Ante Vranković Hrvatska javnost putem Interneta / Scribd-a

Domjanićeva 15 Večernji list i Slobodna Dalmacija

10380 Sveti Ivan Zelina Sud II. stupnja
8. kolovoza 2019.
3*
Tužitelj: Ante Vranković, OIB 89927368564 iz Sv. Ivana Zeline, Domjanićeva 15
Tuženik: Dijana Zoričić, OIB 68505457037, iz Zagreba, Bartolići 59

ŽALBA
protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 28 Pn-4580/12-59
Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 28 Pn-4580/12-59 od 29. srpnja 2019.1 odbijen je
kao neosnovan, a zbog navodno nedokazane tj. promašene pasivne legitimacije (Presuda, str. 1 i str. 4), tužbeni zahtjev
nižepotpisanog tužitelja od 2. studenog 2012. godine.
Protiv navedene presude, temeljem Zakona o parničnom postupku, tužitelj u otvorenom zakonskome roku podnosi
ovu Žalbu, iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te iz razloga pogrješne primjene materijalnog prava.

OBRAZLOŽENJE
U navedenoj pobijanoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, izrečenoj dana 29. srpnja 2019., u 9 sati, na
str. 4 stoji:
„Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja nije dokazao da bi upravo tužena iznijela sporne navode u Večernjem listu i
Slobodnoj Dalmaciji citirane u prednjem dijelu teksta obrazloženja ove presude autorima navedenih članaka i da su potom
navedeni mediji upravo njene navode i objavili, slijedom čega tužena nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.
Tako je sud utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovne pretpostavke uspostave obvezno-pravnog odnosa, odnosno da
tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju tužene, pa tako niti postojanje štetne radnje tužene, niti postojanje protupravnosti,
pa nema niti odgovornosti tužene za štetu.“
U usmenom obrazloženju svoje presude, sutkinja Gordana Zorica je kazala kako novinske izjave tužene, koje su zbog
svojeg klevetničkog sadržaja predmetom ove tužbe „nisu autorizirane, a da su to po Zakonu o medijima trebale biti.“
Dodala je da sam ja dakle trebao tužiti „Večernji list“ i „Slobodnu Dalmaciju“, a ne Dijanu Zoričić.
Ja sam sutkinji Zorica odgovorio da ni po zakonu, ni po sudskoj praksi, tome nije tako.
Sutkinja Zorica mi je na to rekla: „Ja sam pitala kolege, oni su mi rekli da je ovako. Žalite se, pa ako županijski sud
eventualno vrati predmet, onda ćemo vidjeti dalje, glede iznosa štete.“
Ono što je ključno za ovaj predmet je činjenica da sam ja po povratku kući iz Zagreba u Sv. Ivan Zelinu, u manje od
10 minuta našao čak 2 presude koje dokazuju da presuda sutkinje Zorica nije u skladu sa sudskom praksom (ovdje Prilog 1
i 2), baš kao što sam joj ja to nakon proglašenja odmah i rekao, te sam stoga istoga časa nazvao sutkinju Zorica i njezinoj
daktilografkinji točno naveo o kojim se presudama radi (vidjeti službeni ispis poziva u Prilogu 3/A), a malo kasnije sam to u
telefonskom razgovoru kazao i odvjetnici koju poznajem, Ivani Antolković, te odmah potom isto u formi e-maila prenio i
njezinoj kolegici odvjetnici Ivki Dropučić (vidjeti Prilog 4), a za što sve ovdje prilažem i materijalne dokaze (Prilozi 1-4).
1) Najprije, prema Zakonu o medijima, kojeg je na proglašenju presude sutkinja Zorica spomenula i na njega se pozivala,
iako to što je kazala nije navela u samoj presudi, u članku 21. (4), još od 2004. godine kontinuirano stoji da je autorizacija
nužna jedino za intervjue. Tim povodom sam 35 minuta nakon izricanja presude, još iz autobusa na putu kući, nazvao novinara
Mirka Crnčevića, autora 3 teksta koji su predmetom ova tužbe, a u kojima je tužena iznijela više od 20 vrlo agresivnih i drskih
kleveta protiv mene (II., III., i IV. Dokaz i tekst tužbe), i g. Crnčević mi je već tada pojasnio da u ritmu dnevnoga tiska,
autorizacija kratkih izjava, kakve su u navedenim tekstovima bile u pitanju, fizički nije moguća, te je time postalo jasno zašto
Zakon o medijima takvu autorizaciju – suprotno usmenom tumačenju sutkinje Zorica – niti ne propisuje!
2) U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 305/16-2 od 10. svibnja 2016., str. 3, odlomak 7, jasno stoji:

