Nikica Slavić

Humoreske i satire
Priredila
Tereza Slavić

2
Šaljivim pričama iz života ljudi,
kamerom svoga pera stvarao si vedrinu
kojom su nestajali oblaci s našeg neba.

Tereza Slavić

3
 Moja vedra strana života

Za Jacka Londona govori se da su mu najbolje one pripovijetke u kojima

piše o svom životu. Ja bih ovdje tu konstataciju malo parafrazirao, jer se u
svim ovim zapisima ne radi o jednoj osobi, njenom životu, nego je ta osoba
samo jedan dio - većinom pasivni promatrač ovdje iznesenih pripovijedaka i
događaja.
Sve ove priče i satire zapravo su male psihološke studije o malim ljudima
i malim stvarima koji svi iz različitih razloga dolaze u sukob s okolinom,
društvenim običajima, moralom ili pak uobičajenim građanskim normama,
što sam kao pasivni promatrač zapisivao u svoju bilježnicu koja nosi naznaku
˝Vedra strana života˝.
O tome da postoje različite vrste ljudi, ne samo po svojoj psihi, već i po
rasuđivanju, odnosno pameti - već je dosta napisano (a i viđeno). Pa o tome
ovaj put u detalje ne bih, no uzmimo kao dokaz svu složenost od koje se -
često i bez našeg htijenja! - sastoji čitav ciklus našeg življenja, da ne
spominjem iživljavanja, koje je u ponekim pripovijetkama čak naglašeno. Po
samom načinu življenja, ne samo čovjeka kao pojedinca, nego i čovjeka kao
sastavnog dijela ljudskog društva, sistema koji vlada u društvu, civilizacijskog
razvoja, stupnja osobne i društvene kulture, sve ljude možemo podijeliti u
sljedeće skupine:

4
 a) na one koji u životu - bez obzira na kvalitetu u načinu življenja u tom
jedinom nam životu - uzimaju samo one vedre strane, koje nas često i
bez naše volje prate (u koje spadam i ja);
b) na one koji su zaokupljeni samo svojim brigama uostalom
svojstvenim svim ljudima, svojim osobnim tragedijama, često i
uveličanim, ali koje nas manje ili više isto tako bez naše volje prate; i na
koncu
c) na one skoro da kažem indolentne, hladne kao kamen, koji prolaze
u životu a da na njih nimalo ne djeluje ono što proživljavaju, što vide,
što čuju ili što osjete (time ih ne želim prikazati kao ljude manje vrijedne,
oni su jednostavnim jezikom rečeno ˝zaleđeni˝ ili kako naš narod ima
običaj kazati ˝mrtvi-ladni˝ ništa ih se ne prima, niti ona vedra strana u
životu, niti ona tragična - oni su samo, tako da kažem, kronično
pedantni, birokrati austrougarskog tipa i točni na minutu!

Ja sam ljude promatrao, kako rekoh, više kao pasivni promatrač svih
navedenih skupina i iz tog svog ugla, a svrstavši sebe u skupinu a), napisao
sam tridesetak raznih priča i satira kao svojevrsni analitički prikaz nekog
doživljaja ˝malih ljudi˝ bez namjere da ih time uvrijedim, jer ponavljam, riječ
je o isključivo malim ljudima! Malim i skromnim, ali isto tako malim ljudima s
ambicijama velikih: oni žele predstavljati veličinu, vole oponašati velike
govornike pa makar govorili u praznoj dvorani, kao primjerice u satiri ˝Kurir
Alija˝, u kojoj je on još uvijek general, on vodi svoj narod, a sada mu u
restoranu ne daju zelja premda on ima hemeroide, dva puta je operiran
itd. Pokazuje mi neku fotografiju na motociklu na kojoj on viče ˝Bolje rat
nego pakt, bolje grob nego rob!˝, dok mu pet-šest odlikovanja visi na prsima
istrošenog i masnog kaputa.
Slijede satire ˝Princ ne pozna jezik naroda svog˝, ˝Zdrpizam˝, zatim
˝Račun zidara Franje˝, gdje majstor zidar na zahtjev gvardijana u detalje

5
opisuje sve što je radio na popravcima u crkvi, ˝lupežu kraj Isusa ispravio
nos˝ itd., a što je ispalo šaljivo iako je istinito. ˝Kunina koža˝ satirični je
osvrt na tvrdnju da je to nekada bilo platežno sredstvo ˝kao što je u novije
vrijeme u Kninu platežno sredstvo bila koža od ovce ili jarca˝.
˝Natezanje konopca˝ govori o pomirbi Hrvata i Srba uz asistenciju lorda
Owena i Vancea, dok nekom Jovi ništa nije jasno, jer njega interesira samo
njegov osobni život i život njegovih najbližih, a nikako država i državne
granice. Dijete mu se rodilo, a pravoslavna crkva je petnaest kilometara
daleko, kobila mu uganula nogu, krava se tek otelila, a žena bolesna i on krsti
sina u katoličkoj crkvi, koja je tu u selu i na pitanja mještana odgovara:
˝Svejedno je to, jer krst je krst!˝ (ovdje je opet riječ o malim ljudima,
njihovim razmišljanjima i gledanju na život kojim su okruženi).
U proglasu ˝Glasajmo svi za Cigane˝ govori se o tom narodu bez svoje
države i bez granica koji se vjekovima održao živeći u granicama raznolikih
država i sistema, s urođenim instinktom, da je valjda najbolje živjeti - bez
granica, jer je njihova filozofija otprilike ovakva: ˝Narod u granicama
jest ograničen narod, a nije dobro ni za jednog čovjeka kao pojedinca ako je
ograničen˝ (to je čak i uvreda). I zato Cigani nikada nisu opterećeni s onim
vjekovima spornim ˝kamenom međašem˝ kojim su opterećeni mnogi narodi
i zbog čega je proliveno toliko krvi. Njima se nikad u snovima ne pojavljuje
ona vjekovna stara sablast s kamenom na vratu koja im na uho šapuće one
kataklizmične riječi ˝Gdje bi stao, gdje bi stao - gdje bi kamen međaš
zakopao.˝

Zagreb, 31. ožujka 1999.

N. S.

6
 Karin (Carina)

Renault 4 juri autocestom Graz - Zagreb brzinom od 80 km na sat. Nakon

lijepog sunčanog jesenjeg dana lagano se spustila noć. Vozač automobila
nastoji uhvatiti zaleđe nekog autobusa jer, kako kaže, to mu je najsigurnije:
autobus ˝čisti˝ put pred sobom i svi prema njemu imaju respekta, osim
cisterni, ali u ovoj nestašici nafte i naftnih derivata njih je ionako sve
manje. Vozač inače nema naviku gledati u kartu, ˝vozi prema instinktu˝,
kako kaže, ali ovaj ga je put instinkt prevario, zapravo krivi su farovi jednog
autobusa koji je nadolazio iz suprotnog pravca, pa je Renault 4 zbog
pretjecanja malo zaostao i zatim skrenuo za kolima austrijske registracije
udesno - na sporedni put.
Tako su stigli na sporednu carinarnicu Sv. Jurij. Službenici na toj maloj
carinarnici obično su početnici ili premješteni po kazni s neke veće
carinarnice - u svakom slučaju pedantni, jer se nastoje dokazati da su
sposobni, odnosno to im može pomoći da se vrate na glavnu granicu.
Nakon pregleda pasoša odmah nastaje prva ˝zavrzlama˝: carinicima je
nešto sumnjivo: Renault 4, zvan ˝mali div˝, auto je za obitelj, a u ovom
putnici su tako raznorodni kao u autobusu - jedan je rođen u Lici, drugi na
otoku Braču, a treća suputnica, ni manje ni više, nego prava Amerikanka
ili, kako ona kaže, ˝Ja Američka˝. Možda joj je pramajka iz plemena Inka, a
za oca znam da mi je rekla da je Mađar.

7
 ˝Čudna neka trojka˝, pomisli Jura, inače rođen negdje u Lici, ˝ni rod ni
pomoz Bog, a umjesto carine dali bi rog.˝
˝Sumnjivo u p. m.˝, veli naglas Jura, gledajući u pasoš Amerikanke. ˝Pa
tko vam je nju utrapio? Na granici nije ništa novo da naši građani povedu
nekog stranog državljanina kako bi izbjegli plaćanje carine. Zato su oni
najviše pažnje posvetili Peggy: odakle ona s vama i tko je ona? Oni su to samo
tako pitali, a mislili su na drugo - na carinu! To vam dođe kao kad igrate šah,
pa pomičete jednu figuru, a mislite na drugu; carinici kada nemaju posla
mnogo igraju šah. U ovom slučaju oni su pomicali manje važne pijune, a
mislili su na laufera (oficira), ne skidajući oči s Peggynih čizama, koje je ona,
ne skrivajući, držala na koljenima.
Sve bi se dobro završilo da se nije umiješala Kaja i počela objašnjavati
kako je Peggy stvarno Amerikanka. Živi u Zagrebu, bavi se prevođenjem,
prevodi s engleskog (američkog) za našu nuklearnu elektranu Krško, udana
je za Jugoslavena...
˝Njezin muž je, znate, inženjer u Radi Končaru, visoki napon...˝
˝Ma što visoki napon, ko vas pita za napon?˝ veli carinik. ˝Čije su ovo
čizme?˝
Tada stupa na scenu Peggy:
˝Čizme moje, ja Amerika, bez karina (carine). Ja oslobođena od karin. Je
l’ OK?˝
˝Ma jest OK, ako nema kakve KVAKE. Kvaka je u tome što to nisu čizme
za vas nego za ovu ovdje.˝ I pritom pokaže na našu građanku. S carinicima je
inače teško izaći na kraj i nekad se služe takvim ˝pokusima˝. Na primjer, ako
im se čini da su prevelike za osobu koja ih deklarira kao svoje, oni te
čizme obuku na dotičnu osobu i u njih nalijevaju vodu, pa ako stane pola litre
vode, onda su čizme za jedan broj veće, litra je već mjerilo da su za dva broja
veće itd. Jednu su natjerali da obuče čizme za koje je tvrdila da su njezine, a

8
kako su joj bile tijesne, natjerali su je da u njima trči oko carinarnice. Ta je
poslije čitavo vrijeme bila bosa u autobusu... Ili drugi slučaj: jedan je
muzičar švercao saksofon te ga prethodno rastavio i svakom putniku dao po
jedan dio, a svom sinčiću stavio pisak u usta, što je putnike čitavo vrijeme
tjeralo u ludilo. Carinici su sve to pronašli, sastavili saksofon, naplatili
propisanu carinu, ponovno ga rastavili, dali svakom njegov dio ˝pa se vi
poslije raskusurajte sa carinom kako znate˝, mada su svi sad kazali da ne
treba saksofon ponovno rastavljati. I još su malome ponovno gurnuli pisak u
usta i pristojno svima zaželjeli sretan put.
Carinicima je, zapravo, najlakše kad imaju pred sobom obiteljski auto
kakav je Renault 4, ali ovdje nije bila obitelj u pitanju. Jer, obitelj, to je
zajednički budžet, znači jedan budžet, jedna misao i jedan zajednički šverc.
Ovdje to tako nije bilo, od njih troje svatko je imao svoje misli i svoje želje i
tako su lutali Grazom svak za sebe. Jedino kada im je kesa bila pri dnu, onda
su zajedno ušli u jednu bombonijeru, istresli kesu na pult, rekli ljubaznoj
prodavačici da su iz Jugoslavije i SAD-a pa zatražili za taj sitniš čokolade po
onoj našoj narodnoj: ˝Tko da dobro, nek da, ko ne da - u guzicu gleda.˝ Ova
nije taj sitniš od šilinga i pfenniga ni brojila i dala im je dvaput više
čokolade nego što je trebala dati. Kad su izlazili iz bombonijere, izašli su
natraške, da im prodavačica ne bi gledala u stražnjicu, jer ne zaslužuje.
Na račun te čokolade čitav je put do carine bilo veselo, a najviše se
veselila i pravila šale Kaja, ne znajući da će baš ona na granici ˝obrati
bostan˝.
Peggy je stalno carinicima objašnjavala kako je ona ˝Američka i
oslobođena od karin (carine).˝ Tražili su od nje nekakvu dokumentaciju,
odnosno da je ona te čizme stvarno kupila u Grazu. Međutim te papire
zadržali su austrijski carinici. Peggy bez ikakvog obrazloženja potrči preko
granične barijere na austrijsku stranu da traži od austrijskih carinika
dokumentaciju...
9
 ˝Ma kamo sad ova trči˝, ljutito će Jura. Jer, moglo se svašta dogoditi da
su naši nešto posumnjali i pripucali misleći da je to ˝pokušaj bijega preko
granice˝. A ubiti Amerikanku, to je diplomatski spor sa SAD-om! A SAD je sit
toga, stalno nekog ubijaju... Eto, upravo su ubili Sadata... Još sad i Peggy, a
ona prevodi s engleskog za našu nuklearnu elektranu...
˝Pravi pravcati ljetni kros˝, veli Joško, gledajući mirno kako Peggy trči
od jedne carinarnice do druge, dok joj se crna kosa vijori visoko iznad glave
poput perja indijanskog poglavice Bika Koji Sjedi.
˝Štafetu između nas i Austrijanaca u razmjeni dokumenata prenosi
Amerikanka˝, veli jedan naš carinik, smijući se. Austrijanci nisu dali potvrdu
o kupovini stvari te se nastavlja žučno objašnjavanje između Peggy i Kaje
sjedne strane i carinika. Šofer koji je dotad sve mirno promatrao nešto
govori, mrmlja onako kroz zube, Kaji i Peggy, da smanje ˝tempo˝ i da će
Peggy sama izaći s njima na kraj. Carinik je to primijetio, pa veli:
˝Joso, živ ti meni bija, samo ti mirno sjedi i ne sekiraj se! Sve će to Jura
srediti i de facto i de jure.˝ Joso je vidio da je stvar došla do granice usijanja.
Šteta da ga nisu poslušale kad je u Grazu predlagao da idu na sladoled, jer to
bi ih mnogo rashladilo, kao da je predosjećao da će na granici biti vruće.
˝Vi ste ove čizme kupili za ovu ovdje˝, i prstom pokaza na Kaju. ˝Znamo
mi te štoseve!˝
˝E, sad ću ja vas uhvatiti u laži˝, sine Kaji u glavu, pomalo uvrijeđena da
bi ona nosila tako velike klompe, četiri broja veće od njezinog, klompe su
prava indijanska stopala.
˝Pa gdje su vama oči, to nije moj broj, vidite kako ja imam malu nogu˝,
i ispruži nogu iz auta, zaboravivši da je ona sebi kupila iste takve čizme u
Grazu. Josi se tresu ramena od smijeha, a carinik gleda u čizme i veli:
˝Čuj, Jura, sad... iste čizme, ista marka. Ja se pitam gdje su vaše čizme,
a one na vama. Ova je pametnije učinila, a mi posvuda tražimo vaše čizme!

10
Ajde, pregled čitavih kola.˝ Joso se buni, a Kaja pokazuje tri male bebe: ˝Eto,
to je sve.˝
˝Ma nema ti tu, Jura, sve skupa 250 starih hiljada, to ti je neka sirotinja˝,
veli jedan carinik, pregledavajući kola od krova do auspuha.
˝Dobro, Joso, živ ti meni bija, a zašto ste vi uopće išli u Graz kad nemate
ništa za cariniti˝, pita Jura, onako po lički.
˝Pa, znaš˝, veli mu Joso onako pertu, ˝vidio sam lijepo vrijeme, a ja
bolan na bolovanju, pa se mislim bi li skočio do Jaske ili u Graz, tek tako da
se negdje maknem.˝
˝Pa gdje to je, Joso, bolan, Jaska, a gdje Graz i onda kako to kažeš da ste
zalutali, imaš li kartu Graz - Zagreb?˝
˝Ne gledam ti ja nikad u kartu, ja ovako - po instinktu, znam da trebam
voziti prema jugu, imam ja nos za to.˝ Ovaj put ga nos doveo na krivi put, na
sporednu carinu, četrdeset kilometara dalje nego da je išao ravno.
Kad su sve ocarinili, nije ostalo drugo nego da se pogađaju oko visine
carine.
˝Nekako si ti to meni previše računao˝, veli Joso Juri. ˝Daj ti to
ponovno!˝ Jura opet računa i izađe upola manje. Sad i Kaja pomisli kako bi
bilo još bolje da i drugu polovicu carine skinu, pa da ostanu na nuli, ali to nije
išlo.
Putem prema Zagrebu svi su se smijali na račun toga kako je carinarnica
Sv. Jurij mislila da će bogzna što pronaći, a našla je samo jedne čizme, za koje
je Joso tvrdio da nisu ni nove jer je Kaja u njima već dosta hodala po Grazu.
Ali, morala je platiti i za ubuduće upamtiti da onaj koji je kriv ne smije nikada
braniti pravednog jer će nastradati. I naučiti igrati šah, barem onaj carinski
šah. Jer, oni miču jednu figuru, a misle na drugu: svađali su se s
Amerikankom, ne bi li što drugo iskrsnulo, jer to je njihov trik.

11
 Šteta što ja nisam bio prisutan kod carinjenja, jer bih im stalno ponavljao
u popovskom tonu: ˝Aki, baki - poljubi baki di kaki!˝

12
Kako je Nurija preveo Janeza žedna
preko vode

Svoj zasluženi ovogodišnji odmor Janez odluči provesti negdje na moru.

Ali, prije mora, već ga je dugo kopkala ideja da vidi tu - Jahorinu. Jer, Jahorina
je vezana i za proteklu Olimpijadu, koja je održana u pravom olimpijskom
stilu, ne štedeći novac. Na koncu, Jahorina je danas i u svijetu i kod nas
poznata turistička atrakcija sa svim atributima ljetnog, a naročito
zimskog turizma.
˝Ma kako to˝, sam sa sobom govori Janez, ˝da je sada ta Jahorina za
ciglih pet godina postala turistima privlačnija i po broju gostiju veća od mog
Pohorja, gdje je turizam, naročito alpski turizam, poznat još iz doba Austro-
Ugarske Monarhije, dakle više od sto godina?˝ A Janez je rođen prije samo
trideset godina, upravo tu podno Pohorja u kući svojih djedova, koji su
ugošćavali turiste-namjernike i s koljena na koljeno više od jednog stoljeća
predavali luč turizma idućim naraštajima.
I opremi se Janez za put prema Jahorini. Njegova žena Štefka spremi mu
ruksak s hranom za pet dana, kompletni šator sa svim motkama i kolcima,
deku, plahtu i sav ostali pribor, jer je Janez uvijek tako koristio godišnji
odmor. Zaista skromno, svaka mu čast!
Nešto autostopom, nešto pješice, sve po karti koristeći prečice, stiže on
na Jahorinu. ˝Stvarno su mnogo učinili za samo pet godina˝, reče on za ono

13
što je svojim očima vidio, ali ono što je mislio nikom nije rekao. Silazeći niz
Jahorinu kopkalo ga je nešto u glavi: pa otkud njima toliki novac? Da sve
to bude na visini, recimo, jedne Olimpijade? Pa za pet godina! ˝Ne vem˝, veli
Janez.
S tim mislima silazeći niz planinu naiđe sasvim slučajno na jednu
osamljenu kućicu. A ispred kućice sjedi jedan brkajlija, Bosanac, dakako.
Sjedi, puši lulu i pijucka... ˝Dobri dan, prijatelj˝, veli mu Janez sa slovenskim
naglaskom. Brkalija otpuhne, otpljune i odvrati: ˝Pomoz Bog, junače. A
otkud ti, jadan ne bio, kada si se tako naprtio da te je milota gledati?˝
Janez sjede i ukratko mu ispriča, kako je već dugo čuo za Jahorinu i htio
je vidjeti.
˝I? Šta kažeš kad si je vidio?˝
˝Lepo je, lepo, nema besede, zelo lepo! Samo ne vem otkud im toliko
dinarjev, otkuda im novac?!˝ veli Janez pola slovenski, a pola hrvatski.
˝Ma kakav novac, čoče, to smo ti ga mi sve na mjenice!˝ veli mu Nurija,
gledajući ga s podsmijehom.
˝Kakve mjenice, zar se to tako može?˝ pita Janez. Nurija pođe u kuću i
začas donese neke papire, sve uredno potpisane i zapečaćene: ˝Eto gledaj,
bratac moj, sve ovo što tuteka vidiš, kuću, dvor, purane, kokoši, krave i koze
- sve sam to stvorio svojim rukama i tim papirima. Bez tih papira ja nigdje ni
makac! A za njih dobijem novac: prodam mlijeko, hoćeš kravlje ili kozje,
prodam jaja, piliće ili purane, sve za dinare ili devize, meni je svejedno...˝
Gleda Janez čas papire, čas Nuriju, čas kokoši i purane. Gleda i ne može doći
k sebi.
˝Pa i ti jadan, brate, što si se tako naprtio? Što imaš u toj tvojoj
naprtnjači?˝
˝Hranu nosim sa sobom za pet dana˝, reče ponizno Janez.

