Gül İrepoğlu

Robinja
Priča o nemogućoj ljubavi u haremu

2
 Priča o nemogućoj ljubavi u haremu

Doba je vladavine sultana Abdulhamida I, dvadeset sedmog

vladara Osmanskog Carstva.

Harem je raskošan „zatvor“ ukrašen satenom, svilom i

najfinijom keramikom. Njegovim se prostorijama širi miris
ružinog ulja i ugodna hidžaz glazba. U njemu zvecka
najskuplji nakit a zrake svjetlosti prelamaju se kroz
najvrjednije drago kamenje.

Abduldamidov je harem prepun lijepih i obrazovanih žena ali

jedna je drugačija. Ono što je sultan s njom doživio
očaravajuće je ali i zastrašujuće. Biti s njom bilo je predivno,
toliko da se sultan uplašio osjećaja koji su ga preplavili.

Hoće li je sultan ponovo pozvati u svoje odaje?

Hoće li sultan popustiti pred čarima lijepe robinje?

I je li sultan jedini svjestan izvanrednosti te haremske

ljepotice?

Sve odgovore potražite u ovom zanimljivom romanu turske

spisateljice Gül İrepoğlu koja je, otvorivši vrata harema,
otkrila tajnovit svijet u kojem se pored moći i interesa
dešavala i čarolija ljubavi.

3
„Moj djed sultan Sulejman zaljubio se u Hurrem, Mladi
Osman u Akileju, a sultan Ibrahim se toliko zaljubio u
Humašahu da su se i službeno vjenčali. Sjećanja na njih
prepuna su žena koje su potpuno pokorile ta tri vladara
svijeta. I ja se zato bojim takve slabosti. Moji strahovi ne
smiju se obistiniti!“

4
„Robinja i harem. O ta smo dva pojma
pročitali mnoge knjige i bili primorani
zadovoljiti se samo površnim
informacijama. S te je strane knjiga
Robinja spisateljice Gül İrepoğlu drugačija
od ostalih. Njena profesija i dar pisanja u
ovom romanu postižu savršeno jedinstvo.
Čitatelj ima osjećaj kao da čita
dokumentarnu knjigu u kojoj se susreću
fikcija i povijesna zbilja. Čitajući o jednoj
osmanskoj instituciji i o vjerojatno
najrigoroznijem, najzanimljivijem i
natajnovitijem svijetu i teškom životu
jedne osobe u toj instituciji kao i mreže
ljudi unutar tog carstva, primjećuje se
spisateljičino oko za detalje koji prožimaju
ljudske misli.“

Dogan Hizlan

5
Ne vjerujem u duhove,
ali vjerujem u snove,
a ponekad i u bajke...

6
Za mojeg dragog prijatelja
Selima Ilerija...

7
„Nisam očekivala da ću ovdje
pronaći ljubav.“

8
 Dušo moja, ljubavi moja,
jedino svjetlo moje duše, Veličanstvo moje,
nisam to očekivala.
Naravno da je bilo toga što sam očekivala, o čemu sam
sanjala, i čemu sam se nadala. Ali ne i ovo. Sreća što si mene
odabrao, okus uspjeha, i ponos što ti se sviđam... Na sve sam
se to bila pripremila. Bila sam spremna.
No, nisam očekivala da ću osjetiti ljubav za koju sam samo
čula iz priča...
Nisam to očekivala. Stvarno nisam to očekivala.
Nisam očekivala da ću ovdje pronaći ljubav.
One noći uživala sam slušajući te dok si mi govorio: „moja
Aškidil 1“, i svaki bi mi se put srce napunilo ljubavlju jer si
me smatrao vrijednom tog imena... Kada si uzeo pramen
moje kose hvaleći njenu zlatnu boju i rekao da se pri svakom
pogledu u moje oči osjećaš kao da nanovo otkrivaš ocean,
srce mi se napunilo radošću...

1
tur. Aşkıdil - ljubav srca. (op. prev.)

9
 Ono što smo ti i ja proživjeli od te večeri do jutra vjerojatno
je i više od onoga što netko proživi tokom cijelog života. Više,
da, to je prava riječ, bogatije nije dovoljno prikladna riječ, ona
može odvratiti pažnju u drugom smjeru. Bolje je reći više.
Iskre nastale kada su se naša tijela dotakla, usporedive su
s dimom tko zna kojeg uzavrelog ratišta ili s oblakom
uzbuđenja nastalim usred tko zna koje borbe. Naši zajednički
trzaji odzvanjali su tihim udaranjem silovitih otkucaja tko
zna koliko herojskih srca.
Ne znam zašto pronalazim inspiraciju na ratištima, tako mi
je došlo... Znači da naše zajedništvo smatram ratištem. I da
paklenu vrućinu sukoba smatram jednakom rajskoj vrućini
vođenja ljubavi.
Trenutak u kojem ti se gotovo bez daha približavam
usporediv je sa zadnjim korakom bačenim prema
smrtonosnom trenutku neizbježne borbe, trenutku koji nema
povratka, trenutku koji niti ne traži povratak...
Kao da smo bili na zamišljenoj galiji i promatrali divovske
ribe koje love zmajevi na zamišljenom valovitom moru, kao da
smo se zajedno njihali osjećajući svaki pomak olujnog mora
koje nas je nosilo...
Najstrašniji snovi i najdublji i najstrastveniji osjećaji,
jedinstvo suprotnosti i vrhunac sreće...

Predvorje je opet prepuno. Ovo je posljednja faza pripreme

za večerašnje slavlje... Ova predivna sultanova odaja, ova

10
svijetla kupola ponovno će ugostiti svojeg gospodara.
Ukratko, ovo je središte prebivališta Zillullah fi’l-arza,
Sjene Allahove na Zemlji, vladara Velike države, našeg
padišaha.
Naš vladar samim svojim bićem čini prostor svetim, a
harem je njegov nedostupni i nedodirljivi životni prostor.
Služiti ga sreća je koju ne zaslužuje svaki njegov sluga, no ja
sam jedan od sretnijih.
Zajedno s robinjama koje poslužuju, u predvorju se nalazi i
nekoliko haremskih aga besprijekorno tamnoputih lica, u
savršeno bijelim kaftanima i crvenim dimijama.
Svatko vrši svoje dužnosti kako treba, a zbog mojeg
prisustva svi su još i pažljiviji. Ovo nije moja uobičajena
dužnost, inače ovakve večeri priređuju žene na visokim
pozicijama koje odgovaraju kalfi riznice, no ovaj je put naš
vladar zatražio mene. Svi znaju da izuzetno dobro
ispunjavam svoje dužnosti.
Age se kreću vrlo tiho.
Svatko svoju dužnost obavlja profesionalno i ne dopušta
pogreške, međutim još uvijek ima onih koji se trude biti
primijećeni, privući pažnju i istaknuti se među ostalima, a ti
su vrlo nadobudni...
Još malo pa će svi osim možda jednog-dvoje predvorje
potpuno prepustiti ženama. Ženama koje nemilosrdno štite,
kojima su otvorili svoja srca, i koje nikada neće moći
dotaknuti...
Njihova je muškost uništena, no što je s njihovim

11
osjećajima?
Teško je nositi se s time, jako teško.
Tko je glavni krivac te muke? Bol tijekom tako razarajućeg
zahvata, ili možda patnja koju trpe nakon toga, ili borba koju
proživljavaju njihove duše nakon što se život samo tako
nastavi, ili pak neizdrživo razočarenje koje pruža osjećaj
nepotpunosti?
Najbolje je ne razmišljati o tome.
I oni tako čine, znam to, jako dobro znam.
U suprotnom čovjek postane zatočen među takvim
mislima...
Sultanovo predvorje jako je rasvijetljeno večeras.
Crvena i zlatna boja, ove dvije boje koje se savršeno slažu,
potpuno su obavile predvorje...
Crvena i zlatna boja kao da oko sebe šire toplinu, i sjaj.
Crvena i zlatna boja kao da griju prostoriju hvatajući
svjetlo koje se odbija u ogledalima od plavkaste keramike...
Sve obavija duh nevjerojatnog svijeta bajki, posebnog
svijeta.
Svi nešto očekuju. Svašta očekuju.
Najprivlačnije ljepotice harema sjele su jedna uz drugu,
svaka nemilosrdno naglašavajući svoju titulu...
Hanume su na mjestu za počasne goste.
To su privilegirane žene koje su zavele sultana i podarile
mu dijete. Razmažene sultanije harema.

12
 Moćne žene harema. Ne zna se koliko dugo.
To je jedna od bezbrojnih nepoznanica harema.
One su svaki tren spremne izgubiti i zaboraviti sve što su
proživjele. Prošle su obveznu i tešku školu, na neki se način
istakle, dokazale se, smatrale su se dostojnima sultanove
pratnje i tako su stekle ovako cijenjene titule, a i zasluženo
su stekle pravo na ta mjesta pridonijevši nastavku dinastije.
Smještene su na širokom podiju desno od sultanovog
prijestolja. Sjele su prekriženih nogu na divane ukrašene
srebrno protkanim jastucima...
Nadređenost koje su si same nametnule očita je, kao da su
omotane u posebne ogrtače.
Sretnice s kojima padišah često voli provoditi vrijeme u
ložnici sjele su pokraj, trudeći se da ponovno privuku
pažnju... Osim ponosa koji osjećaju zbog toga što je tom
jedinom muškarcu, našem vladaru, ugodno provoditi vrijeme
s njima, obuzela ih je želja za napredovanjem te su odbacile
tugu svojih prolaznih želja.
Odabrane robinje smjestile su se sa strane.
Stoje na nogama, ruke su smjestile sprijeda iz poštovanja, i
spremne su na zapovijedi, kao i na pokazivanje svoje
privlačnosti...
Jako su mlade, svježeg izgleda i pune zanosa. I veoma su
lijepe.
Pravilo nalaže da u sredini dijela predvorja odvojenog za
žene sjedi majka sultanija. No kako je majka našeg vladara
Abdulhamid-hana preminula prije puno godina, njeno je

13
spokojno mjesto sada prazno, i nitko ga ne može preuzeti. Da
kalfa riznice koja je preuzela poslove majke sultanije zasjedne
na to mjesto ne bi bilo prikladno, bez obzira na kalfinu
privilegiranost...
Još malo i počet će svirati glazba, glazba koja će dočekati
našeg svetog vladara... Na gornjem su se katu odavno
smjestili muzičari i pjevači.
Večeras će svirati arapska hidžaz glazba, tako smo
odlučili, priča se da takva glazba pokreće strast i potiče
požudu...
Odavno je već poznato da je padišah ovisan o ženama, kao
i to da ih cijeni i pokazuje im nježnost.
Žene vlasnika osmanske zemlje, žene harema.
Neke od njih za ovu su se večer spremale u velikim
odajama harema, neke u malim odajama, a neke pak u
spavaonicama. Nekima su sluge pomogle, a neke su se same
spremile...
Sve one pokušavaju smiriti svoje uzbuđenje, potajno
gledajući jedna drugu...
Neke od ovih žena jedan muškarac jako dobro poznaje,
neke nešto manje, a neke pak nimalo...
Neke od njih jednog će dana postići svoj cilj, no većina
provodi svoje dane gajeći nadu životareći i služeći druge, sve
dok im jednog dana ne bude dopušteno da postanu
gospodarice skromnih domova, ili sve dok ne izađu kroz
Vrata smrti umotane u ćefine...
Neke su došle sa sjevera, neke iz sela smještenih na

14
strmim padinama planina Kavkaza, neke s istoka, neke iz
šuma bogatih vodopadima koje pripadaju oštroj gruzijskoj
klimi, neke sa zapada, neke iz močvarnih mjesta koja
odjekuju vrućim zrakom s Balkana, a neke iz europskih
država spomenutih u putopisima brodova koji plove po
vrućem mediteranskom moru i koje je sudbina odvela u ruke
gusara...
Ono što sve one zajedno dijele je ljepota.
Da li će im to biti prednost ili ne, nije poznato...
Žene koje su se okupile u predvorju ne natječu se samo
tijelima već i svojom odjećom, i kao da je svaka od njih rijetka
ruža u rajskom vrtu...
Potkošulje su im prozirne, boje dijamanta, sašivene od
najtanje tkanine, visokog ovratnika otvorenog prema
jedinstvenom skrivenom blagu na prsima.
Prsluci s preklopnim rukavima, ukrašeni tankim vezovima
cvijeća, raznih su boja, od žute boje šafrana do boje ruže, od
boje neba do plavozelene, od ljubičaste do boje indiga...
Sjajni svileni kaftani poludugih rukava elegantno su
složeni sa strane. Složeni su da bi debeljuškaste noge koje
lagano pokrivaju dimije boje pistacije, jorgovana, i oraha, bile
udobno prekrižene, i da bi pozlaćeni remeni ukrašeni
rubinima nježno držali trbuhe koji se slobodno kreću.
Dugmad na haljinama i pojasevi na kaftanima nisu
zakopčani, da bi se vidjeli vratovi osvijetljeni zlatnim kuglama
i komadima smaragda...
Dijamantni ukrasi na kosi s perjem pauna i čaplje,

15
pozlaćene krune, i sjajan nakit, predivni su poput pravog
cvijeća. Sjajni biserni i koraljni ukrasi za pramenove među
valovitom dugom kosom i nakit za zatiljak, padaju na
ramena...
Redovi zlatnih narukvica koje obavijaju snježnobijele
zglobove pune prostor neusporedivo čarobnim zveketom...
Koja će žena privući sultana? Koja će žena postati željena?
Možda Binnaz koja je stavila sićušne smaragdne cvjetove
među srebrnim nitima protkane pramenove i koja svoje
zelene oči poput dragulja ne skida od sultana? Ili možda
lagano nasmijana, osjetljiva i sramežljiva Dilpezir s jamicama
u obrazima, čije duge trepavice okružuju njene crne oči i
bacaju sjenu na lice? Ili će to pak biti Mutebere koja s
nedvojbenim zadovoljstvom našem vladaru nudi svoju
valovitu crvenu kosu na kojoj se nalazi dijamantna kruna, i
na čije se ružičaste obraze slijevaju biserni ukrasi za
pramenove među kojima ima i rubina?
Ili će možda vladarovo srce ponovno odabrati novu
djevojku; tamnoputu, nježnu, krhku ljepoticu koju su oteli
gusari i jedino padišaha smatrali vrijednim njene ljepote,
zavodnicu kojoj su dali ime Nakšidil... Da, nikome nije
promaknuo Abdulhamid-hanov slatkorječiv jezik prema
Nakšidil. Čak i njegova Aškidil sada zna da za nju više nema
nade. Već neko vrijeme je sultan nije niti pogledao. Možda se
moj uzvišeni gospodar trudio ne gledati u nju...
Jer, što ako se neće moći kontrolirati, što ako njihova
strast opet pređe onaj zastrašujući prag... Za mene pak misli
da ne znam koliko su uzbuđenje njih dvoje doživjeli te noći.

16
 Vladaru moj, moram ti reći da mi se jako sviđaju naušnice
za koje si me smatrao dostojnom da mi ih pošalješ.
Razveselili su me ti predivni kamenčići u obliku suza,
poredani tako da tvore polovicu cvijeta.
Moram ti se zahvaliti.
Je li moguće da me tvoj blagoslovljeni pogled uhvatio dok
sam ushićeno promatrala kamenčiće na onoj predivnoj
visećoj lampi velike dvorane Harema? Zar si primijetio da
osjećam bliskost s tim ukrasom, dragi moj vladaru? Ako
stvarno jesi, to me čini presretnom. Ipak je to moj san, ali
svejedno bih htjela da bude istina, želim misliti da ti je cilj
razveseliti me...
Prvo što sam pomislila kad sam uzela ove elegantne
naušnice u ruke je da kamenčići u zlatnom postolju sliče na
suze.
Ali te suze zajedno čine cvijet.
Kao i ono što osjećam u svom srcu.
Ljubav prema tebi koja me tjera na suze također me puni
neusporedivom srećom i nadahnućem kao da posjedujem
najdragocjeniji cvijet na svijetu.
Moje srce treperi poput očajne ptice, prepušta me mašti u
sasvim krivo vrijeme, i obasipa željom za ponovnim
proživljavanjem svega. Magičan je to osjećaj koji za sobom
ostavlja trag tuge...
Nemoguće je otkriti tajnu ovakve ljubavi, nemoguće.

17
 Uzbuđenje u sultanovom predvorju dostiglo je vrhunac.
Ja sam pak miran, ozbiljan, pa čak i zamišljen, kao da ću
sudjelovati u nekakvom vjerskom običaju bez kraja.
Unatoč svim događajima i svom sjaju oko mene, uzaludno
se trudim riješiti kaos u sebi, nevezano za tihi kaos koji
prevladava...
A s druge pak strane ne mogu se suzdržati a da pažljivo ne
nadgledam sve.
Na meni se sigurno odražava ponos što ispravno činim
svoju dužnost koja mi je rijetko zadata, ali koju mi je naš
gospodar osobno danas povjerio.
On je dostojanstven muškarac.
Dostojanstven mladić.
Da, baš takvim ga smatram.
Visok je i očito miješane, tamne puti koju ne može
zanijekati. Nasuprot tome ima jedinstveno zelene oči. To je
zelena zbog koje se oni koji je primijete moraju truditi sakriti
svoje oduševljenje, zelena poput algi na dnu oceana... A
njegove pune usne i crne obrve, dok s jedne strane
podsjećaju na cijelu njegovu dinastiju, s druge pak strane
vuku na crnu kožu. Iako jako rijetko, kada se nasmije njegov
nakrivljeni osmijeh otkriva bijele zube, no kao što sam rekao,
ne smije se često. Njegov koščati nos i duboka rupica u bradi
nedostaci su lica na kojima sam zahvalan! Ukratko, da se ne
zna što tog čovjeka čini posebnim, nitko ne bi smatrao da
ovdje ima mjesta za njega...

18
 Doista, niti jedan mladić nema tu čast doći u Harem, i to u
samo njegovo središte, osim gospodara. Jedino da naš
uzvišeni gospodar sasvim izmijeni pravila sa svojim posebnim
željama...
Ovo predvorje u Haremu je početak padišahovih odaja u
Novoj palači, sve ostalo pripada samom vladaru svijeta...
Tko zna čemu je sve posvjedočila ova predivno ukrašena
kupola u najvećoj prostoriji Harema...
Ovdje sve kao da lebdi u nekom magičnom svijetu...
Dok preko dana sa sjajnih prozora koji gledaju sa samog
vrha visokih zidova izlazi raznobojno svjetlo i stvara osjećaj
sumornosti u dvorani, navečer svijeće s kristalne lampe koja
visi s kupole, ukrašene suznim kamenjem, na sve strane
odražavaju zlatno svjetlo rukom pozlaćenih ukrasa na
predivnoj drvenoj kupoli...
Oči moje Aškidil često se ne skidaju s te viseće lampe,
gledaju u velike suze od kamena poredane naokolo starog
kruga, u to očaravajuće kamenje dobiveno iz stijena. Samo
gledaju u njega, nepomično. Gledaju u te suze toliko različite
od iznad njih poredanih kristalnih štapića i ocrtanih
kristalnih posuda sa svijećama, kao i od malih kristalnih
lopti poredanih niz lanac lampe... Prepušta se nečem što je
drukčije, poput nje... Kamen koji se zanjiše i uz najmanji
vjetar, koji hvata svjetlost i odražava je, i koji nju samu
probudi iz njenih prozirnih misli... Taj bezbojni kamen bistar
poput vode otkriven je u skrivenim pećinama planine Kaf
starih Grka. Oni koji su ga otkrili vjerovali su da su stvorili
led koji se nikada neće rastopiti i zato su mu dali ime
krustalos što na njihovom jeziku znači led, i od tada se to ime

19
zadržalo. Već stoljećima svojom čistom i bistrom pojavom
slovi kao simbol nevinosti, i tretira se kao najvrjedniji dar...
Istražio sam priču o ovom kamenu samo zato što sam ga
usporedio s Aškidil. Kažu da čovjek uči dok je živ. Vrijedne
kutije, posude, čaše, nakit za remenje, naušnice, ogrlice, svi
ukrasi koji se nalaze u riznici ne mogu poprimiti oblik ovog
vrijednog, tvrdog kamena. Mislim da je jedini oblik koji
pristaje kristalu iz stijene ovaj oblik suze. Kao da su se
padajući iz srca stijene smrznule velike suze i ostale takve...
Moja Aškidil stalno razmišlja o tom čudu, o toj nevjerojatnoj
preobrazbi, kao i o svojoj promjeni, znam to...
Ja, pak, ja je smatram jednakom ovom kamenu, ovom
ukrasu koji zrači, u tom kamenu vidim moju Aškidil...
Poželio sam joj darovati nakit s takvim kamenom.
Tko zna, možda jednog dana...

Stavila sam naušnice, moj Vladaru. Nisam ih htjela staviti

u rupe na ušima već u one rane koje si zadao mojem srcu, da
sam barem mogla raskomadati svoje tijelo... Te su kamene
suze dosta teške. Sjetila sam se trenutka kada sam prvi put
bušila uši, kao da sam ga ponovno proživjela. Kalfa nije imala
suosjećanja za moju bol, sjetila sam se kako mi je probušila
uši sa zlatnim krajem male naušnice, kako je čistom krpom
obrisala krv koja je potekla, i kako sam se ja trudila zadržati
suze stiskajući zube... Žene u haremu moraju imati barem
jedan par naušnica, to znaš, moj gospodaru. Sve se one kite
samo za tebe, da bi im među kosom nešto zasjalo, neka

20
druga boja... Koja bi te možda zavela... Jer nije im važno
samo svidjeti se, žele zavesti. I svi znaju za koliku cijenu. Tko
ne bi volio dobiti teško izrađeni nakit? Sad je već postao
običaj da šalješ nakit robinji koju cijeniš, s kojom sa
zadovoljstvom provedeš svaku drugu noć u svojoj postelji. A
te žene prema vrsti nakita koji im izabereš, prema njegovoj
veličini, počinju gajiti nadu za naredne dane, za svoju
budućnost. Pitam se, biraš li sam taj nakit?

Haremske robinje zaljubljenice u glazbu, odabrane prema

svojim sposobnostima, smjestile su se na balkonu iznad
dijela za žene, i sada tiho čekaju.
U njihovom sam odabiru ja igrao veliku ulogu. Do danas
harem nije vidio takve sviračice saza. Ove su djevojke
odabrane među bezbrojnim robinjama i morale su biti
najbolje. Harem je ionako škola, vrlo stroga škola. Ljudi ga
takvim ne smatraju, ali većina žena koje ovdje žive, dođu,
prođu kroz ova vrata, i odsele, a da ih njihov gospodar niti ne
stigne pogledati, no svaka od njih stekne najbolje
obrazovanje.
Kada naš gospodar zatraži da zabava bude savršena, meni
s povjerenjem naredi: „Ti to sredi, Džaferu!“, i ja to učinim,
trudim se učiniti najbolje kako znam. Doduše ovu
neprocjenjivu grupu sviračica saza na gornjem katu kao i
pjevačice naš vladar neće niti vidjeti, ali će čuti glazbu. Šanse
da padišah svijeta počasti ove djevojke s nekakvim
komplimentom jako su male, jedino ako jedna od njih privuče

21
pažnju svojim jedinstvenim glasom... Ove djevojke ionako
nisu odabrane zbog svoje ljepote već su se istakle svojim
muzičkim talentima i već se godinama obrazuju kako bi
zadovoljile glazbeno nepce padišaha. No ponekad kalfa
riznice jednu od njih izabere kao dostojnu vladareve postelje,
i tada njoj naredi da posluži kavu ne bi li je vladar odmjerio
od glave do pete, a ako mu se još i sviđa, nema boljeg...

Gospodaru mog svijeta,

Od onog dana samo razmišljam, trebamo li vjerovati u
slučajnosti? Je li to bila slučajnost kada je na onoj zabavi
kalfa tvoju vjernu robinju smjestila blizu tebe, ispred podija s
divanom? Ili je tu bio upleten prst sudbine? Zapravo, meni
nije naredila da ti donesem kavu, niti šerbet, hoću reći, nije
imala namjeru približiti me tebi, vjerojatno se trudila to
učiniti s nekom drugom djevojkom. No, kada si ti, u jednom
trenutku, okrenuo glavu i pogledao me svojim dubokim
očima koje podsjećaju na tamu u noći, umjesto da maknem
pogled kako nalaže pravilo, nisam ga mogla skinuti s tebe
zbog tolikog uzbuđenja što sam ti odjednom tako blizu.
Nisam, i to je to. Kada su nam se susreli pogledi kao da je
došlo do sudara dvaju svjetova, kojeg smo samo mi osjetili.
Čak i smak svijeta ima svoj kraj, naš se uskoro počeo
smirivati, ali njegova se privlačnost nastavila, samo između
nas... Moj se život promijenio, a vjerojatno i tvoj. Očita
promjena u mom životu je da sam dan nakon provedene noći
u tvojoj uzvišenoj postelji dobila mjesto na donjem katu
Odaja za miljenice, u onoj ograđenoj sobi niskog stropa. Sada

22
prostirem svoj krevet na istom mjestu kao i druge žene
kojima si nekad podario svoje srce, pa makar on bio na
samom kraju... Sretnice koje si češće znao počastiti svojim
prisustvom, majke tvoje djece, i cijenjene hanume ionako žive
svaka u svojoj odaji, a obzirom da jedna drugu ne trpe, tako
je i bolje. Ne smeta me što spavam na samom kraju sobe,
naprotiv, to mi omogućava da ostanem sama kada to
poželim. Da razmišljam o tebi, i o ljubavi...
Iznenadila sam te, znam, moj uzvišeni gospodaru, doista to
znam. Osjetila sam to kada si me zadnji put zagrlio. Činilo se
kao da prvi put grliš nekoga. Kao da si sve prethodne
zagrljaje izbrisao iz glave. Očito si se trudio da shvatiš snagu
koja je tekle od mene prema tebi. Ti si za mene sama ljubav.
Ja trebam ljubav. I uvijek sam je trebala. Ti mi nećeš moći
podariti ljubav koju želim, znam to. Ja ću je sama proživjeti.
Sama...

