GLAGOLI- MORFOLOGIJA

1. MORFOLOŠKI USTROJ INDOEUROPSKOG GLAGOLA

- Indoeuropska glagolska kategorija (broj, lice, način, stanje, vid, vrijeme) mogla se
izražavati reduplikacijom početnog suglasnika u korijenu, postojao je i nazalni infiks za
tvorbu jednog tipa prezentske osnove. Naposlijetku, glagolskim nastavcima su mogle
u konjugaciji biti pridodane čestice ili pokazatelji.
- Prijevoj: morfološki uvjetovane alternacije samoglasnika koje su djelovale i u
konjugaciji. Za potpunu morfološku specifikaciju neke glagolske kategorije, potrebno
je navesti i prijevojne stupnjeve svakoga morfema.

2. PARADIGMATSKE KATEGORIJE IE. GLAGOLA:

KATEGORIJE INDOEUROPSKI LATINSKI

Broj Jednina, množina, dvojina Jednina, množina

Lice Prvo, drugo, treće 1., 2., 3.

Način Indikativ, imperativ, Indikativ, imperativ 1.,2.,

konjunktiv, optativ konjunktiv

Stanje Aktiv, mediopasiv Aktiv, pasiv

Vid Nesvršeni (neodređeni) Svršeni, nesvršeni

vrijeme Sadašnje, neodređeno, Sadašnje, prošlo, pretprošlo,

prošlo buduće, predbuduće
- I latinski i ie. glagol mijenjaju se fleksijom- morforoškim promjenama riječi koje
izražavaju odjednom više gramatičkih kategorija.

3. INDOEUROPSKI GLAGOLSKI NASTAVCI I ČESTICE:

Osnovni:
- 1. -m 1. -me
- 2. -s 2. -te
- 3. -t 3. -nt

Glagolske čestice mogu se prikazati na sljedeći način:

a) Pokazatelji sadašnjeg vremena: dodavanjem -i na osnovnim nastavcima

b) Pokazatelji mediopasiva -o i -r: dodavanjem tih pokazatelja tvorili su se mediopasivni
prezent i aorist
c) Pokazatelji imperativa -u: ovim pokazateljem mogao se tvoriti imperativ tamo gdje nije
postojao posebni imperativni nastavak
d) Funkcija ovih pokazatelja je najčešće NEJASNA

4. KATEGORIJA VREMENA
- ie. jezik nije imao buduće vrijeme (poput gotskoga i hetitskoga) već je radnju koja će
se dogoditi u budućnosti najvjerojatnije izražavao neodređenim vremenom i nekim
vremenskim prilogom.
- Latinski j. ima relativna i apsolutna vremena dok ie. prajezik ima samo apsolutna
- Neodređeno vrijeme u ie. prajeziku naziva se i injunktivom.
- Injunktiv se tvorio od prezentske osnove bez pokazatelja -i
- Postoji spor oko toga da li je injunktiv ostavio traga u latinskom jeziku. Moguće je da
su neki latinski nastavci, koji su pretrpjeli apokopu završnoga -i, ustvari predstavljaju
nastavke ie. injunktiva
- Prezent je izražavao radnju istovremenu s trenutkom izgovaranja, a aorist radnju koja
se zbila prije trenutka izgovaranja
- U latinskom je prezent vrijeme koje izražava a) univerzalne vanvremenske tvrdnje, b)
radnju istovremenu s trenutkom izgovaranja, c) prošlu radnju, obično u pripovijedanju
(historijski prezent)
- Latinski je futur apsolutno vrijeme koje izražava radnju anteriornu u odnosu na neki
događaj u budućnosti.
- U prošlosti latinski glagol razlikuje dva apsolutna vremena- prefekt i imperfekt koji su
međusobno suprotstavljeni vidom, i jedno relativno- pluskvamperfekt koji izražava
radnju anteriornu u odnosu na neki događaj u prošlosti.

