Professional Documents
Culture Documents
3 Djeca Hurinova PDF
3 Djeca Hurinova PDF
Tolkien
Húrinova djeca
Naslov izvornika
Narn i Chîn Húrin: The Tale of the Children of Húrin
is a registered trademark of
The J.R.R.Tolkien Estate Limited
Preveo s engleskog
Vladimir Cvetković Sever
Ilustracije
Alan Lee
Urednik
Neven Antičević
Predgovor 7
Bilješka o izgovoru 21
I. Túrinovo djetinjstvo 25
V. Túrin u Doriathu 59
Rodoslovlja 193
Dodatak 195
* * *
Otprilike šest i pol tisuća godina prije nego što je Elrondovo vijeće
zasjedalo u Rivendellu, Túrin se rodio u Dor-lóminu, "u zimu te
godine", kako bilježe Ljetopisi Belerianda, "uz znamenja žalosti".
Ali tragedija njegova života nipošto se ne razabire isključivo iz
prikaza ličnosti, jer bio je osuđen na život u zamci prokletstva goleme
i zagonetne moći, kletve koju je Morgoth bacio na Húrina, Morwen
i njihovu djecu, zato što mu se Húrin usprkosio i usprotivio njegovoj
volji. A Morgoth, prozvan Crni neprijatelj, podrijetlom je bio, kako
je kazao Húrinu kada su ga zarobljenog izveli pred njega: "Melkor,
prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta."
Postavši sad trajno utjelovljen, likom gorostasan i veleban, no užasan
Kralj na sjeverozapadu Međuzemlja, tjelesno je stolovao u golemoj
utvrdi Angbandu, Željeznome paklu: crni ispuh što se dimio s vrhova
Thangorodrima, gorja koje je naslagao povrh Angbanda, izdaleka se
vidio kao mrlja na sjevernom nebu. U Ljetopisima Belerianda kazuje
se da su se "Morgothove dveri nalazile samo stotinu pedeset liga od
mosta pri Menegrothu; daleko, a opet preblizu." Riječi se odnose na
most koji je vodio u nastambe vilenjačkoga kralja Thingola, onoga
koji je uzeo Túrina za posinka: zvale su se Menegroth, Tisuću pećina,
a ležale daleko na jug i istok od Dor-lómina.
Jer vidjeti želim kukavno ti lice." A tada (kazuje se) "Morgoth dođe.
Jer nije mogao zanijekati takav izazov u lice svojim zapovjednicima."
Borio se moćnim maljem Grondom, koji je pri svakom udarcu stvarao
golemu jamu, i u boju sastavio Fingolfina sa zemljom; ali prije nego
što će umrijeti, Fingolfin je pribio Morgothovo silno stopalo uz tlo,
"i crna krv prokulja i ispuni Grondove jame. Morgoth je od toga
dana uvijek išao kljast." Također, kad su Beren i Lúthien u obličjima
vuka i šišmiša doprli u najdublju dvoranu Angbanda, gdje je stolovao
Morgoth, Lúthien ga je opčinila: a "istog trena on se sruši kao što
se brdo odranja i klizi pa, bačen poput groma sa svojega prijestolja,
pade ničice na podove pakla. Željezna mu se kruna odjekujući
otkotrlja s glave."
Kletva takovog bića, koje može izjaviti da "sjenka moje nakane na
Ardi [Zemlji] leži, i sve se u njoj polagano i postojano prema mojoj
volji svija", razlikuje se od kletvi ili proklinjanja mnogo manje moćnih
bića. Morgot ne "priziva" zlo ili nesreću na Húrina i njegovu djecu, ne
"zaziva" višu silu na djelovanje: jer on, "Gospodar sudbina u Ardi",
kako je sebe nazvao pred Húrinom, kani prouzročiti neprijateljevu
propast snagom vlastite divovske volje. Tako on "oblikuje" budućnost
onih koje mrzi, i stoga kaže Húrinu: "Moja će misao tlačiti sve one
koje ljubiš poput oblaka Kobi i bacati ih u mrak i očaj."
Húrinu je namijenio muku "gledanja Morgothovim očima".
Moj je otac odredio što to znači: onaj tko je primoran pogledati
u Morgothovo oko, "vidio" bi (ili primio u svijest iz Morgothove
svijesti) neodoljivo uvjerljiv prikaz zbivanja, izobličen Morgothovom
bezdanom pakošću; a ako bi itko doista i mogao odbiti Morgothovu
zapovijed, Húrin nije. Dijelom je tako bilo, kazao je moj otac, zato
što je iz ljubavi prema svojima i ispaćenom strahovanju za njih
poželio saznati sve što može o njima, ne mareći za izvor; a dijelom
i zbog ponosa, u vjeri da je porazio Morgotha u raspravi, te da bi
mogao odnijeti prevagu u "sukobu pogledima" s Morgothom, ili
barem zadržati moć rasuđivanja i uvidjeti razliku između činjenice
i pakosti.
Za cijeloga trajanja Túrinova života nakon odlaska iz Dor-lómina,
te života sestre mu Niënor, koja oca nikad nije upoznala, takova
je bila sudbina Húrina, nepomično posjednutog na visoko mjesto
14 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
Suglasnici
C Uvijek se izgovara kao k, nikada kao c ili s; tako je Celebros
"Kelebros", a ne "Celebros" ili pak "Selebros".