Žene.
Dražesni ukrasi mojeg života.
Kažu da je samo Allah osuđen na samoću. Moje žene čine
moj život vrijednim, i ja im zato ne smijem uskratiti svoju
pažnju.
One koje kalfa smatra dostojnima mojeg zagrljaja ili one
koje privuku moju pažnju i uživaju tu čast zapravo uvijek
sliče jedne na druge. Jednoličnost njihovog ponašanja
oduševljava me, iako znam da su sve prošle isto obrazovanje.
Predaju mi se s krajnjim poštovanjem. Nude se poput

23
ukusnog obroka, složene na najdragocjenijem tanjuru...
Samo sam jednom doživio nešto sasvim drukčije, prije
nekog vremena, nešto posebno što mi se zarezalo u
pamćenje. Nisam nikad mislio da bi me to moglo toliko
dirnuti.
Žena u mojem krevetu bila je drugačija.
Strast koju sam osjetio bila je drugačija.
Kao da sam se izgubio, i postao netko drugi.
Te sam noći pa sve do jutra, sve dok nije zasjao dan, pa
čak i malo kasnije, postao netko drugi grleći tu ženu. Uplašio
sam se toga što to nisam bio ja, kao da sam bosonog hodao
po nepoznatom tlu, i kao da je proljeće divljalo, imao sam
osjećaj da će se svakog trena iza procvalih brda pojaviti zmaj,
i da me nekakav glas upozorava da budem oprezan, da se ne
prepustim, no ja nisam imao volje poslušati ga.
A žena u mojem zagrljaju toliko se unijela da je nije bilo
briga ni za što, dogodila se ljubav, a nas dvoje kao da smo se
topili u mlakoj rijeci. Nas dvoje. Nisam bio jedini koji to
osjeća, kao inače. Bila je toliko strastvena, toliko se unijela u
ljepotu ljubavi, nisam je se mogao nagledati.
Očaravajuće.
Zastrašujuće.
Predivno.
Sigurno je i ona bila obrazovana u ovoj palači, ne bi
dopustili da vidim neku drugu u Haremu. Znači da se i ona
okoristila istim obrazovanjem. No, kao da je nisu dirala
pravila koja je naučila, naprotiv... Znači da i žene mogu
uživati kao i muškarci, i da to znaju i pokazati. To mi se

24
sviđalo, ali, ma, ne znam. U svoj toj silini, činilo mi se boljim
oduprijeti se privlačnosti i smiriti svoju strast.

Vladarovo mjesto za padišaha je spremno, prekrivači

protkani srebrnim nitima pažljivo su rasprostrti, namješteni
su jastuci od crvenog satena s biserima, smaragdima i
rubinima, kao i postelja od perzijskog baldahina s podstavom
od zelene tkanine i cvjetnim ukrasima na površini...
Ovo visoko, staro i pričvršćeno prijestolje kao da je središte
cijelog prostora... Na postolju povišenom za jednu stepenicu
nalazi se divan visokog naslonjača koji daje dojam postolja na
postolju... Natkrov koji se vije u visine na mramornim
stupovima ukrašen je raznobojnim slikama, a prednja strana
predstavlja znak sultanata s pozlaćenim crtama. Dvije
njegove strane okružene su izrezbarenim, niskim pozlaćenim
mrežama... I to na način da čine granicu koja skoro
neprimjetno odvaja vladara od njegovih robinja. Sve simboli
vladavine... Ovaj će predivan prizor biti upotpunjen kada
njegov vlasnik sjedne na svoje mjesto... Kada svjetlost iz
dijamanata na turbanu padišaha krene odražavati iz
kristalnih ogledala pozlaćenih okvira, smještenih među
ukrase ružinih grana na krovu, boje rubina i smaragda, tada
će to postolje sa svojim uzvišenim vladarom zasjati u punom
sjaju... Da se mene pita, na velikom vladarovom prijestolju sa
sve četiri strane zlatna i koraljno crvena boja zajedno
stvaraju sklad i nadopunjuju se, ali jednostavna keramika
ukrašena plavim i bijelim cvjetovima koja se nalazi među
njima nikako im ne odgovara. Ta je keramika stigla iz

25
Nizozemske, iz grada Delfta koji se proslavio keramikom, i
smjestila se na zidove harema, kao novo otkriće našeg
vremena...
No užitak našeg gospodara se ne propituje, to je njegov
posjed, njegova zapovijed.

Svjetlosti mojeg srca,

kad sam s tobom imam osjećaj kao da sam na samom
vrhu svijeta. A sada sam pak obavijena tugom u rukama
nostalgije. Moje tijelo uzaludno traži tvoj vrući dah. Jednom,
samo jednom si me smatrao dostojnom sebe, tada nije bilo
veće sretnice od mene, a potom si me udaljio od svojeg
uzvišenog srca i prepustio me tuzi. Nisam se uspjela
oduprijeti ljudskoj naravi i zaljubila sam se u tebe...
I to toliko da mi je isto osjećati tvoju ljubav u meni kao i
doživjeti je. Da mi netko oduzme jedno od to dvoje, i drugo bi
odmah nestalo. Ne znam što ti misliš o tome, gospodaru moj.
Više ne zoveš svoju robinju u svoj mir, i u svoju uzvišenu
postelju. Uspomenu na tu jednu noć koju sam proživjela u
tvojem zagrljaju čuvat ću kao svoju najvrjedniju dragocjenost
do kraja svog života. Nemoj misliti da ću je pamtiti po tome
što sam provela noć u zagrljaju padišaha! Ne, već po tome što
sam doživjela ljubav. Kao što je zapisano na vratima sobe
gdje je smještena tvoja uzvišena postelja, ova ćeš vrata sreće
otvoriti samo ključem truda...
Pisanje ljubavnih pisama mojem sultanu i obraćanje
onome kojeg volim moja su jedina utjeha. Pisma koja ću se

26
usuditi napisati ti nikada se neću usuditi poslati, znam to.
Sve ono što sam do sada napisala i što ću tek napisati... No,
možda jednog dana s razlogom skupim hrabrosti... Tko zna.
Čak sam i u tim predivnim trenucima, dok sam ti bila
najbliže, osjetila prolaznost vremena i nostalgiju za tobom.
Kako da ti to objasnim svojim jednostavnim govorom? Kao da
su neizbježne stvari kamenje koje čini naš životni put i bez
kojeg naš put prema naprijed nije moguć a da ne nagazimo
na njega.
Kada razmišljam o tebi i svojoj poziciji, uhvati me tuga,
obavije me kao nekakav ogrtač lagan poput ćefina koji će nas
sve obaviti kada za to dođe vrijeme, a ja joj se predam,
potpuno nemoćna.
Toliko si mi blizu, a opet toliko daleko.
Tvoje me crne oči neprestano prate, nema potrebe da
budeš prisutan da bi moje oči vidjele tvoje.
Unutrašnjost mi lagano zatreperi, i teškim uzdahom sva
zadrhtim.
S drugima se viđam samo u prolazu, ni s kim nisam
bliska. Ni svoju ljubav prema tebi ne dijelim s njima. Oni ne
razumiju takvu ljubav, i bolje. Da, ni s kim drugim ne želim
dijeliti svoju ljubav osim s tobom, a ponekad čak niti to. Tko
zna, možda me haremske žene vole baš zbog toga što ni s kim
ne dijelim svoju muku i bol.
Znam da sam osuđena na ovu neuzvraćenu ljubav, to mi je
zapisano u sudbini.
Tko se njoj usudi suprotstaviti?

27
 Ponekad osjetim želju da preispitam život, ali zatim
odustanem, i odmah se umotam u onu spomenutu prozirnu
tkaninu, u svoju tugu. Ona je moj najbolji prijatelj, nikad me
ne napušta. Spoznaja da me neće napustiti hrani moj duh
nekakvom čudnom sigurnošću, kao grana za koju se mogu
uhvatiti.
Na ovaj način prolaze moji dani, samo idu...

Priprema voća koje će biti ponuđeno našem gospodaru

sultanu sama po sebi je vrlo posebna, i to toliko da zahtijeva
određeno znanje kako bi bila pravilno izvršena, i zato kalfi
riznice osobno pripada ta dužnost, unatoč prisustvu mnogih
sluga.
Glavni kušač hrane već je prije kušao sva jela. Spomenuta
jela nisu prethodno skuhana i dovršena. Što se tiče tek
ubranog voća, potrebno je pripaziti da ono ne ispadne iz
ruku.
Voće koje spremno stoji u smočnici predvorja mora se
izvaditi tek zadnji tren tako da bude ponuđeno gospodaru u
svojem najsvježijem obliku. Kako sam večeras ja preuzeo
pripremu svega, naredio sam da se crne smokve i crno grožđe
stavi u porculanske posuđe ukrašene rubinima, i to pažljivo.
Boja crvenih smokvi i Sultana grožđa odgovara boji zelenog
kamena pa sam naredio da se stave u posude od kineskog
porculana koje na površini imaju predivno isklesane otvorene
cvjetove.
Ove su posude naslagane na niske stoliće od kornjačevine

28
ukrašene sedefom, i samo što ne zaslade našeg gospodara
najfinijim voćem kasnog ljeta, gotovo rajskim voćem... Kada
su svojedobno vladari htjeli još više uljepšati ove posude iz
kineskog svijeta, tada bi zlatari palače na njih stavljali vrlo
vrijedno kamenje u obliku cvijeta na zlatnim podlogama, i to
svaki na svoj način... Tako su izrađena umjetnička djela koja
odgovaraju osmanskom stilu i koja su stvorena za padišaha,
svako jednako vrijedno kao i komad nakita...
I upravo tim posudama poput nakita pristaju svježe ruže,
netom ubrane iz sultanovog vrta, smještene u visoke čaše
posrebrenih ukrasa. Ovaj sam put posebno zatražio da se
uberu ruže svijetloružičaste i svijetloljubičaste boje, a da se
ostave tamnocrvene i blještavo žute ruže, da ne bi zasjenile
boju voća...
Voće na ledu još uvijek je zarošeno... Čak se i boja bobica
grožđa koje visi iz posude, odražava na posrebrenom tanjuru
na kojem stoje, kao da iščekuju da ih se strastveno pojede...
Nakon voća oči mi odmah bježe na umivaonik sa zlatnom
slavinom koji se nalazi pokraj prijestolja, i na motive
europskog stila na tom mramornom umivaoniku. A ti motivi
kao da oponašaju ovo voće. Njihovo voće izrađeno je od
mramora, smješteno u mramornoj posudi, na obje strane
zrcala na umivaoniku, sasvim maleno spram ljepote oko
njega...
Kristalno zrcalo sa sedefastim ukrasima koje se nalazi s
druge strane prijestolja isijava svjetlost na sve strane u
predvorju. I to toliko da bi neki pomislili kako je cijela
prostorija u ogledalima... No to nisu jedina ogledala u
prostoriji, tu su i ona ovalna ogledala unutar krova, ali njih

29
mogu vidjeti samo oni koji tamo sjednu, oni najprivilegiraniji.
Samo je nekima poznato da se iza ovog velikog ogledala
nalaze skrivena vrata kojima je otac Abdulhamid-hana,
sultan Ahmed III prolazio u njemu najdražu prostoriju,
blagovaonicu.
Jasno da više nema onih koji se sjećaju kako je i kada
Ahmed-han koristio ovaj skriveni prolaz...

Ponekad mi je čudno zabavljati svoj duh u vrijeme kada je

stanje u zemlji svima poznato.
No takav je život u palači.
Ja sam i vlasnik ovog nakićenog svijeta bez granica, i
njegov zatočenik, poput akindžije na granici, svakog se trena
mogu od njega odvojiti, svakog sam trena na to spreman...
Da zapuše politički vjetar iz suprotnog smjera odmah bi
razbio moje stakleno prijestolje, znam to, iako o tome ne
govorim otvoreno.
Zato se pravim da sam jak, uzvišen, rezerviran, ponosan i
uspravne glave. Kao pravi vladar.
Kao vladar snova.
Kao da se zabavljam.
Kolike od ovih ljepotica koje me čekaju znaju da
neprestano zbog nedostatka snage gubim ravnotežu, da se
mučim osigurati hranu siromašnom narodu osobno ga
promatrajući, da nakon svake vatre brojim koliku bi količinu

30
kruha ispekla ta izgorjela peć i trudim se nadoknaditi je... Da
kada u lučkim skladištima nestane žita osobno pišem mnoge
naredbe upozorenja lokalnom namjesniku... Da maskiran
šećem gradom i posjećujem pekare, isprobavam uzorke
kruha i provjeravam radi li se kruh od mješavine prosa i
ječma te odvajam onaj kruh u kojem nema pšenice... A ako
kod prodavača nema ulja, svijeća i sapuna, odmah se
raspitam zašto...
Da sam odlučan u uspostavljanju javnog reda...
Da razmišljam samo o ovim problemima...
Uostalom, zašto bi one trebale znati za to? One samo znaju
za ukrase, čistoću, pristojnost i talent...
Razmišljaju li uopće o tome zašto na proslave džume često
odlazim u džamije koje nisu okupljališta za vladare?
Nisam pobornik stoljetnog običaja prema kojem arhitekti
grade okupljališta za vladare prema onima koje su arhitekti
prije njih izgradili. Nalaziti se u džamijama, na svetim
mjestima kamo dolazi narod kako bi klanjao, puno je bolje
nego klanjati namaz visoko nad njima, na sasvim drugoj
razini...
Pitam se, koliko njih zna da, otkako sam preuzeo vlast,
šećem gradom maskiran u običnu odjeću i da sam namjerno
sudjelovao u nekoliko dženaza mojih podređenih, u istoj
odjeći, među običnim ljudima?
Ali ja ionako nemam potrebu raspravljati o svojim mislima
sa svojim ženama i robinjama... Jer, vjerojatno bi me neke od
njih tužile narodu, pogotovo ona nova vatrena djevojka koja
me oduševila, ljepotica koja me raspametila i bacila u nikad

31
prije viđene strahove...
Kakav god bio, na ovaj će mi način proći život. Jednom
kada shvatim da je došao kraj nastavit ću putem kojim mi se
osmjehne sreća...

U dvoranu je stigla i toliko iščekivana osoba.

Čovjek koji je promijenio putanju mojeg života. Čovjek
kojem sam postao sluga još kao dijete, i koji je već u to doba
primijetio moje obrazovanje, moju odanost, ali najviše moju
pamet, čovjek s kojim ponekad dijelim usamljenost, a
ponekad i nadu u ovom životu iza rešetaka. Čovjek koji je
rekao da ne može živjeti bez mene i tako mi potpuno
promijenio život. Čovjek zbog kojeg, ne znam zašto, ne
pristajem na život dalek od njega.
Tamnoputi postariji čovjek, guste brade, crnih obrva poput
debelog luka, upalog lica; vladar Velike države, gospodar
Harema, i središte svemira za sve žene u njemu. Visoke je
građe, mršav, i unatoč ramenima koja kao da nose nevidljivi
teret, drži se ponosno.
Njegove najbolje godine daleko su iza njega, sada je već u
poodmakloj dobi.
Hoda prema svom teškom prijestolju veličanstveno. Sjeda
na prijestolje uz pomoć haremskih aga. Naslanja se na
jastuke s biserjem, okružen agama, kako sam i naredio.
Na sebi ima široki crveni kaftan izrađen od svile iz Burse, i
krzneni prsluk koji se vijori da ga štiti od svježeg večernjeg

32
zraka. Nosi tanke dimije od zelene svile, a na struk je umjesto
remena ukrašenog nakitom zavezao široki posrebreni pojas.
Vezice za vezanje kaftana izrađene su od dijamanata, baš kao
i one na odjeći njegovog brata sultana Mustafe.
Na prstima nosi prstenje, a na pojasu mu stoji bodež čiji se
dijamanti sjaje, no, sve njih zasjenjuje jedna druga vrst
nakita... Na najvišem dijelu turbana na njegovoj glavi
pričvršćen je kamen, kamen koji je zaslijepio sve prisutne...

Sjaju mojih očiju,

da ti kažem da je moje srce raskomadano i da svaki komad
pripada tebi te da mi svaki komad zadaje drugačiju bol, bi li
na tren zastao i razmislio o tome? Znaš li da je onaj kratki
trenutak u kojem si naslonio glavu na moj trbuh i tako
zaspao, postao prekretnica mog života? Znaš li da kada si me
zagrlio da je tvoj pogled u meni probudio nevjerojatnu toplinu
koju čak ne mogu usporediti ni s dražesnim proljetnim
zrakom?
da su ova ljubavna pisma koja ti nikada nećeš pročitati
moj jedini lijek?

Taj kamen na vrhu toliko je očaravajuć prizor, nikad prije

viđen. Kao da je netko otkinuo snop sunčevih zraka, zatočio
ga do beskraja, i postavio ga na zlatno postolje.

33
 Ili kao da se jedna kap vođe iz nevidljive bistrine vodopada
okamenila i da je postala ukrasom na turbanu mojeg
gospodara. To je teško pojmiti, što god da kažem nije
dovoljno.
Ovaj kamen nazivaju Dijamantom žličara...
Crvena boja blješti pokraj dijamanata poredanih oko
kamena i iz postolja za kamen, a pero rajske ptice otvara se
poput vrlo široke lepeze... Ovo je sigurno najsavršeniji ukras
na turbanu...
Pokušava li vladar blještavilom sakriti svoje ružno lice?
Jedinstvenim svjetlom dijamanta prekriti neizbježno
starenje...
Moj gospodar Abdulhamid-han jako voli nakit, poznato je
da ovaj dijamant pripada jednoj njegovoj miljenici.
Još od vremena njegovog djeda sultana Mehmed-hana,
ovaj neprocjenjivi kamen, već više od jednog stoljeća čuvan je
kao najcjenjeniji dijamant osmanske riznice.
Međutim, tko zna zašto, niti njegov otac niti djed, vladar
onog sjajnog doba Ahmed-han, niti njegov stariji brat
Mustafa-han koji je bio poznati ljubitelj ukrasa i koji je svoje
kaftane znao krasiti dijamantima, nisu se dosjetili koristiti
Dijamant žličara kao ukras za turban. Moj ga je gospodar
prvi upotrijebio kao nakit. Sjećam se da je prije oko
dijamanta bilo nanizano četrdeset devet briljanta na zlatnim
postoljima.
Ovaj dragocjeni kamen pronađen je u nekoj ruševini kod
Egrikapija, jednoj od gradskih šetnica, u vrijeme vladavine
njegovog djeda Lovca Mehmeda. Kad je glavni zlatar to čuo,

34
odmah ga je kupio i pridodao riznici.
Priča kaže da je prvo taj kamen zamijenjen za par žlica,
međutim nitko nije vidio te žlice niti žličara, niti se itko
odlučio detaljno zapisati tu priču. Neki tvrde da je kamen
pronađen u zakopanim riznicama uništenih europskih
tamnica u blizini.
Nitko nikada neće saznati istinu. Ionako će taj dijamant
zauvijek ostati u riznici mojeg gospodara, bez obzira na svoje
porijeklo. Tko zna glavu kojeg pripadnika njegove obitelji će
krasiti poslije.

Zar si toliko plah, moj Vladaru?

Ili toliko hrabar?... Naučio si me kako voljeti, a sada me
učiš kako patiti? Kada bih te barem na tren mogla izbaciti iz
glave, i ponovno se naći u miru... S kojom bi se bolesti mogla
usporediti ova neprestana patnja, ne znam. A tek mučenje u
srcu koje me čini ludom, težina koja me sprečava da lagano
udahnem, a tek bol, bol, bol... To je ludi osjećaj letenja,
neprocjenjivo uzbuđenje potaknuto oduševljenjem... Kao kad
nevjerojatno oprezno dodate prepunu čašu šerbeta našem
gospodaru i na trenutak potonete u njegove oči...
Da pitam tebe, i sebe: zar si se uplašio da ćeš postati
ovisan o takvoj ljubavi, takvom vođenju ljubavi?
Zar si se uplašio da će te zaraziti moja strast, i da ćeš
odustati od svih žena ne odustavši od takvog vođenja ljubavi.
Zato si pobjegao, ljubavi moja?

35
 Vjerojatno nikada neću saznati odgovor na to. No u mojem
će srcu uvijek biti malo skrivene nade, znaš? A ta nada, zbog
nje se često osjećam vrijednom, daje mi život, i nadahnjuje
herojstvom.

Glazba koja je počela svirati u trenutku kada je naš

padišah ušao u prostoriju, jednim je pokretom glave crnog
age koji je vodio proslavu, postala glasnija. Krenula je
harmonija saza.
I ja sam se na trenutak prepustio glazbi.
Predivne ljubavne pjesme obavile su mi dušu i opet su mi
oči pobjegle prema istoj ženi, opet prema njoj, samo njoj,
uvijek njoj...
Trenutak poslije izvukao sam se iz svijeta mašte kojem
sam se bio prepustio i ponovno sam usmjerio pažnju na
gospodara. Služe li ga kako zaslužuje? Je li naš skrbnik
zadovoljan? Zabavlja li se? U skladu s običajem, krenuo sam
u ophodnju, temeljito. Abdulhamid-han se naslonio i
usmjerio svoj pogled na ljepotice oko sebe, bez žurbe. Na licu
je imao onaj jedinstveni izraz čudnog oduševljenja kao i
uvijek... Izraz na kojeg sam se ja već odavno naviknuo, a
kojeg čudnim smatraju oni što ga prvi put vide.
Kada je posegnuo za grožđem što se nalazilo u zdjeli ispred
njega, okrugli rubin na njegovom prstenu na trenutak je
zasjao zajedno s velikim bobicama na grozdu. Rubin koji je
velik kao jedna bobica grožđa, okrugao kao jedna bobica
grožđa i iste boje kao jedna bobica grožđa. Razlikuju se

36
jedino po tvrdoći.
Promatrajući sa strane, sve teče poput nekakve magične
ceremonije. Kalfa stoji ispred. Žena koja se nalazi na samom
vrhu autoriteta u Haremu, štovana žena koja prima dosta
veliku plaću, žena koja je odgovorna za školovanje svih
robinja služavki, kao i za njihovu disciplinu.
Naglo je krenula naprijed, mirnim elegantnim pokretom
uzela kristalnu čašu iz ruku robinje koja ju je napunila
šerbetom crnog duda kojeg padišah najviše voli, te je jednako
mirno i elegantno stavila na sredinu zlatne tepsije i s velikim
se štovanjem poklonila gospodaru.
Taj se šerbet radi od najboljeg crnog duda, duda koji dolazi
iz dalekog mjesta, s planina zapadne Anadolije, iz sela
Džanbazli u okrugu Tire... Bira se samo najbolje voće i
najbolje povrće da zadovolji padišaha, baš kao i robinje...
Sretnice padišaha, žene koje su odavno pronašle svoje mjesto
u srcu padišaha – kakvo god takvo mjesto bilo uistinu –
prepotentno sjede na, za njih, posebnim mjestima i sa strane,
slomljenih srca, potajno, promatraju robinje koje služe
padišaha.
Zasada vladar ljubuje samo sa sretnicama, no niti jedna ne
može biti sigurna da će to potrajati. Nikada nije niti bila. U
Palači nikada nije bilo moguće biti siguran u sutra i živjeti sa
sigurnošću. U svakom trenu neka druga može zauzeti mjesto
„najomiljenije“, i to zbog trenutne promjene u srcu. Ako i
postoji nešto kao nadređenost, tada je ona vezana za rađanje,
jedino neosporivo osiguranje, barem na trenutak...

37
 Moj uzvišeni Sultanu,
bilo mi je potrebno mnogo vremena da to shvatim. Misli su
mi se opet vratile na onu jednu noć koju sam provela u
tvojem blagoslovljenom krevetu, u tvojem blagoslovljenom
zagrljaju, opet i opet, i sada mi je napokon sve jasno. Da,
vladaru, sve mi je jasno. Toliko sam uživala vodeći ljubav s
tobom da sam ti to iskreno, otvoreno, i očito dala do znanja,
do te mjere da sam te uplašila.
Sigurno se i kalfa koja pazi na tvoju postelju zbunila – a
ona se sigurno nagledala svega – zato što ovog puta nije naš
gospodar izrazio svoje zadovoljstvo, ipak su svi tako navikli.
Ne, ovog je puta bilo drugačije, ova priprosta robinja kojoj je
dana čast da provede noć u zagrljaju uzvišenog vladara, ona
je u početku puštala tihe jecaje koji su odjednom prerasli u
glasne povike, a kasnije i u žešće uzvike zadovoljstva.
Takvu drskost nitko nije očekivao, tome robinja sigurno
nije bila naučena za vrijeme svojeg dugog školovanja.
Upravo suprotno se očekivalo. Morala je zaboraviti na sebe
i služiti Sjenu Allahovu na Zemlji, i samo njega zadovoljiti, a
ne ispuniti vlastitu želju za strašću.
Padišahu moj, reci mi, je li te zaista uplašila bujica moje
strasti?
Tada mi se to nije tako činilo, baš naprotiv, mislila sam da
uživaš u zadovoljavanju žene u svom zagrljaju. Zapravo si se
ponašao poput djeteta koje voli pokazivati svoj talent, svojim
si se laganim dodirima trudio pojačati moje strastvene jecaje,

38
ili si možda to činio a da nisi ni bio svjestan toga.
Nakon što si shvatio da osjećam zadovoljstvo dok mi tvoja
gruba brada dira lice, vrat i prsa, počela sam je osjećati još
više, do boli. Znaš li da tragovi tog slatkog dodira još uvijek
traju, nakon toliko vremena, dana, tjedana?
Kako to možeš znati, nakon toga se nismo više vidjeli,
nakon toga više nismo vodili ljubav.
Kada si me te večeri primio za struk i čvrsto povukao
prema sebi, kada su nam se susrele oči, pomislila sam da je
to raj, iako sam znala da je takvo razmišljanje grijeh, iako su
me tako naučili i natjerali da to zapamtim.
Poslije sam stalno razmišljanja o tome, o grijehu...
Znaš, možeš me odbijati koliko želiš, ali te mi trenutke više
ne možeš oduzeti.
Ja sam sada potpuno druga žena, više nisam ona koja te
trenutke još nije bila proživjela.
Kažu da u svačijem životu, u svačijoj sudbini postoji
nekakav preokret, prekretnica, za mene je to bila ona noć,
vladaru.
Ujutro nakon te noći, shvatila sam smisao života.
Zahvalila sam se Bogu jer nam je podario moć pamćenja.
Pamćenje u koje su upisane neizbrisive uspomene iskustava
kojih se netko nauživao...
Rastužila me pomisao na one uskraćene takvih iskustava,
čak me obuzeo i snažan osjećaj milosrđa.
I opet sam zahvalna na tome što su me naučili čitati i

39
pisati da, iako ne mogu pridonijeti umjetnosti krasopisa,
imam sposobnost zapisati sve svoje osjećaje na ove papire,
čak i ovo malo mojeg krasopisa drugi smatraju boljim od
ostalih.
Kada moje misli, iskustva, i snovi pronađu sebe na papiru,
i kada pretočim rezultate svojih razmišljanja u rečenice,
imam osjećaj kao da mi netko na vruće čelo položi hladnu
maramicu.
Spoznaja da pisma koja pišem neće dospjeti u tvoje ruke
čini me još slobodnijom, dragi moj vladaru, nemoj mi reći da
to nema smisla! Inače bih mogla početi pažljivije pisati, s
manje iskrenosti.
Ali ti ćeš uvijek biti onaj kojem pišem.
Reći ćeš mi, možda ne meni, da sam se samo zaljubila u
ljubav. Reći ćeš da drugoga ionako nisam poznavala... Ne
znam.

