daša&bocca

Pascal Mercier

Noćni vlak za
Lisabon
S njemačkog preveo
Boris Perić

1
Knjigoteka
 daša&bocca

Nuestras vidas son los ríos que van a dar en la mar, qu’es el morir
Jorge Manrique

Svi mi sastojimo se samo od šarenih dronjaka, povezanih međusobno tako labavo da

svaki od njih u svakom trenutku leprša kako mu drago; zato postoji podjednako mnogo
razlika između nas i nas samih, kao i između nas i drugih.
Michel de Montaigne, ESEJI, Druga knjiga, I

Svatko od nas je više njih, mnogo njih, preobilje vlastitosti. Stoga onaj koji prezire
okolinu nije isti kao i onaj koji joj se raduje ili od nje pati. U prostranoj koloniji našeg bitka
postoje ljudi različitih vrsta, koji na različite načine misle i osjećaju.
Fernando Pessoa, LIVRO DO DESASSOSSEGO,
zabilješka od 30. prosinca 1932.

2
Knjigoteka
 daša&bocca

Prvi dio

POLAZAK

3
Knjigoteka
 daša&bocca

1.

Dan nakon kojeg u životu Raimunda Gregoriusa ništa više neće biti kao prije počeo je
poput nebrojenih drugih dana. Petnaest minuta do osam skrenuo je sa Savezne ceste na
Kirhenfeldski most koji iz središta grada vodi prijeko, prema gimnaziji. Činio je to svakog
radnog dana i svaki put bilo bi petnaest do osam. Jedanput je most bio zatvoren:
Gregorius je potom na satu grčkog napravio pogrešku. To se nije dogodilo nikad prije, a
ni poslije toga. Cijela škola danima je govorila samo o toj pogreški. Što je dulje trajala
rasprava o toj temi, to su brojniji bili oni koji su smatrali da su pogrešno čuli.
Naposljetku je to uvjerenje prevladalo i kod onih učenika koji su bili prisutni.
Jednostavno nije bilo moguće da Mundus, kako ga svi zvahu, napravi pogrešku na
latinskom, grčkom ili hebrejskom.
Gregorius pogleda preda se, prema šiljastim tornjevima Povijesnog muzeja grada
Berna, gore prema Gurtenu i dolje prema Aari i njezinoj vodi zelenoj poput glečera.
Snažan vjetar tjerao je u zapusima duboke oblake nad njegovom glavom, izvrnuo mu
kišobran i šibao lice kišom. Tada zamijeti ženu nasred mosta. Nalaktila se na rukohvat i
na kiši čitala nešto što je izgledalo poput pisma. List papira morala je držati objema
rukama. Kad se Gregorius približio, ona iznenada zgužva papir, napravi od njega kuglu i
baci je snažnim pokretom od sebe. Gregorius je nehotice ubrzao korak i sad se nalazio
samo još nekoliko koraka udaljen od nje. Vidio je bijes na njezinu blijedom licu, mokrom
od kiše. Nije to bio bijes koji bi se mogao iskaliti glasnim riječima pa se potom rasplinuti.
Bio je to zagrižen bijes, okrenut prema nutrini, koji je zasigurno tinjao već dugo. Sad se
žena ispruženih ruku naslonila na rukohvat, a pete joj skliznuše iz cipela. Sad će skočiti.
Gregorius prepusti kišobran zamahu vjetra, koji ga baci preko ograde mosta, baci torbu
punu bilježnica na tlo i ispusti niz silovitih psovki, koje inače nisu bile dio njegova
rječnika. Torba se otvori i bilježnice skliznu na mokar asfalt. Žena se okrene. Nekoliko
trenutaka nepomično je promatrala kako bilježnice u vodi postaju tamnije. Potom uze
flomaster iz džepa ogrtača, sagne se prema Gregoriusu i napiše mu na čelo niz brojki.
- Oprostite - reče na francuskom, bez daha i sa stranim akcentom - ali ne smijem
zaboraviti ovaj telefonski broj, a nemam uza se papira.
Tad pogleda svoje ruke, kao da ih vidi prvi put.
- Mogla sam, naravno, i... - pogledavajući čas na Gregoriusovo čelo, čas na vlastitu
ruku, zabilježi broj na dlanu. - Nisam ga htjela zapamtiti, htjela sam zaboraviti sve, ali
kad sam vidjela kako pismo pada... Morala sam ga zadržati.
Kiša na debelim staklima naočala zamućivala je Gregoriusu pogled i on nespretno
stade napipavati mokre bilježnice. Učini mu se da vršak flomastera ponovno prelazi
preko njegova čela. Ali tad primijeti da je posrijedi prst žene koja je rupčićem
pokušavala izbrisati brojke.
- Bezobrazno je to, znam... - i tada poče pomagati Gregoriusu pri skupljanju
bilježnica. On joj dotakne ruku i okrzne koljeno, a kad oboje posegnuše za posljednjom
bilježnicom, glave im se sudariše.
- Hvala lijepa - reče ona nakon što su ustali i stali jedno nasuprot drugome. On
pokaza na njezinu glavu. - Boli?
Odsutno, spuštena pogleda, ona odmahne glavom. Kiša je padala po njezinoj kosi i
slijevala joj se niz lice.
- Mogu li nekoliko koraka s vama?
4
Knjigoteka
 daša&bocca

- Eh... Da, svakako - mucao je Gregorius.

Šutke otidoše zajedno do kraja mosta i dalje u smjeru škole. Osjećaj za vrijeme
govorio je Gregoriusu da je prošlo osam i da je prvi sat već počeo. Koliko je zapravo
„nekoliko koraka”? Žena se prilagodila njegovu hodu i klipsala pokraj njega kao da će
tako cijeli dan. Širok ovratnik svog ogrtača podignula je tako visoko da joj je Gregorius sa
strane vidio samo čelo.
- Moram u gimnaziju - rekao je i zastao. - Ja sam profesor.
- Mogu li s vama? - upita ona tiho.
Gregorius s oklijevanjem prijeđe rukavom preko mokrih naočala. - U svakom slučaju,
ondje je suho - reče napokon.
Pošli su uza stube, Gregorius joj otvori vrata i oni se nađoše u predvorju, koje se
doimalo posebno prazno i tiho kad bi počeo sat. S kaputa im se cijedila voda.
- Pričekajte ovdje - reče Gregorius i ode u toalet po ručnik. Pred ogledalom osuši
naočale i obriše lice. Brojke na čelu još su se vidjele. Kraj ručnika gurnuo je pod toplu
vodu i krene trljati, kadli usred pokreta zastane. Bio je to odlučujući trenutak za sve,
pomislio je, prisjećajući se satima poslije tog događaja. Iznenada mu naime postade
jasno da uopće nije htio izbrisati trag susreta sa zagonetnom ženom.
Zamišljao je kako će poslije stati pred razred s telefonskim brojem na čelu, on,
Mundus, najpouzdaniji i najpredvidljiviji čovjek u ovoj zgradi, a zacijelo i u cijeloj
povijesti škole, zaposlen ovdje više od trideset godina, besprijekoran u svom zvanju,
jedan od stupova institucije, možda malčice dosadan, ali inače cijenjen, pa čak i prijeko,
na Visokoj školi, glasovit i poštovan zbog zapanjujućeg poznavanja starih jezika,
predmet obzirne, dobronamjerne poruge svojih učenika, koji bi ga svake godine iznova
stavljali na kušnju nazivajući ga usred noći i moleći ga za redakturu nekog zabitog
mjesta u nekom prastarom tekstu, samo da svaki put dobiju podjednako suh i iscrpan
odgovor, koji bi uključivao i kritički komentar drugih mogućih mišljenja, a sve to
izneseno u jednom dahu i s mirom, u kojem se ne bi nazirao ni najmanji tračak ljutnje
zbog kasne smetnje - jednostavno Mundus, čovjek nemogućeg, starinskog imena, koje
nije moglo a da se ne skrati i nije se moglo kratiti nikako drukčije nego ovako, kraticom,
koja je povrh svega biće tog čovjeka iznosila na vidjelo kao što to ne bi mogla nijedna
druga riječ, jer ono što je on kao filolog nosio u sebi zaista nije bilo ništa manje doli cijeli
svijet, štoviše, više cijelih svjetova, jer je uz svako mjesto iz latinskih tekstova u glavi
nosio ista takva mjesta iz grčkih i hebrejskih, čime je već bio zadivio mnoge šefove
katedri za Stari zavjet. „Ako hoćete vidjeti istinskog učenjaka”, običavao bi govoriti
ravnatelj kad bi ga predstavljao novom razredu, „evo vam ga.”
I taj učenjak, pomisli sad Gregorius, taj trezveni čovjek koji za neke kao da se sastojao
samo od mrtvih riječi pa su ga kolege, zavideći mu zbog njegove omiljenosti, osorno zvali
Papirus - taj učenjak stupit će u učionicu s telefonskim brojem, koji mu je na čelo napisala
jedna očajna žena, zacijelo rastrgana između gnjeva i ljubavi, žena u crvenom kožnom
ogrtaču i s bajkovito mekim, južnjačkim tonom, koji je zvučao kao u beskraj izdužen šapat
koji čovjeka samim svojim zvukom čini supočiniteljem.
Kad joj je Gregorius donio ručnik, žena je zubima stisnula češalj i ručnikom trljala
dugu crnu kosu, koja je ležala u ovratniku ogrtača kao u kakvoj zdjeli. Podvornik uđe u
predvorje i vidjevši Gregoriusa, baci začuđen pogled na sat iznad ulaza, a potom i na svoj
ručni sat. Gregorius kimne, kao što je to oduvijek činio. Jedna učenica protrča pokraj
njega, u trku se dvaput okrene i nestane.
- Ja držim nastavu ondje gore - reče Gregorius ženi i pokaza kroz prozor uvis prema
drugom dijelu zgrade. Sekunde su protjecale. Osjećao je svoje bilo. - Hoćete li sa mnom?

5
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius poslije nije mogao vjerovati da je to zaista rekao; ali zasigurno je bilo tako
jer odjednom su jedno pokraj drugoga pošli prema učionici. Čula se škripa njegovih
gumenih potplata na linoleumu, praćena udarcima njezinih poluvisokih čizama.
- Koji vam je materinski jezik? - pitao ju je prije. - Português - odgovorila je ona.
O, koje je na njegovo iznenađenje izgovarala kao u, uzlazna, neobično stisnuta
svjetlina ê-a i meko š na kraju stopili su se za njega u melodiju koja je zvučala mnogo
duljom nego što je zaista bila i koju bi najradije bio slušao cijeli dan.
- Čekajte - rekao je sad, izvukao notes iz džepa i istrgnuo iz njega list: - Za broj.
Rukom je već bio uhvatio kvaku, kadli je zamoli da još jedanput kaže riječ koju je
izrekla maloprije. Dok ju je ponavljala, prvi put ju je vidio kako se smješka.
Kad stupiše u učionicu, žamor u hipu umukne. Tišina, koja je zapravo bila čuđenje,
ispunjavala je prostor. Gregorius se poslije točno mogao prisjetiti: uživao je u toj
neočekivanoj tišini, toj nijemoj nevjerici koja je progovarala iz svakog lica, a uživao je i u
svojoj radosti jer mu je bilo moguće osjećati onako kako se nikad ne bi bio nadao da
može.
Što je sad ovo? Upitnik je bio u svakom od dvadesetak pogleda, uperenih u neobičan
par na vratima, u Mundusa koji je mokre ćele i mantila tamnog od kiše stajao kraj
raščupane žene blijeda lica.
- Možda onamo? - reče Gregorius ženi i pokaže na praznu stolicu straga u kutu.
Potom ode naprijed, pozdravi na uobičajen način i sjedne za katedru. Nije imao pojma
kakvo bi objašnjenje mogao ponuditi pa je tako samo dao učenicima da prevode tekst na
kojem su upravo radili. Prevodilo se sporo i on uhvati mnogi radoznali pogled. Bilo je i
zbunjenih, jer je on - Mundus, koji bi i u snu prepoznao svaku pogrešku - redom
propuštao pogrešne, polovične i nezgrapne prijevode.
Uspjelo mu je pretvarati se da ne pogledava prema ženi. A ipak, vidio ju je svake
sekunde: vlažne pramenove koje je micala s lica, bijele zgrčene ruke, odsutan, izgubljen
pogled koji je nestajao kroz prozor. U jednom je trenutku izvukla olovku i zapisala
telefonski broj na papirić. Onda se naslonila i činilo se kao da više i ne zna gdje se nalazi.
Bila je to nemoguća situacija i Gregorius je neprestance škiljio prema satu: još deset
minuta do odmora. Tada žena ustane i tiho pode prema vratima. Na vratima se okrene
prema njemu i stavi prst na usne. On kimne glavom, a ona nasmiješeno ponovi gestu.
Onda se vrata tiho zatvoriše.
Od tog trenutka Gregorius nije čuo više ništa od onoga što su govorili učenici. Činilo
mu se da je sasvim sam, okružen omamljujućom tišinom. U jednom je trenutku stao kraj
prozora i pogledom slijedio crveni ženski lik sve dok nije nestao iza ugla. Osjećao je u
sebi odjek napora kojim se othrvao iskušenju da potrči za njom. Svako malo vidio bi prst
na njezinim usnama, koji je mogao značiti toliko toga: Neću smetati i: Neka ostane naša
tajna, ali i: Pustite me sad da odem, nastavka ne može biti.
Kad je zazvonilo za odmor, on ostade kraj prozora. Iza njega đaci su neuobičajeno
tiho napuštali učionicu. Poslije je izašao i on. Zgradu je napustio kroz stražnji izlaz i s
druge strane ulice sjeo u Zemaljsku knjižnicu, gdje je znao da ga nitko neće tražiti.
Na drugi dio dvosata stigao je točno kao i uvijek. Istrljao je brojke s čela, zapisao ih
nakon kratkotrajna oklijevanja u notes, a onda osušio uzak vijenac sijede kose. Samo su
vlažne mrlje na hlačama i jakni još odavale da se dogodilo nešto neuobičajeno. Iz
aktovke je izvadio hrpu promočenih bilježnica.
- Nezgoda - reče kratko. - Spotaknuo sam se pa su skliznule na kišu. Ispravci bi se
svejedno još trebali dati pročitati, inače ćete morati nagađati.

6
Knjigoteka
 daša&bocca

Takvog su ga poznavali. U prostoriji se osjeti olakšanje. Tu i tamo još bi uhvatio

pokoji radoznali pogled, a kod nekih bi se u glasu još osjetio ostatak plahosti. Inače je sve
bilo kao i prije. Na ploču je ispisao najčešće pogreške. Onda je pustio učenike da rade u
miru i za sebe.
Je li se to što se u njemu dogodilo tijekom sljedećih četvrt sata moglo nazvati
odlukom? Gregorius će poslije neprestance postavljati to pitanje a da nijednom neće biti
siguran. Ali ako nije bila odluka - što je onda bilo?
Počelo je tako da je učenike, nagnute prema naprijed i zadubljene u svoje bilježnice,
iznenada stao promatrati kao da ih vidi prvi put.
Lucien von Graffenried, koji je na godišnjem šahovskom turniru u auli, na kojem bi
Gregorius igrao simultanku protiv tuceta učenika, potajice progutao jednu njegovu
figuru. Nakon poteza na drugim pločama Gregorius se ponovno našao pred njim. Odmah
je to primijetio. Mirno ga je promatrao. Plamteća rumen prekri Lucienovo lice.
- Pa ne treba ti to - rekao je Gregorius, a potom se pobrinuo da partija završi
remijem.
Sarah Winter, koja je u dva sata ujutro stajala pred vratima njegova stana jer nije
znala što da učini sa svojom trudnoćom. On je skuhao čaj i slušao je, ništa drugo.
- Tako sam sretna što sam poslušala vaš savjet - rekla je tjedan dana poslije - bilo bi
prerano za dijete.
Beatrice Lüscher, jednolična, precizna rukopisa, koja je pod teretom svojih vazda
savršenih učinaka ostarjela zastrašujućom brzinom. René Zingg, uvijek na donjoj granici
ocjena.
I naravno, Natalie Rubin. Škrta na iskazivanju naklonosti, djevojka je pomalo
podsjećala na dvorsku gospođicu iz prošlih stoljeća. Iako je bila nepristupačna, svi su je
obožavali i salijetali, ali su je se i bojali zbog njezina oštra jezika. Prošli tjedan ustala je
nakon znaka za odmor, protegnula se kao netko tko se u svom tijelu osjeća dobro i
izvukla bombon iz džepa suknje. Na putu prema vratima odmotala ga je, a kad je
prolazila pokraj njega, prinijela ga je ustima. Taman joj je dodirnuo usne, kadli prekine
kretnju, pruži mu jarko crven bombon i upita: „Hoćete li?” Zabavljena njegovom
zapanjenošću nasmijala se zvonkim smijehom i pobrinula se da joj ruka dodirne
njegovu.
Gregorius ih je prošao sve. Isprva mu se učinilo kao da samo svodi bilancu svojih
osjećaja prema njima. Okružen klupama primijetio je međutim da sve češće misli: Koliko
života još imaju pred sobom; kako im je budućnost još otvorena; što im se još sve može
dogoditi; što još sve mogu doživjeti!
Português. Čuo je melodiju i vidio ženino lice kako zatvorenih očiju izranja iza
ručnika, poput alabastera. Posljednji put prešao je pogledom preko učeničkih glava.
Potom polako ustade, pođe do vrata, uze s klina vlažan kaput i napusti sobu a da se
pritom i ne okrene.
Njegova aktovka s knjigama, koje su ga pratile cijeli život, ostala je na katedri. Gore
na stubama on se zaustavi i pomisli kako je knjige svakih nekoliko godina nosio na
uvezivanje, uvijek u istu knjigovežnicu gdje su se smijali pohabanim, istanjenim
stranicama, koje su se doimale gotovo kao bugačica. Sve dok torba bude ležala na
katedri, učenici će pretpostavljati da će se vratiti. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je
ostavio knjige i zašto se sad otimao iskušenju da ipak ode po njih. Ako sad ode, mora
otići i od tih knjiga. Osjećao je to kristalno jasno, čak i ako u tom trenutku, na putu prema
izlazu, nije imao pojma što bi zapravo značilo: otići.

7
Knjigoteka
 daša&bocca

U predvorju pogled mu zapne za malu lokvu koja se stvorila kad ga je žena mokra
ogrtača čekala da se vrati iz toaleta. Bio je to trag posjetiteljice iz nekog dalekog, drugog
svijeta i Gregorius ga je promatrao s predanošću kakvu je običavao osjećati spram
arheoloških nalaza. Tek kad je začuo podvornikov nemarni korak, prenuo se i hitro
napustio zgradu.
Ne okrećući se, otišao je do ugla odakle je nezamijećen mogao baciti pogled unatrag.
S iznenadnom silinom, kakvu od sebe ne bi bio očekivao, osjeti koliko snažno voli tu
zgradu, sve što ona predstavlja te koliko će mu odsad nedostajati. Izračunao je: prije
četrdeset dvije godine, kao petnaestogodišnji je gimnazijalac prvi put kročio u nju,
kolebajući se između radosti i tjeskobe. Četiri godine poslije napustio ju je s maturalnom
svjedodžbom u ruci, da bi se nakon samo samo još četiri godine vratio kao zamjena za
nastradalog učitelja grčkog, koji mu je svojedobno otkrio svijet antike. Zamjena koja
studira pretvorila se u trajnu zamjenu koja studira sve više i više i kojoj je bilo već
trideset tri godine kad je naposljetku stekla svoju sveučilišnu diplomu.
Stekao ju je samo zato što ga je na to tjerala supruga Florence. Na promociju nikad
nije ni pomišljao; kad bi ga upitali za nju, samo bi se nasmijao. Takve stvari nisu bile
važne. Važno je bilo nešto drugo: poznavanje starih tekstova u svim pojedinostima do u
posljednji gramatički ili stilski detalj te znanje o povijesti svakog upotrijebljenog izraza.
Drugim riječima: da se bude dobar. Nije to bila skromnost - u vezi sa zahtjevima koje je
postavljao sebi samom bio je sasvim neskroman. A nije bila ni nastranost ili neka
izopačena vrsta taštine. Bio je to, pomislit će poslije, tihi bijes koji se usmjerio protiv
samodopadljiva svijeta, nepokoran prkos kojime se htio osvetiti svijetu tih hvalisavaca, od
kojih je njegov otac trpio cijeli život jer nije dospio dalje od mjesta muzejskog čuvara.
Druge, koji su znali mnogo manje od njega - da bude iskren, smiješno malo - a stjecali
diplome i dobivali stalna zaposlenja, doživljavao je kao da pripadaju nekom drugom,
neizdrživom, površnom svijetu s mjerilima za koja je on osjećao samo prezir. U toj školi
nikad nikome ne bi palo na pamet da ga otpusti i zamijeni s nekim s diplomom.
Ravnatelj, i sam klasični filolog, znao je koliko je Gregorius dobar - mnogo bolji od njega
samog - i znao je da bi u tom slučaju među učenicima izbila pobuna. Diplomski ispit, kad
ga je napokon otišao polagati, učinio se Gregoriusu smiješno jednostavnim pa je test
predao nakon samo pola predviđenog vremena. Florence je uvijek malčice zamjerao
činjenicu da ga je dovela do toga da odustane od svog prkosa.
Gregorius se okrene i tiho krene u smjeru Kirhenfeldskog mosta. Kad se most
pojavio na vidiku, obuze ga podjednako uznemirujući kao i oslobađajući osjećaj da je
nakanio da u dobi od pedeset sedam godina svoj život prvi put u cijelosti uzme u vlastite
ruke.

8
Knjigoteka
 daša&bocca

2.

Na mjestu na kojem je žena na pljusku čitala pismo, zastao je i pogledao dolje. Prvi
put postade mu jasno koliko bi duboko pala. Je li zaista htjela skočiti? Ili je posrijedi bila
samo ishitrena bojazan koja je imala veze s činjenicom da je i brat njegove Florence
skočio s mosta? Osim da joj je materinski jezik bio portugalski, on o toj ženi nije znao baš
ništa. Nije joj znao čak ni imena. Naravno da bi bilo besmisleno odozgo tragati za
izgužvanim pismom. Svejedno je buljio u dubinu, očiju suznih od napora. Je li ona tamna
točka bila njegov kišobran? Posegnuo je u džep jakne kako bi provjerio ima li kod sebe
još notes s brojem koji mu je bezimena Portugalka bila napisala na čelo. Onda je otišao
do kraja mosta, nesiguran kamo bi trebalo krenuti zatim. Nakanio je pobjeći iz svog
dotadašnjeg života. Je li netko s takvom nakanom mogao jednostavno otići kući?
Pogled mu padne na hotel Bellevue, najstariji i najotmjeniji hotel u gradu. Na tisuće
puta prošao je pokraj njega a da nijednom nije ušao. Svaki put osjetio bi da je hotel tu i
bilo mu je, pomisli sad, na neki neodređen način važno da bude tu. Smelo bi ga kad bi
saznao da je zgrada srušena ili da prestaje biti hotel - ili bolje: da prestane biti taj hotel.
Ali nikad mu ne bi palo na pamet da bi on, Mundus, imao unutra što tražiti. S
oklijevanjem krene prema ulazu. Jedan Bentley zastane, vozač izađe i uđe u hotel. Kad je
Gregorius pošao za njim, osjećao se kao da radi nešto revolucionarno i zapravo
zabranjeno.
Predvorje s kupolom od raznobojna stakla bilo je prazno, a sag je gutao svaki šum.
Gregorius je bio radostan što je prestala kiša pa mu se voda više ne cijedi s kaputa. U
svojim teškim, bezobličnim cipelama nastavio je hodati i ušao u blagovaonicu. Od stolova
prostrtih za zajutrak zauzeta su bila samo dva. Tihi zvuci jednog Mozartova divertimenta
stvarali su dojam da se čovjek nalazi daleko od svega što je glasno, ružno i tjeskobno.
Gregorius svuče kaput i sjedne za jedan od stolova do prozora.
- Ne - reče konobaru u prsluku boje pijeska - nisam gost. Osjećao je kako ga se
promatra: gruba dolčevita ispod iznošena sakoa s kožnim ušivcima na laktovima,
izgužvane hlače od baršuna, oskudan vijenac kose oko moćne ćele, brada prošarana
sjedinama zbog kojih se uvijek doimao pomalo neurednim. Kad je konobar otišao s
narudžbom, Gregorius rastresenim pokretima provjeri ima li kod sebe uopće dovoljno
novca. Potom se nalakti na uštirkani stolnjak i pogleda prema mostu.
Bilo je besmisleno nadati se da će se ona još jedanput pojaviti. Prešla je preko mosta
i nestala u nekoj od ulica stare gradske jezgre. Vidio ju je pred sobom kako sjedi straga u
učionici i odsutna pogleda gleda kroz prozor. Vidio je kako grči bijele ruke, i ponovno mu
se ukaže njezino lice boje alabastera kako se, izmučeno i ranjivo, pomalja iza ručnika.
Português. Oklijevajući, izvuče notes i stane promatrati telefonski broj. Konobar donese
zajutrak u srebrnim lončićima. Gregorius pusti da se kava ohladi, a onda naglo ustane i
krene prema telefonu. Na pola puta okrenuo se i vratio za stol. Platio je nedirnut zajutrak
i napustio hotel.
Mnogo godina prošlo je otkako je posljednji put bio u španjolskoj knjižari na
Hirschengrabenu. Nekada bi ondje znao podignuti poneku knjigu koju bi Florence
trebala za svoju disertaciju o San Juanu de la Cruzu. U autobusu bi ih prolistao, dok ih
kod kuće ne bi ni taknuo. Španjolski - to je bio njezin teritorij. Bio je poput latinskog, a
ipak i sasvim drukčiji od latinskog, a to mu je smetalo. Nije mu bilo po volji da riječi u
kojima je latinski toliko prisutan dopiru iz današnjih usta - na cesti, u samoposluzi, u

9
Knjigoteka
 daša&bocca

kafiću. Da se njima naručuje Coca-Cola, cjenka se ili psuje. To mu je bilo neizdrživo pa bi

hitro pomeo u stranu i samu pomisao kad bi mu iskrsnula pred očima. Naravno, i
Rimljani su se cjenkali i psovali. Ali to je bilo nešto drugo. Volio je latinske rečenice jer su
u sebi nosile spokoj svega prošlog. Jer nikoga nisu prisiljavale da se o njima ima stav. Jer
su bile jezik onkraj naklapanja. I jer su bile lijepe u svojoj nepromjenjivosti. Mrtvi jezici -
ljudi koji ih tako nazivaju o njima nemaju nikakva pojma, zaista, baš nikakva, pa je
Gregorius u svom preziru prema njima mogao biti oštar i nepokolebljiv. Kad bi Florence
na telefonu govorila španjolski, on bi zatvorio vrata. To ju je vrijeđalo, a on joj nije
mogao objasniti zašto to čini.
U knjižari je prekrasno mirisalo na staru kožu i prašinu. Vlasnik, stariji čovjek
legendaran po poznavanju romanskih jezika, nalazio se u stražnjoj prostoriji i bio je
zaokupljen poslom. Prednja prostorija bila je prazna, izuzme li se mlada žena, po svemu
sudeći studentica. Sjedila je kraj stolića u kutu i čitala tanku knjigu požutjela uveza.
Gregorius bi više volio da je mogao biti sam. Osjećaj da stoji ondje samo zato što mu
melodija jedne portugalske riječi nije izlazila iz glave, a možda i zato što ne zna kamo bi
se inače trebao zaputiti, lakše bi podnio bez svjedoka. Hodao je uzduž polica a da na
njima nije vidio ništa. Tu i tamo ukosio bi naočale, ne bi li na nekoj višoj polici lakše
pročitao neki naslov, ali tek što bi ga pročitao, već bi ga zaboravio. Kao i toliko puta prije
bio je sam sa svojim mislima, a duh mu je bio odvojen od izvanjskog svijeta.
Kad su se vrata otvorila, on se hitro okrene, a s obzirom na razočaranje koje je
osjetio zbog činjenice da je ondje stajao samo poštar, primijetio je da unatoč nakani, pa i
svem razumu, ipak čeka Portugalku. Tada studentica zatvori knjigu i ustane. Ali umjesto
da je spusti na stol uz druge knjige, ona zastade, ponovno prijeđe pogledom preko siva
uveza, pogladi ga i tek nakon što je prošlo još nekoliko sekundi spusti knjigu na stol, tako
nježno i obzirno, kao da bi se od udarca mogla raspasti u prah. Trenutak potom zastane
kraj stola pa se činilo kao da će se možda predomisliti i ipak kupiti knjigu. Potom izađe
ruku zavučenih u džepove mantila i spuštene glave. Gregorius uze knjigu u ruke i
pročita: AMADEU INÁCIO DE ALMEIDA PRADO, UM OURIVES DAS PALAVRAS, LISBOA
1975.
Knjižar, koji je u međuvremenu došao, baci pogled na svezak i izgovori naslov.
Gregorius je čuo samo rijeku siktavih glasova, progutani jedva čujni samoglasnici kao da
su bili samo izlika da se na kraju svaki put iznova može ponoviti šumno š.
- Govorite portugalski? Gregorius odmahne glavom.
- Zove se Zlatar riječi. Nije li to lijep naslov?
- Tih i elegantan. Kao zagasito srebro. Biste li ga još jedanput pročitali na
portugalskom?
Knjižar ponovi. Osim samih riječi čulo se i kako uživa u njihovu baršunastom zvuku.
Gregorius otvori knjigu i uzme je listati, sve do početka teksta. Tad je pruži čovjeku, koji
mu dobaci začuđen, ali i prijazan pogled i počne čitati. Slušajući ga, Gregorius sklopi oči.
Nakon nekoliko rečenica čovjek zastane.
- Da prevodim?
Gregorius kimne. A onda je rečenice, koje u njemu već bijahu razvile omamljujuće
djelovanje, čuo kao da su napisane samo za njega, štoviše, samo za njega tog
prijepodneva koje je promijenilo sve.

Od tisuću iskustava koje stječemo govorit ćemo najviše o jednom, a i o njemu samo
slučajno i bez obzirnosti koju zaslužuje. Među svim nijemim iskustvima skrivena su ona
koja našem životu neopazice daju oblik, boju i melodiju. Kad se potom, kao arheolozi duše,

10
Knjigoteka
 daša&bocca

okrenemo tom blagu, otkrivamo koliko nas zbunjuje. Predmet promatranja odbija stajati
mirno, riječi klize s proživljenog, a na kraju na papiru stoje sama proturječja. Dugo sam
vjerovao da je posrijedi nedostatak, nešto što bi trebalo prevladati. Danas mislim da stvari
stoje drukčije: da je priznavanje zbunjenosti kraljevski put do razumijevanja tih prisnih, a
ipak i zagonetnih iskustava. To zvuči neobično, štoviše, čudesno, znam.
Ali otkako na stvar gledani tako, osjećam da sam prvi put zaista budan i živ.

- To je uvod - reče knjižar i krene listati. - A sad, čini se, počinje iz odlomka u
odlomak kopati za svim tim skrivenim iskustvima. Da bude vlastiti arheolog. Ima
odlomaka od više stranica, a ima i sasvim kratkih. Evo primjerice jedan koji se sastoji od
jedne jedine rečenice.
On prevede:

Ako je tako da možemo živjeti samo mali dio onoga što je u nama - što se događa s
ostatkom?

- Kupio bih tu knjigu - reče Gregorius.

Knjižar je zatvori i prijeđe rukom preko njezina uveza na isti nježan način kao
trenutak prije studentica.
- Pronašao sam je prošle godine u ropotarnici jednog staretinara u Lisabonu. Sad se
sjećam: uzeo sam je jer mi se svidio uvod. Nekako sam je poslije izgubio iz vida.
Pogledao je Gregoriusa, koji je s mukom napipavao novčanik. - Darovat ću vam je.
- To je... - počne Gregorius promuklo i nakašlja se.
- Ionako me nije stajala gotovo ništa - reče knjižar i pruži mu knjigu. - A i vas se
sjećam: San Juan de la Cruz. Zar ne?
- To je bila moja žena - reče Gregorius.
- Onda ste vi klasični filolog iz Kirchenfelda, ona mi je govorila o vama. A poslije sam
čuo još nekog kako govori o vama. Zvučalo je kao da ste hodajući leksikon.
Nasmije se. - Iznimno omiljen leksikon.
Gregorius gurne knjigu u džep mantila i pruži mu ruku. - Hvala lijepa.
Knjižar ga otprati do vrata. - Nadam se da vas nisam...
- Nikako - reče Gregorius i dodirne mu ruku.
Na Bubenbergovu trgu zastao je i pustio pogled da luta uokolo. Ondje je proveo cijeli
život, ondje je znao sve, ondje je bio kod kuće. Za nekog tko je bio kratkovidan poput
njega, to je bilo važno. Za nekog poput njega grad u kojem je stanovao bio je poput
kućišta, nastanjiva špilja, sigurna nastamba. Sve drugo značilo je opasnost. Samo netko
sa staklima naočala slične debljine mogao je to razumjeti. Florence ga ne bi razumjela. I
možda zbog istog razloga ne bi razumjela zašto voli letjeti. Sjesti u avion i nekoliko sati
kasnije stići u sasvim drugi svijet a da prije toga nije stigao ni upiti dojmove s putovanja -
to nije želio i to mu je smetalo. „Nije u redu”, rekao je Florence. „Kako misliš, nije u
redu?” upitala je ona razdražljivo. Nije joj to mogao objasniti pa je ona otad sve češće
letjela sama i s drugima, obično u Južnu Ameriku.
Gregorius stane pred izlog kina Bubenberg. U kasnom terminu igrao je crno-bijeli
film prema romanu Georgesa Simenona: L’homme qui regardait passer les trains. Naslov
mu se svidio, a dugo je promatrao i fotografije sa scenama iz filma. Krajem
sedamdesetih, kad su svi kupovali televizore u boji, on je danima uzaludno nastojao

11
Knjigoteka
 daša&bocca

nabaviti crno-bijeli. Naposljetku je uzeo jedan s otpada. I nakon vjenčanja tvrdoglavo ga

se držao, stajao je u njegovoj radnoj sobi i kad bi bio sam, ostavljao bi aparat u boji u
dnevnoj sobi i uključivao staru kutiju koja je blještala i u kojoj bi se slike zgodimice
kotrljale. „Munduse, nemoguć si”, rekla je Florence jednog dana kad ga je našla pred tom
ružnom starom kantom. Da ga je počela oslovljavati kao drugi i da se sad prema njemu i
kod kuće odnosilo kao prema čudaku grada Berna - to je bio početak kraja. Odahnuo je
kad je televizor u boji s rastavom braka nestao iz stana. Tek mnogo godina poslije, kad se
crno-bijeli televizor sasvim pokvario, kupio je nov aparat, u boji.
Fotografije u izlogu kina bile su velike i veoma oštre. Na jednoj se vidjelo poput
alabastera blijedo lice Jeanne Moreau, koja je s čela micala vlažne pramenove. Gregorius
se otrgne i ode u najbližu kavanu da pobliže promotri knjigu u kojoj je plemeniti
Portugalac pokušao sebe i svoja iskustva utisnuti u riječi.
Tek sad, kad je s predanošću ljubitelja antikviteta polako listao stranicu za
stranicom, otkrio je portret autora, staru, u doba tiskanja već požutjelu fotografiju, na
kojoj su nekoć crne plohe izblijedjele i postale tamnosmeđe, dok se svijetlo lice isticalo
na pozadini grube, sjenovite tmine. Gregorius obriše naočale, ponovno ih stavi na nos, a
nekoliko trenutaka poslije lice ga je već posve očaralo.
Čovjek u ranim tridesetima zračio je inteligencijom, samosviješću i smionošću koji su
doslovce zaslijepili Gregoriusa. Nad svijetlim licem visoka čela nadvila se bujna kosa,
koja kao da se zagasito sjajila, čineći se, onako začešljana prema natrag, poput kacige iz
koje su sa svake strane uvojci padali na uši. Vitak rimski nos davao je licu jasnoću koju
su podcrtavale obrve, snažne poput čvrstih poteza širokim kistom, koncentriranih
prema sredini, ondje gdje su se nalazile misli. Pune, zaobljene usne, koje bi pristajale i
ženskom licu, bile su optočene tankim brkom i podrezanom bradicom, a sjena koju je
brada bacala na vitak vrat Gregoriusu bila je znak da čovjek ima i određenu crtu grubosti
i čvrstine. Ono što je međutim bilo presudno, bile su tamne oči. Na njima su se ocrtavale
sjene, ali to nisu bile sjene umora, iscrpljenosti ili bolesti, nego sjene ozbiljnosti i
melankolije. U njegovu tamnom pogledu nježnost se miješala s neustrašivošću i
nepokornošću. Čovjek je bio sanjar i pjesnik, pomisli Gregorius, ali u isti mah i netko tko bi
odlučno mogao baratati oružjem ili skalpelom, netko kome je bolje ne biti na putu kad mu
iz očiju suklja plamen. Te bi oči mogle na udaljenosti držati vojsku gorostasa, ali mogle su
izgledati i sasvim obično. Od odjeće prepoznati se mogao samo bijeli ovratnik košulje s
čvorom kravate, a preko nje jakna, koju je Gregorius zamišljao kao haljetak za izlaske.
Bio je gotovo jedan sat kad je Gregorius izronio iz zadubljenosti koju je u njemu
izazvao portret. Kava pred njim opet se bila ohladila. Poželio je da može čuti Portugalčev
glas i vidjeti kako se kreće. Godina 1975.: Ako je tada bio na pragu tridesetih, kako se
činilo, sad bi mu moglo biti malo više od šezdeset. Português. Gregorius u sjećanje
prizove glas bezimene Portugalke, transponirajući ga u mislima dublje a da se time
svejedno nije pretvorio u glas knjižara. Trebao je to biti glas melankolične jasnoće koja
bi točno odgovarala pogledu kakav je imao Amadeu de Prado. Pokušao je rečenice iz
knjige oživjeti tim glasom. Ali nije išlo jer nije znao kako valja izgovarati pojedine riječi.
Vani ispred kavane prošao je Lucien von Graffenried. Gregorius je bio iznenađen, ali
u isti je trenutak osjetio i olakšanje shvativši da nije ustuknuo. Zagledan u dječaka
pomislio je na knjige koje je ostavio na katedri. Morao je pričekati da u dva sata ponovno
počne nastava. Tek tada je mogao otići u knjižaru i kupiti tečaj portugalskog jezika.

12
Knjigoteka
 daša&bocca

3.

Tek što je Gregorius kod kuće pustio prvu ploču i poslušao prve portugalske
rečenice, zazvonio je telefon. Škola. Zvonjava nije prestajala. Stajao je kraj aparata i
smišljao što bi mogao reći. Od danas prije podne osjećam da bih od svoga života rado
napravio nešto drugo. Da više neću biti vaš Mundus. Nemam pojma što će biti to novo. Ali
ono ne trpi odgađanje, ni najmanje. Moje vrijeme naime protječe i moglo bi biti da ga nije
preostalo mnogo. Gregorius glasno izgovori te rečenice. Bile su točne, znao je on to, ta za
cijela života nije izrekao mnogo važnih rečenica koje bi bile točne poput ovih. Ali kad su
se izgovarale, zvučale su šuplje i patetično i nije bilo moguće izgovoriti ih u telefonsku
slušalicu.
Zvonjava je prestala. Ali uvijek bi mogla početi iznova. Oni se brinu i neće se smiriti
dokle god ga ne pronađu; ta moglo mu se nešto i dogoditi. Prije ili poslije zvonit će na
vratima. Sad, u veljači, mrak se spušta rano. Ne smije dakle uključiti svjetlo. Usred grada,
središta njegova života, bio je u bijegu i morao se skrivati u vlastitu stanu, u kojem je
stanovao već petnaest godina. Bilo je to bizarno, smiješno i zvučalo je kao neka
petparačka komedija. A ipak je bilo ozbiljno, ozbiljnije od većine stvari koje je dotad
doživio ili učinio. No to nije mogao objasniti onima koji su ga tražili. Gregorius zamisli
kako otvara vrata i moli ih da udu. Nemoguće. Sasvim nemoguće.
Tri puta zaredom odslušao je prvu ploču tečaja, stječući polako pojam o razlici
između napisanog i izgovorenog, a i svega onoga što se u portugalskom guta. Tada je
došlo do izražaja njegova sposobnost pamćenje leksičkih tvorbi, koja ga nikad nije
iznevjerila.
Telefon je zvonio u razmacima koji su mu se činili sve kraćima. Od prethodne
stanarke svojedobno je bio preuzeo pretpotopni aparat bez utikača koji bi sad - da ga
ima - mogao izvući. Inzistirao je na tome da sve ostane kako je bilo. Vunenim pokrivačem
prekrio je telefon ne bi li ugušio zvonjavu.
Glasovi koji su vodili kroz tečaj tražili su od njega da ponavlja riječi i kratke rečenice.
Kad god bi pokušao, usne i jezik kao da bi mu otežali i odrvenjeli. Stari jezici bili su kao
stvoreni za njegova bernska usta i u tom bezvremenskom svemiru nigdje se nije trebalo
žuriti. Portugalcima međutim kao da se neprestance žurilo, slično kao i Francuzima, pred
kojima se zbog toga unaprijed osjećao inferiornim. Florence je voljela tu strmoglavu
eleganciju, a kad bi čuo lakoću s kojom ju je postizala, zanijemio bi.
Ali sad je iznenada sve bilo drukčije: Gregorius je želio oponašati silovit tempo
govornika i skakutavu svjetlinu u glasu govornice koji je podsjećao na pikolo-frulu pa je
sve vrijeme iznova puštao uvijek iste rečenice, ne bi li što više smanjio razliku između
svog grubog izgovora i svjetlucava uzora. Nakon nekog vremena shvatio je da će
doživjeti veliko oslobođenje; oslobođenje od samonametnuta ograničenja, od sporosti i
nezgrapnosti koje su progovarale iz njegova imena i iz koraka njegova oca, kad je u
muzeju pobožno odlazio iz jedne prostorije u drugu; oslobođenje od jedne slike sebe
samog koja bi ga, čak i kad ne bi čitao, prikazivala kao nekog kratkovidnog, nagnutog nad
prašne knjige. Tu sliku nije izradio planski, nego je izrasla polako i neprimjetno; slika
Mundusa koja ne samo da je nosila njegov vlastiti rukopis nego i rukopise mnogih drugih
koji su se smatrali pozvanima da se uhvate tog tihog, muzejskog lika i kraj njega počinu.
Gregoriusu se učini kao da izlazi iz te slike kao iz prašna ulja na zidu zaboravljenog krila
muzeja. Na sumračnom svjetlu zamračena stana hodao je gore-dolje, na portugalskom

13
Knjigoteka
 daša&bocca

naručivao kavu, raspitivao se za neku ulicu u Lisabonu, pitao nekog za ime i zanimanje,
odgovarao na pitanja o vlastitom zanimanju i vodio kratak razgovor o vremenu.
Odjednom je počeo razgovarati s Portugalkom koju je susreo tog prijepodneva. Pitao
je za razlog njezina bijesa na autora pisma. Você quis saltar? Htjeli ste skočiti? Uzbuđeno
je držao pred očima novi rječnik i gramatiku, tražeći u njima izraze i glagolske oblike koji
su mu nedostajali. Português. Kako li je ta riječ sad već zvučala drukčije! Ako je dotad
posjedovala čar dragulja iz neke daleke, nedostupne zemlje, sad je više nalikovala na
jedan od tisuća dragih kamena iz palače čija je vrata upravo otvorio.
Na vratima se oglasi zvono. Gregorius na prstima ode do gramofona i ugasi ga. Bili su
to mladi glasovi, glasovi učenika koji su se vani savjetovali. Još je dva puta resko zvono
presjeklo sumračan muk u kojem je Gregorius nepomično čekao. Onda se koraci udaljiše
sa stubišta.
Kuhinja je bila jedina prostorija koja je gledala na stražnju stranu i imala žaluzine.
Gregorius ih spusti i upali svjetlo. Uzeo je knjigu plemenitog Portugalca i jezične
priručnike, sjeo za jedaći stol i počeo prevoditi prvi tekst nakon uvoda. Bilo je poput
latinskog i sasvim različito od latinskog, ali sad mu to nije nimalo smetalo. Tekst je bio
težak i prijevod je potrajao. Metodički i s izdržljivošću maratonca, Gregorius je vadio
riječi i češljao tablice glagola, sve dok nije dešifrirao neprozirne glagolske oblike. Nakon
nekoliko rečenica uhvati ga grozničavo uzbuđenje i on donese papir da zapiše prijevod.
Bilo je gotovo devet sati kad je napokon bio zadovoljan:

PROFUNDEZAS INCETAS. NEIZVJESNI BEZDANI. Postoji li tajna ispod površine

ljudskog činjenja? Ili su ljudi jednostavno onakvi kakvima ih pokazuju njihove radnje,
otvorene i bjelodane?
Neobično, ali odgovor se u meni mijenja sa svjetlom koje pada na grad i na Tejo. Kad je
posrijedi začarano svjetlo treperavog dana u kolovozu, pomisao na skrivenu ljudsku
dubinu čini mi se neobičnom poput kuriozne, pomalo dirljive fantazme, nalik na
fatamorganu kakva nastaje kad predugo gledam valove koji se sjaje na tom svjetlu. Ali kad
se grad i rijeka za tmurna siječanjska dana nađu pod kupolom svjetla bez sjene i dosadna
sivila, ja ne znam izvjesnosti koja bi bila veća od ove: da je sve ljudsko činjenje samo krajnje
nesavršen, smiješno bespomoćan izraz skrivenog unutarnjeg života neslućene dubine koja
silom želi na površinu a da je nikad ne može dosegnuti ni izdaleka.
A toj čudesnoj, uznemirujućoj nepouzdanosti moga suda valja pribrojiti još jedno
iskustvo koje, otkako ga upoznah, moj život svaki put iznova uranja u zbunjujuću
nesigurnost: da se u vezi s tim pitanjem, povrh kojeg za nas ljude zapravo ne može
postojati ništa važnije, isto tako kolebam kad je riječ o meni samome. Kad naime sjedim,
pred svojom omiljenom kavanom, puštam sunce da me miluje zrakama i osluškujem
zvonak smijeh senhora u prolazu, čini mi se da je moj unutarnji svijet ispunjen do
posljednjeg kutka te meni skroz-naskroz poznat jer se iscrpljuje u tim ugodnim osjetima.
Ali ako se potom pred sunce ugura naoblaka koja rasprši čaroliju i čini nas trezvenima,
najednom sam siguran da u meni postoje skrivene dubine i bezdani, iz kojih bi mogle izbiti
još neslućene stvari i povući me za sobom. Tada brzo podmirujem račun i žurno tražim
razbibrigu u nadi da će sunce ubrzo ponovno zasjati i pomoći umirujućoj površnosti da se
vrati u prvi plan.

Gregorius pogleda sliku Amadeua de Prada i nasloni knjigu na stolnu svjetiljku.

Rečenicu po rečenicu čitao je preveden tekst njegovom smionom, melankoličnom
pogledu. Samo jedan jedini put učinio je nešto slično: Kad je kao student čitao

14
Knjigoteka
 daša&bocca

autobiografske oglede Marka Aurelija. Na stolu je stajala careva gipsana bista, a kad bi
radio na tekstu, činilo se kao da to čini pod zaštitom njegove nijeme prisutnosti. Ali
postojala je razlika između onog tada i ovog sad. Što je noć više odmicala, Gregorius ju je
osjećao sve jasnije a da je nije mogao pretočiti u riječi. Nešto prije dva sata znao je samo
jedno: Portugalac mu je oštrinom svojih zamjedbi podario budnost i točnost osjećanja
kakvom se nije mogao podičiti čak ni mudri car, čije je refleksije Gregorius nekad gutao
kao da su upućene izravno njemu. U međuvremenu je naime preveo još jedan zapis:

PALAVRAS NUM SILÊNCIO DE OURO. RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI. Kad čitam novine,
slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i
gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek istim frazama,
floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja
govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od
milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira,
ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu
ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: Jesu li one još izraz misli? Ili samo
djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle
ugravirani tragovi naklapanja?
Događa, se da onda odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želim da je leden,
hladniji nego što ga poznajem u ovim krajevima: Neka iz mene ispuše sve otrcane riječi, sve
jadne govorne navike pa da se mogu vratiti očišćena duha, očišćena od taloga uvijek ista
naklapanja. Ali u prvoj prilici da moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim
čeznem neće se dogoditi samo od sehe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali
što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ o jezičnom
dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: Jezik se ne može izumiti iznova. Ali što je onda to što
bih želio?
Možda ovo: htio bih iznova postaviti portugalske riječi. Rečenice koje bi nastajale iz
tog novog postava ne bi trebale biti čudesne, nastrane, egzaltirane, manirističke ili
hotimične. Morale bi to biti arhetipske rečenice portugalskog jezika, koje bi tvorile njegovo
središte, tako da bi se činilo da bez lutanja i kontaminacije proistječu iz transparentnog,
dijamantnog bića tog jezika. Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čiste
kao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu.
Katkada, kad u sebi još osjetim ostatak pomirljivosti spram jezičnog blata, pomislim da bi
to mogla biti ugodna tišina dnevne sobe pune zadovoljstva ili opuštena šutnja među
ljubavnicima. Ali kad bijes na ljepljive jezične navike sasvim ovlada mnome, ne zadovoljava
me ništa manje od jasne, hladne tišine svemira bez svjetla u kojem se ja, kao jedini govornik
portugalskog, krećem svojim bešumnim putanjama. Konobar, frizerka, kondukter - svi bi se
oni zagrcnuli kad bi čuli novopostavljene riječi, a njihovo čuđenje ticalo bi se ljepote
rečenica, ljepote koja ne bi bila ništa drugo doli sjaj njihove jasnoće. Bile bi to - mogu
zamisliti - obvezne rečenice, a mogle bi se nazvati i neumoljivima. Nepotkupljivo i
nepomično stajale bi tu, nalikujući u tome na riječi nekog boga. Bile bi lišene svakog
pretjerivanja i svake patetike, točne i škrte do te mjere da im se ne bi mogla oduzeti ni
jedna jedina riječ, ni jedan jedini zarez. U tome bi bile usporedive s pjesmom jer ih je ispleo
zlatar riječi.

Gregoriusa od gladi zaboli želudac i on se prisili pojesti nešto. Poslije je uz šalicu čaja
sjedio u mračnoj dnevnoj sobi. Što sad? Dvaput se još čulo zvono na vratima, a prigušeno
zvrndanje telefona čuo je posljednji put nešto prije ponoći. Sutradan će javiti da je

15
Knjigoteka
 daša&bocca

nestao, a onda će se u nekom trenutku na vratima pojaviti policija. Još je mogao natrag. U
petnaest minuta do osam prešao bi Kirhenfeldski most, ušao u gimnaziju i svoju
zagonetnu odsutnost objasnio nekom pričom koja bi ga osramotila, ali to bi bilo sve, a i
pristajalo bi mu. Nitko ne bi saznao ništa o nevjerojatnoj razdaljini koju je u svojoj
nutrini prevalio za manje od dvadeset četiri sata.
Ali upravo je o tome i bila riječ: on ju je prevalio. I nije htio dopustiti drugima da ga
prisile da poništi to tiho putovanje. Posegnuo je za zemljovidom Europe i razmišljao
kako se vlakom dolazi u Lisabon. Ured za željezničke informacije, doznao je na telefonu,
otvara se tek od šest sati. Počeo se pakirati.
Bila su gotovo četiri sata kad je spreman za put sjedio u fotelji. Vani je počelo
sniježiti. Iznenada ga napusti sva hrabrost. Bila je to sumanuta ideja. Bezimena,
emotivno smušena Portugalka. Tečaj jezika za početnike. Pomisao na vrijeme koje
protječe. Zbog toga se usred zime ne bježi u Lisabon.
Oko pet sati Gregorius je nazvao Konstantina Doxiadesa, svog očnog liječnika. Često
su usred noći razgovarali, ne bi li podijelili zajedničke patnje od nesanice. Ljude koje
mori nesanica povezuje solidarnost bez riječi. Katkada bi s Grkom odigrao slijepu partiju
munjevita šaha, a potom bi uspio malo odspavati, prije nego što bi došlo vrijeme da
mora u školu.
- Nema smisla, zar ne? - reče Gregorius na kraju svoje isprekidane priče. Grk je šutio,
Gregoriusu je to bilo poznato. Sad će zatvoriti oči i uhvatiti se palcem i kažiprstom za
korijen nosa.
- I te kako ima smisla - reče sad Grk. - I te kako.
- Hoćete li mi pomoći ako putem više ne budem znao što dalje?
- Jednostavno ćete me nazvati. Bio dan ili noć. I ne zaboravite rezervne naočale.
Eto je ponovno, te lakonske sigurnosti u njegovu glasu. Liječnička je to sigurnost, ali
u isti mah i sigurnost koja bitno nadilazi sve profesionalno; sigurnost čovjeka koji ne
prenagljuje s vlastitim mislima, kako bi poslije dolazile do izražaja u sudovima koji su
izdržavali test vremena. Već dvadeset godina Gregorius je odlazio tom liječniku, jedinom
koji je znao kako ga osloboditi straha od sljepila. Katkada bi ga uspoređivao sa svojim
ocem, koji kao da se nakon rane smrti svoje žene - ma gdje bi bio i što god da radio -
zadržavao u prašnjavoj tišini muzeja. Gregorius je zarana naučio da je ta sigurnost
veoma krhka. Volio je oca i postojali su trenuci kad bi osjećaj bio čak i dublji i snažniji od
pukog voljenja. Ali on je patio od činjenice da otac nije bio netko na koga se mogao
osloniti, za koga bi se mogao uhvatiti, da nije bio poput Grka, u čiji se sud, čvrst poput
stijene, i te kako mogao pouzdati. Poslije je zbog te spoznaje znao osjećati grižnju
savjesti. Sigurnost koja mu je nedostajala nije bila nešto što čovjek drži u ruci, pa da bi
mu se nedostatak mogao predbaciti kao promašaj. Da bi postao siguran, čovjek je morao
imati sreće sam sa sobom. A otac nije imao previše sreće, ni s drugima ni sa sobom
samim.
Gregorius sjedne za kuhinjski stol i stade smišljati pismo za ravnatelja. Sve čega se
mogao dosjetiti zvučalo mu je ili pregrubo, ili je odveć ponizno molio za razumijevanje. U
šest sati nazvao je željezničke informacije. Od Ženeve put je trajao trideset šest sati.
Putovalo se preko Pariza i Irúna u Baskiji, a odatle noćnim vlakom za Lisabon, kamo se
stizalo oko jedanaest sati ujutro. Gregorius naruči voznu kartu. Vlak za Ženevu polazio je
u pola osam.
Napokon je uspio sročiti pismo.

16
Knjigoteka
 daša&bocca

Poštovani gospodine ravnatelju, dragi kolega Kägi, u međuvremenu ste zacijelo doznali
da sam jučer bez objašnjenja otišao s nastave i da se više nisam vratio, a znat ćete i da me
se više nije moglo pronaći. Dobro mi je, ništa mi se nije dogodilo. Ali tijekom jučerašnjeg
dana stekao sam iskustvo koje je promijenilo mnogo toga. Ono je odveć osobno, a k tome i
previše konfuzno a da bih ga mogao staviti na papir. Jednostavno, moram Vas zamoliti da
prihvatite moj iznenadan i neobjašnjen čin. Mislim da me poznajete dovoljno dobro da
znate da se to ne događa iz lakomislenosti, neodgovornosti ili ravnodušnosti. Odlazim na
dalek put i sasvim je neizvjesno kad ću se vratiti i u kojem smislu. Ne očekujem da radno
mjesto čuvate za mene. Najveći dio mog života bio je najtješnje povezan s Gimnazijom i
siguran sam da će mi nedostajati. Ali sad me nešto tjera od nje i moglo bi biti da je taj potez
konačan. Obojica se divimo Marku Aureliju i Vi ćete se sigurno sjetiti ovog mjesta iz
njegovih Ogleda o sebi: „Ogriješi se mirne duše, ogriješi se o sebe samu i nanesi si bol,
moja dušo; ali poslije više nećeš imati vremena da se poštuješ i respektiraš. Jer svatko
ima samo jedan život, jedan jedini. Ali za tebe on je istekao, a ti u njemu nisi imala obzira
prema sebi samoj nego si se pretvarala kao da se tvoja sreća tiče drugih duša... Ali oni
koji pozorno ne prate kretanje vlastite duše nužno su nesretni.”
Zahvaljujem Vam na povjerenju s kojim ste mi uvijek pristupali i na dobroj suradnji. Vi
ćete - u to sam siguran - spram učenika pronaći prave riječi, riječi koje će im reći i kako
sam rado s njima radio. Prije nego što sam jučer otišao, promatrao sam ih i mislio: „Koliko
vremena oni još imaju pred sobom!”
U nadi da ćete imati razumijevanja i s najboljim željama za Vas i Vaš rad, bilježim se,
Vaš Raimund Gregorius
P. S. Svoje knjige ostavio sam na katedri. Biste li bili tako dobri da ih spremite na
sigurno?

Na kolodvoru Gregorius ubaci pismo u sandučić. Poslije, kraj bankomata, osjetio je

kako mu se tresu ruke. Obrisao je naočale i provjerio ima li uza se putovnicu, voznu
kartu i adresar. Pronašao je sjedalo do prozora. Dok je vlak napuštao kolodvor u smjeru
Ženeve, snijeg je padao u velikim, lakim pahuljama.

17
Knjigoteka
 daša&bocca

4.

Koliko god je mogao, Gregorius se pogledom držao posljednjih kuća Berna. Kad ih je
naposljetku bespovratno izgubio iz vida, izvadio je adresar i stao zapisivati imena
učenika koje je poučavao tijekom svoje karijere. Počeo je s proteklom godinom i zaputio
se u prošlost. Uz svako ime potražio je lice, karakterističnu gestu i znakovitu epizodu.
Posljednjih triju generacija prisjetio se bez muke, potom mu se sve češće činilo da netko
nedostaje. Sredinom devedesetih godina razred se sastojao samo još od malog broja lica
i imena, a potom je i vremenski slijed postao mutan. Ostali su samo još pojedini mladići i
djevojke s kojima je proživio nešto posebno.
Zatvorio je notes. Povremeno bi u gradu susreo učenika ili učenicu kojima je
predavao prije mnogo godina. Nisu to viši bili mladići i djevojke, nego muškarci i žene s
partnerima, zanimanjima i djecom. Prepao bi se kad bi vidio promjene na njihovim
licima. Katkad bi njegov užas bio izazvan rezultatom promjene: preranom ogorčenju,
izmučenom pogledu ili naznaci neke ozbiljne bolesti. Najčešće bi se međutim zgrozio od
puke činjenice da su promijenjena lica svjedočila o nezaustavljivom protjecanju vremena
i nemilosrdnoj propasti svega što živi. Pogledao bi tada svoje ruke na kojima su se
vidjele prve staračke pjege, a katkada bi uzimao fotografije iz studentskih dana i
pokušavao zamisliti kako je izgledalo prevaljivanje tog dugog puta do danas, iz dana u
dan, iz godine u godinu. Za takvih dana bio je plašljiviji nego inače pa se znalo dogoditi
da se nenajavljen pojavi u Doxiadesovoj ordinaciji, ne bi li ga ovaj još jedanput lišio
straha da će oslijepiti. Najviše su ga izbacivali iz ravnoteže susreti s učenicima koji su u
međuvremenu mnogo godina proživjeli u inozemstvu, na drugom kontinentu, u drugoj
klimi, s drugim jezikom. A vi? I dalje u Kirchenfeldu? pitali bi, a njihovi pokreti odavali bi
namjeru da krenu dalje. U noći nakon takva susreta najprije bi se običavao braniti od
takvih pitanja, a poslije od osjećaja da se uopće mora braniti.
A sad, kad mu je sve to prolazilo kroz glavu, sjedio je nakon više od dvadeset četiri
sata bez sna u vlaku i vozio se ususret neizvjesnoj budućnosti, kakvu još nikad nije imao
pred sobom.
Boravak u Lausannei bio je iskušenje. Na istom peronu nasuprot njemu stajao je vlak
za Bern. Gregorius zamisli kako izlazi na bernskom kolodvoru. Pogledao je na sat. Kad bi
uzeo taksi do Kirchenfelda, stigao bi taman još na četvrti sat nastave. A pismo - sutra bi
morao uhvatiti poštara ili zamoliti Kägija da mu preda neotvorenu omotnicu. Neugodno,
ali ne i nemoguće. Sad mu pogled padne na notes koji je ležao na stoliću u kupeu. Ne
otvorivši ga, vidje pred sobom popis imena učenika. I odjednom shvati: ono što je počelo
kao pokušaj da se nakon nestanka posljednjih bernskih kuća uhvati za nešto prisno,
postajalo je tijekom sljedećih sati sve više rastankom. Da bi se mogao rastati od nečeg,
pomisli dok je vlak polako kretao, čovjek se mora suočiti s time i tako ostvariti unutarnji
odmak. Neizgovorena, difuzna samorazumljivost, kojom predmet rastanka obuzima
čovjeka, mora se pretvoriti u jasnoću koja mu daje da prepozna što mu on znači. A to
opet znači da se mora zgusnuti u nešto što ima obrise pregledne poput popisa velikog
broja učenika koji su njegov život odredili jače nego bilo što drugo. Gregoriusu se učini
da vlak, koji je sad napuštao kolodvor, ostavlja za sobom i dio njega samog. Na trenutak
mu se učini da na santi leda, koja se odvojila zbog blagog potresa, pluta prema hladnom,
otvorenom moru.

18
Knjigoteka
 daša&bocca

Kad je vlak ubrzao, on zadrijema i probudi se tek kad osjeti kako se kompozicija
zaustavlja na ženevskom kolodvoru. Putem prema francuskom brzom vlaku bio je
uzbuđen kao da se sprema na višetjedno putovanje transsibirskom željeznicom. Tek što
je sjeo na svoje mjesto, oko njega se sjati društvo francuskih putnika. Graktanje prožeto
histeričnom elegancijom ispuni vagon, a kad se netko raskopčana kaputa nagnuo nad
njega ne bi li odložio svoju prtljagu, njemu skliznu naočale. Tada je Gregorius učinio
nešto što nije nikad prije: uzme svoje stvari i preseli se u prvi razred.
Mnogo godina prošlo je od rijetkih prilika u kojima je putovao prvim razredom.
Florence je bila ta koja ga je tada silila na to, on joj se pokorio i s osjećajem hohštapleraja
sjeo na skupo sjedalo. „Smatraš li me dosadnim?” pitao ju je nakon jednog od tih
putovanja. „Što? Ne smiješ me pitati takvo što, Munduse!” rekla je i prošla rukom kroz
kosu kao što je to uvijek činila kad ne bi znala što dalje. Kad je Gregorius sad, dok je vlak
kretao, s oba dlana prešao preko otmjenih sjedala, njegov čin učini mu se zakašnjelom,
djetinjom osvetom, čiji smisao nije baš dokraja razumio. Bio je sretan što u blizini ne
sjedi nitko tko bi mogao primijetiti taj mutni osjećaj.
Šokirala ga je visina razlike koju je morao platiti kondukteru, a kad je čovjek otišao,
dvaput je prebrojio novac koji mu je ostao. Izgovorio je PIN svoje kreditne kartice i
zapisao ga u notes. Nešto poslije istrgnuo je tu stranicu i bacio je. Oko Ženeve prestalo je
sniježiti i on nakon više tjedana prvi put ugleda sunce. Kroz staklo mu je grijalo lice i on
se umiri. Na žiro-računu uvijek je imao previše novca, to je dobro znao. „Ma, što to
radite?” pitala bi službenica banke kad bi vidjela koliko se nakupilo, jer je podizao malo.
„Ta morate nešto učiniti sa svojim novcem!” Ulagala ga je za njega i on je s godinama
stekao lijep imetak, kojeg kao da nije bio svjestan.
Gregorius pomisli na svoja dva udžbenika za latinski, koja je dan prije ostavio na
katedri. Anneli Weiss, napisao je netko djetinjim rukopisom na prvoj stranici. Dok je
odrastao, njegovi mu nisu mogli priuštiti nove knjige pa je pretražio cijeli grad dok u
jednom antikvarijatu nije pronašao rabljene. Kad mu ih je pokazao, Adamova jabučica
njegova oca snažno se trznula, kao i uvijek kad bi ga nešto tištalo. Tuđe ime na njegovim
knjigama isprva mu je smetalo. Ali onda je prethodnu vlasnicu zamislio kao djevojčicu s
bijelim dokoljenkama i kosom koja se vijorila na vjetru. Nije potrajalo dugo, a on se od
rabljenih knjiga više nije htio odvajati ni pod koju cijenu, a kamoli zamijeniti ih za nove.
Svejedno, uživao je kada bi novcem, koji je zarađivao kao učitelj na zamjeni, stare
tekstove mogao kupiti u novim, lijepim izdanjima. Prošlo je od toga više od trideset
godina, ali sve mu se i dalje činilo pomalo nestvarno. Nedavno je još stajao pred
policama i mislio: Da si barem mogu priuštiti takvu knjižnicu!
Slike sjećanja u Gregoriusu se polako stadoše pretvarati u slike sna, u kojem se tanka
knjižica, u koju je majka zapisivala koliko je zaradila kao čistačica, neprestance
pojavljivala kao varljivo vilinsko svjetlo. Bio je sretan kad ga je iz sna prenuo zvuk
razbijene čaše koja je nekome pala sa stola.
Do Pariza bilo je još sat vremena. Gregorius sjedne u vagon-restoran i zagleda se u
svijetao dan na pragu proljeća. I tu mu iznenada postade jasno da se zaista otisnuo na to
putovanje - da ono nije bilo samo mogućnost, nešto što je izmislio za besane noći i što bi
moglo biti, nego nešto što se događalo zaista i stvarno. Što je više prostora davao tom
osjećaju, to mu se više činilo da su se odnosi između mogućeg i stvarnog počeli mijenjati.
Nisu li Kägi, njegova škola i svi učenici čija su imena bila zapisana u notesu bili stvarni,
ali ipak samo kao mogućnosti koje su se ostvarile slučajno, dok je ono što je Gregorius
doživljavao u tom trenutku - klizanje i prigušena grmljavina vlaka, tihi zveket čaša koje
se dodiruju na susjednom stolu, miris užegla ulja koji dopire iz kuhinje, dim cigareta koji
je kuhar s vremena na vrijeme otpuhivao - posjedovalo stvarnost koja nije imala veze s
19
Knjigoteka
 daša&bocca

pukom mogućnošću, a ni s ostvarenom mogućnošću, već je prije svega bilo jednostavna i

puka stvarnost, ispunjena gustoćom veličanstvene nužnosti koja odlikuje nešto skroz-
naskroz stvarno?
Gregorius je sjedio pred ispražnjenim tanjurom i šalicom vrele kave, osjećajući da
nikad u životu nije bio budan kao sad. I nije mu se činilo da je posrijedi postupan
prijelaz, kao kad netko sa sebe polako otresa san i postaje sve budniji, dok se sasvim ne
razbudi. Bilo je drukčije. Bio je to nov način budnosti, nov način bivanja u svijetu, o
kojem dotad nije znao ništa. Kad se na vidiku pojavio Gare de Lyon, vratio se na svoje
mjesto, a kad je poslije stupio nogom na peron, učinilo mu se da prvi put pri punoj
svijesti napušta vlak.

20
Knjigoteka
 daša&bocca

5.

Silina sjećanja zatekla ga je nespremnog. Nije zaboravio da je to bio njihov prvi

kolodvor, njihov prvi zajednički dolazak u neki strani grad. Naravno da to nije zaboravio.
Ali nije računao s time da će, kad bude ovdje stajao, biti kao da vrijeme stoji. Zeleni
željezni nosači i crvene cijevi. Okrugli lukovi. Krov koji propušta svjetlo.
- Hajdemo u Pariz! - rekla je Florence pri prvom zajutarku u njegovoj kuhinji, grleći
rukama privijene noge.
- Misliš...
- Da, sad, sad odmah!
Bila je njegova učenica, ljupka, mahom nepočešljana djevojka, koja je svojom
dražesnom ćudljivošću svima mutila um. Iz tromjesečja u tromjesečje iznenada je
postala pravi as iz latinskog i grčkog, a kad je te godine prvi put stupio pred polaznike
fakultativne nastave hebrejskog, ona je sjedila u prvom redu. Ali Gregoriusu ni u snu ne
bi bilo palo na pamet da bi to moglo imati veze s njim.
Uslijedio je maturalni ispit, a onda je prošlo još godinu dana dok se nisu ponovno
susreli u kafiću sveučilišta.
- Kakav li si ti samo sljepić - rekla je kad mu je skinula naočale. - Ništa ti tada nisi
primijetio! A svi su znali. Svi!
Bilo je točno, pomisli Gregorius, vozeći se taksijem prema Gareu Montparnasseu, da
je on bio jedan od onih koji takve stvari ne primjećuju - čovjek koji je čak i pred samim
sobom bio toliko neznatan da nije htio povjerovati da bi netko mogao razviti snažan
osjećaj spram njega - njega! Ali kod Florence je bio u pravu.
- Nikad nisi doista mislila na mene - rekao joj je na kraju njihova petogodišnjeg
braka.
Bile su to jedine riječi optužbe koje joj je uputio cijelo to vrijeme. Gorjeli su poput
vatre i tad mu se činilo da se sve raspada u pepeo.
Ona je gledala u pod. Unatoč svemu nadao se da će mu se usprotiviti. Ali nije rekla
ništa.
LA COUPOLE. Gregorius nije računao s tim da će se voziti duž Avenije Montparnasse
i vidjeti restoran u kojem je zapečaćen njihov razlaz a da o tome nikad nisu rekli ni riječi.
Zamolio je vozača da stane i neko vrijeme šutke promatrao crvenu tendu sa žutim
slovima i trima zvjezdicama slijeva i zdesna. Bilo je veliko priznanje kad su Florence kao
doktorandicu pozvali ovamo na konferenciju romanista. Na telefonu je zvučala
nervozno, gotovo histerično, kako mu se učinilo, pa nije bio siguran bi li za vikend došao
po nju, kao što su se bili dogovorili. Ali onda je ipak otišao i susreo se s njezinim novim
prijateljima u tom glasovitom lokalu, čiji mu je miris probranih jela i skupih vina već pri
ulasku dokazao da ondje ne pripada.
- Samo još trenutak - reče vozaču i ode prijeko.
Ništa se nije promijenilo i on smjesta ugleda stol za kojim se sasvim neprikladno
odjeven sučelio s tim književno-znanstvenim hvalisavcima. Riječ je bila o Horaciju i o
Sapfi, prisjetio se dok je stajao na putu užurbanim, razdražljivim konobarima. Nitko se
nije mogao mjeriti s njim kad je citirao stih po stih i duhovite dosjetke dobro odjevene
gospode svojim bernskim akcentom mrvio u prah, jednu za drugom, dok za stolom
napokon nije zavladao muk.

21
Knjigoteka
 daša&bocca

Na povratku Florence je sjedila sama u vagon-restoranu, dok su se naknadni potresi

njegova bijesa polako stišavali i uzmicali pred žalošću što mu je uopće bilo potrebno da
se na takav način dokazuje pred Florence; jer to je, naravno, bilo posrijedi.
Izgubljen u tim davnim događajima Gregorius je zaboravio na vrijeme i sad je taksist
morao upotrijebiti sve svoje vratolomno umijeće kako bi na vrijeme stigli na Gare
Montparnasse. Kad se napokon bez daha smjestio na svom sjedalu, a vlak polako krenuo
put Irúna, ponovio se samo osjećaj koji ga bijaše spopao i u Ženevi: da je vlak, a ne on,
bio taj koji je odlučivao o tome hoće li se nastaviti to veoma budno i veoma stvarno
putovanje koje ga je iz sata u sat, od stanice do stanice, odnosilo sve dalje iz njegova
dotadašnjeg života. Tri sata, sve do Bordeauxa, vlak se neće zaustavljati i neće biti
mogućnosti za povratak.
Pogledao je na sat. U školi se kraju primicao prvi dan bez njega. U tim minutama
čekalo ga je šestero učenika hebrejskog. U šest sati, nakon dvosata, katkada je znao
odlaziti s njima u kavanu i govoriti im kako su biblijski tekstovi izrasli iz povijesti, ali
podliježu i slučajnosti. Ruth Gautschi i David Lehmann, koji su htjeli studirati teologiju
pa su stoga najmarljivije radili, sve su češće pronalazili razlog da ne odlaze tamo. Prije
mjesec dana pitao ih je zašto. Okolišajući, odgovorili su da im se čini kao da im on nešto
oduzima. Naravno, ti su se tekstovi mogli proučavati i biološki. Ali ipak je to Sveto pismo.
Iza zatvorenih rebrenica Gregorius je ravnatelju preporučio da za hebrejski zaposli
njegovu bivšu učenicu, studenticu teologije. Imala je kosu boje bakra i sjedila je na
istome mjestu kao i svojedobno Florence. Ali njegova nada da posrijedi nije tek
slučajnost, nije se ispunila.
Nekoliko trenutaka u glavi mu je vladala potpuna praznina, a potom Gregorius pred
sobom ugleda Portugalkino lice kako se bijelo, gotovo prozirno pomalja iza ručnika od
frotira. Još jedanput stajao je pred ogledalom u školskom toaletu i osjećao da zapravo ne
želi obrisati telefonski broj koji mu je zagonetna žena bila ispisala preko čela. Još
jedanput ustao je s katedre, uzeo s klina vlažan kaput i izašao iz učionice.
Português. Gregorius se prepadne, širom razrogači oči i zagleda se u ravan francuski
krajolik, nad kojim se sunce spuštalo prema horizontu. Riječ, koja je zvučala poput
melodije izgubljene u snenoj daljini, odjednom više nije držala vodu. Pokušao je povratiti
očaravajući zvuk kojim je odisao glas, ali sve što je uspio uhvatiti bila je jeka koja brzo
blijedi, a uzaludan napor samo je pojačavao osjećaj da mu izmiče dragocjena riječ na
kojoj se temeljilo cijelo njegovo putovanje. Ništa mu ne bi koristilo ni da je znao kako je
točno govornica na ploči jezičnog tečaja izgovorila tu riječ.
Otišao je do nužnika i dugo držao lice pod mlazom vode s okusom klora. Vrativši se,
izvukao je iz prtljage knjigu plemenita Portugalca i počeo prevoditi sljedeći odlomak.
Isprva, bio je to samo njegov bijeg prema naprijed, grčevit pokušaj da unatoč
maloprijašnjem šoku i dalje vjeruje u putovanje. Ali nakon prve rečenice tekst ga
ponovno obuze onako kako je to doživio i kod kuće, u noćnoj kuhinji.

NOBREZA SILENCIOSA. BEZVUČNO PLEMSTVO. Zabluda je povjerovati da presudni

trenuci u nekom životu, za kojih se zauvijek mijenja njegov uobičajen smjer, moraju odisati
glasnom, jarkom dramatikom i biti praćeni snažnim unutarnjim burama. Kičasta je to
bajka koju su stvorili pijani novinari, filmaši pohlepni za svjetlom bljeskalica i pisci u čijim
glavama stvari funkcioniraju kao u žutom tisku. Uistinu, dramatika iskustva koje određuje
život često je nevjerojatno tiha. Eksploziji, snažnoj vatri i erupciji vulkana ona je tako malo
srodna da se iskustvo u trenutku u kojem se stječe često uopće ne primjećuje. Kad razvija
svoje revolucionarno djelovanje i brine se da život uranja u sasvim novo svjetlo i dobiva

22
Knjigoteka
 daša&bocca

sasvim novu melodiju, ona to čini bezvučno i u toj predivnoj bezvučnosti nalazi se njezina
posebna plemenitost.

Povremeno bi Gregorius dizao pogled s teksta i pogledavao van, prema zapadu.

Učinilo mu se da se u preostaloj svjetlini sumračna neba sad već može naslutiti more.
Odložio je rječnik i zatvorio oči.
„Kad bih samo još jedanput mogla vidjeti more”, rekla je njegova majka pola godine
prije smrti, kad je osjetila da joj život promiče, „ali mi si to ne možemo priuštiti.”
„Koja će banka meni dati kredit”, začuje Gregorius oca kako govori, ,,a posebno za
takvo što.”
Gregorius mu je zamjerio tu predaju bez borbe. A onda je, tada još učenik u
Kirchenfeldu, učinio nešto što ga je samog iznenadilo do te mjere da se nikad više nije
uspio osloboditi osjećaja da se to možda nije zaista dogodilo.
Bio je kraj ožujka, prvi dan proljeća. Ljudi su nosili ogrtače prebačene preko ruke, a
kroz otvoren prozor barake ulazio je blag proljetni zrak. Baraka je izgrađena nekoliko
godina prije jer je u glavnoj zgradi gimnazije ponestalo prostora pa je postalo tradicija
da se tamo smještaju učenici završnog razreda. Odlazak u baraku činio se stoga kao prvi
korak ispita zrelosti. Pritom su se miješali osjećaji oslobođenja i straha. „Još godinu dana,
onda je napokon gotovo...” „Još godinu dana, onda će se morati...” Ti kolebljivi osjećaji
pronalazili su svoj izraz u načinu na koji su učenici šetali prema baraci: nonšalantno i
strašljivo u isti mah. Čak i sad, četrdeset godina poslije u vlaku za Irún, Gregorius je
mogao osjetiti kako je tada bilo biti u toj koži.
Poslijepodne je počelo s grčkim. Poučavao ga je ravnatelj, Kägijev prethodnik Imao je
najljepši grčki rukopis koji se mogao zamisliti, slova je doslovce slikao, posebice su
zaobljenja - primjerice u slovima omega i teta, ili i eta, kad bi je povlačio prema dolje -
bila čista kaligrafija. Volio je grčki. Ali on ga voli na pogrešan način, mislio je Gregorius u
učionici. Njegov način da ga voli bio je ohol. Nije on slavio riječi. Da je bilo tako -
Gregoriusu bi se to svidjelo. Ali dok bi taj čovjek virtuozno ispisivao najteže glagolske
oblike, on nije slavio riječi nego samog sebe kao nekog tko ih poznaje. Riječi su tako
postajale ornamenti kojima je resio samog sebe, pretvarale su se u nešto Što je bilo
srodno njegovoj točkastoj leptir-kravati, koju je nosio iz godine u godinu. Istjecale su iz
njegove raspisane ruke s pečatnjakom, kao da su i one neka vrsta pečatnjaka, dakle,
isprazan nakit i, kao takav, suvišne. Time su grčke riječi prestajale biti zaista grčke. Činilo
se kao da zlatna prašina pečatnjaka rastače njihovo grčko biće, koje bi se ukazalo samo
onome koji ih je volio zbog njih samih. Pjesništvo je za ravnatelja bilo nešto poput
probrana komada pokućstva, iznimnog vina ili elegantne večernje garderobe. Gregorius
je osjećao da mu tom samodopadljivošću krade Eshilove i Sofoklove stihove. Činilo se da
ne zna ništa o grčkoj drami. Odnosno ne, znao je sve o njoj, često je obilazio amfiteatre,
vodio edukativna putovanja s kojih se vraćao preplanuo. Ali on to uopće nije razumio -
zaključio je Gregorius, iako ne bi znao reći što točno time misli.
Gledao je kroz otvoren prozor barake i mislio na majčinu rečenicu, rečenicu koja je
njegov bijes na ravnateljevu oholost dovodila do točke vrenja, iako nije bio u stanju
objasniti kako. Osjećao je kako mu srce lupa. Pogledavši na ploču, uvjerio se da
ravnatelju treba još neko vrijeme da završi početu rečenicu i okrene se učenicima.
Bešumno je odmaknuo stolicu, dok su drugi pognutih leđanastavili pisati. Otvorenu
bilježnicu ostavio je na klupi. S napetom sporošću nekog tko planira iznenadni napad,
napravio je dva koraka prema otvorenom prozoru, sjeo na dasku, prebacio noge i našao
se vani.

23
Knjigoteka
 daša&bocca

Posljednje što je vidio unutra bilo je začuđeno i oduševljeno lice Eve, crvenokose
djevojke s pjegama na licu i pomalo škiljava pogleda kojim Gregoriusa, dječaka s debelim
staklima i ružnim, socijalnim okvirom naočala, na njegovu žalost još nikad nije pogledala
drukčije nego podrugljivo. Okrenula se prema susjedi u klupi i došapnula joj nešto.
„Nevjerojatno”, govorila je u svakoj prilici. Zato su je zvali Nevjerojatna. „Nevjerojatno!”
rekla je kad je doznala za taj nadimak.
Gregorius je brza koraka otišao do Medvjeđeg trga. Bio je sajamski dan, štandovi su
se nizali jedan za drugim pa je napredovao sporo. Kad ga je svjetina prisilila da se
zaustavi kraj jednog štanda, pogled mu padne na otvorenu blagajnu, jednostavnu
metalnu kutiju s jednim pretincem za kovanice i drugim za novčanice, skupljene u
pozamašan svežanj. Piljarica se baš bila sagnula i slagala izloženu robu, njezina široka
stražnjica u grubom suknu karirane suknje stršala je uvis. Gregorius se polako
primaknuo blagajni, dok je pogledom prelazio preko ljudi oko sebe. Trebala su mu dva
koraka da se nade ispod štanda, izvadi iz blagajne svežanj novčanica i izgubi se u gomili.
Dok je teška daha hodao ulicom prema kolodvoru, prisiljavajući se da mu korak bude
miran, čekao je da ga netko stane dozivati ili da ga čvrsto zgrabi, ali ništa od toga nije se
dogodilo.
Stanovali su u četvrti Länggasse, u sivoj stambenoj zgradi prljava pročelja, a kad je
Gregorius ušao u hodnik kuće, u kojem je od jutra do mraka smrdjelo na zelje, vidio se
kako ulazi u sobu bolesne majke, koju je nakanio iznenaditi najavom da će uskoro vidjeti
more. Tek na malom odmorištu pred vratima postade mu jasno da je cijela stvar bila
nemoguća, jednostavno suluda. Kako da njoj, a poslije i ocu, objasni odakle mu odjednom
sav taj novac? On, katastrofalan lažac?
Putem natrag prema Medvjeđem trgu kupio je omotnicu i stavio u nju svežanj
novčanica. Žena u kariranoj suknji bila je sva uplakana kad se ponovno pojavio na
njezinu štandu. Kupio je voća, a dok je ona s druge strane tezge bila zauzeta vaganjem,
gurnuo je omotnicu među povrće. Pred kraj odmora bio je ponovno u školi, ušao kroz
otvoren prozor u baraku i sjeo na svoje mjesto.
„Nevjerojatno!” rekla je Eva kad ga je vidjela i otad ga je počela poštovati više nego
prije. Ali to nije bilo važno koliko je mislio. Važnije je bilo to što otkriće o sebi samome,
koje mu je priskrbio posljednjih sat vremena, u njemu nije izazvalo užas nego veliko
čuđenje, čije je odjeke osjećao još tjednima.
Vlak je napuštao bordoški kolodvor u smjeru Biarritza. Vani je bila gotovo noć i
Gregorius vidje svoje lice u prozorskom staklu. Što bi bilo da je tada o njegovu životu
odlučivao onaj koji je uzeo novac iz blagajne, umjesto onog koji je stare, šutljive riječi
naučio voljeti tako da im je dao vlast nad svim ostalim? Što je bilo zajedničko tadašnjem i
sadašnjem iskoraku? Je li im uopće nešto bilo zajedničko?
Gregorius posegne za Pradovom knjigom i uzme je pretraživati dok nije pronašao
lakonski zapis, koji mu je preveo knjižar u španjolskoj knjižari na Hirschengrabenu:

Ako je tako da možemo živjeti samo mali dio onoga što je u nama - što se događa s
ostatkom?

U Biarritzu ulaze muškarac i žena koji se zaustavljaju kraj sjedala ispred

Gregoriusova i raspravljaju o svojoj rezervaciji. Vinte e oito. Potrajalo je dok glasove koji
su se ponavljali nije identificirao kao portugalske riječi i potvrdio svoju pretpostavku:
dvadeset osam.

24
Knjigoteka
 daša&bocca

Koncentrirao se na ono što su njih dvoje govorili i tijekom sljedećih pola sata
katkada bi mu pošlo za rukom prepoznati neku riječ, ali takvih je bilo malo. Sljedećeg
dana prije podne on će sići s vlaka u gradu gdje će većina toga što će ljudi govoriti kliziti
pokraj njega. Mislio je na Bubenbergov trg, Medvjeđi trg, Saveznu cestu, Kirhenfeldski
most. U međuvremenu se vani potpuno smračilo. Gregorius napipa novac, kreditnu
karticu i rezervne naočale. Bojao se.
Stigli su na kolodvor Francuskog pograničnog mjesta Hendaye. Vagon se ispraznio.
Kad su Portugalci to primijetili, uznemirili su se i posegnuli za prtljagom.
- Isto aínda não é Irún - reče Gregorius: Ovo još nije Irún. Bila je to rečenica s ploče
jezičnog tečaja, samo što je ime mjesta bilo drugo. Portugalce zbuni njegov nespretan
izgovor i sporost kojom je nizao riječi. Ipak, pogledali su van i prepoznali ploču na
kolodvoru.
- Muito obrigada - reče žena.
- De nada - uzvrati Gregorius. Portugalci sjedoše, a vlak krene. Gregorius nikad neće
zaboraviti tu scenu. Bile su to njegove prve portugalske riječi u stvarnom svijetu i imale
su učinak. Da riječi mogu nešto prouzrokovati, pokrenuti ili zaustaviti nekog, nasmijati
ga ili rasplakati: još kao dijete smatrao je to zagonetnim i taj se dojam zadržao do danas.
Kako riječi to čine? Nije li to poput magije? Ali u tom trenutku misterij mu se činio većim
nego inače, jer bile su to riječi o kojima još jučer ujutro nije imao pojma. Kad je nekoliko
minuta poslije stao na irunski peron, nestalo je svega straha i on se sigurna koraka
zaputio prema spavaćim kolima.

25
Knjigoteka
 daša&bocca

6.

Bilo je deset sati kad je vlak, koji će do sljedećeg jutra proći kroz cijeli Iberski
poluotok, krenuo te jednu za drugom ostavio za sobom mutne kolodvorske svjetiljke i
skliznuo u tminu. Kupei kraj Gregoriusova ostali su prazni. Dva kupea dalje u smjeru
vagon-restorana jedan je vitak, visok muškarac prosijede kose stajao naslonjen na vrata.
- Boa noite - rekao je kad su im se pogledi susreli.
- Boa noite - reče i Gregorius.
Kad je čuo nevješt izgovor, preko strančeva lica preleti smiješak. Bilo je to profinjeno
lice, jasnih, oštrih crta, u kojima je bilo nečeg otmjenog i nepristupačnog. Muškarčeva
tamna odjeća svojom upadljivom elegancijom podsjeti Gregoriusa na foaje neke opere.
Samo je olabavljena kravata kvarila taj dojam. Sad čovjek prekriži ruke preko prsluka,
nasloni glavu na vrata i sklopi oči. Zatvorenih očiju lice mu se doimalo veoma bijelo i
isijavalo je umor, umor koji je vjerojatno imao veze i s drugim stvarima, a ne samo s
kasnim satom. Kad je vlak nekoliko minuta poslije postigao punu brzinu, muškarac
otvori oči, kimne Gregoriusu i nestane u kupeu.
Gregorius bi dao sve na svijetu samo da je mogao zaspati, ali nije pomagalo čak ni
jednolično lupanje kotača koje se prenosilo na ležaj. Uspravio se i pritisnuo čelo na
prozorsko staklo. Pokraj njega klizili su napušteni mali kolodvori, mliječne, difuzne
svjetlosne kugle, nečitka imena mjesta koja su promicala poput strijela, ostavljena kola
za prtljagu, glava s kapom u čuvarskoj kućici, pas bez gospodara, naprtnjača na stupu, a
iznad njega čuperak plave kose. Sigurnost koju mu je dao uspjeh s prvim portugalskim
riječima počela se gubiti. „Jednostavno ćete me nazvati. Bio dan ili noć.’’ Čuo je
Doxiadesov glas i pomislio na njihov prvi susret prije dvadeset godina, kad je još imao
snažan akcent.
- Slijepi? Ne. S očima jednostavno niste bili sretne ruke. Mi redovito kontroliramo
mrežnicu. Osim toga, sad postoje i laseri. Nema razloga za paniku. - Na putu k vratima
zastao je i pogledao ga prodornim pogledom. - Imate li još kakvih briga?
Gregorius je bez riječi odmahnuo glavom. Da je predviđao rastavu od Florence, rekao
mu je tek nekoliko mjeseci poslije. Grk je kimnuo, činilo se da ga to ne iznenađuje.
„Katkada se bojimo nečeg, jer se bojimo nečeg drugog”, rekao je.
Nešto prije ponoći Gregorius ode u vagon-restoran. Vagon je bio prazan, izuzme li se
muškarac prosijede kose, koji je s konobarom igrao šah. Zapravo je restoran već
zatvoren, signalizirao je konobar, ali onda je Gregoriusu ipak donio mineralnu vodu i
gestom ga pozvao da sjedne za njihov stol. Gregorius brzo zamijeti da će se muškarac,
koji je nosio naočale zlatnog okvira, uhvatiti u rafiniranu konobarovu stupicu. Držeći
ruku već na figuri, muškarac ga pogleda prije nego što će povući potez. Gregorius
odmahne glavom i on povuče ruku. Konobar, čovjek žuljevitih ruku i grubih crta lica, iza
kojih se ne bi očekivao Šahovski mozak, iznenađeno digne pogled. Sad muškarac sa
zlatnim naočalama okrene ploču prema Gregoriusu i pokretom ruke ga pozove da
nastavi igru. Uslijedila je duga, žilava borba i bila su gotovo dva sata kad je konobar
odustao.
Kad su poslije stajali pred vratima njegova kupea, muškarac upita Gregoriusa odakle
dolazi, a onda nastaviše razgovor na francuskom. Muškarac reče da svaka dva tjedna
putuje tim vlakom i samo je jedan jedini put uspio pobijediti tog konobara, dok drugog

26
Knjigoteka
 daša&bocca

uglavnom tuče. Predstavio se: José António da Silveira. Bio je, kako je rekao, poslovni
čovjek i prodavao porculan u Biarritzu, a budući da se bojao letenja, putovao je vlakom.
- Tko uopće poznaje prave razloge svog straha - rekao je nakon kraće stanke i tad se
na njegovu licu ponovno pojavi iscrpljenost, koju je Gregorius bio zamijetio već prije.
Kad mu je potom ispričao kako je od oca preuzeo mali pogon i napravio od njega
veliko poduzeće, govorio je o sebi kao o nekom drugom, tko je donosio same logične, ali
sve u svemu pogrešne odluke. Tako je zvučalo i kad je govorio o svojoj rastavi i o dvoje
djece, koje gotovo da nije viđao. U njegovu glasu osjećalo se razočaranje i žalost, a
Gregoriusa se dojmilo što u njemu ipak nije bilo samosažaljenja.
- Problem je - reče Silveira kad se vlak zaustavio na kolodvoru u Valladolidu - što mi
nemamo pregled nad vlastitim životom. Ne vidimo ni naprijed ni unatrag. Ako nešto
prođe dobro, jednostavno smo imali sreću. - Nevidljivi čekić udarcem krene provjeravati
kočnice. - A kako to da ste vi u ovom vlaku?
Sjedili su na Silveirinu krevetu, a Gregorius je pričao svoju priču. Portugalku na
Kirhenfeldskom mostu je izostavio. Takvo što mogao je reći Doxiadesu, ali ne i strancu.
Bio je sretan što ga Silveira ne moli da ode po Pradovu knjigu. Nije htio da je netko drugi
čita i govori o njoj.
Kad je završio, zavlada tišina. U Silveiri se nešto uskomešalo. Gregorius je to vidio
prema načinu na koji je vrtio svoj pečatnjak, kao i prema kratkim, plahim pogledima koje
mu je dobacivao.
- I vi ste jednostavno ustali i napustili školu? Samo tako? Gregorius kimnu. Iznenada
mu je bilo žao što je govorio o tome; činilo mu se kao da je time ugrozio nešto vrijedno.
- Sad ću pokušati zaspati - rekao je.
Silveira izvadi notes, zamolivši Gregoriusa da mu ponovi riječi Marka Aurelija o
pokretima vlastite duše. Kad je Gregorius napustio kupe, Silveira ostade sjediti nagnut
nad notes, prateći olovkom riječi.
Gregorius je sanjao o crvenim cedrovima. Riječi Cedros vermelhos prolazile su sve
vrijeme poput vilinskih svjetala kroz njegov nemiran san. Bilo je to ime nakladničke kuće
koja je objavila Pradove bilješke. Dotad na to nije obraćao pozornost. Tek ga je Silveirino
pitanje kako misli pronaći autora podsjetilo na to da će najprije morati potražiti tu
izdavačku kuću. Možda je knjiga izašla u vlastitoj nakladi, pomislio je prije sna, u tom
slučaju crveni cedrovi imali bi značenje koje poznaje samo Amadeu de Prado. U snu je s
tajnovitim imenom na usnama i telefonskim imenikom pod miškom lutao strmim
ulicama Lisabona, izgubljen u gradu bez lica, o kojem je znao samo da leži na
brežuljcima.
Kad se oko šest sati probudio i pred prozorom svoga kupea pročitao ime
SALAMANCA, otvorio se sasvim nenajavljeno ventil sjećanja koji je četiri desetljeća bio
zatvoren. Prvo što je oslobodio bilo je ime jednog drugog grada: Isfahan. Iznenada je bilo
tu, ime perzijskog grada, u koji je htio otići nakon škole. Ime, koje je u sebi nosilo toliko
tajnovite stranosti, dodirnulo je Gregoriusa u tom trenutku poput šifre za neki drugi,
mogući život, koji se nije usudio živjeti. A kad je vlak napuštao kolodvor u Salamanci, on
nakon dugog vremena još jedanput proživi osjećaje u kojima se taj drugi život tada kako
otvarao, tako i zatvarao.
Počelo je time da je učitelj hebrejskog već nakon godinu dana zatražio od njih da
čitaju Knjigu o Jobu. Kad je počeo razumijevati rečenice, Gregorius se osjećao opijen pa
mu se otvorio put koji ga je vodio ravno na Orijent. Kod Karla Maya Orijent je zvučao
jako njemački, ne samo zbog jezika. Sad, u knjizi koja se čitala od kraja prema početku,
zvučao je orijentalno. Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama. Trojica Jobovih

27
Knjigoteka
 daša&bocca

prijatelja. Već i sama imena kao da su u svojoj omamljujućoj stranosti dolazila preko svih
oceana svijeta. Divna li svijeta nalik snu!
Nakon toga neko vrijeme htio je postati orijentalist. Netko tko se razumije u Istok.
Volio je tu riječ, vodila ga je izvan četvrti Länggasse, u žarče svjetlo. Neposredno prije
mature prijavio se za mjesto kućnog učitelja u Isfahanu, koje je jedan švicarski
industrijalac bio raspisao za svoju djecu. Nevoljko - pun brige za njega, ali i straha zbog
praznine koju će ostaviti - otac mu je dao 13,30 franaka za perzijsku gramatiku, a on je
nove šifre Orijenta u svojoj sobi ispisivao na malu zidnu ploču.
Ali onda ga je počeo proganjati jedan san, koji kao da je sanjao cijelu noć. Bio je to
veoma jednostavan san i dio muke zasigurno se svodio na tu jednostavnost, koja kao da
se pojačavala što bi se češće vraćala slika. Jer san se zapravo sastojao samo od jedne
jedine slike: Vreli orijentalni pijesak, pustinjski pijesak, bijel i užaren, dospio mu je s
vrelim perzijskim vjetrom na naočale i nakupio se ondje poput užarene kore koja mu je
otimala vid, a potom rastopila stakla njegovih naočala i izjela mu oči.
Dva-tri tjedna san ga je neprestance napadao i progonio dobar dio dana: nakon toga
vratio je perzijsku gramatiku u knjižaru, a ocu novac. Tri franka i trideset, koliko je smio
zadržati, spremio je u malu kutiju i sad mu se činilo da posjeduje perzijski novac.
Što bi bilo od njega da je prevladao strah od vrele orijentalne prašine i otputovao?
Gregorius pomisli kako je hladnokrvno na Medvjeđem trgu posegnuo piljarici u blagajnu.
Bi li ta hladnokrvnost bila dovoljna da izađe nakraj sa svime što bi ga spopalo u
Isfahanu? Papirus. Zašto je nešto, što je desetljećima smatrao šalom koja mu nikako nije
mogla nauditi, odjednom tako boljelo?
Silveirin tanjur već je bio prazan kad je Gregorius stigao u vagon-restoran, a i dvoje
Portugalaca, s kojima je večer prije razmijenio prve riječi na njihovu jeziku, bili su već
pri drugoj šalici kave.
Za sobom je imao sat vremena što ih je budan preležao na ležaju razmišljajući o
poštaru, koji bi oko devet stupio u hol gimnazije i ostavio poštu kod podvornika. Danas
će u pošti biti njegovo pismo. Kägi neće vjerovati vlastitim očima. Mundus je pobjegao iz
svoga života. Svatko drugi da, ali on? Vijest će obići cijelu zgradu, uza stubište i niz njega,
a među učenicima na stubama ispred ulaza bit će to jedina tema razgovora.
Gregorius je u mislima prošao sve kolege, zamišljajući što će misliti, osjećati i reći.
Pritom je otkrio nešto što ga je streslo poput strujnog udara: Ni za koga od njih nije bio
siguran. Isprva se činilo drukčije: Burri, primjerice, bojnik i redoviti posjetitelj crkve,
smatrat će to nerazumljivim, jednostavno nastranim i zazornim, jer što će sad biti s
nastavom; Anita Mühletaler, koja se upravo rastajala od supruga, zamišljeno će nakriviti
glavu, mogla je zamisliti takvo što, iako ne za sebe; Klabermatten, ženskar i potajni
anarhist iz Saas Feea u zbornici će možda reći: „Zapravo, zašto, ne?”; dok će Virginie
Ledoyen, učiteljica francuskog, čija je uštogljena pojava bila sušta suprotnost njezinu
svjetlucavom imenu, na vijest reagirati krvničkim pogledom. Ali onda se Gregorius sjeti
da je bigotnog pater familiasa Burrija prije nekoliko mjeseci vidio u pratnji plavuše u
kratkoj haljinici, koja mu je vrlo vjerojatno bila više od obične znanice; kako je Anita
Mühletaler mogla biti i te kako sitničava kad bi učenici prevršili mjeru; kolika je
Klabermatten bio kukavica kad se trebalo oduprijeti Kägiju i s kojom je lakoćom Virginie
Ledoyen dopuštala laskavim učenicima da je smotaju i odvrate od njezinih strogih
nakana.
Je li se iz toga nešto moglo izvesti? Nešto što bi se odnosilo na stav prema njemu i
njegovu iznenadnom činu? Je li se tu moglo naslutiti skriveno razumijevanje ili čak
potajna zavist? Gregorius se uspravio i zagledao u krajolik, utonuo u srebrnasto

28
Knjigoteka
 daša&bocca

svjetlucavo zelenilo maslinika. Prisnost u kojoj je sve te godine živio s kolegama

pokazala se okoštalim neznanjem, koje je postalo varljivom navikom. I je li mu zapravo
bilo važno - zaista važno da zna što oni misle? Je li razlog njegovu neznanju bila samo
njegova neispavana glava ili je napokon bio na putu da osvijesti otuđenost koja je
oduvijek postojala, ali se skrivala iza socijalnih rituala?
U usporedbi s licem koje je na slabašnom svjetlu noćnog kupea postalo propusno -
propusno za osjećaje koji su iznutra hrupili van i propusno za pogled izvana koji je
gledao da ih istraži - Silveirine crte lica tog jutra bile su zatvorene. Na prvi pogled činilo
se da mu je žao što je u intimnost kupea, u kojem je mirisalo na vunene deke i
dezinfekcijsko sredstvo, propustio potpunog stranca. Gregorius je isprva oklijevao bi li
sjeo za njegov stol. Ali uskoro je shvatio: To što se pokazivalo u njegovim zategnutim,
strogim crtama nisu bili povlačenje i odbojnost, već zamišljena trezvenost, koja je
otkrivala da je susret s Gregoriusom u njemu izazvao složene, začuđujuće osjećaje, koje
je nastojao kontrolirati.
Pokazao je na telefon kraj svoje šalice.
- U hotelu u kojem smještam svoje poslovne partnere rezervirao sam sobu za vas.
Evo vam adresa.
Pružio je Gregoriusu posjetnicu s podacima na poleđini. Rekao je da će prije dolaska
morati pregledati još neke papire i krenuo ustati. Ali onda se još jedanput naslonio, a
način na koji je pritom pogledao Gregoriusa dokazivao je da se u njemu nešto pokrenulo.
Pitao ga je je li ikad požalio što je život posvetio starim jezicima jer to je zasigurno
značilo tih i povučen život.
„Smatraš li da sam dosadan?” Gregorius se prisjeti kako ga je pitanje, koje je nekoć
uputio Florence, zaokupljalo tijekom jučerašnjeg putovanja, a nešto od toga zasigurno se
vidjelo na njegovu licu jer ga Silveira uplašen zamoli da njegove riječi ne tumači
pogrešno, on samo pokušava zamisliti kako bi bilo voditi takav život, toliko različit od
njegova.
- Bio je to život kakav sam želio - odgovori Gregorius i dok su se u njemu još
formirale posljednje riječi, on užasnut osjeti da u čvrstoći kojom ih izgovara ima prkosa.
Još prije dva dana, kad je na Kirhenfeldskom mostu vidio Portugalku kako čita, prkos mu
nije bio potreban. Rekao bi on isto to, ali u njegovim riječima ne bi bilo ni daška prkosa,
već bi izašle iz njega poput mirna, neprimjetna izdisaja.
A zašto onda sjedite ovdje? Gregorius se bojao tog pitanja i elegantni mu se
Portugalac na trenutak učini poput inkvizitora.
Potom ga Silveira upita koliko je potrebno da se nauči grčki. Gregorius odahne i baci
se na odgovor koji ispadne predug.
- Biste li mi mogli zapisati nekoliko hebrejskih riječi, ovdje, na ubrus - upita Silveira.
I Bog reče: neka bude svjetlo! I bi svjetlo, zapisa Gregorius i prevede mu to.
Silveiri zazvoni telefon. Završivši razgovor, reče da mora ići. Ubrus gurne u džep
sakoa.
- Kako se ono kaže svjetlo? - upita stojeći pa na putu prema vratima riječ ponovi u
sebi.
Široka rijeka vjerojatno je bila Tejo. Gregorius se prepadne: to je značilo da će
uskoro stići. Otišao je u svoj odjeljak spavaćih kola, koji je kondukter u međuvremenu
pretvorio u običan kupe s plišanim sjedalima, i sjeo kraj prozora. Nije htio da vožnja
završi. Što će on u Lisabonu? Imao je hotel. Dat će nosaču napojnicu, zatvoriti vrata i
odmoriti se. A što onda?

29
Knjigoteka
 daša&bocca

Nevoljko uze u ruku Pradovu knjigu i stane je listati.

SAUDADE PARADOXAL. PARADOKSALNA ČEŽNJA. Tisuću devetsto dvadeset dva dana

ja sam ulazio u licej, u koji me poslao otac, najstroži u cijeloj zemlji, kako se govorilo. „Ne
moraš postati učenjak”, rekao je i pokušao se nasmiješiti što mu, kao obično, nije uspjelo.
Trećeg dana već mi je postalo jasno da moram gnječiti dane da oni ne zgnječe mene.

Dok je Gregorius u rječniku tražio rieč gnječiti, vlak je stigao na lisabonski kolodvor
Santa Apolónia.
Tih nekoliko pročitanih rečenica sasvim ga je obuzelo. Bile su to prve rečenice koje
su odavale nešto o Portugalčevu izvanjskom životu. Učenik gimnazije koji je brojio dane i
sin oca, kojem smiješak najčešće ne bi uspio. Je li to bio uzrok prigušena gnjeva koji je
progovarao iz drugih rečenica? Gregorius nije mogao reći zašto, ali želio je znati više o
tom gnjevu. Ugledao je prve crte na portretu nekoga tko je živio ovdje, u ovom gradu.
Nekoga s kim se želio češće susretati. Činilo mu se kao da mu i grad u tim rečenicama
izlazi ususret. Kao da mu je upravo prestao biti stran.
Uzeo je svoju putnu torbu i izašao na peron. Silveira ga je čekao. Otpratio ga je do
taksija i rekao vozaču adresu hotela.
- Imate moju posjetnicu - reče Gregoriusu uz škrt pozdrav.

30
Knjigoteka
 daša&bocca

7.

Kad se Gregorius probudio, bilo je kasno poslijepodne i sumrak se spuštao na grad

zastrt oblacima. Čim je ušao u hotelsku sobu, zavukao se pod deku i onako odjeven
zapao u olovan san, u kojem ga nije napuštao osjećaj da si zapravo ne može priuštiti da
spava jer valjalo je obaviti tisuće stvari, stvari koje nisu imale imena, što ih nije činilo
ništa manje hitnima, naprotiv, njihova sablasna bezimenost činila ih je nečim čega se
smjesta valja prihvatiti ne bi li se spriječilo da se dogodi nešto strašno, što se također ne
može imenovati. Dok se umivao u kupaonici, s olakšanjem je osjetio da s bunilom nestaje
i strah da će nešto propustiti učiniti, i time si na ramena zauvijek natovariti krivnju.
Tijekom sljedećih sat vremena sjedio je kraj prozora i uzaludno pokušavao misli
dovesti u red. Povremeno bi pogledom okrznuo putnu torbu koja je neraspakirana
stajala u kutu. Kad se smračilo, otišao je do recepcije i raspitao se ima li još letova za
Zürich ili Ženevu. Nije ih bilo, a dok se dizalom vozio prema svom katu, začuđen osjeti
koliko mu je olakšanje donijela ta informacija. Onda je u mraku sjedio na postelji i
pokušavao protumačiti taj iznenadni gubitak bremena. Okrenuo je Doxiadesov broj i
pustio da zvoni deset puta prije nego što je spustio slušalicu. Otvorio je knjigu Amadeua
de Prada i nastavio čitati ondje gdje je prestao na kolodvoru.

Šest puta na dan čuo sam zvonjavu zvona s tornja koje je označavalo početak nastave,
a zvučalo je kao da monasi pozivaju na molitvu. Jedanaest tisuća petsto trideset dva puta
stisnuo sam dakle zube i vratio se s dvorišta u tmurno zdanje, umjesto da poslušam svoju
maštu, koja me je kroz kapiju slala van prema pristaništu, na palubu nekog parobroda,
gdje bih poslije lizao sol s usana.
Sad, trideset godina poslije, uvijek se iznova vraćam na to mjesto. Za to ne postoji ni
najmanji praktični razlog. Dakle, zašto? Sjedim na mahovinom obraslim, ruševnim
stubama ispred ulaza i nemam pojma zašto mi srce lupa tako snažno. Zašto me hvata
zavist kad vidim kako učenici smeđih nogu i svijetle kose ulaze i izlaze kao da su ovdje kod
kuće? Što je to na čemu im zavidim? Nedavno, kad su zbog vrućine prozori bili otvoreni,
slušao sam profesore i čuo mucave odgovore prestravljenih đaka na pitanja od kojih sam se
i sam tresao. Još jedanput sjediti ondje unutra - ne, to sigurno nije bilo ono što sam želio. U
hladnom mraku dugačkih hodnika susreo sam podvornika, čovjeka glave isturene kao u
ptice, koji mi je prišao nepovjerljiva pogleda. „Što tražite ovdje?” pitao me kad sam već
prošao pokraj njega. Imao je astmatičan glas koji je zvučao kao da dopire s nekog
onostranog suda. Zastao sam a da se nisam okrenuo. „Ovdje sam išao u školu”, rekao sam i
stao prezirati sam sebe kad sam čuo kako je to promuklo zvučalo. Nekoliko sekundi u
hodniku vladao je potpun, sablastan muk. Onda se čovjek iza mene troma koraka dao u
pokret. Osjećao sam se uhvaćen. Ali u čemu?
Posljednjeg dana završnog ispita stajali smo svi iza svojih klupa; sa školskim kapama
na glavama činilo se kao da smo zauzeli stav mirno. Odmjerena koraka senhor Cortés išao
je od jednog do drugog, a lice mu je bilo uobičajeno strogo kad nam je objavio skupnu
ocjenu i bezizražajna nam pogleda uručio svjedodžbe. Blijed i bez radosti moj marljivi
susjed u klupi prihvati svoju i zadrži je među sklopljenim rukama kao Bibliju. Najslabiji
učenik u razredu, preplanuli miljenik djevojaka, nasmijan pusti svoju da sklizne na tlo kao
komad smeća. Onda smo izašli na podnevnu vrućinu srpanjskog dana. Što se moglo, što je

31
Knjigoteka
 daša&bocca

trebalo učiniti sa svim tim vremenom koje je bilo pred nama, otvoreno i bezoblično,
perolako u svojoj slobodi i teško kao olovo u svojoj neizvjesnosti?
Nikad prije, ali ni poslije nisam doživio ništa što bi mi tako izražajno i trajno predočilo
koliko su ljudi različiti kao što je to učinila sljedeća scena. Najslabiji učenik u razredu prvi
je skinuo kapu, poletno se okrenuo oko sebe i bacio je preko plota školskog dvorišta u
obližnje jezerce, gdje se polako napila vode i nestala pod lopočima. Trojica ili četvorica
slijedila su njegov primjer, a jedna je kapa ostala visjeti na plotu. Moj susjed u klupi
poravna potom svoju kapu, bojažljiv i zgađen do te mjere da se nije moglo odrediti koji je
osjećaj u njemu prevladavao. Što će učiniti sutra ujutro, kad više ne bude razloga za
stavljanje kape? Najupečatljiviji bio je, međutim, prizor koji sam vidio u jednom sjenovitom
kutu dvorišta. Napola skriven iza prašna žbuna jedan je pokušavao spremiti svoju kapu u
torbu. Nije ju htio jednostavno natiskati unutra, vidjelo se prema pokretima, pokušavao je
sve, samo ne bi li je što obzirnije ugurao u torbu. Na kraju je oslobodio prostor, izvadivši
nekoliko knjiga koje je sad nespretno i nesnalažljivo uzeo pod mišku. Kad se okrenuo i
pogledao prema nama, iz njegovih očiju mogla se iščitati nada da ga nitko nije vidio pri
tom sramotnom činu, pa i onaj posljednji, iskustvom izbrisan trag djetinje pomisli da bi
čovjek skretanjem pogleda mogao postati nevidljiv.
Još danas osjećam kako sam u rukama vrtio vlastitu znojnu kapu, najprije u jednom
smjeru, potom u drugom. Sjedio sam na toploj mahovini ulaznih stuba i mislio na
zapovjedničku želju svog oca da postanem liječnik - dakle, netko tko je u stanju ljude poput
njega osloboditi boli. Volio sam ga zbog njegova povjerenja i proklinjao zbog nesnosna
tereta koji mi je natovario svojom željom. U međuvremenu, stigle su učenice iz ženske škole.
„Jesi li sretan što je gotovo?” pitala je Maria João i sjela kraj mene. Pomno me odmjerila. „Ili
si možda žalostan?”
Čini mi se da sad napokon znam što me svaki dan iznova tjera da se odvezem do škole:
htio bih se vratiti onim minutama na školskom dvorištu u kojima je prošlost bila skliznula s
nas a da budućnost još nije bila počela. Vrijeme je zastalo i zadržalo dah, kao što to poslije
nikad više nije. Jesu li preplanula koljena Marije João i miris sapuna u njezinoj svijetloj
haljini ono čemu bih se želio vratiti? Ili je posrijedi želja - patetična želja poput sna - da još
jedanput stanem na toj točki svoga života i budem u prilici krenuti posve drukčijim,
smjerom od onog koji je od mene napravio ovo što sad jesam?
Ima nečega čudnog u toj želji, ona ima okus paradoksalnosti i logičke neobičnosti. Jer
onaj koji to želi - to ipak nije onaj koji netaknut budućnošću stoji na raskrižju. Prije bi se
reklo da je posrijedi onaj koji se, obilježen prijeđenom budućnošću koja se pretvorila u
prošlost želi vratiti ne bi li opozvao neopozivo. A bi li ga on htio opozvati da ga nije
pretrpio? Sjediti još jedanput na toploj mahovini i držati kapu - paradoksalna je to želja da
otputujem u vrijeme koje je iza mene te da na to putovanje povedem i sebe - obilježenog
onim što se dogodilo. I je li zamislivo da se tadašnji dječak usprotivio očevoj želji pa nikad
nije stupio u medicinsku predavaonicu - kao što bih to danas katkada poželio? Je li on to
mogao učiniti, a biti ja? U meni tada nije bilo stajališta pretrpljena iskustva, zbog kojeg bih
mogao poželjeti da na raskrižju krenem drugim smjerom. Što bih dakle imao od toga da
vratim vrijeme unatrag i pretvorim se, gaseći iskustvo za iskustvom, natrag u dječaka,
zaljubljenog u svjež miris haljine Marije João i njezina smeđa koljena? Dječak s kapom -
morao bi se jako razlikovati od mene kako bi krenuo drugim smjerom onako kako bih ja to
danas želio. Ali onda, kao netko drugi, on ne bi ni postao netko tko bi poslije želio povratak
prijašnjim raskrižjima. Mogu li poželjeti biti on? Čini mi se da bih mogao biti zadovoljan
što sam on. Ali to zadovoljstvo - ono može postojati samo za mene, koji nisam on, samo kao
ostvarenje želja koje nisu njegove. Da sam zaista on - ja ne bih imao želje koje bi me u svom

32
Knjigoteka
 daša&bocca

ispunjenju mogle učiniti toliko zadovoljnim što sam on, koliko to mogu moje vlastite, dokle
god zaboravljam da ih uopće ne bih imao kad bi se ostvarile.
A ipak sam siguran da ću se ubrzo ponovno probuditi sa željom da se odvezem u školu i
time popustiti pred čežnjom čiji predmet uopće ne može postojati jer se ne može čak ni
misliti. Može li postojati nešto luđe od ovog: biti pokrenut željom koja nema zamisliv
predmet?

