(1)

OVRHOVODITELJ: (naziv, sjedište i adresa, uključujući oblik trgovačkog društva

odnosno ime i prezime za obrtnika te podaci o punomoćniku ako isti postoji) (2)

OVRŠENIK: (naziv, sjedište i adresa, uključujući oblik trgovačkog društva odnosno ime
i prezime za obrtnika) (2)

Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave

4x (3)
punomoć (4)
prilog (5) na novčanim sredstvima

1. Na temelju izvoda iz poslovnih knjiga (6) ovršenik je dužan platiti ovrhovoditelju iznos od
______ sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od _______ do isplate.

Dokaz: izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja

2. Kako ovršenik nije izvršio svoju obavezu ovrhovoditelj predlaže da javni bilježnik donese
slijedeće

RJEŠENJE O OVRSI

I Na temelju izvoda iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja (naziv vjerodostojne isprave i

drugi podaci) , nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju u roku od 8 dana od dana primitka
ovog rješenja namiri tražbinu u iznosu (podaci o tražbini, glavnica, kamate, datum
dospijeća i trošak te eventualno kamata na trošak). (7)
II Radi prisilnog ostvarivanja tražbine ovrhovoditelja određuje se

ovrha

na svim kunskim i deviznim računima ovršenika kod svih banaka kod kojih ovršenik
ima račune te se nalaže (naziv banke) da sa glavnog računa ovršenika (broj računa) te, po
potrebi, sa svih ostalih ovršenikovih kunskih i deviznih računa, prenese na račun
ovrhovoditelja (broj računa i banka) iznos za koji je određena ovrha. (8)
III Na temelju ovog rješenja i nakon njegove pravomoćnosti ovrhovoditelj može
izravno tražiti isplatu tražbine i troškova od poslovne banke ovršenika. (9)

Ovrhovoditelj:

(naznaka ovrhovoditelja i potpis)

Troškovi: (10)
Napomene:

(1) Nekada, dok je ovrhu na temelju vjerodostojne isprave određivao sud, u početak
podneska stavljao se naziv nadležnog suda. Nema nikakve prepreke da ovrhovoditelj, umjesto
naziva suda, upiše ime i prezime javnog bilježnika kojemu će predati prijedlog za ovrhu no to
nije neophodni sastojak prijedloga za ovrhu. Bitno je ponoviti kako javni bilježnici, za razliku
od sudova, imaju mogućnost razgovora i dogovora sa ovrhovoditeljem o obliku i načinu
sastavljanja ovršnog prijedloga pa nema smisla tvrdoglavo ustrajati na nečemu što se može
riješiti dogovorom – ako bilježnik baš tako traži, stavite njegovo ime ili izaberite drugog
bilježnika koji nije tako zahtijevan.

(2) Kada se imenuju stranke potrebno je učiniti sve kako bi se izbjegle moguće
nesuglasice oko toga tko je stranka u postupku odnosno da se ne bi, nakon višemjesečnog ili
čak višegodišnjeg provođenja nekog postupka, utvrdilo kako sami početak nije bio u redu.
No, bez obzira na to koliko nastojali da sve bude uredno, budimo svjesni da će se pogreške
događati ali barem trebamo pokušati da ih svedemo na najmanju moguću mjeru. Dakle, da
ponovimo: trgovačka društva označavaju se barem prema onom minimumu koji je naveden u
članku 13. i 19. ZTD-a (karakteristični dio tvrtke, oznaku oblika, adresu); obrtnika se
označava imenom i prezimenom vlasnika i nazivom obrta (stranka je obrtnik a ne obrt, sve to
prema čl. 1. Zakona o obrtu).
Makar to, barem za sada, nije neophodno ili propisano, poželjno je uz nazive stranaka
staviti i njihov porezni broj (ovo se odnosi isključivo na poslovne subjekte) kako bi se
izbjegla mogućnost nesporazuma. Naime, sve odredbe Ovršnog zakona prvenstveno su
zasnovane na pretpostavci da ovrhu provode stvarno i mjesno nadležni sudovi upravo iz
razloga što, u trenutku donošenja samog zakona, nije bilo niti primisli o tome da bi ovrhu
određivao netko drugi. Pukim prijenosom prava na određivanje ovrhe temeljem vjerodostojne
isprave sa sudova na javne bilježnike nastali su određeni problemi koji možda nisu toliko
vidljivi na malom broju slučajeva ali mogu predstavljati veliki problem u pojedinim
slučajevima. U ranijem razdoblju sudovi su donosili i provodili ovrhu isključivo na svom
području, vezani odredbama o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti za određivanje i provođenje
ovrhe. Imajući u vidu činjenicu da, prema postojećim zakonima, nije dopušteno da dva
trgovačka društva imaju istu tvrtku na području istog trgovačkog suda (uz mogućnost
pogreške za razdoblje dok nije bilo elektronički vođenog upisnika), mogućnost provedbe
ovrhe protiv pogrešnog ovršenika bila je relativno mala (no ne i nemoguća, ni to ne treba
zaboraviti. Naprotiv, sada kada ovrhu može odrediti bilo koji javni bilježnik te da takvo
rješenje na dalju provedbu nosi ovrhovoditelj, povećava se opasnost provedbe ovrhe na
pogrešnom ovršeniku (ovrha je određena protiv tvrtke ZBDDDD d.o.o. iz Zagreba a provede
se protiv tvrtke ZBDDDD d.o.o. iz Splita jer je ovrhovoditelj predao rješenje krivoj banci).
Upravo zbog zaštite stranaka u postupku preporuča se upisivanje poreznih brojeva u sami
prijedlog, obzirom da je porezni broj za svaki poslovni subjekt jedinstven i vezan samo za
njega. Slijedom navedenog, mogućnost pogreške svedena je na minimum.