CH Uvijek ima vrijednost glasa ch u škotskoj riječi loch ili njemačkoj
riječi buch, a nikada glasa ch u engleskoj riječi church; primjeri
su Anach, Narn i Chîn Húrin.
DH Uvijek se rabi za prikaz zvučnoga ("mekoga") th u engleskom
jeziku, odnosno glasa th u riječi then, a ne glasa th u riječi thin.
Primjeri su Glóredhel, Eledhwen, Maedhros.
G Uvijek zvuči kao g, a nikada kao dž ili đ; tako se Region ne
izgovara kao engleska riječ region, a prvi slog naziva Ginglith
odgovara engleskoj riječi begin, a ne riječi gin.
Samoglasnici
AI Ima zvuk engleske riječi eye; tako drugi slog pojma Edain
odgovara hrvatskoj riječi naime.
AU Ima vrijednost glasa ow u engleskoj riječi town; tako prvi sa
moglasnik imena Sauron odgovara hrvatskoj riječi zauzvrat.
EI Ima zvuk engleske riječi grey, kao u nazivu Teiglin.
22 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
Kad osvanu Túrinov rođendan, Húrin sinu na dar dade nož vilenjačke
izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče
Hadorove kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta
je to oštrica, a čelik služi tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju
će ruku posjeći jednako rado kao i ma što drugo." Pa posjednu
Túrina na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ, Morwenin
sine; uskoro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A toga će se dana
mnogi, možda, uplašiti tvoje oštrice."
Tada Túrin istrča iz sobe i otiđe odande sam, a u srcu mu bijaše
toplo kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi rast.
Ponavljao je u sebi očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali
prisjećao se i drugih riječi: daruj široke ruke, ali daruj samo svoje.
Ode on tako do Sadora i doviknu mu: "Labadale, rođendan mi je,
rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za te u znak toga
dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što poželiš,
jer tanak je poput vlasi."
Nato se Sador potišti, jer dobro je znao da je sâm Túrin toga
dana dobio taj nož; ali ljudi velikom sramotom smatrahu odbiti
svojevoljno poklonjen dar, iz ma čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza:
"Velikodušna si roda, Túrine, Húrinov sine. Ne učinih ništa ravno
tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što mi preostaju;
ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka, reče:
"Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo mi
već nedostaje njegov dodir."
36 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
Silno tad likovaše Morgoth, premda nije još ispunio sve nakane svoje
pakosti. Jedna ga je misao duboko mučila i nespokojem mu remetila
pobjedu: Turgon je izmakao njegovoj mreži, od svih protivnika
upravo onaj kojega je najviše želio uhvatiti ili uništiti. Jer Turgonu iz
velike Fingolfinove kuće sad je pripao naslov Kralja sviju Noldora; a
Morgoth se bojao Fingolfinove kuće i mrzio je, zato što ga je prezrela
u Valinoru i prijateljevala s Ulmom, njegovim dušmaninom, te zbog
rana koje mu je Fingolfin u dvoboju zadao. A više od svih Morgoth
se bojao Turgona, jer još davno mu je u Valinoru on za oko zapeo, i
tamna se sjena nadvijala nad njegov duh kad god bi mu se primakao,
zloguka slutnja da će ga u nekom času, što kob ga još krije, propast
upravo od Turgona snaći.
Sad na Morgothovu zapovijed orci teškim trudom skupiše sva trupla
svojih neprijatelja, i svu njihovu opremu i oružje, i složiše ih u humak
nasred ravnice Anfauglith, visok poput velika brijega što se izdaleka
vidi, a Eldari ga nazvaše Haudh-en-Nirnaeth. Ali trava je na njega
stigla i opet duga i zelena nikla, jedino na tome brijegu u cijeloj
pustinji; i nijedan Morgothov sluga više nije kročio na zemlju pod
kojom se mačevi Eldara i Edaina u hrđu krune. Fingonove kraljevine
više nije bilo, a Fëanorovi su sinovi lutali poput lišća nošena vjetrom,
U Hithlum se nije vratio nijedan čovjek iz Hadorove kuće, niti su
stigle vijesti o boju i sudbini tamošnjih glavara. Ali Morgoth je onamo
poslao ljude pod svojom vlašću, crnomanjaste Istočnjake; i zatvorio
ih je u tu zemlju i zabranio im izaći odande. Jedina im je to bila od
svih izdašnih nagrada kojima ih je privolio na izdaju Maedhrosa:
pravo da robe i zlostavljaju starce, djecu i žene Hadorova naroda.
Preostale Eldare iz Hithluma, sve one koji nisu izbjegli u divljinu i
gorje, odveo je u rudnike Angbanda, gdje su mu postali sužnji. Ali
46 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
Ali Húrin reče: "Zaludu zboriš. Jer niti ih vidiš, niti vladaš njima
izdaleka: ne dok se držiš ovoga obličja, i dok još čezneš biti vidljivi
Kralj na zemlji."