Bila je već gotovo ponoć kad je Gregorius napokon bio siguran da je razumio taj teški
tekst. Prado je dakle bio liječnik i postao je to jer je otac, kojem smiješak mahom ne bi
uspio, izrazio tu zapovjedničku želju, želju koja nije proistekla iz diktatorske samovolje
ili očinske taštine, nego se razvila iz bespomoćnosti kroničnih bolova. Gregorius otvori
telefonski imenik. Prezime Prado pronašao je četrnaest puta, ali među njima nitko se nije
zvao Amadeu, nitko Inácio i nitko Almeida. Zašto je pretpostavio da Prado živi u
Lisabonu? Potom na poslovnim stranicama potraži izdavačku kuću Cedros vermelhos.
Ništa. Hoće li biti prisiljen pretražiti cijelu zemlju? Je li to imalo smisla? Makar i
najmanjeg?
Gregorius krene u noćni grad. Odlazak u grad nakon ponoći - činio je to otkako je
sredinom dvadesetih izgubio sposobnost da zaspi bez muke. Nebrojeno puta hodao je
praznim bernskim ulicama, zastajkujući povremeno i osluškujući poput slijepca
malobrojne korake koji su se približavali ili udaljavali. Volio je stajati pred tamnim
izlozima knjižara gdje bi ga obuzeo osjećaj da sve te knjige pripadaju samo njemu jer svi
ostali spavaju. Spora koraka skrenuo je sad iz ulice kraj hotela u široku Avenidu de
Liberdade, odakle se zaputio u smjeru Baixe, donjeg grada, gdje su ulice bile poredane
kao na šahovskoj ploči. Bilo je hladno i fina je magla stvorila mliječna dvorišta oko
staromodnih svjetiljki i njihova zlatnog svjetla. Pronašao je zalogajnicu u kojoj je pojeo
sendvič i popio kavu.
Prado je neprestance iznova sjedao na stube svoje škole, zamišljajući kako bi bilo da
ima sasvim drugi život. Gregorius pomisli na pitanje koje mu je postavio Silveira i na
koje je dao prkosan odgovor da je živio život koji je htio. Osjetio je kako od slike
sumnjičava liječnika na stubama obraslim u mahovinu i pitanja sumnjičavog poslovnog
čovjeka u vlaku u njemu nešto klizi, nešto što na sigurnim, prisnim ulicama Berna nikad
ne bi počelo kliziti.
Jedini čovjek koji je osim njega još bio u zalogajnici, sad je platio i izašao. U žurbi,
koja mu je bila sasvim neshvatljiva, Gregorius također plati i pođe za čovjekom. Bio je to
stariji muškarac, koji je vukao jednu nogu, zaustavljajući se katkad kako bi predahnuo.
Na pristojnoj udaljenosti Gregorius ga je pratio na Bairro Alto, gornji grad, sve dok nije
nestao za vratima jedne uske, dotrajale kuće. Ubrzo se na prvom katu upalilo svjetlo,
zavjese se razgrnuše i čovjek se s cigaretom među usnama pojavi na otvorenom prozoru.
Iz sigurne tame jedne kućne veže, Gregorius se zagleda kraj njega u unutrašnjost
osvijetljena stana. Sofa s jastucima od otrcane goblenske tkanine. Dvije fotelje koje nisu
pristajale uz nju. Jedna vitrina s posuđem i malim, šarenim figurama od porculana. Na
zidu raspelo. Nijedna jedina knjiga. Kako je bilo biti taj čovjek?
Nakon što je čovjek zatvorio prozor i navukao zavjese, Gregorius izađe iz veže.
Izgubio je orijentaciju pa je krenuo niz prvu ulicu. Jošnikad nije na taj način pošao ni za
kim, s mišlju kako bi bilo da se umjesto vlastitog živi taj tuđi život. Bila je to sasvim nova
vrsta znatiželje, koja se upravo probudila u njemu i odgovarala je novoj vrsti budnosti
koju je doživio za vožnje vlakom i s kojom je u Parizu sišao s vlaka, jučer ili kad god da je
to bilo.

33
Knjigoteka
 daša&bocca

Tu i tamo sad bi zastao i pogledao preda se. Ta stari su tekstovi, njegovi stari
tekstovi, također bili prepuni likova koji su živjeli neki život, a čitanje i razumijevanje tih
tekstova uvijek je značilo i čitanje i razumijevanje tih života. Zašto je dakle sad sve bilo
tako novo, imati posla s plemenitim Portugalcem ili sa šepavim čovjekom od malo prije?
Na vlažnoj kaldrmi strme ulice oprezno je stavljao nogu pred nogu i s olakšanjem
odahnuo kad je ponovno prepoznao Avenidu de Liberdade.
Udarac ga zadesi nespremna jer nije čuo čovjeka na koturaljkama kako se približava.
Bio je to pravi gorostas, koji je Gregoriusa u pretjecanju pogodio laktom u sljepoočnicu i
strgnuo mu naočale. Omamljen i iznenada bez vida, Gregorius posrnu nekoliko koraka i
na svoj užas osjeti kako je nagazio na naočale, koje pod njegovom nogom puknuše uz
zvuk razbijena stakla. Preplavi ga val panike. „Ne zaboravite rezervne naočale”, čuo je
kako mu Doxiades govori na telefonu. Onda kleknu na cestu i stane napipavati krhotine
stakla i ostatke okvira. Ono što je uspio napipati skupio je i zavezao u rupčić. Duž zidova
kuća polako je napipao put do hotela.
Noćni vratar prestravljeno poskoči, a kad se Gregorius dovoljno približio zrcalu u
predvorju, vidio je da mu sa sljepoočnice kaplje krv. U dizalu vratarov rupčić čvrsto
pritisne uz ranu pa potrči hodnikom, drhtavih prstiju otvori vrata i pohita do putne
torbe. Osjetio je suze olakšanja kad je rukom napipao hladni metalni etui rezervnih
naočala. Stavio je naočale na nos, oprao krv i zalijepio flaster koji mu je dao vratar preko
ozlijeđene kože na sljepoočnici. Bilo je pola tri. Na aerodromu nitko nije dizao slušalicu.
Oko četiri je zaspao.

34
Knjigoteka
 daša&bocca

8.

Da Lisabon sljedećeg jutra nije bio uronjen u to očaravajuće svjetlo, pomislio je

Gregorius poslije, stvari bi možda krenule sasvim drugim smjerom. Možda bi se onda
odvezao na aerodrom i prvim avionom odletio kući. Ali svjetlo nije dopuštalo nikakve
pokušaje povratka. Njegov sjaj pretvarao je sve prošlo u nešto veoma udaljeno, gotovo
nestvarno, volja je pod snagom njegove jarkosti gubila svaku sjenu onoga što je bilo i
jedina mogućnost bila bi krenuti u budućnost, od čega god se ona sastojala. Bern i
njegove snježne pahulje bili su daleko i Gregoriusu nije bilo lako povjerovati da su prošla
samo tri dana otkako je na Kirhenfeldskom mostu susreo tajnovitu Portugalku.
Nakon doručka okrenuo je broj Joseá Antonija de Silveire, no javila se tajnica. Pitao
ju je može li mu preporučiti okulista koji govori njemački, francuski ili engleski. Nakon
pola sata nazvala ga je prenoseći mu Silveirine pozdrave: spomenula je liječnicu kojoj je
odlazila njegova sestra, ženu koja je dugo radila na sveučilišnim klinikama u Coimbri i
Münchenu.
Ordinacija se nalazila u četvrti Alfama, najstarijem dijelu grada iza dvorca. Gregorius
se polako kretao na jarkom dnevnom svjetlu, izbjegavajući na vrijeme svakog s kim bi se
mogao sudariti. Katkada bi zastao i protrljao oči iza debelih stakala naočala: to je dakle
bio Lisabon, grad u koji je otišao kad je promatrajući svoje učenike, svoj život, iznenada
vidio s kraja i jer mu je u ruke dospjela knjiga jednog portugalskog liječnika čije su riječi
zvučale kao da su upućene njemu.
Prostorije u koje je stupio sat vremena poslije uopće nisu izgledale kao liječnička
ordinacija. Tamna drvenarija, originalne slike i debeli sagovi stvarali su dojam da se
čovjek nalazi u stanu neke plemenitaške obitelji u kojem sve ima svoj utvrđen oblik i
događa se bez ikakva šuma. Gregorius se nije začudio što je čekaonica prazna. Netko tko
živi u takvim prostorijama ne treba prihode od pacijenata. „Senhora Eça stići će za
nekoliko minuta”, rekla je žena za prijamnim pultom. Ništa na njoj nije govorilo da je
riječ o medicinskoj asistentici. Jedino što je upućivalo na poslovnost bio je svjetlucav
monitor pun imena i brojki. Gregorius pomisli na jednostavne, pomalo otrcane
prostorije Doxiadesove ordinacije i njegovu otresitu pomoćnicu. Iznenada ga obuze
osjećaj izdaje, a kad se otvoriše jedna visoka vrata i kroz njih uđe liječnica, bio je sretan
što s tim nerazumnim osjećajem više ne mora biti sam.
Doutora Mariana Conceição Eça bila je prije svega žena velikih, tamnih očiju koje su
zračile povjerenjem. Na tečnom njemačkom, tek tu i tamo s ponekom pogreškom,
pozdravila je Gregoriusa kao Silveirina prijatelja, a znala je već i što je posrijedi.
Prekinula ga je kad se počeo ispričavati zbog svoje uzrujanosti radi jednih običnih
slomljenih naočala. Razumije se da kratkovidna osoba jedan par uvijek treba imati u
rezervi, rekla je, naprosto zbog osjećaja sigurnosti.
Iznenada se Gregorius potpuno umiri. Osjeti kako tone duboko u naslonjač ispred
njezina pisaćeg stola i poželi da nikad više ne mora ustati. Žena kao da je imala
neograničeno mnogo vremena: nikad kod liječnika Gregorius još nije osjetio takvo što,
pa ni kod Doxiadesa. Bilo je nestvarno, gotovo kao u snu. Mislio je da će to biti uobičajen
pregled: mjerenja za okvir, standardne pretrage vida, a onda će ga s nalazom poslati k
optičaru. Umjesto toga ona ga zamoli da joj ispriča povijest svoje kratkovidnosti. Fazu po
fazu, brigu po brigu. Kad joj je na kraju pružio naočale, ona ga odmjeri pogledom.
- Vi ste čovjek koji ne spava dobro - reče.

35
Knjigoteka
 daša&bocca

Onda ga zamoli da ode u drugi dio prostorije, gdje su stajali aparati.

Pregled je potrajao više od sat vremena. Aparati su izgledali drukčije nego kod
Doxiadesa, a senhora Eça proučavala je unutarnji dio njegovih očiju pomno poput nekog
tko se upoznaje s posve novim krajolikom. Ono što se Gregoriusa najviše dojmilo bila je
međutim činjenica da je testove vida ponovila tri puta. U međuvremenu je nekoliko puta
prekidala pregled tražeći od Gregoriusa da hoda gore-dolje i nametala razgovor o
njegovu zanimanju.
- Kako dobro će čovjek vidjeti, to ovisi o mnogim stvarima - rekla je uz smiješak,
primijetivši njegovo čuđenje.
Na kraju je izračunala dioptriju koja je pokazivala znatno odstupanje od one
uobičajene, pri čemu je razlika između lijevog i desnog oka bila mnogo izraženija nego
inače. Senhora Eça vidjela je da je zbunjen.
- Jednostavno valja pokušati - reče i dodirne mu ruku.
Gregorius se kolebao između otpora i povjerenja. Povjerenje pobijedi. Liječnica mu
dade posjetnicu jednog optičara, a onda obavi telefonski poziv. S njezinim portugalskim
vratila se čarolija koju je osjetio kad je zagonetna žena s Kirhenfeldskog mosta izgovorila
riječ Português. Iznenada je imalo smisla što je došao u taj grad, naravno, bio je to smisao
koji se nije mogao imenovati, naprotiv, taj smisao zahtijevao je i da ga se ne pokušava
nasilu pretočiti u riječi.
- Dva dana - reče liječnica nakon što je spustila slušalicu. - Brže, kaže César, neće ići
ni uz najbolju volju.
Sad Gregorius iz džepa sakoa izvuče knjigu sa zabilješkama Amadeua de Prada,
pokaže joj neobično ime izdavača i ispriča o svojoj uzaludnoj potrazi u telefonskom
imeniku.
Da - reče ona rastreseno - zvuči kao vlastito izdanje. A crveni cedrovi - ne bih se
začudila da su metafora za nešto.
I Gregorius je to već bio pomislio: metafora ili kod za nešto tajno - krvavo ili lijepo -
skriveno ispod šarenog ili uvelog lišća životne priče.
Liječnica ode u drugu prostoriju i vrati se s adresarom. Otvorila ga je i prešla prstom
preko jedne stranice.
- Evo. Júlio Simões - reče. - Prijatelj mog pokojnog supruga, antikvar, koji o svakoj
knjizi zna više nego bilo koji smrtnik. Jednostavno sablasno.
Zapisala je adresu i objasnila Gregoriusu gdje se nalazi.
- Pozdravite ga. I vratite se s novim naočalama, htjela bih znati jesam li bila u pravu.
Kad se Gregorius okrenuo na odmorištu, ona je i dalje stajala na vratima, naslonjena
na okvir. Razgovarala je sa Silveirom preko telefona. Možda je znala i da je pobjegao.
Rado bi joj bio pričao o tome. Stubištem je prošao nevoljko, kao netko tko nerado
napušta neko mjesto.
Nebo je bilo prevučeno finom bijelom koprenom, koja je mutila sjaj sunčane
svjetlosti. Optičareva radionica nalazila se u blizini trajektnog pristaništa na Teju.
Namrgođeno lice Césara Santaréma razvedri se kad mu Gregorius reče odakle dolazi.
Pogledao je nalaz, odvagnuo rukom naočale koje mu je Gregorius pružio i rekao na
lošem francuskom da se ta stakla mogu napraviti od lakšeg materijala i staviti u lakši
okvir.
Bilo je to drugi put u kratkom vremenu da netko posumnja u sud Konstantina
Doxiadesa i Gregoriusu se učini da mu se iz ruku uzima dotadašnji život koji je, dokle mu

36
Knjigoteka
 daša&bocca

je sjećanje sezalo, bio život s teškim naočalama na nosu. Nesigurno je isprobavao okvir
za okvirom te se naposljetku na nagovor Santarémove asistentice, koja je znala samo
portugalski i govorila kao vodopad, odlučio za crvenkasti okvir koji mu se ipak činio
previše pomodnim i šik za njegovo široko, četvrtasto lice. Na putu za Bairro Alto, gdje se
nalazio antikvarijat Júlija Simõesa, neprestance si je govorio da se prema novim
naočalama može odnositi kao prema rezervnima i da ih uopće ne mora nositi, a kad se
napokon našao pred antikvarijatom, ponovno je stekao unutarnju ravnotežu.
Senhor Simões bio je koščat muškarac oštra nosa i tamnih očiju, iz kojih je
progovarala živahna inteligencija. Mariana Eça nazvala ga je i ispričala mu o čemu je
riječ. Pola grada Lisabona, pomisli Gregorius, kao da se bavi samo time da ga najavljuje i
prosljeđuje, gotovo da bi se već moglo govoriti o kolu najavljivanja. Nije se mogao sjetiti da
mu se ikad dogodilo išta slično.
- CEDROS VERMELHOS - takve izdavačke kuće - reče Simões - nije bilo u trideset
godina koliko se bavim knjižarstvom, u to sam siguran. UM OURIVES DAS PALAVRAS -
ne, ni za taj naslov nikad prije nije čuo. Listao je, čitao tu i tamo pokoju rečenicu, a
Gregoriusu se učini da čeka da mu sjećanje ipak nešto iznjedri na svjetlo dana.
Naposljetku još jedanput pogleda godinu objavljivanja. 1975. - tada je još bio pripravnik
u Portu pa ne bi ni znao za knjigu koja je izašla u vlastitoj nakladi, pogotovo ako je
tiskana u Lisabonu.
- Ako netko to zna - reče i napuni lulu - onda je to stari Coutinho, koji je prije mene
vodio ovu trgovinu. Gotovo mu je devedeset godina i lud je, ali njegovo pamćenje za
knjige je fenomenalno, pravo čudo. Ne mogu ga nazvati jer jedva da još nešto čuje, ali
napisat ću vam nekoliko redaka za njega.
Simões ode u kut do svog radnog stola, napiše nešto na papirić i stavi ga u omotnicu.
- S njim morate imati strpljenja - reče pružajući omotnicu Gregoriusu - u životu je
imao mnogo nesreće i ogorčen je starac. Ali zna biti i veoma prijazan, ako pogodite pravi
ton. Problem je u tome što se unaprijed nikad ne zna koji je ton pravi.
Gregorius ostade dugo u antikvarijatu. Da upozna grad kroz knjige - tako je on to
oduvijek činio. Prvo putovanje u inozemstvo na koje se otisnuo kao student odvelo ga je
u London. Na povratku trajektom u Calais postalo mu je jasno da tijekom tri dana osim
hostela, Britanskog muzeja i mnoštva knjižara oko njega od grada nije vidio gotovo ništa.
„Ali iste te knjige mogle su stajati i negdje drugdje!” govorili su mu i odmahivali glavom
zbog onoga što je propustio. „Da, ali zapravo ne stoje nigdje drugdje”, uzvratio je on.
A sad je stajao pred visokim vitrinama sa svim tim portugalskim knjigama koje nije
mogao čitati i osjećao kako dolazi u dodir s gradom. Kad je ujutro napustio hotel, učinilo
mu se da, kako bi svom boravku ondje dao smisao, mora što je brže moguće pronaći
Amadeua de Prada. Ali jutros su ondje bile tamne oči, crvenkasta kosa i crvena
baršunasta jakna Mariane Eçe, a sad sve te knjige s imenima bivših vlasnika koja su ga
podsjećala na potpise Anneli Weiss u njegovim udžbenicima za latinski.
O GRANDE TERRAMOTO. Osim da se dogodio 1755. i opustošio Lisabon, on o
velikom potresu, koji je kod tolikih poljuljao vjeru u Boga, nije znao ništa. Uzeo je knjigu
s police. Knjiga kraj nje, koja se zbog toga ukosila, nosila je naslov A MORTE NEGRA, a
govorila je o epidemiji kuge u 14. i 15. stoljeću. S objema knjigama pod miškom
Gregorius ode na drugu stranu prostorije, gdje su stajala književna djela. Luís Vaz de
Comões, Francisco de Sá de Miranda; Fernão Mendes Pinto; Camilo Castelo Branco. Cijeli
svemir o kojem još nikad ništa nije bio čuo, čak ni od Florence.
José Maria Eça de QueiRós, O CRIME DE PADRE AMARO. Oklijevajući, kao da je
posrijedi nešto zabranjeno, izvukao je svezak iz regala i dodao ga drugim dvama. A onda

37
Knjigoteka
 daša&bocca

se odjednom našao pred naslovom: Fernando Pessoa, O LIVRO DO DESASSOSSEGO.

Zapravo je bilo nevjerojatno, ali on je otputovao u Lisabon a da nije ni pomislio da odlazi
u grad pomoćnog knjigovođe Bernarda Soaresa, koji je radio na Bui dos Domadores, gdje
je Pessoa zapisivao misli koje su bile samotnije od svih misli za koje je svijet čuo prije i
poslije njega.
Je li bilo baš tako nevjerojatno? Polja su zelenija u svom opisu nego u svom zelenilu. Ta
rečenica dovela je do najblještavije epizode koja se svih tih godina odigrala između njega
i Florence.
Ona je s kolegama sjedila u dnevnoj sobi, čuo se smijeh i zveckanje čaša. Gregorius je
nevoljko otišao tamo jer mu je trebala jedna knjiga. Dok je ulazio u sobu, netko je čitao tu
rečenicu. „Nije li to briljantna rečenica?” viknuo je jedan od njezinih kolega. Pritom je
mahao svojom umjetničkom čupom i uhvatio je za golu ruku. „Tu rečenicu razumjet će
samo odabrani”, rekao je Gregorius. U sobi odjednom zavlada smetena tišina. „A ti si
jedan od odabranih?” upita Florence reskim tonom. Naglašeno sporo Gregorius uze
knjigu iz regala i izađe bez riječi. Potrajalo je nekoliko minuta dok iz sobe nije opet nešto
čuo.
Kad bi nakon toga negdje vidio KNJIGU NEMIRA, on bi brzo produljio dalje. O toj
epizodi nikad nisu razgovarali. Bila je dijelom svega onoga što je ostalo prešućeno kad su
se razilazili.
Sad Gregorius uzme knjigu iz regala.
- Znate li kakav dojam u meni izaziva ova nevjerojatna knjiga? - upita senhor Simões
ukucavajući cijenu u blagajnu. - Čini mi se kao da je Marcel Proust napisao eseje Michela
de Montaignea.
Gregorius je bio mrtav umoran kad je noseći tešku vrećicu stigao u Ruu Garrett, do
Camõesova spomenika. Ali nije mu se išlo natrag u hotel. Upravo je pristizao u taj grad i
htio je više tog osjećaja kako bi bio siguran da navečer neće ponovno zvati aerodrom da
rezervira kartu za povratak kući. Popio je kavu i sjeo na tramvaj koji će ga odvesti na
Cemitérío dos Prazeres, u čijoj je blizini stanovao Vitor Coutinho, ludi starac koji je
možda znao nešto o Amadeuu de Pradu.

38
Knjigoteka
 daša&bocca

9.

Stotinu godina starim lisabonskim tramvajem Gregorius se odvezao natrag u Bern

svoga djetinjstva. Vozilo koje ga je, drndavo, klimavo i zveckavo, vozilo kroz Bairro Alto
kao da se ni po čemu nije razlikovalo od starih tramvajskih vozila kojima se, kad još nije
morao plaćati, satima vozio bernskim cestama i ulicama. Iste klupe od lakiranih letvica,
isti konopac zvona kraj držača koji su visjeli sa stropa, ista metalna ručica, s pomoću koje
je vozač kočio i ubrzavao i o čijem je načinu rada Gregorius danas znao jednako malo kao
i tada. U neko doba, kad je već nosio kapu opće gimnazije, stara tramvajska vozila
zamijenjena su novima. Gregorius se nije usudio izgovoriti, ali smetalo mu je što se svijet
mijenja. Skupio je svu hrabrost, odvezao se do tramvajskog depoa i upitao čovjeka u
radnom odijelu što će se dogoditi sa starim vozilima. „Prodat će se u Jugoslaviju”, reče
mu ovaj. Vjerojatno je vidio koliko je nesretan jer je otišao u ured i vratio se s modelom
starog vozila. Gregorius ga je još čuvao kao vrijedan, izniman nalaz iz pretpovijesnog
doba. Pojavio mu se pred očima kad je lisabonski tramvaj na posljednjoj stanici stao uz
lupanje i škripu kotača.
Gregorius dotad nije ni pomislio da bi Portugalac neustrašiva pogleda mogao biti
mrtav. Ta misao sinula mu je tek sad, kad se našao pred grobljem. Polako i potišteno
prolazio je ulicama grada mrtvih, obrubljenim mnoštvom malih mauzoleja.
Prošlo je nekih pola sata kad se zaustavio pred visokom grobnicom od bijela
mramora kojeg su godine sunca i kiše osule mrljama. Dvije ploče urešenih rubova bile su
uklesane u kamen. AQUI JAZ ALEXANDRE HORÁCIO DE ALMEIDA PRADO QUE NASCEU
EM 28 DE MAIO DE 1890 E FALECEU EM 9 DE JUNHO DE 1954, pisalo je na gornjoj ploči
i još: AQUI JAZ MARIA PIEDADE REIS DE PRADO QUE NASCEU EM 12 DE JANEIRO DE
1899 E FALECEU EM 24 DE OUTUBRO DE 1960. Na donjoj, koja je bila mnogo svjetlija i
manje zarasla u mahovinu, Gregorius pročita: AQUI JAZ FÁTIMA AMÉLIA CLEMÊNCIA
GALHARDO DE PRADO QUE NASCEU EM I DE JANEIRO DE 1926 E FALECEU EM 3 DE
FEVEREIRO DE 1961, a ispod toga s manje patine na slovima: AQUI JAZ AMADEU INÁCIO
DE ALMEIDA PRADO QUE NASCEU EM 20 DE DEZEMBRO DE 1920 E FALECEU EM 20
DE JUNHO DE 1973.
Gregorius je buljio u posljednju brojku. Knjiga u njegovu džepu izašla je 1975. Ako je
to bio Amadeu, liječnik koji je pohodio strogi licej senhora Cortêsa, a poslije svako malo
sjedio na toploj mahovini njegovih stuba pitajući se kako bi bilo da je bio netko drugi -
onda on nije objavio svoje zabilješke. To je učinio netko drugi, vjerojatno u vlastitoj
nakladi. Prijatelj, brat ili sestra. Ako je ta osoba dvadeset devet godina poslije još
postojala - tad je trebao pronaći nju.
Ali ime na nadgrobnoj ploči moglo je biti i puka slučajnost. Gregorius je priželjkivao
da to bude slučajna podudarnost; želio je to svom silom. Bio bi razočaran i obeshrabren
kad više ne bi mogao susresti melankolična čovjeka koji je htio iznova zasnovati
portugalski jezik jer je u svom starom obliku toliko otrcan.
Svejedno je izvukao notes i zapisao sva imena s datumima rođenja i smrti. Taj
Amadeu de Prado navršio je pedeset tri godine. Oca je izgubio s trideset četiri. Je li to bio
otac kojem smiješak uglavnom ne bi uspio? Majka je umrla kad mu je bilo četrdeset.
Fátima Galhardo - to je mogla biti njegova supruga, žena je navršila samo trideset pet
godina i umrla kad je njemu bila četrdeset jedna.

39
Knjigoteka
 daša&bocca

Još jedanput Gregorius prijeđe pogledom preko grobnice i tek u tom trenutku opazi
još jedan natpis, napola prekriven divljim bršljanom: QUANDO A DITADURA É UM
FACTO A REVOLUÇÃO É UM DEVER. Ako je diktatura činjenica, revolucija je obveza. Je li
smrt tog Prada bila politička? „Revolucija klinčića”, koja je označila kraj diktature u
Portugalu, dogodila se u proljeće 1974. Taj Prado nije ju dakle doživio. Natpis je zvučao
kao da je umro kao pripadnik Pokreta otpora. Gregorius izvadi knjigu i stane promatrati
sliku: Moglo bi biti, pomisli, pristajalo bi uz lice, a i uz prigušen gnjev iza svega što je
napisao. Pjesnik i jezični mistik koji je posegnuo za oružjem i borio se protiv Salazara.
Na izlazu je pokušao pitati čovjeka u uniformi kako se može doznati kome pripada
neki grob. Ali ono malo portugalskih riječi koliko je znao nije bilo dovoljno. Izvukao je
papirić na kojem je Julio Simões zapisao adresu svog prethodnika i zaputio se k njemu.
Vitor Coutinho stanovao je u kući koja je izgledala kao da bi se svakog trena mogla
srušiti. Bila je malo udaljena od ceste i skrivena iza drugih kuća, donjim dijelom sva
zarasla u bršljan. Zvona nije bilo pa je Gregorius neko vrijeme bespomoćno prestajao na
dvorištu. Kad je nakanio krenuti, s jednog od gornjih prozora lajav je glas viknuo:
- O que é que quer? Što želite?
Glava u prozorskom okviru bila je uokvirena bijelim uvojcima koji su prirodno
prelazili u bijelu bradu, a na nosu je imala naočale široka, tamna okvira.
- Pergunta sobre livro - viknu Gregorius što je brže mogao i dignu uvis Pradove
bilješke.
- O quê? - upita čovjek i Gregorius ponovi što je rekao.
Glava nestade i začuje se zujanje električne brave. Gregorius stupi u hodnik pun
regala s knjigama koji su sezali do stropa. Na crvenom kamenom podu ležao je izgažen
orijentalni sag. Mirisalo je na ustajalo jelo, prašinu i duhan za lulu. Na škripavim stubama
pojavi se sjedokosi muškarac s lulom među tamnim zubima. Gruba karirana košulja
isprane nedefinirane boje padala je preko njegovih izlizanih samtenih hlača, a na
nogama je imao sandale s otkopčanim remenjem.
- Quem é? - upitao je pretjerano glasno, kao što to čine nagluhe osobe. Njegove oči
boje jantara pod čupavim su se obrvama doimale razdražljivo kao netko kome remete
mir.
Gregorius mu pruži omotnicu sa Simõesovim pismom. Na portugalskom mu reče da
je Švicarac pa na francuskom doda:
- Klasični filolog u potrazi za autorom ove knjige. Kako Coutinho nije reagirao, on sve
to ponovi glasnije.
- Nisam gluh - prekine ga starac na francuskom, i tada se na izboranom licu pojavi
lukav cerek. - Biti gluh, to je dobra uloga, s obzirom na sve trabunjanje koje čovjek mora
slušati.
Njegov francuski imao je nesvakidašnji akcent, ali riječi su, iako sporo, dolazile u
pravilnom redu. Preletio je pogledom Simõesove retke, pokazao prema kuhinji na kraju
hodnika i poveo gosta tamo. Na kuhinjskom stolu, kraj konzerve sardina i dopola
popijene čaše crnog vina, ležala je otvorena knjiga. Gregorius sjedne na stolicu na drugoj
strani stola. Tad mu starac priđe i učini nešto iznenađujuće: Skine mu naočale i stavi ih
sebi na nos. Žmirkao je i pogledavao amo-tamo, dok je vlastite držao u ruci.
- To nam je dakle zajedničko - reče naposljetku i vrati Gregoriusu naočale.
Solidarnost onih koji po svijetu hodaju s debelim staklima. Iz Coutinhova lica
odjednom je nestalo sve odbojnosti i razdražljivosti i on posegne za Pradovom knjigom.

40
Knjigoteka
 daša&bocca

Ne rekavši ni riječi, promatrao je nekoliko minuta liječnikov portret. U

međuvremenu je, odsutan poput mjesečara, ustao i natočio Gregoriusu čašu vina. Jedna
mačka ušuljala se i stala mu se maziti oko nogu. Nije ju ni pogledao, skinuo je naočale i
uhvatio se palcem i kažiprstom za korijen nosa, što Gregoriusa podsjeti na Doxiadesa. Iz
susjedne sobe čulo se tiktakanje stojećeg sata. Tad isprazni lulu, s police uzme duhan i
napuni je. Opet prođe nekoliko minuta dok starac napokon ne progovori, tiho, u tonu
daleka sjećanja.
- Pogriješio bih kad bih rekao; poznavao sam ga. Ne može se govoriti čak ni o
susretu. Ali ja sam ga vidio, dvaput, na vratima njegove ordinacije, u bijelom mantilu,
podignutih obrva, dok je čekao sljedećeg pacijenta. Bio sam ondje sa svojom sestrom,
koju je liječio. Žutica, visok krvni tlak. Klela se u njega. Mislim da je bila i pomalo
zaljubljena u njega. Nije ni čudo, bio je naočit muškarac, a i zračio je nečim što je
hipnotiziralo ljude. Bio je sin poznatog suca Prada, koji si je oduzeo život, neki kažu, jer
više nije mogao podnijeti bolove pogrbljenih leđa, dok drugi pretpostavljaju da si nije
mogao oprostiti što je i pod diktaturom ostao u službi.
Amadeu de Prado bio je omiljen, čak i poštovan liječnik. Sve dok nije spasio život
Ruiu Luisu Mendesu, službeniku tajne policije, kojeg su zvali Lisabonski koljač. Bilo je to
sredinom šezdesetih, nedugo nakon mog pedesetog rođendana. Nakon toga ljudi su ga
izbjegavali. To mu je slomilo srce. Otad je radio za Pokret otpora a da ljudi to nisu znali;
kao da se želi iskupiti zbog toga što je spasio krvnika. Doznalo se to tek nakon njegove
smrti. Umro je, koliko se sjećam, iznenada, od izljeva krvi u mozak, godinu dana prije
revolucije. Na kraju je živio s Adrianom, svojom sestrom, koja ga je obožavala.
Vjerojatno je ona dala tiskati knjigu, mogu čak i naslutiti gdje, ali ta tiskara odavna ne
postoji. Nekoliko godina poslije pojavila se kod mene u antikvarijatu. Stavio sam je u
neki kut, nisam je pročitao, bila mi je nekako mrska a da ni sam ne znam zašto. Možda
zato što nisam volio Adrianu, iako sam je jedva poznavao, ali ona mu je asistirala, a oba
puta kad sam bio ondje na živce mi je išao zapovjednički način njezina ophođenja s
pacijentima. Bit će da sam u tome bio nepravedan, ali takav sam oduvijek.
Coutinho stane listati. - Lijepe rečenice, čini se. I dobar naslov. Nisam znao da je
pisao. Odakle vam to? I zašto ga slijedite?
Priča koju je Gregorius sad ispričao zvučala je drukčije od one koju je u noćnom
vlaku ispričao Joséu Antoniju da Silveiri. Prije svega zato što je sad govorio i o
zagonetnoj Portugalki na Kirhenfeldskom mostu i telefonskom broju na čelu.
- Imate li još taj broj? - upita starac, kojem se priča svidjela toliko da je otvorio novu
bocu vina.
Na trenutak Gregorius osjeti iskušenje da izvuče notes. Ali onda osjeti da bi otišao
predaleko: nakon epizode s naočalama od starca se moglo očekivati i da će nazvati taj
broj. Simões je rekao da je lud. To nije značilo da bi Coutinho bio pomućena uma, o tome
nije moglo biti ni riječi. Ono što je očito izgubio u svom samotnom životu s mačkom bio
je osjećaj za distancu i blizinu.
- Ne, reče Gregorius - više ga nemam.
- Šteta - reče starac.
Nije mu vjerovao ni riječi i njih dvojica iznenada ponovno postadoše potpuni stranci.
- U telefonskom imeniku nema nikakve Adriane de Almeida Prado - reče Gregorius
nakon neugodne stanke.
- To ne mora značiti ništa - reče Coutinho mrzovoljno.

41
Knjigoteka
 daša&bocca

Ako je još živa, Adriani je oko osamdeset godina, a starci katkada odjavljuju telefon,
to je i sam učinio prije nekog vremena. A da je umrla, na nadgrobnoj ploči stajalo bi i
njezino ime. Adresa na kojoj je liječnik stanovao i radio? Ne, nakon četrdeset godina ne
sjeća je se. Negdje u Bairru Altu. Kuću će Iako pronaći jer je to bila kuća puna plavih
keramičkih pločica na pročelju, nadaleko jedina plava kuća. Barem u to doba. O
consultório azul, Plava ordinacija, tako su je zvali.
Kad je Gregorius sat vremena poslije otišao od starca, ponovno se bijahu zbližili.
Gruba distanciranost i neočekivano savezništvo smjenjivali su se u Coutinhovu
ponašanju nepravilnim redoslijedom a da se nije nazirao nikakav razlog tim naglim
mijenama. Gregorius je u čudu prolazio kućom, koja je do posljednjeg kutka bila
ispunjena knjigama. Starac je bio nevjerojatno načitan i posjedovao je velik broj prvih
izdanja.
Razumio se u portugalska imena. De Pradovi su, doznao je Gregorius, bili veoma
stara loza, koja je sezala do Joãa Nunesa de Prada, unuka Alfonsa III., portugalskog kralja.
Eça? Sezalo je do Pedra I. i Inês de Castro i bilo jedno od najotmjenijih imena u cijelom
Portugalu.
- Moje je ime, naravno, još starije i također povezano s kraljevskom kućom - reče
Coutinho. Kroz ironičan ton mogao se razabrati ponos.
Zavidio je Gregoriusu na poznavanju starih jezika, a na putu prema vratima izvukao
je iz regala grčko-portugalsko izdanje Novog zavjeta.
- Nemam pojma zašto ti to dajem - reče - ali sad je tako.
Dok je išao preko dvorišta, Gregorius je znao da nikad neće zaboraviti tu rečenicu. A
ni starčevu ruku na leđima, koja ga je nježno izgurala van.
Tramvaj se drndao kroz rani sumrak. Noću nikad neću pronaći plavu kuću, pomisli
Gregorius. Dan je potrajao cijelu vječnost i sad je izmoren naslonio glavu na orošeno
prozorsko staklo. Je li moguće da je u tom gradu bio tek dva dana? I da je prošlo tek četiri
dana, dakle još ni stotinu sati otkako je svoje udžbenike za latinski ostavio na katedri?
Na Rossiju, najpoznatijem lisabonskom trgu, sišao je s tramvaja i odvukao se noseći
tešku vrećicu iz Simõesova antikvarijata do hotela.

42
Knjigoteka
 daša&bocca

10.

Zašto je Kägi govorio jezikom koji je zvučao kao portugalski, ali to nije bio? I zašto je
grdio Marka Aurelija a da o njemu nije rekao ni riječi?
Gregorius je sjedio na rubu kreveta i trljao san iz očiju. Bio je ondje i podvornik, koji
je u predvorju gimnazije crijevom oprao mjesto na kojem je stajala Portugalka dok je
sušila kosu. Prije ili poslije toga, to se nije moglo odrediti, Gregorius je s njom otišao u
Kägijev ured kako bi mu je predstavio. Do Kägijeva ureda nije morao otvoriti nijedna
vrata jer su se odjednom našli pred njegovim velikim pisaćim stolom, pomalo kao
molitelji koji su zaboravili svoju molbu; ali ondje nije bilo ravnatelja: pisaći stol, pa i zid
iza njega nestali su i pred njima se pružao pogled na Alpe.
Sad Gregorius primijeti da su vrata minibara napola otvorena. U jednom ga je
trenutku probudila glad pa je pojeo kikiriki i čokoladu. Prije toga mučio ga je prepun
poštanski sandučić njegova stana u Bernu, svi računi i reklame, a odjednom se njegova
knjižnica našla u plamenu, prije nego što se pretvorila u Coutinhovu knjižnicu, u kojoj je
stajao beskrajan niz pougljenjenih Biblija.
Za doručkom Gregorius uze od svega dvaput i premda je konobarica koja je
blagovaonicu pripremala za ručak negodovala, on ostade sjediti. Nije imao pojma kamo
dalje. Maloprije je prisluškivao razgovor njemačkog bračnog para, koji su kovali svoj
turistički plan za taj dan. On pokuša isto, no nakana propadne. Lisabon ga nije zanimao
kao znamenitost, kao turistička kulisa. Bio je to grad u koji je pobjegao iz svoga života.
Jedino što je mogao zamisliti bilo je da sjedne na trajekt preko Teja, kako bi vidio grad i
iz te perspektive. Ali što je onda bilo ono što je želio?
U svojoj sobi posloži knjige koje se bijahu nakupile: dvije knjige o potresu i crnoj
smrti, roman Eçe de Queirósa, Knjigu nemira, Novi zavjet i jezične knjige. Onda spakira
kovčeg i stavi ga kraj vrata.
Ne, ni to nije bilo to. Ne zbog naočala, koje je trebalo preuzeti sutradan. Sad sletjeti u
Zürich i u Bernu sići s vlaka: nije bilo moguće; više nije bilo moguće.
Što drugo? Je li posrijedi misao o protjecanju vremena i smrti: da čovjek odjednom
više ne zna što želi? Da više ne poznaje svoju volju? Da izgubi samorazumljivu prisnost s
vlastitom žudnjom? I na taj način samome sebi postane strancem i problemom?
Zašto se nije dao u potragu za plavom kućom u kojoj, trideset jednu godinu nakon
bratove smrti, možda i dalje stanuje Adriana de Prado? Zašto je oklijevao? Zašto je tu
iznenada bila zapreka?
Gregorius učini što je činio uvijek kad bi bio nesiguran: Otvori knjigu. Njegova majka,
seljačko dijete iz bernskog kraja, rijetko bi posegnula za knjigom, u najboljem slučaju bio
bi to neki domoljubni roman Ludwiga Ganghofera, ali bi i to onda čitala tjednima. Otac je
otkrio čitanje kao sredstvo protiv dosade u praznim dvoranama muzeja i lkad mu se
svidjelo, čitao je sve što bi mu dospjelo pod ruku. „Sad i ti bježiš u knjige”, rekla je majka
kad je i sin otkrio čitanje i pokušavao joj predočiti čaroliju i svjetlost savršenih rečenica.
Gregoriusa je boljelo što je na to gledala na taj način.
Postoje ljudi koji čitaju i postoje oni drugi. Je li netko čitatelj ili nečitatelj - to se brzo
otkrije. Među ljudima nema veće razlike od te. Ljudi bi se čudili kad bi to tvrdio, a neki bi
i odmahivali glavom zbog toliko zadrtosti. Ali bilo je tako. Gregorius je to znao. Znao.

43
Knjigoteka
 daša&bocca

Zamolio je sobaricu da ode i proveo sljedeće sate utonuo u pokušaj razumijevanja

jedne bilješke Amadeua de Prada, čiji mu je naslov zapeo za oko dok je listao:

O INTERIOR DO EXTERIOR DO INTERIOR. UNUTARNJOST VANJŠTINE

UNUTARNJEG. Prije nekog vremena - bilo je to jednog jarkog prijepodneva u lipnju,
jutarnja svjetlina nepokretno je preplavljivala ulice - stajao sam u Rui Garrett ispred izloga
u kojem sam zbog zasljepljujućeg svjetla umjesto robe spazio svoj odraz. Bilo mi je naporno
da sam sebi stojim na putu - tim više što je sve to bilo simbol načina na koji sam se i inače
odnosio prema sebi - i upravo sam krenuo da svom pogledu kroz sjenovit lijevak svojih
ruku raskrčim put prema nutrini, kadli se iza moje zrcalne slike - činilo mi se kao prijeteća
olujna sjena koja će promijeniti svijet - pojavi lik visokog muškarca. Zastao je, uzeo iz
džepa košulje kutiju cigareta i stavio jednu u usta. Dok je otpuhivao prvi dim, pogled mu je
lutao i naposljetku se zaustavio na meni. Što mi ljudi znamo jedni o drugima? pomislih i
pretvarah se - da se ne moram susresti s njegovim, zrcaljenim pogledom. - da mogu dobro
razaznati izloženu robu. Stranac je vidio mršavog muškarca prosijede kose, uska, stroga
lica i tamnih očiju iza okruglih, zlatom optočenih stakala. Odmjerio sam vlastitu zrcalnu
sliku. Kao uvijek, stajao sam sa svojim koščatim ramenima uspravnije nego ikad, dižući
glavu više nego što bi mi to zapravo dopuštala moja visina, a uz to je držeći malčice
nagnutu unatrag i svakako je bilo točno ono što su govorili čak i oni koji su me voljeli:
Doimao sam se kao ohol preziratelj ljudi, koji omalovažava sve ljudsko, mizantrop, koji za
sve i svakog u pričuvi ima podrugljivu primjedbu. To je bio dojam koji je vjerojatno stekao
čovjek s cigaretom.
Kako li se samo prevario. Katkada naime mislim: Ja stojim i hodam tako pretjerano
uspravno ne bih li protestirao protiv neopozivo pognutog tijela svog oca, protiv muke
kad ga tlači Behterevljeva bolest pa mora spustiti pogled kao sluga koji se ne usuđuje
stati pred svog gospodara pogledati ga u oči dignuta čela. Možda mi se tada čini da bih,
ako se ispružim, leđa svog oca mogao izravnati preko groba ili se retrogradnom magijom
pobrinuti da mu život bude manje pognut i bolno sluganski nego što je uistinu bio - kao da
bih svojim naporom mučnu prošlost mogao lišiti njezine činjeničnosti i zamijeniti je boljom,
slobodnijom.
A to nije bila jedina obmana koju je moja pojava vjerojatno izazvala u strancu u
odrazu. Nakon beskrajne noći, u kojoj sam ostao bez sna i utjehe, bio bih posljednji koji bi
na druge gledao svisoka. Dan prije otkrio sam jednom pacijentu u prisutnosti njegove žene
da neće još dugo živjeti. Moraš to učiniti, nagovarao sam samog sebe prije nego što sam
njih dvoje pozvao u ordinaciju, moraš im omogućiti da planiraju za sebe i svoje petero
djece - i uopće: jedan dio ljudskog dostojanstva sastoji se u snazi da se svom usudu, ma bio
on i težak, može pogledati u oči. Bilo je to rano navečer, kroz otvorena balkonska vrata
topao xjetar unosio je zvukove i mirise ljetnog dana na izdisaju a da se čovjek bez oslonca i
samozaboravno mogao prepustiti tom nježnom valu živosti, mogao je to biti trenutak
sreće. Kad bi bar neki oštar, nemilosrdan vjetar šibao kišnim kapima o prozorska stakla!
pomislio sam kad su muškarac i žena nasuprot meni sjeli na vanjske rubove stolica,
oklijevajući i puni bojažljive nestrpljivosti, željni čuti sud koji će ih osloboditi užasa skore
smrti, da mogu sići i pomiješati se sa šetačima, svjesni da pred sobom imaju sve vrijeme
ovog svijeta. Skinuo sam naočale i uhvatio se palcem i kažiprstom za korijen nosa, prije
nego što sam počeo govoriti. Njih dvoje zasigurno su u toj gesti prepoznali vjesnika
stravične istine jer kad sam dignuo pogled oni se bijahu uhvatili za ruke koje su - tako mi se
učinilo i ta mi pomisao stegnu grlo, tako da se bojažljivo čekanje dodatno produljilo -
odavno izgubile naviku da traže jedna drugu. Govorio sam tim rukama, toliko je bilo teško
oduprijeti se pogledima iz kojih je progovarao bezimen užas. Ruke se grčevito isprepletoše,

44
Knjigoteka
 daša&bocca

krv nestade iz njih, a ta slika beskrvnog, bijelog klupka prstiju bila je ono što mi je otelo san
i što htjedoh otjerati kad sam pošao u šetnju, koja me je dovela pred zrcalni izlog. (Još
nešto sam pokušao otjerati u svijetlim ulicama: sjećanje na to kako se moja srdžba zbog
nespretnosti pri objavi gorke vijesti poslije usmjerila protiv Adriane, samo zato što je ona,
koja se za mene brine bolje od majke, iznimno zaboravila donijeti moj omiljeni kruh. Kad bi
bijelo-zlatno svjetlo prijepodneva bar ugasilo tu nepravdu, koja za mene nije bila
netipična!)
Čovjek s cigaretom, koji je sad bio naslonjen na stup svjetiljke, lutao je pogledom amo-
tamo između mene i zbivanja na ulici. Način na koji me vidio nije mu mogao otkriti ništa o
mojoj krhkosti punoj sumnji u samog sebe, krhkosti koja je tako malo odgovarala mom
ponosnom, pa i hvalisavom držanju tijela. Unio sam se u njegov pogled, stvorio njegovu
presliku u sebi i uzeo iz njega u sebe svoju zrcalnu sliku. Takav kakav sam izgledao i kako
sam se doimao - pomislio sam - ja nikad nisam bio, ni jednu jedinu minutu svog života. Ne
u školi, ne tijekom studija, ne u ordinaciji. Je li i drugima tako da se ne mogu prepoznati u
svojoj vanjštini? Da im se zrcalna slika čini kulisom punom tupog izobličavanja? Da
užasnuti zamjećuju ponor između onoga kako ih opažaju drugi i načina na koji
doživljavaju sami sebe? Da prisnost iznutra i prisnost izvana mogu biti međusobno toliko
udaljene da jedva još mogu vrijediti kao prisnost s istim?
Udaljenost spram drugoga, u koju nas stavlja ta svijest, povećat će se još jedanput kad
nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na isti način kao našim
vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ili zvijezde. Vidimo ih u očekivanju da
bismo im mogli pristupiti na određen način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša
mašta izrezat će ih tako da pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima
mogu potvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno i nepristrano ne dopiremo ni do
izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje i fantazme, koje nas
čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo. Čak i vanjski svijet unutarnjeg svijeta
još je dio našeg unutarnjeg svijeta, da se i ne govori o mislima što ih imamo o tuđem
unutarnjem svijetu i koje su tako nesigurne i neučvršćene da govore više o nama samima
nego o drugome. Kako muškarac s cigaretom vidi naglašeno uspravna muškarca mršava
lica, punih usana i zlatom obrubljenih naočala na oštrom, ravnom nosu koji se meni
samom čini predug i previše dominantan? Kako se taj lik uklapa u konstrukciju njegova
sviđanja i nesviđanja i u ostalu arhitekturu njegove duše? Što u mojoj pojavi njegov pogled
čini pretjeranim i prevelikim i što će izostaviti kao da uopće nije prisutno? To će neizbježno
biti iskrivljena slika, koju si stranac s cigaretom stvara o mojoj zrcalnoj slici, a njegova
misaona slika mog misaonog svijeta nakalemit će jednu iskrivljenu sliku na drugu. I tako
smo si dvostruko strani jer među nama ne stoji samo varljivi izvanjski svijet, nego i lažna
slika koja o njemu nastaje u svakom unutarnjem svijetu.
Ima li zla u toj stranosti i nebliskosti? Bi li nas slikar trebao prikazati raširenih ruku,
očajne u uzaludnom pokušaju da dosegnemo druge? Ili bi nas njegova slika, trebala
prikazati u stavu u kojem do izražaja dolazi olakšanje što postoji ta dvostruka barijera
koja je ujedno i zaštitni bedem? Trebamo li biti zahvalni zbog zaštite koju nam stranost
jamči pred drugima? I zbog slobode koja to čini mogućim? Kako bi bilo kad bismo bez
zaštite stajali jedni nasuprot drugima kroz dvostruki lom što ga predstavlja protumačeno
tijelo? Kad bismo, jer između nas ne bi bilo ničeg što bi nas krivotvorilo i razdvajalo, padali
jedni u druge?

Čitajući Pradov opis samog sebe, Gregorius je neprestance pogledavao na liječnikov

portret u knjizi. U mislima pusti njegovu kosu počešljanu poput kacige da posijedi i stavi
mu naočale okruglih stakala i zlatna okvira. Drugi bi u njemu vidjeli oholost, pa i prezir
45
Knjigoteka
 daša&bocca

prema ljudima. Pritom je, kako reče Coutinho, bio omiljen, čak i poštovan liječnik. Sve
dok čovjeku iz tajne policije nije spasio život. Nakon toga prezirali su ga isti ljudi koji su
ga prije toga voljeli. To mu je slomilo srce i on je pokušavao sve to ispraviti radeći za
Pokret otpora.
Kako je moglo biti da liječnik ima potrebu za iskupljenjem zbog nečeg što je činio -
morao činiti - svaki liječnik i što je bila suprotnost promašaju? Nešto, pomisli Gregorius,
nije moglo biti točno u Cotinhovu prikazu. Stvari su zacijelo bile kompliciranije, zamršenije.
Gregorius nastavi listati. Nós homens, que sabemos uns dos outros? Mi, ljudi: što znamo
jedni o drugima? Neko vrijeme Gregorius je nastavio okretati stranice. Možda je postojala
neka zabilješka o tom dramatičnom i bolnom obratu u njegovu životu?
Budući da nije pronašao ništa, u sumrak je napustio hotel i zaputio se prema Rui
Garrett, gdje je Prado u izlogu promatrao vlastitu zrcalnu sliku i gdje se nalazio
antikvarijat Júlija Simõesa.
Nije više bilo sunčane svjetlosti koja bi izloge pretvarala u zrcala. Ali nakon nekog
vremena Gregorius pronađe jarko osvijetljenu prodavaonicu odjeće s golemim
ogledalom, u kojem se mogao promatrati kroz staklo izloga. Pokušao je učiniti ono što je
činio Prado: unijeti se u tuđi pogled, stvoriti ga u sebi i iz njega primiti u sebe svoju
zrcalnu sliku. Susresti samog sebe kao stranca, nekog koga se tek upoznaje.
Tako su ga dakle vidjeli učenici i kolege. A i Florence ga je doživljavala na taj način,
najprije kao zaljubljena učenica u prvoj klupi, poslije kao supruga, za koju je sve više
postajao trom i dosadan čovjek koji se svojom učenošću sve češće koristi da uništi
čaroliju, razuzdanost i elitizam njezina svjetlucavog romanističkog svijeta.
Svi su imali pred sobom istu sliku, a ipak su, kako kaže Prado, svi vidjeli različito, jer
je svaki viđeni dio ljudskog izvanjskog svijeta bio ujedno i dio unutarnjeg. Portugalac je
bio siguran da nijedne minute svoga života nije bio onakav kakvim se činio drugima; on
se u svojoj vanjštini - ma koliko prisna bila - nije prepoznao i te se stranosti duboko
prestrašio.
Neki momak u prolazu zaleti se u Greogoriusa i on se prepadne. Prestrašenost zbog
udarca poklopi se sa zabrinjavajućom mišlju da kod njega nije bilo izvjesnosti koja bi bila
dostojna one liječnikove. Odakle Pradu ta sigurnost da je sasvim drukčiji nego što su ga
vidjeli drugi? Kako je dospio do nje? Govorio je o tome kao o jarkom svjetlu u nutrini,
koje je u njemu sjalo oduvijek, svjetlu koje je u isti mah značilo veliku prisnost prema
sebi samom i veliku stranost prema drugima. Gregorius sklopi oči. Sad je ponovno sjedio
u vagon-restoranu na putu za Pariz. Ona nova vrsta budnosti, koju je ondje iskusio kad
mu je postalo jasno da se njegovo putovanje zaista događa - je li imala neke veze s
posebnom budnošću koju je Portugalac posjedovao spram sebe samog, budnošću čija je
cijena bila samoća? Ili su to bile dvije sasvim različite stvari?
Ljudi su govorili Gregoriusu da živi kao da je neprestance pognut nad knjigom i da
bez prestanka čita. Sad se uspravio i pokušao osjetiti kako je to Amadeuov otac
naglašeno uspravna držanja i neobično uzdignute glave izravnavao leđa, pognuta od
bola. U općoj gimnaziji imao je učitelja koji je bolovao od Behterevljeve bolesti. Takvi
ljudi zabacivali bi glavu da ne moraju uvijek gledati u pod. Izgledali su baš onako kako je
Prado opisao podvornika kojeg je susreo kad je posjetio školu: nalik na ptice. O njegovoj
iskrivljenosti kružile su okrutne šale, a učitelj se osvećivao podmuklom strogošću i
kaznama. Kako je bilo imati oca koji je cijeli život morao provesti u tom ponižavajućem
stavu, iz sata u sat, iz dana u dan, kako za sudskim stolom, tako kod kuće s djecom?
Alexander Horácio de Almeida Prado bio je sudac, poznati sudac, kako je rekao
Coutinho. Sudac koji je pravorijeke izricao pod Salazarom - pod čovjekom dakle koji je

46
Knjigoteka
 daša&bocca

pogazio svako pravo. Sudac koji si to možda nije mogao oprostiti i koji je zbog toga tražio
smrt. Ako je diktatura činjenica, revolucija je obveza, pisalo je na postolju nadgrobna
kamena obitelji Prado, je li to pisalo zbog sina, koji je otišao u Pokret otpora? Ili i zbog
oca, koji je prekasno otkrio istinitost te rečenice?
Putem prema velikom trgu Gregorius osjeti da to želi saznati i da želi saznati na
drukčiji način, ne kroz mnoštvo povijesnih stvari s kojima je preko starih tekstova cijeli
život imao posla. Zašto? Sudac je bio već pola stoljeća mrtav, od revolucije je prošlo
trideset godina, pa i smrt sina pripadala je tom dalekom mjestu u prošlosti. Dakle, zašto?
Što ga se sve to ticalo? Kako se moglo dogoditi da ga jedna jedina portugalska riječ i broj
telefona na čelu istrgnu iz sređena života i daleko od Berna upletu u život Portugalaca
koji više nisu bili živi?
U knjižari na Rossiju za oko mu zapne ilustrirana biografija Antónija de Oliveire
Salazara, čovjeka koji je u Pradovu životu odigrao odlučujuću, možda smrtonosnu ulogu.
Na ovitku bio je prikazan muškarac odjeven u crno. Lice mu se doimalo zapovjedničkim,
ali ne i nesenzibilnim, dok mu je pogled bio čvrst, pa i fanatičan, ali je ipak odavao
inteligenciju. Gregorius je uze listati. Solazar je, pomisli, bio čovjek koji je tražio vlast, ali
ne i netko tko bi je zgrabio sa slijevom brutalnošću i muklom silom, pa čak ni netko tko bi u
njoj uživao kao u obilju zasitnih jela na orgijastičkom banketu. Kako bi je stekao i zadržao
toliko dugo, on je odustao od svega u životu što ne bi bilo u skladu s neumornom
budnošću, bezuvjetnom disciplinom i asketskim ritualom. Cijena je bila visoka, to se
moglo iščitati iz strogih crta koje su svjedočile o rijetkim osmijesima. A potisnute
potrebe i impulsi tog škrtog života usred vladarske raskoši praznili su se - izobličeni do
neprepoznatljivosti retorikom državnog rezona - u bespoštednim, krvničkim nalozima.
U tmini Gregorius je ležao budan i mislio na veliku distancu koja je oduvijek
postojala između njega i svjetskih zbivanja. Daleko od toga da se ne bi zanimao za
političke događaje u inozemstvu. U travnju 1974., kad se diktatura u Portugalu primicala
kraju, neki iz njegove generacije otputovali su tamo i uzeli mu za zlo kad je rekao da nije
zainteresiran za politički turizam. Nije dakle bilo tako da bi on bio neupućen poput
slijepog ignoranta. Ali uvijek mu se pomalo činilo kao da čita Tukidida. Tukidida, koji je
pisao u novinama i kojeg se poslije vidjelo na dnevniku. Je li to imalo veze sa Švicarskom
i njezinom nedodirnutošću? Ili s njim? S njegovom očaranošću riječima, iza kojih su
iščezavale stvari, ma koliko okrutne, krvave ili nepravedne bile? Možda čak i s njegovom
kratkovidnošću?
Kad bi otac, koji nije dogurao dalje od dočasnika, govorio o vremenu kad je njegova
postrojba, kako je rekao, stajala na Rajni, sin bi pomislio da ima nečeg nestvarnog, čak
pomalo komičnog u tome da se netko takvog događaja može prisjećati kao nečeg
uzbudljivog, kao nečeg što strši iz banalnosti ostatka života. Otac je to osjećao i jednom
mu je dozlogrdilo: „Bojali smo se, strahovito smo se bojali”, rekao je, „jer lako se moglo
dogoditi drukčije i onda tebe možda uopće ne bi bilo.” Vikao nije, to otac nikad nije radio;
svejedno, bile su to riječi ljutnje koje je sin slušao sa stidom i nikad ih nije zaboravio.
Je li zbog toga sad htio znati kako je bilo biti Amadeu de Prado? I kroz to se
razumijevanje primaknuti bliže svijetu?
Upalio je svjetlo i još jedanput pročitao već pročitane rečenice.
NADA. NIŠTA. Aneurizma. Svaki trenutak može biti posljednji. Bez ikakva predosjećaja,
u potpunom neznanju, ja ću proći kroz nevidljiv zid, iza kojeg nema ničeg, čak ni tmine. Moj
sljedeći korak mogao bi biti korak kroz taj zid. Nije li nelogično bojati se toga, ako to
iznenadno gašenje uopće više neću doživjeti i ako znam da stvari stoje tako?

47
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius nazove Doxiadesa i upita ga što je aneurizma.

- Znam da ta riječ znači proširenje, ali čega?
- Posrijedi je bolesno proširenje arterijske krvne žile urođenom ili stečenom
promjenom stijenke - reče Grk. - Da, i u mozgu, čak i veoma često. Gesto ljudi to i ne
primjećuju i može im biti dobro čak i desetljećima. Ali onda žila iznenada pukne i to je
kraj. Zašto usred noći hoćete to znati? Imate li tegoba? I gdje ste uopće?
Gregorius osjeti da je bila pogreška što je nazvao Grka. Nije pronašao riječi koje bi
odgovarale njihovoj dugogodišnjoj prisnosti. Krut i sa zamuckivanjem ispriča nešto o
starom tramvaju, o munjenom antikvaru i groblju na kojem leži mrtvi Portugalac. Sve to
nije imalo smisla i on je to čuo. Nastade stanka.
- Gregorius? - viknu naposljetku Doxiades. - Da?
- Kako se na portugalskom kaže šah? Gregorius bi ga najradije zagrlio zbog tog
pitanja. - Xadrez - reče i iz usta mu nestade suhoće.
- S očima sve u redu?
Sad mu se jezik ponovno prilijepio za nepce. - Da. Nakon još jedne kratke stanke
Gregorius reče:
- Imate li dojam da vas ljudi vide onakvog kakvi jeste? Grk se grohotom nasmije. -
Naravno da ne!
Gregorius se osjeti bespomoćnim jer se netko, a k tome baš Doxiades, nasmijao
nečemu zbog čega se Amadeu de Prado bio istinski preplašio. Uzeo je Pradovu knjigu u
ruku, kao da se želi pridržati za nju.
- Je li zaista sve u redu? - upita Grk kad je ponovno zavladala tišina.
- Da - reče Gregorius - sve je u redu. Završili su razgovor na uobičajen način.
Smeten, Gregorius je ležao u mraku i pokušavao dokučiti što je to stalo između njega
i Grka. Napokon, on je bio taj čije su mu riječi dale hrabrost da se otisne na put, unatoč
snijegu koji je u Bernu počeo padati. Svoj studij financirao je kao taksist u Solunu.
„Prilično grubo društvo, taksisti”, rekao je jednom. Katkad bi i kod njega zabljesnula
grubost. Primjerice, kad bi psovao ili snažno povlačio dim cigarete. Tamna neobrijana
brada i gusta crna dlaka na podlakticama činile su ga u takvim trenucima divljim i
neukrotivim.
Smatrao je dakle da se samo po sebi razumije da ga opažanje drugog promašuje. Je li
bilo moguće da nekome to nije značilo baš ništa? I je li to bio nedostatak senzibiliteta? Ili
unutarnja neovisnost kakvoj valja težiti? Kad je Gregorius napokon zaspao, vani se
počelo daniti.

48
Knjigoteka
 daša&bocca

11 .

To ne može biti, to nije moguće. Gregorius skine nove, perolake naočale, protrlja oči i
ponovno ih stavi. Bilo je moguće: Vidio je bolje nego ikad prije. To je prije svega vrijedilo
za gornju polovicu stakala, kroz koju je gledao u svijet. Stvari su ga doslovce zaskakale,
činilo se kao da se otimaju da mu privuku pogled. A kako na nosu više nije osjećao
dosadašnji teret koji je od naočala napravio zaštitni bedem, one su se u svojoj novoj
jasnoći činile nametljivima, pa čak i opasnima. Malo mu se i zavrtjelo u glavi od novih
dojmova pa ih je skinuo. Preko namrgođena lica Césara Santaréma preleti smiješak.
- A sad ne znate jesu li bolje stare ili nove - reče.
Gregorius kimne i stane pred ogledalo. Uzak, crvenkast okvir i nova stakla koja više
nisu izgledala kao ratničke barijere pred njegovim očima činili su ga drugom osobom.
Osobom kojoj je izgled važan. Osobom koja je željela izgledati elegantno, šik. Dobro, to je
bilo pretjerivanje; ali svejedno. Santarémova asistentica, koja ga je nagovorila da uzme
taj okvir, napravi iz pozadine gestu priznanja. Santarém je vidje.
- Tem razão - reče - ima pravo. Gregorius osjeti kako se u njemu diže bijes. Stavio je
stare naočale, dao da mu spreme nove i brzo platio.
Do ordinacije Mariane Eçe u četvrti Alfama bilo je pola sata pješice. Gregoriusu su
trebala četiri sata. Počeo je tako da svaki put kad pronađe klupu sjedne i promijeni
naočale. S novim staklima svijet je bio veći, a prostor je prvi put zaista posjedovao tri
dimenzije, u kojima su se stvari mogle neometano protezati. Tejo više nije bio nejasna
površina smeđe boje nego rijeka, a Castelo de São Jorge stršao je u tri smjera u nebo, kao
pravi dvorac. Ali takav svijet bio je naporan, istina, s lakšim okvirom na nosu i hod mu je
postao lakši, teški koraci, na koje je bio naviknut, nisu pristajali novoj lakoći na njegovu
licu. Ali svijet je bio bliži i napasniji, od čovjeka je tražio više a da nije bilo jasno u čemu
se sastoje njegovi zahtjevi. Kad bi mu bilo dosta tih nejasnih zahtjeva, povlačio bi se iza
stakala starih naočala, koje su sve držale na udaljenosti i dopuštale mu sumnju postoji li
onkraj riječi i tekstova uopće izvanjski svijet, sumnju koja mu je bila mila i draga i bez
koje zapravo život nije mogao ni zamisliti. Ali zaboraviti nije mogao ni nov pogled pa je u
jednom malom parku izvukao Pradove bilješke i probao kako će mu ići čitanje.
O verdadeiro encenador da nossa vida é o acaso - um encenador cheio de crueldade,
misericórdia encanto cativante. Gregorius ne povjerova vlastitim očima: Tako bez muke
nije shvatio još nijednu od Pradovih rečenica: Istinski redatelj našeg života je slučajnost -
redatelj pun okrutnosti, milosrđa i očaravajućeg šarma. Zatvorio je oči i predao se slatkoj
iluziji da će mu nova stakla na taj način učiniti dostupnima i svaku drugu Portugalčevu
rečenicu - kao da je posrijedi bajkovit, magijski instrument, koji povrh izvanjskih obrisa
riječi vidljivima čini i njihova značenja. Posegnuo je za naočalama i namjestio ih. Počeo ih
je voljeti.
„Htjela bih znati jesam li bila u pravu”, to su bile riječi žene s velikim očima i jaknom
od crna baršuna; riječi koje su ga u otmjenoj ordinaciji iznenadile jer su zvučale kao da
ih je izgovorila neka marljiva školarka bez samopouzdanja, što uopće nije išlo uz
sigurnost kojom je zračila. Gregorius sada pogleda za djevojkom na koturaljkama. Dabje
čovjek na koturaljkama s kojim se sudario prve večeri malo drukčije držao lakat - i za
dlaku mu promašio sljepoočnicu - on sad ne bi bio na putu k toj ženi, rastrgan između
neprimjetno zastrta i jarko jasna vidnog polja, koje je svijetu davalo tu stvarnu stvarnost.

49
Knjigoteka
 daša&bocca

U jednom baru popio je kavu. Bilo je vrijeme ručka i prostorija se napunila dobro
odjevenim ljudima iz susjedne uredske zgrade. Gregorius je u zrcalu promatrao svoje
novo lice, a potom cijeli stas, kako će ga poslije vidjeti liječnica. Izlizane hlače od
baršuna, gruba dolčevita i stara vjetrovka stršili su u mnoštvu strukiranih sakoa, bojom
usklađenih košulja i kravata. A nisu pristajali ni uz nove naočale, uopće ne. Gregoriusa je
ljutila činjenica što mu taj kontrast smeta, od gutljaja do gutljaja bio je sve bjesniji zbog
toga. Prisjetio se kako ga je konobar u hotelu Bellevue odmjerio onog jutra kad je odlučio
pobjeći i kako mu to nije smetalo, naprotiv, imao je dojam da se svojim otrcanim
izgledom potvrđuje spram visoke elegancije koja ga je okruživala. Gdje je nestala ta
sigurnost? Stavio je stare naočale, platio i otišao.
Jesu li otmjene kuće kraj ordinacije Mariane Eçe i preko puta nje zaista stajale ondje i
za njegova prvog posjeta? Gregorius stavi nove naočale i pogleda oko sebe. Liječnici,
odvjetnici, jedno vinarsko poduzeće, veleposlanstvo jedne afričke zemlje. Znojio se ispod
debele dolčevite, a u isti mah osjećao na licu hladan vjetar koji je s neba pomeo sve
oblake. Iza kojeg je prozora bila liječnička soba?
„Kako dobro će čovjek vidjeti, to ovisi o tolikim stvarima”, rekla je. Bilo je petnaest
do dva. Je li u to doba mogao samo tako otići gore? Otišao je nekoliko ulica dalje i
zaustavio se pred jednom trgovinom s muškom odjećom. „Mogao bi si mirne duše kupiti
nešto nove odjeće.” Učenica Florence, djevojka u prvom redu, smatrala je njegovu
ravnodušnost spram vanjštine privlačnom. Supruzi je taj stav ubrzo počeo ići na živce.
„Napokon, ne živiš sam. I tu grčki nije dovoljan.” Tijekom devetnaest godina, koliko je
nakon razvoda živio sam, bio je samo dva ili tri puta u trgovini odjećom. Uživao je u tome
da mu nitko ništa ne prigovara. Je li devetnaest godina prkosa bilo dovoljno? S
oklijevanjemuđe u trgovinu.
Dvije prodavačice zaista su se trsile oko njega, jedinog kupca, a na kraju su otišle još i
po poslovođu. Gregorius se neprestance gledao u zrcalu: najprije u odijelima koja su ga
predstavljala kao bankara, posjetitelja opere, bonvivana, profesora, knjigovođu; poslije u
jaknama u rasponu od dvorednog blejzera do sportskog sakoa, koji je prizivao scene s
jahačkog izleta u dvorskom parku; naposljetku u odjevnim predmetima od kože. Od svih
oduševljenih portugalskih rečenica koje se stuštiše na njega, on nije razumio nijednu pa
je sve vrijeme odmahivao glavom. Napokon napusti trgovinu u odijelu od siva korda.
Nesiguran, promotrio se nekoliko kuća dalje u jednom izlogu. Je li fina, vinski crvena
dolčevita, koju je dopustio da mu uvale, pristajala uz novi crveni okvir za naočale?
Iznenada Gregorius izgubi živce. Hitra, bijesna koraka ode do toaleta s druge strane
ulice i ponovno odjene stare stvari. Prolazeći pokraj veže iza koje se nakupilo brdo
starog željeza odloži vrećicu s novom odjećom. Onda polako krene u smjeru liječničine
kuće.
Tek što je ušao, čuo je kako se gore otvaraju vrata, a onda je ugleda kako se spušta u
lepršavom mantilu. Volio bi da je sad na sebi imao novo odijelo.
- Ah, to ste vi - reče ona i upita kako stoje stvari s novim naočalama.
Dok je pripovijedao, ona mu se približi, uhvati naočale i stade provjeravati jesu li
dobro sjele. On osjeti miris njezina parfema, uvojak njezine kose okrzne mu lice i na
sićušan trenutak njezine se kretnje stope s kretnjama Florence, kad mu je prvi put bila
skinula naočale. Kad je govorio o nestvarnoj stvarnosti koju su stvari odjednom zadobile,
ona se nasmije i pogleda na sat.
- Moram na trajekt, idem u posjet - reče. Nešto u njegovu licu vjerojatno ju je smelo
jer se zaustavila usred odlaska. - Jeste li već bili na Teju? Hoćete li sa mnom?

50
Knjigoteka
 daša&bocca

Vožnje automobilom prema trajektu Gregorius se poslije nije sjećao. Sjećao se samo
da su jednim jedinim, tečnim pokretom ušli na slobodno parkirališno mjesto koje se
činilo premalim. Onda su sjeli na gornju palubu trajekta i Mariana Eça stade pričati o
stricu kojeg je nakanila posjetiti, o bratu svog oca.
João Eça živio je prijeko u Cacilhasu u staračkom domu. Ne govoreći gotovo više ni
riječi, provodio je dane ponavljajući poznate partije šaha. Nekoć je bio knjigovođa u
jednom velikom poduzeću, skroman, neznatan, gotovo nevidljiv čovjek. Nikome ne bi
palo na pamet da radi za Pokret otpora. Krinka je bila savršena. Bilo mu je četrdeset
sedam kad su Salazarovi oružnici došli po njega. Kao komunist osuđen je zbog veleizdaje
na doživotnu robiju. Dvije godine poslije, Mariana, njegova omiljena nećakinja, došla je
po njega u zatvor.
- Bilo je to u ljeto 1974., nekoliko tjedana nakon revolucije, imala sam dvadeset
jednu godinu i studirala u Combri - rekla je okrenuvši glavu.
Gregorius je čuo kako guta, a onda joj glas postade grub, da ne pukne.
- Nikad se nisam oporavila od tog prizora. Bilo mu je tek četrdeset devet, ali mučenje
je od njega napravilo bolesna starca. Prije je imao pun, zvonak glas; sad je govorio
promuklo i tiho, a njegove ruke, koje su svirale Schuberta, prije svega Schuberta, sad su
bile izobličene i neprestance su se tresle. Udahnula je i sjela uspravno. - Samo
nevjerojatno izravan, neustrašiv pogled iz njegovih sivih očiju - samo on nije bio
slomljen. Trebale su godine da mi to može ispričati: Užarene komade željeza držali su
mu pred očima da ga prisile da govori. Dolazili su sve bliže i on je mislio da će svakog
trenutka potonuti pod valom usijane tame. Ali njegov pogled nije bježao pred željezom,
prolazio je kroz njegovu tvrdoću i žar, režući s druge strane lica svojih mučitelja. Zastali
su od tog nevjerojatnog neposluha. „Otad se doslovce ničeg više ne bojim”, govorio je,
„doslovce ničeg.” A ja sam sigurna: On nije odao ništa. Iskrcali su se na kopno,
- Ondje prijeko - reče ona i glas joj ponovno zadobi uobičajenu čvrstoću - ondje je
dom.
Pokazala mu je trajekt, koji je plovio u širokom luku tako da se grad mogao vidjeti i
iz druge perspektive. Onda je na trenutak neodlučno zastala, bilo je to oklijevanje u
kojem se razotkrivala svijest o intimnosti koja se među njima uspostavila zapanjujuće
brzo a da se sad ne može nastaviti, a možda i plaha sumnja je li bilo ispravno odati mu
toliko toga o Joãu i sebi. Kad je napokon otišla u smjeru doma, Gregorius je dugo gledao
za njom i zamišljao je kako je s dvadeset jednom godinom stajala pred zatvorom.
Odvezao se natrag u Lisabon, a potom još jedanput preko Teja. João Eça bio je u
Pokretu otpora, Amadeu de Prado radio je za Pokret. Resistência: Liječnica je sasvim
razumljivo upotrijebila portugalsku riječ - kao da za tu stvar, tu svetu stvar i ne može biti
drukčije riječi. Iz njezinih usta riječ je progovarala s tihom prodornošću, imala je
očaravajuću puninu zvuka i time je postala riječju mistična sjaja i mistične aure. Jedan
knjigovođa i jedan liječnik s razmakom od pet godina. Obojica su riskirali sve, obojica su
radili pod savršenom krinkom, obojica su bili majstori šutljivosti i virtuozi zapečaćenih
usana. Jesu li se poznavali?
Ponovno na kopnu, Gregorius kupi plan grada s posebno preciznom kartom Bairra
Alta. Za ručkom je osmislio plan puta za svoju potragu za plavom kućom, u kojoj je još
mogla stanovati Adriana de Prado, stara i bez telefona. Kad je napustio lokal, počelo se
mračiti. Tramvajem se odvezao u četvrt Alfama. Nakon nekog vremena pronašao je vežu
s hrpom starog željeza. Vrećica s njegovom novom odjećom još je stajala ondje. Uzeo ju
je, zaustavio taksi i odvezao se do hotela.

51
Knjigoteka
 daša&bocca

12.

Rano ujutro Gregorius izađe u dan koji je počinjao tmurno i maglovito. Protivno
navici, večer prije zaspao je brzo i uronio u plimu prizora iz sna u kojem su se, prema
neshvatljivom redoslijedu, izmjenjivali brodovi, odjeća i zatvori. Iako je bilo neshvatljivo,
sve to nije bilo nimalo neugodno, nipošto noćna mora jer se ispod konfuznih epizoda u
rapsodijskoj mijeni provlačio glas koji se nije mogao prečuti u svojoj silnoj nazočnosti, a
pripadao je ženi čije je ime tražio grozničavo, kao da mu o tome ovisi život. U trenutku
buđenja sinula mu je i riječ za kojom je tragao: Conceição - lijep, bajkovit dio u punom
imenu liječnice, koji je stajao na mjedenoj ploči kraj ulaza u ordinaciju: Mariana
Conceição Eça. Kad je tiho izrekao ime, iz zaborava izađe još jedna scena sna, u kojoj mu
je neka žena, čiji se identitet brzo mijenjao, skinula naočale, pritišćući tako snažno
njegov nos da je to još i sad osjećao.
Bilo je jedan sat u noći i na nastavak sna nije trebalo ni pomišljati. I zato je listao
Pradovu knjigu, zastavši kod bilješke koja je nosila naslov: CARAS FUGAZES NA NOITE.
LETIMIČNA LICA U NOĆI.

Susreti među ljudima su, tako mi se često čini, poput susreta vlakova koji bez svijesti
jurcaju kroz najdublju noć. Letimične, izmučene poglede bacamo na druge, koji iza mutna
stakla sjede na slabom svjetlu i nestaju iz našeg vidnog polja tek što smo imali vremena
spaziti ih. Jesu li zaista muškarac i žena projurili pokraj nas poput fantazama u
osvijetljenom prozorskom okviru koji je izronio ni iz čega i činio se kao da je bezrazložno
urezan u praznu tminu? Jesu li se njih dvoje poznavali? Jesu li razgovarali? Smijali se?
Plakali? Reći ćemo: tako će to biti liad stranci, šetači na kiši i vjetru prođu jedno pokraj
drugog; usporedba će tu govoriti za sebe. Ali mnogim ljudima nasuprot sjedimo mnogo
dulje, jedemo i radimo s njima, ležimo jedni kraj drugih, živimo pod istim krovom.. Gdje je
tu letimičnost? A sve što nas obmanjuje postojanošću, prisnošću i intimnim znanjem: nije li
to samo varka, izmišljena da nas umiri, kojom nastojimo prekriti i odagnati pucketavu,
smušenu letimičnost jer ne bi bilo moguće da joj odolimo. Nije li svaki prizor nekog drugog
i svaka razmjena pogleda ipak poput sablasnog susreta pogleda među putnicima, koji klize
jedni pokraj drugih, omamljeni neljudskom brzinom i pesnicom tlaka zraka, od koje se sve
trese i zvecka? Ne klize li naši pogledi neprestance s drugih, kao u jurećem kretanju noći,
ostavljajući nas sa samim nagađanjima, krhotinama misli i izmišljenim osobinama? Ne
susreću li se to zapravo ne ljudi nego sjene koje bacaju njihove predodžbe?

Kako je to bilo, pomisli Gregorius, biti sestra nekoga iz kog je progovarala usamljenost
tako vrtoglavo duboko? Nekog tko razmišlja tako bespoštedno konzekventno a da mu riječi
pritom ne zvuče ni očajnički ni uzbuđeno? Kako je bilo asistirati mu, pružati mu injekciju i
pomagati pri povijanju? Ono što je pišući mislio o daljini i stranosti među ljudima: što je to
značilo za ozračje u plavoj kući? Je li to držao u cijelosti skriveno u sebi ili je kuća bila
mjesto, jedino mjesto na kojem je dopuštao da te misli istupe iz njega? Primjerice, da
odrede način na koji je išao iz prostorije u prostoriju, uzimao u ruke knjigu i odlučivao koju
glazbu slušati? Koji su to bili zvuci koji su mu se činili da pristaju uz usamljeničke misli koje
su se u svojoj jasnoći i čvrstoći činile poput stakla? Je li tražio zvukom koji su bili poput
potvrde ili su mu trebale melodije i ritmovi, poput melema, koji, doduše, nisu uljuljkivali u
san i zastirali stvari, ali su ipak umirivali?

52
Knjigoteka
 daša&bocca

S tim pitanjima na pameti Gregorius je pred jutro utonuo u lagan san, u kojem je
stajao pred nestvarno uskim plavim vratima, osjećajući želju da pozvoni, a u isti mah i
izvjesnost da nema pojma što bi mogao reći ženi koja će mu otvoriti. Nakon buđenja
sišao je na doručak u novoj odjeći i s novim naočalama. Konobarica se zabezeknula kad
je zamijetila njegov promijenjeni izgled, a onda joj preko lica preleti smiješak, a onda je
tog sivog, maglovitog nedjeljnog jutra izašao potražiti plavu kuću o kojoj je govorio stari
Coutinho.
Prošao je tek mali broj ulica gornjega grada kad ugleda muškarca kojeg je slijedio
prve večeri kako se s cigaretom u ruci pojavljuje na prozoru. Sad, na dnevnom svjetlu,
kuća se činila još užom i otrcanijom nego tada. Unutrašnjost sobe nalazila se u sjeni, ali
Gregorius uspije ugrabiti pogled na goblensku tkaninu sofe, vitrinu s raznobojnim
porculanskim figurama i raspelo. Zastao je i čekao da ga muškarac primijeti.
- Uma casa azul? - upita on.
Muškarac stavi ruku na uho, a Gregorius ponovi pitanje. Odgovor bijaše bujica riječi
koje nije razumio, praćena pokretima ruke s cigaretom. Dok je muškarac govorio, kraj
njega stade pognuta starica.
- O consultório azul? - upita sad Gregorius.
- Sim! - viknu žena kreštava glasa i ponovi: - Sim! Uzbuđeno je gestikulirala mršavim,
naboranim rukama, a nakon nekog vremena Gregorius shvati da ga zove u kuću.
Nevoljko uđe u kuću u kojoj je mirisalo na plijesan i užeglo ulje. Učini mu se da mora
probiti debeo zid odbojnih mirisa kako bi stigao do vrata stana iza kojih je čekao
muškarac s novom cigaretom među usnama. Šepava koraka odveo je Gregoriusa u
dnevni boravak i nerazumljivim ga mumljanjem i bojažljivim pokretom ruke zamolio da
sjedne na sofu prevučenu goblenskim platnom.
Sljedećih pola sata Gregorius se s mukom pokušavao snaći u mahom nerazumljivim
riječima i mnogoznačnim gestama dvoje ljudi koji su mu pokušavali objasniti kako je bilo
prije četrdeset godina, kad je Amadeu de Prado liječio ljude iz četvrti. U njihovim
glasovima bilo je poštovanja, kakvo ljudi iskazuju nekome tko stoji mnogo iznad njih
samih. Ali uz to prostoriju je ispunjavao još jedan osjećaj, koji je Gregorius tek postupno
prepoznavao kao plahost kakva proizlazi iz nekog starog zamjeranja koje bismo
najradije zanijekali, ali ga svejedno ne možemo u potpunosti izbrisati iz sjećanja.
Nakon toga ljudi su ga izbjegavali. To mu je slomilo srce - čuo je Coutinha kako
govori, nakon što je ispričao kako je Prado spasio Ruia Luisa Mendesa, Lisabonskog
koljača.
Tad muškarac podigne nogavicu i pokaže Gregoriusu ožiljak.
- Ele fez isto, on je to učinio - reče i prijeđe preko njega vrškom prsta žutim od
nikotina. Žena si svojim naboranim prstima protrlja sljepoočnice i gestom dočara
odlijetanje: Prado je učinio da joj nestane glavobolja. A onda i ona pokaza mali ožiljak na
prstu, gdje je vjerojatno bio neki madež.
Kad bi se Gregorius poslije znao zapitati što je bio povod da naposljetku pozvoni na
plava vrata, u misli su mu neprestance dolazile geste tih dvoje staraca, na čijim je
tijelima poštovani, poslije prezreni, a potom opet poštovani liječnik ostavio tragove. Bilo
je kao da su mu ruke iznova oživjele.
Sad Gregorius zamoli da mu opišu put do Pradove negdašnje ordinacije i tako ih
napusti. Priljubljenih glava gledali su ga s prozora i njemu se učini kao da u njihovim
pogledima ima zavisti, paradoksalne zavisti zbog toga što on može učiniti nešto što
njima više nije bilo moguće: Upoznati nanovo Amadeua de Prada, krčeći si put u njegovu
prošlost.

53
Knjigoteka
 daša&bocca

Je li moguće da se najbolji put da postanemo sigurni sami u sebe sastoji u tome da

upoznamo i naučimo razumijevati nekog drugog? Nekog čiji je život protekao sasvim
drukčije i posjedovao sasvim drukčiju logiku nego naš vlastiti? Kako znatiželja zbog
tuđeg života pristaje svijesti da i naše vrijeme istječe?
Gregorius je stajao za šankom malog bara i pio kavu. Tu je bio već drugi put. Prije sat
vremena pronašao je Ruu Luz Soriano i nakon nekoliko koraka zatekao se pred
Pradovom Plavom ordinacijom, trokatnicom, koja je zbog plavih pločica nekoć izgledala
sasvim plava, kao i zbog činjenice da su svi prozori bili natkriveni lukovima obojenima u
svjetleći ultramarin. Premaz je bio star, boja je izblijedjela, a bilo je i vlažnih mjesta,
obraslih u crnu mahovinu. I sa željeznih rešetki ispod prozora gulila se plava boja. Samo
su ulazna vrata bila besprijekorno obojena u plavo, kao da je netko htio reći: ona su ono
što je bitno.
Na zvonu nije bilo imena. Gregoriusu je lupalo srce dok je promatrao vrata s
mjedenom ručicom. Kao da se sva moja budućnost nalazi iza ovih vrata, pomislio je. Onda
je nekoliko kuća dalje otišao u bar i ondje se borio protiv prijetećeg osjećaja da će se
izmaknuti samome sebi. Pogledao je na sat: Prije šest dana, otprilike u ovo doba, uzeo je
u učionici vlažan kaput s klina na zidu i pobjegao iz svog toliko sigurnog, preglednog
života, ne osvrćući se za sobom. Posegnuo je u džep istog tog kaputa i napipao ključ
stana u Bernu. Iznenada ga, snažno i konkretno poput napadaja gladi, spopade potreba
da čita neki grčki ili hebrejski tekst; da pred sobom vidi strana, lijepa slova, koja za njega
ni nakon četrdeset godina nisu izgubila ništa od svoje orijentalne, bajkovite elegancije;
da se uvjeri da tijekom šest zbunjujućih dana nije izgubio sposobnost da razumije sve što
ona izražavaju.
U hotelu je imao Novi zavjet, grčki i portugalski, koji mu je darovao Coutinho; ali
hotel je bio daleko, a morao je čitati sada i ovdje, nedaleko od plave kuće koja prijeti da
će ga progutati prije nego što se na njoj otvore vrata. Brzo je platio i dao se u potragu za
nekom knjižarom u kojoj bi mogao pronaći takve tekstove. Ali bila je nedjelja i jedino što
je pronašao, bila je zatvorena crkvena knjižara s knjigama grčkih i hebrejskih naslova u
izlogu. Naslonio je čelo na vlažno, zamagljeno staklo i osjetio kako ga iznenada spopada
iskušenje da se odveze na aerodrom i sljedećim avionom odleti u Zürich. S olakšanjem
zamijeti da mu je uspjelo da tu želju doživi kao groznicu koja se razbuktava i ponovno
stišava. Strpljivo pričeka da prođe. Naposljetku polako ode natrag do bara u blizini plave
kuće.
Sad je iz džepa svog novog sakoa izvukao Pradovu knjigu i promatrao Portugalčevo
smiono, neustrašivo lice. Liječnik koji je s kamenom dosljednošću obnašao svoj poziv.
Borac Otpora koji je pod životnom opasnošću nastojao iskupiti krivnju koja to nije bila.
Zlatar riječi, čija je najdublja strast bila da šutljiva iskustva ljudskog života preotme
njihovoj nijemosti.
Iznenada Gregoriusa obuzme strah da se u međuvremenu u plavoj kući mogao
nastaniti netko sasvim drugi. Brzo spusti nekoliko novčića na šank pa žurna koraka ode
do kuće. Ispred plavih vrata dvaput duboko udahne i pusti zrak da mu sasvim polako
izađe iz pluća. Potom pritisne zvono.
Zveketava zvonjava, koja je zvučala kao da dopire iz srednjovjekovne daljine, oglasi
se pretjerano glasno. Ali ništa se ne dogodi.
Nikakvo svjetlo, nikakvi koraci. Gregorius se ponovno prisili da ostane miran pa
pozvoni i drugi put. Ništa. Onda se okrene i izmučen nasloni na vrata. Pomisli na svoj
stan u Bernu. Bio je sretan što je gotovo. Polako ugura Pradovu knjigu u džep kaputa i
pritom dodirne hladan metal ključa. Onda se odvoji od vrata i pokrene.

54
Knjigoteka
 daša&bocca

U tom trenutku iznutra se začuše koraci. Netko se spuštao niza stube. Iza jednog
prozora vidjela se zraka svjetla. Koraci su se približavali vratima.
- Quem é? - viknu taman, promukao ženski glas.
Gregorius nije znao što da kaže. Šutke je čekao. Sekunde su pretjecale. Onda se u
bravi okrenu ključ i vrata se otvoriše.

55
Knjigoteka
 daša&bocca

Drugi dio

SUSRET

56
Knjigoteka
 daša&bocca

13.

U crninu odjevena krupna žena koja je stajala pred njim djelovala je kao da je u
svojoj strogoj, opatičkoj ljepoti došla iz neke grčke tragedije. Blijedo, mršavo lice
uokvirivao je kukičani rubac, koji je rukom držala stisnut ispod brade, vitkom, koščatom
šakom istaknutih, tamnih vena koje su jasnije od crta lica odavale pozne godine. Iz
dubokih očiju, koje su svijetlile poput crnih dijamanata, mjerkala je Gregoriusa gorkim
pogledom koji je govorio o odricanju, samosvladavanju i nijekanju sebe, pogledom koji je
djelovao poput starozavjetne opomene svima onima čiji se život sastojao u tome da se
bez otpora puste da plutaju. Te oči mogle bi zasjati plamenom, pomisli Gregorius, kad bi
se netko odupro nijemoj, nepokolebljivoj volji te žene, uspravne poput svijeće, koja je glavu
držala malo više nego što bi joj to dopuštala njezina visina. Iz nje je isijavao leden žar i
Gregorius se pred njom osjeti potpuno izgubljenim. Više nije znao čak ni kako se na
portugalskom kaže „dobar dan”.
- Bonjour - reče promuklo, vidjevši da ga žena i dalje samo nijemo promatra, a onda
je iz džepa kaputa izvukao Pradovu knjigu i pokazao joj njegov portret.
- Znam da je ovaj čovjek, bio je liječnik, ovdje živio i radio - nastavio je na
francuskom. - Ja... Htio sam vidjeti gdje je stanovao i razgovarati s nekim tko ga je
poznavao. Ono što je napisao, tako su dojmljive rečenice. Mudre rečenice. Prekrasne
rečenice. Rado bih znao kakav je bio čovjek koji je umio pisati tako ponosne rečenice.
Kako je bilo biti s njim.
Promjena u strogom, bijelom licu žene koje je zbog crnog rupca dobilo neko zagasito
svjetlo jedva da se mogla opaziti. Samo netko s posebnom budnošću, koju je Gregorius u
tom trenutku posjedovao, mogao je zamijetiti da su se napete crte malčice - zaista tek
neznatno - opustile i da joj je pogled izgubio tračak odbojne oštrine. Ali ona ostade
nijema, a vrijeme se počne rastezati.
- Pardonnez moi, je ne voulais pas... - počne Gregorius, udalji se dva koraka od vrata i
stade opipavati džep kaputa, koji se odjednom učini premalim da u sebe ponovno primi
knjigu. Okrenuo se u nakani da krene.
- Attendez! - reče žena. Glas joj je sad zvučao manje razdražljivo i toplije nego
maloprije iza vrata. U francuskoj riječi čuo se sad isti akcent kao i u glasu bezimene
Portugalke na Kirhenfeldskom mostu. Svejedno, zvučalo je kao zapovijed kojoj se čovjek
ne bi usudio usprotiviti, a Gregorius pomisli na Coutinhove riječi o zapovjedničkom
načinu na koji se Adriana odnosila prema pacijentima. Ponovno se okrenuo prema njoj, u
ruci i dalje držeći knjigu.
- Entrez - reče žena, makne se s vrata i pokaže rukom prema stubama. Zaključala je
vrata velikim ključem, koji kao da je preostao iz nekog drugog stoljeća, i pošla za njim.
Kad je ruku bijelih zglobova odvojila od rukohvata i ušla u salon, on začuje kako teško
diše i pritom ga okrzne opor miris, koji je mogao potjecati od nekog lijeka, ali isto tako i
od parfema.
Nikad prije Gregorius nije vidio takav salon, čak ni na filmu. Protezao se cijelom
dubinom kuće i činio se beskonačnim. Besprijekorno sjajan parket sastojao se od rozeta,
u kojima su se smjenjivali različiti tipovi i tonovi drva, a kad bi se pogledom doprlo do
posljednjeg, iza njega pojavio bi se još jedan. Na kraju, pogled se gubio među starim
stablima koja su sad, krajem veljače, prikazivala splet crnih grana što su stršile visoko u
olovnosivo nebo. U jednom kutu stajao je okrugao stol s francuskim stilskim

57
Knjigoteka
 daša&bocca

namještajem - sofom i trima stolicama, prevučenima maslinastozelenim baršunom, koji

je svjetlucao nekako srebrnasto, dok su im zaobljeni nasloni i noge bili od crvenkasta
drva - a u drugom sjajan, crn stojeći sat, čije je zlatno klatno mirovalo, a kazaljke su
zastale u šest i dvadeset tri. U kutu kod prozora stajao je klavir, do poklopca klavijature
prekriven teškim pokrivačem od crna brokata, protkana zlatnim i srebrnim nitima.
Ono, međutim, što se Gregoriusa najviše dojmilo bile su beskrajne police za knjige,
umetnute u oker zidove. Odozgo su bile zatvorene malim secesijskim svjetiljkama, a
iznad toga zid se savijao prema kasetnom stropu, ponovno u okeru pomiješanom s
tamnocrvenim geometrijskim uzorcima. Poput samostanske knjižnice, pomisli Gregorius,
poput knjižnice negdašnjeg pitomca klasične naobrazbe iz imućne kuće. Nije ih se usudio
pomno razgledati, ali pogled mu brzo pronađe grčke klasike u tamnosmeđim, zlatom
ispisanim svescima iz Oxforda, pa iza njih Cicerona, Horacija, spise crkvenih otaca,
OBRAS COMPLETAS svetog Ignacija. U toj kući nije proboravio ni deset minuta, a već je
poželio da je nikad više ne mora napustiti. To je zasigurno bila knjižnica Amadeua de
Prada. Je li bila?
- Amadeu je volio ovu prostoriju i knjige u njoj. „Imam tako malo vremena, Adriana”,
govorio bi često, „premalo vremena za čitanje,možda sam ipak trebao postati svećenik.”
Ali on je htio da ordinacija bude uvijek otvorena, od rane zore do kasno navečer. „Koga
muče bolovi ili strah, taj ne može čekati”, znao mi je reći kad bih vidjela koliko je
iscrpljen i pokušavala ga zaustaviti. A možda nije mogao spavati jer je smatrao da mora
čitati, pisati, razmišljati, ne znam. Njegova nesanica bila je prokletstvo i ja sam sigurna:
bez te boljetice i njegove zbunjenosti, njegove vječne, zadihane potrage za riječima,
mozak bi mu radio još mnogo dulje. Možda bi još bio živ. Ovog, 20. prosinca, navršio bi
osamdeset četiri godine. Ne upitavši ga nijednom riječju tko je i ne predstavivši se, ona je
počela govoriti o svome bratu, o njegovim tegobama, njegovoj predanosti, njegovoj
strasti i njegovoj smrti. O stvarima koje su - a njezine riječi i izraz lica nisu ostavljali
mjesta sumnji - bile najvažnije u njegovu životu. I govorila je o tome tako neposredno,
kao da se samo po sebi razumije da će se Gregorius munjevitom, nadzemaljskom
metamorfozom, koja će se dogoditi izvan vremena, pretvoriti u stanovnika svijeta
njezinih predodžbi i sveznajućeg svjedoka njezinih sjećanja. On je bio jedan od onih koji
su kod sebe nosili knjigu s tajnovitim znamenom cedros vermelhos, crvenih cedrova, a to
je bilo dovoljno da mu omogući pristup u svetu četvrt njezinih misli. Koliko godina je
čekala da naide netko poput njega, netko kome bi mogla govoriti o pokojnom bratu? Na
nadgrobnom kamenu kao godina smrti bila je navedena 1973. Adriana je dakle trideset
jednu godinu živjela sama u toj kući, trideset jednu godinu sama sa sjećanjem i
prazninom koju je njezin brat ostavio za sobom.
Do tog trenutka držala je rubac spojen ispod brade, kao da želi nešto skriti. Sad
međutim makne ruku, a kukičani rubac se razdvoji i otkrije vrpcu od crna baršuna, koju
je nosila oko vrata. Prizor razvezanih krajeva rupca, iza kojih široka vrpca postaje
vidljiva nad bijelim borama njezina vrata, Gregorius nikad neće zaboraviti jer se
okamenio u čvrstu, detaljnu sliku, postajući poslije, kad dozna što je vrpca skrivala, sve
više ikonom njegova sjećanja, u koje se ubrajao i pokret rukom kojim je Adriana
provjerila je li vrpca još tu i leži li dobro, pokret koji joj se - kako se činilo - više dogodio
nego što bi ga ona bila svjesno učinila, ali ujedno i pokret u kojem se sva iscrpla i koji je o
njoj govorio više od svega što je radila planski i svjesno.
Tkanina je skliznula malo unatrag i Gregorius vidje njezinu posijelu kosu, u kojoj su
neki pramenovi još podsjećali na negdašnje crnilo. Adriana posegne za skliznulom
tkaninom, podigne je i zbunjeno povuče naprijed, potom zastane i strgne je prkosnom
gestom s glave. Pogledi im se susretoše na trenutak, a njezin kao da je govorio: „Da,

58
Knjigoteka
 daša&bocca

ostarjela sam.” Pognula je glavu prema naprijed, jedan uvojak sklizne joj preko očiju,
tijelo se skupi, a ruke joj s tamnoljubičastim venama polako i izgubljeno preko tkanine
prijeđoše u krilo.
Gregorius pokaže na Pradovu knjigu, koju je stavio na stol.
- Je li to sve što je Amadeu napisao?
Njegove riječi izazvaše čudo. Sva izmorenost i uglađenost spuznu s Adriane, ona se
uspravi, zabaci glavu, prođe objema rukama kroz kosu i pogleda ga. U njezinim crtama
prvi put se pojavi smiješak, šeretski i urotnički, koji je pomladi za dvadesetak godina.
- Venha, senhor. Dođite. Sva osornost nestala je iz njezina glasa, riječi joj više nisu
zvučale kao zapovijed, pa čak ni kao poziv, prije kao najava da će mu nešto pokazati,
uvesti ga u nešto skriveno, tajno, a uz obećanu intimnost i urotništvo dobro je išlo to što
je očito bita zaboravila da Gregorius ne govori portugalski.
Povela ga je kroz hodnik do drugih stuba, koje su vodile gore, prema tavanu. Teška
daha uspinjala se stubu po stubu. Pred jednim vratima zastade. Moglo se to protumačiti
kao puki odmor, ali kad je Gregorius poslije nizao slike iz sjećanja, bio je siguran da je
posrijedi bilo i neko oklijevanje, sumnja bi li strancu zaista trebala pokazati ono
najsvetije. Naposljetku pritisne kvaku nježno, kao da ulazi u bolesničku sobu, a obzirnost
s kojom je prvo samo odškrinula vrata, a zatim ih polako otvorila dokraja, stvorila je
dojam da se tijekom uspinjanja stubama vratila najmanje trideset godina unatrag pa sad
u prostoriju ulazi u očekivanju da će ondje susresti Amadeua, kako piše, razmišlja, a
možda i spava.
S krajnjeg ruba svijesti do Gregoriusa dopre pomalo nejasna pomisao da ima posla
sa ženom koju je sadašnji, vidljivi život dijelio od drugog, koji je u svojoj nevidljivosti i
vremenskoj daljini za nju bio mnogo stvarniji te da bi dostajao tek jedan lagan udarac, pa
čak i dašak zraka, da se sruši i nestane u prošlosti svoga života s bratom.
Uistinu, u velikoj prostoriji u koju su stupili vrijeme se bijaše zaustavilo. Prostorija je
bila uređena asketski škrto. Prednjom stranom okrenut prema zidu stajao je pisaći stol
sa stolicom, nasuprot njemu mali sag nalik na molitveni, u sredini fotelja za čitanje sa
stojećom svjetiljkom, a kraj nje hrpe knjiga, neuredno poslaganih na golim podnim
daskama. Ništa drugo. Sve to bilo je sanktuarij, oltarska prostorija uspomene na
Amadeua Inácija de Prada, liječnika, borca i zlatara riječi. Vladala je hladna, rječita tišina
katedrale, nečujan šum prostora ispunjena zaleđenim vremenom.
Gregorius zastane na vratima. Nije to bila prostorija kojom bi se stranac mogao
smucati tek tako. Pa i kad se Adriana sad pomicala među rijetkim predmetima, to je bilo
drukčije od uobičajena kretanja. Daleko od toga da je hodala na vrhovima prstiju ili da je
u njezinu hodu bilo afektiranja. Ali u njezinim sporim koracima ima nečeg eteričnog,
pomisli Gregorius, nečeg lišenog tvarnosti, gotovo bez prostora i vremena. Vrijedilo je to i
za pokrete ruku kad su se primicale komadima namještaja i nježno, gotovo bez dodira
prelazile preko njih.
Najprije je to učinila sa stolicom kraj pisaćeg stola, koja je svojim okruglim sjedalom i
zavijenim naslonom pristajala uz stolice u salonu. Stajala je ukoso prema stolu, kao da je
netko u žurbi ustao i odgurnuo je. Nehotice, Gregorius je čekao da je Adriana ispravi, ali
tek kad je nježno prešla preko svih rubova ne promijenivši ništa, on shvati: stol je ostao
onakav kakvim ga je Amadeu ostavio prije trideset godina i dva mjeseca, dakle ništa na
njemu nije se smjelo mijenjati jer to bi bilo kao da netko prometejski preuzetno
pokušava istrgnuti prošlost iz njezine nepromjenjivosti ili srušiti prirodne zakone.
Što je vrijedilo za stolicu, vrijedilo je i za predmete na stolu, koji je imao i blago
uzdignut nastavak, kako bi se lakše čitalo i pisalo. Na njemu je, opasno ukošena, ležala

59
Knjigoteka
 daša&bocca

glomazna knjiga otvorena na sredini, a pred njom snop listova, ispisanih, koliko je
Gregorius s mukom uspio prepoznati, tek malim brojem riječi. Hrptom ruke Adriana
nježno prijeđe preko drva i dotakne šalicu od plavičastog porculana, koja je stajala na
bakrenocrvenom tabletiću, zajedno s kutijicom punom šećera i prepunom pepeljarom.
Jesu li te stvari bile isto tako stare? Trideset godina star talog kave? Pepeo cigareta, koji
je brojio više od pola stoljeća? Tinta u otvorenom nalivperu zasigurno se raspala u
najfiniji prah ili osušila u crnu grudu. Bi li žarulja u bogato urešenoj stolnoj svjetiljci sa
smaragdnozelenim sjenilom još gorjela?
Bilo je ondje nečeg što je začudilo Gregoriusa, ali trebalo mu je vremena da to shvati:
Na stvarima nije bilo prašine. Zatvorio je oči i sad je Adriana bila samo još duh čujnih
obrisa koji je klizio prostorom. Je li taj duh ovdje redovito brisao prašinu, jedanaest
tisuća dana? I je li od toga posivio?
Kad je ponovno otvorio oči, Adriana je stajala pred visokim kupom knjiga koji je
izgledao kao da će se svakog trenutka urušiti. Pogledala je na debeli svezak velikog
formata koji je ležao na vrhu, a na omotu mu je bio prikazan mozak.
- O cérebro, sempre o cérebro - reče tiho i prijekorno. Mozak, uvijek mozak. - Porquê
não disseste nada? Zašto ništa nisi rekao?
Sad se u njezinu glasu začu srdžba, rezignirana srdžba, otupjela od vremena i šutnje,
kojom je mrtvi brat desetljećima odgovarao na to pitanje. Nije joj rekao ništa o
aneurizmi, pomisli Gregorius, ništa o svojim strahovima i spoznaji da bi svakog trena
mogao biti kraj. Za to je doznala tek iz zapisa. I kroz svu žalost bila je bijesna što joj je
uskratio intimnost tog znanja.
Tad podigne pogled i pogleda Gregoriusa kao da ga je bila zaboravila. Duh joj je
polako pronalazio put u sadašnjost.
- Ah, da, dođite - reče na francuskom i vrati se koracima, koji bijahu čvršću nego
prije, do pisaćeg stola, gdje izvuče dvije ladice. U njima su ležali debeli snopovi papira,
stiješnjeni između kartonskih korica i više puta zavezani crvenom vrpcom.
- Počeo je s time nedugo nakon Fátimine smrti. „To je borba protiv unutarnje
paralize”, govorio je, a nekoliko mjeseci poslije rekao je: „Zašto nisam prije počeo s tim?
Čovjek nije dokraja budan, ako ne piše. I nema pojma tko je. Da se i ne govori o tome tko
nije,” Nitko to nije smio čitati, pa ni ja. Vadio bi ključ i nosio ga stalno uza se. Bio je... Znao
je biti veoma sumnjičav.
Zatvorila je ladice.
- Sad želim biti sama - reče naglo, gotovo netrpeljivo, i dok se spuštala stubama, ne
progovori više ni riječi. Kad je otključala kućna vrata, stajala je pred njima nijemo, kruto
i tupo. Ona nije bila žena kojoj bi čovjek pružio ruku.
- Au reovir et merci - reče Gregorius i pristojno krene prema izlazu.
- Kako se zovete?
Pitanje je bilo glasnije nego što bi to bilo nužno, zvučeći pomalo kao lavež, koji ga je
podsjećao na Coutinha. Ona ponovi ime: „Gregiriuš.”
- Gdje stanujete?
On joj reče ime hotela. Bez riječi pozdrava, ona zatvori vrata i okrene ključ.

60
Knjigoteka
 daša&bocca

14.