5. SUSTAV PREZENTA:
- Indoeuropske prezentske osnove mogu se podijeliti na dvije velike klase: tematske i
atematske
- temtske osnove nisu imale kvantitativnog prijevoja, dok su atematske pokazivale
prijevojne opreke
- tematske su osnove bile tvorene pomoću sufiksa e/o- koji nazivamo tematskim
samoglasnikom
a) Tematska tvorba:
- U ie. prajeziku postojalo je nekoliko načina tvorbe tematske prezentske osnove, a to
su: korijentski prezenti, prezenti tvoreni sufiksom -y, prezenti tvoreni sufiksom -sk
(posco), prezenti tvoreni sufiksom -eh1 (y) koji je prikazivao stanje (iaceo), prezenti
tvoreni sufiksom -ey (ie. moneyoh- lat. moneo),
- prezenti tvoreni sufiksom –(e)s- lat. gero

b) Atematska tvorba:
- Korijenski prezenti (tvoreni dodavanjem nastavka neposredno na korijen)
- Prezenti tvoreni reduplikacijom
- Prezenti tvoreni infiksom -ne/n (ie. yunegmi> lat. iungo)
- Prezenti tvoreni sufiksom -new/nu (ie. hrnewmi- podižem)
 6. KONJUGACIJA PREZENTA:

- Tematska je konjugacija bolje očuvana u većini ie. prajezika

1.- oi 1. -ome(s)

2. -ei 2. -ete

3. -e 3. – onti

- 2.l.sg. očuvano samo u litvanskom jeziku

-3.l.sg. je završavalo na čistu osnovu (nije bilo nastavka 0) i to je očuvano samo u litvanskome,
dok je većina preuzela nastavak -ti, od tuda je latinski pokupio nastavak -t

-1.l.pl. također ima samo litvanski

-2.l.pl. većina jezika ima nastavak -te, dok je u latinskom taj nastavak proširen česticom -s

-3.l.pl. većina jezika ima nastavak-nt, u latinskom se -onti očuvao u nekim glagolima (tremonti)
u Carmen Saliare

- Atemtska konjugacija (očuvana samo u tragovima):

1. -mi 1. -me (s)

2. -si 2. -te

3. -ti 3. -onti/-enti

- nastavci u pluralu bili su isti i za tematsku i za atematsku osnovu

7. LATINSKE 4. KONJUGACIJE
- Većina latinskih glagola prve konjugacije je denominativnoga podrijetla
- Isprva su tvoreni sufiksom -y-o od imenica prve deliklinacije (coronare > corona)
- Svi su latinski glagoli prve konjugacije pretrpjeli stapanje samoglasnika (amayo>amo,
amayas> amas…)
- Glagoli druge konjugacije imaju infinitiv na -ere i velikim djelom potječu od ie.
kauzativa koji su se tvorili sufiksom -ey
- U latinskom se svi glagoli 3. konjugacije mijenjaju tematski, čak i kada drugi jezici
upućuju na atematsku promjenu u prajeziku, pr. sterno- tematski> sternami- atematski
- U latinskoj 4. konjugaciji pomiješali su se denominativni glagoli tvoreni od imenica 3.
deklinacije: npr. custodio- čuvati> custos)

8. NEPRAVILNI GLAGOLI:
- Glagoli koji se ne mogu svrstati niti u jednu od 4. latinskih konjugacija
- Sum, esse, fui je atematski korijenski prezent koji je u latinskom očuvao samo prijevoj
- Npr. Lat. sum> ie. esmi
- Složenice glagola esse se također konjugiraju atematski

9. INDOEUROPSKI AORIST:
- U ie. su postajala tri načina tvorbe aorista:
1. Korijenski aorist
2. Sigmatski aorist
3. Tematski aorist
1. Korijenski: ima ga samo u indoiranskom i grčkom te donekle u hetitskom
- U ie. jeziku, korijenski aorist, imali su samo malobrojni glagoli koji su tvorili atematski
prezent reduplikacijom (steh- stajati, deh- dati)
2. Sigmatski: tvorio se pomoću korijena u prijevojnoj duljini i sufiksa -s, kojemu su
dodavani aorisni završetci
3. Tematski: tvorio se od korijena u praznini, tematskog samoglasnika (-e/o) i aorisnih
završetaka
- Ima ga u grčkom, indoiranskom, armenskom i slavenskome, a u tragovima i u
staroirskom
- U latinskom je zamijenjen perfektom s duljenjem (lēgī- čitao sam) ili v- perfektima YX