1Navedena presuda i ova žalba javno su dostupne na linku: https://www.scribd.com/document/420187907/Sutkinja-Gordana-Zorica-njezina-nakaradna-

presuda-i-dokazi-da-ona-namjerno-sudi-nezakonito-i-time-obijesno-uni%C5%A1tava-ljude
 „Glede prigovora tuženika da nije autorizirao objavljene članke pa da ne može biti odgovoran za njihov sadržaj, utvrđeno je
da tuženik nije nakon objave informacije zatražio ispravak informacije, i na taj način je, ako je njegova izjava pogrešno objavljena,
propustio poduzeti sve potrebne radnje da se ublaže štetne posljedice, odnosno da se smanji nastala šteta.“
Dakle, prema stajalištu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, tužena je – suprotno navodima ovdje pobijane presude sutkinje
Gordane Zorica, i suprotno njezinom usmenom objašnjenju koje je iznijela na proglašenju, a koje znakovito nije unijela u tekst
presude – bila dužna da, ukoliko njezine izjave nisu točno prenesene u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, ili ako su, kako
sutkinja Zorica začudno paranoidno implicira, dva novinara najuglednijih hrvatskih dnevnih tiskovina - Večernjeg lista i Slobodne
Dalmacije - izmislila te izjave i to u čak 4 teksta (I. – IV. Dokaz2.) tužena je trebala zatražiti demantij tih izjava iznesenih pod
njezinim imenom, jer je ona bila jedina osoba u Hrvatskoj koja se tada zvala Diana Vranković Zoričić (danas: Dijana Zoričić).
Dakle jasno je da ukoliko drugostupanjski sud i potvrdi ovdje pobijanu presudu, kako je to (izrijekom dopuštajući i da
drugostupanjski sud predmet vrati na ponovno suđenje a jedino ne dopuštajući da preinači presudu!) na proglašenju implicirala
sutkinja Zorica, to sigurno neće učiniti Vrhovni sud RH, jer je izvjesno da on neće, slikovito rečeno, pljunuti sam sebi u lice.
Napominjem da se citirana presuda Rev-x 305/16-2 nalazi kao egzemplar na stranicama Vrhovnoga suda RH, te sam ju ja
ondje i pronašao, i to u roku manjem od 10 minuta, kako to nepobitno očituju ovdje priložene isprave (Prilog 3/A i Prilog 4).
3) U presudi Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2501/2016-3 od 1. rujna 2017., koja je također javno dostupna od 23. 3.
2018. obzirom da sam je ja osobno stavio na Internet (vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/377144548/Franci%C5%A1kovi%C4%87-
pravomo%C4%87na-presuda-Osijek), na str. 4, odlomak 3, a u skladu s prethodnom presudom Vrhovnoga suda RH stoji:
„…Ukoliko je snimka objavljena protivno tuženikovoj zabrani, tuženik može, ako je zbog objave snimke pretrpio štetu,
tražiti zaštitu svojih prava u postupku pred sudom od odgovorne osobe.“

Činjenica da sam ja, pravno neuka osoba, našao relevantnu sudsku praksu Vrhovnoga suda RH i Županijskoga suda
(onog u Osijeku) koja dokazuje da je ovdje pobijana presuda sutkinje Zorica nezakonita u roku manjem od 10 minuta, za što
sam ovdje priložio i neoborive materijalne dokaze, pokazuje da je ta sutkinja obzirom da je ona profesionalac s mnogo
iskustva, istu sudsku praksu trebala naći u najviše 2 minuta, a obzirom da nije, iz toga neizbježno proizlazi je da je SUTKINJA
ZORICA NAMJERNO DONIJELA NEZAKONITU PRESUDU i to u korist svoje kolegice odvj. Zoričić.