Gospodin padišah sada gleda trbušne plesačice. Gleda

tanašne strukove ovih djevojaka koje je sam Bog stvorio, bore
na njihovim prsima dok se izvijaju nadljudskim pokretima,
njihove pamučno bijele dlanove i pokretne zglobove
prekrivene prozirnom tkaninom, koje koriste okrećući se kao
da su labuda krila, lepršanje njihovog donjeg rublja koje
potpuno otkriva njihove mlade dojke, njihove obećavajuće
poglede dok zamahuju svojom gustom kosom koja im doseže
do strukova...

40
 A ja? I ja ih gledam, bez suzdržavanja. Ionako se od mene
ne očekuje da se suzdržavam. Svi pretpostavljaju da ja niti
nemam osjećaje niti želje. Svi su prihvatili da je moja strast
iskorijenjena, i da je moje srce otupilo zajedno s jednim
organom mojeg tijela. No, istina je sasvim drugačija...
Moju bradu koju s velikim oprezom brijem svaki dan da je
nitko ne bi primijetio, nitko ne spominje, možda zato što sam
na ovo mjesto došao u poodmakloj dobi.
Vladar prati ples, no, zapravo samo gleda u njega. Robinje
koje plešu ispred njega toliko su pokretne, toliko zaplesane,
da je teško uhvatiti sjenu njihovih trepavica. Što je to toliko
obuzelo padišahov svijet? Što mu toliko zauzima misli?
Problemi u državi, glad, neprijatelji koji prijete s četiri strane
svijeta? Ili možda ona bosanska ljepotica koja se u trenutku
zavodnički poklonila čim ju je primijetio? Da, moj se
gospodar trudi sakriti svoju zamišljenost, ali ja ga i poznajem
i razumijem. Samo da se ne zagleda u Aškidil, to se trudi
učiniti veliki vladar... Još gore, i ja se trudim isto, trudim se
ne gledati je...

Kada sam mu rekao: „Džafere, misliš da je lako potpuno se

vezati za nekoga cijelim svojim srcem? Poznaješ li robinju
imenom Aškidil? Neku sam noć proveo s njom u ložnici. Ti
sve i svakog u Haremu znaš, nema potrebe da te to
ispitujem“, moj se vjerni sluga povukao, ne znam zašto.
Možda je i on primijetio moj neobjašnjivi strah? Kako je samo
odjednom promijenio temu, po prvi je put nevjerojatnom

41
lakoćom samo okrenuo priču, ostavivši me bez odgovora... A
ja, iskreno, nisam htio navaljivati, to je za mene ionako teška
tema.
Tog čovjeka nisam vidio takvog od onog dana kada je donio
onu tešku odluku i krenuo na put bez povratka. Sav je
problijedio zbog nekog razloga. A ja sam mu se spremao
izjadati. Kao i nekoć, davno u prošlosti, kada sam s njim
dijelio brige koje su me mučile... Htio sam mu ispričati kako
tu djevojku smatram drukčijom od ostalih, i da se bojim
vezati svoje srce za njeno zato što smatram da posjeduje jaku
osobnost drugačiju, sasvim drugačiju od drugih, i da me to
istovremeno i privlači i plaši. Iako, Džafer ionako ne razumije
ljubavne muke, on je jadnik bez muškosti, ne znam, i on je
potpuno drugačiji od drugih... No svejedno imam osjećaj da
on unatoč svojoj dužnosti još uvijek posjeduje sposobnost
osjećanja.
Ta djevojka kao da je uistinu dorasla svojem imenu...
Aškidil. Ljubav srca. Ljubav koja je zavela moje srce. Naravno
da ona nije prva koja ga je zavela, ali je prvi put da me
zateklo takvo oduševljenje, i prvi put da sam ostao
iznenađen. Čini se da sam bio uskraćen za takvo iskustvo sve
do danas. Uplašila me mogućnost vezanja svojeg srca, kao i
pomisao da bih mogao postati zatočenik tako vatrene žene
koja nesmetano izražava svoju strast... Nema veze što sam ja
vladar. Odmah sam se za utjehu bacio u naručje drugih
ljepotica, poput padišaha slabića iz prošlosti. Ako za tim
postoji mogućnost, pomisao da sam nečiji zatočenik moj je
najveći neprijatelj protiv kojeg ću se opirati i boriti cijelim
duhom i tijelom.

42
 Zatočeništvo je ipak ostavilo ranu na mojem srcu.
Moj djed sultan Sulejman zaljubio se u Hurrem, Mladi
Osman u Akileju, a sultan Ibrahim se toliko zaljubio u
Humašahu da su se i službeno vjenčali. Sjećanja na njih
prepuna su žena koje su potpuno pokorile ta tri vladara
svijeta. I ja se zato bojim takve slabosti. Moji strahovi ne
smiju se obistiniti!
Ja sam glavar Velike države. Ja sam jedini koji može
vladati.

Moćni vladaru moj! Ljubavi moja!

Znam da si plah. Bojiš se ljubavi. Zar te moj polet toliko
uplašio, uzvišeni vladaru moj? Uplašio si se ove mlade žene u
tvojem zagrljaju čija strast nadaleko nadjačava tvoju moć?
Ljuta sam. Kakva šteta što takva prodorna ljutnja i prodorna
ljubav ne gase vatru, ne olakšavaju bol koja je tako duboko u
meni... Možda je ne gase zato što ja to sprečavam, ili zato što
ne želim da mi olakšaju bol, ne znam.
Kao da mi ljubav prema tebi pokušava nešto reći, možda
da je ljubav ta bez koje ne mogu, a ne ti? Da više nikada
neću moći udahnuti dah bez ljubavi?
Želim ti ispričati jednu kratku priču, tako mi je došlo...
Prije nekoliko stotina godina kći jednog sultana, ljepotica
nad ljepoticama, zaljubila se u siromašnog akrobata. Oboje
su pobjegli u planine kod Ajdina. Čuvari su ih pronašli na
samom vrhu, ispod stabla bijelog duda i ubili ih na licu

43
mjesta. Krv dvoje ljubavnika toliko je obojala sam korijen
stabla da je nakon toga stablo počelo davati crne plodove.
Povijest crnog duda kojeg ti obožavaš i čijeg šerbeta nikako
da se zasitiš, vuče svoje korijene iz ove tužne ljubavne priče...
A moje srce ti krvareći želi ponuditi svoj ljubavni šerbet. Da,
želi, ali ti ga ne želiš popiti...

Povratkom u te dane ponovno proživljam istu muku, muku

koja me cijelog nanovo obuzme. Koliko god se trudio nikako
da izbacim te dane iz svojih misli, u svakom me trenutku
prate poput uvijek prisutne noćne more. Ne radi se o
neizdrživoj patnji, iako čovjek ne može niti zamisliti da na
svijetu postoje tako jaki napadaji boli. Ne, nije to, ne tjera me
ta bol na jecanje svaki put kad je se sjetim. Već odluka.
Najteža odluka u životu jednog mladića. Drukčiji uvjeti rada.
Drukčija vrsta ponude. Drukčija vrsta odgovora. Vlastita
želja... Ta mi je odluka potpuno promijenila život.
I sada sam ovdje.
Na poziciji na kojoj moram biti. U Haremu. Na mjestu gdje
moram biti. Na vrlo posebnom mjestu, koliko god dugo to
bude moguće. Nikada nisam htio govoriti o žaljenju, ili čak
razmišljati o tome, no u meni već godinama tinja jedan
neočišćeni oganj i neočišćeni pepeo na njemu, izgorjeli,
potonuli ostaci, čađ unutar ognja, moram je nekako očistiti i
baciti. Ali opet, ne želim je se riješiti. Možda je to i jedina
uspomena koju imam. Moja priča započinje s mojom majkom
Etiopljankom koja je radila kao robinja jednog paše i koju su

44
zbog njene marljivosti i nasmijanog lica ubrzo pustili na
slobodu. Sredili su joj miraz i udali je za jednog bosanskog
radnika iz iste kuće, a njena, poput ugljena crna koža nije
dobila niti jedne bore od neprestanog smijanja, jamice u
obrazima nisu joj nestale, i crne oči nisu joj zasuzile.
Tako sam svoj smeđi obraz naslijedio od majke, a zelene
oči od oca. Imam mamin osmijeh i očev stas. Zašto da budem
skroman, u vrlo mladoj dobi svi su shvatili da sam pametniji
i sposobniji od drugih. Možda su me te osobine i dovele do
današnjeg mjesta... Ili je to možda zbog vrste posla koju sam
slučajno odabrao, izrade luka i strijele... Što god bio razlog,
još sam kao jako malen otišao raditi za jednog majstora luka
i strijele. Naučio sam koliko treba klesati drvo breze da bi se
moglo nježno saviti, kako završiti donju granu, leđa, uže, i
kako postići savršenu savitljivost izračunavši kut; kako
učiniti luk pojačan tankom žicom savitljivim i čvrstim, i kako,
pripazivši na vlagu, napeti volovsku strunu... A da ne
spominjem izradu strijela od bora.... to je sasvim druga vrsta
posla...
Otkud sam mogao znati da će me ta dužnost odvesti iz
mojih skromnih uvjeta i smjestiti ovamo...
No jedan od prinčeva u zlatnom kavezu, imenom
Abdulhamid, brat tadašnjeg padišaha, čuo je za ovo umijeće i
počeo se zanimati za njega. Meni je to tako bilo rečeno.
Poslije sam shvatio da je to bio način kako da ga se udalji od
znanosti i velikog znanja i da mu se, ponudivši mu
najbezopasniju i najprikladniju razbibrigu, omogući da
satima radi svojim rukama, a ne umom...
I tako su počeli tražiti nekoga, dobrog i dovoljno

45
obrazovanog naravno, tko je sposoban podučiti princa
umjetnosti luka i strijele, natjerati ga da je zavoli, i na taj ga
način držati zaposlenim. Na kraju su mene odabrali kao
vrijednog da služi princa i kao nekoga tko će tratiti vrijeme s
njim te mu biti vjeran prijatelj. Na taj sam način došao u
palaču...
Kada sam postao njegov sluga Abdulhamid je već bio zreo,
više nije bio dijete, već odrastao čovjek. Ja sam jedini
uspješno nasmijavao lice princa koji se jako rijetko smijao,
između nas se tako stvorila jedna posebna veza koja još
uvijek traje.
Proživio sam s njim njegove crne dane, dane pune straha,
brige i beznađa. Prinčeve patnje rasporedio sam na savršene
zavoje luka, sva njegova razočarenja poredao sam na napetu
žicu, a strahove sam nabio na oštre vrhove strijela i ispalio ih
u daljinu, sve to podijelivši s njim.

Svjetlosti mojeg srca, Padišahu moj,

počeo je još jedan dan u tvojem haremu... Znaš li čime se
mi bavimo?
Želiš li to znati?
Naš dan počinje dosta rano. Prije jutarnjeg namaza.
Nakon ritualnog pranja u odajama i sobama, svi zajedno
klanjamo jutarnji namaz. Žene koje dijele sudbinu zajedno se
mole svojim Bogovima.
Doručak je poseban običaj, pladnjevi dolaze iz kuhinja i

46
stavljaju se na okretne stolove na ulazu u Harem, i to sve
zato da muški sluge koji to sve obavljaju ne vide žene...
Nakon toga svaka krene na svoj posao. Upravo tada
postane jasno koja je privilegirana, a koja nije.
Zanima li te ovo, moj ljubljeni gospodaru?

Svi znaju da ja svoju dužnost služenja i slavljenja vladara,

mojeg uzvišenog gospodara, radim najbolje od svega.
Kako sam samo bio mlad kad sam mu bio dodijeljen. A on
tako plah, tako namrgođen...
U početku, moj gospodar nije imao želju učiti o izradbi
luka i strijele. On se htio družiti sa znanstvenicima, htio je
učiti o znanosti. No tadašnji padišah, njegov stariji brat
Mustafa-han, naredio je da se njegov brat bavi lukom i
strijelom, a ne znanstvenicima.
I tako sam ja tom usamljenom čovjeku postao
entuzijastičan učitelj bez ikakvih rezervi, čovjeku koji nikada
nije bio neljubazan, ali uvijek ponosan nasljednik dinastije.
Podučiti princa jednoj umjetnosti bio je zahtjevan posao. Ja
sam već tada kao jako mlad postao majstor od luka i strijele,
a preko puta mene nalazio se čovjek koji je godinama živio u
kavezu, još k tome član dinastije Velike države. Nisu ga
cijenili onoliko koliko su ga se čuvali. Bio je bespomoćan
heroj života punog proturječnosti.
se lukom i strijelom. Iskreno, bilo je to poput puta na koji
smo obojica krenuli...

47
 S jedne je strane bilo potrebno uspješno završiti jedan
zadatak, i znati izraditi nešto... Gledati u nešto izrađeno
vlastitom rukom. Postići rezultat zaposlivši tijelo i um, iako
možda ne onoliko koliko u znanosti. I naučiti koliko stvari
vrijede...
I naravno zbližiti se s najjačom vrstom oružja koju je
njegov djed koristio za vrijeme svoje vladavine.
Kao i slijediti tragove vladara koji su stoljećima mjerili
muškost, borbenost i sposobnost prema udaljenim metama u
obliku kamenja, i smatrali to najvećim ponosom.
Sve je to bio smisao izbačenih strijela i nategnutih lukova.
Na taj su nam način prolazili dani. Jedan posao, jedna
zanimacija spojila je dvije sudbine.

Moj moćni vladaru, svjetlosti moje duše,

razmislimo li malo o našim prošlim životima, postaje jasno
da smo se sreli u zatočeništvu.
„Tvoje je ime od sada Aškidil, znaj to, upamti to! Nemoj da
čujem kako te zovu tvojim starim imenom, niti želim da to
slučajno izađe iz tvojih ustiju, takva više ne postoji ovdje!“
Tim je riječima moj život krenuo prema tebi. U
prenapučenim haremskim odajama za mene je započeo jedan
nov život.
Malen, ali i velik.
Aškidil... Ljubav srca, zaljubljeno srce... Kako je samo

48
kalfa znala da će se moje srce zagrijati za tako duboku
ljubav... Poslije sam počela vjerovati da su imena vodilje
života. Kao da imena postaju jedno sa svojim nositeljima.
Moj je život dobio značenje uz ljubav, krenuo je putem
ljubavi, ljubav ga je oblikovala, na ljubav se oslonio.
Padišahu moj, naše priče zapravo nisu toliko različite. Ti si
cijelo svoje djetinjstvo, svoju mladost proveo u zatočeništvu,
kao i ja. I to na istom mjestu, u Haremu Velike osmanske
države.
Kada su me doveli u tvoj harem, tvoje se zatočeništvo tek
privelo kraju, zapravo, započelo je tvoje novo zatočeništvo:
zatočeništvo vladanja...
Čak i kada se nisi htio prisjetiti tih dana, prisjetio si ih se,
onih dugih godina koje si u strahu proveo u zasebnom dijelu
Harema...
Ne znajući čekaš li smrt, ili sultanat.

Prisjećanjem na te dane uvijek me nanovo obuzme neka

čudna tuga. Kao da ću opet postati onaj stari ja ako ispružim
ruku, kao da ću opet postati onaj bezbrižni, jednostavni
mladić, i kao da ću se jednim korakom unatrag opet naći u
kući iz koje ne bih izašao... Ne, prekasno je za razmišljati o
tako nečem, prekasno.
Bilo je to jednog dana ubrzo nakon što je došao na
prijestolje Velike osmanske države. Ja sam se bio povukao u
svoj mali dom u gradu, no sultan Abdulhamid me pozvao k

49
sebi na audijenciju. To je bilo prvi put da se vidimo nakon
njegovog preuzimanja sultanata.
Odjednom sam postao majstor koji je jedno vrijeme
podučavao padišaha. Baš kao i majstor Konstantni koji je
sultana Sulejmana za vrijeme dok je još bio princ podučio
zlatarskome zanatu, majstor koji je naučio sultana iskazivati
poštovanje zlatarskom obrtu, koji je omogućio da sultan štiti
zlatare, i koji je pridonio rastu tog zanata...
Možda se tada bio promijenio, čovjek koji je tolike godine
sa mnom dijelio svoju sudbinu i tugu.
Neću lagati, nadao sam se kakvoj nagradi ili usluzi.
Ponizno sam otišao na audijenciju, poljubio sam mu odoru
i naklonjeno pričekao.
Pričekao sam, ali nisam dočekao riječi koje sam mislio da
ću čuti.
Padišah je htio da budem uz njega, da mu budem najbliži,
u palači, u njegovom domu, neprestano, i zauvijek.
Za to sam morao podnijeti određenu žrtvu, ne nešto
uobičajeno, već pozamašnu žrtvu, žrtvu kojoj nema premca.
Ponudio mi je da postanem eunuh i da dođem u Harem
kao aga.
Svoju mi je namjeru izrekao jednim treptajem oka.
On sam mi je htio priopćiti tu osjetljivu vijest, i iako tada
nisam bio u stanju cijeniti njegovu obzirnost, poslije sam
shvatio njenu vrijednost.
Još uvijek se sjećam kako su mi uši odzvanjale olujom.

50
 Dao mi je vremena da razmislim, što je bio nevjerojatno
velikodušni potez s njegove strane, jer, nije mi naredio to,
samo mi je ponudio. Vladari nisu davali ponude, samo bi
naredili nešto. No on, moj veliki gospodar nije bio poput
drugih vladara, bio je milostiv i kada bi za to došlo vrijeme
nadilazio bi svoje uobičajeno ponašanje i time postajao
iznimna osoba, baš kao i u tom trenutku.
Znao je težinu onoga što sam trebao žrtvovati, mora da je
dobro i detaljno razmislio o tome.
Zašutio sam, samo sam ostao stajati, trudeći se zaustaviti
mantanje u glavi.

Svjetlosti mojeg srca, uzvišeni moj Vladaru,

znam da postoji vrijeme i prije toga. Ti si u pritvoru
proživio vladavinu dvojice padišaha. Njih dvojica nisu bili
bliski poput tvoje dobre braće, obojica su bili sinovi tvojeg
strica Mustafe... I oni su se naučili na život u pritvoru djeleći
ga sa svojim ocem, za vrijeme vladavine tvojeg oca u ono
veličanstveno doba. K tome su još i posvjedočili sumnjivoj
smrti svojeg oca u pritvoru, u palači u Edirneu, nakon
vremena veličanstvenog sultanata.
Nevjerojatne li sudbine, nevjerojatnog li preokreta.
Naravno, kada je nakon njihovih života u pritvoru došlo
vrijeme da zavladaju nije se moglo očekivati da će biti
milostivi...
Znam koliko si razmišljao o vanjskom svijetu za vrijeme tih

51
dugih zatvorskih dana i noći, moj padišahu, bio je to svijet
kojeg nikada nisi bio iskusio. To te sigurno privlačilo, ali i
strašilo.
Ja sam bila bogatija od tebe po tom pitanju, iskusila sam
taj svijet, osjetila ga, pa makar i na kratko.
No ti si ipak bio petogodišnje dijete kad je tvoj otac bio
svrgnut s prijestolja, ničega nisi bio svjestan, tvoj se životni
prostor podosta smanjio.
Nisi mogao posvjedočiti toj strahovitoj pobuni, kao niti
glavama koje su bile odsječene i žrtvovane.
Zakoračio si u život zatočeništva u narjučju svoje majke,
ljepotice nad ljepoticama, Šermi-hanume. Da, bio si još jako
malen...

Zatočenički život u Šimširliku 2, život u pritvoru, bio je

nesumnjivo težak, jako težak. Biti pripadnik iste obitelji kao i
vladar sultanata, no ne kao njegov sin već brat ili nećak.
Predstavljati opasnost za vladara sultanata bilo je kao
žeravica koja se svakim trenom može rasplamsati i stvoriti
vatru. Sve je u jednom odlučnom udarcu hvataljki, samo što
ne bukne vatra... Ponekad su mi se ti zidovi mojih malih
odaja u Haremu doista činili poput zatvora. Kao da samo što
me potpuno ne zatvore... Kao da se ta zatvorena vrata i
prozori s rešetkama nikada neće otvoriti...

2
tur. Şimşirlik - ime za odaje kućnog pritvora unutar osmanske palače, u
kojima su živjeli prinčevi, (op. prev.)

52
 Imao sam osjećaj da sam zakopan živ. Jedina je razlika
bila što mrtvaci u grobu ne stasaju niti rastu. Naprotiv,
gnjile. A ja, otkad sam znao za sebe živio sam u tom grobu,
tamo sam proveo svoje djetinjstvo, mladost, pubertet i
zrelost. Oko mene su se nalazili sluge, čuvari zapravo, koji su
se trudili održati me na životu, ali me nisu smatrali puno
drukčijim od zatvorenika u tamnici. Malo dalje od mene
nalazio se poglavar Velike osmanske države, desetak mojih
bliskih rođaka, kojima je bilo još gore nego meni... No u
posljednje je vrijeme tamo zalazio i jedan aga, glavni aga, on
me često znao posjetiti, bio je jako milostiv i dobar u
povijesti, prokleo je sve nepravde učinjene mom ocu, bio je
jedinstven aga, stari aga... Za lijepog vremena znali su me
izvesti u vrt Harema, da udahnem svježeg zraka, no to je bilo
jedino mjesto koje sam vidio, za vrijeme tolikih godina koje
niti ne želim nabrojati...
Pri svakom obroku sjeo bih sam za stol i zastao pri svakom
zalogaju, pitajući se kada će se meni dogoditi ono što se
dogodilo mojem nevinom bratu Mehmedu, kada će mi netko
staviti prstohvat otrova u jako začinjenu juhu. Čuo sam
glasove njega jadnika iz susjedne sobe, posljednje jecaje pune
boli... Bilo je to oko godinu dana prije nego što je moj drugi
brat Mustafa, tek dvadeset i šest dana mlađi od Mehmeda,
došao na prijestolje, za vrijeme sultana Osmana, mojeg
bratića.
Moj bratić Osman nije bio voljen, prema onome što mi je
bilo potajno preneseno, za vrijeme svojeg kratkotrajnog
vladanja neprestano je živio u sumnji i strahu. Isto tako nije
dopustio da moj brat Mehmed, veliki princ koji ga je trebao
naslijediti, jedan od najpoznatijih prinčeva kojem je moj otac

53
dao prirediti veličanstvenu ceremoniju obrezivanja, ostane na
životu. I nitko mu nije smio proturječiti. Mustafa je bio
sljedeći princ na redu za nasljednika. On kao da je znao što
će se dogoditi njegovom bratu te se nije iznenadio kao ja.
Ionako je znao da postoji mogućnost trovanja, i meni je to
nekoliko puta objašnjavao... Čak se sjećam da je, ne osvrćući
se na preklinjanja jadnog haremskog age koji mu nikada nije
htio nauditi, svaki dan gutao malo po malo otrova, da bi mu
tijelo postalo spremno i otporno kako bi utjecaj otrova koji
uđe u njega bio što je moguće manji... Nije mi poznato odakle
je nabavljao taj otrov, ali radi njega je bio blijede kože,
beživotnog lica, beznadnog pogleda, izbočenih očiju i crnih
podočnjaka koji su se smjestili podno njegovih očiju.
Ja sam se, pak, prepustio sudbini u svojem pritvoru.
Nisam se htio boriti. Prepuštanje sudbini, bježanje u ruke
sudbine bilo mi je vječno sklonište. Čekao sam. Čekao. I
čekao. Dugo sam godina tako čekao.