14
 ˝Ma što će ti ‘rana kad ideš na more? Tamo imaš sve, evo ti bon-
mjenicu, dobit ćeš ‘ranu bilo u kom hotelu, a te svoje kobase i ostalo ostavi
kod mene, trebat će mi za kokoši. I tu naprtnjaču ostavi. A evo ti bon za taj
tvoj čador, ćebe i čaršave, možeš prenoćiti u bilo kom hotelu, samo im to
pokaži!˝
Zatim ga priupita ima li što novca, jer to nije zgodno da nosi sa sobom,
budući da među turistima ima lopova koji će mu to odnijeti. Pa mu dade i
mjenicu za novac. A na koncu, kada je Janez već krenuo, Nurija mu pogleda
u planinarske cipele, gojzerice:
˝Kud ćeš s tim teškim postolima na more? Hoćeš li se satrti, jadan ne
bio? Ostavi to ovdje, a evo tebi bon i za to, pa dolje kupi lagane postole za
ljetovanje!˝
I tako Janez krene rasterećen od prtljage, oslobođen brige da ga na
moru ne okradu, bos, ali s mjenicama koje je dobio iz prve ruke od poznate
firme - od čovjeka koji je poznat premda živi u ovoj bosanskoj zabiti.
Autostopom stiže i do glavnog grada Srednje Dalmacije. Na recepciji hotela
zatraži sobu i pokaže kao platežno sredstvo mjenice uredno potpisane i s
pečatom.
Recepcionar Mate gleda recepcionara Antu, a recepcionar Ante gleda
recepcionara Matu: ˝To kod nas ne vrijedi˝, rekoše oba u isti glas, ˝radimo
samo za gotov novac, dinare ili devize.˝ Pokunjen ode Janez u prvu
restauraciju, da se pretplati na hranu za dvije sedmice. Kada je pokazao
mjenice, dođe direktor i kaže mu da je njemu poznata ta firma, ali da im
nikada nisu platili račune još iz prošlih godina. Isto je tako bilo i
u prodavaonici cipela, gdje nisu htjeli ni vidjeti te mjenice.
Sav očajan legne Janez na klupu u gradski park.
Rano ujutro pođe na autoput i sreća ga potrefi da naiđu kola s
registracijom iz njegova kraja. Videći ga onako iscrpljenog, neispavanog,

15
gladnog i bez obuće, prime ga u kola i odvedu ga u rodno mjesto, podno
njegova Pohorja.
Sada Janez, svršeni ekonomist i ljubitelj turizma razmišlja: poznati
profesor ekonomskih znanosti A. Smith bio je za liberalizaciju u trgovinskim
odnosima, ali to s mjenicama nije čak niti to, jer liberalni trgovinski odnosi
znače: ja tebi dajem jedno, a ti meni drugo! U ovom slučaju Janez je dao sve,
a nije dobio ništa. Ili, kako je on to svojima kazao na slovenskom: ˝Prav za
prav, jaz sem poškodovan in ne morem reč kakvo delo kriminala je to!˝

EPILOG:
Dugo vremena nakon toga Janez je liječio rane na nogama zadobivene
dok je hodao bos po trnju i oštrom kamenju, a noću su ga mučili nemirni
snovi. Proganjale su ga mjenice, Nurija i purani koji su se šepurili po
Nurijinom dvoru s visoko uzdignutim i raširenim repom, poput holandskih
vjetrenjača!
A njegova skromna žena Štefka, hodajući po kući, stalno je govorila:
˝Prav ti budi Janez, svugdi si zabadal svoj nos, a sada ležiš bolan, ni kriv ni
dužan!˝
I na koncu tužno doda: ˝Dogodilo ti se i nikad se ne ponovilo!˝

16
 Generalno zastupništvo
˝Dido˝ Beograd

Poštovani gospodine!

S naročitim zadovoljstvom čast nam je ponuditi Vam

naš epohalni pronalazak, čiji je značaj od osobite
važnosti, kako sa zdravstvene, tako i s društvene strane.
Isti je priznat i od strane lekara i važi kao nenadmašiv
u cilju za koji je određen. Poznato je naime da se pri
varenju hrane u ljudskom stomaku često razvijaju gasovi,
vetrovi — ljudskom zdravlju škodljivi, a koji se
osuđuju od strane društva, s obzirom na to što dolaze s
neartikuliranim i neestetskim zvukom.
Tim neprijatnostima, neprijateljima svega onoga što
pretpostavlja bonton, staje se na put upotrebom našega, u
Njemačkoj patentiranog, aparata ˝Dido˝.
Ovaj genijalno iskonstruirani aparat, koji se
neprimetno može nositi, ne smeta ni najmanje pri sedenju,
ni pri hodanju, niti pak pri igranju i namešta se bez
ikakvih neprijatnosti na odnosnom delu tela. Pri svojoj
funkciji aparat zadržava gasove još u samom začetku.
Gasovi se, pod uplivom apsorbirajućih elemenata

17
sklanjaju, i obligatan zvuk se nikako ne čuje. Pored
toga, aparat ima još i tu dobru stranu da neprijatan
miris gasova pretvara u vrlo prijatne mirise kao: rezeda,
kaliotrom, viola, reve d’or, cotty, belkflor, ilorami, en
žur vijandra itd...
Vaši prijatelji i prijateljice su bili tako ljubazni da
nam dostave Vašu cenjenu adresu, s napomenom da Vam je
gornji aparat neophodno potreban, baš zbog toga što su
primetili da u Vašem cenjenom društvu, usled
ispuštanja tog gasa, za duže vremena postaje
nesnosno, kao i da posle svakog izduška ostajete
odmah otkriveni. Zbog toga smatramo svojom dužnošću da
Vam naš novi pronalazak najtoplije preporučimo.
Cena jednom takvom aparatu sa rezervnim delovima
iznaša svega din. 30 po komadu, franko Berlin.
Isto tako, možemo Vam ponuditi aparat koji, pored toga
što menja neprijatan miris u prijatan, u isto vreme menja
neartikulisane topove u božanstvenu muziku na taj način
što pri izlaženju gasova, umjesto da slušamo neugodan
prasak, čujemo divne melodije. Za sada imamo takovih
aparata, kako sa kratkim pesmama, tako i sa dužim
komadima. Kraće stvari imamo ˝Kad sam bila more duboko˝,
˝Kupi mi babo volove˝, ˝Raskopčaj belom Lanče jelenče,
raskopčaj, raskopčaj!˝, ˝Sitan vi biser nizaše˝, ˝Zbogom
draga, odoh u žandare˝, ˝Popuhnul je tihi vjetar˝,
˝Aoj, Jelo, što učini!˝, ˝Ala sam se najeo pasulja!˝ itd., itd!
Za austrijske patriote: ˝Bože brani Pranca, našeg silnog
Cezara!˝ Sem toga, da bismo zadovoljili sve kategorije
ljudi, bili smo prinuđeni da pripremimo i
nekoliko duhovitih arija za sveštena lica. U slučaju da
neki raspolažu većom količinom gasova, mi im od srca i s
18
osobnim zadovoljstvom preporučamo duže komade, kao npr.
˝Fantaziju˝ iz opere ˝Tosca˝, ˝Rigoletto˝,
˝Dolarsku princezu˝, ˝iz Gajine opere˝ itd.
Cena jednom takvom dopunjenom aparatu iznosi din. 50
po komadu franko Berlin.
Smatrajući Vas za našeg prijatelja, mi smo slobodni
moliti Vas da oba naša pronalaska izvolite što toplije
preporučiti Vašim cenjenim prijateljima po karakteru, na
čemu ćemo Vam biti veoma blagodarni.
Ako se budete pokazali dovoljno zauzimljivi te budete
preporučili naš pronalazak, nije isključeno da ćemo Vam
dati zastupništvo naše firme, u kojem slučaju biste —
pored uobičajene provizije — dobili i jedan
aparat besplatno.
Očekujući Vašu cenj. porudžbinu, molimo Vas da nam
odmah pošaljete mjere Vašeg zadnjeg otvora, širinu i
dužinu u centimetrima, odnosno decimetrima, kako bismo
mogli otkloniti sve eventualne nesporazume,
nama neprijatne posledice.

Generalno zastupništvo
˝Dido˝
Knez Mihajlova 172
11000 Beograd

19
 Zdrpizam

Ako ugledaš NOVAC,

gdje leži u hrpi,
NEMOJ dugo da misliš već ga
prvom zgodom - zdrpi!

U znanstvenoj terminologiji uz pojave kao što su kapitalizam, fašizam,

liberodemokratizam i socijalizam stalno se javlja, poput pratećeg satelita, još
jedan oblik: zdrpizam!
Pravi korijen te riječi nije poznat, ali sigurno je da ne potječe od riječi
idiotizam. To sasvim sigurno ne. Ima nešto zajedničko s egoizmom, ali
egoizam je preglup i dolazi spontano, dok u zdrpizmu i veliki i mali mozak
rade sinkronizirano, udruženim snagama. Svakako, to je V. F. I. (viša faza
inteligencije).
Zdrpizam dolazi od riječi: zdrpiti. To nije isto što i zaraditi (svojim
poštenim radom). To nije ni lutrija! Na lutriju dolazi i porez, a lutrija i porez
idu skupa kao strina i stric. Pošteno, zar ne? Zdrpizam nema strica, neće ni
da čuje za njega. Nema čak ni rodbine, nema često ni oca. Mulac! Kurvin sin!
Siledžija! Anonimus - sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Obično nastupa
sam, nekad poput oluje, pa koga pomete - pomete, ˝pomelo ga s vihorom˝,
kaže narod i ni traga mu nije. Zdipator - to mu donekle dođe kao uzurpator!
- i zdrpizam kao nova terminologija obogaćuju naš inače bogat rječnik za još
jednu novu riječ. Inače, iako nova riječ, to je stari zanat koji se pojavljuje u
raznim historijskim uvjetima i društvenim sistemima, uvijek kao stari
ispeglani penzioner, prilagođen suvremenom društvu.
20
 Nasuprot Marxovu učenju ˝nagrada prema radu˝, on se pojavljuje u
raznim društvenim uvjetima pod raznim devizama: npr. u kapitalizmu pod
devizom ˝nagrada prema spretnosti!˝ u fašizmu ˝nagrada prema sili˝, u
socijalizmu (za neke) ˝što je državno, nije ničije˝.
Još u vrijeme prvobitne zajednice odigrao je značajnu ulogu u razvitku
društva. U toj našoj prvoj zajednici, oni koji su bili sposobni za rad išli su u
lov, dok su oni bolesni i nesposobni za lov vršili raspodjelu dobara (lova),
dakle administrativni posao. Tako su imali više vremena za razmišljanje kao
i u svakoj administraciji, tj. kako da sebi i svojima prigrabe što više sredstava
za život, a na račun drugih. Eto, tu je začetak zdrpizma! Samo se to tako tada
nije zvalo iako je bilo očito da je to ekonomska eksploatacija. Onaj koji je više
zdrpio bio je biran za poglavicu te zajednice, kao najpametniji. Tu je začetak
kasnijeg stvaranja knezova, begova, kraljeva i careva i - nastavak ekonomske
eksploatacije masa.
Iako mi danas nemamo poglavica, knezova, begova - zdrpizam je ostao
kao pojam života, duboko zakopan u dnu crne duše čovjekove. On se danas
pojavljuje u raznim formama: a) kao međunarodni zdrpizam - to su one
međunarodne kompanije koje npr. Arapinu dignu petrolej za jeftine pare i
za nekoliko dana zdrpe više stotina milijuna dolara; b) međunacionalni
zdrpizam - to je na primjer ako mi u Švicarsku pošaljemo jednog neizlječivog
bolesnika, a oni ga prime iako znaju da ga izliječiti neće i zdrpe našoj zajednici
pare, a i to su milijuni; c) nacionalzdrpizam - to su vanjska trgovačka
poduzeća koja zdrpe gdje stignu (ali samo svojima!); i d) zdrpizam
po privatnom sektoru ili osobni zdrpizam - tih je, ajme meni majko moja,
bezbroj. Da je kojim slučajem Napoleon Bona-parte imao toliku vojsku,
koliko ima tih malih privatnih zdrpatora - nikad ne bi napustio Rusiju.
Tu ne ubrajam onog gostioničara negdje na Jadranskoj magistrali koji se
jadan s čitavom svojom obitelji po cijeli dan muči, ne bi li i on što zdrpio, kad
je takvo vrijeme. On - po mom mišljenju - i nije zdrpator. To je sitna riba -
21
zdrpić koji sa svojom ženom zdrpićkom (kuharica) i sa svoje dvije
kćeri zdrpičice, koje mu dođu kao konobarice, jedva izađe na kraj da pošteno
plati strica, tj. porez. A ne može izaći na kraj, jer njemu žena zdrpne za svoju
vlastitu kesu, a i kćeri po dinar-dva. Za kino i cigarete.
I moji prijatelji na Kornatskim otocima misle da su nešto zdipili ako
nekom kapetanu jahte prodaju jastoga za 40.000 st. din. I to za pet minuta.
A i ne znaju da su oni prema vlasniku jahte mali sitni zdrpići, jer će on za te
iste jastoge za jednu minutu vratiti tih 40.000 i zdrpiti još 100.000 - i bez
strica! A tko te pita za strica. Majku mu.
Eto, tako je to...
Ljudi koji se ˝istinski˝ bave zdrpizmom poznaju se na prvi pogled. Oni
se uzajamno pomažu, vesele se kada nešto zdrpe, pogotovo na brzinu, tapšu
se po ramenima i časte gdje stignu, kao da su dobili na lutriji. Pa i jest lutrija
- odjednom ko s vihorom! Zdrpne ti ga špengler, zdrpne ti ga električar, pa
televizijski majstor, zdrpne ti ga mesar... Joj, mesar! Jedan mesar je, kako
sam kaže, ˝zaradil fiću samo na KOSTIMA˝. Lijepo se sjetio i napisao tablu u
svojoj mesnici:

Svaki čovjek treba znati da vol na četiri noge mora stati.

Zato vam nijedan mesar meso bez kosti ne može dati.

I to je išlo... Kad mu je nestalo kostiju, onda je uz pomoć malog mozga

skoknuo do drugog mesara po kosti: ˝Daj ti to meni, ide to kod mene ko
alva!˝ Fiću je prodao i sada se vozi u Mercedesu. Vozi i kosti. Prodavao bi on
i rogove kao kosti, ali se ˝dosjetil˝ (V. F. I.) da bi one veće rogove mogao
lakirati i prodavati kao ukras.
Jedan drugi ti je zdrpio na kiselom kupusu koje je dan prije neko
poljoprivredno dobro bacilo na đubrište. I kod njega su radili mali i veliki
22
mozak, najprije je pošao da digne taj smrdljivi kupus, a onda je napisao na
francuskom jeziku: la cupusse (la kipis). I išlo je! Joj, što su fini ljudi ti
Francuzi! (Ne bih im ja jeo iz lonca makar krepao od gladi!)
Dogodi se nekad i da ne uspiju, budu otkriveni. Tada njima država zdrpi
sve ono što su oni drugima zdipili i još odsjede koju godinu u ćuzi, toliko
koliko država misli da su zaslužili. Za njih se onda veli da su - zdipili, što znači
zdrpili ali ostali bez zdrpe i u ćuzi. Tako je zdipio i ovaj kupusar... Bilo
bi, mislim, pošteno da im država dade barem neku proviziju, jer - kako kažu
- oni su stvorili državi zaradu. Jedino ako se računa u proviziju besplatan
boravak i ishrana, što je isto pošteno. Ideju o proviziji zapravo je dao jedan
poštar koji je otvarao pisma iz inozemstva i zdrpio nekoliko tisuća dolara. Na
pitanje suca kako je znao u kojem pismu ima dolara, a u kojem ih nema, on
je odgovorio da se to odmah primijeti.
˝Kako se primijeti?˝ upitao je sudac. ˝Zar po vrsti papira ili možda
zelenoj boji američkih dolara, pomoću svjetla?˝ ˝Ma kakva boja, kakvo
svjetlo˝, veli poštar. ˝Ja to osjetim po mirisu.˝
˝Kako po mirisu?˝
˝Pa lijepo. Po mirisu. Papir američkih dolara ima miris kožnatih jahaćih
hlača američkih kauboja.˝ (Kakav nos!)
Ovaj je dobio dvije godine, proviziju mu nisu htjeli dati, jer nama trebaju
devize da nabavljamo kiseli kupus, koji se poslije baca na smetlište (to ti
dođe kao da si bacio poštarove dolare, a možda je htio kupiti motocikl,
jadan!).
Ali ništa za to. U ćuzi se oni čeliče, jedan drugom otkrivaju trikove i
greške koje su tu i tamo učinili i kada odzdipe svoje, izlaze van očeličeni, ali
sada već kao - oberzdrpatori, uvjereni da će zdrpizam i dalje živjeti na vlastitu
sreću pojedinaca, a na štetu zajednice. Od one prve zajednice, kada je
čovjeku za život trebala samo kamena sjekira, do ove današnje, kada

23
nam trebaju i televizor u boji, vila, limuzina i helikopter. A ako se može iz
nekog nacionalnog muzeja zdrpiti, i kamena sjekira kao ukras u svojoj vili.
Primitivni zdrpizam prvobitne zajednice ustupio je svoje mjesto
civiliziranom zdrpizmu suvremenog društva.
Nažalost - kroz dugu povijest razvitka ljudskog društva.
I kao što je pjesnik S. S. Kranjčević napisao:

I vijekom će da se gosti kurjačina sura;

Hranila ga prije glupost, a danas - kultura!

24
 Natezanje konopca
(balkanske plemenske ratničke igre)

Europska zajednica, točnije Europska dvanaestorica, postavila je sebi za

cilj slobodnu izmjenu robe, novca (kapitala) i ljudi. A onda su došli Srbi
(četnici) i uz pomoć svojih psihijatrija sve okrenuli naopačke, te su počeli u
obratnom smjeru. Počeli su s razmjenom ljudi: ˝Mi vama 150 Hrvata iz
istočne Slavonije, a vi nama 150 Srba iz zapadne Slavonije, kuće ima da
ostanu u uporabljivom stanju, sa svim namještajem, frižiderima,
televizorima itd., jer je to ionako kupljeno u istim tvornicama. Ostalo imanje
se razmjenjuje ovako: koza za kozu, krava za kravu, okućnica za okućnicu uz
malu izmjenu u smislu nadopune.˝
To bi bilo ono idealno, ali onda se pojavi Jovan s pitanjem: ˝...a kuda ću
ja jadan kad mi je žena Hrvatica, a i djeca su mi krštena u katoličkoj crkvi, jer
moja crkva je u susjednom selu, petnaest kilometara odavle? A meni je to
onda bilo svejedno, ‘krst je krst’.˝ Kako je bilo sličnih slučajeva i u istočnoj
Slavoniji kod Mate, Franje, Ivana i drugih, Vance i Owen se ˝dosjete˝ da to
riješe po pravilima ˝Jadranskih susreta˝, tj. po principu onog natezanja
konopca, što se naročito Vanceu svidjelo i zbog čega je zadnjih godina prije
rata rado dolazio u Dalmaciju i navodno rekao da je to prava muška, viteška
igra koja se može vidjeti samo na Balkanu...
I tako njih dvojica predložiše: ˝Na jednu stranu svi muškarci Hrvati koji
su oženili Srpkinje u istočnoj Slavoniji, a na drugu stranu svi muškarci Srbi
25
koji su oženili Hrvatice u zapadnoj Slavoniji, pa ko pritegne - pritegne! U
sredini užeta, na onoj strani na kojoj su Srbi, treba da piše ‘Velika Srbija’, dok
na onoj strani na kojoj su Hrvati treba da piše ‘Neovisna Hrvatska’˝. U sredini
stoje s jedne strane Vance, a nasuprot njemu Owen i natezanje počinje uz
prisustvo svih televizija u Europi i svijetu, te uz brojne novinare svih svjetskih
agencija, budući daje to u čitavoj mukotrpnoj povijesti na ovoj
nesretnoj kugli zemaljskoj PRVI PUT da se etničko čišćenje odvija na
takav način, tj. razmjenom ljudi i bez onog bitnog: slobodna razmjena robe,
novca, kapitala itd. (To zasad otpiši i uzmi kao lutriju: što dobiješ, uzmi!)
Netko će s pravom reći: pa bilo je i prije etničkog čišćenja, pa velika
seoba naroda, bijeg pred Turcima, Kosovo, pa Lika i Krbava. Ali ovo je
nekakva ˝humana razmjena˝ ljudi, kako su se izrazili neki aktualni političari
(!). Pa mi živimo u civiliziranom društvu, pred 21. vijekom. I nema više
Turaka, raznih provala Mongola, Tatara itd. Daje se čak i pisana oporuka
˝da sve ostavljam svojom voljom˝. Nije to više ono vrijeme kada se glavom
bez obzira bježalo pred turskom najezdom iz, recimo, Like i Krbave, a da i ne
spominjem druge krajeve. Kada su ona gusto naseljena mjesta Like
opustošena i popaljena, a Hrvati morali bježati u nepovrat, i to sve od Knina,
nakon pada kninske tvrđave, pa do Udbine te od Siska i Karlovca, Gorskog
kotara prema jugu, do Senja...
Tada su tu napuštenu zemlju hrvatskog plemstva, uz privolu austrijskih
vlasti, naselili Vlasi, koji su uz izdašnu pomoć austrijskih vlasti, zemlju
spaljenu 1525.-1526. godine obnovili i tu se nastanili, sve do današnjih dana.
Nažalost, isto takvo stanje sada se odvija i u Bosni, uz isti koloplet jednog
nemirnog povijesnog zbivanja i previranja na ovom balkanskom prostoru, a
na sramotu civiliziranog svijeta. I gdje je već kasno i za ˝natezanje užeta˝.

26
 Kunina koža - hrvatska moneta?

Sa zanimanjem sam pročitao dopis g. Ranka Kursara, koji se osvrće na

namjeru naše vlasti da se budućoj hrvatskoj moneti dade naziv kuna i
prilično argumentirano dokazuje da se kuninom kožom trgovalo još u 15.
stoljeću i da je to bila tatarska moneta. Čak i s pečatom.
Mi smo nedavno slavili 750. godišnjicu pobjede nad tim Tatarima koji su
provalili u ove krajeve - znači Tatari su nam bili neprijatelji. Bez obzira na to
što ja nemam ama baš nikakve veze s ˝azijskim korijenima˝ dalekog 15.
stoljeća, jer potječem iz obitelji koja je i sad najbrojnija u selu Kijevu podno
planine Dinare, a nosi usput i staro hrvatsko prezime - ipak moram reagirati
na namjeru vladajuće stranke da se buduća hrvatska moneta zove kuna, jer
je taj naziv hrvatskom novcu dat 1941. godine i nikad prije nije bio platežno
sredstvo u Hrvatskoj!
Činjenica da se u nekim krajevima Hrvatske trgovalo kuninom kožom
(ne u svim krajevima) nije opravdanje da se čitavom hrvatskom narodu
nameće naziv valute - po toj koži.
Jer na primjer u sjevernoj Dalmaciji trgovalo se drugom kožom. Tako se
u gradu Kninu, na pazarni dan subotom, trgovalo ovako: dvije kože od ovce
ili tri od jarca iliti koze za litru maslinovog ulja koje su obično donosile žene
iz okolice Šibenika, a ta ovčetina, jarčevina ili kozlovina (tako se upravo i
zvala) služila im je da pokriju kamene ili cementne podove u prizemnim
prostorijama, pa i u druge svrhe, npr. za opanke.
27
 Pa, kamo bismo mi došli kad bi svatko po svojoj koži kao platežnom
sredstvu htio dati naziv službenoj državnoj valuti? A svi mi, jelte, imamo
jednaka prava na mišljenje, prijedloge, sugestije, bez diskriminacije. Pa, i bez
obzira na Tatare i azijske korijene, što mi baš i ne služi na čast.