Na površini Teja zrcalili su se oblaci. Vrtoglavom brzinom jurili su za plohama u

kojima je svjetlucalo sunce, prelazili preko njih, gutali svjetlo i puštali ga da na drugom
mjestu svojim reskim sjajem izbije iz sjenovite tame. Gregorius skine naočale i prekrije
lice rukama. Grozničavo smjenjivanje jarke svjetline i prijetećih sjena, koje je
neuobičajeno oštro prodiralo kroz nova stakla, bilo je muka za njegove nezaštićene oči.
Maloprije, u hotelu, probao je, nakon što se probudio iz nemirnog popodnevnog
drijemeža, ponovno svoje stare naočale. Ali njihova kompaktna težina u međuvremenu
se počela doimati kao smetnja i činilo mu se kao da mu lice mora svijetom pronositi
mukotrpan teret.
Nesiguran i pomalo stran samome sebi, dugo je sjedio na rubu kreveta i pokušavao
dešifrirati i uvesti red u zbunjujuće događaje tog prijepodneva. U snu, kroz koji je
sablasno prolazila nijema Adriana mramorno blijeda lica, prevladavala je crna boja,
crnilo koje je imalo zaprepašćujuće svojstvo da prianja uz predmete - sve predmete -
svejedno kakvih boja inače bili i koliko svijetlili u tim bojama. Baršunasta vrpca oko
Adrianina vrata koja je sezala do brade kao da ju je gušila, jer ju je neprestance čupkala.
Onda bi se, opet, objema rukama uhvatila za glavu, ne gledajući toliko da time zaštiti
lubanju koliko mozak. Kule od knjiga urušavale su se jedna za drugom, a u jednom
trenutku, u kojem se napeto iščekivanje pomiješalo s tjeskobom i nečistom savješću
voajera, Gregorius je sjedio za Pradovim pisaćim stolom, na kojem je ležala gomila
okamina, a usred te hrpe napola ispisan list, čiji bi reci u hipu izblijedjeli do nečitkosti,
kad god bi bacio pogled na njih.
Dok se prisjećao svega toga i bavio se prizorima iz sna, katkad bi mu se učinilo da se
njegov posjet Plavoj ordinaciji nije doista odigrao - kao da je sve to bio samo posebno živ
san unutar kojeg je - kao epizoda mahnite obmane - hinjena razlika između zbilje i sna.
Potom se i on uhvati za glavu, a kad je ponovno stekao osjećaj za stvarnost, a Adrianin lik
bez ikakvih snovitih dodataka mirno i jasno vidio pred sobom, u mislima je prošao onih
sat vremena što ih je proboravio kod nje, scenu po scenu, riječ po riječ. Katkada bi
protrnuo, sjetivši se njezina stroga, gorka pogleda, u kojem je ležala nepomirljivost
spram davnih događaja. Spopao ga je jeziv osjećaj kad ju je vidio kako lebdi kroz
Amadeuovu sobu, sasvim okrenutu prošloj sadašnjosti i nadomak ludila. A onda bi, opet,
poželio nježno vratiti kukičanu tkaninu na njezinu glavu, ne bi li izmrcvarenom duhu
priuštio počinak.
Put k Amadeu de Pradu vodio je preko te u isti mah čvrste i krhke žene, odnosno
bolje rečeno: vodio je kroz nju, kroz tamne hodnike njezina sjećanja. Je li bio spreman to
preuzeti na sebe? Je li tome bio dorastao? On, kojeg su obijesni kolege zvali Papirus jer je
više živio u starim tekstovima nego u svijetu?
Bilo je važno pronaći i druge ljude koji su poznavali Prada; ne samo da su ga vidjeli
poput Coutinha ili doživjeli kao liječnica, poput hroma muškarca i starice tog jutra, nego
zaista poznavali: kao prijatelja, možda i kao suborca u Pokretu otpora. Bit će teško,
pomisli, o tome nešto doznati od Adriane; ona je na mrtvog brata gledala isključivo kao na
svoju imovinu, postalo je to jasno već prema načinu na koji mu se obratila, pogledavajući
prema medicinskoj knjizi. Svakog drugog tko bi dovodio u pitanje jedino točno viđenje
Amadeua - a to je bilo njezino i samo njezino - ona bi zanijekala ili gledala da ga svim
sredstvima drži podalje od njega.

61
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius potraži broj Mariane Eçe te je nazove nakon dugih minuta oklijevanja.
- Biste li imali što protiv kad bih u domu posjetio vašega strica Joãa? Sad znam da je
Prado bio u Pokretu otpora i možda ga je João poznavao - upita. Neko vrijeme vladala je
šutnja i Gregorius se već htjede ispričati zbog svog nauma, kadli ona zamišljeno reče:
- Naravno da nemam ništa protiv, naprotiv, novo lice možda bi ga obradovalo.
Razmišljam samo kako bi on to prihvatio, zna biti veoma odbojan, a jučer je bio škrtiji na
riječima nego inače. Ni u kojem slučaju ne smijete ga uhvatiti na prepad.
Potom zašuti.
- Mislim da znam nešto što bi moglo pomoći. Htjela sam mu jučer donijeti jednu
gramofonsku ploču, novu snimku Schubertovih sonata. Doduše, za klavirom hoće slušati
samo Mariju João Pires, ne znam je li posrijedi zvuk ili žena, ili neki neobičan oblik
patriotizma, ali ta ploča svejedno će mu se svidjeti. Zaboravila sam je ponijeti. Mogli
biste skoknuti do mene i odnijeti mu je. Takoreći, kao kurir po mom nalogu. Možda biste
onda imali priliku.
Kod nje je pio čaj, crveno-zlatni, vreli asam s kandis šećerom i pritom joj je pričao o
Adriani. Volio bi da je na to nešto rekla, ali ona ga je samo tiho slušala i samo joj se
jedanput, dok je govorio o korištenoj šalici za kavu i punoj pepeljari, koji su očito
preživjeli desetljeća, oči suziše kao nekome tko iznenada misli da je nečemu na tragu.
- Budite oprezni - reče na rastanku. - Mislim, s Adrianom. I javite mi kako je bilo kod
Joãa.
I sad je sa Schubertovim sonatama sjedio na palubi broda i putovao prijeko, u
Cacilhas, posjetiti čovjeka koji je prošao pakao mučenja a da nije izgubio iskrenost
pogleda. Gregorius ponovno prekri lice rukama. Da mu je netko prije tjedan dana, kad je
ispravljajući latinske zadaće sjedio u stanu u Bernu, prorekao da će sedam dana poslije u
novom odijelu i s novim naočalama sjediti u Lisabonu na brodu, kako bi od jedne žrtve
Salazarova režima doznao nešto o jednom portugalskom liječniku i piscu, mrtvom već
više od trideset godina, on bi ga proglasio ludim. Je li to bio i dalje on, Mundus, mi opični
knjiški moljac, kojeg je spopao strah samo zato što je u Bernu palo nekoliko pahulja
snijega?
Brod pristane i Gregorius se polako zaputi prema domu. Kako će se sporazumijevati?
Govori li João Eça uz portugalski i neki drugi jezik? Bila je nedjelja popodne, ljudi su
dolazili u posjete, prepoznavalo ih se već na ulici, po stručcima cvijeća. Na uskim
balkonima doma, umotani u deke, starci su sjedili na suncu, koje je svako malo nestajalo
za oblacima. Gregorius se na vratarnici raspita za broj sobe. Prije nego što je pokucao,
nekoliko puta polako je udahnuo i izdahnuo; bilo je to drugi put taj dan da je tako
uzbuđen stajao pred nekim vratima a da nije znao što ga iza njih očekuje.
Na njegovo kucanje nitko nije odgovorio, čak ni drugi put. Već se okrenuo da ode,
kadli začu kako se vrata otvaraju uz tiho cviljenje. Očekivao je čovjeka u zapuštenoj
odjeći, nekog tko se vjerojatno ne bi više prao ni odijevao, nego u kućnom haljetku sjedio
pred šahovskom pločom. Starac koji se bešumno poput duha pojavno u okviru vrata bio
je sasvim drukčiji. Nosio je tamnoplavu pletenu jaknu, bijelu košulju, crvenu kravatu,
hlače s besprijekornim šavom i crne cipele. Ruke je gurnuo u džepove jakne, gola glava s
malo kratko podšišane kose nad odmaknutim ušima bila je blago nagnuta u stranu, kao
kod nekog tko se ne želi baviti onime što mu se događa. Iz sivih, stisnutih očiju dopirao je
pogled koji kao da je rezao sve na što bi naišao. João Eça bio je star, pa neka je bio i
bolestan, kako je rekla njegova nećakinja, ali slomljen čovjek svakako nije bio. Bolje je,
pomisli Gregorius nehotice, ne imati ga za protivnika.

62
Knjigoteka
 daša&bocca

- Senhor Eça - reče Gregorius. - Venho da parte de Mariana, a sua sobrinha. Trago este
disco. Sonatas de Schubert. Bile su to riječi koje je na brodu izvukao iz rječnika i više puta
ih ponavljao.
Eça nepomično zastane na vratima i zagleda se u njega. S takvim pogledom
Gregorius se nikad prije nije morao, suočiti i nakon nekog vremena gledao je u tlo. Sad
Eça dokraja otvori vrata i dade mu znak da uđe. Gregorius uđe u pedantno pospremljenu
sobu u kojoj je bilo samo ono najnužnije. Na trenutak pomisli na luksuzne prostorije koje
je nastanjivala liječnica i upita se zašto nije bolje smjestila strica. Tu misao izbrisale su
Eçine prve riječi:
- Who are you? - Riječi su bile tihe i promukle, a ipak, posjedovale su autoritet
čovjeka koji je vidio sve i koji se ne može ničime zavarati.
S pločom u ruci, Gregorius mu na engleskom reče odakle dolazi i što je po zanimanju
i objasni kako je upoznao Marianu.
- Zašto ste ovdje? Ne valjda zbog ploče.
Gregorius spusti ploču na stol i duboko udahne. Onda iz džepa izvuče Pradovu knjigu
i pokaže mu portret.
- Vaša nećakinja misli da ste ga možda poznavali. Pogledavši kratko sliku, Eça sklopi
oči. Malo zatetura, a onda, i dalje sklopljenih očiju, ode do sofe i sjedne.
- Amadeu - reče u tišinu, a onda još jedanput: - Amadeu. O sacerdote ateu. Bezbožni
svećenik.
Gregorius pričeka. Jedna pogrešna riječ, jedna pogrešna gesta i Eça više neće reći ni
riječi. Otišao je do stolića za šah i pogledao početu partiju. Morao je riskirati.
- Hastings 1922. Aljehin tuče Bogoljubova - reče.
Eça širom otvori oči i dobaci mu začuđen pogled.
- Tartakovera su jednom pitali koga smatra najvećim šahistom. On je rekao: „Ako je
šah borba - Laskera; ako je znanost - Capablancu; ako je umjetnost - Aljehina.”
- Da - reče Gregorius. - Žrtva dvaju topova nešto je što odaje fantaziju umjetnika.
- Zvuči kao da mu zavidite.
- I zavidim. Meni to jednostavno ne bi palo na pamet.
U Eçinim preplanulim, seljačkim crtama pojavi se naznaka smiješka.
- Ako vas imalo tješi, ni meni.
Pogledi im se ukrstiše, a onda svaki nastavi gledati preda se. Ili će Eça sad poduzeti
nešto kako bismo nastavili razgovor, pomisli Gregorius, ili je susretu došao kraj.
- Tamo u niši ima čaja - reče Eça. - I ja bih rado šalicu.
U prvom trenutku Gregoriusa zbuni što je zamoljen da učini nešto što inače radi
domaćin. Ali onda vidje kako se Eçine ruke u džepovima jakne stišću u pesnice i shvati:
on nije htio da Gregorius vidi njegove izobličene, drhtave ruke, to trajno znamenje užasa.
I tako natoči čaj za obojicu. Pušilo se iz obiju šalica. Gregorius je čekao. Iz susjedne sobe
začuje se smijeh posjetitelja. Onda ponovno zavlada tišina.
Bešuman način na koji je Eça naposljetku izvukao ruku iz džepa i primaknuo je šalici
podsjećao je na njegovo bešumno pojavljivanje na vratima. Pritom je oči držao
zatvorene, kao da vjeruje da će izobličena ruka na taj način biti nevidljiva i za druge.
Ruka je bila prepuna tragova gorućih cigareta, nedostajala su dva nokta i drhtala je kao
da ima Parkinsonovu bolest. Tu Eça dobaci Gregoriusu pozoran pogled, da vidi je li
dorastao prizoru. Gregorius je svoj užas, koji ga je preplavio poput napada slabosti,
držao u šahu i mirno primaknuo šalicu usnama.

63
Knjigoteka
 daša&bocca

- Moja se smije napuniti samo dopola.

Te je riječi procijedio. Gregorius ih nikad neće zaboraviti. Osjećao je kako ga oči peku
najavljujući suze, a onda učini nešto što će zauvijek obilježiti odnos između njega i ovog
izmrcvarenog čovjeka: Uzeo je Eçinu šalicu i istresao u sebe pola čaja.
Osjetio je žarenje na jeziku i u grlu. No, nije mogao. Mirno vrati dopola punu šalicu
na stol i okrene uho šalice prema Eçinu palcu. Čovjek mu sad uputi dug pogled, a i taj se
usiječe duboko u njegovo pamćenje. Bio je to pogled u kojem su se miješali nevjerica i
zahvalnost, zahvalnost koju je samo iskušavao, jer Eça bijaše odavna odustao da od
drugih očekuje nešto za što bi mogao biti zahvalan. Dršćući, primakne šalicu usnama,
pričeka na povoljan trenutak i hitro počne piti. Kad je šalicu vratio na tanjurić, začulo se
ritmičko zveckanje.
Tada iz džepa jakne izvuče kutiju cigareta, stavi jednu u usta i zapali je drhtavim
plamenom. Udisao je dim duboko i mirno i drhtanje se primiri. Ruku s cigaretom držao
je tako da se nije moglo vidjeti koliko nokata nedostaje. Druga ruka ponovno nestade u
džepu jakne. Pogledao je kroz prozor i počeo govoriti.
- Prvi put susreo sam ga ujesen 1952. u Engleskoj, u vlaku iz Londona za Brighton.
Bio sam na tečaju jezika na koji me poslalo poduzeće jer su htjeli da naučim i vanjsku
korespondenciju. Bila je to nedjelja nakon prvog tjedna mog boravka ondje i otišao sam
u Brighton jer mi je nedostajalo more, ja sam odrastao na moru, gore na sjeveru, u
Esposendeu. Vrata kupea su se otvorila i ušao je taj muškarac sjajne kose, koja mu je
stajala na glavi poput kacige, i tih nevjerojatnih očiju, smionih, nježnih i tegobnih. Bio je
na dugom putovanju sa suprugom Fátimom. Novac za njega nikad nije igrao ulogu, ni
tada ni poslije. Doznao sam da je liječnik kojeg prije svega fascinira mozak, zakleti
materijalist, koji je isprva htio postati svećenik. Čovjek koji je gajio mnoge paradoksalne
stavove, ne nesuvisle, ali paradoksalne.
Bilo mi je dvadeset sedam godina, on je bio pet godina stariji. U svemu je bio ispred
mene. U svakom slučaju, tako sam osjetio na tom putovanju. On, sin iz plemenite
lisabonske kuće, ja, seljačko dijete sa sjevera. Proveli smo dan zajedno, otišli u šetnju duž
plaže, ručali. U nekom trenutku poveo se razgovor o diktaturi. „Devemos resistir, moramo
se oduprijeti”, rekao sam, a tih riječi sjećam se još i danas jer su mi se učinile nekako
nezgrapnima spram čovjeka koji je imao fino lice poeta i katkada se koristio riječima
koje nikad prije nisam čuo.
Spustio je pogled, pogledao kroz prozor i kimnuo. Dotaknuo sam se teme oko koje nije
bio načisto sam sa sobom. Pogrešna tema za čovjeka koji je sa suprugom putovao
svijetom. Govorio sam o drugim stvarima, ali on se više gotovo i nije uključivao, razgovor
je prepustio Fátimi i meni. - Imaš pravo - rekao je na rastanku - naravno da imaš pravo.
Razumije se da je govorio o Otporu.
Kad sam na povratku za Lisabon pomislio na njega, učinilo mi se da bi se on ili dio
njega radije bio vratio sa mnom u Portugal umjesto da nastavi putovanje. Zamolio me za
moju adresu i to je bilo više od puke pristojnosti spram poznanika s putovanja. Zaista,
uskoro su se vratili u Lisabon. Ali to nije imalo nikakve veze sa mnom. Njegova sestra,
ona starija, pobacila je i pritom zamalo umrla. Htio je biti ondje jer nije imao povjerenja
u liječnike. Liječnik koji ne vjeruje liječnicima. Takav je bio Amadeu.
Gregorius pred sobom vidje Adrianin gorak, nepomirljiv pogled. Počeo je shvaćati. A
što je bilo s mlađom sestrom? Ali na to je morao pričekati.
- Prošlo je trinaest godina dok ga nisam ponovno sreo - nastavi Eça. - Bilo je to u zimi
1965., kad je služba sigurnosti ubila Delgada. U poduzeću je doznao moju novu adresu i
pojavio se jedne večeri na mojim vratima blijed i neobrijan. Kosa, koja se nekoć sjajila

64
Knjigoteka
 daša&bocca

poput crna zlata, sad je bila zagasita, a iz pogleda govorila je bol. Ispričao mi je kako je
Ruiju Lúisu Mendesu, visokom časniku tajne policije, kojeg su zvali Lisabonskim
koljačem, spasio život i kako su ga njegovi stalni pacijenti sad počeli izbjegavati. Osjećao
se izopćen.
- Hoću raditi za Pokret otpora - reče.
- Da ispraviš pogrešku? On zbunjeno pogleda u pod.
- Ništa ti nisi zgriješio - rekao sam. - Ti si liječnik.
- Hoću učiniti nešto - reče - razumiješ, učiniti. Reci mi što mogu učiniti. Ti se
razumiješ u to.
- Odakle ti to?
- Znam - reče on. - Znam još od Brightona.
Bilo je opasno. Za nas još mnogo više nego za njega samog. Jer za borca Pokreta
otpora on - kako da kažem - nije imao pravu unutarnju staturu, nije imao pravi karakter.
Moraš biti strpljiv, sposoban čekati, moraš imati glavu kao ja, seljačku tikvu, a ne dušu
tankoćutna sanjara. Inače ćeš previše riskirati, pogriješiti i ugroziti sve. Hladnokrvnosti
je imao, rekao bih gotovo previše, a bio je sklon i smionosti. Nedostajala mu je
ustrajnost, tvrdoglavost, sposobnost da ne čini ništa, premda mu se prilika i činila
povoljnom. On je osjećao da ondje mislim, osjećao je misli drugih, još prije nego što bi
uopće počeli misliti. Bilo mu je teško, bilo je to, mislim, prvi put u njegovu životu da mu
netko kaže: „Ti to ne možeš, za to ti nedostaje određena sposobnost.” Ali on je znao da
imam pravo, spram sebe samog bio je sve samo ne slijep, i prihvatio je da će njegovi
zadaci isprva biti mali i neznatni.
Svako malo govorio sam mu da se mora oduprijeti prije svega jednom iskušenju: da
pacijentima dade do znanja da radi za nas. On je to htio kako bi se iskupio za tobožnju
nelojalnost spram Mendesovih žrtava. I zapravo je taj plan imao smisla samo kad bi ljudi
koji su mu to zamjerili znali za to. Kad bi ih mogao navesti da revidiraju svoj prezrivi
sud. Da ga opet poštuju i vole kao prije. Ta želja ovladala je njime, znao sam to, i zato je
on bio svoj vlastiti, a i naš najveći neprijatelj. Uzrujao bi se kad bih govorio o tome, kao
da podcjenjujem njegovu inteligenciju, ja koji nisam ništa nego knjigovođa i k tome još i
pet godina mladi od njega. Ali on je znao da sam i u vezi s tim imao pravo.
- Mrzim kad je netko tako dobro upućen u mene kao ti - rekao je jednom prilikom. I
nacerio se.
On je potukao svoju čežnju, svoju sumanutu čežnju za oprostom zbog nečeg što
uopće nije bilo zastranjivanje, on koji nije napravio nikakvu pogrešku ili barem ne takvu
koja bi imala posljedice.
Iz sjene Mendes je držao ruku nad njim, spasiocem svoga života. U Amadeuovoj
ordinaciji prenosile su se vijesti, omotnice s novcem prelazile su iz ruke u ruku. Nikad
nije bilo premetačina, koje su inače bile uobičajene. Amadeu je zbog toga bio bijesan, bio
je takav, taj bezbožni svećenik, htio je da ga se uzima ozbiljno, činjenica da ga se štedjelo
vrijeđala ga je u njegovu ponosu, u kojem je bilo nešto od ponosa mučenika.
Neko vrijeme to je značilo i jednu novu opasnost: opasnost da nekom smiono-
drskom radnjom izazove Mendesa tako da ga ovaj više ne može štititi. Rekao sam mu to.
Naše prijateljstvo visjelo je o tankoj niti. Taj put nije priznao da imam pravo. Ali postao
je suzdržan, razborit.
Nedugo nakon toga bravurozno je obavio dvije škakljive operacije koje je mogao
obaviti samo netko poput njega, tko je željezničku mrežu znao napamet, a Amadeu je to
znao jer je bio lud za vlakovima, tračnicama i skretnicama, poznavao je sve tipove

65
Knjigoteka
 daša&bocca

lokomotiva te, prije svega, svaku željezničku stanicu u Portugalu, i za najmanje

mjestašce znao je ima li skretničku stanicu ili nema jer to je bila njegova opsesija: da se
skretanjem poluge određuje daljnji smjer vožnje vlaka. Ta jednostavna mehanička
operacija fascinirala ga je preko svake mjere i na kraju je njegovo znanje o tim stvarima,
njegov suludi željeznički patriotizam bio taj koji je našim ljudima spasio živote. Drugovi
koji nisu bili oduševljeni kad sam ga primio jer su ga smatrali egzaltiranim estetom koji
bi nam mogao postati opasan, promijenili su mišljenje.
Mendes mu je zasigurno bio beskrajno zahvalan. Ja u zatvoru nisam smio primati
nikakve posjete, čak ni Marianine, a kamoli drugova koje se sumnjičilo da pripadaju
Pokretu otpora. Jedina iznimka bio je Amadeu. On je smio doći dvaput na mjesec i smio
je sam izabrati dane, pa čak i vrijeme svog dolaska, čime je razbio sva pravila.
I dolazio je. Uvijek je dolazio i ostajao dulje nego što bi bilo dogovoreno, nadglednici
su se bojali njegova srditog pogleda kad bi signalizirali da je vrijeme isteklo. Donosio mi
je lijekove protiv bolova i za spavanje. Propuštali su ga s lijekovima, a poslije bi mi ih
oduzimali: nikad mu to nisam rekao jer on bi pokušao porušiti zidove. Suze su mu se
slijevale niz lice kad je vidio što su mi učinili, suze koje su, naravno, bile i suze sućuti, ali
više od toga suze nemoćna gnjeva. Nije nedostajalo mnogo da postane nasilan spram
čuvara, njegovo vlažno lice bilo je crveno od bijesa.
Gregorius pogleda Eçu i zamisli kako je svojim oštrim, sivim pogledom gledao u
užareno željezo čiji je šištavi žar prijetio da će ga oslijepiti. Osjetio je nevjerojatnu snagu
tog čovjeka kojeg se moglo pobijediti samo tako da ga se fizički izbriše, a čak i od njegove
odsutnosti, njegova nedostajanja u prostoru, još bi se širio otpor, koji je njegovim
protivnicima otimao san.
- Amadeu mi je donio Bibliju, Novi zavjet. Portugalski i grčki. To i grčka gramatika,
koju je priložio, bile su u te dvije godine jedine knjige koje su propustili.
„Ti ne vjeruješ ni riječi od toga”, rekao sam mu kad su došli kako bi me odveli natrag
u ćeliju.
On se nasmiješio. „Lijep je to tekst”, rekao je. „Prekrasan jezik. I pazi na metafore.”
Začudio sam se. Nikad zaista nisam pročitao Bibliju, poznavao sam samo krilatice,
kao i većina. Čudio sam se neobičnoj mješavini točnog i bizarnog. Katkada bismo o tome
i razgovarali. Religiju, u čijem se središtu nalazi scena smaknuća, smatram odbojnom.
Zamisli da su bila vješala, giljotina ili garota. Zamisli kako bi onda izgledala naša
religiozna simbolika. Nikad na to nisam tako gledao, gotovo bih rekao da sam se i prepao,
pa i zato što je njegova rečenica unutar tih zidina imala posebnu težinu.
Takav je bio, bezbožni svećenik: Domišljao bi stvari dokraja. Uvijek bi ih domišljao
dokraja, svejedno koliko bi posljedice bile crne. Katkada bi u tome bilo nečeg brutalnog,
nečeg što će rastrgati samo sebe. Možda zbog toga osim mene i Jorgea nije imao
prijatelja, jer moralo se tu svašta izdržati. Bio je nesretan što ga se Mélodie klonila jer on
je volio svoju mlađu sestru. Vidio sam je samo jedan jedini put, doimala se lakom i
vedrom, djevojka koja kao da nije dodirivala tlo, mogu zamisliti da nije izlazila nakraj sa
sjetnom bratovom stranom, koji je uz to znao biti i vulkan pred erupciju.
João Eça zatvori oči. Na licu mu se vidio umor. Bilo je to putovanje u vremenu i bit će
da već godinama nije toliko mnogo govorio. Gregorius bi ga rado nastavio ispitivati: o
mladoj sestri neobična imena, o Jorgeu i Fátimi, pa i je li tada počeo učiti grčki. Slušao ga
je bez daha i pritom sasvim zaboravio koliko ga peče grlo. Sad je opet peklo, a jezik mu je
bio otekao. Usred priče Eça ga je ponudio cigaretom. Činilo mu se da je ne može odbiti,
bilo bi to kao da se prekine nevidljiva nit koja se bila istkala između njih. Nije mogao piti
iz njegove šalice, a odbiti njegov duhan, to jednostavno nije išlo, tko zna zašto, ali

66
Knjigoteka
 daša&bocca

jednostavno nije išlo i tako je stavio u usta prvu cigaretu u svome životu, strašljivo
pogledao u plamen koji je Eça držao u svojoj drhtavoj ruci i štedljivo pušio da se ne
zakašlje. Tek je sad osjetio koliko je vreli dim bio otrov za opeklinu u ustima. Proklinjao
je svoju nerazumnost, osjećajući istodobno s čuđenjem da drukčije nije ni želio.
Rezak signalni zvuk prestraši Gregoriusa.
- Jelo - reče Eça.
Gregorius pogleda na sat: pola šest. Vidjevši njegovo čuđenje, i Eça se prezrivo
naceri.
- Prerano. Kao u zatvoru. Nije riječ o vremenu nas koji smo ovdje smješteni, nego o
vremenu osoblja.
Gregorius upita smije li ga još koji put posjetiti. Eça pogleda prema stoliću za šah.
Potom nijemo kimne. Činilo se kao da se oko njega stvorio oklop šutnje. Kad je primijetio
Gregoriusovu ispruženu ruku, obje svoje zavukao je u džepove jakne i zagledao se u pod.
Gregorius se prevezao u Lisabon a da putem nije zamijetio previše toga. Prošao je
kroz Ruu Augustu, posred šahovske ploče Baixe, prema Rossiju. Činilo mu se kao da se
najdulji dan njegova života bliži kraju. Poslije, na krevetu u hotelskoj sobi, sjetio se kako
se tog jutra čelom naslonio na vlažan izlog crkvene knjižare i čekao da presahne silna
želja da se odveze na aerodrom. Onda je upoznao Adrianu, pio crveno-zlatni čaj s
Marianom Eçom i kod njezina strica spaljenih usta popušio prvu cigaretu. Je li se sve to
zaista dogodilo u jednom jedinom danu? Otvorio je sliku Amadeua de Prada. Stvari koje
je taj dan doznao o njemu promijenile su mu crte. Bezbožni svećenik je oživio.

67
Knjigoteka
 daša&bocca

15.

- Voilà. Ça va aller? Nije baš komforno, ali... - reče pomalo zbunjeno Agostinha,
pripravnica u velikim, tradicijom bogatim portugalskim novinama DIARIO DE NOTÍCIAS.
- Da - reče Gregorius - ići će to, i sjedne u tmurnu nišu s aparatom za čitanje
mikrofilmova. Agostinha, koju mu je jedan nestrpljivi urednik predstavio kao studenticu
povijesti i francuskog jezika, nije još htjela otići, a on je i prije stekao dojam da je gore,
gdje telefoni neprestance zvone i zasloni trepere, više trpe nego trebaju.
- Što zapravo tražite? - upita ona. - Mislim, nije da me se tiče...
- Tražim podatke o smrti jednog suca - reče Gregorius. - O samoubojstvu jednog
poznatog suca 9. lipnja 1954. Suca koji se možda ubio jer je patio od Behterevljeve
bolesti pa nije više mogao izdržati bolove u leđima, a možda i zbog osjećaja da je kriv jer
je tijekom diktature i dalje sudio umjesto da se suprotstavi nepravednom režimu. Kad je
to učinio, bile su mu šezdeset četiri godine. Ne bi dakle morao dugo čekati da ga
umirove. Zasigurno se dogodilo nešto što mu je onemogućilo da čeka. Nešto s leđima i
bolovima ili nešto na sudu. To bih volio istražiti...
- A... zašto to želite istražiti? Pardon... Gregorius izvadi Pradovu knjigu i dade joj da
čita:

PORQUÊ, PAI? ZAŠTO, OČE? Ne smatraj se tako važnim! - običavao si govoriti kad bi se
netko jadao. Sjedio si u svom naslonjaču, u kojem nije smio sjediti nitko drugi, sa štapom
među mršavim nogama i rukama izobličenim od gihta na srebrnom dršku, glave - kao
uvijek - istegnute uvis i prema naprijed. (Moj Bože, kad bih, te bar jedan jedini put mogao
vidjeti a da se držiš ravno, da ti je glava uzdignuta, kao što odgovara tvome ponosu! Samo
jedan jedini put! Ali tisućostruki prizor tvojih pogrbljenih leđa izbrisao je svako drugo
sjećanje, i ne samo to, paralizirao je i moć mašte.) Silni bolovi koje si morao izdržati
tijekom života dali su autoritet tvojim uvijek istim opomenama. Nitko se nije usudio
proturječiti. Nije to bilo tako samo izvana; opiranje je bilo zabranjeno i iznutra. Istina, kao
djeca parodirali smo tvoje riječi, daleko od tebe bilo je poruge i smijeha, pa čak bi se i
mama, kad bi nas grdila, znala odati naznakom smiješka, na koji bismo se požudno bacali.
Ali oslobođenje je bilo samo privid, baš kao i bespomoćna blasfemija svetog.
Tvoje riječi su vrijedile. Vrijedile su do onog jutra kad sam potišten otišao u školti, dok
su mi vjetar i kiša šibali lice. Zašto svoju potištenost zbog tmurnih učionica i pustog
štreberluka ne bih trebao smatrati važnom? Zašto ne bih trebao smatrati važnim to što se
Maria João odnosila prema meni kao da ne postojim, a ja nisam mogao misliti ni na što
drugo? Zašto su tvoji bolovi i prisebnost koju su ti podarili bili mjera svih stvari? Gledano sa
stajališta vječnosti, dodao bi katkad, sve to gubi značaj. Pun bijesa i ljubomore zbog novog
dečka Marije João napustio sam školu, čvrsta koraka otišao kući i nakon jela sjeo u
naslonjač nasuprot tebi. „Hoću u drugu školu”, rekao sam glasom koji je zvučao čvršće nego
što sam ga osjećao iznutra, „sadašnja je nepodnošljiva.” „Smatraš se previše važnim”, rekao
si ti, trljajući srebrni držak svoga štapa. „Što bih trebao smatrati važnim ako ne sebe?”
pitao sam. „A stajalište vječnosti, ono uopće ne postoji.”
Tišina koja je prijetila da će se rasprsnuti ispunila je prostor. Nikad prije nije bilo ničeg
takvog. Bilo je nečuveno, a činjenica da je došlo od tvog najdražeg djeteta učinila je stvar
još gorom. Svi su očekivali izljev tijekom kojeg će ti kao i obično puknuti glas. Ali ništa se
nije dogodilo. Spustio si obje ruke na držak štapa. Na maminu licu pojavio se izraz kakav

68
Knjigoteka
 daša&bocca

još nikad ne bijah vidio. Iz njega je - pomislio sam poslije - bilo razumljivo zašto se udala za
tebe. Ustao si bez riječi, čuo se samo tihi jauk zbog bolova. Na večeri se nisi pojavio. Otkako
postoji obitelj, to se nije dogodilo još ni jedan jedini put. Kad sam sljedeći dan sjeo za stol
kako bih objedovao, gledao si me mirno i malčice žalosno. „Na koju drugu školu si mislio?”
pitao si. Maria João pitala me je pod odmorom hoću li naranču. „Stvar se riješila”, rekao
sam.
Kako razlikovati treba li neki osjećaj smatrati važnim ili se prema njemu odnositi kao
prema nečem beznačajnom? Zašto, papá, nisi razgovarao sa mnom prije nego što si to
učinio? Tako da barem znam zašto si to učinio.

- Razumijem - reče Agostinha i među mikrofilmovima potraži vijest o smrti suca

Prada.
- Godine 1954. cenzura je bila najstroža - reče Agostinha - u to se razumijem,
cenzurom tiska bavila sam se na fakultetu. Ono što je objavio DIARIO ne mora biti točno,
posebice ako je posrijedi bilo političko samoubojstvo.
Prvo što su pronašli bila je osmrtnica, objavljena 11. lipnja. Agostinha ju je smatrala
ekstremno škrtom za tadašnje portugalske prilike, toliko škrtom da ju se moglo
poistovjetiti s nijemim krikom. Faleceu, tu riječ Gregorius je znao s groblja. Amor,
recordação, škrte, ritualne formulacije. Među njima imena najuže rodbine: Maria Padede
Reis de Prado; Amadeu, Adriana; Rita. Adresa, ime crkve u kojoj će se održati zadušnica.
To je bilo sve. Rita, pomisli Gregorius, je li to bila Mélodie o kojoj je govorio João Eça?
Onda su potražili vijest. Prvi tjedan nakon 9. lipnja nije objavljeno ništa.
- Ne, ne, dalje - reče Agostinha, kad je Gregorius htio odustati. Vijest je objavljena 20.
lipnja u lokalnoj rubrici.

Danas je Ministarstvo pravosuđa objavilo da je Alexandre Horácio de Almeida Prado,

koji je Vrhovnom sudu mnogo godina služio kao izvrstan sudac, prošli tjedan umro od
posljedica dugotrajne bolesti.

Uz tekst je stajala začuđujuće velika sučeva slika, prevelika u usporedbi sa škrtosti

vijesti. Strogo lice s cvikerom i lančićem za naočale, oštrom bradicom i brkovima, visoko
čelo, ne manje visoko od čela njegova sina, prosijeda, ali još bujna kosa, bijeli stojeći
ovratnik presavijenih kutova, crna kravata i veoma bijela ruka na koju je naslonio bradu,
sve ostalo gubilo se u tami pozadine. Znalački napravljena fotografija, na kojoj nije bilo
ni traga mukama pogrbljenih leđa, pa ni gihta u rukama; glava i ruka pomaljali su se tiho,
gotovo sablasno iz tame, bijelo i autoritarno, onemogućujući prigovore ili protivljenje;
slika koja je mogla začarati cijelu kuću, prekriti je čarolijom i otrovati svojim zagušljivim
autoritetom. Sudac. Sudac koji nije mogao biti ništa drugo nego sudac. Čovjek željezne
strogosti i kamene dosljednosti, pa i prema samome sebi. Čovjek koji bi sudio samome
sebi, da je nešto zgriješio. Otac, kojem osmijeh najčešće ne bi uspio. Čovjek koji je imao
nešto zajedničko s Antonióm de Oliveirom Salazarom: ne okrutnost, ne fanatizam, ne
častohleplje i volju za moć, već strogost i bezobzirnost prema sebi samom. Je li mu zato
toliko dugo služio, čovjeku u crnom, napetih crta lica ispod polucilindra? Je li si na kraju
nije mogao oprostiti što je time podupirao i okrutnost kakva se može vidjeti na drhtavim
rukama Joãa Eçe, koje su nekoć izvodile Schuberta?
Umro od posljedica dugotrajne bolesti. Gregorius osjeti kako mu od bijesa postaje
vruće.

69
Knjigoteka
 daša&bocca

- Nije to ništa - reče Agostinha - nije to ništa u usporedbi s drugim krivotvorinama

koje sam vidjela. Sa šutljivim lažima.
Dok su se uspinjali stubama, Gregorius je upita za ulicu koja je stajala u osmrtnici.
Vidio je da bi rado pošla s njime i obradovao se što su je sad očito ipak trebali u redakciji.
- Da povijest te obitelji... uzimate toliko osobno. - To je... - reče ona nakon što se već
bijahu rukovali.
- Neobično, mislite? Da, to je neobično. Veoma neobično. Čak i meni.

70
Knjigoteka
 daša&bocca

16.

Nije to bila palača, ali bila je kuća za imućne ljude, koji su se unutra mogli širiti do
mile volje, soba nije nedostajalo, a ni kupaonica. Tu je stanovao pogrbljeni sudac, kroz tu
kuću hodao je oslonjen na štap sa srebrnim drškom, boreći se grčevito protiv
neprestanih bolova, voden uvjerenjem da čovjek sebe ne smije smatrati previše važnim.
Je li se radna soba nalazila u uglatom tornju, čiji su prozori s lukovima bili međusobno
odijeljeni malim stupovima? Na pročelju je bilo toliko balkona da se činilo da ih se uopće
ne može prebrojiti, a svaki od njih imao je fino obrađenu rešetku od kovana željeza.
Svaki od petero članova obitelji, zamišljao je Gregorius, imao je za sebe po jedan ili dva
balkona, a onda se sjeti uskih, za sve zvukove propusnih prostorija u kojima su živjeli
čuvar muzeja, čistačica i njihov kratkovidni sin koji je u svojoj sobici sjedio za prostim
drvenim stolom i od treštanja se radija u susjednom stanu branio zamršenim grčkim
glagolskim oblicima. Sićušan balkon, preuzak za suncobran, ljeti bi se užario, a i inače bi
jedva izlazio na njega jer su onuda neprestance prolazili oblaci kuhinjskih mirisa, spram
toga, sučeva kuća bila je raj sazdan od prostranosti, sjenovitosti i tišine. Posvuda visoko,
široko crnogorično drveće kvrgavih debala i isprepletenih grana, koje su se sklapale u
male, sjenovite krovove, podsjećajući katkada na pagode.
Cedrovi. Gregorius se prepadne. Cedrovi, cedros vermelhos. Jesu li to zaista bili
cedrovi? Cedrovi, koji su za Adrianu bili uronjeni u rumenilo? Stabla, koja su svojom
imaginarnom bojom zadobila tolik značaj da su joj iskrsnula pred očima dok je smišljala
ime za izmišljenu nakladničku kuću? Gregorius je zaustavljao prolaznike i raspitivao se
jesu li to doista cedrovi. Slijeganje ramenima i podizanje obrva, čuđenje nad pitanjem
neobičnog stranca.
- Da - reče naposljetku jedna mlada žena - to su cedrovi, posebno veliki i lijepi. Sad se
u mislima preselio u unutrašnjost kuće i zagledao se van u sito, tamno zelenilo. Što se
moglo dogoditi? Što je zelenilo moglo pretvoriti u rumenilo? Krv?
Iza prozora na tornju pojavi se ženski lik odjeven u svijetlu odjeću i visoko podignute
kose. Lako, kao da lebdi, hodala je amo-tamo, poslovna, ali bez žurbe. Vidio je da u ruci
ima upaljenu cigaretu, dim se uzdizao prema visokom stropu, a ona se izmaknula zraci
sunca, koja je upadala kroz granje cedrova i očito je zasljepljivala, pa iznenada nestala.
Djevojka koja kao da nije dodirivala tlo, tako je João Eça nazvao Melodie, koja se
vjerojatno zvala Rita. Njegova mala sestrica. Je li razlika u godinama mogla biti tolika da
bi ona danas bila žena koja se još može kretati tako gipko i okretno kao ona u tornju?
Gregorius produlji i u sljedećoj ulici uđe u zalogajnicu. Uz kavu je naručio kutiju
cigareta, iste marke koju je pušio dan prije kod Eçe. Dimio je i pritom pred sobom gledao
učenike iz Kirchenfelda, kako nekoliko ulica dalje stoje ispred pekarnice, puše i piju kavu
iz papirnatih šalica. Kad je Kägi uveo zabranu pušenja u zbornici? Sad pokuša uvući dim
u pluća, ali snažan napadaj kašlja oduzme mu dah. Nove naočale stavio je na šank,
nakašljao se i obrisao suze iz očiju. Žena iza šanka, matrona koja je pušila cigaretu za
cigaretom, naceri se.
- É melhor não começar, bolje je da ne počinjete s tim - reče i ispuni Gregoriusa
ponosom što ju je razumio, iako je razumijevanje uslijedilo sa zakašnjenjem. Nije znao
kamo s cigaretom pa ju je ugasio u čaši vode kraj šalice. Kimnuvši, žena spremi čašu. Što
je mogao, bio je apsolutni početnik.

71
Knjigoteka
 daša&bocca

Polako se približavao ulazu u kuću cedrova, spreman da opet, ispunjen

neizvjesnošću, pozvoni na vrata. Tada se vrata otvoriše i na njima se pojavi žena koju je
vidio maloprije, vodeći na uzici nestrpljiva ovčarskog psa. Sad je odjenula traperice i
tenisice, samo se svijetla bluza činila istom kao maloprije. Nekoliko koraka do ulaznih
vrata prešla je na vrhovima prstiju, jer ju je pas vukao. Djevojka - koja kao da ne dodiruje
tlo. Unatoč sjedinama u pepeljasto plavoj kosi, izgledala je kao djevojka.
- Bom dia - reče, upitno podigne obrve i uputi mu izravan pogled.
- Ja... - poče Gregorius nesigurno na francuskom i osjeti u ustima neugodan miris
cigarete - ovdje je prije dugo vremena stanovao jedan sudac, jedan poznati sudac i ja bih
rado...
- To je bio moj otac - reče žena i otpuhne s lica pramen kose. Imala je zvonak glas koji
je dobro pristajao vodenastom sivilu njezinih očiju i francuskim riječima koje je
izgovarala gotovo bez akcenta. Rita joj je bilo ime, dobro, ali Mélodie joj je naprosto
savršeno pristajalo.
- Zašto se zanimate za njega?
- Jer je bio otac ovog čovjeka - reče Gregorius i pokaže joj Pradovu knjigu.
Pas povuče uzicu.
- Pan - reče Mélodie - Pan.
Pas sjedne. Ona omču uzice ugura u pregib lakta i otvori knjigu.
- Cedros ver... - pročita i iz sloga u slog glas joj postade tiši, dok naposljetku sav ne
utrne. Tad okrene stranicu i uze promatrati portret svoga brata. Njezino svijetlo lice,
posuto sićušnim pjegama, postade tamnije, a gutanje kao da joj je odjednom padalo
teško. Ukočena poput statue onkraj prostora i vremena, promatrala je fotografiju,
prešavši jedanput vrhom jezika preko suhih usana. Onda nastavi listati, pročita rečenicu-
dvije, vrati se slici pa koricama.
- 1975. - reče - tada je bio već dvije godine mrtav. Za knjigu nisam ni znala. Odakle
vam?
Dok je Gregorius govorio, ona je rukom nježno prelazila preko sivog uveza. Ta
kretnja podsjeti ga na studenticu u španjolskoj knjižari u Bernu. Činilo se da ga više ne
sluša pa je prekinuo priču.
- Adriana - reče tad. - Adriana. I nikome ni riječi. Ê próprio dela, to je tipično za nju.
Isprva je u njezinim riječima bilo samo čuđenje, onda se u njih uvukla gorčina i
odjednom joj melodično ime više nije pristajalo. Gledala je u daljinu, pokraj dvorca,
preko udoline Baixe prema brežuljku Bairra Alta. Kao da bi sestru ondje u plavoj kući
rado zgromila svojim ljutitim pogledom.
Nijemo su stajali jedno nasuprot drugome. Pan je dahtao. Gregorius se osjećao kao
uljez, voajer.
- Dođite, popit ćemo kavu - reče ona, zvučeći kao da je upravo lakonogo preskočila
svoju srdžbu. - Želim pogledati knjigu. Pane, imao si peh - rekavši to, snažnim ga rukama
odvuče u kuću.
Bila je to kuća koja je odisala životom, kuća s igračkama na stubama, s mirisom kave,
duhanskog dima i parfema, s portugalskim novinama i francuskim magazinima na
stolovima, otvorenim kutijama CD-a i jednom mačkom koja je na stolu za zajutrak lizala
maslac. Mélodie potjera mačku i natoči kavu. Krvi, koja joj je maloprije suknula u lice,
nestalo je, samo je nekoliko crvenih mrlja još svjedočilo o njezinu uzbuđenju. Posegnula
je za naočalama i počela čitati što je brat zabilježio, napreskokce. Povremeno bi se

72
Knjigoteka
 daša&bocca

ugrizla za usnu. U jednom je trenutku, ne mičući pogled s knjige, skinula prsluk i

naslijepo izvukla cigaretu iz kutije. Teško je disala.
- Ovo s Marijom João i promjenom škole, to je vjerojatno bilo prije mog rođenja,
između nas je bilo šesnaest godina razlike. Ali papá, on je bio baš onakav kakvim ga
opisuje. Bilo mu je četrdeset šest kad sam se rodila, ja sam bila pogreška, začeta na
Amazoni, na jednom od malobrojnih putovanja na koje ga je mama uspjela nagovoriti.
Ne mogu zamisliti oca na Amazoni. Kad mi je bilo četrnaest, već smo slavili njegov
šezdeseti rođendan, katkad mi se čini da sam ga poznavala samo kao starca, kao
pogrbljenog, strogog starca.
Mélodie zašuti, pripali novu cigaretu i pogleda preda se. Gregorius se nadao da će
reći nešto o sučevoj smrti. Ali sad joj se lice ozari i misli joj krenuše u drugom smjeru.
- Maria João, poznavao ju je, dakle, još kao dječarac. Nisam to ni znala. Naranča. Očito
ju je već tada volio. Nikad to nije prestalo. Velika, netaknuta ljubav njegova života. Ne bih
se čudila da je nije ni poljubio. Ali nitko, nijedna žena, nije joj bila ravna. Udala se, imala
djecu, sve to nije igralo ulogu. Kad bi ga mučile brige, stvarne brige, odlazio bi k njoj. U
određenom smislu samo je ona znala tko je bio. Znao je kako se dijeljenjem tajne stvara
intimnost, bio je majstor tog umijeća, virtuoz. A mi smo znali: ako netko poznaje sve što
Amadeu skriva, onda je to Maria João. Fátima je zbog toga patila, a Adriana ju je mrzila.
- Je li još živa? - upita Gregorius.
- Živjela je u Campu de Ourique, u blizini groblja - rekla je Mélodie - ali prošlo je
mnogo godina otkako sam je ondje susrela na njegovu grobu. Bio je to prijazan, a ipak
hladan susret.
- Ona, seljačko dijete, uvijek se držala na distanci prema nama, plemićima. To da nam
Amadeu pripada, pravila se da ne zna. Ili da je to puka slučajnost, nešto izvanjsko, što s
njime nema nikakve veze.
- Kako se preziva? Mélodie to nije znala.
- Za nas je jednostavno bila Maria João.
Iz sobe u tornju izašli su u donji dio kuće, gdje je stajao tkalački stan.
- Radila sam tisuću stvari - nasmije se ona, vidjevši Gregoriusov znatiželjni pogled. -
Uvijek sam bila nestalna, nepredvidljiva, zato papá nije znao što bi sa mnom.
Zvonak glas na trenutak potamni, kao kad se proziran oblak ugura pred sunce, onda
to prođe, a ona pokaže prema fotografijama na zidu, na kojima je bila ona u različitim
ambijentima.
- Kao konobarica u baru; za vrijeme neopravdana izbivanja iz škole; prodavačica na
benzinskoj stanici; a ovdje je, to morate vidjeti, moj orkestar.
Bio je to ulični orkestar sastavljen od osam djevojaka koje su svirale violinu i sve
nosile balon-kape, sa šiltom okrenutim u stranu.
- Prepoznajete li me? Ja nosim šilt nalijevo, sve ostale nadesno, što znači da sam ja
šefica. Zarađivale smo lijep novac. Svirale smo na vjenčanjima, zabavama, bile smo
veoma popularne.
Iznenada se okrene, ode do prozora i pogleda van.
- Papá nije volio što se time bavim. Ali kratko prije smrti - dok sam nastupala sa
svojim moças de halão, balon-djevojkama, kako su nas zvali - vidjela sam prijeko na
pločniku tatin službeni auto s vozačem, koji je svakog jutra u deset do šest dolazio po
njega i vozio ga na sud: on bi u palaču pravde uvijek stizao prvi. Papá je kao uvijek - jedio
straga, ali sad je gledao prema nama. Oči su mi se napunile suzama pa sam počela
griješiti. Onda se otvoriše vrata automobila i papá se izvuče iz njega, pogrbljen, lica

73
Knjigoteka
 daša&bocca

iskrivljena od bola. Svojim štapom zaustavljao je automobile - čak je i tu isijavao

autoritet suca - došao do nas, stajao neko vrijeme straga među publikom: potom je
prokrčio put do otvorene violinske kutije za novac i ubacio u nju šaku kovanica a da me
pritom nije ni pogledao. Suze su mi potekle pa su ostatak pjesme morale svirati bez
mene. Onda se automobil pokrenuo i papá mi je mahnuo svojim skvrčenim prstima, ja
sam odmahnula, sjela u vežu i plakala kao ljuta godina, ne znam više je li od radosti što je
došao ili od žalosti što je došao tek sad.
Gregorius prijeđe pogledom preko fotografija. Bila je djevojčica koja je svima sjedila
u krilu i nasmijavala ih, a kad bi plakala, to bi brzo prošlo, kao kratkotrajna kiša za
sunčana dana. Markirala je iz Škole, ali je svejedno dobro prolazila jer je šarmirala
učitelje svojom dražesnom drskošću. Uz to je savršeno pristajalo kad je preko noći
naučila francuski i nazvala se po francuskoj glumici Êlodie, iz čega su drugi smjesta
napravili Mélodie, riječ izmišljenu samo za nju jer njezina je prisutnost bila lijepa i
letimična kao melodija, svi bi se zaljubljivali u nju, ali nitko je nije bio u stanju zadržati.
- Voljela sam Amadeua ili, recimo: rado bih ga bila voljela, što nije bilo lako jer kako
voljeti spomenik, a on je bio spomenik, još kad sam bila sasvim mala svi su dizali pogled
prema njemu, čak i papá, a pogotovo Adriana, koja mi ga je uzela iz ljubomore. Bio je
dobar prema meni, kao što čovjek treba biti dobar prema sestrici. Ali rado bih da me je
shvaćao ozbiljno, a ne samo milovao kao lutku. Morala sam čekati dok mi nije bilo
dvadeset pet godina. Neposredno prije vjenčanja dobila sam od njega ovo pismo iz
Engleske.
Otvorila je jednu ladicu i izvukla prepunu omotnicu. Požutjeli listovi papira bili su do
rubova ispisani kaligrafski izvedenim slovima u zagasito crnoj tinti. Mélodie je neko
vrijeme nijemo čitala, a onda počne prevoditi pismo koje joj je Amadeu poslao iz
Oxforda, nekoliko mjeseci nakon smrti njegove žene.

Draga Mélodie, bila je - pogreška što sam se otisnuo na ovo putovanje. Mislio sam da će
mi pomoći vidim li još jedanput stvari koje sam vidio zajedno s Fátimom. Ali osjećam samo
bol i vratit ću se prije nego što sam planirao. Nedostaješ mi i zato ti šaljem ono što sam
noćas zapisao. Možda ti na taj način mislima mogu prići.
OXFORD: JUST TALKING. Zašto mi se noćna tišina među samostanskim zgradama čini
tako zagasita, tako nevesela i samotna, sasvim bezdušna i bez šarma? Tako drukčija od one
u Rui Augusti kuja još u tri ili četiri sata ujutro, kad nikog živog više nema vani, pršti od
života? Kako to može biti, kad nadzemaljski svijetao Immen ipak zatvara građevine
posvećenih imena, ćelije učenosti, probrane knjižnice, prostorije pune tišine od prašna
baršuna u kojima se formalno savršene rečenice izgovaraju, promišljaju, pobijaju i brane?
Kako to može biti?
„Come on”, rekao mi je crvenokosi Irac, kad sam stajao pred plakatom koji je
najavljivao predavanje s naslovom LYING TO LIARS, „let’s listen to this; might be fun”.
Pomislio sam na oca Bartolomeua, koji je branio Augustina: Kazniti laž drugom laži bilo bi
isto što i kazniti kradu kradom, svetogrđe svetogrđem, brakolomstvo brakolomstvom. I to
naočigled onog što se tada događalo u Španjolskoj i u Njemačkoj! Svađali smo se, kao i
toliko puta prije a da on nije izgubio svoju blagost. Nikad on ne bi izgubio tu blagost, ni
jedan jedini put, a kad sam u predavaonici sjeo pokraj Irca, odjednom mi je užasno
nedostajao i uhvatila me čežnja za domom.
Bilo je nevjerojatno. Neudana žena šiljasta nosa koja je držala predavanje razradila je
svojim kreštavim glasom kazuistiku laganja, koja nije mogla biti prepredenija i udaljenija
od stvarnosti. Žena, koja nikad nije morala živjeti u kolopletu laži jedne diktature, gdje

74
Knjigoteka
 daša&bocca

umijeće laganja može biti pitanje života i smrti. Može li bog stvoriti kamen koji nije u
stanju podići? Ako ne, onda nije svemoguć, ako da, također nije, jer onda postoji kamen koji
više ne može podignuti. To je bila vrsta skolastike koja se iz te žene izlijevala u prostor,
žene koja je bila sva od pergamenta, a na glavi je nosila umjetnički izrađeno ptičje gnijezdo
od sijedih vlasi.
Ali to nije ono što je zapravo bilo nevjerojatno. Ono zaista neshvatljivo bila je diskusija,
kako su je nazvali. Utisnuti i zatvoreni u siv olovni okvir britanskih formi dobrog ponašanja
ljudi su onime što su govorili savršeno promašivali jedni druge. Neprestance su govorili da
razumiju jedni druge i odgovaraju jedni drugima. Ali radili su sve osim toga. Nitko, ni jedan
jedini diskutant, nije pokazao ni najmanju naznaku promjene mišljenja naočigled
iznesenih razloga. Iznenada mi je, s užasom, koji sam osjetio čak i u tijelu, postalo jasno:
Tako je to uvijek. Reći nekome nešto: ludio očekivati da će to izazvati nešto? Struja misli,
slika i osjećaja koja ti svakom trenutku teče kroz nas, ta silovita struja toliko je silna da bi
bilo čudo kad ne bi jednostavno odnijela sve riječi koje nam kaže netko drugi i prepustila ih
zaboravu, kad slučajno, sasvim slučajno, ne bi pristajale uz naše vlastite riječi. Zar je kod
mene drukčije? pomislio sam. Jesam li ikad zaista slušao nekog drugog? Pustio ga da
svojim riječima uđe u mene, pa da moja unutarnja struja promijeni smjer?
How did you like it? upita Irac dok smo hodali niz Broad Street. Nisam rekao sve,
rekao sam samo da mi se činilo sablasnim kako su sin zapravo govorili sami sebi. Well, reče
on, well. A nakon nekog vremena: It’s just talking, you know, just talking. People like to
talk. Basically, that’s it. Talking. No meeting of minds? pitao sam ja. What! viknu on i
zapadne u grlen smijeh koji se pretvori u grohot. What! I onda nogometnom loptom, koju je
sve vrijeme nosio uza se, tresne o asfalt. Rado bih bio taj Irac, Irac koji se usudio da se u All
Souls Collegeu pojavi na večernjem predavanju s jarko crvenom loptom. Što bih dao da
sam mogao biti taj Irac!
Mislim da sad znam zašto je noćna tišina na ovom otmjenom mjestu tako loša tišina.
Riječi, sve odreda namijenjene zaboravu, iščeznule su. Samo po sebi to ne znači ništa, one
iščezavaju i u Baixi. Ali u Baixi se nitko ne pretvara da je posrijedi više od govora, ljudi
govore i uživaju u govoru, kao što uživaju u lizanju sladoleda, kako bi im se jezik oporavio
od riječi. Dok se ovdje, u Oxfordu, svi neprestance pretvaraju da je drukčije. Kao da je ono
što kažu nevjerojatno važno. Ali i oni u svojoj važnosti moraju spavati, a onda preostaje
tišina koja miriše na trulež, jer posvuda leže mrtva trupla hvalisanja i smrde bez riječi.

- Mrzio ih je, hvalisavce, os presunçosos, koje je zvao i os enchouriçados, naduti - reče

Mélodie i vrati pismo u omotnicu. - Mrzio ih je posvuda, u politici, u liječničkom staležu,
među novinarima. I bio je neumoljiv u svome sudu. Voljela sam ga jer je bio nepotkupljiv,
bespoštedan, čak i prema sebi. Nisam ga voljela kad bi postao sudački razoran. Onda bih
ga izbjegavala, svog monumentalnog brata.
Kraj Mélodieine glave na zidu visjela je fotografija na kojoj su ona i Amadeu plesali.
Njegovi pokreti zapravo nisu bili kruti, pomisli Gregorius, a ipak se moglo vidjeti da mu je
ples stran. Kad je poslije razmišljao o tome, pala mu je na pamet prikladnija riječ:
Plesanje je bilo nešto što Amadeuu nije bilo primjereno.
- Irac s crvenom loptom u posvećenom koledžu - reče Mélodie u tišinu - to mjesto u
pismu tada me je veoma ganulo. Činilo mi se da izražava čežnju, o kojoj inače nikad nije
govorio: da jedanput i on smije biti dječak koji se igra loptom. Ta on je s četiri godine već
čitao i odonda je čitao sve, uzduž i poprijeko, u osnovnoj školi dosađivao se nasmrt, a u
liceju je dvaput preskočio razred. S dvadeset godina zapravo je već znao sve i katkad bi
se pitao što bi još trebalo doći. A uza sve to, zaboravio se igrati loptom.

75
Knjigoteka
 daša&bocca

Pas zalaje, a onda prostoriju preplaviše djeca, vjerojatno njezina unučad. Mélodie
pruži Gregoriusu ruku. Znala je da je htio doznati još mnogo više, primjerice što su bili
cedros vermelhos ili o sučevoj smrti. Njezin pogled govorio mu je da ona to zna. Ali
govorio je i da mu tog dana ne bi bila rekla ništa više, čak i da djeca nisu došla.
Gregorius sjedne na klupu nedaleko od Gastela i stane razmišljati o pismu koje je
Amadeu svojoj sestrici poslao iz Oxforda. Morao je pronaći oca Bartolomeua, učitelja
blage ćudi. Prado je imao uho za različite vrste tišine, uho kakvo imaju samo oni koje
muči nesanica. A za ženu koja je te večeri držala predavanje rekao je da je od
pergamenta. Tek sada Gregorius postade svjestan da se kod te primjedbe prepao i u
svojoj nutrini prvi put udaljio od bezbožnog svećenika koji je presude donosio poput
krvnika. Mundus, Papirus. Pergament i papirus.
Gregorius se zaputi niz brežuljak u smjeru hotela. U jednoj trgovini kupi šah. Ostatak
dana, do kasno u noć, pokušavao je pobijediti Aljehina, ne prihvaćajući, za razliku od
Bogoljubova, žrtvu dvaju topova. Doxiades mu je nedostajao pa je stavio stare naočale.

76
Knjigoteka
 daša&bocca

17.

„To nisu tekstovi, Gregoriuse. Ono što ljudi kažu, to nisu tekstovi. Oni jednostavno
govore.” Prošlo je mnogo vremena otkako mu je Doxiades to rekao. „Ono što ljudi govore
tako je često nesuvislo i proturječno”, jadao se on, ,,a ono što su rekli zaboravljaju tako
brzo.” Grku se to činilo dirljivim. Ako je čovjek poput njega bio taksist u Grčkoj, pa još k
tome u Solunu, onda zna - i siguran je u to kao u malošto na svijetu - da se ljude ne može
određivati prema onome što govore. Često bi govorili tek da govore. I to ne samo u
taksiju. Da ih shvati doslovce - to je nešto što može pasti na pamet samo filologu,
poimence klasičnom filologu, koji cijeli dan ima posla s nepomičnim riječima, s
tekstovima, pa još k tome s takvima uz koje postoje tisuće komentara.
„Ako se ljude ne može uzimati doslovno, što bi onda trebalo raditi s njihovim
riječima?” pitao je Gregorius. Grk se glasno nasmijao: „Uzeti ih kao povod da i sam
progovoriš! Tako da govor nikad ne stane.”
A sad je Irac u Pradovu pismu rekao nešto što je zvučalo veoma slično, a nije to rekao
o putnicima u grčkim taksijima, nego o profesorima All Souls Collegeá u Oxfordu. Rekao
je to čovjeku kojem su se otrcane riječi toliko gadile da je poželio iznova zasnovati
portugalski jezik.
Već je dva dana kiša lila kao iz kabla. Gregoriusu se činilo da ga magična zavjesa
odvaja od vanjskog svijeta. Nije bio u Bernu, a i bio je u Bernu; bio je u Lisabonu, a i nije
bio u Lisabonu. Cijeli dan igrao je šah, zaboravljajući otvaranja i poteze, što mu se prije
nikad ne bi bilo dogodilo. Katkad bi se ulovio kako u ruci drži neku figuru, a ne zna
odakle ju je uzeo. Dolje, u blagovaonici, konobar ga je uvijek iznova morao pitati što želi,
a jedanput je naručio desert prije juhe.
Sljedeći dan nazvao je svoju susjedu u Bern i zamolio je da mu isprazni poštanski
sandučić. Ključ se nalazio ispod otirača.
- Da vam pošaljem poštu?
On pristade, a onda nazove još jedanput i reče ne. Listajući notes, naišao je na
telefonski broj koji mu je Portugalka napisala na čelo. Português. Digao je slušalicu i
okrenuo broj. Kad se začuo signal, on spusti slušalicu.
Koiné, grčki Novog zavjeta, bio mu je dosadan jer je bio previše jednostavan. Donekle
su ga dražili pogledi na drugu, portugalsku stranu Coutinhova izdanja. Nazivao je
knjižare i raspitivao se za Eshila i Horacija, u obzir su dolazili i Herodot ili Tacit. Nisu ga
dobro razumjeli, a kad je u tome napokon uspio, nije otišao po knjige jer je padala kiša.
U žutim stranicama tražio je jezične škole u kojima bi mogao učiti portugalski.
Nazvao je Marianu Eçu i htio joj pričati o posjetu Joãu, ali njoj se žurilo i nije bila
usredotočena. Silveira je bio u Biarritzu. Vrijeme je stajalo i svijet je stajao, a sve je to
bilo tako jer je njegova volja stajala kao što još nikad ne bijaše zastala.
Katkada bi prazna pogleda stajao kraj prozora i prolazio u misli ma ono što su drugi -
Coutinho, Adriana, João, Eça, Mélodie - rekli o Pradu. Katkad mu se činilo da iz magle
izviru obrisi nekog krajolika, još mutni, ali već i prepoznatljivi, kao na kineskom crtežu
tušem. Jedan jedini put tih dana listao je Pradove zapise i zastao kod ovog odlomka:

AS SOMBRAS DA ALMA. SJENE DUŠE. Priče koje drugi pričaju o nekome i priče koje
čovjek priča o sebi samom: koje su bliže istini? Je li baš tuko samorazumljivo da su to naše

77
Knjigoteka
 daša&bocca

vlastite? Je li netko autoritet sam za sebe? Ali to zapravo nije pitanje kojim se bavim.
Pitanje je: ima li kod takvih priča uopće razlike između istine i neistine? Kod priča o
vanjštini ima. Ali kadd pokušamo razumjeti nekoga u nutrini? Je li to putovanje koje kad-
tad stiže svome kraju? Je li duša mjesto činjenica? Ili su pretpostavljene činjenice samo
varljive sjene naših priča?

U četvrtak ujutro Gregorius pod jasnim, modrim nebom ode do redakcije Diarija i
zamoli vježbenicu Agostinhu da pogleda gdje je početkom tridesetih godina postojao
licej u kojem su se učili strani jezici, a predavali su i svećenici. Ona se marljivo dade u
potragu, a kad ga je pronašla, pokazala mu je mjesto na planu grada. Pronašla je i
mjerodavnu službu u crkvi, nazvala je i raspitala se u Gregoriusovo ime za oca
Bartolomeua, koji je oko 1935. vjerojatno poučavao u tom liceju. Rekoše joj da je to
mogao biti samo otac Bartolomeu Lorenço de Gusmão. Odavna je prešao devedesetu i
rijetko prima posjete. A i o čemu je riječ? Amadeu Inácio de Prado? Pitat će patera i
nazvati. Nekoliko minuta poslije nazvali su. Pater je bio spreman razgovarati s nekim tko
se nakon tako dugo vremena zanimao za Prada. Očekivao je posjet kasno popodne.
Gregorius se odveze do negdašnjeg liceja, gdje se učenik Prado prepirao s ocem
Bartolomeuom oko Augustinove nepopustljive zabrane laganja a da pater pritom nikad
nije izgubio blagost. Mjesto se nalazilo na istoku, već malo izvan grada, i bilo je okruženo
starim drvećem. Gotovo da bi se zgrada sa svojim blijedožutim zidovima mogla smatrati
grand hotelom iz devetnaestog stoljeća, za to su joj nedostajali samo balkoni, a nije se
uklapao ni uzak toranj sa zvonom. Zgrada je bila sasvim oronula. Žbuka se osipala,
prozori bijahu slijepi ili razbijeni, na krovu je nedostajalo cigli, oluk bijaše zahrđao i
odlomljen na uglovima.
Gregorius sjedne na stube pred ulazom, koje još u doba Pradovih nostalgičnih
posjeta bijahu obrasle u mahovinu. To je vjerojatno bilo potkraj šezdesetih. Tu je sjedio i
pitao se što bi bilo da je trideset godina prije na tom raskrižju krenuo sasvim drukčijim
smjerom. Da se suprotstavio dirljivoj, ali i zapovjedničkoj želji svog oca pa da nikad nije
kročio nogom u medicinske predavaonice.
Gregorius izvadi njegove bilješke i stane listati.
... patetična želja poput sna, da još jedanput stanem na toj točki svoga života i budem u
prilici krenuti sasvim drukčijim smjerom od onog koji je od mene napravio ovo što jesam...
Sjediti još jedanput na toploj mahovini i držati kapu - paradoksalna je to želja da
otputujem u vrijeme koje je iza mene te da na to putovanje povedeni i sebe - obilježenog
onim što se dogodilo.
Ondje prijeko nalazio se truli plot koji je okruživao školsko dvorište i preko kojeg je
najslabiji učenik u razredu nakon maturalnog ispita bacio kapu u jezerce s lopočima. Bilo
je to prije šezdeset sedam godina. Jezerce se odavno isušilo, ostala je samo udubina
prevučena sagom od bršljana.
Gregorius zatvori oči. Stajao je u Kirchenfeldu, na uglu odakle je neprimjetno mogao
baciti pogled prema gimnaziji, nakon što je pobjegao usred nastave. Još jedanput oćuti
osjećaj koji ga je prije deset dana spopao neočekivanom silinom i pokazao mu koliko voli
tu zgradu, što mu sve znači i koliko će mu nedostajati. Osjećaj je bio jednak, ali i drukčiji,
jer više nije bio onaj isti. Zaboljelo ga je kad je osjetio da to više nije bio onaj isti osjećaj, a
time zapravo ni jednak onome. Ustao je, prešao pogledom preko izblijedjela žutila trošne
fasade i onda odjednom više nije osjećao boli, jer je uzmaknula pred lebdećim osjećajem
znatiželje. Otvorio je vrata, koja su bila samo prislonjena i čije su zahrđale šarke škripale
kao u filmu strave i užasa.

78
Knjigoteka
 daša&bocca

Tu ga zapahne miris vlage i plijesni. Nekoliko koraka dalje gotovo da se okliznuo jer
je neravan, izgažen kameni pod bio prevučen filmom od vlažne prašine i trule mahovine.
Držeći se za rukohvat, polako se uspeo širokim stubama. Krila dvostrukih vrata koja su
se otvarala prema visokom prizemlju bila su do te mjere prekrivena paučinom da se, kad
ih je otvorio, čulo muklo trganje. Prepao se kad su hodnikom zalepršali usplahireni
šišmiši. Onda zavlada tišina kakvu nikad prije nije doživio: U njoj su šutjele godine.
Vrata rektorova ureda nije bilo teško prepoznati, bila su urešena finim rezbarijama. I
ona su bila gotovo srasla sa zidom, tako da su popustila tek nakon više pokušaja
otvaranja. Gregorius je ušao u prostoriju u kojoj kao da je postojala samo još jedna stvar:
veliki crni pisaći stol na zaobljenim, izrezbarenim nogama. Ništa od onog što ga je
okruživalo - prazne, prašne police za knjige, neurešeni čajni stolić na golim, natrulim
daskama, spartanski naslonjači - nije posjedovalo nikakvu stvarnost. Gregorius obriše
stolicu i sjedne za pisaći stol. Senhor Cortés, tako se zvao tadašnji ravnatelj, čovjek
odmjerena koraka i stroga izraza lica.
Gregorius je uzvitlao prašinu, fine čestice plesale su u čunju sunčane svjetlosti.
Šutljivo vrijeme davalo mu je osjećaj da je uljez i na jedan dugi trenutak zaboravio je
disati. Onda pobijedi znatiželja i on izvuče ladice pisaćeg stola, jednu za drugom. Komad
užeta, pljesnivi ostaci šiljenja olovke, poštanska marka iz 1969., miris podruma. A onda,
u donjoj ladici, hebrejska Biblija, debela i teška, uvezana u sivo platno, pohabana,
otrcana i s mjehurima od vlage. BIBLIA HEBRAICA pisalo je na koricama zlatnim, od
starosti već crno osjenčanim slovima.
Gregorius se zabezekne. Licej, kako je otkrila Agostinha, nije bio crkvena škola.
Sredinom 18. stoljeća Marquês de Pombal protjerao je isusovce iz Portugala, a nešto
slično dogodilo se još jedanput početkom 20. stoljeća. Krajem četrdesetih godina redovi
kao što su bili Maristi osnovali su vlastite kolegije, ali to je bilo nakon Pradova
školovanja. Dotad je bilo samo javnih liceja, koji bi zgodimice zapošljavali svećenike kao
učitelje klasičnih jezika. Čemu dakle ta Biblija? I zašto u ravnateljevu pisaćem stolu?
Jednostavan previd, beznačajna slučajnost? Nevidljiv, šutljiv prosvjed protiv onih koji su
zatvorili školu? Subverzivan zaborav, usmjeren protiv diktature, koji njezini pomagači
nisu opazili?
Gregorius stane čitati. Pažljivo je okretao valovito savinute stranice od debela, na
opip vlažna i natrula papira. Stožac sunčane svjetlosti polako se pomicao. Zakopčao je
kaput, podignuo ovratnik i gurnuo ruke u rukave. Nakon nekog vremena stavi u usta
jednu od cigareta koje je kupio u ponedjeljak. Povremeno se morao nakašljati. Vani, pred
odškrinutim vratima, projuri nešto, vjerojatno štakor.
Čitao je Knjigu o Jobu i osjetio kako mu srce lupa od uzbuđenja. Elifaz iz Temana,
Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama. Isfahan. Kako je glasilo ime obitelji u kojoj je ondje
trebao poučavati? U knjižari Francke prodavala se tih dana ilustrirana knjiga o Isfahanu,
o džamijama, trgovima i pješčanom olujom zastrtim bregovima u okolici. Nije ju mogao
kupiti i zato je svaki dan odlazio ondje listati je. Nakon što ga je san o užarenom pijesku
koji će ga oslijepiti prisilio da povuče ponudu, mjesecima više nije odlazio Franckeu. Kad
je napokon opet otišao, ilustrirane knjige više nije bilo.
Hebrejska slova zamutiše mu se pred očima. Prešao je rukom preko mokrog lica,
obrisao naočale i nastavio čitati. Nešto od Isfahana, grada sljepila, ostalo je u njegovu
životu. Bibliju je od samog početka čitao kao poetsku knjigu, kao pjesništvo, kao jezičnu
glazbu, okruženu ultramarinom i zlatom džamija. „Čini mi se da tekst ne uzimate
ozbiljno”, rekla je Ruth Gautschi, a David Lehmann kimnuo je glavom. Zar se to zaista
dogodilo prošli mjesec?

79
Knjigoteka
 daša&bocca

„Može li postojati ozbiljnost koja bi bila ozbiljnija od poetske ozbiljnosti?” upitao je

njih dvoje. Ruth je oborila pogled. Voljela ga je. Ne onako kao Florence nekoć; ona mu
nikad ne bi skinula naočale. Ali ona ga je voljela i sad je bila rastrgana između te
naklonosti i razočaranja, možda čak i užasnutosti nad činjenicom da je obeščastio Božju
riječ, čitajući je kao dugačku pjesmu i slušajući je kao niz orijentalnih sonata.
Iz sobe senhora Cortêsa nestalo je sunca i Gregoriusu postane hladno. Praznina
prostorije pretvorila je na nekoliko sati sve u prošlost, on je sjedio usred potpunog
nepostojanja svijeta u koji su se poput ruševina očajničkog sna zabadala tek hebrejska
slova. Tad ustane, ukočen izađe na hodnik i uspne se stubama do učionice.
Prostorije su bile pune prašine i muka. Ako su se međusobno razlikovale, onda je to
bilo prema znakovima rasapa. U jednoj su na stropu bile velike mrlje od vode, u drugoj
se nakrivio umivaonik jer je puknuo jedan zahrđali vijak, u trećoj je na podu ležalo
razbijeno sjenilo svjetiljke, a gola žarulja visjela je sa stropa na žici. Gregorius pritisne
prekidač za svjetlo: ništa, ni tu ni u ostalim prostorijama. Negdje u kutu ležala je
ispuhana nogometna lopta, šiljasti ostaci razbijenog prozorskog stakla blještali su na
podnevnom suncu. „I zbog svega toga on se zaboravio igrati loptom”, rekla je Mélodie o
svome bratu, kojem su u ovoj zgradi dopustili da preskoči dva razreda jer je već s četiri
godine počeo čitati knjige uzduž i poprijeko knjižničkih polica.
Gregorius sjedne na mjesto na kojem je kao učenik bernske gimnazije sjedio u
baraci. Odatle se pružao pogled na djevojačku školu, ali polovica zgrade bila je
prekrivena stablom goleme pinije. Amadeu de Prado sigurno bi izabrao neko drugo
mjesto, neko s kojeg bi mogao vidjeti cijeli niz prozora. Tako bi vidio Mariju João u klupi,
svejedno gdje sjedila. Gregorius sjedne na mjesto s najboljim pogledom i napregne oči.
Da, mogao ju je vidjeti u plavoj haljini koja je mirisala na sapun. Razmjenjivali su
poglede, a kad bi ona pisala kontrolnu zadaću, on bi poželio da joj može voditi ruku. Je li
se koristio opernim dalekozorom? U plemenitoj kući jednog suca vrhovnog suda takvo
što jednostavno je moralo postojati. Alexandre Horacio zacijelo se nije koristio njime,
ako je uopće ikad sjeo u ložu opere. Ali možda njegova žena, Maria Paedade Reis de
Prado? U onih šest godina koliko je poživjela nakon njegove smrti? Je li njegova smrt za
nju bilo oslobođenje? Ili je pustila vrijeme da stoji, a osjećaje pretvorila u Formacije
skrućene duševne lave, kao kod Adriane?
Sobe su bile smještene duž dugih hodnika koji su podsjećali na vojarnu. Gregorius ih
prođe jedan za drugim. Jednom se spotaknuo o mrtva štakora, potom prestrašeno stao i
o kaput obrisao ruke, koje s tim nisu imale nikakve veze. Ponovno u prizemlju, otvori
jedna visoka, neurešena vrata. Tu su učenici jeli, postojao je prozor za posluživanje jela i
iza njega popločana prostorija negdašnje kuhinje, od koje je preostalo samo još nekoliko
zahrđalih cijevi, koje su stršile iz zida. Dugački stolovi i dalje su bili ondje. Je li postojala
aula?
Pronašao ju je na drugoj strani zgrade. Vijcima pričvršćene klupe, raznobojan prozor
iz kojeg bijahu ispale tek dvije krhotine stakla, naprijed povišena katedra sa svjetiljkom.
Jedna odvojena klupa, vjerojatno za nastavnike. Tišina crkve, ili ne, jednostavno tišina u
kojoj je nešto bilo važno, tišina koju čovjek ne bi okončao proizvoljnim riječima. Tišina
koja je od riječi stvarala skulpture. Spomenike pohvale, ukora ili razorna suda.
Gregorius se vrati u ravnateljevu sobu. Neodlučan, držao je u ruci hebrejsku Bibliju.
Imao ju je već pod miškom i bio na putu prema izlazu, kadli se iznenada okrene. Vlažnu
ladicu u kojoj je ležala obloži svojim puloverom i vrati knjigu. Onda se zaputi do patera
Bartolomeua Lorença Gusmãa, koji je stanovao u crkvenom domu na drugom kraju
grada, u Belému.

80
Knjigoteka
 daša&bocca

18.

- Augustin i laž - bila je to samo jedna od tisuću stvari oko kojih smo se svađali - reče
pater Bartolomeu. - Cesto smo se svađali, a to nikad ne bi bila prava svađa. Jer, vidite, on
je bio usijana glava, buntovnik, k tome mladić živahne inteligencije i nadasve nadaren
govornik, koji je šest godina pustošio licejom kao tornado, kao stvoren da postane
legenda.
Pater je u ruci držao Pradovu knjigu, a sad je rukom prelazio preko portreta. Možda
je htio izgladiti papir, a možda ga je htio i pomilovati. Gregorius pred sobom vidje
Adrianu, kako rukom prelazi preko Amadeuova pisaćeg stola.
- Ovdje je stariji - reče pater. - Ali takav je on. Takav je bio, baš takav.
Spustio je knjigu na pokrivač u koji mu bijahu umotane noge.
- Tada, kao njegov učitelj, imao sam nekih dvadeset pet godina i bio mi je
nevjerojatan izazov odoljeti mu. On je učitelje podijelio na one koji bi ga najradije poslali
k vragu i one koji su ga voljeli. Da, to je prava riječ: Neki od nas bili su zaljubljeni u njega
- u njegovu neumjerenost, njegovu uskipjelu srčanost i žilavu zagriženost, u smionost
kojom je prezirao svijet, neustrašivost i fanatičnu marljivost. Bio je pun odvažnosti,
pustolov kakvog ste lako mogli zamisliti na nekom od naših povijesnih brodova kako
pjeva ili propovijeda, odlučan da stanovnike dalekih kontinenata zaštiti od svake rabote
svoje posade koja bi ih obeščastila, zatreba li, i mačem. Bio je spreman izazvati svakog,
čak i vraga, pa i Boga. Ne, nije to bila megalomanija, kako su govorili njegovi protivnici,
bio je to samo bujan život i burna erupcija probuđenih snaga, iskričava kiša prštavih
ideja. Bez sumnje, taj mladić bio je i pun oholosti. Ali ta oholost bila je tako neobuzdana,
tako neizmjerno velika da bi čovjek zaboravio na svaku obranu i promatrao je s
čuđenjem kao neko čudo prirode koje je slijedilo svoje vječne zakone. Oni koji su ga
voljeli, vidjeli su u njemu sirov dijamant, nebrušen dragi kamen. Oni koji su ga odbijali
zgražali su se nad njegovim nedostatkom poštovanja, kojim je znao i povrijediti,
njegovom nijemom, ali nepreglednom samodopadljivošću, kakva je svojstvena onima
koji su brži, jasniji i svjetliji od ostalih i to znaju. Vidjeli su u njemu plemenitog drznika
kojeg je sudbina razmazila, tako da nije samo prepun novca, nego i talenta, ljepote i
šarma, a on je uz to bio i neodoljivo melankoličan, što ga je predodredilo da postane
ljubimac žena. Bilo je nepravedno da je netko toliko bolji od ostalih, i ta ga je nepravda
učinila magnetom za zavist i zlobu. A ipak, i oni koji su ih osjećali nisu mogli a da mu se
ne dive: taj dječak bio je sposoban dodirnuti nebo.
Sjećanje je iznijelo patera daleko iz sobe u kojoj su sjedili, sobe koja je doduše bila
prostrana i puna knjiga i nikako se nije mogla usporediti sa siromašnim sobičkom Joãa
Eçe prijeko u Cacilhasu, no svejedno je bila soba u staračkom domu, prepoznatljiva po
medicinskim spravama i zvoncu iznad kreveta. Gregorius je od samog početka zavolio
tog visokog, mršavog čovjeka snježnobijele kose i dubokih, pametnih očiju. Ako je
predavao Pradi, vjerojatno je odavna prešao devedesetu, ali u njemu nije bilo ničeg
staračkog, nikakve naznake da je izgubio nešto od budnosti s kojom se prije sedamdeset
godina suočio s Amadeuovim neobuzdanim izazovima. Ruke mu bijahu vitke, prsti dugi,
finih članaka, kao stvoreni da okreću stranice starih, vrijednih knjiga. Tim je prstima sad
listao Pradovu knjigu. Ali nije je čitao, dodirivanje papira više je nalikovalo na ritual
vraćanja daleke prošlosti.

81
Knjigoteka
 daša&bocca

- Što li je sve već bio pročitao kad je s deset godina u svom malom, po mjeri
krojenom haljetku prešao prag liceja! Neki od nas uhvatili bi se u potajnom
provjeravanju mogu li uopće držati korak s njim. A onda bi nakon nastave oboružan
svojim fenomenalnim pamćenjem sjedio u knjižnici, a njegove tamne oči uvlačile bi
svojim nevjerojatno usredotočenim, zadubljenim pogledom koji ni najjača eksplozija ne
bi mogla poljuljati u njegovoj postojanosti, sve te debele knjige redak po redak, stranicu
po stranicu. „Kad Amadeu čita knjigu”, rekao je jedan učitelj, „ona nakon toga više nema
slova. On ne guta samo smisao nego i tiskarsko crnilo.”
Tako je bilo: tekstovi kao da su u potpunosti nestajali u njemu, a ono što bi poslije
stajalo na polici bile su samo prazne čahure. Krajolik njegova duha iza bezobrazno
visokog čela širio se brzinom od koje je zastajao dah, iz tjedna u tjedan u njemu su se
stvarale nove formacije, asocijacije i fantastične jezične zamisli koje bi u nas svaki put
iznova izazivale čuđenje. Znalo se dogoditi da se skrije u knjižnici i cijelu noć čita uz
pomoć baterijske svjetiljke. Prvi put kad nije došao kući njegovu je majku uhvatila
panika. Ali postupno se s određenim ponosom navikavala na činjenicu da je njezin
dječak bio sklon stavljanju svih pravila izvan snage.
Mnogi učitelj uplašio bi se kad bi se Amadeu zapiljio u njega. Daleko od toga da je taj
pogled bio odbojan, izazovački ili borben, ali on je onome koji objašnjava davao samo
jednu, jednu jedinu mogućnost da to učini kako valja. Ako bi se tome pak potkrala
pogreška ili bi pokazao nesigurnost, njegov pogled ne bi ga ni vrebao ni prezirao, ne, ne
bi u njemu bilo čak ni razočaranja. Amadeu bi ga jednostavno prestao gledati, ne želeći
da predavač to osjeti, a pri izlasku bio bi pristojan, prijazan. Ali upravo ta želja da ne
nanosi bol bila je razorna. Ja sam to doživio, a potvrdili su mi i drugi: i za vrijeme
priprema vidjeli smo pred sobom taj strogi pogled. Nekima je to bio pogled ispitivača,
koji ih je vraćao u školske klupe, a neki su ga doživljavali u sportskom duhu, prihvaćajući
ga kao snažnog protivnika. Nije bilo kolege kojemu se nije činilo da je Amadeu Inácio de
Almeida Prado, taj rano sazreli, previše budni sin poznatog suca, duhom prisutan u
studijskoj sobi kad god bi se ondje obavljale pripreme za nešto teško, nešto pri čemu i
profesor može napraviti pogrešku.
Svejedno: On nije bio samo izazovan, nije bio saliven u jednom komadu. Bilo je kod
njega lomova, rezova i skokova, a katkada bi se čovjeku činilo da ga uopće ne razumije.
Kad bi primijetio što je učinio svojim nadmoćnim, naprasitim ponašanjem, spustio bi se
na zemlju i zaprepašten činio sve da ispravi pogrešku. A postojao je i drugi Amadeu,
dobar, susretljiv drug. Mogao je noćima sjediti kod školskih kolega da ih pripremi za
neki ispit, pokazujući pritom skromnost i anđeosko strpljenje, koji bi posramili sve koji
su ga ogovarali.
I napadaji sjete pripadali su tom drugom Amadeuu. Kad bi ga spopali, činilo se kao
da se u njemu ugnijezdila sasvim druga ćud. Postao bi strašljiv, od najmanje buke
ustuknuo bi kao da ga je netko udario bičem. U takvim trenucima doimao se kao
otjelotvorena zapreka životu. I teško onome tko bi pokušao utješiti ga ili razvedriti: toga
bi zaskočio bijesno sikćući.
Mogao je toliko toga, taj blagoslovljeni dječak. Samo jedno nije mogao: slaviti, biti
razuzdan, pustiti se. Tu mu se na putu priječila njegova prevelika budnost i strasna
potreba za pregledom i nadzorom. Nikakav alkohol. Pa ni cigarete, to je došlo poslije. Ali
zato velike količine čaja, volio je crveno-zlatni sjaj teškog asama i zbog toga je od kuće
donio srebrni lončić koji je na kraju darovao kuharu.
- Postojala je i ta djevojka, Maria João - ubaci Gregorius.

82
Knjigoteka
 daša&bocca

Da. I Amadeu ju je volio. Volio ju je na neponovljivo nevin način, kojem su se svi

smješkali a da nisu uspijevali skriti zavist, zavist spram osjećaja kakav je zapravo
postojao samo u bajci. On ju je volio i obožavao. Da, to je bilo to: obožavao ju je - iako se
to za djecu inače ne kaže. Ali kod Amadea je toliko toga bilo drukčije. Pritom ona nije bila
osobito ljupka djevojka, nikakva princeza, ništa u tom smislu. A nije bila ni dobra
učenica, koliko znam. Nitko je nije u potpunosti razumio, ponajmanje ostale djevojke,
prijeko u djevojačkoj školi, koje bi dale sve da privuku pogled plemenita princa. Možda je
posrijedi jednostavno bila činjenica da nju nije bio zaslijepio, nije je svladao kao sve
ostale. Možda je to bilo ono što mu je trebalo: da mu netko pristupi sa samorazumljivom
jednakošću, riječima, pogledima i kretnjama, koji bi ga svojom prirodnošću i
nezamjetnošću izbavili od njega samog.
Kad bi Maria João došla i sjela kraj njega na stube, on kao da bi odjednom postao
sasvim miran, oslobođen tereta svoje budnosti i brzine, bremena svoje neprestane
duhovne prisutnosti, muke da se uvijek mora pretjecati i nadjačavati. Dok bi sjedio kraj
nje, dogodilo bi se čak i da ne čuje zvono koje je pozivalo na nastavu i čovjek bi, gledajući
ga, stjecao dojam da najradije nikad više ne bi ustao. Onda bi mu Maria stavila ruku na
rame i vratila ga iz raja njegove skupocjene opuštenosti. Uvijek je ona bila ta koja bi ga
dodirnula; nikad nisam vidio da bi njegova ruka bila na njezinoj. Kad bi kretala natrag
prema svojoj školi, vezala bi crnu, sjajnu kosu gumenom vrpcom u konjski rep. Svaki put
on bi je zaneseno promatrao, ma gledao je I stoti put. Bez sumnje, jako je volio taj pokret.
Jednog dana umjesto gumene vrpce imala je srebrnu ukosnicu i prema njegovu licu
moglo se vidjeti da je posrijedi njegov dar.
Poput Mélodie, ni pater nije znao djevojčino prezime.
- Sad kad me pitate, čini mi se da uopće nismo htjeli znati prezime; kao da bi nam
smetalo da ga znamo - reče on. - Gotovo na isti način kao što se ni kod svetaca ne pita za
prezimena. Ili kod Diane ili Elektre.
Uto uđe jedna sestra u opatičkoj halji.
- Ne sad - reče pater kad je posegnula za aparatom za mjerenje krvnog tlaka.
Rekao je to autoritativno, ali nježno i Gregorius iznenada shvati zašto je taj čovjek za
mladog Prada bio sretan slučaj: posjedovao je upravo onu vrstu autoriteta koja mu je
trebala da postane svjestan svojih granica, a možda da se oslobodi i stroga, opora
autoriteta oca-suca.
- Ali rado bismo popili čaj - reče pater i obriše smiješkom sestrinu ljutnju. - Asam,
molim vas, i neka bude jak, da crveno zlato dobije puni sjaj.
Pater zatvori oči i zašuti. Nije htio napustiti ono daleko vrijeme u kojem je Maria João
od Amadeua de Prada dobila na dar srebrnu ukosnicu. Htio je ostati, pomisli Gregorius, s
omiljenim učenikom, s kojim je debatirao o Augustinu i o tisuću drugih stvari. S dječakom
koji je mogao dodirnuti nebo. Dječakom, kojem bi i sam rado stavio ruku na rame kao
Maria João.
- Maria i Jorge - nastavi pater zatvorenih očiju - bili su mu poput svetaca zaštitnika.
Jorge O’Kelly. U njemu, budućem ljekarniku, Amadeu je pronašao prijatelja i ne bih se
čudio da mu je ostao jedini stvarni prijatelj, izuzme li se Maria. On mu je u mnogočemu
bio puka suprotnost i katkad bih pomislio: Trebao mu je da bude cio. Sa svojom
seljačkom tikvom, kovrčavom, nikad počešljanom kosom i nezgrapnim okolišanjem
mogao se činiti ograničen, a za dana otvorenih vrata doživio sam da su se otmjeni
roditelji drugih učenika okretali kad bi on u svojoj siromaškoj odjeći prošao pokraj njih.
Nije bio nimalo elegantan u svojim izgužvanim košuljama, bezobličnoj jakni i uvijek istoj
crnoj kravati, koju je iz protesta protiv stege uvijek nosio ukoso.

83
Knjigoteka
 daša&bocca

Jednom smo kolega i ja susreli Amadeua i Jorgea na školskom hodniku, kolega je

poslije rekao: „Kad bih u nekom leksikonu morao objasniti pojam elegancije i njegovu
krajnju suprotnost, opisao bih ovu dvojicu dječaka”. Svaki daljnji komentar bio je
suvišan.
Jorge je bio netko kod koga se Amadeu mogao odmoriti i oporaviti od svoje vrtoglave
brzine. Kad bi bio u njegovu društvu, nakon nekog vremena i sam bi se usporio, Jorgeova
bi sporost prešla na njega. Primjerice, kad bi igrali šah. Isprva ga je izluđivalo kad bi
Jorge cijelu vječnost mozgao nad nekim potezom jer u njegovu sliku svijeta, u njegovu
živahnu metafiziku nije ulazilo da netko kome treba toliko vremena da misli na kraju
može pobijediti. Ali onda je počeo udisati njegovu smirenost, smirenost nekog tko kao da
je oduvijek znao tko je i kamo pripada. Zvuči suludo, ali mislim da je došlo dotle da je
Amadeu trebao poraze koje je doživljavao od Jorgea. Bio bi nesretan kad bi, iznimno,
pobijedio, za njega je to zasigurno bilo kao da se lomi stijena za koju se inače mogao
pridržati.
Jorge je točno znao kada su njegovi irski preci stigli u Portugal, ponosio se svojom
irskom krvi i dobro je govorio engleski, iako mu usta nisu bila stvorena za engleske
riječi. I zaista, čovjek se uopće ne bi začudio da ga susretne na irskom seoskom
gospodarstvu ili u krčmi, a kad bi to zamislio, iznenada bi mu se učinio kao mladi Samuel
Beckett.
Tada je već bio tvrd ateist, ne znam odakle smo to znali, ali znali smo. Kad bi ga
netko upitao za to, on bi, nimalo dirnut, citirao geslo s grba svoje obitelji: Turris fortis
mihi Deus. Čitao je ruske, andaluzijske i katalonske anarhiste i poigravao se mišlju da ode
preko granice i bori se protiv Franca. Poslije je otišao u Pokret otpora. Sve drugo iskreno
bi me začudilo. Cijeli život bio je romantičar lišen iluzija, ako takvo što postoji, a mora
postojati. A taj romantik imao je dva sna: postati ljekarnik i svirati na Steinwayu. Prvi
san je ostvario, dandanas u bijelom mantilu stoji za pultom u Rui dos Sapateiros.
Drugom snu svi su se smijali, a najviše on. Jer njegove grube ruke sa širokim jagodicama
prstiju i napuklim noktima bolje su pristajale uz školski kontrabas, na kojem se neko
vrijeme okušavao, sve dok u napadaju očaja zbog nedostatka talenta nije tako jako
zapilio po žicama da je slomio gudalo.
Pater je pio čaj i Gregorius razočarano opazi da se njegovo pijenje sve više postaje
srkanje. Odjednom je ipak bio starac, kojeg usne više nisu dokraja slušale. I njegovo
raspoloženje bilo se promijenilo, u glasu mu se začuše žalost i sjeta kad je govorio o
praznini, koju je Prado nakon školovanja ostavio za sobom.
- Naravno da smo svi znali da ga najesen, kad popusti vrućina a na svjetlo legne
zlatna sjena, nećemo više susretati na školskim hodnicima. Ali nitko nije govorio o tome.
Na rastanku svima nam je dao ruku, nikog nije zaboravio, zahvalio nam je toplim,
otmjenim riječima, znam još da sam na trenutak pomislio: Poput kakvog predsjednika.
Nakon početna oklijevanja pater ipak reče:
- Te riječi nisu smjele biti tako dobro oblikovane. Trebao je malo zastajkivati, zbuniti
se, ispipavati. Malo više kao neobrađen kamen, a manje kao polirani mramor.
Trebao se i on od njega, patera Bartolomea, oprostiti drukčije nego od ostalih, pomisli
Gregorius. Drukčijim, osobnijim riječima, možda i zagrljajem. Pateru je nanio bol time
što se prema njemu odnosio kao prema jednome od mnogih. I sad, sedamdeset godina
poslije, to ga je još boljelo.
- Prvih dana nakon početka nove školske godine hodao sam hodnicima kao da sam
omamljen. Omamljen njegovim odsutnošću. Neprestance sam si morao govoriti: „Ne
možeš više očekivati da ćeš vidjeti kako odnekud izranja kaciga njegove kose, ne smiješ

84
Knjigoteka
 daša&bocca

se nadati da će se njegov ponosni lik pojaviti iza ugla pa da ga možeš promatrati kako
nekome nešto objašnjava i pritom pomiče ruke na svoj neponovljivo izražajan način,” i
siguran sam da je drugima bilo slično, iako nikad nismo govorili o tome. Jedan jedini put
čuo sam kako netko kaže: „Otad je sve tako drukčije.” Nedvojbeno je govorio o
Amadeuovoj odsutnosti. O tome da se nježni bariton njegova glasa na hodnicima nije
više čuo. Ne samo da nismo više vidjeli i susretali njega. Vidjeli smo njegovu odsutnost i
susretali se s njome kao s nečim opipljivim. Njegovo izbivanje bilo je poput oštro ocrtane
praznine na fotografiji iz koje je netko preciznim škarama izrezao neki lik, a sad je lik
koji nedostaje važniji i dominantniji od svega drugog. Upravo tako nedostajao nam je
Amadeu: kroz svoju oštru odsutnost.
Prošle su godine dok ga nisam ponovno susreo. Studirao je gore u Coimbri i ja bih
tek tu i tamo čuo nešto o njemu preko prijatelja, koji je na predavanjima i seminarima iz
anatomije asistirao jednom profesoru medicine. Amadeu je i ondje ubrzo postao
legendom. Naravno, ne tako sjajnom. Iskusni profesori s odlikovanjima i nagradama,
korifeji svoje struke, osjećali su se pred njim kao na kušnji. Ne zato što bi on znao više od
njih, to ipak nije bilo posrijedi. Ali bio je nezasitan u svojoj potrebi za objašnjenjima i u
predavaonicama su se zacijelo odigravale dramatične scene kad bi on svojom
neumoljivom kartezijanskom oštroumnošću napomenuo da nešto što je predstavljeno
kao objašnjenje to zapravo nije bilo.
Jednom zgodom zasigurno se narugao nekom posebno tastom profesoru,
usporedivši njegovo objašnjenje s izjavom liječnika kojeg je ismijao Molière, a koji je
snagu nekog lijeka objasnio s pomoću njegova virtus dormitiva. Znao je biti nemilosrdan
kad bi se pred njim našla taština. Nemilosrdan. U mislima bi već posezao za oružjem. „To
je neshvaćen oblik gluposti”, običavao bi govoriti, „da bi bio tašt, čovjek mora zaboraviti
kozmičku beznačajnost sveg našeg djelovanja, a to je strašan oblik gluposti.”
Kad je bio tako raspoložen, bilo je bolje ne imati ga za protivnika. I u Coimbri to se
brzo shvatilo. I još nešto je postalo jasno: da je imao šesto čulo za mjere odmazde koje su
planirali drugi. Takvo čulo imao je i Jorge, a Amadeuu je uspjelo da ga po uzoru na njega
stvori u sebi, a potom samostalno kultivira. Kad bi naslutio da ga netko želi osramotiti,
dao bi se u potragu za najnevjerojatnijim šahovskim potezom koji bi se mogao povući u
tu svrhu i akribično se pripremio za to. Tako je vjerojatno bilo i na fakultetu u Coimbri.
Kad bi ga u predavaonici s užitkom pozvali pred ploču i pitali neke sasvim daleke stvari,
odložio bi kredu, koju bi mu profesor-osvetnik ponudio s malicioznim smiješkom i
izvadio iz džepa vlastitu. „Ah, to”, zasigurno je govorio u takvim prilikama, a onda bi
ispunio ploču anatomskim skicama, fiziološkim jednadžbama i biokemijskim formulama.
„Moram li to znati?” pitao bi kad bi koji put pogriješio u računu. Cerekanje ostalih nije
bilo vidljivo, ali se moglo čuti. Njemu se jednostavno nije moglo doskočiti.
Posljednjih pola sata sjedili su u mraku. Sad je pater upalio svjetlo.
- Ja sam ga pokopao. Adriana, njegova sestra, željela je da bude tako. U Rui Augusti,
koju je navodno posebno volio, srušio se ujutro u šest kad ga je njegova neizlječiva
nesanica natjerala u grad. Neka žena koja je sa psom izašla iz kuće pozvala je
ambulantno vozilo. Ali on je već bio mrtav. Krv iz napukle aneurizme u mozgu zauvijek
je ugasila jarko svjetlo njegove svijesti.
Oklijevao sam, nisam znao što bi on mislio o Adrianinoj molbi. „Pogreb je stvar
drugih, mrtvac s time nema ništa”, rekao je u jednoj prilici. Bila je to jedna od njegovih
najledenijih rečenica zbog koje su ga se bojali. Je li i dalje vrijedila?
Adriana, koja je zacijelo znala biti zmaj, ali zmaj koji je branio Amadeua, pred
stvarima koje od nas traži smrt bila je bespomoćna poput male djevojčice. I tako sam

85
Knjigoteka
 daša&bocca

odlučio udovoljiti njezinoj molbi. Morao sam pronaći riječi koje mogu opstati pred
njegovim tihim duhom. Nakon toliko godina, za kojih mi, kad bih tražio riječi, nije više
gledao preko ramena, sad je opet bio tu. Životni žar se ugasio, ali meni se činilo da bijelo,
tiho lice od mene zahtijeva još mnogo više od onog prijašnjeg, koje me je tako često
izazivalo svojom šarenom živošću.
Moje riječi nad grobom nisu se morale održati samo pred pokojnikom. Znao sam da
će O’Kelly biti ondje. U njegovoj prisutnosti nikako nisam mogao izgovarati riječi koje
govore o Bogu i o onome što je Jorge običavao nazivati „njegovim praznim obećanjima”.
Izlaz je bio da govorim o svojim iskustvima s Amadeuom i o neizbrisivim tragovima koje
je ostavio u svima koji su ga poznavali, čak i u svojim neprijateljima.
Na groblju je bilo nevjerojatno mnogo ljudi. Svi koje je liječio, mali ljudi kojima nikad
nije poslao račun. Dopustio sam si jednu jedinu religioznu riječ: amen. Izgovorio sam je
jer ju je Amadeu volio i jer je Jorge to znao. Sveta riječ iščeznula je u tišini grobova. Nitko
se nije pomaknuo. Počelo je kišiti. Ljudi su plakali, grlili jedni druge. Nitko nije pomišljao
da ode. Nebeske brane otvorile su se i ljudi se smočiše do gole kože. Ali ostali su
jednostavno su ostali. Mislio sam: Svojim olovnim nogama hoće zaustaviti vrijeme,
spriječiti ga u daljnjem protjecanju, da mu ne hi uspjelo oduzeti im njihova voljenog
liječnika, kao što to svaka sekunda čini sa svime što se dogodilo prije nje. Moglo je proći
pola sata, kadli napokon dođe do nekog micanja, koje je polazilo od najstarijih, koji se
više ne mogahu držati na nogama. Ipak, potrajalo je još sat vremena dok se groblje nije
ispraznilo.
Kad sam i ja napokon htio otići, dogodilo se nešto neobično, nešto o čemu sam
poslije znao sanjati, nešto što je u sebi nosilo nestvarnost Buñuelovih scena. Dvoje ljudi,
muškarac i žena suspregnute ljepote, približavali su se grobu sa suprotnih strana puta.
Muškarac je bio O’Kelly, ženu nisam poznavao. Nisam to mogao znati, ali osjećao sam:
njih dvoje su se poznavali. Činilo mi se da je poznanstvo intimno i da je ta intimnost
povezana s nekom nevoljom, tragedijom u koju je bio upleten i Amadeu. Morali su
prevaliti otprilike jednako dug put do groba i činilo se da su brzinu koraka točno
uskladili jedno prema drugom, kako bi stigli u isti čas. Cijelim putem njihovi pogledi ne
susretoše se ni jedan jedini put, jer oboje gledahu u tlo. Činjenica da su izbjegavali
međusobne poglede stvorila je među njima veću blizinu nego što bi to moglo ukrštanje
pogleda. Nisu se pogledali ni kad su jedno uz drugo stajali kraj groba pa se činilo da dišu
u istom ritmu. Pokojnik kao da je sad pripadao samo njima i ja osjetih da mi valja poći.
Do danas ne znam kakva tajna povezuje to dvoje ljudi i kakve veze ima s Amadeuom.
Zvono koje se oglasilo vjerojatno je bilo znak za večeru. Preko paterova lica preleti
nalet ljutnje. Žustrim pokretom zbaci pokrivač s nogu, ode do vrata i zaključa ih.
Ponovno u fotelji, posegne za prekidačem i isključi svjetlo. Kolica sa zveckavim posuđem
prošla su hodnikom i udaljila se. Pater Bartolomeu pričeka da se sve stiša pa nastavi.
- A možda ipak nešto znam ili bar slutim. Otprilike godinu dana prije smrti Amadeu
se naime usred noći pojavio pred mojim vratima. Bijaše ga napustilo sve
samopouzdanje. Žurba je određivala njegove crte, njegov dah i njegove kretnje. Pristavio
sam čaj i on se ovlaš nasmije kad sam se pojavio s kandis šećerom, za kojim je kao učenik
bio jednostavno lud. Onda se na njegovu licu ponovno pojavi izmučen izraz.
Bilo je jasno da ga ne smijem požurivati, pa čak ništa ni pitati. Šutio sam i čekao.
Borio se sa sobom kao što je samo on to znao: kao da će pobjeda i poraz u toj borbi
odlučiti o životu i smrti. A možda je zaista i bilo tako. Čuo sam glasine da je radio za
Pokret otpora. Dok je teška daha buljio preda se, ja sam promatrao što je starenje učinilo
od njega: prve staračke pjege na vitkim rukama, umorna koža ispod besanih očiju, sijedi

86
Knjigoteka
 daša&bocca

pramenovi u kosi. Iznenada sa zaprepaštenjem shvatih: izgledao je zapušteno. Ne kao

neoprani klošar. Njegova zapuštenost bila je manje primjetna i nježnija: nenjegovana
brada, dlačice koje su rasle iz ušiju i nosa, nemarno odrezani nokti, žućkast sjaj na
bijelom ovratniku, neočišćene cipele. Očne vjeđe nepravilno su se trzale, što se doimalo
kao sažetak neprestane preopterećenosti.
- Jedan život nasuprot mnogima. Tako se ipak ne može računati, zar ne? - Amadeu je
govorio stisnutih zuba, a iza riječi stajali su kako uzrujanost, tako i strah da bi mogao
učiniti nešto pogrešno i neoprostivo.
- Ti znaš što mislim o tome - rekao sam. - Ja svoje mišljenje otad nisam promijenio.
- A da ih je veoma mnogo?
- Ti bi to morao učiniti?
- Naprotiv, moram to spriječiti.
- Previše zna?
- Ona. Ona je postala opasnost. Neće se oduprijeti. Govorit će. Tako misle ostali.
- I Jorge? - Bio je to pucanj u mrak, koji je pogodio.
- O tome neću razgovarati.
Protjecale su šutljive minute. Čaj se ohladio. Razdiralo ga je. Je li je volio? Ili je sve to
bilo zato što je bila ljudsko biće?
- Kako se zove? Imena su nevidljive sjene u koje nas oblače drugi, i mi njih. Sjećaš se?
Bile su to njegove vlastite riječi u jednom od mnogih sastavaka kojima nas je sve
zapanjio.
Na trenutak sjećanje ga oslobodi i on se nasmije.
- Estefânia Espinhosa. Ime poput pjesme, zar ne?
- Kako ćeš to učiniti?
- Preko granice. U brdima. Ne pitajte me gdje.
Nestao je iza vrata i to je bilo posljednji put da sam ga vidio živa.
Nakon događaja na groblju neprestance sam mislio na taj noćni razgovor. Je li ta
žena bila Estefània Espinhosa? Je li stigla iz Španjolske, gdje ju je zatekla vijest o
Amadeuovoj smrti? I je li se, kad je koračala prema O’Kellyju, približavala čovjeku koji ju
je htio žrtvovati? Jesu li bez pogleda i dodira stajali pred grobom čovjeka koji je žrtvovao
životno prijateljstvo kako bi spasio ženu poetična imena?
Pater Bartolomeu upali svjetlo. Gregorius ustane.
- Čekajte - reče pater. - Sad kad sam vam ispričao sve te stvari, trebali biste pročitati i
ovo.
Iz ormara s knjigama uze prastaru mapu, stiješnjenu između korica koje su izgubile
boju.
- Vi ste klasični filolog, možete to čitati. To je prijepis Amadeuova govora na završnoj
svečanosti, napravio ga je posebno za mene. Na latinskom. Veličanstveno. Nevjerojatno.
Vidjeli ste katedru u auli. Ondje ga je održao, baš ondje.
Bili smo spremni na štošta, ali ne i na to. Od prve rečenice vladala je apsolutna tišina.
Rečenice iz pera sedamnaestogodišnjeg ikonoklasta koji je govorio kao da je već proživio
cijeli život bile su poput udaraca bičem. Počeo sam se pitati što će se dogoditi kad utihne
posljednja riječ. Bojao sam se za njega. Bojao sam se za njega, koji je znao što čini, a opet
i nije znao. Bojao sam se za tog pustolova prozirne puti, čija ranjivost nije ničime
zaostajala za njegovom rječitošću. Ali bojao sam se i za nas, koji možda nećemo biti
dorasli toj stvari. Učitelji su sjedili vrlo kruto, vrlo uspravno. Neki su zatvorili oči pa se

87
Knjigoteka
 daša&bocca

činilo kao da iznutra grade zaštitni bedem protiv te vatre blasfemičnih optužbi, bedem
protiv bogohuljenja, kakvo se u toj prostoriji dotad nije smatralo mogućim. Hoće li
razgovarati s njime? Hoće li odoljeti iskušenju da se obrane nekom bahatošću koja bi od
njega ponovno napravila dijete?
Posljednja rečenica, vidjet ćete, sadržavala je prijetnju, dirljivu, ali i zastrašujuću, jer
se iza nje naslućivao vulkan koji može rigati vatru, a ako ne bi došlo do toga, mogao bi
propasti zbog vlastita žara. Amadeu tu rečenicu nije izgovorio ni glasno, ni uz stisnute
pesnice, nego tiho, gotovo nježno, i ja do danas ne znam je li to bilo smišljeno da se
pojača snaga ili ga je nakon sve čvrstoće s kojom je smione, bezobzirne riječi izrekao u
našu tišinu iznenada napustila hrabrost pa je nježnim glasom unaprijed htio zamoliti za
oprost, zasigurno ne planirano, ali ta je želja možda došla iznutra, ta on je bio budan za
događaje izvan sebe, ali za one iznutra još ne.
Posljednja riječ je iščeznula. Nitko se nije micao. Amadeu je polako skupio listove,
gledajući u katedru. Potom nije bilo više ničeg što se moglo skupiti. Ništa on ondje više
nije trebao raditi, apsolutno ništa. Ali nakon takvog govora nije se moglo otići samo tako
a da publika ma u kojem smislu ne zauzme stav. Bio bi to poraz najgore vrste: kao da
čovjek nije rekao ništa.
Sililo me da ustanem i zaplješćem. Ako ni zbog čega, onda zbog briljantnosti tog
vratolomnog govora. Bogohuljenju se ne može pljeskati, ma koliko uglađeno bilo. Nitko
to ne može, a ponajmanje pater, Božji čovjek. Tako ostadoh sjediti. Sekunde su
pretjecale. Nije ih trebalo biti previše, inače bi to bila katastrofa, za njega i za nas.
Amadeu je digao glavu i ispravio leđa. Pogled mu odluta do šarena prozora i ostane
ondje. Nije to bilo namjerno, nikakav glumački trik, u to sam siguran. Bilo je nehotice i
ilustriralo je, kao što ćete vidjeti, njegov govor. Pokazivalo je da je to bio njegov govor.
Možda bi to bilo dovoljno da se probije led. Ali onda se dogodilo nešto što se svima u
dvorani učinilo smiješnim dokazom da ima Boga: vani je počeo lajati pas. Bio je to
kratak, suh lavež, koji nas je grdio zbog naše sitničave, humora lišene šutnje, a onda se
pretvorio u izduljeno zavijanje, koje se ticalo jada i bijede cijele teme.
Jorge O’Kelly stane se glasno smijati, a nakon sekunde užasa pridružiše mu se i
ostali. Mislim da je Amadeu na trenutak bio konsterniran jer smijeh je bio posljednje s
čime je računao. Ali Jorge je bio taj koji je počeo, dakle sve je moralo biti u redu. Smiješak
koji se pojavio na njegovu licu bio je malčice umjetan, ali držao se, a kad su se zavijanju
pridružili i drugi psi, napustio je katedru.
Ravnatelj, senhor Cortês, tek se tada probudio iz obamrlosti. Ustao je, prišao
Amadeuu i pružio mu ruku. Može li se prema stisku ruke prepoznati da se netko raduje
jer zna da je posljednji? Senhor Cortês reče Amadeuu nekoliko riječi, koje se utopiše u
združenom lavežu pasa. Amadeu odgovori, a dok je govorio, ponovno je pronašao
samopouzdanje, što se moglo prepoznati prema pokretima kojima je skandalozni
rukopis gurnuo u džep haljetka; nisu to naime bili pokreti postidena skrivanja, nego
pokreti kojima netko nešto vrijedno sprema na sigurno mjesto. Na kraju spusti glavu,
pogleda ravnatelja ravno u oči i okrene se prema vratima, gdje ga je čekao Jorge. O’Kelly
mu stavi ruku na rame i izgura ga van.
Poslije sam njih dvojicu vidio u parku. Jorge je govorio i gestikulirao, Amadeu je
slušao. Podsjećali su me na trenera i štićenika koji raspravljaju o natjecanju koje se
upravo održalo. Onda im ususret izađe Maria João. Jorge prijatelja objema rukama uhvati
za ramena i lagano ga gurne u smjeru djevojke.
O govoru se među učiteljima jedva i govorilo. Ne bih rekao da su ga prešućivali. Prije
bi bilo da nismo znali pronaći riječi ili ton za razmjenu mišljenja. A možda su neki bili i

88
Knjigoteka
 daša&bocca

sretni zbog nesnosne vrućine koja je vladala tih dana. Tako nismo morali reći:
„Nemoguće!” Ili: „Možda u tome i ima nešto”. Umjesto toga mogli smo reći: „Kakva pasja
vrućina!”