Padišah je za moju vrlo osjetljivu operaciju odmah zaposlio

svojeg glavnog liječnika. Taj se liječnik inače nije bavio tako
ružnim stvarima. To je učinio tek nekoliko puta u mladosti.
No sada se ipak radilo o jednoj iznimnoj situaciji. O meni. O
promjeni putanje mojeg života.
Nikada neću zaboraviti izraz lica glavnog liječnika. Bio je
sijede brade, sijedih obrva i sitnih tankih ruku. Bio je čovjek
umiljatih očiju i nije mogao sakriti svoje sažaljenje prema
meni. Gladeći svoju bradu, trudio se sakriti svoje lice,

54
ozbiljno radi težine operacije. Nije bio običaj za zrelog
muškarca da postane eunuh. To se dogodilo samo jednom
prije na osmanskoj palači, puno prije, za vrijeme vladavine
drugog sultana Selima. U vrijeme dok je Selim-han još bio
princ imao je dvojicu sluga, braću porijeklom iz Mađarske, s
kojima se jako dobro slagao, Gazanfera i Džafera. Kada je čuo
da je njegov otac sultan Sulejman preminuo i shvatio da je na
njemu da preuzme sultanat, nije ih htio ostaviti te je poželio
da postanu eunusi i haremski age i da mu budu što bliže, a
njih dvojica su pristali na to. Džafer je preminuo za vrijeme
operacije, a Gazanfer je sasvim zdrav počeo raditi kao
haremski aga. Ubrzo je napredovao te postao glavni haremski
aga, otkrivši razne užitke koje je život imao za ponuditi tako
jakom čovjeku, te je naposljetku dao izgraditi poznatu
Medresu Gazanfer-age u Konstantinopolu. Bio je zaštitnik
mnogim znanstvenicima i umjetnicima te je uživao veliko
poštovanje. Bio je osobni usluga svojem gospodaru, uvijek.
To je sve što znamo. No, ne znamo je li Gazanfer-aga ikada
požalio svoju odluku.
Nigdje ne piše je li ili nije bio zadovoljan svojim životom.
Stalno sam samo o tome razmišljao, neprestano.
Sve do tada samo su mali dječaci postajali eunusi, bez
vlastitog odobrenja, još ne poznavajući okus ljubavi, okus
požude.
A ja...
Ja sam znao kakav život napuštam, i to jako dobro.
Imao sam točno dvadeset i devet godina.
Glavni liječnik nije htio da to proživljavam, to je bilo očito...

55
I nikada nije izvršio takav zahvat, u cijelom svojem životu kao
liječnik.
No nije smio proturječiti ni prigovoriti našem vladaru.
Trudio se da mu se ruke ne tresu i da ostane vidljivo
pribran.
Sigurno ga je mučilo još i to što imam isto ime kao i onaj
preminuli Džafer. Ni ja ne mogu reći da me to nije mučilo.
No tada mi je srce ionako obuzela nekakva težina, a mene
cijelog je obavila nekakva tama, tako da mi se u tom
trenutku smrt nije činila odbojnom ili zastrašujućom.
Obuzeli su me međusobno neusporedivi osjećaji.
Ushit i navika poslušnosti. To dvoje koji nemaju veze jedno
s drugim sudbonosno su se našli na jednom mjestu i doveli
me do moje odluke.
Do najčudnije odluke koju može donijeti zdrav i razuman
muškarac.
Možda se i radilo o želji da budem što bliže svojem
gospodaru...
Ipak, mogao sam svakog trena odustati.
Pitam se, što bi se dogodilo da sam rekao da odustajem?
To nikada neću saznati.

Sultanu mojeg srca,

baš čudno što naše vođenje ljubavi neprestano

56
uspoređujem s borbom, a nikada se nisam našla usred
ratišta. Nisi niti ti, zar ne, moj padišahu? Nisi poput svojih
očeva kretao na put, u središta ratovanja. Tada je ionako bilo
prekasno, ti su dani ostali u tvojoj mladosti, prije nego što si
dobio pravo da preuzmeš prijestolje. Tada si već napunio
pedesetu godinu...
Čak i da nisi, ta su vremena ionako bila prošla.
Slavni osmanski vladari već odavno nisu išli u bitku na
čelu svoje vojske. Na čelo vojske trebalo je samo dovesti
odgovarajućeg zapovjednika, to se tada već godinama radilo.
Nas u Haremu nisu obavijestili o tome, naravno, a ovdašnje
žene ionako ne bi razmišljale i zamarale svoje misli time.
Nego, ima onaj stari haremski aga, moj prijatelj, e pa on mi
priča o starim vremenima kad god dobije priliku. To ionako
ne zanima nikog drugog osim mene, samo nas dvoje dijelimo
znatiželju prema povijesti. Zumbul-aga mi zna pričati svašta
o tvojem djetinjstvu, tvojoj mladosti. Na taj način ja učim o
tebi, moj padišahu, i to puno više nego što misliš... Možda te
baš zato i toliko volim, reci što hoćeš. Recimo, znam da si
došao u Harem kao jako malo, petipolgodišnje dijete, i da si
bio prenevin da znaš kako ćeš provesti desetke godina u
pritvoru zvanom Šimširlik. Mora da te tvoja ljubljena majka
Rabija Šermi-hanuma čvrsto uhvatila za ruku dok ste ulazili
kroz vrata, ili te ona sama nosila na svojim rukama. Da, ti si
joj bio jedini oslonac, bez obzira na uvjete, ti si bio dijete
slavne osmanske dinastije...
Je li vlasnica tako brižnog srca znala da će te nakon jako
kratkog vremena od dvije godine napustiti i odseliti u
zagrobni život! A tek pet godina ranije te rodila i spoznala

57
pravu sreću Šermi-hanuma... Mislila je da je biti majka
princa koji ima prava na osmanskom tlu kao sreća koja pada
s neba. Imala je pravo, tada je to doista bila sreća pala s
neba.
No svi su znali da je takva sreća prolazna, samo je
pomutila pamet onome u čijim se rukama tada nalazila...
Tvoje je rođenje bilo proslavljeno veličanstvenim
proslavama, to je i bilo doba slavlja, doba ukrašeno
svjetlošću koje je sa šarenih uljanica svijetlilo na raznobojne
tulipane. Doba postelja od mramora kojima su tekle rijeke od
srebra, i cvijeća od svjetlosti koje se otvaralo po rajskim
vrtovima. To je također bilo doba pjesništva, doba u kojem se
znalo što znači biti pjesnik, po tome je bilo i najpoznatije. Na
našim večernjim proslavama još uvijek čitamo poeziju
Nedima, pjesnika tog doba. Čak je tvoj otac Ahmed-han sav
sretan, u tvoje ime dao napraviti vrelo u Uskudaru 3, a Nedim
je napisao posvetu. Svo to znanje sakupio je i meni prenio
Zumbul-aga, Bog ga poživio!
Dok si ulazio u taj pritvor nisi mogao znati da ćeš tamo
provesti upravo četrdeset i četiri godine i da će ti se život
sastajati samo od ta četiri zida, ionako nisi ni znao razlog
svojeg boravka tamo. Ti si bio tek maleno maženo dijete
vezano za svoju majku. U tim godinama nisi mogao biti
svjestan strahovitih briga svoje majke, straha od smrti,
straha od nestajanja, straha od potpunog uništenja nakon
onog veličanstvenog sultanata... Tvoj otac padišah Ahmed-
han tada je bio prisiljen odreći se svojeg prijestolja. U ime
vlastite sigurnosti i zaštite tvojeg života kao i onih njegove

3
Četvrt u Istanbulu, (op.prev.)

58
ostale djece, to mu je bio jedini izbor...
Sada si ti šah kraljevstva tulipana, mladi sin vladara
Sadabada sultana Ahmeda, i vladar Velike osmanske države.
Nakon tebe nastavit će se tvoja dinastija...

Drvo, rog, životinjske strune i ljepilo. I strijele od

borovine... Te su nas stvari već prije spojile. Zatim smo
postali nerazdvojivi. Narastao je broj stvari koje su nas
vezale... U početku me primio k sebi u svoje odaje, kao da
sam već godinama tamo na izučavanju, a zatim me postavio
za svojeg osobnog slugu. Mnogi čekaju na red za ovako
častan posao, zato ja imam gomilu neprijatelja. A još nakon
toga sam postao glavni aga, aga cijelog Harema. Čovjek čije
riječi imaju najveću vrijednost u palači.
Čovjek kojeg se svi klone i poštuju.
Čovjek čija moć gotovo ne poznaje granice. Bila je to takva
dužnost, istovjetna s prvim redom u palači po pitanju bolesti
i zdravlja, života i smrti. Primjerice, trebalo je princu koji je
upravo stekao pravo na prijestolje javiti dobru vijest u
pritvoru Šimširlika i čestitati mu, uvjeriti ga da se ne radi o
zavjeri i pokazati mu mrtvo tijelo njegovog prethodnika,
povezati ga s glavnim oružarom i posjesti ga na pripremljeno
prijestolje, i na isti način proširiti vijest o novom osmanskom
vladaru... Ili biti jedini aga koji ima pravo sudjelovati na
pogrebu nakon padišahove smrti... Da, o tome nisam mogao
niti sanjati, to bi se ionako i u snovima činilo nestvarnim...
No pod koju cijenu...

59
 Ne smije se zaboraviti da je i slobodno šetanje između
zidova Harema, u tom svijetu kompliciranih i širokih
prostorija, soba, spavaonica, stepenica, hodnika i skrivenih
prolaza, poput blagoslova.
Što više šećem ovdje, naravno samo ondje gdje je to
prikladno, nema trenutka da se ne sjetim svojih zatvorenih
dana u Šimširliku. A tek onih najmučnijih sati...
Mislim da je najstrašniji dan mojeg zatvorskog života bio
onaj kada nas je pogodio onaj stravičan potres, najcrnji dan
sultanata mojeg pokojnog brata Mustafe.
Zaključana vrata iznad mene dugo se vremena nisu mogla
otvoriti, i bez obzira na pucanje starih debelih zidova
Harema, zveket razbijene keramike, i žamor onih koji su se
razbježali po sobama, zavijanje za koje nisam znao odakle
potječe bilo je neizdrživo. Krikovi i uzvici nisu se smirivali.
U takvom trenutku biti zatvoren u sobi, dok se zidovi
urušavaju. Na svu sreću uz mene je bio moj iskusni sluga
Džafer, zagrlili smo se i ostali tako, trudili smo se stajati na
nogama, u strahu, ali i u predaji.
Poslije se netko dosjetio otključati vrata. Imali su spreman
izgovor, navodno da od straha nisu znali što bi, da su im se
ruke okamenile... A dok su nas držali pod ključem, i branili
nam da se viđamo s drugima, i samo nas svako toliko izvodili
u vrt na svjež zrak, nisu imali sličnih propusta.
Ponovno smo shvatili da smo mi u Šimširliku odmah
spremni za žrtvovanje.

60
 Taj osjećaj „žrtvovanja“ nikada me nije napustio, kao da se
zalijepio za mene. Čak i kad se zabavljam taj osjećaj me ne
napušta, kad sam najopušteniji izađe van iz same dubine
mojih crnih misli i pokaže se, kao da će sva iskustva koja
sam skupio dok nisam postao gospodar svijeta postati
uzaludna... Ne mogu dopustiti da budem uskraćen za
sigurnost.
Možda sam zato toliko vezan za Džafera.

Robinja se teškim koracima popela uza stepenice koje vode

do Odaja majke sultanije, nije primijetila da je gledam. Bez
obzira na to što moje oči i srce vide samo nju.
Iako majke sultanije više nema, ime tih odaja nije se
promijenilo, to je već stoljećima simbol vladavine majki
vladara unutar Harema... Naravno da su to jedne od
najveličanstvenijih odaja ovdje, jedna od kojih ima kupolu
iscrtanu slikom neba, osvijetljena je kristalnom visećom
lampom, s ukrašenom peći, i zidovima ukrašenima posebnim
keramičkim pločicama...
Odaja s kupolom namijenjena je samo članovima dinastije,
to je poznato, jer nema svaka odaja kupolu. To je prostorija
koja može biti samo za padišaha, njegovu majku ili
prijestolonasljednika, bez ikakvih iznimki... Ukrasi u ovoj
odaji također su iznimni, naravno, a prema trenutnim
sklonostima Harema radovi uljepšavanja prvo se vrše u ovako
privatnim prostorijama.
Aškidil uvijek to radi, namjerno šeće ovuda, zato što

61
obožava crtež na zidu pokraj, znam. Kada joj oči krenu prema
njemu, uspori joj se hod na nekoj od stepenica, kao da ulazi
u sliku na zidu i gubi se u njoj. Ova djevojka nije samo
privlačna radi svoje zlatne kose, svojih mramorno plavih očiju
i svojeg lebdećeg hoda. Njen pogled je sasvim drukčiji, kao i
njena moć shvaćanja. Jesam li joj zato toliko naklonjen, ne
znam, ali dogodilo se, očaran sam njome, možda mi je baš to
promijenilo putanju života. Ne znam.
Na zidu su naslikana dva ukrašena stupa, a oko njih grane
s nježnim cvijećem... Medu stupovima se vidi pogled na more,
obale koje se udaljuju izvijajući se, brodovi u daljini, valovi u
daljini, putevi u daljini. A ispred se nalazi jedan most, most
koji kao da poziva robinju, kao da joj obećava tu daljinu, tu
zamišljenu daljinu zidne slike...
Da, osjećam to, Aškidil želi preći preko tog mosta, preći
preko njega, otići u nepoznato. No, ona je poput ptice vezanih
krila, ne može poletjeti. Što da i može, što da poleti? Što bih
ja tada? Bolje da je ovako. Neka pati za daljinom, ali neka je
pokraj mene, blizu mene, čak i ako nije u mom naručju.
Da robinja može bez straha preći preko dva velika stabla s
obje strane slike, kao da će zaboraviti da se nalazi između
tamnih zidova Harema... No to je sve samo slika, san
sačinjen od boja, zadnja stavka u vladarevom životu, ne smije
dopustiti da je to zavara...
Ove su slike nove u Haremu.
Potpuno su drugačije od starih keramičkih pločica, od
starih ukrasa. I jako su uvjerljive.
Svi koji ih vide čude se novoj zanimaciji našeg gospodara.

62
Čovjek bi pomislio da su se planine i mora pokrenuli i
smjestili na zidove palače!
Znam da ove slike hrane maštu robinje. Ova je djevojka
drukčija, posebna. Biti u njenoj blizini i ne očarati se znači
posjedovati snagu i srce koji vide više od ljepote.

Moj uzvišeni Padišahu,

lijepe li pomisli, ukrasiti zidove Harema slikama! Tvoje
novostvoreno zanimanje za slike uljepšava nam misli,
olakšava nam dušu, uveseljava tamne zidove Harema
ljetnikovcima za kojima srce treperi. Dođe mi da utonem u taj
pogled i odem.
Znaš onu predivnu kuću koja se nazire između nizova
zastora i resica. Majstori su je naslikali na sam vrh slike, i
nevjerojatno podsjeća na tvoj ljetnikovac s prozorima koji
otvaraju put prema vrtu punom čempresa, i drvenim
potpornjima koji je okružuju, izgleda gotovo živo...
A tek pogledi na more oslikani na zidovima kavane u
Dvorištu robinja... More koje se veličanstveno širi s obje
strane vrata, i morske palače na obali koje prate rub vode...
Čovjek dobije želju da se opušta u sjeni borova i čempresa
u vrtu. A kružna vila sa stupovima naslikana na srednjem
zidu izgleda toliko stvarno da, kao da će se svakog trena
otvoriti prozor i na njemu se pojaviti neka djevojka...
A tek zeleni vrhovi koji se viju u daljine. Baš tamo bih
htjela otići. Ili poletjeti u bezgraničnost prateći vjetrom

63
napeta jedra brodova koji lebde na moru...
Zanima me s kakvim ćemo se novim crtežima majstora koji
su radili na zidovima koristeći naše odsustvo susresti kada
se cijeli Harem vrati iz ljetnih palača. Takve nam stvari
obogaćuju ovaj zatvorski život.
Znaš, vladaru moj, sada svaka žena želi takve slike u svojoj
sobi, nove slike... Papirnati vrtovi koje sama izrađujem gotovo
su jednako lijepi, no oni nisu tako elegantni, naravno, nema
potrebe da pretjerujem...
Ne mogu zaboraviti ukrase na ručnicima u sobi gdje se
nalazi tvoja uzvišena postelja. One ispupčene crvene ruže
moja su uspomena u boji na tu jednu noć...
Sada sve strane Harema okružuju slike cvijeća, tulipani,
zumbuli, ljubičice i međusobno povezane grane s tankim
lišćem, te ga pretvaraju u glavni vrt. Kada oči ugledaju one
dražesne ruže, sva jad i tuga na tren nestanu, srca se otvore,
a strahovi nestanu.
Samo glad u mojem srcu nikako da pobijede, glad koju se
trudim zaboraviti u svojim vrtovima od papira...

Cijena koju sam platio da dođem na ovu dužnost visoka je,

da. Ali, još sam k tome imao i jednu tajnu za koju nitko nije
znao, tajnu koja je možda i povisila cijenu. Ovisno o kutu
gledanja...
Dok je nada mnom vršio operaciju koja me do kraja života
trebala udaljiti od moje muškosti, liječnik se jako namučio.

64
Da je netko pomno pratio njegove pokrete shvatio bi da se
nalazi u stanju u kojem nije moguće izvršiti dužnost kako
treba.
U jednom se trenutku dugo premišljao, i jako se trudio da
to sakrije, a i nikako nije mogao sakriti sažaljenje prema
meni...
Nikada prije nije izvršio operaciju kastriranja, ta mu je
dužnost dana iz čiste važnosti koja je meni podarena, a ne
zato što je bio iskusan u tome. Moj plemeniti gospodar
smatrao me vrijednim vrhunskog liječnika, svog vlastitog
liječnika! To je bila srž problema.
Sjećam se koliko mu se tresla ruka. I zbog toga sam
pretrpio puno boli, unatoč tome što mi je prije dao opijum.
Možda je i sam uzeo gutljaj opijuma iz svoje kolekcije
lijekova!
Nakon toga nitko nije imao potrebe ili hrabrosti raspitivati
se o toj operaciji. Tko bi se i raspitivao uostalom, osim onog
koji je izvršio operaciju! A on nije vidio potrebe za tim, samo
je omotao ranu, nevoljko. Vjerojatno više nije htio imati
nikakve veze s tim. Razumijem ga. I tada sam ga razumio.
Međutim, nakon nekog vremena poslije, nakon što je
prošlo dosta vremena od operacije, nakon što se bol smirila, i
nakon što su mi zacijelile sve rane, shvatio sam svoje stanje.
Moja muškost nije mi u potpunosti bila oduzeta. Nažalost, to
nikome nisam mogao otvoreno reći, no još važnije, nisam
smio dopustiti da se to odrazi na mom životu...

65
 Beskrajno sam dugo čekao, u svojem kavezu.
Prvo sam dugo čekao za vrijeme sultanata mog bratića
Mahmuda, mršavog Mahmuda kojeg su neprestano mučile
bolesti, Mahmuda koji je na leđima imao neizlječivu grbu
zbog koje je neprestano trpio bolove i patnju, i koji je proveo
mnoge noći u ložnici s bezbrojnim robinjama kao
nadomjestak za bol...
Dvadeset i četiri godine... Nisam ih ja brojao, rekli su mi.
Naslušao sam se priča, kao i mnogih istina u Šimširliku, u
mojem kavezu, onoga što su haremski age i robinje usmeno
prenosili. Dane, mjesece i godine proveo sam slušajući takve
stvari, nije da sam se bunio.
U mojem sam kavezu načuo kako se Mahmud neprestano
natječe sa svojim zgodnim anadolijskim odmetnikom i
vladarom iranske zemlje Nadir-šahom, ali i kako si je dao
izgraditi vilu s dvadeset i dva stupa za koje je potrošio novaca
koliko ih ima u egipatskoj riznici, u Palači Bešiktaš koju je
jako volio i u kojoj je često provodio vrijeme.
U mojem sam kavezu načuo da je, iako on nije bio vladar
koji je volio donositi smrtne presude, naredio zapovjedniku
pomorskih snaga da usred mora, na Djevojačkoj kuli, zadavi
Hafiz Bešir-agu, agu djevojaka, koji je zloupotrebljavao svoju
moć.
Naravno da su se i lijepe stvari pričale o Mahmudu. U
mojem sam kavezu načuo da se razumio u glazbu, da je štitio
skladatelje, da se hvalio sa svojim znanjem šaha i time da ga
nitko nije uspio pobijediti, i da novac koji je zaradio vlastitim
znojem potajno prodavajući pečate koje je sam majstorski

66
izradio iz krvavog kamena, dijeli kao milosrđe.
Načuo sam kako se jednog dana pri povratku sa slavlja
džume onesvijestio na svojem konju i kako je, kad su drugi
shvatili da ne diše, ubrzo bio opran i još brže zakopan pod
isprikom da je dan kratak jer je zima.
U mojem sam kavezu načuo da nije bio zakopan u mezaru
uz džamiju koju je sam dao izgraditi i koju je, ulažući trud u
nju godinama nadzirao, već da je vrlo jednostavnom
ceremonijom bio zakopan u mezaru u četvrti Bahčekapi,
pokraj svojeg oca.
Načuo sam još jednu priču od koje mi je srce stalo. Načuo
sam kako su oni koji su učili Kur'an kod Mahmudovog
nišana samo odjednom čuli glasove davljenja, daleke jecaje, i
stravično plakanje koje je dolazilo iz mezara bivšeg padišaha,
te da su se potom razbježali...
I kako se nitko nikada nije smilovao da otvori mezar, a čak
i da je da nije imao hrabrosti i da nikome nije u korist bilo
ozbiljno shvatiti kako postoji mogućnost da je bio zakopan
živ...
I načuo sam kako nitko nije propustio sve to javiti palači,
novom padišahu i njegovim novim ljudima.
I nakon toga sam načuo kako više nikada nije došla vijest
od onih koji su učili Kur'an, niti čuvara turbeta koji su ga
stalno promatrali.
Nisam se iznenadio u svojem kavezu.
U svojem sam kavezu proveo čak i nepune tri godine
vladavine Osmana, Mahmudovog tri godine mlađeg brata,

67
koji je zauzeo prijestolje kao najstariji osmanski vladar dok je
imao pedeset i pet godina, dočekavši ga nakon duge pedeset i
tri godine.
U svojem sam kavezu čuo kako je u vrijeme vladavine
Osmana narod njega smatrao odgovornim za strahovitu zimu
koja je uništila i raspuhala Dersadet 4 i zamrznula ocean.
Kako je u proljeće, nakon te zime, golema vatra koja je spalila
i pretvorila u pepeo više od pola grada, proglašena njegovim
zlodjelom, i da je naposljetku zavladala epidemija kuge koja
je nakon svih ovih katastrofa potpuno slomila narod i
zavladala njime.
I da čim je taj posušeni, nezgrapni i ružni Osman preuzeo
vlast u svoje ruke, udaljio je svirače, pjevače i plesačice iz
Harema, te da je prilikom obilaženja odaja na potplate cipela
stavljao srebrnu kuku kako bi upozorio ženski rod kojeg je
poprilično mrzio i s kojim se nikako nije htio susresti, da
dolazi.
Nisam se iznenadio u svojem kavezu.
Čuo sam da je volio hodati naokolo maskiran i da je šetao
tisućama ulica sa svojim niskim ramenima, velikim okruglim
trbuhom, odjeven u raznoraznu odjeću.
Čuo sam da je bureke, pite, kebabe, leblebije pa čak i
kreme koje bi dobio od uličnih trgovaca znao jesti na svojem
konju, i da mu je draža bila takva hrana od one raznovrsne
hrane koju su za njega pripremali u palači.
U svojem sam kavezu čuo da su oni koji su ga za vrijeme
njegovih maskiranih šetnji prepoznali, a pravili se da ga ne

4
tur. Dersaadet - Vrata sreće, jedan od naziva za grad Istanbul, (op. prev.)

68
znaju, tada počeli pričati o vrlinama licemjernog padišaha i
da bi takvima davao tek neke sitne napojnice, ne mogavši
suzdržati svoju lakomost.
Ni Mahmud niti Osman nisu imali djece.
Pričalo se da ih je moj otac skrivenim načinima dao
kastrirati za vrijeme onog dugog razdoblja u kojem ih je držao
u pritvoru, no nitko nije znao istinu, ili je nije želio saznati.
Da, svakakve priče, svakakve zgode, prolazile su kroz uska
vrata, male prozore i visoke zidove Šimširlika.
Mjesto koje se zvalo Zatvorskim paviljonom bilo je naizgled
potpuno izolirano od vanjskog svijeta, ali je isto tako
obuhvaćalo svaki zvuk tog istog svijeta...
Srećom, sada je Šimširlik prazan, iako bi trebao biti
krovom princa Selima! No ja sam vlastitom voljom smjestio
princa Selima u Odaje prijestolonasljednika, iako mu baš ne
dopuštam da izlazi van. Dopustio sam da nasljednik mojeg
pokojnog brata upozna moju samilost, preda mnom...
Želja mi je da se to doba pritvora više ukine, želja mi je da
prinčevi više ne postaju zatvorenici, i želja mi je da budem
upamćen kao vladar koji je stao na kraj takvoj patnji.

Svjetlosti mojih očiju, Gospodaru moj,

voljela bih sjesti s tobom i dugo, dugo razgovarati, poput
tvojih poznanika na koje se ugledam, poput tvojih sretnih
prijatelja za razgovor, s tvojim bih dopuštenjem sjela malo
dalje od tebe i pričala ti priče, govorila ti o tome što sam

69
vidjela kao mala od ovog svijeta i čega svega ima u daljini...
Moja priča započinje u blaženom vremenu vladanja tvojeg
brata, sultana Mustafe. Ja sam odrasla pod zaštitom i u
palači tvoje sestre sultanije Esme, kao siroče. Znam samo da
moja obitelj potječe s Balkana, i sjećam se imena moje majke
i oca, to je sve, ništa drugo mi nisu rekli, i nitko nikada nije
htio da pričam o njima. Naprotiv, poticali su me da ne
razmišljam o svojoj prošlosti i da ne razgovaram o njoj. Kada
stekneš takvo obrazovanje od malih nogu, naučiš se
poslušnosti, bespomoćnost i vrijeme prekrije tu dugu povijest
debelim pokrivačem.
Ja sam ionako dosta dugo vremena mislila da je moj život
započeo s dolaskom u palaču sultanije Esme. Primala sam
stalnu brigu obzirom da je za mene brinula članica dinastije,
misleći da ću još kao mala biti dobra za Harem u Palači, taj
uzvišeni Harem. I to prvenstveno radi svoje pameti.
Sultanija Esma uvijek je uživala veliko poštovanje. Nakon
što je po drugi put ostala udovica, uz pomoć svojeg brata
sultana Mustafe udala se za Muhsinzade Mehmed-pašu.
Vjenčali su se u onoj predivnoj palači Kadirga. Nakon toga je
njen muž odlikovan titulom velikog vezira te je na taj način
stekla bezgraničnu zemlju i bogatstvo i živjela u blagostanju.
Kako je sultanija Esma oživila četvrt Kadirga tako je i mene
opremila sa znanjem i lijepim ponašanjem. Sultanija Esma
voljela je paziti na male stvari. Jako je štovala ljepotu, pamet,
i talenat, i znala je prepoznati vrijednost. Poznavala je i tvoju
vrijednost, moj dragi vladaru...
Na taj je način, kada si ti zauzeo prijestolje, mene ponudila
Haremu.