28
 Kako se kalio kapitalizam
u Mrduši Donjoj
(prema istoimenom kazališnom ostvarenju Ive Brešana)

Jednom davno - stoji zapisano u starim grčkim spisima - neki Grk svršio
u zatvoru, a da nije znao na temelju kojeg pisanog ili nepisanog zakona, i
pobunio se! Od tada ona uzrečica u narodu: ˝Buniš se ko Grk u apsu!˝ A
zašto se Grk pobunio? Trebao je naime naslijediti neku svoju djedovinu kao
zakoniti nasljednik, a naslijedio ju je nezakoniti nasljednik.
Kod nas u ˝Mrduši Donjoj˝ (sada se više tako i ne zove, kao što više
nema ni vremena u kojem je nastala) postoji zakon prema kojem želimo
ispraviti nepravdu bivšeg režima i sve ˝kobajagi˝ u korist naroda. Riječ je o
oduzetoj imovini koju je ona vlast oduzela, a ova je želi vratiti. Pošteno,
nema šta, kada taj povrat imovine ne bi bio ograničen - zakonima i
propisima, prema kojima, kako god ih okrenuli, ustvari ne dobijete ništa. Taj
zakon bi se jednostavno mogao nazvati po onoj narodnoj ˝ni stisnuti ni pr...˝
(oprostite), jer ti ustvari ne vračaju ništa iako si zakoniti nasljednik, a uzeli su
ti oni nezakoniti, kao u slučaju onog Grka.
Umjesto odgovarajuće naknade daju ti na raspolaganje neke
bezvrijedne dionice poduzeća i tvornica u kojima nema više radnika niti
opreme. I to sve po zakonu ˝ni stisnuti, ni pr...˝ (oprostite). Makar da mi daju
dionice npr. Gospe iz Međugorja. Ali, to je, izgleda, rezervirano za one
29
˝komunjare˝ koji su samo okrenuli kaput, pa sada za svaku Badnju večer na
polnoćku odlaze u katedralu i drže svijeću u ruci, na što nisu priviknuti, pa im
vrući vosak kaplje na ruku, pa sutradan imaju opekotine po ruci u kojoj su
držali svijeću. A ja se sjećam da smo mi u mladosti iznad ruke u kojoj smo
držali upaljenu svijeću uvijek stavljali rubac da se ne opečemo. Jer, onaj tko
se u crkvi opeče, taj i nije za crkvu. A ove ˝komunjare˝, o kojima je riječ,
bježali su od crkve ko vrag od tamjana, jer to im je bila glavna legitimacija da
su dobri komunisti, kao da je marksizam jedinog neprijatelja gledao baš u
crkvi, a ne u iskorištavanju koje je instalirano u kapitalističkom društvu.
Ovakvo stanje nije samo u ˝Mrduši Donjoj˝, koja se više tako i ne zove,
pošto su mnoge Mrduše promijenile ime (ali samo ime!) i uzele su ime nekog
kralja ili velikana ove naše ˝Lijepe Naše˝. I što sad? Ovaj zakon ˝ni stisnuti ni
pr...˝ (oprostite) vrijedi za sve, pa tako i za crkvu, tj. crkveno imanje, koje i
nije tako malo. A popovi to ne daju. Ne daju nikako. Pogađaju se s duhom
˝Mrduše Donje˝, a i uz pomoć Duha Svetoga. A zahvat Duha Svetoga zadire
duboko u Bibliju, u sam početak nastanka kršćanstva. U razgovoru s jednim
advokatom saznao sam da im Zakon daje tek polovicu od svote koju oni
traže, i to ne u kešu, nego u dionicama. Ja bih im savjetovao da uzmu to što
im Zakon daje, jer u protivnom dobit će samo onaj drugi dio Zakona...
(oprostite), pored činjenice da je crkva to svoje imanje na svoj način i
zaslužila: mnoge dvorce, imanja, parkove, crkva je naslijedila od raznih
poznatih i nepoznatih velikana, koji su svu svoju imovinu ostavljali crkvi
osiguravajući tako duši svojoj put u raj, a u to se ja ne bih dirao, jer je to
čisto svetogrđe. Jer, duša bi u tom slučaju morala natrag u ˝čistilište˝, a tu
onda nema nikakvih privilegija, onako ˝kroz prste˝, nego prema zasluzi.
Popovima dakle ostaje jedino da uz pomoć Duha Svetoga igraju na tu kartu,
računajući na neprovedivost Duha Svetoga i da se nitko neće usuditi potezati
vraga za rep, što samo po sebi implicira poštovanje crkvene institucije.

30
 Ja lično mislim da ovi naši novopečeni tajkuni ništa ne drže ni do duše
ni do Duha Svetoga, niti poštuju ˝volju Oca svojeg˝. Zato se oni i najbolje
snalaze u zakonima ˝ni stisnuti ni pr...˝ (oprostite), koji zakoni još vrijede u
Mrduši Donjoj. A takovi zakoni su prije dvije stotine godina vladali među
doseljenicima na Zapadu, makar se to onda nazivalo DIVLJIM KAPITALIZMOM!

31
 Princ ne pozna jezik naroda svog

˝Srbi neka budu Srbi, koliko je to potrebno.˝ Ove riječi je na Vidovdan

28. ovog mjeseca izgovorio nitko drugi nego pretendent na prijestolje ˝nove
Jugoslavije˝.
Poruka iako mudro izrečena - što će priznati svatko tko ima dobre
namjere - čini se da nije pala na plodno tlo, jer je izrečena na vrlo lošem
srpskom jeziku.
Princ nije zaboravio svoj jezik, nego ga nikad nije ni znao, jer lako je izići
iz aviona, kleknuti i poljubiti zemlju. Progovoriti je uvijek bilo teže, jer to
treba učiti od svojih najbližih, a to se u kraljevskim kućama u emigraciji ne
uči, važno je da su osigurana materijalna sredstva.
Naprotiv, kod naših iseljenika, bilo u Južnoj Americi ili u Australiji, čak i
unuci gotovo perfektno znaju svoj zavičajni jezik. Jezik nije samo odraz
kulture jednog naroda, nego je on i osnovna poluga komunikacije među
iseljeništvom. On je i osnova identiteta svakog naroda i zato ga narod mora
očuvati. A kada govorim o narodu, mislim na običan puk, a ne na
onu gospodu koja su u Zagrebu u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije govorila
ili njemački ili pak mađarski, a u Splitu u vrijeme okupacije talijanski.
Hrvatskim su u Zagrebu govorile naše kumicc iz Klanjca ili Vrapca Gornjeg i
Donjeg, a u Splitu oni iz Muca.
Budući da znam koliko Srbi drže do svog jezika: ˝Govori, bre, srpski da
te ceo svet razume˝, teško da će se pomiriti s time da se sa svojim kraljem
32
trebaju sporazumijevati na engleskom. Mnogo je poštenije postupio
talijanski prijestolonasljednik, kada mu je Pavelić ponudio hrvatsku krunu
1941. godine. On je to odbio navodno riječima: ˝Kako mogu biti kralj jednog
naroda čiji jezik ne razumijem!˝ I nikad nije došao u Hrvatsku.
Osim toga, princ Aleksandar će morati ponešto naučiti i iz srpskog
folklora, mislim na one duboko uvriježene folklorističke izraze, kao bezbroj
p... materinih u raznim varijantama. Srpski narod se iz djetinjstva privikava
na ˝sočne˝ izraze, bez kojih se niti za Srbina može kazati da je Srbin, a niti za
kralja srpskog da je kralj vascelog srpskog naroda. (Vjerujem da će se sa
mnom složiti i g. Šešelj i Paroški, kao i ministar unutarnjih poslova tzv.
Krajine, Milan Martić).
Jer, princa Aleksandra tako nešto nije učila njegova mama, pogotovo ne
u tako visokim aristokratskim sredinama, u kojima se princ kretao - sve dok
nije poljubio svoju zemlju.

33
 Antistranački savez

PREDGOVOR

Ovaj program napisao sam takoreći u jednom dahu, impresioniran

tolikim brojem novonastalih stranaka na tlu Hrvatske, jer mislim da je dosad
prijavljeni broj od 35 (slovima: trideset i pet) stranaka prekardašio svaku
mjeru ljudske ozbiljnosti (da ne kažem gluposti!), tim više što je program svih
tih stranaka skoro isti (v. čl. 21.).
Zato sam smatrao potrebnim da napišem i ovaj svoj ˝program˝ od 25
važećih paragrafa, što je ustvari program protiv svih stranaka. Moja stranka
se zato i zove Antistranački savez (kratica A-S. S.). Njezin program je zapravo
satira na račun svih drugih stranaka.
Mišljenja sam da se u životu svakog čovjeka isprepliću i često jedna
drugoj suprotstavljaju dvije osnovne poluge, koje čovjeka čine onakvim
kakav u biti i jest. To su ironija (komedija) ili tuga, ogorčenje (tragedija), a
ono u sredini je tragikomedija. Postoji još i ozbiljan pogled na život, od čega
obično takvi ljudi obolijevaju od čira na dvanaestercu (ne daj Bože, poslije i
raka želuca). U svakom slučaju, ja sam pristalica onog prvog (ironije), jer
smatram da bi ovim drugim (ogorčenje, tragedija) natjerao poštene ljude u
očaj, budući da je ionako manje-više svaki čovjek opterećen ili ogorčen na
ovo ili ono i nemam nikakvo pravo da mu takvo stanje još više pogoršam.

34
 Međutim iako je ovo pisano s izvjesnom dozom satire na račun
aktualnih društveno-političkih prilika u Hrvatskoj, ovaj program sadrži
mnogo istine...

Nikola S. Mavić
U Zagrebu, ožujka 1990.

A-S. S.
(Antistranački savez - Zagreb)

GRAĐANIMA ZAGREBA!

Posljednja desetljeća ove naše sumnjive civilizacije po svom stupnju

nečovječnosti i represije, koja nije daleko od mračnjaštva srednjeg vijeka,
dovela je narode u sumnju u vrijednosti današnjih i svih budućih sistema
vlasti.
Rekapitulacija zbivanja i previranja, pogotovo na ovom od davnine
uzavrelom prostoru Balkana, kao preko nekog već ispisanog scenarija,
dovodi nas kao u začaranom krugu uvijek na isto: mijenjaju se kao na tekućoj
vrpci razne autoritativne, progresivne, totalitarne i demokratske snage.
Scenarij isti, ličnosti druge, koje uz represivne mjere i nasilnu vlast
podržavaju neravnopravan položaj i građane drugog reda -
slično Južnoafričkoj Republici. Posljednji Kongres KPJ to najbolje dokazuje!
U cilju da se svakom građaninu u ovom oboljelom društvu
a) omogući miran i spokojan život
b) osigura moralno, kulturno i prirodno pravo na život dostojan
čovjeka
35
 c) omogući oslobođenje od straha i represije, koju provode ili će
provoditi pojedine stranke na vlasti, osniva se Antistranački savez (A-
S. S.).

Čl. 1.
A-S. S. nije nikakva stranka u klasičnom smislu stranaka još iz doba
srednjeg vijeka pa do danas, jer ona gubi svaki smisao svog postojanja onog
časa kada nestanu sve ostale stranke, odnosno kada izgube svoj smisao
postojanja bilo zbog promašene filozofije ili gubljenja vlastite orijentacije,
kao što je slučaj s komunističkim partijama istočne Europe.

Čl. 2.
Član stranke može biti svaki građanin i građanka koji svojom aktivnošću
može dokazati da ne pripada nijednoj stranci ili koji svojim pasivnim
držanjem dokaže da nije simpatizer nijedne postojeće stranke.

Čl.3 .
Zbog odgojnih mjera, član A-S. S.-a mora imati navršenih 14 godina i
školovanje od osnovnog usmjerenja, gimnazije ili fakultetsko obrazovanje do
doktora znanosti ili člana Akademije.

Čl. 4.
Novoosnovani Antistranački savez nije nacionalistička stranka. A-S. S.
može imati karakter regionalne (pa čak i seoske), republičke, savezne i
internacionalne stranke, prema tome je li njegovo djelovanje usmjereno na
regiju (selo), republiku, saveznu državu ili međunarodnu antistranačku

36
organizaciju. Može se osjećati i pripadnikom više nacionalnosti, kao
tzv. građanin svijeta.

Čl. 5.
Antistranački savez nije ni religiozna organizacija, a nije ni antireligiozna
i svaki član A-S. S.-a može imati svoje slobodno uvjerenje vjersko i
nacionalno, što znači da se formalno može osjećati pripadnikom bilo koje
institucije (seoske, mjesne, regionalne, republičke, savezne, europske ili
svjetske), ovisno o njegovom kretanju među ljudima.

Čl. 6.
Članovi ove antistranke ne moraju služiti vojsku, nego se u trajanju od
12 mjeseci upućuju na društveno koristan rad, bilo u neku nerentabilnu
tvornicu da poboljšaju proizvodnju ili na rad u poljoprivrednom sektoru
(sadnja krumpira, žitarica, održavanje maslina i povećanje stočnog fonda,
naročito u svinjogojstvu).

Čl. 7.
A-S. S. je izričito protiv svake agresije ili bilo kakve prisile, zbog koje se
čovjek osjeća ugrožen od čovjeka, grupa od grupe ili jedan narod od drugoga.
Svoje izvorište stranka crpi još iz daleke 1492. godine, kada je Kristofor
Kolumbo otkrio Ameriku, kada je opljačkano i pobijeno tamošnje
stanovništvo (s malim ostatkom u rezervatima), što je otvorilo put
kolonizaciji i tako stvorilo građane prvog i građane drugog reda. A-S. S. će se
boriti protiv bilo kakve ideje o ˝građanima drugog reda˝, jer ne prihvaća ni
˝građane prvog reda˝, osim, npr. one koji su odlikovani engleskim ordenom
Podvezice prvog reda ili titulom viteza franjevačkog reda Sv. Augustina ili
ordenom Sv. Save I. reda. To pripada prošlosti!
37
 Čl. 8.
Antistranački savez je jedinstveni kohezijski faktor! Antistranački savez
je protiv uzurpacije sistema vlasti, ideološki i filozofski. Jer, ˝čovjek zvuči
gordo˝ - kako reče Maksim Gorki - samo dok je sam. I tu je već napravljena
velika zabluda, jer već zajednica od deset ljudi stvara mutež (primjerice
tzv. prvobitna zajednica, koja je čovjeka nastradalog u lovu ili u ratu
postavljala da vodi neku vrst statistike ili računovodstva za svoje pleme, a on
je - imajući na raspolaganju više vremena - koristio svoj privilegirani položaj
da sebi i svojoj porodici osigura i prigrabi najveći materijalni dio ulova. I to je
bio pra-početak muteži!).

Čl. 9.
Dodatno objašnjenje za Čl. 8. je zapravo antifilozofsko razmatranje
idealističke filozofije, počev od stvaranja svijeta, pa sve do današnjih dana -
do pojave marksističke filozofije: bez obzira na to je li ovaj divni svijet stvorio
Bog i - kako piše u Svetom pismu - udunuo mu dušu kroz nos (!), pa mu
napisao još i upute za ˝lijepo, ljudsko ponašanje˝ u vidu Deset
božjih zapovijedi, što smo mi morali i napamet i bez pameti učiti u školama,
uz biblijsku pripovijest o tome kako je Isus nahranio narod samo s jednom ili
dvije ribe i jednim ili dva kruha; - ili je ovaj svijet proizvod slučajnosti, kako
kaže Marx, tzv. Velikog praska? - u svakom slučaju nastala je velika mutež i u
toj muteži koprca se čovjek i ˝događa se narod˝, uvijek stvarajući
nove praskove, revolucije, pa kontrarevolucije. Jedni zbog ribe i kruha, a
drugi zbog te jedne krave koju po Marxu muze narod. I tako od pamtivijeka
ovaj svijet prati prasak koji je od jedne religije napravio desetak drugih ili od

38
jedne Kompartije osamnaest bliskih ili suprotstavljenih partija. A praskatće i
dalje!

Čl. 10.
Nažalost, mi živimo u vrijeme apaurina i tako ćemo živjeti i dalje, jasno,
uz povremene praskove. Preostaje nam jedino reinkarnacija, što po Marxu
znači - na stablo, tj. na svoje porijeklo, pa ćemo umjesto bombe u
međusobnom obračunu upotrebljavati kokosove orahe. Vratit ćemo se
među svoje pretke, gdje smo i bili, pa počnimo sve ispočetka - ovaj put bez
prvobitne zajednice, nju ćemo preskočiti. Eventualno novog Isusa nećemo
na križ, neka hrani puk s jednom ribom i kruhom. Ovaj put ćemo na križ
Marxa - zbog te jedne krave s više rukomuzitelja.

Čl. 11.
Iako A-S. S. nije ni nacionalistička ni komunistička stranka, ona nije ni
strogo nacionalna, ali je prisutna u svim nacionalnim strukturama, jer je po
svom programu jedinstvena, bilo na selu, u regiji, republici ili na saveznom i
internacionalnom planu.

Čl. 12.
Antistranački savez nema nikakvu ni ideološku ni filozofsku podlogu, jer
smatra da su sve ideologije i filozofije najobičnije obmane (muteži), koje s
vremenom postaju dogme i njeni uporni nosioci nazivaju se omraženim
nazivom dogmatičari ili usidjelice (u izvanbračnom žargonu!).

Čl. 13.

39
 Iako stranka nije ni religiozna ni antireligiozna, ona zadržava pravo na
kritiku, te pozitivno ocjenjuje današnji stav naročito Katoličke crkve, osim u
Irskoj i Libanonu, gdje još uvijek traju borbe između kršćana. Negativno
ocjenjuje sve one pojave iz srednjeg vijeka (inkvizicija, križarski
ratovi, progon znanosti, paljenje vještica itd.), od kojih se Katolička crkva
distancira, ali javno ne osuđuje (neke rehabilitacije se spominju, kao npr.
Galileo, još uvijek ne Giordano Bruno). Katolička crkva danas ima human
odnos i prema čovjeku i prema narodima i zbog toga baš nema razloga da ne
prizna i onaj kolonizatorski odnos, naročito u Africi i Južnoj Americi, kao i
svoje služenje feudalcima i vlastodršcima.

Čl. 14. (a)

A-S. S. je protiv stvaranja bilo kakvih ˝organizacija˝ iz naše prebogate
sumnjive prošlosti, kao što je nedavno osnovano ˝Udruženje žrtava
represije˝ ili nešto slično.
Jer, u tom tužnom zboru okupljeni su i žrtve represije i žrtve rotacije. A
to je velika razlika! Često su žrtve represije bile žrtve ˝žrtava rotacije˝ i
prosto je nemoguće da se i jedni i drugi nalaze u istom udruženju. Osim toga,
žrtve represije su dugo vremena bile izolirane iz društva, pa i nakon izlaska iz
zatvora ili logora bile su prepuštene same sebi, bez sredstava za život, dok
su žrtve rotacije obično odlazile na druga mjesta i s visokom plaćom ili
penzijom (nedaleko od Primoštena postoji naselje, zlobnim jezikom nazvano
˝Naselje žrtava rotacije˝). To su ti, tzv. žrtve rotacije, s visokim primanjima,
vilama i vrtovima iz kojih na vas reže obično psi vučjaci! Žrtve represije će
tražiti od ˝žrtava rotacije˝ 50% od njihovih primanja, besplatan boravak u
njihovom ˝Naselju žrtava rotacije˝ kod Primoštena i još da im Ustavni sud
prizna dvostruki staž za vrijeme provedeno po zatvorima i logorima, te
dvostruku mirovinu.

40
 Čl. 14. (b)
A-S. S. dalje smatra, ne uzimajući sebi pravo na neki vrhunski prioritet,
da su u tom tzv. ˝Udruženju žrtava represije˝ (i rotacije!) zastupljeni bivši
kažnjenici svih profila, od onih ultradesnih do ultralijevih, nacionalisti,
informbiroovci, pa postoji opravdana sumnja da su baš informbiroovci krivi
za stradanja nacionalista, naročito ustaša, kao što su ovi
svojom strahovladom 1941. godine krivi što je narod (naročito srpski!) otišao
u partizane, stvorio Narodnooslobodilačku vojsku i popunio Komunističku
partiju, pa prema tome - slijedom događaja - u nastaloj muteži stvorio i
Informbiro (no ova pro-tustranka ne uzima sebi pravo na neki vrhunski
prioritet, kako je već naprijed rečeno). Mjerodavni sud dat će ipak povijest!

Čl. 15.
Članovi Antistranačkog saveza mogu biti i žene, pogotovo ekološki
usmjerene. One se isključivo bore za svoja prava, pa prema tome pridržavaju
si i pravo na abortus i prevenciju. Nitko drugi nema pravo suprotno djelovati,
pa ni Sveti Otac sa svojim kardinalima, jer je to čisto naša, ljudska igra,
bilo bračna ili izvanbračna. Budući da oni tu igru (više) ne igraju, ne mogu
donositi ni pravila te igre - kako lijepo reče najednom kongresu čuvena
francuska feministica Brigitte Chalamande Ligimitour [Brižit Šalamande
Ližimitur], Zato je potrebno uložiti tzv. amandman na onu glavu Svetog
pisma koja govori o množenju bez voznog reda, jer pri stvaranju svijeta Bog
nije znao da će vrag izmisliti preventivna sredstva i tako
donekle onemogućiti tzv. demografsku eksploziju, koju oni primitivni narodi
ne shvaćaju, a koja dovodi do gladi, neimaštine, nezadovoljstva i krvoprolića.

ČI. 16.

41
 A-S. S. ne vjeruje u demokraciju, jer smatra da je demokracija istrošen
pojam, iza kojeg se obično skriva represivna vlast i ima svog neospornog
vođu i to onda stoji na putu slobodi pojedinca pa i čitavog naroda.