(3) Kada se ovakav ovršni prijedlog predavao na sud sve je bilo jasno – ovrhovoditelj je
pisao prijedlog u pet primjeraka, jedan je zadržavao za sebe kao dokaz predaje a četiri su išla
u sudski spis, u pravilu dva sa prilozima i dva bez priloga. Sud je uvezivao primjerak
prijedloga sa prilogom (onaj uz koji je priložena punomoć i potvrda o pristojbi, ako je ista
plaćena), odredio ovrhu otiskivanjem štambilja, primjerak takvog prijedloga i rješenja sa
prilozima dostavljao ovršeniku a jedan primjerak, bez priloga, slao ovrhovoditelju. Četvrti je
primjerak, nakon pravomoćnosti, upućivan u banku radi provedbe. Ukoliko je ovrhovoditelj
tražio nastavak ovrhe tada je takav prijedlog zaprimljen u isti spis (koji, po poslovniku,
dobiva drugi broj) i po njemu je dalje rađeno.
Naprotiv, sada kada se prijedlog predaje javnom bilježniku situacija je nešto drugačija
– jedan primjerak sa prilozima se i dalje ostavlja za javnobilježnički spis a jedan ide, zajedno
sa rješenjem i prilozima, ovršeniku. Nadalje, jedan primjerak rješenja dostavlja se i
ovrhovoditelju ali bilježnik ne dostavlja ništa banci. Ukoliko je rješenje o ovrsi postalo
pravomoćno i ovršno, bilježnik, na zahtjev ovrhovoditelja, stavlja takvu potvrdu na otpravak
rješenja koji je proslijeđen ovrhovoditelju. Dakle, javni bilježnik ne stavlja potvrdu o
pravomoćnosti i ovršnosti po službenoj dužnosti niti ti čini na neki poseban primjerak rješenja
koji je ostao u spisu (kao što je to radio sud) a, isto tako, ne dostavlja takav primjerak rješenja
banci niti poslodavcu ovršenika.
I sve ovo ne bi bilo problem kada bi se rješenje o ovrsi provelo na banci ovršenika (ili
na plaći odnosno drugom novčanom primanju). No, stvar se komplicira kada se ovrha ima
provesti na drugom predmetu odnosno ako se ista treba nastaviti. Naime, uz takav prijedlog
(bez obzira da li se radi o provedbi ili nastavku ovrhe) ovrhovoditelj mora dostaviti rješenje o
ovrsi temeljem vjerodostojne isprave koju je odredio javni bilježnik i to u originalu ili
ovjerovljenoj kopiji (kao i obavijest banke da ovrha nije provedena na novčanim sredstvima).
Ako ovrhovoditelj istodobno želi da njegov primjerak rješenja čeka provedbu u banci, ostaje
mu samo da od javnog bilježnika traži novo rješenje odnosno prijepis takvog rješenja. Zbog
toga je zgodno da ovrhovoditelj ima barem još jedan primjerak prijedloga za ovrhu, kako bi se
olakšalo postupanje u ovim situacijama.