Nato se Morgoth nadvi nad Húrina, te mu reče: "Ludo jedna,
sitna među ljudima, najmanjima od svih što za govor znadu! Jesi li
ti to vidio Valare, ili pak izmjerio moć Manwëa i Varde? Znadeš li
dokle njihova misao seže? Ili držiš, možda, da to njihove misli tebi
teku, pa će te oni još izdaleka zaštititi?"
"Nije mi znano", reče Húrin. "A ipak bi tako moglo biti, naume
li. Jer Najstariji kralj neće biti svrgnut sve dok Arda stoji."
"Tako ti kažeš", reče Morgoth. "Ja sam Najstariji kralj: Melkor,
prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta i koji
ga stvori. Sjenka moje nakane na Ardi leži, i sve se u njoj polagano
i postojano prema mojoj volji svija. Ali moja će misao tlačiti sve one
koje ljubiš poput oblaka Kobi i bacati ih u mrak i očaj. Kamo god
da pođu, zlo će se probuditi. Što god da kažu, po zlu će svjetovati.
Ma što da učine, protiv njih će se okrenuti. Bez nade će umrijeti,
proklinjući i život i smrt."
Ali Húrin mu odgovori: "Zar zaboravljaš kome se to obraćaš?
Slično si jednom davno našim očima kazivao; ali mi pobjegosmo od
tvoje sjenke. A sada znamo tko si, jer vidjesmo lica koja gledahu
Svjetlost i čusmo glasove što zborahu s Manwëom. Prije Arde si bio,
ali bili su i drugi; a ti je nisi stvorio. Nisi ni najmoćniji; jer utrošio si
snagu na samoga sebe i potratio je na vlastitu prazninu. Ništa više
sada nisi do odbjegla sužnja Valara, čiji te lanac još čeka."
"Nabubao si poduku svojih gospodara", reče Morgoth. "Ali ta ti
djetinjasta naučavanja neće pomoći sada, kad svi oni utekoše."
"Onda ću ti reći tek još ovo, sužnju Morgothe," reče Húrin, "a
to ne potječe iz eldarskog nauka, već mi je stavljeno u srce u ovome
času. Ti nisi Gospodar ljudi, a nećeš ni biti, sve i da cijela Arda i cio
Menel potpadnu pod tvoju vlast. Ponad Krugova Svijeta nećeš moći
progoniti one koji te odbiju."
"Ponad Krugova Svijeta progoniti ih neću", reče Morgoth. "Jer
ponad Krugova Svijeta leži tek Ništa. Ali u njima mi neće pobjeći,
sve dok ne uđu u to Ništa."
"Lažeš", reče Húrin.
48 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
čula rzaj njegova konja Arrocha. K tome, premda je bila spremna dati
sina na odgoj u tuđe dvore i pod tuđim skrbništvom, prema običaju
toga vremena, još nije bila voljna uniziti svoj ponos i postati gost iz
milosrđa, čak ni kraljev. Stoga je porekla glas Húrinov, ili spomen
na njegov glas, i time izatkala prvu nit Túrinove sudbine.
Húrinov sin? Jer čuo sam ga, nema tome dugo, kako kaže: Otići ću
za vojnika nekom vilenjačkom kralju, čim za to stasam."
Nato Túrin obuzda suze, te reče: "U redu, onda: ako takove
već bijahu riječi Húrinova sina, tad ih se on mora držati, i poći. Ali
kad god kažem da ću učiniti ovo ili ono, na koncu ispadne sasvim
drugačije. Sada nemam volje za to. Moram pripaziti da više tako
ne govorim."
"To bi doista bilo najbolje", reče Sador. "Mnogi ljudi tako pouča
vaju, a malo koji to i nauči. Pusti neznane dane na miru. Današnji
je više nego dovoljan."
Telchara ili učitelja mu, staroga Gamila Ziraka, ili pak vilenjačkih
majstora još vještijih od njih. Jer dobio je na dar i neke predmete
podrijetlom iz Valinora, što ih je u jeku svoje vičnosti načinio
Fëanor, od kojega u svim danima svijeta ne bijaše većeg majstora.
Ipak, Thingol primi Hadorov šljem kao da blagom oskudijeva, te
izgovori uljudne riječi, kazavši: "Ponosna će biti glava koja ponese
ovaj šljem, što resio je pretke Húrinove."
Tada se dosjeti nečeg, pa pozva Túrina i kaza mu da je Morwen
sinu poslala veleban predmet iz baštine njegovih otaca. "Uzmi sada
Zmajevu glavu sa Sjevera", reče, "i ponesi je valjano, kada dođe
vrijeme." Ali Túrin bijaše još premlad da podigne šljem, te nije
mario za njega poradi tuge u svojemu srcu.