Čl. 17.
Politička vlast bilo koje stranke ili partije, nakon što pobijedi na
izborima, ne smije utjecati na privredu zemlje. Ne smije stvarati tzv. političke
tvornice ili druge sumnjive objekte, tobože važne za zemlju, a ustvari je riječ
samo o postizanju političkih poena da bi se održala na vlasti. Takove
političke tvornice vode u inflaciju. Privreda mora biti odvojena od državne
vlasti, kao što je slučaj sa susjednom Italijom, gdje je dosad, od rata do
današnjeg dana, palo oko 45 vlada, a da privreda nije niti kihnula, nego i dalje
grabi krupnim koracima naprijed i spremna je i nama pomoći.
Zadatak političke vlasti jest da se samo brine o javnom redu i miru,
obrazovanju, zdravstvu, javnim površinama te javnim zahodima (postojećim
i izgradnjom novih, kako bi se zaštitile kućne veže, stubišta i ulazna vrata -
od zagađivanja!).
Čl. 18.
Antistranački savez financira se iz fonda dobrovoljnog prihoda.

Čl. 19.
Članovi stranke mogu biti redovni (aktivni) i izvanredni, ali ne ulaze u
parlament, jer smatraju da je parlament obična džungla, mutež ili jazbina
(kako je to nazvao bivši šef partije Krunić). Sjetimo se da je za vrijeme bivše
Jugoslavije poslanik Hrvatske seljačke stranke doveo u skupštinu tovara,
kako bi time dokazao da je skupština džungla, nakon čega je došlo
do ubojstva istaknutih hrvatskih poslanika.

42
 Čl. 20.
Članovi ove antistranke ne glasaju na izborima, jer glasanje smatraju
poniženjem za čovjeka. Jednako na Istoku kao i na Zapadu. Dok na Istoku
glasači zaokružuju podmetnuta ili nametnuta imena, ljude za koje glasač
nikad nije ni čuo, a da se i ne govori o tome koliko poznaje program stranke
za koju ˝glasa˝, na Zapadu, npr. u SAD-u glasači se nagovaraju, potplaćuju ili
časte pićem, što je svojevrstan spektakl, izmiješan govorima, alkoholom i
često gangsterskim prijetnjama uz mnogo potrošenog novca (poznat je
slučaj jednog protukandidata za predsjednika SAD-a koji nije imao ni
potreban novac kojim bi platio avion). Više od 70% glasača i na Istoku i na
Zapadu su politički analfabeti, koji samo znaju ime stranke za koju treba
glasati, dok više od 90% njih ne zna ništa o moralnim, ljudskim i
intelektualnim sposobnostima kandidata za kojeg će glasati, a često ga nikad
nisu ni vidjeli. Prema tome, glasanje je ponižavajuće za svakog čovjeka koji
iole drži do sebe, kao i za masu (˝masa˝ je inače pogrdan izraz koji se danas
upotrebljava za mitinge i izbore!).

Čl. 21.
A-S. S. smatra da niti jedna postojeća stranka u svom programu nema
antihumani, tj. antiljudski karakter. Sve nude opće blagostanje, med i
mlijeko, ali ni uz trubu Sv. Gabrijela ičitav kerubinski zbor one nemaju tu
biblijsku moć da jednim kruhom i dvjema ribama nahrane gladne, kao što i
jedna krava nije dovoljna ako je svi muzu. Jer, kada od te mužnje
presuši mlijeko, presahne krava pa presahne i stranka i o medu ni govora!
Tada stranka (krava) propada, a kada krava (stranka) propada, tu više ne
pomaže ni kerubinski zbor ni truba Sv. Gabrijela - svi je napuštaju i odjednom

43
se sve rasplinjuje kao jutarnja magla na blagom povjetarcu - sve postaje
NIŠTA.

Čl. 22.
Zabluda je, velika zabluda većine stranaka i njihovih protagonista što se
po uzoru na Deset božjih zapovijedi postavljaju prema narodu kao
personifikacija spomenutih zapovijedi: ˝Ja sam Gospod Bog tvoj i nema
drugog Boga iza i izvan mene.˝ Neka nam bude dopušteno da to malo
parafraziramo: ˝Ja sam kao stranka ništa i ništa nema izvan mene. Nema
ništa ni iza mene, a niti išta ima ispred mene, jer nema ništa u meni, niti je
ikad išta bilo. I zato nikome ništa nikad nisam dala, niti ikome išta mogu dati,
osim svojim rukovodiocima. Iz zahvalnosti!˝ Ili, kako bi to naš borbeni narod
narodskim jezikom kazao: ˝Trla baba lan da joj prođe dan!˝ I zato mi kažemo
za sve te programe: ˝Amen˝ ili ˝Amin˝, da svima od tog ništa ipak bude
ponešto...

Čl. 23.
Premda ova Antistranka na izborima ne glasa (kako stoji u Čl. 20. ovog
programa), ona sebi pridržava pravo da svojim pristašama smatra sve one
građane i građanke koji iz bilo kojih razloga nisu pristupili glasanju ili koji su
u glasački bubanj ili sandučić ubacili prazan listić. Predstavnici A-S. S.-a će
prisustvovati na svim izbornim mjestima i strogo voditi kontrolu nad
eventualnim zloupotrebama glasačkih listića, kao i onih glasača koji se nisu
pojavili na izbornim mjestima i koji se prema kriteriju ove protustranke
smatraju aktivnim ili pasivnim pristalicama A-S. S.-a.

Čl. 24.

44
 Članovi A-S. S.-a, bilo aktivni ili pasivni, oslovljavaju se ˝građaninom˝ ili
˝građankom˝, ˝gospodinom˝ ili ˝gospođom˝, a ako su na selu, onda se
oslovljavaju s ˝gazda˝, ˝komšija˝ ili na primjer u Dalmaciji s ˝kume˝. Državni
službenici, naročito oni koji na selu ubiru porez, ne smiju ih oslovljavati na
primjer s ˝Ej, ti!˝ jer je to ponižavajući naziv.

Čl. 25.
Za pristalice ovog Antistranačkog saveza pobrinut ćemo se da se penzije
uživaju od 25. do 35. godina starosti, jer je to najljepše razdoblje života
svakog čovjeka. Zato do 35. godine svaki član saveza mora završiti sa svojim
školovanjem, bilo da je kroz to vrijeme izučio zanat, završio srednje ili visoko
školovanje, bez naknadnog (postdiplomskog) usavršavanja. Na taj način daje
se neka vrst stimulansa za usavršavanje čovjekove ličnosti, kao i stjecanje
uvjeta za penziju do 35. godine, nakon čega stupa na snagu tzv. radni vijek
koji traje do smrti. Prema anketi koja je provedena u nekim zemljama mnogi
naši istaknuti naučenjaci vrlo teško podnose penziju i tretiraju je kao npr.
zalazak sunca, smatraju se odbačenima u društvu, jer za njima više nitko i ne
žali, jer nikome više i ne trebaju: svi su penzioneri po statusu jednaki, bilo da
je riječ o fakultetskim profesorima, liječnicima, špenglerima ili radnicima
gradske čistoće. Njima se daje jedan te isti žig - penzioner! Smrt penzionera
ne ostavlja na društvo nikakve tragove gubitka, jer je taj gubitak već nastao
samim penzioniranjem, pa ostaje samo - sjećanje.

NAPOMENA:

Ovaj podnesak kao prijava stranke osnivačkoj komisiji podnijet će se u

propisanom roku, nakon što se prikupi određen broj potpisa!

45
 U Zagrebu 20. ožujka 1990.
Nikola S. Mavič

46
 E, moj Špiro!
(stenografski zabilježeno iz jednog ureda u nevezanom i
isprekidanom dijalogu, trajanje 5-7 minuta, u Zagrebu, u
ožujku 1998.)

E, moj Špiro!
Nazovem svoju Županiju, javlja se načelnik osobno. Interesira me kako
stoji stvar u vezi s mojim predmetom oko privatizacije imovine. Načelnik
poziva sekretaricu odloživši telefonsku slušalicu na stol:
˝Bepina, donesi mi onaj predmet označen sa 'S/1'.˝
I sad ja slušam razgovor, dok je slušalica bila kroz čitavo vrijeme na stolu:
˝E, moj Špiro i tako ti meni veliš. Slabo živiš?˝
˝Slabo, moj Đovani (izgleda da se familijarno poznaju)... i nikad gore. A
žena i tri diteta... Nemaju šta isti... kruha nismo vidili godinu dana... samo
kupus, grah, kukuruz as ti gospu!˝ ˝A je li štagod radiš, moj Špiro?˝
˝Radim???... Ma isprdili mene iz tvornice... I ne samo mene sve, aj ča...
na ulicu. A ja radio trideset godin u toj tvornici, a sad nema više; ni tvornice,
svi na ulicu. Neki odoše u brijače. A koga će oni brijati, asti gospe, kad nitko
nema novaca. Mogu samo ove - kako se ono zovu - tajikune...˝
˝Tajkune.˝ (ispravlja načelnik)

47
 ˝Ne znam ti ja, brate, što su, ali ja mislim da oni taje kune, pa varaju i
narod i državu...˝
(Uto Bepina donosi predmet, ali izgleda da je pogrešan, pa je načelnik
ponovno vrača i traži ˝S/1˝.)
˝Veli meni moj fratar: Špiro, bogati će svi u pakao, a siromasi u raj! E,
govno mu od pasa, da oprostiš. A ko će dotle izdržati, moj kumpare? Crknut
od gladi zbog raja. A do raja triba isti. Onaj vaš Škrgro misli da mi dišemo na
škrge?! A jesi li ti vidija kakav samo vrat ima... sve mu visi od sala! A
moja guza puna vina, blitve i kukuruza. Ma lako je bilo prije. Malo u tvornici,
malo loviti ribe, pa prodaš ribu i kupiš meso, pa malo bevande...˝
˝A imaš li još onog lipog vina, moj Špiro?˝
˝Imam, imam i to me drži na životu. Donit ću ja tebi jednu demižanu,
moj Đovani.˝
˝A koliki ti je penžijun, moj Špiro?˝
˝Neka crkavica, moj kumpare... 350 kun i nešto lip... Ma ko mi izmjeri
guzicu da s tim mogu živit ja, žena i tri mala diteta... Pa još bez posla i
bolestan.˝
˝A jesi li bio kod doktora, moj Špiro?˝
˝Bija sam, da mi neke tablete, a od njih niti vitrove ne mogu pustit. Moj
mi fratar veli da se molim Bogu, a to ti je, moj prijatelju, isto ko da u gujicu
pušeš... Nikad gore nisam bija u govnima, nego sad... Znaš kada sam ono
lovija ribu, dvaput sam se utapao i oba puta sam isplivao, a lako ti je iz vode
isplivat, ali aj’ ti iz govana isplivaj, moj Đovani! Neka se ti tajikuni bogate,
neka kradu, neka naš predsjednik kupuje avion, jer kaže da neće valjda na
biciklu putovati po Rvatskoj i vani, ali neka meni barem da biciklu da ne
moram tebi dolaziti pišice iz predgrađa i jopet nazad...˝
(Bepina donosi pravi dosje.)

48
 ˝Ajde moj Špiro, evo ti deset kuna za put, pa mi opet navrati sutra pa
ćemo nešto urediti za tvoj penžijun.˝
˝Nemoj se ljutit na mene što sam ti rekao da sam u govnima, jer tu ni
škrge više ne pomažu, a disat ne možeš...˝

49
 Potop
(uzbuna u Murteru 21. lipnja 1976.)

21. lipnja 1976. Gospodnje godine dan je osvanuo tmuran i kišovit.

Plima neuobičajeno dosta visoka, sve skupa nekako sumorno, neobično...
Kao nekakva zla kob koja visi tu nad Murterom. Tišina... čuju se samo zvona
iz nekog udaljenog sela i kao da je glas zvona bivao sve jači, kao da se
približavao nošen vjetrom ili su to zvonila i obližnja sela? Nedugo
zatim oglasi se i ovo s crkve Sv. Roka, tog zaštitnika mještana od davnine.
Zaista su neobične okolnosti zbog kojih zvone zvona u neodređeno
vrijeme. Zlokobno!
Iz središta mjesta trčao je jedan čovjek. Mahao je rukama kao na
uzbunu. Iza njega još jedan. Iz Turističkog je. I on je mahao i nešto vikao.
Nekad su tako stari Murterani mahali rukama kada su Turci nadolazili. Ali
sada nisu nadolazili Turci ni Grci, nego veliki val iz Grčke nakon potresa što
se noćas tamo dogodio.
Nadležni drug za uzbunu objašnjavao je nešto grupi Nijemaca, a onda
su svi skupa došli k meni da prevodim direktive nadležnog za turizam i pitanje
turista. I to sve onako u krugu, stojeći na kiši, dok sam listao mali rječnik
njemačkog jezika da pronađem riječ ˝potres˝, jer mislim, od potresa treba
poći ako je on uzrok ovoj strci. Dotle je drug Ante bez rječnika pokušavao
objasniti da je u Grčkoj bio jak potres, a to je pokazivao rukama, tako

50
drmajući, da je jedan Nijemac ostalima objasnio da je u Grčkoj izbila
revolucija i da pršte bombe.
˝Nicht Revolution!˝ velim ja, kakva revolucija, baš su ti Grci sposobni za
revoluciju. ˝Nego˝, velim ja njima, ˝u Grčkoj je bio jak potres i sada dolazi
morski val velik kao kuća. Ja ga nisam vidio, ali drug iz Turističkog veli da su
mu ‘stručnjaci’ na Visu uzeli mjeru od četiri metra dok je u Veloj Luci
narastao na 9 metara. Val raste sve više kao pekarsko tijesto i ide
prema Murteru. Zato vežite brodove, glisere i te vaše gumenjare
konopcima.˝ (Opet sam morao tražiti riječ ˝konopac˝) I dok sam ja tražio po
rječniku kako se na njemačkom veli konopac, dotle je ovaj drug iz Turističkog
našao u vrtu komad konopca, jedva 40 cm dugog. On je to stavio ispred sebe
i objašnjavao:
˝Ovo vam je, na primjer, evo ovoliko dvadeset centimetara, recimo, na
primjer, za toliko ste, na primjer, vezali brod, a sad trebate popustiti svih
četrdeset centimetara, to jest svu dužinu konopca, pa ako se more digne,
dignut će se i brod. Jeste me raumili?˝
Kako je on nekoliko puta pokazivao rukom gore-dolje po konopcu od 20
do 40 cm, dvije se Njemice počeše smijati i namigivati jedna drugoj.
Uto sam ja pronašao kako se na njemačkom kaže konopac, pa prema
direktivi nadležnog iz Turističkog, ja im odvalim, onako, bez razmišljanja, jer
se za neko razmišljanje nije ni imalo vremena, a i kiša me dobro smočila:
˝Konopci neka vam budu dugi osamnaest metara, jer izgleda da val sve
više raste što ide dalje.˝ Poslije sam vidio da sam im rekao glupost, jer i avion,
što ide dalje, sve je manji. Pa svjetlo, zvuk.
Panika! Kućedomaćica skuplja bob. Pomažu joj Nijemci. ˝Fala bogu˝,
velim ja, ˝bar će sada biti čisto za šetnju ispred kuće!˝ Nijemci pitaju što je
to bob.
Opet rječnik!

51
 ˝Bob je po detonaciji pet puta jači od graha i to vam u ratu izgleda kao
razlika između puške i topa˝, velim ja.
I kad se sve odvezalo, privczalo, popustilo i napustilo - turisti posjedaše
u kola i pravac Sv. Roko.
˝Samo bez panike, ohne Panik!˝ vikao je glavni paničar iz Turističkog na
placu. ˝Glavno je da ne bude ljudskih žrtava!˝ Jedan sumještanin shvatio je
direktivu ˝da ne bude ljudskih žrtava˝ i da treba spašavati samo
najdragocjenije tako da je zgrabio svoje jedino prase i s njim gore na kat.
Kada su mu kazali da treba paziti samo da ne bude ljudskih žrtava, on im je
odgovorio da je i njegov prasac ljudska (tj. njegova) žrtva, jer se on za njega
već dugo brine i takoreći od usta otkida da ga nekako prehrani i podigne.
˝Nisam lud˝, veli on, ˝da sad, kad sam ga podigao, pustim da ga val
odnese ko zna kome u dvorište.˝
˝Pa veži mu cedulju oko vrata s tvojim imenom i prezimenom, pa će se
znati čigov je.˝
˝Ma znaš da i ti imaš govan uglavi. Nevride ti tu ni cedulje ni pečati, ni
od suca ni od popa. Ako je val toliko velik, kako kažu, odnit će mi ga sve do
Pirovca, nekom Pirovčaninu u dvorište, a ja nisam vidio nijednog Pirovčanina
poštena, koji bi mi prasca vratio. Vratit će mi samo cedulju, onda
mogu cedulju objesit u šufit umjesto pršuta. Ajde, molin te, ne bi se oni
zaništa zvali Zlosela.˝
Bilo je već kasno navečer. Ljudi su još uvijek čekali val. Čekalo je i prase
na katu, čudeći se tolikoj ljudskoj pažnji, ali ipak sa željom da se vrati u svoj
praseći brlog gdje se, uostalom, i izleglo. Samo da prođe ova uzbuna, a na to
se čekalo da objave zvona, jer tako je bilo i u vrijeme Turaka: kada su Turci
otišli, zvona su zvonila... da je prestala i uzbuna...
Ali, ništa zato. To se može opravdati, recimo, time što su se prebrojavali
ranjeni. I šteta! A štete je sigurno bilo. Dok se sve opet stavilo kako je bilo,

52
sir, vino, ulje u konobama, zatim na rivi dok su se svi konopci opet pritegli na
normalu, dok su se automobili opet vraćali pred kuće na obalu... netko je
slomio prst, netko razbio nos, netko glavu, netko je promukao vičući, netko
je pokisao. U čitavoj toj predstavi, jedini koji je doživio ugodan trenutak bio
je prasac našeg mještanina i to je zapravo bilo prvi put u dugoj povijesti
praseće vrste da se jedan iz njihova roda našao u ravnopravnom položaju - s
ljudima!
Na putu za Zagreb susretnem jednog poznatog profesora koji se s
familijom također vraćao u Zagreb, a koji ima vikendicu u Jezerima. On mi je
pričao kako mu je njegov susjed u Jezerima tražio da mu posudi luftmadrac.
Kada ga je pitao što će mu luftmadrac, on je odgovorio skoro plačući:
˝Znate, šjor profešur, imam 15-ak kokošiju i kud ću sad š njima. Znate,
kokoši ne znaju plivati, pa ću svaku kokoš vezati s po jedan metar konopca
za Iuftmadrac, ako mi ga date. Kad naiđe plima, kokoši ne vole vodu, pa će
se sve popeti na luftmadrac: onda ću vidjeti gdje su mi kokoši!˝

53
 Put do mora
(jedno zanimljivo putovanje kroz san)

Ljubljana, Zavod za rehabilitaciju. Nakon izlaska iz Zavoda reče mi jedan

liječnik da bi mi za oporavak i zdravlje općenito bilo najbolje nabaviti vikend-
kućicu, živjeti u prirodi i kretati se što je više moguće.
A kako mi je već prije jedan internist preporučio dvije litre mlijeka
dnevno zbog stenoze crijeva i probavnog mehanizma općenito, odlučim
kupiti tu vikend-kućicu na kotače, a kako tada ja nisam imao automobil za
vuču, reče mi ovaj internist, doduše u šali, da umjesto automobila nabavim
dvije krave koje bi mi vukle vikendicu, a tako bi i pitanje mlijeka bilo
riješeno na najneposredniji način. A što se tiče ispaše, u svim turističkim
kampovima ima dosta trave (turisti ionako zasad još ne jedu travu!).
I dana 15. srpnja 1976. kupio sam vikend-kućicu uz preporuku Zavoda
za rehabilitaciju. Mučila me samo misao tko bi me od mojih prijatelja htio
povući do određenog mjesta, jer ja auto nemam, iako je Tereza već davno
položila šoferski ispit. Ponudio mi se moj prijatelj iz Leskovca, Damir. On ima
i auto i - kako mi reče - ako hoću i krave.
Sljedeće noći, uoči odlaska iz Zavoda, ja snivam san, ali u detalje i kao
da je zbilja.
U Leskovcu uz pomoć Damira nabavim dvije krave - Dragulju i Sivulju.
Doduše, jedan prijatelj iz Ljubljane me savjetovao da kupim slovenske krave,

54
ne zbog toga jer su i kućice slovenske, nego zbog toga jer daju više mlijeka i
istrajnije su za put. Rekoh da ću to svakako učiniti, ali zasad su dobre i ove iz
Leskovca, jer mi je jako važno da se i ja što prije uključim u svjetski turistički
krvotok.
Bilo je šest sati lijepoga ljetnog dana, 1. kolovoza 1976., kada sam
krenuo na to u san pretvoreno putovanje od Leskovca prema moru - do
Murtera kao zadnje stanice, jer tamo imam svoje prijatelje kojima će dobro
doći mlijeko, jer krave oni nisu vidjeli više od sto pedeset godina, tj. otkada
je čuveni putopisac i istražitelj Fortis proputovao ovim krajevima i napisao
knjigu o Dalmaciji, plodnoj crvenoj zemlji, vinovoj lozi koje više gotovo i
nema, te kravama koje su se održale još samo na otoku, po njima nazvanom
Kravljačica i nigdje drugdje.
Prije toga u snu doživljenog putovanja s upregnutim kravama Draguljom
i Sivuljom morao sam izvršiti registraciju da bih dobio broj koji je visio na
zadnjoj strani kućice, dok sam ja upravljao s prozora vikendice. Zvučni signali
u obliku običnih kravljih zvona visjeli su o vratu Dragulje i Sivulje.
I tako krenusmo, vozeći sasvim udesno. Uzeo sam sa sobom, na molbu
roditelja, kod kojih sam kupio krave, njihova sina koji nikad nije vidio more,
ali ˝mali znade pomusti krave˝, što mi je sasvim dobro došlo.
Prelazeći preko Savskog mosta, mali uzvikne: ˝Divlje patke!˝ na što mu
ja objasnim da i one idu istim smjerom prema moru kao i mi.
Stigosmo na autoput, a dežurni za naplatu cestarine je bio zaspao, pa
mu je krava zapuhala u već istrgnute blokove za naplatu, a on je valjda mislio
da je neka stara Engleskinja, jer je na engleskom zapitao: ˝Što želite?˝ Uto
je došao i milicajac i pogledavši nas uzduž i poprijeko reče: ˝Morate pripaziti
na čistoću, jer - znate - kravlja balega na autoputu...˝ Ja ga prekinem i
pokažem mu lopatu i kantu.