89
Knjigoteka
 daša&bocca

19.

Kako je bilo moguće, pomisli Gregorius, da se stoljetnim tramvajem vozim kroz

večernji Lisabon, a pritom me prati osjećaj da sam sa zakašnjenjem od trideset osam
godina ipak krenuo u Isfahan? Na putu od patera Bartolomeua sišao je i napokon u
knjižari uzeo Eshilove drame i Horacijeve pjesme. Na putu prema hotelu nešto mu je
zasmetalo i korak mu je postajao sve sporiji i neodlučniji. Nekoliko minuta prostajao je u
pari kioska s pečenim pilićima, prkoseći odbojnom mirisu spaljene masti. Izgledalo mu je
neobično važno da se zaustavi upravo sad i ustanovi što zapravo želi. Je li ikad ranije
tako koncentrirano pokušao samome sebi ući u trag?
Ta on je bio budan prema, van, ali iznutra još ne. Zvučalo je kao da se razumije samo
po sebi kad je pater Bartolomeu rekao to o Pradi. Kao da se svaki odrastao čovjek bez
daljnjeg razumije u vanjsku i unutarnju budnost. Português. Gregorius ugleda pred
sobom Portugalku na Kirhenfeldskom mostu kako se ispruženih ruku upire u rukohvat i
kako su joj pete skliznule iz cipela. Estefânía Espinhosa. Ime poput pjesme, rekao je Prado,
preko granice, u brdima, ne pitajte me gdje. Iznenada, bez razumijevanja kako je došlo do
toga, Gregorius je znao što je osjetio u sebi a da to nije prepoznao: Pradov govor nije htio
čitati u hotelskoj sobi nego vani, u napuštenom liceju, ondje gdje ga je on bio održao.
Ondje gdje je hebrejska Biblija ležala u ladici na njegovu puloveru. Ondje gdje je bilo
štakora i šišmiša.
Zašto mu se ta nesvakidašnja, ali ipak i sasvim bezazlena želja učinila kao da je
presudna za nešto važno? Kao da će imati dalekosežne posljedice ako on sad ode natrag
na tramvaj umjesto da nastavi prema hotelu? Malo prije zatvaranja šmugnuo je u jednu
trgovinu željezarijom i kupio najjaču baterijsku svjetiljku koju su imali. A sad je opet
sjedio u tim starim tramvajskim kolima i drndao se prema metrou koji će ga odvesti do
liceja.
Utonula u sumrak parka, školska zgrada izgledala je napušteno kao nijedna prije nje.
Dok joj se primicao, Gregorius je pred očima imao snop sunčana svjetla koji je u podne
lutao kroz ured senhora Cortêsa. Sad je to bila zgrada koja je tiho ležala pred njim poput
potonula broda na dnu mora, izgubljena za ljude i nedodirljiva za vrijeme.
Sjeo je na kamen i pomislio na učenika koji je prije mnogo vremena jedne noći
provalio u bernsku gimnaziju i iz ravnateljeve sobe za tisuće franaka telefonirao po
cijelom svijetu, kako bi se osvetio. Zvao se Hans Gmür i nosio je svoje ime kao garotu.
Gregorius je platio račun i nagovorio Kägija da odustane od kaznene prijave. S Gmürom
se sreo u gradu i pokušao doznati što je to bilo, za što se ovaj htio osvetiti. Nije mu
uspjelo: „Jednostavno osveta”, govorio je mladić neprestance. Iza kolača od jabuka činio
se iscrpljen, izjeden resantimanom koji bijaše star koliko i on. Kad su se rastali,
Gregorius je dugo gledao za njim. „Na neki način malo mu se i divio”, rekao je poslije
Florence, „ili mu čak i zavidio.”
- Zamisli, on sjedi u mraku za Kägijevim pisaćim stolom i naziva Sydney, Belém,
Santiago, čak i Peking. Uvijek veleposlanstva, gdje govore njemački. On nema što reći,
baš ništa. On samo hoće da čuje brujanje otvorenih linija i osjeti kako protječu strahovito
skupe sekunde. Nije li to nekako grandiozno?
- I to kažeš baš ti? Čovjek koji bi svoje račune najradije platio prije nego što se uopće
napisu? Da slučajno nekome ne bude dužan?
- Upravo tako - rekao je - upravo tako.

90
Knjigoteka
 daša&bocca

Florence namjesti pretjerano pomodne naočale, kao uvijek kad bi rekao takvo što.
Sad Gregorius uključi baterijsku svjetiljku i pođe za svjetlom do ulaza. U mraku je
škripa vrata zvučala mnogo glasnije nego danju i mnogo je više podsjećala na nešto
zabranjeno. Kućom se razvuče zvuk usplahirenih šišmiša. Gregorius pričeka da prestane
prije nego što će se kroz dvostruka vrata uspeti do visokog prizemlja. Kao da u ruci drži
metlu, meo je svjetlom preko kamenog poda hodnika, da slučajno ne stane na mrtvog
štakora. Među promrzlim zidovima bilo je ledeno i on najprije ode u ravnateljevu sobu
uzeti svoj pulover.
Promatrao je hebrejsku Bibliju. Pripadala je pateru Bartolomeuu. Godine 1970., kad
je licej zatvoren, jer je slovio kao rasadnik crvenih kadrova, pater i nasljednik senhora
Cortêsa stajali su u praznom ravnateljevi) uredu, ispunjeni bijesom i osjećajem nemoći.
- Imali smo potrebu učiniti nešto, uvijek nešto simbolično - bio je rekao pater. I onda
je svoju Bibliju stavio u ladicu pisaćeg stola. Ravnatelj ga je pogledao i nacerio se.
- Savršeno, Gospodin će im kad-tad pokazati - rekao je. Gregorius u auli sjedne na
klupu za nastavnike, gdje je senhor Cortês kamena lica slušao Pradov govor. Iz vrećice
koju je dobio u knjižari izvuče mapu patera Bartolomeua, odveže vrpce i izvadi hrpu
papira koje je Amadeu nakon govora poslagao na katedru te utonuo u smetenu,
užasnutu šutnju. Bila su to ista ona kaligrafski izvedena slova u crnoj tinti koja je vidio i u
pismu što ga je Prado iz Oxforda poslao Mélodie. Gregorius usmjeri svjetlo baterijske
svjetiljke na žućkasti papir i počne čitati:

STAHOPOŠTOVANJE I GAĐENJE PREMA BOŽJOJ RIJEČI

Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Trebaju mi protiv običnosti svijeta. Hoću da
gledam uvis prema plamtećim crkvenim prozorima i budem zaslijepljen nadzemaljskim
bojama. Treba mi njihov sjaj. Treba mi protiv prljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim
biti obavijen trpkom hladnoćom crkvi. Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi
protiv bezdušne rike dvorišta vojarne i produhovljenog naklapanja onih koji trče za
stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskih tonova. Treba mi protiv
reske smiješnosti marševa. Volim ljude koji se mole. Treba mi da ih vidim. Treba mi protiv
podmukla otrova površnih i nemarnih. Hoću čitati moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna
snaga njihove poezije. Treba mi protiv zapuštanja jezika i diktature parola. Svijet bez tih
stvari bio bi svijet u kojem ne bih volio živjeti.
Ali postoji i drugi svijet, u kojem ne želim živjeti: svijet ti kojem se sotonizira tijelo i
samostalno mišljenje, a kao grijeh žigoše ono što pripada najboljim iskustvima koja
možemo doživjeti. Svijet u kojem se od nas traži ljubav prema tiranima, gulikožama i
podmuklim ubojicama, svejedno odjekuje li bat brutalnih im koraka ulicama ili se mačje
nečujno, kao kukavičke sjene, šuljaju i s leđa zabadaju svojim žrtvama sjajan čelik u srce.
Među najapsurdnije stvari koje su se s propovjedaonice zahtijevale od čovjeka pripada ona
da oprosti takvim kreaturama, pa čak i da ih voli. Kad bi netko to zaista i bio u stanju,
značilo bi to besprizornu neiskrenost i nemilosrdno nijekanje sebe, za koje bi se plaćalo
potpunom zakržljalošću. Ta zapovijed, ta sumanuta, nastrana zapovijed ljubavi prema
dušmaninu namijenjena je da lomi ljude, otima im svu hrabrost i samopouzdanje i čini ih
podatnima za ruke tirana, da ne pronađu snage da se pobune protiv njih, zatreba li i
oružjem.
Obožavam Božju riječ, jer volim njezinu poetsku snagu. Gadi mi se Božja riječ, jer
mrzim njegovu okrutnost. Teška je to ljubav, jer neprestance mora lučiti svjetleću snagu
riječi od rječitog podjarmljivanja samodopadljiva božanstva. Teška je to mržnja, jer kako
da si dopustimo da mrzimo riječi koje čine melodiju života u ovom dijelu svijeta? Riječi na

91
Knjigoteka
 daša&bocca

kojima smo zarana naučili što je strahopoštovanje? Riječi koje su nam bile poput luči, kad
smo počeli osjećati da vidljivi život ne može biti cijeli život? Riječi bez kojih ne bismo bili to
što jesmo?
Ali ne zaboravimo: To su riječi koje od Abrahama zahtijevaju da vlastita sina zakolje
kao životinju. Što činimo sa svojom srdžbom kad to čitamo? Što da mislimo o takvom bogu?
Bogu koji Jobu predbacuje što se pravda s njime, iako niti što zna niti što razumije? A tko je
bio onaj koji ga je takvim stvorio? I zašto je manje nepravedno kad Bog nekoga bez razloga
baci u očaj nego kad to učini običan smrtnik? Nema li Job dobra razloga da jadikuje?
Poezija Božje riječi tako je veličanstvena da od nje sve zanijemi, a svako protivljenje
postaje bijednim lavežom. Zato se Biblija ne može samo tako odložiti, nego je moramo
odbaciti, kad nam dozlogrde njezini zahtjevi i sužanjstvo u koje nas baca. Iz nje progovara
životu dalek, otužan bog, koji hoće da silan opseg ljudskog života - velik krug koji je u
stanju opisati dade li mu se sloboda - svede na jednu jedinu, nemjerljivu točku poslušnosti.
Shrvani jadom i natovareni grijesima, isušeni od podčinjavanja i nečasnosti ispovijedi, s
križem od pepela na čelu treba da idemo ususret grobu, u tisuću puta opovrgnutoj nadi u
bolji život kraj Njega. Ali kako da bude bolje kraj nekog tko nas je prije toga lišio svih
radosti i sloboda?
A ipak su riječi koje dolaze od Njega i odlaze k Njemu očaravajuće ljepote. Kako li sam
ih samo volio kao ministranti Kako li su me samo opajale u sjaju svijeća na oltaru! Kako li
se samo sunčano jasnim činilo da su te riječi mjera svih stvari! Kako li mi se samo
nerazumljivim činilo da su drugim ljudima i druge riječi bile važne, kad svaka od njih može
značiti samo zazornu razbibrigu i gubitak bitnoga! Još i danas zastajem kad čujem
gregorijansko pjevanje i na jedan nesmotren trenutak žalostan sam Što je negdašnja
opijenost neopozivo uzmakla pred pobunom. Pobunom koja se u meni uzdigla kao nagao
plamen kad sam prvi put čuo ove dvije riječi: sacriricium intellectus.
Kako da budemo sretni bez znatiželje, bez pitanja, dvojbe i argumenata? Bez radosti
mišljenja? Te dvije riječi koje su poput udarca mača koji nam siječe glavu ne znače ništa
manje nego zahtjev da svoje osjećanje i djelovanje živimo protivno mišljenju, one su poziv
na obuhvatnu podvojenost, zapovijed da žrtvujemo upravo ono što je jezgra svake sreće:
unutarnje jedinstvo i suglasje života. Rob na galiji prikovan je, ali može misliti što ga volja.
Ali ono što On, naš bog, od nas traži jest da svoje ropstvo vlastoručno utjeramo u naše
najdublje dubine te da to još k tome činimo dobrovoljno i s radošću. Može li biti veće
poruge?
Gospodin je u svojoj sveprisutnosti netko tko danonoćno motri na nas, svaki sat, svaku
minutu, svaku sekundu On bilježi naše činove i misli, nikad nas ne pušta na miru, nikad
nam ne bi priuštio trenutak u kojem bismo bili sasvim za sebe. Što je čovjek bez tajni? Bez
misli i želja koje poznaje samo on sam? Mučitelji inkvizicije i oni današnji znaju: Odsijeci
mu mogućnost uzmaka prema unutra, nikad ne gasi svjetlo, ne puštaj ga samoga, priječi
mu san i tišinu: progovorit će. Da nam mučenje krade dušu znači: Ono uništava
usamljenost u nama samima, koja nam je potrebna kao zrak koji dišemo. Zar Gospodin, naš
Bog, nije uzeo u obzir da nam sa svojom neobuzdanom znatiželjom i odbojnom
radoznalošću krade dušu, a k tome i dušu koja hoće da bude besmrtna?
Tko bi zaozbiljno htio biti besmrtan? Tko bi htio živjeti dovijeka? Kako li samo dosadno
i isprazno mora biti znanje: Nije važno što se događa danas, ovog mjeseca, ove godine. Doći
će još beskonačno mnogo dana, mjeseci, godina. Doslovce beskonačno mnogo. Bi li, da je
tako, išta još vrijedilo? Ne bismo više morali računati s vremenom, ništa ne bismo mogli
propustiti, ne bismo morali žuriti. Bilo bi svejedno činimo li nešto danas ili sutra, sasvim
svejedno. Milijuni propusta postajali bi ništa pred vječnošću i ne bi imalo smisla žaliti ni za

92
Knjigoteka
 daša&bocca

čim, jer uvijek bi ostajalo vremena da to nadoknadimo. Ne bismo mogli živjeti čak ni za
današnji dan, jer ta se sreća hrani sviješću o protjecanju vremena, dokoličar je pustolov
naočigled smrti, križar protiv diktata žurbe. Kad god i gdje god bilo vremena za sve i
svakog: Gdje bi još moglo biti prostora za radost trošenja vremena?
Osjećaj više nije isti kad nam dođe drugi put. On mijenja boju kroz zamjedbu vraćanja.
Naši osjećaji umorit će nas i postati nam suvišni budu li dolazili prečesto i trajali predugo.
U besmrtnoj duši morala bi narasti gigantska prezasićenost i vapijući očaj naočigled
izvjesnosti da nikad neće doći kraj. Osjećaji hoće da se razvijaju i mi s njima. Oni su to što
jesu, jer odbacuju ono što su nekoć bili i jer struje ususret budućnosti u kojoj će se iznova
udaljiti od sebe samih. Kad bi ta struja tekla u beskraj, u nama bi morale nastajati tisuće
osjeta koje, naviknuti na naše pregledno vrijeme, uopće ne možemo zamisliti. Tako da
uopće ne znamo što nam se obećava kad slušamo o vječnom životu. Kako bi bilo da u
vječnosti budemo mi, lišeni utjehe da ćemo jednom biti izbavljeni od prisile da budemo mi?
Mi to ne znamo i blagoslov je da to nikada nećemo znati. Jer jedno ipak znamo: Bio bi to
pakao, taj raj besmrtnosti.
Smrt je ta koja trenutku daje ljepotu i užas. Samo kroz smrt vrijeme nije živo vrijeme.
Zašto GOSPODIN to ne zna, naš sveznajući Bog? Zašto nam prijeti beskonačnošću koja bi
morala značiti neizdrživu usamljenost?
Ja ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Treba mi sjaj njihovih prozora, njihova
hladna tišina, njihova zapovjednička šutnja. Treba mi plima orgulja i sveta pobožnost ljudi
koji mole. Treba mi svjetlina riječi, uzvišenost velike poezije. Sve mi to treba. Ali ništa
manje ne treba mi ni sloboda i neprijateljstvo prema svemu što je okrutno. Jer jedno nije
ništa bez drugog. I da me nitko ne prisili da biram.

Gregorius je triput pročitao tekst i čuđenje mu je raslo. Latinska rječitost i stilistička

elegancija koja ni u čemu nije zaostajala za Ciceronovom. Silina misli i iskrenost vjere
koja je podsjećala na Augustina. Sedamnaestogodišnjak. Slična razina virtuoznosti na
nekom instrumentu, pomisli, natjerala bi nas da govorimo o čudu od djeteta.
Što se ticalo posljednje rečenice, pater Bartolomeu bio je u pravu: Prijetnja je bila
dirljiva, jer na koga se trebala odnositi? Taj mladić uvijek bi odabrao neprijateljstvo
prema okrutnom. Za to bi, zatreba li, žrtvovao i katedrale. Bezbožni svećenik izgradio bi
sebi vlastite katedrale samo da prkosi običnosti svijeta, ma bile to i katedrale sazdane od
zlatnih riječi. Njegovo neprijateljstvo spram okrutnog bilo bi utoliko ogorčenije.
Je li moguće da prijetnja možda ipak nije bila tako prazna? Je li Amadeu, dok je stajao
ondje naprijed, možda nesvjesno predosjetio što će učiniti trideset pet godina poslije:
usprotiviti se planovima Pokreta otpora, pa i Jorgeovim, ne bi li spasio Estefâniju
Espinhosu?
Gregorius poželi da može čuti njegov glas i osjetiti užarenu lavu na kojoj su tekle
njegove riječi. Izvukao je Pradove zabilješke i usmjerio svjetlo na fotografiju. Bio je
ministrant, dijete, kojem su prva strast bile svijeće na oltaru, a onda biblijske riječi, koje
su se u svom svijetlom sjaju činile nedodirljivima. Ali onda su se uplele riječi iz drugih
knjiga. Riječi koje su bujale u njemu dok od njega nije postao čovjek koji će sve tuđe
riječi stavljati na zlatarsku vagu i kovati vlastite.
Gregorius zakopča kaput, gurne hladne ruke u rukave i legne na klupu. Bio je
iscrpljen. Iscrpljen od naporna slušanja i groznice nastojanja da razumije. Ali bio je
iscrpljen i od budnosti prema unutra, koja je išla pod ruku s tom groznicom, a katkad bi
ga i preduhitrila kao da je sama groznica. Prvi put nedostajao mu je krevet u njegovu
stanu u Bernu gdje je čitajući običavao čekati trenutak u kojem će napokon moći zaspati.

93
Knjigoteka
 daša&bocca

Pomislio je na Kirhenfeldski most, prije nego što je Portugalka stupila na njega i

preobrazila ga. Pomislio je na udžbenike za latinski na pultu u učionici. Deset dana
prošlo je već od toga. Tko je umjesto njega uveo ablativus absolutus? Objasnio strukturu
Ilijade? Na nastavi hebrejskog zadnje su govorili o Lutherovu izboru riječi kad se odlučio
da od Boga napravi Boga koji žudi. Objasnio je učenicima golemu razliku između
hebrejskog i njemačkog teksta, razliku od koje je čovjeku mogao zastati dah. Tko će sada
nastaviti taj razgovor?
Gregorius je zebao. Posljednji metro odavna je otišao. Nije bilo telefona ni taksija, a
potrajalo bi satima dok bi pješice stigao u hotel. Pred vratima aule čuo se tih zvuk
šišmiša. S vremena na vrijeme skviknuo bi poneki štakor. Inače je vladala grobna tišina.
Bio je žedan i sretan što je u džepu kaputa pronašao bombon. Kad ga je stavio u usta,
ugledao je pred sobom ruku Natalie Rubin, kako mu je nekoć pružala jarko crveni
bombon. Na trenutak izgledalo je kao da mu ga sama želi ugurati u usta. Ili mu se sve to
samo pričinjalo?
Protegnula se i nasmijala kad ju je pitao kako da pronađe Mariju João, kad očito nitko
ne zna njezino prezime. On i Natalie stajali su već danima kraj jednog kioska s pečenim
pilićima nedaleko od groblja u Prazeresu, jer ondje je Mélodie posljednji put vidjela
Mariju. Približavala se zima i počelo je sniježiti. Vlak za Ženevu polazio je s bernskog
kolodvora. Strogi kondukter upita ga zašto je ušao, pa još k tome u kola prvog razreda.
Promrzao, Gregorius stane po svim džepovima tražiti voznu kartu. Kad se probudio i sav
ukočen uspravio, vani se počelo daniti.

94
Knjigoteka
 daša&bocca

20.

U prvom vagonu bio je neko vrijeme jedini putnik pa mu se učinilo da je metro samo
jedna od epizoda u tihom, imaginarnom svijetu liceja, u kojem se počeo snalaziti. Onda
su ušli Portugalci, portugalski radnici, koji nisu imali nikakve veze s Amadeuom de
Pradom. Gregorius je bio zahvalan zbog njihovih trezvenih, namrgođenih lica, srodnih
licima u Länggasse, koja bi ondje ujutro ulazila u autobus. Bi li mogao ovdje živjeti?
Živjeti i raditi, ma što to značilo?
Vratar u hotelu zabrinuto ga je promatrao. Je li mu dobro? Da mu se nije nešto
dogodilo? Onda mu preda omotnicu od debela papira, zatvorenu crvenim pečatnim
voskom. Jučer popodne donijela ju je jedna starija žena, koja ga je čekala do dugo u noć.
Adriana, pomisli Gregorius. Od ljudi koje je upoznao ovdje, samo ona bi zapečatila
pismo. Ali vratarov opis nije joj odgovarao. A ne bi ona ni došla sama, ne žena poput nje.
Mora da je to bila voditeljica kućanstva, žena čijim zadaćama pripada da prašinu drži
podalje od Amadeuove sobe na tavanu kako ništa ne bi podsjećalo na protjecanje
vremena. Sve je u redu, potvrdi Gregorius još jedanput i ode gore.
Quería vê-lo! Htjela bih Vas vidjeti. Adriana Soledade de Almeida Prado. To je bilo sve
što je pisalo na skupom papiru. Napisano istom crnom tintom koju je poznavao od
Amadeua, slovima koja su djelovala nezgrapno i uobraženo u isti mah. Kao da se autorica
s mukom morala prisjetiti svakog slova, ne bi li ga onda elegantno stavila na papir. Zar je
zaboravila da on ne zna portugalski i da su međusobno razgovarali na francuskom?
Na trenutak Gregorius se prepadne lakonskih riječi koje su zvučale kao naredba da
se pojavi u plavoj kući. Ali onda pred sobom vidje blijedo lice i crne oči gorka pogleda,
vidje ženu kako na rubu ponora hoda kroz sobu brata, čija se smrt nije smjela dogoditi, i
sad riječi više ne zvučahu zapovjednički, nego kao poziv upomoć iz promukla grla s
tajnovitom crnom baršunastom trakom.
Promatrao je crnog lava, očito životinju s grba obitelji Prado, koji je bio umetnut
točno na sredini pisma. Lav je pristajao uz očevu strogoću i sumornost njegove smrti,
pristajao je uz crninu Adrianina lika, a i uz neumoljivu smionost Amadeuova bića. S
Mélodie međutim, tom lakonogom, prevrtljivom djevojkom proizišlom iz neuobičajene
lakomislenosti na obali Amazone, on nije imao nikakve veze. A s majkom, s Marijom
Piedade Reis? Zašto nitko nije govorio o njoj?
Gregorius se istušira i odspava do podneva. Uživao je u činjenici da mu je uspjelo da
najprije misli na sebe, a Adrianu ostavi da čeka. Bi li to mogao i u Bernu?
Poslije, na putu prema plavoj kući, navratio je u antikvarijat Júlija Simões a i pitao ga
gdje bi mogao naći perzijsku gramatiku. I koja bi škola stranih jezika bila najbolja ako
odluči učiti portugalski.
Simões se nasmije. - Sve odjedanput, portugalski i perzijski?
Gregoriusova ljutnja potraje samo trenutak. Čovjek nije mogao znati da na toj točki
njegova života između portugalskog i perzijskog više nije bilo razlike; da su u
određenom smislu bili isti jezik. Simões ga još upita dokle je stigao s potragom za
Pradom. Sat vremena poslije, bila su već gotovo četiri sata, Gregorius pozvoni na vrata
plave kuće. Ženi koja je otvorila moglo je biti pedeset pet godina.
- Sou Clotilde, a criada- - reče ona. Ja sam sluškinja.

95
Knjigoteka
 daša&bocca

Rukom obilježenom kućanskim poslovima kojima se bavila cijeli život prošla je kroz
prosijedu kosu i provjerila je li čvor i dalje čvrst.
- A senhora está non salão - reče i krene pred njim.
Kao i prvi put, Gregorius je bio zadivljen veličinom i elegancijom salona. Pogled mu
pade na stojeći sat. Još uvijek je pokazivao šest sati i dvadeset tri minute. Adriana je
sjedila za stolom u kutu. Opor miris lijeka ili parfema i sad se širio zrakom.
- Kasnite - reče ona.
Pismo je pripremilo Gregoriusa na tako stroge riječi bez pozdrava. Dok je sjedao za
stol, zapanjeno osjeti kako dobro izlazi nakraj s oporim stilom te žene. Kako mu lako
pada da njezino ponašanje vidi kao izraz boli i samoće.
- Ali sad sam ovdje - reče.
- Da - reče ona. A onda, nakon nekog vremena, još jedanput: - Da.
Gregorius nije ni opazio da se sluškinja primaknula stolu.
- Clotilde - reče Adriana - liga o aparelho, uključi aparat.
Tek tada Gregorius zapazi kutiju. Bio je to prastari magnetofon, čudovište s vrpcama
veličine tanjura. Clotilde provuče vrpcu kroz utor pokraj tonske glave i pričvrsti je za
lijevi kalem. Onda pritisne tipku i valjci se počeše okretati. Potom izađe.
Neko vrijeme čuo se samo šum i pucketanje. Onda ženski glas reče:
- Porque não dizem nada? Zašto ništa ne govorite?
Više od toga Gregorius nije razumio, jer ono što je sad dopiralo iz aparata bila je
kaotična zbrka glasova, prekrivena šumovima i glasnim zvukovima koji mora da su bili
posljedica nespretnog rukovanja mikrofonom.
- Amadeu - reče Adriana kad se začuo muški glas. Njezina uobičajena promuklost
pojačala se dok je izgovarala ime. Stavila je ruku na vrat i obujmila crnu baršunastu
traku, kao da je želi pritisnuti još čvršće na kožu.
Gregorius se ušima prilijepio za zvučnik. Glas je bio drukčiji nego što je zamišljao.
Otac Bartolomeu govorio je o nježnom baritonu. Tonalitet je bio točan, ali je boja zvuka
bila trpka, osjećalo se da taj čovjek govori s reskom oštrinom. Je li to imalo veze s
činjenicom da su jedine riječi koje je Gregorius razumio glasile não quero, neću?
- Fátima - reče Adriana kad se iz meteža izdvojio novi glas. Omalovažavanje u njezinu
glasu dok je izgovarala ime govorilo je sve. Fátima je smetala. Ne samo u tom razgovoru.
U svakom razgovoru. Ona nije bila vrijedna Amadeua. Dragog brata prisvojila si je
sasvim protupravno. Bilo bi bolje da se nikad nije pojavila u njegovu životu.
Fátima je imala nježan, taman glas, po kojem se odmah primjećivalo da joj nje bilo
lako izboriti se ni za što. Je li se u nježnosti nalazio i zahtjev da ju se sluša s posebnom
pozornošću i obzirnošću? Ili je taj dojam stvarao šum? Nitko je ne prekida i na kraju je
puste da kaže što ima i zašuti.
- Svi su uvijek tako obzirni prema njoj, tako prokleto obzirni - rekla je Adriana još
dok je Fátima govorila. - Kao da je njezino šušljanje stravična sudbina koja opravdava
sve, svaki religiozni kič, jednostavno sve.
Gregorius nije čuo šušljanje jer se izgubilo u pratećim zvukovima.
Sljedeći glas pripadao je Mélodie. Govorila je munjevitom brzinom, činilo se da
namjerno puše u mikrofon, a onda je prasnula u glasan smijeh. Adriana se zgađeno
okrene i pogleda kroz prozor. Kad je čula vlastiti glas, hitro posegne rukom za
prekidačem i ugasi magnetofon.

96
Knjigoteka
 daša&bocca

Nekoliko minuta Adriana nije odvajala pogled od stroja koji je prošlost činio
budućnošću. Bio je to isti pogled kao i u nedjelju, kad je spustila pogled na Amadeuove
knjige i govorila o mrtvom bratu. Tu snimku čula je na stotine, možda i na tisuće puta.
Znala je svaku riječ, svako pucketanje, svaku škripu i šum. Sve je bilo kao da i sad još
sjedi s ostalima, ondje u obiteljskoj kući, u kojoj je sad stanovala Mélodie. Zašto dakle da
o tome govori drukčije nego u sadašnjem vremenu, ili u prošlom, koje izgleda kao da je
bilo jučer?
- Nismo mogli povjerovati vlastitim očima kad je mama donijela kući tu stvar. Ona
nema smisla za strojeve, baš nikakvog. Boji ih se. Uvijek misli da će sve pokvariti. A onda
donese kući baš magnetofon, jedan od prvih koji su se mogli kupiti.
- Ne, ne - rekao je Amadeu, kad smo poslije razgovarali o tome - nije riječ o tome da
bi htjela ovjekovječiti naše glasove. Posrijedi je nešto sasvim drugo. Da joj ponovno
posvetimo pažnju.
Ima pravo. Sad, kad je papá mrtav, a mi ovdje imamo ordinaciju, bez sumnje, život joj
se učinio praznim. Rita se skiće okolo i jedva da je posjećuje. Istina, Fátima odlazi k njoj
svaki tjedan, ali to joj ništa ne pomaže.
- Radije bih vidjela tebe - kaže Amadeuu nakon povratka. Amadeu više neće. Ne kaže
on to, ali ja znam. Kukavica je kad je riječ o mami. Njegov jedini kukavičluk. On, koji se
inače ne kloni nijedne neugodne stvari, nijedne.
Adriana se uhvati za vrat. Na trenutak se činilo da će početi govoriti o tajni koja se
skrivala iza baršunaste vrpce pa Gregorius zadrži dah. Ali trenutak prođe i Adrianin
pogled vrati se u sadašnjost.
Gregorius upita smije li još jedanput čuti što je Amadeu rekao na vrpci.
- Não me admira nada, tomu se ne čudim - počne Adriana citirati, a onda po sjećanju
ponovi svaku Amadeuovu riječ. Bilo je to više od pukog citiranja. Pa i više od oponašanja,
kao što to u zvjezdanim trenucima uspijeva dobrim glumcima. Blizina je bila mnogo
veća. Bila je savršena. Adriana je bila Amadeu.
Gregorius je opet razumio não quero, ali uspjelo mu je razabrati i nešto novo: ouvir a
minha voz de fora, čuti svoj glas izvana.
Kad je stigla dokraja, Adriana počne prevoditi. „Da je sve to moguće, ne, tomu se ne
čudim”, rekao je Prado. Tehnički princip poznaje iz medicine. „Ali ne volim što radi s
riječima.” On svoj glas nije želio čuti izvana, nije si htio tako nauditi jer ionako se već
smatrao dovoljno nesimpatičnim. A onda zamrzavanje izgovorene riječi: Ta inače se ipak
govori s oslobadajućom sviješću da će se većina toga zaboraviti. Izgleda mu strašno kad
pomisli da će se sve sačuvati. Svaka nesmotrena riječ, svaki neukus. To ga podsjeća na
božju indiskretnost.
- To je samo promrmljao - reče Adriana - mamã ne voli takve stvari, a Fátimu čine
bespomoćnom.
Stroj uništava slobodu zaborava, nastavio je Prado. Ali ja ti ništa ne predbacujem,
mamã, pa zabavno je to. Ne smiješ sve što kaže tvoj sin mudrijaš uzimati tako ozbiljno.
- Zašto, dovraga, uvijek misliš da je moraš tješiti i povući sve što si rekao? - razljuti se
Adriana. - Kad te je toliko mučila na svoj nježan način? Zašto ne možeš jednostavno stati
iza onog što misliš? A inače uvijek to činiš! Uvijek!
Gregorius upita smije li svejedno još jedanput čuti traku, zbog glasa. Ta molba je
dirne. Dok je premotavala vrpcu, imala je lice djevojčice, začuđene i sretne što odrasli
smatraju važnim ono što je važno i njoj.

97
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius se neprestance vraćao Pradovim riječima. Knjigu s portretom stavio je na

stol i u lice unosio glas, dok se nisu u potpunosti sjedinili. Tada pogleda Adrianu i
prepadne se. Mora da ga je neprekidno promatrala i pritom joj se lice otvorilo, sva
strogost i gorčina nestali su iz njega, a sve što je ostalo bio je izraz dobrodošlice u svijetu
njezine ljubavi i divljenja prema Amadeuu. „Budite oprezni, mislim s Adrianom”, čuo je
Marianu Eçu kako govori,
- Dođite - reče Adriana - rado bih vam pokazala gdje radimo. Kad je u prizemlje sišla
ispred njega, korak joj je bio sigurniji i brži nego dotad. Išla je svom bratu u ordinaciju,
trebala mu je, bilo je hitno: „Koga muče bolovi ili strah, taj ne može čekati”, običavao je
govoriti Amadeu. Sigurna i odlučna gurnula je ključ u bravu, otvorila sva vrata i posvuda
pustila svjetlo da ude.
Prije trideset jednu godinu Prado je ovdje liječio svog posljednjeg pacijenta. Na stolu
je bila prostrta čista papirnata maramica. Na mjestu za odlaganje instrumenata nalazile
su se injekcije kakve se više ne upotrebljavaju. Nasred pisaćeg stola stajala je otvorena
kartoteka pacijenata, jedan karton stajao je koso. Bio je tu i stetoskop. U kanti za smeće
vata sa starom krvlju. Na vratima dva bijela mantila. Nigdje ni zrnca prašine.
Adriana skine s klina jedan bijeli mantil i odjene ga.
- Njegov uvijek visi lijevo, on je ljevak - reče zakopčavajući gumbe.
Gregorius se počeo bojati trenutaka u kojem se više neće snalaziti u prošloj
sadašnjosti, kojom se kretala poput mjesečarke. Ali taj trenutak još nije došao. Opuštena
lica, koje se počelo žariti od marljivosti, otvorila je ormar s lijekovima i provjerila zalihe.
- Gotovo da više nemamo morfija - promrmlja - moram nazvati Jorgea.
Zatvorila je ormar, prešla rukom preko maramice na stolu, poravnala postolje vage,
provjerila je li umivaonik čist i zastala pred pisaćim stolom s kartotekom. Ne pogledavši
ukošen karton, počne govoriti o pacijentici.
- Zašto je otišla k toj nadriliječnici, toj proizvodačici anđela? Dobro, ona ne zna kako
je meni strašno bilo. Ali svatko zna da je čovjek, što se toga tiče, kod Amadeua u dobrim
rukama. Da mu se fućka za zakon ako to zahtijeva ženina nevolja. Etelvina i još jedno
dijete, ma to je nemoguće. „Sljedeći tjedan”, kaže Amadeu, „moramo odlučiti hoće li ići u
bolnicu na dodatnu terapiju.”
Njegova sestra, ona starija, pobacila je i pritom, zamalo umrla, čuo je Gregorius Joãa
Eçu kako govori. Postalo je sablasno. Ovdje dolje, u ordinaciji, Adriana je u prošlost
utonula mnogo dublje nego u Amadeuovoj sobi. Prošlost sobe mogla je pratiti samo
izvana. S knjigom joj je naknadno podigla spomenik. Ali dok je Amadeu ondje sjedio za
pisaćim stolom, pušio, pio kavu i držao u ruci staromodno nalivpero, ona nije mogla
doprijeti do njega i Gregorius je bio siguran da je tada gorjela od ljubomore na samoću
njegovih misli. Ovdje, u ordinacijskim prostorijama, bilo je drukčije. Čula je sve što je
govorio, razgovarala s njim o pacijentima i asistirala mu. Tada joj je sasvim pripadao.
Mnogo godina ovdje je bilo središte njezina života, mjesto njezine najživlje sadašnjosti.
Njezino lice, koje je unatoč tragovima starosti - takoreći, onkraj njih - u tom trenutku bilo
mlado i lijepo, govorilo je o Adrianinoj želji da zauvijek ostane u toj sadašnjosti i nikad
ne napusti vječnost tih sretnih godina.
Trenutak buđenja više nije bio daleko. Nesigurnim pokretima Adriana provjeri jesu li
svi gumbi bijelog mantila zakopčani. Sjaj u njezinim očima počeo je gasnuti, mlohava
koža starog lica objesila se, a blaženstva minulih vremena nestade iz prostorija.
Gregorius nije htio da se ona probudi i vrati u hladnu samoću svog života, gdje joj je
Clotilde morala namještati magnetofonsku vrpcu. Ne sad, bilo bi to odveć okrutno. I tako
je riskirao.

98
Knjigoteka
 daša&bocca

- Rui Luís Mendes. Je li ga Amadeu liječio ovdje?

Bilo je kao da je sa stola uzeo injekciju i ubrizgao joj drogu koja je munjevitom
branom strujala kroz tamne vene. Val potresenosti prođe kroz nju, koščato tijelo drhtalo
je nekoliko trenutaka kao u groznici, dah joj postade težak. Gregorius se prepadne i
prokune svoju hitnju. Ali tada se konvulzije smiriše, Adrianino tijelo se istegne, pogled
joj postane čvrst i ona ode do ordinacijskog stola. Gregorius je čekao da ga pita odakle
zna za Mendesa. Ali Adriana je iznova bila u prošlosti.
Stavila je dlan na papir na ordinacijskom stolu.
- Ovdje je to bilo. Upravo ovdje. Vidim ga kako leži, kao da je otad prošlo samo
nekoliko minuta.
I onda počne priču. Gotovo muzejske prostorije oživješe snagom njezinih riječi,
vrućina i nevolja tog davnog dana vratiše se u ordinaciju, u kojoj je Amadeu Inácio de
Almeida Prado, ljubitelj katedrala i neumoljivi neprijatelj svega okrutnog, napravio nešto
što će ga zauvijek odrediti, nešto što čak ni neumoljivom bistrinom svog razuma neće
uspjeti savladati i okončati. I što će poput ljepljive sjene ležati nad posljednjim godinama
njegova dogorjela života.
Dogodilo se to jednog vrućeg, vlažnog dana u kolovozu 1965., nedugo nakon Pradova
četrdeset petog rođendana. U veljači je, nakon što se pokušao vratiti iz alžirskog egzila i
preko španjolske granice ući u zemlju, ubijen Humberto Delgado, negdašnji kandidat
opozicije lijevog centra na predsjedničkim izborima 1958. Odgovornost za ubojstvo
pripisana je španjolskoj i portugalskoj policiji, ali svi su bili uvjereni da je posrijedi bilo
djelo tajne policije. Policía International de Defesa do Estado, P. I. D. E., koja je
kontrolirala sve otkako je senilnost Antónija de Salazara postala očita. U Lisabonu su
ilegalno kružili leci u kojima se Ruia Luísa Mendesa, ozloglašenog časnika tajne policije,
držalo odgovornim za to krvavo ubojstvo.
- I mi smo pronašli takav letak u poštanskom sandučiću - reče Adriana. Amadeu je
buljio u Mendesovu fotografiju, kao da je želi uništiti pogledom. Onda je rastrgao letak i
bacio ga u toalet.
Bilo je rano popodne, nad gradom se nadvila tiha, paklena vrućina. Prado je legao
odspavati nakon ručka, što je činio svaki dan i što je trajalo točno pola sata. Bilo je to
jedino vrijeme u cijelom ciklusu dana i noći kad bi bez muke uspio zaspati. Za tih minuta
uvijek bi spavao duboko i bez snova, gluh za svaki šum, a ako bi ga nešto prenulo iz sna,
bio bi neko vrijeme smeten i bez orijentacije. Adriana je bdjela nad tim snom kao nad
svetinjom.
Amadeu je baš bio zaspao, kadli Adriana začu kako na cesti gromoglasni pucnjevi
trgaju podnevnu tišinu. Pojurila je prema prozoru. Ispred ulaza u susjednu kuću na
pločniku je ležao neki čovjek. Ljudi koji su stajali kraj njega i zastirali joj pogled vikali su
jedni na druge i divljački gestikulirali. Adriani se učini kao da jedna od žena vrhom cipele
udara tijelo na podu. Dvojici visokih muškaraca napokon je pošlo za rukom potisnuti
gomilu: podignuli su čovjeka s tla i odnijeli ga do ulaza Pradove ordinacije. Tek tada ga
Adriana prepozna i srce joj zastane od šoka: Bio je to Mendes, čovjek s letka, pod čijom je
fotografijom stajalo: o carniciero de Lisboa, Lisabonski koljač.
- U tom trenutku točno sam znala što će se dogoditi. Znala sam to do u svaku
pojedinost, bilo je kao da se budućnost već dogodila - kao da u mom užasu već postoji
kao činjenica, a sad je važno samo još da se smjesti u vrijeme. I to da će sljedeći sati
označiti dubok rez u Amadeuovu životu i biti mu najteži ispit koji je dotad morao
položiti: Čak i to mi je s užasnom jasnoćom bilo pred očima.

99
Knjigoteka
 daša&bocca

Muškarci koji su nosili Mendesa divljački su zvonili i Adriani se činilo da će si tim

reskim zvukom, koji se javljao svako malo i bujao do neizdrživosti, nasilnost i brutalnost
diktature, prema kojima je dotad - ne bez grižnje savjeti - uspijevala držati distancu, sad
ipak prokrčiti put u otmjenu, dobro čuvanu tišinu njihove kuće. Dvije-tri sekunde
razmišljala je kako bi bilo da ne učini ništa i pravi se mrtva. Ali znala je: To joj Amadeu
nikad ne bi oprostio. I tako je otvorila i otišla probuditi ga.
- Ništa nije rekao, znao je: ne bih ga bila probudila da nije riječ o životu i smrti. „U
ordinaciji”, rekla sam. Bosih nogu sjurio se niza stube i potrčao do umivaonika, gdje je
umio lice hladnom vodom. Onda je pristupio ovom ležaju, na kojem je ležao Mendes.
Skamenio se i dvije-tri sekunde samo u nevjerici buljio u blijedo, mlohavo lice
obliveno grašcima znoja. Okrenuo se i pogledao me kao da očekuje potvrdu. Kimnula
sam. On na trenutak prekri lice rukama. Onda se trgne. Objema rukama rastrga Mendesu
košulju tako da su se gumbi razletjeli. Prislonio je uho na dlakava prsa, a onda ga
poslušao stetoskopom koji sam mu pružila.
Digitalis!
Rekao je samo tu jednu jedinu riječ, a u prigušenosti njegova glasa ležala je sva
mržnja protiv koje se borio, mržnja sjajna kao čelik. Dok sam pripremala injekciju, on je
masirao Mendesovo srce, čula sam muklo krckanje kad su se slomila rebra.
Kad sam mu dodala injekciju, pogledi nam se na trenutak susretaše. Kako li sam u
tom trenutku samo voljela svoga brata! Nečuvenom snagom svoje željezne,
nepokolebljive volje borio se protiv želje da čovjeka na ležaju, koji je prema svim
procjenama na savjesti imao mučenje i ubojstva, a u svom gojaznom, znojnom tijelu
nosio svu nemilosrdnu represiju države, jednostavno pusti da umre. Kako bi to bilo lako,
kako nevjerojatno lako! Dostajalo bi nekoliko sekundi nemara. Jednostavno da ne radi
ništa! Ništa!
I zaista: Nakon što je Amadeu dezinficirao mjesto na Mendesovim prsima, zastao je i
sklopio oči. Nikad, ni prije ni nakon toga, nisam bila u prilici promatrati čovjeka koji je na
taj način pobjeđivao samog sebe. Onda Amadeu otvori oči i zarije Mendesu iglu ravno u
srce. Činilo se poput smrtna udarca i ja se sledih. Činio je to sa zapanjujućom sigurnošću,
s kojom je davao svaku injekciju, čovjeka bi obuzeo osjećaj da su ljudska tijela za njega u
takvom trenutku kao od stakla. Bez najmanjeg drhtaja, nevjerojatno ravnomjerno,
ubrizgao je Mendesu drogu u srčani mišić, ne bi li ga ponovno pokrenuo. Kad je izvukao
injekciju, iz njega je nestalo sve siline. Zalijepio je flaster na mjesto uboda i poslušao
Mendesa stetoskopom. Tek me je tada pogledao, i kimnuo. Ambulantno vozilo, rekao je.
Došli su i iznijeli Mendesa na nosilima. Pred vratima došao je k svijesti, otvorio oči i
uhvatio Amadeuov pogled. Bila sam začuđena kad sam vidjela kako ga je mirno,
naprosto profesionalno, promatrao moj brat. Možda je posrijedi bila i iscrpljenost, jer on
se samo naslonio na vrata poput nekog tko je upravo preživio tešku krizu i sada jedva
čeka da otpočine.
Ali dogodilo se suprotno. Amadeu nije znao ništa o ljudima koji su se maloprije bili
sjatili oko Mendesa, a ja sam ih zaboravila. Zato nas je zateklo nespremne kad smo
odjednom čuli histerične glasove kako viču: Traidor! Traidor! Vjerojatno su vidjeli da je
Mendes na nosilima bolničara bio živ i sad su iskaljivali bijes na onome koji ga je
istrgnuo iz ralja zaslužene smrti i u kojem su vidjeli izdajnika pravedne kazne.
Kao i maloprije, kad je prepoznao Mendesa, Amadeu prekri lice rukama. Ali sad je to
bilo polako, a ako je prije glavu držao uspravno kao uvijek, sad ju je spustio na dlanove.
Umor i žalost, s kojima je gledao ususret onome što mu predstoji, ništa nije moglo
izraziti bolje od tog spuštanja glave.

100
Knjigoteka
 daša&bocca

Ali ni umor ni žalost nisu bili u stanju slomiti njegov duh. Sigurne ruke skine s klina
bijeli mantil koji prije nije stigao navuci i stavi ga na sebe. Mjesečarski sigurne pokrete
shvatila sam tek poslije: instinktivno je znao da se s ljudima mora suočiti kao liječnik i da
će ga kao takvog najprije vidjeti odjene li odgovarajući odjevni predmet.
Kad se pojavio na ulaznim vratima, krikovi zanijemješe. Neko vrijeme stajao je
pognute glave, ruku zavučenih u džepove kute. Svi su čekali da kaže nešto u svoju
obranu. Amadeu digne glavu i zagleda se u okupljene ljude. Učinilo mi se da njegove bose
noge ne počivaju na kamenom podu, već da njima prodire u njega.
- Sou médico - reče četvorici pacijenata iz našeg susjedstva, koji su zbunjeno gledali u
pod.
- E um assassino! - viknu netko.
- Carniceirol - viknu netko drugi.
Vidjela sam kako se Amadeuova ramena od teška daha podižu i spuštaju.
- E um ser humano, uma pessoa, on je ljudsko biće, osoba - reče glasno i razgovijetno,
ali bit će da sam samo ja, koja sam poznavala svaku nijansu njegova glasa, čula lagano
podrhtavanje kad je ponovio. Pessoa.
Odmah zatim na bijeloj kuti rasprsne se rajčica. Bilo je to, koliko znam, prvi i jedini
put da je netko Amadeua fizički napao. Ne mogu znati u kojoj je mjeri taj napad važan za
ono što se poslije događalo s njim - koliko je pridonio dubokoj potresenosti, koju je scena
na vratima izazvala u njemu. Ali pretpostavljam da se nije moglo mjeriti s onim što se tad
dogodilo: jedna žena izdvoji se iz gomile, stane pred njega i pljune mu u lice.
Da je bilo posrijedi jedno jedino pljuvanje, mogao bi to možda još shvatiti kao kratak
spoj, usporediv s bijesnim, neobuzdanim trganjem. Ali žena je pljuvala i pljuvala kao da
na taj način izbacuje dušu iz tijela i utapa Amadeua u sluzi svog gađenja koja mu se u
dugim trakama slijevala niz lice.
Tom novom napadu odupro se zatvorenih očiju. Ali vjerojatno je prepoznao ženu,
baš kao i ja: Bila je to supruga jednog pacijenta oboljelog od raka, kojeg je dugi niz
godina kroz bezbroj kućnih posjeta za koje nije uzimao ni centava, otpratio u smrt. Kakve
li nezahvalnostil pomislih najprije. Ali onda u njezinim očima vidjeh bol i očaj koji su
izbijali iza bijesa, i tu shvatih: Pljuvala ga je jer je bila zahvalna za to što je učinio. On je
bio poput heroja, anđela zaštitnika, božanskog glasnika koji ju je pratio kroz mrklinu
bolesti u kojoj bi se izgubila da je bila ostavljena sama. A on, upravo on, stao je na put
pravdi koja bi se ispunila u tome da Mendes ne smije više živjeti. Ta pomisao izazvala je
u duši te nezgrapne, malo ograničene žene toliko uzbuđenje da je samoj sebi mogla
pomoći samo još izljevom gnjeva, koji je, što je dulje trajao, zadobivao nešto mitsko,
značenje koje je bitno nadilazilo Amadeua.
Kao da je gomila osjetila da je time prijeđena granica, ljudi su se razišli spuštena
pogleda. Amadeu se okrene i priđe mi. Ja mu rupčićem ugrubo obrisah lice. Unutra, na
umivaoniku, gurnuo je lice pod mlaz vode, odvrnuvši slavinu tako jako da je voda u svim
smjerovima prskala daleko preko rubova. Lice, koje je osušio ručnikom, bilo je blijedo.
Mislim da bi u tom trenutku dao sve samo da može zaplakati. Stajao je i čekao suze, ali
one nikako da krenu. Otkako je četiri godine prije umrla Fátima, on više nije plakao.
Napravio je nekoliko krutih koraka prema meni, doimajući se kao da iznova uči hodati.
Onda je stao preda me, pogleda punog suza koje nisu htjele poteći, uhvatio me objema
rukama za ramena i priljubio svoje vlažno čelu uz moje. Prostajasmo tako možda tri-
četiri minute, koje i danas ubrajam u najvrednije minute svoga života.
Adriana zašuti. Te minute upravo je proživljavala iznova. Na njezinu licu nešto se
tržnu, ali ni ona nije zaplakala. Otišla je do umivaonika, zagrabila šakama vode i u njih

101
Knjigoteka
 daša&bocca

zaronila lice. Ručnikom polako prijeđe preko očiju, obraza i usana. Kao da priča zahtijeva
nepomičnost pripovjedačice, potom se vrati na isto mjesto kako bi nastavila i ruku je
opet položila na ležaj.
Amadeu se, rekla je, tuširao i tuširao. Onda je sjeo za pisaći stol, uzeo nov list papira i
odvrnuo čep nalivpera.
Ništa se nije dogodilo, nije napisao nijednu jedinu riječ.
- To je bilo najgore od svega - reče Adriana. - Gledati kako ga je ono što se dogodilo
učinilo nijemim, kao da će se ugušiti od toga.
Na pitanje hoće li nešto pojesti odsutno je odmahnuo glavom.
Potom je otišao u kupaonicu i s kute oprao mrlje od rajčice. Na večeru je - to se još
nikad nije bilo dogodilo - došao u kuti, prelazeći neprestance rukom preko mokrih
mjesta. Adriana je osjećala da ti pokreti dolaze odnekud iz dubine, da Amadeua pogađaju
i da ih on nije svjestan. Bojala se da će pred njezinim očima sići s uma i zauvijek ostati
čovjek izgubljena pogleda, koji u mislima nastoji sa sebe sprati prljavštinu kojom su ga
zasuli ljudi kojima je danomice darivao sve svoje umijeće i životnu snagu.
Iznenada, usred žvakanja, otrči u kupaonicu i ispovraća se u nizu beskrajnih grčeva.
Potom je tiho rekao da će malo počinuti.
- Rado bih ga bila zagrlila - rekla je Adriana - ali to je bilo nemoguće, bilo je kao da
gori i opekao bi se svatko tko bi mu se previše približio.
Sljedeća dva dana bilo je gotovo kao da se ništa nije dogodilo. Prado je bio malo
napetiji nego inače, a u njegovoj prijaznosti spram pacijenata bilo je nečeg eteričnog i
nestvarnog. Povremeno bi zastao usred kretnje i nesigurna se pogleda zagledao preda
se, kao padavičar za slabijeg napadaja. A kad bi krenuo prema vratima čekaonice, u
njegovim pokretima vidjelo se zastajkivanje, kao da se pribojava da bi ondje mogao
sjediti netko iz gomile koja ga je optužila za izdaju.
Trećeg dana se razbolio. Adriana ga je u cik zore pronašla u groznici za kuhinjskim
stolom. Činilo se kao da je preko noći ostario i nije htio vidjeti nikoga. Sa zahvalnošću joj
prepusti brigu oko ordinacije i zapadne u duboku, gotovo sablasnu apatiju. Nije se brijao
niti odijevao. Jedini posjetitelj kojeg je pustio k sebi bio je Jorge, ljekarnik. Ali ni njemu
gotovo nije rekao ni riječi, a Jorge ga je poznavao previše dobro da bi ga tjerao na to.
Adriana mu je ispričala što se dogodilo, a on je šutke kimnuo.
- Nakon nekog vremena stiglo je Mendesovo pismo. Amadeu ga neotvorena spusti na
noćni ormarić. Ondje je ležalo dva dana. U ranim jutarnjim satima trećeg dana stavio ga
je, i dalje neotvorena, u omotnicu i adresirao. Inzistirao je da ga osobno odnese na poštu.
Pošta se otvara tek u devet, rekla sam. On je svejedno izašao na praznu ulicu, držeći u ruci
veliku omotnicu. Gledala sam za njim i čekala kraj prozora dok se nekoliko sati poslije
nije vratio. Hodao je uspravnije nego na odlasku. U kuhinji je probao podnosi li ponovno
kavu. Išlo je. Onda se obrijao, obukao i sjeo za pisaći stol.
Adriana zašuti i lice joj se ugasi. Izgubljeno je pogledavala prema ležaju pred kojim je
stajao Amadeu kad je Mendesu pokretom koji je nalikovao na smrtni udarac u srce zabio
spasonosnu iglu. Time što je završila priču, za nju se zaustavilo i vrijeme.
U prvi mah i Gregoriusu se učini da mu je vrijeme pred nosom stalo te da jednim
kratkim pogledom može obuhvatiti i nevolju s kojom je Adriana živjela više od trideset
godina: nevolju da mora živjeti u vremenu koje je odavna došlo kraju.
Sad je maknula ruku s ležaja, a s prekidanjem te veze činilo se da gubi i vezu s
prošlošću, koja je bila njezina jedina sadašnjost. Isprva nije znala kamo s rukom, a onda
ju je gurnula u džep bijelog mantila. Njezina kretnja istaknula je mantil kao nešto

102
Knjigoteka
 daša&bocca

posebno, on se sad Gregoriusu učini poput magijskog ogrtača u koji je Adriana pobjegla,
ne bi li nestala iz svoje tihe, beživotne sadašnjosti i uskrsnula u dalekoj, plamtećoj
prošlosti. Sad, kad se ta prošlost ugasila, mantil se na njoj doimao izgubljenim poput
kostima u sobi s rekvizitima napuštena kazališta.
Gregorius nije više mogao izdržati prizor njezine beživotnosti. Najradije bi bio
pobjegao, van u grad, u neki lokal s mnogo glasova, smijeha i glazbe. Na mjesto kakva je
inače izbjegavao.
- Amadeu sjeda za stol - reče. - Što piše?
Žar života vrati se u Adrianino lice. Ali radost što i dalje može govoriti o njemu
izmiješala se s nečim drugim, nečim što je Gregorius samo polako prepoznavao. Bila je to
srdžba. Njezina srdžba nije bila kratka daha, kakva se pali na sitnicama, malo plamti i
brzo se opet ugasi, ne, bila je to duboka, spora srdžba, slična vatri što tinja.
- Voljela bih da to nije napisao. Niti pomislio. Bilo je poput podmukla otrova koji je
od tog dana kolao u njegovim žilama. Promijenilo ga je. Uništilo. Nije mi htio pokazati. Ali
više nije bio isti. Uzela sam to onda iz njegove ladice i pročitala dok je spavao. Bilo je to
prvi i posljednji put da radim takvo što. Jer sad je i u meni bilo otrova. Otrova
povrijeđena poštovanja, uništena povjerenja. Ni među nama potom nije bilo isto kao
prije.
Da prema sebi samome bar nije bio tako bezobzirno iskren! Istinu o sebi samome
čovjek može podnijeti, običavao bi govoriti. Bilo je to poput ispovijedanja vjere. Zavjet
koji ga je povezivao s Jorgeom. Credo, koji je naposljetku razorio čak i to sveto
prijateljstvo, to prokleto sveto prijateljstvo. Ne znam točno kako je došlo do toga, ali
imalo je veze s fantastičnim idealom samospoznaje koji su dvojica svećenika istinitosti
još kao školarci nosili poput križarskog barjaka.
Adriana ode do zida kraj vrata i nasloni se čelom na njega, ruku ukrštenih na leđima
kao da ju je netko vezao. Nijemo se svađala s Amadeuom, s Jorgeom i sa samom sobom.
Opirala se neumoljivoj činjenici da je drama o Mendesovu spašavanju, koja joj je
priskrbila one dragocjene minute intimnosti s bratom, nedugo zatim pokrenula nešto što
će promijeniti sve. Svom težinom tijela naslonila se na zid, pritisak na čelo zasigurno je
bio bolan. A onda, sasvim iznenada, maknula je ruke s leda, podignula ih uvis i stala
udarati pesnicama o zid, stara žena, koja je htjela vratiti kotač vremena, bilo je to
očajničko bubnjanje tupih udaraca, erupcija nemoćna gnjeva, očajničko jurišanje protiv
gubitka sretnog vremena.
Udarci postajahu sve slabiji i lakši, uzbuđenje je splašnjavalo. Izmorena, Adriana još
neko vrijeme ostade naslonjena na zid. Onda se natraške vrati u prostoriju i sjedne na
stolicu. Čelo joj je bilo prekriveno bijelim mrljama od žbuke, tu i tamo neko zrnce
odvojilo bi se i skotrljalo niz obraz. Pogled joj se vrati na zid, Gregorius ga je pratio i
onda vidje: ondje gdje je stajala bio je veliki četverokut, svjetliji od ostatka zida. Trag
slike koja je nekoć vjerojatno visjela ondje.
- Dugo nisam shvatila zašto je skinuo kartu - reče Adriana. - Kartu mozga. Ondje je
visjela jedanaest godina, sve vrijeme otkako smo uredili ordinaciju. Prekrivena latinskim
imenima. Nisam se usudila pitati zašto ju je skinuo, poludio bi kad bi mu se postavljala
pogrešna pitanja. Ta nisam ja znala ništa o aneurizmi, on mi je to prešutio. S tempiranom
bombom u mozgu čovjek ne podnosi prizor takve karte.
Gregoriusa iznenadi vlastiti čin. Otišao je do umivaonika, uzeo ručnik i stao pred
Adrianu da joj obriše čelo. Isprva je kruto sjedila pred njim, zauzimajući obrambeni stav,
ali onda izmorena i zahvalna pusti glavu da padne na ručnik.

103
Knjigoteka
 daša&bocca

- Biste li uzeli sa sobom to što je tada napisao? - upita ona, uspravivši se. - Ne želim
to više imati ovdje u kući.
Dok je išla gore po listove koje je krivila za toliko toga, Gregorius je stajao za
prozorom i gledao van na ulicu, ondje gdje se Mendes bijaše srušio. Zamišljao je da stoji
pred vratima, a pred njim razjareno mnoštvo. Mnoštvo iz kojeg se izdvaja jedna žena i
pljuje ga, ne jedanput, nego sve vrijeme. Žena koja njega, koji je uvijek tražio toliko
mnogo od sebe, optužuje za izdaju.
Adriana je papire stavila u omotnicu.
- Često sam razmišljala da ih spalim reče i preda mu kuvertu. Šutke ga je ispratila do
vrata, i dalje u bijelom mantilu. A onda, iznenada, kad je već bio napola vani, začuje glas
Adriane djevojčice, što je također bila: - Hoćete li mi vratiti te listove? Molim vas, njegovi
su.
Hodajući niz ulicu, Gregorius ju je zamišljao kako skida bijelu kutu i vješa je kraj
Amadeuove. Onda će ugasiti svjetlo i zaključati vrata. Gore će je čekati Clotilde.

104
Knjigoteka
 daša&bocca

21.

Gregorius je bez daha čitao Amadeuove zapise. Najprije ih je samo preletio, ne bi li

doznao zašto je Adriana njegove misli doživljavala kao prokletstvo nad godinama koje su
uslijedile. Onda je u rječniku provjerio svaku riječ. Naposljetku je prepisao tekst kako bi
bolje shvatio kako je bilo Pradu dok ga je zapisivao.

Jesam li ja to učinio za njega? Jesam li u njegovu interesu htio da nastavi živjeti? Mogu
li istinski reći da je to bila moja volja? Kod mojih pacijenata je tako, pa i kod onih koje ne
volim. U svakom slučaju, ja se tome nadam i ne bih volio da moram misliti da mojim
djelovanjem meni iza leđaupravljaju sasvim drukčiji motivi od onih za koje mislim da ih
poznajem.
Moja ruka kao da ima vlastito pamćenje i čini mi se da je to pamćenje vrednije
povjerenja od svakog drugog izvora istraživanja samog sebe. I to pamćenje ruke koja je
Mendesu zabola iglu u srce kaže: „Bila je to ruka ubojice tirana koja je već mrtva tiranina u
paradoksalnom činu vratila u život.”
(I ovdje se potvrđuje ono čemu me je, protivno izvornom temperamentu mog mišljenja,
uvijek učilo iskustvo: da je tijelo manje potkupljivo od duha. Duh je šarmantno poprište
samoobmana, satkano od lijepih, umirujućih riječi koje nas obmanjuju prisnošću lišenom
zabluda, bliskom spoznajom koja nas štiti da sami sebe ne iznenadimo. Kako bi samo bilo
dosadno živjeti u tako lakoj izvjesnosti sama sebe!)
Jesam li to zapravo učinio za sama sebe? Da preda se stanem kao dobar liječnik i
hrabar čovjek, koji ima snagu othrvati se vlastitoj mržnji? Da mogu slaviti trijumf
samosvladavanja i odati se opijenosti pobjedom nad samim sobom? Dakle, iz moralne
oholosti, ili još gore: iz sasvim obične oholosti? Iskustvo tih sekundi - to nije bilo iskustvo
uživalačke oholosti, to je izvjesno, naprotiv, bilo je iskustvo da djelujem protiv samog sebe i
uskraćujem si osjećaje zadovoljštine i zluradosti koji mi se nameću. Ali možda to i nije
dokaz. Možda postoji oholost koja se ne osjeća i koja se skriva iza oprečnih osjećaja?
Ja sam liječnik - to je argument kojim sam se suprotstavio razjarenoj gomili. Mogao
sam reći i: „Položio sam Hipokratovu zakletim, to je sveta zakletva i ja je nikad neću
prekršiti, nikad, nek bude što mora biti.” Osjećam da bih volio tako govoriti, jer to su riječi
koje me oduševljavaju, opčinjuju. Je li to zato što nalikuju na riječi svećeničkog zavjeta? Je li
to zapravo bio religiozan čin, kad sam njemu, Koljaču, vratio život koji već bijaše izgubio?
Čin nekoga tko potajice žali što se ne može osjećati još više zaštićen dogmom liturgije? Tko
i dalje žali za nadzemaljskim sjajem svijeća na oltaru? Dakle, nikakav prosvijećeni čin? Je li
se, a da ja to nisam zapazio, u mojoj duši vodila kratka, ali snažna, očajnička borba između
negdašnjeg svećeničkog pitomca i ubojice tiranina, koji svoj naum dosad nije proveo u
djelo? Zariti iglu sa spasonosnim otrovom u njegovo srce: je li to bio čin u kojem svećenik i
ubojica daju jedan drugome ruku? Kretnja u kojoj su obojica dobila ono za čime su čeznuli.
Da sam umjesto Inês Salomão ja sama sebe pljunuo: što bih si mogao reći?
„Pa nismo mi od tebe tražili ubojstvo”, mogao sam reći, „dakle, nikakav zločin, ni u
smislu zakona ni u smislu morala. Da si mu pustio njegovu smrt, nijedan sudac ne bi te
mogao progoniti i nitko te ne bi mogao odvesti pred Mojsijevu ploču na kojoj stoji: ‘Ne ubij!’
Ne, ono što smo mogli očekivati blo je nešto sasvim jednostavno, skromno, očito: da čovjeka
koji nam je donio nesreću, muke i smrt, i kojeg nas je milostiva priroda napokon htjela lišiti,
ne održiš na životu omogućivši mu da nastavi sa svojim krvavim zanatom.”

105
Knjigoteka
 daša&bocca

Kako bih se mogao braniti?

„Svatko zavređuje da mu se pomogne da ostane na životu, svejedno što je učinio. On to
zavređuje kao osoba, kao čovjek. Nije na nama da sudimo o životu i smrti.”
„A ako to znači smrt drugih? Ne pucamo li na nekoga koga vidimo da puca na druge?
Ne bi li i ti Mendesa koji bez sumnje ubija, spriječio u tom ubijanju, ako treba i ubojstvom? I
ne ide li to mnogo dalje od onog što si ti mogao učiniti: ništa?”
Kako bi mi sada bilo da sam ga pustio da umre? Da su me drugi umjesto da me pljuju
slavili zbog mog smrtonosnog propusta? Da su mi s ulice ususret doprli razuzdani uzdasi
olakšanja umjesto bijesom zatrovana razočaranja? Siguran sam: pratilo bi me to još i u
snovima. Ali zašto? Zato što ne mogu biti bez nečeg bezuvjetnog, apsolutnog? Ili
jednostavno jer bi to značilo otuđenje od samoga sebe, da sam ga hladnokrvno pustio da
umre? Ali to što jesam, jesam slučajno.
Zamišljam: odlazim do Inês, zvonim i kažem:
„Nisam mogao drukčije, takav sam. Moglo je ispasti i drukčije, ali činjenica je da nije i
sad sam kakav jesam i nisam mogao drukčije.”
„Nije riječ o tome kako je tebi s tobom”, mogla bi reći ona, „to je sasvim beznačajno.
Jednostavno zamisli: Mendes ozdravlja, oblači uniformu i izdaje svoje ubojite zapovijedi.
Zamisli to. Zamisli to dobro. I sad presudi sam.”
Što bih mogao uzvratiti? Što? ŠTO?
„Hoću nešto učiniti”, rekao je Prado Joãu Eçi „razumiješ: učiniti. Reci mi što mogu
učiniti?” Za što se točno želio iskupiti? „Ništa nisi skrivio”, rekao mu je Eça, „ti si liječnik.”
On sam rekao je to gomili koja ga je optuživala, a i samome sebi rekao je to sigurno
stotine puta. To ga nije moglo umiriti. Činilo mu se previše jednostavno, previše glatko.
Prado je bio čovjek od duboka nepovjerenja prema svemu glatkom i površnom,
preziratelj i neprijatelj okoštalih rečenica poput ove: Ja sam liječnik. Otišao je na obalu i
priželjkivao ledene vjetrove koji će pomesti sve što zvuči kao puka govorna navika, kao
podmukla navika koja sprečava razmišljanje stvarajući iluziju da se ono već odigralo, a
sad odzvanja u šupljim riječima.
Kad je Mendes ležao pred njim, on ga je vidio kao tog posebnog čovjeka, pojedinca o
čijem je životu bila riječ. Samo kao tog pojedinca. On taj život nije mogao vidjeti kao
nešto s čime se treba računati s obzirom na druge, kao faktor u većem računu. I upravo
je to bilo ono što mu je zamjerala žena u njegovu razgovoru sa samim sobom: da nije
mislio na posljedice, koje su se također ticale pojedinačnih života, mnogih pojedinačnih
života. Da nije bio spreman žrtvovati pojedinca zbog mnogih pojedinaca.
Kad se priključio Pokretu otpora, pomisli Gregorius, to je također hilo da nauči tako
misliti. Promašio je. „Jedan život nasuprot mnogih života. Tako se ipak ne može računati.
Ili?” rekao je godinama poslije ocu Bartolomeuu. Otišao je svom negdašnjem mentoru,
kako bi mu ovaj potvrdio njegove osjećaje. Ali on ionako ne bi mogao drukčije. I onda je
Estefâniju Espinhosu preveo preko granice, izvan dosega onih koji su smatrali da je
moraju žrtvovati ne bi li spriječili nešto gore.
Njegova unutarnja gravitacija, koja ga je činila onime što je bio, nije dopuštala
nikakvo drugo djelovanje. Ali jedna dvojba ostala je, jer se sumnja u moralnu
samodopadljivost nije mogla ukloniti, sumnja koja je bila teška za čovjeka koji je oholost
mrzio kao kugu.
Tu sumnju Adriana je proklinjala. Ona je htjela brata samo za sebe, a osjetila je da se
za sebe ne može imati nikog tko nije načisto sam sa sobom.

106
Knjigoteka
 daša&bocca

22.

- Ne vjerujem! - rekla je Natalie Rubin u slušalicu. - Ja to jednostavno ne vjerujem!

Gdje ste?
- U Lisabonu - rekao je Gregorius - i trebaju mi knjige, knjige na njemačkom.
- Knjige - nasmije se ona - što drugo!
Stao je nabrajati: najveći njemačko-portugalski rječnik koji postoji; opsežnu
portugalsku gramatiku, suhoparnu poput knjige za latinski, bez gluposti za navodno
pojednostavnjenje učenja, povijest Portugala.
- I onda nešto što možda uopće ne postoji: povijest portugalskog Pokreta otpora pod
Salazarom.
- Zvuči pustolovno - reče Natalie.
- I jest - reče Gregorius - na neki način.
- Faço o que posso - reče ona. Učinit ću što mogu. Gregorius je isprva nije razumio, a
onda se strese. Da neka od njegovih učenica zna portugalski - to nije moglo biti. To je
poništavalo udaljenost između Berna i Lisabona. Uništavalo je čaroliju, svu suludu
čaroliju njegova putovanja. Prokleo se što ju je nazvao. - Jeste li još tu? Ako ste se
začudili, moja majka je Portugalka.
- Osim toga, treba mi gramatika novoperzijskog - reče Gregorius i navede knjigu koja
je tada, prije četrdeset godina, stajala 13,30 franaka. - Ako ta knjiga još postoji, ako ne,
neku drugu. Rekao je to poput prkosna dječaka koji ne dopušta da mu se oduzmu snovi.
Onda je zabilježio njezinu adresu i rekao joj ime svoga hotela.
- Novac ću vam još danas poslati poštom - reče. - Ako nešto ostane - no, da, možda će
mi poslije još nešto zatrebati.
- Vi takoreći otvarate račun kod mene? To mi se sviđa. Gregoriusu se svidi način na
koji je to rekla. Da barem ne govori portugalski.
- Ovdje ste prouzrokovali silnu gužvu - rekla je. S druge strane linije nastade tišina.
Gregorius nije htio ni čuti za to. Trebao mu je zid neznanja između Berna i Lisabona.
Ipak je pitao što se dogodilo.
- Taj se neće vratiti - rekao je Lucien von Graffenried u zabezeknutu tišinu kad je
Gregorius za sobom zatvorio vrata učionice.
- Ti si lud - rekli su drugi - Mundus neće samo tako pobjeći, ne Mundus, nikad.
- Kad ne znate čitati iz izraza lica - uzvratio je Graffenried. Takvo što Gregorius od
Graffenrieda ne bi bio očekivao.
- Bili smo kod vas kod kuće i zvonili - reče Natalie. - Bila bih se zaklela da ste kod
kuće.
Njegovo pismo Kägi je primio tek u srijedu. Cijeli utorak kod policije se raspitivao je
li se dogodila kakva nezgoda. Sati grčkog i latinskog nisu održani, učenici su zbunjeno
sjedili vani na stubama. Sve se poremetilo.
Natalie zastane. - Žena... Mislim... To nam se činilo uzbudljivo, nekako... Oprostite -
dodala je kad je on zašutio.
- A u srijedu?
- Pod velikim odmorom pronašli smo na oglasnoj ploči cedulju na kojoj je stajalo da
do daljnjeg nećete održavati nastavu te da će je preuzeti Kägi. Sjedio je za pisaćim stolom

107
Knjigoteka
 daša&bocca

i držao pred sobom vaše pismo. Bio je drukčiji nego inače, mnogo skromniji, obzirniji, ne
više kao ravnatelj i to. „Ne znam smijem li to učiniti”, rekao je i pročitao ono mjesto iz
Marka Aurelija koje ste vi citirali. Pitali smo ga misli li da ste bolesni. On je dugo šutio i
gledao kroz prozor. „To ne mogu znati”, reče napokon, „ali zapravo ne vjerujem, prije bih
rekao da je iznenada osjetio nešto novo, nešto tiho, a ipak revolucionarno, bešumnu
eksploziju koja je promijenila sve. Razgovarali smo o... o ženi.” „Da”, rekao je Kägi, „da,
da.” Imala sam osjećaj da je nekako zavidan. „Kägi je cool”, rekao je poslije Lucien, „ne bih
to očekivao od njega.” Istina. Ali na nastavi je tako dosadan. Mi bismo... Mi bismo rado da
se vratite.
Gregorius osjeti kako ga peku oči i skine naočale. Potom proguta knedlu. - Ne... Ne
mogu o tome sad ništa reći - reče.
- Ali vi... vi niste bolesni? Mislim...
- Ne - reče on - bolestan nisam. Malo lud jesam, ali bolestan ne.
Ona se nasmije kao što je nikad prije nije čuo da se smije, bez prizvuka plemenite
gospođice. Smijeh je bio zarazan i on joj se pridruži, iznenađen nečuvenom, dotad
nepoznatom lakoćom svog smijeha. Neko su se vrijeme smijali jednoglasno, on je
pojačavao nju, a ona njega, nastavili su se smijati i kad povod odavna više nije bio važan,
nego samo još smijeh, bio je poput vožnje vlakom, kao osjećaj, kao zvuk kloparanja po
tračnicama, zvuk pun zaštite i budućnosti za koji želimo da nikad ne prestane.
- Danas je subota - reče Natalie brzo kad je smijeh utihnuo - danas knjižare rade
samo do četiri. Bolje da odmah krenem.
- Natalie, želio bih da ovaj razgovor ostane između nas. Kao da ga nije ni bilo.
Ona se nasmije. - Koji razgovor? Até logo.
Gregorius je promatrao omot bombona koji je noću u liceju ponovno strpao u džep
kaputa i jutros dodirnuo kad je posegnuo u džep. Podigao je telefonsku slušalicu,
okrenuo je i pravilno spustio. Za prezime Rubin na informacijama je dobio tri broja.
Drugi je bio pravi. Dok je birao, osjećao se kao da sa stijene skače u prazno. Nije se moglo
reći da je to učinio prenaglo ili iz nekog slijepog impulsa.
Više puta držao je slušalicu u ruci, ponovno je spuštao i odlazio do prozora. U
ponedjeljak je bio 1. ožujka i svjetlo je ujutro bilo drukčije, prvi put bilo je to svjetlo koje
je zamišljao kad je vlak kroz mećavu napuštao bernski kolodvor.
Ništa nije govorilo u prilog činjenici da nazove djevojku. Papir od bombona u džepu
kaputa nije bio razlog da se iz vedra neba nazove učenica s kojom čovjek još nikad nije
vodio osoban razgovor. Posebno ne ako je čovjek pobjegao pa će njegov poziv izazvati
malu dramu. Je li to bilo presudno u cijeloj stvari, da ništa nije govorilo tome u prilog,
odnosno da je sve bilo protiv?
A sad su se neko vrijeme zajedno smijali. Bilo je to kao dodir. Lak, lebdeći dodir bez
otpora, nešto uza što bi se svaki tjelesni dodir činio nezgrapnim, jednostavno smiješnim
manevrom. U novinama je jednom pročitao vijest o nekom policajcu koji je uhićenog
kradljivca pustio da pobjegne. „Zajedno smo se smijali”, rekao je policajac u znak isprike,
„pa ga više nisam mogao zatvoriti. Jednostavno nije išlo.”
Gregorius nazove Mariju Eçu i Mélodie. Nitko nije dizao slušalicu. Krenuo je prema
Baixi, prema Rui dos Sapateiros, gdje je Jorge O’Kelly, kako je rekao pater Bartolomeu, i
dalje stajao za pultom svoje ljekarne. Bilo je to prvi put otkako je stigao da je kaput
mogao nositi otkopčan. Na licu je osjetio blagost zraka i zamijetio da je sretan što
nijednu od žena nije dobio na telefon. Nije imao pojma što bi im rekao.
U hotelu su ga pitali koliko još namjerava ostati.

108
Knjigoteka
 daša&bocca

- Não faço ideía, nemam pojma - odgovorio je i platio račun za dotadašnji boravak.
Žena s recepcije pratila ga je pogledom do izlaza, kako je vidio u ogledalu na stupu. Sad je
polako išao prema Praçi de Rossi. Pred sobom je vidio Natalie Rubin kako odlazi u
knjižaru Stauffacher. Je li znala da će zbog perzijske gramatike morati do Haupta na
Sokolskom trgu?
Na jednom kiosku vidio je plan Lisabona na kojem su bile ucrtane sve crkve.
Gregorius ga kupi. Prado je - ispričao mu je pater Bartolomeu - poznavao sve crkve i
znao sve o njima. U nekima od njih bio je zajedno s paterom. „Ovo bi trebalo iščupati”,
govorio bi kad bi prolazili pokraj ispovjedaonica. „Takvo poniženje!”
O’Kellyjeva ljekarna imala je vrata i prozorske okvire u tamnozelenoj i zlatnoj boji.
Nad vratima Eskulapov štap, u izlogu starinska vaga. Dok je Gregorius ulazio, zazvonilo
je više zvonaca koja su zajedno dala nježnu, zveckavu melodiju. Bio je sretan što se može
skriti iza velikog broja kupaca. A onda je ugledao ono što ne bi smatrao mogućim:
ljekarnika koji je pušio iza pulta. Cijeli prostor mirisao je na dim i medicinu, a O’Kelly je
na žaru stare upravo palio novu cigaretu. Onda iz šalice na pultu popije gutljaj kave.
Svojim zveketavim glasom objašnjavao je nešto kupcima, ili se šalio s njima. Gregorius je
stekao dojam da je sa svima na ti.
To je dakle bio Jorge, tvrdi ateist i romantičar bez iluzija, kojeg je Amadeu de Prado
trebao da bi bio potpun. Čovjek čija je nadmoć u šahu bila tako važna za Amadeua, koji je
inače bio nadmoćan u svemu. Čovjek koji je prvi prasnuo u smijeh kad je pas svojim
lavežom okončao zbunjenu tišinu nakon što je Prado održao svoj bogohulni govor.
Čovjek koji je mogao piliti po kontrabasu dok gudalo ne bi puknulo, jer je osjećao da je
beznadno netalentiran. Naposljetku i Čovjek kojem se Prado suprotstavio kad je shvatio
da je Estefâniju Espinhosu osudio na smrt, ženu kojoj je - ako je pretpostavka patera
Bartolomeua bila točna - godinama poslije prišao na groblju a da im se pogledi pritom
nisu spojili.
Gregorius napusti ljekarnu i sjedne u kafić preko puta. Znao je da u Pradovoj knjizi
postoji bilješka koja je počinjala zazivanjem Jorgea. Kad je sad, usred ulične buke,
okružen ljudima koji su razgovarali ili samo zatvorenih očiju puštali da ih obasjava
proljetno sunce, počeo listati rječnik i prevoditi, osjeti da se s njim zbiva nešto veliko i
zapravo nečuveno: pisanom riječju bavio se okružen glasovima, uličnom glazbom i
isparavanjima kave. „Ali i ti katkada u kavani čitaš novine”, rekla je Florence kad joj je
objasnio da tekstovi zahtijevaju zaštitne zidove, koji će buku držati na udaljenosti,
najbolje debele, solidne zidove nekog podzemnog arhiva. „Ah, novine”, uzvratio je, „ja
govorim o tekstovima.” I sad, odjednom, ti mu zidovi više nisu nedostajali, portugalske
riječi pred njim stapale su se s portugalskim riječima kraj njega i iza njega, mogao je
zamisliti da Prado i O’Kelly sjede za susjednim stolom, da ih konobar prekida a da riječi
od toga ne trpe.

AS SOMBRAS DESCONCERTANTES DA MORTE. ZBUNJUJUĆE SJENE SMRTI.

„Prestrašen sam se prenuo iz sna i osjetio strah od smrti”, rekao je Jorge na telefon, „a i sad
me još drži panika.” Bila su gotovo tri sata u noći. Glas mu je zvučao drukčije od onog koji
sam poznavao kad hi razgovarao s kupcima u ljekarni, nudio mi piće ili govorio: „Ti si na
potezu”. Nije se moglo reći da je potresen, ali zvučao je kao glas koji najavljuje erupciju
silovitih osjećaja koje inače s mukom svladavamo.
Sanjao je da sjedi na pozornici pred svojim novim Steinway klavirom, a ne zna svirati.
Nema tome dugo, kad je on, inače opsjednut racionalizmom, učinio nešto očaravajuće ludo:
novcem koji mu je ostavio unesrećeni brat kupio je Steinway, iako na klaviru dotad nije bio

109
Knjigoteka
 daša&bocca

odsvirao ni takta. Prodavač se začudio što je jednostavno pokazao na jedan od sjajnih

klavira, ne otvorivši ni poklopac nad tipkama. Otad je klavir obasjan muzejskim sjajem
stajao u njegovu samotnom stanu poput kakvog monumentalnog nadgrobnog kamena.
„Probudio sam se i iznenada znao: koliko god poživio, ja neću naučiti svirati na tom klaviru
onako kako on to zaslužuje.” U kućnom haljetku sjedio je nasuprot meni, zavaljen u fotelju
nekako dublje nego inače. Zbunjeno je trljao svoje vječno hladne ruke. „Sad sigurno misliš:
pa to je unaprijed bilo jasno. A to sam, naravno, i znao. Ali vidiš: kad sam se probudio, prvi
put sam to zaista znao. I sad se tako bojim.”
„Čega se bojiš?” pitao sam i čekao da mi uputi jedan od onih neustrašivih, izravnih
pogleda u kakvima je bio majstor. „Čega točno?”
Nasmijao se: Inače je uvijek on taj koji me tjera da budem točan, suprotstavljajući svoj
analitički um, svoj kemijski stručan um mojoj sklonosti da posljednje stvari ostavljam da
lebde u neizvjesnosti.
„Straha od bolova i agonije umiranja kod ljekarnika ipak ne može biti”, rekao sam, „a
što se tiče ponižavajućeg iskustva tjelesne i duhovne propasti - pa, dovoljno smo često
govorili o sredstvima i načinima za slučaj da se prijeđe granica izdržljivog.” Što je dakle
predmet njegova straha?
„Klavir - od noćas on me podsjeća da postoje stvari koje neću stići učiniti.” Zatvorio je
oči kao svaki put kad bi htio preduhitriti neku moju nijemu primjedbu. „Nije riječ o
nevažnim malim radostima i površnim, užicima, kao kad se na prašnoj vrućini iskapi čaša
vode. Riječ je o stvarima koje čovjek želi učiniti i doživjeti, jer bi tek one upotpunile taj naš
sasvim poseban život koji bez njih ostaje nedovršen kao torzo ili puki fragment.”
„Ali od trenutka smrti njega više neće biti, pa tako ni potrebe da trpiš tu nedovršenost i
žališ zbog nje”, rekao sam.
„Da, sigurno”, reče Jorge - zvučao je razdražljivo kao uvijek kad bi čuo nešto što bi mu
se učinilo beznačajnim - „ali riječ je o sadašnjoj, živoj svijesti da će život ostati nezavršen,
fragmentaran i bez očekivana sklada. To znanje je najgore - to je jednostavno strah od
smrti.”
Ali nesreća se, primijetio sam, ne sastoji u tome da njegov život sad, kad razgovaramo,
još nije iznutra dovršen. Ili?
Jorge se usprotivi. On ne govori o žaljenju što još nije stekao sva iskustva, koja bi
morala biti dijelom njegova života, ne hi li bio potpun. Kad bi svijest o sadašnjoj
nedovršenosti vlastita života bila nesreća sama po sebi, svatko bi nužno u životu morao biti
nesretan. Obrnuto, svijest o otvorenosti uvjet je za to da je riječ o živom, a ne već umrlom
životu. Nesreću dakle čini nešto drugo: znanje da ni u budućnosti neće biti moguće steći
ona iskustva koja zaokružuju i stvaraju cjelinu.
„Ali”, rekao sam, „ako ni za jedan trenutak ne vrijedi da hi ga nedovršenost koja postoji
u njemu mogla učiniti nesretnim - zašto to ne bi vrijedilo i za sve one trenutke koji su
prožeti sviješću da se cjelina više ne može dostići? „Pa čini se da je željena cjelina poželjna
samo kao buduća, kao nešto prema čemu se krećemo, a ne nešto do čega se stiglo.” „Da se
izrazim drukčije”, rekao sam, ,,s kojeg stajališta je nedostižna cjelovitost moguć predmet
žaljenja i straha? Da to nije stajalište trenutaka u protjecanju, za koji nedostatak cjeline
nije zlo nego neka vrsta pobude i znaka živosti?”
„Neka bude dopušteno”, reče Jorge, „da čovjek, ne hi li osjetio onu vrstu straha s kojom
se probudio, mora zauzeti drukčije stajalište od onog običnih trenutaka, otvorenih prema
naprijed: Da nedostatak cjeline prepozna kao zlo, čovjek mora obuhvatiti pogledom život
kao cjelinu, promatrati ga takoreći od kraja - upravo onako kako se to čini kad se razmišlja
o smrti.”

110
Knjigoteka
 daša&bocca

„Ali zašto da taj pogled bude povod panici?” pitao sam. „Kao nešto što si doživio,
sadašnja necjelovitost tvog života nije zlo, u tome smo se ipak složili. Gotovo se čini da je
zlo samo ta necjelovitost koju više nećeš doživjeti jer se može konstatirati tek nakon smrti.
Jer kao onaj koji doživljava, ti se ipak ne možeš požuriti u budućnost pa da od nekog kraja
koji još nije nastupio budeš očajan zbog nedostatnosti svog života, koja tek mora dopuzati
do te pretpostavljene krajnje točke. I tako se čini da tvoj strah od smrti ima čudesan
predmet: nedovršenost tvog života koju nikad nećeš doživjeti.”
„Rado bih još postao netko tko umije klaviru izmamiti glazbu”, reče Jorge. „Netko tko -
recimo - može na njemu odsvirati Bachove Goldberg-varijacije. Estefânia, ona to može,
odsvirala ih je samo za mene, a otad u sebi nosim želju da i ja to mogu. Čini se da sam do
prije sat vremena živio s neodređenim, nikad rasvijetljenim osjećajem da ću to imati
vremena naučiti. Tek mi je san o pozornici dao da se probudim s izvjesnošću: moj život
završit će a da neću odsvirati Varijacije.”
„Dobro”, rekoh, „ali čemu strah?” „Zašto ne jednostavno bol, razočaranje, žalost? Ili
bijes?” „Strah se osjeća pred nečim što tek treba doći, što je još pred nama; ali tvoje znanje
o zauvijek nijemom klaviru već je tu, mi govorimo o njemu kao o sadašnjem. To zlo može
potrajati, ali ne može se povećati pa se toga dakle ne treba bojati. Stoga te tvoja nova
izvjesnost može tištiti i gušiti, ali ona nije razlog za paniku.”
„To je nesporazum”, uzvrati Jorge. „Strah se ne tiče nove izvjesnosti nego onog o čemu
je izvjesnost: doduše tek buduće, ali sad već sigurne necjelovitosti života, koja se osjeća kao
nedostatak koji zbog svoje veličine izvjesnost iznutra pretvara u strah.”
Cjelovitost života, čiji pretpostavljen nedostatak čovjeku tjera znoj na čelo - što bi ona
mogla biti? U čemu se može sastojati, uzme li se u obzir da je naš život, kako izvanjski, tako
i unutarnji, rapsodijski promjenjiv i nestalan? Pa mi nismo izliveni u jednom komadu, to
nipošto. Govorimo li jednostavno o potrebi da utažimo glad za doživljavanjem? Je li to što
je mučilo Jorgea bila iznenadna nedostižnost osjećaja da sjedi pred Steinwayom i prisvaja
Bachovu glazbu, koliko god to bilo moguće, kao djelo vlastitih ruku? Ili je riječ o potrebi da
doživimo dovoljno stvari kako bismo o životu mogli pripovijedati kao o cjelovitom?
Je li to na kraju pitanje naše slike o samima sebi, mjerodavne predodžbe koju smo stekli
prije mnogo vremena o tome što bismo morali učiniti i proživjeti ne bi li iz toga nastao
život kakav bismo prihvatili? Strah od smrti kao strah od neispunjenog bio bi tada - tako se
čini - sasvim u mojoj moći, jer ja sam taj koji stvara sliku o vlastitu životu i kako bi se
trebao ispuniti. Pa zar ne bi bilo najlakše pomisliti: onda ću promijeniti sliku tako da joj
moj život odgovara - i strah od smrti smjesta bi morao nestati. Ako strah svejedno ostane u
meni, onda je to zato što slika, iako sam je stvorio ja i nitko drugi, ne proizlazi iz
proizvoljnosti moje ćudi i nije dostupna za proizvoljne izmjene, nego je usidrena u meni i
izrasta iz odmjeravanja snaga mog osjećaja i znanja da jesam. I tako bi se strah od smrti
mogao opisati kao strah da nećemo postati osoba koja smo nakanili postati.
Kao dan jasna svijest o komičnosti - koja je Jorgea obuzela usred noći i kakvu kod
mnogih svojih pacijenata vjerojatno razbuktavam kad im priopćavam smrtnu dijagnozu,
zbunjuje nas kao ništa drugo jer, često i nesvjesno, živimo s ciljem postizanja takve
cjelovitosti i jer svaki trenutak u našem životu svoju živost crpi iz činjenice da je komadić u
toj neprepoznatoj cjelini. Kad nas obuzme izvjesnost da je nikad više nećemo dostići,
iznenada više ne znamo kako da proživimo vrijeme, koje više ne možemo proživljavati s tim
ciljem. To je razlog neobičnog, potresnog iskustva koje su stekli neki od mojih pacijenata
osuđenih na smrt: da više ne znaju što bi sa svojim vremenom, ma koliko ono odjednom
postalo kratko.

111
Knjigoteka
 daša&bocca

Kad sam nakon razgovora s Jorgeom izašao na ulicu, baš je izlazilo sunce, a malobrojni
ljudi, koji su mi išli ususret, izgledali su na protusvjetlu kao siluete, kao smrtnici bez lica.
Sjeo sam na rub prozora u prizemlju i pričekao da vidim hoće li mi se njihova lica pokazati
dok se budu približavali. Prva koja se približila bila je žena lelujava hoda.
Njezino lice, sad sam ga vidio, bijaše još zastrto koprenom sna, ali bilo je lako zamisliti
kako će se otvoriti na suncu i puno nade i očekivanja pogledati ususret događajima dana,
očiju ispunjenih budućnošću. Potom starac sa psom. Zastao je, pripalio cigaretu i pustio psa
s uzice, da otrči u park. Volio je psa i svoj život sa psom, njegove crte nisu ostavljale mjesta
dvojbi. I starica s kukičanim rupcem, koja je došla nakon nekog vremena, voljela je svoj
život, iako su joj otečene noge otežavale hodanje. Za ruku je čvrsto držala dječaka sa
školskom torbom, možda unuka kojeg je - bio je prvi dan škole - prije vremena vodila u
školu da ne propusti taj važan početak svoje nove budućnosti.
Svi će oni umrijeti i svi su se bojali kad bi pomislili na to. Umrijeti jednom - samo ne
sad. Pokušao sam se prisjetiti labirinta pitanja i odgovora kroz koji sam s Jorgeom lutao
pola noći, i jasnoće koja je bila nadomak ruke, a onda bi u posljednjem trenutku uzmakla.
Gledao sam za mladom ženom koja se baš protezala, za starcem koji se obijesno poigravao
uzicom, i za šepavom bakom koja je milovala unučića po kosi. Nije li bilo očito, jednostavno
i jasno u čemu bi se sastojao njihov očaj kad bi u tom trenutku doznali za vlastitu blisku
smrt? Okrenuo sam neispavano lice prema jutarnjem suncu i pomislio: Oni jednostavno
žele još više vlastita života, ma koliko taj život bio lak ili težak, oskudan ili obilan. Ne žele
da je kraj, iako im život nakon kraja neće nedostajati - i toga su svjesni.
Otišao sam kući. U kakvoj je vezi komplicirano, analitičko mišljenje sa zornom
izvjesnošću? Kojem od njih trebamo vjerovati više?
U ordinaciji sam otvorio prozor i zagledao se u blijedoplavo nebo nad krovovima,
dimnjacima i rublju na užadi: Kakav će nakon ove noći biti odnos između Jorgea i mene?
Hoćemo li, igrajući šah, sjediti jedan nasuprot drugome kao uvijek ili nekako drukčije?
Hoće li intimnost smrti utjecati na nas?

Bilo je kasno popodne kad je Jorge izašao iz ljekarne i zaključao vrata. Gregorius se
smrzavao cijeli sat, pijući kavu za kavom. Tada stavi novčanicu pod šalicu i krene za
O’Kellyjem. Dok je prolazio poliraj ljekarne, zamijetio je da unutra još gori svjetlo.
Pogledao je kroz prozor: Nikog više nije bilo, a pretpotopna blagajna bila je pokrivena
prljavim prekrivačem.
Ljekarnik skrene iza ugla, Gregorius se morao požuriti. Ruom da Conceição išli su
kroz Baixu i dalje u četvrt Alfama, prošavši putem pokraj triju crkvi, koje su jedna za
drugom oglasile puni sat. U Rui de Saudade Jorge nogom ugasi treću cigaretu, prije nego
što će nestati u jednoj veži.
Gregorius prijeđe na drugu stranu ulice. Ni u jednom stanu nije se upalilo svjetlo.
Oklijevajući, ponovno prijeđe ulicu iuđe u mračan hodnik. Vjerojatno je Jorge nestao
ondje otraga, kod teških drvenih vrata. Nisu izgledala kao vrata stana, prije bi se reklo da
se iza njih nalazi neka točionica, ali za krčmu nije bilo nikakvih naznaka. Igre na sreću? Je
li to bilo moguće, nakon svega što je o Jorgeu doznao? Ruku zavučenih u džepove kaputa,
Gregorius se zaustavi pred vratima. Onda pokuca. Ništa. Kad je napokon pritisnuo kvaku,
bilo je slično kao i jutros kad je okrenuo broj Natalie Rubin: skok u prazno.
Bio je to šahovski klub. U niskoj, zadimljenoj prostoriji sa slabom rasvjetom igralo se
za dvanaest stolova, a svi igrači bili su muškarci. U jednom kutu bio je mali šank s pićima.
Grijanja nije bilo, muškarci su nosili kapute i tople jakne, neki i baskijske kape. Bilo je
očito da se na O’Kellyja čekalo jer mu je partner, kad ga je Gregorius prepoznao iza

112
Knjigoteka
 daša&bocca

dimne zavjese, upravo pružao šake s figurama na izbor. Do njega jedan je muškarac
sjedio sam, gledao na sat i lupkao prstima po stolu.
Gregorius se prepadne. Muškarac je sličio čovjeku protiv kojeg je nekoć u juri deset
sati igrao šah i na kraju ipak izgubio. Bilo je to na turniru u Moutieru, jednog hladnog
prosinačkog vikenda, za kojega se jednostavno nije htjelo razdaniti, a planine su se nad
mjestom nadvile kao brdska utvrda. Čovjek, domaći, koji je govorio francuski kao da je
debil, imao je isto četvrtasto lice kao i ovaj Portugalac, istu kratku frizuru, kao da su ga
šišali kosilicom, isto koso čelo, iste klempave uši. Samo je Portugalčev nos bio drukčiji. A
i pogled. Zagasito crn pod debelim obrvama, pogled poput grobljanskog zida.
Tim pogledom sad se zagledao u Gregoriusa. Ne protiv tog čovjeka, pomisli
Gregorius, ni u kom slučaju protiv tog čovjeka. Čovjek mu mahne. Gregorius se približi.
Tako je mogao vidjeti O’Kellyja kako igra za susjednim stolom. Mogao ga je promatrati
neopazice. To je bila cijena. „To prokleto, sveto prijateljstvo”, čuo je Adrianu kako govori.
Sjeo je.
- Novato? - upita muškarac.
Gregorius nije znao znači li to samo da je ovdje nov ili da je početnik. Odlučio se za
prvu mogućnost i kimnuo glavom.
- Pedro - reče Portugalac.
- Raimundo - reče Gregorius.
Muškarac je igrao još sporije nego onaj čovjek iz Jure. Njegova sporost, olovna i
paralizirajuća, počela je s prvim potezom. Gregorius pogleda oko sebe. Nitko nije igrao
sa satom. Satovi su u tom prostoru bili deplasirani. Sve osim šahovskih ploča bilo je
deplasirano. Čak i govorenje.
Pedro spusti podlaktice na stol, nasloni se bradom na ruke i odozdo pogleda na
ploču. Gregorius nije znao što mu više smeta: taj naporni pogled padavičara, šarenica
izbuljenih nad žućkastom pozadinom oka, ili manijakalno žvakanje vlastitih usana, koje
ga je izluđivalo i onda, kod čovjeka iz Jure. Bit će to borba protiv nestrpljivosti. Protiv
čovjeka iz Jure on ju je izgubio. Prokleo je sve silne kave koje je popio.
Tad razmijeni prvi pogled s Jorgeom, čovjekom koji se probudio u smrtnom strahu, a
Prada do danas nadživio za trideset jednu godinu.
- Atenção! - reče O’Kelly i pokaže prstom na Pedra. - Adversário desagradável.
Neugodan protivnik.
Pedro se naceri ne dižući glavu. Sad je i on izgledao kao debil.
- Justo, muito justo, veoma točno - mrmljao je, a u kutovima usana stvoriše mu se
sitni mjehurići.
Dokle god je bila riječ o pukom izračunavanju poteza, Pedro neće napraviti
pogrešku, u to je Gregorius nakon sat vremena bio siguran. Koso čelo i padavičav pogled
čovjeka lako mogu zavarati: On je sve proračunavao, deset puta ako treba, i izračunavao
najmanje deset poteza unaprijed. Pitanje je bilo što će se dogoditi povuče li se iznenadan
potez. Potez koji ne samo da se čini kao da nema smisla, nego ga zaista i nema. Gregorius
je snažnim protivnicima na taj način često znao pomrsiti koncepciju. Samo kod
Doxiadesa ta strategija nije palila.
- Glupost - govorio bi Grk, ne ispuštajući više iz ruke nastalu prednost.
Prošlo je sljedećih pola sata dok Gregorius nije odlučio da izazove zbunjenost
žrtvujući pijuna a da time ne stekne ni najmanju pozicijsku prednost.
Pedro više puta pomakne usne naprijed-natrag pa digne glavu i pogleda Gregoriusa.
Gregorius poželi da nosi stare naočale, koje su bile bedem i protiv takvih pogleda. Pedro

113
Knjigoteka
 daša&bocca

trepne očima, protrlja sljepoočnice i prijeđe si kratkim, zdepastim prstima preko kratke
kose. Onda ostavi pijuna da stoji.
- Novato - promrmlja - diz novato. Tu Gregoriusu posta jasno: značilo je početnik.
Činjenica da Pedro nije pojeo pijuna, jer je žrtvu smatrao stupicom, dovela je
Gregoriusa u poziciju iz koje je mogao napasti. Iz poteza u potez gurao je svoju vojsku
naprijed i odsjekao Pedru sve mogućnosti za obranu. Portugalac počne svakih nekoliko
minuta glasno šmrkati. Gregorius nije znao je li to namjerno ili je posrijedi samo njegova
zapuštenost. Jorge se naceri vidjevši kako odvratni zvuk živcira Gregoriusa jer su ostali
očito znali za tu Pedrovu naviku. Svaki put kad bi Gregorius osujetio neki Pedrov plan još
prije nego što bi taj postao vidljiv, njegov pogled postao bi za nijansu oštriji, a oči mu
postadoše poput sjajna škriljevca. Gregorius se izvali u stolici i baci pogled na partiju:
mogla je potrajati još satima, ali ništa se više neće dogoditi.
Pogleda naoko uprta u prozor pred kojim se jedna ulična svjetiljka lagano njihala na
labavu kabelu, počeo je pomnije promatrati O’Kellyjevo lice. U priči oca Bartolomeua taj
je čovjek isprva bio samo figura od svjetla, doduše bez sjaja - sve drugo samo ne
zasljepljivač, ali ipak nepotkupljiv, neustrašiv mladić koji je stvari nazivao pravim
imenom. Ali onda je na kraju priče spomenut Pradov noćni posjet pateru. Ona. Ona je
postala opasnost. Ona se neće moći oduprijeti. Ona će govoriti. Misle ostali. I Jorge? O tome
neću govoriti.
O’Kelly povuče dim, prije nego što je lovca povukao preko ploče i pojeo protivničku
kulu. Prsti mu bijahu žuti od nikotina, a pod noktima crni. Njegov veliki, mesnati nos s
otvorenim porama Gregoriusu je bio odbojan, djelujući mu kao izraslina nastala iz puke
bezobzirnosti. Dobro je pristajao uz zlurad cerek od maloprije. Ali sve što je čovjeka
moglo odbiti poništavao je umoran, dobrostiv pogled njegovih smeđih očiju.
Estefânia. Gregorius se prepadne i osjeti kako mu postaje vruće. Ime je stajalo u
Pradovu tekstu koji je čitao to poslijepodne, ali on nije povezao... Goldberg-varijacije...
Estefânia - ona to može, odsvirala ih je samo za mene, a otad u sebi nosim želju da i ja to
mogu. Je li to mogla biti ta Estefânia? Žena koju je Prado morao spasiti od O’Keliyja?
Žena na kojoj se slomilo prijateljstvo između njih dvojice, prokleto, sveto prijateljstvo?
Gregorius počne grozničavo računati. Da, moglo je biti. Onda je to bila najokrutnija
stvar koja se može zamisliti: da je netko spreman Pokretu otpora žrtvovati ženu koja ga
je Bachovim tonovima podržala u njegovoj predivnoj, očaravajućoj stejnvejovskoj iluziji,
koju je još u liceju nosio u sebi.
Što se tada na groblju dogodilo između njih nakon što je pater otišao? Je li se
Estefânia Espinhosa vratila u Španjolsku? Bit će da je mlada od O’Kellyja, toliko mlada da
se Prado tada mogao zaljubiti u nju, deset godina nakon Fátimine smrti. Ako je bilo tako,
onda drama između Prada i O’Kellyja nije bila samo drama različita morala, nego i
ljubavna drama.
Što je o toj drami znala Adriana? Je li je uopće mogla pripustiti u svoj o misli? Ili je
svoj duh morala zapečatiti protiv toga, kao i protiv tolikih drugih stvari? Stoji li nedirnuti
Steinway i dalje u O’Kellyjevu stanu?
Posljednje poteze Gregorius je povukao s rutiniranom letimičnom koncentracijom s
kojom je u Kirchenfeldu igrao simultanke protiv učenika. Sad je ugledao Pedra kako se
zlobno cereka, a nakon pomnog promatranja ploče prepao se. Prednosti je nestalo, a
Portugalac je počeo opasan napad.
Gregorius zatvori oči. Preplavio ga je olovan umor. Zašto nije jednostavno ustao i
otišao? Kako je uopće došlo do toga da u Lisabonu sjedne u nesnosno nisku, zadimljenu

114
Knjigoteka
 daša&bocca

prostoriju i igra protiv odbojna čovjeka, za kojega ga nije bilo briga i s kojim nije mogao
razmijeniti ni riječi?
Žrtvovao je posljednjeg lovca i time napravio uvod u završnicu. Pobijediti više nije
mogao, ali za remi je moralo biti dovoljno. Pedro ode do toaleta. Gregorius pogleda oko
sebe. Prostorija se bila ispraznila. Malobrojni ljudi koji bijahu ostali pristupiše njegovu
stolu. Pedro se vrati, sjedne i smrkne. Jorgeov protivnik je otišao, on sam sjeo je tako da
može promatrati završnicu za susjednim stolom. Gregorius je čuo njegov zveckavi dah.
Ako nije htio izgubiti, morao je zaboraviti tog čovjeka.
Aljehin je jedanput dobio u završnici, iako je imao tri figure manje. U nevjerici
Gregorius je, tada još kao učenik, ponovio tu partiju. U to doba mjesecima bi ponavljao
svaku završnicu koju bi pronašao zabilježenu. To mu je omogućilo da već na prvi pogled
vidi što valja poduzeti. Vidio je to i sad.
Pedro je razmišljao pola sata, ali se potom svejedno uhvatio u stupicu. Vidio je to tek
što je povukao potez. Nije više mogao pobijediti. Pomicao je usnice naprijed, pa natrag,
naprijed, pa natrag. Fiksirao je Gregoriusa svojim kamenim pogledom.
- Novato - reče - novato. Onda žurno ustane i izađe.
- Donde és? - upita jedan od ljudi. Odakle si?
- De Berna, na Suiça - reče Gregorius i doda: - Gente lenta, spori ljudi.
Nasmijali su se i ponudili mu pivo. Neka dođe ponovno. Na cesti mu pristupi O’Kelly.
- Zašto ste me pratili? - upita na engleskom.
Vidjevši zapanjenost na Gregoriusovu licu, grubo se nasmije.
- Postojala su vremena kad mi je život ovisio o tome da primijetim kad me netko
prati.
Gregorius je oklijevao. Što će se dogoditi ako taj čovjek iznenada pred sobom vidi
Pradov portret? Trideset godina nakon što se na groblju oprostio od njega? Polako je
izvukao knjigu iz džepa kaputa, otvorio je i pokazao O’Kellyju sliku. Jorge trepne, uze
Gregoriusu knjigu iz ruke, stade pod uličnu svjetiljku i privuče sliku očima. Gregorius
nikad neće zaboraviti tu scenu: O’Kelly, koji na svjetlu zanjihane svjetiljke promatra
sliku svog prijatelja, u nevjerici, prestrašen, lica koje prijeti da će se raspasti.
- Pođite sa mnom - reče O’Kelly grubim glasom, koji je zvučao zapovjednički samo
zato što je trebalo prikriti potresenost - stanujem u blizini.
Sad, kad je išao prvi, korak mu je bio krući i nesigurniji nego prije. Sad je bio starac.
Njegov stan bio je špilja, zadimljena špilja sa zidovima oblijepljenim fotografijama
pijanista. Rubinstein, Richter, Horowitz. Dinu Pipati. Murry Perahia. Velik portret Marije
João Pires, omiljene pijanistice Joãa Eçe.
O’Kelly je prolazio kroz dnevnu sobu i palio bezbroj svjetiljki, uvijek bi se pronašao
još pokoji snop svjetlosti za neku fotografiju koja bi potom izronila iz tame. Jedan jedini
kut prostorije ostao je neosvijetljen. Ondje je stajao klavir, čije je šutljivo crnilo sjenovito
i blijedo odbacivalo svjetlo svjetiljci. Rado bih još - postao netko tko umije klaviru
izmamiti glazbu... Moj život završit će se, a neću odmarati Varijacije. Već desetljećima taj
je klavir stajao ondje, mračna fatamorgana od uglačane elegancije, crni spomenik za
neostvariv san o zaokruženom životu. Gregorius pomisli na nedodirnute stvari u
Pradovoj sobi jer ni na O’Kellyjevu klaviru kao da nije bilo ni truna prašine.
Život nije ono što živimo, on je ono što zamišljamo da živimo, glasila je jedna bilješka iz
Pradove knjige.
O’Kelly sjedne u naslonjač, u kojem je očito uvijek sjedio. Promatrao je Amadeuovu
sliku. Njegov pogled, tek tu i tamo prekidan treptajem, umirivao je planete. Crna šutnja

115
Knjigoteka
 daša&bocca

klavira ispunjavala je prostor. Zavijanje motora koje je dopiralo izvana odbijalo se od

tišine. Ljudi ne podnose tišinu, napisao je Prado u jednoj kratkoj bilješci, jer bi to značilo
da podnose sami sebe.
- Odakle vam knjiga? - upita Jorge i Gregorius počne govoriti. Cedros vermelhos,
pročita Jorge potom glasno.
- Podsjeća na Adrianu, na njezin način melodrame. On nije volio taj način, ali činio je
sve da Adriana to ne primijeti. „Ona je moja sestra i pomaže mi da živim svoj život”,
govorio je. Znate li što zapravo znače crveni cedrovi?
- Mélodie - reče Gregorius - imam dojam da ona zna.
- Odakle poznajete Mélodie i zašto vas sve to zanima? - upita O’Kelly. Ton pitanja
zapravo nije bio oštar, ali Gregoriusu se činilo da čuje odjek oštrine, koja je jednom
davno bila dio tog glasa, u doba kad je bilo važno da čovjek bude oprezan i budan ako bi
mu se nešto učinilo neobičnim.
- Htio bih znati kako je bilo biti on - reče.
Jorge ga zapanjeno pogleda, spusti pogled na portret i zaklopi oči.
- Može li se to? Znati kako je to biti netko drugi? A da se ne bude taj drugi?
- Ako ništa drugo, čovjek to može doznati ako zamisli da je taj drugi reče Gregorius.
Jorge se nasmije. Tako je vjerojatno zvučalo kad se nasmijao psu na završnoj
svečanosti u liceju.
- I zato ste pobjegli? Fino ste vi ludi. Sviđa mi se to. „A imaginação, o nosso último
santuário”, mašta je naša posljednja svetinja, običavao je govoriti Amadeu.
S izgovaranjem Pradova imena u O’Kellyju je došlo do nekakve promjene.
Desetljećima ga već nije izgovorio, pomisli Gregorius. Jorgeovi prsti zadrhte dok je palio
cigaretu. Nakašljao se i otvorio Pradovu knjigu na mjestu na kojem je Gregorius tog
popodneva među stranice gurnuo bon iz kafića. Njegov mršavi prsni koš dizao se i
spuštao, dah mu je tiho zveckao. Gregorius bi ga najradije bio ostavio sama.
- A ja još živim - reče on i odloži knjigu. - Čak i strah, neshvaćeni strah od nekoć, i
dalje postoji. A i klavir je još tu. On više nije tu da upozorava. Jednostavno je tu. On je
klavir, ništa drugo. Bez poruke. Nijemi suputnik. Razgovor o kojem piše Amadeu završio
je 1970. Još tada, no da, ja bih se bio zakleo da ćemo zauvijek ostati prijatelji, on i ja. Bili
smo kao braća, više nego braća.
- Sjećam se kako sam ga doživio prvi put kad sam ga vidio. Bilo je to na početku
školske godine, došao je u razred s jednim danom zakašnjenja, ne znam više zašto. A
zakasnio je čak i na sat. Tada je već nosio haljetak za izlaske, što ga je obilježavalo kao
dječaka iz bogate kuće, jer nešto takvo ne možete kupiti u trgovini konfekcijske robe.
Jedini nije imao školsku torbu, kao da time hoće reći: „Sve mi je u glavi”. Pristajalo je to
uz njegovu jedinstvenu samouvjerenost, s kojom je sjeo na slobodno mjesto. Nije u tome
bilo ni traga aroganciji ili posprdnosti. Jednostavno je znao da ne postoji ništa što on ne
bi mogao naučiti bez muke. A ja ne vjerujem da je znao nešto o toj izvjesnosti jer to bi je
suzilo, ne, on je bio ta izvjesnost. Kako je ustao, rekao svoje ime i ponovno sjeo: bio je
zreo za pozornicu, ne, ne zreo za pozornicu, taj dječak nije htio pozornicu, a nije mu ni
trebala, on je bio ljupkost, gracioznost sama, sve to strujalo je iz njegovih pokreta. Pater
Bartolomeu se prepao kad je to vidio i na trenutak nije znao što dalje.
Kad je O’Kelly zašutio, Gregorius reče da je pročitao njegov završni govor. Jorge
ustane, ode u kuhinju i vrati se s bocom crnog vina. Natočio je i ispio dvije čaše, ne brzo,
ali poput nekog kome je to potrebno.