Prosječnog hrvatskoga građanina činjenica – da je u ovom konkretnom slučaju sutkinja Zorica, kako je to u priloženim
javnim i privatnim ispravama (Prilozi 1-4) nepobitno dokazano, NAMJERNO donijela NEZAKONITU PRESUDU, u korist
svoje kolegice Zoričić, vjerojatno neće začuditi, i to iz cijelog niza općepoznatih razloga (1-4):
1) još pred godinu i pol predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić je na HTV-u kazao da: „kad me pitate što je
to pravedno, to je neki temeljni osjećaj kod pojedinca, da on kad ide na sud, da zna što otprilike može očekivati. Kod nas
se ne zna što se može očekivati, moguće su svakakve senzacije. Moguće je da nevini budu osuđeni, a krivi oslobođeni,
što je zapravo samo po sebi katastrofa!“ (snimka te Turudićeve izjave je javno dostupna na linku:
https://www.youtube.com/watch?v=z23H74qTB2s)
2) otprilike u isto vrijeme, sudac Kolakušić je također na TV-u kazao da je „Hrvatska mafijaška država“ (snimka je
dostupna na linku: https://www.facebook.com/sudacmislavkolakusic/videos/455423418185317/?v=455423418185317)
3) pred kojih 8-9 mjeseci, poznati zagrebački odvjetnik Krešo Krsnik je također na TV kazao: „Živimo u opasnoj zemlji, ovdje
nema prava ni pravne sigurnosti, svi smo u opasnosti!” (link: http://www.paraf.hr/odvjetnik-krsnik-zivimo-u-opasnoj-zemlji-ovdje-nema-prava-ni-pravne-
sigurnosti-svi-smo-u-opasnosti/?fb_comment_id=1894648957316529_1894705523977539 = Priloženo ovdje kao Prilog 2 podneska od 15. 11. 2018.)
4) Pred 2 tjedna i sam ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković je kazao kako „U pravosuđu nije sve čisto, ima ljudi kojima
tamo nije mjesto“ (link https://direktno.hr/domovina/bosnjakovic-pravosudu-nije-sve-cisto-ima-ljudi-kojima-tamo-nije-
mjesto-162460/
(5) No, da će sutkinja Zorica donijeti upravo ovakvu presudu, najavila mi je i sama tužena, i to još 1994. godine (sic! – tu
okolnost sam poručio sutkinji Zorica po njezinoj daktilografkinji u 2 pozivu nakon izricanja presude, dana 29. 9. u11,04 sati
– ovdje Prilog 3/B), kada mi je kazala da su „hrvatski suci takav ljudski ološ, da ja to ne mogu niti zamisliti, i da će joj
oni pomoći da me ona uništi“. Ja sam tu činjenica u kaznenom predmetu broj K-20/17 koji se vodio na Općinskom kaznenom
sudu u Zagrebu (riječ je o 3 kaznene tužbe protiv mene objedinjene u 1 predmet, koji još nije pravomoćno riješen) bio više puta u pisanoj formi
spominjao, i tu sam činjenicu izdiktirao i u zapisnik na ročištu u istom predmetu održanom dana 3. 7. 2018., i sama Dijana
Zoričić koja je tada bila nazočna, niti na tom ročištu (navedeni zapisnik je dostupan na linku:
https://www.scribd.com/document/392532470/Zapisnik-Kazneno-3-7-18) niti ikada prije ili poslije tu činjenicu da mi je to
odista još u ljeto 1994. bila kazala, nikada nije poricala!

2 Tužba i Dokazi I-IV. dostupni su na linku: https://www.scribd.com/document/421051653/Tu%C5%BEba-naknada-%C5%A1tete-2-11-2012

(6) Da će sutkinja Zorica presuditi upravo ovako: naočigled tj. namjerno nezakonito, upozorila me jedna druga njezina
stranka-žrtva, koja je o iživljavanjima te sutkinje na njoj pisala na facebooku - gđa Glorija tj. Slavica Medved, a što sam
izrijekom naveo još u mojoj 2. požurnici u ovom predmetu, od 9. 5. 2019., 6. odlomak (link:
https://www.scribd.com/document/421061040/2-po%C5%BEurnica-gra%C4%91anski-naknada-%C5%A1tete-7-5-19).

(7) Da će sutkinja Zorica presuditi upravo ovako - namjerno nezakonito - vidjelo se i iz laži te sutkinje koje je ona unijela u
same isprave, pa ih je lako dokazati: u svojem Rješenju od 1. travnja 2019. ona preotvorila glavnu raspravu „radi dopunskog
saslušanja tužitelja“, (link: https://www.scribd.com/document/421062618/Rje%C5%A1enje-naknada-%C5%A1tete-1-4-19) no na samom
ročištu održanom 13. 6. 2019. ona me nije saslušala, što je vrlo jasno vidljivo iz zapisnika (link:
https://www.scribd.com/document/421063737/Zapisnik-naknada-%C5%A1tete-13-6-19), pa je jasno da je (i) to bila laž.

Radi svega toga ova nezakonita i nakaradna presuda sutkinje Zorica me zapravo nije iznenadila, pa ni zbunila.
Naime, po tužbi ovdje tužene Dijane Zoričić, ja sam 2011. osuđen na 45 dana zatvora za „verbalni napad preko tiska,
prekršaj koji – kako je to općepoznato - uopće ne postoji u zakonu. Srećom, sav sadržaj svih svojih predmeta još od 2010.
stavljam na Internet, pa kada je tu i takvu nakaradnu presudu hvarske prekršajne sutkinje Maje Matković potvrdio i Visoki
prekršajni sud u Zagrebu, ja sam naprosto mail s linkom na sadržaj cijelog spisa (dostupno na linku:
https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija) bio proslijedio
„Večernjem listu“. U svojem promptnom osvrtu na tu nakaradnu pravomoćnu presudu, kojom sam osuđen na zatvor za
prekršaj koji ni ne postoji, objavljenom svega 4 dana nakon njezina izricanja, bivša glavna urednica „Večernjaka“ Ružica
Cigler je u Večernjem listu od 10. 6. 2012. napisala: „…a sestra se očigledno poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali i
sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora.“ (link: https://blog.vecernji.hr/zastupnica-citatelja/svada-je-svada-i-bez-71-
dana-strajka-gladu-497).
Nakon toga Dijana Zoričić me ponovo tužila za „verbalni napad preko tiska“, jer je moj slučaj bio vrlo često u novinama,
ali je ovoga puta izgubila (link: https://www.scribd.com/doc/288033141/0tvoreno-pismo-Trava%C5%A1u-i-Kolindi), premda su i u tom
predmetu i u prvom i u drugom stupnju odlučivali isti suci kao i u prvom postupku. Navedeni se suci naime, očito nisu htjeli
iznova brukati u Večernjem listu kao „suci koji sude po vezi“!
Nakon toga je Dijana Zoričić tužila svjedokinju med sestru Gagić za njezinu izjavu da je ona (Zoričićeva) svojim
odricanjem odgovorna za smrt njezine i moje majke, ali je i taj predmet Zoričićeva pravomoćno izgubila.