55
ATEST
Začas se oko mene okupe i drugi službujući milicajci zaduženi za
održavanje prometa, naročito u jeku turističke sezone. Morao sam dobiti
odobrenje, atest, da se mogu uključiti u promet. Znao sam da će to ići malo
teže, jer su taj atest dosad dobivali samo oni koji su bili vezani za automobil
posebnim kukama.
I dok su krave mimo pasle travu na livadi pored puta, na moje traženje
da mi se izda atest, jedan član komisije me upita: ˝Za koju vrstu automobila
da vam damo atest? ˝
˝Nije za automobil˝, zamucam ja.
˝Nego za što?˝ veli opet on.
˝Pa za krave, Dragulju i Sivulju˝, rekoh ja.
˝Ma kakve krave, čovječe božji˝, pogleda me onako ispod naočala
ugledavši krave kako bezbrižno pasu.
Pokažem mu jedno poduže pismo koje mi je napisala socijalna radnica
iz Zavoda za rehabilitaciju invalida. To pismo je išlo od ruke do ruke. U njemu
argumentirano jasno piše ˝u svrhu liječenja˝.
Nastade muk. I to je onaj muk iza kojeg lako mogu da budem odbijen -
˝s pravom na žalbu˝.
˝Ne zbog rehabilitacije, nego i radi zaštite čovjekove okoline˝,
presiječem ja daljnja pitanja.
˝Kako zaštite čovjekove okoline?˝
˝Paragraf dvadeset dva, ispušni plinovi, koje prave automobili, krave ne
spadaju pod taj paragraf. One ne ispuštaju plinove.˝ Ti sam se malo zaletio,
jer me jedan upita:
56
 ˝A balega? Kravlja balega? Što ćemo s njom nasred asfalta?˝ ˝Kravlja
balega! To ne spada u paragraf dvadeset dva! Jer kravlja balega, to je
zapravo život˝, rekoh im ja, pa pošto sam vidio da se situacija, što se
raspoloženja tiče, okrenula u moju korist, ja im nastavim ˝znanstveno˝
obrazlagati svoju teoriju: ˝Iz kravlje balege izleći će se crv. Crva će pojesti
vrabac ili kokoš, pa će tako evolucijom kroz deset milijardi godina nastati
čovjek, ljudi - članovi komisije kao što ste vi, koji će opet nekom davati ili
odbiti atest, zbog kravlje balege.˝
˝Pa dobro˝, reče onaj s naočalama, zacijelo predsjednik komisije, ˝dat
ćemo vam atest, ali gdje ćete objesiti kuku?˝ ˝Pa valjda neću sebi na
stražnjicu! Na krave!˝
˝Atest možete dobiti samo na jednu kravu.˝
Promislim: Dragulja je jača, a Sivulja pametnija. Kome prednost? Snazi
ili pameti? Obično se daje pameti, ali na tim našim autocestama ionako ti
pamet ništa ne pomaže i ja se odlučim za snagu, dakle za Dragulju...
I sljedećeg dana rano ujutro, još se nije bilo ni razdanilo, krenusmo put
pod noge pa na more! Prije toga mali je pomuzao kravu, nešto smo uzeli za
put, a drugo smo dali ovima iz komisije što su stvarno progledali kroz prste
u vezi atesta. U ime svih zahvali nam se milicajac Jura:
˝Ovakvih turista bi nam trebalo svaki dan, jer mlijeka rijetko vidimo.˝
Pozdraviše nas mahanjem i poželješe nam sretan put.
Kakva divna asfaltna cesta! Ali izgleda da je kravama to sasvim svejedno,
jer one idu četiri kilometra na sat po asfaltu, jednako kao i sporednim
seoskim puteljcima. I baš ih briga što automobili jure pored njih
bjesomučnom brzinom. Neka jure!
I tako stigosmo u Karlovac, upravo na ručak u turističkom kampu. Krave
su tu naišle na travu i hladovinu. To je baš prijalo i odlučimo ostati do idućeg
dana, pa i zbog prometa koji je naročito subotom veoma intenzivan. Mi smo,
57
inače, dnevno prevalili između 25 i 30 km, pa nam se nije žurilo po tom
dosadnom i vrućem asfaltu da bismo nakon tri dana stigli na Plitvice.
Na Plitvičkim jezerima nam se na vlastitu molbu pridruži neka
profesorica, inače prirodoslovac iz Holandije. Došla je u Jugoslaviju istraživati
kukce. Zamolila nas je da je primimo i pođe s nama do Zadra, da bi usput
zbog istraživanja hvatala muhe koje se skupljaju ispod kravljeg repa, što je
naročito obradovalo Dragulju i Sivulju...
Smjestismo je u kućicu sa svim njezinim papirima i balzamiranim
kukcima. Tako smo sada dobili prinovu u društvu i uputismo se najkraćim
putem preko Like. Ugodan je to osjećaj biti uključen u svjetski turistički
krvotok, u taj tzv. ˝turistički bum˝. Svi su nas putem pozdravljali, naročito
Englezi. Savijali su kažiprst na čelo, odajući nam na taj način priznanje za
ideju, ja sam im otpozdravljao podizanjem šešira, ukoliko nisam bio zauzet
da štapom podsjećam Sivulju da mora malo bolje držati korak s Draguljom
koja je, ponosna na asfaltu, vukla kao bik. Profesorica iz Holandije je na
benzinskim pumpama objašnjavala nekim Englezima svrhu putovanja, tako
da smo svi skupa djelovali nekako ˝znanstveno˝.
Izračunao sam, ako sve bude po planu, da bismo do Zadra morali stići
oko 7. kolovoza. Tu sam uračunao spavanje, zaustavljanje u autokampovima,
gdje ima dobre trave za ispašu, uključujući i nudističke kampove, za što sam
dobio posebno odobrenje od Turističkog saveza.

NUDISTIČKI KAMP
Mali je redovito obavljao mužnju krava, a mlijeko je prodavao svuda po
turističkim kampovima i to mu je bio kao džeparac. Nešto mlijeka smo
ostavljali za nas i ovu pridošlicu iz Holandije, koja je usput marljivo lovila
kukce i iglama ih zabadala na stiropor, a bavila se i filatelijom, te je sa stranim
turistima mijenjala marke i razne privjeske s likom ˝majke i djece˝.

58
 Sve je išlo dobro i u redu dok nismo stigli u novi nudistički kamp u Alanu
podno Velebita. Istina, malo smo skrenuli s puta, ali vrijedilo je! Taj novi
nudistički kamp nastao je od prijašnjeg ponosnog hotela Alan, koji je
otvaranjem nove magistrale preko Gospića ostao po strani i da ne bi bio
deficitaran, turistički oci donijeli su odluku da ga proglase otvorenim - ali
samo za strane turiste-golaće. Ispred ulaza zaustavi nas portir u
svijetloplavoj uniformi, koji nas je uljudno zatražio isprave. Imao sam osjećaj
da ulazim u neku važnu organiziranu ustanovu. Pokažem mu dokumentaciju,
a usput onako preko oka pogledam u ograđeni prostor u kojem ugledah
mnoštvo golih guzica. Bilo je tu i ljepotica, ali i onih kojima se sve objesilo,
prave pravcate olupine, koje normalan čovjek najradije ne bi vidio... Portir,
udarajući olovkom po notesu, reče:
˝Obučeni ne možete u kamp.˝
˝Pa ja i ne mislim, jer osobno nemam što da izložim, ali moje krave mogu
među te vaše šarene goste, znate, zbog trave...˝
Začas se skupilo dosta nudista oko nas, većinom nudistkinja - jedne me
gledaju, a druge se smiju. Više me gledaju nego se smiju. Čudno im je. Ja sam
im pokazivao slike iz života Svetog Frane, što mi je na prolazu kroz Liku
poklonio jedan franjevac za uspomenu, sav oduševljen mojom idejom,
˝pravom isposničkom˝, da krenem ovako na put.
˝Kao u dobra stara vrimena˝, reče stari franjevac i prekriži nas uzduž i
poprijeko. Ja mu se u svoje ime i ime profesorice od kukaca najsrdačnije
zahvalio uz riječi da ˝samo onaj koji nikad nije odlazio iz svog života, nikad
nije mogao upoznati neki drugi život˝.
Dragulja i Sivulja više instinktivno i bez pitanja uđoše u kamp i navališe
na travu. Mora da im je bila slatka ta trava ispod slatkog života! Ja ostadoh
izvan ograde i s okupljenim sam nudistima razmjenjivao filatelističke marke.
Njih je najviše interesirala serija maraka iz Kanade, na kojoj su prikazani

59
rasplodni bikovi sa sjevera, što ih je izdala kanadska pošta. Gledao sam kako
Dragulja i Sivulja uživaju u sampasu među nudistima, kad odjedanput
Dragulja raširi noge i poteče voda, što je među nudistima izazvalo opći
smijeh...
˝Neka, neka˝, velim ja, ˝to ionako spada u vraćanje prirodi!˝
Na rastanku s nudistima lijepo smo se pozdravili i dugo vremena mahali
i odmahivali. Dragulja i Sivulja mahale su repom upravo onako kako to
obično mašu rukom Francuzi, tj. desno-lijevo.
Putem presretnemo nekog pješaka koji ispred sebe tjera - prase.
Na naš upit kamo ide - jer da nije prasca, ja bih ga uzeo u kamp-kućicu -
reče nam s ličkim naglaskom da ide prodati prase negdje u tom turističkom
˝naselju˝, misleći očito na kamp, a usput da i on osjeti malo toplinu mora,
budući da na moru nije do sada imao priliku boraviti.
Ja ga upozorim da izbjegava nudiste i njihova ˝naselja˝, jer će ga skinuti
do gola, na što on odmahne rukom i reče:
˝Ja i ne mislim unutra, ali prase može!˝
Nakon što sam dao podatke o turističkim kampovima sve do Zadra, pa i
dalje, gdje bi mogao prodati prasca, naročito francuski kamp kod Pakoštana,
pozdravimo se s njim zaželjevši mu sretan put. Dali smo mu nešto hrane i
mlijeka, čega smo ionako imali u izobilju.
Profesoricu je zanimalo odakle je taj čovjek i kamo ide i nije se mogla
načuditi kada smo joj to objasnili...
Mi smo nastavili svoj put prema Masleničkom mostu. Ali kada smo stigli
na most, krave su kao ukopane odjednom stale i ni makac, kao da su se nečeg
prestrašile. Vidjele su valjda dolje s visine more i kao da nisu vjerovale u
ljudsku tehniku...
˝To je loš predznak˝, veli mi profesorica.

60
 ˝Ništa zato, morat ćemo zaobilaznim putem preko Obrovca˝, velim ja.
Putem su krave napali ˝obadi˝ (obadi su posebne vrste muha s vrlo
jakim ubodima, zbog čega krave kao da polude, što smo se uvjerili, jer je
Sivulja počela poskakivati). Profesorica je pošto-poto htjela da joj mali uhvati
nekoliko tih zločestih muha radi ispitivanja (bioloških eksperimenata), što je
on i učinio. U njegovom se selu na tu pojavu, kad muhe napadaju stoku, viče
ovako: ˝Obad u lad mlada junad˝ (značilo bi to da stoku treba natjerati u
hlad). A mi putujemo po najvećoj vrućini i profesorica se počela bojati da ne
bi i ona počela poskakivati kao Sivulja...

CRKNULA DRAGULJA
Nadomak Obrovca Dragulja počne posrtati i odjednom raširi stražnje
noge, sva se nekako ukoči i padne. Proročanstvo ove Holanđanke pred
Masleničkim mostom se obistinilo i kada smo izašli iz kućice, Dragulja je već
uginula.
Dugo vremena mi nije bilo jasno zbog čega, a onda sam se sjetio đavla,
iako je mali mislio da se prejela trave u nudističkom kampu. Naime u kampu,
dok sam razmjenjivao marke i pokazivao slike Sv. Franje, jedna Francuskinja
je nešto tražila u travi i plakala. Koliko sam onako postrance mogao
razumjeti, ona je tražila izgubljenu kutiju antibebi tableta. I sad mi je sinulo
pred očima kako je Dragulja s travom žvakala i nekakav crveni karton. To je
sigurno bila ta kutija koju je tako pomno tražila Francuskinja. Baš ta
Francuskinja je i pokušala jahati na Dragulji, a davali su kravi i marmeladu u
koju Francuzi obično stavljaju antibebi tablete.
Rekoh to ovoj Holanđanki, na što mi ona samo potvrdno i s očitim
žaljenjem kimne glavom uz napomenu ˝da je u kutiji moglo biti i do 30
komada antibebi tableta i da je ta doza više nego smrtonosna ne samo za

61
bika, nego i za davno izumrlog dinosaura˝ (veli profesorica stručno, bolje reći
dvostruko stručno, tj. kao prirodoslovac i kao žena).
˝Da, ali zašto onda da strada moja krava? I to zbog ‘slatkog života’! To
je valjda jedina krava koja je nastradala od antibebi tableta!˝
Profesorica me pogleda s iskrenim žaljenjem, a meni nije preostalo
drugo nego da prodam drugu kravu, jer možda ju je ženska znatiželja
natjerala da i ona proguta koju tabletu...
Nakon što smo Holanđanki pomogli da prenese svoje stvari, papire i
kukce do autobusa za Zadar, mi smo za dobiveni novac od prodaje Sivulje
unajmili jedan traktor s vozačem - i vratili se u Zagreb, nakon desetak dana
robinzonskog putovanja...
I baš je šteta što je ovo ipak bio samo jedan san koji sam snivao dok sam
ležao u bolnici u Ljubljani, ali kojeg se sjećam u detalje, premda je bio - kao
uostalom i mnogi snovi - isprekidan. Uspio sam ipak sve te fragmente nekako
spojiti, složiti u jednu cjelinu, a slike sam pronašao u nekim slovenskim
novinama. Moj liječnik, kao i medicinske sestre, rado su to pročitali i crkavali
od smijeha: ˝Kakav samo san!˝
(Zasluge za ovu reportažu imaju moj liječnik za rekreaciju, prof. dr.
Gračanin, koji mi je preporučio da si nabavim vikend-kućicu na kotače, te
liječnik internist, koji mi je preporučio da popijem dvije litre mlijeka dnevno
radi probave - iako u snu, poslušao sam jednog i drugog.)

62
 Pismo iz lječilišta

I.

Skoro pa već mjesec dana nalazim se ovdje u lječilištu. Tijek liječenja kao
i rezultati terapije marljivo se unose u medicinsku dokumentaciju. Ali prošli
put su mi zabunom unijeli da sam dobio četrdeset dva i pol dekagrama, što
mi je na današnjoj viziti sobni liječnik poništio, saznavši od ovih špijuna
(medicinskih sestara) da nisam imao stolicu tri dana:
˝Brišite mu, sestro, ovih četrdeset i dva i pol dekagrama, i počnimo
ispočetka s terapijom i pojačanom ishranom... I dajte mu ricinus, molim!˝
Sestra, koja je nosila velike naušnice, u stvari je njegov doušnik i po tim
naušnicama sam je uvrstio u - nepoželjne osobe.
˝Ricinus uopće ne dolazi u obzir˝, velim ja svojem sobnom doktoru,
objašnjavajući mu to psihološko-familijarnom odbojnošću prema ricinusu.
Poslije sam sestrama objasnio, kako je jednom davno moja praprabaka
dobila ricinus u drugom stanju i da je zbog toga - kako je ona govorila - rodila
u sedmom mjesecu, istina zdravo muško dijete, ali usrano sve do
devete godine. Ona je poslije uporno tvrdila da je tome uzrok ricinus i od
tada se u mojoj familiji ricinus ne upotrebljava! (Možda ona ima pravo: ljudi
su se trebali rađati na dupe, zbog toga se za mnoge kaže da su govna... op.
a.). Ovaj moj nesretni i usrani pradjed (Nikola se isto zvaše) sve do devete

63
godine punio je gaće... Čak i u školi. Neka starija učiteljica u naočalama -
pričaju - išla je od klupe do klupe i pitala: ˝Tko se usrao, molim?˝ Svi su
pogledi bili upereni u mog pradjeda, on se lukavo uvijek pravdao da je to
medicina kriva, da su krivi doktori koji su njegovoj majci dali duplu dozu
ricinusa, zbog čega je on rođen u sedmom mjesecu te da mu je to
nasljedno... Međutim druga je stvar bila posrijedi i učiteljica koliko god je
slabo vidjela, nije se dala prevariti, tvrdeći da ricinus ima drugi izgled a da
to njoj miriše na - šljive! I nije se prevarila, jer bi moj pradjed prije škole usput
redovito pobrstio i zrele i nezrele šljive, ali s tuđeg stabla iako je imao 50
stabala svojih šljiva.
U školi je imao sve dobre ocjene najbolje, samo iz higijene je imao
jedinicu. A za ono što je tvrdio da su krivi doktori, pop mu je prilikom
ispovijedi redovito davao 50 Očenaša, 50 Zdravomarija i 80 Slavaocuisinu
kao pokoru koja će mu pomoći da se izbavi iz tog sramotnog običaja punjenja
gaća, a učitelj iz prirodopisa i matematike ga je kratkim putem po
najjednostavnijoj matematičkoj formuli i prirodnim zakonima poslao, u
majčinu da odleži još ta dva mjeseca...
Sve bi bilo dobro da se nije umiješao jedan japanski liječnik, koji ovdje
boravi kao gost, neki prof. dr. primarijus Mamujaši. On mi preporučuje da
uzmem jedan kineski lijek, Seracin, blagog ukusa i mirisa na mentol
bombone i da to njegov kineski kolega neki prof. dr. Se Ri Ne Laj (šta ti ja
znam kako se sve oni ne zovu!) uspješno upotrebljava u Kini.
˝Jaši ti mamu, babu ili koga hoćeš˝, velim ja ovom Japancu, ali dva prsta
dalje od mog dupeta s tim ˝kineskim Seracinom˝. Dobar je i naš ricinus, ali
ga ja svakom preporučujem protiv kašlja po receptu našeg poznatog prof. dr.
pr. Serića i to duplu dozu, da se ne smije ni zakašljati... Dao bih ja tom vašem
kineskom kolegi prof. dr. SE RI NE LAJ-U da samo proba taj naš Ri Ci Nus protiv
kašlja, bilo bi mu seri ne laj! (srećom, nije me razumio).

64
 Jedna mala kineska sestra s kosim očima (zove se ONO NE DAM) kojoj se
jako sviđaju naši ljudi, sve nešto gleda i smijulji se, ali više zato što se ove
naše sestre smiju što im ja pričam na račun ricinusa protiv kašlja po receptu
prof Serića i već govore kako će ga na svojim muževima probati, jer puno
puše, kašlju i hrču.
˝Ricinus i Seracin˝, velim ja njima, ˝to je za Kineze. Tako nekidan upao
jedan Kinez u zahod i sve nešto čini ‘hmu, hmu, hmu...’, a nas sedmorica
punih pola sata čekamo i čekamo, svaki sa željom da red dočeka. Trebali bi
uvesti i ovdje kao u našem nogometu nekakve kartone, recimo zelene, žute
i crvene. Zelene za one, koji su za pet minuta gotovi, žute za one srednje, a
crvene za Kineze i njima slične zaštopance i prema tome neka se i naplaćuju.˝
Dok sam ja ovo razglabao, oko ove kineske sestre skupilo se dosta naših
momaka, uglavnom Crnogoraca i svi imaju u ruci sliku Njegoša, tumače joj
da im je to bio pradjed. A Njegoš je bio lijep čovjek, kao slika...
˝Lažu, oca im˝, velim ja.
˝Lažu, mamu im˝, pomisli prof. Mamujaši.

II.

Naš sobni doktor, bijele uske hlače, crna široka kosa - jednom riječi
božja nakarada - obraća se jednom s ranom na trbuhu: ˝Vi se morate više
baviti gimnastikom. Vidite da vam se sve objesilo!˝
Poslije, kad je doktor otišao, veli ovaj:

65
 ˝Ma, ima šta i da mi visi, a ne kao tome doktorčiću: uske hlače na njemu,
od najlona poput kranjske kobase, a onaj smotuljak sprijeda da izvinete, kao
zaboravljena smokva u kasnu jesen... Nema gdje ni prdac da mu stane, pa
kad bi i stao nema gdje da izađe... Za krepati!˝
Sjetih se našeg predsjednika kućnog savjeta, zapravo bivšeg
predsjednika a sada počasnog predsjednika, jer nikako nije mogao da shvati
ovu našu rotaciju, pa smo ga eto imenovali počasnim predsjednikom našeg
kućnog savjeta. Pa ovaj doktorčić bi mogao u jednu njegovu nogavicu da
stane. I ˝izvjetrica˝ mu je bolja i zato se naš počasni predsjednik, kada
mu slučajno u društvu dođe ˝vjetar˝, okrene na jednoj nozi i ko-bajagi pođe
da vidi, ima li koja pitoma breskva između onih divljih - i za čas je opet u
društvu. A ovome doktoru, bogami, treba punih deset minuta (nema dobru
izvjetricu!). Zato sam ja prije, kad god sam išao kod svog krojača i kad me
ovaj pitao želim li moderno, uvijek odgovarao: ˝Uzmite sad kako je moderno
i kako je bilo 1850. pa vi udrite po sredini.˝ A on se našalio pa me upitao,
želim li da mi napravi jednu nogavicu široku, a drugu usku.
Ovome s ranom na trbuhu (Bože mi oprosti, izgledao mi je kao žensko
novorođenče!), ja sam savjetovao da stavi nekakav čep u tu šupljinu na
trbuhu, jer od puste debljine ništa mu se više i ne vidi, pa na račun toga neće
više dobiti klimatsko liječenje...
˝Ma znaš da si ljudina˝, veli on meni. ˝Tko bi se samo toga dosjetio!˝

III.