116
Knjigoteka
 daša&bocca

- Noćima smo radili na njemu. Znao bi se on za to vrijeme i obeshrabriti. Onda bi

pomagao bijes. „Bog kažnjava Egipat zlima jer je faraon otvrdnuo u svojoj volji”,
uzviknuo je tad, „ali baš Bog ga je učinio takvim!” „A učinio ga je takvim kako bi
demonstrirao svoju moć! Ohola li, samodopadljiva boga!” Kakav hvalisavac! Volio sam ga
jer je bio pun tog bijesa i spreman da Bogu pruži čelo, svoje visoko, lijepo čelo.
Htio je da naslov glasi: „Strahopoštovanje i gađenje pred Božjom umirućom riječi”.
„To je patetično”, rekao sam, patetična metafizika, i na kraju je odustao od toga. Bio je
sklon patetici, nije to htio priznati, ali znao je i stoga se borio protiv kiča gdje god bi mu
se za to pružila prilika, pri čemu je znao biti nepravedan, veoma nepravedan.
Jedina koju je štedio svojih užarenih zraka bila je Fátima. Ona je smjela sve. Nosio ju
je na rukama, svih osam godina njihova braka. Trebao mu je netko koga će moći nositi na
rukama, takav je bio. To je nije činilo sretnom. Ona i ja nismo razgovarali o tome, nije me
posebno voljela, možda je bila i ljubomorna zbog prisnosti između njega i mene. Ali
jednom, jednom sam je susreo u gradu, u kavani, čitala je oglase za radna mjesta u
novinama, a neke je bila i zaokružila. Sklonila je novine kad me je vidjela, ali ja sam joj
došao s leđai već sam ih bio vidio. „Voljela bih da od mene očekuje više”, rekla je u
jednom razgovoru. Ali jedina žena od koje je zaista nešto očekivao bila je Maria João.
Maria, Bože, da, Maria.
O’Kelly donese novu bocu. Riječi mu postadoše mutne. Otpije i zašuti.
Gregorius upita kako se preziva Maria João.
- Ávila. Poput svete Terezije. U školi su je zbog toga zvali a santa, svetica. Gađala bi
ljude predmetima kad bi to čula. Poslije, s vjenčanjem, uzela je neko sasvim neupadljivo,
obično prezime, ali ja sam ga zaboravio.
O’Kelly otpije i zašuti.
- Zaista sam mislio da nikad nećemo izgubiti jedan drugoga - reče u tišinu. - Mislio
sam da je to nemoguće. Jednom sam negdje pročitao rečenicu: Prijateljstva imaju svoje
vrijeme i završavaju. Ne za nas, mislio sam tada, ne za nas.
O’Kelly je pio sve brže i usta ga više nisu slušala. S mukom ustade i na nesigurnim
nogama ode iz sobe. Nakon nekog vremena vratio se s listom papira.
- Evo, ovo smo jednom zapisali zajedno. U Coimbri, kad smo mislili da nam pripada
cijeli svijet.
Bio je to popis, a iznad njega pisalo je LEALDADE POR. Ispod toga su Prado i O’Kelly
zabilježili sve razloge zbog kojih se može stvoriti odanost.

Krivnja prema drugome; zajednički razvojni koraci; podijeljena tuga; podijeljena

radost; solidarnost smrtnika; zajednički pogledi; zajednička borba; zajedničke snage;
slabosti; zajednička potreba za blizinom; zajednički ukus; zajednička mržnja; podijeljene
tajne; podijeljene fantazije, snovi; podijeljeno oduševljenje; podijeljen humor; podijeljeni
junaci; zajednički donesene odluke; zajednički uspjesi, neuspjesi, pobjede, porazi;
podijeljeno razočaranje; zajedničke pogreške

- Na popisu mu nedostaje ljubav - reče Gregorius. O’Kellyjevo tijelo se napne i na

trenutak bio je onkraj pijanstva opet potpuno budan.
- U to nije vjerovao. Izbjegavao je čak i samu tu riječ. Smatrao ju je kičem. „Postoje
ove tri stvari, i samo one”, običavao je govoriti, „žudnja, uživanje i zaštićenost.” I sve su
one prolazne. Najletimičnija je žudnja, onda uživanje, a nažalost je tako da će se i
zaštićenost, osjećaj sigurnosti u nekome, jednom također razbiti. Zahtjevi života, svih

117
Knjigoteka
 daša&bocca

stvari s kojima moramo izaći nakraj, jednostavno su previše brojni i silni a da bi ih naši
osjećaji mogli preživjeti neokrnjeni. Zbog toga je važna lojalnost. „Ona nije osjećaj”,
rekao je, „nego volja, odluka, duševno zauzimanje strane.” „Nešto što slučaj pokreta i
slučajnost osjećaja pretvara u nužnosti.” „Dašak vječnosti”, rekao je, „samo dašak, ali
ipak.”
- Prevario se. Obojica smo se prevarili.
Poslije, kad smo opet bili u Lisabonu, bavio se pitanjem postoji li i lojalnost spram
sebe samog. Obveza da se ne pobjegne ni pred sobom. Ni u predodžbi ni u činu.
Spremnost da se stane uz vlastiti bok, makar se čovjek više i ne volio. Rado bi se bio
prepjevao i onda pobrinuo da iz te poezije nastane istina. „Podnosim se samo još kad
radim”, rekao je.
O’Kelly je šutio, napetost u njegovu tijelu popustila je, pogled mu se mutio, a dah mu
posta lagan kao u spavača. U tom trenutku nije se moglo samo tako otići.
Gregorius ustane i stane razgledavati police s knjigama. Jedna cijela polica puna
knjiga o anarhizmu, ruskom, andaluzijskom, katalonskom. Mnogo knjiga čiji su naslovi
sadržavali riječ justiçia. Pa Dostojevski, puno Dostojevskog. Eça de Queirós, O CRIME DE
PADRE AMARO, knjiga koju je kupio za prvog posjeta antikvarijatu Julija Simõesa.
Sigmund Freud. Biografije pijanista. Stručna literatura. I naposljetku, u jednoj niši, uska
polica sa školskim knjigama iz liceja, od kojih su neke bile stare gotovo sedamdeset
godina. Gregorius izvadi grčku i latinsku gramatiku i stane listati istrošene stranice s
mnoštvom mrlji od tinte. Rječnici, vježbenice. Ciceron, Livije, Ksenofon, Sotoklo. Biblija,
raščitana i obasuta primjedbama.
O’Kelly se probudi, ali kad je počeo govoriti, bilo je kao da se nastavlja san koji je
upravo proživio.
- On mi je kupio ljekarnu. Cijelu ljekarnu na najboljoj lokaciji. Samo tako. Sreli smo se
u kavani i razgovarali o koječemu. Ni riječi o ljekarni. Bio je tajnovit, prokleto, prijazno
tajnovit, nisam poznavao nikoga tko je bolje ovladao umijećem tajne. To je bio njegov
oblik taštine - makar to i ne želio čuti. Na povratku iznenada je zastao. „Vidiš li ovu
ljekarnu?” pitao je. „Naravno da vidim”, rekao sam, „što s njom?” „Tvoja je”, reče on i
pruži mi svežanj ključeva, „pa oduvijek si želio ljekarnu, sad je imaš.” A onda je platio i
uređenje. I znate što? Uopće mi nije bilo neugodno. Bio sam preneražen i u početku sam
svakog jutra trljao oči. Katkada bih ga nazvao i rekao: „Zamisli, stojim u vlastitoj
ljekarni.” Onda bi se on nasmijao svojim laganim, sretnim smijehom, koji je iz godine u
godinu bivao sve rjeđi.
Imao je nejasan, kompliciran odnos prema bogatstvu svoje obitelji. Događalo se da
velikim gestama baca novac kroz prozor, za razliku od svog oca suca, koji si ne bi
priuštio ništa. Ali onda bi vidio prosjaka i to bi ga smelo, uvijek bi bilo isto: „Zašto mu
dajem samo nekoliko novčića?” pitao bi. „Zašto ne svežanj novčanica? Zašto ne svet I
zašto bas njemu, a ne i svima drugima? Pa puka je slučajnost što smo prošli upravo
pokraj njega, a ne kraj nekog drugog prosjaka.
I uopće: Kako si čovjek može kupiti sladoled, a nekoliko koraka dalje netko mora
podnositi to poniženje? Tako to ne ide. Čuješ li: tako to ne ide!” Jednom je bio tako
bijesan zbog te nejasnoće - te proklete, ljepljive nejasnoće, kako je on to nazivao - da se
zaustavio, vratio i prosjaku u šešir bacio krupnu novčanicu.
O’Kellyjevo lice, koje se od sjećanja opustilo kao kod nekog kod koga je prestala
dugotrajna bol, ponovno se smrači i postane ono staro.
- Kad smo izgubili jedan drugog, najprije sam htio prodati ljekarnu i dati mu novac.
Ali onda sam primijetio: bilo bi to kao da križam sve što je bilo, dugo, sretno vrijeme

118
Knjigoteka
 daša&bocca

našeg prijateljstva. Kao da unatrag trujem našu negdašnju bliskost i povjerenje. Zadržao
sam ljekarnu. A nekoliko dana nakon te odluke dogodilo se nešto čudno: iznenada, ona je
bila mnogo više moja vlastita ljekarna nego prije. Nisam to shvatio. Ne shvaćam ni danas.
Na rastanku Gregorius mu reče da je u ljekarni ostavio upaljeno svjetlo.
O’Kelly se nasmije.
- To je namjerno. Svjetlo gori uvijek. Uvijek. Puko rasipništvo. Samo da se osvetim
siromaštvu u kojem sam odrastao. Svjetla je bilo samo u jednoj jedinoj prostoriji, u
krevet se odlazilo u mraku. Onih nekoliko centava džeparca koje sam dobivao, uložio
sam u baterije za svjetiljku, uz pomoć koje sam čitao noću. Knjige sam krao. Knjige ne
smiju stajati ništa, mislio sam tada, a i danas tako mislim. Neprestance su nam
isključivali struju zbog neplaćenih računa. Cortar a luz, nikad neću zaboraviti tu
prijetnju. Jednostavne stvari su te koje ne možemo preboljeti. Kako je nešto mirisalo;
kako je peklo nakon zaušnice; kako je bilo kad bi tama iznenada preplavila kuću; kako je
grubo zvučala očeva psovka. Na početku je zbog svjetla policija znala dolaziti u ljekarnu.
Ali sad svi to znaju i puštaju me na miru.

119
Knjigoteka
 daša&bocca

23.

Natalie Rubin nazvala je tri puta. Gregorius je nazove.

- Rječnik i portugalska gramatika nisu bili problem - rekla je. - Zavoljet ćete tu
gramatiku! Stroga je poput zakonika, a tu su i hrpe popisa iznimaka. Čovjek je lud za
iznimkama. Kao i vi. Oprostite.
S poviješću Portugala bilo je teže, ima ih više, a ona se onda odlučila za najpotpuniju.
Sve je to već na putu. Perzijska gramatika koju je naveo još je na tržištu, Haupt je može
nabaviti do sredine tjedna. Ali povijest portugalskog Otpora - to je pravi izazov. Knjižnice
su već bile zatvorene kad je došla. Tamo može ponovno otići tek u ponedjeljak. Kod
Haupta su joj savjetovali da se raspita na romanističkom seminaru, a ona već zna kome
se u ponedjeljak treba obratiti.
Gregoriusa uplaši njezina marljivost, iako ju je mogao predvidjeti. Čuo ju je kako
govori da bi najradije došla u Lisabon i pomogla mu u njegovim istraživanjima.
Usred noći Gregorius se probudi, nesiguran je li ona to rekla samo u snu ili i u
stvarnosti: „Cool”, govorili su Kägi i Lucien von Graffenried sve vrijeme njegove partije
protiv Pedra iz Jure, koji je svoje figure čelom gurao preko ploče i od bijesa udarao
glavom o stol kad bi ga Gregorius nadmudrio. Igrati protiv Natalie bilo je neobično i
jezivo, jer ona je igrala bez figura i bez svjetla, „ja znam portugalski ¡ mogla bih ti
pomagati”, rekla je. Pokušao joj je odgovoriti na portugalskom, ali se osjećao kao na
ispitu, kad riječi jednostavno ne naviru. „Minha senhora”, počinjao je uvijek iznova.
„Minha senhora” i onda ne bi znao dalje. Nazvao je Doxiadesa.
- Ne, niste me probudili - reče Grk - opet spavam veoma loše. I nije to jedina loša
stvar.
Takvu rečenicu Gregorius od njega još nikad nije čuo pa se prepao.
- Što se dogodilo? - upita.
- Ah, ništa - reče Grk - jednostavno sam umoran, griješim u ordinaciji, htio bih
prestati.
- Prestati? Vi da prestanete? A što onda?
- Recimo da odem u Lisabon - nasmije se on.
Gregorius mu stane govoriti o Pedru, njegovu kosom čelu i padavičarskom pogledu.
Doxiades se sjećao čovjeka iz Jure.
- Nakon toga neko ste vrijeme igrali mizerno - reče. - Za vaše pojmove.
Vani se već danilo kad je Gregorius ponovno zaspao. Kad se dva sata poslije
probudio, nad Lisabonom se nadvilo nebo bez oblaka, a ljudi su hodali bez kaputa.
Ukrcao se na brod i odvezao prijeko u Cacilhas, k Joãu Eçi.
- Mislio sam da ćete danas doći - reče on. S njegovih uskih usana te škrte riječi
zvučale su kao entuzijastički vatromet.
Pili su čaj i igrali šah. Eçina je ruka drhtala dok je povlačio poteze, a kad bi figuru
spustio na ploču čulo bi se klak. Kod svakog poteza Gregorius bi se iznova prepao
ožiljaka od paljenja na hrptu njegove ruke.
- Nisu bol i ozljeda ono najgore - reče Eça. - Najgore je poniženje. Poniženje kad
osjetiš da sereš u gaće. Kad sam izašao, gorio sam od potrebe za osvetom. Zario sam se.
Skrio sam se i čekao da mučitelji izađu nakon službe. U običnim kaputima, s aktovkama,
kao ljudi koji odlaze u ured. Slijedio sam ih do kuće. Htio sam im se osvetiti. Ono što me
120
Knjigoteka
 daša&bocca

spasilo bila je činjenica da sam se gnušao dodira. A toga bi ipak moralo biti. Pucanj bi bio
previše milostiv. Mariana je smatrala da sam prošao proces moralnog sazrijevanja. Ma
kakvi. Uvijek sam odbijao sazrijeti, kako oni to kažu. Ne volim zrele. Tu takozvanu
zrelost smatram oportunizmom ili pukom iscrpljenošću.
Gregorius je izgubio. Već nakon nekoliko poteza osjetio je da ne želi pobijediti takva
čovjeka. Umijeće je bilo da on to ne osjeti pa se odlučio za vratolomne manevre, koje bi
igrač kakav je bio Eça prozreo, ali samo takav igrač.
- Sljedeći put nećete mi dopustiti da pobijedim - reče Eça kad se oglasio signal za jelo.
- Inače ću se razljutiti.
Jeli su raskuhani ručak iz doma, koji nije imao okus ni po čemu.
- Da, tako je uvijek - reče Eça, a kad je vidio Gregoriusovo lice, od srca se nasmijao.
Gregorius je doznao nešto o Joãovu bratu, Marianinu ocu, koji se bogato oženio i o
liječničinu propalom braku.
- Danas vas uopće ne zanima Amadeu - primijeti Eça.
- Ovdje sam zbog vas, ne zbog njega - reče Gregorius.
- Premda i niste došli zbog njega - reče Eça na rastanku - imam nešto što bih vam
rado pokazao. On mi je to dao, nakon što sam ga jednog dana pitao kako piše. Često sam
to čitao, gotovo da znam napamet.
Potom Gregoriusu prevede te dvije stranice.

O BÁLSAMO DA DESILUSÃO. BALZAM RAZOČARANJA. Razočaranje slovi za zlo.

Nesmotrena je to predrasuda. Kroz što bismo, ako ne kroz razočaranje, trebali otkriti što
smo očekivali i čemu smo se nadali? I u čemu bi, ako ne u razočaranju, trebala ležati
samospoznaja? Kako dakle da netko bez razočaranja postane jasan samome sebi?
Razočaranja ne treba uz uzdahe doživljavati kao nešto bez čega bi nam život bio bolji.
Trebali bismo ih tražiti, tragati za njima, skupljati ih. Zašto sam razočaran činjenicom da
obožavani glumci moje mladosti sad nose znakove starosti i propadanja? Tko će me naučiti
da se razočaram zbog ništavne vrijednosti uspjeha? Mnogima treba cijeli život ludio bi si
priznali razočaranje u roditelje. A što smo zapravo očekivali od njih? Ljudi koji su svoje
živote morali proživljavati pod nemilosrdnom vladavinom bolova često su razočarani
ponašanjem drugih, pa i onih koji ustrajavaju uz njih i daju im lijekove. Premalo je to što
oni čine i govore, a premalo je i što osjećaju. „A što oni očekuju?” pitam ja. Oni to ne mogu
reći i potreseni su zbog toga što su godinama u sebi nosili očekivanje, u koje su se mogli
razočarati a da o njemu nisu znali ništa.
Onaj tko bi zaista htio znati tko je, morao bi biti nemiran, fanatičan skupljač
razočaranja, a traganje za razočaravajućim iskustvima moralo bi biti opsesija koja
određuje sve u njegovu životu, jer njemu bi jasno bilo da razočaranje nije vreo, razoran
otrov, nego hladan, umirujući balzam koji nam otvara oči za istinske obrise nas samih.
I ne bi mu smjela biti važna samo razočaranja koja se odnose na druge ili na okolnosti.
Kad smo otkrili razočaranje kao nit vodilju prema sebi samima, žudjet ćemo doznati koliko
smo razočarani samima sobom: primjerice, nedostatkom hrabrosti ili iskrenosti, ili
sramotno tijesnim granicama vlastitih osjećaja, djelovanja i govora. A što smo očekivali od
sebe ili se nadali od sebe? Da smo bezgranični, ili ipak sasvim drukčiji nego što jesmo?
Netko bi mogao gajiti nadu da će smanjenjem očekivanja postati stvarniji, sažeti se do
tvrde, pouzdane jezgre i time postati otporan na bol razočaranja. Ali kako bi bilo voditi
život koji zazire od svakog pozamašnog, neskromnog očekivanja, život u kojem bi postojala
samo još banalna očekivanja poput onog da stigne autobus?

121
Knjigoteka
 daša&bocca

- Nisam poznavao nikog tko bi se mogao tako neobuzdano izgubiti u vlastitim

sanjarijama kao on - reče Eça. - I da je toliko mrzio biti razočaran. Ono što ovdje piše -
piše protiv sebe samog. Kao što je često i živio protiv sebe samog. Jorge se s time ne bi
složio. Jeste li upoznali Jorgea? Jorgea O’Kellyja, ljekarnika, u čijoj ljekarni danonoćno
gori svjetlo? On je Amadeua poznavao mnogo dulje nego ja. Pa ipak.
Jorge i ja... No da. Jednom smo odigrali partiju šaha. Jedan jedini put. Remi. Ali kad je
bila riječ o planiranju operacija, a posebice o rafiniranim obmanama, bili smo
nepobjediva ekipa, poput blizanaca koji se slijepo razumiju.
Amadeu je bio ljubomoran na to slijepo razumijevanje, osjećao je da se ne može
mjeriti s našom prefriganošću i beskrupuloznošću. „Vaša falanga”, tako je nazivao naš
savez, koji bi katkada bio i savez šutnje, čak i prema njemu. A onda bi se osjetilo: on bi je
rado bio probio, tu falangu. Naslućivao je svašta. Katkada bi pogodio. A katkada i sasvim
promašio. Posebice kad je bilo posrijedi nešto što se ticalo njega... Da, njega samog.
Gregoriusu zastane dah. Hoće li sad doznati nešto o Estefâniji Espinhosi? Ni Eçu ni
O’Kellyja nije mogao pitati za nju, to je bilo isključeno. Je li se Prado na kraju prevario? Je
li ženu spasio od opasnosti koja uopće nije postojala? Ili je Eçino oklijevanje bilo u vezi s
nekim posve drugim sjećanjem?
- Uvijek sam mrzio nedjelje ovdje - reče Eça na rastanku. - Kolač bez okusa, šlag bez
okusa, darovi bez okusa, floskule bez okusa. Pakao konvencije. Ali sad... Poslijepodneva s
vama... Mogao bih se naviknuti na to.
Izvukao je ruku iz džepa jakne i pružio je Gregoriusu. Bila je to ruka na kojoj su
nedostajali nokti. Tijekom cijele vožnje brodom Gregorius je još osjećao čvrstoću njezina
stiska.

122
Knjigoteka
 daša&bocca

24.

U ponedjeljak ujutro Gregorius je avionom otputovao u Zürich. Probudio se u cik

zore i pomislio: Na putu sam da se izgubim. Nije se najprije probudio pa onda mislio o
tome iz neutralne budnosti, budnosti koja bi postojala i bez njega. Bilo je obrnuto:
najprije je misao bila tu, a tek onda budnost. Tako da ta čudesna, staklena budnost, koja
mu je bila nova i razlikovala se od budnosti koja ga je na putu u Pariz ispunila kao nešto
novo, na određen način nije bila ništa drugo nego ta misao. Nije bio siguran da zna na što
misli s njom i u njoj, ali misao je uza svu nejasnoću imala zapovjedničku određenost.
Uhvatila ga je panika i on se drhtavih ruku počeo pakirati, miješajući mahnito knjige i
odjeću. Kad je kovčeg bio spreman, prisilio se da se smiri i neko vrijeme stajao na
prozoru.
Dan će biti sunčan. U salonu Adrianine kuće parket će zasjati na suncu. Na jutarnjem
svjetlu Pradov pisaći stol činit će se još napuštenijim nego inače. Na zidu iznad stola
visjeli su papirići s blijedim, jedva čitljivim riječima koje bi se s udaljenosti prepoznavale
samo još po malobrojnim točkama, na kojima je pero snažnije pritiskao na papir. Rado bi
znao na što su te riječi trebale podsjetiti liječnika.
Sutra ili prekosutra, a možda već i danas, Clotilde će doći u hotel s novim Adrianinim
pozivom. João Eça čvrsto je vjerovao da će u nedjelju doći na šah. O’Kelly i Mélodie
začudit će se što ništa više neće čuti o njemu, čovjeku koji je izronio niotkuda i pitao za
Amadeua, kao da mu spasenje ovisi o tome da razumije tko je on bio. Ocu Bartolomeuu
bit će čudno što mu prijepis Pradova završnog govora šalje poštom. Ni Mariana Eça neće
razumjeti zašto je nestao s lica zemlje. Ni Silveira. Ni Coutinho.
Dok je plaćao račun, žena na recepciji reče da se nada da njegov iznenadan odlazak
nije izazvalo ništa loše. Od taksistova portugalskog nije razumio ni riječi. Dok je plaćao
na aerodromu, u džepu kaputa pronađe papirić na koji mu je Julio Simões, antikvar,
zapisao adresu škole stranih jezika. Promatrao ga je neko vrijeme, a onda bacio u kantu
za smeće pred vratima čekaonice. „Avion u deset je napola prazan”, rekli su mu na
šalteru i dali mu mjesto kraj prozora.
U čekaonici na terminalu čuo se samo portugalski. Jedanput je čuo čak i riječ
Português. Sad je to bila riječ koja ga je plašila a da nije znao reći zašto. Htio je spavati u
svom krevetu u četvrti Länggasse, htio je koračati preko Savezne ceste i Kirhenfeldskog
mosta, htio je govoriti o ablativusu absolutusu i o Ilijadi, htio je stajati na Bubenbergovu
trgu, koji je poznavao. Htio je kući.
Za slijetanja na Kloten probudi ga pitanje na portugalskom jedne stjuardese. Pitanje
je bilo dulje, on ga je razumio bez muke i odgovorio na portugalskom. Pogledao je dolje
na Ciriško jezero. Veliki dijelovi krajolika bili su prekriveni prljavim snijegom. Na krila je
pljuštala kiša.
Ali nisam ni htio u Zürich, htio sam u Bern, pomisli. Bio je sretan što uza se ima
Pradovu knjigu. Kad je avion dodirnuo tlo, svi odložiše svoje knjige i novine, on izvadi
knjigu i počne čitati.

JUVENTUDE IMORTAL. BESMRTNA MLADOST. U mladosti živimo kao da smo

besmrtni. Znanje o smrtnosti okružuje nas poput krhke vrpce od papira, koje nam jedva
dodiruje kožu. Kad se u životu to mijenja? Kad se vrpca počinje stezati oko nas, dok nas na
kraju ne počne gušiti? Po čemu prepoznajemo njezin nježan, ali nepopustljiv stisak koji

123
Knjigoteka
 daša&bocca

nam daje do znanja da nikadd više neće popustiti? Po čemu ga prepoznajemo kod drugih?
A po čemu kod sebe?

Gregorius poželi da je avion autobus, u kojem čovjek na posljednjoj stanici može

jednostavno ostati sjediti, nastaviti čitati i odvesti se natrag. Bio je posljednji koji je
izašao.
Na šalteru s voznim kartama dvoumio se, dok žena nije počela nervozno vrtjeti
narukvicu.
- Drugi razred - reče napokon.
Kad je vlak napustio ciriški glavni kolodvor i krenuo punom parom, sinu mu da
Natalie Rubin taj dan u knjižnicama za njega traži knjigu o portugalskom Otporu i da su
druge knjige već na putu za Lisabon. Sredinom tjedna, kad bude već dugo u Länggasseu,
ona će samo nekoliko kuća dalje otići u knjižaru Haupt i odnijeti perzijsku gramatiku na
poštu. Što da joj kaže ako se susretnu? Što da kaže drugima? Kägiju i ostalim kolegama?
Učenicima? S Doxiadesom bi bilo najjednostavnije, pa ipak: koje su bile prave riječi, riječi
koje bi pogodile bit stvari? Kad je u daljini ugledao bernsku katedralu, učinilo mu se da
ulazi u zabranjeni grad.
U stanu je bilo ledeno hladno. Gregorius u kuhinji digne žaluzine, koje je spustio prije
dva tjedna u nakani da se skrije. Ploča jezičnog tečaja još je ležala na gramofonu, a omot
na stolu. Telefonska slušalica ležala je obrnuto na držaču i podsjećala ga na noćni
razgovor s Doxiadesom. Zašto me tragovi prošlog ražalošćuju, ma bili to i tragovi nečeg
vedrog? upitao se Prado u jednoj od svojih lakonskih bilješki.
Gregorius raspakira kovčeg i stavi knjige na stol. O GRANDE TERRAMOTO. A MORTE
NEGRA. U svim prostorijama uključio je grijanje, uključio je stroj za pranje rublja i počeo
čitati o portugalskoj epidemiji kuge u 14. i 15. stoljeću. Knjiga nije bila pisana teškim
jezikom paje dobro napredovao.. Nakon nekog vremena zapalio je posljednju cigaretu iz
kutije koju je kupio u kafiću nedaleko od kuće u kojoj je stanovala Mélodie. U petnaest
godina, koliko je stanovao ovdje, bilo je to prvi put da se u zraku osjetio duhanski dim.
Povremeno, završivši neko poglavlje u knjizi, razmišljao bi o prvom posjetu Joãu Eçi i
tada bi mu se činilo da u grlu osjeća vreo čaj koji je sasuo u sebe da olakša stvar Eçinim
drhtavim rukama.
Kad je otišao do ormara uzeti deblji pulover, prisjeti se pulovera u koji je u liceju
umotao hebrejsku Bibliju. Bilo je dobro sjediti u sobi senhora Cortêsa i čitati Knjigu o
Jobu, dok snop sunčane svjetlosti luta prostorijom. Gregorius pomisli na Elifaza iz
Temana, Bildada iz Šuaha i Sofara iz Naama. Pred sobom ugleda kolodvorsku ploču
Salamance i osjeti kako se priprema za Isfahan i na zidnoj ploči svoje sobe ispisuje prve
perzijske riječi, samo nekoliko stotina metara odavde. Uzeo je list papira i dao se u
potragu za sjećanjem svoje ruke. Ispalo je nekoliko crtica i zavijutaka, poneka točkica za
vokale. Onda stade.
Prepao se kad se na vratima oglasilo zvono. Bila je to gospoda Loosli, njegova
susjeda.
- Prema promijenjenom položaju otirača vidjela sam da ste tu - reče i preda mu
poštu i ključ poštanskog sandučića. - Jeste li se dobro proveli na odmoru i hoće li odsad
školski praznici uvijek biti tako rano u godini?
Jedino što je Gregoriusa zanimalo od pošte bilo je Kägijevo pismo. Suprotno navici,
nije uzeo nož, već je naglo pokidao omotnicu.

124
Knjigoteka
 daša&bocca

Dragi Gregoriuse,
ne bih želio da pismo koje ste mi napisali prođe bez odgovora. Za takvo što odveć me je
ganulo. I pretpostavljam da će Vam, kamo god Vas vodilo veliko putovanje, jednom biti
dostavljena pošta.
Najvažnije što bih Vam želio reći je ovo: u našoj gimnaziji neobično je prazno bez vas.
Koliko je velika praznina pokazat će vam činjenica da je Virginie Ledoyen danas u zbornici
sasvim iznenada rekla: „Katkada sam ga mrzila zbog njegova izravnog, neotesanog
načina; i zaista ne bi štetilo da se koji put odjenuo malo bolje. Uvijek te iznošene, izlizane
stvari. Ali moram reći, moram to reći: nekako mi nedostaje. Étonnant.” A to što kaže
poštovana francuska kolegica nije ništa u usporedbi s onim što čujemo od učenika. I, ako
smijem dodati, od nekolicine učenica. Kad stojim pred Vašim razredom, osjećam Vašu
odsutnost kao veliku, tamnu sjenu. A što će sad biti sa šahovskim turnirom?
Marko Aurelije: zaista. Moja supruga i ja, ako Vam to smijem povjeriti, u posljednje
vrijeme sve češće imamo osjećaj da gubimo svoje dvoje djece. Nije to gubitak zbog bolesti ili
nezgode, mnogo je gore: oni odbijaju sav naš način života, a u svom načinu izražavanja
nisu baš izbirljivi. Postoje trenuci kad moja žena izgleda kao da će se raspasti. Vaše
prisjećanje na mudrog cara došlo joj je kao naručeno. I dopustite mi da dodam nešto što,
nadam se, nećete doživjeti kao nametljivost: Svaki put kad vidim omotnicu s Vašim
pismom, koje nikako da nestane s mog pisaćeg stola, osjećam ubod zavisti, jednostavno
ustati i otići: kakva hrabrosti „jednostavno je ustao i otišao”, govore učenici svako malo.
„Samo je ustao i otišao!”
Vaše mjesto će do daljnjeg ostati slobodno, tek toliko da znate. Jedan dio nastave
preuzeo sam sam, za ostatak pronašli smo studente kao zamjenu, čak i za hebrejski. Što se
tiče financija, potrebnu dokumentaciju poslat će Vam tajništvo škole.
Što da Vam na kraju kažem, dragi Gregoriuse? Najbolje samo ovo: svi Vam želimo da
Vas Vaše putovanje zaista odvede tamo kamo ste htjeli, kako na izvanjskom, tako i na
unutarnjem planu.
Vaš Werner Kägi
P. S. Vaše knjige su kod mene u ormaru. Na sigurnom su. Što se tiče praktičnih stvari,
imao bih jednu molbu: biste li mi - nije hitno - dostavili svoje ključeve?

Ispod je Kägi dopisao rukom: ili biste ih radije zadržali? Za svaki slučaj?
Gregorius ostade dugo sjediti. Vani se mračilo. Ne bi bio ni pomislio da bi Kägi
napisao takvo pismo. Prije dosta vremena vidio ga je s njegovo dvoje djece u gradu,
smijali su se i činilo se da je sve u redu. Svidjelo mu se što je Virginie Ledoyen rekla o
njegovoj odjeći i gotovo da je bio malčice nesretan kad je pogledao hlače svog novog
odijela, koje je nosio na putovanju. Izravno, da. Ali, neotesano? I kojim je to učenicama
nedostajao, osim Natalie Rubin i možda malo Ruth Gautschi?
Vratio se jer je ponovno htio biti na mjestu koje mu je bilo poznato. Gdje nije morao
govoriti portugalski ili francuski ili engleski.
Zašto mu se nakon Kägijeva pisma ta nakana, najjednostavnija od svih, odjednom
činila teškom? Zašto mu je sad bilo još i važnije nego onda u vlaku da je noć, dok odlazi
dolje do Bubenbergova trga?
Kad se sat vremena poslije našao na trgu, imao je osjećaj da ga više ne može
dotaknuti. Da, ma koliko neobično zvučalo, to je bila prava riječ: On Bubenbergov trg nije
mogao dotaknuti. Tri puta obišao je trg, čekao na semaforima i gledao u svim
smjerovima: prema kinu, prema pošti, prema spomeniku, prema španjolskoj knjižari u

125
Knjigoteka
 daša&bocca

kojoj je naišao na Pradovu knjigu, naprijed prema tramvajskoj stanici, prema crkvi
Svetog Duha i prema robnoj kući LOEB. Stao je postrani, zatvorio oči i usredotočio se na
pritisak koji je njegovo teško tijelo stvaralo na asfalt. Nožne pete postale su tople, cesta
kao da mu je izlazila ususret, ali on ostade tako: Nije mu više uspijevalo dotaknuti trg. Ne
samo cesta, cijeli trg sa svojom tijekom desetljeća naraslom prisnošću izlazio mu je
ususret, ali ulicama i zgradama, svjetlima i zvukovima nije više uspjelo doprijeti do njega
i premostiti posljednji uski jaz, ne bi li u sjećanje ušli kao nešto što ne samo da je
poznavao, odlično poznavao, nego nešto što je bio, kao što je to oduvijek bio na način
kojeg je postao svjestan tek sad, kad mu nije uspio.
Taj tvrdoglavi, neobjašnjivi zijev nije ga štitio, nije bio odbojnik koji bi jamčio razmak
i opuštenost. Štoviše, u Gregoriusu zbog njega nastade panika, strah da će s prisnim
stvarima, koje je htio zazvati da se pronađe, izgubiti sebe i ovdje doživjeti iste stvari kao
i u jutarnjim suncem okupanom Lisabonu, samo podmuklije i mnogo opasnije, jer dok je
iza Lisabona postojao Bern, iza izgubljena Berna nikakav Bern više ne postoji. Kad se,
pogleda uprta u čvrsto tlo koje je ipak izmicalo, zaletio u nekog prolaznika, obuze ga
vrtoglavica, na trenutak sve se vrtjelo, on se objema rukama uhvati za glavu, kao da je
želi pridržati, a kad se opet osjeti sigurno i mirno, vidio je kako za njim gleda neka žena u
čijem se pogledu naziralo pitanje treba li mu možda pomoć.
Sat na crkvi Svetog Duha pokazivao je da će uskoro osam, a promet se počeo
smirivati. Naoblaka se razišla, tako da su se mogle vidjeti zvijezde. Bilo je hladno.
Gregorius prođe preko Malog šanca i dalje prema Saveznoj cesti. Uzbuđen gledao je
ususret trenutku kad će skrenuti na Kirhenfeldski most, kao što je to godinama činio u
petnaest do osam ujutro.
Most je bio zatvoren. Preko noći, sve do sljedećeg jutra, popravljale su se tramvajske
tračnice.
- Strašna nesreća - reče netko vidjevši kako Gregorius zaprepašteno bulji u ploču.
S osjećajem da mu nešto, što mu je bilo strano, postaje navikom, ušao je u hotel
Bellevue i otišao do restorana. Prigušena glazba, konobareva svijetlobež jakna,
srebrnina. Naručio je nešto za jelo. Balzam razočaranja. „Često se rugao činjenici”, rekao
je João Eça o Pradu, „da mi, ljudi, svijet smatramo pozornicom na kojoj je riječ o nama i
našim željama.” Obmanu je smatrao izvorištem sve religije. „A u tome nema ni trunčice
istine”, običavao je govoriti, „svemir je jednostavno tu i njemu je sasvim svejedno, zaista,
sasvim svejedno što se s nama događa.”
Gregorius izvuče Pradovu knjigu i potraži naslov u kojem se javlja riječ cena. Kad je
jelo stiglo, pronašao je što je tražio:

CENA CARICATA. SMIJEŠNA POZORNICA. Svijet kao pozornica, koja čeka da

insceniramo važnu i žalosnu, komičnu i beznačajnu dramu svoje predodžbe. Kako li je
samo dirljiva i šarmantna ta ideja! I kako neizbježna!

Gregorius polako ode u četvrt Monbijou i odatle preko mosta do gimnazije. Mnogo
godina prošlo je otkako je zgradu posljednji put vidio iz tog smjera pa mu se učini
neobično stranom. Uvijek je ulazio kroz stražnji ulaz, a sad se našao pred prednjim. Sve
je bilo u mraku. S crkvenog tornja odjekivalo je pola deset.
Čovjek koji je sad sišao s bicikla, otišao do ulaza, otključao i nestao u unutrašnjosti,
bio je bojnik Burri. Znao je dolaziti navečer kako bi pripremio neki fizikalni ili kemijski
pokus za sljedeći dan. Straga, u laboratoriju, upalilo se svjetlo.

126
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius bešumno šmugne u zgradu. Nije imao pojma što želi. Na vrhovima prstiju
odšuljao se na prvi kat. Vrata učionica bila su zaključana, a ni visoka vrata aule nisu se
dala otvoriti. Osjećao se isključen, iako to, naravno, nije imalo nikakva smisla. Njegovi
gumeni potplati tiho su cviljeli na linoleumu. Mjesec je sjao kroz prozor. Na njegovu
blijedom svjetlu promatrao je sve kao što još nikad nije, ne kao profesor, ali ni kao
učenik. Kvake na vratima, rukohvat stuba, ormarići za učenike. Svi su mu oni tisuću puta
vraćali negdašnje poglede, izlazeći iz njih kao predmeti koje nikad prije nije vidio.
Rukom je posezao za kvakama, osjećao njihov hladan otpor i nastavio kliziti hodnicima
kao velika, troma sjena. U prizemlju, na drugom kraju zgrade, Burriju nešto ispadne iz
ruke i zvuk razbijena stakla odjekne hodnikom.
Jedna vrata popustiše. Gregorius je stajao u sobi u kojoj je kao učenik na ploči vidio
prve grčke riječi. Bilo je to prije četrdeset tri godine. Uvijek je sjedio straga lijevo, pa je i
sad sjeo na to mjesto. Tada je nevjerojatna Eva, koja je sjedila dva reda ispred njega,
nosila crvenu kosu povezanu u konjski rep i on bi satima promatrao kako se taj rep njiše
od ramena do ramena, preko bluze i pulovera. Beat Zurbriggen, koji je sve te godine
sjedio kraj njega, na nastavi bi često znao zaspati, zbog čega su mu se svi rugali. Poslije je
otkriveno da je to bilo u vezi s poremećajem izmjene tvari, od kojeg je umro u mladim
godinama.
Kad je Gregorius napustio sobu, znao je zašto je bilo tako neobično biti ovdje:
Trčkarao je hodnicima i kao bivši učenik, zaboravljajući pritom da je kroz te hodnike
desetljećima prolazio kao profesor. Je li onaj mladi mogao zaboraviti starijega, iako je
stariji bio pozornica na kojoj su se izvodile drame mlađega? A ako posrijedi nije bio
zaborav što onda jest?
Dolje je Burri trčao hodnikom i psovao. Vrata kojima je zalupio vjerojatno su bila
vrata zbornice. Tada Gregorius začuje kako su se zalupila i ulazna vrata. Ključ se
okrenuo, bio je zaključan.
Bilo mu je kao da se probudio. Ali to nije bilo buđenje u profesora, nikakav povratak
Mundusu, koji je život proveo u toj zgradi. Bila je to budnost potajnog posjetitelja, kojem
nešto prije, iste te večeri nije pošlo za rukom dotaknuti Bubenbergov trg. Gregorius se
spusti u zbornicu, koju je Burri u svom bijesu zaboravio zaključati. Promatrao je stolicu
na kojoj je uvijek sjedila Virginie Ledoyen. Moram reći, moram to reći: Nekako mi
nedostaje.
Neko vrijeme stajao je kraj prozora i gledao u noć. Pred sobom je vidio O’Kellyjeyu
ljekarnu. Na staklu zeleno-zlatnih vrata pisalo je IRISH GATE. Otišao je do telefona,
nazvao informacije i zamolio da ga spoje s ljekarnom. Prohtjelo mu se da u praznoj, jarko
osvijetljenoj ljekarni cijelu noć zvoni telefon, dok se Jorge ne probudi iz pijanstva, stupi u
ljekarnu i iza pulta zapali prvu cigaretu. Ali nakon nekog vremena čuo se znak zauzeća i
Gregorius spusti slušalicu. Kad je ponovno nazvao informacije, zatražio je švicarsko
veleposlanstvo u Isfahanu. Javio se stran, promukao muški glas. Gregorius vrati slušalicu
na stalak. Hans Gmür, pomisli, Hans Gmür.
Kraj stražnjeg izlaza izašao je kroz prozor, a onda se pustio da padne. Kad mu se
zacrnjelo pred očima, pridržao se za stalak za bicikle. Potom ode do barake i stane
izvana pred prozor, kroz koji je svojedobno napustio nastavu grčkog. Vidio je kako se
Nevjerojatna okreće svojoj susjedi ne bi li joj skrenula pozornost na nevjerojatan čin
njegova izlaska. Njezin dah pomicao je susjedinu kosu. Pjege na licu dodatno su
pojačavale njezinu zaprepaštenost, a škiljave oči kao da su se raširile. Gregorius se
okrene i ode u smjeru Kirhenfeldskog mosta.

127
Knjigoteka
 daša&bocca

Zaboravio je da je most zatvoren. Ljutito krene putem preko Monbijoua. Kad je

stigao do Medvjeđeg trga, zvono oglasi ponoć. Sutra ujutro je sajam, sajam s
prodavačicama i blagajnama s novcem. „Knjige sam krao. Knjige ne smiju stajati ništa,
mislio sam tada, a i danas tako mislim”, čuo je O’Keliyja kako govori. Otišao je dalje u
smjeru Ulice pravde.
U stanu u kojem je živjela Florence nije gorjelo svjetlo. Prije jedan ona nikad nije
lijegala. Nikad nije lijegala. Gregorius prijeđe na drugu stranu ulice i pričeka iza jednog
stupa. Posljednji put napravio je to prije više od deset godina. Kući je tada stigla sama, a
korak joj je bio umoran i bez živosti. Sad je bila u pratnji nekog muškarca. „Mogao bi si
mirne duše kupiti nešto nove odjeće. Napokon, ne živiš sam. I tu grčki nije dovoljan.”
Gregorius pogleda svoje novo odijelo: bio je bolje odjeven od tog drugog muškarca. Kad
je Florence zakoraknula prema kolniku pa joj je svjetlo jedne svjetiljke obasjalo kosu,
prepao se: U tih deset godina ona je posijedjela. A s četrdeset i kojom bila se odjenula
kao da joj je najmanje pedeset. Gregorius osjeti kako se u njemu diže bijes: zar nikad više
nije bila u Parizu? Je li nemarno odjeven tip pokraj nje, koji izgleda kao zapušteni
porezni službenik, ubio u njoj smisao za eleganciju? Kad je Florence poslije otvorila
prozor i naslonila se van, pao je u iskušenje da izađe iza stupa i mahne joj.
Poslije je otišao do veže i kućnih zvonaca. Florence de l’Arronge, to joj je bilo
djevojačko prezime. Ako je točno protumačio redoslijed zvonaca, danas se prezivala
Meier. Nije bilo dovoljno čak ni za otmjeniju inačicu Meyer. Kako se samo negdašnja
doktorandica doimala elegantnom kad je sjedila u COUPOLEU! A kako se običnom i
ugaslom činila maloprije! Putem prema kolodvoru i dalje za Länggasse, zapletao se sve
jače u bijes koji je sa svakim korakom razumio sve manje. Popustio je tek kad se našao
pred trošnom kućom u kojoj bijaše odrastao.
Kućna vrata bila su zaključana, ali u umetku od mutna stakla nedostajao je komad.
Gregorius prisloni nos na otvor: dandanas mirisalo je na zelje. Potražio je prozor sobička
u kojem je tada na ploču napisao perzijske riječi. Netko ga je povećao i napravio nov
okvir. Poludio bi od bijesa kad bi ga majka zapovjednički zvala na ručak, dok bi on
uzbuđen čitao perzijsku gramatiku. Vidio je domoljubne romane Ludwiga Ganghofera na
njezinu noćnom ormariću. Kič je najpodmukliji od svih zatvora, zapisao je Prado. Rešetke
su prevučene zlatom pojednostavnjenih, nestvarnih osjećaja, tako da ih se može smatrati
stupovima palače.
Te noći Gregorius nije previše spavao, a kad bi se probudio, u prvim trenucima nije
znao gdje je. Tresao je gimnazijska vrata i penjao se kroz prozore. Kad se grad pred jutro
stao buditi, a on je stajao kraj prozora, nije više bio sasvim siguran je li zaista u
Kirchenfeldu.
U redakciji velikih bernskih novina nisu bili baš prijazni i nije mogao reći da mu ne
nedostaje Agostinha iz lisabonskog DIÁRIO DE NOTÍCIAS.
Oglas iz 1966.?
Nevoljko ga ostaviše samog u arhivu i on do podneva pronađe ime industrijalca koji
je tada za svoju djecu tražio kućnog učitelja. U telefonskom imeniku postojala su trojica
Hannesa Schnydera, ali samo jedan diplomirani inženjer. Adresa u Elfenauu.
Gregorius se odveze tamo i pozvoni s osjećajem da radi nešto pogrešno. Bračnom
paru Schnyder u besprijekornoj vili učinilo se, po svemu sudeći, dobrodošlom
razbibrigom da popiju čaj s čovjekom koji nekoć zamalo da nije postao kućni učitelj
njihove djece. Oboje su se približavali osamdesetoj i govorili o prekrasnim vremenima
pod šahom, u kojima su se obogatili.

128
Knjigoteka
 daša&bocca

- Zašto ste, zapravo, tada povukli svoju prijavu? Mladić s maturom iz klasičnih jezika
- bilo je to baš ono što smo trebali. Gregorius se ispriča majčinom bolešću, a onda skrene
razgovor u drugom smjeru.
- Kakva je klima u Isfahanu? - upita napokon. - Vrućina? Pješčane oluje?
- Ništa čega bi se čovjek trebao bojati, u svakom slučaju ne ako stanuje kao što smo
mi tada stanovali. A onda su donijeli fotografije. Gregorius ostade do večeri, a Schnyderi
bijahu iznenađeni i radosni zbog njegova zanimanja za njihova sjećanja. Na kraju mu
darovaše ilustriranu monografiju o Isfahanu.
Prije nego što je otišao u krevet, Gregorius je promatrao isfahanske džamije,
slušajući uz to ploču s tečajem portugalskog. Zaspao je s osjećajem da mu nisu uspjeli ni
Lisabon ni Bern. I da više ne zna kako je to kad s nekim mjestom ne doživiš neuspjeh.
Kad se oko četiri sata probudio, poželi nazvati Doxiadesa. Ali što bi mu mogao reći?
Da je bio ovdje, a u isti mah i ne? Da je zbornicu gimnazije zlorabio kao telefonsku
centralu za svoje konfuzne želje? I da nije bio čak ni siguran je li se sve to zaista
dogodilo?
A kome je mogao sve to ispričati ako ne Grku? Gregorius pomisli na neobičnu večer
kad su pokušali prijeći na ti.
„Zovem se Konstantin”, rekao je Grk za vrijeme partije šaha.
„Raimund”, odgovorio je on.
Nije bilo rituala, nikakve čašice ni stiska ruke, nisu se bili čak ni pogledali.
„Baš si pokvaren”, reče Grk kad je Gregorius pustio jednu stupicu da se zatvori.
Nije zvučalo kako treba i Gregorius stekne dojam da to obojica osjećaju.
„Ne bi trebao podcjenjivati moju pokvarenost”, reče Gregorius.
Do kraja večeri izbjegavali su oslovljavanje.
„Laku noć, Gregoriuse”, reče Grk na rastanku. „Dobro spavajte.”
„I vi, doktore”, reče Gregorius.
Na tome je ostalo.
Je li to bio razlog da Grku ne ispriča ništa o lebdećoj zbunjenosti u kojoj je posrtao
bernskim ulicama? Ili je distancirana blizina između njih bila upravo ono što mu je
trebalo za takvu priču? Gregorius okrene broj i prekine vezu nakon drugog signala. Grk
bi katkada bio grub, kao što je zacijelo bilo uobičajeno među solunskim taksistima.
Izvukao je Pradovu knjigu. Dok je, kao i prije dva tjedna, onkraj spuštenih žaluzina
sjedio za kuhinjskim stolom i čitao, obuze ga osjećaj da mu rečenice, što ih je plemeniti
Portugalac zapisao u krovnoj prostoriji svoje plave kuće, pomažu da bude na pravom
mjestu: ni u Bernu ni u Lisabonu.

AMPLIDÃO INTERIOR. UNUTARNJA DALJINA. Mi živimo sada i ovdje, sve što je bilo
prije i na drugom mjestu prošlost je, najvećim dijelom zaboravljeno i kao mali ostatak još
dostupno u neuređenim krhotinama sjećanja, koje će rapsodijskom slučajnošću zasjati i
ponovno se ugasiti. Tako smo se navikli misliti o sebi, i to je prirodan način mišljenja, ako
su drugi ti na koje usmjeravamo pogled: ta oni zaista sada i ovdje stoje pred nama, nigdje
drugdje i ni u koje drugo vrijeme, i kako da zamislimo njihov odnos prema prošlosti ako ne
u obliku unutarnjih epizoda sjećanja čija se isključiva stvarnost nalazi u sadašnjosti
njihova događanja?
Ali s gledišta vlastite unutarnjosti stvari stoje sasvim drukčije. Ondje nismo ograničeni
na vlastitu sadašnjost, nego smo prošireni daleko u prošlost. To dolazi kroz naše osjećaje,

129
Knjigoteka
 daša&bocca

poimence one duboke, dakle one koji određuju tko smo i kako je to biti mi. Jer ti osjećaji ne
poznaju vrijeme, ne poznaju ga i ne priznaju ga. Bilo bi, naravno, pogrešno kad bih rekao:
„Ja sam i dalje dječak na stubama ispred škole, dječak s kapom u ruci čiji pogled luta
prema djevojačkoj školi, u nadi da će ugledati Mariju João.” Naravno da je to pogrešno, jer
u međuvremenu je prošlo više od trideset godina. A ipak je i istinito. Lupanje srca prije
teških zadataka lupanje je srca kad je senhor Lanções, učitelj matematike, ulazio u
učionicu; u bojazni pred svim autoritetima odjekuju moćne riječi mog pognutog oca; a
pogodi li me svijetao pogled neke žene, zastaje mi dah kao i svaki put kad hi mi se učinilo
da se između dvaju, školskih prozora moj pogled susreo s onim Marije João. Ja sam i dalje
ondje, na onom udaljenom mjestu u vremenu, ja nikad nisam otišao odatle nego živim
protegnut u prošlost, ili iz nje izvan. Ta prošlost je sadašnjost, ne samo u obliku kratkih
epizoda rasplamsala sjećanja. Tisuće promjena koje su tjerale vrijeme - letimične su u
usporedbi s tom bezvremenskom sadašnjošću osjećanja i nestvarne poput sna, a i varljive
kao prizori iz snova: one me uvjeravaju da sam netko tko kao liječnik kojem dolaze ljudi
posjeduje bajkovitu samosvijest i neustrašivost. A bojažljivo povjerenje u pogledima onih
koji traže pomoć tjera me da vjerujem u to, dokle god stajali preda mnom. Ali tek što su
otišli, ja bih im rado doviknuo: „Ali ja sam i dalje onaj preplašeni dječak na školskim
stubama, sasvim je nebitno, štoviše, laž je da ja u bijelom mantilu sjedim za moćnim
pisaćim stolom i dijelim savjete, ne dajte da vas obmane ono što u svojoj smiješnoj
površnosti nazivamo sadašnjošću.”
I nismo protegnuti samo u vremenu. I u prostoru protežemo se daleko izvan onog što je
vidljivo. Kad napuštamo neko mjesto, ostavljamo ondje nešto svoje, ostajemo ondje, iako
odlazimo. I postoje stvari u nama koje možemo ponovno pronaći samo tako da se vratimo
tamo. Stižemo do sebe, putujemo k sebi kad nam monotono lupanje kotača približava neko
mjesto na kojem smo odvalili jednu dionicu svoga života, ma koliko kratka ona mogla biti.
Kad nogom drugi put stanemo na peron stranog kolodvora, čujemo glasove iz zvučnika i
osjetimo nezamjenjive mirise, mi nismo samo stigli na daleko mjesto nego smo i u daljini
vlastite unutarnjosti, možda u nekom sasvim zabačenom kutku sebe samih koji, kad smo
drugdje, leži sasvim u tami i nevidljivosti. Zašto bismo inače bili tako uzbuđeni, tako izvan
sebe kad kondukter izvikne ime mjesta, kad čujemo škripu kočnica i proguta nas iznenadna
sjena kolodvorske zgrade? Zašto bi inače bio magičan trenutak, trenutak bešumne
dramatike kad se vlak posljednji put trzne i onda posve zaustavi? To je zato što od prvih
koraka koje napravimo na stranom, a opet i prisnom peronu, ponovno prihvaćamo život
koji smo prekinuli i napustili kad smo osjetili prve trzaje vlaka u polasku. Što bi moglo biti
uzbudljivije nego ponovno prihvatiti prekinut život sa svim njegovim obećanjima?
Pogreška je to, besmislen čin nasilja, ako se na sada i ovdje koncentriramo u uvjerenju
da time zahvaćamo ono što je bitno. Važno bi hilo da se sigurno i opušteno, s primjerenim
humorom i primjerenom melankolijom krećemo vremenski i prostorno protegnutim
krajolikom koji jesmo. Zašto žalimo ljude koji ne mogu putovati? Jer nisu u stanju da se
time što se protežu izvana protegnu i iznutra, jer se ne mogu umnožavati i time im je
oduzeta mogućnost poduzimanja dalekih izleta u vlastitu nutrinu i otkrivanja tko ili što su
također mogli postati.

Kad se razdanilo, Gregorius ode do kolodvora i sjedne na prvi vlak za Moutier u

kantonu Jura. Ljudi su zaista putovali u Moutier. Zaista. Moutier nije bio samo grad u
kojem je izgubio od čovjeka s četvrtastim licem, kosim čelom i kratko podšišanom
kosom jer nije mogao izdržati sporost njegovih poteza. Moutier je bio stvaran grad s
vijećnicom, samoposlugama i čajanama. Gregorius je dva sata uzalud tragao za mjestom
održavanja ondašnjeg turnira. Nije se moglo tražiti nešto o čemu se ništa više nije znalo.

130
Knjigoteka
 daša&bocca

Konobarica u čajani čudila se njegovim zbunjenim, nesuvislim pitanjima, a poslije ga

stade ogovarati s kolegicom.
Rano poslijepodne ponovno je bio u Bernu i otišao dizalom do sveučilišta. Bili su
semestarski praznici. Sjeo je u praznu predavaonicu i pomislio na mladog Prada u
predavaonicama Coimbre. Kako je rekao pater Bartolomeu, znao je biti nemilosrdan kad
bi pred sobom imao taštinu. „Nemilosrdan. U džepu mu se rasklapao nož.” A kod sebe je
imao vlastitu kredu, kad bi ga netko zvao pred ploču. Prošlo je mnogo godina otkako je
Gregorius jednom, praćen začuđenim pogledima studenata u ovoj predavaonici posjetio
predavanje o Euripidu. Bio je začuđen koliko se učenih gluposti ondje izgovorilo. „Zašto
ponovno ne pročitate tekst?” bio bi Gregorius rado pitao mladog docenta. „Čitajte.
Jednostavno samo čitajte!” Kad je čovjek počeo upletati francuske izraze, koji kao da su
bili izmišljeni da pristaju uz njegovu ružičastu košulju, Gregorius je otišao. Šteta, pomisli
sad, što to šmokljanu nije zaista doviknuo.
Vani se zaustavi nakon nekoliko koraka i zadrži dah. Prijeko, kod knjižare Haupt,
kroz vrata je prolazila Natalie Rubin. U vrećici je, pomisli, perzijska gramatika, a Natalie
je krenula u smjeru pošte da je pošalje u Lisabon.
Samo to možda i ne hi bilo dovoljno, pomisli Gregorius poslije. Možda bi svejedno
ostao i dugo stajao na Bubenbergovu trgu, dok ga ponovno ne bi mogao dotaknuti. Ali
onda se u rani smiraj mutna dana u svim ljekarnama upalilo svjetlo. „Cortar a luz”, čuo je
O’Kellyja kako govori, a kad riječi ne htjedoše uzmaknuti, Gregorius ode do banke i
prebaci veću svotu novca na svoj žiro-račun.
- Napokon da vam treba malo vašeg novca - reče žena koja je upravljala njegovom
ušteđevinom.
Gospodi Loosli, svojoj susjedi, rekao je da mora otputovati na dulje vrijeme.
- Hoćete li i dalje skupljati moju poštu i poslati mi je kad vam telefonom javim kamo?
Žena bi rado bila doznala više, ali se nije usudila pitati.
- Sve je u redu - reče Gregorius i pruži joj ruku.
Nazvao je hotel u Lisabonu i zamolio da mu na neodređeno vrijeme rezerviraju istu
sobu kao i dosad.
- Dobro je da ste nazvali - rekoše mu ondje - stigao je naime paket za vas, a stara
žena ponovno je donijela pisamce. I telefonski su se raspitivali za vas, brojevi su
zapisani. Osim toga, u ormaru smo pronašli šah pa nas zanima je li vaš.
Navečer Gregorius ode na večeru u Bellevue, bio je to najsigurniji način da nikog ne
susretne. Konobar je bio ljubazan, kao prema starom znancu. Nakon toga Gregorius stupi
na Kirhenfeldski most, koji je opet bio prohodan. Otišao je do mjesta na kojem je
Portugalka čitala pismo. Kad je pogledao u dubinu, zavrtjelo mu se pred očima. Kod kuće
je do kasno u noć čitao knjigu o portugalskoj epidemiji kuge. Listao ju je s osjećajem da
zna portugalski.
Sljedeće jutro sjeo je u vlak za Zürich. Avion za Lisabon polijetao je malo prije
jedanaest. Kad je rano popodne sletio, sunce je sjalo s posve vedra neba. Taksi je vozio
otvorena prozora. Hotelski sluga, koji mu je odnio u sobu kovčeg i paket s knjigama koje
mu je poslala Natalie Rubin, prepoznao ga je i govorio kao vodopad. Gregorius nije
razumio ni riječi.

131
Knjigoteka
 daša&bocca

25.

Quer tomar alguma coisa? Hoćete li popiti nešto sa mnom, stajalo je u pisamcu, koje
je Clotilde donijela u utorak. Ovaj put potpis je bio jednostavniji i prisniji: Adriana.
Gregorius je promotrio bilješke uz tri telefonska poziva. U ponedjeljak navečer
nazvala je Natalie Rubin i zbunila se kad su joj rekli da je otputovao. Onda perzijsku
gramatiku, koju je jučer imala kod sebe, možda nije ni odnijela na poštu?
Nazvao ju je.
Bio je to nesporazum - rekao je - otišao sam na kratko putovanje i sad opet stanujem
u hotelu. Ona mu ispriča o svojoj bezuspješnoj potrazi za literaturom o Otporu.
- Da sam u Lisabonu, kladim se da bih vam je pronašla - reče. Gregorius ne odgovori.
- Poslali ste mi previše novca - primijeti tiho. - Perzijsku gramatiku odnijet ću još
danas na poštu.
Gregorius je šutio.
- Nadam se da nećete imati ništa protiv ako i ja počnem učiti taj jezik? - upita ona. U
glasu joj se sad nazirala bojažljivost, koja nikako nije pristajala uz otmjenu gospođicu, još
manje od smijeha u koji ga je nedavno bila uvukla.
- Ne, ne - reče on i potrudi se da zvuči vedro. - Zašto bih?
- Até logo - reče ona.
- Até logo - reče i on.
U utorak Doxiades, a sad djevojka: Zašto se odjednom ponašao kao da je nepismen,
kad je posrijedi bila blizina i distanca? Ili je uvijek bio takav a da to nije primjećivao? I
zašto nikad nije imao prijatelja kao što je Jorge O’Kelly bio Pradu? Prijatelja s kojim bi
mogao razgovarati o stvarima kao što su lojalnost i ljubav, ili o smrti ?
Mariana Eça nazvala je, ali nije ostavila poruku. José António da Silveira poručio mu
je da bi ga rado pozvao na večeru k sebi vrati li se u Lisabon.
Gregorius otvori paket s knjigama. Portugalska gramatika toliko je nalikovala na
udžbenik za latinski da se morao nasmijati, a onda ju je čitao dok se nije smračilo. Potom
je otvorio povijest Portugala i ustanovio da se Pradov životni vijek prilično točno
poklapao s trajanjem Estada Nova. Čitao je o portugalskom fašizmu i tajnoj policiji P. I. D.
E., kojoj je pripadao Rui Luís Mendes, Lisabonski koljač. TARRAFAL, doznao je, bilo je
ime najgoreg logora za političke zatvorenike. Nalazio se na zelenortskom otoku Santiagu,
a njegovo ime bilo je ljudima simbol nemilosrdnog političkog progona. Ali Gregoriusa je
najviše zanimala Mocidade Portugesa, paravojna organizacija prema njemačkom i
talijanskom uzoru, koja je od fašističkog uzora preuzela rimski pozdrav. Njoj je morala
pristupiti sva omladina od osnovne škole do sveučilišta. Počelo je to 1936., u doba
Španjolskog građanskog rata, kad je Amadeu imao šesnaest godina. Je li i on nosio
propisanu zelenu košulju? Dizao ruku kao što se to radilo u Njemačkoj? Gregorius
pogleda portret: nezamislivo. Ali kako je to mogao izbjeći? Je li otac iskoristio svoj
utjecaj? Sudac, po kojeg je unatoč Tarrafalu i dalje svakog jutra u deset do šest dolazio
vozač, ne bi li bio prvi u palači pravde?
Kasno noću Gregorius je stajao na Praçi de Rossi. Hoće li ikad modi dotaknuti taj trg
kao što je nekoć mogao dotaknuti Bubenbergov?

132
Knjigoteka
 daša&bocca

Prije nego što se vratio u hotel, otišao je u Ruu dos Sapateiros. U O’Kellvjevoj ljekarni
gorjelo je svjetlo. Na pultu je vidio pretpotopni telefon koji je u ponedjeljak nazivao iz
Kägijeva ureda.

133
Knjigoteka
 daša&bocca

26.

U petak ujutro Gregorius je nazvao Júlija Simõesa, antikvara, i zamolio ga još

jedanput za adresu preporučene škole stranih jezika, koju je bacio prije polijetanja za
Zürich. Uprava škole začudila se njegovoj nestrpljivosti, kad je rekao da ne može čekati
do ponedjeljka i da bi najradije počeo odmah.
Žena koja je nedugo zatim ušla u učionicu za individualnu nastavu bila je sva u
zelenom, čak joj je i sjenilo za oči pristajalo uz odjeću. U dobro ugrijanoj prostoriji sjela
je za katedru i navukla stolu oko ramena kao da joj je hladno.
- Zovem se Cecília - rekla je zvonkim, melodioznim glasom, koji nije pristajao uz
namrgođeno, pospano lice. - Molim vas, recite mi tko ste i zašto želite naučiti jezik.
Naravno, na portugalskom - dodala je s izrazom lica u kojem kao da se zrcalila najdublja
dosada.
Tek kad je Gregorius tri sata poslije izmoren i s vrtoglavicom izašao na ulicu, postade
mu jasno što se u tom trenutku u njemu zbivalo: prihvatio je neprimjeren izazov one
namrgođene žene kao da je posrijedi pregledno otvaranje na šahovskoj ploči. „Zašto se u
životu nikad ne boriš ako ti to u šahu tako dobro ide?” rekla je Florence više nego
jedanput. Jer borbu u životu smatram smiješnom”, odgovarao bi on, „ta čovjek se
dovoljno bori sa sobom samim.” A sad se zaista bio upustio u borbu sa zelenom ženom.
Je li ona u pukoj vidovitosti osjetila da ga u tom trenutku njegova života mora prihvatiti
na takav način? Katkada bi mu se tako učinilo, posebice kad bi iza namrgođenog lica
izronio trijumfalan smiješak u znak radosti zbog njegova napredovanja.
- Não, não - prosvjedovala je kad je izvukao gramatiku - tem que aprender falando,
morate učiti govoreći.
U hotelu Gregorius legne na krevet. Cecília mu je zabranila gramatiku. Njemu,
Mundusu. Čak mu ju je i oduzela. Njezine usne neprestance su se pomicale, a pomicale su
se i njegove, iako nije imao pojma odakle dolaze riječi, mais doce, mais suave, govorila je
neprestance, a kad bi preko usana navukla tanki zeleni rubac, koji bi se napuhivao dok bi
govorila, on bi čekao trenutak kad će opet vidjeti njezine usne.
Kad se probudio, spuštao se sumrak, a kad je pozvonio kod Adriane, bila je noć.
Clotilde ga uvede u salon.
- Pa gdje ste bili? - upita Adriana tek što je ušao u prostoriju.
- Vraćam vam zabilješke vašeg brata - reče Gregorius i pruži joj omotnicu s listovima.
Njezine crte postadoše tvrde, ruke joj ostadoše u krilu.
- A što ste očekivali? - upita Gregorius, osjećajući se kao da na ploči vuče smion
potez, čije posljedice ne može sagledati. - Da čovjek poput njega neće razmišljati što je
ispravno? Nakon takva potresa? Nakon primjedbe koja stavlja u pitanje sve u što je
vjerovao? Da bi se jednostavno vratio uobičajenom dnevnom redu? Ne mislite valjda
zaista tako?
Prepao se zbog siline posljednjih riječi. Bio je spreman da ga izbaci iz kuće.
Adrianine se crte izgladiše, a preko lica joj prođe gotovo radosno čuđenje. Pružila je
ruku i Gregorius joj pruži omotnicu. Neko vrijeme prelazila je rukom preko nje, kao što
je to za prvog posjeta činila s pokućstvom u Amadeuovoj sobi.
- Otad odlazi k čovjeku kojeg je susreo prije mnogo vremena, u Engleskoj, na
putovanju s Fátimom. Govorio mi je o njemu kad se... vratio prije roka, zbog mene. João

134
Knjigoteka
 daša&bocca

se zove, João i još nekako. Sad često odlazi k njemu, noću ne dođe kući, tako da moram
otkazivati pacijente. Samo leži gore na tavanu i studira sustave tračnica. Uvijek je bio lud
za željeznicom, ali ne toliko. To mu ne godi, to se vidi, obrazi su mu šuplji, izgubio je na
težini, ne brije se, otjerat će ga to još u smrt, osjećam to.
Na kraju, glas joj je opet bio cmizdrav, čujno odbijanje da se prošlost prihvati kao
nešto što je nepovratno prošlo. Ali prije, kad je vikao na nju, na njezinu licu pojavilo se
nešto što bi se moglo protumačiti kao spremnost, pa čak i silna želja da sa sebe otrese
tiraniju sjećanja i bude oslobođena iz tamnice prošlosti. I zato je Gregorius odlučio
riskirati.
- On već dugo više ne studira sustave tračnica, Adriana. On već dugo vise ne odlazi
Joãu. Dugo već ne ordinira. Amadeu je mrtav, Adriana. A vi to znate. Umro je od
aneurizme. Prije trideset jednu godinu, prije pola ljudskog života. Rano ujutro. U Rui
Augusti. Nazvali su vas - Gregorius pokaže prema satu - u šest sati i dvadeset tri minute.
Tako je bilo, zar ne?
Gregoriusu se zavrti u glavi do te mjere da se morao pridržavati za naslon stolice.
Neće imati snage othrvati se još jednom ispadu stare žene, kao što ga je tjedan dana prije
doživio u prostorijama ordinacije. Čim vrtoglavica prođe, on će otići i nikad se više neće
vratiti. Zašto je, zaboga, mislio da je njegov zadatak da tu ženu, s kojom zapravo nije
imao nikakve veze, oslobodi skamenjene prošlosti i vrati u sadašnji život? Zašto je u sebi
vidio onoga koji je predodređen da razbije pečate njezina duha? Odakle mu samo ta
sumanuta ideja?
U prostoriji zavlada tišina. Vrtoglavica je popuštala i Gregorius otvori oči. Adriana se
usukala na sofi, lice je prekrila rukama i plakala, mršavo tijelo se trzalo, ruke s tamnim
venama drhtale su. Gregorius sjedne kraj nje i stavi joj ruku na rame. Još jedanput se
suze svom silinom prolomiše iz nje, a onda se grčevito uhvati za njega. Ridanje postupno
utihnu i nastupi mir iscrpljenosti.
Kad se uspravila i posegnula za maramicom, Gregorius ustane i ode do sata. Polako,
kao na usporenoj snimci, otvorio je stakleni poklopac i namjestio kazaljke prema točnom
vremenu. Nije se usudio okrenuti, jedan pogrešan pokret ili pogled mogli bi uništiti sve.
Poklopac pred brojčani kom tiho se zatvori. Gregorius otvori kutiju s klatnom i stavi ga u
pogon. Kuckanje sata bilo je glasnije nego što bi bio očekivao. Tijekom prvih sekundi
činilo se kao da u salonu postoji samo još to kuckanje. Počelo je novo računanje
vremena.
Adrianin pogled bio je usmjeren prema satu, nalikujući na pogled nepovjerljiva
djeteta. Ruka s maramicom zastala je usred pokreta i činilo se kao da ju je netko izrezao
iz vremena. A onda se dogodilo nešto što se Gregoriusu učini kao nepokretan potres:
Adrianin pogled se rasplamsa, izgori, ugasi se pa se vrati i iznenada stekne sigurnost i
svjetlinu pogleda sasvim okrenuta sadašnjosti. Pogledi im se susretoše i Gregorius u svoj
pogled unese svu sigurnost koju je posjedovao ne bi li odolio njezinu kad se opet bude
počeo rasplamsavati.
Clotilde se pojavi i zastane s čajem na vratima, pogleda uprta u kuckajući sat.
- Graças a Deus! - reče tiho. Pogledala je Adrianu, a dok je spuštala čaj na stol, oči joj
se zacakliše.
Nakon nekog vremena Gregorius upita kakvu je glazbu Amadeu slušao. Isprva mu se
učini da Adriana nije razumjela pitanje. Njezina pozornost morala je očito prevaliti dug
put prije nego što će stići do sadašnjosti. Sat je kuckao, kao da svakim udarcem
objavljuje vijest da se sve promijenilo. Iznenada, Adriana bez riječi ustane i stavi na

135
Knjigoteka
 daša&bocca

gramofon ploču Hectora Berlioza. Les Nuits d’Été, La Belle Voyageuse, La Captive, La Mori
d’Ophélie.
- Satima je mogao to slušati - reče. - Ma što satima: danima. Adriana ponovno sjedne
na sofu.
Gregorius je bio siguran da je htjela još nešto dodati. Omot ploče pritiskala je tako
jako da su joj zglobovi pobijeljeli. Tad proguta slinu. U kutovima usana stvoriše se sitni
mjehurići. Jezikom prijeđe preko usana. Potom spusti glavu na naslon sofe, kao netko tko
se predaje umoru. Vrpca od crnog baršuna klizne uvis i otkrije komadić ožiljka.
- Bila je to Fátimina omiljena glazba - reče.
Kad je glazba prestala, a kuckanje sata ponovno izronilo iz tišine, Adriana se uspravi
i poravna baršunastu vrpcu. U glasu joj se začuše začuđena smirenost i olakšanje,
sigurnost nekoga tko je upravo savladao unutarnju zapreku koju je smatrao
nepremostivom.
- Srčani udar. Sa samo trideset pet godina. On u to nije mogao povjerovati. Moj brat,
koji se nečuvenom, gotovo neljudskom brzinom mogao prilagoditi svemu novom i čija je
duhovna prisebnost bila to veća što bi izazovi s kojima se sučeljavao bili nenadaniji, tako
da se činilo da živi tek kad je suočen s lavinom nekog neočekivanog, nadmoćnog zbivanja
- taj čovjek, kojem nikad nije bilo dosta stvarnosti, nije mogao, nije htio povjerovati da
bijela tišina na njezinu licu nije samo mir prolazna sna. Zabranio je obdukciju, pomisao
na noževe bila mu je neizdrživa, pogreb je neprestance odgađao, vikao je na ljude koji su
ga podsjećali na stvarnost. Posve se izgubio, naručio zadušnicu, otkazao je, zaboravio da
ju je otkazao i ukorio svećenika što se nije pojavio. „Mogao sam to znati, Adriana”,
govorio je, „imala je aritmiju srca, ja to nisam uzeo ozbiljno, liječnik sam, a nisam to uzeo
ozbiljno, kod svakog pacijenta uzeo bih to ozbiljno, kod nje sam sve svalio na živce, bilo
je svađe s drugim ženama u domu, govorile su da ona uopće nije obrazovana
njegovateljica djece nego samo razmažena kći iz dobre kuće i žena bogatog liječnika koja
ne zna kako da inače ubije vrijeme, to ju je uvrijedilo, strahovito uvrijedilo, jer išlo joj je
tako dobro, bila je prirodni talent, djeca su joj jela iz ruke, ostali su bili zavidni, uspjelo
joj je kanalizirati žalost zato što nije imala vlastite djece, uspjelo joj je tako dobro, zaista
dobro, i zato ju je to vrijeđalo, nije se mogla opirati, uvlačila je to u sebe i onda je počelo
to sa srcem, katkada bi se činilo kao tahikardija, morao sam to shvatiti ozbiljno, Adriana,
zašto je nisam poslao k specijalistu, znam jednog s kojim sam studirao u Coimbri, postao
je istaknuti stručnjak na svom području, trebao sam ga samo nazvati, zašto to nisam
učinio, Bože, zašto to nisam učinio, nisam je čak ni pregledao, zamisli, čak ni pregledao.”
Godinu dana nakon mamine smrti bili smo dakle opet na zadušnici: „Ona bi to
željela”, rekao je, „osim toga, smrti valja dati formu, tako bar kažu religije, ne znam”.
Iznenada je i u mislima postao nesiguran: „Não sei, não sei”, govorio je neprestance. Na
misi za mamu sjeo je u mračan kut, da se ne primijeti da ne sudjeluje u liturgiji, Rita to
nije razumjela: „Pa to su samo geste, okvir”, rekla je, „bio si ministrant, a kod tate ti nije
bio problem.” Ali sad, kod Fátime, toliko je izgubio ravnotežu da je u jednom trenutku
sudjelovao, a u drugom skamenjen ostajao sjediti umjesto da se moli, a najgore je bilo to
što je u latinskom tekstu pravio pogreške. On! Pogreške!
Nikad u javnosti nije plakao, pa tako ni na grobu. Bio je 3. veljače, neobično blag dan,
ali on je neprestance trljao ruke, koje su mu lagano zeble, a onda, kad je lijes počeo
tonuti u grob, zavukao je ruke u džepove i pratio ga pogledom kakav ni prije ni poslije
kod njega nisam vidjela, bio je to pogled nekoga tko mora pokopati sve što ima,
jednostavno sve. Sasvim drukčije nego na grobu tate i mame, ondje je stajao poput nekog
tko se dugo pripremao za taj rastanak i zna da on znači i korak u vlastitu životu.

136
Knjigoteka
 daša&bocca

Svi smo osjetili da kraj groba želi još neko vrijeme ostati sam pa smo otišli. Kad sam
se okrenula, stajao je kraj Fátimina oca, koji je također ostao. Bio je tatin stari prijatelj,
Amadeu je Fátimu upoznao u njegovoj kući i vratio se odatle kao hipnotiziran. Amadeu je
zagrlio tog krupnog čovjeka koji si je rukavom prelazio preko očiju, a onda otišao
pretjerano odlučna koraka. Pognute glave, zatvorenih očiju i prekriženih ruku, moj brat
prostajao je sam pred otvorenim grobom zacijelo još dobrih četvrt sata. Mogla bih se
zakleti da se molio, htjela bih da je to činio.
Volim, ljude koji se mole. Treba mi njihov prizor. Treba mi protiv podmukla otrova
površnih i nemarnih. Gregorius pred sobom ugleda učenika Prada, kako u auli liceja
govori o svojoj ljubavi prema katedralama. „O sacerdote aceu”, čuo je Joãa Eçu kako
govori.
Gregorius je očekivao da će se na rastanku prvi put rukovati. Ali onda mu starica,
kojoj je sad na lice pao siv pramen, priđe tako blizu da je mogao osjetiti čudesnu
mješavinu lijeka i parfema na njoj. Htio je ustuknuti, ali u načinu na koji je sklopila oči i
ispružila ruke prema njegovu licu bilo je nečeg zapovjedničkog. Kao da je slijepa, pratila
je hladnim, drhtavim prstima, koji su tražili samo najmanji dodir, crte njegova lica.
Zastala je kad je dodirnula naočale. Prado je nosio naočale s okruglim staklima i zlatnim
okvirom. On, Gregorius, bio je stranac koji je pokrenuo zaustavljeno vrijeme i zapečatio
bratovu smrt. A bio je i sam taj brat, koji je ponovno oživio u priči. Brat – u to je
Gregorius u tom trenutku bio siguran - koji je imao nekakve veze i s ožiljkom ispod
baršunaste vrpce, kao i s crvenim cedrovima.
Adriana je zbunjena stajala pred njim, spuštenih ruku i oborena pogleda. Gregorius
je objema rukama uhvati za ramena.
- Doći ću ponovno - reče.

137
Knjigoteka
 daša&bocca

27.

Nije ležao u krevetu još ni pola sata, kadli vratar javi da ima posjet. Nije mogao
povjerovati vlastitim očima: Bila je to Adriana, koja je, oslonjena na štap, stajala usred
hotelskog predvorja, zavijena u dugi, crni kaput, a na glavi je nosila crni kukičani rubac.
Bio je to dirljiv, a u isti mah i patetičan prizor žene koja je prvi put nakon mnogo godina
napustila kuću i sad stoji u svijetu koji više ne poznaje, tako de se ne usuđuje čak ni
sjesti.
Tad otkopča kaput i izvuče dvije omotnice.
- Ja... Željela bih da ovo pročitate - reče kruto i nesigurno, kao da je govor vani u
svijetu teži, ili barem drukčiji nego unutra. - Ovo pismo pronašla sam kad smo nakon
mamine smrti spremali kuću. Malo je nedostajalo da ga vidi Amadeu, ali mene je, kad
sam ga vadila iz tajnog pretinca očeva pisaćeg stola, neka slutnja natjerala da ga skrijem.
Drugo sam pronašla nakon što je Amadeu umro, zakopano u hrpi drugih papira na
njegovu stolu. - Plaho je pogledala Gregoriusa, spustila pogled i pogledala ga ponovno. -
Ne bih htjela ostati jedina koja poznaje ta pisma. Rita, no, da, Rita ih ne bi razumjela. A
inače nemam nikoga.
Gregorius prebaci omotnice iz jedne ruke u drugu. Tražio je riječi, ali nije ih
pronašao. - Kako ste uopće došli ovamo? - upita napokon.
Vani u taksiju čekala je Clotilde. Kad je Adriana utonula u sjedalo, činilo se kao da je
taj izlet u stvarni svijet potrošio svu njezinu snagu.
- Adeus - rekla mu je prije nego što je ušla u automobil. Pritom mu je pružila ruku, a
on je na prednjoj strani šake osjetio kosti i vene, koje su popuštale pod pritiskom.
Iznenađen zamijeti kako je stisak njezine ruke snažan i odlučan, gotovo kao stisak nekog
tko od jutra do mraka živi vani, u svijetu, i svaki dan stišće na desetke ruku.
Taj iznenađujuće snažan, gotovo rutiniran stisak ruke dojmio se Gregoriusa dok je
gledao za taksijem. U mislima pretvorio je Adrianu ponovno u četrdesetogodišnjakinju
koju mu je opisao stari Coutinho kad je spomenuo zapovjednički način na koji se
odnosila prema pacijentima. Da nije bilo šoka pobačaja i da je nakon toga umjesto
bratova živjela vlastiti život, kakva bi to danas bila drukčija osoba!
U sobi najprije otvori deblju omotnicu. Bilo je to pismo koje je Amadeu uputio svom
ocu, sucu. Pismo, nikad poslano, a tijekom godina neprestance mijenjano, što se vidjelo
po mnoštvu ispravaka, iz kojih se uz tintu različite starosti mogao iščitati i razvoj
rukopisa.
Poštovani oče, glasilo je izvorno oslovljavanje: nakon toga nastalo je Poštovani,
strahopoštovani oče, nešto poslije Amadeu je još dodao voljeni papá, dok je posljednja
verzija glasila potajice voljeni papá.

Kad me jutros Vaš vozač vozio na kolodvor i kad sam sjedio na mekom sjedalu, na
kojem inače svakog jutra sjedite Vi, znao sam da ću sve proturječne osjećaje, koji prijete da
će me rastrgati, morati sažeti u riječi, ne bih li prestao biti njihovom žrtvom. „Mislim da
izraziti neku stvar znači zadržati njezinu snagu i oduzeti joj užas”, piše Pessoa. Na kraju
ovog pisma znat ću ima li pravo. Ali na to znanje morat ću čekati dugo jer već sad, tek što
sam počeo, osjećam da će biti dug i kamenit put do jasnoće koju pišući tražim. I bojim se

138
Knjigoteka
 daša&bocca

kad pomislim na nešto što je Pessoa propustio napisati: mogućnost da bi izražavanje

moglo promašiti stvar. Jer što se onda događa s njezinom snagom i njezinim užasom?
„Želim ti uspješan semestar”, rekli ste kao i svaki put kad bih se vraćao u Coimbru.
Nikad - ni na ovom rastanku ni inače - niste se koristili riječima lioje bi izrazile želju da mi
započeti semestar donese zadovoljstvo ili čak da mi bude zabavan. Dok sam u automobilu
prelazio rukom preko otmjene tkanine sjedala, pomislio sam: Poznaje li on uopće riječ
prazerl Je li ikad bio mlad? Ta jednom je morao upoznati majku. Jednom.
Ali iako je bilo kao uvijek, ovaj put bilo je i drukčije, papá. „Još godinu dana i ti ćeš se,
nadam se, vratiti”, rekao si kad sam već bio vani. Te riječi su me gušile i pomislio sam da ću
se spotaknuti. Bila je to rečenica koja je dopirala iz izmučena čovjeka zgrbljenih leđa, a ne
rečenica iz usta suca. Dok sam sjedio u autu, pokušao sam je čuti kao izraz obične, čiste
naklonosti. Ali nisam uspio jer znao sam: on bi prije svega htio da njegov sin, liječnik, bude
u njegovoj blizini i pomaže mu u borbi protiv bolova. „Govori li katkad o meni?” pitao sam
Enriquea za upravljačem. Dugo nije odgovorio, praveći se da je zaokupljen prometom.
„Mislim da se veoma ponosi vama”, reče napokon.
Da su se portugalska djeca svojim roditeljima do pedesetih godina rijetko obraćala s
ti, već najčešće u neodređenom obliku o pai, o mãe, Gregorius je znao od Cecílije, koja mu
je prvo relda voce, ali se nakon nekog vremena ispravila i predložila da si govore tu, jer
ono drugo je tako kruto, naposljetku, to je skraćenica od vossa mercê, Vaša milosti. S tu i
você mladi je Prado kako u prisnom, tako i u formalnom smislu otišao korak iznad
uobičajenog, a onda je odlučio da se naizmjence koristi obama ekstremima. Ili to uopće
nije bila odluka nego prirodan, nesmotren izraz njegovih osjećaja?

Vi ste sudac, oče - čovjek dakle koji prosuđuje, osuđuje i kažnjava. „Ne znam više kako
je došlo do toga”, rekao mi je jednom stric Ernesto, „čini mi se da je bilo određeno još za
njegova rođenja.” Da, pomislih tada, točno.
Priznajem: kod kuće se niste ponašali kao sudac. Presude niste izricali češće nego drugi
očevi, prije bih rekao, rjeđe. A ipak, oče, ja sam Vašu škrtost na riječima, Vašu nijemu
nazočnost, često osjećao kao nešto prosudbeno, nešto sudačko, pa i sudsko.
Vi ste - zamišljam - pravedan sudac, ispunjeni i određeni dobrohotnošću, niste sudac
čije bi teške, nepomirljive presude proistjecale iz srdžbe zbog odricanja i neuspjeha u
vlastitu životu, a ni iz nečiste savjesti zbog potajnih vlastitih promašaja. Vi iscrpljujete
prostor obzirnosti i blagosti koji vam ostavlja zakon. Svejedno sam uvijek patio od toga da
si ti čovjek koji sudi drugima. „Jesu li suci ljudi koji druge šalju u zatvor?” pitao sam te
nakon prvog dana u školi, kad sam javno morao odgovoriti na pitanje što mi je otac po
zanimanju. O tome su naime pod odmorom govorili drugi. To što su rekli nije zvučalo
prezrivo, ni kao optužba; prije bi se reklo da su govorili iz znatiželje i senzacionalizma, koji
jedva da su se razlikovali od znatiželje koja je nastala kad je jedan drugi učenik rekao da
mu otac radi u klaonici. Od tog dana išao sam svim zaobilaznim putovima, samo da ne
moram proći pokraj zatvora.
Imao sam dvanaest godina kad sam se pokraj stražara ušuljao u sudnicu, kako bih Vas
u odori vidio za povišenim sudbenim stolom. Tada ste još bili običan sudac, niste još radili
na Vrhovnom sudu. Osjetio sam ponos, ali sam u isti mah bio duboko prestrašen. Riječ je
bila o izricanju presude jednoj kradljivici iz navike i presuda je glasila zatvor, zbog
ponavljanja radnje bezuvjetno. Žena je bila srednjih godina, očajna i ružna, i nije imala lice
koje bi u čovjeku moglo izazvati simpatiju. Svejedno se sve u meni stisnula, svaka
pojedinačna stanica, činilo mi se, bila je obuzeta grčem i ukočenošću, kad je odvedena i
nestala u katakombama suda, koje sam zamišljao kao mračne, hladne i vlažne.

139
Knjigoteka
 daša&bocca

Činilo mi se da branitelj svoj posao nije obavio dobro, bio je to vjerojatno branitelj po
službenoj dužnosti koji je svoje rečenice izgovarao bez strasti, ništa se nije moglo doznati o
razlozima te žene, ona ih nije mogla objasniti, a ne bih se čudio ni da je bila nepismena.
Poslije sam u mraku ležao budan i branio je, a obrana nije bila toliko usmjerena protiv
državnog tužitelja koliko protiv Vas. Govorio sam dok mi od promuklosti nije zakazao glas,
dok nije presahnula rijeka riječi. Na kraju sam prazne glave stajao pred Vama, paraliziran
nedostatkom riječi, koji mi se učinio budnom nesvjesticom. Kad sam se probudio, postalo
mi je jasno da sam se na kraju hranio od optužbe koju Vi nikad niste izrekli. Meni, svom
obožavanom sinu, Vi nikad niste zamjerili nešto presudno, ni jedan jedini put, i katkada
mislim da sam sve što sam činio činio upravo zbog toga: da preduhitrim moguću optužbu,
koju sam očito poznavao a da o njoj nisam znao ništa. Nije li to naposljetku i razlog što
sam postao liječnik? Da učinim sve što je u ljudskoj moći protiv paklena oboljenja
kralješaka u tvojim leđima? Da budem zaštićen od prigovora da se dovoljno ne uživljavam
u tvoju nijemu patnju? Protiv prigovora, dakle, kojim si od sebe otjerao Adriana i Ritu, tako
da se on potvrdio sam od sebe?
No, vratimo se sudu. Nikad neću zaboraviti nevjericu i užas koji me obuzeše kad sam
vidio kako državni tužitelj i branitelj nakon izricanja presude prilaze jedan drugome i
zajedno se smiju. Mislio sam da je takvo što nemoguće i do dana današnjeg ja to ne mogu
shvatiti. Vama u prilog reći ću: kad ste Vi s knjigama pod miškom napuštali dvoranu, lice
vam je bilo ozbiljno, moglo se iz njega iščitati žaljenje. Koliko sam samo želio da je ono
zaista u Vama, to žaljenje zbog toga što će se sad za kradljivicom zatvoriti teška vrata
ćelije i da će se u ključanici okrenuti veliki, nesnosno glasan ključ!
Nikad nisam zaboravio tu kradljivicu. Mnogo godina poslije promatrao sam u robnoj
kući jednu drugu, mladu ženu očaravajuće ljepote, u čijim su džepovima artističkom
spretnošću nestajale razne svjetlucave stvari. Zbunjen zbog radosna osjećaja koji je pratio
moje zapažanje, pratio sam je u njezinu smionom pohodu na svim katovima. Postupno sam
shvaćao da je ta žena u mojoj predodžbi osvećivala onu drugu kradljivicu, koju ste Vi
poslali u zatvor. Kad sam vidio čovjeka koji ju je vrebao i krenuo prema njoj, požurio sam
se do nje i šapnuo: „Cuidado!” Zabezeknuo sam se od njezine duhovne prisebnosti. „Vem,
amor”, rekla je, uhvatila me pod ruku i spustila glavu na moje rame. Na ulici me pogledala
i sad se u njezinu pogledu vidjela bojažljivost, koja je stajala u zapanjujućoj opreci spram
njezina nonšalantnog, hladnokrvnog čina.
- Zašto? - Vjetar joj je prekrivao lice bujnom kosom i na trenutak skrio pogled. Maknuo
sam joj kosu s čela.
- Duga je to priča - rekao sam ja - ali da skratim: Ja volim kradljivice, uz pretpostavku
da im znam imena.
Napućila je usne i kratko razmislila. - Diamantina Esmeralda Ermelinda.
Nasmiješila se, poljubila mi usne i nestala iza ugla. Sjedio sam poslije za stolom
nasuprot Vama, s osjećajem trijumfa i blagosti neprepoznata pobjednika. U tom trenutku
sve kradljivice svijeta izrugivale su se svim zakonicima svijeta.
Vaši zakonici: otkako umijem misliti ti su me jednooblični svesci od crne kože
ispunjavali strahopoštovanjem, mojsijevskim strahopoštovanjem. Nisu to bile knjige poput
drugih, a ono što je pisalo u njima bilo je od posebna značaja i sasvim jedinstvena
digniteta. Toliko bijahu uzmakle pred svime običnim da sam se čudio što u njima nailazim
na portugalske riječi - iako su to bile teške, barokne i zakučaste riječi što su ih, kako mi se
činilo, smislili stanovnici neke druge, hladne zvijezde. Njihovu stranost i daljinu pojačavao
je miris prašine koji je dopirao s polica i navodio me na nejasnu misao da se u bit tih knjiga

140
Knjigoteka
 daša&bocca

mora ubrajati i činjenica da ih nikad nitko nije uzeo u ruku i da su svoj uzvišen sadržaj
zadržavale samo za sebe.
Mnogo poslije, kad sam počeo shvaćati u čemu se sastoji samovolja diktature, vidio bih
katkada pred sobom nekorištene zakonike iz djetinjstva pa bih Vam u djetinjim misaonim
igrama prigovarao što ih niste skidali s polica da ih bacite u lice Salazarovim oružnicima.
Vi nikad niste izrekli zabranu da ih se uzme s police, ne, niste je izgovorili Vi, bili su to
sami teški, velebni svesci koji su mi drakonskom strogoćom zabranili da ih makar i samo
pomaknem. Koliko sam se često kao dječak znao ušuljati u tvoju radnu sobu i ondje se sav
uzbuđen borio sa željom da uzmem u ruke bar jedan svezak i bacim pogled na njegov sveti
sadržaj! Imao sam deset godina kad sam to napokon učinio, drhtavih prstiju i nakon
višekratna pogleda u hodnik koji me je trebao zaštititi da me se ne uhvati. Htio sam ući u
trag misteriju Vašeg zanimanja i razumjeti kakav si bio onkraj obitelji, vani u svijetu. Bilo
je silno razočaranje vidjeti da suhoparan jezik koji je vladao među koricama u sebi nije
imao baš ništa od otkrivenja, pred kojim bi se mogla osjetiti jeza koje sam se pribojavao, ali
joj se i nadao.
Prije nego što ste tada, nakon postupka protiv kradljivice, ustali, naši pogledi se
susretaše. Nadao sam se - ata je nada potrajala tjednima - da ćeš sam otvoriti tu temu. Na
kraju nada promijeni boju i posta razočaranjem, koje je i dalje mijenjalo boju, dok nije
došlo blizu pobune i bijesa: Jeste li me smatrali premladim, previše ograničenim za to? Ali
to se nije poklapalo s onim što ste inače od mene tražili i očekivali kao da se razumije samo
po sebi. Je li Vam bilo neugodno što Vas je sin vidio u odori? Ali ja nikad nisam imao osjećaj
da biste se sramili svoga zanimanja. Jeste li se naposljetku bojali moje sumnje? Ja bih
sumnjao, ma bio i napola dijete; to ste znali, za to ste me dovoljno dobro poznavali, bar se
nadam da je tako. Je li posrijedi, dakle, bio kukavičluk - neka vrsta slabosti, koju inače
nikad ne bih doveo u vezu s Vama?
A ja? Zašto sâm nisam natuknuo tu temu? Odgovor je jednostavan i jasan: pozvati Vas
na red - to je bilo nešto što se jednostavno nije moglo učiniti. To bi srušilo cijeli sklop i
cijelu arhitekturu obitelji. A i nije to bilo samo nešto što se nije moglo učiniti, bilo je to
nešto na što se nije moglo ni pomisliti. Umjesto da to mislim ili učinim, preklopio sam u
mašti dvije slike: prisnog, privatnog oca, gospodara nijemosti, i čovjeka u odori, koji je
sonornim, autoritarnim glasom, prepunim formalne elokvencije govorio u sudnici, dvorani
u kojoj su glasovi izazivali odjeke od kojih bi me prolazili žmarci. I kad god bih prolazio tu
vježbu zamišljanju, prepao bih se jer ondje nije bilo proturječja koje bi me moglo utješiti,
već mi se sve činilo likom izlivenim u jednom komadu. Bilo je strašno, oče, da se sve
sklapalo na taj željezni način, a kad više ne bih mogao podnijeti da ste u meni nazočni
poput kamena monumenta, u pomoć bih pozvao jednu misao, od koje sam inače zazirao jer
je oskvrnjivala svetinju intimnosti: mora da si povremeno ipak znao zagrliti mamu.
Zašto si postao sudac, papá, a ne branitelj? Zašto si stao na stranu onih koji
kažnjavaju? „Suci moraju postojati”, zacijelo bi bio rekao, a naravno da znam da se protiv
takve rečenice ne može učiniti previše. Ali zašto je upravo moj otac morao postati jedan od
njih?

Do tog mjesta bilo je to pismo ocu koji je još živio, pismo koje je student Prado
napisao u Coimbri, lako je bilo zamisliti da ga je počeo pisati odmah nakon već
spomenuta povratka. Na sljedećem arku promijenili su se tinta i rukopis. Potezi pera sad
su bili lakši, s više samosvijesti i kao preslikani iz poslovne rutine liječničkih bilješki.
Glagolski oblici otkrivali su vrijeme nakon sučeve smrti.

141
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius izračuna: od kraja Pradova studija do očeve smrti prošlo je deset godina.
Zar je započeti, nijemi razgovor s ocem u sinu stajao tako dugo? U najdubljoj dubini
osjećaja deset godina bilo je poput sekunde, nitko to nije znao bolje nego Prado.
Je li sin morao čekati očevu smrt kako bi mogao nastaviti s pismom? Nakon studija
Prado se vratio u Lisabon i zaposlio se ondje na neurološkoj klinici. Gregoriusu je to
rekla Mélodie.
„Imala sam devet godina i bila sam sretna što se vratio; danas bih rekla da je to bila
pogreška”, rekla je. „Ali on je osjećao čežnju za Lisabonom, uvijek ga je mučila ta čežnja,
tek što bi otišao, već bi htio natrag, kao što je u njemu postojala suluda ljubav prema
željeznici, tako je postojala i ta čežnja za domom, bio je pun proturječja, moj veliki, sjajni
brat, u njemu je postojao putnik, čovjek koji čezne za daljinama, fascinirala ga je
Transsibirska željeznica, u njegovim ustima Vladivostok je bilo sveto ime, ali postojao je i
onaj drugi, onaj koji čezne za domom: „To je poput žeđi”, govorio bi, „kad me spopadne
čežnja za domom, to je poput neizdržive žeđi, možda moram poznavati sve željezničke
trase, kako bih se u svakom trenutku mogao vratiti kući, ja u Sibiru ne bih izdržao,
zamisli: kotači lupaju danima, noćima, noseći me sve dalje od Lisabona, sve dalje.”
Već se danilo kad je Gregorius odložio rječnik i protrljao upaljene oči. Navukao je
zavjese i legao odjeven pod pokrivač. „Na putu sam da se izgubim”, to je bila misao koja
ga je nagnala da otputuje na Bubenbergov trg, koji onda više nije mogao dotaknuti. Kad
je to bilo?
A što ako se hoću izgubiti?
Gregorius zapadne u lagan san, kroz koji je meo vihor krhotina misli. Zelena Cecília
oslovljavala je suca neprestance s Vaša milosti, krala vrijedne, svjetlucave stvari,
dijamante i drugo drago kamenje, ali prije svega imena, imena i poljupce, nošene
udaranjem kotača kroz Sibir do Vladivostoka, odakle je bilo predaleko do Lisabona, do
mjesta sudova i boli.
Kad je Gregorius oko podneva razmaknuo zavjese i otvorio prozor, okrznu ga topao
vjetar. Zastao je na nekoliko minuta i osjetio kako mu lice pod naletom pustinjskog zraka
postaje suho i vrelo. Drugi put u životu naručio je jelo u sobu, a kad je vidio pladanj pred
sobom, pomislio je na prvi put, u Parizu, na onom suludom putovanju koje je Florence
predložila nakon prvog zajutarka u njegovoj kuhinji. Žudnja, užitak, zaštićenost.
„Najpovršnija je žudnja”, rekao je Prado, „onda dolazi užitak, a na kraju se raspada i
zaštićenost.” Zato je važna lojalnost, duševno zauzimanje strane onkraj osjećaja. Dašak
vječnosti. „Nikad nisi stvarno mislila na mene”, rekao je Florence na kraju, a ona mu nije
proturječila.
Gregorius nazove Silveiru, koji ga pozove na večeru. Onda zapakira monografiju
Isfahana, koju su mu darovali Schnyderi u Elfenauu, i zamoli konobara da mu objasni
gdje može kupiti škare, čavliće i ljepljivu vrpcu. Baš je htio krenuti, kadli ga nazove
Natalie Rubin. Bila je razočarana što perzijska gramatika unatoč žurnoj pošiljci još nije
stigla.
- Trebala sam vam je jednostavno donijeti! - reče, a onda ga uplašena i pomalo
zbunjena vlastitim riječima upita što radi za vikend.
Gregorius nije mogao odoljeti, - Sjedim u jednoj školi bez struje i sa štakorima i čitam
o kompliciranoj ljubavi jednog sina prema ocu, koji si je oduzeo život zbog bolova ili
krivnje, to nitko ne zna.
- Vi me... - reče Natalie.
- Ne, ne - reče Gregorius - ne zavitlavam vas. Točno je tako kao što kažem. Samo:
nemoguće je to objasniti, jednostavno nemoguće, a onda, tu je i taj vjetar iz pustinje...

142
Knjigoteka
 daša&bocca

- Ja vas... Ja vas... jedva prepoznajem. Kad to...

- Možete to mirne duše reći, Natalie, ja to katkada ni sam ne mogu povjerovati. I
nazvat ću vas čim gramatika bude stigla.
- Hoćete li i perzijski učiti u legendarnoj štakorskoj školi? - nasmijala se vlastitoj
dosjetki.
- Naravno. Ondje i jest Perzija.
- Odustajem. Oboje se nasmijaše.

143
Knjigoteka
 daša&bocca

28.

Zašto, papá, nikad sa mnom nisi razgovarao o svojim sumnjama, svojim unutarnjim
borbama? Zašto mi nisi pokazao svoja pisma ministru pravosuđa, svoje molbe za otpust iz
službe? Zašto si ih sva uništio pa se sad čini da ih nikad nisi ni napisao? Zašto sam o tvojim
pokušajima oslobođenja morao doznati od mame, koja mi je to ispričala sa stidom, iako hi
imala razloga ponositi se?
Ako su holovi bili ti koji su te naposljetku otjerali u smrt, dobro, protiv njih ni ja ne bih
mogao učiniti ništa. Kod holova snaga riječi brzo se iscrpi. Ali ako posrijedi nisu bili bolovi
nego osjećaj krivnje i toga da si zakazao, jer na kraju ipak nisi smogao snage otići od
Solazara, ni zatvoriti oči pred krvlju i mučenjem: zašto onda nisi razgovarao sa mnom? Sa
svojim sinom, koji je nekad htio postati svećenik?

Gregorius pogleda uvis. Vreli zrak iz Afrike strujao je kroz prozore senhora Cortêsa.
Lutajući snop svjetla na natrulim podnim daskama bio je danas žući nego nedavno. Na
zidovima su visjele slike Isfahana, koje je izrezao. Ultramarin i zlato, zlato i ultramarin,
sve više i više toga, kupole, minareti, tržnice, bazari, zastrta ženska lica s dubokim, crnim
očima željnim života. Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama.
Najprije je pogledao Bibliju na svom puloveru, koji je već vonjao na vlagu i plijesan.
„Bog kažnjava Egipat zlima jer je faraon otvrdnuo u svojoj volji”, rekao je Prado
O’Kellyju, „ali sam je Bog bio taj koji ga je učinio takvim! A učinio ga je takvim kako bi
mogao demonstrirati svoju moć! Ohola li, samodopadljiva Boga! Kakav hvalisavac!”
Gregorius provjeri priču: Bila je točna.
Pola dana, govorio je O’Kelly, svađali su se o tome treba li Prado u svom govoru o
Bogu zaista govoriti kao o hvalisavcu, o gabaroli ili o fanfarrãu. Neće li ipak otići
predaleko stavi li GOSPODINA - makar i samo za trajanja jedne jedine drske riječi - na
istu razinu s oholim uličnim dječacima. Jorge je pobijedio Amadeua i on je odustao od tog
nauma. Na trenutak, Gregorius je bio razočaran O’Kellyjem.
Gregorius je išao kroz zgradu, izbjegavao štakore, sjeo na učeničko mjesto koje
nedavno bijaše pripisao Pradi, odakle se moglo vidjeti Mariju João, te na donjem katu
napokon pronašao negdašnju knjižnicu, u kojoj se mladi Amadeu, kako reče otac
Bartolomeu, davao zaključati, kako bi mogao čitati cijelu noć. Kad Amadeu čita knjigu,
ona poslije više nema slova. Police su bile prazne, prašne i prljave. Jedina preostala knjiga
ležala je kao potporanj ispod jedne police, ne bi li spriječila njezino prevrtanje. Gregorius
odlomi kut jedne trule podne daske i ugura ga pod policu umjesto knjige. Onda otrese
knjigu i uzme je listati. Bila je to biografija Ivane Lude. Uzeo ju je i ponio u ured senhora
Cortêsa.

Nasjesti na plemenitog profesora Antónija de Oliveiru Salazara bilo je mnogo lakše

nego na Htiera, Staljina ili Franca. S takvim ološem nikad se ne bi slizao, od toga bi te
štitila tvoja inteligencija i tvoj besprijekoran smisao za stil, i ti nikad ne bi dignuo ruku, za
to stavljam ruku u vatru. Ali čovjek u crnom, inteligentna, napregnuta lica ispod
polucilindra: katkada bih pomislio da s njim možda osjećaš bliskost. Ne zbog njegove
bespoštedne ambicioznosti i ideološke zaslijepljenosti; ali svakako s obzirom na strogost
spram sebe samog. Ali, oče: Ta on je paktirao s ostalima! I gledao zločine za koje nikad
neće biti primjerenih riječi, dokle god na svijetu budu živjeli ljudi! A kod nas je postojao i

144
Knjigoteka
 daša&bocca

Tarrafal! Postojao je Tarrafal, oče. TABRAFAL! Gdje Vam je bila mašta? Trebali ste jedan
jedini put pred sobom vidjeti ruke kakve sam ja vidio kod Joãa Eçe: spaljene, pune ožiljaka,
osakaćene. Ruke koje su nekad svirale Schuberta. Zašto nikad niste pogledali takve ruke,
oče?
Je li to bio strah, bolesnika, koji se zbog fizičke slabosti bojao uhvatiti ukoštac s
državnom silom? i koji je stoga gledao u stranu? Ali ne, opirem se takvu tumačenju, bilo bi
nepravedno jer bi ti upravo ovdje, gdje je važno, odreklo dostojanstvo, koje si inače uvijek
dokazivao: Snagu da se u svojim mislima i djelima nikad ne podčiniš svojim tegobama.
Jedanput, oče, jedan jedini put bio sam sretan što ste u stanju vuči konce u krugovima
dobro odjevena zločinca s cilindrom, to moram priznati: kad ste me uspjeli osloboditi
Mocidade. Vidjeli ste užas na mom licu kad sam zamišljao kako bi bilo da odjenem zelenu
košulju i podižem ruku. Neće se dogoditi, rekli ste jednostavno, a ja sam bio sretan zbog
prijazne neumoljivosti u Vašem pogledu i u tom trenutku ne bih Vam bio protivnik.
Naravno, ni ti nisi htio zamišljati svoga sina kao kičastog proletera kraj logorske vatre.
Svejedno, taj sam tvoj čin - u čemu god da se sastojao, ne želim to ni znati - shvatio kao
izraz duboke naklonosti i u noći nakon oslobođenja moji najsnažniji osjećaji bili su
posvećeni tebi.
Kompliciranije je bilo kad ste spriječili da pred sud odem zato što sam ozlijedio
Adrianu. Sučev sin: Ne znam koje ste veze povukli, koje razgovore vodili. Kažem Vam
danas: ja bih radije stao pred suca i borio se za moralno pravo da život smijem staviti
iznad zakona. Svejedno me je silno ganulo to što si učinio, ma što da je to bilo. Nisam to
mogao objasniti, ali bio sam siguran da se nisi vodio ni za jednom od dviju stvari meni
neprihvatljivih: strahom od sramote i radošću da možeš upotrijebiti svoj utjecaj. Napravio
si to jednostavno da me zaštitiš. Ponosim se tobom, rekao si, kad sam ti objasnio
medicinsko stanje stvari i pokazao poglavlje u udžbeniku. Nakon toga zagrlio si me jedini
put nakon mog djetinjstva. Osjetio sam miris duhana u tvojoj odjeći i miris sapuna na licu.
Osjećam ih dandanas, baš kao i pritisak tvojih ruku, koji je potrajao dulje nego što sam
očekivao. Sanjao sam o tim rukama, ali tada su to bile molećive ruke, ispružene prema sinu
s molbom da te poput dobrostiva čarobnjaka oslobodi bolova.
U taj san upleli su se preveliko očekivanje i nada, koji bi ti se na licu pojavili kad god
bih ti objašnjavao mehanizam tvoje bolesti, nepovratne zgrbljenosti kralježnice, nazvane
po Vladimiru Behterevu, i kad bismo govorili o misteriju bola. Bili su to trenuci velike i
duboke intimnosti, kad ti je pogled bio prikovan uz moje usne i kad si svaku riječ budućeg
liječnika upijao kao otkrivenje. Tada sam ja bio mudar otac, a ti potrebiti sin. Nakon
jednog od naših razgovora pitao sam mamu kakav je bio tvoj otac i kakav je bio prema
tebi: „Ponosan, usamljen, nesnosan tiranin koji mi je jeo iz ruke”, rekla je. Rekla je i da je
bio fanatičan zagovornik kolonijalizma. „Okrenuo bi se u grobu kad bi znao što ti misliš o
tome.”