U svemu tome se vidjelo da nisu baš svi hrvatski suci „ološ kakav je ne mogu niti zamisliti“, kako mi je to Zoričićeva
kazala u ljeto 1994. (vidjeti prethodnu stranicu), a da oni koji i jesu, počnu suditi normalno onda kada ih prozovete u novinama.
Da je tome tako, razvidno je i iz intervjua Paula Bradburya, Engleza koji već dvedesteak godina živi u Hrvatskoj,
objavljenog pred par dana, 5. 8. 2019. na portalu Index, koji doslovce kaže: „Javno sramoćenje je jedini način kako da
pokrenete stvari u Hrvatskoj“, što je bio i naslov tog intervjua s njim (link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/javno-sramocenje-
je-jedini-nacin-kako-da-pokrenete-stvari-u-hrvatskoj/2104970.aspx).

Da je tome upravo tako i da normalan čovjek, kako to potvrđuje i neovisni P. Bradbury, u Hrvatskoj nema drugih
mogućnosti da pokrene stvari osim javnog sramoćenja, svjestan je i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu,
koji je još u studenom 2018., u predmetu „Narodni list“ iz Zadra protiv RH, presudio u korist „Narodnog lista“ koji je oštro i
vehementno kritizirao i osnovano sramotio tamošnje suce. U toj presudi ESLJP (koju sam ja spomenuo u mojoj ovdje već citiranoj 2.
požurnici od 7. 5. 2019.), stoji kako: „Suci mogu osobno biti kritizirani u okviru dopuštenih granica, a kada djeluju u službenom
svojstvu mogu biti predmet šire kritike od kritike kojoj se mogu izložiti obični građani. Sud je utvrdio da se predmetni članak
odnosio na pitanja od javnog interesa, te iako je sadržavao ozbiljne kritike, pretjerivanja i oštre metafore, Sud nije smatrao da
je članak bio uvredljiv. Napomenuo je da sarkastični navodi načelno nisu nespojivi sa slobodom izražavanja.“ Tu važnu
presudu je portal Index.hr prokomentirao riječima: „Ova presuda je veliki šamar hrvatskim sudovima“. (link:
https://www.index.hr/vijesti/clanak/europski-sud-ocitao-lekciju-hrvatskoj-da-suci-se-itekako-smiju-kritizirati/2043009.aspx)
Da je Index imao pravo, pokazao je u travnju ove godine susljedno toj presudi ESLJP i Ustavni sud RH, koji je upravo u
tom smislu, „šamaranja“ (kako to kaže Index) domaćeg pravosudnog „ološa“ (kako to kaže Zoričićevo) donio dvije presude:
- U predmetu Marica i Jozo Vidović protiv RH, Ustavni sud je presudio u korist tužitelja, poništavajući kaznu od 5000 kn
protiv njih zbog vrijeđanja sutkinje u postupku, jer ista kazna predstavlja kršenje prava na slanje predstavki i pritužbi, te
dakle raspravni sud nije imao pravo tužitelje sankcionirati
- U predmetu odvjetnice Jelene Dulčić protiv RH, u kojem je ta odvjetnica bila kažnjena zbog „sramoćenja“ sutkinje
Jadranke Jeličić (ta je sutkinja meni osporila pravo na život, što je u „Slobodnoj Dalmaciji“ službeno potvrdio i HHO (vidjeti Podnesak od 20.
10. 2017. i Dokaz 432, str. 62), te sam je ja radi toga javno prozvao u „Večernjem listu“ i „Slobodnoj Dalmaciji“ u tekstovima koji su u ovom
 predmetu priloženi odmah uz tužbu kao I., II., i III. Dokaz, te kasnije, još oštrije u velikom intervjuu na pune 2 novinske stranice u tjedniku
„7dnevno“ (link: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017 i link: https://www.7dnevno.hr/vijesti/kriminal-i-
korupcija-na-hrvatskim-sudovima-su-sustavni-i-odlucuju-u-cak-715-posto-postupaka/), a cijelu situaciju oko toga sam opisao i u knjizi „Pravosudna
mafija“ urednika mr. Darka Petričića (u ovom spisu priloženo kao Dokaz 432, str. 643) Ustavni sud je presudio u korist odvjetnice Dulčić,
tumačeći da se radilo o „slobodi kritike“, pa i kad je ona šokantna i uvredljiva (sic!!).
Ovakva promjena stava ESLJP i Ustavnog suda RH prema kritici sudaca, koje je sada vidimo dozvoljeno argumentirano
javno prozivati te sramotiti i vrijeđati, također zapravo nije čudna.
Njome je samo priznato činjenično stanje kojeg je u svojem komentaru na ubojstvo 6 članova obitelji Tojagić, u izjavi za
medije dana 3. 8. 2018. dala naša poznata psihologinja Mirjana Nazor: „Dok tatini sinovi gaze ljude i ne idu u zatvor, bit
će i nasilja“ (link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/psihologinja-dok-tatini-sinovi-gaze-ljude-i-ne-idu-u-zatvor-bit-ce-i-nasilja/2106073.aspx)!
Iz te izjave je razvidno da su svojim snishodljivim, zapravo klijentelističkim odnosom prema zlu, hrvatski suci, među
kojima je i sutkinja Gordana Zorica, zapravo svjesno pogubili 6 članova obitelji Tojagić, jer su svojim nezakonitim presudama
u korist zla, poput npr. ovdje pobijane, oni 30 godina iz dana u dan svjesno radili na tome da se zlo razbukta. To je za posljedicu
imalo opći porast nasilja: na samo ubojstva, nego i samoubojstva, karcinome, alkoholizme, psihoze i opće beznađe4, a koje je
zapravo glavni razlog paničnog bijega stanovništva iz RH: prema istraživanjima dr. Tadea Jurića provedenom na 1200
hrvatskih iseljenika u Njemačku, glavni razlog njihova odlaska nisu bile niti male plaće niti nedostatak posla, već
NEPRAVDA, za koju su svakako najodgovorniji upravo suci koji namjerno nezakonito sude u korist zla, kao npr. Gordana
Zorica, te spomenute Maja Matković i Jadranka Jeličić i dr. Na tu okolnost – odgovornosti korumpiranih sudaca za potpuno
uništenje Hrvatske - ja sam upozoravao u ovom spisu još prošle godine (Podnesak od 15. listopada 2018., Prilog 15), što i ne
treba čuditi jer se tom temom sustavno bavim od 2010., kada sam ministru pravosuđa najavio da o radikalnoj korupciji u
hrvatskom pravosuđu kanim, temeljem sada već više stotina objavljenih dokumenata i par desetaka sudskih odluka i presude
objaviti knjigu, radnog naslova „Hrvatska pravosudna industrija smrti“ što je jedan od razloga detaljnog pisanja ove žalbe.