10. LATINSKI FUTUR 1. I 2. KONJUGACIJE:

- U ie. prajeziku su postojala dva glagolska stanja: aktiv i mediopasiv
- I ie. jezicima oblici potekli iz ie. mediopasiva imaju različita zančenja:
 1. Reflektivnosti
2. Radnje koja se vrši u korist subekta
3. Uzajamnosti
4. Pasiva
5. Bezličnosti
6. Kod nekih glagola značenje se medija ne razlikuje od značenja aktiva

- Mediopasiv je predmet u rečenici, npr. Magister laudat puerum- magister je predmet

te rečenice/ puer a magistro laudatur- učenik je predmet u rečenici

11. MEDIOPASIVNI ZAVRŠETCI U IE. PRAJEZIKU:

1. -h2e 1. -h2e
2. -so 2. -th1er
3. -tor 3. -or
- Množinu neću pisat jer isus bog ne zna te šifre

12. LATINSKI PASIV PREZENTA:

- Većina latinskih pasivnih nastavaka potječe od ie. osnovnih nastavaka proširenih
mediopasivnim pokazateljima -o i -r

13. KATEGORIJA VIDA:

- U starogrčkom je kategorija vida razvijenija i u većoj mjeri gramatikalizirana, jer gotovo
svi glagoli mogu tvoriti tri osnove različitog vidskog značenja: konfektum (aorisna
osnova, svršena radnja), infektum (osnova prezenta i imperfekta, nesvršena radnja) i
perfektum (osnova perfekta i pluskvamperfekta, izražava stanje koji je rezultat neke
radnje)

14. INDOEUROPSKI PERFEKT:

- U ie. prajeziku perfekt se uvijek tvorio atematski (za razliku od aorista)
- Perfektski završetci dodavali su se neposredno na korijen, što znači da nije bilo nikakvih
posebnih perfektnih sufiksa
- Korijen je u jednini perfekta redovito imao prijevojni stupanj -o, a u množini prijevojnu
prazninu

15. LATINSKI PERFEKT

- U latinskoj perfektnoj paradigmi su se stopili indoeuropski perfekt i aorist.
- Većina nastavaka potječe od indoeuropskog perfekta, no većina osnova povezana je s
aoristom
- Nastavci: i, isti, it, imus, istis, erunt
- Nastavci pralatinskog:
- 1. ai (indoeuropski perfektni završetak kojemu je pridodana čestica y iz prezenta
- 2. is-y (ti dolazi od indoeuropskog y tj. prezenta)
- 3. ed i it ( ed je iz Fibule Praenestine fhefhaked i dio je indoeuropskog tematskog
aorista, a it nalazimo kod Plauta i Terencija- eit u natpisima)
- 1. omo (s) (preuzet prezentski nastavak koji se nije razlikovao u perfektu i aoristu)
- 2. iste (s)
- 3. isont/eri
- Tvorbe perfektne osnove: 1. reduplicirani perfekt (dedi, tuturdi..):
Nastao je od indoeuropskih redupliciranih perfekta. U prajeziku, u
redupliciranom perfektu, korijen u jednini je imao prijevojni stupanj *o,
a u množini prijevojnu prazninu kao npr. glagoli steti i dedi (prijevojna
praznina). Glagol memini je vjerojatno pravilan izraz indoeuropskog
memoni. Kod nekih glagola reduplicirani perfekt je izostavljen sinkopom
kao npr. respondi (respopondi), repperi (repeperi). U nekim tekstovima
(Plaut) mogu se naći glagoli i s prefiksom i reduplikacijom, npr.
admemordit. Neki glagoli su zbog prefiksa izgubili reduplikaciju, npr.
scidi (scicidi).
- 2. sigmatski perfekti: potječu od indoeuropskih sigmatskih aorista. U
korijenu imaju prijevojnu duljinu (dūcō>dūxī). Kod nekih glagola,
 vokalizam korijena izjednačen je s prezentskim, kao i kod redupliciranih
perfekta.
- 3. Perfekti s duljenjem samoglasnika: iz indoeuropskog perfekta bez
reduplikacije (līquī). Tvorbe glagolskih prošlih vremena s prijevojnom
duljinom *e i *o možemo naći u zapadnoeuropskim jezicima- latinski,
keltski i germanski
- 4. ui-perfekti: ova klasa nema usporednica s niti jednim indoeuropskim
jezikom, pa čak niti italskom. U latinskom taj perfekt ima većina glagola
1. i 2. konjugacije (amaui, monui) ali i mnogi drugi, osobito ako je korijen
zadržao laringal