(4) Za punomoć koju ovrhovoditelj mora dostaviti u postupku pred javnim bilježnikom
vrijede ista pravila kao i za punomoć koja se dostavlja uz ovršni prijedlog u postupku pred
sudom. Dakle, primjenom odredbe čl. 19. Ovršnog zakona - a u svezi čl. 98. Zakona o
parničnom postupku - punomoćnik je dužan dostaviti punomoć prilikom poduzimanja prve
radnje u postupku. Sukladno čl. 42. Zakona o trgovačkim društvima uredna punomoć sadrži
ime, prezime i funkciju osobe koja je punomoć potpisala jer istu može potpisati samo osoba
navedena u čl. 41. ZTD-a, te pečat trgovačkog društva. Ovo znači da se ime, prezime i
funkcija osobe moraju navesti u samoj punomoći te da nije dovoljno da se na istoj nalazi
samo nečiji potpis i pečat trgovačkog društva. Isto vrijedi i za druge pravne osobe koje se
pojavljuju kao stranke u postupku.

(5) Prilozi su, naravno, vjerodostojne isprave na koje se ovrhovoditelj poziva u svom
prijedlogu ali mogu biti i neki drugi prilozi koji su vezani za samo određivanje i provođenje
ovrhe (dokaz o pravnom sljedništvu, potvrda o zaposlenju kod ovrhe na plaći itd). Prilozi se
dostavljaju barem u dva primjerka, jedan za spis javnog bilježnika i jedan za ovršenika. U
praksi postoji određeno nesuglasje oko forme samog priloga, odnosno pitanja da li se isti
dostavlja u originalu odnosno ovjerovljenoj preslici (u postupku pred trgovačkim sudovima
dovoljno je da presliku isprave ovjeri ovlašteni organ odnosno osoba, potpisom i žigom) ili se
ista može dostaviti i u običnoj preslici. Zaokret u tumačenju te odredbe nastupio je upravo
donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama OZ-a 2005. godine kada je iz famoznog članka
28. OZ-a, u definiciji vjerodostojne isprave koja je glasila «…izvadak iz ovjerovljenih
poslovnih knjiga,…» izbačena riječ «ovjerovljenih» tako da sadašnji tekst, u tom dijelu glasi:
«…izvadak iz poslovnih knjiga,…». Ova se promjena protumačila na način da se smatralo
kako više nema potrebe da izvadak bude ovjerovljen po čl. 501. st. 2. ZPP-a već se isti može
dostaviti u običnoj preslici. Moje je osobno mišljenje nešto drugačije – izraz «ovjerovljene
poslovne knjige» odnosio se na davno ugaslu obavezu nošenja poslovnih knjiga nadležnoj
poreznoj upravi na ovjeravanje, na kraju svake godine.
 Dakle, radilo se o izvodu iz ovjerovljenih poslovnih knjiga a ne o ovjerovljenom
izvodu iz poslovnih knjiga kako se to pogrešno tumači. Bez obzira na to i takvo tumačenje,
ovrhovoditelja u osnovi ništa ne košta da dostavi primjerak isprave koji je ovjeren po čl. 501.
st. 2. ZPP-a – radi se o otiskivanju pečata i jednom potpisu na svakom primjerku isprave a to
ne zahtijeva niti neko vrijeme niti novac.