66
 Upravo kada sam ovo završio i dolje na obali pred restauracijom htio da
pregledam, priđe mi jedan postariji, mršav i malog rasta čovjek, brkovi mu
od uha do uha:
˝Jesi li ti vidio kesu od pet kilograma deterdženta?˝ ˝Kakvu kesu, kakav
deterdžent?˝ pitam ja.
˝Prije dva sata ja sam ovdje ručao i pošao malko da odspavam,
zaboravio kesu i sada je nema te nema, a svi pošteni!?˝
I tako on od stola do stola pita i eto ti ga opet k meni, valjda je zaboravio
da je kod mene već bio ili sam mu bio sumnjiv?
˝Pa što će tebi toliki prašak, Suljo?˝ pita ga konobar Miro. Bosanac me
pogleda pa ljutito reče:
˝Šta, šta će mi? Ma da se operem od ove soli i smrada ovdje dolje i od
onoga govna gori.˝
˝Kakve soli i kakvog smrada?˝ pita konobar.
˝Ma od ove morske soli i smrada što po moru pliva, te kore od lubenice,
te paradajz, salama i šta ti ja znam šta sve... Pa od onog govna od blata što
me gore svako jutro umataju u čaršave. Sigurno im se poneko i usro u to
blato, pa ti Suljo lezi u tuđa govna, pfuj...˝
Dakle Sulji ukrali kesu s deterdžentom. On je tu jeo, otišao malo
odspavati i kada se probudio, sjetio se deterdženta. Zaboravio ga i to baš kod
mog stola, pet kilograma, nije to malo, ali dosta i za čitav bataljon vojnika...
Htio se oprati prije nego što pođe kući, jer praška u selu nema ni za lijek.
Draginja njegova mu je pisala da joj malo donese. Bilo mi ga je žao...
Digne se od mog stola. Ugleda neke Šveđane, dva bračna para. Kod njih
još nije bio, a bili su mu sumnjivi, možda zato što su ga taj čas svi gledali.
Priđe njihovom stolu, stavi dlanove na sred stola i zareži:

67
 ˝Ma ko mi ukrade kesu od pet kila deterdženta, majku li mu nabijem...
Svi ste mi nekako bijeli, sigurno puno trošite deterdžent?˝ Šveđani se u čudu
gledaju i na njemačkom ga pitaju:
˝Was... was?˝
˝Ma kakav Vaso, jadan ti ne bio! Vaso, moj cimer, taj se nije oprao
otkada se rodio. Idi, bre, molim te, ne benavi...˝
˝Ne razumiju oni tebe, to su Šveđani ili Englezi˝, veli mu konobar.
˝Svaka im čast što me ne razumiju, ali što se ti praviš da me ne
razumiješ... Sve ću ja vas kelnere na miliciju, jer vi ste dužni da ovdika pazite
da nitko nikome ne ukrade...˝

IV.

Bokokotorski zaljev. Sunce je na zalazu. Njegove zlatne trake koso se

spuštaju na morsku površinu... Bonaca, more mirno kao ulje. Po njemu pliva
paradajz, kore od lubenice, najlonske vrećice...
Nekad davno stigoše naši pradjedovi u ovaj kutak zemaljske kugle i do
ovih divnih morskih obala. Tu su i ostali! Od tada do danas ništa se nisu
izmijenili, zadržali su svoj mentalitet i - izdržali. Svojim mentalitetom dali su
Balkanu i pečat. To više nije samo geografski pojam.
˝Sramota, to je naša nacionalna sramota, gdje je tu kultura˝, veli jedan
postariji čovjek.
˝Da, to je upravo sramota˝, kaže drugi, mlađi, vjerojatno poklonik
električnih gitara bacivši koru od banane u more.

68
 V.

Sunce je bilo već dobro zašlo za Bokokotorski zaljev i ja se uputih da

popijem nešto hladno, sjednem za najbliži stol kod nekog mladog bračnog
para, koji su na moj upit je li slobodno, samo kimnuli glavom. Ona je
manikirala nokte, a on je čitao neki njemački ilustrirani časopis, pa sam
nekako zaključio da su stranci. Oboje su preplanuli od sunca, zapravo, bili su
više crveni, nego crni.
Više gledajući u svoje crvene nokte, nego u njega, ona ga upita:
˝Hans, liebst du mich?˝ (Hans, voliš li ti mene?)
˝Ja˝, odgovori on potvrdno, ne skidajući oči sa časopisa.
˝Wie viel?˝ (Koliko?), upita ona.
˝Viel˝ (Mnogo), odgovori Hans.
˝Wirklich?˝ (Zaista?), opet će ona ne vjerujući.
˝Natürlich˝ (Naravno), reče on potvrdno.
˝Hm...˝ reče ona.
˝Hm...˝ reče on, onako kao bez veze.
˝Hm...˝ otme se meni iz usta, slušajući ovu ljubavnu idilu, a u isti čas
bacivši pogled na otpad raznih limenki, kukuruznih klipova, kore od lubenice,
što je jučerašnje jugo sve izbacilo na obalu, odmah tu nama pod nos,
stvarajući veliki roj muha, osa te ostale gamadi...

69
 Kurir Alija, general i marmelada

Nasuprot meni sjeda jedan postariji čovjek. Nose mu večeru... Gleda on

najprije svoju pa onda moju večeru i odjedanput poviče koliko ga grlo nosi:
˝Zelje mi dajte, dajte mi zelja! Nemojte svaki dan u mene trpati meso,
imam hemeroide i pred operacijom sam! Hoću zelje... to meni partija daje.
Borac sam sa Sutjeske.˝
˝Ali nemamo zelja˝, ispričava se konobarica.
˝Ma kako nemate, kada ste tom drugu donijeli. Tužit ču vas, imam
hemeroide!˝
Vidjevši da je djevojka Cajka u neprilici, ponudim mu pola svog zelja i
stvar se prividno smirila na relaciji gost - kuhinja, ali ne za mene, jer je čitavo
vrijeme više kao monolog, ali pogledom uprtim prema meni i dosta glasno
govorio:
˝Ratni vojni invalid sam još iz Prvog svetskog rata. Tri puta sam ranjavan,
četiri puta sam odlikovan, jedanput čak i Zvezdom Karađorđa sa ‘ukrštanim
mačevima’... Dosad sam pet puta operisan, a sada sam i šesti put pred
operacijom hemeroida, a ovi ovde nemaju zelja i još vele da su hotel ‘de
luke’. A je li i vi imate hemeroide, kad jedete zelje?˝
˝Ne, ja nemam hemeroide, a nisam bio na Sutjesci...˝ (mala pauza)
˝Oženjen sam, dece nemam... Prvi metalski radnik sam bio u Beogradu,
tamo još devetsto osamnaeste godine... precizna mehanika! Od oca čistača

70
cipela u Knjaz Mihajlovoj ulici broj dvanaest. Jeste li vi čuli za tu ulicu?˝
okrene se prema meni...
˝Čuvena je to ulica. Historijska: prvi kestenjari su se pojavili baš u toj
ulici. Tamo je uvek predsednik srpske, a poslije i jugoslavenske vlade, pokojni
Nikola Pašić, slava mu (!), redovito zalazio da kupi nekoliko mjerica
kestenja...
Čuli ste za Nikolu Pašića? Pa i knez Đorđe je tu kupovao kestenje... onaj,
što ga je narod od milja zvao ‘ludi Đorđe’... Ma vraga je on bio lud! Nikako
nije hteo kraljevsku krunu, pa je to prepustio svome bratu Aleksandru, a
Đorđe je voleo da pravi manguparije i zato ga je narod voleo. Tako jedanput
zaustavi on nasred Terazija neku kočiju i veli on kočijašu: ‘Slušaj, bre, evo
tebi dvadeset dinara’ - a to u ono vreme beše velika para - ‘a ti mene ima da
voziš preko celog Beograda, od Slavije pa do Kalemegdana pa obratno, sve
dok ti ja ne kažem stoj, ali se ne smeš okretati prema meni, jer ako se okreneš
- gubiš novac.’ I tako: jadan čovek vozi kočiju gore-dole, dole-gore po
Terazijama, ali praznu bez kneza, koji je več nakon dvadeset-trideset metara
izišao iz kočije. Ostali kočijaši, koji su bili parkirani na Terazijama, počnu da
se smeju uz povike: ‘A šta ti, bre, Radoje voziš praznu kočiju, jesi li
pošandrcao?!’ I tek tada se okrene i vidi da kneza nema! I moj otac, koji je
čistio cipele u Knjaz Mihajlovoj ulici smejao se ko lud... (pauza) Majka
mi beše pralja u hotelu Ruski car (na to se podigne i poluglasno: reče: ˝Slava
mu!˝). Predratni sam revolucionar, učesnik sam puča onog generala
Simovića, ako se sećate, bio sam na onom čuvenom motorkotaču sa
prikolicom i vikao ‘Bolje rat, nego pakt - bolje grob, nego rob!’ i tako
fotografisan ušao u historiju NOB-a. Organizator sam ustanka u Smederevu
i učesnik Narodno-oslobodilačke borbe od sedmog aprila četrdeset
prve. Istakao sam se jurišem na Baba-Šucinu čuku u p. materinu... vuna bre!
Nemcima oteo top, a tobdžiju zarobio onako ‘na živo’... Posle ga zameniše
za kurira Aliju, koji je dan pre (p. mu majčina) išao da Nemcima krade

71
marmeladu u Baba-Šucinoj čuki. Ma je li on došao u partizane da ga hranimo
marmeladom, p. mu majčina njemu i marmeladi. A ja mislio da on po
nekom štapskom zadatku ide da baci bombu na Baba-Šucinu čuku ili tako
nešto. Ma kakvi! Umalo glavu izgubih zbog njega, kada su Nemci otvorili
‘fajer’ na tog kurira Aliju, a ja svojim šarcem raspalih, po Nemcima... ta-ta-
ta-ta da mu branim odstupnicu, on onako vižljast i malen prosto leti između
nemačkih metaka, dok ga jedan ne pogodi u stražnjicu... Pade Alija, prosula
se marmelada i otkotrljala se niz breg. A Nemci ubiše boga u njemu sve, zbog
te marmelade... (pauza) Voleo sam, mnogo sam voleo tog mangupa Aliju.
Sada je oženjen i zamislite˝, reče kroz smijeh, ˝sada je komercijalni direktor
tvornice marmelade, neke Podravke, a to vam dođe negde u Rvatskoj...
Završio je on i neke škole, o da, da! Školovalo ga poduzeće voća i povrća iz
Prnjavora... Posle im odmerio od lakta i ostavio ih na cedilu... Mulac! (nakon
dulje pauze) A u ovom Drugom svetskom ratu, ja sam najpre bio komandant
takozvane leteće čete, pa komandant bataljona, zatim sam bio vojni
rukovodilac Četvrte vojne oblasti za Srem, pa pukovnik, pa general, pa
general-pukovnik (tu malo podrigne)... A sad imam hemeroide i ovi ovde mi
ne daju zelja, nego u mene trpaju meso. (okrene se prema meni) A otkuda ste
vi, molim lepo? Ja naime stanujem u Beogradu, opština Palilula.˝
˝Ja sam iz Zagreba!˝
Na to se on digne, pruži mi ruku onako svisoka, generalski, predstavi mi
se i reče: ˝Hvala na pažnji!˝ (Ne znam, ali valjda mu se svidjelo kako to naš
televizijski komentator Letica kaže na kraju Dnevnika, pa misli kako svima
nama iz Zagreba treba tako kazati. Ili je to rekao zato što sam ga čitav jedan
sat slušao, ili najvjerojatnije zato što sam mu dao pola svog zelja. Jer
ja ionako nemam hemeroide.)
˝Iz Zagreba ste, velite? Mnogo neki fini ljudi!˝
Zatim me pogleda od glave do pete i reče: ˝Vi se svi tamo lepo oblačite,
a slabo jedete˝, i pokaže mi fleke na svom istrošenom odijelu, ukoliko su se
72
mogle vidjeti od raznih odlikovanja iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Usput
mi pokaže onu fotografiju iz 1941. godine, kao i motorkotač, na kojem
on navodno sjedi iza vozača s otvorenim ustima... Ali, to je bilo sve skupa
tako sitno, da se ništa nije moglo prepoznati. Naknadno sam doznao da je u
činovima malo prekardašio. Bio je komandant nekog divljeg bataljona i to od
1943. godine. A od vremena kada je vikao ˝Bolje rat nego pakt˝ pa do tada,
bio je na raznim stranama, kod okupatora poznat više kao
˝drumski razbojnik˝! Inače, na njegovim prsima blistaju odličja uglavnom iz
Prvog svjetskog rata, s Karađorđevom zvijezdom, koja mu se dosta klimavo
sjaji tu negdje skoro ispod grla.

73
 Torta

Tog ljetnog popodneva 1995., nekoliko dana prije Sv. Monike, kada se
trebao održati pir našem dragom Cvitku, iznenada bane na moja vrata
Zvonček. Ispod ruke nosi nekakav paket, stavi ga ispred mene, na stol terase,
i smijući se reče: ˝To ti je to!˝
Tereza se nadviri, digne lijepo ukrašeni plastični pokrov i izusti jedno
dugo ˝a-a-a-a˝. I ja se iznenadih: bila je to zaista predivna torta, izrađena u
poznatoj slastičarnici Vincek. Sva oblivena bijelim slojem sladora, vrlo lijepo
ukrašena cvjetićima i svjetlećim zrncima, s natpisom ˝Sretno! Zagreb - Povija
via Knin˝.
Očito ugodno iznenađena, Tereza odmah skoči na tavan da pronađe
odgovarajuću kutiju, jer ne može torta tek tako da putuje čak do Gornjeg
Humca. ˝Prekrasna je˝, veli, ˝rastopit će se putem na ovoj vrućini i ja sam joj
napravila na kutiji četiri rupe da ima zraka i svu je obložila mekanim papirom
da se zaštiti od vrućine. Eto, torta dobila pelene, da se putem ne
bi zaprljala.˝
˝Ma baš je lijepo od našeg Zvončeka! Znaš da me ganulo!˝ reče kroz
suze. Stavim ruku na usta da ne puknem od smijeha, a na koncu i vidjet će se
zašto...
˝A jesi li ti sudjelovao bar polovicu? Znaš da to košta, a Zvonček nema
baš puno novaca, evo, došlo mu je da plati porez na auto. To nije lijepo od
tebe, znaš da u ovakvu tortu ide, brat bratu, najmanje dvanaest jaja i to onih
74
velikih jaja od Agrokoke. Pa mogla sam mu ja dati barem ovih dvanaest jaja,
što sam ih sada donijela s tržnice˝, reče ona s predbacivanjem.
˝Ma, što će Zvonku jaja! Ima on jaja i nije njemu baš puno do jaja i kuda
će s jajima, do Humca će napraviti kajganu od njih!˝
Istog dana navečer, nakon konzultacija s nekim svojim poznatima, reče
mi: ˝Svi kažu da će se torta rastopiti i zašto on tortu nije dao napraviti u
Splitu, i tamo ima slastičarnica, nisu kao Vincek, ali valjda znaju napraviti
tortu.˝
Ipak, torta je stigla bez oštećenja s kutijom na kojoj su bile rupe za zrak
i s mekanim papirom da bude zaštićena od nesnosne vrućine.
Jelica ju je nosila i svima pokazivala: ˝Torta iz Zagreba, zar nije divna!˝
Svi su se divili...
Na svečanoj večeri, dan uoči Sv. Monike, okupilo se sedamdesetak
uzvanika, što rodbine, što prijatelja. Bilo je mnogo lijepih poklona, što su
mladenci zaslužili i bez torte, koja nije bila baš obična torta, jer to je ipak bila
šala uz sve vrijedne darove, a šala u ovakvim prilikama nije zlonamjerna...
Nakon što su uzvanici pojeli svečanu tortu, svi su zahtijevali ˝tortu
Zagrepčanku˝. I konačno, stiže ta torta. Svima zastane dah i otme se jedan
dugačak ˝a-a-a-a-a˝.
˝Pa to nije torta, to je Miss torta! ˝ Najprije uzima nož mladoženja. Reže,
reže - pa ne ide. Zatim to pokuša i mlada, pa uzima kum Anđelo: ˝Ne znate
vi ništa, to se radi ovako, mala, daj oštriji nož!˝ Ne ide...
˝Krokanat˝, netko uzvikne.
˝Kad je krokanat, onda dajte iz kuhinje veliki kuhinjski nož˝, reče kum
Anđelo.
Na tacni mu donesu traženi nož. Reže-pili, reže-pili, nikako ne ide. Muk
za stolom. Nešto nije u redu? Mlada sakupi kremu s torte i baci je na

75
Zvončeka, a kum ljutito zamahne tim velikim kuhinjskim nožem i - torta
pukne, a unutra praznina kao da ste se odjednom našli u zrakopraznom
prostoru...
˝Gle, neka cedulja je unutri!˝ čita se na mikrofon: ˝Dragi mladenci, neka
vam ovo bude upozorenje, jer život je ponekad i - tvrd.˝
Naime torta je bila od - gipsa!

76
 Pasje popodne u Operncafeu

Dragi Nikola,
evo da ti se i ja javim s malo riječi, jer ovih dana odlazim u lječilište Igalo.
Žao mi je da nisam mogao doći malo u Beč, to bi bilo svakako bolje nego na
liječenje, ali na proljeće sigurno.
Najviše mi se svidjelo sjediti u Operncafeu u ranim večernjim satima - i
to zbog pasa. Samo mi nikada nije baš bilo potpuno jasno, zašto je mali crni,
kovrčavi pas, koji je obično mirno sjedio između tri dame klepetuše,
najednom zalajao. Je li zalajao usred te fine kafane i finog društva zato što je
društvo bilo previše bučno ili zato što je za susjednim stolom ugledao jednog
drugog kudravog, žutog psa, s kojim je njegova mlada gazdarica, zbog običaja
ili obijesti, dijelila sendviče sve na pola, ko kraljević Marko vino sa šarcem!
Bilo kako mu bilo, lajanje je zabranjeno, to kaže kelner iako to u kafani nije
bilo nigdje napisano, koliko sam vidio, a osim toga on je bio u
otmjenom društvu, dakle uglađen, a imao je neku finu kovrčavu dlaku sličnu
krznu svoje gazdarice i njezinoj frizuri, tako da je više sličio na nastavak tog
krzna, odnosno frizure. I ljepšu je ogrlicu imao od onog kudravog, žutog, koji
je volio sendviče i zato ne bi smio biti ljubomoran... Pomislim: e baš smo ti
ga mi neki zaostao narod! Kod nas u Gradskoj kafani na primjer
nema takovih pasa (istina nema ni gazdarica!) Tamo ne smije ni naš kumek
tuke prodavati.

77
 Jednom, pred Badnju večer, tako ušao jedan kumek u Gradsku kafanu,
na svakom ramenu dva ogromna tukca i počeo nam nuditi, sve dok mu jedan
nije umakao pod stolove. Svi su protestirali, samo je jedan Englez molio da
ostane status quo, ali kumek s tukcima ipak je bio izbačen prijekim putem iz
kafane, makar da je to učinio sve s dobrom namjerom da popravi
svoje financijsko stanje, makar sad na Badnjak. A kamoli da bi netko došao s
našim Garovom iz dvorišta susjeda Štefeka. I što bi se tek dogodilo kada bi
naš Garov iz dvorišta susjeda Štefeka, onako runjav i prljav banuo sa mnom
- jasno na ravnopravnoj pasjoj privilegiji - u Operncafe i upitao onog malog
kovrčavog: ˝Je li ti mali, bre, nastavče gazdaričinog krzna odozdo, a koga ti
zapravo predstavljaš s tom ogrlicom?˝ A šta si se umislio p. ti m. kroz kamiš
od opanka, pardon, mala stanka, samo da priupitam onog kod šanka, što me
uzgred podsjetio na našeg obera Janka:
Kakve li moderne poezije

Herr Oberkellner,
was denken Sie von ihren
Gästen, besonders
Hunde-Gästen
Wollen Sie mir,
Herr Oberkelner, etwas sagen für unsere Zeitung Die Kupus
(a la france: La cupusse ili doslovno s francuskog prevedeno na naš: La
kipis).

Pošto sam mu odmah zatim predložio i naslov članka, što je on s

oduševljenjem prihvatio, ja sam crvenom olovkom zapisao: ˝Pasje popodne
u Operncafeu˝.

78
 Tiho-mir

Marta Pičeta

Savska la — Zgb. Zagreb, 1. srpnja 1981. predmet: Žalba

protiv TIHOMIRA

Društvo za zaštitu životinja, tišine i mira Zagreb —

Općina Centar

Dvorište na uglu Jukićeve i Savske, sve u zelenilu i

cvijeću, oduvijek je bilo kao neka TIHA i MIRNA oaza,
takoreći usred grada. Međutim u posljednje vrijeme MIRA
i TIŠINE tu nema — MIR i TIŠINU prekinuo je s jedne
strane bravar, koji nam je, pileći željezo, ispilio mozak,
a s druge — TIHOMIR, odnosno njegova mama, i tako sada
niti je TIHO niti je MIR:
˝TI-HO-MIR!˝ kad je gablec, Tihomir kad je ručak,
Tihomir kada ganja onu debelu kokoš i ne da joj da u
TIŠINI i MIRU snese jaje, Tihomir kada piški gosp. Bosniću
u ruže ili kada hvata zeca za rep (što je kažnjivo
po zakonu o zaštiti životinja!), Tihomir kada urliče kao
Indijanac ili kada nekom opsuje majku kao bijelac ili se

80
svađa sa suprugom predsjednika Kućnog savjeta (što mu se
može i oprostiti, jer Tihomir još ne pozna
čast predsjednika Kućnog savjeta i njegove supruge,
dabome!).
Kao dodatak TIHO-MIRU ove godine došao je još i DAJ-
MIR. Jao, majko, gdje ću sad?! Ne čujemo više ni kosovce, a
kako su divno pjevali. Pobjegli su od buke i dreke...
Poštovani Naslove, daj mir ovim stanarima i ovom
dvorištu u kojem je bilo i TIHO i MIR, dok nisu došli
bravar i TIHOMIR. A onda još i DAJ-MIR — to je već
provokativno, jer nam to ne daju.

S poštovanjem,
M. Pičeta s. r.