70
 Ja sam ti bila dar za krunidbu, uz toliko drugih darova.
Bila sam još jako mlada, mislim oko četrnaest godina. No
trebalo je proći puno vremena da ti mene primijetiš...
U tvojem su me haremu ponovno školovali, naučili su me
kako da te učinim sretnim, baš kao i ostale djevojke. Kada
kažem učiniti sretnim, od nas se, naravno, ne očekuje da
našeg gospodara činimo sretnim samo u ložnici. Sve žene u
haremu moraju znati kako biti lijepe, ženstvene i predivno
odjevene, zato da ih tvoje oko i srce primijete. Pjevačice i
sviračice ne smiju učiniti niti najmanju pogrešku da bi ti
nesmetano mogao uživati u dražesnoj glazbi, a trbušne
plesačice moraju pokazati svoj talent da bi ti uživao gledajući
ih. Robinje moraju imati saznanja o puno stvari, moraju znati
čitati i pisati, razumjeti poeziju, da ti razgovori s njima ne bi
dosadili.
Služavke moraju biti spretne da bi prostor u kojem živiš
bio poput raja. Jelo i piće mora se ponuditi ceremonijalno
tako da svaka tvoja želja bude ostvarena.
Školovanje ovdje je neprocjenjivo. Stalno ponavljam da
nema strože škole od Harema. Moje glazbeno znanje
napredovalo je do savršenstva, izrađujući ukrase moje su
ruke postale jako spretne, a ples je postao i moj užitak i
sposobnost, to i sam znaš. Još uvijek se svirajući tamburin
udubim u čaroliju one jednoglasne melodije i lagane
zvonjave, i tada pronalazim sebe...
Upravo zato je moje sviranje tamburina toliko traženo.
Čitanje i pisanje naučila sam uz sultaniju, mislim da je
moj rukopis oduševio učitelje. Zelja da koristim svoje ruke i
njima prenesem svoje osjećaje oduvijek je bila skrivena u

71
meni.
Sada sam se počela baviti nečim što me oduvijek zanimalo,
izradom vrtova od papira. Koristit ću škare rukom koja
zahtijeva savršenstvo na papiru. Od sada ću pokazivati talent
za umijeće izrezivanja papira, koliko god budem mogla.
I to baš kada si ti pokazao zanimanje za promatranjem
ukrašenih slika vrta na svojim zidovima...

Čekajući u kavezu svom svojom snagom trudio sam se ne

razmišljati o tome je li mi zapisano u sudbini da postanem
vladarom osmanske zemlje, i ne puštati da mi misli odlutaju
u tom smjeru. Nažalost, za nas niti ne postoji neki drugi cilj...
Za to sam vrijeme naučio ne brojati godine.
Naučio sam i izradu luka i strijele, postao sam pravi
majstor u tome.
Prvo što sam naučio je kako pod rukom osjetiti komad
obrađenog drva javora. Zatim sam morao naučiti kako,
savršeno ga režući, drvo treba detaljno oblikovati i pretvoriti
u ubojito oružje, iako nisam imao namjeru koristiti taj
predmet da nekome okončam život. Možda sam mogao
pogoditi tek mirujuću metu, i to iz prikladne udaljenosti...
Dok sam radio koristeći osjetljivi alat i pribor za osjetljive
mjere, i drage volje žrtvujući svoje ionako preveliko slobodno
vrijeme za ovaj zahvat, osjetio sam ne samo zadovoljstvo
stvaranja takvog djela, već sam i svoje mislio udaljio od
stvarnosti...

72
 Učitelj kojeg su za mene odabrali, Džafer, žrtvovao je svoje
vrijeme da bi me naučio ovome. Iz dana u dan davao mi je
ljudske topline, omogućio mi je da osjetim zadovoljstvo
zajedničkog stvaranja. A lukovi, oni su bili tek izgovor...
Predmet koji smo zajedno stvorili udruživši snage, imao je
duboko značenje. Jednog dana u vrijeme Bajrama, kada sam
mojem dragom suputniku poklonio zrcalo ukrašeno
dijamantima kupljeno od svojeg džeparca, imao sam osjećaj
kao da je meni osobno predan taj dar.
Svi vladari čije sam sultanate doživio, uključujući moje
bratiće pa i mojeg pokojnog brata, htjeli su da se bavim
nekakvim ručnim radom, a ne znanjem. No ja sam svejedno
čitao povijesne knjige koliko sam mogao, i sâm sam se trudio
naučiti nešto iz tih povijesnih djela.
Zapravo su skrivali svijet od mene i mene od svijeta, nisu
htjeli da saznam korisne stvari, ni da se savjetujem s
učiteljima, ne znam jesu li shvatili da su mi tako slomili srce.
Čak i da jesu, bi li se barem na tren zamislili? Ni to ne želim
saznati.
Vjerojatno su pretpostavljali da neću dočekati dan kada će
uzvišeno osmansko tlo pripasti meni, nego da ću do tog dana
već odavno preseliti na ahiret. Moguće da sam i ja u to
iskreno vjerovao, nije me bilo nimalo briga.
Kada je moj brat Mustafa bio na samrtnoj postelji, kada ga
je duša polako počela napuštati, čuo sam da je rekao:
„Pustite Abdulhamida, okrunite mojeg sina Selima!“, i da je
htio da njegov sin dođe na prijestolje. Jako sam dobro to čuo,
kao da je svaka njegova riječ predstavljala ubod u moje srce!
Nažalost, njegova posljednja želja nije bila ispunjena, jer ja

73
sam bio stariji princ... Zadobio sam pravo na prijestolje time
što sam bio najstariji u našoj dinastiji.

Svjetlosti moja, vlasniku mojeg srca, moj Vladaru,

tko zna koliko djevojaka priželjkuje ulazak u tvoj Harem!
Da, budućnost ovdje može biti svijetla, žene ovdje mogu doći
do najviše pozicije za jednu ženu.
Ovo je ipak Harem Velike osmanske države, ne sliči drugim
mjestima. Poput nekakve kule je, teško je ući u njega, a izaći
još je teže.
U početku mi je haremski život teško pao, u ovom novom
svijetu nisam se osjećala mirno kao u palači tvoje voljene
sestre sultanije Esme, sada sam živjela s nepravednim
kalfama, nemilosrdnim haremskim agama, prema
nezaobilaznim pravilima.
Ovdje su se nalazile nevjerojatne žene, i nevjerojatne
ljubomore.
Ovdje su živjeli, za toleranciju uskraćeni, age djevojaka,
najmoćniji muškarci gotovo cijele palače, age koje su svi i sve
slušali.
Savršen red... I savršeno obrazovanje. Ovo je bila najbolja
škola.
Te uvijek samo jedan cilj, naravno: Ti, naše Veličanstvo,
naš plemeniti vladar.
Na kraju sam te ipak uspjela privući, ili je tako htjela

74
sudbina, reci što želiš, ali ja sam se napokon našla u
zagrljaju svojeg voljenog...
Vezala sam se za tebe. Onoliko koliko sam se nadala, ali ne
i koliko sam očekivala. Duboka praznina u meni napokon se
ispunila. Ono što sam zauzvrat dobila od tebe doista me
oduševilo, toliko duboko, neizbježno, ali i prolazno...
Da je do mene, tražila bih načina kako da ga učinim
stalnim, tako kuca moje srce. Čaroliju koja će me zagrliti,
koja će mi srce ispuniti ushitom, i koja će mi obaviti dušu.
San u kojem ću se izgubiti...
Neke djevojke bez previše truda častiš svojim
komplimentima. Da, naprimjer upoznata sam s tim da si
ludo naklonjen Nakšidil 5, svi su s tim upoznati. Nije da me to
brine, ne mogu se ja, tvoja prosta robinja, uspoređivati s
njom. Da, njeno ponašanje, i posebno kretanje kroz Harem
dovoljni su da uvećaju i istaknu njenu nadmoćnost.
Normalno da će tvoje srce kucati za nju, to je tvoje pravo...
No ipak, ljubav koju ja osjećam prema tebi ona ne može
osjećati.
Zračenje te franačke ljepotice pristigle iz daljine očaralo te.
Priča se da se ovaj dražesni cvijet od djevojke na kraju svoje
pustolovine našao u tvojem haremu, nakon što su na
Sredozemlju alžirski gusari opkolili brod u kojem se nalazila.
Gusari su odmah shvatili da će je prodati nekom cijenjenom
haremu i pazeći na nju nisu dali da joj padne vlas s glave.
Paša koji je od gusara otkupio ovu vrlo vrijednu djevojku
smatrao ju je prikladno lijepim darom dostojnim samo tebe,

5
tur. Nakşıdil - ukrasno srce. (op.prev.)

75
padišaha svijeta. Baš poput mene i ona je postala tvojim
lijepim darom.
Kad je bila primljena u Harem nisam uspjela saznati ime
koje je odbacila iako me to jako zanimalo. No njoj, zavodnici,
pristaje za nju odabrano novo ime. Ugravirana u srce,
zacrtana u srce...
Da, ona je itekako dobro znala kako da ti uđe u srce. Ili je
ona možda ukras srca? Samo ukras? Vrijedan ukras? Ne
znam što bih rekla, ali ova lukava djevojka je jedna od onih
koje prateći svoju sudbinu znaju okrenuti sreću na svoju
stranu.
Možda je to i sudbina koju ona nije nikada sebi željela, ali
Nakšidil se uspješno naučila nositi s time i napredovati...
Uostalom, opremila se i sa savršenom pričom, navodno da
potječe iz plemićke obitelji. Doduše, ne može se zanijekati da
je lijepe osobnosti, pokreta, dobrote, i elegancije. No ona
njena umišljenost, i cijelo more zapovijedi kao da je sultanija
cijelog Harema...
Bez obzira na to kakva je, teško mi je priznati da sam
ljubomorna, ali što ću kad sam iskrena...

Jako volim Vilu Bagdat. Ova jedinstvena vila koju je dao

sagraditi moj djed sultan Murat-han, taj padišah ratnik,
jedan je od najistaknutijih dijelova moje Palače. Kada bacim
pogled kroz prozor vile prema Zlatnom rogu uvijek se sjetim
istih uspomena.

76
 Zato što se ova vila nalazi na mjestu koje se spušta prema
cijelom gradu, cijelom Asitaneu 6. Gledati ovaj pogled je kao
promatrati sliku vladanja cijelom državom...
Ovo mjesto smatram i početkom novog putovanja koje je
moj život započeo nakon niza dugih, dugih godina... I
prisjećam se onih tmurnih dana...
Bilo je to usred hladne zime koja je uslijedila nakon
iznimno vrućeg ljeta.
Svoj sam život služio u sobi koja mi je bila dodijeljena u
palači Topkapi.
Zidovi s keramičkim pločicama u Šimširliku nikako se nisu
zagrijavali, ali mene nije samo obavila hladnoća zime.
Samoća.
Čak i da moje tijelo nikada nije bilo samo, još uvijek bi
samoća bila izvor hladnoće.
Dugogodišnja samoća.
Dugogodišnja hladnoća.
Kada je moj otac Ahmed-han bio prisiljen odreći se svojeg
prijestolja, i kada smo svi mi ušli među zidove ovog
nemilosrdnog kaveza u Šimširliku, ja sam bio dijete koje je
tek napunilo petu godinu.
Moj ujak sultan Mahmud-han preuzeo je vlast, i sada je on
bio Sjena Allahova na zemlji.
Razmišljao sam kako bi bilo bolje da je moj otac umro
nakon tolike slave i pažnje umjesto da je ušao u taj kavez. No

6
tur. Asitane - prag države, jedan od naziva za Istanbul. (op. prev.)

77
naravno da to mogu reći tek sada. Tada sam bio mališan koji
nije razumio što se dogodilo, tada kada sam zajedno sa
svojom majkom preselio na novo mjesto, u puno uži prostor...
Tada nisam mogao znati da ću ondje provesti toliko dugo
vremena, skoro pa cijeli život.
Nisam mogao znati da ću nakon Mahmud-hana vidjeti
trećeg Osmana pa zatim trećeg Mustafu, da ću rasti samo
između ta četiri zida, da ću između ta četiri zida dočekati
zrelost, da ću se beznadno truditi upoznati život između ta
četiri zida, da ću polako početi stariti između ta četiri zida, i
da ću misliti kako će se moj život između ta četiri zida i
okončati. Nisam mogao znati da ću naslijediti uzvišeno
osmansko prijestolje kada napunim pedesetu godinu, i da će
mi biti podaren sultanat...
I tako, jednog zimskog dana, dana za koji sam mislio da će
započeti i završiti jednako kao i drugi, pustili su me iz moje
hladne sobe, sobe u kojoj sam proveo cijeli svoj život, malene
sobe s kojom sam podijelio većinu svoje samoće.
U trenu sam se našao u sultanskim odajama.
Moj brat Mustafa-han pokleknuo je vodenoj bolesti i
preminuo... Onima koji su mi donijeli sretnu vijest potom
sam morao dati popriličnu nagradu, unatoč tome što mi je
bilo čudno primiti vijest o smrti kao sretnu vijest.
Glavni haremski aga i ostali age ubrzano su krenuli s
pripremama za svečanost okrunjenja, i sultanske odaje
priredili su za njihovog novog vlasnika. Prostrli su prekrivače
ukrašene dijamantima preko prijestolja koje se tamo nalazilo
tko zna koliko dugo, i ponovno namjestili jastuke, no ovaj put

78
sve za mene.
Činjenica da me iz kaveza došao pustiti glavni aga, koji je
za mog pritvorskog života polagao veliki trud u to da se
osjećam udobno koliko je moguće, kao i da sam na licu tog
starog age uočio lagani izraz zadovoljstva jer je bio
najodgovorniji za moje učenje umjetnosti izrade luka, dirnula
me u srce. Bio sam upoznat s time koliko je dužnost glavnog
age imala važnosti.
Moj me poznanik ponosno primio za ruku i pristojno
usmjerio prema sobi put do koje tada još nisam poznavao.
Krenuo sam prema samom zaštitnom znaku sultanata,
zahvalan što se on pravi kao da ne primjećuje moje plahe
korake.
Dvadeset i prvog dana tog smrzavajućeg mjeseca siječnja,
na veliki petak u devet sati, jedan visoki službenik počastio
me titulom dvadeset i sedmog padišaha Velike osmanske
države. Taj časni sat određen je kao sat mojeg dolaska na
prijestolje...
Sada sam napokon trebao započeti nov život.
Sad sam se napokon trebao naučiti na nov život.
Život koji je zahtijevao da budem čvrstog srca i tijela, život
koji je zahtijevao da odlučno koračam.
Život u kojem ću upoznati i okusiti slavu, bez obzira što je
ona obavijena raznoraznim brigama.

79
 „Zagledala sam se u komet,
uronila sam u noćni vrt,
pronašla sam svoj put u svjetlosti zvijezde,
nisam se izgubila“

80
 Moj dragi Padišahu, u
mojem je vrtu sada noć.
Uronila sam u dubinu tamnoplave boje koja se proteže nad
vrtom, i zamislila jedan veličanstveni komet na nebu
obojanom u onu izrazito tamnu boju noći. Taj se komet
prostire preko gotovo cijele noći.
Preko cijelog se neba prostire jedinstvena svjetlost, prema
meni, kao da ulazi u mene. Toliko je sjajna, toliko
očaravajuća. Kao da je ispunila moj svijet. Jako sam se
namučila da bih došla do papira koji ću ovdje koristiti, papir
boje i svjetlosti koji će moj komet predstavljati kako treba.
Danima sam Zumbul-agi opisivala zamišljenu boju, čak sam
ga i preklinjala. Primjerice, nisam mogla bez ružičaste i
ljubičaste, kao i zelene boje pistacije, boje dima, najtamnije
crvene i tamnoplave boje ljubice, naravno... Kad bih još sama
mogla na tržnicu, odabrati papire raznih boja... No i ovako
moram biti zahvalna, mali svjetovi koje oživljavam ovim
papirima preda mnom se otvaraju poput bezgranično širokih
svemira, iako su to vjerojatno pojmovi koje drugi nikako ne
mogu shvatiti...

81
 Svoju pustolovinu prvo započinjem maštajući o papirnatim
vrtovima, zatim izaberem papire raznih boja duge, i nakon
što ga prema želji oblikujem škarama i zalijepim, započinje
čarolija. Zatim postajem netko drugi.
Na samom rubu ovog vrta ima jedna ljubica. Sićušna
tamnoplava ljubica, lice joj je zasjenjeno neravnomjernim
valovitim linijama, glavom prema tlu kao da je naklonjena...
Pokraj nje nalazi se jedan tulipan, izrezan iz duboko crvene,
tamno crvene boje. Dno tulipana je crno, jako crno, zato što
ga je spalila vatra ljubavi. Ta ljubica i taj tulipan, to sam ja.
Kako je ono rekao jedan pjesnik:
Moj vrt od ruža grije
Moja postelja od ruža bode
Zagledala sam se u komet, uronila sam u noćni vrt,
pronašla sam svoj put u svjetlosti zvijezde, nisam se izgubila.
I još kažu da donosi nesreću, sigurno zato što nisu pronašli
nešto drugo da im donese sreću!
Kada je Džafer-aga, najviši od svih aga i aga koji je zbog
nekog razloga naklonjen meni, ugledao ovaj moj vrt nisu me
začudile njegove riječi. Navodno je komet, kada je prvi put
viđen u svijetu pogodio mjesto koje se zove Sodoma i Gomora,
a kada je drugi put viđen jedan se egipatski faraon utopio u
Crvenom moru! Kada god se nakon toga ukazao došlo bi do
čudnih događaja, strahovitih potresa, i prilično razarajućih
katastrofa...
No, ja sam u svoj noćni vrt stavila komet kojeg osjećam u
sebi. On nikada neće pasti, ostati će ondje zauvijek, kao
vezan za Kraljevstvo nebesko.

82
 Ta zvijezda predstavlja moje srce, zapaljeno srce,
neviđenog sjaja, poput same vatre, koje ne prihvaća
prolaznost. Uvijek na putu da nešto ili nekoga osvijetli. Da,
izrada takvih vrtova potpuno me rasterećuje. Svaki cvijet,
stablo, ili kamen koji dodam ima zasebno značenje... Nisam
se školovala za tako nešto, vidjela sam neke papirnate vrtove
iz tvoje riznice, ta predivna umjetnička djela vidjela sam na
jednoj kutiji s pisaćim priborom i na jednoj kutiji za nakit,
moj dragi vladaru. Ti si jednom te dvije kutije darovao svojim
dvjema pouzdanim miljenicama, ne znam sjećaš li ih se,
poznato je da neke žene odmah zaboraviš... No kako god, te
su žene bile toliko nezahvalne da nisu uvidjele pravu
vrijednost tih darova, njih bi puno više zadovoljio par
naušnica ili jedna ogrlica. I tako sam se ja dokopala tih
kutija. Binnaz i Dilpezir 7, žene koje su ugrijale tvoje srce,
razmažene djevojke čija imena ocrtavaju njihove osobnosti,
taj su put, bez previše pobune, pristale dati mi ova
umjetnička djela ukrašena nevjerojatnim trudom, i to,
naravno, u zamjenu za narukvice koje sam ja jedva nabavila.
Čim sam te kutije uzela u svoje ruke uzbuđeno sam
pregledala sjaj slika na površini, i te papirnate vrtove,
jedinstvene svjetove nastale savršenom uporabom najtanjih
škarica i trudom umjetničkog oka... Oduševljeno sam
primijetila kako je majstor koji ih je izradio nevjerojatnim
oprezom zalijepio te raznobojne papire jedan preko drugog. U
tom sam trenutku opipala svaki list od papira, svaku
savijenu granu, svaki sramežljivi cvijet. Ne kažu uzalud da su
ovakva umijeća bolja od stvarnosti! Haremski aga Zumbul

7
tur. Binnaz-umiljata, tur. Dilpezir-mila. (op.prev.)

83
primijetio je neprestano zanimanje, ushićeni polet i
nepokolebljiv trud mene, skromne robinje. Prema meni se
ionako oduvijek drugačije ponašao nego prema drugima, kao
da je od mojeg prvog dolaska shvatio da u meni leži nešto
posebno.
Naposljetku mi je učinio uslugu, nezanemarivu uslugu, i to
tako da je upotrijebio svoju moć, točnije, mislim da je zatražio
da mu se odmah isplate nekakvi dugovi. Nisam saznala kako
mu je to uspjelo, nisam niti pitala. Sve što znam je da
Zumbul-aga ne djeluje bez razmišljanja. Čim nekoga zamoli
za uslugu, zna da će odmah biti izvršena, inače je nikad ne bi
niti zatražio, zato što sve vidi i sve zna, i ima mnoge dužnike.
Još k tome nije niti očekivao uslugu zauzvrat ove koju je
meni učinio, vjerojatno je znao da takvim pružanjem ruke
čini dobro djelo. Ukratko, jednog me dana Zumbul-aga
pokrio, zagrnuo, primio za ruku i odveo u sobu na samom
ulazu u Harem. Tamo je doveo i umjetnika Mehmed-efendiju
da me poduči toj umjetnosti, i tako nekoliko puta, mirno i
potajno... Umjetnik se tada užurbano trudio objasniti sve
detalje umjetnosti od papira svojoj uzbuđenoj učenici,
pomalo beznadno. Samo da ne bi povrijedio Zumbul-agu.
Tada nije mogao zamisliti čime će sve to rezultirati. Ja sam se
žestoko prihvatila tog posla, do te mjere da sam počinjala
prije jutarnjeg namaza, za vrijeme svitanja zore, i nastavljala
u svakom slobodnom trenutku, strpljivo režući raznobojne
tanašne papire koje mi je nabavljao Zumbul-aga.
S vremenom sam postala prava majstorica Aškidil,
umjetnica od papira.
Kada su sićušni vrtovi koje sam ushićeno izradila privukli

84
pažnju nekih mojih prijateljica, miljenice su to čule pa su me
moćne žene Harema pozivale kako bi vidjele moja umjetnička
djela. No ja poneke vrtove ne želim ni s kim dijeliti. Jer su oni
zrcalo mojih snova, moja čarobna vrata...

Zumbul-aga mi je prenio da robinju zanima umjetnost od

papira. Tada sam shvatio koliko je ta djevojka posebna.
Morao sam joj nekako pomoći, a da ne bude očito. Opet uz
pomoć Zumbul-age.
Običaj je da se robinje obrazuju u raznim područjima, čak
im se omogućavaju i satovi izvan palače, ponajprije u
području glazbe. Prije nije bilo robinja koje bi se oduševile
ljepotom umjetnosti iz papira, nijedna nije niti primijetila
pravu vrijednost te umjetnosti. Ali moja Aškidil je posebna,
posebna je. Moja naklonost prema njoj nije bezrazložna.
Nema onoga što glavni haremski aga u Haremu želi učiniti
a ne može, ili ne može drugome narediti da učini, osim jedne
stvari...
Ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti tu jedinu moć koju
nam oduzmu. Upravo zbog toga smo zli, nemilosrdni i
poslušni jedino prema našem gospodaru... Može biti da se u
njegovom prisustvu, u prisustvu jedinog moćnog muškarca s
kojim smo toliko bliski, prisjećamo onoga što nam je oduzeto,
tko zna... Mučim se to shvatiti, i zato takve misli uvijek
zatomljavam. No one uvijek nađu načina da se ponovno
pojave, i to u najnezgodnije vrijeme.