(6) Naravno, može se raditi o bilo kojoj drugoj vjerodostojnoj ispravi navedenoj u članku
28. Ovršnog zakona (račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to
potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te
isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom time da se računom smatra i
obračun kamata). Ne ulazeći u sam sadržaj pojedinih isprava treba reći da je svima njima
zajedničko to da se u njima nalaze naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i
vrijeme ispunjenja obaveze.
Što se tiče samih računa, kao najčešćih vjerodostojnih isprava koje susrećemo u našoj
praksi, valja naglasiti da takva isprava ne mora nositi naziv «račun» da bi se smatrala
računom. Naime, prema odredbi čl. 15. st. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, računom
se smatra svaka isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži obračunava
isporučena dobra i obavljene usluge, bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnomu
prometu. Najčešća isprava koja nema naziv «račun» a smatra se takvim je privremena
situacija u graditeljstvu (isto vrijedi i za okončanu situaciju). Ono što takva isprava mora
sadržavati jesu elementi navedeni u čl. 15. st. 3. Zakona o PDV-u a to su:
- mjesto izdavanja, broj i nadnevak,
- ime (naziv), adresu i matični. broj ili jedinstveni matični broj građana (porezni broj
poduzetnika), koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja),
- ime (naziv), adresu i porezni broj poduzetnika kome su isporučena dobra ili obavljene
usluge (kupca),
- količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih
usluga,
- nadnevak isporuke dobara ili obavljenih usluga,
- iznos naknade (cijene) isporučenih dobara ili obavljenih usluga, razvrstane po poreznoj
stopi,
- iznos poreza razvrstan po poreznoj stopi i
- zbrojni iznos naknade i poreza.
Iskreno rečeno, sudovi (i javni bilježnici) rijetko provjeravaju da li je u svakom
računu navedeno sve ovo što treba biti a to se posebno odnosi na to da li je naveden porezni
broj vjerovnika i dužnika. U pravilu je dovoljno da račun ima naziv «račun» i da se sve dalje
tolerira što u osnovi nije dobro. Naime, valjano knjigovodstvo temelj je uspješnog poslovanja
i dok se dozvoljava jedan takav šlamperaj situacija se neće promijeniti na bolje. Zbog toga bi
trebalo inzistirati na strogoj formalnoj ispravnosti bez koje ne bi smjelo biti daljeg postupka.
Pitanje tzv. «povratnih računa» koji se navode uz mjenicu i ček zahtijeva posebno
objašnjenje. Naime, pojam takvog «povratnog računa» ne postoji niti u Zakonu o
računovodstvu niti u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost odnosno odgovarajućim
pravilnicima. Čak što više, tog pojma nema niti u jednom popisu pojmova koji su vezani za
zakone a stručne osobe koje su konzultirane za potrebe ovog odgovora (revizori, knjigovođe,
porezna uprava) nemaju nikakvog saznanja što bi to bilo. Dakle, mislim da ovo možemo
pripisati vječitoj misteriji koju predstavljaju neki naši propisi i na to zaboraviti, makar moram
priznati da sam to pitanje uputio na ekonomski fakultet (neka se s time muče profesori). U
osnovi, jedino što se može smatrati nečim što je blisko pojmu «povratnog računa» je račun
koji se daje obvezniku po mjenici kao dokaz da je regresna svota isplaćena (on ima pravo da
od imatelja mjenice traži mjenicu i takav račun, po čl. 49. ZM, radi naplate od indosanata
prije njega).
Što se tiče pitanja protesta mjenice (i čeka) valja naglasiti da, prema čl. 9. Zakona o
mjenici, trasant (izdatnik mjenice) odgovara za akcept i isplatu mjenice. Ta je odgovornost
izričito zakonski propisana i na nju ne utječe činjenica da mjenica nije protestirana.
Protestiranje mjenice bitno je samo ako se ovrha traži protiv drugih potpisnika mjenice a ne
samo izdatnika. Međutim, kod mjenice je nešto drugo daleko bitnije a radi se o tome da
mjenica mora biti podnesena na naplatu točno određenog dana (ili u roku) jer u protivnom
više niti ne može biti naplaćena pa se na temelju takve mjenice ne bi mogao pokrenuti ovršni
postupak.