Obzirom na sve navedeno, a s iskustvom koje mi je pokazalo da ukoliko nekog suca/suce koji radi/rade nezakonito javno
prozovete putem „Večernjega lista“ (što sam učinio sa sutkinjom Majom Matković i sutkinjama Brankom Žigante Živković,
Gorankom Ratković i Anđom Ćorluka - vidjeti prethodnu stranu) ili na 2 pune novinske stranice putem tjednika „7dnevno“,
što sam učinio sa hvarskim tj. splitskim sutkinjama Jadrankom Jeličić i Vesnom Kuzmičić (taj tekst je priložen uz moj
Podnesak od 20. listopada 2017. kao Prilog 2-3, a dostupan je i na linku: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-
7dnevno-6-10-2017) i sutkinjom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Anom Kovačević (link:
http://www.7dnevno.hr/izdvajanja/top/suci-ubijaju-branitelje/) nije mi preostalo drugo nego da i očigledno korumpiranu sutkinju
Zorica također prozovem putem medija, ukoliko ovakva njezina namjerno nezakonita presuda postane pravomoćna.

Sutkinja Zorica je naime donijela namjerno nezakonitu presudu u korist svoje kolegice Zoričić, iako je iz sadržaja spisa,
a posebice iz ključnog podneska od 12. 10. 2018.6 znala:
1. da je Zoričićeva svoju i moju majku navela na samoubojstvo, te da ocu nije pružila nužnu pomoć što je Zoričićeva oboje
čak nonšalantno priznala u zapisnik na sudu (Podnesak urudžbiran 31. 1. 2019., Prilog 1, str. 11, 12, 13, 14, 16, 17, 19, 20)
2. da je Zoričićeva tužila svjedokinju toga događaja Maricu Gagić te je taj postupak pravomoćno izgubila (Dokaz 433)
3. da je Zoričićeva sama sudu priložila dokaze da ima „psihičke smetnje“ (Podnesak urudžbiran 31. 1. 2019., Prilog 1, str. 33)
4. da mi je Zoručićeva osporila pravio na život na način oduzimanja sredstava za život (Podnesak od 12. 10. 2018., str. 2, 3,
12, 36, 37, 42)
5. da je cilj opisanog destruktivnog postupanja Zoričićeve da ne „uništi“ kao i našu majku, što mi je kazala još 1994., i što ona
nikada nije poricala (Podnesak od 12. 10. 2018., str. 2, 3, 10, 35, 41)
6. da sada, kada je dokazano da je Zoričićeva majku navela na suicid, što je i priznala, ona implicira da je zapravo dobro i
učinila, tvrdeći da je mama bila „psihički bolesna osoba“ usprkos činjenici da majčini specijalistički nalazi pokazuju da je bila
zdrava (nije imala nikakve dijagnoze i nije pila nikakve lijekove i radila je u školi – Dokaz 440 i 443 - Podnesak od 12. 10.
2018., str. 7), a nalazi Zoričićeve pokazuju da je ona bolesna osoba (Podnesak urudžbiran 31. 1. 2019., Prilog 1, str. 33)
7. da sam zbog obijesnog, zvjerskog postupanja Zoričićeve, ja u izrazito teškom stanju, jer sam već 10 godina bez prihoda
(Dokaz 404; Dokaz 429, str. 53; Podnesak od 20. listopada 2017.)