U godinama Túrinova djetinjstva u kraljevstvu Doriathu nad njim
je bdjela Melian, iako ju je rijetko viđao. Ali bijaše ondje jedna
djeva po imenu Nellas, koja je živjela u šumi; ona je na Melianinu
molbu išla za Túrinom kad bi odlutao šumskim stazama i ondje se
često susretala s njime, naizgled slučajno. Tada bi se igrali skupa,
ili hodali držeći se za ruke; jer on je hitro rastao, dok je ona likom
bila tek djeva njegove dobi, a takova je u srcu i ostala svih svojih
vilin-ljeta. Od Nellas je Túrin štošta saznao o putevima i divljim
stvorovima Doriatha, a naučila ga je i da sindarinski jezik govori
narječjem te drevne kraljevine, starijim i uljuđenijim, bogatijim
krasnim riječima. Tako mu se ćud na neko vrijeme razvedrila, sve
dok opet nije potpao pod sjenku, pa je to prijateljstvo minulo poput
proljetna jutra. Jer Nellas nije zalazila u Menegroth, i nikako nije
bila voljna zakoraknuti pod kamene svodove; Túrin se tako, kad su
ga s prolaskom dječaštva stala zanimati djela ljudi, sve rjeđe viđao s
60 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
njom, dok je naposljetku nije posve prestao zvati. Ali ona je i dalje
bdjela nad njim, premda je sada ostajala skrivena.
Devet je godina Túrin proveo u dvorovima Menegrotha. Srce i
misli vazda su mu tekli vlastitome rodu, a katkad bi do njega stigle i
vijesti od njih, što bi ga utješilo. Jer Thingol je slao glasnike Morwen
što je češće mogao, a ona bi po njima sinu vraćala novosti; tako je
Túrin saznao da se Morwenina muka smanjila, i da je njegova sestra
Niënor izrasla u ljepoticu, cvijet na sivome Sjeveru. A Túrin je sta-
savao i napokon postao visok među ljudima, nadrastavši vilenjake iz
Doriatha, a snagom se i otpornošću pročuo u Thingolovoj kraljevini.
Tih je godina stekao mnogovrsna znanja, željno slušajući povijesti o
drevnim danima i podvizima iz davnine, a postao je i zamišljen, te
škrt na riječima. Često je Beleg Čvrsti Luk dolazio u Menegroth po
njega, te ga daleko odvodio, podučavajući ga šumljaštvu, streličarstvu
i (što mu se više mililo) baratanju mačem; ali umijeća izrade nisu
mu išla od ruke, jer sporo je spoznavao vlastitu snagu, te bi često
nekim iznenadnim udarcem oštetio ono što je sazdao. I u drugim
se pogledima činilo da mu sreća nije naklona, pa bi često ono što je
naumio pošlo po krivu, a ono za čim je žudio ne bi dobio; prijatelje
pak nije lako stjecao, jer bio je neveseo i rijetko se smijao, a nad
njegovom je mladošću ležala sjenka. Svejedno, oni koji su ga dobro
poznavali voljeli su ga i cijenili, a uživao je i čast Kraljeva posinka.
No postojao je jedan koji mu je zamjerao na tome, i to sve više
što se Túrin bližio muževnosti: Saeros se zvao. Bio je uznosit i oholo
se držao prema onima koje je smatrao položajem i vrijednošću
nižima od sebe. Sprijateljio se s glazbenikom Daeronom, jer je i sâm
bio vičan pjesmi; ljude nikako nije volio, a ponajmanje bilo kojeg
srodnika Berena Jednorukog. "Nije li čudno", rekao je, "da se ova
zemlja otvara za još jednog iz tog nesretnog soja? Nije li onaj drugi
već počinio dovoljno štete u Doriathu?" Stoga je iskosa gledao na
Túrina i sva njegova djela, te o njima govorio sve najgore; ali riječi
su mu bile lukave, a zloba prikrivena. Kad bi Túrina susreo nasamo,
obratio bi mu se oholo i jasno mu iskazao prezir; a Túrin ga se
zasitio, iako je dugo na ružne riječi uzvraćao šutnjom, jer Saeros je
bio veličina među žiteljima Doriatha, a i Kraljev savjetnik. Ali Túrin
je šutnjom srdio Saerosa koliko i riječima.
Túrin u Doriathu 61
* * *
* * *
* * *
Sad, nakon što su prošla tri dana, a Túrin i Orleg nikako se nisu
vraćali, neki odmetnici ushtjedoše napustiti špilju u kojoj su se bili
skrili; ali Andróg se tomu usprotivi. A baš usred te rasprave, pred njih
odjednom stade jedna siva prilika. To ih je Beleg napokon našao. On
pođe prema njima bez oružja, pokazujući im da je goloruk; ali oni
odskočiše u strahu, a Andróg mu priđe s leđa, preko njega namaknu
omču i stegnu je tako da mu sputa ruke.
"Ne želite li goste, pozornije stražu držite", reče im Beleg. "Čemu
ovakav doček? Kao prijatelj dolazim, prijatelja tek da nađem. Neithan,
čujem da se tako među vama zove."
"Nije tu", reče Ulrad. "Ali odakle znaš to ime, osim ako nas već
dugo ne uhodiš?"
"Dugo nas već uhodi", reče Andróg. "To je ta sjena što nas uporno
slijedi. Možda sada saznamo što doista smjera." Zatim im naloži da
privežu Belega za stablo pokraj špilje; a nakon što mu čvrsto sputaše
ruke i noge, stadoše ga ispitivati. Ali na sva njihova pitanja Beleg
je imao tek jedan odgovor: "Prijatelj bijah tome Neithanu otkako
ga upoznah u šumi, kad bijaše još dijete. Tražim ga tek stoga što ga
kao prijatelja volim, te da mu dobre novosti donesem."