(7) Bez ovog naloga nema niti ovrhe. Naime, ovrha je postupak prisilnog ostvarenja
tražbine ovrhovoditelja što znači da takva tražbina prvotno mora biti utvrđena, bilo u nekom
ranijem postupku (kao ovršna isprava) ili, u slučaju ovrhe na temelju vjerodostojne isprave,
kao sastavni dio rješenja o ovrsi, uz rok za dobrovoljno ispunjenje (uobičajeni rok od 8 dana
odnosno 3 dana za mjenicu i ček).
Kada se govori o nalogu za plaćanje kao o sastavnom dijelu ovršnog prijedloga valja
naglasiti kako nije toliko bitno to da li je ovrhovoditelj upotrijebio upravo riječi „nalaže se“
već je dovoljno da ovrhovoditelj upotrijebi bilo koje riječi koje, u naravi, predstavljaju takav
nalog (primjerice, „ovršenik je dužan platiti“, „obvezuje se ovršenik da u roku od…“).
Naravno, iznos iz naloga za plaćanje mora odgovarati iznosu iz vjerodostojne isprave,
time da ovrhovoditelj uvijek može tražiti manje od iznosa za koji ima vjerodostojnu ispravu
ali nikada ne može tražiti više. Pravo je svakoga da odluči da li će tražiti manje od onoga što
mu pripada na temelju neke isprave a dužnost javnog bilježnika bila bi da prekontrolira iznose
i datume dospijeća odnosno da usporedi ovršni prijedlog sa vjerodostojnom ispravom.
Što se tiče vjerodostojnih isprava koje glase na strana sredstva plaćanja (u praksi to su
prvenstveno Euro, dolar i neke nama susjedne valute) valja naglasiti kako valuta u prijedlogu
za ovrhu mora odgovarati valuti koja je navedena u vjerodostojnoj ispravi. Jedina iznimka od
ovoga su one situacije kada je vjerodostojna isprava izdana u valuti koja više ne postoji
(primjerice, promjene DM u EUR ili, u skoroj budućnosti, slovenskog tolara u EUR).
Kada se govori o kontroli samog sadržaja ovršnog prijedloga valja naglasiti da sudovi
– odnosno javni bilježnici – ne paze po službenoj dužnosti na zastaru potraživanja iz
vjerodostojne isprave već na to mora paziti ovršenik.
S druge strane, treba obratiti pažnju na jednu dosta čestu pojavu – neki ovrhovoditelji
traže određivanje ovrhe na temelju obračuna kamata (što, samo po sebi, nije ništa posebno) no
procesnu kamatu traže od dana sačinjavanja obračuna a ne od dana predaje prijedloga. Takav
prijedlog treba uputiti nadležnom sudu radi donošenja rješenje o odbacivanju prijedloga
obzirom da se radi o nedopuštenom raspolaganju. Ovom prilikom, doduše, treba ukazati na
činjenicu da zakon predviđa tijek procesne kamate tek od dana predaje prijedloga sudu no tu
odredbu u praksi treba modificirati i uskladiti sa stvarnošću na način da se kamata može tražiti
od dana podnošenja prijedloga javnom bilježniku.

(8) Imajući u vidu odredbu članka 35. st. 3. u svezi 252. d Ovršnog zakona (dužnost
javnog bilježnika da neuredne prijedloge dostavi sudu radi odbačaja, bez pozivanja na
ispravak) u prijedlogu za ovrhu na računu ovršenika potrebno je navesti sve potrebne
elemente izričito propisane odredbom čl. 207. Ovršnog zakona – dakle, treba navesti da se
traži provedba ovrhe na svim računima ovršenika, deviznim i kunskim; mora biti naznačen
glavni račun i banka kod koje se isti račun vodi kao i račun ovrhovoditelja (ako se radi o
poslovnom subjektu). Ljudi se često pitaju na koji način mogu saznati brojeve poslovnih
računa i, također, podatak o tome koji je račun tzv. «glavni» račun ovršenika no ni to nije neki
poseban problem. Osim zakonom propisane obaveze FINE (čl. 16.b st. 3. OZ-a) da dostavi
podatke o računu za redovno poslovanje odnosno o svim računima mogućeg ovršenika,
postoji i mogućnost da se takvi podaci pribave putem Interneta, bilo potragom na web
stranicama samog ovršenika bilo upitom na stranicama Hrvatske gospodarske komore
(www.hgk.hr) time da se mora naglasiti kako nisu svi poslovni subjekti dali podatke HGK o
svojim poslovnim računima. Kada ovrhovoditelj pravilno postavi ovršni zahtjev na način da
traži provedbu na svim računima ovršenika, uz naznaku glavnog računa i banke koja vodi
glavni račun, postupak banke je jednostavan. Naime, banka glavnog računa odmah plijeni sva
sredstva na tom računu a, ako na tom računu nema dovoljno sredstava, o tome obavještava
banke koje vode druge poslovne račune ovršenika. Ovrhovoditelj u ovršnom prijedlogu nije
dužan navesti koje su to banke koje vode ostale račune ovršenika i koji su to ostali računi već
samo općenito naznačiti da se ovrha ima provesti na svim računima kod svih banaka.
Postupak zapljene tih računa reguliran je odredbom članka 208. Ovršnog zakona (a podredno
i odredbama Zakona o platnom prometu u zemlji te Odlukama Hrvatske narodne banke) i za
njega odgovara banka koja vodi glavni račun ovršenika. Ova se odgovornost može podijeliti
na dvije grupe – odgovornost u slučaju da banka propusti postupiti po rješenju (nadležnost
ovršnog suda u ovršnom postupku) i odgovornost banke ako postoji nesuglasje da li je banka
postupila u cijelosti (parnični postupak) ali o tome više drugi puta.