3 Moj članak, najveći u knjizi je dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/334948743/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-svjesno-%C5%A1titi-pravosudnu-mafiju

4 U Hrvatskoj je čak 5% alkoholičara, 10% ljudi na lijekovima za smirenje (sedativima), i 50% ljudi sa psihičkim smetnjama, što bi sve bilo nemoguće kada bi pravosuđe
funkcioniralo bar donekle normalno (vidjeti o tome link: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/mentalno-stanje-nacije-250-000-ovisnika-o-alkoholu---554284.html) iz čega je
jasno da je pravosuđe, tj. suci poput Gordane Zorice koji zvjerski, namjerno uništavaju ljude, zapravo odgovorno za potpuno uništenje Hrvatske
5 Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/421067842/Podnesak-naknada-%C5%A1tete-15-10-18-docx
6 Dostupno na linku: https://www.scribd.com/document/421049724/Podnesak-naknada-%C5%A1tete-12-10-18
 Iz navedenog razloga, ovu sam Žalbu odmah stavio na Internet, kako bih javnost upozorio na eklatantnu činjenicu da je
sutkinja Zorica korumpiran i vrlo opasan službenik, pa je već sada, ukoliko se na Googleu utipka „sutkinja Gordana Zorica“
glavne nepobitne dokaze o njezinu nezakonitom radu, kao uostalom i o nezakonitom radu sutkinja Jeličić, Kuzmičić, Matković
Žigante Živković i dr., vrlo lako, jednim klikom moguće naći na Internetu, jer se dokumenti koje sam ja ondje postavio,
pojavljuju već na 1. stranici, kada se na Googlu upišu imena tih korumpiranih sutkinja, ali i nekih drugih njihovih kolegica i
kolega za koje posjedujem jasne dokaze o njihovoj korumpiranosti, tj. hrvatski rečeno: pokvarenosti.
Također će ime sutkinje Zorica ubuduće biti i na transparentima s imenima korumpiranih sudaca na prosvjedima Udruge
za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa koje sam koordinator, obzirom da te prosvjede uvijek pokriju TV postaje: HTV, Nova
TV, N1, Z1., Hina, i dr., što se može vidjeti iz tih njihovih priloga na linku:
https://www.youtube.com/channel/UCmM9zajgvEnkn6FB2_6u4aQ?view_as=subscriber
Napominjem da ja protiv hrvatskih sudaca načelno doista nemam ništa, i da sam u korist poznatog zadarskog suca Željka
Rogića medijima dao izrazito žestoke izjave i organizirao mu veliku javnu podršku tijekom suđenja, koje je on na kraju i
dobio. Navedene izjave su na linkovima:
1) https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/zadar/clanak/id/509038/od-narodnog-heroja-postao-osuenik-rogic-govorio-o-nepotizmu-
na-sudu-pa-osuen-zbog-klevete-na-kraju-bi-mogao-ostati-bez-250-tisuca-kuna = moj Podnesak od 20. 10. 2017., Prilog 5/A,B
2) https://www.scribd.com/document/363461609/Slobodna-Dalmacija-3-11-2017-str-10
3) http://www.057info.hr/vijesti/2018-02-19/zadarska-udruga-sudaca-reagiranjem-je-izvrsila-pritisak-na-sibensku-sutkinju

Međutim, obzirom da je poznato da upravo na način na koji to pokušava izvesti i sutkinja Gordana Zorica, nezakonitim
postupanjem i odugovlačenjima, korumpirani hrvatski suci sustavno navode ljude na samoubojstva, što je u slučaju pomorca
iz Splita nedavno službeno potvrdio i DORH: „DORH se oglasio o samoubojstvu muškarca u Splitu, tvrde da
su krivi sudovi!“ (link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/dorh-se-oglasio-o-samoubojstvu-muskarca-u-splitu-tvrde-da-su-krivi-
sudovi/1000575.aspx - usporediti o tome i moj podnesak od 20. 10. 2017, Prilog 6) odlučio sam sa svim ovim činjenicama odmah izaći u
javnost i prozvati sve odgovorne, tj. i sutkinju Zorica, i suce višestupanjskoga suda budu li joj u njezinom bezakonju i
očiglednoj destrukciji dali za pravo, jer si ja neću dozvoliti da se viši sud i Zorica samnom igraju „zrende“ kako su njihovi
kolege činili u Splitu, navodeći čovjeka u punoj snazi i materijalno situiranog - vraćanjima na ponovno suđenje - na suicid!
Zbog toga ja i ne tražim vraćanje ovog predmeta na ponovno suđenja, već isključivo preinačenje presude, za što postoje svi
uvjeti: u suprotnom bih ja sam naime tražio da se suci samnom igraju zrende, a što mi je korumpirana sutkinja Zorica, tijekom
proglašenja presude, očito u dosluhu sa svojim kolegama tj. jer ima znance na drugostupanjskim sudovima, u lice
„predskazala“ da će se dogoditi (vidjeti ovdje str. 2, 3. odlomak)!

Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu, i u cijelosti prihvati tužbeni
zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku Dijani Zoričić iz Zagreba, Bartolići 59, da tužitelju, Anti Vrankoviću iz Sv. Ivana Zeline,
Domjanićeva 15, zbog povrede prava osobnosti na ime pravične naknade isplati iznos od 220.000,00 kuna, zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 2. studenog 2012. pa do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 2.
studenog 2012. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg
dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do
isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i trošak ovog
postupka, pod prijetnjom ovrhe, sve to u roku 15 dana.

Tužitelj: ________________________________
(Ante Vranković)

U prilogu:
1) Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 305/16-2 (dostupno i na web stranici Vrhovnog suda)
2) Presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2501/2016-3 (dostupno i na Scribdu7)
3) Ispis poziva za tel. liniju tužitelja 01-559-00-79, s pozivima daktilografkinji sutkinje Zorica 29. 7. 2018. u 10,33 i 11,04 h
4) E-mail poslan odvjetnici Ivki Dropučić 29. 7. 2019. u 12,49 sati
= Ukupno 12 strana priloga

7 Presuda je još od 23. 4. 2018. dostupna na linku: https://www.scribd.com/document/377144548/Franci%C5%A1kovi%C4%87-pravomo%C4%87na-presuda-Osijek

PRILOG 1
PRILOG 2
PRILOG 3
 PRILOG 4
From: ante.vrankovic1@optinet.hr <ante.vrankovic1@optinet.hr>
Sent: Monday, July 29, 2019 12:49 PM
To: 'idropucic@gmail.com' <idropucic@gmail.com>
Subject: Našao sam i zakon i sudsku praxu i to u roku 10 minuta po dolasku doma!

Gospođo Ivka,

Rekao sam Vašoj kolegici da imam i zakon i sudsku praksu koja obara presudu protiv mene, to su mi
potvrdila i 3 novinara koja sam konzultirao!

Naime izjave se po zakonu ne autoriziraju već samo intervjui

A ukoliko su objavili njezinu izjavu protiv njezine volje u bilo kojem smislu tada je DIANA trebala tužit
nakladnika, imam presudu o tome

Rado bih došao sutra ili koji dan da mi savjetujete kako da formuliram žalbu, jer svu glavnu građu
imam!

Žalba može imat 1 i pol stranu, čak i manje, držim!

Ante
Ante Vranković Hrvatska javnost putem Interneta / Scribd-a
Domjanićeva 15 Večernji list i Slobodna Dalmacija
10380 Sveti Ivan Zelina Sud II. stupnja
4. veljače 2020.