85
 Kako se samo neke uspomene vežu na druge, neprestano...
Tada je prošlo tri dana otkako sam postao vlasnik
osmanske zemlje. Polako sam razgledavao Novu palaču i
trudio se shvatiti gdje i u srcu kojih zgrada sam tolike godine
živio, te istražiti palaču čiji sam gospodar postao, bez
otkrivanja svojeg oduševljenja.
Još mi ni brada nije bila narasla. Svi znaju da prinčevi u
pritvoru nemaju pravo puštati bradu.
Ipak, te je večeri stigla vijest da je u četvrti Ajvansaraj
došlo do prodornog požara. To je zlo trajalo već satima, širilo
se s kuće na kuću, ničime ga nisu uspijevali ugasiti i, prema
običaju, narod je htio da padišah reagira.
No dolazak padišaha na samo mjesto žarišta smatrao se
čudom. Veličanstvo ne dolazi na mjesto katastrofe, ne traži
rješenje požaru.
Naravno da drznici meni to nisu rekli! Samo su me na
prikladan način obavijestili da ako se pojavim ondje i
udahnem taj čađavi zrak da će jadnici koji su nastradali od
strahovitog požara u tome naći utjehu, a da će iscrpljeni
vatrogasci dobiti veći polet i snažnije krenuti u borbu s
vatrom. Pripremili su lađu i čekali moju zapovijed. Nisam ih
odbio.
Ja, koji sam desetke godina, gotovo cijeli život proveo samo
u vrtu Šimširlika, taj sam dan po prvi put prošao glavni vrt
uzduž i poprijeko da stignem do dijela Sarajburnu, u povećoj
pratnji ljudi iz palače. Svi su me spremno čekali. Izašli smo iz

86
Harema i redom krenuli na put.
Po prvi sam put koračao putem vrta koji je vodio prema
obali. Tako sam napokon iskusio ono što sam duge godine
priželjkivao, ali nikad nisam smio učiniti... Oduševljeno sam
promatrao taj očaravajući poredak ljudi koji sam jasno
razumio okrećući se oko sebe, unatoč ledenoj hladnoći tog
zimskog dana i vjetra oštrog poput noža.
Čempresi su kao i uvijek veličanstveno stajali nasuprot
nas. Kao da su stvorenja s dušom, a ne samo zelenilom,
puna tajanstvenosti... Uspravni čempresi koji se opiru
nemilosrdnoj hladnoći i žestokom vjetru svojim čvrstim
trupovima, neizostavni čuvari glavnog vrta koji se viju sve do
neba... Svo ostalo drveće stoji po strani kao da je prihvatilo
njihovu premoć.
Prije mi nije bilo suđeno naširoko provoditi vrijeme u vrtu,
a tek doći čak do ovamo... Možda sam se baš zato preplašio
te crne veličanstvenosti, tog vrta i tih čempresa.
Hodao sam prema naprijed na putu obasjanom crnim
sjenama čempresa, pod svjetlom svjetiljki. Glava mi je bila
prepuna misli, kao da se trudim oduprijeti ideji da idem u
nepoznato, a ne da se nalazim u vrtu mojeg doma kojem
pripada moja cijela palača. Zanima me kada će me takvi
strahovi napustiti.
Napokon sam stigao do lađe vezane za pristanište kod
Zlatnog roga. Ispred mene čuvari, age, iza mene čuvari, age.
Na leđima sam imao baršunasti kaftan s krznom lasice, a
preko toga voskom vodootporni kaput, da mi ne bi bilo
hladno...

87
 Age su jako pazili da mi se ni najmanja sitnica ne dogodi.
Čovjek bi pomislio da se prije nekog vremena radilo o sasvim
drugoj osobi zaboravljenoj u maloj sobi pod ključem...
Osmansko tlo ne smije ostati bez vladara...

Je li moje srce zavelo to što Aškidil nije obična djevojka?

Zašto je moje srce odabralo nju među tolikim ljepoticama?
Pri svakom slučajnom susretu s njom mučio sam se protiv te
nepoznanice koja mi steže prsa, zbog koje mi bubnjaju uši i
znoje mi se ruke, trudio sam se ne mijenjati strog izraz na
licu i izgledati još nemilosrdnije... Kad bi me pozdravila,
službeno bih pogledao kako prolazi pokraj mene, trudeći se
ostati miran.
Kako je samo neispravno biti uvjerenja da pravi muškarci
poput mene i drugih nemaju osjećaja i želja.
Ništa se ne smije pretpostaviti, ali to je neizvedivo...
Počinjem li sada, nakon toliko vremena koliko sam se
potajno opirao, podilaziti svojim instinktima i osjećajima nad
kojima sam stvorio odlučnu premoćnost, i željama koje sam
teškom mukom zatomio? I to dok je žena koju je moje srce
odabralo zaljubljena u nekog drugog. Našeg gospodara.
Zašto sam, kada smo prvi put razgovarali i kada sam
pogledao u djelo koje je izradila i do kojeg joj je očito bilo jako
stalo, počeo pričati o sasvim čudnim stvarima umjesto da ga
pohvalim? Zašto sam, kada sam vidio onaj veličanstveni
komet, sakrio svoje oduševljenje i počeo joj govoriti o nizu

88
povezanih katastrofa? Jesam li na taj način, uz pomoć daljine
koju sam smjestio među nas, pokušao bespomoćno zaštiti
samog sebe?

Kada smo preko Zlatnog roga tihim pokretima veslača

krenuli prema mjestu požara, razmišljao sam o sudbini koja
mi je nakon tolikih godina na ovaj način omogućila da
izađem iz palače Topkapi...
Svi znaju da većinu požara koji zapale i razore cijeli grad
postavljaju ili janjičari ili oporbeni paše kako bi Palači
prenijeli svoje zahtjeve za haračom ili obznanili
nezadovoljstvo. To se oduvijek govorilo, to se oduvijek znalo...
Stoga do danas nitko nije pronašao rješenje za to, iako su
navodno svaki put vatrogasni odredi radili svoj posao!
Uz pomoć spretnih, jakih ruku veslača krenuli smo prema
četvrti Ajvansaraj gotovo leteći na vodi, a kada smo se
približili pristaništu na obali Zlatnog roga vatra je osvijetlila
cijelo nebo, do te mjere da bi neki promatrač pomislio kako
se radi o vatrometu koji je obavio svaku stranu! Više nije bilo
potrebe za svjetiljkama.
Izašao sam iz lađe uz pomoć aga i krenuo putem kojeg su
obavile vatrene ruke strašnog požara, uz svoju pratnju.
Postariji glavni haremski aga bio je uz mene, a čuvari oko
nas.
Aga je neprestano pokazivao na jednu skromnu kuću,
kuću koja se nalazila ne toliko daleko od požara. Prema
prvim narodnim vjerovanjima običaj je bio da vladar uđe u

89
jednu od takvih kuća, smjesti se tamo na par sati i vlastitim
čudom pohara katastrofu.
Kakogod bilo, ušao sam u kuću s agom koji je inzistirao da
je izabere, prošavši kroz vrata vrta dok su me izdaleka svojim
pogledima pratili vatrogasci. Moji su čuvari ostali vani,
nadzirući okolinu.
Bila je to pristojna kuća naspram drugih, malena, ali
očuvana. Dočekao nas je crni, postariji aga, ili sam ja
zaključio da nije mlad zbog grbe na leđima. Imao je način
govora i držanje kao i oni koji su se školovali u palači. Posjeo
nas je na široki divan, i povukao se.
Prekriženih nogu sjeo sam na široki divan smješten na
prozorima okruženoj galeriji koju je rasvjetljavalo veliko
svjetlo s tanke svijeće na zidu. Razmaknuo sam zavjese i
upustio se u promatranje na tren smirujućeg na tren
rastućeg požara koji i nije bio daleko od nas, u pratnji jecaja
naroda i međusobnih dovikivanja vatrogasaca.
Zbog nekog razloga nimalo me nije bilo strah.
Držalo me nekakvo čudno uzbuđenje koje me nije
napustilo otkako sam izašao van.
Primijetio sam da je aga koji me ovamo doveo i nepomično
stajao, izašao iz sobe. Pomislio sam da je otišao nadgledati
kako se kuha kava za mene te sam ponovno uronio u čaroliju
svjetlosti požara.
Odjednom sam primijetio da nisam sam u sobi. Taj gotovo
nečujan pokret koji netko samo može osjetiti... Tihi dah,
gotovo dah duha.

90
 Kad sam odjednom okrenuo glavu, vidio sam nešto što
nisam očekivao.
Vidio sam Ferhunde.
Moja negdašnja robinja, moja suputnica u kavezu, moja
ljubav.
Ferhunde nevinog lica, divne osobnosti i slatkog jezika.
I najvažnije od svega, majka mojeg prvog djeteta, mojeg
navodno tajnog djeteta, moje kćeri.
Moja robinja kojoj sam pomogao da pobjegne iz Palače ne
mogavši žrtvovati svoje dijete u njenoj utrobi nakon što je
ostala trudna u Šimširliku, na taj način se opirući najstrožoj
zabrani.
Žena koja je ostala na životu žrtvovanjem ljudi koji su me
voljeli i vrlo vjerojatno odlukom mojeg brata padišaha koji se
pravio kao da ne zna za nju. Robinja čiji život u palači tada
više nije bio moguć.
Žena čijoj sam se sudbini pokorio i od koje sam se
oprostio.
Ferhunde koja je mnogo toga propatila, no za čiji sam se
dobar život iz daleka i potajno namučio.
Sada sam se nalazio u kući moje žene i mojeg djeteta za
koje nisam znao gdje žive u gradu u kojem sam i sam bio
stranac, za koje mi je bilo dovoljno da obavještajnim
putevima saznam da su zdrave, i kojima sam slao pomoć od
vlastitog džeparca.
Je li nas na ovom mjestu požara spojila sama sudbina ili je
stari haremski aga imao svoje prste u tome? Mislim da nije

91
nasumično odabrao ovu kuću za moj boravak. No unatoč
svemu, to što je požar buknuo baš u ovoj okolini, i što se
dogodio nakon mojeg dolaska na prijestolje, samo ukazuje na
to da je i sudbina odigrala svoje. Pitam se bi li inače uopće
došlo do ovog sastanka, i ako da, u kojem trenu mojeg novog
života i novog oblika apsolutne moći? Ne znam.
Ferhunde je sada stajala nasuprot mene i, iako je drhtala
poput lista od uzbuđenja koje joj je predstavljalo prisustvo
veličanstva, nije izgubila smirenost i poštovanje koje je stekla
školovanjem u Palači, već je sklopila dlanove i čekala.
Raširio sam ruke, potrčala je, obgrlila mi noge, ne naručje.
I snažno zaplakala.
U jednom sam trenu zaboravio na požar.
Ustala je i samo odjednom izašla.
Sjećam se samo da su mi se usta osušila, a jezik zalijepio.
Malo kasnije je ušla u sobu držeći za ruku jednu malu,
pospanu djevojčicu, zbunjenog pogleda, odjevenu u
spavaćicu. Na tren su zastale nasuprot mene, zatim je maloj
djevojčici majka prišapnula nešto na uho i djevojčica se
približila meni te mi poljubila ruku. Njena valovita crna kosa
padala joj je na lice, preko snježno bijelog tena i rupičasto-
ružičastih obraza.
Požurio sam na noge, toliko da sam preplašio djevojčicu.
Zagrlio sam to maleno čudo.
S tim sam se osjećajem po prvi put upoznao. Osjećajem
očinstva.
Nisam je se mogao nagledati.

92
 Nekoć sam htio da se zove Ajše. Kada se rodila, poslao sam
takvu naredbu. No čim sam je ugledao bila je poput bisera,
odmah sam dodao i ime Durišehvar, padišahov biser... Da,
takvo je ime moje dijete zaslužilo.
Čak i da ne pođe za mnom u palaču, Ajše Durišehvar imat
će jako važno mjesto u mojem životu. Ako i neće koristiti
svoju titulu sultanije, imat će život kakav sultanije zaslužuju.
A što se tiče Ferhunde, iako nisam gajio jednako vatrene
osjećaje spram nje kao nekada, i ona je uskoro trebala početi
živjeti u gotovo jednakim uvjetima u kakvima žive žene u
palači, samo ne u njoj, daleko...
Ne znam kome trebam biti zahvalan na tome, požaru ili
starom agi, ali nakon toga sam se uvijek trudio biti uz narod
za vrijeme tako velikih požara, nisam time samo donosio
sreću pri gašenju vatre na mjestu događaja, već sam se
uvijek pobrinuo i za nastradale...
No više nikad nisam proživio nešto slično, hvala Bogu.

Sultanu moj, vlasniku mojeg srca,

srce mi ipak nije podnijelo tu ljubav, slomilo se, do te
mjere da sam pomislila kako njegove dijelove više nikada
neću moći spojiti, bilo za tebe, bilo za nekog drugog... Ne
znam, možda ti posjeduješ tkaninu koja štiti tvoje srce.
Možda ga toliko čvrsto drži da ga ništa ne može dotaknuti niti
proći kroz njega. Možda si ga učvrstio remenjem koje nose
ratnici na svojim zglobovima... Ti hrabri jahači muče se

93
jednim udarcem mača probiti taj remen sačinjen od trideset
slojeva niti, i na taj način pokazuju svoj talent... No znaš da
čak i to remenje ima svoje slabe točke, tanke točke koje lako
puknu. Čak i da ga nitko ne razdere, jednog će dana na
jednom mjestu puknuti, sultanu moj. Moj dah, moj životni
put, moje srce ne traže lijek, moj sultanu... Moje srce želi
nešto drugo. Želi zid na koji će se moći osloniti, i zid kojeg će
moći pogurnuti, pa čak i probati srušiti. Želi kameni zid koji
se ne može urušiti.
Pitam se, koliko si ti jak, moj gospodaru?

Prema običaju, sedmi dan nakon mojeg zasjedanja na

prijestolje upriličena je ceremonija preuzimanja mača. Ova se
veličanstvena svečanost organizirala kao način da se cijelom
narodu proglasi početak sultanata svakog osmanskog
vladara.
Preuzimanje mača.
San, svrha i cilj svakog princa.
Proglašenje glavara Velike osmanske države.
Za razliku od drugih ja nisam preuzeo mač Plemenitog
kalife Omera, već onaj našeg Časnog Poslanika, tako sam
htio, to je bila moja prva želja u početku mojeg sultanata.
Šerifzade Mehmed-efendija kojeg sam postavio za
šejhulislama 8 vlastitim mi je rukama predao mač,
najvrjedniji simbol moje vladavine...

8
tur. Şeyhülislâm - vrhovni vjerski poglavar. (op. prev.)

94
 Tada sam drugi put izašao iz Nove palače, no ovaj put je
prilika bila svečana.
Za taj sam veličanstveni dan među stvarima koje je donio
glavni garderobijer u sobu za odijevanje, odabrao crveni
kaftan podstavljen krznom od lasice. Na turban kojeg je
pripremio i donio moj sluga za odjeću pričvrstio sam ukras s
dijamantom mojeg pokojnog brata Mustafe, kojeg sam
također odabrao među mnogim nakitom poredanim ispred
mene u briljantima ukrašenoj kutiji. Ne znam zašto, ali
nisam se čudio sebi dok sam bez dvojbi i jednim treptajem
oka sve smjestio na svoje mjesto, kao da sam sve to već radio
i puno prije.
Ja sam Abdulhamid-han, sin cijenjenog sultana Ahmeda
drugog, postariji princ koji nije niti pobrojao dane u
Šimširliku, već je sada postajao dijelom povijesti.
Doveli su mojeg konja do vrata Harema.
Oko mene nalazili su se ljudi palače, ljudi palače koji se
kreću s velikim poštovanjem i oprezom, koji su me promatrali
s neizbježnim i dubokim zanimanjem trudeći se sakriti ga, i
čija je glavna dužnost da služe samo meni.
Age palače oko mene znali su da sam se trudio naučiti
jahati konja za svečanost preuzimanja mača u ovih par dana,
a najviše sam to znao ja. Moj visoki stas nije mi predstavljao
prednost pri tome.
Bio sam odlučan ne pokazati svoj strah.
I nisam.
Konj je bio visok.

95
 Njegove dlake sjajile su se od timarenja, a snježno bijela
griva bila mu je spletena.
Pokrivači za sedlo bili su ukrašeni srebrnim nitima i
nakitom. Na remenju su se nalazili briljanti, rubini, smaragd
i žad, a smaragdni kamen na zlatnom čeonom remenu kao da
je sam po sebi predstavljao sultanovu riznicu.
Toga se čak nisam sjetio niti iz dana mojeg pokojnog oca.
Tada mi ionako zbog toga što sam bio toliko malen nisu
dopuštali da jašem, već su me dovozili i odvozili u zatvorenim
kočijama.
Svojeg oca Ahmed-hana samo sam nekoliko puta vidio na
konju, na konju s nakićenim remenjem, ali davno, to se
mutno sjećanje potpuno izbrisalo iz moje glave... Sve čega se
sjećam je veličina konja i sjajno kamenje raznih boja na
uzdama koje je moj otac vladar lagano držao, kamenje koje
me zaslijepilo, pogotovo žad... Sjećam se ponosnog držanja
svojeg oca, i tek sada mi je jasno da tako može sjediti samo
onaj koji je naučen na konja.
A ja od tada pa sve do danas nisam vidio niti jednog konja,
a kamoli sjedio na njemu!
Uz pomoć molitve i konjušara nogu sam stavio na okićenu
uzengiju, uzengiju ukrašenu okruglim rubinima okruženima
velikim smaragdima i briljantima. U trenu sam uzjahao
konja, baš kako su me i naučili. Konj se lagano pomaknuo,
no bilo je očito da je bio dresiran, kao da me ljubazno
prihvatio, ili se to možda meni tako učinilo.
Za neiskusnog su padišaha odabrali konja blage naravi.
Nakon što se uvjerio da čvrsto sjedim na konju, konjušar je

96
konja lagano primio za remenje i krenuo prema naprijed.
Izašli smo kroz Vrata sreće 9, prošli smo s jednog kraja trga
palače na drugi, veličanstvenog trga zasjenjenog stoljetnim
stablima kroz koji može proći samo vlasnik ove zemlje,
osmanski vladar na svojem konju, i to sve u pratnji ovacija
ozbiljnih ljudi Palače...
Usmjerio sam svoj pogled prema Kuli pravde Imperijalnog
vijeća 10 iza tamnozelenih čempresa s moje desne strane,
poželio sam da nastavim širenje pravde od sada pa nadalje
pri sastancima Vijeća koji se održavaju ispod ove kule, kao
što je to bilo i u vrijeme mojih predaka. Stigli smo do Vrata
mira 11, srednjih vrata s kulama, i prošavši kroz pozlaćeni
prolaz počeli smo napuštati unutarnju palaču. Ove šiljaste
kule imenom Francuske kule doista i sliče na njih, moj veliki
predak Fatih Mehmed-han smatrao ih je prikladnim nakon
svoje odluke da se krene širiti prema Europi...
Sada su teška željezna vrata Francuskih kula bila
otvorena. Izašli smo na trg gdje se održavala svečanost. Znao
sam da je ovaj trg u određene dane tjedna otvoren za
publiku, iako iz godine u godine nisam dolazio na njega. Na
ovom trgu unutar Sultanskih zidina 12 čuvari sultana na
konju čekali su da mi postanu pratnja, potpuno su me
zaokružili kako bi svojeg gospodara obranili od svakog
mogućeg napada.
Jedinice koje su predstavljale janjičare spremno su čekale.

9
tur. Babüssaade, Saadet Kapısı. (op. prev.)
10
tur. Divan-ı Hümayun (op. prev.)
11
tur. Babüsselam (op. prev.)
12
tur. Suru Sultani (op. prev.)

97
Oni koji su vozili top, koji su upravljali topovima, oružari i
janjičarske snage poredali su se u dva reda. Kroz njih smo
jedva prošli. Gomila ljudi koja me opkolila na trgu bila je
veličanstvena, no svi su se držali vlastitih redova, veliki veziri,
veziri, kadije, rumelijski i anadolijski vojni suci, ulema, glavni
rizničari, ministar vanjskih poslova, zapovjednik pješadije,
zapovjednik vratara, zapovjednik čuvara, zaštitari
Imperijalnog vijeća, a iza njih dužnosnici i kušači hrane, age
palače, age za lov, vratari, konjušari...
Naposljetku smo stigli i do Imperijalnih vrata 13, u vanjski
svijet. Ne znam je li to bila prodorna zima mjeseca siječnja
koja me iz dubine protresla. Sigurno nije. Izvor mojeg
drhtanja kojeg sam se trudio sakriti nije toliko bila hladnoća
koja je prošla kroz moj crveni kaftan podstavljen krznom od
lasice, koliko novi put koji se preda mnom otvarao.
S moje desne strane ponosno je stajala Aja Sofija, s moje
lijeve strane česma za koju znam da ju je dao izgraditi moj
voljeni otac i koja je nosila njegovo ime, a preko puta mene
očaravajuća džamija koju je dao izgraditi moj pradjed sultan
Ahmed... Prošavši ispred Aja Sofije stigli smo do kamenjem
obloženog puta Divanjolu... Za mene sve novo, potpuno nove
slike, tisuće oblika koji mi privlače pogled... Zgrade o čijim
sam imenima i veličinama slušao godinama u kavezu, a koje
nikada nisam vidio, svaka ljepše umjetničko djelo od druge...
Kada sam podignuo glavu i pogledao prema Aja Sofiji,
oduševio me njen sjaj. Znao sam da je veoma stara. Vidio
sam onu predivnu kupolu i minarete, minarete koje je dao
nadodati moj djed. Trudio sam se sve odjednom upiti, tokom

13
tur. Bâbı Hümayun (op. prev.)

98
onog polaganog, ali urednog hoda prema mjestu svečanosti,
u ovom vrtu valova ljudi, osjećajući sve njihove poglede,
uzdignute glave i tijela...
Trenutak nakon toga okrenuo sam svoj pogled prema
česmi. Poznatoj česmi mog oca. Izgrađena je poput rijetkog
kamena ispred vrata palače, sa svojim izgledom potpuno
neusporedivim s bilo kojom građevinom u blizini, plavkasto
zelenom keramikom i isklesanim cvijećem, sasvim je
jedinstvena. Baš kako su mi je i opisali. Tada kada sam je po
prvi put vidio gotovo me ugušila silina uzbuđenja koju sam
osjetio.
Česma koju je ushićeno dao izgraditi sultan u vrijeme onih
sretnih dana, koju je smatrao dostojnom svog vlastitog
rukopisa na natpisu, i za koju je htio da se svatko tko pije
vođu iz nje pomoli za njega. Poput zaštitnog znaka tog doba.
Ova česma pokraj koje je moj otac prije puno godina
ponosno prošao, u tom mi se trenutku učinila kao obavijena
crninom tuge. Nisam se mogao oduprijeti osjećaju
potonulosti, pa čak i na taj blagoslovljeni dan. Putevi, palače,
džamije, medrese, turbeta... Veličanstvene građevine,
skromne građevine, raspadajuće građevine... Velike kupole,
visoki minareti, željezne rešetke, željezna vrata, šareni
prozori, zlatni polumjeseci i zvijezde...
Monumentalne fasade, razmetljive fasade, jednostavne
fasade, ukrašene fasade, raspadajuće fasade...
Uske ulice koje vođe prema glavnima, široke nadstrešnice,
ostakljene lođe na drvenim potporanjima... Ograde u kućama
naslonjenima jedna na drugu...

99
 Izlizani nogostupi...
Hladnoća kamena, toplina drva...
Tragovi pobjede prvobitne države koja se stoljećima prije
protezala sve do ovamo, uklesani u prvobitni grad, upleteni u
nevjerojatan sjaj snage zvan vrijeme.
I one ptičje kućice koje nikako da izbacim iz glave, dražesni
detalji na kućama, skloništa koja malene ptice štite od
velikih...
Slične mojoj malenoj sobi u kojoj sam godinama živio i
koju sam oduvijek smatrao bliskom sebi, gotovo da sam je
uspoređivao sa sobom...
Oko mene su se nalazili čuvari na konju. Njihovi predivni
ukrasi za turban, nalik na metle, vijorili su se. Imali su
stroge poglede, jaka tijela, bili su to nemilosrdni čuvari,
nisam se niti trudio izbrojati ih...
Sa strane su na toj hladnoći stajali ljudi koji su čekali da
vide novog padišaha Abdulhamida koji je tolike godine proveo
u pritvoru, brata bivšeg sultana Mustafe, uzvikujući „Mašala,
mašala!“, „Živio Padišah!“, „Pomogao ti Bog!“, „Živio ti i tvoja
država!“, „Budi skroman Padišahu, Bog je veći od tebe!“, i
ushićeno pljeskajući. Ti ljudi koji su odjenuli svoju najljepšu
odjeću da bi došli gledati ovaj rijedak događaj. Medu njima je
bilo i onih koji su se pokušali progurati kroz živu gomilu ljudi
i u ruke mojeg osobnog sluge ugurati svoje napisane molbe.
Na samim rubovima, u daljini, našla se i poneka žena, koja
se znatiželjno trudila baciti pogled iza svog vela...
Na ulicama je bilo i onih koji su bosih nogu lutali po ovoj

100
hladnoći, u daljini je bilo uličnih prodavača, pasa lutalica,
prljavih nakupina snijega, vodenih lokvi, blata...
Konstantinopol, grad suprotnosti...
Konstantinopol, grad snova...
Sada sam ja bio vlasnik Konstantinopola. Kao i cijele
osmanske države. Sa svim njenim sjajem i problemima.
Konstantinopol, grad nad gradovima...
Grad koji zaslužuje titulu praga države? Grad koji se
smatra središtem svijeta... Grad koji to ime zaslužuje.
Prema običaju, posjetio sam turbeta svojeg djeda sultana
Fatiha Mehmeda i sultana Ejuba, proučio sam molitve,
zamolio Stvoritelja za moć i snagu. Cijelo to vrijeme osjećajući
svu težinu onog uzvišenog mača koji mi je bio stavljen na
struk. Zlatna ručka, rubini i žad na tobolcu, i zmajeve glave
na rukohvatu, dodani u vrijeme vladavine mojeg pradjeda,
prije dva stoljeća, promijenili su čistoću ovog mača
donešenog prije mnogo stoljeća, ali ne i njegovu vrijednost...
Od kamena na mojem turbanu do mojeg mača, od remenja
na mojem konju do odjeće mojih čuvara, sigurno sam više
sjajio od blijedog zimskog sunca na nebu. Ne mogu reći da
me nije pekla savjest pri prizorima siromaštva koje sam
susreo ovom prilikom, no ja sam sada postao ogledalo Velike
osmanske države, moj sjaj bio je sjaj moje države...
Odlučio sam da se svečanost preuzimanja mača završi
putem uz more. Ukrcao sam se na sultansku lađu s tri
svjetiljke na pristaništu Bostan u četvrti Ejup. U mojoj su se
pratnji još uvijek nalazili oružari, sluge i konjušari. Kormilom
je upravljao zapovjednik pomorskih snaga. Glavni haremski

101
aga i aga vrata ukrcali su se na lađu iza moje, a veliki vezir,
ostali veziri, vojni suci i aga janjičara dočekali su me na
pristaništu moje palače. Stigli su tamo prije mene i čekali. S
desne me strane primio veliki vezir, a s lijeve haremski aga
koji je iz svoje lađe došao na moju kako bi mi pomogli da se
iskrcam. Opet sam se nalazio u svojoj palači, u svojem domu.
Kao vladar s mačem na struku, kao dvadeset i sedmi padišah
Osmanlija...
Na mojem povratku na ulazu u Harem, primijetio sam da
su putevi kojima sam prema običaju morao proći, ukrašeni
rijetkim šalovima. Hodao sam preko njih i ušao u vladareve
odaje. Oprezno sam hodao preko njih, tih šalova koji su
mojim koracima dobili na vrijednosti, jer će ih kasnije drugi
skupiti, narezati na komade i podijeliti haremskim agama i
naoružanim stražarima.
S druge pak strane, šteta, šteta što pri svojem sjedanju na
prijestolje ja prvi nisam svojim vojnicima dao bakšiš
okrunjenja, jer je rat s Rusijom koji je započeo u vrijeme
mojeg brata još uvijek trajao te u riznici nije bilo novaca, već
gubitaka...
Nisam htio da me se po tome pamti, kao vladara koji svoje
vojnike uskraćuje za bakšiš, no nije bilo drugog izbora jer ovo
doba nije bilo doba slave.
Ipak, gajio sam odlučne i ushićene ambicije da učinim svoj
narod sretnim... Moj najdraži uzvik postao je: „Neka bude
Božja zapovijed!“, jer sam ga toliko puta čuo. Kada sam
preuzeo prijestolje, trudio sam se da na trgovima i ulicama
Konstantinopola uzvikivači odjekuju povicima: „Država i
narod pripadaju sultanu Abdulhamidu!“...