81
 Govor komandanta čete 40.
pješadijskog puka kapetana Luke
Đuraševića vojnicima
(20. svibnja 1940. godine u selu Podreski kod Brezovice)

Četa je postrojena u razvijenom frontu, dok rečeni kapetan Luka

krupnim korakom i s rukama na leđima šeće i govori:
˝Slušaj amo! Mi živimo u ozbiljno doba, pa svi vi znate zašto ste tu. Svi
ste već stariji, oženjeni ljudi i svršili ste škole pa čitate novine, je l’ tako?
Živimo, kako rekoh, u ozbiljno doba. Pa, ako nam netko pruži rat, mi ćemo
ga prihvatiti, jebo ih otac... U tom slučaju, jebo im pas mater, moramo
primiti borbu pa makar vi izginuli... To bi za nas bilo časno, je P tako?
Naši susjedi Talijani, to su vam kurve jedne, boje se ratovanja, a htjeli bi
da dobiju zemlju. Kažu da imaju pravo na Dalmaciju, Istru i druge naše
krajeve. Jeste, imaju, dobit će kurac, je l' tako? Pa zar mi nemamo pravo na
Trst, našu Istru i sve druge naše krajeve? Pa dabome da imamo. Sada se
prave našim prijateljima, a sutra bi nas napali. Kurve jedne! Nek samo dođu,
poslat ćemo ih u pizdu materinu... Je P tako? Pa dabome da je tako i tako
treba da bude... Mussolini je dosta učinio za Italiju, ali svoj narod nikada neće
napraviti hrabrim, niti im dati junačko srce. Je P tako? Je P vam jasno?
Talijani kažu: ‘U nas je sve Fiat, sve je motorizirano, naši mitraljezi su
82
Fiat, tenkovi Fiat, avioni Fiat...’ i što ti ga ja znam što im je još sve Fiat, pizda
im materina! Ali, imaju li oni srce Fiat? Imaju kurac! Je l’ tako? Dabome da je
tako i tako treba da bude...
A što se ti, Vuliću, pička ti materina dalmatinska, meni stalno smijuljiš?
De, izađi napolje! (vojnik Vulić izlazi). Sad ću ja tebi pokazati što znači biti
heroj. Na primjer: staneš iza nekog grma, pokraj kojeg prolaze tenkovi i iza
leđa staviš jednu cjepanicu tenku u gusjenicu, uslijed čega se tenk zaustavi. I
kada izađe šofer od tenka da vidi što mu je, ti ga drugom cjepanicom tresneš
po glavi i onako onesviještenog staviš pod grm i - tenk je uništen. I sada ja
tebe pitam, Vuliću, je l’ to herojsko djelo? Pitam sve vas vojnike moga puka:
kakovo je to djelo? (vojnik Mustafa nešto šapće ostalim vojnicima).
Mustafa, mudonjo jedan muslimanski, ne trebaš ti njima ništa da
šapćeš, znaju oni. Pitam vas: kakvo je to djelo?˝
˝To je djelo herojsko!˝ graknu svi u jedan glas. Sav zadovoljan, kapetan
nastavi: ˝Pa dabome da je herojsko. A sada ti, Vuliću, marš u stroj!˝
(Nastavlja dalje svoj monolog.)
˝Talijani, Nijemci, Englezi i šta ti ja znam, nude se nama da nam budu
neki ‘kuratori’. Što se nas tiče Društvo naroda i njihova garancija, pizda im
materina. Ne trebamo mi njihove garancije, garancija smo mi sami, u kurac
njihova garancija. Je P tako? Tko god dođe, poslat ćemo ga u pizdu materinu,
pa eto im garancije. To im je najbolja garancija! Svi vi znate da se naša vojska
najbolje hrani. Je l’ tako? E, kada je tako, onda hrana mora da bude sto posto
bolja. Imamo mi kuhare, a još ne valjaju. A gdje su kuhari? Pizda im
materina... Dežurni, zovi mi kuhare (doletješe i kuhari)... Pa dobro, kuhari,
jeste li vi kuhari ili niste? U bukvaru vam piše da ste prvoklasni kuhari! Poslat
ću vas sve na zanimanje, pizda vam materina, pa da vidite onda da 1’ će
hrana biti bolja. Je 1’ tako?˝

83
 Javlja se na raport kuhar Trobec: ˝Gospodine kapetane, ali od griza se
ne može...˝ ˝Kuš, jebo ti pas mater slovensku, ništa te nisam pitao. Idete li
vi onako... (gesta rukom) malo preko noći u Domžale? Znam ja sve. Vičite, to
ne smije da bude. U nas postoji prijeki sud, a s njim nema šale. Odmah
strijelja u pizdu materinu. Vojnici ionako ništa ne valjaju, podoficiri se biju u
kafani, a vi u Domžale! Kako bi to bilo, pizda vam materina, da vam dođu
Talijani! Taman bi vas fino udesili, a to ne smije da bude. Je 1’ vam jasno? Ne
može to da bude kod nas kao kod Čeha. I to su neke kurve, kukavice koje
neće da se bore, već polažu oružje. A i Poljaci nisu ništa bolji. Ministri im
pobjegoše avionima pa pravo u Pariz, pa da odanle vladaju, samo kome? Kod
nas to ne može da bude i ne smije da bude. Nije to sve što ću vam kazati sad.
Svi vi znate, pametni ste, školovani ljudi, išli ste po svijetu. Čuli ste za lijepu
varoš Temišvar. Za nju, kažu Rumunji, pizda im materina, da je njihova. Šta
je onda naše? Za koji kurac smo onda mi ovdje? Šta mi branimo, kad nije
ništa naše? Pa šta plaćamo toliki porez, kad je sve tuđe? Eh, kad je tako,
nikom ništa ne damo. Kurac ćemo im dati.
Neka samo dođu naši neprijatelji, ako su junaci, poslat ćemo ih sve u
pizdu materinu preko Soče i Drave, pa makar svi mi izginuli. Je 1’ tako? Je 1’
vam jasno? Pa dabome da jest i drukčije ne može da bude. E, sada, Banik
voljno!˝

84
 Glasajmo svi za Cigane

Društveni, kulturni i ekonomski začetnici sveopće ljudske ˝uljudbe˝,

današnje EZ - Europske zajednice bez granica, jesu neosporno Cigani ili Romi.
Već stoljećima oni žive po čitavom svijetu bez granica i bez svoje
domovine, kao uostalom i Židovi (koji su, doduše, prije 50 godina stvorili
nekakvu svoju državicu u koju se više od 80% Židova neće preseliti!).
Sloboda življenja, sloboda udruživanja i komuniciranja, sloboda
djelovanja i privređivanja, sloboda ženidbe i udaje, brojno stanje obitelji,
jednom riječju - sloboda duha (osjećaj neovisnosti, nametnute ograničenosti
nekakvim državnim granicama, osjećaj da se nalaze poput stoke u nekakvom
toru, ograđenom bodljikavom žicom, obojeni raznim bojama, da
se raspoznaju kome pripadaju itd.)
Takav njihov mentalni sklop o državi i državnoj stezi i nekoj obavezi
prema državi koje nemaju niti su je ikad imali (a po svim znacima, neće je
nikada ni imati) stvorili su od njih ljude slobodnog duha, ljude koji ne mrze
nikoga, koji nemaju ni od koga da se brane, jer nemaju državu, kojoj daju
zavjet svoj, pa zato uzmi život moj pa ga ˝podaj Njoj˝ i ne polažu ništa
na oltar domovine.
Jer, njihova je domovina čitav svijet. Svijet bez granica. Upravo to što
danas stvara Europa i zapravo su oni preteče zamisli o stvaranju Europske
zajednice!

85
 Pokušaj bivšeg socijalističkog sistema, osobno Tita, da ih nekako smiri,
sagradivši im negdje u Slavoniji obiteljske kuće s okućnicom, nije uspio. Romi
su primili ključeve, ostavljali u kući sve što im nije bilo potrebno i nastavili po
starom, putujući svijetom i s pasošem i bez pasoša, privređujući i zakonito i
nezakonito, ostavljajući Svijetu jedan dio svoje kulture, svoje muzike kojom
su osvojili svijet, svoj slobodarski pogled na život. Pa i na suživot!

ZATO GLASAJMO ZA CIGANSKU LISTU!

86
 Govor Ciganina nad grobom
njegova druga
(održan u Rumi uoči Drugog svjetskog rata)

˝Bre, Mika! Zapala mene tuga pregolema da ti baš ja održim ‘posledni’

govor, jer ti mi beše največ drug med svim Cigani u Cikagi, Loš Anđelu,
Štokolmu, Brukselu, Belgradu i šta ti ja znam gdje sve od Sjevernog do Južnog
pola.
A sada ti, bre Mika, ionako odlaziš na drugi svet brez povratka, brez
pasoš, jer taj pasoš ti beše uvek največ problem, brez ja Steva, tvoj blizanac
u duhu. Brez svoja žena Janja i brez jedanajstoro nejačadi: Muhameda,
Nusreta, Rasima, Huse, Senada, Seherzade, Đonija, Hanife, Hamide, Aide,
Zaima - sve jedan drugom do uha... Uh, bre, mamu li ti tvoju, kad ih
toliko napravi! Udari ti, bre, sve po Svetom pismu!˝
(Svi Cigani plaču, osjećaju bol i tugu.)
˝Ej, bre, Mika! Pregolema je to tuga za sav ciganski rod. Pregolema tuga
za tvoja žena Janja i jedanajstoro nejačadi i za ja, tvoj najbliži. A ti si bio prvi
Ciganin međ svim Cigani. Naš kralj!˝
(Briše suze.)
˝Mnogo si pio, bre, Mika! Ali nijesi ti umro od toga, kako kaže - nekog
‘infata’ na srcu, jer to tebe ne fata. Nego, tebe je ufatila tuga ne zato što si

87
pio, nego zato što nijesi imao više što da piješ. Zato je tebi puklo srce,
pregolema žalost tebe ufatila...
A sada ležiš tu pored ja, tvoj Steva, i pred nas Cigani, ukočen i krut, tvrd
ko žandarski kundak.˝ (Cigani su vječito u ratu sa zakonom, sa žandarima i
financima, jer su ih u vrijeme bivše Kraljevine Jugoslavije žandari kundačili za
svaku, pa i najmanju krađu ili prijevaru.)
˝Ostavio si nam svoju ženu Janju i jedanajstoro nejačadi brez kinte
zarade, jer si sve popio. Tvoja posljednja želja da te sahranimo u finansijskoj
odori za inat svim finansima protiv kojih smo se zajedno borili, ta tvoja želja
je poštovana. U toj odori si carinio strane turiste i od toga smo živjeli svi mi
Cigani. U toj zelenoj finansijskoj uniformi, koju si ukrao onom pijanom
finansu Tomi, izgledaš zelen ko govno od tukca.˝
(Nastavlja dalje, malo kroz suze, malo kroz smijeh.)
˝Ej, bre, Mika, majku li ti tvoju, koju nikad ni vidio nijesi, bio si genije
svih nas Cigani. A kada si zacvilio na svoja violina onu melodiju iz one opere
‘Madam... madam... madam, jebem te fraj’ (‘Madam Butterfly’), svi Cigani su
plakali, jer ti si bio ‘virtijoz’ za svoja violina. Ej, bre, Mika, pička ti majčina,
kud nas ostavi baš sad pred proljeće, smo mi Cigani najveć u pokretu, jer
proljeće je naš život.
A sada ti bacam ovu grudu zemlje, po kojoj si gazio i varao. I da znaš,
prevario bi ti i oca svog, a na prevaru bi poštena čovjeka i preko rijeke
preveo. I tamo i natrag! Takav si genije bio. Ali, neka ti bude sve oprošteno,
kao i onaj tukac kojeg si za Božić ukrao svom popu Jovanu, ovom popu
Jovanu koji ti sad služi opijelo. A ti mu kobajagi htjede tukca dati za
oprost svih grijeha tvojih. Njegovog tukca, ukradenog, prepečenog i za Božić
pojedenog, na trinajst jednakih dijelova podijeljenog... o mamu li ti tvoju!

88
 A kad pop Jovan ne htjede tukca primiti, nego ti reče: ‘Vrati tukca onom
kome si ga ukrao’, ti sav sretan reče popu: ‘Oče Jovane, ja mu ga vraćam, a
on neće da primi.’ ‘Onda ti taj grijeh opraštam’, reče pop Jovan.
Evo, ovom ocu Jovanu, mamu ti tvoju, koji ti daje posljednji blagoslov.˝
(Svi Cigani plaču.)
Plače i pop Jovan i reče kroz suze: ˝E, neka mu je sve oprošteno. I moj
tukac.˝
Kad su se svi Cigani razišli, na Mikinom grobu ostade samo njegov
krivotvoreni pasoš.

89
 Nadgrobni govor
(autobiografski zapis)

Napomena: govor je koncipiran tako da ga može pročitati bilo koji

vjernik. Izgovor je ˝suzdržano˝ dalmatinski!

Zapala me teška dužnost i obiteljska obaveza, da se oprostim od čovika,

koji je ovdi prid nami na ovom bračkom kamenjaru, a koji nije u ništa virovao:
nit u Boga, nit u dušu, nit u ljudske a ni vjerske partije, nit u ljude, koje je
dragi Bog stvorio ˝na sliku i priliku svoju˝- kako to piše u našem Svetom
pismu, namijenjenom apostolima na daljnju upotrebu.
Kao dokaz tome je da mu nad grobom nema ni križa, niti crvene zvizde,
za koju se cilog svojeg života borio, pljunivši na svoje imanje i otišavši u
˝komunjare˝ (kako se to danas naučno kaže). A da je to imanje bilo menija
bi to utrostručija, vrag me odnija ako ne bi... Mulac! Radije je iz ponosa -
kako je znao govoriti - otišao u te partizane ili grmare i skupa s njima jeo
korijenje i travu, spavao na suhim granama, umjesto u svom očinskom
krevetu. A o bračkim janjcima na ražnju mogao je samo sanjati.
U ljude ne vjeruje, jer kaže da je to bio loš materijal, ilovača, iz kojeg je
Bog stvorio čovika i ˝udahnuo mu dušu kroz nos˝, kako piše u Svetom pismu.
A nije virovao ni u dušu i vazda je govorio, da je naša duša ono ˝kada čovik
prdne, pa šta u šaku uhvati˝. Sram ga budi! A zna li on da je duša motor

90
čovjekove ličnosti i da je duša ono što čovika čini čovikom. Ali njemu je to -
prdac! Još je govorija da zašto baš kroz nos, jer da je mogao, da izvinete, i
odozdo, jer su ljudi ionako davno napustili dušu i postali bezdušni. Ali, neka
on to raspravi s Bogom, jer će mu to svakako biti otežavajuća okolnost, kako
se to kaže u običnom sudskom postupku, pa će to biti i na božjem sudu.
Olakšavajuća okolnost bit će mu što je pomagao sve ljude koji su bili u
nevolji, bez obzira na vjeru i nacionalnost, što su mu mnogi zamjerili, jer je
trebalo pomagati samo sljedbenike naše svete vire, tj. one od Blažene Divice
Marije, ljude koji su naše gore list po nacionalnosti, na što je on odgovarao
˝da on nije nikakav list, a da ne voli ni goru, jer u svakoj gori ima
mnogo vukova koji se između sebe kolju.˝
Ušao je u našu familiju na mala vrata i bez ˝hvaljen Isus˝, kao nevjerni
Toma i ˝onti Toga da ne kažem Boga˝, ostao je takav čitav svoj život, premda
mu je i rođena mati prešla iz one nevjerničke vjere u našu katoličku ˝Blažene
Divice Marije˝, kako se i sama zvala. Nikada kroz cijeli svoj život nije
pozdravljao sa ˝Hvaljen Isus - vazda budi sinko˝, kao sve kršćanske duše,
nego sempre, tj. uvik ˝Smrt fašizmu - sloboda narodu!˝, vrag mu odnija
narod u ime kojeg on govori.
A kakav mu je bio njegov, zaista patnički život samo ukratko: čim se
rodio, nastala je prepirka oko njegovog krsnog imena - da li ime nekog kralja,
jer je Knin bio nekad prijestolnica hrvatskih kraljeva, čemu se protivila
rodbina materina, koja je htjela da se nazove Sava kobajagi da je rođen usred
zime, čemu se protivio otac (svaka mu čast!), jer da će za njim sva katolička
djeca urlati: ˝Sveti Sava sredozimac, diga’ nogu kao pivac!˝ I nakon što su svi
vidjeli da je to tako, odlučiše ga nazvati Nikola po Svetom Nikoli s obe strane
vjere iako on nije Svetom Nikoli - ni jednom ni drugom - nikada dorastao
nit do pupka, da izvinite, a kamo li do njegove svete brade!
Na krštenju putem je ispao iz naručja nekoj svojoj ćoravoj tetki, koja je
nogom zapela za kamenčić. I ravno u lokvu vode tako da ga je fratar morao
91
cijelog isprati svetom vodom, jer druge nije bilo i pritom je rekao da će to biti
sveti čovik opran od pete do glave svetom vodom. Ništa od toga! Sigurno je
voda dugo odstajala pa je njena svetost ˝ižvampila˝, tj. ishlapila ili da se
izrazim našim novim hrvatskim izričajem - izgubila je učinkovitost!
Pobjegao je sa Prve svete pričesti, jer mu se smučilo da fra Nikola svima
gura u usta svetu hostiju s ista dva prsta... Isto je to učinio i na svetoj krizmi,
jer mu se smučilo da biškupu ljubi prsten, koji je prije toga jedna žena stavila
sebi u usta. Mati ga je poslala da u crkvi bude ˝glavni mistrant˝, onaj u
sredini koji drži kandilo. I što je učinio? Kad god bi pop rekao ono: ˝Dominus
vobiscum˝, on bi promrmljao svoje: ˝Aki, baki, poljubi baki di kaki!˝ Kada je
to pop doznao, dao mu je jedinicu iz vjeronauka, i da ne padne godinu bez
obzira na to što je imao sve petice i četvrtice, otac je crkvi poklonio
srednje zvono, a to je i inače morao učinit jer ga prema imovnom stanju to i
pripada.
Dok je bio na toj dužnosti glavnog mistranta, jednom je pao plafon u
crkvi Svetog Ante u Kninu. Tom prilikom je plafon zahvatio i stražnjicu popu
koji je zavapio ˝Ajme meni, majko moja!˝, a njemu je pao nasred glave. Našli
su ga kako na rijeci Krki u crkvenoj odori pere glavu i plače. Ni tada nije
on plakao zbog toga što mu je plafon pao na glavu, nego što mu je naprašio
neke njegove ˝svilene˝ bombone, koje je on jeo u crkvi. A glava mu je bila
tvrda - to se i tom prilikom vidjelo.
Nakon što je jednom svom drugu podmetnuo pod pazuh neku staru
budilicu i namjestio da jakom zvonjavom ˝opomene˝ popa da na Veliki petak
ne drži predugi govor, gvardijan mu je zabranio da dolazi u sakristiju iz koje
je inače krao svetu hostiju, koju je jeo sa marmeladom... I kada se sve to
doznalo, nije mogao više biti mistrant i od očaje dobio batine. Istini za volju
- što se tiče duljine govora, nije on volio niti da mu
0 marksizmu drže duge predike. Šta je - je! A nije volio ni zastave ni
grbove niti sa petokrakom, a mislim da ne voli niti ove, jer veli da od toga
92
narod ne može biti sit. Jednom prilikom, kada su mu uprtili da nosi zastavu
prigodom Dana Republike, on je tu zastavu sa zvizdom petokrakom stavio u
ruke svom najbližem drugu, rekavši mu da ga je ufatila sraćkavica (proljev) i
da mora na WC. Takav je on bio!
U šibenskoj gimnaziji posvadio se s don Pianijem koji mu je bio
vjeroučitelj, a koji je poslije postao biskup šibenski. Razlog je bio katolička
apologetika, koja se uči od šestog razreda nadalje.
Rekao je da on to ništa ne razumije i da ima tupi mozak, a kako je pop
znao i za neke njegove prijašnje izjave, naročito za onu ˝o duši i puštanju
vjetra u šaku˝, dao mu je jedinicu, kako reče, ˝za sva vremena˝ i ne
preostade mu drugo, nego je morao na daljnje školovanje - u Zagreb...
I šta sada da kažem? Da ga Bog blagoslovi, kada ne viruje u ništa... Da
mu duša na nebo uzleti, kada niti avionom nije htio letiti...
Da mu svitlost vična svidi na nebu, jer na zemlji ionako svitla zbog
energetske situacije nema. Da mu ljudi oproste, ako im je šta ružno učinija,
kada zapravo on njima nikada ne može oprostiti, što su ga ˝enti Toga da ne
reknem Boga˝ tamo gdje je bio zatočen četiri godine i devet dana, tjerali po
onom golootočkom kamenjaru upravo onako kako ja tjeram svoje ovce i
koze (oprosti mi na usporedbi!)
Ali sada - šta je, tu je. Iskao si drveni sanduk, jer da je zdraviji od onog
običnog. Prepuštam te dragom Bogu da te pravedno sudi iako si napustio
crkvu zbog takove sitnice, kao što je bilo ono sa puževima. Tu si imao pravo,
jer su puževi na hiljade stradali svakog Velikog petka: deložirani su iz
svojih kućica na način koji nije bio kršćanski, samo zato da se u njihove
kućice, koje im je Bog dao, stavi maslinovo ulje i stijenj te zapali, kako bi
svitlilo svugdje gdje prolazi procesija. Čitav grad je od toga smrdio cijelu
noć... To će ti biti olakšavajuća okolnost pa ako izvučeš čistilište, bit ćeš na
konju iako ni tovara nisi nikad uzjašio. I pazi: kada uzjašiš konja, nemoj ni u