16. LATINSKI IMPERFEKT:

- Prošlo vrijeme koje za razliku od perfekta izražava trajnu, nesvršenu radnju. Imperfekt
se tvori od prezentske osnove dodavanjem sufiksa -ba i eba(3. i 4. konj.). Nastavci su
prezentski, osim u 1.l.sg. gdje je nastavak -m, što je vjerojatno indoeuropski aorisni
nastavak. Nastavak -ba vjerojatno dolazi od pralatinskog fua.

17. LATINSKI PLUSKVAMPERFEKT:

- Relativno vrijeme koje izražava radnju ili stanje anteriorno u odnosu na neki događaj u
prošlosti.
- Tvori se od perfektne osnove, kojoj se dodaje perfektni proširitelj (er+ a+ prezentsko
s) pr. dix+er+a+s
- Ostali italski jezici nisu imali pluskvamperfekt

18. IMPERATIV:
- zapovjedni način koji izražava govornikovu naredbu sugovorniku ili nekom trećem licu.
- U ie. prajeziku imperativ se tvorio dodavanjem osobitih završetaka korijenu, a korijen
je stajao u prijevojnoj punini
- U 1.l.sg. i pl. osobiti oblici za imperativ nisu postojali budući da je zapovijed neuskladiva
s prvim licem
- U drugom licu nema nastavka (0), tj. čista osnova, što je sačuvano u latinskom
- U 3.l.jd. sanskrt i anatolijski jezici upućuju na ie. završetak tu
- U 3.l.mn. imamo završetak *ntu usporedan završetku -tu u 3.sg.
- U mediopasivu su imperativni oblici bili podudarani s injuktivima, o čemu svjedoči
završetak 2.sg. *so (sequere> sekeso)
- U latinskom, osim običnog imperativa, postoji i imperativ fututura (imperativ II.) koji
izražava radnju čije se izvršenje očekuje u budućnosti.
- Nastavak -to (2. i 3. sg.) ima podudarnosti u oskičkom -tud, umbrijskom -tu, vedskom -
tat i grčkom
- Vjerojatno se radi o ie. čestici -tot koja se mogla dodati 2.l. imperativa, a iyražavala je
odgodu zapovijedi u budućnosti

19. KONJUNKTIV; LATINSKI FUTUR 3. I 4. KONJUGACIJE:

- Indoeuropski konjunktiv se tvorio dodavanjem sufiksa -e korijenu u punini
- Kod atematskih glagola sufiks -e izgleda kao da je atematskoj osnovi dodan tematski
samoglasnik
- U latinskom je, kao i kod atematskog glagola biti, konjunktiv kod glagola 3. i 4.
konjugacije prešao u futur

20. LATINSKI a- KONJUNKTIV:

- A konjunktiv u latinskom tvore glagoli 2.,3. i 4. konjugacije
- Morfem -a koji je u latinskom dobio funkciju konjunktiva, morao je nastati iz nekog
prajezičnog elementa, bilo da se radi o nekom morfemu ili o nekom segmentu koji je
tek u postindoeuropskom razdoblju dobio morfološku funkciju
- Kod nekih glagola je latinski a-konjunktiv identičan ie. injunktivu