Tužitelj: Ante Vranković, OIB 89927368564 iz Sv. Ivana Zeline, Domjanićeva 15

Tuženik: Dijana Zoričić, OIB 68505457037, iz Zagreba, Bartolići 59

PODNESAK
u predmetu poslovni broj 28 Pn-4580/12-59
Obzirom da sam pred nekoliko dana od prvostupanjskoga suda primio ljubazno mi poslani „Odgovor na žalbu“ tužene
Zoričić od 6. 9. 2019., kao i obzirom da se isti „Odgovor…“ nažalost sastoji isključivo od praznih floskula i načelnih, doslovno
ničim argumentiranih, a kamoli dokazanih tvrdnji – što je vidljivo čak i na prvi pogled, jer isti ima svega 1 stranu8 - odlučio
sam se ovdje kratko argumentirano osvrnuti na navedeni „Odgovor“.
Glavna tvrdnja tužene u navedenom „Odgovoru“ je da ja nisam dokazao pasivnu legitimaciju tužene u ovom
predmetu, pa da, a kako je to navedeno i u pobijanoj presudi, samim time, jednostavno rečeno „padaju u vodu“ i svi ostali
navodi moje tužbe.
Problem je međutim u činjenici da - po relevantnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH (Rješenje br. Rev-x 305/16-2
od 10. svibnja 2016.) - tome naprosto nije tako, a što sam je vrlo jasno argumentirao u samoj Žalbi od 8. kolovoza 2019., str
1-2. Jednostavno rečeno, sve da navedene u ovoj tužbi predmetne izjave tužene u 4 broja najeminentnijih hrvatskih novina i
nisu bile zapravo njezine, ona je u tom hipotetskom slučaju trebala poduzeti korake da se ublaže štetne posljedice, što ona nije
učinila, indirektno time pokazujući da navedene izjave jesu njezine i da ona iza njih itekako stoji.
Najdrskija laž u navedenom „Odgovoru na žalbu“ tužene glasi: „…sudske odluke koje je tužitelj uz žalbu dostavio
nisu od značenja za odluku u ovom predmetu, jer se temelje na drugačijem činjeničnom i pravnom supstratu“. Ta tvrdnja,
naravno, ničim nije obrazložena, iz čega je inteligentnom oku odmah vidljivo da je riječ o praznoj floskuli, dapače o svjesnoj
laži, koja se ne može argumentirati niti jednom jedinom riječju, jer su okolnosti navedenog predmeta s Vrhovnog suda RH na
kojeg sam se ja pozvao, i okolnosti ovog predmeta, identične u najvećoj mjeri u kojoj je to u stvarnosti uopće moguće.
Kada se čita „Odgovor na žalbu“ tužene, upada u oči da niti jedna jedina tvrdnja u njemu nije ničim niti provizorno
argumentirana, a kamoli materijalno dokazana, što opet dovodi do velikog problema na kojeg sam ja temeljem u spis
priloženog Dokaza 435 upozorio još u svojem podnesku od 12. 10. 2018., str. 42, a to je da tužena čak i javno ističe da se
načelo o teretu dokazivanja – koje je temelj prava, ali i svih upravnih i dr. postupaka – na nju ne odnosi!
To je potpuna mahnitost (što i ne čudi jer tužena javno ističe da je ona psihički bolesna osoba – vidjeti u ovom
predmetu moj Podnesak od 31. 1. 2019., Prilog 1, str. 33) i to ovdje navodim jer su u zadnje vrijeme 2 suda toj i takvoj
mahnitosti drsko javno dali za pravo, čime sam, nakon što je to već de facto učinjeno prvostupanjskom presudom u ovom
predmetu, iznova neosnovano osuđen na smrt, te se stoga sada nalazim u štrajku glađu tražeći pokretanje izvanrednog pravnog
lijeka od strane Glavnog državnog odvjetnika, jer sam šikanoznim postupanjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu i
Županijskog suda u Rijeci, kako sam već naveo, de facto iznova osuđen na smrt, te sam se toj presudi dužan javno suprotstaviti
samim mojim životom, pa to upravo i činim.
Naime prvostupanjski Općinski kazneni sud u Zagrebu (sutkinja Božica Barlović) je u svojoj sada pravomoćnoj
presudi iskaz svjedokinje Marice Gagić u jednom prethodnom predmetu, i 4 posljedične presude u moju korist i u korist te
moje svjedokinje proglasio nepostojećim (radi se o presudama koje su priložene u ovaj predmet kao Dokazi 392, 426, 433),
te je presudio čak i protiv priznanja tužiteljice (ovdje: tužene Zoričić) u zapisnik na ročištu u istom predmetu K-20/2017
održanom dana 5. 11. 2018. da me ona tužila za moje izjave koje su zapravo činjenično točne(sic!).
Prvostupanjski sud je tako dakle presudio u korist tužiteljice koja mi je još 1994. kazala da će me jednog dana ona
uništiti (usmrtiti – Dokaz 429, str. 13) putem svojih kolega sudaca (tužiteljica je odvjetnica i moja je biološka sestra), što sam

8Odgovor na žalbu nalazi se na linku: https://www.scribd.com/document/420187907/Sutkinja-Gordana-Zorica-njezina-nakaradna-presuda-i-dokazi-da-ona-

namjerno-sudi-nezakonito-i-time-obijesno-uni%C5%A1tava-ljude (str. 18-19)
više puta pismeno i usmeno isticao i u tom kaznenom, ali i u ovom građanskom predmetu, i što tužiteljica nikad nije poricala
(vidjeti ovdje Podnesak od 12. 10. 2018., str. 2, 3, 10, 35, 41)!
Na kraju se to i dogodilo jer je navedena kaznena presuda zbog niza okolnosti za mene zapravo smrtna kazna i zato
sam i započeo štrajk glađu u kojem sam već izgubio preko 10 kg, te ga sigurno neću prekinuti dok ova meni uistinu neizdrživa
nepravda, što sam ukratko argumentirao u Žalbi od 8. 8. 2019., str. 4, brojevi 1-7 (a ujedno i razorno, krajnje agresivno i
opasno postupanje sudaca prema građanima) ne bude od strane Vrhovnog suda ispravljena ili dok ne odem s ovog svijeta, jer
za svoj sadašnji štrajk imam široku potporu, od relevantne Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa, koje sam član, nadalje.
Ja temeljem sadržaja spisa objavljenih na Internetu i temeljem zakona i sudske prakse tražim u oba ta predmeta
zakonito postupanje nadležnih, no ako do njega ubrzo ne dođe, ja ću u navedenom kaznenom predmetu iskoristiti zakonom i
međunarodnim konvencijama zajamčeno ljudsko pravo da javno pozivajući se na činjenice i zakon umrem, i tada će moji
problemi nestati, a ostat će problemi svih onih koji su me svojim nezakonitim radom poslali u smrt, a čija će imena biti javno
poznata jer se sadržaji oba ova spisa nalaze javno dostupni na Internetu (vidjeti bilješku 1 na prethodnoj stranici).
Ante Vranković (v. r.)