"Smaknimo tu uhodu, da ga se riješimo", reče gnjevno Andróg;
a gledao je velebni Belegov luk i žudio za njime, jer bio je streličar.
Ali oni bolja srca usprotiviše mu se, a Algund mu reče: "Vođa se
možda još vrati; a tada ćeš zažaliti, sazna li on da je u isti mah bio
lišen i prijatelja i dobrih novosti."
"Ne vjerujem ja riječima ovog vilenjaka", reče Andróg. "Uhoda
je to doriathskoga kralja. Ali ako doista ima kakvih novosti, neka
nam ih onda kaže; pa da sami prosudimo daju li nam one razloga
da ga ostavimo na životu."
"Čekat ću dok ne dođe vaš vođa", reče Beleg.
"Stajat ćeš tu sve dok ne progovoriš", reče Andróg.
Zatim na Andrógov nagovor ostaviše Belega zavezana za stablo
bez hrane i vode, a sami sjedoše jesti i piti u blizini; ali on im više
Túrin među odmetnicima 83
ništa ne reče. Kad su tako prošla dva dana i dvije noći, obuzeli su
ih bijes i strah, pa su jedva čekali da odu; a većina ih je sada bila
spremna smaknuti vilenjaka. U smiraj dana svi su se okupili oko
njega, a Ulrad je donio usijan žarač s vatrice što je gorjela na ulazu
u špilju. Ali u taj čas vrati se Túrin. Pristigavši nečujno, prema
navadi, on zastade u sjeni izvan obruča ljudi, i u sjaju žarača spazi
Belegovo napaćeno lice.
To ga pogodi poput koplja i, kao kad se mraz iznenada otopi,
oči mu se ispuniše dugo neisplakanim suzama. On iskoči i pritrča
stablu. "Belegu! Belegu!" jauknu. "Kako li ovamo stiže? I zbog čega
tako stojiš?" Smjesta prereza uze prijatelju, pa mu se Beleg svali u
naručje.
Kad je Túrin saslušao sve što su mu ljudi htjeli reći, razljutio se i
ražalostio; ali isprva je mario tek za Belega. Dok se skrbio za njega
kako je najbolje znao i umio, pomislio je na svoj život u šumi, i počeo
se ljutiti na sebe sama. Jer neznanci su često stradavali kad bi ih
odmetnici zatekli u blizini svojih skrovišta, ili kad bi ih zaskočili, a
on to nije branio; često je još sâm ružno zborio o kralju Thingolu i o
Sivim vilenjacima, tako da je i na njemu ležala krivnja zbog toga što
se prema njima postupa kao prema dušmanima. Zatim se ogorčeno
obrati ljudima. "Bili ste okrutni," reče im, "i to nepotrebno okrutni.
Nikada dosad nismo mučili uznika; ali do takove nas je orkovske
rabote doveo život kojim živimo. Nezakonita i jalova sva su naša
djela bila, jer služila su samo nama samima i podjarivala nam mržnju
u srcima."
Ali Andróg reče: "Kome služiti, ako već ne sebi? Koga voljeti,
kad nas svi mrze?"
"Bar ja ruku nikad više dići neću ni na vilenjaka, ni na čovjeka",
reče Túrin. "Angband ima već dovoljno slugu. Ako drugi ne žele sa
mnom na to prisegnuti, nastavit ću dalje sâm."
Tad Beleg otvori oči i podiže glavu. "Ne sâm!" reče. "Sada ti
konačno mogu kazati novosti što ih nosim. Odmetnik nisi, a ime ti
Neithan ne pristaje. Sva ti je pripisana krivnja oproštena. Cijelu se
godinu za tobom traga, ne bi li te se vratilo časti i službi Kraljevoj.
Zmajski nam šljem već odviše dugo nedostaje."
Ali Túrin se ne obradova toj vijesti, već dugo ostade šutke sjediti;
jer na Belegove se riječi sjenka opet nadvi nad njega. "Pričekajmo
84 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
* * *
Kiša pred jutro stade, a vjetar našušuri krošnje. Zora svanu sjajnija
nego već danima, a laki uzdusi s Juga raširiše nebo, blijedo i bistro
pri izlasku sunca. Mîm je samo nepomično sjedio, naizgled mrtav; jer
sad su mu teške vjeđe prekrivale oči, a jutarnje ga je svjetlo otkrilo
sparušena i stisnuta od starosti. Túrin mu priđe i pogleda ga. "Sada
se dovoljno razdanilo", reče mu.
O patuljku Mîmu 93
opazi odsjaj još nečega što Beleg drži u ruci. Bijaše to Melianin dar;
ali srebrni listovi rumenješe se obasjani ognjem, a kad Túrin opazi
pečat, pogled mu se smrači. "Što imaš u tome?" reče.
"Najveći dar što ga još može dati onaj koji te voli", odgovori mu
Beleg. "Tu je lembas in-Elidh, putokruh Eldara što ga čovječja usta
još ne okusiše."
"Šljem svojih otaca uzet ću, uz dobru volju na čuvanju", reče
Túrin. "Ali darove iz Doriatha primiti neću."