93
snu zvati upomoć Sve svete, jer njih ima puno, pa bi te mogli preko konja
prebaciti - u blato, gdje si već jednom bio prilikom krštenja, istina ne svojom
krivnjom već krivnjom tvoje ćorave tetke, inače pravoslavke (po želji matere
tvoje, kako bi se osvetila popu za ono što joj je kazao kada je zatražila prelaz
iz pravoslavne vjere u katoličku: ˝Ideš ti, Marice moja, iz đubra u smrad˝,
zbog čega se morala posebno ispoviditi iako to nije bio njezin grijeh i to mu
ona nikada nije zaboravila. Izgleda, da si ti više virovao tom popu?
(Barem što se tiče ˝đubra i smrada˝, stid te budi!)
A to što si pao u blato i zaslužija si, jer ni u Sve svete nisi virovao. Zato ti
ni sveta voda nije pomogla, pa si u zadnje vrime vazda govorija: ˝Bože, baš
si nam život zakupusio.˝ (Kao da je on stvorija četnike i ine razbojnike, koji
ubijaju i siluju i svoje i tuđe.)
I kada drugi put budeš stvarao neki novi svijet - pošto ti je ovaj vrag
odnija - mučni malo svojom glavom i nemoj stvarati stado, već ljude... Ili
najbolje ne stvaraj više ništa i kako veli naš narodi: ˝mani se ćorava posla˝,
jer će ti se to opet o glavu obiti, a to si još potkrijepio pričom o ˝lončaru
kojemu se razbio lonac, pa je on iz prve zaključio, da ne valja materijal iz
kojeg stvara te svoje lonce˝ i - kvit!
A kada si već spomenuo stado, ona tvoja komunjara iz Sinja najednom
zboru tih komunjara, svoj govor je počeo sa: ˝Narode - stoko!˝ jer taj jadni
narod niti je razumio njega, a niti onog od vlasti i svima je jednako
aplaudirao...
I zvono koje ti je otac darovao crkvi da bi ti ispravio jedinicu iz
vjeronauka, kao i onaj skupocjeni bosanski čilim kojeg ti je mati dala da
odneseš na poklon crkvi i da ga predaš pokojnom fra Nikoli - sve si to
uprskao, htijući fra Nikolu prevariti, kako je kobajagi čilim bosanski, tj. turski
te da to ne ide prid kršćanski oltar, na što ti je fra Nikola pravilno odgovorio:
˝Dragi Bog sve prima!˝ I dobro ti je i rekao. Mislija si čilim sebi zadržati i

94
odnijeti kući, ali nije fra Nikola pao s kruške da ga svaki mulac može prevariti.
Kršćanski nauk nije kao marksistički koji je nastao kad i drveni lemeš. Počeo
je on još dok je Isus hodao po zemaljskoj prašini i ni za dlaku se nije izmijenio.
Hiljade godina tu se ništa ne mijenja i to vi komunjare ne vidite.
Tvoj veliki prijatelj i još veći Antijob Ćičen, ne onaj iz Kine, nego onaj,
koji je i sebi i drugima prodavao ˝neprovjerene gljive˝, držao neka
predavanja ˝o razvitku društva˝, tumačio kako su ljudi postali od majmuna
(što je točno), ali da on nije (što je vjerojatno), nakon pravnih studija
predavao o marksizmu, da bi na koncu doktorirao ne iz prava, nit marksizma,
već iz turizma! Bože, o moj Bože - kakvu si samo kupusariju napravija!
Što da ti kažem, dragi moj Nikola? Kada izađeš pred Sud božji, ti se snađi,
jer tako vas je Tito učio pedeset godina. Dragi Bog ti neće oprostiti mnoge
stvari, naročito ono ˝o duši˝, pa ni ono kada si svom drugu podmetnuo neki
veliki sat-budilicu, da usred predike na Veliki petak zvoni da su ga skupa sa
satom izbacili iz crkve. Nikad mu nisi priznao da si znao za to.
Pa, kada se sve to sakupi, ne znam hoćeš li u čistilištu dobiti mjesto na
galeriji, jer lože i prve redove opet će zauzeti političari i one komunjare, koji
su zabrljavili i to dva puta, kada su postali komunjare i drugi put kada to više
nisu bili, a niti su priznali da su ipak bili, bilo na samom vrhu ili tu negdje
pri vrhu ili koju stepenicu niže. U svakom slučaju debelo su iskoristili vrijeme
sve od oranja drvenim lemešom... do danas.
A ti? Ništa od svega toga nisi koristija. Ništa od njih nisi ni dobija, niti si
tražija. Odbio si spomenicu, jer je to bilo vezano za novac. Odbio si
diplomatski magazin i sve druge privilegije, jer da to nije u duhu one ideje za
koju si se ti borio. E, Nikice, Nikice! Sve šta si mislija raspršilo se kao jutarnja
magla usred lita... Sve šta si govorija, ko da si mokrija prema vitru... Sve šta si
kome dobra učinija - osušilo se ko govno na suncu, usred lita na trideset
sedam stepeni u hladu i na ovom pustom kamenjaru...

95
 I šta si ti ostavlja ovim ljudima ˝dobre volje˝, tom jadnom božjem
stadu? Ostavlja si im ˝bosanski grb˝, kada nisu htjeli da prihvate ˝smrt
fašizmu - sloboda narodu!˝
E, taman posla - govno tebi od pasa! Prošla baba s kolačima, sada je
neko drugo vrime, pa kada ovi zločinci tuku ovaj naš jadni narod sa
bombama, tzv. ˝krmačama˝, na njihovim usnama nije ˝smrt fašizmu˝, nego
˝hvaljen Isus - vazda budi!˝ (Ne mislim to sa bombama, Bože sačuvaj da bi
to bilo vazda.)
Na koncu, umjesto svećenika, kojeg nisi želio, ja ću ti poželiti: Svitlost
vična i nebeska svitlila mu, da izbjegne ovu zemaljsku tminu!˝
Amen...
Pošto si mislija da ideš stopama našeg velikog pisca Šenoe, a mi svi drugi
da smo ˝ajmo reć˝ umom šcnuli, završit ću stihovima nepoznatog pjesnika:
Ili grmi, il' se zemlja trese, il' pucaju topovi preko Drine,
Niti grmi, nit' se zemlja trese, nit' pucaju topovi preko Drine, Već to urliče
majka devet Jugovića, udovica starog Jug-Bogdana ˝Što lud narod zbog
ludosti opet gine!˝

96
 Račun zidara Franje

Godine 1946. popravljena je crkva Sv. Magdalene kod Splita, koja je bila
oštećena od bombardiranja. Zidar koji je izvršio radove podnio je ocu
gvardijanu, pokojnom fra Šimi, račun kako on reče ˝suma sumarum˝, tj.
okruglo. Gvardijanu se taj račun učinio prevelik, pa je on rekao zidaru Franji
da kod njega nema ˝suma sumarum˝, nego da on njemu točno opiše sve
što je radio, znači specifikaciju. Zidar je na to ponovno napravio račun,
naglasivši da to zahtijeva otac gvardijan, pa je napisao ovako:

Franjo-Stipe Zigula U Splitu, dne 10. prosinca

1946. ovlašteni zidarski velemajstor Split — obala

Za popravak crkve Sv. Magdalene kod Splita, a na zahtjev

oca gvardijana, podnosim sljedeći

Račun (po speciitkaciji)

1. Bogu isprašio bradu koja nije bila isprašivana otkada

je Bog u crkvi: din. 1000.

97
2. Lupežu kraj Isusa ispravio nos, dok sam onog lupeža
s lijeve strane, koji je Isusu dobacio ˝ako si sin božji,
oslobodi nas križa˝, a koji je uslijed bombardiranja pao
sa križa, ponovno i još čvršće na križ pribio i sa istim
čavlima: din. 3500.

3. Sv. Franji zakrpao hlače, jer su iste bile oštećene, kada

se piturivalo nebo, pošto su ovi mangupi pituri
naslanjali škaline na Sv. Franju pa ga tako oderali: din.
1500.

4. Izdajici Judi napravio novo oko, jer mu je jedan vjernik

iz zlobe zabio konjski čavao u oko, pa mu je to oko
izgledalo kao ˝jaje u sorbulu˝1: din. 2000. 1
5. Svim apostolima oprao sam lice, pošto se nisu vidjeli
od puste prašine: din. 1500.

6. Sv. Juriju nadopunio pola brka, koji mu je odnila

granata i ofarbao ga u crnoj mat boji: din. 1000.
7. Sv. Petru, kojem je granata odnijela desnu ruku u kojoj
je držao ključ od raja, napravio sam novu ruku i turio mu
isti ključ i pozlatio ga (to besplatno na moj račun!).

8. Iznad govornice s koje se drže prodike Isusu je pao križ

s ramena, pa sam mu ga ja ponovo stavio: din. 2000.
Svoj trojci sv. kralja stavio sam novu krunu od zlata: din.
3000.

1
Bjelanjak od meko kuhanog jajeta. (op.a.)
98
9. Ovcama kod Isusovih jaslica oprao lice i očistija usta
od žbuke, pa se sada lipo vidi, kako začuđeno gledaju u
jaslice i bleje: din. 2500.

10. Nebo iznad glavnog oltara ožbukao i ofarbao u plavoj

boji neba, te ga osu zvizdama, a svim anđelima u oblacima
dao nova trumbeta: din. 5000.

11. Mariji Magdaleni napravija sam novo dite, jer je ono

staro zbog kiše i vlage bilo jadno i ofucano, napravljeno
od obične ilovače: din. 15.000.

Ukupno to iznosi po speciilkaciji: din. 38.000.

Suma sumarum sa taksom: din. 40.000.

Ovlašteni zidar
(potpis nečitljiv)

99
 Avet Hirošime

O veliki moj Bože, uništi već jednom ljudski rod, sve uništi samo mi Ti
ostani živ i kada drugi put budeš stvarao svijet - pamet u glavu i ne stvaraj
ljude i luđake bogate i siromašne, site i gladne, bijele i crne, crvene i žute,
izrabljivače i izrabljivane, ne stvaraj Engleze i Irce, Arape i Židove, Pruse i
Francuze, Srbe i Hrvate da se kolju i međusobno uništavaju, ne stvaraj religije
koje nikakve veze nemaju s TOBOM, već stvaraj svijet, onaj svijet po prvotnoj
Svojoj VELIKOJ ZAMISLI, tj. na sliku i priliku Svoju i bez prstiju đavola. A ako ti se
đavo opet uplete u posao, onda je bolje - o veliki moj BOŽE - da ga i ne stvaraš,
jer ionako ti nitko neće ništa zamjeriti, pa ako slučajno netko i preživi
svjetsku kataklizmu, onima koji ostanu živi pomračit će um i znat će govoriti
samo ovo: BIO JEDNOM JEDAN BOG, NAD ZEMLJOM MU SE RASULA VREĆA PUNA ROGOVA,
ROGOVI SE NISU SLAGALI NI U VREĆI, pa se nisu mogli složiti ni na zemlji.

100
 Sjećanja na Nikicu i njegovo pisanje

Dolaze nam prijatelji kojima smo se oboje veselili. Često bi gostima ovo
bilo jedno od prvih pitanja: ˝Reci nam, Nikice, što u zadnje vrijeme pišeš?
Sjećamo se nekih tvojih reportaža - zapravo šaljivih priča iz života ljudi koje
si susretao putujući kao novinar. Ako imaš što gotovo, daj nam!˝
˝Čekajte malo dok me nazovu neki znanci i ispričaju svoje razne
događaje, jer kako kažu, meni vole sve ispričati i s velikim povjerenjem.˝
Zvoni telefon. ˝Nikice, di si, zdravo, ovde Špiro. Nadam se da si dobro.
Neću te dugo smetati, nego te ponovno molim da točno sve zapišeš što sam
ti ispričao o nepravdi prema meni na Općini. Vidimo se uskoro i doviđenja.˝
Među prijateljima je u posjetu Milan kojeg posebno zanima što je ono
u vezi poduzeća Dido iz Beograda, ˝Kada ćeš nam to dati ako si napisao?˝
˝Hoću, čim mi jave kako je s Didom sve završilo u poslovnim vezama.˝
Zvoni telefon. ˝Bog, Nikica, Cica na telefonu. Jesi li dobro? Imaš li što
napisano za mene? Ne zaboravi mi poslati reportažu o Janezu.˝
˝Hoću, Cica, samo bih te molio da mi ukratko jednoć ispričaš kako si na
placu kumicu prevela žednu preko vode plativši joj samo pola kile zelja iako
je vagnula kilogram, na što si joj brzo gurnula u ruke novac i odjurila a da ona
jadnica nije ni stigla prebrojiti točan iznos. Osim kumice na placu
detaljno ćeš mi ispričati ono sa špecerajem gdje ti je uspjelo ispod

101
kaputa sakriti čokoladu i kavu, što nitko nije primijetio. I tako si platila samo
šećer i brašno.˝
˝Dobro Nikica, samo bih te molila da ono što napišeš ne daš nikome, jer
bi me u gradu mogao netko prepoznati poviše sličnih momenata koji su mi
se dogodili, ali sam se svaki put ispovijedala kod padre Anđelika i sve mi je
svaki put oprošteno.
I za njegovu dobrotu poklonila sam mu flašu graševine koju sam jednoć
dobila...˝
˝Ne brini, Cica, mislit ću na tebe, posebno zbog tvojih izuzetnih
sposobnosti privređivanja u ovoj našoj teškoj financijskoj situaciji. Samo
nastavi i dalje tako i ne zaboravi mi opet preko telefona sve ispričati. Puno ti
hvala!˝
Među prijateljima koji su nas posjetili bio je i barba Mate s otoka. Puno
je čuo o Nikičinom pisanju na koje se ljudi puno smiju, pa ga je zamolio da ne
zaboravi napisati nešto o njihovom otoku Murteru.
˝Ne brini se, Mate, kako ne bih napisao, kada se tamo puno toga
dogodilo. Sjeti se velikog potopa, kada si ti sa sinom rukama i nogama
objašnjavao Nijemcima, (jer niste znali njemački) o teškim posljedicama
potopa koji dolazi iz Grčke, kada je Stipe izgubio prasca i nekoliko kokoši,
koje su se podavile iako ih je sve na vrijeme spremio u kamaru di spavaju
dica koja se nisu ni probudila na roktanje prasca i kokodakanje kokoši. Kad
su se dica probudila i skočila iz kreveta među životinje, sve su se razbježale,
kokoši odletjele, a prasac odjurio ravno na obalu gdje se more razlilo zbog
plime. Jadan prasac nije znao plivati, pa je skočio iz vode ravno pred turiste
Nijemce. Na sreću Stipe ga je vješto zgrabio i odnio u šufit, tako da
nije mogao pobjeći, na opći smijeh Nijemaca.˝

102
 Utorak je. Došli su nam gosti, ovaj put iz Bosne ponosne, s puno
pozdrava od starih prijatelja iz Bosanske krajine.
˝Kako si Nikica, nakon ovoga svega što je na sreću prošlo, i usput smo
čuli da si stalno nešto zapisivao, pa i o našim doživljajima u kaosu kad ne znaš
ni tko pije, ni tko plaća? Pa, dobri Nikice, bi li nam dao da i mi pročitamo kao
što si nam dao ono kad te je na obali Igala Crnogorac u hotel vozio kolicima?
Na vratima ti je ispao novčanik koji je on brzo zgrabio i na tvoje iznenađenje
ne znajući o čemu je riječ, pobjegao ostavivši tebe pred vratima hotela.
Sjećaš se što si na smiješan način opisao tako da smo se mi svi smijali iako
nam je bilo žao što si pokraden. Pa zar uvijek sve pretvaraš u komediju,
dok mi stalno jadikujemo čim nam pofali koji dinar za šljivovicu?˝ ˝Ne brini
se, Jusufe, Suljo, svima ću vam dati da pročitate, ima dosta toga za Bosance,
poslat ću vam poštom.˝
Gosti su sa zadovoljstvom s nama popili tursku kavu i zahvalivši se Nikici
unaprijed za sve što će im poslati, sretno otputovali.
Često su nas prijatelji posjećivali - Nikičinim šalama i našem smijehu nije
bilo kraja.
U svim mogućim događajima u životu svakog od nas Nikica je filozofijom
prihvaćanja nalazio rješenja koja su davala snagu za život. Ostao je u
pamćenju mnogih znanaca, a njegovo prihvaćanje ljudi različitog karaktera,
poštivanje stavova i mišljenja svakog čovjeka izraženo je u brojnim zapisima,
pa i humoreskama koje se prezentiraju u ovoj knjizi.

Tereza Slavič

103
 O autoru

Nikica Slavić rođen je u Kninu 26. studenoga 1914. godine u bogatoj

trgovačkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Kninu i Šibeniku,
zatim nastavio Trgovačku akademiju u Novom Sadu i studij u Zagrebu - prvi
stupanj ekonomskih znanosti prekinut Drugim svjetskim ratom.
Kao srednjoškolac upisao se u društvo Skauta 1. srpnja 1929. godine i
privukao mnoge školarce na prostoru Knina i okolice. Organizirao je izlete na
Dinaru, Velebit i druga područja prirode. Veoma pozitivno djelovao je na
mlade slijedeći načela skautizma s naglaskom na ljubav prema svakom
čovjeku bez obzira na to koje je vjere i nacije, ljubavi prema
prirodi uočavajući njene beskrajne ljepote i vrijednosti, koje treba čuvati i
njegovati. I na kraju, tu je ljubav prema nauci - jer znanost može donijeti
napredak i sreću čovječanstvu.
Prije Drugog svjetskog rata u Kninu je osnovao Narodno sveučilište u
svrhu prosvjećivanja naroda. Organizirao je stručna predavanja i priključio se
grupi Napredna omladina. Kao student prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu
se sastajao sa studentima i profesorima na poznatoj adresi Tkalčićeva 4
gdje su se vodile filozofske rasprave suprotnih strana, tj. lijevih i desnih.
Godine 1941. pristupio je s prvom grupom antifašističkom pokretu kao
borac bez puške, naime nikada nije htio nositi oružje. Uz mnoge ratne
opasnosti ostao je živ i zdrav. Odmah nakon oslobođenja 1945. zaposlio se u
Ministarstvu prosvjete i postao zamjenik ministra te načelnik izdavačkog
104
odjela za književnost i film. Napisao je mnoge referate dajući smjernice kako
prosvijetliti narod u svim pa i najzaostalijim krajevima zemlje.
Za vrijeme rada u Ministarstvu predlagao je da državom, tvornicama,
poduzećima i društvenim ustanovama trebaju upravljati školovani ljudi i
znanstvenici. To nije išlo u prilog vladajućoj eliti. Osim toga nije htio koristiti
diplomatski magazin tvrdeći da treba dati potrebnijim radnicima i seljacima.
Odbio je primiti Spomenicu. Sve navedeno dovelo je Nikicu Slavića bez
suđenja na Goli otok, to jest u progonstvo dugo pune četiri godine. O tome
govore njegovi zapisi iz gore navedenih knjiga.
U logoru je bio mučen kao i mnogi nevini, jedva je ostao živ, a kao vrlo
iscrpljenog i klonulog gotovo pred egzitusom, logorski liječnik ga pod
stražom upućuje u kažnjeničku bolnicu Dr. Josip Kajfeš gdje ga liječnici uz
mnogo truda vraćaju životu. U tom vremenu u bolnici ga posjećuje član
UDBE Hrvatske, potresen izgledom Nikice Slavića, sutradan stiže nalog da
se N. S. pušta na slobodu.
Nakon što je oslobođen i vraćen životu, pune četiri godine nije mogao
dobiti zaposlenje jer je UDBA Hrvatske tvrdila ˝da ga narod ne želi˝.
Tek 1957. Društvo književnika Hrvatske zatražilo je od Beograda da se
Nikici Slaviću omogući raditi kao novinar i publicist. Ta je molba bila pozitivno
riješena te je kao novinar koji je pokrivao Hrvatsku i Sloveniju počeo raditi za
agencije Jugopres, Pres servis i Privredni pregled. Svojim je radom stekao
veliko povjerenje, mnogo je pisao i za dnevne novine i razne agencijske
biltene. Posebno je vrijedna edicija u obliku velike knjige pod naslovom - 15
godina privrede i turizma Jugoslavije - tiskane za Maršalat kao
reprezentativni poklon prilikom posjeta stranih vlada. Knjiga je u vitrini
spomen-sobe u muzeju na Kninskoj tvrđavi.

105
 Iz zdravstvenih je razloga 1967. odbio ponudu za dopisničko mjesto u
Berlinu.
Mirovina je Nikici omogućila da može pisati i čitati, a tome nije bilo
kraja. Unatoč drami koju je proživio, zadržao je vedrinu duha pišući
povremeno šaljive članke koji su predstavljeni u ovoj knjizi.
Ostavio je niz zapisa koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u
Zadru. Nikica Slavić preminuo je 31. prosinca 2001., na onaj isti dan kada su
ga golog stavili u hladno more da vadi pijesak rukama.
Na nadgrobnoj ploči obiteljske grobnice u Kninu gdje je Nikica pokopan,
Ludwig Bauer sastavio je sljedeći natpis:

NIKICA - HTIO SI PROMIJENITI SVIJET

SVOJE UZVIŠENE IDEALE
ZA DOBRO I DOSTOJANSTVO
SVAKOG ČOVJEKA
OSTAVIO SI KAO ZAVJET
SVIMA KOJI ŠUTE ZNALI.
˝Na groblju će cvasti cvijeće
za daleko neko pokoljenje.˝

106
 O priređivačici

Tereza Slavić rođena je 1931. godine u Trogiru, osnovnu školu završila

je u selu Gornji Humac na otoku Braču, a u Splitu je pohađala realnu
gimnaziju. Nakon velike mature odlazi u Zagreb gdje 1953. godine upisuje
Višu medicinsku školu koju je osnovao prof. dr. Andrija Štampar. Na trećoj
godini studija upoznala je Nikicu Slavića, novinara i reportera, s kojim
se vjenčala 1957. godine.
Godine 1962. bolnica Dr. Josip Kajfeš dodijelila joj je stipendiju za
postdiplomski studij iz dijetetike na Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar.
Sa zvanjem dijetetičarke dobila je službu u bolnici i kao izvanredni nastavnik
predavala dijetetiku u srednjoj medicinskoj školi u Zagrebu. Autorica je
školskog priručnika iz dijetetike za medicinske škole (Školska knjiga, Zagreb,
1990.). Izvanredno je studirala i povijest umjetnosti.
Uredila je knjigu Nikica Slavić - kninski humanist na Golom otoku, u kojoj
je sabrala sve zapise, tekstove i svjedočanstva svoga supruga o Kninu, ratu,
logorovanju, a koji obuhvaćaju razdoblje od godinu dana pred Drugi svjetski
rat sve do Domovinskog rata.
Velika je ljubiteljica umjetnosti, mnogo čita, sluša klasičnu glazbu i rado
odlazi u prirodu. Povremeno zapisuje sjećanja iz rane mladosti.

107