Gregorius se odveze u hotel i preodjene za večeru kod Silveire. Stanovao je u vili u

četvrti Belém. Vrata je otvorila sluškinja, a onda mu Silveira izađe ususret u velikoj
dvorani koja se sa svojim lusterom činila poput predvorja nekog veleposlanstva.
Primijetio je kako se Gregorius zadivljen ogledava.
- Nakon rastave i odlaska djece, sve je odjednom bilo preveliko. Ali nisam se htio ni
iseliti - reče Silveira, na čijem je licu Gregorius otkrio isti umor kao i za njihova prvog
susreta u noćnom vlaku.
Poslije se više nije mogao sjetiti kako je došlo do toga. Sjedili su uz desert i on je
pričao o Florence, o Isfahanu i o svojim suludim boravcima u liceju. Situacija je pomalo

145
Knjigoteka
 daša&bocca

podsjećala na onu u spavaćim kolima, kad je tom čovjeku ispričao kako je u učionici
ustao i otišao. - Kaput joj je bio vlažan kad ga je skinula s klina, točno se sjećam, padala je
kiša - rekao je Silveira pri juhi - i znam još kako se na hebrejskom kaže svjetlo: ōr.
Tu mu Gregorius ispriča o bezimenoj Portugalki, koju za razgovora u spavaćim
kolima nije bio spomenuo.
- Pođite sa mnom - reče Silveira nakon kave i odvede ga u podrum. - Evo, ovo je bila
oprema za kampiranje za djecu. Najbolje kvalitete. Ništa nije korišteno, jednog dana
samo su ostavili te stvari, bez zanimanja, bez zahvalnosti, bez ičeg. Grijalica, stojeća
svjetiljka, aparat za kavu, sve na akumulator. Zašto to jednostavno ne uzmete? Za licej?
Reći ću vozaču da provjeri baterije i odveze to tamo.
Nije to bilo samo zbog velikodušnost. Bilo je zbog liceja. Još maloprije tražio je da mu
se opiše napuštena škola i bivao pritom sve znatiželjniji; ali to je još mogla biti puka
znatiželja, znatiželja poput one koju gajimo spram ukleta dvorca iz bajke. To što mu je
ponudio opremu za kampiranje, međutim, svjedočilo je o razumijevanju spram njegova
nesvakidašnjeg čina - odnosno, ako posrijedi nije bilo razumijevanje, onda o poštovanju -
koje ne bi bio očekivao ni od koga, a najmanje od poslovnog čovjeka čiji se život vrtio
oko novca.
Silveira primijeti Gregoriusovo čuđenje. - Priča s licejom i štakorima jednostavno mi
se sviđa - reče nasmiješeno. - Nešto sasvim drukčije, bez proračunatosti. Čini mi se kao
da ima neke veze s Markom Aurelijem.
Kad je na trenutak ostao sam u dnevnoj sobi, Gregorius je razgledao Silveirine knjige.
Literatura o porculanu. Trgovačko pravo. Putopisi. Rječnici engleskog i francuskog
poslovnog jezika. Leksikon za dječju psihologiju. Regal pun nabacanih romana.
Na stoliću u kutu stajala je fotografija dvoje djece, dječaka i djevojčice. Gregorius
pomisli na Kägijevo pismo. U jutrošnjem razgovoru Natalie Rubin spomenula je da
ravnatelj nastavu ne drži redovito jer mu je žena u Waldauu u bolnici. Postoje trenuci kad
moja žena izgleda kao da će se raspasti, stajalo je u pismu.
- Razgovarao sam telefonom s jednim poslovnim partnerom koji je često u Iranu -
reče Silveira kad se vratio. - Potrebna je viza, ali inače nije problem otići u Isfahan.
Zastao je vidjevši izraz koji se pojavio na Gregoriusovu licu.
- Ah, da - reče polako - ah, da. Naravno. Nije riječ o tom Isfahanu. I nije posrijedi Iran
nego Perzija.
Gregorius kimne. Mariana Eça zanimala se za njegove oči i vidjela u njima nesanicu.
Ali inače je Silveira bio jedini čovjek koji se ovdje zanimao za njega. Za njega. Jedini
kojem nije bio samo zrcalo sa sposobnošću razumijevanja, kao što je to bio za stanovnike
Pradova svijeta.
Kad su na rastanku ponovno stajali u predvorju, gdje je kućna pomoćnica Gregoriusu
donijela kaput, Silveirin pogled odluta prema gornjem katu, odakle se išlo u druge sobe.
Pogledao je na pod, potom opet uvis.
- Dječji kat. Bivši dječji kat. Hoćete pogledati?
Dvije izdašne, svijetle prostorije s vlastitom kupaonicom. Na policama cijeli metri
knjiga Georgesa Simenona.
Silveira odjednom kao da više nije znao kamo bi s rukama.
- Ako želite, možete stanovati ovdje. Naravno, besplatno. Ne neodređeno vrijeme.
Nasmijao se. - Kad niste baš u Perziji. Bolje je od hotela. Nitko vam neće smetati, mene
često nema kod kuće. Ni sutra ujutro neću biti ovdje. Kućna pomoćnica Julieta pobrinut
će se za vas. A jednom ću vas pobijediti u šahu.

146
Knjigoteka
 daša&bocca

- Cliamo-me José - rekao je kad su stiskom ruke zapečatili dogovor. - E tu?

147
Knjigoteka
 daša&bocca

29.

Gregorius se pakirao. Bio je uzbuđen kao da kreće na putovanje svijetom. U mislima

maknuo je u dječakovoj sobi nekoliko Simenona s polica i postavio tamo svoje knjige:
one dvije o kugi i potresu, Novi zavjet, koji mu je prije mnogo vremena darovao
Coutinho, Pessou, Eçu de Queirósa, Salazarovu ilustriranu biografiju, knjige Natalie
Rubin. U Bernu je spakirao Marka Aurelija i jednog starog Horacija, grčke tragedije i
Sapfu. U posljednjem trenutku još i Augustina, Ispovijesti. Knjige za sljedeću etapu puta.
Torba bijaše teška, a kad ju je uzeo s kreveta i odnio do vrata, zavrtjelo mu se u glavi.
Legao je. Nakon nekoliko minuta vrtoglavica prođe pa se mogao ponovno posvetiti
Pradovu pismu.

Zadrhtim od same pomisli na neplaniranu i nepoznatu, ali i neizbježnu i nezaustavljivu

silinu kojom roditelji u svojoj djeci ostavljaju tragove, koji se poput tragova vatre nikad
neće moći ukloniti. Obrisi roditeljskog htijenja i bojazni upisuju se užarenom iglom u duše
malenih, koji su puni nemoći i neznanja o tome što se događa s njima. Treba nam cijeli
život da pronađemo i dešifriramo utisnuti tekst, i nikad ne možemo biti sigurni da smo ga
razumjeli.
I znaš li, papá, tako mi je bilo s tobom. Nema tome dugo kad mi je napokon sinulo da u
meni postoji jedan moćni tekst koji je vladao nad svime što sam do danas osjećao i činio,
skriven, užaren tekst, čija podmukla moć leži u tome da mi unatoč svem obrazovanju nikad
nije sinula pomisao da možda nema onu vrijednost koju sam mu pripisao a da o tome
nisam imao nikakva pojma. Tekst je kratak i starozavjetno konačan: DRUGI SU TVOJE
SUDIŠTE.
Ja to ne mogu dokazati tako da bi pred sudom vrijedilo kao dokaz, ali znam - da sam
taj tekst odmalena čitao u Vašem pogledu, oče, u pogledu koji je put odricanja, bola i
strogosti izvirivao iza Vaših naočala i pratio me kamo god bih pošao. Jedino mjesto na koje
me nije uspio pratiti bio je velik naslonjač u knjižnici liceja, iza kojeg bih se noću skrivao
kako bih mogao nastaviti s čitanjem. Čvrsta predmetnosi naslonjača činila je zajedno s
tamom nepropustan zid, koji me štitio od sve nametijivosti. Tamo Vaš pogled nije prodirao
i tako nije bilo ni sudišta pred kojim bih se trebao opravdavati kad bih čitao o ženama
bijelih udova i svim stvarima koje su se smjele činiti samo skrivajući se.
Možete li zamisliti moj bijes kad sam kod proroka Jeremije pročitao: Misliš li da bi se
netko mogao tako dobro skriti da ga ja ne vidim? govori GOSPODIN. Nisam li ja taj koji
ispunjava nebo i zemlju? govori GOSPODIN.
„Što hoćeš?” rekao je pater Bartolomeu, „on je Bog.” „Da, i upravo to govori protiv
Njega: da je Bog”, uzvratio sam.
Pater se nasmijao. Nikad mi ništa nije uzeo za zlo. Volio me je.
Kako bih volio, papá, da sam imao oca s kojim bih mogao govoriti O tim stvarima! O
Bogu i njegovoj samodopadnoj okrutnosti, o križu, giljotini i garoti. O ludilu s drugim
obrazom. O pravdi i osveti.
Tvoja leđa ne podnose crkvene klupe tako da sam te samo jedan jedini put vidio da
klečiš, bilo je to na zadušnici za strica Ernesta. Siluetu tvog izmučenog tijela nikad neću
zaboraviti, imala je neke veze s Danteom i čistilištem, koje sam uvjek zamišljao kao
plamteće more ponižavanja, spram kojeg najsnažnija bol nije ništa. I tako se nikad nije

148
Knjigoteka
 daša&bocca

dogodilo da razgovaramo o tim stvarima. Mislim da sam riječ Deus od tebe čuo samo u
otrcanim frazama, nikad stvarno, nikad tako da bi iz toga progovarala vjera. A ipak nisi
učinio ništa protiv nijema dojma da u sebi ne nosiš tek svjetovne zakonike nego i crkvene, iz
kojih je proizišla inkvizicija. Tarrafal, oče, TARRAFAL!

149
Knjigoteka
 daša&bocca

30.

Kasno poslijepodne Silveirin vozač došao je po Gregoriusa. Natovario je baterije i

stvari za kampiranje te uzeo dva pokrivača, na kojima su se nalazili kava, šećer i keksi. U
hotelu su ga nerado pustili da ode. „Foi um grande prazer”, rekoše.
Tijekom noći je kišilo i na automobilima se nahvatala fina prašina koju je donio
pustinjski vjetar. Filipe, vozač, otvori Gregoriusu stražnja vrata velikog, sjajnog vozila.
Dok sam u autu prelazio rukom preko otmjene tkanine sjedala - tu se rodio Pradov plan da
ocu napiše pismo.
Gregorius se sa svojim roditeljima taksijem vozio jedan jedini put, na povratku s
ljetovanja na Tunskom jezeru, gdje je otac uganuo nogu pa zbog prtljage nije išlo
drukčije. Gledao je ocu u potiljak i svejedno vidio da se ne osjeća dobra. Za majku sve je
to bilo kao u bajci, oči su joj se sjajile i najradije ne bi ni izlazila iz automobila.
Filipe ode do vile, a onda do liceja. Put kojim su teretna kola nekoć dovozila stvari za
školsku kuhinju bio je sasvim zarastao u korov. Filipe se zaustavi. - Ovdje? - upita
zaprepašteno. Krupan čovjek s ramenima kao u konja bojažljivo se klonio štakora. U
ravnateljevu uredu polako je hodao pokraj zidova i s kapom u ruci promatrao slike
Isfahana.
- I što radite ovdje? - upita. - Mislim, nije na meni da...
- Teško je to reći - reče Gregorius. - Veoma teško. Znate što je sanjarenje. U neku
ruku, to je to. Ali onda i sasvim drukčije. Ozbiljnije. I lude. Kad životni vijek krene svom
kraju, nikakva pravila više ne vrijede, i onda se čini kao da je čovjek prolupao i da je zreo
za ludnicu. Ali u biti je obrnuto: tamo pripadaju oni koji ne žele prihvatiti da je vremena
sve manje. Oni koji nastavljaju kao da ništa nije bilo. Razumijete li?
- Prije dvije godine imao sam srčani udar - reče Filipe. - Bilo mi je neobično da nakon
toga ponovno odem na posao. Sad mi je to palo na pamet, već sam bio zaboravio.
- Da - reče Gregorius.
Kad je Filipe otišao, na nebu se skupiše oblaci i postade hladno i mračno. Gregorius
uključi grijalicu, upali svjetlo i skuha kavu. Cigarete. Izvukao ih je iz džepa. „Koje su
marke bile cigarete kad ste ono bili prvi put u životu zapalili?” pitao ga je Silveira. Onda
je ustao i vratio se s kutijom istih. „Izvolite. Tu marku pušila je moja žena. Već godinama
leže u ladici noćnog ormarića. S njezine strane kreveta. Nisam ih mogao baciti. Duhan je
sigurno suh kao barut.” Gregorius otvora kutiju i zapali. U međuvremenu je naučio
uvlačiti a da ne zakašlje. Dim je bio oštar i imao je okus spaljena drva. Gregoriusa
preplavi val vrtoglavice, a srce kao da mu stade preskakati.
Kod Jeremije pročita mjesto o kojem je pisao Prado, a potom se vrati na Izaiju: Jer
misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, reče GOSPODIN. Visoko je iznad zemlje
nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.
Prado je shvaćao ozbiljno da je Bog osoba koja može misliti, htjeti i osjećati. Onda je,
kao i kod svake druge osobe, poslušao što govori i zaključio: „S tako umišljenim
karakterom neću imati nikakve veze. Ima li Bog karakter?” Gregorius pomisli na Ruth
Gautschi i Davida Lehmanna i na vlastite riječi o ozbiljnosti poezije, povrh koje veća
ozbiljnost i ne postoji. Ali Bern bijaše daleko.

150
Knjigoteka
 daša&bocca

Vaša nedostupnost, oče. Mama kao prevoditeljica, koja nam je morala prevoditi Vašu
nijemost. Tašto niste sami naučili govoriti o sebi i svojim osjećajima? Ja ću Vam reći: bili ste
previše komotni, hilo je tako divno komotno skrivati se iza južnjačke uloge plemenite glave
obitelji. A uz to uloga patnika škrta na riječima, kod kojeg je nijemost vrlina, dakako
najveća, da se ne žali na bolove. I tako je Vaša bolest bila oprost za nedostatak volje da se
naučite izražavati. Vaša arogancija: drugi su trebali naučiti kako da Vas odgonetnu u
Vašoj tegobi.
Zar niste primijetili koliko ste prokockali samoodređenja, koje čovjek ipak ima samo u
mjeri u kojoj razumije kako da se artikulira u jeziku?
Zar nikad nisi pomislio, papá, da bi svima nama također moglo biti teret što ti nisi
govorio o bolovima i poniženjima pogrbljenih leđa? Da je tvoje nijemo, herojsko trpljenje,
koje nije bilo bez oholosti, za nas moglo biti teže nego da si bar jedanput opsovao ili prolio
suze sažaljenja nad samim sobom, koje bismo ti mi mogli obrisati s očiju? Jer to je značilo:
mi, tvoja djeca, i prije svih ja, tvoj sin, uhvaćeni u krugu tvoje hrabrosti nemamo pravo
žaliti se jer svako takvo pravo - prije nego što bi bilo tko od nas pomislio da ga utuži - tvoja
su hrabrost i tvoja hrabro podnesena patnja upili, progutali i uništili.
Nisi htio sredstva protiv boli, nisi htio izgubiti prisebnost, u tome si bio apodiktičan.
Jednom, kad si mislio da te nitko ne vidi, ja sam te promatrao kroz odškrinuta vrata. Uzeo
si tabletu, a nakon kratkotrajne borbe stavio si u usta i drugu. Kad sam nakon nekog
vremena opet pogledao, sjedio si u naslonjaču, s glavom na jastuku i naočalama u krilu,
usta napola otvorenih. Naravno da je to bilo nezamislivo: ali kako bih rado bio ušao i
pomilovao te!
Ni jedan jedini put nisam te vidio da plačeš, nepromijenjena izraza lica stajao si s nama
kad smo pokapali Cariosa, našeg voljenog psa - i ti si ga volio. Nisi bio bezdušan, daleko od
toga. Ali zašto si se cijeli život pretvarao kao da je duša nešto čega bi se moralo stidjeti,
nešto nedolično, mjesto slabosti koje moramo držati skrivenim, gotovo pod svaku cijenu?
Kroz tebe smo svi odmalena naučili da smo u prvom redu tijela i da u našim mislima
nema ničeg što prije toga nije bilo u tijelu. A onda - kakva li paradoksa! - ti si nam uskratio
svaku naobrazbu u nježnosti, tako da nismo mogli povjerovati da si se mami približio
dovoljno da nas začneš. „Nije to bio on”, rekla je jednom Mélodie, to je bila Amazona.” Samo
jedanput sam osjetio da si znao što je to žena: kad je ušla Fátima. Ništa na tebi nije se
promijenilo, a promijenilo se sve. Što je magično polje - tada sam shvatio prvi put.
To je bio kraj pisma. Gregorius vrati listove u omotnicu. Pritom zamijeti jednu
bilješku, napisanu olovkom na poleđini posljednjeg lista. Što sam znao o tvojoj fantaziji?
Zašto znamo tako malo o fantazijama roditelja? Što znamo o nekome ako ne znamo ništa o
slikama koje mu pruža mašta? Gregorius spremi omotnicu i ode do Joãa Eçe.

151
Knjigoteka
 daša&bocca

31.

Eça je imao bijele figure, ali nije počeo. Gregorius je skuhao čaj i natočio svakome po
pola šalice. Pušio je jednu od cigareta koje je Silveirina žena ostavila u spavaćoj sobi.
João Eça također je pušio. Pušio je, pio i nije govorio ništa. Sumrak se spuštao nad grad,
još malo i zvonit će na večeru.
- Ne - reče Eça kad je Gregorius otišao do prekidača. - Ali zaključajte vrata.
Ubrzo se smračilo. Žar Eçine cigarete povećavao se i smanjivao. Kad je napokon
počeo govoriti, zvučalo je kao da je, kao kod nekog glazbala, na usne stavio prigušivač, od
kojeg mu riječi nisu postale samo nježnije i tamnije nego i grublje.
- Djevojka. Estefânia Espinhosa. Ne znam što znate o tome. Ali siguran sam da ste čuli
za nju. Dulje me već želite o tome pitati. Osjećam to. Ne usuđujete se. Od posljednje
nedjelje razmišljam o tome. Bolje je da vam ispričam svoju priču. Ona je, mislim, samo
dio istine. Ako ovdje postoji istina. Ali taj dio trebate znati. Ma što rekli drugi.
Gregorius dolije čaja. Eçine ruke drhtale su dok je govorio.
- Radila je na pošti. Pošta je važna za Otpor. Pošta i željeznica. Bila je mlada kad ju je
O’Kelly upoznao. Dvadeset tri ili dvadeset četiri. Bilo je to 1970., u proljeće. Imala je
nevjerojatno pamćenje. Nije zaboravljala ništa, ni što je vidjela ni što je čula. Adrese,
telefonske brojeve, lica. Postojala je šala o telefonskom imeniku koji je znala napamet.
Zbog toga nije bila umišljena. „Zar vi to ne možete?” govorila bi. „Ne razumijem kako
čovjek može biti toliko zaboravan.” Njezina majka bijaše pobjegla ili je umrla veoma
rano, ne sjećam se više, a oca su joj jednog jutra uhitili i odveli, bio je željezničar i
sumnjičili su ga zbog sabotaže.
Postala je Jorgeova djevojka. Bio je lud za njom, zabrinuli smo se zbog toga, takvo što
je uvijek opasno. Voljela ga je, ali nije bio njezina strast. To ga je mučilo, bio je
razdražljiv, bolesno ljubomoran. „Bez brige”, govorio bi kad bih ga zamišljeno pogledao,
„nisam ja početnik, baš kao ni ti.”
Škola za nepismene bila je njezina ideja. Briljantno. Salazar je pokrenuo kampanju
protiv nepismenosti, učenje čitanja bila je domoljubna dužnost. Organizirali smo
prostoriju i stavili u nju stare klupe i katedru. Veliku zidnu ploču. Djevojka je nabavila
sve nastavne materijale koji su postojali, slike uz slova, takve stvari. U razredu
nepismenih može sjediti svatko, svake dobi. To je bio trik: nitko nije trebao opravdavati
svoju prisutnost, osim toga, spram njuškala moglo se inzistirati na diskreciji, ta
nedostatak je ne znati čitati. Estefânia je slala pozive, provjeravala da nisu otvarani, iako
je unutra stajalo samo: Vidimo se u petak? Pusa, Noëlia; ime iz mašte bilo je znak
raspoznavanja.
Sastajali smo se, dogovarali akcije. Ako bi se pojavio netko iz P. I. D. E.-a, ili uopće
neko strano lice, djevojka bi jednostavno posegnula za kredom, a ploču je bila tako
pripremila kao da smo usred nastave. I to je bio dio trika: mogli smo se sastajati javno,
nismo se trebali skrivati. Plesali smo svinjama na nosu. Nije bilo ničega smiješnog u
Otporu. Ali katkada smo se smijali.
Estefânijino pamćenje bilo nam je sve važnije. Ništa nije trebalo zapisivati pa za
nama nisu ostajali pisani tragovi. Cijela mreža nalazila se iza njezina čela. Katkada bih
razmišljao ovako: „Što ako joj se dogodi kakva nesreća?” Ali bila je tako mlada i tako
lijepa, sam rascvali život. Potisnuo bih svoje misli pa bismo nastavili i bilježili uspjeh za
uspjehom.
152
Knjigoteka
 daša&bocca

Jedne večeri, bilo je to ujesen 1971., Amadeu je ušao u prostoriju. Bio je očaran čim
ju je vidio. Kad se skup razišao, otišao je do nje i razgovarali su. Jorge je čekao dolje na
vratima. Jedva da je pogledala Amadeua. Spustila je pogled. Vidio sam što će biti.
Ništa se nije dogodilo. Jorge i Estefânia ostali su zajedno. Amadeu više nije dolazio na
sastanke. Poslije sam doznao da je odlazila k njemu u ordinaciju. Bila je luda za njim.
Amadeu ju je odbijao. Bio je lojalan O’Kellyju. Odan do samozatajnosti. Taj napeti mir
potrajao je cijelu zimu. Katkad smo viđali Jorgea s Amadeuom. Nešto se promijenilo,
nešto neshvatljivo. Kad bi hodali jedan uz drugog, činilo se da ne idu više ukorak kao
nekad. Kao da im je zajedništvo postalo naporno. Nešto se promijenilo i između O’Keliyja
i djevojke. Svladavao se, ali tu i tamo zabljesnula bi razdraženost, on bi je ispravljao, ali
bi ga njezino pamćenje opovrgnulo pa bi izašao. Možda bi i tako došlo do drame, ali bila
bi bezazlena u usporedbi s onim što se dogodilo potom.
Krajem veljače jedan Mendesov sluga upao je na sastanak. Nečujno je otvorio vrata i
stajao u prostoriji, bio je inteligentan i opasan čovjek, poznavali smo ga. Estefânia je bila
nevjerojatna. Tek što ga je vidjela, prekinula je rečenicu, a bilo je riječi o jednoj opasnoj
operaciji, posegnula za kredom i štapom i docirala o ç-u, točno se sjećam, bila je riječ o ç-
u. Badajoz - tako se čovjek zvao, baš kao i španjolski grad - sjedne. Dandanas čujem
škripanje klupe u potpunoj tišini. Estefânia svuče jaknu, iako je u prostoriji bilo
prohladno. Za svaki slučaj, uvijek se odijevala zavodnički kad bismo se sastajali. Golih
ruku i prozirne bluze bila je... Čovjek bi na mjestu izgubio razum. O’Kelly bi to mrzio.
Badajoz prekriži noge.
Dražesnim pokretom tijela Estefânia prekine navodni nastavni sat.
„Do sljedećeg puta”, reče. Ljudi ustadoše, mučno samosvladavanje bilo je više nego
očito. Pokraj mene ustade profesor glazbe, kojemu je Estefânia odlazila na sate. Badajoz
mu priđe. Znao sam, znao sam da je to bila katastrofa.
„Nepismeni profesor”, reče Badajoz i lice mu se razvuče u podmukao, odvratan
cerek, ,,e, to je nešto novo. Čestitam na obrazovnom doživljaju.”
Profesor problijedi i prijeđe si jezikom preko suhih usana. Ali s obzirom na
okolnosti, dobro se držao.
„Nedavno sam upoznao nekog tko nikad nije naučio čitati i pisati. Znao sam za
tečajeve koje drži senhora Espinhosa, ona je moja učenica, i htio sam vidjeti kako to
izgleda prije nego što dotičnom predložim da se ovdje upiše.”
„Aha”, reče Badajoz. „Kako mu je ime?”
Bio sam sretan što su drugi nestali. Nisam imao nož kod sebe i proklinjao sam se
zbog toga.
„João Pinto”, reče profesor.
„Kako originalno”, cerio se Badajoz. „A adresa?”
Adresa koju je naveo profesor, nije postojala. Pozvali su ga i zadržali. Estefânia nije
više odlazila kući. Zabranio sam joj da stanuje kod O’Kellyja. „Urazumi se”, rekao sam
mu, „to je preopasno, ako otkriju nju, otkrili su i tebe.”
Smjestio sam je kod svoje stare tete.
Amadeu me zamolio da ga posjetim u ordinaciji. Razgovarao je s Jorgeom. Bio je
posve smeten. Sasvim izvan sebe. Na onaj tihi, blijedi način koji mu je bio svojstven.
„Hoće je ubiti”, reče gotovo nečujno, „nije on to rekao tim riječima, ali jasno je: hoće
ubiti Estefâniju. Da joj se izbriše pamćenje prije nego što je uhite. Zamisli: Jorge, moj
stari prijatelj, Jorge, moj najbolji prijatelj, moj jedini istinski prijatelj. Poludio je pa sad
hoće žrtvovati ženu koju voli.” „Riječ je o mnogo ljubavi”, govorio je neprestance. „Jedan

153
Knjigoteka
 daša&bocca

život naspram mnogih, to je njegova računica. Pomozi mi, moraš mi pomoći, to se ne

smije dogoditi.”
Da to nisam oduvijek znao - vjerojatno bi mi u tom razgovoru postalo jasno: Amadeu
ju je volio. Nisam, naravno, mogao znati kako je bilo s Fátimom, ta vidio sam njih dvoje
samo tada u Brightonu, a ipak sam bio siguran: ovo sad bilo je nešto sasvim drukčije,
divlje, užarena lava pred erupciju. Amadeu je ipak bio hodajući paradoks: samosvjestan i
neustrašiva nastupa, a ispod toga netko tko neprestance osjeća na sebi pogled drugih i
pati zbog toga. Zato je i došao k nama, htio se obraniti od optužbi zbog Mendesa.
Estefânia je, mislim, bila njegova prilika da napokon izađe iz sudnice na slobodno, vrelo
poprište života i da taj jedan jedini put živi sasvim prema svojim željama, svojim
strastima, i da sve drugo pošalje k vragu.
Znao je za tu mogućnost, u to sam siguran, poznavao je sebe prilično dobro, bolje
nego većina, ali postojala je i barijera, ta čelična barijera lojalnosti spram Jorgea. Amadeu
je bio najlojalniji čovjek u svemiru, odanost je bila njegova religija. Bila je to lojalnost
protiv slobode i malo sreće, ništa manje. Usprotivio se bio unutarnjoj lavini žudnje i
odvraćao svoj gladan pogled kad bi vidio djevojku. Htio je da Jorgeu i dalje može
pogledati u oči a ne da se četrdeset godina staro prijateljstvo uruši zbog tlapnje, ma
koliko razorna ona bila.
A sad mu je Jorge htio oduzeti djevojku koja mu nikad nije pripadala. Htio je uništiti
labilnu unutarnju ravnotežu koja je postojala između odanosti i zanijekane nade. To je
bilo previše.
Razgovarao sam s O’Kellvjem. Zanijekao je da je rekao ili samo natuknuo takvo što.
Na neobrijanu licu vidjele su mu se crvene mrlje i bilo je teško reći jesu li imale više veze
s Estefânijom ili s Amadeuom.
Lagao je. Ja sam to znao, a on je znao da znam.
Počeo je piti, osjećao je da mu Estefânia izmiče, s Amadeuom ili bez njega, a to nije
više mogao izdržati.
„Možemo je odvesti izvan zemlje”, rekao sam.
„Uhvatit će je”, reče on. „Profesor je dobrohotan, ali nije dovoljno snažan, slomit će
ga, a onda će znati da se sve nalazi iza njezina čela pa će je goniti, upotrijebit će sve što
imaju, to im je previše važno, zamisli, cijela lisabonska mreža, nitko od njih neće sklopiti
oka dok je ne uhvate, a oni su ipak vojska.”
Njegovateljice su zbog večere kucale na vrata i vikale, ali Eça ih je ignorirao i
nastavio govoriti. U sobi je bilo mračno, a njegov glas Gregoriusu je zvučao kao da dopire
iz nekog drugog svijeta.
- Ovo što ću sad reći, šokirat će vas: Razumio sam O’Keliyja. Razumio sam njega i
njegove argumente, jer to su bile dvije različite stvari. Da su joj ubrizgali nešto i provalili
u njezino pamćenje, svi bismo nadrapali, otprilike dvije stotine ljudi. Da su zatim krenuli
ispitivati svakog ponaosob, bilo bi nas i mnogostruko više. To se nije moglo ni zamisliti.
Dovoljno je bilo pokušati i već bi čovjek rekao: „Ona mora otići.”
U tom smislu razumio sam O’Keliyja. I danas vjerujem: bilo bi to ubojstvo koje bi se
dalo opravdati. Tko tvrdi suprotno, olakšava si stvar. Nedostatak mašte, rekao bih. Želja
za čistim rukama kao vrhovni princip. To me odbija.
Mislim, Amadeu u vezi s tim nije mogao jasno misliti, vidio je pred sobom njezine
žarke oči, neobičan, gotovo azijatski ten, zarazan smijeh i lelujav hod, i jednostavno nije
htio da se sve to ugasi, on to nije mogao htjeti i sretan sam što nije, jer sve bi drugo od
njega napravilo monstruma, monstruma u nijekanju samog sebe.

154
Knjigoteka
 daša&bocca

O’Keliyja sam, naprotiv, sumnjičio da u tome vidi i izbavljenje, izbavljenje od muke

da je više ne može zadržati, a zna da je strast vuče k Amadeuu. I u tome sam ga razumio,
ali u sasvim drugom smislu, jer na to nisam mogao gledati s odobravanjem. Razumio
sam ga, jer sam u njegovu osjećaju prepoznavao sebe. Prošlo je otad mnogo vremena, ali
i ja sam izgubio ženu zbog nekog drugog, ženu koja je u moj život unijela glazbu, ne
Bacha, kao kod O’Kellyja, nego Schuberta. Znao sam što znači sanjati o takvu izbavljenju i
znao sam koliko čovjek može tražiti izliku za takav plan.
I upravo zato sam u posljednji tren spriječio O’Kellyja u njegovoj nakani. Pokupio
sam djevojku iz skrovišta i odveo je u Plavu ordinaciju. Adriana me zbog toga mrzila, ali
ona me mrzila i prije, jer za nju sam bio čovjek koji joj je zbog Pokreta otpora oteo brata.
Razgovarao sam s ljudima koji su poznavali planine na granici i instruirao Amadeua.
Nije ga bilo tjedan dana. Kad se vratio, razbolio se. Estefâniju nikad više nisam vidio.
Mene su nedugo zatim uhitili, ali to nije bilo ni u kakvoj vezi s njom. Navodno je
došla na Amadeuov pogreb. Mnogo godina poslije čuo sam da se zaposlila u Salamanci,
kao docentica na katedri za povijest.
S O’Kellyjem deset godina nisam progovorio ni riječi. Danas opet možemo
razgovarati, ali ne tražimo jedan drugog. On zna što sam tada mislio, a to baš i ne
pojednostavnjuje stvar.
Eça je snažno izvlačio dim iz cigarete, žar je izjedao papir, koji se u tami svijetlo
bljeskao. Zakašljao se.
- Svaki put kad me Amadeu posjetio u zatvoru, padao sam u iskušenje da ga pitam za
O’Kellyja, za njihovo prijateljstvo. Nisam se usudio. Amadeu nikad nikome nije prijetio,
takav je bio njegov kredo. Ali on je mogao biti prijetnja a da toga ne bude ni svjestan.
Prijetnja da će puknuti pred tuđim očima. Jorgea, naravno, također nisam mogao pitati.
Možda danas, nakon više od trideset godina, ne znam. Može li jedno prijateljstvo
preživjeti takvo što?
Kad sam izašao iz zatvora, tragao sam za profesorom. Od dana uhićenja nitko o
njemu ništa više nije čuo. Proklete svinje. Tarrafal. Jesti li čuli za Tarrafal? Mislio sam da
ću i ja završiti ondje. Salazar je bio senilan, a ljudi iz P. I. D. E.-a radili su što su htjeli.
Mislim da je bila puka slučajnost što se to nije dogodilo, jer slučaj je brat samovolje. Da
se dogodilo, odlučio sam, glavu bih si smrskao o zid ćelije.
Šutjeli su. Gregorius nije znao što reći.
Naposljetku Eça ustane i upali svjetlo. Protrljao je oči i povukao potez otvaranja, isti
onaj koji je vukao uvijek. Igrali su do četvrtog poteza, a onda Eça gurne ploču u stranu.
Obojica ustadoše. Eça izvuče ruke iz džepova pletena prsluka. Priđoše jedan drugome i
zagrliše se. Eçino tijelo zadrhti. Hrapav zvuk animalne snage i bespomoćnosti otme mu
se iz grla. Onda omlohavi i uhvati se za Gregoriusa. Gregorius ga pomiluje po glavi. Kad je
tiho otključao vrata, Eça je stajao na prozoru i gledao u noć.

155
Knjigoteka
 daša&bocca

32.

Gregorius je stajao u salonu Silveirine kuće i promatrao niz fotografija, snimaka

nekog velikog slavlja. Većina gospode nosila je sve čana odijela, a dame večernje haljine,
čijim su skutima mele sjajan parket. Vidio se i José António da Silveira, mnogo godina
mladi, u pratnji svoje žene, raskošne plavuše koja je Gregoriusa podsjećala na Anitu
Ekberg u Fontani di Trevi. Djeca, njih možda osmero, ganjala su se ispod jednog od
beskrajnih stolova s bifeom. Nad jednim stolom vidio se obiteljski grb, srebrni medvjed s
crvenom lentom. Na drugoj slici svi su sjedili u salonu i slušali mladu ženu kako svira na
klaviru, alabastarnu ljepoticu koja je izdaleka nalikovala na bezimenu Portugalku s
Kirhenfeldskog mosta.
Gregorius je nakon dolaska u vilu dugo sjedio na krevetu i čekao da se utiša
potresenost zbog rastanka od Joãa Eçe. Hrapav zvuk iz njegova grla, suh jecaj, vapaj
upomoć, sjećanje na mučenje ili sve to zajedno - nikad više neće nestati iz njegova
sjećanja. Poželio je da u sebe može sasuti toliko vrela čaja da njime odnese bol iz Eçinih
prsa.
U svijest mu se polako vratiše pojedinosti iz priče o Estefâniji de Espinhosi.
Salamanca, postala je docentica u Salamanci. Pred njim se pojavi kolodvorska ploča sa
srednjovjekovno mračnim imenom. Potom ploča nestane, a on pomisli na scenu koju mu
je opisao pater Bartolomeu: kako su O’Kelly i žena, ne pogledavši se, išli jedno prema
drugome, a onda zastali na Pradovu grobu. „Činjenica da su izbjegavali međusobne
poglede stvorila je među njima veću blizinu nego što bi je moglo stvoriti da su se
pogledali.”
Naposljetku Gregorius raspakira kovčeg i postavi knjige na policu. U kući je bilo
veoma tiho. Julieta, kućna pomoćnica, otišla je, ostavivši mu na kuhinjskim stolom
poruku na kojoj je napisala gdje će pronaći jelo. Gregorius nikad prije nije bio u takvoj
kući i sve mu se činilo zabranjenim, čak i zvuk vlastitih koraka. Išao je od prekidača do
prekidača i palio svjetla. U blagovaonici, gdje su zajedno večerali. U kupaonica. Bacio je
kratak pogled čak i u Silveirinu radnu sobu, samo da odmah potom zatvori vrata.
Sad je stajao u salonu gdje su pili kavu i izgovorio u prostor riječ nobreza, svidjela
mu se, svidjela mu se neobično jako, tako da ju je neprestance ponavljao. I riječ plemstvo
uvijek mu se sviđala, to mu je tek sad doprlo do svijesti, bila je to riječ u koju je stvar
utjecala, ili obrnuto. De l’Arronge - Florenceino djevojačko prezime nikad ga nije poticalo
da razmišlja o plemstvu, a ni njoj nije bilo stalo do toga. Lucien von Graffenried: To je
bilo nešto drugo, staro bernsko plemstvo, pritom je mislio na plemenite, besprijekorne
strukture od pješčanika, na zavoj Ulice pravde i na to da je postojao jedan von
Graffenried, koji je u Beirutu igrao nejasnu ulogu.
I, naravno, Eva von Muralt. Nevjerojatna. Bila je to samo kučna zabava na koju je bio
pozvan s ostalim učenicima, ni na koji način usporediva sa Silveirinim fotografijama, a
ipak, u prostorijama s visokim tavanicama on se znojio od uzbuđenja. „Nevjerojatno!”
rekla je Eva kad ju je jedan dječak pitao može li se kupiti plemićka titula. „Nevjerojatno!”
uzviknula je i kad je Gregorius na kraju zabave htio prati posude.
Silveirina zbirka gramofonskih ploča bila je prašna. Kao da je razdoblje njegova
života, u kojem je glazba igrala ulogu, odavna prošlo. Gregorius pronađe Berlioza, Les
Nuits d’Eté, La Belle Voyageuse i La Mort d’Ophélie, glazbu koju je Prado volio jer ga je

156
Knjigoteka
 daša&bocca

podsjećala na Fátimu. „Estefânia je bila njegova prilika da napokon izađe iz sudnice na

slobodno, vrelo poprište života.”
Maria João. Morao je napokon pronaći Mariju João. Ako je netko znao što se događalo
tada u bijegu i zašto se Prado razbolio nakon povratka, onda je to bila ona.
Proveo je nemirnu noć u kojoj je osluškivao svaki neuobičajen zvuk. Konfuzne slike
iz sna: sve je vrvjelo od plemenitih žena, limuzina i vozača. I gonili su Estefâniju. Gonili
su je a da on nije vidio ni jednu jedinu sliku tog lova. Probudio se podivljala srca, morao
se boriti s vrtoglavicom, a u pet sati je s drugim pismom, koje mu je donijela Adriana,
sjeo za kuhinjski stol.

Cijenjeni moj, dragi sine,

tijekom godina počinjao sam i bacio tolika pisma upućena tebi da više ne znam koje je
ovo po redu. Zašto je to tako teško?
Možeš li zamisliti kako je to imati sina koji je blagoslovljen tolikom budnošću i tolikim
darom? Rječita sina, zbog kojega njegov otac ima osjećaj da mu preostaje samo još
nijemost, da ne bi zvučao kao početnik? Kao student prava bio sam na glasu da dobro
baratam riječima. A u obitelj Reis, obitelj tvoje majke, uveli su me kao elokventna
odvjetnika. Moji govori protiv Sidónija Paisa, galantnog obmanjivača u uniformi, a u
obranu Teófila Brage, čovjeka s kišobranom u tramvaju, ostavili su dojam. Kako se dakle
dogodilo da zanijemim?
Imao si četiri godina kad si s prvom knjigom došao k meni, kako bi mi pročitao dvije
rečenice: „Lisabon je naš glavni grad. Prekrasan je to grad.” Bila je subota poslijepodne,
nakon snažne kiše, kroz otvoren prozor dopirao je sparan, težak zrak, natopljen mirisom
vlažna cvijeća.
Pokucao si, pomolio glavu i pitao: „Imaš li minutu?” Kao što se odrastao sin plemenite
kuće s poštovanjem približava glavi obitelji i moli za audijenciju. Starmalo ponašanje mi se
svidjelo, ali u isti mah bio sam prestrašen. Što smo učinili da nisi utrčao poput druge djece?
Tvoja majka nije mi rekla ništa o knjizi i ja sam ostao zabezeknut kad si mi pročitao
rečenice bez imalo zastajkivanja i s jasnim glasom recitatora. A tvoj glas nije bio samo
jasan, nego i prepun ljubavi prema riječima, tako da su dvije jednostavne rečenice zvučale
kao poezija. (Bedasto je, ali katkada bih pomislio da se u njima nalazi ishodište tvoje čežnje
za domom, u kojoj si se sviđao samom sebi a da ona zbog toga nije bila manje prava; istina,
nikad prije nisi bio izvan Lisabona i nisi mogao poznavati čežnju za domom pa si je tako
zasigurno osjećao prije nego što si je mogao osjetiti, ali tko zna, od tebe se može očekivati
svašta, pa i takve stvari koje se uopće ne mogu misliti.)
Sjajna inteligencija ispunila je prostor i još se sjećam da sam pomislio: Kako slabo
jednostavnost rečenica pristaje njegovoj pameti! Poslije, kad sam opet bio sam, ponos se
izmaknuo pred jednom drugom mišlju: Njegov duh bit će odsad kao svijetao reflektor, koji
nemilosrdno osvjetljava sve moje slabosti. Mislim da je to bio početak mog straha od tebe.
Jer da, bojao sam te se.
Kako je teško za oca da opstane pred svojom djecom! I kako je teško podnijeti misao da
se sa svim svojim slabostima, sljepilom, zabludama i kukavštinom upisuje u njihove duše!
Isprva bi me ta misao spopadala kad bih razmišljao o nasljeđivanju Behterevljeve bolesti
koje ste, hvala Bogu, ostali pošteđeni. Poslije sam više mislio na dušu, našu unutarnju
stranu, koja je prijemčiva za dojmove poput voštane ploče i zapisuje sve seizmografskom
točnošću. Stajao sam pred ogledalom i mislio: Što će ovo strogo lice učiniti u njima?

157
Knjigoteka
 daša&bocca

Ali nitko nije kriv za svoje lice! Nije, nije, jer ne mislim ja na jednostavnu fizionomiju.
Ali tu se ne može mnogo učiniti. Mi nismo kipari crta svog lica i nismo redatelji svoje
ozbiljnosti, svog smijeha i plača.
Iz prvih dviju rečenica nastale su stotine, tisuće, milijuni. Katkada se činilo da ti knjige
pripadaju kao ruke koje ih drže. Jednom, kad si čitao vani na stubama, lopta neke djece
koja su se igrala zalutala je k tebi. Tvoja ruka odvojila se od knjiga i vratila loptu. Kako li je
taj pokret ruke bio čudan!
Volio sam te kao onog koji čita, jako sam te volio, lako si mi postao sablastan u svojoj
gorljivoj žudnji za čitanjem.
Još sablasniji bio si mi u maru s kojim si nosio svijeće k oltaru. Za razliku od tvoje
majke, ja ni trenutka nisam vjerovao da bi mogao postati svećenik. Tvoja je ćud
buntovnička, a buntovnici ne postaju svećenici. Kakav bi dakle naposljetku bio cilj tog
mara, koji bi predmet on potražio za sebe? Da je taj mar posjedovao razornu snagu, to je
bilo očito. Bojao sam se eksplozije koju hi mogao iznjedriti.
Osjetio sam taj strah kad sam te vidio na sudu. Morao sam osuditi kradljivicu i poslati
je u zatvor, zakon je to zahtijevao. Zašto si me za stolom gledao kao mučitelja? Ukočio sam
se od tvog pogleda i nisam mogao govoriti. Zar imaš bolju ideju, što da radimo s
kradljivcima? Imaš li je?
Gledao sam kako rasteš, divio se svježini tvoga duha, slušao tvoje kletve protiv Boga.
Nisam volio tvog prijatelja Jorgea, anarhista se bojim, ali bio sam sretan da imaš prijatelja,
dječak kao ti, moglo je ispasti i sasvim drukčije, tvoja majka sanjala te je blijeda i tiha iza
zidina ustanove. Strašno se prepala zbog teksta tvog govora povodom završetka škole.
„Bogohulni sin, čime sam to zaslužila?” rekla je.
I ja sam pročitao taj tekst. I ponosio sam se! I zavidio ti! Zavidio zbog samostalnosti
tvog mišljenja i uspravna hoda koji su progovarali iz svakog retka. Bili su poput svijetla
obzorja, koje bih i sam bio rado dosegnuo, ali to nikad neću moći jer za to je olovna sila
teža mog odgoja bila prevelika. Kako sam ti mogao objasniti svoju ponosnu zavist? A da se
ne učinim malim, manjim još i stisnutijim nego što sam to ionako već bio?

Bilo je ludo, pomisli Gregorius: Dvojica muškaraca, otac i sin, stanovali su na

suprotstavljenim brežuljcima u gradu kao suparnici u antičkoj drami, povezani
arhaičnim strahom jedan od drugog i naklonošću za koju nisu pronašli riječi. Pisali su
jedan drugome pisma koja se nisu usudili odaslati. Sputani u nijemosti koju jedan kod
drugog nisu razumjeli i slijepi spram činjenice da je jedna nijemost izazivala drugu.
- I milostiva gospođa katkada bi sjedila ovdje - reče Julieta, kad je došla kasno
prijepodne i zatekla ga za kuhinjskim stolom. - Ali nije čitala knjige, samo časopise.
Odmjerila ga je.
- Zar niste dobro spavali? Da nešto nije u redu s krevetom?
- Dobro mi je - reče Gregorius - već dugo mi nije bilo tako dobro.
- Sretna sam što je sad još netko u kući - reče ona - senhor da Silveira postao je tako
tih i zatvoren.
- „Mrzim hotele” - rekao je nedavno, dok sam mu pomagala da spremi stvari. „Zašto
nastavljam? Možeš li mi to reći, Julieto?”

158
Knjigoteka
 daša&bocca

33.

Cecília mu reče da je najneobičniji učenik kojeg je ikad imala.

- Znate više književnih riječi od većine ljudi u tramvaju, ali kad hoćete psovati,
kupovati ili rezervirati putnu kartu, nemate pojma. O flertovanju da i ne govorimo. Ili
biste znali što biste mi morali reći?
Zimogrozno navuče zelenu stolu na ramena.
- A posjedujete i najsporiju duhovitost koju sam ikad susrela. Spor, ali ipak duhovit -
nikad ne bih pomislila da je to moguće. Ali kod vas...
Pod njezinim prijekim pogledom Gregorius izvuče gramatiku i upozori je na
pogrešku.
- Da - reče ona i zeleni rupčić napuhne joj se pred usnama - ali katkada je ono
nemarno zapravo ono pravo. Sigurno je i kod Grka bilo tako.
Na putu prema Silveirinoj kući Gregorius preko puta O’Kellyjeve ljekarne popije
kavu. Povremeno bi kroz staklo izloga vidio ljekarnika kako puši. „Bio je lud za njom”,
čuo je Joãa Eçu kako govori. „Voljela ga je, ali nije bio njezina strast. To ga je mučilo, bio
je razdražljiv, bolesno ljubomoran.”

Ali kad pokušamo shvatiti nekog u njegovoj nutrini? Je li to putovanje koje jednom
dospijeva do svog kraja? Je li duša mjesto činjenica? ili su pretpostavljene činjenice samo
varljive sjene naših priča?

U tramvaju za Belém odjednom osjeti da će se njegovi osjećaji prema gradu

promijeniti. Dotad, Lisabon je bio isključivo mjesto njegovih istraživanja, a vrijeme, koje
je pretjecalo kroz njega, uobličilo se u nakani da dozna što više o Pradu. Kad se sad
zagledao kroz prozor tramvaja, vrijeme, u kojem je vozilo škripavo i uz cvilež puzalo,
pripadalo je samo njemu, bilo je to jednostavno vrijeme u kojem je on, Raimund
Gregorius, živio svoj novi život. Ponovno se vidio kako stoji u bernskom tramvajskom
depou i pita što je sa starim tramvajima. Prije tri tjedna imao je osjećaj da se ovdje vozi
kroz Bern svog djetinjstva. Sad se vozio kroz Lisabon i samo kroz Lisabon. Osjetio je
kako se u njegovoj dubini nešto preslaguje.
Iz Silveirine kuće nazvao je gospodu Loosli i izdiktirao joj novu adresu. Onda je
nazvao hotel i doznao da je stigla perzijska gramatika. Balkon je bio osvijetljen toplim
proljetnim suncem. Slušao je ljude na ulici i začudio se koliko toga razumije. Odnekud je
dopirao miris jela. Pomislio je na sićušni balkon svog djetinjstva, nad kojim su se
protezali oblaci odbojnih kuhinjskih mirisa. Kad je poslije u sobi Silveirina sina legao pod
pokrivač, zaspao je nakon nekoliko trenutaka i zatekao se na natjecanju iz duhovitosti,
na kojem je pobjeđivao onaj najsporiji. S nevjerojatnom Evom von Muralt stajao je kraj
sudopera i prao posuđe nakon zabave. Naposljetku je sjedio u Kägijevu uredu i satima
nazivao u daleke zemlje u kojima nitko nije dizao slušalicu.
I u Silveirinoj kući vrijeme je počelo pripadati njemu. Prvi put otkako je bio u
Lisabonu uključio je televizor i pogledao večernje vijesti. Sasvim se približio televizoru,
da između njega i riječi bude što je moguće manja udaljenost. Začudio se što se sve
dogodilo u međuvremenu i kako je drukčiji bio isječak svijeta koji se ovdje smatrao
važnim. S druge strane, bilo je začuđujuće da je ono poznato ovdje bilo isto kao i kod

159
Knjigoteka
 daša&bocca

kuće. Pomisli: Stanujem ovdje. Vivo aqui. Igrani film koji je uslijedio nije mogao pratiti. U
salonu stavi na gramofon ploču s Berliozovom glazbom, koju je Prado nakon Fátimine
smrti slušao danima. Odjekivala je kroz cijelu kuću. Nakon nekog vremena sjeo je u
kuhinji za stol i pročitao dokraja pismo koje je sudac napisao sinu kojeg se bojao.

Katkada, sine, a sad sve češće, činiš mi se licemjernim sucem koji mi zamjera što i dalje
nosim odoru. Što posve očito zatvaram oči pred okrutnošću režima. Tada osjećam tvoj
pogled na sebi kao užareno svjetlo. I molim se Bogu da te ispuni razumijevanjem i ukloni iz
tvojih očiju krvičko svjetlucanje. „Zašto mu, kad je riječ o meni, nisi podario više iluzija?”
rado bih mu doviknuo, a bio bi to povik pun srdžbe.
Jer vidiš: ma koliko tvoja fantazija bila velika, pa i prevelika, ti nemaš pojma što bolovi
i pogrbljena kralježnica mogu napraviti od čovjeka. No, dobro, nitko o tome očito nema
pojma, osim onih koji pate. Nitko. Možeš mi predivno objasniti što je to otkrio Vladimir
Behterev. I ja ne bih volio propustiti nijedan od tih razgovora, vrijedni su to sati kad se
osjećam zaštićen kod tebe. Ali onda je gotovo, a ja se vraćam u pakao pogrbljenosti i
trpljenja. A jedno ti očito nikad nije na umu: da se od robova ponižavajuće pogrbljenosti i
neprestanih holova ne može očekivati isto što i od onih koji mogu zaboraviti svoje tijelo i
ostaviti ga za sobom, ne bi li, kad mu se vrate, uživali u njegovim ugodama. Da se od njih
ne može očekivati isto! i da su upućeni na to da to ne moraju govoriti sami, jer kakvo bi to
samo bilo novo poniženje!
Istina - da, istina - sasvim je jednostavna: ne znam kako bih podnio život kad Enrique
ne bi svakog jutra deset minuta do šest došao po mene. Nedjelje - ti nemaš pojma kakva su
one tortura. Katkada subotnjim noćima ne spavam, jer znam kako će biti. Da i subotom u
šest i petnaest ulazim u praznu zgradu - o tome se zbijaju šale. Katkada mislim da iz
nesmotrenosti može proizaći više okrutnosti nego iz svake druge ljudske slabosti. Svako
malo molio sam da mi se za nedjelju dade ključ. Odbijali su. Katkada želim da samo jedan
jedini dan imaju moje bolove, kako bi me razumjeli.
Kad uđem u ured, bolovi malčice popuste pa se čini kao da se prostorija pretvara u
potporanj koji iznutra rasterećuje tijelo. Do malo prije osam u zgradi vlada tišina. Obično
proučavam spise za taj dan, moram biti siguran da neće biti iznenađenja jer njih se čovjek
poput mene boji. Događa se i da čitam pjesme, dah mi se smiruje, čini mi kao da gledam na
pučinu mora, a katkada i to pomaže protiv bolova. Razumiješ li?
„Ali Tarrafal”, reći ćeš. Da, Tarrafal, znam, znam. Zar da zbog toga vratim ključ?
Probao sam, i to ne jedanput. Skinuo sam ga sa svežnja i stavio na pisaći stol. Potom sam
napustio zgradu i hodao ulicama kao da sam to zaista učinio. Udisaje sam usmjeravao
prema leđima, kao što mi je preporučio liječnik, moj dah bivao je sve glasniji i glasniji,
hropćući sam hodao ulicama, vreo od straha da bi se imaginaran čin jednog dana mogao
pretvoriti u stvaran. Košulje mokre od znoja sjedio sam poslije za sudačkim stolom.
Razumiješ li sad?
Nisam samo tebi pisao nebrojena pisma, koja su nestala. Pisao sam i ministru, svako
malo. A jedno od tih pisama stavio sam i u kućnu poštu. Kurira, koji bi ga odnio ministru,
presreo sam na ulici. Bio je ljutit što je morao prekapati po vreći, pogledavao je prema
meni s prezirnom znatiželjom, s kakvom neki ljudi promatraju luđake. Pismo sam bacio
onamo gdje su završila i ostala: u rijeku. Da se spere izdajnička tinta. Razumiješ li sad?
Maria João Flores, tvoja vjerna prijateljica iz školskih dana, razumjela je to. Jednog
dana, kad nisam više mogao podnijeti kako me gledaš, sreo sam se s njom.

160
Knjigoteka
 daša&bocca

„On bi htio da vas može obožavati”, rekla je i stavila svoju ruku na moju, „obožavati i
voljeti, kao što se voli uzor.” „Neću ga gledati kao bolesnika., kojem se oprašta sve”, kaže on.
„To bi bilo kao da više nemam oca.”
„On drugima u svojoj duši pripisuje sasvim određeno mjesto i nemilosrdan je ako tom
mjestu ne odgovaraju. Uzvišen način samoljublja.”
Pogledala me i darovala mi smiješak koji je dopirao iz daleke stepe probuđena života.
„Zašto ne pokušate s bijesom?”
Gregorius posegne za posljednjim listom. Malobrojne rečenice bile su napisane
drugom tintom, a sudac ih je i datirao 8. lipnja 1954. Jedan dan prije svoje smrti.
Hrvanju je došao kraj. Što da ti, sine, kažem za rastanak?
Zbog mene si postao liječnik. Što bi bilo da nije bilo sjene moje tegobe, u kojoj si
odrastao? Tvoj sam dužnik. Ti nisi odgovoran za to što su bolovi ostali i što su slomili otpor.
Ostavio sam ključ u uredu. Sve će svaliti na bolove. Da čovjeka može ubiti i to što je
zakazao - ta misao im je strana.
Hoće li ti moja smrt biti dovoljna?
Gregoriusu postade hladno. Uključio je grijanje. „Malo je nedostajalo da ga Amadeu
vidi, ali mene je neka slutnja natjerala da ga skrijem”, čuo je Adrianu kako govori.
Grijanje nije pomagalo. Uključio je televizor i ostao sjediti pred nekom sapunicom od
koje nije razumio ni riječi. Mogli su isto tako govoriti i kineski. U kupaonici je pronašao
tabletu za spavanje. Kad je počela djelovati, vani se razdanilo.

161
Knjigoteka
 daša&bocca

34.

Postojale su dvije Marije João Flores, koje su stanovale na Campo de Ourique.

Sljedećeg dana, odmah nakon učenja jezika, Gregorius se odveze tamo. Iza prvih vrata na
koja je pozvonio stanovala je mlada žena s dvoje djece, koja joj se držahu za skute. U
drugoj kući dobio je obavijest da je senhora Flores otputovala na dva dana.
U hotelu je preuzeo perzijsku gramatiku i odvezao se u licej. Ptice selice brujale su
nad napuštenom zgradom. Nadao se da će se vreo afrički vjetar vratiti, ali ostalo je na
blagom ožujskom zraku, u kojem se još osjećao dašak zimske oštrine.
U gramatici se nalazila poruka Natalie Rubin: Uspjela sam doći već dovde!
- Pismo je zeznuto - rekla je kad ju je nazvao da joj kaže da je knjiga stigla. Danima
ona ne radi ništa drugo, roditelji se čude njezinoj marljivosti toliko da su je pitali kad
planira putovati u Iran, usput primijetivši da je to u današnje vrijeme ipak malčice
opasno.
Godinu dana prije Gregorius je u novinama pročitao glosu o čovjeku koji je s
devedeset godina počeo učiti kineski. Autor se rugao tom čovjeku. Vi nemate pojma - tom
rečenicom Gregorius je počeo svoje pismo čitatelja.
- Zašto si nečim takvim kvarite dan - pitao je Doxiades vidjevši kako se proždire od
ljutnje. Nije poslao pismo. Ali Doxiadesova nemarnost i te kako mu je zasmetala.
Kad je nekoliko dana prije u Bernu provjeravao prisjeća li se još znakova perzijskog
pisma, u sjećanje mu se nije vratilo previše toga. Ali sad, s knjigom pred očima, išlo je
brzo. Ja sam i dalje ondje, na onom udaljenom mjestu u vremenu, ja odatle nikad nisam
otišao nego živim protegnut u prošlost, ili iz nje, zabilježio je Prado. Tisuće promjena koje
su tjerale vrijeme - kratkotrajne su u usporedbi s tom bezvremenskom sadašnjošću
osjećanja i nestvarne poput sna.
Snop svjetlosti lutao je kroz ured senhora Cortêsa. Gregorius pomisli na tiho lice svog
mrtvog oca. On bi mu se tada rado bio obratio za pomoć, kad ga je uhvatio strah od
perzijske pješčane oluje. Ali nije on bio takav otac.
Dug put prema Belému prevalio je pješice, isplaniravši smjer kretanja tako da je
prošao pokraj kuće u kojoj je živio sudac sa svojom nijemošću, svojim bolovima i svojim
strahom od sinovljeva suda. Cedrovi su stršili u crno noćno nebo. Gregorius pomisli na
ožiljak ispod baršunaste vrpce na Adrianinu vratu. Iza osvijetljenih prozora Mélodie je
išla iz prostorije u prostoriju. Ona je znala jesu li to bili crveni cedrovi. I kakve je veze
imala s činom zbog kojeg bi sud mogao Amadeua optužiti za nanošenje tjelesne ozljede.
Bila je to već treća večer u Silveirinoj kući. Vivo aqui. Gregorius je prošao kroz kuću, a
onda kroz mračni vrt na cestu. Prošetao je kroz četvrt i promatrao ljude kako kuhaju,
jedu ili gledaju televiziju. Kad se vratio na polaznu točku, promatrao je blijedožuto
pročelje i osvijetljene stupove. Otmjena kuća u imućnoj četvrti. Ovdje sad živim. U salonu
je sjeo u naslonjač. Što bi to moglo značiti? Bubenbergov trg nije više mogao dodirnuti.
Hoće li moći trajno dodirivati lisabonsko tlo? Kakav će to biti dodir? I kakvi bi bili
njegovi koraci na tom tlu?
Živjeti trenutak: zvuči tako ispravno, a i lijepo, zapisao je Prado u jednoj od svojih
kratkih bilješki, ali što više to želim, to manje razumijem što znači.
Gregorius se još nikad u životu nije dosađivao. Da netko ne zna što učiniti s
vremenom svoga života: Malo toga smatrao je tako nerazumljivim kao to. Ni sad se nije

162
Knjigoteka
 daša&bocca

dosađivao. Ono što je osjećao u tihoj, prevelikoj kući bilo je nešto drugo. Vrijeme je
stajalo, odnosno ne, nije stajalo, ali ga nije vuklo sa sobom, nije ga nosilo ususret
nikakvoj budućnosti, već je bez dodira i sudjelovanja pretjecalo pokraj njega.
Otišao je u dječakovu sobu i promatrao naslove Simenonovih romana. L’homme qui
regardait passer les trains. To je bio roman prema kojem je snimljen film čije su slike
visjele u izlogu kina Bubenberg. Crno-bijele slike sa Jeanne Moreau. Jučer se navršilo tri
tjedna od ponedjeljka kad je pobjegao. Film je vjerojatno snimljen šezdesetih godina.
Prije četrdeset godina. Koliko je to bilo vremena?
Gregorius je oklijevao da otvori Pradovu knjigu. Čitanje pisama nešto je promijenilo.
Očeva pisma još više nego sinovljeva. Naposljetku ipak počne listati. Nije ostalo previše
stranica koje još nije poznavao. Kako će biti nakon posljednje rečenice? Posljednje
rečenice uvijek se pribojavao, a od sredine neke knjige redovito bi ga mučila misao da će
posljednja rečenica neizbježno doći. Ali ovaj put s njom će biti još teže nego inače. Bit će
kao da puca nevidljiva nit, koja ga je dotad držala u vezi sa španjolskom knjižarom na
Hirschengrabenu. On će odgađati okretanje posljednje stranice i usporiti pogled koliko
god bude moguće, jer čovjek time baš i ne vlada dokraja. Posljednji pogled u rječnik, dulji
nego što bi trebao biti. Posljednja riječ. Posljednja točka. Onda će stići u Lisabon.
Lisabon, u Portugalu.

TEMPO ENIGMÁTICO. ZAGONETNO VRIJEME. Trebalo mi je godinu dana da otkrijem

koliko traje mjesec. Bilo je to u listopadu prošle godine, posljednjeg dana u mjesecu.
Dogodilo se ono što se događa svake godine i što me svejedno svake godine uzruja kao da
to nikad prije nisam doživio: novo, bijede jutarnje svjetlo najavljivalo je zimu. Nije više bilo
vrela sjaja, ni bolna zasljepljivanja, ni užarena daha pred kojim bi čovjek najradije
pobjegao u sjenu. Blago, pomirljivo svjetlo koje je u sebi nosilo kratkoću dana koji su
slijedili. Daleko od toga da bih se tom novom svjetlu suprotstavio kao neprijatelj, kao netko
tko ga s bespomoćnom komičnošću odbija i pobija. Ušteda je to snage, kad svijet izgubi
oštre rubove ljeta i stane nam pokazivati mutnije obrise, koji toliko ne prisiljavaju na
odlučnost.
Ne, nisam se prepao blijedog, mliječnog vela novog svjetla. Prepao sam se činjenice da
slomljeno, oslabljeno svjetlo ponovno naznačuje kraj jednog razdoblja u prirodi i jednog
vremenskog odsječka mog života. Što sam napravio od ožujka, od dana kad bi se šalica na
kavanskom stolu na suncu ponovno ugrijala do te mjere da je nisam mogao uhvatiti za
uho? je li otad proteklo mnogo vremena ili malo? Sedam mjeseci - koliko je to vremena?
U pravilu izbjegavam kuhinju, ona je Anino carstvo, a u njezinu energičnom
žongliranju tavama ima nešto što ne volim. Ali tog dana trebao mi je netko pred kime ću
izraziti svoju nečujnu prestrašenost, makar se i dogodilo da je pritom ne spomenem.
„Koliko traje mjesec?” pitao sam bez ikakva uvoda.
Ana, koja se upravo spremala upaliti plin, puhne u šibicu. „Kako to mislite?”
Celo joj se naboralo kao nekome tko se suočava s nerješivom zagonetkom.
„Kao što kažem: koliko traje mjesec dana?” Oborena pogleda, zbunjeno je trljala ruke.
„No, koji put trideset dana, koji put...”
„To znam”, rekao sam osorno, „ali pitanje glasi: koliko je to vremena?”
Ana posegne za kuhačom, kako bi joj ruke bile zaokupljene nečim.
Jednom sam gotovo mjesec dana njegovala svoju kćer”, rekla je s oklijevanjem i s
obzirnošću psihijatra koji se boji da bi se od njegovih riječi u pacijentu moglo urušiti nešto

163
Knjigoteka
 daša&bocca

što se potom nikako neće moći ponovno izgraditi. „Mnogo puta na dan stubama gore-dolje,
s juhom, koju nisam smjela proliti - to je bilo dugo.”
„A kako je bilo nakon toga, pogledaš li unatrag?”
Sad Ana riskira smiješak u kojem je do izražaja dolazilo olakšanje što joj odgovor očito
nije bio sasvim promašen. „I dalje dugo, ali nekako je onda postalo kraće, ne znam ni
sama.”
„Vrijeme sa svom tom juhom, nedostaje li ti sad?”
Ana je okretala kuhaču, potom iz pregače izvukla maramicu i obrisala nos. „Naravno
da sam je rado njegovala, u to doba uopće nije bila prkosna. Svejedno, ne bih voljela da to
moram doživjeti još jedanput, neprestance sam se bojala, jer nismo znali što se događa i je
li opasno.”
„Mislim na nešto drugo: žališ li što je taj trenutak prošao; što je prošlo vrijeme i što od
njega više ne možeš učiniti ništa?”
„No, da, prošlo je”, reče Ana koja se više nije činila poput zamišljenog liječnika, nego
poput prestrašenog studenta na ispitu.
„Sve je u redu”, rekao sam i krenuo prema vratima. U odlasku čuo sam kako pali novu
šibicu. Zašto sam uvijek bio tako škrt i nezahvalan na riječima drugih, ako je bilo posrijedi
nešto što mi je bilo zaista važno? Odakle potreba da se ono važno rabijatno brani od
drugih, kad mi to nitko i ne želi oduzeti?
Sljedećeg jutra, prvog dana u studenom, otišao sam u zoru do luke na kraju Rue
Auguste, najljepše ulice na svijetu. More se na blijedom svjetlu svitanja doimalo poput
glatke plohe od zagasita srebra. Doživjeti s posebnom budnošću koliko traje mjesec - to je
bila ideja, koja me je bila istjerala iz kreveta. U kavani sam bio prvi. Kad je u šalici ostalo
samo još nekoliko gutljaja, usporio sam, uobičajen ritam ispijanja. Nisam bio siguran što
da učinim kad šalica bude prazna. Taj prvi dan bit će veoma dug ostanem li samo sjediti. A
ono što htjedoh doznati nije bilo koliko traje mjesec dana onima koji ne rade baš ništa. Ali
što je onda bilo to što htjedoh doznati?
Katkada sam tako spor. Tek danas, kad se ponovno prelama svjetlo ranog studenog,
primjećujem da pitanje koje sam postavio Ani - o neopozivosti, prolaznosti, žaljenju i
žalosti - uopće nije bilo ono koje me je mučilo. Pitanje koje sam htio postaviti bilo je sasvim
drukčije: o čemu ovisi da smo mjesec dana doživjeli kao ispunjeno, svoje vrijeme, a ne kao
vrijeme koje je proteklo, koje smo samo otrpjeli i koje nam je prošlo kroz prste pa nam se
čini izgubljenim, propuštenim vremenom, kod kojeg nismo žalosni jer je prošlo, nego zato
što od njega nismo mogli učiniti ništa drugo? Pitanje dakle nije: koliko traje mjesec dana,
nego što bismo u vremenu od jednog mjeseca mogli učiniti za sebe. Kad se to dogodi, da
imam dojam da je taj mjesec bio sasvim moj?
Pogrešno je dakle kad kažem trebalo mi je godinu dana da otkrijem koliko traje
mjesec. Zapravo valja reći: Trebalo mi je godinu dana da otkrijem što sam htio znati kad
sam postavio provokativno pitanje o daljini jednog mjeseca.

Rano poslijepodne sljedećeg dana, kad se vraćao s nastave jezika, Gregorius susretne
Marianu Eçu. Kad je vidio kako skreće iza ugla i prilazi mu, odjednom mu postade jasno
zašto se ustručavao nazvati je: Govorio bi joj o svojim napadajima vrtoglavice, ona bi
glasno razmišljala što bi to moglo biti, a on to ne bi želio čuti.
Predložila je da odu na kavu, a onda je pričala o Joãu.

164
Knjigoteka
 daša&bocca

- Čekao sam ga u subotu cijelo prijepodne - rekao je o Gregoriusu. - Ne znam u čemu

je stvar, ali s njim si mogu olakšati dušu. Ne da bi teret tada nestao, ali nekoliko sati mi je
lakše.
Gregorius je pričao o Adriani i satu, o Jorgeu i šahovskom klubu, i o Silveirinoj kući.
Tek što nije spomenuo i putovanje u Bern, osjeti: to se nije dalo ispričati.
Kad je završio, pitala ga je za nove naočale, pri čemu joj se oči suziše u pogled koji
provjerava,
- Premalo spavate - rekla je. Pomislio je na jutro kad ga je pregledala, a on više nije
mogao ustati iz naslonjača ispred njezina pisaćeg stola. Na detaljan pregled. Na
zajedničku vožnju brodom u Cacilhas i rumeno-zlatni asam koji je poslije pio kod nje.
- U posljednje vrijeme zna mi se zavrtjeti u glavi - rekao je. A nakon kratke stanke
dodao je: - Bojim se.
Sat vremena poslije napustio je njezinu ordinaciju. Još jedanput je provjerila oštrinu
njegova vida i izmjerila mu krvni tlak, morao je raditi čučnjeve i vježbe ravnoteže te joj
do u tančine opisati vrtoglavicu. Onda mu je napisala adresu jednog neurologa.
- Ne čini mi se da je opasno - rekla je - a i ne čudim se uzme li se u obzir koliko se
toga u tako kratkom roku promijenilo u vašem životu. Ali uobičajene stvari valja
provjeriti.
Vidio je prazan četverokut na zidu Pradove ordinacije, gdje je visjela mapa mozga.
Ona primijeti njegovu paniku.
- Tumor bi se manifestirao posve drukčijim ispadima - reče i pomiluje ga po ruci.
Nije bilo daleko od kuće u kojoj je stanovala Mélodie.
- Znala sam da ćete doći još jedanput - reče ona, nakon što mu je otvorila vrata. -
Nakon vašeg posjeta Amadeu je nekoliko dana bio veoma prisutan u mom životu.
Gregorius joj dade da pročita pisma oca i sina.
- To je nepravedno - reče, pročitavši posljednje riječi očeva pisma. - Nepravedno.
Nije pošteno. Kao da ga je Amadeu otjerao u smrt. Njegov liječnik bio je pronicav čovjek.
Tablete za spavanje propisivao mu je samo u malim količinama. Ali papá je umio čekati.
Strpljenje mu je bilo vrlina. Strpljiv kao nijem kamen. Mamã je znala što će se dogoditi.
Ona je uvijek sve znala unaprijed. Nije učinila ništa da to spriječi. „Sad ga više ne boli”,
rekla je dok smo stajali nad otvorenim lijesom. Voljela sam je zbog tih riječi. „I ne mora
se više mučiti”, rekla sam ja. „Da”, reče ona, „ni to.”
Gregorius joj ispriča o svojim posjetima Adriani.
- Nakon Amadeuove smrti više nisam bila u plavoj kući - reče Mélodie - ali ne čudim
se da je Adriana od nje napravila hram u kojem je vrijeme stalo.
- Divila mu se još kao djevojčica. On je bio veliki brat, koji je mogao sve. Koji se
usudio usprotiviti tati. Papá! Godinu dana nakon njegova odlaska na studij u Coimbru
Adriana je prešla na djevojačku školu preko puta liceja. U istu školu koju je pohađala i
Maria João. Ondje je Amadeu bio junak prošlih dana, a ona je uživala u tome da bude
junakova sestra. Svejedno: stvari bi se razvijale drukčije, normalnije, da nije bilo one
drame u kojoj joj je spasio život.
Dogodilo se to kad je Adriani bilo devetnaest godina. Amadeu, koji je bio pred
državnim ispitom, bio je kod kuće i danonoćno sjedio za knjigama. Spuštao se samo na
objede. Na jednom takvom obiteljskom objedu Adriana se zagrcnula.
- Svi smo gledali u svoje tanjure i isprva nismo primijetili ni šta. Iznenada Adriana
ispusti neobičan zvuk, krkljanje, vrat je slegnula rukama, a nogama grčevito udarala o
tlo. Amadeu je sjedio kraj mene, u mislima sav u svojim pripremama za ispit, bili smo se

165
Knjigoteka
 daša&bocca

naviknuli da sjedi s nama kao nijema sablast i slijepo trpa u sebe. Udarila sam ga laktom i
pokazala prema Adriani. On zbunjeno digne pogled. Adrianino lice bilo je ljubičasto i
oteklo, nije više imala zraka, a njezin bespomoćni pogled bio je uperen u Amadeua. Izraz
koji se pojavio na njegovu licu svi smo poznavali, bio je to izraz bijesne koncentracije,
koji bi imao uvijek kad bi se pojavilo nešto teško, što ne bi odmah razumio, jer bio je
naviknut da sve razumije smjesta.
Tad poskoči, sruši stolicu, hitro priskoči Adriani, uhvati je ispod ruku, uspravi je,
okrene tako da su joj leđabila okrenuta prema zidu, potom je uhvati za ramena, udahne
zrak i trgne joj gornji dio tijela silnim trzajem prema natrag. Iz Adrianina grla dopiralo je
prigušeno krkljanje. Inače se ništa nije promijenilo, Amadeu je trgne još dvaput na isti
način, ali komad mesa koji joj je skliznuo u dušnik ni sad se nije pomaknuo.
Ono što se dogodilo potom urezalo nam se svima zauvijek u sjećanje, sekundu po
sekundu, pokret po pokret. Amadeu posjedne Adrianu natrag na stolicu i naredi mi da
dođem. Nagnuo joj je glavu unatrag.
„Drži je čvrsto”, prosiktao je, „najčvršće!”
Onda uzme oštar nož za meso i obriše ga ubrusom. Nama zastade dah.
„Ne!” viknu mamã. „Ne!”
Mislim da je nije ni čuo. Sjeo je na Adrianino krilo i pogledao je u oči.
„Moram ovo učiniti”, rekao je, a ja se i dandanas čudim smirenosti njegova glasa.
„Inače ćeš umrijeti. Makni ruke. Vjeruj mi.”
Adriana skine ruke s vrata. On prstima napipa prazninu između štitaste i prstenaste
hrskavice. Potom vrh noža prisloni uz procjep. Dubok uzdah, kratko zatvaranje očiju i
ubod.
Ja sam se usredotočila na to da Adrianinu glavu držim čvrsto kao u škripcu. Nisam
vidjela kako prska krv, vidjela sam je tek poslije na njegovoj košulji. Adrianino tijelo se
osovi. Da je Amadeu pronašao put do dušnika čulo se po zvižduku kojim je Adriana
polako uvlačila zrak kroz novi otvor. Otvorila sam oči i sva užasnuta vidjela da Amadeu
vrh noža okreće u rani, činilo se kao čin posebne brutalnosti: tek poslije shvatila sam da
je dušnik morao držati otvorenim. Tad Amadeu iz džepa izvuče kemijsku olovku, stisne
je zubima, odvrne gornji dio, iščupa minu pa donji dio utisne u ranu kao iglu vodilju.
Polako je izvlačio oštricu i čvrsto držao kemijsku olovku. Adriana je disala na mahove i
uz glasno zviždanje, ali bila je živa, a boja gušenja polako joj je nestajala s lica.
„Ambulantno vozilo!” naredi Amadeu.
Papá se strese i ode do telefona. Adrianu, iz čijeg je grla stršila kemijska olovka,
odnijeli smo na dvosjed. Amadeu je pomiluje po kosi.
„Nije išlo drukčije”, reče.
Liječnik, koji se pojavio nekoliko minuta poslije, stavi Amadeu ruku na rame.
„Ovo je bilo u posljednji čas”, reče. „Takva prisebnost duha, takva hrabrost, u vašim
godinama.”
Kad je vozilo hitne pomoći otišlo, Amadeu u košulji poprskanoj lavlju sjedne na svoje
mjesto za stolom. Nitko nije rekao ni riječi. Mislim da je to za njega bilo najgore: da nitko
nije rekao ništa. Liječnik je u nekoliko riječi ustanovio da je Amadeu postupio ispravno i
Adriani spasio život. Pa ipak, nitko sad nije rekao ni riječi, a tišina koja je ispunila
blagovaonicu bila je puna užasnute začuđenosti nad njegovom hladnokrvnošću. „Zbog te
tišine osjećao sam se kao koljač”, rekao je godinama poslije. Bilo je to jedini put da smo
razgovarali o tome.

166
Knjigoteka
 daša&bocca

Nikad nije prežalio što smo ga u tom trenutku ostavili tako potpuno sama i njegov
odnos prema obitelji promijenio se zbog toga zauvijek. Rjeđe je dolazio kući, a i onda
samo kao pristojan gost.
Iznenada se tišina rasprsnula i Amadeu je počeo drhtati. Prekrio je lice rukama i još
danas mogu čuti suho jecanje koje mu je potresalo cijelo tijelo. I opet ga ostavismo sama.
Ja sam mu rukom prešla preko nadlaktice, ali to je bilo premalo. Ja sam bila samo
osmogodišnja sestrica, njemu je trebalo nešto drugo.
Činjenica da to nije uslijedilo prelila je čašu. Iznenada je poskočio, otrčao u svoju
sobu, vratio se odatle s medicinskim udžbenikom i tresnuo njime o stol toliko silovito da
je pribor za jelo udario o tanjure, a čaše zazveckale. „Ovdje”, viknu. „Ovdje sve piše.
Koniotomija, tako se zove zahvat. Što tako buljite u mene? Sjedili ste ovdje kao drvene
Marije! Da nije bilo mene, morali bismo je iznijeti u lijesu!”
Adrianu su operirali, a potom je još dva tjedna ostala u bolnici. Amadeu ju je
svakodnevno posjećivao, uvijek sam, nije htio ići s nama. Adriana je bila ispunjena
zahvalnošću, koja gotovo da je zadobila religiozne crte. Zamotana vrata ležala je bijela
među jastucima i uvijek iznova proživljavala dramatičnu scenu. Kad sam bila sama s
njom, pričala mi je o tome.
- Nedugo prije nego što me ubo cedrovi pred kućom postadoše crveni, krvavo crveni
- reče. - Onda sam se onesvijestila,
- Iz bolnice se - rekla je Mélodie - vratila u uvjerenju da život mora posvetiti bratu,
koji joj ga je spasio. Amadeuu je to bilo sablasno i pokušavao je sve da joj tu misao izbije
iz glave. Na neko vrijeme činilo se da mu je uspjelo. Upoznala je jednog Francuza koji se
zaljubio u nju i dramatična epizoda kao da je u njoj počela blijedjeti. Ali ta se ljubav
razbila u trenutku kad je Adriana ostala trudna. I opet je došao Amadeu, da prisustvuje
jednom zahvatu na njezinu tijelu. Žrtvovao je zbog toga putovanje s Fátimom i vratio se
iz Engleske. Nakon škole ona je završila školu za medicinske sestre, a kad je tri godine
poslije otvorio Plavu ordinaciju, bilo je jasno da će raditi kao njegova asistentica. Fátima
nije dopustila da stanuje u kući. Uslijedile su dramatične scene i morala je otići. Nije
prošlo ni tjedan dana nakon Fátimine smrti, a Adriana se ponovno uselila. Amadeu je bio
u potpunosti smeten zbog gubitka i nesposoban pružiti otpor. Adriana je pobijedila.

167
Knjigoteka
 daša&bocca

35.

- Katkada sam pomišljala da je Amadeuov duh prije svega bio jezik - rekla je Mélodie
pred kraj razgovora. - A da mu je duša bila načinjena od riječi, kao što to nisam doživjela
ni kod koga drugog.
Gregorius joj je pokazao bilješke o aneurizmi. Ni ona o tome nije znala ništa. Ali bilo
je nešto čega se prisjetila.
- Prepao bi se kad bi se netko koristio riječima koje bi imale veze s prelaženjem,
protjecanjem, sjećam se prije svega riječi correr i passer. Uopće, bio je čovjek koji je na
riječi reagirao tako žustro, kao da su mnogo važnije od stvari koje imenuju. Tko je htio
razumjeti mog brata, to je bilo najvažnije što je morao znati. Govorio je o diktaturi
pogrešnih i slobodi ispravnih riječi, o nevidljivoj tamnici jezičnog kiča i svjetlu poezije.
Bio je čovjek opsjednut, začaran jezikom, kojeg je pogrešna riječ boljela više od uboda
nožem. A onda, odjednom, snažna reakcija na riječi koje su govorile o površnosti i
prolaznosti. Nakon jednog njegova posjeta, na kojem je demonstrirao tu svoju
plašljivost, moj suprug i ja bavili smo se pola noći tom zagonetkom. „Ne te riječi, molim
vas, ne te riječi!” rekao je. Nismo se usudili pitati. Moj brat znao je biti poput vulkana.
Gregorius u Silveirinu salonu sjedne u naslonjač i počne čitati jedan Pradov tekst,
koji mu je dala Mélodie.
- Panično se bojao da bi mogao dospjeti u pogrešne ruke - rekla je. „Možda bi bilo
bolje da ga uništim”, znao je reći. Ali onda mi ga je povjerio na čuvanje. Omotnicu sam
smjela otvoriti tek nakon njegove smrti. Odmah mi je sve bilo jasno.
Prado je tekst napisao u zimskim mjesecima, nedugo nakon majčine smrti i dao ga
Mélodie netom prije Fátimine smrti u proljeće. Tekst se sastojao od tri dijela, započeta
na različitim listovima papira, a razlikovali su se i prema nijansi tinte. Premda su se
sklapali u jedno oproštajno pismo majci, nije bilo oslovljavanja. Umjesto toga tekst je
imao naslov poput mnogih bilješki u knjizi.

DESPEDIDA FALHADA Ä MAMÃ. NEUSPIO RASTANAK OD MAME. Moj rastanak od

tebe ne može uspjeti, mamã. Ti nisi više tu, a pravi rastanak morao bi biti susret. Predugo
sam čekao, a to, naravno, nije slučajnost. Što razlikuje iskreni rastanak od kukavičkog?
Iskren rastanak od tebe - to bi bio pokušaj da s tobom postignem suglasnost o tome kako je
bilo između nas, između tebe i mene, jer to je smisao rastanka u punom, važnom smislu
riječi: da se dvoje ljudi, prije nego što se raziđu, sporazume o tome kako su vidjeli i
doživljavali jedno drugo. Što je između njih uspjelo, a što nije. U to se ubraja i neustrašivost:
mora se izdržati bol zbog disonanci. Riječ je o tome da se prizna i ono što je bilo nemoguće.
Oprostiti se, to je nešto što se radi i sa sobom samim: stajati uz sebe samog pred pogledom
drugog. Kukavištvo rastanka, naprotiv, leži u pretvaranju: u pokušaju da se ono što je bilo
uroni u zlatno svjetlo, a sve tamno odstrani lažima. Ono što čovjek time može prokockati
nije ništa manje nego priznanje sebe samog u crtama koje su iznjedrile tminu.
Sa mnom si postigla veliku stvar, mama, a ja ću sad napisati ono što sam ti trebao reći
prije mnogo vremena: bila je to savršena stvar koja je opteretila moj život kao ništa drugo.
Ti si mi naime dala do znanja - a u sadržaj te poruke nije se moglo ni najmanje sumnjati -
da od mene, svog sina - svog sina - ne očekuješ ništa manje nego ovo: da bude najbolji. U
čemu, to nije bilo toliko važno, ali to što sam imao postići trebalo je nadmašiti postignuća
svih ostalih i to ne bilo kako, već apsolutno. Perfidnost: nikad mi to nisi rekla. Tvoja

168
Knjigoteka
 daša&bocca

očekivanja nikad nisu dospjela do izričitosti koja bi mi dopustila da prema tome zauzmem
stav, da o tome razmislim i dodirnem se toga osjećajima. A ipak sam to znao, jer to se
događalo: znanje koje se ulijeva bespomoćnom djetetu, kap po kap, iz dana u dan a da ono
ne primijeti to nečujno znanje. Neprimjetno znanje širi se u njemu poput podmukla otrova,
prodire u tkivo tijela i duše i određuje boju i osjenčanost njegova života. Iz tog znanja, koje
se čini nespoznatim, a moć mu leži u skrivenosti, nastalo je u meni nevidljivo, neotkriveno
tkanje bespoštednih, nemilosrdnih očekivanja od sebe samog, što ga istkaše okrutni pauci
ambicioznosti rođene iz straha. Kako sam često, kako očajnički i kako groteskno komično
poslije u sebi mlatarao oko sebe, ne bih li se oslobodio - samo da se zapletem još dublje u
mrežu! Bilo je nemoguće oduprijeti se tvojoj prisutnosti u meni: Odveć savršeno bijaše tvoje
umjetničko djelo, odveć besprijekorno, majstorsko djelo veličanstvene perfekcije od koje
zastaje dah.
U njegovo savršenstvo ubrajalo se i to da svoja zagušljiva očekivanja nisi ostavljala
samo neizgovorenima, nego si ih skrivala među riječima i gestama, koji su izražavali
suprotnost. Ne kažem: bio je to svjestan, podao i podmukao plan. Ne, ti si sama povjerovala
svojim varljivim riječima i bila si žrtva maske čija je inteligencija daleko nadmašivala
tvoju. Otad znam kako ljudi u svojoj dubini mogu biti međusobno povezani i prisutni jedni
u drugima a da o tome nemaju ni najmanjeg pojma.
I još nešto bilo je dijelom umjetničkog načina prema kojem si me - kao bogohulna
kiparica tuđe duše - stvorila prema svojoj volji: imena koja si mi dala. Amadeu Inácio.
Većina ljudi pritom ne misli ni na što, katkada netko kaže nešto o melodiji, ali ja to znam
bolje, jer ja u uhu imam zvuk tvog glasa, zvuk koji je bio pun ohole predanosti. Trebao sam
biti genij. Trebao sam posjedovati božansku lakoću. A istodobno - istodobno! - trebao sam
utjeloviti ubitačnu strogost svetog Ignacija i steći njegovu sposobnost svećenika-
vojskovođe.
Zla je to riječ, ali pogađa u srž stvari kao malo koja druga: Moj život odredilo je
trovanje majkom.

Postoji li i u meni skrivena, za život bitna prisutnost roditelja, možda maskirana i

izvrnuta u suprotnost, pitao se Gregorius, šećući tihim ulicama Beléma. Vidio je pred
sobom tanku knjižicu, u koju je majka zapisivala koliko je zarađivala kao čistačica.
Otrcane naočale sa socijalnim okvirima i uvijek prljavim staklima, preko kojih ga je
umorno promatrala. „Kad bih samo još jedanput mogla vidjeti more, ali mi si to ne
možemo priuštiti.” Bilo je nešto u njoj, nešto lijepo, čak i sjajno, na što već dugo nije
pomišljao: njezino dostojanstvo, s kojim je na ulici susretala ljude s čijom se
prljavštinom patila. Ni traga podčinjavanju, njezin pogled bio je na istoj visini kao i
pogledi onih koji su je plaćali da kleči. „Smije li ona to?” pitao se kao mali dječak, da bi se
poslije ponosio njome, svaki put kad bi to zamijetio. Samo da nije bilo domoljubnih
romana Ludwiga Ganghofera, za kojima bi posezala za rijetkih sati čitanja. „Sad i ti bježiš
među knjige.” Ona nije bila čitateljica. Boljelo je, ali ona nije bila čitateljica.
„Koja će banka meni dati krediti”, ču Gregorius svog oca kako govori, ,,a posebno za
takvo što.” Vidio je pred sobom njegovu veliku ruku kratko podrezanih noktiju, kad mu
je kovanicu po kovanicu izbrojio na dlan 13,30 franaka za perzijsku gramatiku. „Jesi li
siguran da hoćeš tamo”, rekao je, „to je tako daleko, tako daleko od onog na što smo
navikli. Već su im i slova tako drukčija, uopće nisu kao slova Mi onda uopće više nećemo
znati ništa o tebi.” Kad mu je Gregorius vratio novac, otac ga je pomilovao po kosi
velikom rukom, rukom koja je odveć rijetko vjerovala da može biti nježna.

169
Knjigoteka
 daša&bocca

Otac nevjerojatne Eve, stari Muralt, bio je sudac. Na učeničke zabavi kratko se
pojavio, bio je gorostas od čovjeka. Kako bi bilo, pomisli Gregorius, da je svoj život
proživio kao sin strogog, bolesnog suca i častohlepne majke, koja je svoj život živjela u
životu obožavana sina? Bi li svejedno mogao postati Mundus, Mundus-Papirus? Može li se
takvo što znati?
Kad se Gregorius s hladnog noćnog zraka vratio u toplu kuću, zavrtjelo mu se u glavi.
Sjeo je u naslonjač kao i prije i čekao da prođe. „Ne čudim se, uzme li se u obzir koliko se
toga u tako kratkom roku promijenilo u vašem životu”, reída je Mariana Eça. „Tumor bi
sa sobom donio sasvim drukčije ispade.” Prognao je liječničin glas iz svoje glave i
nastavio čitati.

Moje prvo veliko razočaranje u tebe bilo je kad nisi htjela slušati pitanja koja su me
mučila u vezi s očevim zanimanjem. Pitam se: jesi li se - kao zapostavljena žena u
zaostalom Portugalu - smatrala nesposobnom da o tome razmišljaš? Jer su pravo i sud bile
stvari koje su se ticale samo muškaraca? Ili je bilo još gore: da si spram tatina posla
jednostavno bila bez pitanja i bez sumnji? Da te sudbina ljudi u Tarrafalu jednostavno nije
zanimala?
Zašto tatu nisi prisilila da razgovara s nama umjesto da samo bude znak upozorenja?
Jesi li bila sretna zbog moći koja ti je na taj način pripadala? Bila si virtuoz nijemog, štoviše
zanijekanog sudioništva sa svojom djecom. A virtuozna si bila i kao diplomatski posrednik
između tate i nas. Voljela si tu ulogu i nisi je igrala bez taštine. Je li to bila tvoja osveta za
skučen prostor koji ti je ostavljao brak? Obeštećenje za nedostatak društvenog priznanja i
teret očevih bolova?
Zašto si pokleknula svaki put kad bih ti proturječio? Zašto mi se nisi oduprla i tako me
naučila da izdržim sukobe? To nisam mogao naučiti kroz igru, s treptajem oka, nego
razrađivati s mukom, kao iz udžbenika, s ogorčenom temeljitošću koja je dovoljno često
dovodila do toga da izgubim mjeru i odem predaleko.
Zašto si mi natovarila hipoteku najboljega? Papá i ti: zašto ste od Adriane i Mélodie
očekivali tako malo? Zašto niste osjetili poniženje koje je proizlazilo iz nedostatna
povjerenja?
Ali bilo bi nepravedno, mamã, kad bi to bilo sve što ću ti reći na rastanku. Tijekom šest
godina nakon tatine smrti ja sam ti pristupao s novim osjećajima i bio sam sretan da mogu
osjetiti da oni postoje. Izgubljenost s kojom si stajala kraj njegova groba duboko me
dirnula i bio sam sretan da postoje religiozne navike u kojima si se osjećala zaštićenom. Bio
sam sretan kad su se pojavile prve naznake oslobođenja, mnogo brže nego što bih očekivao.
Bilo je kao da se prvi put budiš u vlastiti život. Tijekom prve godine često si dolazila u plavu
kuću i Fátima se bojala da ćeš se uhvatiti za mene, za nas. Ali ne: tad kad se urušio
dotadašnji kostur tvoga života, koji je određivao i unutarnji odnos snaga, činilo se da
otkrivaš što ti je zbog prerane udaje ostalo nedostupno: vlastiti život onkraj uloge u
obitelji. Počela si pitati za knjige i listala ih kao znatiželjna učenica, nespretno, bez
iskustva, ali sa sjajem u očima. Jednom sam te, a da to nisi primijetila, vidio kako stojiš pred
policom u knjižari, držeći u ruci otvorenu knjigu. U tom trenutku sam te volio, mamã, i pao
sam u iskušenje da ti priđem. Ali to bi bilo pogrešno: vratilo hi te u stari život.

170
Knjigoteka
 daša&bocca

36.

Gregorius je hodao gore-dolje po sobi senhora Cortêsa i nazivao sve stvari njihovim
bernsko-njemačkim imenima. Onda se zaputio mračnim, hladnim hodnicima liceja i
radio to isto sa svime što je ondje vidio. Govorio je glasno i bijesno, grlene riječi
odjekivale su zgradom i začuđeni promatrač olako bi zaključio da je u napušteno zdanje
zalutao netko tko je zbog nečeg sišao s uma.
Počelo je ujutro u školi stranih jezika. Odjednom na portugalskom više nije znao
najjednostavnije stvari, stvari koje je poznavao još iz prve lekcije na gramofonskoj ploči
što ju je slušao prije odlaska. Cecília, koja se zbog napadaja migrene pojavila sa
zakašnjenjem, htjela je nešto ironično primijetiti, ali je zastala, stisnula oči i pokušala ga
umiriti pokretom ruke.
- Sossega - reče - smirite se. To se događa svima koji uče strani jezik. Iznenada ništa
više ne ide. To će proći. Sutra ćete opet biti na visini zadatka.
Zatim je i pamćenje perzijskog počelo štrajkati, jezično pamćenje u koje se inače
uvijek mogao pouzdati. Obuzet panikom recitirao je stihove Horacija i Sapfe, ponavljao
rijetke Homerove riječi i listao Solomonovu Pjesmu nad pjesmama. Sve je došlo kao što
se bio naviknuo, ništa nije nedostajalo, nigdje nije bilo ponora iznenadnog gubitka
pamćenja. A ipak, osjećao se kao nakon potresa. Vrtoglavica. Vrtoglavica i gubitak
pamćenja. Pristajalo bi jedno uz drugo.
U ravnateljevu uredu mirno je stajao kraj prozora. Taj dan nije bilo snopa svjetla koji
bi lutao prostorijom. Kišilo je. Odjednom, sasvim iznenada, on se razbjesni. Bio je to
snažan, vreo bijes, pomiješan s očajem zbog činjenice da nije imao prepoznatljiva
predmeta. Sasvim polako postade mu jasno da proživljava revolt, ustanak protiv sve
jezične stranosti koju si je bio nametnuo. Isprva se činilo da se ticalo samo portugalskog,
a možda i francuskog i engleskog, jezika kojima je ovdje morao govoriti. Postupno si je
međutim uz opiranje priznao da se bura njegova bijesa odnosila na klasične jezike, u
kojima je živio više od četrdeset godina.
Prestrašio se kad je osjetio dubinu pobune. Tlo se zaljuljalo. Morao je učiniti nešto,
posegnuti za nečim, zatvorio je oči, stao na Bubenbergov trg i nazivao stvari koje je vidio
njihovim bernsko-njemačkim imenima. Govorio je stvarima i samome sebi sporim,
jasnim rečenicama tog narječja. Potres se smiri i on ponovno osjeti čvrsto tlo pod
nogama. Ali prestrašenost je imala odjek, suočio se s njime bijesan poput nekog tko je
bio izložen velikoj opasnosti i tako se dogodilo da je poput luđaka koračao hodnicima
prazne zgrade, kao da duhove mračnih hodnika valja pobijediti bernsko-njemačkim
riječima.
Dva sata poslije, kad je sjedio u salonu Silveirine kuće, sve mu se to učini sablasnim,
kao nešto što je možda samo sanjao. Čitanje latinskog i grčkog događalo se kao i uvijek, a
kad je otvorio portugalsku gramatiku, sve je odmah bilo tu i on je dobro napredovao s
pravilima za konjunktiv. Samo slike iz sna podsjećale su ga na to da je nešto u njemu bilo
napuklo.
Kad je u naslonjaču na trenutak zadrijemao, usnuo je da kao jedini učenik sjedi u
velikoj učionici i brani se rečenicama svog narječja protiv pitanjâ na stranim jezicima i
zahtjeva koje mu je sprijeda upućivao netko koga nije mogao vidjeti. Probudio se vlažne
košulje, istuširao se i krenuo k Adriani.

171
Knjigoteka
 daša&bocca

Clotilde ga izvijesti da se Adriana promijenila otkako su se s kucanjem sata u salonu

vrijeme i sadašnjost vratili u plavu kuću. Gregorius ju je susreo u tramvaju, kad se vraćao
iz liceja.
- Događa se - rekla je i strpljivo ponavljala riječi, za slučaj da je ne razumije - da
zastane pred satom kao da ga ponovno želi zaustaviti. Ali onda ipak produži, a hod joj je
brži i odlučniji. Ustaje ranije. Čini se da dane više... Da, da ih više samo ne trpi.
Jela je više i jednom je zamolila Clotilde da s njom ode u šetnju.
Kad su se otvorila vrata plave kuće, Gregorius doživi iznenađenje. Adriana nije nosila
crninu. Ostala je samo crna vrpca iznad ožiljka na vratu. Suknja i prsluk bili su
svijetlosivi s plavim prugama, a bluza bijela poput snijega. Naznaka smiješka pokazivala
je da uživa u tragovima preneraženosti na Gregoriusovu licu. Vratio joj je pisma za oca i
sina.
- Zar to nije ludo? - reče ona. - Ta zanijemjelost, éducation sentimentale, običavao je
govoriti Amadeu, morala bi nas prije svega uputiti u umjetnost otkrivanja osjećaja i u
iskustvo da osjećaji kroz riječi postaju bogatiji. Kako mu je to slabo uspijevalo s ocem! -
Pogledala je u tlo. - I kako slabo sa mnom!
- Rado bih pročitao bilješke s papirića iznad Amadeuova radnog stola - reče
Gregorius. Kad su ušli u sobu u potkrovlju, iznenadio se; stolica više nije stajala koso
prema pisaćem stolu. Nakon trideset godina Adriani je uspjelo izvući je iz skamenjene
prošlosti i poravnati, tako da više nije bilo kao da je brat upravo ustao. Kad ju je
pogledao, ona spusti pogled i zavuče ruke u džepove jakne, predana stara žena, koja je
ujedno bila poput školarke koja je upravo riješila težak zadatak i sa stidljivim ponosom
očekuje pohvalu. Gregorius joj na trenutak stavi ruku na rame.
Plava porculanska šalica na bakrenom tabletiću bila je oprana, a pepeljara
ispražnjena. Samo je kandis-šećer još bio u zdjelici. Prastaro nalivpero Adriana je
začepila, a sad je na pisaćem stolu uključila svjetiljku sa sjenilom boje smaragda. Stolicu
kraj pisaćeg stola povukla je natrag i pokretom ruke, u kojem se mogao prepoznati
posljednji trag oklijevanja, ponudila Gregoriusu da sjedne.
Velika, na sredini otvorena knjiga i dalje je ležala na stalku, a i hrpa papira još je bila
tu. Nakon upitna pogleda upućena Adriani, on podigne knjigu da pročita naslov i ime
autora. João DE LEDESMA, O MAR TENEBROSO, mračno, stravično more. Veliki
kaligrafski tipovi pisma, bakrorezi obala, crteži pomoraca u tušu. Gregorius ponovno
pogleda Adrianu.
- Ne znam - reče ona - ne znam zašto ga je to odjednom počelo zanimati, ali bio je lud
za knjigama koje su se bavile strahom koji su osjećali ljudi srednjeg vijeka kad bi mislili
da stoje na najzapadnijoj točki Europe i pitali se što bi moglo biti onkraj beskrajna mora.
Gregorius privuče knjigu i pročita jedan španjolski citat: Más allá no hay nada más
que las aguas del mar, cuyo término nadie más que Dios conoce. Onkraj toga nema više
ničeg osim voda mora, čije granice ne poznaje nitko osim Boga.
- Cabo Finisterre - reče Adriana - gore u Galiciji. Najzapadnija točka Španjolske. Time
je bio opsjednut. Kraj tadašnjeg svijeta. „Ali kod nas u Portugalu ipak postoji točka koja
je još zapadnija, zašto dakle Španjolska?” rekla sam i pokazala mu zemljovid. Ali on za to
nije htio ni čuti, već je neprestance spominjao Finisterre, bila mu je to fiksna ideja. Kad bi
govorio o tome, doimao se izmučeno, grozničavo.
SOLIDÃO. USAMLJENOST, stajalo je pri vrhu posljednjeg lista koji je Prado ispisivao.
Adriana je pratila Gregoriusov pogled.
- Posljednjih godina često se žalio da uopće ne razumije u čemu se zapravo sastoji ta
usamljenost, koje se svi tako bojimo. „Što je to, što nazivamo usamljenošću”, govorio je,
172
Knjigoteka
 daša&bocca

to jednostavno ne može biti odsutnost drugih, čovjek može biti sam a da uopće ne bude
usamljen, a može biti i usamljen među ljudima, dakle što je posrijedi?” Uvijek se iznova
bavio činjenicom da možemo biti usamljeni i usred vreve. „Dobro”, govorio je, „nije riječ
o tome da su drugi tu, da ispunjavaju prostor kraj nas. Ali čak i kad nas slave ili nam u
prijateljskom razgovoru daju savjet, pametan, suosjećajan savjet: Čak i tada može biti da
smo usamljeni. Usamljenost dakle nije nešto što bi jednostavno imalo veze s prisutnošću
drugih, a ni s onim što oni čine. S čime onda? S čime onda, za sve na svijetu?”
O Fátimi i svojim osjećajima prema njoj sa mnom nije razgovarao. „Intimnost je naša
posljednja svetinja”, znao bi reći. Jedan jedini put otela mu se primjedba. „Ležim kraj nje,
čujem njezin dah, osjećam njezinu toplinu - i strašno sam usamljen”, rekao je. „Što li je
to? ŠTO?”
Solidão por proscrição, usamljenost zbog izopćenja, zapisao je Prado. Kad nam drugi
uskraćuju naklonost, poštovanje i priznanje: Zašto im jednostavno ne možemo reći: „Meni
sve to ne treba, dovoljan sam sam sebi?” Nije li činjenica da to ne možemo, užasan oblik
neslobode? Ne čini li nas to robovima drugih? Koje osjećaje tomu suprotstaviti kao bedem,
kao zaštitu? Koje vrste mora biti naša unutarnja čvrstoća?
Gregorius se sagne nad pisaći stol i pročita izblijedjele riječi na papiru na zidu.
Ucjena povjerenjem. - Pacijenti su mu povjeravali najintimnije, a i najopasnije stvari -
reče Adriana, - Politički opasne, mislim. A onda bi očekivali da i on nešto prizna. Da se ne
bi morali osjećati golima. On je to mrzio. Mrzio je to iz dna duše. „Ne želim da bilo tko od
mene očekuje bilo što”, govorio bi tada i lupao nogom. „I zašto mi, dovraga, pada tako
teško da se distanciram?” - Mama, došlo mi je da kažem, mamã. Ali nisam to rekla. Znao
je to i sam.
Opasna krepost strpljenja. - Paciência: tijekom posljednjih godina svog života razvio
je pravu alergiju na tu riječ, njegovo lice iznenada bi se smračilo kad bi netko tražio
strpljenje. „Ništa drugo doli blagoslovljena načina da se promašimo”, rekao bi
razdražljivo. „Strah od vodoskoka koji mogu šiknuti u nama.” Dokraja sam to shvatila tek
kad sam doznala za aneurizmu.
Na tom papiriću stajalo je više nego na ostalima. Ako uzburkanošću duše ne možemo
raspolagati, a i moćnija je od nas: čemu onda pohvala i prijekor? Zašto ne jednostavno:
imali smo sreću. Nismo imali sreću. I ona je moćnija od nas, ta uzburkanost; ona je to
uvijek.
- Prije je cijeli zid bio zasut papirićima - reče Adriana. - Neprestance je nešto
zapisivao i lijepio na zid. Sve do onog nesretnog putovanja u Španjolsku, godinu i po!
prije smrti. Nakon toga samo se još rijetko laćao pera, često bi sjedio za radnim stolom i
samo zurio preda se.
Gregorius je čekao. Katkad bi joj dobacio pogled. Ona je sjedila u fotelji za čitanje,
kraj gomile knjiga na podu koje nije dirala: i dalje se na toj hrpi nalazila velika knjiga s
prikazima mozga. Prekrižila je ruke s tamnim venama, opustila ih, pa ponovno
prekrižila. Na njezinu licu nešto se zbivalo. Otpor prema sjećanju kao da je počeo
prevladavati.
- Rado bih nešto doznao i o tom vremenu - reče Gregorius. - Da ga još bolje
razumijem.
- Ne znam - reče ona i zapade potom ponovno u šutnju. Kad je ponovno počela
govoriti, njezine riječi kao da su dopirale iz neke neodredive daljine.
- Mislila sam da ga poznajem. Da, rekla bih: Poznajem ga, znam ga napamet,
napokon, godinama sam ga vidala svaki dan i slušala kako govori o svojim mislima i
osjećajima, čak i o svojim snovima. Ali onda se vratio s tog sastanka, bilo je to dvije

173
Knjigoteka
 daša&bocca

godine prije smrti, u prosincu navršio bi pedeset jednu. Bio je to jedan od onih sastanaka
na kojima je bio i João, João... Ne sjećam se više prezimena. Čovjek koji mu nije godio. I
Jorge je, mislim, bio ondje, Jorge O’Kelly, njegov sveti prijatelj. Voljela bih da nije odlazio
na te sastanke, nisu mu činili dobro.
- Ondje su se sastajali ljudi iz Otpora - reče Gregorius. - Amadeu je radio za Otpor, to
ste vjerojatno znali. Htio je učiniti nešto, učiniti nešto protiv ljudi kakav je bio Mendes.
- Resistência - reče Adriana i ponovi: Resistência. Izgovarala je tu riječ kao da za tu
stvar nikad nije čula i opire se povjerovati da bi takvo što moglo postojati.
Gregorius je prokleo svoju potrebu da je prisiljava da prizna stvarnost, jer na
trenutak se činilo kao da će zanijemjeti. Ali onda se ljutnja na njezinu licu ugasi i ona je
opet bila uz brata, koji se noću vratio s jednog zlosretnog sastanka.
- Nije spavao, na sebi je još imao odjeću od prethodne večeri kad sam ga ujutro srela
u kuhinji. Znala sam ja kakav je on ako nije spavao. Ali taj put bio je drukčiji. Unatoč
podočnjacima nije se doimao izmučen kao inače. I radio je nešto što inače nije: gurnuo je
stolica unatrag i ljuljao se. Poslije, kad sam razmišljala o tome, rekla sam sebi: „Činilo se
kao da je krenuo na putovanje. U ordinaciji je bio nevjerojatno poletan i brz u svemu,
stvari su mu uspijevale same od sebe, a svaki put, kad bi nešto bacio, bez problema bi
pogodio koš.”
Zaljubljen, pomislit ćete možda, zar to nisu bile jasne naznake da je bio zaljubljen?
Naravno da sam i ja pomislila na to. Ali zar da se zaljubi na jednom od tih sastanka, koji
su ipak bili sastanci muškara ca? A zatim, bilo je tako drukčije nego s Fátimom. Divlje,
razuzdano, požudno. Posve bez granica, da se tako izrazim. Bilo me strah. Postao mi je
stran. Posebice nakon što sam je vidjela. Kad je ušla u čekaonicu, osjetila sam da nije
pacijentica. Rane dvadesete, možda dvadeset pet. Čudesna mješavina nevine djevojčice i
vampa. Svjetlucave oči, azijatski ten, lelujav hod. Muškarci u čekaonici kradomice su je
promatrali, dok su se oči žena sužavale.
Odvela sam je u ordinaciju. Amadeu je baš prao ruke. Okrenuo se i činilo se da ga je
pogodio grom. Krv mu je šiknula u lice. Onda se pribrao.
„Adriana, ovo je Estefânia”, rekao je. „Hoćeš li nas, molim te, na trenutak ostaviti
nasamo, moramo se nešto dogovoriti.”
To se još nikad nije dogodilo. Ničeg nije bilo u toj prostoriji a da ja to ne bih smjela
čuti. Ničeg.
Dolazila je ponovno, četiri-pet puta. Svaki put me slao van, razgovarao s njom, a onda
je otpratio do vrata. Svaki put lice bi mu bilo crveno, a ostatak dana radio je traljavo,
injekcije mu nisu išle, njemu kojeg su obožavali zbog sigurne ruke. Posljednji put nije
došla u ordinaciju nego je pozvonila ovdje gore, bilo je već blizu ponoći. On uze kaput i
ode dolje. Vidjela sam ih kako nestaju iza ugla, on se žestoko unosio u nju. Nakon sat
vremena vratio se raščupane kose, a osjetila sam i miris.
Nakon toga nije je bilo. Amadeu je patio zbog njezine odsutnosti. Kao da ga je neka
nevidljiva sila vukla u dubinu. Bio je razdražljiv, katkada i grub, čak i prema pacijentima.
Bilo mi je to prvi put da pomislim: „On više ne voli svoje zanimanje, ne radi dobro, htio bi
pobjeći.”
Jednom sam srela Jorgea i djevojku. On ju je uhvatio oko struka, njoj je, čini se, bilo
neugodno zbog toga. Bila sam zbunjena, Jorge se pretvarao da me ne prepoznaje i
odvukao je djevojku u sporednu ulicu. Iskušenje da to ispričam Amadeuu bilo je veliko.
Nisam to učinila. Patio je. Jednom, jedne posebno grozne večeri, zamolio me da mu
odsviran Bachove Goldberg-varijacije. On je sklopljenih očiju sjedio kraj mene i bila sam
sasvim sigurna da misli na nju.