"Onda vrati onamo svoj mač i svoje oružje", reče Beleg. "Vrati
još i poduku i skrbništvo iz svoje mladosti. I pusti da ovi ljudi, koji
su ti (kažeš) vjerni bili, u pustoši skončaju ne bi li samo tvojoj ćudi
udovoljili! Svejedno, ovaj putokruh ne bijaše darovan tebi, već meni,
pa s njime smijem kako me volja. Ne jedi ga, ako ti već u grlu zapinje;
ali u drugih ovdje glad možda bude veća, a ponos manji."
Túrinu se oči zakrijesiše, ali kad pogleda Belega u lice, jara u
njima utrnu, te posivješe, a on jedva čujnim glasom reče: "Čudim
se, prijatelju, što ti nije ispod časti takovu se grubijanu vratiti. Od
tebe ću primiti što god mi dadeš, čak i prijekor. O svemu ću ubuduće
slušati tvoj savjet, jedino ne o putu u Doriath."
Idućih je dana Beleg velik trud uložio za dobrobit Družbe. Viđao je
ozlijeđene ili bolesne, te su brzo prizdravljali. Jer u tim su vremenima
Sivi vilenjaci još bili uzvišen narod kojega je resila velika moć, mudar
u pitanjima života i svih živih bića; a premda umijećima i naučavanjem
nisu bili ravni Izgnanicima iz Valinora, poznavali su mnoge vještine
nedostupne ljudima. A Beleg Strijelac bio je uz to velikan medu
žiteljima Doriatha; snažan i istrajan, dalekovidan umom kao i okom,
a u nevolji i odvažan u boju, kada se nije uzdao samo u hitre strijele
svojega dugog luka, već i u svoj silni mač Anglachel. A mržnja je iz
dana u dan sve jače bujala u srcu Mirna, koji je mrzio sve vilenjake,
kao što je već kazano, i koji je jalnim okom promatrao ljubav koju
Túrin gaji prema Belegu.
S prolaskom zime i nailaskom buđenja, a za njim i proljeća,
odmetnici su brzo dobili ozbiljnijeg posla. Morgothova se moć
pokrenula; poput dugih prstiju istegnute ruke, prethodnice njegovih
vojski počele su iskušavati prolaze u Beleriand.
104 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
* Ali prenosi se i drugačija priča, prema kojoj se Mîm nije namjerno otišao naći s orcima.
Tek nakon što su mu zarobili sina i zaprijetili da će ga baciti na muke, Mîm se odlučio
na izdajstvo.
Zemlja Luka i Šljema 109
* * *
stasom će još doseći Morgotha jednoga dana što stoji daleko pred
nama."
"Uznosit je", reče Gwindor.
"Ali i milostiv", reče Finduilas. "Nije se još razbudio, ali ipak
mu samilost uvijek može probosti srce, i nikad je neće zanijekati.
Samilost će možda jedina do njega uopće prodrijeti. Ali on prema
meni ne ćuti samilost. Gleda na me sa strahopoštovanjem, kao da
sam mu ujedno i majka i kraljica."
Možda je Finduilas kazala istinu, prozrevši je oštrim eldarskim
vidom. A sad je Túrin, ne znajući što se zbilo između Gwindora i
Finduilas, bivao prema njoj to obzirniji što se ona doimala tužnijom.
Ali Finduilas mu jednom prilikom reče: "Thurine Adanedhele, zašto
si od mene sakrio svoje ime? Da sam znala tko si, ne bih te manje
cijenila, ali bolje bih tvoje žalovanje shvaćala."
"Kako to misliš?" reče on. "Za koga me to držiš?"
"Za Túrina, sina Húrina Thaliona, zapovjednika sa Sjevera."
Ali ti, čini se, jedino primaš savjet od vlastite mudrosti, ili pak vlastita
mača; a govor ti je nabusit. I kažem ti, Agarwaene Mormegile,
postupiš li tako, drugačija će ti sudba biti od one kojoj se Hadorova
i Béorova kuća nadati mogu."
"Drugačija vazda bijaše", odgovori Túrin. "A ako mi već, kao što
se čini, valja podnositi Morgothovu mržnju zbog junaštva svojega oca,
zar da još trpim porugu i zloguke riječi jednog ratnog bjegunca, sve
i ako tvrdi da je u rodu s kraljevima? Vraćajte se radije na sigurne
obale Mora!"
Gelmir i Arminas tada se udaljiše i pođoše natrag na Jug: ali,
usprkos poruzi Túrinovoj, htjedoše drage volje pričekati boj uz svoj
rod, pa otiđoše tek zato što im je Círdan na Ulmovu zapovijed naložio
da mu donesu novosti o Nargothrondu i prispijeću njihove poruke.
Orodretha pak veoma zabrinuše riječi tih glasnika; ali Túrinova ćud
još se više smrači, pa nikako nije želio poslušati njihove savjete, a
najmanje od svega pristao bi da se veliki most sruši. Jer barem su
utoliko Ulmove riječi točno protumačili.
ako već moram, onda na zapad. Dapače, ako ijedna od nas treba
nastaviti put odavde, to bih prije bila ja, u naponu snage."