102
 Zumbul-aga... Jedan je od mnogih aga koji služi u
Haremu... Ali je i netko koga sam izdvojio od svih ostalih,
jedini takve vrste. No on nije jedan od onih heroja s tužnom
pričom. Činjenica da njegova inteligencija daleko nadmašuje
onu ostalih eunuha i da se unatoč tome ne voli hvaliti, bosti
druge i brbljati naokolo, no da ipak posjeduje sposobnost da
mi odgovori kako treba na svaku moju riječ, u mojim ga
očima, pa i unutar Harema, čini sasvim drukčijim...
Dobro da sam tog čovjeka iskoristio kako bi ostvario
Aškidilinu želju i pretvorio njenu zanimaciju za umijeće
papira u nešto što sama može izraditi. Moja Aškidil, jedina
bol mojeg srca, takvim si je poslom osim toga osigurala
privilegirano mjesto, sve uz njegovu pomoć.
U Zumbul-agu uvijek imam pouzdanja, da. Jedino, ne
znam zašto, ali kada ga pogledam u oči imam osjećaj kao da
se susrećem s nekakvim problemom, njegove izbočene i
gotovo uvijek mokre, tamno crne oči sjajnog pogleda ne
otkrivaju mi njegovu tajnu. No tada ionako nemam vremena
detaljno popričati s njim zato što moram narediti hrpu
poslova, i zato sto razni zadaci i brige u mojoj glavi
neprestano love jedna drugu. Uglavnom, on je haremski aga
koji služi na palači osmanskog vladara, u haremu osmanskog
vladara... Kad bi se svi eunusi smatrali jednakima, on bi bio
samo jedan od mnogih... Poput bijelih eunuha. Eunuha bijele
kože. Onih eunuha kojima nije jedina dužnost služiti
padišaha izbjegavajući ženske poglede, onih koji se ne
smatraju opasnima u slučaju da se njihova crna lica
susretnu sa ženskima...

103
 Dobro, poput mene? Ne... To nije moguće... Ne, ne smijem
se odjednom vratiti na sebe, ja sam ipak drukčiji od svih...
Doista, o čemu razmišlja ovaj Zumbul-aga? Što se sve
mota po njegovoj sitnoj glavi na dugom vratu koji se vije iz
njegovih uskih, pognutih ramena.
Poprilično je star, ili se možda takvim čini, kolikogod se
trudio sakriti godine svojom okretnošću. Pitam se, da li i u
njegovoj glavi, kao u mojoj, vlada kaos pun proturječitosti,
napuhan strahovima? Da li se, kao i kod većine nas, iza
baršunaste zavjese koja odvaja njegov vanjski svijet od
privatnog, onog koji samo njemu pripada, iza njegovog
opuštenog, mirnog izgleda, skriva vulkan, ili je taj Zumbul u
potpunosti prihvatio svoju dužnost i pomirio se s njom? Je li
poput njega i njegova duša poprimila osobnost imena tog
cvijeta koje mu sasvim pristaje? Ima li taj cvijet lijepog
mirisa, lijepe boje i lijepog izgleda želju liječiti? Je li moguće
preuzeti na leđa teret ovog imena koje se prema običaju da je
eunusima miljenicima?
Ima li uopće pravo izbora?
Može biti da je bez previše pitanja prihvatio sudbinu koja
mu je dodijeljena, zahvalan na svojem životu nakon što su
neki od njegovih suputnika na tom putu preminuli. Kao i
drugi, uvidio je svoj interes da nastavi život pomoću
nedostatka na svojem tijelu, na vrlo posebnom mjestu, u
palači padišaha...
Sa svojim glasom koji je ostao dječački zbog toga što je kao
malen postao eunuh, glasom koji se doima kao da pjevuši
zato što je toliko mekan, oduvijek je bio uspješan u
uspostavljanju poslušnosti, iako taj glas posjeduje prirodnu

104
pristojnost, i savršen je u ostvarivanju govora koji ne
prihvaća prigovor. Zbog toga ga se haremske žene na jedan
čudan način klone, on ionako nije previše blizak ni s kim...
Među svim haremskim agama on je vjerojatno najružniji,
iako su svi oni daleko od šarmantnih, već samo prihvatljivi...
Ionako se nitko ne trudi otkriti ljepotu iza tog crnila, kako
dođe tako i prođe.
Zumbul-aga svoje sugovornike šokira sa svojim
neprestanim izrazom ljutnje, ne samo radi svojih kostima,
izbočenih obraza koje njegova crna koža kao da se muči da
prekrije, sitnih očiju poprilično udaljenih jedno od drugog,
mnogih rupica na nosu koje kao da čine jednu rupu greškom
otvorenu na njegovom širokom licu, već i radi svoje donje
usne koja svojom debljinom gotovo pokriva njegovu bradu i
koju njegova gornja usna, iskrivljena prema naprijed, nikako
da prekrije... I tu karakteristiku bezobzirno koristi kao svoje
oružje pri svojim zapovijedima, djevojke se ne usude
provocirati ga, zato što znaju da mi je blizak...
Svoju prosijedu kosu vrlo često šiša. Ne radi se o kosi za
koju pretpostavljam da sijedi ispod njegovog turbana, već o
njegovom slojevitom zatiljku koji se svako toliko vidi kada se
nakloni svojem gospodaru...
Iako mu ništa ne promiče dok tiho brza u tami Harema s
jednog kraja na drugi, nogama dugim u usporedbi s njegovim
vratom, i licem koje ne mari za svoje debeljuškasto truplo,
Zumbul-aga otkriva samo ono što smatra prikladnim, neka
saznanja čuva za sebe, kako bi se u slobodno vrijeme
posavjetovao sa mnom...
Znam, pametan je i častan, i zato je od početka pokazao

105
zanimanje za Aškidil, a da mu ja nisam ništa rekao...
Na taj način prijateljstvo koje se s vremenom razvilo među
njima grije mi dušu, daje mi određenu sigurnost, i utjehu,
teško je to objasniti...

Bila je to godina smrti u Šimširliku, jedan od događaja koji

mi se najdublje urezao u sjećanje...
Bilo je to vrijeme konačnih odvojenosti.
Te je godine broj trupala koja su bila otpravljena iz raznih
soba zidova tuge zlokobnog paviljona Šimširlik smještenog
unutar palače Topkapi, i koja su izašla kroz Vrata smrti
Harema, bilo gotovo nemoguće pobrojati.
Mislim da je tada prošlo dvije godine otkako su me zatvorili
u Šimširlik, dosta toga sam već shvaćao, i sigurno su me
proživljene poteškoće natjerale da ranije sazrijem.
Prvo nas je zauvijek napustila sultanija Emetullah Banu, i
to zbog nerazjašnjene bolesti, može biti da je bilo od tuge...
Sultanija Emetullah Banu imala je četrdeset i sedam godina,
nikada se nije razdvajala od mog oca padišaha, sultana
Ahmed-hana, i uvijek je bila i ostala njegova prva žena.
Iskreno, i ja sam je volio, bila je drukčija od ostalih žena u
Haremu. Nije znala što je ljubomora, jedina joj je želja bila
vidjeti moga oca sretnog, a jedina utjeha vidjeti ga
nasmijanog, žena koja se oko sebe trudila, širiti dobrotu...
No srećom, ovako nikada nije saznala za težak odlazak
svoje kćeri, sultanije Fatme, ubrzo nakon nje same, najdraže

106
Ahmed-hanove kćeri, moje starije sestre po mlijeku koja više
nije mogla trpiti tu bol. Ona ozloglašena buna, kada je
buknula ona ozloglašena buna pod vodstvom nitkova
imenom Patrona Halil, njenom je mužu Velikom veziru
Ibrahim-paši odsječena glava te je izdržala samo dvije godine
nakon toga i naposlijetku umrla od tuge, još vrlo mlada,
imala je tek dvadeset i osam godina...
Pa zatim sultanija Ummugulsum, druga kćer koju je moj
otac volio i pazio. Tih smo dana primili obavijest i o njenoj
smrti.
Kao da je iznad onih nemoćnih u sultanatu vladala kletva.
Za mene je, pak, najveća ili jedina bol bila gubitak moje
drage majke, Rabije Šermi-hanume. Jedna od žena koju je
moj otac najviše volio, ljepotica nad ljepoticama, čarobna
sultanija Šermi... Po meni najsuosjećajnija i najmilija žena.
Ona koja mi je nesebično davala svoju ljubav, grijala mi srce,
čvrsto me zagrlivši umirila moje noćne more, i koja me mirno
tješila kada bih se ja uzrujao... Kad god se prisjetim ovih
dana i pomislim kako nikada neće uživati titulu sultanije
majke, srce me zaboli.
Nakon toga sam se gotovo očajnički počeo bojati vezanja za
ljude i gubitka istih, i taj me osjećaj nije nikada napustio.
Moj brat Mustafa i ja, jedan za drugim, ostali smo siročad.
Molili smo se za naše majke u razmaku od samo jednog
tjedna, plakali, ja sam imao sedam godina, a on petnaest. U
to je vrijeme njegov brat princ Sulejman još bio živ. Mustafina
majka, sultanija Mihrišah, također je bila jedna od
najčarobnijih i najvrijednijih žena mojeg oca. Jedna od mojih
mutnih uspomena je i ta da se nikako nije sviđala mojoj

107
majci...
Nakon toga mi je uvijek bilo zanimljivo što je nosila isto
ime kao i majka Mustafine prve žene...
Iste smo godine primili još dvije obavijesti o smrti:
francuski izaslanik mojeg oca Jirmisekiz Čelebi Mehmed-
efendija umro je na Cipru u izgonu. Dok je Ahmed-han
nakon njegove smrti sve proklinjao, primio je još veći udarac,
i to ubrzo nakon toga. Kada je saznao da je njegov slikar
Levni, veličanstveni slikar tog veličanstvenog doba, zauvijek
napustio ovdašnji svijet nije mi bilo jasno zašto je moj otac
bio toliko očajan, i zbunio sam se kad sam vidio kolika ga je
tuga obuzela. No sada kad razmislim, moje duboko
zanimanje za slike i uživanje u umjetnosti mora da sam
naslijedio od njega. Jedina lijepa uspomena iz tog tmurnog
doba koje se sjećam bila je jedna stara knjiga koju je moj
otac, uz tisuće zamolbi, uspio nagovoriti padišaha da mu je
kupi. Kao i to da mi ju je pokazao. Bilo je to djelo koje je
sadržavalo Levnijeve slike, rukopis Surnamei Vehbi 14. Moj
otac Ahmed-han danima je vrtio stranice ove knjige trudeći
se utješiti se uspomenama i ljepotama starih dana koje je
svojim kistom oživio Levni. Stalno sam se trudio zaboraviti
ovu zlokobnu godinu, no nisam je mogao zaboraviti jer mi je
toliko promijenila život, od sada sam bio bez majke...

Moje uzvišeno Veličanstvo, moj daleki ljubavniče,

14
Djelo u kojem su uz pratnju slika opisane važnije svečanosti
Osmanskog Carstva. (op. prev.)

108
 moje tijelo zadrhti pri vjetru koji možda ni na kog drugog
ne bi djelovao, baš kao i najlakši list onog nježnog bagrema.
Zato ono stablo bagrema preko puta mojeg prozora ima
posebno mjesto u mojem srcu. Bagrem čije lišće drhti čak i
kada lišće drugih stabala nepomično miruje... Baš poput
drhtavog srca.
Kada se prepustim takvim mislima, zamišljam kao da sam
ja sama to stablo bagrema, stablo u koje se gleda samo u
proljeće kada ono urodi svojim cvjetovima predivnog mirisa,
predivne boje i tanke stapke, koji opadaju pri dodiru. Stablo
koje kao da biva kažnjeno kada mu svaki povjetarac raznese i
pomete cvjetove. Stablo kojeg ljudi ubrzo zaborave radi
trenutačne prolaznosti njegovih cvjetova, a kojeg se možda
svako toliko prisjete zahvalni na sjeni koju im pruža. Stablo
koje ne može nikamo, čak i da hoće.
Moj korijen nije pričvršćen za zemlju, no moje ruke su
vezane kao i to stablo bagrema. Ja samo mogu maštati o
vanjskom svijetu. I baš kao i grane bagrema svojim trnjem
zaprepastim onoga tko mi se pokuša previše približiti. Tada
poželim da me tuga potpuno izmori, dođe mi da se izgubim u
tuzi i odem...

Stavivši svoje ruke na koljena, padišah je usmjerio pogled

na slikara. Sjedi na zlatnom prijestolju za Bajram. To se zove
„pozirati“!
Opet sam gotovo neprimjetan. Trudeći se da ga ne
uznemirim svojim disanjem, nalazim se pokraj njega, blizu

109
njega. Baš kako je on zahtijevao. Baš kako si je od samog
početka zamislio kada me primio k sebi uz onaj grozni uvjet.
Njegov kaput, kaftan preklopljenog ovratnika s krznom,
ovog je puta zelen, nije sultanove najdraže boje, crvene. No
njegov krzneni prsluk crn je kao i uvijek. Običaj je da sultani
poziraju slikarima. Ne zato što su već naučeni na to, već zato
što su takvi novi bogohulni običaji tek počeli stizati u palaču.
Kakvih li samo vremena! Osoba koja će gledati ove slike želi
vidjeti nešto privlačno na sultanovom dugom i obješenom
licu, želi, ali to nije lako, osim ako traži nekakav smisao... Pa
ako je već tako, zašto odbija da mu lice na napetom platnu
izgleda živo? Samo će povećati svoju ružnoću i ostaviti je iza
sebe, za daleku budućnost... Čudne li želje. Ima jedna osoba
koja je zaljubljena u to ružno lice, ali uistinu zaljubljena.
Aškidil.
Moja Aškidil.
Naš je gospodar zbog nekog razloga odmah ozbiljno shvatio
njenu želju koju je izrekla jednom, samo jednom. Da mu se
njena želja nije sviđala, ne bi joj je ostvario...
Sve je to bilo zapisano u onom jednom pismu koje je
Aškidil napisala i poslala padišahu, vidio sam to vlastitim
očima. Druga pisma ionako nema namjere slati. Aškidil je u
tom jednom pismu poželjela padišahovu sliku, ali sliku
oslikanu na moderan način... Ne sliku na papiru poput onih
starih, niti sliku koju će poslije sakriti, već sliku od uljnih
boja koja se može uokviriti i, ako to poželi, objesiti na zid.
Prije nje nije nitko, a pogotovo ne žena, zatražio tako nešto od
njega. Abdulhamid-han ostao je osupnut. Ta žena ga je
ionako pri njihovom prvom susretu strašno očarala.

110
 Moj ljubljeni Sultanu,
ušla sam u vrt, samo moj vrt. Progurala sam se kroz dva
tanka grma koji kao da mi pokazuju put, lagano se šireći na
dvije strane. Odjednom sam se pronašla u sjenovitom kutku.
Iz blizine su dolazili zvukovi galeba, more je sigurno blizu.
Miris algi prodire uz lagani povjetarac. Ne žurim se. Ovaj
miris, ovaj vjetar, ovi zvukovi, ove sjene, ove boje, sve je to
sloboda. Sloboda čiju vrijednost oni koji je posjeduju ne
poznaju, a oni koji je ne posjeduju smatraju neprocjenjivom.
Hodam naprijed, uživajući u lišću i tankim granama koji mi
zapinju za kosu. Hodam nasumično. Cvijeće i lišće u ovom
vrtu ne sliči na ono na keramičkim pločicama kojima su
ukrašeni zidovi palače.
U mojim je očima lišće na keramici poput mekih bodeža,
baš kao tekući bodeži koji nikada neće postati stvarni, lišće
koje dok se vijori nesmetano probada jedno drugo, ali i lišće
koje zbog sjajne površine na koju je osuđeno nikada neće
moći postati dijelom pravog svijeta... Lišće koje određuje
tamna boja na rubu, koje se izvija neočekivanim pokretima,
koje se pretvori u rep zamišljene ptice čim se stanji... Ili lišće
koje je raspoređeno nevjerojatnim redom, kojeg niti najjači
vjetar ne može pomaknuti... Lišće obojano u nezemaljske boje
svijeta u kojem će se jednog dana njihova ljepota ovjekovječiti
i protezati do beskraja...
I predivno, očaravajuće cvijeće koje to lišće rađa. Da,
ponekad razmišljam o tome zašto ta savršena i bezgrešna
ljepota na keramici, u mojoj duši, mojoj duši koja ne voli
ograničenja, budi toliki nemir. Cvjetovi boja koje ne blijede,

111
savršenih oblika koji zbog svoje nepromijenjivosti izazivaju
ljubomoru, uvijek savršeni cvjetovi. Ali opet, cvjetovi sjaja
koji je osuđen na jednoličnost širine i veličine, određen
neizbrisivom crtom te jednoličnosti, i koji svejedno ublažava
tu neizbježnu manu...
Cvjetovi mojeg srca pak, cvjetovi su koji se otvaraju kao
pupoljci, i ubrzo venu... No na mjestu svakog uvenulog
cvijeta izlazi jedan novi.
Nikada se ne zasitim provođenja vremena u ovom vrtu.

Njegov pradjed, veliki sultan Fatih Mehmed-han prvi je dao

napraviti svoju sliku, to je moj gospodar i čuo. Taj
veličanstveni vladar, osvajač Konstantinopola, nije bio
zainteresiran niti znatiželjan za mnoge stvari. Nitko nije znao
je li on uistinu tako pozirao onom venecijanskom slikaru, to
je bila tajna više stoljeća. No sigurno je da mu se slika
sviđala. Baš kao i napuhane slike francuskih vladara, na
svojoj se slici drži i ponosnije i bahatije od njih, pod
ukrašenim lukom, i primjerima tri francuske krune s obje
strane...
Povjesničari su tu priču prenijeli mojem gospodaru, a on
mi ju je baš tako prepričao. No gdje se ta slika nalazi nitko ne
zna. Bilo je priča, naravno, jedan padišahov dopisnik ispričao
mu je da se slika nije sviđala njegovom sinu sultanu Bajazidu
i da je jako dugo razmišljao kako da se riješi te slike tako
pažljivo naslikane na platnu. Taj je to čuo od svojih predaka,
a oni pak od drugih. No to nigdje nije zapisano ni

112
registrirano. Mora da je Bajazid-han, koji nije odobravao da
slika njegovog oca visi na zidu, to veličanstveno djelo poslao
nekamo daleko, navodno kao dar, i to davno. Na taj se način
Bajazid-han riješio slike svojeg oca, naslikane uljnim bojama,
ponosne slike ukrašene krunama s dvije strane, no nije dirao
one slike naslikane na papiru. Slike koje stoje u spisima i
koje predstavljaju njegovog oca u punom sjaju, očuvale su
se... Nakon njega više se nitko nije mogao protiviti toj želji,
želji osmanskih vladara da prenesu svoja lica na papir...
Dragocjeni listovi minijatura bili su ih puni. Nasljednici
osmanske dinastije, slijedeći jedan drugog, bili su preneseni
na te papire, kao i njihove osobnosti. A sada je, čini se, opet
došlo doba uljanih slika, i to kakvih. Strašno velikih, strašno
visokih.
I bivši sultan Mustafa-han volio je gledati i promatrati
samog sebe na tim velikim slikama... Kažu da je dao zidove
svoje sobe obložiti čvrstom keramikom kako bi objesio svoju
sliku na njih, i da ju je objesio ne mareći za ono što su mu
drugi govorili. Baš kao što je to bilo i u europskim
palačama...

Moja svjetlosti, moja vodo, moj dahu,

moliti se za nekoga, preklinjati za njegovo nepovratno
dobro, najbolji je znak ljubavi prema njemu. To mogu
razumijeti samo oni koji su to proživjeti... Ja se Stvoritelju
molim za tebe, preklinjem ga da te čuva, moj padišahu. Kao
da mi duša ne stane u tijelo, kao da duša sili moje tijelo,

113
gotovo ga napada, i zato ni na kojem mjestu ne mogu pronaći
mir. Stalno sam u nekakvom iščekivanju, ali što to
očekujem? U meni, duboko u meni, postoji neka galama i
strka koju samo ja čujem... Ako to ne zapišem, bit će mi gore,
pa zato neprestano pišem. A ti, ti se neprestano slikaš. Zato
da ne dopustiš da te drugi zaborave, ili zato da se možeš
pokazati onakvim kakvim se želiš vidjeti... Ili možda to radiš
da bi pobijedio strah od smrti? Na kraju sam zaželjela da i
meni daš napraviti jednu sliku, uvjerena sam da ću ja jedina
drhtati nad njom. Jako sam se čudno osjećala kada sam ti
napisala ono kratko pismo u kojem sam zatražila tvoju sliku i
poslala ti ga uz pomoć Zumbul-age, mojeg jedinog prijatelja u
Haremu. Vjerojatno zato što sam ti prije napisala tolika
pisma, ali ih nisam poslala... Pisma koja nisam imala
namjere slati njihovom vlasniku... No kao da ih ipak netko
čita. Ne ti. Uostalom, da ih ti pročitaš, nestalo bi čarolije, sve
bi se promijenilo, to ne želim. Ovo čudno iščekivanje, ova
čudna čežnja, oni me hrane, oni me potiču na pisanje.
Neću plakati, iako mi jako nedostaješ. Neću se prepustiti
tmini jada.

Sultan Abdulhamid-han, baš kao i njegov brat Mustafa-

han, uživa u gledanju svojeg lica na platnu i poželio je
uvećati broj uljanih slika. Sa mnom se savjetovao oko toga,
sa svojim najpouzdanijim slugom... Nikog drugog nije
smatrao prikladnim da s njim tako iskreno podijeli svoju
želju.

114
 A ja sam ga ohrabrio, skromno.
Da, lice ovog čovjeka mora ostati prisutno u svijetu, čak i
kada njegovo tijelo ode. Lice čovjeka koji je promijenio moj
život. Čovjeka koji mi je nešto ponudio i time zacrtao
nevjerojatan put u moju sudbinu... Čovjeka koji mi je dao
sve, bogatstvo, snagu, moć i prijateljstvo, ali i zauzvrat
zatražio onu paklenu žrtvu. I čovjeka kojeg sam poslušao...
Unatoč tome što uvijek nađem tisuće izgovora da bih
objasnio tu poslušnost.
Ukratko, lice čovjeka koji je moj život pretvorio u nešto
novo i pakleno, umotano u raj.
To je čovjek koji me pri svojem preuzimanju osmanskog
prijestolja nije htio izgubiti te mi je time ponudio pristup u
svoje privatne odaje, a zauzvrat te navodne časti i privilegije,
usmjerio me na put bez povratka. Čovjek kojeg volim što ga
mrzim, i kojeg mrzim što ga volim. Oni koji služe u privatnim
odajama, koji su najbliži vladaru, koji mu nude tajne usluge,
uživaju veću čast od drugih. Jesam li ja pristao na to jer
nisam mogao odoljeti privlačnosti te nadmoći, ili je to velika
cijena bliskosti koju osjećam prema sultanu? Nije moguće
točno znati! Taj će mi se problem do vječnosti motati po
mislima, sigurno...
Sve dok njegovo lice ne bude prisutno na raznim
površinama, od stranica knjiga obojanih starim bojama do
napetih vrećevina obojanih onom mirisnom tvari zvanom
uljna boja...
Čak i ako to ne priznam samom sebi, privukla me ideja da
se pokaže lice ovog čovjeka, ovog padišaha kojeg je Stvoritelj
učinio toliko dalekim od ljepote.