21. OPTATIV; LATINSKI KONJUNKTIV 1. KONJUGACIJE:

- Optativ se u ie. prajeziku tvorio pomoću sufiksa -yeh koji se dodavao neposrednu
korijenu u praznini
- Nastavci su bili aorisni
- U latinskom se na takav način tvore edo- jedem, volo-hoću.
- I konjunktiv prezenta tih glagola potječe od ie. optativa
- Kod tematskih se prezenta i aorista u kasnoindoeuropskome proširio optativ tvoren
sufiksom -y koje se dodavao na tematsku osnovu
- Nastavci u tematskome optativu su bili aorisni
- U latinskom je format za tvorbu optativa -yeh, upotrebljen i u tvorbi osnove
konjunktiva perfekta, a možda i konjuktiva imperfekta i pluskvamperfekta

22. LATINSKI KONJUNKTIV PERFEKTA I FUTUR 2.:

- U klasičnom latinskom, konjunktiv perfekta i futur 2. imaju vrlo malo sličnu promjenu:
obje se kategorije tvore od perfektne osnove kojoj se dodaje perfektni proširitelj (is>er)
i prezentski završetci
- Po postojanju su to, ipak, dvije različite kategorije: konjunktiv perfekta je, kao i svi
latinski konjunktivi, podrijetlom optativ, a futur II. je kao i futur I. prvi po podrijetlu
konjunktiv

23. LATINSKI KONJUNKTIV IMPERFEKTA I PLUSKVAMPERFEKTA:

- U latinskom se tvore usporedno: konj. Impf. Se tvori od prezentske osnove, kojoj se
dodaje format -se i prezentski nastavci. S- rotacizmom prelazi u -r između
samoglasnika, a samoglasnik -e se pokratio ispred svih završnih samoglasnika osim -s
- U konj.plpf. format -se dodaje se perfektnoj osnovi s dosljedno provedenim perfektnim
proširenjem -is. S je očuvano jer se nije nalazio između samoglasnika, npr. tetig-is-se-
s.

24. PARTICIPI:
- Ie. prajezik je imao čitav niz participa, od kojih su samo neki odraženi u latinskom
- Od prezentske i aorisne osnove participi su se tvorili sufiksima -ont, a od perfektne
osnove -wos/us
- Particip izveden sufiksom -ont, u većini je jezika razvio funkciju participa prezenta
aktivnog, samo u hetitskom j. je značenje pasivno
- Mediopasivni particip se odrazio u grčkom jeziku i dijelom u sanskrtu, dok u latinskom
nije očuvan

25. INFINITIVI:
- Ie. prajezik nije imao infinitiva
- Funkciju infinitiva su imale apstraktne imenice izvedene iz glagolskih korijena
- Te imenice mogle su stajati u različitim padežima
- U drugim jezicima infinitivi su po postojanju glagolske imenice očuvane u nekom
padežu
- Svi su latinski aktivni infinitivi po postojanju lokativi jednine glagolskih imenica
izvedenih sufiksom -s
- Pasivni i deponentni latinski infinitivi završavaju na -i, -ri, te u starolatinskom na -ier
(figier- biti pričvršćen)
- Infinitivi na -i odgovaraju vedskim infinitivima
- Infinitivi na -ri nastali su pod utjecajem aktivnih infinitiva u kojima je -r dobiveno od *s
rotacizmom

26. LATINSKI GERUND, GERUNDIV I SUPIN

- Gerund je latinska imenica, a gerundiv pridjev koji izražava radnju koju se treba izvršiti
- Gerund je stariji, a gerundiv se razvio iz pridjevsko- priloške upotrebe gerunda
- Gerund i gerundiv dobro su posvjedočeni u ostalim italskim jezicima, ali ne i izvan grane
indoeuropskih jezika
- Gerund i gerundiv su u vezi s pridjevima -undus (moribundus)
- Latinski je supin na -tum akuzativ jednine imenice izvedene sufiksom -tu (lectum od
lego)
- Podudarna tvorba postoji u staroslavenskom
- Supin na -u podrijetlom je ablativ ili dativ imenica na -u, npr. horribile dictu (strašno je
reći)
- I supin je vjerojatno općeitalska tvorba