174
Knjigoteka
 daša&bocca

Partije šaha s Jorgeom, koje su bile dijelom ritma Amadeuova života, izostale su.
Cijelu zimu Jorge nije došao k nama ni jedan jedini put, čak ni za Božić. Amadeu ga nije
spominjao.
Jednog od prvih dana ožujka O’Kelly je navečer stajao pred vratima. Čula sam kako
mu Amadeu otvara.
„Ti”, reče.
„Da, ja”, reče Jorge.
Otišli su dolje, u ordinaciju, nisam trebala čuti njihov razgovor. Otvorila sam vrata
stana i prisluškivala. Ništa, nijedna glasna riječ. Poslije sam čula kako se ulazna vrata
zatvaraju. Podignuta ovratnika, s cigaretom između usana, O’Kelly nestade iza ugla.
Tišina. Amadeu nikako da dođe. Napokon sam sišla. Sjedio je u mraku i nije se micao.
- Pusti me - reče - ne želim razgovarati.
Kad je kasno noću došao gore, bio je blijed, tih i sasvim smušen. Nisam se usudila
pitati što se dogodilo.
Sljedećeg dana ordinacija je ostala zatvorena. Došao je João. Nisam doznala ništa o
razgovoru. Otkako se djevojka pojavila, Amadeu je živio izbjegavajući me, a iz vremena
što smo ga zajedno provodili u ordinaciji nestalo je života. Mrzila sam tu osobu, njezinu
dugu, crnu kosu, lelujav hod, kratku suknju. Nisam više svirala klavir. Nisam više
vrijedila. Bilo je... Bilo je ponižavajuće.
Dva ili tri dana poslije na vratima se usred noći pojaviše João i djevojka.
- Htio bih da Estefânia ostane ovdje - reče João.
Rekao je to tako da mu je bilo nemoguće proturječiti. Mrzila sam njega i njegov
nametljiv način. Amadeu ode s njim u ordinaciju. Kad ju je ugledao, nije rekao ni riječi, ali
pobrkao je ključeve i pustio da svežanj padne na stube. Namjestio joj je ležaj za spavanje,
to sam vidjela poslije.
Pred jutro je došao gore, istuširao se i napravio zajutrak. Djevojka je izgledala
neispavano i bojažljivo, nosila je radno odijelo i sve dražesno nestalo je iz njezina
izgleda. Svladala sam se, pripremila drugi lončić kave i još jedan za put. Amadeu mi ništa
nije objasnio.
„Ne znam kad ću se vratiti”, rekao je samo, „ništa se ne brini.”
Spakirao je stvari u torbu, ponio nešto lijekova, a onda iziđoše na cestu. Na moje
iznenađenje, Amadeu iz džepa izvuče ključeve i otključa jedan automobil, koji dan prije
nije stajao ondje. Pa on uopće ne zna voziti, pomislila sam, ali onda je za upravljač sjela
djevojka. To je bilo posljednji put da sam je vidjela.
Adriana ostade mirno sjediti, ruku položenih u krilo, spuštene glave i zatvorenih
očiju. Dah joj bijaše brz, bila je sva u ondašnjim događajima. Vrpca od crna baršuna
skliznu prema gore i Gregorius vidje ožiljak na vratu, ružan, nazupčan ožiljak s malom
izraslinom koja je sivkasto svjetlucala. „Amadeu joj je sjeo u krilo. Moram ovo učiniti,
rekao je, inače ćeš umrijeti. Makni ruke. Vjeruj mi. Onda je ubo.” Pola života poslije,
Adriana je vidjela kako je sjeo kraj mlade žene u auto i bez objašnjenja nestao na
neodređeno vrijeme.
Gregorius pričeka da se Adrianin dah smiri. Potom je upita kako je bilo kad se
Amadeu vratio.
- Izašao je iz taksija baš kad sam slučajno stajala kraj prozora. Sam. Vjerojatno je
došao vlakom. Prošlo je tjedan dana. O tom vremenu nije rekao ni riječi, ni tada ni
poslije. Bio je neobrijan i ispijen, mislim da tih dana nije baš jeo. Gladan kao vuk

175
Knjigoteka
 daša&bocca

proždirao je sve što bih mu ponudila. Onda je legao onamo na krevet i spavao jedan dan i
jednu noć, zasigurno je uzeo neko sredstvo, jer sam poslije pronašla kutiju.
Oprao je kosu, obrijao se i pomno odjenuo. Ja sam u međuvremenu očistila
ordinaciju.
„Pa tu se sve sjaji”, rekao je i pokušao se nasmijati. „Hvala, Adriana. Što bih ja bez
tebe?”
Obavijestili smo pacijente da je ordinacija ponovno otvorena i sat vremena poslije
čekaonica je bila krcata. Amadeu je bio sporiji nego inače, možda je to bilo naknadno
djelovanje sredstva za spavanje, a možda i nagovještaj bolesti. Pacijenti osjetiše da nije
kao inače i nesigurno ga promatrahu. Usred prijepodneva zamolio je kavu, to se nije
dogodilo nikad prije.
Dva dana poslije zapao je u vrućicu i trpio silne glavobolje. Nikakav lijek tu nije bio
od koristi.
„Nema razloga za paniku”, smirivao me, držeći se rukama za sljepoočnice. „Napokon,
tijelo je i duh.”
Ali kad sam ga potajice promatrala, vidjela sam strah, zasigurno je mislio na
aneurizmu. Zamolio me da pustim Berliozovu glazbu. Fátiminu glazbu.
„Isključi to!” viknuo je nakon nekoliko taktova. „Isključi to smjesta!”
Možda je to bila glavobolja, ali možda je osjetio i da se nakon djevojke ne može samo
tako vratiti Fátimi.
Onda su uhvatili Joãa, mi smo to doznali preko jednog pacijenta. Amadeuova
glavobolja postala je tako jaka da je hodao gore-dolje poput luđaka, držeći se objema
rukama za glavu. U jednom oku pukla mu je žilica, krv mu je obojila oko zagasito crveno,
izgledao je užasno, očajan, a i pomalo zapušten. „Da dovedem Jorgea?” pitala sam ne
znajući što bih.
„Samo se usudi!” viknuo je.
On i Jorge susreli su se ponovno tek godinu dana poslije, nekoliko mjeseci prije
Amadeuove smrti. Te godine Amadeu se promijenio. Nakon dva-tri tjedna prestala je
vrućica, a povukla se i glavobolja. Moj brat postao je čovjek nad kojim se nadvila duboka
melankolija. Melancolía - volio je on tu riječ još kao dječak, a poslije je čitao knjige o njoj.
Smatrao ju je bezvremenskim iskustvom i mislio da je ona nešto najvrednije što ljudi
poznaju.
„Jer se u njoj pokazuje sva ljudska krhkost”, govorio je.
Nije bilo bezopasno. Naravno da je znao da melankolija i bolesna turobnost nisu isto.
Ali kad bi pred sobom imao turobna pacijenta, katkada bi oklijevao predugo prije nego
što bi ga poslao na psihijatriju. Razgovarao je s njim kao da je riječ o melankoliji i
pokazivao sklonost da idealizira pacijentovo stanje i grubo ga suoči sa svojim
oduševljenjem za njegovu tegobu. Nakon putovanja s djevojkom to se pojačalo i katkada
bi graničilo s nemarom.
U svojim tjelesnim dijagnozama ostao je precizan do kraja. Ali bio je skršen čovjek i
katkada više ne bi bio dorastao zadatku, kad bi imao posla s osobito teškim pacijentom.
Spram žena bio je odjednom pristran i slao ih brže nego prije specijalistu.
Što god da se dogodilo na tom putovanju, smutilo ga je kao ništa prije, čak više nego
Fátimina smrt. Bilo je kao da se dogodio tektonski poremećaj koji je pomaknuo najdublje
slojeve njegova duha. Sve što bi ti slojevi uzvitlali, poljuljalo bi se od najmanjeg daška
vjetra. Posve se promijenilo ozračje u kući. Morala sam ga zakriliti i štititi kao da živimo
u sanatoriju. Bilo je strašno.

176
Knjigoteka
 daša&bocca

Adriana obriše suzu.

- I predivno. On je... On je ponovno pripadao meni. Ili bi mi pripadao, da se jedne
večeri na vratima nije pojavio Jorge.
O’Kelly je donio sa sobom šahovsku ploču s rezbarenim figurama s Balija.
„Toliko je vremena prošlo otkako nismo igrali šah”, rekao je. „Previše, previše
vremena.”
Prvih nekoliko puta tijekom igre malo se govorilo. Adriana je donosila čaj.
- Bila je to naporna, napeta šutnja - reče. - Ne baš neprijateljska, ali napeta svakako.
Tražili su se, tragali u sebi za mogućnostima da ponovno budu prijatelji.
Povremeno bi pokušali s nekom šalom ili krilaticom iz školskih dana. Ne bi im
uspjelo, smijeh bi zamro prije nego što bi pronašao put do njihovih lica. Mjesec dana
prije Pradove smrti otišli su nakon partije šaha dolje u ordinaciju. Razgovor koji se
razvio potrajao je do dugo u noć. Adriana je sve vrijeme stajala kraj otvorenih vrata
stana.
- Otvorila su se vrata ordinacije i oni izađoše. Amadeu nije palio svjetlo, a luč iz
ordinacije samo je slabo osvjetljavala hodnik. Išli su polako, gotovo kao na usporenoj
snimci. Udaljenost između njih činila mi se neprirodno velikom. Napokon stigoše do
ulaznih vrata.
„Dakle”, reče Amadeu.
„Da”, reče Jorge.
Onda se... Onda padoše jedan u drugog, ne znam kako da se bolje izrazim. Vjerojatno
su se htjeli zagrliti, posljednji put, ali onda im se započeta kretnja učini nemogućom, no
više se nije mogla zaustaviti. Posrtali su jedan prema drugome, tražili se rukama,
bespomoćno poput slijepaca, udarali glavom jedan drugome o rame, onda se uspraviše,
ustuknuše, ne znajući što da učine s rukama. Sekunda-dvije strašne zbunjenosti, a onda
Jorge silovito otvori vrata i pojuri van. Vrata se zatvoriše. Amadeu se okrene prema zidu,
nasloni se če lom i počne jecati. Bili su to duboki, grubi, gotovo animalni glasovi, praćeni
snažnim trzajima tijela. Sjećam se da sam pomislila: „Kako li je samo duboko bio u njemu
cijeli život! I ostat će, čak i nakon ovog rastanka.” Bio je to posljednji put da su se sastali.
Pradova nesanica postala je gora nego inače. Žalio se na vrtoglavicu, prisiljen da
između pregledâ pacijenata uzima stanke. Molio je Adrianu da mu svira Goldberg-
varijacije. Dvaput se odvezao do liceja i vratio s jasnim tragovima suza na licu. Na
pogrebu je Adriana doznala od Mélodie da ga je vidjela kako izlazi crkve.
Bilo je i nekoliko dana za kojih je ponovno posegnuo za perom. Tih dana ništa nije
jeo. Navečer prije smrti žalio se na glavobolju. Adriana ostade kraj njega dok sredstvo
nije počelo djelovati. Kad je odlazila, činilo se da će zaspati. Ali kad je u pet sati ujutro
došla provjeriti kako mu je, krevet bijaše prazan. Bio je na putu prema voljenoj Rui
Augusti, gdje se sat vremena poslije srušio. U šest sati i dvadeset tri minute obavijestili
su Adrianu. Poslije, kad je stigla kući, vratila je kazaljke i zaustavila klatno.

177
Knjigoteka
 daša&bocca

37.

Solidão por proscrição, usamljenost zbog izopćenja, time se Prado bavio pred sam
kraj. Činjenicom da smo upućeni na poštovanje i naklonost drugih i da nas to čini
ovisnima o njima. Koliko dalek bijaše put koji je prevalio? Gregorius je sjedio u Silveirinu
salonu, čitajući još jedanput bilješku o usamljenosti, koju je Adriana uvrstila u knjigu.

SOLIDÃO FURIOSA. BIJESNA USAMLJENOST. Je li istina da sve što činimo činimo iz

straha od usamljenosti? Je li to stoga što želimo odustati od svih stvari zbog kojih ćemo
žaliti na kraju života? Je li to razlog zašto tako rijetko kažemo što mislimo? Zašto se inače
držimo svih tih uništenih brakova, lažnih prijateljstava, dosadnih rođendanskih proslava?
Što bi se dogodilo kad bismo otkazali sve to, napravili kraj gmizavoj ucjeni i stali uza sebe
same? Kad bismo svoje podjarmljene želje i bijes zbog njihova podjarmljivanja pustili da
šiknu uvis poput vodoskoka? Jer usamljenost koje se bojimo - u čemu se ona zapravo
sastoji? U tišini koja nastaje zbog neizrečenih primjedbi? U nedostatku nužnosti da se
zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina? U slobodi
da nam kod jela nitko ne sjedi nasuprot? U punini vremena, koje se otvara kad utihne
doboš sastanaka? Nisu li to predivne stvari? Rajsko stanje? Čemu dakle strah od toga? Je li
to na kraju bojazan koja postoji samo zato što nismo promislili njezin predmet? Bojazan
koju su nam usadili nesmotreni roditelji, učitelji i svećenici? I zašto smo zapravo tako
sigurni da nam drugi ne bi pozavidjeli kad bi vidjeli kako je velika postala naša sloboda? I
da nakon toga ne bi tražili naše društvo?

Tu još ništa nije znao o ledenom vjetru izopćenja koji će poslije osjetiti: kad bude
spasio Mendesa i odveo Estefâniju Espinhosu izvan zemlje. Ta starija bilješka prikazivala
ga je kao ikonoklasta, koji si ne da zabraniti nijednu misao, kao nekog tko se nije
ustručavao ni da pred nastavničkim vijećem kojem su pripadali i svećenici, održi
bogohulan govor. Tada je pisao iz sigurnosti koju mu je davalo prijateljstvo s Jorgeom.
Ta sigurnost, pomisli Gregorius, vjerojatno mu je pomogla da izađe nakraj s pljuvačkom
koja mu se pred razjarenom gomilom cijedila niz lice. A onda je ta sigurnost prestala.
„Zahtjevi života jednostavno su previše brojni i silni a da bi ih naši osjećaji mogli
preživjeti neokrnjeni”, rekao je još za vrijeme studija u Coimbri. I rekao je to baš Jorgeu.
Sad se obistinilo njegovo lucidno proročanstvo i on je zaostao u mrazu neizdržive
izolacije, protiv koje ni sestrina skrb nije mogla učiniti ništa. Odanost, na koju je gledao
kao na spasonosno sidro u plimi i oseci osjećaja - i ona se pokazala nepouzdanom. „Više
nije odlazio na sastanke Otpora”, rekla je Adriana. Samo je Joãa Eçu posjećivao u zatvoru.
Dozvola da to čini bila je jedini znak zahvalnosti koji je prihvaćao od Mendesa. „Njegove
ruke, Adriana”, govorio bi po povratku, „njegove ruke. One su jednom svirale Schuberta.”
Zabranio joj je da prozračuje ordinaciju kako ne bi rastjerala dim od Jorgeova
posljednjeg posjeta. Pacijenti su se žalili. Prozori ostadoše zatvoreni danima. Ustajali
zrak upijao je poput droge za sjećanje. Kad se prozračivanje više nije moglo izbjeći,
sjedio je sav usukan na jednoj stolici i činilo se da s dimom i njegova životna snaga
napušta prostoriju.
- Dođite - rekla je Adriana Gregoriusu - želim vam nešto pokazati.
Sišli su u ordinaciju. U jednom kutu na podu ležao je mali sag. Adriana ga nogom
odgurne u stranu. Netko je razbio pod i izvadio jednu od velikih keramičkih pločica.

178
Knjigoteka
 daša&bocca

Ispod toga nalazilo se udubljenje u podu, u kojem su ležali sklopljena šahovska ploča i
kutija. Adriana uze kutiju i pokaza Gregoriusu rezbarene šahovske figure.
Gregoriusu ponestade zraka. Otvorio je prozor i udahnuo hladni noćni zrak. Pritom
ga uhvati vrtoglavica i on se pridrži za prozorsku kvaku.
- Ja sam ga pritom iznenadila - reče Adriana. Zatvorila je otvor i stala kraj njega.
Plamteće rumenilo preplavilo mu je lice.
„Htio sam samo...” počeo je, „Nema razloga da se stidiš”, rekla sam. Te večeri bio je
nezaštićen i krhak kao malo dijete. Naravno da se činilo da je riječ o grobnici za šah, za
Jorgea, za njihovo prijateljstvo. Ali on, kako sam doznala, to uopće nije tako doživio. Bilo
je složenije. A nekako i ispunjeno nadom. On nije htio pokopati igru. Htio ju je samo
gurnuti preko granice svoga svijeta a da je ne uništi i htio je sigurnost da je u svakom
trenutku može izvaditi. Njegov svijet bio je sada svijet bez Jorgea. Ali Jorgea je i dalje
bilo. Bilo ga je. „Sad kad njega više nema, čini mi se da nema ni mene”, rekao je jednom
zgodom.
Nakon toga bio je danima bez samopouzdanja, a prema meni gotovo ponizan. „Kakav
kič, ta stvar sa šahom”, procijedio je napokon, kad sam ga pozvala na red.
Gregorius pomisli na O’Kellyjeve riječi: „Bio je sklon patetici, nije to htio priznati, ali
znao je i stoga se borio protiv kiča gdje god bi mu se za to pružila prilika, a pritom bi
znao biti nepravedan, veoma nepravedan.”
Sad, u Silveirinu salonu, pročitao je još jedanput bilješke o kiču u Pradovoj knjizi:

Kič je najpodmukliji od sviju zatvora, zapisao je Prado. Rešetke su prevučene zlatom

pojednostavnjenih, nestvarnih osjećaja, kao da su stupovi neke palače.

Adriana mu je dala hrpu papira, jednu od hrpa s Pradova pisaćeg stola, stiješnjenu
među kartonskim koricama i svezanu crvenom vrpcom. - To su stvari kojih nema u
knjizi. O njima svijet ne treba ništa znati - rekla je.
Gregorius odveže vrpcu, rastvori korice i pročita:

Jorgeov šah. Način na koji mi ga je pružio. To može samo on. Ne poznajem nikog tko
može hiti tako nasilan. Prisila koju ni za što na svijetu ne bih želio propustiti. Poput
njegovih prisilnih poteza na ploči. Što je htio izgladiti? Je li uopće ispravno reći da je htio
nešto izgladiti? On nije rekao: „Tada si me pogrešno shvatio zbog Estefânije.” On je rekao:
„Mislio sam tada da možemo razgovarati o svemu, o svemu što nam prolazi kroz glavu.
Uvijek smo to mogli, zar se više ne sjećaš?” Nakon tih riječi mislio sam nekoliko sekundi,
samo nekoliko sekundi, da bismo se mogli ponovno pronaći. Bio je to vreo, prekrasan
osjećaj. Ali se ponovno ugasio. Njegov golemi nos, njegove suzne vrećice, njegovi smeđi
zubi. Prije je to lice bilo u meni, bilo je dio mene. Sad je ostalo vani, stranije od lica stranca
koji nikad nije bio u meni. Tako me je boljelo u prsima, tako me boljelo.
Zašto bi to što sam napravio sa šahom bio kič? Zapravo je to jednostavna, prava gesta.
I ja sam je napravio samo za sebe, ne za publiku. Kad bi netko radio nešto samo za sebe, a
promatralo bi ga bez njegova znanja milijun ljudi i gromoglasno ga ismijavalo, jer bi to što
radi smatrali kičem: Kako bismo sudili?

Kad je Gregorius sat vremena poslije ušao u šahovski klub, O’Kelly se baš bio zapleo
u kompliciranu završnicu. I Pedro je bio ondje, čovjek epileptičnih očiju, koji je

179
Knjigoteka
 daša&bocca

neprestance šmrkao, podsjećajući Gregoriusa na izgubljen turnir u Moutieru. Nije bilo

slobodne ploče.
- Sjednite ovamo - reče O’Kelly i povuče slobodnu stolicu za svoj stol.
Cijelim putem do kluba Gregorius se pitao što očekuje od toga. Što hoće od O’Keliyja.
Kad je bilo jasno da ga ne može pitati kako je tada bilo s Estefânijom Espinhosom i je li
zaista bio u stanju žrtvovati je. Nije pronašao odgovor, ali nije se mogao ni okrenuti.
Sad, s dimom cigarete u licu, iznenada je znao: Htio se još jedanput mjeriti kako je
sjediti kraj čovjeka kojeg je Prado cijeli život nosio u sebi, koji mu je, kako reče pater
Bartolomeu, trebao da bi bio potpun. Čovjek od kojeg je uživao gubiti i kojem je, ne
očekujući zahvalnost, darovao ljekarnu. Čovjeku koji se prvi grohotom nasmijao kad je
lavež pasa prekinuo neugodnu tišinu nakon skandalozna govora.
- Hoćemo li? - upita O’Kelly nakon što je dobio završnicu i oprostio se od suigrača.
Tako Gregorius još nikad protiv nikog nije igrao. Tako da nije bila riječ o partiji, nego
o prisutnosti drugog. Isključivo o njegovoj prisutnosti. O pitanju kako je bilo biti netko
čiji je život bio ispunjen tim čovjekom, čiji su prsti žuti od nikotina s crnim pod noktima
nemilosrdnom preciznošću postavljali figure.
- Ono što sam vam nedavno govorio o Amadeuu i sebi, mislim: Zaboravite to.
O’Kelly pogleda Gregoriusa pogledom u kojem su se miješali plahost i ljutita
spremnost da se sve odbaci.
- Vino. Sve je bilo posve drukčije.
Gregorius kimne nadajući se da mu se u licu može prepoznati poštovanje spram tog
dubokog i kompliciranog prijateljstva.
- Prado se pitao - reče on - je li duša uopće mjesto činjenica ili su pretpostavljane
činjenice samo varljive sjene naših priča, koje pričamo o drugima i o sebi samima.
- Da - reče O’Kelly - to je bilo nešto čime se Amadeu bavio cijeli život. „U nutrini
čovjeka, govorio je Amadeu, stvari su ipak mnogo složenije nego što bi nas htjela uvjeriti
naša shematična, neozbiljna upozorenja. Sve je to mnogo kompliciranije. U svakom
trenutku mnogo je kompliciranije. Vjenčali su se jer su se voljeli i htjeli dijeliti život; Ona
je ukrala jer joj je trebao novac; Lagao je jer nije htio nanijeti bol: Kakve li su to samo
smiješne pričice! Mi smo slojevita bića, bića puna ponora, s dušom od nestalne žive, s
ćudi čiji se boja i oblik mijenjaju kao u kaleidoskopu koji se neprestance trese.”
Jorge mu je pak prigovarao da to zvuči kao da ipak postoje duševne činjenice, samo
što su, eto, veoma složene.
„Ne, ne”, prosvjedovao bi tada Amadeu, „mi bismo svoja objašnjenja mogli
istančavati do u beskonačnost, a i dalje ne bismo imali pravo. A ono pogrešno bila bi
upravo pretpostavka da postoji istina koju valja otkriti. Duša, Jorge, ona je puki izum, naš
najgenijalniji izum, a njegova genijalnost leži u sugestiji, zapanjujuće uvjerljivoj sugestiji
da se u duši može otkriti nešto kao u nekom stvarnom komadu svijeta. Istina, Jorge,
sasvim je drukčija: Mi smo dušu izmislili kako bismo imali predmet razgovora, nešto o
čemu možemo govoriti kad se sretnemo. Zamisli da ne možemo govoriti o duši: što da
radimo jedni s drugima? Bio bi to pakao!”
- Mogao je o tome govoriti do opijenosti, onda bi se doslovce zažario, a kad bi vidio
da uživam u njegovoj opijenosti, rekao bi: „Znaš, mišljenje je druga najljepša stvar.
Najljepša je poezija. Kad bi postojali poetičko mišljenje i misleća poezija - to bi bio raj.”
Poslije, kad je počeo s bilješkama, mislim da su one bile pokušaj krčenja puta u taj raj.
Vlažan sjaj pojavi se u O’Kellyjevim očima. Gregorius povuče beznačajan potez. Bili
su posljednji u prostoriji.

180
Knjigoteka
 daša&bocca

- Jednom se intelektualna igra pretvorila u gorku ozbiljnost. Ne tiče vas se što je bilo
posrijedi, to se ne tiče nikoga.
Ugrizao se za usne.
- Ni Joãa prijeko u Cacilhasu. Povukao je dim i zakašljao.
„Obmanjuješ samog sebe”, rekao mi je, „htio si to zbog posve drugog razloga od onog
koji si inscenirao preda mnom.”
- To bijahu njegove riječi, njegove proklete, bolne riječi: „koji si inscenirao preda
mnom”. Možete li zamisliti kako je to kad vam netko kaže da svoje razloge samo
inscenirate? Možete li zamisliti kako je to kad vam to kaže prijatelj?
„Odakle misliš da to znaš?” vikao sam na njega. „Za mene tu nema istinitog i
neistinitog, ili ti više ne misliš tako?”
Na O’Kellyjevu neobrijanom licu pojave se crvene pjege.
- Znate, jednostavno sam vjerovao da možemo razgovarati o svemu što nam prođe
kroz glavu. O svemu. Romantično. Prolkleto romantično, znam. Ali tako je bilo između
nas, više od četrdeset godina. Od dana kad se u svom skupom haljetku i bez školske
torbe pojavio u učionici.
Ta on je bio taj koji se nije bojao nijedne misli. On je bio taj koji je naočigled
svećenika htio govoriti o umirućoj Božjoj riječi. A kad sam ja htio isprobati jednu smionu
i, moram priznati, užasnu misao - primijetio sam da sam precijenio njega i naše
prijateljstvo. Pogledao me kao da sam čudovište. Inače je uvijek znao razliku između
misli koja se samo isprobava i one koja nas zaista pokreće. On je bio taj koji me naučio
toj razlici, toj oslobađajućoj razlici. A onda iznenada više ništa o tome nije znao. Iz
njegova lica nestalo je sve krvi. U toj jednoj jedinoj sekundi mislio sam da se dogodilo
ono najgore: da se naklonost koju smo oduvijek gajili jedan prema drugome, pretvorila u
mržnju. To je bio trenutak, užasan trenutak u kojem smo izgubili jedan drugoga.
Gregorius je htio da O’Kelly dobije partiju. Želio je da ga matira prisilnim potezima.
Ali Jorge više nije pronašao put natrag u igru pa Gregorius namjesti remi.
- Jednostavno nije moguća ta bezgranična otvorenost - reče Jorge dok su se rukovali
na ulici. - Ona nadilazi naše snage. Usamljenost kroz prisilu prešućivanja, i to postoji.
Ispuhnuo je dim.
- Sve je to bilo davno, prošlo je više od trideset godina. A kao da je bilo jučer. Sretan
sam što sam zadržao ljekarnu. U njoj mogu stanovati u našem prijateljstvu. A povremeno
mi uspije povjerovati da jedan drugog nikad nismo izgubili. Da je on jednostavno samo
umro.

181
Knjigoteka
 daša&bocca

38.

Više od sat vremena Gregorius se već šuljao oko kuće Marije João i pitao se zašto mu
srce lupa tako jako. „Velika, netaknuta ljubav njegova života”, tako ju je nazvala Mélodie.
„Ne bih se čudila da je nije ni poljubio. Ali nitko, nijedna žena, nije joj bila ravna. Ako
netko poznaje sve njegove tajne, onda je to Maria João. U određenom smislu samo je ona
znala tko je bio.” A Jorge je rekao da je bila jedina žena od koje je Amadeu zaista nešto
očekivao. „Maria, moj Bože, da, Maria”, govorio je.
Kad je otvorila vrata, Gregoriusu najednom sve postade jasno. Jednom je rukom
držala šalicu vrele kave, a drugu grijala na njoj. Pogled jasnih, smeđih očiju odmjeravao
ga je, ali mu nije prijetio. Nije bila žena koja bi zračila. Ni žena za kojom bi se čovjek
okrenuo. Takva žena nije bila ni u mladim godinama. Ali Gregorius nikad prije nije
susreo ženu koja bi isijavala tako neprimjetnu, a ipak i savršenu sigurnost i
samostalnost. Vjerojatno joj je bilo više od osamdeset godina, ali čovjek se ne bi začudio
da i dalje sigurne ruke može obavljati svoje dužnosti.
- Bavim se životom i zabilješkama Amadeua de Prada - reče na francuskom. - Doznao
sam da ste ga poznavali. Da ste ga poznavali bolje nego itko drugi.
Prema njezinu pogledu očekivalo bi se da je ništa ne može izbaciti iz takta. A sad se
to ipak dogodilo. Ne na površini. U svojoj tamnoj vunenoj haljini ostala je naslonjena na
okvir vrata tako sigurno i opušteno kao i prije, a slobodna ruka i dalje je trljala šalicu,
samo sad malo sporije. Ali njezino treptanje postalo je brže, a na čelu joj se pojaviše bore
koncentracije, kao da se iznenada suočila s nečim neočekivanim, što bi moglo imati
posljedice. Ništa nije rekla. Na nekoliko sekundi zatvorila je oči. Onda ponovno ovlada
sobom.
- Ne znam hoću li se vraćati onamo - reče. - Ali nema smisla ni da stojite ovdje vani,
na kiši.
Francuske riječi dolazile su bez zastajkivanja, a akcent joj je odisao dremljivom
elegancijom Portugalke koja bez muke govori francuski a da ipak ni na trenutak ne
napušta vlastiti jezik.
Upitala ga je tko je, nakon što je pred njega stavila šalicu kave, ne uglađenim gestama
pažljive domaćice nego trezvenim, neuvijenim pokretima nekog tko obavlja ono što je
nužno.
Gregorius joj ispriča o španjolskoj knjižari u Bernu i rečenicama koje mu je preveo
knjižar. Od tisuću iskustava koje stječemo govorit ćemo najviše o jednom, citirao je. Među
svim nijemim iskustvima skrivena su ona koja našem životu neopazice daju oblik, boju i
melodiju.
Maria João zatvori oči. Velike usne, na kojima su se vidjeli ostaci mjehurića od
groznice, počeše neprimjetno drhtati. Spustila se malo dublje u naslonjač. Rukama
obujmi koljeno i pusti ga. Sad nije znala kamo bi s rukama. Njezine vjeđe s tamnim
žilicama trzale su se. Polako joj se umiri dah. Otvorila je oči.
- Vi ste to čuli i pobjegli iz škole - reče ona.
- Pobjegao sam iz škole i čuo to - reče Gregorius.
Ona se nasmiješi. Pogledala me i darovala mi smiješak koji je dopirao iz daleke stepe
proživljena života, napisao je sudac Prado.

182
Knjigoteka
 daša&bocca

- Dobro, ali pristajalo je. Pristajalo je tako dobro da ste ga poželjeli upoznati. Kako ste
stigli do mene?
Kad je Gregorius završio svoju priču, ona ga pogleda.
- Nisam znala za tu knjigu. Rado bih je vidjela.
Otvorila ju je, vidjela sliku, a onda se činilo kao da je udvostručena sila teža pritišće u
naslonjač. Iza žilicama prošaranih, gotovo prozirnih vjeđa jurcale su jabučice. Uzela je
zamah, otvorila oči i prilijepila snažan pogled za sliku. Naboranom rukom polako prijeđe
preko nje, jedanput, a onda još jedanput. Tad nasloni ruke na koljena, ustane i bez riječi
napusti sobu.
Gregorius uze knjigu i stade promatrati sliku. Razmišljao je o trenutku kad je sjedio u
kavani na Bubenbergovu trgu i prvi put je vidio. Mislio je na Pradov glas iz Adrianina
starog magnetofona.
- Sad sam se dakle ipak vratila onamo - reče Maria João, smje stivši se ponovno u
naslonjač. „Kad je riječ o duši, malo je toga što držimo u ruci”, običavao je govoriti.
Lice joj je djelovalo pribranije. Počešljala je i raščupane pramenove s čela. Zamolila je
za knjigu i promatrala sliku.
- Amadeu.
Iz njezinih usta ime je zvučalo sasvim drukčije nego iz usta ostalih. Kao da je
posrijedi sasvim drugo ime koje nikako ne može pripadati istom čovjeku.
- Bio je tako bijel i tih, tako užasno bijel i tih. Možda stoga što se tako jako
poistovjećivao s jezikom. Nisam mogla, nisam htjela povjerovati da od njega nikad više
neće dopirati riječi. Nikad više. Krv iz napukle žile odnijela je riječi. Sve riječi. Krvavo
lomljenje bedema razorne siline. Kao medicinska sestra vidjela sam mnoge mrtvace. Ali
nikad mi se smrt nije učinila tako okrutnom. Kao nešto što jednostavno nije smjelo
nastupiti. Kao nešto što je bilo jednostavno neizdrživo. Neizdrživo.
Unatoč buci prometa pred prozorom prostoriju ispuni tišina.
- Vidim ga pred sobom, kako dolazi k meni, a u ruci drži liječnički nalaz, omotnica je
bila žućkaste boje. Otišao je onamo zbog reske glavobolje i vrtoglavice. Bojao se da bi
mogao biti tumor. Angiografija, kontrastna sredstva. Ništa. Samo aneurizma. „S tim
možete doživjeti stotinu godina”, rekao je neurolog. Ali Amadeu je bio blijed poput
trupla. „Može prsnuti svaki tren, svaki tren, kako da živim s tom tempiranom bombom u
mozgu?” rekao je.
- Sa zida je skinuo mapu mozga - reče Gregorius.
- Znam, bilo je to prvo što je učinio. Što to znači može se shvatiti samo ako se zna
kakvo je bezgranično divljenje gajio prema ljudskom mozgu i njegovim zagonetnim
učincima. „Dokaz za postojanje boga, govorio je, puki dokaz za postojanje boga. Samo što
boga nema.” A onda je za njega počeo život u kojem će se kloniti svake pomisli na mozak.
Svaku sliku bolesti, koja bi imala i najmanje veze s mozgom, prebacivao je smjesta
specijalistima.
Gregorius je vidio pred sobom veliku knjigu o mozgu koja je u Pradovoj sobi ležala
na vrhu hrpe s knjigama. „O cérebro sempre o cérebro”, čuo je Adrianu kako govori.
„Porquê não disseste nada?”
- Nitko osim mene nije to znao. Ni Adriana. Čak ni Jorge. Ponos se jedva čuo, ali bio je
tu.
- Poslije bismo rijetko razgovarali o tome, a i to ne bi potrajalo dugo. Nije bilo mnogo
toga što bi se moglo reći. Ali prijetnja krvave poplave u njegovoj glavi ležala je poput

183
Knjigoteka
 daša&bocca

sjene nad posljednjih sedam godina njegova života. Postojali su trenuci u kojima je želio
da se to napokon dogodi. Ne bi li se napokon oslobodio straha.
Pogledala je Gregoriusa. - Dođite.
Povela ga je u kuhinju. S gornje police jednog ormara skinula je veliku, plitku kutiju
od lakirana drva, poklopca urešena intarzijama. Sjeli su za kuhinjski stol.
- Neke od njegovih bilješki nastale su kod mene u kuhinji. Bila je to jedna druga
kuhinja, ali bio je ovaj stol. „Stvari koje pišem ovdje najopasnije su”, rekao je. Nije htio
govoriti o tome. „Pisanje je nijemo”, rekao je. Znalo se dogoditi da cijelu noć prosjedi
ovdje, a onda bez spavanja ode u ordinaciju. Nemarno se odnosio prema vlastitu
zdravlju. Adriana je to mrzila. Mrzila je sve što je imalo veze sa mnom. „Hvala”, govorio
bi na odlasku, „kod tebe je kao u tihoj, zaštićenoj luci.” Listove sam uvijek čuvala u
kuhinji. Ondje im je mjesto.
Otvorila je cizelirani zatvarač kutije i izvadila tri gornja lista papira. Nakon što je u
sebi pročitala nekoliko redaka, gurnula ih je Gregoriusu.
Čitao je. Svaki put kad nešto ne bi razumio, pogledao bi je, a ona bi prevodila.

MEMENTO MORI. Tamne samostanske zidine, spušten pogled, snijegom prekriveno

groblje. Mora li to biti?
Prisjetiti se što se zapravo želi. Svijest o ograničenom vremenu na isteku kao izvor
snage da se suprotstavimo vlastitim navikama i očekivanjima, a prije svega očekivanjima i
prijetnjama drugih. Kao nešto, dakle, što otvara budućnost umjesto da je zatvara. Tako
gledano memento je opasnost za moćne, za tlačitelje koji gledaju da stvari urede tako da
potlačeni sa svojim željama ne nailaze na odjek, čak ni kod sebe samih.
„Zašto misliti na to, kraj je kraj, doći će kad bude došao, zašto mi to govorite kad to ne
mijenja ama baš ništa?” Što uzvratiti?
„Ne trati svoje vrijeme, napravi od njega nešto isplativo.”
Ali što to može značiti: isplativo? Da se napokom prijeđe na ostvarivanje davnih želja.
Da se napadne zabluda da će za to biti vremena i poslije. Memento kao instrument u borbi
protiv komotnosti, samoobmane i straha, koji je povezan s nužnom promjenom. Otići na
odavna snivano putovanje, naučiti još i ovaj jezik, pročitati one knjige, kupiti ovaj nakit,
provesti noć u onom poznatom hotelu. Ne promašiti samog sebe.
U to ulaze i veće stvari: odustati od nevoljena zanimanja, pobjći iz omražena miljea.
Činiti ono što pridonosi autentičnosti, jačem približavanju samome sebi.
Ležati od jutra do mraka na plaži ili sjediti u kavani: i to može biti odgovor na
memento, odgovor nekog tko je dotad samo radio.
„Misli na to da jednom moraš umrijeti, možda već sutra. “
„Sve vrijeme mislim na to, zato potajice odlazim iz ureda i puštam da me obasjava
sunce.”
Naoko tmurno upozorenje neće nas zaključati u snijegom zameten samostanski vrt.
Ono otvara put prema van i budi nas u sadašnjost.
Ispraviti naočigled smrti odnos prema drugima. Okončati neprijateljstvo, ispričati se
zbog počinjene nepravde, odati priznanje za koje zbog sitničavosti nismo bili spremni.
Stvari koje smo uzimali preozbiljno ne uzimati više tako ozbiljno: bockanju drugih, njihovu
hvalisavost, uopće ćudljiv sud koji donose o nekome. Memento kao poziv da se osjeća
drukčije.
Opasnost: odnosi nisu više istinski i živi, jer im nedostaje ozbiljnosti koja pretpostavlja
određenu lišenost distance. I: za mnogo toga što doživljavamo presudno je da nije

184
Knjigoteka
 daša&bocca

povezano s mišlju na konačnost, nego s osjećajem da će budućnost biti još veoma duga. Kad
bi u to procurda svijest o predstojećoj smrti, to bi značilo da se taj doživljaj guši u zametku.

Gregorius ispriča o Ircu koji se usudio da se u All Souls Collegeu pojavi na večernjem
predavanju s crvenom nogometnom loptom.
- Amadeu je zabilježio: Što bih dao da sam mogao biti taj Irac!
- Da, to se slaže - reče Maria João. - To točno odgovara početku, našem prvom
susretu, u kojem su, kako bih danas rekla, već bila zadana sva osnovna načela. Bilo je to
za moje prve godine na djevojačkoj školi u liceju. Sve smo silno poštovale dečke tamo
prijeko. Latinski i grčki! A jednog dana, bilo je toplo svibanjsko jutro, jednostavno sam
otišla prijeko, bilo mi je dosta tog glupog poštovanja. Igrali su se, smijali, igrali. Samo on
ne. On je sjedio na stubama, rukama je obgrlio koljena i gledao me. Kao da me čeka
godinama. Da nije tako gledao - ja ne bih samo tako sjela kraj njega. Ali ovako je to bila
najprirodnija stvar na svijetu.
„Ti se ne igraš?” rekla sam. On kratko odmahne glavom, gotovo otresito.
„Čitao sam”, rekao je nježnim, neodoljivim tonom diktatora koji još ne zna ništa o
svojoj diktaturi, a na određen način nikad neće ni znati, „knjigu o sveticama, Tereziji iz
Lisieuxa, Tereziji Avilskoj i tako dalje. Nakon toga mi se sve što radim čini tako banalnim.
Nedovoljno važnim. Razumiješ li?”
Nasmijala sam se. „Zovem se Ávila, Maria João Ávila”, rekla sam.
On se nasmijao sa mnom, ali bio je to usiljen smijeh jer nije osjećao da sam ga
shvatila ozbiljno.
„Ne može sve biti važno, i ne uvijek”, rekla sam. „To bi bilo strašno.”
Pogledao me, a smiješak mu više nije bio usiljen. Zvono liceja zazvoni i mi se
rastadosmo.
„Hoćeš li sutra opet doći?” pitao je. Nije prošlo ni pet minuta, a između nas je već
postojala prisnost kao nakon mnogo godina.
Naravno da sam sljedeći dan ponovno otišla prijeko, a on je već znao sve o mom
prezimenu i održao mi predavanje o Vacu Ximenu i grofu Raimundu de Borgonhi koje je
kastilijski kralj Alfonso VI. poslao u to mjesto, o Antãu i Joãu Gonçalvesu de Ávili koji su u
15. stoljeću donijeli ime u Portugal i tako dalje.
„Mogli bismo zajedno otići u Ávilu”, reče.
Sljedeći dan gledala sam iz učionice prema liceju kadli na prozoru ugledah dvije
zasljepljujuće svijetle točke. Bilo je to sunčano svjetlo u staklima njegova opernog
dalekozora. Sve je išlo tako brzo, kod njega je uvijek sve išlo tako brzo.
Pod odmorom mi je pokazao operni dalekozor.
„Mamin je”, rekao je. „Ona tako rado odlazi u operu, ali papá...”
Htio je od mene napraviti dobru učenicu. Da mogu postati liječnica. Ali ja to uopće
nisam htjela, rekla sam mu, htjela sam postati medicinska sestra.
„Ali ti...” počne on.
„Medicinska sestra”, rekla sam, „jednostavno medicinska sestra.”
Trebalo mu je godinu dana da to prihvati. Činjenica da sam ustrajala u svojoj
predodžbi i da mu nisam dala da mi nametne svoju - obilježila je naše prijateljstvo. Jer to
je bilo to: doživotno prijateljstvo.
- Imaš tako smeđa koljena i haljina ti tako lijepo miriše na sapun - rekao je tri tjedna
nakon što smo se prvi put susreli.

185
Knjigoteka
 daša&bocca

Darovala sam mu naranču. Ostali u razredu bili su puni zavisti: plemić i seljančica.
„Zašto baš Maria?” pitala je jedna, ne znajući da sam u blizini. Izmišljale su svašta. Ni
pater Bartolomeu, za Amadeua najvažniji učitelj, nije me volio. Kad bi me vidio, okrenuo
bi se i krenuo drugim smjerom.
Za rođendan sam dobila novu haljinu. Zamolila sam mamu da je malo skrati. Amadeu
nije rekao ništa.
Katkada bi znao doći pa bismo pod odmorom otišli u šetnju. Pričao je kako mu je kod
kuće, o očevim leđima, o majčinim prešutnim očekivanjima. Doznala sam sve što ga je
pokretalo. Postala sam njegova osoba od povjerenja. Da, to je ono što sam postala:
njegova doživotna osoba od povjerenja.
Nije me pozvao na vjenčanje. „Samo bi se dosađivala”, rekao je. Stajala sam iza stabla
kad su izlazili iz crkve. Skupo vjenčanje plemenitaša. Veliki sjajni automobili, dugi bijeli
skuti. Muškarci u frakovima i polucilindrima.
Bilo je to prvi put da sam vidjela Fátimu. Proporcionalno, lijepo lice, bijelo kao
alabaster. Duga, crna kosa, dječački stas. Nikakva lutkica, rekla bih, ali nekako... zaostala.
Ne znam to zasigurno, ali rekla bih da se prema njoj odnosio skrbnički. A da ona to nije
primijetila. Bio je tako dominantan muškarac, nije imao želju za gospodarenjem, ne,
nikakvu, ali bio je dominantan, sjajan, nadmoćan. U biti, u njegovu životu uopće nije bilo
mjesta za ženu. Kad je umrla, bio je duboko potresen.
Maria João je šutjela i gledala kroz prozor. Kad je nastavila, oklijevala je kao da ima
nečistu savjest.
- Kao što sam rekla... bio je duboko potresen. Nedvojbeno. A ipak... Kako da kažem:
nije to bila potresenost koja bi prodirala u posljednju, najdublju dubinu. Prvih dana često
je sjedio kod mene. Ne da bih ga tješila. Znao je da... da to ne može očekivati od mene. Da,
da, znao je to. Zasigurno je to znao. Htio je jednostavno da budem tu. Tako je bilo često:
morala sam biti tu.
Maria João ustane, stane kraj prozora i ostane ondje. Gledala je van, ruku prekriženih
na leđima. Kad je nastavila govoriti, učinila je to tihim glasom tajni.
- Treći ili četvrti put napokon je skupio hrabrost, nevolja je bila prevelika, morao je
to nekome reći. Nije mogao imati djecu. Dao se operirati da ni u kojem slučaju ne
postane otac. Bilo je to mnogo prije nego što je susreo Fátimu.
„Ne želim da bude male, bespomoćne djece koja će morati nositi teret moje duše”,
rekao je. „Pa znam kako je bilo kod mene - i kako i dalje jest.”
Obrisi roditeljskog htijenja i bojazni upisuju se užarenom pisaljkom u duše malenih koji
su puni nemoći i neznanja o tome što se događa, s njima. Treba nam cijeli život da
pronađemo i dešifriramo utisnut tekst, i nikad ne možemo biti sigurni da smo ga razumjeli.
Gregorius joj je ispričao što je pisalo u pismu ocu.
- Da - reče ona - da. Ono što ga je tištalo nije bio zahvat, nikad on nije zažalio zbog
toga. Bilo je to što Fátimi nije rekao ništa o tome. Ona je patila što nemaju djece, a on se
gotovo ugušio od nečiste savjesti. Bio je hrabar muškarac, muškarac nevjerojatne
hrabrosti. Ali u vezi s tim bio je kukavica i tu kukavštinu nikad nije prebolio.
„Kukavica je kad je posrijedi mama”, rekla je Adriana. „Njegov jedini kukavičluk. On,
koji se inače ne kloni nijedne neugodne stvari, nijedne.”
- Razumjela sam to - reče Maria João - da, mislim da mogu reći: razumjela sam to. Pa
doživjela sam kako su duboko u njemu bili otac i mati. A ipak: bila sam smetena. I zbog
Fátime. Ali još više me smelo ono radikalno, štoviše brutalno u njegovoj odluci. Dvadeset
i koja godina, a on se odlučio za to. Zauvijek. Trebalo mi je otprilike godinu dana da s

186
Knjigoteka
 daša&bocca

time izađem načistac. Dok si nisam mogla reći: „On ne bi bio on kad ne bi mogao takvo
što.”
Maria João uze u ruke Pradovu knjigu, stavi naočale i počne listati. Ali u mislima je i
dalje bila u prošlosti pa je ponovno skinula naočale.
- Nikad ne bismo dulje govorili o Fátimi, o onome što je bila za njega. Ona i ja, nas
dvije smo se jedanput susrele u kavani, ona je ušla, a ja sam se osjećala obveznom da
sjednem kraj nje. Prije nego što je stigao konobar obje smo znale da je to bila pogreška.
Srećom, popile smo samo espresso.
- Ne znam jesam li razumjela sve to ili ne. Nisam sigurna čak ni je li on to razumio. To
je moj kukavičluk: nisam pročitala ništa od onog što je zapisao o Fátimi. „To smiješ čitati
tek nakon moje smrti”, rekao je kad mi je dao zapečaćenu omotnicu. „Ali ne bih želio da
to dospije do Adriane.” Više nego jedanput držala sam omotnicu u ruci. U nekom
trenutku odlučila sam da ne želim znati. I tako je omotnica i dalje ovdje u kutiji.
Maria João vrati tekst o spomenu smrti u kutiju i gurne je u stranu.
- Jedno znam: kad se dogodila ta stvar s Estefânijom, nisam bila nimalo iznenađena.
Takve se stvari događaju: da čovjek ne zna što mu nedostaje dok to ne dobije, a onda je
odjednom jasno da je to bilo to.
On se promijenio. Prvi put u četrdeset godina činilo se da se stidi preda mnom i da
preda mnom hoće skriti nešto svoje. Znala sam samo da je postojao netko, netko iz
Otpora, tko je imao neke veze i s Jorgeom. I da Amadeu to nije mogao ni želio dopustiti.
Ali ja sam ga poznavala: neprestance je mislio na nju. Iz njegove šutnje bilo mi je jasno:
nisam je trebala vidjeti. Kao da bih, kad bih je vidjela, mogla doznati nešto o njemu što ne
bih smjela znati. Što nitko ne bi smio znati. Takoreći ni on sam. Onda sam otišla onamo i
čekala pred kućom gdje su se sastajali ljudi iz Otpora. Izašla je jedna jedina žena i meni
odmah postade jasno da je to ona.
Pogled Marije João lutao je prostorijom i zalijepio se za neku daleku točku.
- Ne želim vam je opisivati. Reći ću samo ovo: odmah sam mogla zamisliti što mu se
dogodilo. Da je svijet za njega iznenada izgledao sasvim drukčije. Da se srušio dotadašnji
red. Da su se odjednom brojile sasvim druge stvari. Takva je ona bila žena. Pritom joj je
bila tek dvadeset i neka. Nije bila samo lopta, crvena irska lopta na koledžu. Bila je
mnogo više od svih crvenih irskih lopti zajedno: zasigurno je osjetio da je ona za njega
prilika da postane sasvim drukčiji. Kao muškarac, mislim.
Samo time se može objasniti činjenica da je sve stavio na kocku: poštovanje drugih,
prijateljstvo s Jorgeom, koje mu je bilo sveto, pa čak i život. I da se vratio iz Španjolske
kao da je... uništen. Uništen, da, to je prava riječ. Postao je spor, teško se koncentrirao. U
njegovim žilama nije više bilo prijašnje žive, a nije bilo više ni njegove negdašnje
smionosti. Zar njegova života bio se ugasio. Govorio je da cijeli život mora učiti iznova.
„Bio sam vani u liceju”, rekao je jednog dana. „Tada je sve još bilo preda mnom.
Toliko toga još je bilo moguće. Sve je bilo otvoreno.”
Mariji João stegnu se grlo. Nakašlja se, a kad je nastavila govoriti, zvučala je
promuklo.
- Rekao je još nešto. Zašto nikad nismo zajedno otišli u Ávilu, to je rekao. Mislila sam
da je to zaboravio. Nije. Plakali smo. Jedini put da smo zajedno plakali.
Maria João izađe. Kad se vratila, vrat joj je bio umotan u šal, a preko ruke nosila je
debeo kaput.
- Htjela bih da se zajedno odvezemo u licej - rekla je. - U ono što je ostalo od njega.

187
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius zamisli kako će promatrati slike Isfahana i postavljati pitanja. Bio je

začuđen jer se ne stidi. Ne pred Marijom João.

188
Knjigoteka
 daša&bocca

39.

Ona, osamdesetogodišnjakinja, vozila je automobil mirno i precizno poput taksista.

Gregorius je promatrao njezine ruke na upravljaču i mjenjaču. Nisu to bile elegantne
ruke, a očito nije posvećivala mnogo vremena njihovoj njezi. Ruke koje su se skrbile za
bolesnike, praznile noćne posude, stavljale zavoje. Ruke koje su znale što čine. Zašto je
Prado nije imenovao svojom asistenticom?
Zaustavili su se i otišli pješice kroz perivoj. Najprije je htjela u zgradu djevojačke
škole.
- Trideset godina nisam bila ovdje. Od njegove smrti. Tada sam dolazila gotovo
svakodnevno. Mislila sam da bi me zajedničko mjesto, mjesto prvog susreta, moglo
naučiti da se rastanem od njega. Nisam znala kako da to napravim: da se rastanem od
njega. Kako se rastaje od nekog tko je čovjeku obilježio život kao nitko drugi?
Darovao mi je nešto što prije nisam poznavala, a ni nakon njega nisam iskusila: svoju
nevjerojatnu sposobnost uživljavanja. Mnogo se bavio samim sobom i mogao je biti
egoman do neizdržljivosti. Ali u isti mah je, kad bi posrijedi bili drugi, posjedovao
fantaziju koja je bila tako brza i precizna da bi se čovjeku zavrtjelo u glavi. Događalo se
da mi kaže kako se osjećam, još prije nego što bih počela tražiti riječi. Razumjeti druge,
to je bila njegova strast, njegova pasija. Ali on ne bi bio on kad u mogućnost takvog
razumijevanja ne bi bio sumnjao, toliko radikalno da bi se čovjeku sad zavrtjelo u glavi u
suprotnom smjeru.
Kad bi prema meni bio takav, to bi stvaralo nevjerojatnu blizinu od koje bi zastao
dah. Kod kuće jedni prema drugima nismo bili osobito nepristojni, ali bili smo veoma
trezveni, takoreći svrsishodni. A onda je došao netko tko je bio u stanju pogledati u
mene. Bilo je to otkrivenje. I pružilo je nadu.
Stajali su u učionici Marije João. Ondje više nije bilo klupa, samo se ploča još nalazila
ondje. Slijepi prozori u kojima je tu i tamo nedostajao komad stakla. Maria João otvorila
je prozor, iz škripe progovoriše desetljeća. Pokazala je prijeko, prema liceju.
Ondje. Ondje, na trećem katu, bile su svjetlosne točke opernog dalekozora -
Progutala je slinu - Da me je netko, dječak iz plemenite kuće, tražio opernim
dalekozorom: to... to je bilo nešto. I kao što sam rekla, pružio mi je nadu. Ta nada još je
imala djetinji oblik i naravno da nije bilo jasno što je posrijedi. Svejedno, bila je to u
nekom nesigurnom obliku nada da ćemo dijeliti život.
Krenula je niza stube, na kojima je, kao i u liceju, ležao sapunast film od vlažne
prašine i trule mahovine. Maria João je šutjela dok nisu prošli kroz perivoj.
- A nekako se to onda i dogodilo. Dijelili smo život, mislim. Dijelili smo ga u daljini, u
dalekoj blizini.
Pogled joj se popne uz pročelje liceja.
- Ondje, na onom prozoru, sjedio je i, jer je već znao sve i dosađivao se, pisao mi
kratke poruke na papiriće koje bi mi davao pod odmorom. Nisu to bili... nikakvi billets
doux. Nije ondje pisalo ono čemu sam se svaki put iznova nadala. Bile su to njegove misli
o bilo čemu. O Terezi Avilskoj i mnogočemu drugom. Učinio me stanovnicom svijeta
svojih misli. „Osim mene, samo ti stanuješ ondje”, govorio bi.
A svejedno je vrijedilo ono što sam shvatila tek polako i mnogo poslije: Nije htio da
budem upletena u njegov život. U određenom smislu, koji je veoma teško objasniti, on je

189
Knjigoteka
 daša&bocca

htio da ostanem izvan. Čekala sam da me pita hodu li raditi u Plavoj ordinaciji. U
snovima sam radila ondje, mnogo puta, i bilo je predivno, razumjeli smo se bez riječi. Ali
on nije pitao, čak ni u naznakama.
Volio je vlakove, za njega su bili simbol života. Rado bih se vozila u njegovu kupeu.
Ali ondje me nije htio. Htio me na peronu, htio je da u svakom trenutku može otvoriti
prozor i pitati me za savjet. I htio je da se i peron pokrene kad krene vlak. Ja sam, nalik
na anđela, trebala stajati na putujućem peronu, na anđeoskoj platformi, koja je trebala
kliziti uz vlak jednakom brzinom.
Ušli su u licej. Maria João osvrne se oko sebe.
- Djevojčice nisu smjele ovamo. Ali on bi me prošvercao nakon nastave i pokazao mi
sve. Otac Bartolomeu nas je ulovio. I pobjesnio. Ali bio je to Amadeu pa nije rekao ništa.
Stajali su pred sobom senhora Cortêsa. Sad se Gregorius ipak uplašio. Ušli su. Maria
João prasnula je u smijeh. Bio je to smijeh živahne školarke.
- Vi?
- Da.
Stala je do zida, pred slikom Isfahana i uputila mu upitan pogled.
- Isfahan, Perzija. Kao školarac htio sam tamo. Na Istok.
- A sad, kad ste pobjegli, nadoknađujete to. Ovdje.
Kimnuo je. Nije znao da postoje ljudi koji shvaćaju tako brzo. Mogao je otvoriti
prozor vlaka i pitati anđela.
Maria João učini nešto iznenađujuće. Stade kraj njega i stavi mu ruku na rame.
- Amadeu bi to razumio. I ne samo da bi razumio. Volio bi vas zbog toga. „A
imaginação, o nosso último santuário”, običavao je govoriti. Mašta i intimnost, to su uz
jezik bile jedine dvije svetinje koje je priznavao. „I one jedna s drugom imaju mnogo
veze, mnogo”, govorio je.
Gregorius je oklijevao. Ali onda ipak otvori ladicu pisaćeg stola i pokaže Mariji João
hebrejsku Bibliju.
- Kladim se da je to vaš pulover!
Sjela je na stolicu i prekrila noge jednim od Silveirinih pokrivača.
- Čitajte mi, molim vas. I on je to radio. Ja, naravno, nisam razumjela ništa, ali bilo je
prekrasno.
Gregorius je čitao priču o postanku. On, Mundus, čitao je u ruševnoj portugalskoj
gimnaziji osamdesetogodišnjoj ženi koju još jučer nije poznavao i koja nije znali ni riječi
hebrejskog priču o postanku. Bilo je to najluđe što je ikad napravio. Uživao je u tome kao
što nikad prije ni u čemu nije uživao. Bilo je kao da iznutra skida sve okove, ne bi li taj
jedan put neobuzdano udarao oko sebe, kao netko tko zna za svoj skorašnji kraj.
- A sad idemo u aulu - reče Maria João. - Aula je tada bila zaključana.
Sjeli su u prvi red, pred povišenu katedru.
- Ondje je dakle održao svoj govor. Voljela sam ga. Bilo je u tim riječima toliko njega.
On je bio taj govor. Ali bilo je tu i nečeg, čega sam se preplašila. Ne u verziji koju je
izlagao, u njoj je to ispustio. Sjetit ćete se, na kraju, kad kaže da mu je potrebno oboje,
svetost riječi i neprijateljstvo prema svemu okrutnom. Onda dolazi: I neka me nitko ne
prisiljava da biram. To je bila posljednja rečenica koju je iznio. Ali u izvornom obliku bila
je tu i rečenica: Seria uma corrida atrás do vento, da je to trka za vjetrom.
„Kakva predivna slika”, viknula sam.

190
Knjigoteka
 daša&bocca

Onda on uze Bibliju i stade mi čitati iz Solomona: Vidjeh svako djelo što biva pod
suncem, - a eto: sve je taština i trka za vjetrom! Prepala sam se.
„Pa ne možeš tako”, rekla sam. „To će svi svećenici odmah prepoznati i smatrati te
megalomanom.”
Ono što nisam rekla bilo je da sam se u tom trenutku bojala za njega, za njegovo
duševno zdravlje.
„Ali zašto?” upita on začuđeno. „Pa sve je to samo poezija.”
„Ali ne možeš govoriti biblijsku poeziju! Biblijsku poeziju! U svoje ime!”
„Poezija nadmašuje sve”, rekao je on, „ona sva pravila stavlja izvan snage.”
Ali postao je nesiguran i prekrižio tu rečenicu. Osjetio je da sam zabrinuta, on bi
uvijek sve osjetio. Nikad više nismo govorili o tome.
Gregorius joj ispriča o Pradovoj diskusiji s O’Kellyjem o umirućoj riječi božjoj.
- To nisam znala - reče ona i zašuti. Sklopila je ruke, otklopila ih, pa ponovno sklopila.
- Jorge. Jorge O’Kelly. Ne znam. Ne znam je li on za Amadeua bio sreća ili nesreća.
Velika nesreća prerušena u veliku sreću, to postoji. Amadeu je čeznuo za Jorgeovom
snagom, a ta je snaga bila gruba. Uopće je čeznuo za njegovom grubošću, koja se mogla
prepoznati već i po njegovim grubim, ispucanim rukama, njegovoj čvrstoj, kuštravoj kosi
i cigaretama bez filtra, koje je već i u ono doba pušio jednu za drugom. Ne želim mu
nanositi nepravdu, ali nije mi se svidjelo to što se Amadeu toliko nekritički oduševljavao
njime. Bila sam seljančica, znala sam kakvi su seljačići. Nije bilo razloga za romantiku.
Kad bi zagustilo, Jorge bi mislio najprije na sebe.
Ono što ga je fasciniralo, doslovce opijalo kod O’Keliyja bila je činjenica da je bez
teškoća povlačio granicu između sebe i drugih. Jednostavno bi rekao ne i nacerio se
preko svog velikog nosa. Amadeu bi se, naprotiv, borio za svoje granice kao da je riječ o
njegovu spasenju.
Gregorius joj ispriča o pismu ocu i rečenici: Drugi su tvoje sudište.
- Da, točno, to je to. Učinio ga je duboko nesigurnim čovjekom, najtankoćutnijim
kojeg se može zamisliti. Imao je tu nevjerojatnu potrebu za povjerenjem, a potom i za
time da bude prihvaćen. Mislio je da tu nesigurnost mora skrivati. A mnogo toga što se
činilo kao hrabrost i smionost jednostavno je bilo bijeg prema naprijed. Beskrajno
mnogo zahtijevao je od sebe, previše toga, a povrh svega toga postao je samouvjeren i
oštar sudac.
Svi koji su ga bolje poznavali bojali su se da neće udovoljiti njemu i njegovim
očekivanjima, da će uvijek zaostajati za njim. Činjenica da je malo držao do sebe samo je
pogoršavala stvar. Nije mu se mogla zamjeriti čak ni samodopadljivost.
Kako li je primjerice samo mrzio kič! Prije svega u riječima i gestama. A kako li se
samo bojao vlastita kiča! „Ako hoće postati slobodan, čovjek mora biti u stanju prihvatiti
samoga sebe i u vlastitu kiču”, govorio je. Onda bi neko vrijeme disao mirnije, slobodnije.
Imao je fenomenalno pamćenje. Ali takve stvari zaboravljao bi brzo, a onda bi ga opet
počelo gušiti.
Borio se protiv sudišta. Bože, kako se borio! I izgubio je. Da, mislim da se to mora
reći: izgubio je.
Za mirnih vremena, kad se jednostavno bavio poslom u ordinaciji, zbog čega su mu
ljudi bili zahvalni, katkada bi se činilo da je uspio. Ali onda se dogodila ona stvar s
Mendesom. Pljuvačka na licu pratila ga je i on ju je sanjao do samog kraja. Pogubljenje.
Bila sam protiv toga da se priključi Otporu. Nije on bio čovjek za to, pamet je imao,
ali nedostajalo mu je živaca. I nisam smatrala da bi nešto morao ispraviti. Ali ništa se tu

191
Knjigoteka
 daša&bocca

nije moglo napraviti. „Kad je riječ o duši, malo je toga u našoj moći”, govorio je. Već sam
vam pričala o tim riječima.
A i Jorge je bio u Otporu. Jorge, kojeg je naposljetku izgubio na taj način. Sav usukan
mozgao je o tome u mojoj kuhinji, ali nije rekao ni riječi.
Otišli su uza stube i Gregorius joj pokaže klupu u koju je u mislima bio smjestio
Prada. Bio je pogrešan kat, ali inače gotovo točno. Maria João stajala je na prozoru i
gledala prijeko, prema svome mjestu u djevojačkoj školi.
- Sudište drugih. Tako je to doživio i kad je Adriani zarezao vrat. Ostali su sjedili za
stolom i promatrali ga kao monstruma. A on je napravio jedino što je bilo ispravno.
Svojedobno u Parizu, posjećivala sam tečaj medicine za hitne slučajeve, ondje su nam to
pokazali. Koniotomija. Mora se poprijeko presjeći ligamen conicum, a potom zračnicu
držati otvorenu trahealnom kanilom. Inače će pacijent umrijeti od začepljenja dušnika.
Ne znam bih li mogla i bih li pomislila na kemijsku olovku kao nadomjestak za kanilu.
„Ako ikad poželite raditi za nas...” rekoše mu liječnici koji su poslije operirali Adrianu.
Za Adrianin život to je imalo pogubne posljedice. Ako nekome spasite život, morali
biste se od njega rastati brzo i lako. Za spašenoga, ali i za spasitelja, to je teret koji je
teško nositi. Zato bi se prema njemu trebalo odnositi kao prema sretnom slučaju
prirode, otprilike kao prema spontanom izlječenju. Nečem neosobnom.
Amadeu se teško nosio s Adrianinom zahvalnošću, u kojoj je bilo nečeg religioznog,
fanatičnog. Katkad bi mu se to smučilo, jer znala je biti ponizna poput robinje. Ali tu su
bili njezina nesretna ljubav, pobačaj, strah od usamljenosti. Katkada sam se pokušavala
uvjeriti da me u ordinaciju nije uzeo zbog Adriane. Ali to nije istina.
S Mélodie, njegovom sestrom Ritom, stvari su stajale sasvim drukčije, sve je išlo lako
i neopterećeno. Na jednoj je fotografiji snimljen kako na glavi nosi balon-kapu njezina
djevojačkog orkestra. Zavidio joj je na hrabrosti da bude prevrtljiva. Poštovao je to što je
kao neplanirano, kasnije rodeno dijete breme odnosa s roditeljima tištalo manje nego
njega i Adrianu. Ali znao bi se i razbjesniti, kad bi pomislio koliko je i sam lakše mogao
živjeti u ulozi sina.
Ja sam ga samo jedan jedini put posjetila kod kuće. Bilo je to još dok smo išli u školu.
Ispostavilo se da je to bila pogreška. Svi su bili prijazni, ali osjećalo se da ne pripadam
ondje, ne u tu bogatu, plemenitu kuću. Amadeu je bio nesretan zbog tog poslijepodneva.
„Nadam se da...”, rekao je „ne mogu...”
„Pa, nije važno” rekla sam ja.
Mnogo poslije srela sam se sa sucem, on je zamolio za susret. Osjećao je da mu
Amadeu zamjera njegov posao pod vladom koja na savjesti ima Tarrafal. „Prezire me,
rođeni sin me prezire”, izbilo je iz njega. A onda mi je govorio o svojim bolovima i kako
mu posao pomaže da nastavi živjeti. Amadeuu je zamjerao nedostatak empatije.
Ispričala sam što mi je Amadeu bio rekao: „Neću ga gledati kao bolesnika kojem se
oprašta sve. To bi bilo kao da više nemam oca.”
Nisam mu ispričala kako je Amadeu bio nesretan u Coimbri. Jer je sumnjao da kao
liječnik ima budućnost. Jer nije bio siguran ne slijedi li možda ipak samo očevu želju i
pritom zanemaruje vlastitu.
Krao je u najstarijoj robnoj kući u gradu, pritom zamalo da ga nisu ulovili, a poslije je
pretrpio živčani slom. Posjetila sam ga.
„Znaš li razlog?” pitala sam. Kimnuo je.

192
Knjigoteka
 daša&bocca

Nikad mi to nije objasnio. Ali mislim da je imalo neke veze s ocem, sa sudom i
osudama. Neka vrsta bespomoćnog, šifriranog revolta. Na hodniku u bolnici susrela sam
O’Keliyja.
„Da je bar ukrao nešto zaista vrijedno!” reče on. „Ali ta starudija!”
Ne znam jesam li ga u tom trenutku voljela ili mrzila. Ne znam ni danas.
Prigovor zbog nedostatka moći uživljavanja bio je sve samo ne opravdan. Koliko je
često Amadeu u mojoj prisutnosti zauzimao stav pacijenta koji boluje od Behtereva i
ostajao u njemu dok ne bi dobio grč u leđima, nakon čega bi se još više zgrbio, isturio
glavu poput ptice i stisnuo zube.
„Ne znam kako on to izdržava”, rekao je. „Ne samo bolove, poniženje!”
Ako mu je empatija i s kim zatajila, onda je to bilo s majkom. Njegov odnos prema
njoj ostao mi je misterij. Bila je ljupka, njegovana, ali neugledna žena. „Da”, govorio bi,
„da. U tome i jest stvar. Nitko to ne bi povjerovao.”
Krivio ju je za toliko toga, što zapravo nije moglo biti istina. Za to što mu nije bilo
lako povlačiti granice prema drugima; za bjesomučan nagon prema radu; za
opsjednutost samim sobom; za nesposobnost da pleše ili svira; sve je to trebalo imati
veze s njom i njezinom nježnom diktaturom. Ali o tome se s njom nije moglo razgovarati:
„Neću razgovarati, hoću samo biti bijesan! Jednostavno bijesan! Furioso! Raivoso!”
Počeo je padati mrak. Maria João vozila je upaljenih svjetala. - Poznajete li Coimbru?
- upita ona. Gregorius odmahne glavom.
- Obožavao je Bíbliotecu Joaninu na sveučilištu. Nije bilo tjedna a da bar jedanput ne
ode tamo. I Salu Grande dos Actos, gdje je primio diplomu. I poslije je često odlazio tamo
kako bi vidio prostorije.
Kad je Gregorius izašao iz auta, zavrtjelo mu se u glavi pa se morao pridržati za krov
automobila. Maria João stisnu oči.
- Češće vam je tako? Oklijevao je. Onda slaže.
- Ne bi trebalo olako s tim - reče ona. - Poznajete li ovdje nekog neurologa?
On kimnu.
Vozila je polako, kao da razmišlja o povratku. Tek je na križanju ubrzala. Svijet se
okretao, a Gregorius se morao pridržati za kvaku prije nego što je uspio otključati vrata.
Popio je čašu mlijeka iz Silveirina kuhinjskog ormara, a onda polako otišao gore, stubu
po stubu.

193
Knjigoteka
 daša&bocca

40.

„Mrzim hotele. Zašto nastavljam? Možeš li mi to reći, Julieto?” Kad je Gregorius u

subotu u podne čuo kako Silveira otključava vrata, pomislio je na te njegove riječi, o
kojima je govorila djevojka. Uz riječi je pristajala činjenica da je Silveira kovčeg i kaput
jednostavno pustio da padnu, sjeo u predvorju u naslonjač i iscrpljen zatvorio oči. Kad je
vidio Gregoriusa kako se spušta niza stube, lice mu se ozari.
- Raimundo, nisi u Isfahanu? - upita nasmijan.
Bio je prehlađen i šmrcao je. Posao u Biarritzu nije se okončao kao što je očekivao, od
konobara u spavaćim kolima dvaput je izgubio, a Filipe, vozač, nije pravodobno stigao na
kolodvor. Osim toga, i Julieta je imala slobodan dan. Na licu su mu se jasno vidjeli tragovi
izmorenosti, veće i dublje od one u vlaku. „Problem je”, rekao je Silveira kad je vlak tada
stajao na kolodvoru u Valladolidu, „da nemamo pregled nad svojim životima. Ni nad
onim što je pred nama, ni nad onim što je iza nas. Ako se dogodi nešto dobro,
jednostavno smo imali sreću.”
Pojeli su što je Julieta pripremila večer prije, a onda u salonu popili kavu. Silveira
primijeti da Gregoriusov pogled bježi prema fotografijama s otmjene zabave.
- Prokletstvo - reče - to sam sasvim zaboravio. Slavlje, prokleto obiteljsko slavlje. Ne
idem tamo, jednostavno ne idem - reče i udari vilicom po stolu. Nešto u Gregoriusovu licu
ga zbuni,
- Osim ako ti hoćeš sa mnom - reče. - Kruta obiteljska zabava plemića. Nešto najgore!
Ali ako hoćeš...
Bilo je oko osam kad ih je Filipe pokupio i iznenađen vidio kako stoje u predvorju i
tresu se od smijeha. Sat vremena prije Gregorius je rekao da nema što odjenuti. Onda je
probao nekoliko Silveirinih stvari, koje su mu sve bile tijesne. A sad se promatrao u
velikom ogledalu: preduge hlače, naborane preko nedolično običnih cipela, smoking, koji
se nije mogao zakopčati, košulja, čiji ga je ovratnik gušio. Prepao se kad je to vidio, ali
onda ga je ponio Silveirin prolom smijeha pa je počeo uživati u klaunskom prizoru. Ne bi
to znao objasniti, ali činilo mu se da se tom maskeradom može osvetiti Florence.
Pritajena osveta sasvim se zahuktala tek kad su stupili u vilu Silveirine tete. Silveira
je uživao, predstavljajući nadutim gostima svog švicarskog prijatelja Raimunda Gregoria,
pravog učenjaka, koji je ovladao bezbrojnim jezicima. Kad je Gregorius čuo riječ erudito,
prepao se kao hohštapler pred raskrinkavanje. Ali za stolom odjednom ga spopade vrag i
on kao dokaz svoje mnogojezičnosti stade ispremiješano govoriti hebrejski, grčki i
bernski njemački, uživajući u divljim, nemogućim kombinacijama riječi koje su iz minute
u minutu postajale sve lude. Nije ni znao da posjeduje toliko jezičnog duha, bilo mu je
kao da ga mašta u smionom, dalekom luku nosi prostorom, sve dalje i sve više, dok se u
jednom trenutku ne stropošta na tlo. Uhvatila ga je vrtoglavica, ugodna vrtoglavica
načinjena od riječi, crnog vina, dima i glazbe, a on je tu vrtoglavicu htio i činio je sve da je
zadrži, bio je zvijezda večeri. Silveirini rođaci bili su sretni da se ne moraju dosađivati
sami sa sobom, Silveira je pušio cigaretu za cigaretom i uživao u predstavi, žene su
gledale Gregoriusa pogledima na kakve nije bio naviknut, nije bio siguran znače li ono
što mu se činilo da znače, ali bilo je svejedno, jedino važno bilo je to da je toliko
višeznačnih pogleda dobačeno njemu, Mundusu, čovjeku od najkrhkijeg pergamenta,
kojeg su zvali Papirus.

194
Knjigoteka
 daša&bocca

U nekom trenutku usred noći stajao je u kuhinji i prao sude, bila je to kuhinja
Silveirinih rođaka, ali bila je i kuhinja Muraltâ, a Eva, nevjerojatna Eva gledala ga je sva
užasnuta. Pričekao je da dvije sluškinje odu, onda se ušuljao u kuhinju i sad je s
vrtoglavicom i zaljuljan stajao naslonjen na sudoper i trljao tanjure. Nije htio strahovati
od vrtoglavice, ne sad, htio je uživati u ludosti večeri koja se sastojala u tome da nakon
četrdeset godina nadoknađuje ono što nekoć, na učeničkoj zabavi, nije mogao učiniti.
- Može li se u Portugalu kupiti plemićka titula? - pitao je za desertom, ali očekivana
neugoda ipak je izostala jer su pitanje smatrali trabunjanjem jezičara, samo se Silveira
sve vrijeme cerio.
Od vrele vode za ispiranje posuda orosiše mu se naočale, Gregorius posegne u
prazno i pusti jedan tanjur da mu sklizne iz ruke i razbije se na kamenom podu.
- Espera, au ajudo - reče Silveirina nećakinja Aurora, koja se odjednom našla u
kuhinji. Zajedno čučnuše i stadoše skupljati porculanske krhotine. Gregorius i dalje nije
vidio ništa pa se sudario s Aurorom, čiji je parfem, pomislio je poslije, pristajao uz
njegovu vrtoglavicu.
- Não faz mal - reče ona kad se ispričao i on zapanjeno osjeti da mu je pritisnula
poljubac na čelo.
- Što uopće radite tur - upita ga kad su se ponovno uspravili i kad mu je nasmijana
pokazala na pregaču koju je bio navukao. - Perete posuđe? Vi? Gost? Učeni poliglot?
lncrível! Nevjerojatno.
Zaplesali su. Aurora mu je skinula pregaču, uključila kuhinjski radio, stavila mu ruku
na rame i sad ga je uz zvukove valcera vrtjela po kuhinji. Svojedobno je Gregorius nakon
jedne i pol lekcije iz plesne škole pobjegao glavom bez obzira. Sad se okretao kao
medvjed, spoticao se o preduge hlače, vrtoglavica se pojačavala, sad će pasti, pokušao se
uhvatiti za Aurom, koja se pretvarala da ne primjećuje ništa i zviždukala uz glazbu, a tad
mu popustiše koljena i samo je čvrst zahvat Silveirine ruke uspio spriječiti pad.
Gregorius nije razumio što je Silveira rekao Aurori, ali ton je odavao da se otresao.
Pomogao je Gregoriusu da sjedne i donio mu čašu vode.
Nakon pola sata otišli su.
- Takvo što nikad prije nisam doživio - reče Silveira u autu. - Pa vi ste okrenuli
naglavce cijelo uštogljeno društvo. Dobro, Auroru i inače prati glas... Ali ostali... Molili su
da vas sljedeći put svakako opet dovedem!
Dali su vozaču da ih odveze do njegove kuće, onda je Silveira sjeo za upravljač pa se
odvezoše u licej.
- Sad nekako odgovara, zar ne? - rekao je Silveira putem.
U svjetlu svjetiljke za kampiranje Silveira je promatrao slike Isfahana. Kimnuo je.
Dobacio je Gregoriusu pogled i iznova kimnuo. Na stolici je ležao pokrivač, kako ga je
namjestila Maria João. Silveira sjedne. Postavljao je Gregoriusu pitanja kao nitko prije,
čak ni Maria João. Zanimalo ga je odakle on među klasičnim jezicima i zašto nije na
fakultetu. Sjećao se još svega što mu je Gregorius ispričao o Florence. Zar nakon nje nije
bilo više nikakve žene?
A onda mu je Gregorius pričao o Pradi. Bilo je to prvi put da je pričao o nekome koga
nije poznavao. Začudio se što je sve o njemu znao i koliko je razmišljao o njemu. Silveira
je grijao ruke na grijalici i slušao ga, ne prekinuvši ga ni jedan jedini put.
- Smijem li vidjeti Knjigu crvenih cedrova? - upita na kraju.

195
Knjigoteka
 daša&bocca

Pogled mu je dugo mirovao na portretu. Pročitao je uvod o tisuću nijemih iskustava.

Pročitao ga je drugi put. Onda počne listati. Nasmijao se i pročitao naglas: Sitničavo
knjigovodstvo velikodušnosti: i to postoji. Okrenuo je stranicu, zastao, vratio je i pročitao:

AREIAS MOVEDIÇAS. ŽIVI PIJESAK. Ako smo dobro shvatili da je uza sav napor ipak
stvar sreće hoće li nam nešto uspjeti ili ne; ako smo dakle razumjeli da smo u svom
djelovanju i doživljavanju živi pijesak pred sobom samim i za sebe same: što li će se onda
dogoditi sa svim prisnim i hvaljenim osjećajima kao što su ponos, shrvanost ili stid?

Tad Silveira ustane sa stolice i stane hodati gore-dolje, držeći pred očima Pradov
tekst. Kao da ga je uhvatila vrućica. Čitao je: Razumjeti sebe: je li to otkriće ili stvaranje?
Listao je i nastavio: Je li netko zaista zainteresiran za mene, a ne samo za svoj interes za
mene? Naišao je na dulji komad teksta pa je sjeo na rub pisaćeg stola senhora Cortêsa i
zapalio cigaretu.

PALAVRAS TRAIÇOEIRAS. IZDAJNIČKE RIJEČI. Kad govorimo o sebi samima, o

drugima ili jednostavno o stvarima, mi bismo se u svojim riječima - moglo bi se reći - rado
otkrili: Želimo dati do znanja Što mislimo i osjećamo. Dajemo drugima da nam zavire u
dušu. (We give them a piece of our mind, kako se kaže na engleskom. Jedan Englez rekao
mi je to kad smo stajali za ogradom jednog broda. To je jedino dobro što sam ponio sa
sobom iz te čudnovate zemlje. Možda još i sjećanje na Irca s crvenom loptom u Ali Soulsu.)
U tom razumijevanju stvari mi smo suvereni redatelji, samozvani dramaturzi, što se tiče
otvaranja nas samih. Ali možda je to sasvim pogrešno? Samoobmana? Jer mi svojim
riječima ne samo da se otkrivamo, mi se i izdajemo. Odajemo mnogo više od onog što
hoćemo otkriti, a katkada je to puka suprotnost. Drugi naše riječi mogu tumačiti kao
simptome za nešto o čemu mi sami možda ništa i ne znamo. Kao simptome za bolest da
budemo oni koji jesmo. Može biti zabavno kad druge promatramo tako, može nas učiniti
tolerantnijima, ali nam može dati i oružje u ruke. A ako u trenutku kad počnemo govoriti
pomislimo na to da drugi prema nama postupaju na isti način, riječ nam može zastati u
grlu, a od šoka možemo zanijemjeti zauvijek.
Na povratku zaustavili su se pred zgradom od čelika i stakla.
- To je moja tvrtka - reče Silveira. - Rado bih fotokopirao Pradovu knjigu.
Ugasio je motor i otvorio vrata. Jedan pogled na Gregoriusovo lice bio je dovoljan da
zastane.
- Ah, tako. Da. Taj tekst i fotokopirni stroj, to baš i ne ide zajedno - prešao je rukom
preko upravljača. - Osim toga, ti bi tekst rado zadržao kod sebe. Ne samo knjigu. Tekst.
Poslije, dok je Gregorius ležao budan, neprestance je mislio na te rečenice. Zašto
prije u njegovu životu nije bilo nikoga tko bi ga razumio tako brzo i bez muke. Prije nego
što su otišli na počinak Silveira ga je na trenutak zagrlio. Bio je čovjek kojem će moći
govoriti o svojoj vrtoglavici. O vrtoglavici i strahu od neurologa.

196
Knjigoteka
 daša&bocca

41.

Kad je João Eça jednog nedjeljnog popodneva stao pred vrata svoje sobe u staračkom
domu, Gregorius je na njegovu licu vidio da se nešto dogodilo. Eça je oklijevao prije nego
što ga je zamolio da ude. Bio je hladan dan u ožujku, a prozor je ipak bio otvoren. Prije
nego što će sjesti, Eça namjesti hlače. Borio se sa sobom dok je drhtavih ruku postavljao
figure. Borba se, pomislio je Gregorius poslije, ionako ticala njegovih osjećaja, kao i
pitanja bi li trebalo govoriti o njima.
Eça povuče pijuna.
- Noćas sam se posrao u krevet - reče gruba glasa. - I ništa nisam primijetio. Pogled
mu ostade spušten prema ploči.
Gregorius povuče. Nije smio predugo šutjeti.
- Jučer navečer vrtjelo mi se u glavi i takav sam teturao po tuđoj kuhinji te nehotice
gotovo završio u naručju jedne razuzdane žene - rekao je.
- To je nešto drugo - razdražljivo će Eça.
- Jer se ne tiče donjeg dijela? - upita Gregorius. - U oba slučaja riječ je o tome da se
izgubila uobičajena kontrola nad tijelom.
Eça ga pogleda. U njemu se nešto zbivalo.
Gregorius je skuhao čaj i natočio mu pola šalice. Eça vidje pogled koji je pao na
njegove drhtave ruke.
- A dignidade - reče.
- Dostojanstvo - reče Gregorius. - Nemam pojma što to zapravo jest. Ali ne mislim da
je nešto što bi se izgubilo samo zato što je tijelo zakazalo.
Eça pokvari otvaranje.
- Kad su me vodili na mučenje, ja bih srao u hlače i oni bi mi se smijali. Bilo je to
užasno poniženje, ali nisam imao osjećaj da gubim dostojanstvo. Ali što je ono onda?
- Misliš li da bi izgubio dostojanstvo da si progovorio? - upita ga Gregorius.
- Nisam rekao ni riječi, ni jedne jedine riječi. Sve moguće riječi ja sam u sebi...
zaključao. Da, tako je: Ja sam ih zaključao i zakračunao vrata. Time je bilo isključeno da
progovorim, o tome se više nije moglo raspravljati. To je imalo neobičan učinak: prestao
sam mučenje doživljavati kao djelovanje ili čin drugih. Sjedio sam ondje kao puko tijelo,
hrpa mesa, na koje su se bolovi stuštili poput olujne tuče. Prestao sam mučitelje
priznavati kao djelatne osobe. Oni to nisu znali, ali ja sam ih degradirao, degradirao u
mjesta slijepog zbivanja. To mi je pomoglo da od mučenja ne napravim agoniju.
- A da su ti drogom razvezali jezik?
- Često sam se to pitao - reče Eça - i sanjao o tome.
Došao je do zaključka da su ga time mogli uništiti, ali dostojanstvo mu na taj način ne
bi mogli oduzeti. Da čovjek izgubi dostojanstvo, mora ga prokockati sam.
- I onda se uzrujavate zbog zaprljanog kreveta? - reče Gregorius i zatvori prozor. -
Hladno je i ne osjeća se nikakav miris. Baš nikakav.
Eça prijeđe rukom preko očiju. - Ja neću tražiti crijeva ni pumpe samo da bi potrajalo
nekoliko tjedana dulje.
- Da, postoje stvari koje netko ne bi ni pod koju cijenu učinio ili dopustio: možda se u
tome sastoji dostojanstvo - reče Gregorius. - Ne moraju to biti moralne granice - dodao

197
Knjigoteka
 daša&bocca

je. - Svoje dostojanstvo čovjek može proigrati i na druge načine. Učitelj koji zbog
robovanja ženi u varijeteu izigrava pijetla. Uvlačenje zbog karijere. Bezgranični
oportunizam. Pokvarenost i bijeg od konflikta, da se spasi brak. Takve stvari.
- Prosjak? - upita Eça. - Može li netko s dostojanstvom biti prosjak?
- Možda, ako u njegovoj priči postoji neka nužnost, nešto neizbježno, zbog čega ne
može ništa. I ako stoji iza toga. Iza samog sebe - reče Gregorius.
- Stajati iza sebe - i to je dio dostojanstva. Tako netko može dostojanstveno pretrpjeti
javni linč. Galileo, Luther. Ali i netko tko je kriv, a odolijeva iskušenju da to zaniječe.
Dakle, ono za što su političari nesposobni. Iskrenost, hrabrost da budemo iskreni. Pred
drugima i pred samima sobom.
Gregorius zašuti. Što čovjek misli, zna tek kad to izgovori.
- Postoji gađenje - reče Eça - posebno gađenje koje čovjek osjeća kad pred njim stoji
netko tko neprestance laže samome sebi. Možda je to gađenje koje se tiče nepostojanja
dostojanstva. U školi sam sjedio kraj jednog koji je ljepljive ruke brisao o hlače i to na
neki poseban način, vidim ga još i danas: kao da nije istina da ih briše. Rado bi bio postao
moj prijatelj. Nije išlo. I to ne zbog hlača. Općenito je bilo tako.
- I kod rastanaka i isprika postoji pitanje dostojanstva - dodao je. - Amadeu je znao
govoriti o tome. Posebno ga je zanimala razlika između oprosta koji drugome ostavlja
dostojanstvo i oprosta koji mu ga oduzima. „Ne smije biti oprost koji zahtijeva
podčinjavanje”, rekao je. „Dakle, ne onako kao u Bibliji, gdje sebe moraš shvatiti kao
slugu Boga i Isusa. Kao slugu! Tako ondje piše!”
- Znao bi poludjeti od bijesa - reče Eça. - I često bi potom govorio o nepostojanju
dostojanstva, koje svoje izvorište ima u novo-zavjetnoj smrti. „Umrijeti s dostojanstvom
znači umrijeti priznajući činjenicu da je kraj. I odoljeti svem kiču o besmrtnosti.” Na dan
Uzašašća njegova je ordinacija bila otvorena i on bi radio više nego inače.
Gregorius se preko Teja vratio u Lisabon. Ako smo razumjeli da smo u svom
djelovanju i doživljavanju živi pijesak... Što je to značilo za dostojanstvo?

198
Knjigoteka
 daša&bocca

42.

U ponedjeljak ujutro Gregorius je sjedio u vlaku i putovao u Coimbru, u grad u kojem

je Prado živio s mučnim pitanjem nije li studij medicine možda ipak bio velika pogreška
jer je njime udovoljavao očevoj želji, iznevjerivši samog sebe. Jednog dana otišao je u
najstariju robnu kuću u gradu i ondje ukrao stvari koje mu nisu trebale. On koji si je
mogao priuštiti da prijatelju Jorgeu daruje kompletnu ljekarnu. Gregorius pomisli na
njegovo pismo ocu i lijepu kradljivicu Diamantinu Esmeraldu Emerlindu, kojoj je u
Pradovoj mašti pripala uloga osvetnice kradljivice koju je osudio njegov otac.
Prije nego što je krenuo nazvao je Mariju João i pitao je u kojoj je ulici Prado tada
stanovao. Na njezino zabrinuto pitanje o njegovoj vrtoglavici izbjegao je odgovor. To
jutro još nije osjetio vrtoglavicu, ali nešto je bilo drukčije. Bilo mu je kao da mora
svladati tanki zračni jastuk najnježnijeg otpora kako bi došao u doticaj sa stvarima. Sloj
zraka koji je valjalo probiti mogao je doživjeti kao zaštitni omotač, da nije bilo onog
rasplamsanog straha da mu svijet onkraj njega nezaustavljivo izmiče. Na peronu u
Lisabonu hodao je odlučna koraka gore-dolje, da osjeti otpor kamena. Pomoglo je pa je
bio mirniji kad se smjestio u prazan kupe vlaka.
Prado je bezbroj puta putovao tom trasom. Maria João govorila je na telefonu o
njegovoj strasti prema željeznici, koju je opisao i João Eça kad je pričao kako je njegovo
znanje o tim stvarima, „njegov sumanuti željeznički patriotizam” spasio život ljudima iz
Otpora. „Posebno su ga fascinirale skretnice”, rekao je. Maria João istaknula je nešto
drugo: vožnju željeznicom kao riječni tok moći zamišljanja, kao kretnju u kojoj bi mašta
postala tekuća i pokazivala čovjeku slike iz zatvorenih komora duše. Razgovor s njom
potrajao je to jutro dulje nego što je očekivao, čudesna, vrijedna prisnost koja bijaše
nastala kad joj je dan prije čitao iz Biblije. Gregorius je ponovno čuo O’Kellyjeve uzdahe:
„Maria, moj Bože, da, Maria.” Nije prošlo više od dvadeset četiri sata otkako mu je
otvorila vrata, a njemu je već bilo savršeno jasno zašto je Prado misli koje je smatrao
najopasnijima zapisivao u njezinoj kuhinji i nigdje drugdje. Što je to bilo? Njezina
neustrašivost? Dojam da pred sobom ima ženu koja je tijekom života pronašla put da se
u sebi ograniči od drugih i stekne neovisnost, o čemu je Prado mogao samo sanjati?
Na telefonu su razgovarali kao da i dalje sjede u liceju, on za pisaćim stolom senhora
Cortêsa, ona u naslonjaču, s pokrivačem prebačenim preko nogu.
- Što se putovanja tiče, bio je neobično kontradiktoran - rekla je. - Htio je putovati,
sve dalje, htio se izgubiti u prostorima koje mu je otvarala mašta. Ali tek što bi se udaljio
iz Lisabona spopala bi ga čežnja za domom, strahovita čežnja, bilo ga je teško gledati.
„Dobro, Lisabon je lijep, ali...” govorili su mu ljudi.
Nisu razumjeli da zapravo uopće nije bio posrijedi Lisabon nego on, Amadeu.
Njegova čežnja za domom nije naime bila čežnja za prisnim i voljenim. Bilo je to nešto
mnogo dublje, nešto što ga se ticalo u njegovoj biti: želja da pobjegne natrag iza čvrstih,
oprobanih bedema u nutrini, koji su ga štitili od opasnih plima i podmuklih struja
njegove duše. Iz iskustva je znao da bi unutarnji bedemi obično bili najčvršći kad bi bio u
Lisabonu, u roditeljskom domu, u liceju, ali prije svega u Plavoj ordinaciji. „Plavo je boja
moje zaštićenosti”, govorio je.
Činjenica da je bila riječ o zaštiti pred njim samim objašnjava zašto je u njegovoj
čežnji za domom uvijek postojao prizvuk panike i katastrofe. Kad bi ga spopala, morao je

199
Knjigoteka
 daša&bocca

brzo otići i onda bi naprasno prekinuo putovanje i pobjegao kući. Kako je često Fátima
bila razočarana kad bi se to dogodilo!
Maria João malo zastade pa doda:
- Dobro je da nije razumjela o čemu je bila riječ u toj njegovoj čežnji za domom. Inače
bi morala pomisliti: „Očito mi ne uspijeva da ga oslobodim straha pred njim samim.”
Gregorius otvori Pradovu knjigu i tko zna koji put pročita bilješku, koja mu se činila
ključem svega, važnom kao nijedna druga.

ESTOUA VIVER EM MIM PRÓPRIO COMO NUM COMBOIO A ANDAR. STANUJEM U

SEBI KAO U JUREĆEM VLAKU. Nisam ušao dobrovoljno, nisam imao izbora i ne poznajem
odredište. Jednog dana u dalekoj prošlosti probudio sam se u svome kupeu i osjetio
kotrljanje. Bilo je uzbudljivo, osluškivao sam udaranje kotača, gurnuo glavu u vjetar i
uživao u brzini kojom su stvari jurile pokraj mene. Želio bih da vlak nikad ne prekine
putovanje. Ni u kojem slučaju nisam htio da negdje stane zauvijek.
U Coimbri, na tvrdoj klupi u predavaonici, postao sam svjestan: ne mogu izaći. Ne
mogu promijeniti ni tračnice ni smjer. Ja ne određujem brzinu. Ne vidim lokomotivu i ne
znam tko je vozi i je li vlakovođa pouzdan. Ne znam tumači li signale pravilno i primjećuje
li kad je neka skretnica pogrešno postavljena. Ne mogu promijeniti kupe. Na hodniku vidim
ljude kako prolaze i mislim: Možda njihovi kupei izgledaju sasvim drukčije od mog. Ali ne
mogu otići tamo i pogledati, kondukter, kojeg nikad nisam vidio i nikad ga neću vidjeti,
zatvorio je i zapečatio vrata kupea. Otvaram prozor, izvirujem van i vidim da ostali rade
isto. Vlak nježno zavija. Posljednji vagoni još su u tunelu, a prednji ponovno ulaze u njega.
Možda se vlak vrti ukrug, neprestance a da to ne primjećuje nitko, čak ni vlakovođa?
Nemam pojma koliko je vlak dugačak. Vidim sve druge kako istežu vratove ne bi li nešto
vidjeli ili shvatili. Pozdravljam, ali riječi mi se raspršuju na vjetru.
Osvjetljenje u kupeu mijenja se, a ja ne odlučujem o tome. Sunce i oblaci, suton i
ponovno suton, kiša, snijeg, oluja. Svjetlo na stropu je mutno, postaje svjetlije, blješti, titra,
gasi se, vraća se, slaba je to svjetiljka, pa odjednom luster, jarka neonska cijev, sve u
jednome. Grijanje nije pouzdano. Može se dogoditi da grije kad je toplo a da zakaže kad je
hladno. Kad pritisnem sklopku, čuje se zvuk, ali ništa se ne mijenja. Neobično je da me ni
kaput ne grije uvijek isto. Vani stvari kao da idu svojim uobičajenim, razumnim tijekom.
Možda i u kupeima drugih? U mom se stvari u svakom slučaju odvijaju drukčije nego što
bih očekivao, sasvim drukčije. Je li konstruktor bio pijan? Luđak? Dijabolični šarlatan?
U kupeima se nalaze redovi vožnje. Hoću pogledati gdje ćemo stati. Stranice su prazne.
Na kolodvorima na kojima se zaustavljam nedostaju ploče s imenima mjesta. Ljudi izvana
znatiželjno promatraju vlak. Stakla su mutna od čestih padavna. Mislim: Iskrivljuju sliku
unutrašnjosti. Iznenada me obuzima potreba da ispravim stvari. Prostor se ne može
otvoriti. Vičem i ostajem promukao. Ostali uzrujano lupaju o zidove. Nakon stanice dolazi
tunel. Oduzima mi dah. Dok ga napuštamo, pitam se jesmo li zaista zastali.
Što se može raditi za vrijeme vožnje? Pospremiti kupe. Učvrstiti stvari da ne stvaraju
buku. Ali onda sanjam da vjetar postaje sve jači, da razbija staklo. Sve što sam s mukom
spremio, razlijeće se. Općenito, mnogo sanjam na tom beskrajnom putovanju, snovi su to o
propuštenim vlakovima i pogrešnim podacima u voznom redu, o stanicama koje se
raspršuju u ništavilu dok vlak ulazi u njih, o prometnicima i šefovima stanica, koji sa svojim
crvenim kapama odjednom stoje u praznini. Katkada mi sve to dodija pa jednostavno
zaspim. Zapadanje u san opasno je, rijetko se budim svjež i radostan zbog promjene. U
pravilu sam smeten zbog onog što zatječem kad se budim, kako vani, tako i unutra.

200
Knjigoteka
 daša&bocca

Katkada se uplašim i mislim: Vlak može u svakom trenutku sletjeti s tračnica. Da,
obično me plaši ta misao. Ali nekad, za rijetkih, užarenih trenutaka, prolazi kroz mene
poput munje blaženstva.
Budim se, a krajolik drugih prolazi pokraj nas. Katkada juri tako da jedva pratim
njihove ćudi i prskave besmislice, onda opet mučno sporo, kad neprestance govore i rade
jedno te isto. Sretan sam zbog stakla koje nas dijeli. Tako prepoznajem njihove želje i
planove a da ne mogu neometano raspaliti po meni. Sretan sam kad vlak juri punom
brzinom i oni nestanu. Zelje drugih: Što ćemo s njima kad nas pogode?
Prislanjam čelo na prozor kupea i koncentriram se svom snagom. Jedanput, jedan
jedini put htio bih da mogu shvatiti što se to odvija vani. Da to zaista mogu shvatiti. Da mi
odmah ne izmakne. Ne uspijevam. Sve se odvija prebrzo, ma stajao vlak i nasred polja.
Sljedeći dojam briše prethodni. Pamćenje mi vrije, bez daha sam, zabavljen sastavljanjem
letimičnih slika događaja u iluziju nečeg razumljivog. Uvijek stižem prekasno, ma koliko
brzo svjetlo pozornosti jurilo za stvarima. Uvijek je sve već prošlo. Uvijek ostajem
posljednji. Nikad ne sudjelujem. Ni onda kad se noću u prozorskom staklu zrcali
unutrašnjost kupea.
Volim tunele. Oni su simbol nade: u nekom trenutku razdanit će se. Ako baš ne bude
noć.
Katkada imam posjet u kupeu. Ne znam kako je to moguće uz zatvorena i zapečaćena
vrata, ali događa se. Obično posjet dolazi u najnezgodnije doba. Ljudi su to iz sadašnjosti,
često i iz prošlosti. Dolaze i odlaze kako im odgovara, bezobzirni su i smetaju mi. Prisiljen
sam razgovarati s njima. Sve je privremeno, neobvezno, predodređeno za zaborav;
jednostavno razgovori u vlaku. Neki posjetitelji nestaju bez traga. Drugi ostavljaju ljepljive
i smrdljive tragove, prozračivanje ne pomaže. Onda bih rado istrgao sav namještaj u kupeu
i zamijenio ga novim.
Putovanje je dugo. Postoje dani za kojih želim da bude beskonačno. Rijetki su to,
vrijedni dani. Postoje i takvi kad sam sretan da znam da će doći posljednji tunel, u kojem će
se vlak zaustaviti zauvijek.

Kad je Gregorius izašao iz vlaka, bilo je kasno popodne. Uzeo je sobu u hotelu s druge
strane Mondega, odakle se prostirao pogled na stari dio grada na brežuljku Alcáçova.
Posljednje zrake sunca uronile su u zgrade sveučilišta koje su se uzdizale nad svime, u
toplo, zlatno svjetlo. Ondje gore, u jednoj strmoj, tijesnoj uličici, Prado i O’Kelly živjeli su
u jednoj od república, studentskih domova koji su potjecali još iz srednjeg vijeka.
- Nije htio stanovati drukčije od ostalih - bila je rekla Maria João - iako su ga zvukovi
iz susjednih soba katkada tjerali u očaj jer se na njih nije bio navikao. Ali bogatstvo
obitelji, koje je potjecalo od veleposjeda prijašnjih generacija, katkada bi mu bilo teško
breme. Postojale su dvije riječi koje bi ga razljutile kao nijedne druge: colónia i
latifundário. Onda bi izgledao kao netko tko je spreman pucati.
Kad sam ga posjetila, bio je naglašeno ležerno odjeven. Pitala sam ga zašto ne nosi
žutu vrpcu fakulteta kao ostali studenti.
„Pa znaš da ne volim nikakvu uniformu, već mi je i kapa u liceju bila previše”,
odgovorio je.
Kad sam morala natrag, pa smo stajali na kolodvoru, na peronu se pojavio student
koji je nosio tamnoplavu vrpcu studija književnosti.
Pogledala sam Amadeua. „Nije posrijedi vrpca”, rekla sam, „posrijedi je žuta vrpca. Ti
bi rado nosio plavu.”

201
Knjigoteka
 daša&bocca

„Znaš da ne volim kad me sc prozre”, rekao je. „Brzo se vrati, molim te.”
Imao je način da kaže por favor - otišla bih nakraj svijeta samo da čujem te riječi.
Ulicu u kojoj je Prado stanovao bilo je Iako naći. Gregorius baci pogled u hodnik
doma i uspne se nekoliko stuba. „U Coimbri, kad se činilo da nam pripada cijeli svijet.”
Tako je Jorge opisao to vrijeme. U toj kući on i Prado zapisali su dakle što bi sve moglo
biti ono što stvara lealdade, lojalnost među ljudima. Popis na kojem je nedostajala ljubav.
Žudnja, uživanje, zaštićenost. Sve osjećaji koji se prije ili poslije raspadnu. Lojalnost je
jedina bila trajna. Volja, odluka, duševno zauzimanje stava. Nešto što slučaj susreta i
slučajnost osjećaja pretvara u nužnost. „Dašak vječnosti, samo dašak, ali ipak”, rekao je
Prado. Gregorius ugleda pred sobom O’Kellyjevo lice. „Prevario se. Obojica smo se
prevarili”, rekao je tada sporo poput pijanca.
Na sveučilištu Gregorius bi najradije smjesta bio otišao u Bibliotecu Joaninu i Salu
Grande dos Actos, prostorije zbog kojih je Prado neprestance dolazio ovamo. Ali to je bilo
moguće samo u određene sate, a ti su za taj dan bili prošli.
Otvorena je bila Capela de São Miguel. Gregorius je bio sam i promatrao barokne
orgulje zapanjujuće ljepote. „Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskih
tonova. Treba mi protiv reske komičnosti marševa”, rekao je Prado u svom govoru.
Gregorius u sjećanje prizove prigode za kojih je bio u crkvi. Nastava za pričest, pokop
roditelja. Oče naš... Kako li je to samo zvučalo muklo, neveselo i obično! I sve to, pomisli
sad, nije imalo nikakve veze s poezijom grčkog i hebrejskog teksta. Nikakve, ama baš
nikakve!
Gregorius se sledi. Udario je, a da nije htio, šakom po klupi i sad je postiđeno gledao
oko sebe, ali i dalje je bio sam. Spustio se na koljena i učinio što je Prado činio s očevim
pogrbljenim leđima: Pokušao je zamisliti kako je njegovo držanje izgledalo iznutra.
„Trebalo bi ih istrgnuti”, rekao je Prado kad je s ocem Bartolomeuom prolazio pokraj
ispovjedaonica. „Takvo poniženje!”
Kad se Gregorius uspravio, kapela se okretala munjevitom brzinom. Grčevito se
uhvatio za klupu i čekao da prođe. Onda je, dok su užurbani studenti jurcali pokraj njega,
krenuo niz hodnik i ušao u jednu predavaonicu. Sjedeći u posljednjem redu isprva
pomisli na predavanje o Euripidu, na kojem je nekoć propustio docentu glasno reći što
misli. Onda mu misli skliznuše natrag na predavanja koja je posjećivao kao student.
Naposljetku zamisli studenta Prada kako ustaje u predavaonici i postavlja provokativna
pitanja. „Iskusni profesori s odlikovanjima i nagradama, korifeji svoje struke, osjećali su
se pred njim kao na kušnji”, rekao je pater Bartolomeu. Ali Prado ovdje nije sjedio kao
arogantan student, koji bi sve znao bolje. Živio je u čistilištu sumnji, gdje ga je tištao
strah da bi se mogao propustiti. U Coimbri, na tvrdoj klupi u predavaonici, postao sam
svjestan: Ne mogu izaći.
Bilo je to predavanje iz pravnih znanosti. Gregorius nije razumio ni riječi pa je otišao.
Dugo u noć ostao je na prostoru sveučilišta, pokušavajući si svaki put iznova razjasniti
zbrkane osjećaje koji su ga pratili. Zašto je ovdje, na najpoznatijem portugalskom
sveučilištu, odjednom mislio da bi možda ipak rado stajao u predavaonici i svoje golemo
filološko znanje dijelio sa studentima? Je li možda ipak propustio mogući život, koji je
uza svoje sposobnosti i znanje, mogao živjeti bez muke? Nikada prije, ni na trenutak, on
ne bi smatrao pogreškom što je kao student nakon samo nekoliko semestara počeo
izbivati s predavanja i sve svoje vrijeme posvećivao neumornom čitanju tekstova. Zašto
sad odjednom ta čudna sjeta? I je li to uopće bila sjeta?
Kad je stiglo jelo koje je naručio u maloj krčmi, smuči mu se: poželi izaći van, na
svježi noćni zrak. Zračni jastuk tanak poput daška, koji ga je tog jutra obavio, ponovno je

202
Knjigoteka
 daša&bocca

bio tu, malo deblji i malo mu se jače opirao. Kao i na peronu u Lisabonu, naglašeno
snažno zakorači i to mu ponovno pomogne.
JOÃO DE LOUSADA DE LEDESMA, O MAR TENEBROSO. Stravično, mračno more.
Velik svezak zapne mu za oko dok je u jednom antikvarijatu obilazio police s knjigama.
Knjiga na Pradovu pisaćem stolu. Gregorius je skine s police. Velika kaligrafska pismena,
bakrorezi obala, tuševi pomoraca. „Cabo Finisterre”, čuo je Adrianu kako govori, „gore u
Galiciji, bila mu je to fiksna ideja. Kad bi govorio o tome, doimao se izmučenim,
grozničavim.”
Gregorius sjedne u kut i stade listati dok nije naišao na riječi muslimanskog geografa
El Edrisija iz 12. stoljeća, iz Santiaga odvezli smo se u Finisterre, kako seljaci to zovu, riječ
koja označava kraj svijeta. Ne vidi se dalje nego do neba i vode i oni kažu da je more tako
olujno da nitko ne može ploviti njime: zato se i ne zna što je s druge strane. Rekli su nam da
su neki, željni da to istraže, nestali sa svojim brodovima i da se nitko od njih nikad nije
vratio.
Potrajalo je dok ta misao u Gregoriusu nije dobila oblik. „Mnogo poslije čuo sam da
se zaposlila u Salamanci, kao docentica za povijest”, rekao je João Eça o Estefâniji
Espinhosi. Dok je radila za Otpor, bila je na pošti. Nakon bijega s Pradom ostala je u
Španjolskoj. I studirala povijest. Adriana nije vidjela nikakve veze između Pradova
odlaska u Španjolsku i iznenadnog, fanatičnog zanimanja za Finisterre. Što ako je
postojala veza? Ako su on i Estefânia Espinhosa zajedno otišli u Finisterre jer se ona
oduvijek zanimala za srednjovjekovni strah od beskrajnog, olujnog mora pa ju je to
zanimanje na kraju odvelo i na studij? Što ako se na tom putovanju nakraj svijeta
dogodilo nešto što je Prada toliko smelo i nagnalo na povratak?
Ali ne, bilo bi to previše neobično, previše pustolovno. I bilo bi jednostavno suludo
pretpostaviti da je baš ta žena napisala knjigu o stravičnom, mračnom moru. Time
antikvaru zaista nije mogao krasti vrijeme.
- Da vidimo - reče antikvar. - Isti naslov, to je gotovo isključeno. Protivilo bi se
dobrim akademskim običajima. Probajmo s imenom.
Estefânia Espinhosa, reklo je računalo, napisala je dvije knjige, obje su imale veze s
počecima renesanse.
- Nije ni tako daleko, zar ne? - reče antikvar. - Ali dobit ćemo još točniju informaciju,
pazite.
Tad pozove Fakultet za povijest Sveučilišta u Salamanci, Estefânia Espinhosa imala je
vlastitu stranicu i odmah na početku popisa objavljenih radova stajali su oni: dva rada o
Finisterreu, jedan na portugalskom, drugi na španjolskom. Antikvar se naceri.
- Ne volim tu spravu, ali katkad...
Nazvao je jednu specijaliziranu knjižaru: ondje su imali jednu od tih dviju knjiga.
Uskoro će biti kraj radnog vremena. Gregorius uze veliku knjigu o mračnom moru
pod mišku i potrči. Je li na koricama bila slika te žene? Prodavačici je gotovo istrgnuo
knjigu iz ruke i okrenuo je.
Estefânia Espinhosa, rodena 1948. u Lisabonu, danas profesorica španjolske i
talijanske povijesti ranog novog vijeka na Sveučilištu u Salamanci. I portret koji je
objašnjavao sve.
Gregorius kupi knjigu. Na putu do hotela zastao bi svakih nekoliko metara da
pogleda sliku. „Ona nije bila samo lopta, crvena irska lopta na koledžu”, čuo je Mariju
João kako govori. „Bila je mnogo više od svih crvenih irskih lopta zajedno: Zasigurno je
osjetio da je ona za njega prilika da postane sasvim drukčiji. Kao muškarac, mislim.” A ni

203
Knjigoteka
 daša&bocca

riječi Joãa Eçe nisu mogle biti preciznije: „Estefânia je, mislim, bila njegova prilika da
napokon izađe iz sudnice na slobodno, vrelo poprište života i da taj jedan jedini put živi
sasvim prema svojim željama, svojim strastima, da sve ostalo pošalje k vragu.”
Imala je dakle dvadeset četiri godine, kad je pred plavom kućom sjela za upravljač i
odvezla se s Pradom, dvadeset osam godina starijim muškarcem, preko granice, što dalje
od O’Keliyja, što dalje od opasnosti, ravno u novi život.
Na povratku prema hotelu Gregorius je prošao pokraj psihijatrijske klinike. Pomislio
je na Pradov živčani slom nakon krade. Maria João ispričala je da se na odjelu prije svega
zanimao za one pacijente koji su slijepo zapleteni sami u sebe hodali gore-dolje i
govorili. I poslije je imao oko za takve ljude i čudio se koliko ih je bilo koji su na cesti, u
autobusu, na Teju, svoj bijes iskaljivali na imaginarnim protivnicima.
- Ne bi on bio Amadeu da ih nije oslovio i saslušao njihovu priču. To im se nikad prije
nije događalo, a kad bi pogriješio pa im dao adresu, već bi sljedeći dan navalili k njemu
pa bi ih Adriana morala izbacivati.
U hotelu Gregorius pročita jednu od malobrojnih Pradovih bilješki koje još nije
poznavao.