Tad Morwen u sivim Niënorinim očima spazi Húrinovu nepoko
lebljivost; i volja je minu, ali ipak nije mogla zanemariti ponos, niti
je htjela da ostali pomisle kako ju je kći (makar i uz lijepe riječi)
povela natrag kao onemoćalu staricu. "Nastavljam, kako i nakanih",
reče. "Pođi i ti, ali protiv moje volje."
"Neka bude tako", reče Niënor.
Tad Mablung reče družbi: "Zaista, Húrinovu rodu razbora manjka,
a ne hrabrosti, kad jad drugima nosi! Tako je i s Túrinom; no ne i s
očima njegovim. Ali svi su sada zlehudi, što mi nije milo. Više strepim
od ovoga Kraljeva zadatka no od lova na Vuka. Što učiniti?"
Ali Morwen, koja je bila izašla na obalu i sad im se približila, ču
zadnje što je rekao. "Postupi kako ti Kralj nalaže", reče. "Potraži no
vosti o Nargothrondu, kao i o Túrinu. S tim ciljem svi putujemo."
"Još je pred nama dug i opasan put", reče Mablung. "Pođete li
dalje, obje ćete biti u sedlima i okružene jahačima, od kojih se ni
koraka nećete udaljavati."
sudbini. Svi ostali bez sumnje izginuše, a ona jedina bijaše pošteđena,
premda ne iz milosti."
Tako ih pronadoše trojica iz družbe koji su pri Glaurungovu
nailasku pobjegli s Naroga, te se poslije mnogo lutanja vratili na
brdo nakon što se magla razišla; a kad su ga zatekli praznog, odlučili
su se sami nekako vratiti kući. Mablungu se tada vrati nada; sad
krenuše zajedno u smjeru sjevera i istoka, jer s juga nije bilo puta
za povratak u Doriath, a nakon pada Nargothronda, čuvarima skele
bilo je zabranjeno prevoziti bilo koga tko ne bi došao s unutrašnje
strane.
Putovali su sporo, kao oni koji sa sobom vode iscrpljeno dijete.
Ali kako su sve više odmicali od Nargothronda i sve se bliže primi
cali Doriathu, tako se snaga malo-pomalo vraćala u Niënor, pa je
poslušno hodala sat za satom, vođena za ruku. No razrogačene joj
oči ništa nisu vidjele, i uši joj ni riječi nisu čule, i usne joj ni riječi
nisu izricale.
I konačno se nakon mnogih dana približiše zapadnoj granici
Doriatha, nešto južnije od Teiglina; jer kanili su proći ograde malena
dijela Thingolove zemlje s druge strane Siriona i tako doći do čuva
noga mosta blizu utoka Esgalduina. Ondje se nakratko zaustaviše;
Niënor položiše na travnatu postelju, a ona prvi put dotad sklopi
oči, i učini im se da je zaspala. Tad i vilenjaci otpočinuše, a od silna
umora bijahu neoprezni. Tako ih na prepad zaskoči četa orkovskih
lovaca, kakve su u to vrijeme često harale tim predjelom, što su se
bliže međama Doriatha drznule prići. Usred čarke Niënor iznenada
skoči na noge sa svoje postelje, kao da ju je usred noći probudila
uzbuna, te s krikom odjuri u šumu. Nato se orci okrenuše i nadadoše
u potjeru, a vilenjaci za njima. Ali neka čudna promjena snađe Niënor,
te im svima sad uteče, pohitavši poput srne kroz drveće dok joj se
kosa vijorila na vjetru strelovita trka. Orke pak Mablung i njegovi
sudruzi hitro dostigoše, do zadnjega posjekoše i požuriše dalje. Ali
tad se Niënor već bila izgubila poput sablasti; ni traga ni glasa od
nje nisu mogli naći, iako su daleko na sjever odmakli u lovu i još
danima tragali za njom.
Tad se naposljetku Mablung vrati u Doriath, pognut od žalosti
i sramote. "Drugog vođu svojim lovcima nađi, gospodaru", reče on
Kralju. "Jer ja sam obeščašćen."
Putovanje Morwen i Niënor u Nargothrond 155
se prepala nekog zvuka ili sjene; a odande bi još dugo plahim očima
virila kroz lišće prije nego što bi produžila dalje.
Nastavivši tako u smjeru kojim je isprva potrčala, ona stiže do
rijeke Teiglin, te utaži žeđ; ali hrane nije našla, niti je znala kako
da je nađe, a bila je sva izgladnjela i promrzla. A kako joj je drveće
preko puta djelovalo gušće i tamnije (kakvo je doista i bilo, jer to
su bili počeci šume Brethil), ona naposljetku prijeđe na suprotnu
obalu i stiže do zelena humka, na koji se svali: jer bila je na izmaku
snaga, a činilo joj se da je ona tama iza nje ponovno sustiže, i da
sunce gasne.
Ali s Juga je to doista stigla crna oluja, bremenita munjama i
silnom kišom; i ona se zgranuta strahom od grmljavine sva sklupča,
i tamna je kiša zapljusnu onako nagu, a ona samo šutke gledaše kao
divlji stvor što se našao u stupici.