(9) Kada ovrhu određuje sud tada taj isti sud dostavlja rješenje nadležnoj banci nakon
njegove pravomoćnosti, po službenoj dužnosti. Upravo se u tome nalazi najveća promjena
koju donosi novi OZ – uloga ovrhovoditelja postaje mnogo aktivnija i on se mora brinuti o
svom predmetu (što je i logično jer ima najviše interesa). Dakle, nakon što izvrši dostavu
strankama, javni bilježnik više ne mora ništa raditi, pa tako niti dostavljati rješenje bilo kome
(banci, poslodavcu, HZMO...) već sve pada na teret ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj (čitaj:
punomoćnik ovrhovoditelja) mora doći do javnog bilježnika sa svojim primjerkom rješenja a,
nakon što javni bilježnik potvrdi njegovu pravomoćnost, takvo rješenje nosi neposredno banci
koja vodi navedeni glavni račun ovršenika. Banka je dužna primiti takvo rješenje i po njemu
postupiti što znači zaplijeniti sredstva sa poslovnog računa ovršenika i tako zaplijenjena
sredstva isplatiti na račun ovrhovoditelja, primjenom odredbe čl. 208. OZ-a.

(10) Ovrhovoditelj ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka u koje ulaze:
- troškovi sastava prijedloga (ako je isti sastavljen od strane odvjetnika, plus pripadajući PDV
na nagradu)
- troškovi nagrade i naknade troškova za rad javnog bilježnika
- ostali troškovi (poštarina, prijevodi dokumenata i dr.)

Troškovi sastava prijedloga od strane odvjetnika propisani su Tarifom o nagradama i

naknadi troškova za rad odvjetnika a, obzirom da se radi o knjižici sa kojom odvjetnici
spavaju, nema potrebe posebno navoditi njene odredbe.
Prema odredbi čl. 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova za radnje javnog
bilježnika u vezi zaprimanja prijedloga za ovrhu, izdavanja rješenja o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave ili prosljeđivanja prijedloga nadležnom sudu radi donošenja odluke i
dostavljanja rješenja strankama, ovisno o visini postavljenog zahtjeva, bilježniku pripada
javnobilježnička nagrada u jedinstvenom iznosu kako slijedi:
- od 0,00-3.000,00 kn nagrada od 80,00 kn,
- od 3.000,00-6.000,00 kn nagrada od 160,00 kn
- od 6.000,00-9.000,00 kn nagrada od 250,00 kn
- od 9.000,00-12.000,00 kn nagrada od 330,00 kn
- od 12.000.00-15.000.00 kn nagrada od 400,00 kn
 Preko 15.000,00 kuna plaća se javnobilježnička nagrada u iznosu od 500.00 kuna i još
1% na razliku iznad 15.000,00 kuna, ali ne više od 5.000,00 kuna a za izdavanje potvrde
ovršnosti na rješenje javnom bilježniku pripada javnobilježnička nagrada u iznosu od 30,00
kn po predmetu.
Važno je za napomenuti kako, temeljem članka 5. ovog Pravilnika, ovrhovoditelj nije
ovlašten tražiti od javnog bilježnika postupanje po njegovom prijedlogu sve dok ne podmiri
javnobilježničku nagradu i troškove čime se izbjegava nastanak ovrhe u ovrsi odnosno
mogućnost da ovrhovoditelj naplati od ovršenika nešto što sam nije platio.
Nadalje, osim nagrade javni bilježnik ima pravo i na naknadu materijalnih troškova
koji također ulaze u ove troškove pa bi se i o tome trebalo ranije raspitati.

Kako je već rečeno, osim ovih troškova postoje i drugi materijalni troškovi na koje bi
ovrhovoditelj imao pravo a u svezi svih tih troškova valja skrenuti pažnju i na pravo naplate
kamate. Zakon kaže da ovrhovoditelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu koja teče na
iznos troškova ovršnog postupka od dana kada su ti troškovi učinjeni odnosno plaćeni. U
praksi je uobičajeno da ovrhovoditelj traži kamatu od dana predaje prijedloga ili od dana
donošenja rješenja o ovrsi, što su sudovi (pa i javni bilježnici) u pravilu usvajali. Pri tome se
ne provjerava da li je ovrhovoditelj platio troškove odvjetnika jer se smatra kako su troškovi
učinjeni samom činjenicom da je odvjetnik sastavio prijedlog za ovrhu.