O VENENO ARDENTE DO DESGOSTO. UŽAREN OTROV LJUTNJE. Ako nas drugi

dovedu do toga da se ljutimo na njih - na njihovu drskost, nepravednost, bezobzirnost - oni
nad nama imaju vlast, bujaju i uvlače se u našu dušu, jer ljutnja je kao užaren otrov, koji
rastače sve blage, plemenite i odmjerene osjećaje i otima nam san. Besani palimo svjetlo i
ljutimo se zbog ljutnje koja se ugnijezdila poput štetočine i parazita što nas ispija i lišava
snage. Mi nismo ljuti samo zbog štete, nego i zbog toga što se razvija samo u nama, jer dok
s bolovima u sljepoočnicama sjedimo na rubu kreveta, daleki uzročnik ostaje netaknut
razornom snagom ljutnje, čija smo žrtva. Na praznoj unutarnjoj pozornici, uronjeni u jarko
svjetlo nijemog gnjeva, izvodimo sami za sebe dramu sa sjenovitim likovima i sjenovitim
riječima, kojima gađamo sjenovite neprijatelje u bespomoćnoj srdžbi koju osjećamo u
crijevima kao ledenu vatru. I Što smo očajniji zbog toga što je posrijedi samo igra sjena, a
ne i stvaran sukob u kojem bi postojala mogućnost da naštetimo drugom ili uspostavimo
ravnotežu patnje, to neobuzdanije plešu otrovne sjene i prate nas u mračne katakombe
naših snova. („Okrenut ćemo mi to”, mislimo srditi i noćima kujemo riječi koje će u
drugome razviti učinak plamene bombe, tako da će on biti taj u kojem bjesne plamenovi
ogorčenja dok mi, umireni zluradošću, u radosnom miru pijemo kavu.)
Što bi moglo značiti da se pravilno odnosimo prema svojoj srdžbi? Ta mi ne bismo htjeli
hiti bezdušna bića koja hi ostala sasvim netaknuta onime što im se događa, bića čija se
vrednovanja iscrpljuju u hladnim, beskrvnim sudovima a da ih ništa ne uspije raspaliti, jer
ih ništa zaista ne brine. I zato ne možemo zaozbiljno željeti da ne upoznamo iskustvo
ljutnje, već da umjesto toga ustrajemo u ravnodušnosti koja se ne bi dala razlikovati od
tupe bezosjećajnosti. Pa i ljutnja nas uči nešto o tome tko smo. Stoga bih želio znati što bi
moglo značiti da nas se u ljutnji tako odgoji i oblikuje da njezinu spoznaju okrenemo u
svoju korist i pritom ne postanemo žrtve njezinih otrova?
Možemo biti sigurni da ćemo na samrtnoj postelji kao dio posljednje bilance zabilježiti
- a taj dio bit će gorak kao cijanid - da smo previše snage i vremena potrošili na to da se
ljutimo i za ljutnju se osvećujemo drugima u bespomoćnom kazalištu sjena, o kojem
ponešto znamo samo mi, koji smo ga nemoćno otrpjeli. Što možemo učiniti da poboljšamo
tu bilancu? Zašto nam roditelji, učitelji i drugi odgojitelji nikad nisu govorili o tome? Zašto
nam nisu spomenuli koliko je to važno? I zašto nam nisu dali kompas koji hi nam mogao
pomoći da izbjegnemo trošenje svojih duša u nepotrebnoj, samouništavalačkoj ljutnji?

204
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius je dugo ležao budan. Povremeno bi ustao i otišao do prozora. Gornji grad
sa sveučilištem i zvonikom izgledao je sad, nakon ponoći, pusto, sakralno, gotovo
prijeteći. Mogao je zamisliti geometra koji uzaludno čeka da bude pripušten u tu
tajnovitu četvrt.
Glave naslonjene na hrpu jastuka, Gregorius je još jedanput čitao rečenice u kojima
se Prado otvorio i o sebi samom otkrio više nego bilo gdje drugdje: Katkada se uplašim i
mislim: Vlak može u svakom trenutku sletjeti s tračnica. Da, obično me plaši ta misao. Ali
nekad, za rijetkih, užarenih trenutaka, prolazi kroz mene poput munje blaženstva.
Nije znao odakle dolazi slika, ali odjednom Gregorius vidje tog portugalskog
liječnika, koji je sanjao o poetskom mišljenju kao o raju, kako sjedi među stupovima
arkada, usred samostana, tihog azila za one koji su sletjeli s tračnica. Njegovo slijetanje
sastojalo se u tome da je užarena lava njegove izmučene duše omamljujućom silinom
spalila i odnijela sve sluganstvo i opterećenje koji bijahu preostali u njemu. Razočarao je
sva očekivanja i prekršio sve tabue i u tome se sastojalo njegovo blaženstvo. Napokon su
ga ostavili na miru, otac, pogrbljeni sudac, ambiciozna majka i njezina nježna diktatura,
sestra i njezina doživotna zahvalnost koja ga je gušila.
A naposljetku je pronašao mir i od sebe samog. Čežnja za domom prestala je i nisu
mu više trebali Lisabon i plava boja zaštićenosti. Sad kad se u cijelosti prepustio
unutarnjim brzacima i postao jedno s njima, nije više bilo ničeg protiv čega bi morao
graditi zaštitni bedem. Neometan sobom mogao je putovati na drugi kraj svijeta.
Napokon se kroz snijegom zatrpane sibirske stepe mogao odvesti do Vladivostoka a da
pri svakom udarcu kotača ne pomisli da se udaljava od svog plavog Lisabona.
Sad sunčana svjetlost pade u samostanski vrt, stupovi postadoše svjetliji i svjetliji,
dok na kraju sasvim ne izblijedješe pa ostade još samo svjetleća dubina u kojoj je
Gregorius izgubio uporište.
Uplašio se, doteturao do kupaonice i umio se. Onda nazove Doxiadesa. Grk ga zamoli
da mu opiše svoju vrtoglavicu u svim pojedinostima. Onda zašuti na nekoliko trenutaka,
a Gregorius osjeti kako po njemu gmiže strah.
- Može to biti sve i svašta - reče napokon Grk mirnim liječničkim glasom.
- Većina toga je bezopasna, ništa što se ne bi moglo brzo vratiti pod kontrolu. Ali
treba napraviti pretrage. To Portugalci mogu jednako dobro kao i Švicarci. Ali osjećaj mi
kaže: trebate se vratiti kući. S liječnicima valja razgovarati na materinskom jeziku. Strah
i strani jezik, to ne ide dobro jedno s drugim.
Kad je Gregorius napokon zaspao, iza sveučilišta pojavi se prvi tračak zore.

205
Knjigoteka
 daša&bocca

43.

- Ovdje ima tristo tisuća svezaka - reče voditeljica turistima i potpetice joj
zaklepetaše mramornim podom knjižnice Joanine. Gregorius je zastao i ogledavao se.
Takvo što još nije bio vidio. Prostorije urešene zlatom i tropskim drvom, povezane
lukovima koji su podsjećali na slavoluke, a iznad njih grb kralja Joãa V., koji je početkom
18. stoljeća osnovao knjižnicu. Barokni regali s katovima na dražesnim stupovima.
Kraljev portret. Crveni sag, koji je pojačavao dojam raskoši. Bilo je kao u bajci.
Homer, Ilijada i Odiseja, više izdanja u prekrasnom uvezu, koji ih je činio svetim
tekstovima. Gregorius otklizi pogledom.
Nakon nekog vremena osjeti da su mu misli ostale ondje, kod Homera. Zasigurno su
to bile misli od kojih mu je zaigralo srce, ali se nikako nije mogao dosjetiti koje. Otišao je
u kut, skinuo naočale i zatvorio oči. U sljedećoj prostoriji čuo se zvonak glas voditeljice.
Pritisnuo je dlanove na uši i usredotočio se na muklu tišinu. Sekunde su protjecale, a on
osjeti kako mu vrije krv.
Da. Ono što je tražio a da toga nije bio ni svjestan, bila je riječ koja se kod Homera
javila samo jedanput. Bilo je kao da je nešto iza njegovih leda, skriveno u kulisama
pamćenja, htjelo provjeriti je li mu sjećanje još tako dobro kao nekoć. Dah mu se ubrzao.
Riječ nije dolazila. Nije dolazila.
Voditeljica s grupom turista prođe kroz prostoriju. Ljudi su graktali. Gregorius se
progura pokraj njih u stražnji dio. Čuo je kako se zatvaraju ulazna vrata knjižnice i kako
se u bravi okreće ključ.
Srce mu je lupalo kao ludo kad je potrčao do regala i izvukao Odiseju. Stara, skrućena
koža zareže mu se oštrim rubovima u dlanove. Užurbano je listao i otpuhivao prašinu.
Riječ nije bila ondje gdje je mislio. Nije bila ondje.
Pokušao je disati mirno. Kao da kroz njega prolazi niz maglovitih oblaka, on osjeti
vrtoglavicu koja dođe i ode. Metodički u mislima prođe cijeli ep. Nijedno drugo mjesto
nije dolazilo u obzir. Ali vježba je za posljedicu imala da se tobožnja sigurnost s kojom je
počeo potragu rasplinula poput mjehura od sapunice. Tlo se stade ljuljati, a taj put to nije
bilo od vrtoglavice. Da se nije najgrublje prevario, pa je riječ ipak o Ilijadi? Uze je s police
i stade je smušeno listati. Kretnje ruke koja je listala postadoše prazne i mehaničke, cilj
je padao u zaborav, iz trenutka u trenutak sve više, Gregorius osjeti kako ga okružuje
zračni jastuk pa pokuša snažno nagaziti, zamahnuti rukama, ali knjiga mu ispadne,
koljena popuste i on nježnom kretnjom bez snage spuzne na tlo.
Kad se probudio, s mukom je tražio naočale, koje su mu bile gotovo nadohvat ruke.
Pogledao je na sat. Nije moglo proći više od četvrt sata. Sjeo je i naslonio se na zid.
Prolazile su minute u kojima je samo disao, sretan što se nije ozlijedio i što su naočale
ostale čitave.
A onda, sasvim iznenada, u njemu se rasplamsa panika. Je li taj zaborav bio početak
nečeg? Prvi, sićušni otok zaborava? Hoće li rasti i hoće li mu se pridružiti drugi? Mi smo
šljunčare zaborava, napisao je negdje Prado. A da se sad na njega obruši lavina šljunka i
sve te riječi neprocjenjive vrijednosti jednostavno odnese sa sobom? Uhvatio se svojim
velikim rukama za glavu i pritisnuo, kao da će na taj način spriječiti nestanak daljnjih
riječi. Pretražio je vidno polje, predmet po predmet, i izrekao svakoj stvari ime, prvo na
narječju, onda na visokonjemačkom, pa na francuskom, na engleskom i napokon na
portugalskom. Nijedno nije nedostajalo i on se polako umiri.

206
Knjigoteka
 daša&bocca

Kad se vrata otključaše za sljedeću skupinu, čekao je u kutu, pomiješao se na

trenutak s ljudima i nestao kroz vrata. Duboko nebesko plavetnilo nadvilo se nad
Coimbrom. Ispred jedne kavane popio je malim, sporim gutljajima čaj od kamilice.
Želudac mu se opustio i napokon je mogao jesti.
Studenti su ležali na toplom ožujskom suncu. Muškarac i žena, zagrljeni, iznenada
prasnuše u glasan smijeh pa baciše cigarete, ustadoše i počeše gipkim pokretima plesati,
tako lako i opušteno, kao da ne postoji sila teža. Gregorius osjeti kako ga doziva sjećanje i
prepusti mu se. I odjednom mu se ukaže scena na koju godinama nije bio pomislio.
„Bez pogreške, ali malo nezgrapno”, rekao je profesor iz latinskog kad je Gregorius u
predavaonici prevodio Ovidijeve Metamorfoze. Prosinačko popodne, pahulje snijega,
električno svjetlo. Nacerene djevojke. „Treba malo više rasplesanosti”, dodao je
muškarac s leptir-kravatom i crvenim rupcem preko sportskog sakoa. Gregorius je
osjetio svu težinu svog tijela na klupi. Klupa je škripala kad se pomaknuo. Preostalo
vrijeme, dok su odgovarali drugi, prosjedio je u mukloj omamljenosti. Omamljenost je
trajala i dok je hodao lukovima s božićnim ukrasima.
Nakon blagdana prestao je pohađati to predavanje. Čovjeka s crvenim rupcem je
izbjegao, a ostalih se profesora klonio. Od tog trenutka studirao je samo još kod kuće.
Platio je i preko Mondega, koji su nazivali O rio dos poetas, otišao natrag u hotel.
„Smatraš li da sam dosadan?” „Kako? Munduse, ta ne smiješ me pitati takvo što!” Zašto
su sve te stvari tako boljele, čak i sad? Zašto mu u dvadeset, trideset godina nije pošlo za
rukom otresti ih se?
Kad se Gregorius dva sata poslije probudio u hotelu, sunce je upravo zalazilo. U snu,
Natalie Rubin hodala je klepetavih potpetica mramorom hodnika Sveučilišta u Bernu.
Naprijed, u praznoj predavaonici, održao joj je, stojeći, predavanje o riječima koje se u
grčkoj književnosti javljaju samo jedan jedini put. Htio ih je napisati na ploču, ali ploča je
bila tako nasapunana da bi mu kreda svaki put skliznula, a kad ih je htio izgovoriti,
ustanovio je da ih je zaboravio. I Estefânia Espinhosa prošla je poput sablasti kroz njegov
nemiran san, lik svjetlećih očiju i tena boje masline, isprva bez zvuka, onda kao docentica
koja je ispod velike, zlatom urešene kupole držala pre davanja o temama koje uopće ne
postoje. Doxiades ju je prekinuo. „Dođite kući”, rekao je, „pregledat ćemo vas na
Bubenbergovu trgu.”
Gregorius je sjedio na rubu kreveta, homerovska riječ ni sad nije dolazila. A
nesigurnost zbog mjesta na kojem bi se mogla pronaći ponovno ga stade mučiti. Nije
imalo smisla posegnuti za Ilijadom. Bila je u Odiseji. Bila je ondje. On je to znao. Ali gdje?
Sljedeći vlak za Lisabon, ustanovili su na recepciji, polazio je tek sljedeći dan ujutro.
Posegnuo je za velikom knjigom o mračnom moru i nastavio čitati što je napisao
muslimanski geograf El Edrisi: Nitko - kažu nam - ne zna čega ima u tom moru, a ne može
se ni istražiti jer postoji previše zapreka koje stoje na putu pomorstvu: duboka tama, visoki
valovi, česte oluje, bezbrojne nemani koje ga nastanjuju i česti vjetrovi. Rado bi dao da mu
se naprave fotokopije dvaju tekstova što ih je Estefânia Espinhosa napisala o Finisterreu,
ali je kod osobija knjižnice doživio neuspjeh jer su mu nedostajale riječi.
Ostao je sjediti još neko vrijeme. „Treba napraviti pretrage”, rekao je Doxiades. A čuo
je i glas Marije João: „Ne bi trebalo olako s tim.”
Istuširao se, spakirao i zamolio zbunjenu ženu na recepciji da mu pozove taksi. Na
kolodvoru su se mogli iznajmiti automobili.
- Ali morat će vam obračunati i današnji dan - reče službenik. Gregorius kimne,
potpiše za dva dana i ode do parkirališta.

207
Knjigoteka
 daša&bocca

Kao student naučio je voziti, plativši autoškolu novcem koji je zarađivao

poučavanjem. Bilo je to prije trideset četiri godine. Otad više nije vozio, a požutjela
isprava s mladenačkom fotografijom i masno otisnutom napomenom da mora nositi
naočale i da noću ne smije voziti ležala je nekorištena u mapi s njegovim putnim
ispravama. Službenik se mrštio, gledao čas fotografiju, čas njegovo lice, ali ništa nije
rekao.
Za upravljačem velikog automobila Gregorius pričeka da mu se smiri dah. Polako
isproba sve gumbe i prekidače. Hladnih ruku upali automobil, mjenjač povuče unatrag,
otpusti kvačilo, a motor se ugasi. Uplašen zbog snažna trzaja zatvori oči i ponovno
pričeka da mu se smiri dah. Pri drugom pokušaju auto poskoči, ali nastavi raditi i
Gregorius se natraške izvuče s parkirališta. Do izlaza vozio je brzinom koraka. Kod
semafora na izlazu iz grada motor se još jedanput ugasi. Nakon toga bilo je sve bolje.
Autocestu do Viane do Castela prevalio je za dva sata. Mirno je sjedio za upravljačem
i držao se desnog traka. Počeo je uživati u vožnji. Uspjelo mu je homerovsku riječ
potisnuti toliko da se to gotovo moglo nazvati zaboravom. Obijestan, nagazi na gas i
ispruženih ruku uhvati upravljač.
Automobil s upaljenim svjetlima izađe mu ususret na drugom traku. Stvari oko njega
počeše se okretati, Gregorius otpusti papučicu za gas, sklizne desno u zaustavni trak,
zaore po travi i zaustavi se nekoliko centimetara od ograde. Jureći snopovi svjetla
prelazili su iznad njegove glave. Poslije, na sljedećem parkiralištu, izašao je iz vozila i
polako udahnuo prohladan noćni zrak. „Trebali biste doći kući. S liječnicima valja
razgovarati na materinskom jeziku.”
Sat vremena poslije, iza Valençe do Minha, stigao je na granicu. Dvojica muškaraca
Guardie Civil s automatskim puškama dadoše mu znak da prođe. Od Tuija krenuo je
autocestom preko Viga, Pontevedre i dalje na sjever u smjeru Santiaga. Prije ponoći se
zaustavi i uz jelo prouči kartu. Nije bilo drugog rješenja: Ako nije htio obilaznim putem
preko poluotoka Santa Eugenia, morao je od Padróna planinskom cestom do Noie,
ostatak je bio jasan, uvijek uz obalu do Finisterrea. Nikad prije nije vozio planinskom
cestom i u njemu se stadoše javljati slike švicarskih prijevoja gdje je vozač poštanskog
automobila neprestance dokraja okretao upravljač, da bi ga odmah potom okrenuo u
suprotnom smjeru.
Ljudi oko njega govorili su na galješkom. Nije razumio ni riječi. Bio je umoran.
Zaboravio je riječ. On, Mundus, zaboravio je jednu Homerovu riječ. Ispod stola upro se
nogama o tlo kako bi rastjerao zračni jastuk. Bojao se. „Strah i strani jezik, to ne ide
zajedno.”
Bilo je lakše nego što je mislio. Oštre, nepregledne zavoje svladavao je brzinom
koraka, ali noću se zbog svjetala automobila koji su mu dolazili ususret ionako bolje
snalazio. Automobila je bilo sve manje, odavno je prošla ponoć. Kad bi pomislio na to da
na uskoj cesti neće moći samo tako zastati kad ga uhvati vrtoglavica, spopala bi ga
panika. Ali onda, kad je putokaz signalizirao blizinu Noie, on postade obijestan i stade
rezati zavoje. „Malčice tromo. Ali, Munduse, ta ne smiješ me pitati takvo što!” Zašto
Florence nije jednostavno lagala? „Ti dosadan? Ma nipošto!”
Je li to uopće postojalo: da se stvari koje nanose bol jednostavno možemo otresti?
Protežemo se daleko u prošlost, zabilježio je Prado. Ona dopire do nas kroz naše osjećaje,
poimence one duboke, dakle one koji određuju tko smo i kako je to biti mi. Jer ti osjećaji ne
poznaju vrijeme, ne poznaju ga i ne priznaju ga.
Od Noie do Finisterrea bilo je stotinu pedeset kilometara dobre ceste. More se nije
vidjelo, ali se moglo naslutiti. Uskoro će četiri ujutro. Gregorius bi povremeno zastao.

208
Knjigoteka
 daša&bocca

Nije to bila vrtoglavica, svaki put bi si rekao, to mozak od silna umora kao da pluta u
lubanji. Nakon mnoštva zamračenih benzinskih crpki pronašao je napokon jednu koja je
radila.
- Kako izgleda Finisterre? - upita dremljivog radnika.
- Pues, es fin del mundo! - nasmije se ovaj.
Dok je Gregorius ulazio u Finisterre, kroz nebo zastrto oblacima počelo se
razdanjivati. Kao prvi gost popio je kavu u jednom baru. Sasvim budan i čvrst stajao je na
kamenom podu. Riječ će se vratiti kad je bude najmanje očekivao, takvo je pamćenje, pa
to se bar zna. Uživao je u činjenici da se upustio u tu sumanutu vožnju i da je sad tu. Uzeo
je cigaretu koju mu je ponudio vlasnik bara. Nakon drugog uvlačenja obuze ga lagana
vrtoglavica.
- Vértigo - reče vlasniku - ja sam stručnjak za vrtoglavicu, postoje mnoge vrste,
poznajem ih sve.
Vlasnik bara nije ga razumio, samo je nastavio energično čistiti šank.
Nekoliko preostalih kilometara do rta Gregorius je vozio otvorena prozora. Slani
morski zrak bio je prekrasan pa je vozio sasvim polako, kao netko tko uživa u radosnom
iščekivanju. Cesta je završavala u luci s ribarskim brodicama. Ribari, koji su se upravo
bili vratili, stajali su zajedno i pušili. Poslije više nije znao kako je došlo do toga, ali
odjednom je stajao s njima i pušio njihove cigarete, bilo je to kao neki krčmarski stol pod
vedrim nebom.
Pitao ih je jesu li zadovoljni svojim životom. Mundus, bernski klasični filolog, koji na
kraju svijeta galicijske ribare ispituje o njihovu stavu prema životu. Gregorius je uživao,
uživao je preko svako mjere, radost zbog apsurdnosti miješala se s umorom, euforijom i
nepoznatim osjećajem oslobađajućeg probijanja granica.
Ribari nisu razumjeli pitanje i Gregorius ga je na svom lošem španjolskom morao
ponoviti dvaput.
- ¿Contento? - viknu napokon jedan od njih. - Ne znamo mi ništa drugo!
Nastavili su se smijati dok se smijeh nije pretvorio u urlanje kojem se Gregorius
priključio toliko silovito da su mu na oči navrle suze.
Jednom od njih stavio je ruku na rame i okrenuo se prema moru.
- ¡Siempre derecho, más y más - nada! - viknuo je prema vjetru.
- ¡América! - viknu ribar. - ¡América!
Iz unutrašnjeg džepa svoje jakne izvuče fotografiju djevojke u trapericama, čizmama
i kaubojskom šeširu.
- ¡Mi hija! Moja kći! - gestikulirao je u smjeru mora. Ostali mu istrgoše sliku iz ruke.
- ¡Qué guapa es! Kako je lijepa! - vikali su.
Gregorius se smijao, gestikulirao i smijao se, ostali ga lupaše po ramenima, s lijeva i
zdesna, pa opet s lijeva, bili su to grubi udarci, Gregorius je teturao, ribari su se okretali,
more se okretalo, šum vjetra pretvori se u šum u ušima, nadimao se i nadimao, a onda
iznenada nestao u tišini koja je progutala sve.
Kad se probudio, ležao je na klupi u jednoj brodici, gledajući nad sobom uplašena
lica. Uspravi se. Glava ga je boljela. Bocu s rakijom odbio je.
- Bit ću dobro - rekao je i dodao - ¡El fin del mundo! Oni se nasmijaše s olakšanjem.
Stiskao je žuljevite, ispucane ruke, polako izašao iz brodice i sjeo za upravljač. Bio je
sretan što se motor smjesta upalio. Ruku zavučenih duboko u džepove, ribari su gledali
za njim.

209
Knjigoteka
 daša&bocca

U mjestu uze sobu u jednom pansionu i odspava do popodneva. U međuvremenu se

nebo razbistrilo i postalo je toplije. Svejedno mu je bilo hladno dok se u suton vozio
prema rtu. Sjeo je na stijenu i gledao kako svjetlo na zapadu postaje sve slabije, da bi
naposljetku sasvim iščeznulo. O mar tenebroso. Crni valovi glasno se lomljahu, svijetla
pjena mela je uz prijeteći šum preko plaže. Riječ nije dolazila. Nije dolazila.
Je li uopće bilo te riječi? Zar je moguće da mu na kraju nije zakazalo pamćenje nego
razum? Kako se moglo dogoditi da čovjek gotovo side s uma jer je zaboravio jednu riječ,
jednu jedinu riječ, koja se javljala samo jedan jedini put? Mučilo bi ga to da sjedi u
predavaonici, da mu slijedi provjera znanja, ispit. Ali ispred šuma mora? Ne bi li crne
vode, koje su ondje naprijed gotovo nevidljivo prelazile u noćno nebo, morale
jednostavno obrisati takve brige kao nešto beznačajno, smiješno, što je moglo
zabrinjavati samo nekog tko je izgubio svaki smisao za proporcije?
Čeznuo je za domom. Zatvorio je oči. U četvrt do osam dolazio je od Savezne ceste i
krenuo preko Kirhenfeldskog mosta. Pod krošnjama Bolničke ulice, Tržničke ulice i
Trgovačke ulice spuštao se do Medvjeđeg jarka. U katedrali je čuo božićni oratorij. U
Bernu je sišao s vlaka i promatrao svoj stan. Ploču s tečajem portugalskog uzeo je s
gramofona i odnio u ostavu. Legao je na krevet i bio sretan da zna: sve je opet bilo kao i
prije.
Bilo je sasvim nevjerojatno da bi se Prado i Estefânia Espinhosa dovezli ovamo. Više
nego nevjerojatno. Ništa nije govorilo tome u prilog. Baš ništa.
Promrzao, u vlažnoj jakni, Gregorius ode do automobila. Kola su se u mraku činila
golemima. Kao čudovište koje nitko neće moći čitavo vratiti u Coimbru, ponajmanje on.
Preko puta pansiona poslije je pokušao nešto pojesti, ali nije išlo. Na recepciji je
zamolio za nekoliko listova papira. Onda je sjeo u sobu, za sićušan stol, pa ono što je
napisao muslimanski geograf preveo najprije na latinski, zatim na grčki, pa na hebrejski.
Nadao se da će mu pisanje grčkih slova vratiti izgubljenu riječ. Ali ništa se nije dogodilo,
prostor sjećanja ostao je nijem i prazan.
Ne, nije bilo tako da bi prostranstvo mora oduzelo važnost pamćenju i zaboravu. Pa
ni pamćenju i zaboravu riječi. Nije bilo tako, uopće nije bilo tako. Jedna jedina riječ među
riječima, jedna jedina riječ među riječima: Bile su nedodirljive, sasvim nedodirljive za
mase slijepe, nijeme vode, a to bi ostalo tako i kad bi cijeli svemir preko noći postao
svijetom nebrojenih potopa, u kojem bi s nebesa neprestance curila voda. Kad bi u
svemiru postojala samo jedna riječ, jedna jedina riječ, onda to ne bi bila riječ, ali kad bi
bila riječ, bila bi moćnija i svjetlija od svih plima iza svih obzorja.
Gregorius se polako umirio. Prije nego što je otišao spavati pogledao je kroz prozor
na parkirane automobile. Sutra, kad bude dan, sve će biti lakše.
Bilo je. Iscrpljen i bojažljiv nakon nemirna sna, prevaljivao je put u kratkim etapama.
Za vrijeme stanki redovito bi ga sustizale slike iz sna protekle noći. Bio je u Isfahanu, a
taj se nalazio na moru. Grad s minaretima i kupolama, sjajnim ultramarinom i blještavim
zlatom, isticao se ispred svijetla obzorja i zato se Gregorius uplašio kad je pogledao more
i vidio da crno i bučno divlja pred pustinjskim gradom. Vreo, suh vjetar natjera mu u lice
težak, vlažan zrak. Prvi put sanjao je Pradu. Zlatar riječi nije radio ništa, bio je samo
prisutan u prostranoj areni sna, bez riječi i otmjen, a Gregorius je pritiskao uho na
Adrianin veliki magnetofon i tražio zvuk njegova glasa.
Kod Viane do Castelo, malo prije autoceste za Porto i Coimbru, Gregorius osjeti da
mu je izgubljena riječ iz Odiseje na vrhu jezika. Za upravljačem nehotice sklopi oči i
pokuša iz sve snage spriječiti da ponovno utone u zaborav. Prepao se divljačkog
trubljenja. U posljednjem trenutku uspio je vratiti automobil iz krivog traka i izbjeći

210
Knjigoteka
 daša&bocca

frontalni sudar. Na sljedećem ugibalištu zastao je i pričekao da se smiri bolno udaranje

krvi u mozgu. Potom se iza jednog sporog kamiona odvezao do Porta. Žena u tvrtci za
iznajmljivanje automobila nije bila sretna što je automobil htio ostaviti kod nje, a ne u
Coimbri. Ali nakon dugog pogleda u njegovo lice, pristala je.
Kad je vlak krenuo u smjeru Coimbre i Lisabona, Gregorius iscrpljen nasloni glavu na
naslon. Pomislio je na rastanke koji su ga čekali u Lisabonu. Jer to je smisao rastanka u
punom, najvažnijem smislu riječi: da se dvoje ljudi, prije nego što se raziđu, sporazume o
tome kako su vidjeli i doživljavali jedno drugo, napisao je Prado u pismu majci. Oprostiti
se, to je nešto što se radi i sa sobom samim: stajati uz sebe samog pod pogledom drugog.
Vlak je vozio punom brzinom. Sok zbog nezgode, koju zamalo da nije prouzrokovao,
uzmicao je. Do Lisabona nije više htio misliti ni na što.
Upravo u trenutku u kojem mu je, uz potporu monotonog lupanja kotača, uspjelo da
se odvoji od svih stvari, izgubljena riječ odjednom je bila tu: λίστςον, željezna grebalica
za čišćenje poda dvorane. A sad je znao i gdje je stajala: u Odiseji, pred kraj 22. pjevanja.
Vrata se otvoriše i u kupe uđe mlad čovjek. Rastvorio je novine s velikim naslovima.
Gregorius ustade, uze svoju prtljagu i ode do kraja vlaka, gdje je pronašao prazan kupe.
Λίστςον, reče za sebe, λίστςον.
Kad se vlak zaustavio na kolodvoru u Coimbri, pomislio je na brežuljak sveučilišta i
geometra, koji je u njegovoj predodžbi sa starinskim liječničkim kovčežićem išao preko
mosta, mršav, pognut muškarac u sivom radnom mantilu, koji je razmišljao o tome kako
da potakne ljude na dvorskom brijegu da ga puste da ude.
Kad se Silveira te večeri vratio s posla kući, Gregorius mu u predvorju krene ususret.
Silveira se začudi i stisne oči.
- Odlaziš? Gregorius kimne.
- Pričaj.

211
Knjigoteka
 daša&bocca

44.

- Da ste mi dali vremena, od vas bih napravila Portugalca - reče Cecília. - Mislite na to
kad opet budete u svojoj gruboj, grlenoj zemlji: doce, suave i preskačemo vokale.
Navukla je preko usana zelenu maramicu, koja se nadimala dok je govorila.
Nasmijala se kad je vidjela njegov pogled.
- To s maramicom, to volite, zar ne? - Puhnula je veoma snažno. Pružila mu je ruku. -
Vaše nevjerojatno pamćenje. Već stoga vas neću zaboraviti.
Gregorius je držao njezinu ruku dokle god je mogao. Oklijevao je. Na kraju ipak
riskira.
- Postoji li razlog zašto...
- Mislite, zašto uvijek nosim zeleno? Da, postoji. Čut ćete ga kad se vratite.
Quando voltares. Kad se vratite. Rekla je quando, ne se. Na putu prema Vítoru
Coutinhu zamišljao je kako bi bilo da se u ponedjeljak ujutro pojavi u školi stranih jezika.
Kako bi izgledalo njezino lice. Kako bi joj se pomicale usne dok bi mu govorila o razlogu
svog vječitog zelenila.
- Que quer? - viknu Coutinho reskim glasom sat vremena poslije.
Mehanizam za otvaranje vrata zazuji, starac se spusti niza stube s lulom među
zubima. Jedan trenutak morao je pretraživati pamćenje.
- Ah, c’est vous - reče potom.
I taj dan mirisao je na ustajalo jelo, prašinu i duhan za lulu. I taj dan nosio je ispranu
košulju neodredive boje.
Prado. O consultório azul. Je !i ga Gregorius pronašao?
„Nemam pojma zašto ti to dajem, ali sad je tako”, rekao mu je starac kad mu je
darovao Novi zavjet. Gregorius ga je imao kod sebe. Ostao je u džepu. Nije ga ni
spomenuo, a prave riječi nikako da dodu. Intimnost, ona je letimična i varljiva poput
fatamorgane, napisao je Prado.
Gregorius reče da mu se žuri i pruži starcu ruku.
- Još nešto - viknu starac preko dvorišta za njim - hoćete li, kad opet budete ondje,
nazvati onaj broj? Broj na čelu?
Gregorius slegne ramenima i mahne.
Odvezao se u Baixu, u donji grad, i prošao šahovskom pločom ulica. U kavani preko
puta O’Kellyjeve ljekarne pojeo je nešto, iščekujući sve vrijeme da se lik ljekarnika koji
puši pojavi iza stakla ulaznih vrata. Je li htio još jedanput razgovarati s njim? Je li htio?
Cijelo jutro osjećao je da u smislu rastanaka nešto ne radi kako valja. Da nešto
nedostaje. Sad mu je sinulo. Otišao je do trgovine fotografskom opremom i kupio kameru
s teleobjektivom. Ponovno u kavani, približio je isječak vrata u kojem se pojavio O’Kelly i
ispucao cijeli film, jer bi najčešće okinuo prekasno.
Poslije se još jedanput odvezao do Coutinhove kuće kraj Cemitérije dos Prazeres i
slikao ruševnu zgradu, obraslu u bršljan. Približio je prozore, ali starac se nije pojavio.
Naposljetku odustane i ode do groblja gdje je slikao grobnicu obitelji Prado. U blizini
groblja kupio je nove filmove, a onda se starim tramvajem odvezao kroz cijeli grad do
Mariane Eçe.
Crveno-zlatni asam i kandis-šećer. Crvenkasta kosa.

212
Knjigoteka
 daša&bocca

- Da - reče ona - bolje je ako s liječnicima govorite na materinskom jeziku. Gregorius

ne reče ništa o nesvjestici u knjižnici u Coimbri. Razgovarali su o Joãu Eçi.
- Pa, malo je tijesno u njegovoj sobi - reče Gregorius.
Na trenutak preko njezina lica preleti srdžba, ali onda se opet svlada.
- Nudila sam mu druge domove, komfornije. Ali on je htio ovako. „Neka bude škrto”,
rekao je. „Nakon svega što je bilo, mora biti škrto.”
Gregorius je otišao prije nego što se čajnik ispraznio. Volio bi da nije rekao ništa o
Eçinoj sobi. Bilo je besmisleno praviti se kao da mu je nakon četiri popodneva bliži nego
ona, koja ga je poznavala još kao djevojčica. Kao da ga on razumije bolje. Bilo je
besmisleno. Čak i ako je bilo točno.
Kad se popodne odmarao u Silveirinoj kući, stavio je stare, teške naočale. Oči se
pobuniše.
Kad je stigao do kuće u kojoj je stanovala Mélodie, bilo je previše mračno da bi se
fotografiralo. Uz pomoć bljeskalice ipak je napravio nekoliko snimaka. Taj dan nije se
vidjela iza osvijetljenih prozora. Djevojka koja kao da ne dodiruje tlo. Sudac je izašao iz
auta, štapom zaustavio automobile, prokrčio si put kroz auditorij, i ne pogledavši kćer s
balon-kapom, i ubacio šaku kovanica u otvorenu violinsku kutiju, Gregorius pogleda
uvis, prema cedrovima koji se Adriani učiniše crvenima, nedugo prije nego što će joj brat
zabiti nož u vrat.
Tada Gregorius iza prozora ugleda nekog muškarca. Odluči ne pozvoniti. U baru, u
kojem je jedanput već bio, popio je kavu i popušio cigaretu. Onda je otišao do tvrđave i
odande snimao kadrove noćnog Lisabona.
O’Kelly je zaključavao ljekarnu. Kad je nekoliko minuta poslije izašao na ulicu,
Gregorius ga je pratio na tolikoj udaljenosti da ga ovaj nije mogao zapaziti. Skrenuo je u
ulicu u kojoj se nalazio šahovski klub. Gregorius se vrati načiniti fotografije osvijetljene
ljekarne.

213
Knjigoteka
 daša&bocca

45.

U subotu ujutro Filipe je s Gregoriusom otišao u licej. Spremili su stvari za

kampiranje i Gregorius je sa zidova skinuo slike Isfahana. Onda je rekao vozaču da ode.
Bio je sunčan, topao dan, sljedeći tjedan počinjao je travanj. Gregorius sjedne na
mahovinom obrasle stube pred ulazom. Sjedio sam na toploj mahovini ulaznih stuba i
mislio na zapovjedničku želju mog oca da postanem liječnik - dakle, netko tko je u stanju
da ljude poput njega oslobodi holova. Volio sam ga zbog njegova povjerenja i proklinjao
zbog nesnosna tereta koji mi je natovario svojom željom.
Iznenada Gregorius zaplače. Skinuo je naočale, skrio glavu među koljena i pustio
suze da kaplju na mahovinu. „Em vão, uzalud”, bila je jedna od Pradovih omiljenih riječi,
rekla mu je Maria João. Gregorius izgovori riječ, pa je ponovi, isprva polako, onda sve
brže, dok se riječi ne stopiše sa suzama.
Poslije je otišao gore, u Pradovu učionicu i fotografirao pogled na djevojačku školu.
Iz djevojačke škole zadržao je pogled u obrnutom smjeru: prozor na kojem je Maria João
vidjela svjetleće točke sunca koje se lomilo u Pradovu opernom dalekozoru.
Ispričao je Mariji João za fotografije, kad je u podne sjedio u njezinoj kuhinji. A onda
je odjednom sve izbilo iz njega, govorio je o nesvjestici u Coimbri, o zaboravljenoj
Homerovoj riječi i o paničnom strahu od neurološkog pregleda.
Poslije su zajedno sjedili za kuhinjskim stolom i čitali što je u leksikonu Marije João
pisalo o nesvjestici. Mogla je imati sasvim bezazlene uzroke, Maria João pokazala mu je
te rečenice, prešla kažiprstom preko njih, prevela ih i ponovila najvažnije riječi.
Tumor. Gregorius nijemo pokaže tu riječ.
- Da, sigurno - reče Maria João - ali pročitajte što se još kaže o tome, prije svega da u
tom slučaju vrtoglavica ne nastupa bez drugih teških simptoma, kakvih kod vas još
nema.
- Sretna sam - rekla mu je na rastanku - što ste me nedavno poveli na putovanje u
prošlost. Na taj način mogla sam osjetiti čudesnu mješavinu blizine i udaljenosti, koja se
javlja kad je riječ o Amadeuu. Onda je otišla do ormara i izvadila veliku kutiju s
intarzijama. Pružila mu je zapečaćenu omotnicu s Pradovim bilješkama o Fátimi.
- Ja ih, kao što sam rekla, nikad neću čitati - reče. - I mislim da im je mjesto kod vas.
Možda ste na kraju vi onaj koji ga poznaje najbolje od svih nas. Zahvalna sam vam na
načinu na koji govorite o njemu.
Kad je Gregorius poslije sjedio na trajektu preko Teja, vidio je pred sobom Mariju
João, kako na rastanku trepće, dok nije nestao iz njezina vidnog polja. Ona je bila ta koju
je upoznao posljednju, i ona koja će mu najviše nedostajati. Pitala ga je hoće li joj pisati
kako su završile pretrage.

214
Knjigoteka
 daša&bocca

46.

Kad se Gregorius pojavio na njegovim vratima, João Eça stisne oči i crte mu
otvrdnuše kao u nekog tko se sprema suočiti s velikim bolom.
- Subota je - reče.
Sjeli su na uobičajena mjesta. Šahovske ploče nije bilo i stol se činio gol.
Gregorius mu ispriča o nesvjestici, o strahu, o ribarima na kraju svijeta.
- Znači, nećete više dolaziti - reče Eça.
Umjesto o njemu i njegovim brigama, govorio je o sebi, i kod svakog drugog,
Gregoriusu bi to zasmetalo. Ali ne kod tog izmučenog, zatvorenog, usamljenog čovjeka.
Njegove riječi bile su među najvrednijima koje je ikad čuo.
- Ako bi se vrtoglavica ispostavila kao bezopasna, a liječnicima uspjelo da je izliječe,
vratit ću se - reče on. - Naučiti pravilno portugalski i napisati povijest portugalskog
Otpora. Rekao je to čvrsta glasa, ali pouzdanost, koju je silom uložio u njega, zvučala je
nekako šuplje i znao je da Eça njegove riječi nije doživio drukčije.
Drhtavih ruku Eça uze šahovsku ploču s police i postavi figure. Neko vrijeme sjedio
je zatvorenih očiju. Onda ustane i uzme zbirku šahovskih partija.
- Evo. Aljehin protiv Capablance. Htio bih da je zajedno ponovimo.
- Umjetnost protiv znanosti - reče Gregorius.
Eça se nasmiješi. Gregorius poželi da taj smiješak može prenijeti na film.
- Katkada pokušavam zamisliti kako izgledaju posljednje minute nakon što čovjek
popije smrtonosne tablete - reče Eça usred partije. - Isprva možda olakšanje, jer će sad
napokon svemu doći kraj, jer si pobjegao pred krajem bez dostojanstva. Dašak ponosa na
vlastitu hrabrost. Žaljenje što čovjek nije češće bio tako hrabar. Posljednji rezime,
posljednje uvjeravanje da je sve u redu te da bi bilo pogrešno nazvati hitnu pomoć. Nada
u opuštenost do samog kraja. Čekanje na pomućenje i gluhoću u vršcima prstiju i
usnama.
- A onda iznenada ipak divljačka panika, uspravljanje, sumanuta želja da ipak nije
kraj. Unutarnja poplava, vrela, snažna struja volje za životom, koja sve baca u stranu, a
svako mišljenje i odlučivanje čini umjetnim, papirnatim, smiješnim. A onda? Što onda?
Gregorius reče da ne zna pa izvadi Pradovu knjigu i pročita:

Nije li bilo očito, jednostavno i jasno u čemu bi se sastojao njihov očaj kad bi u tom
trenutku doznali za vlastitu blisku smrt? Okrenuo sam neispavano lice prema jutarnjem
suncu i pomislio: Oni jednostavno žele još više tvari svoga života, ma koliko taj život bio
lak ili težak, oskudan ili obilan. Ne žele da je kraj, iako im život nakon kraja neće
nedostajati - i toga su svjesni.

Eça uze knjigu i pročita sam, najprije to mjesto, onda cijeli razgovor s Jorgeom o
smrti.
- O’Kelly - reče napokon. - Ubit će se pušenjem. „Pa što?” govorio bi kad bi mu netko
to spomenuo. Vidim pred sobom njegovo lice: „Ma, nabijem te.” A onda ga je ipak uhvatio
strah. Merda.

215
Knjigoteka
 daša&bocca

Počelo se mračiti kad je partija bila gotova, a Aljehin pobijedio. Gregorius uze Eçinu
šalicu i popije posljednji gutljaj čaja. Na vratima su stajali jedan nasuprot drugome.
Gregorius osjeti kako se iznutra trese. Eçine ruke uhvatiše ga za ramena i tad osjeti
njegovu glavu na obrazu. Eça glasno proguta, Gregorius osjeti kretnju njegove Adamove
jabučice. Snažnim trzajem, od kojeg Gregorius zatetura, Eça se otrgne od njega i
spuštena pogleda otvori vrata. Prije nego što je Gregorius na hodniku skrenuo iza ugla,
okrenuo se. Eça je stajao nasred hodnika i gledao za njim. To još nikad nije bio učinio.
Na cesti Gregorius stane iza žbunja i pričeka. Eça izađe na balkon i zapali cigaretu,
Gregorius ispuca film.
Nije vidio Tejo. Vidio je i osjećao Joãa Eçu. S Praçe do Comércio otišao je polako u
smjeru Bairra Alta i sjeo u kavanu nedaleko od plave kuće.

216
Knjigoteka
 daša&bocca

47.

Puštao je vrijeme da prolazi, četvrt sata po četvrt sata. Adriana. To će biti najteži
rastanak.
Ona otvori i smjesta pravilno protumači njegov izraz lica.
- Nešto se dogodilo - reče.
- Rutinske medicinske pretrage kod moga liječnika u Bernu - reče Gregorius. - Da,
lako bi se moglo dogoditi da se vratim. Bio je začuđen kako je mirno ona to prihvatila,
gotovo da ga je time malčice i povrijedila.
Nije disala jače nego prije, ali joj je dah bio glasniji. Onda se pribere, ustade i donese
notes.
- Htjela bih vaš telefonski broj u Bernu - reče.
Gregorius začuđeno podigne obrve. Ona pokaže prema stoliću u kutu, na kojem je
stajao telefon.
- Od jučer - reče. Još mu je nešto htjela pokazati. Krenuli su na tavan.
Hrpe knjiga na golim podnim daskama Amadeuove sobe nestale su. Sad su stajale na
polici u kutu. Pogledala ga je pogledom punim očekivanja. On kimne, stade kraj nje i
dodirne joj ruku.
Tada ona izvuče ladicu Amadeuova pisaćeg stola, odveže vrpcu koja je držala
kartonske korice i izvadi tri lista.
- Napisao je to poslije, nakon djevojke - reče. Njezina mršava prsa dizala su se i
spuštala, - Slova su odjednom tako sitna. Kad sam to vidjela, pomislila sam da ih želi
skriti pred samim sobom.
Prešla je pogledom preko teksta. - Uništava sve. Sve. Stavila je listove u omotnicu i
pružila je Gregoriusu.
- Ovo više nije bio on. Htjela bih... Molim vas, uzmite to i odnesite daleko od mene.
Daleko od mene.
Gregorius se poslije proklinjao. Poželio je još jedanput vidjeti prostoriju u kojoj je
Prado Mendesu spasio život, gdje je visjela karta mozga i gdje je zakopao Jorgeov šah.
- On tako rado radi ovdje dolje - rekla je Adriana kad su stajali u ordinaciji. - Sa
mnom. Zajedno sa mnom. - Prešla je rukom preko stola za preglede. - Svi ga vole. Vole ga
i dive mu se.
Nasmiješila se. Smiješak joj je bio dalek, sablastan.
- Neki dolaze premda im nije ništa. Izmisle nešto. Samo da ga vide.
Gregoriusove misli podivljaše. Otišao je do stola sa zastarjelim špricama i uzeo jednu
u ruku.
- Da, tako su šprice tada izgledale - rekao je. - Kako su danas drukčije!
Riječi nisu doprle do Adriane, čupkala je papirnati pokrivač ordinacijskog stola.
Ostatak maloprijašnjega smijeha još joj se vidio na licu.
- Što je bilo s kartom mozga? - upita on. - Danas je zacijelo veoma vrijedna.
„Zašto uopće trebaš kartu”, pitala sam ga katkada, „pa tijela su za tebe kao od stakla.”
„Ipak, to je karta”, odgovorio mi je on. Voli karte. Zemljopisne karte, željezničke karte. U
Coimbri, za vrijeme studija, jednom je kritizirao jedan anatomski atlas koji su svi držali
svetinjom. Profesori ga nisu voljeli. Nije imao poštovanja. Jednostavno nadmoćan.

217
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius je znao samo još jedno rješenje. Pogledao je na sat.

- Kasnim - reče. - Mogu li se poslužiti vašim telefonom? Otvorio je vrata i izašao na
hodnik.
Dok je zaključavala, lice joj je bilo smeteno. Uspravna linija dijelila joj je čelo i davala
izgled nekog u kome vladaju tama i zbunjenost. Gregorius krene prema stubama.
- Adeus - reče Adriana i otključa ulazna vrata.
Bio je to njezin opor, odbojan glas, koji je poznavao još od prvog posjeta. Stajala je
uspravno poput svijeće, spremna suočiti se s cijelim svijetom.
Gregorius joj se polako približi i zastane pred njom. Pogledao joj je u oči. Njezin
pogled bio je zapečaćen i odbojan. On ne pruži ruku. Ona je ionako ne bi prihvatila.
- Adieu - reče. - Svako dobro. Tad izađe.

218
Knjigoteka
 daša&bocca

48.

Gregorius dade Silveiri fotokopiju Pradove knjige. Više od sat vremena lutao je
gradom dok nije pronašao robnu kuću koja je još bila otvorena i u kojoj se moglo
fotokopirati.
- To je... - reče Silveira promuklo - ja...
Onda su razgovarali o vrtoglavici.
- Moja sestra, koja je bolesna na oči - reče Silveira - pati već desetljećima od
vrtoglavice. Uzrok se nije mogao pronaći i ona se jednostavno naviknula na to.
- Bio sam jedanput s njom kod neurologa. Ordinaciju sam napustio s osjećajem:
kameno doba. Naše znanje o mozgu još je kao u kameno doba. Nekoliko areala, nekoliko
uzoraka aktiviteta, nekoliko tvari. Više se ne zna. Imao sam dojam: Oni ne znaju ni što
trebaju tražiti.
Razgovarali su o strahu koji nastaje zbog neizvjesnosti. Iznenada Gregorius osjeti da
ga nešto uznemirava. Potrajalo je dok nije shvatio: prekjučer, kad se vraćao, razgovor sa
Silveirom o putovanju, danas razgovor s Joãom Eçom, sad opet Silveira. Jesu li se dvije
intimnosti mogle međusobno blokirati, priječiti, zatrovati jedna drugu? Bio je sretan što
Eçi nije ispričao ništa o nesvjestici u knjižnici u Coimbri, jer je tako imao nešto što je
dijelio samo sa Silveirom.
Tad ga Silveira upita koja je to zapravo bila Homerova riječ što ju je zaboravio.
- Aíarqov - reče Gregorius - c dvorane.
Silveira se nasmije, Gregorius se pridruži, smijali su se i smijali, urlali od smijeha,
dvojica muškaraca koji su umjeli na trenutak uzdignuti se iznad sveg straha, sve žalosti,
sveg razočaranja i sveg njihova umora od života. Koji su u smijehu bili povezani na
vrijedan način, iako su strah, žalost i razočaranje pripadali svakom od njih ponaosob i
stvarali mu vlastitu usamljenost.
Kad mu se smijeh smirio, a on ponovno osjetio teret svijeta, Gregorius pomisli kako
se s Joãom Ecom smijao raskuhanom ručku u staračkom domu.
Silveira ode u svoju radnu sobu i vrati se s ubrusom na koji mu je Gregorius u vagon-
restoranu noćnog vlaka hebrejskim riječima bio napisao: I Bog reče: Neka bude svjetlo! I
bi svjetlo.
- Pročitajte mi, još jedanput, molim vas - reče Silveira. Onda ga zamoli da mu zapiše
nešto iz Biblije na grčkom.
Gregorius nije mogao odoljeti pa napiše: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i
Bog bijaše Riječ. Ova bijaše u početku u Boga. Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije
postalo, što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše Svjetlost ljudima.
Silveira uze svoju Bibliju i pročita početne rečenice Evanđelja po Ivanu.
- Riječ je dakle svjetlo čovjekovo - reče on. - A stvari uistinu postoje tek kad se
pretoče u riječi.
- I riječi moraju imati ritam - reče Gregorius - ritam kakav, primjerice, imaju riječi
kod Ivana. Tek tada, tek kad postanu poezija, one zaista bacaju svjetlo na stvari. U
promjenjivom svjetlu riječi iste stvari mogu se činiti posve različitima.
Silveira ga pogleda.

219
Knjigoteka
 daša&bocca

- I zato se nekome mora zavrtjeti u glavi, ako mu ispred tristo tisuća knjiga nedostaje
jedna riječ.
Smijali su se i smijali, sve više i više, pogledavali se i znali jedan o drugome da se
smiju i prijašnjem smijehu, i tome da se najbolje smijati najvažnijem što postoji.
- Bi li mi htio darovati fotografije Isfahana? - upita poslije Silveira. Objesili su ih u
njegovoj radnoj sobi. Silveira sjedne za pisaći stol, zapali cigaretu i stane promatrati
fotografije.
- Volio bih da to vide moja bivša žena i moja djeca - reče. Prije nego što su otišli na
počinak, stajali su neko vrijeme šutke u predvorju.
- Tko bi rekao da je i to prošlo - reče Silveira. - Tvoj boravak ovdje, mislim. Ovdje u
mojoj kući.
Gregorius nije mogao zaspati. Zamišljajući kako će njegov vlak sljedeće jutro krenuti,
osjeti prvi nježan trzaj. Proklinjao je vrtoglavicu i činjenicu da je Doxiades imao pravo.
Upalio je svjetlo i pročitao što je Prado zapisao o intimnosti.

INTIMIDADE IMPERIOSA. ZAPOVJEDNIČKA INTIMNOST. U intimnosti ukršteni smo

jedno s drugim, a nevidljive veze oslobađajući su lanci. Ta ukrštenost zapovjednička je: ona
zahtijeva isključivost. Dijeljenje je izdaja. Ali mi ne volimo, ljubimo i dodirujemo samo
jednog jedinog čovjeka. Što činiti? Režirati različite intimnosti? Voditi pedantno
knjigovodstvo o temama, riječima, gestama? O zajedničkom znanju i tajnama? Bio bi to
otrov koji bešumno kaplje.
Već se počelo daniti liad je skliznuo u nemiran san i sanjao o kraju svijeta. Bio je to
melodiozan san, bez instrumenata i tonova, san od sunca, vjetra i riječi. Ribari sa svojim
grubim rukama dovikivali su jedan drugome grube stvari, riječi su se gubile na
slankastom vjetru, pa i riječ koju je bio zaboravio sad je bila u vodi i zaronila strmo
prema dnu, on je svom snagom ronio sve dublje i osjećao užitak i toplinu u mišićima kad
se opiru hladnoći, morao je napustiti parobrod s bananama, žurio je, uvjeravao ribe da s
njima nema nikakve veze, ali one su se branile i gledale ga kao stranca dok je s
mornarskom vrećom na ramenu izlazio na kopno, praćen suncem, vjetrom i riječima.

220
Knjigoteka
 daša&bocca

Treći dio

POVRATAK

221
Knjigoteka
 daša&bocca

49.

Silveira je odavno nestao iz njegova vidnog polja, a Gregorius mu je još mahao.

- Postoji li u Bernu neka tvrtka koja bi proizvodila porculan? - pitao je na peronu.
Gregorius je s prozora kupea napravio snimku: Silveira, koji štiti cigaretu od vjetra, kako
bi je mogao pripaliti.
Posljednje kuće Lisabona. Dan prije otišao je još jedanput u Bairro Alto, u crkvenu
knjižaru gdje je naslonio čelo na prozorsko staklo vlažno od magle prije nego što je prvi
put pozvonio na vrata plave kuće. Tada se morao boriti s iskušenjem da se odveze na
aerodrom i sljedećim se letom vrati u Zürich. Sad se morao boriti s iskušenjem da side na
sljedećoj stanici.
Kad bi se sa svakim metrom koji vlak prevali izbrisalo po jedno sjećanje i kad bi se
osim toga i svijet dio po dio vratio na staro, tako da bi, kad stigne na kolodvor u Bernu,
sve bilo kao prije: bi li onda bilo uništeno i vrijeme njegova boravka?
Gregorius izvadi omotnicu koju mu je dala Adriana. Uništava sve. Sve. Ono što će sad
pročitati Prado je napisao nakon putovanja u Španjolsku. Nakon djevojke. Pomislio je na
ono što je rekla o njegovu povratku iz Španjolske: „Neobrijan i ispijen izašao je iz taksija,
proždrljivo progutao sve, uzeo prašak za spavanje i spavao cijeli dan i noc.
Dok je vlak stizao u Vilar Formoso, gdje će prijeći granicu, Gregorius je prevodio
tekst koji je Prado napisao sićušnim slovima.

CINZAS DA FUTILIDADE. PEPEO UZALUDNOSTI. Cijela vječnost prošla je otkako me

Jorge nazirao usred noći, jer ga je snovao strah od smrti. Ne, nikakva vječnost. Bilo je to u
drugom vremenu, u potpuno drugom vremenu. A prošle su tek tri godine, tri sasvim
obične, dosadne kalendarske godine. Estefânia. Govorio je tada o Estefâniji. Goldberg-
varijacije. Ona ih je svirala za njega, a on bi ih na svom Steinwayu rado bio odsvirao sam.
Estefânia Espinhosa. Kakva li dražesna, omamljujuća imena! - pomislio sam te noći.
Nisam htio vidjeti tu ženu, nijedna žena nije mogla biti dorasla tom imenu, morala je biti
razočaranje. Kako sam mogao znati da je bilo obrnuto: ime nije bilo doraslo njoj.
Strah od toga da će život ostati necjelovit, torzo; svijest o tome da nećemo moći postati
onaj kojeg smo si zacrtali. Tako smo naposljetku protumačili strah od smrti. Ali kako se
čovjek, pitam se ja, može bojati nedostatka cjelovitosti i sklada života kad ih uopće više ne
doživljavamo, nakon što su jednom postale neopozivom činjenicom? Činilo mi se da Jorge to
razumije. Što je rekao?
Zašto ne listam, zašto ne pogledam? Zašto ne želim znati što sam tada mislio i pisao?
Odakle ta ravnodušnost? Je li to ravnodušnost? Ili je gubitak veći, dublji?
Zelja da se zna kako se nekoć mislilo i kako je od toga nastalo ono što se misli sada: i to
bi bilo dijelom cjelovitosti života, kad bi ona postojala. I tako sam dakle izgubio ono što
smrt čini strašnom? Vjeru u sklad života, za koji bi se isplatilo boriti i koji nastojimo
preoteti smrti?
„Lojalnost”, kažem Jorgeu, „lojalnost.” U tome osjećamo vlastiti sklad. Estefânia. Zašto
je plima slučajnosti nije mogla odnijeti na neko drugo mjesto? Zašto baš k nama? Zašto nas
je morala staviti na kušnju, kojoj nismo bili dorasli? Koju obojica nismo prošli, svatko na
svoj način?

222
Knjigoteka
 daša&bocca

„Previše si me gladan. Prekrasno je s tobom. Ali previše si me gladan. Ja ne mogu htjeti

to putovanje. Vidiš, bilo bi to tvoje putovanje, samo tvoje. Ne bi moglo biti naše.”
I imala je pravo: Druge ne smijemo činiti sastavnicama vlastita života, vodonošama na
utrci za vlastito blaženstvo.
Finis terrae. Nikad nisam bio tako budan kao ondje. I tako trezven. Otad znam: moja
utrka je gotova. Utrka za koju nisam znao da sam sudjelovao u njoj, oduvijek. Utrka bez
suparnika, bez cilja, bez nagrade. Cjelovitost? Espejismo, kažu Španjolci, pročitao sam tu
riječ tih dana u novinama, jedina je koju još znam. Zrcaljenje u zraku. Fatamorgana.
Naš život, to su letimične formacije od živog pijeska koje je jedan zapuh vjetra stvorio,
a sljedeći uništio. Tvorevine od uzaludnosti, koje nestaju na vjetru još prije nego što su se
zaista stvorile.

„On više nije bio on”, rekla je Adriana. A sa stranim, s otuđenim bratom nije više
htjela imati nikakve veze. „Daleko od mene. Daleko od mene.”
Kad bi netko bio taj koji jest? Ako bi bio takav kakav je uvijek? Kakvime se vidi sam?
Ili takav kakav je bio kad bi užarena lava misli i osjećaja pokopala pod sobom sve laži,
maske i samoobmane? Cesto su drugi bili oni koji su se žalili da netko više nije kakav je
bio. Možda bi to onda zapravo značilo: nije više onakav kakvog bismo ga mi željeli? Zar
sve to naposljetku nije bilo više od neke vrste borbene parole protiv prijetećeg potresa
uobičajenog, kamuflirane kao jad i zabrinutost za navodnu dobrobit drugog?
Dok je vlak nastavljao prema Salamanci, Gregorius je zaspao. A onda se dogodilo
nešto što još nije poznavao. Probudio se ravno u vrtoglavicu. Plima zalutalih živčanih
podražaja prošla je kroz njega. Prijetio mu je pad u dubinu pa se grčevito držao za
rukohvate sjedala. Od sklapanja očiju bilo bi mu još gore. Prekrio je lice rukama. Prošlo
je.
Λίσςον. Sve je u redu.
Zašto nije išao avionom? Sutra ujutro, za osamnaest sati, bit će u Ženevi, tri sata
poslije kod kuće. U podne kod Doxiadesa, koji će urediti sve ostalo.
Vlak uspori. SALAMANCA. I još jedna ploča: SALAMANCA. Estefânia Espinhosa.
Gregorius ustade, zgrabi kovčeg s mjesta za prtljagu i pridrži se dok vrtoglavica nije
prošla. Na peronu čvrsto zagazi nogom, da rastjera zračni jastuk koji se hvatao za njega.

223
Knjigoteka
 daša&bocca

50.

Kad se poslije prisjećao svoje prve večeri u Salamanci, činilo mu se da je satima,

boreći se protiv vrtoglavice, posrtao kroz katedrale, kapele i arkade, slijep za njihovu
ljepotu, ali svladan njihovom mračnom silinom. Gledao je oltare, kupole i korske klupe,
koji su se u njegovu sjećanju odmah počeli preklapati, dospio dvaput na misu i
naposljetku ostao na orguljaškom koncertu. Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala.
Trebaju mi protiv običnosti svijeta. Hoću da gledam uvis prema plamtećim crkvenim
prozorima i budem zaslijepljen nadzemaljskim bojama. Treba mi njihov sjaj. Treba mi
protiv prljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim biti obavijen trpkom hladnoćom crkvi.
Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi protiv bezdušne rike dvorišta vojarne i
produhovljenog naklapanja onih koji trče za stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu
poplavu nadzemaljskih tonova. Treba mi protiv reske smiješnosti marševa.
Napisao je to sedamnaestogodišnji Prado. Dječak koji se žario. Dječak koji je nedugo
zatim s O’Kellyjem otišao u Coimbru, gdje im se činilo da im pripada cijeli svijet, a on je u
predavaonici opominjao profesore. Dječak koji još nije znao ništa o plimi slučajnosti,
živom pijesku i raznesenom pepelu uzaludnosti.
Godinama poslije napisao je pateru Bartolomeuu ove retke: Postoje stvari koje su
prevelike za nas ljude: bol, usamljenost i smrti, ali i ljepota, uzvišenost i sreća. Zato smo
stvorili religiju. Što se događa kad je izgubimo? Te stvari tada su i dalje prevelike za nas.
Ono što ostaje poezija je pojedinačnog života: je li dovoljno snažna da nas nosi?
S prozora svoje hotelske sobe Gregorius je mogao vidjeti staru i novu katedralu. Kad
bi zvono oglasilo puni sat, stao bi na prozor i zagledao se u osvijetljena pročelja. San Juan
de la Cruz živio je ovdje. Florence je, dok je pisala o njemu, više puta putovala ovamo.
Išla je s drugim studentima, njemu nije bilo do toga. Nije volio kako su se oduševljavali
za legendarne pjesme velikog pjesnika, ni ona ni drugi.
Za poeziju se čovjek ne oduševljava, nego je čita. Cita je jezikom. Zivi s njom. Osjeća
kako ga pokreće, mijenja. Kako pridonosi tome da vlastiti život dobije oblik, boju,
melodiju. Ne govori se o njoj, a još manje se od nje pravi topovsko meso za akademske
karijere.
U Coimbri se pitao nije li možda ipak propustio život na sveučilištu. Odgovor je
glasio: ne. Još jedanput osjeti kako je u Parizu sjedio u COUPOLE-u i njezine brbljave
kolege gazio svojim bernskim jezikom i bernskim znanjem.
Poslije je sanjao da ga Aurora po Silveirinoj kuhinji vrti uz glazbu orgulja, kuhinja se
proširila, on je zaronio strmo prema dnu i dospio u vir, sve dok nije izgubio svijest i
probudio se.
Na doručku je bio prvi. Nakon toga otišao je na sveučilište i raspitao se gdje je
Fakultet za povijest. Predavanje Estefânije Espinhose počinjalo je za sat vremena: Isabel
la Católica.
U atriju sveučilišta pod arkadama gužvali su se studenti. Gregorius nije razumio ni
riječi njihova brzog španjolskog pa je na vrijeme otišao u predavaonicu, popločanu
prostoriju škrte samostanske otmjenosti. Naprijed je stajala povišena katedra. Prostorija
se punila. Bila je velika, ali već nakon nekog vremena u njoj više nije bilo mjesta. Sa
strane studenti su sjedili na podu. „Mrzila sam tu osobu, njezinu dugu, crnu kosu, lelujav
hod, kratku suknju.” Adriana ju je vidjela kao djevojku u srednjim dvadesetima. Žena
koja je sad ulazila bila je u kasnim pedesetima. „Vidio je pred sobom njezine žarke oči,

224
Knjigoteka
 daša&bocca

neobičan, gotovo azijatski ten, zarazan smijeh i lelujav hod, i jednostavno nije htio da se
sve to ugasi, on to nije mogao htjeti”, rekao je João Eça o Pradi.
Nitko to nije mogao htjeti, pomisli Gregorius. Ni danas. Posebice ne ako je čuje kako
govori. Glas joj je bio taman, zadimljen alt, a tvrde španjolske riječi izgovarala je s
ostatkom portugalske nježnosti. Odmah na početku isključila je mikrofon. Bio je to glas
koji bi napunio katedralu. I pogled zbog kojeg bi se čovjek ponadao da predavanje nikad
neće završiti.
Od onoga što je govorila Gregorius jedva da je nešto razumio. Slušao ju je kao
glazbeni instrument, katkada zatvorenih očiju, katkada pogleda usredotočena na njezine
geste: na ruku koja je s čela micala prosijedu kosu, na drugu ruku, koja je držala srebrnu
olovku i kod važnih stvari crtala po zraku linije naglašavanja, na lakat, kojim se naslonila
na katedru, na ispružene ruke, kojima bi obuhvatila katedru kad bi počela govoriti o
nečem novom. Djevojka koja je isprva radila na pošti, djevojka s fenomenalnim
pamćenjem, u kojem su bile pohranjene sve tajne Otpora, žena kojoj se nije sviđalo kad
bi je O’Kelly na ulici uhvatio oko struka, žena koja je ispred plave kuće sjela za upravljač i
vozila nakraj svijeta da spasi život, žena koja nije dopustila da je Prado povede na svoje
putovanje, razočaranje i zapostavljanje, koje je u njemu izazvalo najveću i najbolniju
budnost njegova života, svijest da je zauvijek izgubio utrku za vlastito blaženstvo, osjećaj
da se njegov nekoć usijani život gasi i raspada u prah.
Udarci studenata koji su ustajali preplaše Gregoriusa. Estefânia Espinhosa spremila
je materijale u mapu i spustila se stubama s katedre. Studenti joj počeše prilaziti.
Gregorius iziđe i pričeka.
Stao je tako da je izdaleka vidi kako dolazi. Kako bi onda odlučio hoće li je osloviti.
Stigla je u pratnji žene kojoj se obraćala kao asistentici. Dok je prolazila pokraj njega,
Gregoriusu srce divljački zakuca od uzbuđenja. Krenuo je za njima uza stube i kroz dugi
hodnik. Asistentica se oprosti, a Estefânia Espinhosa nestane za jednim vratima.
Gregorius prođe pokraj vrata i ugleda ime. „Ime nije bilo doraslo njoj.”
Polako se vratio i uhvatio za rukohvat stuba. Pri dnu stuba zastade na trenutak. Onda
ponovno potrči uza stube. Pričekao je da mu se umiri dah, onda pokuca.
Ona je obukla kaput i baš se spremala za odlazak. Uputila mu je upitan pogled.
- Ja... Mogu li s vama govoriti francuski? - upita Gregorius. Ona kimne.
Sav zadihan on se predstavi i iz džepa izvuče, kao toliko puta tih dana, Pradovu
knjigu.
Njezine svijetlosmeđe oči suziše se i ona se zabulji u knjigu a da ne posegne za njom.
Sekunde su prolazile...
- Ja... Zašto... Dajte, uđite.
Otišla je do telefona i na portugalskom rekla nekome da sad ne može doći. Onda
svuče kaput. Zamolila je Gregoriusa da sjedne i zapalila cigaretu.
- Piše li ovdje nešto o meni? - upita i otpuhne dim. Gregorius odmahne glavom.
- Odakle onda znate za mene?
Gregorius stade govoriti. O Adriani i Joãu Eçi. O knjizi o mračnom moru, koju je
Prado čitao do posljednjeg dana života. O antikvarovim istraživanjima. O tekstu na
koricama njezinih knjiga. O’Kellyja nije spomenuo. Nije rekao ništa ni o rukopisnim
bilješkama sa sitnim slovima.
Tad poželi vidjeti knjigu. Čitala je. Pripalila novu cigaretu. Onda se zagleda u portret.
- Tako je dakle izgledao prije. Nikad nisam vidjela nijednu fotografiju iz tog doba.

225
Knjigoteka
 daša&bocca

- Nije mi bila namjera ovdje sići s vlaka - reče Gregorius. - Ali onda ipak nisam mogao
odoljeti. Slika o Pradu tako je... tako necjelovita bez vas. Ali isto tako jasno mi je da je
bezobraština tako se iznebuha pojaviti kod vas.
Stala je na prozor. Telefon je zazvonio. Pustila ga je da zvoni.
- Ne znam hoću li to - reče ona. - Mislim, govoriti o tom vremenu. Ni u kojem slučaju
ovdje. Mogu li ponijeti knjigu sa sobom? Rado bih je čitala. Razmišljala. Vi ćete navečer
doći k meni. Onda ću vam reći kako stojim s tim.
Dala mu je posjetnicu.
Gregorius je kupio vodič i razgledavao samostane, jedan za drugim. Nije on bio
čovjek koji bi trčao za znamenitostima. Kad bi se ljudi gužvali pred nečim, on bi prkosno
ostao vani; to je odgovaralo i njegovoj navici da bestselere čita tek godinama poslije.
Tako ga ni sad nije tjerala turistička požuda. Trebalo mu je do kasnog poslijepodneva da
počne razumijevati: Bavljenje Pradom promijenilo je njegove osjećaje spram crkve i
samostana. „Može li postojati ozbiljnost koja je ozbiljnija od ozbiljnosti poezije?” bio se
usprotivio Ruth Gautschi i Davidu Lehmannu. To ga je povezivalo s Pradom. Možda je to
bila čak i najjača poveznica. Ali čovjek koji se od sretna ministranta pretvorio u
bezbožnog učitelja očito je otišao korak dalje, korak koji je Gregorius pokušavao
razumjeti dok je hodao samostanskim hodnicima. Je li mu uspjelo ozbiljnost poezije
preko biblijskih riječi proširiti van na zgrade, što su ih te riječi stvorile? Je li posrijedi
bilo to?
Nekoliko dana prije smrti Mélodie ga je vidjela kako dolazi iz crkve. „Hoću čitati
moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna snaga njihove poezije. Volim ljude koji se mole.
Treba mi da ih vidim. Treba mi protiv podmukla otrova površnih i nemarnih.” To su bili
osjećaji njegove mladosti. S kakvim je osjećajima u crkvu stupio čovjek koji je čekao da
eksplodira tempirana bomba u njegovu mozgu? Čovjek kojem se nakon putovanja nakraj
svijeta sve raspalo u prah?
Taksi, koji je Gregoriusa vozio na adresu Estefânije Espinhose, zaustavio se na
semaforu. U izlogu jedne turističke agencije vidio je plakat s kupolama i minaretima.
Kako bi bilo da je na plavom istoku s njegovim zlatnim kupolama svako jutro slušao
mujezina? Da je perzijska poezija sudjelovala u određivanju melodije njegova života?
Estefânia Espinhosa nosila je traperice i tamnoplavi mornarski pulover. Unatoč
sijedim uvojcima izgledala je kao da je tek prešla četrdesetu. Napravila je sendviče i
nalila Gregoriusu čaj. Trebalo joj je vremena.
Kad je vidjela kako Gregoriusov pogled klizi preko polica s knjigama, rekla mu je
neka se slobodno približi. On poče razgledati debela povijesna djela.
- Kako samo malo toga znam o Iberskom poluotoku i njegovoj povijesti - reče. Onda
joj ispriča o knjigama o lisabonskom potresu i crnoj kugi.
Pustila ga je da priča o klasičnoj filologiji i nastavila ga ispitivati. Htjela je znati,
pomisli on, kakav je to čovjek kojem će micati o putovanju s Pradom. Ili joj je samo trebalo
još vremena?
- Latinski - reče napokon - latinski je na određen način bio početak. Postojao je taj
mladić, student, koji je bio ispomoć na pošti. Stidljiv dečko, koji je bio zaljubljen u mene i
mislio da ja to ne primjećujem. Studirao je latinski. „Finis terrae”, rekao je jedan dan,
držeći u ruci pismo za Finisterre. A onda je recitirao dugu latinsku pjesmu, u kojoj je
također bilo riječi o kraju svijeta. Svidjelo mi se kako recitira latinsku poeziju a da
pritom nije prestao razvrstavati pisma. Osjetio je da mi se sviđa i nastavio recitirati cijelo
prijepodne.

226
Knjigoteka
 daša&bocca

Potajice sam počela učiti latinski. On nije smio doznati za to jer bi sve pogrešno
protumačio. Bilo je tako nevjerojatno da netko poput mene, djevojke sa sela s mizernom
naobrazbom, uči latinski. Tako nevjerojatno! Ne znam što me više dražilo: jezik ili ta
nevjerojatnost.
Išlo je brzo, imam dobro pamćenje. Počela sam se zanimati za rimsku povijest. Čitala
sam sve što bi mi došlo pod ruku, poslije i knjige o portugalskoj, španjolskoj i talijanskoj
povijesti. Majka mi je umrla kad sam bila dijete, živjela sam s ocem, željezničarom. On
nikad nije čitao knjige, prvo mu je smetalo što ja to činim, ali poslije se ponosio, upravo
dirljivo ponosio. Bile su mi dvadeset tri godine kad ga je odveo P. I. D. E-a. i zbog
sabotaže zatvorio u Tarrafal. Ali o tome ne mogu govoriti, čak ni danas.
Jorgea O’Kellyja upoznala sam nekoliko mjeseci poslije na jednom sastanku Otpora.
U poslovnici pošte pročulo se o očevu uhićenju i, na moje čuđenje, ispostavilo se da cijeli
niz mojih kolega pripada Pokretu otpora. Što se tiče političkih stvari, ja sam se zbog
očeva uhićenja naglo probudila. Jorge je bio važan čovjek u skupini. On i João Eça.
Smjesta se zaljubio u mene. Meni je to laskalo. Pokušao je od mene napraviti zvijezdu.
Meni je sinula ta ideja sa školom za nepismene, gdje su se svi mogli sastajati a da ne bude
sumnjivo.
I onda se dogodilo. Jedne večeri Amadeu je ušao u prostoriju. Nakon toga sve je bilo
drukčije. Stvari su zasjale u novom svjetlu. Ni njemu nije bilo drukčije, osjetila sam to
prvu večer.
Ja sam to htjela. Nisam više spavala. Odlazila sam u ordinaciju svako malo, unatoč
pogledima njegove sestre koji su bili puni mržnje. I on je mene htio zagrliti, u njegovoj
nutrini bila je lavina koja se svaki tren mogla pokrenuti. Ali nije. „Jorge”, rekao je, „Jorge.”
Počela sam mrziti Jorgea.
Jednom sam u ponoć zvonila kod Amadeua. Otišli smo nekoliko ulica dalje, onda me
je povukao u jednu vežu. Lavina se pokrenula. „Ovo se više ne smije dogoditi”, rekao je
poslije i zabranio mi da dolazim.
Zima je bila duga i mučna. Amadeu više nije dolazio na sastanke. Jorge je bio bolestan
od ljubomore.
Bilo bi pretjerano da kažem: „Znala sam da će tako ispasti.” Da, to bi bilo pretjerano.
Ali kopkalo me što su se toliko uzdali u moje pamćenje. „Što ako mi se nešto dogodi?”
rekla sam.
Estefânia izađe. Kad se vratila, izgledala je promijenjeno. Kao prije natjecanja,
pomisli Gregorius. Činilo mu se da je umila lice, a kosa joj je sad bila povezana u rep.
Stala je kraj prozora i brzo popušila cijelu cigaretu, prije nego što je nastavila govoriti.
- Katastrofa je nastupila krajem veljače. Vrata su se otvorila previše polako. Bez
šuma. On je nosio čizme. Nikakvu uniformu, ali čizme. Njegove čizme bile su prvo što
sam ugledala u procjepu vrata. Onda inteligentno, vrebajuće lice, poznavali smo ga, bio je
to Badajoz, jedan od Mendesovih ljudi. Učinila sam što smo se češće dogovarali i počela
govoriti o slovu ç, objašnjavati ga nepismenima. Nakon toga dugo vremena nisam mogla
vidjeti ç a da ne pomislim na Badajoza. Klupa je zaškripala kad je sjeo. João Eça okrzne
me pogledom upozorenja. Pogled kao da je govorio: „Sad sve ovisi o tebi.”
Nosila sam, kao uvijek, svoju prozirnu bluzu, bila je to takoreći moja radna odjeća.
Jorge ju je mrzio. Tad sam svukla jaknu. Trebali su nas spasiti Badajozovi pogledi na
moje tijelo. Badajoz je prekrižio noge, bilo je odvratno. Prekinula sam školski sat.
Kad je Badajoz prišao Adriãu, mom učitelju klavira, znala sam da je gotovo. Nisam
čula što govore, ali Adrião je problijedio, a Badajoz se podmuklo cerio.

227
Knjigoteka
 daša&bocca

Adrião se više nije vratio sa saslušanja. Ne znam što su napravili s njim, nikad ga više
nisam vidjela.
João je inzistirao da od tog trenutka stanujem kod njegove tete. „Sigurnost”, rekao je,
„važno je da budeš na sigurnom.” Već prve noći postalo mi je jasno: sigurnost, ali ne
samo za mene, nego prije svega za moje pamćenje. Za ono što bi ono moglo odati kad bi
me uhitili. Tih dana srela sam se jedan jedini put s Jorgeom. Nismo se dodirnuli, čak ni
rukom. Bilo je sablasno, ja to nisam razumjela. Shvatila sam tek kad mi je Amadeu
ispričao zašto moram iz zemlje.
Estefânia se vrati s prozora i sjedne. Pogledala je Gregoriusa.
- Ono što je Amadeu rekao o Jorgeu bilo je tako monstruozno, tako nezamislivo
okrutno da sam se najprije samo nasmijala. Amadeu mi je u svojoj ordinaciji pripremio
krevet, prije nego što smo se sutradan odvezli iz zemlje.
„Ja to jednostavno ne vjerujem”, rekla sam, „mene ubiti!” Pogledala sam ga.
„Govorimo o Jorgeu, tvom prijatelju”, rekla sam.
„Upravo tako”, reče on beživotnim glasom.
Htjela sam znati što je točno rekao, ali on nije bio spreman ponoviti njegove riječi.
Kad sam poslije sama ležala u ordinaciji, prošla sam u mislima još jedanput sve što
sam doživjela s Jorgeom. Je li bio sposoban i pomisliti na takvo što? Da istinski pomisli
takvo što? Bila sam umorna i nesigurna. Mislila sam na njegovu ljubomoru. Mislila sam
na trenutke u kojima mi se činio bezobziran i nasilan, iako ne prema meni. Ništa više
nisam znala. Nisam više znala.
Na Amadeovu pokopu stajali smo jedno kraj drugog nad grobom, on i ja. Ostali su već
bili otišli.
„Nisi valjda zaista povjerovala u to?” pitao me nakon nekog vremena. „Pogrešno me
razumio. Bio je to nesporazum, običan nesporazum.”
„Sad više nije važno”, rekla sam.
Razišli smo se bez dodira. Ništa više o njemu nisam čula. Je li živ?
Nakon Gregoriusova odgovora neko vrijeme vladala je tišina. Onda je ustao i s police
skinuo njezin primjerak knjige O MAR TENEBROSO, velikog sveska koji je kod Prada
stajao na pisaćem stolu.
- I on je to čitao do kraja? - upita ona. Sjela je i zadržala knjigu u krilu.
- Bilo je jednostavno previše, previše za dvadesetpetogodišnju djevojku kakva sam
bila. Badajoz, noćno preseljenje Joãovoj teti, noć u Amadeuovoj ordinaciji, strašna
pomisao na Jorgea, vožnja kraj čovjeka koji mi je otimao san. Bila sam posve zbunjena.
Prvih sat vremena vozili smo se a da nismo razmijenili ni riječi. Bila sam sretna da
mogu voziti automobil. João je rekao da granicu trebamo prijeći na sjeveru, kod Galicije.
„A onda idemo u Finisterre”, rekla sam ja i ispričala mu o studentu latinskog.
Zamolio me da stanem i zagrlio me. Potom me to molio sve češće. Lavina se
pokrenula. Tražio me. Ali upravo je to bilo posrijedi: on nije tražio mene, tražio je život.
Htio ga je sve više, sve brže i sve požudnije. Daleko od toga da je bio grub ili nasilan.
Naprotiv, prije njega nisam ni znala da postoji tolika nježnost. Ali on me u njoj gutao,
uvlačio u sebe, morila ga je tolika glad za životom, za njegovom vrelinom, žudnjom. A za
mojim duhom nije bio manje gladan nego za mojim tijelom. Za tih nekoliko sati htio je
upoznati sav moj život, moja sjećanja, misli, fantazije, snove, sve. A shvaćao me s
točnošću, koja me je nakon prvotnog radosnog čuđenja stala ispunjavati strahom, jer
njegovo je munjevito razumijevanje rušilo sve zidove.

228
Knjigoteka
 daša&bocca

Poslije, kad god bi me netko počeo razumijevati, dala bih se u bijeg. To se smirilo. Ali
jedno je ostalo: Neću da me itko razumije u cijelosti. Hoću kroz život ići neprepoznata.
Sljepilo drugih moja je sigurnost i sloboda.
Iako sad zvuči da se Amadeu ipak za mene zanimao sa strašću, tome nije bilo tako.
Jer to nije bio susret. Svime što bi doznao on je ponajprije usisavao životnu tvar, koje se
nije mogao zasititi. Drugim riječima, za njega uopće nisam bila netko, nego samo poprište
života za kojim je posezao kao da su mu ga dotad uskraćivali na prevaru. Kao da je još
jedanput htio proživjeti cijeli život, prije nego što ga sustigne smrt.
Gregorius joj ispriča o aneurizmi i o karti mozga.
- Bože moj - reče ona tiho.
U Finisterreu su sjedili na obali. Vani je prošao brod.
- Hajde da se ukrcamo - rekao je - na neki za Brazil. Belém, Manaús. Amazona. Gdje je
vruće i vlažno. Rado bih pisao o tome, o bojama, mirisima, ljepljivim biljkama, tropskoj
prašumi, životinjama.
„Čovjek kojem nikad nije bilo dovoljno stvarnosti”, rekla je Adriana o njemu.
- Nije to bila pubertetska romantika, ni kič ostarjela muškarca. Bilo je istinsko, bilo je
stvarno. Ali nije imalo nikakve veze sa mnom. Htio me povesti na putovanje koje bi bilo
isključivo njegovo putovanje, njegovo unutarnje putovanje u zapostavljene zone njegove
duše.
„Ti si me previše gladan”, rekla sam, „ja to ne mogu; ne mogu.”
Kad me prvi put uvukao u vežu, bila sam spremna poći s njim nakraj svijeta. Ali tada
još nisam znala ništa o njegovoj užasnoj gladi. Jer, da, nekako je bila strašna ta glad za
životom. Gutala je razornom silinom. Bila je stravična. Strašna.
Moje riječi zasigurno su ga strahovito povrijedile. Strahovito! Nije više htio da
uzmemo dvokrevetnu sobu, platio je za dvije jednokrevetne. Kad smo se poslije sreli, bio
se preodjenuo. Gledao je prisebno i stajao veoma kruto, veoma korektno. Tad sam
shvatila: zbog mojih riječi pomislio je da je izgubio dostojanstvo, a krutost i korektnost
bili su bespomoćan pokušaj da mi pokaže da ga je povratio. Pritom ja to uopće nisam
vidjela na taj način, nije u njegovoj strasti bilo ničeg nedostojanstvenog, pa ni u žudnji,
jer se žudnja sama po sebi ne odlikuje nedostatkom dostojanstva.
Bila sam potpuno iscrpljena, ali nisam ni oka sklopila.
„Ostat ću ovdje nekoliko dana”, kratko je rekao sljedećeg jutra i ništa njegov uzmak
ne bi moglo izraziti bolje od te kratkoće.
Na rastanku smo pružili jedno drugome ruku. Njegov posljednji pogled bio je
zapečaćen, okrenut prema nutrini. Ne okrećući se više, vratio se u hotel, a dok sam
kretala, uzalud sam čekala na neki znak na prozoru.
Nakon neizdrživih pola sata vratila sam se. Pokucala sam. On je mimo stajao na
vratima, bez netrpeljivosti, gotovo bez osjećaja; isključio me iz svoje duše zauvijek.
Nemam pojma kad se vratio u Lisabon.
- Nakon tjedan dana - reče Gregorius. Estefânia mu dade knjigu.
- Čitala sam je cijelo popodne. Isprva sam bila užasnuta. Ne njime. Sobom. Da nisam
imala pojma tko je bio. Kako je prema samome sebi bio budan. I kako iskren.
Bespoštedno iskren. I ta njegova rječitost. Stidjela sam se da sam takvom čovjeku
jednostavno rekla: „Ti si me previše gladan.” Ali onda mi je polako postalo jasno: bilo je
dobro da sam to rekla. Bilo bi dobro i da sam poznavala njegove rečenice.
Bližila se ponoć. Gregorius je htio poći. Bern, željeznica, vrtoglavica - sve je bilo
daleko. Pitao je kako je od poštarice koja uči latinski postala profesorica. Njezini

229
Knjigoteka
 daša&bocca

odgovori bili su kratki, gotovo odbojni. I to se događalo: da se netko sasvim otvori što se
tiče daleke prošlosti, ali ostane zatvoren kad je riječ o bližoj prošlosti i sadašnjosti.
Intimnost ima svoje vrijeme.
Stajali su na vratima. Tad on donese odluku. Izvukao je omotnicu s Pradovom
posljednjom bilješkom.
- Mislim da ove rečenice ponajprije pripadaju vama - reče.

230
Knjigoteka
 daša&bocca

51.

Gregorius je stajao pred izlogom agencije za nekretnine. Za tri sata polazio je njegov
vlak za Irún i Pariz. Njegova prtljaga nalazila se na kolodvoru, zaključana u pretincu.
Čvrsto je stajao na pločniku. Čitao je cijene i mislio na svoju ušteđevinu. Naučiti
španjolski, jezik koji je dosad prepuštao Florence. Živjeti u gradu njezina svetog junaka.
Slušati predavanja Estefânije Espinhose. Studirati povijest mnogobrojnih samostana.
Prevesti Pradove zabilješke. Prodiskutirati rečenice s Estefânijom, svaku pojedinačno.
U agenciji su mu aranžirali tri termina za razgledavanje unutar sljedeća dva sata.
Gregorius je stajao u praznim stanovima, koji su odjekivali. Provjeravao je pogled, buku
prometa, zamišljao svakodnevno prolaženje stubištem. Za dva stana dao je usmeni
pristanak. Onda se provezao taksijem uzduž i poprijeko po gradu.
- ¡Continue! - rekao je vozaču. - ¡Siempre derecho, más y más!
Kad se vratio na kolodvor pobrkao je pretince i naposljetku morao potrčati da uhvati
vlak. U kupeu je zadrijemao i probudio se tek kad se vlak zaustavio u Valladolidu. Ušla je
mlada žena. Gregorius joj pomogne da odloži kovčeg.
- Muito obrigada - reče ona, sjedne kraj vrata i zadubi se u neku francusku knjigu.
Kad bi prekrižila noge, čuo bi se zvuk svijetlog, svilenog trenja.
Gregorius je promatrao zapečaćenu omotnicu koju Maria João nije htjela otvoriti. „To
smiješ čitati tek nakon moje smrti”, rekao je Prado. „I ne bih želio da to dospije do
Adriane.” Gregorius razlomi pečat, izvadi papire i stane čitati:

PORQUÊ TU, ENTRE TODAS? ZAŠTO OD SVIH ŽENA BAŠ TI? Pitanje koje se jedanput
stvori u svakome. Zašto se čini opasnim dopustiti ga, ma dogodilo se to i u tišini? Što toliko
plaši u ideji slučajnosti, koja se izgovara u njemu i koja nije ista ideja kao ona
proizvoljnosti i zamjenjivosti? Zašto tu slučajnost ne možemo priznati i zbijati Šale na
njezin račun? Zašto mislimo da bi umanjila, štoviše ukinula naklonost kad bismo je
prihvatili kao nešto samo po sebi razumljivo?
Vidio sam te na drugoj strani salona, gledajući kraj glava i čaša za pjenušac. - „Ovo je
Fátima, moja kći”, rekao je tvoj otac. „Mogao bih zamisliti da prolazite kroz moje prostore”,
rekao sam ti u vrtu. „Možeš li i dalje zamisliti da prolazim kroz tvoje prostore?” pitala si me
u Engleskoj. A na brodu: „Misliš li i ti da smo predodređeni jedno za drugo?”
Nitko nije predodređen ni za koga. Ne samo zato što ne postoji providnost, pa tako i
nitko tko bi to mogao aranžirati. Ne: jer među ljudima jednostavno nema nužnosti koja bi
nadilazila slučajne potrebe i silnu moć navike. Imao sam iza sebe pet godina klinike, pet
godina u kojima nitko nije prolazio kroz moje prostore. Sasvim slučajno stajao sam ovdje, ti
si sasvim slučajno stajala ondje, između nas bile su čaše za pjenušac. Tako je bilo. Ne
drukčije.
Dobro je da ovo nećeš čitati. Zašto si mislila da se moraš udružiti s mamom protiv moje
bezbožnosti? Ta zagovaratelj slučajnosti ne gaji manje ljubavi. A nije ni manje lojalan. Prije
bih rekao, više.

Žena s knjigom skinula je naočale kako bi ih obrisala. U njezinu licu nije bilo mnogo
sličnosti s licem bezimene Portugalke s Kirhenfeldskog mosta. Ali jedno im je bilo

231
Knjigoteka
 daša&bocca

zajedničko: nejednak razmak između obrva i korijena nosa, jedna obrva bila je kraća od
druge.
Gregorius reče da bi je rado nešto upitao. Može li portugalska riječ glória osim slave
označavati i blaženstvo u religioznom smislu?
Ona razmisli pa kimne glavom.
- I može li se nevjernik njome koristiti ako želi govoriti o onome što preostaje kad se
od religioznog blaženstva oduzme religiozno blaženstvo?
Ona se nasmije.
- Que c’est drôle! Mais... Oui. Oui.
Vlak napusti Burgos. Gregorius nastavi čitati.

UM MOZART DO FUTURO ABERTO. MOZART OTVORENE BUDUGNOSTI. Silazila si

niza stube. Kao i tisuće puta promatrao sam kako sve više tebe postaje vidljivo, dok je glava
dokraja ostala skrivena iza suprotnih stuba. Ono što je još bilo skriveno, neprestance sam
nadopunjavao u mislima. I uvijek isto. Bilo je izvjesno tko se to spušta.
Tog jutra najednom je bilo drukčije. Zaigrana djeca bacila su dan prije loptu u šareni
prozor i razbila staklo. Svjetlo na stubama bilo je drukčije nego inače - umjesto zlatnog,
zastrtog svjetla, koje je podsjećalo na rasvjetu u crkvi, ulazilo je čisto svjetlo dana. Činilo mi
se kao da to novo svjetlo probija moja uobičajena očekivanja, kao da puca nešto što od
mene zahtijeva nove misli. Iznenada sam bio znatiželjan kako će izgledati tvoje lice.
Iznenadna znatiželja učini me sretnim, a ipak se i prepadoh. Prošle su godine otkako je
završilo vrijeme snubljenja i znatiželje, a vrata se zatvoriše iza našeg zajedničkog života.
Zašto se, Fátimo, morao razbiti prozor, da ti opet mogu pristupiti otvorena pogleda?
Pokušao sam onda i s tobom, Adriana. Ali naša je prisnost postala olovna.
Zašto je otvoren pogled tako težak? Mi smo troma bića, potrebita prisnosti. Znatiželja
je rijedak luksuz na tlu navike. Imati sigurnost i moći se igrati s otvorenošću, u svakom
trenutku, bilo bi to pravo umijeće. Čovjek bi morao biti Mozart. Mozart budućnosti.

San Sebastián. Gregorius pogleda red vožnje. Uskoro će u Irúnu morati presjesti na
vlak za Pariz. Žena prekriži noge i nastavi čitati. On uze posljednju bilješku iz zapečaćene
omotnice.

MINHA QUERIDA ARTISTA NA AUTOILUSÃO. MOJA VOLJENA UMJETNICA

SAMOOBMANE. Mnoge naše želje i misli ostale bi u mraku za nas same, a drugi bi katkada
znali bolje što je posrijedi nego mi. Tko je ikad vjerovao u išta drugo?
Nitko. Nitko tko živi i diše s nekim drugim. Poznajemo se do u najmanje trzaje tijela i
riječi. Mi znamo i često nećemo znati ono što znamo. Posebice onda kad razdor između
onog što vidimo i onog što vjeruje drugi postane neizdrživo velik. Trebalo bi božanske
hrabrosti i božanske snage da sami sa sobom živimo u potpunoj iskrenosti. Toliko znamo,
čak i o sebi samima. Nema razloga da budemo samodopadni.
A ako je ona istinski virtuoz samoobmane, uvijek jednu varku ispred mene? Jesam li
morao stati pred tebe i reći. „Ne, varaš se, nisi takva.” To sam ti ostao dužan. Ako sam ti
ikad išta dugovao.
Kako da itko zna što drugome duguje u tom smislu?

232
Knjigoteka
 daša&bocca

Irún. Jsto ainda não é Irún”, nije to još Irún. Bile su to prve portugalske riječi koje je
nekome rekao. Prije pet tjedana, također u vlaku. Gregorius skine s police ženin kovčeg.
Nakon što se smjestio u vlak za Pariz, žena prođe pokraj njegova kupea. Gotovo da je
već bila nestala kadli zastane, okrene se, pogleda ga te nakon malo oklijevanja i ude. On
smjesti i njezin kovčeg.
- Odabrala sam taj spori vlak - reče na njegovo pitanje - kako bih pročitala ovu
knjigu. LE SILENCE DU MONDE AVANT LES MOTS. Tišina svijeta prije riječi. Nigdje ne
čitam tako dobro kao u vlaku. Nigdje nisam tako otvorena za nove stvari. Tako sam
postala stručnjakinja za spore vlakove.
I ona putuje u Švicarsku, u Lausanne. Da, točno. Dolazak sutra ujutro u Ženevu. Očito
su oboje odabrali isti vlak.
Gregorius navuče kaput na lice. Razlog zbog kojeg se odlučio za spori vlak bio je
druge prirode. Nije htio stići u Bern. Nije htio da Doxiades uzme slušalicu i rezervira
mjesto u klinici. Do Zeneve je imao dvadeset četiri sata, dvadeset četiri mogućnosti da
side s vlaka.
Ronio je, uvijek strmo prema dnu. Ribari su se smijali dok je s Estefânijom
Espinhosom plesao u Silveirinoj kuhinji. Svi ti samostani iz kojih se ulazilo u te prazne
stanove pune jeke. Odjek njihove praznine izbrisao je homerovsku riječ.
Prestrašio se, Λίστςον. Otišao je do toaleta i umio se.
Dok je spavao, žena je ugasila stropno svjetlo i uključila malo svjetlo za čitanje. Čitala
je i čitala. Kad se Gregorius vratio iz toaleta, nakratko je podignula pogled i odsutno se
nasmiješila.
Gregorius navuče kaput na lice i zamisli ženu kako čita. Sasvim slučajno stajao sam
ovdje, ti si sasvim slučajno stajala ondje, između nas bile su čaše za pjenušac. Tako je bilo.
Ne drukčije.
- Mogli bismo zajedno uzeti taksi do Gare de Lyona - reče žena kad su kratko nakon
ponoći stigli u Pariz. LA COUPOLE. Gregorius udahne parfem žene kraj sebe. Nije htio u
bolnicu. Nije htio disati bolnički zrak. Zrak kroz koji se gurao kad je posjećivao roditelje
na samrti u zagušljivim, pregrijanim trokrevetnim sobama, gdje je i nakon zračenja
mirisalo na mokraću.
Kad se oko četiri sata ujutro probudio ispod svog kaputa, žena bijaše zaspala s
otvorenom knjigom u krilu. Ugasio je malu svjetiljku iznad njezine glave. Ona se okrene
u stranu i navuče kaput na lice.
Razdanilo se. Gregorius nije htio da se razdani.
Konobar iz vagon-restorana prođe s kolicima s pićima. Žena se probudi. Gregorius
joj dade šalicu kave. Šutke su promatrali kako iza finog vela od oblaka izlazi sunce.
- Neobično je - reče iznenada žena - da glória stoji za dvije tako različite stvari:
izvanjsku, bučnu slavu i unutarnju, tiho blaženstvo. A nakon stanke: - Blaženstvo - o
čemu zapravo govorimo?
Gregorius odnese njezin crni kovčeg preko ženevskog kolodvora.
Ljudi u velikom vagonu Švicarskih željeznica govorili su glasno i smijali se. Žena
vidje da ga to ljuti, pokaže na naslov knjige i nasmije se. Tad se nasmije i on. Usred
njegova smijeha glas iz zvučnika najavi Lausanne. Žena ustane, on joj skine kovčeg.
Pogledala ga je. - C’etait bien, ça - reče. Potom izađe.
Fribourg. Gregoriusa je gušilo. Uspeo se na tvrđavu i pogledao dolje, na noćni
Lisabon. Bio je na trajektu preko Teja. Sjedio je u kuhinji kod Marije João. Hodao je kroz
samostane u Salamanci i otišao na predavanje Estefânije Espinhose.

233
Knjigoteka
 daša&bocca

Bern. Gregorius izađe. Spusti kovčeg i pričeka. Kad ga je ponovno podignuo i

nastavio hodati, činilo mu se da hoda kroz olovo.

234
Knjigoteka
 daša&bocca

52.

U hladnom stanu odložio je kovčeg i otišao do fotografske radionice. Sad je sjedio u

dnevnoj sobi. Za dva sata mogao je otići po razvijene fotografije. A što da radi dotad?
Telefonska slušalica i dalje je ležala naopako na stalku i podsjećala ga na noćni
razgovor s Doxiadesom. Pet tjedana prošlo je otad. Tada je sniježilo, sad su ljudi hodali
bez kaputa. Ali svjetlo je još bilo blijedo, neusporedivo sa svjetlom na Teju.
Ploča tečaja portugalskog i dalje je ležala na gramofonu, Gregorius ga uključi.
Usporedio je glasove s glasovima u starom tramvaju u Lisabonu. Vozio se iz Beléma u
četvrt Alfama, a odatle podzemnom željeznicom do liceja.
Zazvonilo je na vratima. Otirač. Gospoda Loosli. Ona uvijek po otiraču zna je li netko
tu. Dala mu je dopis tajništva škole, koji je stigao dan prije. Ostalu poštu poslala je na
Silveirinu adresu. Rekla mu je da izgleda blijed i pitala je li sve u redu.
Gregorius uze čitati brojke iz tajništva, zaboravljajući ih još dok je čitao. U
fotografskoj je radionici bio prije zakazanog vremena pa je morao pričekati. Kući je
gotovo trčao.
Cijeli film samo za osvijetljena vrata O’Kellyjeve ljekarne. Gotovo svaki put okinuo je
prekasno. Triput mu je uspjelo i na tim se fotografijama vidio ljekarnik kako puši.
Njegova raskuštrana kosa. Velik, mesnat nos. Kravata koja je stalno klizila. Počela sam
mrziti Jorgea. Otkako je znao za priču s Estefânijom Espinhosom, O’Kellyjev pogled činio
mu se podmuklim. Pokvarenim. Kao tada, kad ga je za susjednim stolom u šahovskom
klubu gledao kako se muči s odvratnim zvukom Pedrova neprestanog šmrkanja.
Gregorius primakne oči fotografijama. Gdje je nestao umoran, dobrostiv pogled koji
je prije vidio na tom seljačkom licu? Pogled žalosti zbog izgubljena prijatelja? Bili smo
braća, više nego braća. Zaista sam mislio da nikad nećemo izgubiti jedan drugoga.
Gregorius više nije pronalazio prijašnje poglede. Jednostavno nije moguća ta bezgranična
otvorenost. Ona nadilazi naše snage. Usamljenost kroz prisilu prešućivanja, i to postoji.
Drukčiji pogledi sad su se vratili.
Je li duša mjesto činjenica? Ili su činjenice koje pretpostavljamo samo varljive sjene
naših priča? pitao se Prado. To je, pomisli Gregorius, vrijedilo i za poglede. Pogledi nisu
bilí tu i čitali su se. Pogledi su uvijek bili učitani pogledi. I samo kao učitani, oni su
postojali.
João Eça u sumrak na balkonu doma. „Ja neću tražiti crijeva i pumpe samo da bi
potrajalo nekoliko tjedana dulje.” Gregorius osjeti vreo, užaren čaj koji je pio iz Eçine
šalice.
Kuća u kojoj je stanovala Mélodie nije se vidjela u mraku.
Silveira, koji na peronu štiti cigaretu od vjetra kako bi je pripalio. Danas ujutro otišao
je ponovno u Biarritz i ondje će se, kao i toliko puta prije, pitati zašto nastavlja s poslom.
Gregorius još jedanput prođe sve fotografije. Pa još jedanput. Prošlost se počela
lediti pod njegovim pogledom. Sjećanje će birati, aranžirati, retuširati, lagati. Podmuklo
je bilo to što se ispuštanja, iskrivljenja i laži više nisu mogli prepoznati. Nije bilo
stajališta izvan sjećanja.
Iznenada je znao što želi učiniti. Htio je fotografirati Bern. Zadržati sve s čime je živio
godinama. Zgrade, ulice, trgove, koji su bili mnogo više od puke kulise njegova života.

235
Knjigoteka
 daša&bocca

U trgovini s fotografskim materijalom kupio je filmove, a vrijeme do sumraka proveo

je šećući ulicama četvrti Länggasse, u kojoj je proveo djetinjstvo. Sad kad ih je promatrao
iz različitih kutova i s pozornošću fotografa, te ulice činile su se sasvim drukčije.
Fotografirao je dok ga ne bi savladao san. Katkada bi se probudio i ne bi znao gdje je. Kad
bi sjeo na rub kreveta, nije više bio siguran je li distanciran, proračunat pogled fotografa
onaj pravi da se njime prisvoji svijet jednog života.
U četvrtak je nastavio. U stari dio grada spustio se dizalom iz Sveučilišne ulice i
nastavio preko kolodvora. Tako je uspio izbjeći Bubenbergov trg. Punio je film za
filmom. Katedralu je vidio kao što je nije vidio nikad prije. Unutra je vježbao orguljaš.
Prvi put otkako je došao osjetio je vrtoglavicu pa se u crkvi morao uhvatiti za klupu.
Odnio je filmove na razvijanje. Kad se potom zaputio prema Bubenbergovu trgu,
činilo mu se kao da se priprema za nešto veliko, teško. Zastao je kod spomenika. Sunca je
nestalo, nad gradom se nadvilo ravnomjerno sivo nebo. Očekivao je da će osjetiti može li
ponovno dodirnuti trg. Nije osjetio ništa. Nije bilo kao prije, a nije bilo ni kao za kratka
posjeta prije tri tjedna. Kako je bilo? Bio je umoran i zaputio se kući.
- Kako vam se svidjela zlatareva knjiga?
Bio je to prodavač iz španjolske knjižare. Pružio je ruku Gregoriusu.
- Je li ispunila što je obećavala?
- Da - reče Gregorius - i te kako.
Rekao je to kruto. Knjižar je primijetio da mu nije do razgovora i brzo se oprostio.
U kinu Bubenberg promijenio se program, Simenonova ekranizacija sa Jeanne
Moreau nije se više prikazivala.
Gregorius je nestrpljivo čekao filmove. Kägi, ravnatelj gimnazije, skrene u ulicu.
Gregorius stane u ulaz jedne trgovine. Postoje trenuci kad moja žena izgleda kao da će se
raspasti, napisao je. Sad je bila u klinici za živčane bolesti. Kägi se doimao umorno, kao
da uopće ne opaža što se događa oko njega. Na trenutak Gregorius osjeti potrebu da
razgovara s njim. Onda taj osjećaj prođe.
Filmovi su stigli. Sjeo je u restoran hotela Bellevue i otvorio omotnice. Bile su to tuđe
slike, koje nisu imale nikakve veze s njim. Vratio ih je u omotnice, a za vrijeme jela
uzaludno je pokušavao otkriti čemu se to bio ponadao.
Na stubama pred njegovim stanom uhvati ga snažna vrtoglavica i morao se objema
rukama uhvatiti za rukohvat. Potom je cijelu večer sjedio kraj telefona i zamišljao što će
se dogoditi ako nazove Doxiadesa.
Prije nego što bi zapao u san, svaki put bi se uplašio da će utonuti u vrtoglavicu i
nesvijest i probuditi se bez sjećanja. Dok se nad gradom polako danilo, skupio je svu
hrabrost. Kad se pojavila Doxiadesova medicinska sestra, on je već stajao pred
ordinacijom.
Grk je stigao nekoliko minuta poslije. Gregorius je očekivao da će se ljutito začuditi
novim naočalama. Ali Grk samo na trenutak stisne oči, povede ga u ordinaciju i sasluša
sve o novim naočalama i vrtoglavici.
- Prvo, ne vidim razloga za paniku - reče napokon. - Ali treba napraviti niz pretraga, a
stvar će se u klinici morati neko vrijeme i promatrati. Posegnuo je za slušalicom, položio
ruku na nju i pogledao Gregoriusa.
Gregorius nekoliko puta udahne i izdahne, pa kimne.
- Primit će vas u nedjelju navečer - reče Grk nakon što je spustio slušalicu.
- Nadaleko nema nikog tko bi bio bolji od tog liječnika - reče.

236
Knjigoteka
 daša&bocca

Gregorius je polako šetao gradom, prolazeći pokraj mnoštva zgrada i trgova, koji su
mu bili važni. Tako je bilo u redu. Jeo je gdje bi najčešće znao jesti, a rano popodne otišao
je u kino u kojem je kao učenik gledao svoj prvi film. Film mu je bio dosadan, ali miris je
još bio isti kao nekoć pa je ostao.
Na putu kući sreo je Natalie Rubin.
- Nove naočale! - reče ona u znak pozdrava.
Nijedno nije imalo pojma što da si kažu. Od telefonskih razgovora prošlo je mnogo
vremena i bili su prisutni još samo kao odjeci sna.
- Da - reče - moglo bi se dogoditi da se vratim u Lisabon. Pregled? Ne, ne, samo neka
bezazlena stvar s očima. Natalie reče da je zastala s perzijskim. On kimne. Na kraju je
upita jesu li se naviknuli na novog profesora.
Ona se nasmije.
- Dosadnjaković po Božjoj milosti!
Nakon nekoliko koraka oboje se okrenu i mahnu jedno drugome.
U subotu Gregorius je proveo mnogo vremena listajući svoje latinske, grčke i
hebrejske knjige. Promatrao je mnoštvo marginalnih bilješki i promjene koje su se
tijekom desetljeća dogodile na njegovu rukopisu. Na kraju je na stolu ležala mala hrpa
knjiga, koje je spremio u kovčeg koji će ponijeti sa sobom u kliniku. Onda je nazvao
Florence i pitao smije li doći u posjet.
Ona je rodila mrtvo dijete, a prije nekoliko godina operirali su je zbog raka. Bolest se
nije vratila. Radila je kao prevoditeljica. Nije bila ni izdaleka tako umorna i ugasla kao što
je pomislio nedavno, kad ju je gledao kako se vraća kući.
Pričao joj je o samostanima u Salamanci.
- Tada nisi htio ići - reče ona.
On kimne. Oboje se nasmijaše. O klinici nije rekao ništa. Kad se poslije približavao
Kirhenfeldskom mostu, bilo mu je žao zbog toga.
Jedanput je obišao mračnu gimnaziju. Pritom mu na pamet pade hebrejska Biblija,
koja je umotana u njegov pulover ležala u ladici pisaćeg stola senhora Cortêsa.
U nedjelju prije podne nazvao je Joãa Eçu. Eça ga zamoli neka mu objasni što da sad
radi cijelo popodne.
- Navečer ću u kliniku - reče Gregorius.
- Ne mora to značiti ništa - reče Eça nakon kratke stanke. - Osim toga, nitko vas ne
može zadržati ondje.
U podne je nazvao Doxiades i pitao ga hoće li doći na šah, a on će ga poslije odvesti u
kliniku.
Nakon prve partije Gregorius upita Grka razmišlja li još uvijek o tome da se prestane
baviti svojim poslom.
- Da - reče Grk - često razmišljam o tome. Ali možda će proći. Sljedeći mjesec najprije
će otputovati u Solun, nije bio ondje više od deset godina.
Nakon druge partije bilo je vrijeme za polazak.
- Što ako nađu nešto loše? - upita Gregorius. - Nešto zbog čega ću se izgubiti?
Grk ga pogleda. Pogled mu je bio miran i čvrst.
- Imam blok s receptima - reče.
U sumrak šutke su se odvezli do klinike. Život nije ono što živimo, on je ono što
zamišljamo da živimo, napisao je Prado. Doxiades mu pruži ruku.

237
Knjigoteka
 daša&bocca

- Vjerojatno je sve to sasvim bezazleno - reče. - A liječnik je, kao što sam rekao,
najbolji.
Pred ulazom u kliniku Gregorius se okrene i mahne. Onda uđe. Kad su se vrata
zatvorila za njim, počelo je kišiti.

238
Knjigoteka