Zbi se tako da neki šumljaci iz Brethila u taj čas naiđoše onuda
nakon udara na orke, žurno se nastojeći preko Teiglinskih prijelaza
domoći obližnjeg skloništa; a uto bijesnu moćna munja i kao bijelim
plamenom obasja Haudh-en-Elleth. Tada Turambar, koji je išao na
čelu, protrnu, prekri oči i zadrhta; jer učinilo mu se da je ugledao
sablast umorene djeve gdje leži na Finduilasinu grobu.
Ali jedan borac otrča do humka, i doviknu mu: "Amo, gospodaru!
Evo, tu leži jedna mlada žena, i to živa!" a Turambar priskoči i po
diže je; voda joj se slijevala iz natopljene kose, ali ona sklopi oči, i
prestade drhturiti i upinjati se. Tada je Turambar, začuđen što leži
tako naga, ovi svojim plastom i odnese do lovačke kolibe u šumi.
Ondje naložiše vatru i umotaše je pokrivačima, a ona otvori oči i
pogleda ih; a kad joj pogled pade na Turambara, lice joj se ozari i
ona ispruži ruku prema njemu, jer učini joj se da je napokon pronašla
nešto za čim je tragala u tami, a to je utješi. Ali Turambar je primi
za ruku, osmjehnu joj se i reče: "A sada, gospo, nećeš li nam reći
kojeg si imena i roda, i kakvo te to zlo zadesilo?"
Ona tad odmahnu glavom i ne reče ništa, već se rasplaka; a onda
je više nisu htjeli siliti, sve dok gladno nije pojela ono malo hrane
koju su joj već mogli dati. A kad je pojela, uzdahnula je i opet
stavila ruku u Turambarovu; a on joj reče: "Uz nas si sigurna. Ovdje
Niënor u Brethilu 159
Níniel, ali pazi: preda mnom ovaj izbor leži. Vratit ću se sada ratovanju
u divljini; ili ću se pak vjenčati s tobom i nikad više ne otići u rat
- izuzev tek da tebe obranim, nasrne li neko zlo na naš dom."
To je doista obradova, i ona mu se obeća, te se prvoga dana
ljeta vjenčaše; a šumski im narod priredi veliko slavlje, te im dade
krasnu kuću, za njih podignutu na Amon Obelu. Ondje se nastaniše
u sreći, ali Brandira je morila briga, a sjenka na njegovu srcu bivala
je sve dublja.
Sad su moć i pakost snažno bujale u Glaurungu, i glomazan je okrup-
njao, i orcima se okružio, i vladao nad njima kao zmaj-kralj, i cijela
je negdašnja nargothrondska kraljevina pod njegovu vlast potpala.
A prije izmaka te godine, treće Turambarova života sa šumskim na
rodom, on poče nasrtati na njihovu zemlju, koja je dotad neko vrijeme
živjela u miru; jer, doista, Glaurung i njegov Gospodar dobro su znali
da u Brethilu još boravi preostatak slobodnih ljudi, posljednjih iz
Triju kuća koji se i dalje opiru sili Sjevera. A to nikako nisu trpjeli;
jer Morgoth je kanio pokoriti cio Beleriand i pretražiti mu svaki
zakutak, da ni u jednoj rupi niti skrovištu ne preostane nitko tko ne
bi bio njegov sužanj. Malo je stoga bitno je li Glaurung dokučio gdje
se to Túrin skriva, ili je (kako neki drže) u tom razdoblju on doista
uspio izmaći oku Zla što ga progoni. Jer na koncu su se Brandirovi
savjeti morali pokazati uzaludnima, a Turambaru je naposljetku
mogao preostati tek dvojak izbor: da sjedi i ne poduzima ništa sve
164 J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca
* * *
T Ú R I N T U R A M B A R DAGNIR GLAURUNGA
NIËNOR NÍNIEL
Ali Húrin ne pogleda stećak, jer znao je što na njemu piše; a oči
mu već opaziše da nije sâm. Jedna je prilika sjedila u sjenci stećka,
zgrbljena preko koljena. Naizgled neka lutalica bez doma svojega,
tako iznurena od puta da ne haje za njegov dolazak; ali dronjci
na njoj nekoć su bili žensko ruho. Napokon, dok je Húrin ondje
šutke stajao, ona zabaci iznošenu kukuljicu i polako podiže lice,
oronulo i gladno kao u dugo lovljena vuka. Siva je bila, oštra nosa
i slomljenih zuba, a ispijenom je rukom privijala plašt uz grudi. Ali
oči joj naglo pogledaše u njegove, i Húrin je prepozna; jer premda
sad bijahu divlje i pune straha, još iz njih blistaše jedva podnošljiva
svjetlost: ona vilin-svjetlost koja je nekoć donijela ime Eledhwen
njoj, najponosnijoj smrtnoj ženi davnašnjih dana.
"Eledhwen! Eledhwen!" kriknu Húrin; a ona ustade, zakoraknu
i posrnu, i pade mu u naručje.
"Napokon si stigao", reče mu. "Predugo sam čekala."
Túrinova smrt 191
Ali u tekstu Húrinove djece koji donosi ova knjiga ne kaže se više
od ovoga (str. 115):