115
 Svijet mora posvjedočiti toj čudnoj ružnoći, kao i ljepoti i
dobroti unutar nje. Pitam se, je li me potaknuo san da i sam,
samo jednom, dam napraviti vlastiti sliku, ne znam. Možda
sam ga podržao s namjerom da jednog dana ljudi koji će
promatrati te dvije slike jednu pokraj druge, nakon mnogo
godina, uspoređujući nas dođu do neizbježnog zaključka da
moje lijepo lice uz njegovo ružno lice izgleda još ljepše, ne
znam. Koji god bio razlog, moj gospodar je dao napraviti
mnoge slike.
Francuski majstori slikari dolazili su naslikati lice vladara i
nazivali to portretom. S druge su pak strane i naši majstori
slikali njegovo lice na papir, jedan drukčiji od drugog.
Majstor Refail, slikar palače koji je izradio mnoga djela
tijekom sultanata bivšeg padišaha, sada nije mogao stizati
sve vladareve narudžbe. Na nekim je slikama sultan sjedio na
prijestolju, na nekima se vidio samo do ramena, a na nekima
je sjedio prekriženih nogu, udobno smješten na divan.
Da, i oni koji ga vide nakon mnogo godina prepoznat će ga,
znat će kakav je bio. Povijest ga neće samo tako odbaciti,
neće samo tako uništiti sjećanje na njega. Ono što je na
njegovom licu privlačilo pažnju bile su njegove poput ugljena
crne, debele obrve u obliku luka. Njegovo široko čelo i obrve
smještene dosta visoko iznad očiju, do te mjere da mu lice
izgleda stalno zbunjeno zbog neuobičajene daljine između
oka i obrve. Dug nos, obrazi, i brada, potpuno prekriveni
crnom bradom. A njegove usne koje među tom gustom
bradom izgledaju poput crvenih rana, nikako da se uspiju
nasmijati. Lice daleko od privlačnog. No onaj duboki pogled
sve ih zasjenjuje. Na njemu se smjestila tolika tuga da se čini

116
kao da su sve tajne i brige velikog carstva pronašle svoje
mjesto u tim crnim očima, očima napola prekrivenim širokim
kapcima. Ostalo kao da je odraz tmine koja ga je prodrmala
do srži, tmine dugog zatvorskog života ispunjenog
strahovima, koji kao da neprestano drhti najzloćudnijim
sjećanjima.
Tu je i izraz koji se čudi svijetu, gotovo bespomoćno...
Moja je pak bespomoćnost druge vrste, vjerojatno...

Moj uzvišeni vladaru,

koje li sreće! Rođenje tvojeg zadnjeg sina ponovno se
svečano proslavilo, iako ne koliko i rođenje tvojeg prvog sina,
rekao si da nema potrebe za ludovanjem. Razumijem te. To je
tvoj drugi sin sa sultanijom Nakšidil, prvi je preminuo jako
malen od velikih boginja, i to te jako rastužilo.
Gatare su rekle kako će ovaj princ kojem si dao ime
Mahmud imati puno sreće u životu, da će u budućnosti sjesti
na prijestolje kao savršen vladar i da će odlučno služiti
osmansku državu. Ti mi se činiš kao da nemaš povjerenja u
gatare, ali znam da ih ponekad potajno pitaš za stvari koje te
jako zanimaju. To mi je prenio Zumbul-aga.
Nekako sam našla načina i vidjela tvojeg sinčića... Ne znam
zašto, ali imam osjećaj da će ovo dijete imati posebno mjesto
među tvojom drugom djecom.
Broj robinja koje se motaju oko Nakšidil, tvoje cijenjene
žene koja ne može bez svojih hirova, velik je. I stvarno su

117
nevjerojatne, sigurno će se okoristiti time što su dodijeljene
padišahovoj najvrjednijoj ženi. Bilo kako bilo, jedna od njih
jako mi je bliska prijateljica, odvela me do zlatne djetetove
kolijevke...
Kad sam ga ugledala, princ Mahmud se njihao u onoj
raskošnoj kolijevci o kojoj priča cijela palača. S njim je bila
dadilja, bacila je na mene nekakvu čudnu kletvu, spremna
da da svoj život štiteći dijete. A ja, ja sam samo tvoja
najobičnija robinja, iako je moje mjesto u Odaji za miljenice...
Kako da ona zna za duboku ljubav koju osjećam prema tebi,
kako da zna da mi ne bi palo ni na kraj pameti ozlijediti nešto
tvoje, pogotovo ne tvoje dijete?
Za ovu kolijevku kažu da si je dao posebno izraditi za dijete
tvoje drage žene Nakšidil, moj ljubljeni padišahu. Čula sam
da si naredio da se „Ne štedi!“, što je iznimka tvojoj štedljivoj
prirodi...
Kolijevka je doista predivna, vrijedna samo tvojeg sina.
Izrađena je od drva oraha nevjerojatnom spretnošću ruke,
obojana zlatnom bojom, prekrivena srebrnim slojevima. Na tu
su posrebrenu površinu nadodani redovi ruža od dijamanata,
smaragda i rubina, te tako veseli vrt od ruža prožima okrugle
dijelove kolijevke i širi se preko nje cijele. Jedino što
nedostaje je miris... A u njoj beba, crne kose, crnih očiju, baš
kao ti, sultanu moj. Čak i njegove obrve već sada podsjećaju
na tebe, poput luka su. Micao se pod svilenim pokrivačem
nebesko plave boje, prožetim srebrnim nitima.
Tko zna što ga sve čeka, nasljednika tvoje dinastije...

118
 Taj izraz bespomoćnosti mojeg gospodara sigurno je bio
skriven u svim onim prvim sjećanjima o kojima mi je često
govorio.
Mutno se sjeća onog kraja ljeta, uvijek kraja onog ljeta. Te
noći mjeseca rujna, kada je zahladilo, odjednom su prestali
oni čudni zvuci zavijanja koji su dolazili izvan vrtova palače.
Najviše se sjeća toga da ga je netko izvadio iz kreveta i da
se primio za majčine ruke pospano hodajući, kao i koraka
koji su se miješali jedni s drugima. U toj su ga gomili
smjestili u neku drugu sobu, sobu koju nije poznavao, jako
usku, ali opet unutar palače.
Pokraj njega su bila njegova braća, svi su plakali, mladi je
princ tek kasnije saznao zašto su plakali. Tada nikako nije
mogao znati koliko će dugo taj plač trajati. I da će mu
obuhvatiti gotovo cijeli život. Svojeg oca padišaha, velikog,
uzvišenog Ahmed-hana vidio je samo jednom kako plače...
I tame. Toga se najviše sjeća. Vječne tame.
I ja se sjećam. Kada sam već bio dio njegovog života, sve je
bilo isto, dok sam bio malen, toliko malen da se ničega prije
toga ne sjećam, bio sam tamo. A moj je gospodar već
godinama bio tamo kada su me pozvali k njemu da ga služim.
Dijete s kojim su pritvoreni prinčevi tratili vrijeme. Zbunjeno,
preplašeno, izgubljeno dijete koje se drhteći nalazi u toj
gomili i ubrzano raste, neizbježno.
Istina, kroz visoke bi prozore znale ući sunčeve zrake, a
navečer bi gorile svijeće, no u zraku kao da je stalno visio

119
nekakav mrak. Mrak koji je ušao u ljude koji su živjeli na
tom mjestu zvanom pritvor. Mrak koji su stvorili beznađe,
razočarenje, ali najviše strah... I sada naš gospodar padišah
na sebe stavlja sjajne dijamante kao da se želi riješiti tog
mraka kojeg nikako da zaboravi, mraka koji ga je obavio,
mraka koji je neprestano napadao njegove misli. Za ukras na
svojem turbanu koristi samo najrjeđe dijamante, svoju glavu
smatra vrijednom samo tih rijetkih dijamanata. Čak je i
kaftan skrojen na način da omogući Dijamantu žličara, tom
dijamantu koji je došao u riznicu prije više od jednog stoljeća,
da zasja u punom sjaju. Kad je sultan Abdulhamid dao
otvoriti riznicu svojih predaka, iz dana u dan ga je
promatrao, a jednog se dana sjetio staviti ga na glavu.
Abdulhamid-han se uvijek rado prisjeća kako je odmah dao
glavnom zlataru da oko Žličara naniže redove briljanata. Na
taj je način veliki kamen još više došao do izražaja, nakon što
su ga zaokružila dva reda briljanata. Kadgod ga stavi na
sebe, taj dijamant plijeni sve poglede. S tim se kamenom želi i
slikati kako bi svoje veličanstvo pokazao i onima koji će doći
nakon njega... Jer, nije dovoljno da tako izgleda samo na
svečanostima i ceremonijama.
Dati napraviti pojase za kaftan koji će pristajati tom sjaju
sasvim je druga muka. Kopče koje spajaju dvije strane
kaftana dao je proširiti i uvezati redove briljanata u njih,
redove koji sasvim zatvaraju dio oko prsa... A tek sjaj bodeža
zataknutog između nabora satenskog pojasa na struku, kako
će njega uljne boje ocrtati... I neravna ručka bodeža, tobolac
čija se samo prednja strana vidi potpuno je sačinjen od
briljanata. Nije lako ocrtati te nizove briljanata. Sa svim je
tim nakitom sultan toliko zasljepljujuć, kada ga čovjek na

120
tren pogleda zabole ga oči, kao da gleda u sunce. Žličara će
mnogi drugi savršeno ukrašeni turbani gledati, i oni će se
jedan za drugim raditi po narudžbi... Uljane slike, i one će se
jedna za drugom raditi po narudžbi.

Svijetlosti mojeg srca, moj Vladaru,

ja nemam djece.
Nemam tako opipljivu uspomenu na onu jednu, vatrom i
požudom ispunjenu noć u tvojoj uzvišenoj postelji.
Nemoj misliti da patim zbog toga, naprotiv, prepustila sam
se sudbini koja me tješi, nije mi suđeno. Samo mi je malo
krivo jer nisam razveselila tebe niti sebe niti sam ti omogućila
da osjetiš ponos očinstva...
Želim te pitati, zašto si svojem sinu dao ime Mahmud? Ime
sultana koji je srušio sultanat tvojeg oca... Izazivaš li na taj
način? Dao si to ime muškom djetetu koje je rodila žena
najbliža tebi, čije mjesto pripada duboko u tvojem srcu.
Postoji li određeni razlog zašto si smatrao vrijednim baš to
ime, ime padišaha kojem se tvoj otac Ahmed-han pokorio i
prepustio mu prijestolje, koji te godinama držao zatvorenim, i
natjerao te da svoje djetinjstvo i mladost provedeš u pritvoru?
To mi nije još jasno, a nisam imala prilike pitati te.
Svojem si sinu također dao nadimak, Adli 15, kao da ga
pripremaš, pozivaš da bude vladar koji će utjerivati pravdu. A
to nije nešto što činiš za svako svoje dijete, nije tvoj običaj.

15
tur. adli - pravedan (op. prev.)

121
Znači da imaš posebne nade u svog sina princa Mahmuda,
Adli Mahmuda.
Želim da ti se ispune nade,. i da ako ništa drugo nakon
tvojeg nećaka Selima koji se silom trudi preuzeti prijestolje,
sultanat dođe u Mahmudove ruke.

Brige mojeg gospodara šarolike su, znam. Ponekad se

meni, svojem vjernom sluzi, povjeri. Zato je toliko i htio da
budem s njim, uz njega, onih dana kada je tek došao na
prijestolje...
Čak i ako svi misle da vladar osmanske države, onaj koji
sjedi na prijestolju i Vlada svijetom, nema briga, to je daleko
od istine. Naprotiv, moj uzvišeni vladar zna za svaki veliki
problem unutar države. Iza onog zbunjenog lica krije se
čovjek koji većinu dana provodi sam tražeći rješenja.
Znam da moj gospodar nikako ne podnosi rastrošnost...
Dok se trudi pronaći rješenje za nedostatak u državnoj
riznici, muče ga troškovi kao deset pari čizmi, deset pari
cipela, šest pari sandala, i osam pari papuča sto se svaki
mjesec za njega šiju. Ali to je običaj, uvijek je tako bilo. No
vojnik koji se sprema u rat ima puno više potrebe za tim
čizmama, i moj gospodar to osjeća. Ponekad ga obuzme tuga
zbog naroda koji nikako da nađe pšenice za kruh ili svijeća za
svjetlo. A nije dovoljno da samo naredi da se zadovolji
potreba naroda za žitom, naravno.
Moj sultan razmišlja o svim detaljima, od toga da se oni
koji dosele u Istanbul na pristaništu Uskudar vrate natrag,

122
do toga da naredi svojem zapovjedniku pomorskih snaga da
oduzme dozvole bordelima koji se predstavljaju kao
gostionice.
Iako sultan Abdulhamid zna propisati mjere štednje kojima
brani da bilo tko drugi osim samog vladara nosi kaftane
izvezenih okovratnika i rukava prožetih srebrnim nitima, kao
i odjeću koja dolazi iz Indije i Alepa, krzna lasice, risa i
hermelina, pa i to da žene na svojim cipelama imaju srebrne
kopče i posrebrene niti, dok on sam blješti hodajući, uvijek
zaključi da je to premalo da bi se osigurali javni red i
blagostanje toj gomili. Zatim mojeg gospodara obavije tuga.
Iako se priča da njegov dolazak na mjesto požara kao i sam
moj gospodar i njegova molitva uspješno gase požare, požare
za koje se kaže da ih započinju udruge janjičara kako bi
dobili svoj harač, požare koje gotovo nije moguće ugasiti do
tog magičnog trenutka, i požare koji do mnogih četvrti niti ne
dopriju, on zna da to nije istina, isto kao sto zna da su
potrebne ozbiljnije mjere kako bi njegova zemlja ponovno
postala bezbrižna.
I zato čim vidi da nema snage da sve to promijeni, postane
potpuno obeshrabren.
Puno toga ga muči, unatoč svemu.

Ponekad se vratim u prošlost i prisjetim dužnosti koje sam

vršio u miru, i to kao da mi očisti dušu, i ispuni me
svjetlošću. Pogledam oko sebe i shvatim da uz sav taj jad,
postoje stvari kojima se treba veseliti i na koje treba biti

123
ponosan, i da su one blagoslov.
Dio novčane naknade koju sam primao kao princ koji svoj
život provodi u pritvoru odvajao sam za učenje Kurana za
dušu moje voljene majke Rabije Šermi-hanume, to je tada
bilo jedino što sam mogao učiniti za nju. Poslije, kada sam
preuzeo sultanat, dao sam u njeno ime izgraditi džamiju na
obali Bospora, u četvrti Bejlerbej. Uz to sam dao izgraditi i
školu, odaju za mjerenje vremena i česmu. Tada mi je postalo
lakše jer je duša moje majke napokon bila sretna...
Ima nešto od čega sam u zadnji tren odustao i tako se
spasio od cjeloživotnog žaljenja. Još uvijek se toga često
sjetim. Kada narod dobije priliku da se približi svom
padišahu, uvijek poželi s njim podijeliti svoje primjedbe ili
molbe, na to ima i pravo. No za to postoji određeno vrijeme i
način. Zato sam uvijek jako zauzet kada izađem van na
džumu. Prema običaju, van među ljude izlazim maskiran,
čak i ako me prepoznaju ne smiju to obznaniti i još važnije,
ne smiju se usuditi uručiti mi nekakvu molbu, takav je
zakon.
I tako sam jednog dana, po prvi put zajedno sa svojim
voljenim sinom Mahmudom, stigao u četvrt Tophane da
prerušen posvjedočim veličanstvenoj svečanosti ispaljivanja
topova. Jedan skitnica približio mi se prošavši kroz ljude u
mojoj pratnji i besramno mi predao svoju molbu. Od ljutnje
sam se sav zacrvenio. Čak i sada osjećam tu ljutnju.
Ukratko, naredio sam da se izvrši zakon i da se onaj koji je
počinio to neprimjereno djelo osudi na smrt. Zaprepaštenog
su čovjeka odmah odveli. Ne znam zašto, ali poslije sam
došao k sebi i naredio mu da mi se odmah ispriča.

124
 Ne znam ima li to veze s tim što sam pročitao njegovu
molbu.
Htio je da mu pomognem da se vidi s djetetom s kojim nije
bio u vezi.

Padišahu moj, srećo moja,

ja sam se zapravo htjela zaljubiti, nemam se pravo žaliti.
Ni slučajno nemoj misliti da se svaka djevojka koja ti uđe u
zagrljaj zaljubi u tebe kao ja! Njih zanima samo i jedino to što
si ti vladar, trude se okoristiti time, zadovoljiti svoje ambicije,
naravno. A ja, meni treba ljubav, čak i ako onaj kojeg volim
ne osjeća isto, treba mi. Stvoritelj mi je podario srce da volim.
A ti si doista netko u koga se može zaljubiti. Iako ne znam
nikog drugog tako dragog, ipak to znam, štoviše sigurna sam
u to. Tražila sam ljubav, intuitivno, htjela sam je. Tragala
sam za ljubavi, ne shvaćajući što se događa. Htjela sam da
mi se srce ispuni sa svom ljubavi svijeta. Zanimalo me kakva
je to ljubav za koju sam čula iz priča, legendi i bajki. Kerem i
Asli, Varka i Gulšah, Lejla i Medžnun. Ne znam postoji li tu
negdje i moje ime. Rekao si mi da vjeruješ u čaroliju imena,
one večeri kada si me milovao u svojem zagrljaju... Dugo sam
o tome razmišljala, moj uzvišeni gospodaru. Kao da me
sudbina natjerala da dozovem ljubav, može biti da si i ti
mene zato primijetio, sigurno sam te privukla svojom
moćnom željom.
Da sam odrasla u skromnim uvjetima u kojima mislim da
sam se rodila, i da sam se takva zaljubila u siromašnog

125
seljaka, poput one ljubavi iz bajki, i to ne samo jednim
zagrljajem, već da sam stvarno doživjela ljubav, umjesto da
se ovako borim sa čežnjom ...Bi li mi tada duša bila
zadovoljena? Bi li tada to bogatstvo u mojem srcu jednako
inspiriralo moje ruke da pišu?
Misliš li da je moguće pronaći odgovor na to?

Napokon sam naredio Zumbul-agi da ostvari ideju koja mi

se već duže vrijeme mota po mislima.
No ne smijemo žuriti.
Čim bude slobodan, mora osigurati da Aškidil ode onamo
kao da je čista slučajnost. Znači da misterija tog mjesta na
neki način drži ljude podalje.
Kako sam se samo toga sjetio, sigurno nikada neću moći
objasniti...

Dušo moja, gospodaru moj, svjetlosti mojeg života,

zašto sam toliko uporna u toj ljubavi kada mi samo donosi
bol, zašto neprestano gledam na to kao na jedini cilj u životu?
Ili me možda ta bol hrani? Bol koja me danonoćno muči.
Ako ta bol nestane iz mojeg srca, vjerojatno više neću imati
razloga živjeti...
Razmišljam o tome želim li se ja uistinu riješiti te boli?

126
 Shvatiti to zahtijeva puno snage, moj dragi padišahu, kao
da postojim zajedno s tom tugom. Tuga koju osjećam jer
znam da te beznadno volim i jer znam da ti mene ne voliš,
toliko je duboka u meni da više bez nje ne mogu živjeti, tko
zna, da mi je samo tako otmeš, vjerojatno ne bih preživjela...

Crna boja moje brade koja se sviđa nekima od mojih žena,

vrijedna je pažnje, znam.
Meni je ta brada jako važna.
Tokom svih godina koje sam proveo u Šimširliku bio sam
prisiljen uvijek se brijati. Nije bilo dozvoljeno puštati bradu! I
to mi je uvijek teško padalo. No kada je došlo vrijeme za
sultanat, i kada sam preuzevši mač zasjeo na postolje, tada
sam stekao pravo puštanje brade. Odmah sam to učinio,
šesti dan svog sultanata.
Znao sam kakva će biti, poprilično sijeda...
Imao sam pedeset godina.
Iz godine je u godinu moja crna brada rasla i uvijek je bila
potpuno obrijana. Sada je napokon postala brada nekog tko
više nije bio mlad, nemilosrdno je posijedila. To mi se već
pretvorilo u životnu ambiciju. Uvijek sam se sjećao kako je
moj otac Ahmed-han hodao po svojoj sobi u Šimširliku sijede
brade, u onim rijetkim trenucima kada bismo se vidjeli.
Nisam htio da me ljudi pamte ovakvog, i da me takvog
slikaju.
Glavnom sam haremskom agi odmah naredio da mi

127
preporuči i nabavi najbolju i najtamniju boju za bradu, bez
puno gubljenja vremena. Donio mi je naljepšu boju koja se
dobiva iz ljuske lješnjaka, iako ne znam što još stavljaju u
nju. Štogod to bilo, nedvojbeno je da je vrlo jako.
Moj brijač otvoreno je pokazao da ima sposobnosti, gotovo
je nemoguće razaznati moju bradu od crnog krzna lasice na
mojem kaftanu!

Moj uzvišeni vladaru,

ovih se dana događa nešto za što ne znam je li san ili java.
Tvoj najdraži sluga, Džafer-aga, čovjek koji se od tebe nije
odvojio još otkada si bio princ, čovjek za kojeg se kaže da je
promijenio svoj život samo da bi ti bio najbliži, da bi ti bio
blizu. Drukčiji je od ostalih aga, i sam znaš. Budući da je
mulat, svojim tamnim tenom i sivoplavim očima, ali
ponajprije svojim ponosnim držanjem, privlači pažnju svih
žena u Haremu, i gotovo sve zaborave da je on biće zakinuto
za muškost. Mislim da si je nabavio onaj strogi, nemilostivi
štit baš zato da prekrije svoju naočitost ili je učini
nevidljivom.
Džafer-aga ionako do danas nikoga nije ni pogledao, a radi
svojeg obješenog lica i stava kojim se strogo drži reda Harema
postao je osobenjak kojeg svatko poštuje i u potpunosti
izbjegava.
No kadgod moje oči susretnu njegove, osjetim nekakvu
toplinu. Za razliku od drugih žena ne uhvati me strah,

128
naprotiv, obuzme me nekakav osjećaj zaštite i sigurnosti kad
ga vidim.
Nažalost, u zadnje vrijeme imam osjećaj da na mene gleda
drugačije. Imam osjećaj, ali bojim se to sama sebi priznati.
Te misli ne mogu otvoreno reći niti Zumbul-agi...
Kad bih barem s tobom stvarno mogla razgovarati. Kad bih
te barem mogla pitati za savjet i mišljenje.

Čekam.
Smisao svojeg života.
Ženu svog života.
Čekam heroinu najuzbudljivijeg i najsretnijeg događaja koji
mi je život podario.
Dvorište za koje kažu da je mjesto na kojem duhovi
vijećaju 16, odista je magično mjesto. Barem za mene.
Ovo je mjesto trenutaka teških za povjerovati, uspomena
na neuobičajenu romansu, i ono što nikad u životu nisam
mislio da ću proživjeti. Pogotovo zato što sam od života
očekivao jedino to da ću služiti svojem gospodaru i držati se
svojih dužnosti.
I to kada sam prije mnogo godina zbog one ozloglašene
odluke tek zakročio u novi, cijenjeni, ali toliko gorki život...

16
Cinlerin Meşveret Yeri - naziv jednog od dvorišta u osmanskoj palači.
(op. prev.)

129
 „Misli su mi toliko pomiješane,
toliko kaotične,
moji novi snovi obuzeli su stare,
ne sjećam se ni prijašnjih zakletvi ni
prijašnjih koraka“

130
 Moj voljeni gospodaru,
za mene kao da se cijeli svijet potpuno promijenio...
Točnije, preda mnom se otvorio novi, sasvim svježi put.
Misli su mi toliko pomiješane, toliko kaotične, moji novi
snovi obuzeli su stare, ne sjećam se ni prijašnjih zakletvi ni
prijašnjih koraka.
Ono što mi je postalo jedinim ciljem u životu je navečer
otići u onu malu sobu pokraj dvorišta za koje kažu da duhovi
na njemu vijećaju, u tu sobu za koju se zna da je uvijek
prazna, i postati dijelom jednog sasvim drugog svijeta.
U meni kao da se nalazi rijeka koja se želi preliti.
Ni s kim neću podijeliti te događaje.
Shvatiti da su ti neprocjenjivi trenuci koje sam u početku
pridodala čaroliji tog mjesta stvarni, a zatim pomislila da ih
nisam proživjela već samo zamislila, zaprepastilo me...
A ja sam zapravo sve ove godine živjela pokraj, i u blizini
jednog vulkana, neprestano prolazeći pokraj njega pognute
glave.

131
 Osjećaj koji me snašao kada su se rodile moje dvije kćeri
na razne mi načine dijeli sjećanja i obuzima misli. Moja mala
kćer koja se rodila dok sam ja još bio princ i za koju ne znaju
svi, ima posebno mjesto u mojem srcu, naravno.
Neki prinčevi primorani na život u pritvoru, cijeli svoj život
provedu ovdje te ih, zbog ljudske prirode, znaju posjetiti
robinje, u Zatvorskom paviljonu. Ali ne smiju postati očevi!
Nastavak dinastije tih zatvorenika smatra se, naravno,
nepoželjnim, inače se može dogoditi da jednog dana
vladajućem padišahu otmu prijestolje!
Prije puno godina, kada sam imao četrdeset i dvije godine,
saznao sam da je jedna robinja koju sam jako volio, trudna,
ali nisam imao srca žrtvovati nju niti dijete.
Spremno sam se prepustio sudbini. Ona se nije smjela
roditi, ili da se već rodila nije smjela živjeti. No moj brat
Mustafa-han pokazao se milostivim. Oprostio mi je tu
iznimnu situaciju i poštedio im živote praveći se da ne zna za
njih.
Smatram da je donio tu odluku imajući na umu silne
godine koje je i sam proveo u pritvoru. Zbog poteškoća s
kojima smo se obojica tih godina suočavali kao i patnje koju
smo trpili, prema meni se ponio mekog srca.
Iako je dijete princa koji prebiva u Šimširliku bilo povodom
mnogih priča po palači, činjenica da se nije radilo o dječaku
već djevojčici spriječilo je širenje i zamršavanje tih priča. No
svejedno, nitko je nikada neće osloviti kao „sultaniju“, i neće
je službeno poznavati kao moju kćer. I zato je narod među

132
sobom naziva „usvojenim djetetom“ 17, kao što i nazivaju
djecu velikih obitelji.
Ne znam je li trenutak kada sam je prvi put vidio bila
predivna slučajnost ili sudbina, pri mojem prvom izlasku iz
palače, onda kada sam užurbano išao na mjesto požara u
četvrti Ajvansaraj. Bio je to samo izgovor sudbine,
potpomognut haremskim agom koji moju priču poznaje bolje
od mene...
Moja Ajše Durišehvar sada je već zrela za udaju, za njenog
sam mladoženju odabrao Ahmeda Nazif-efendiju, kojem sam
podario četvrt Kuručešme uz obalu. Na svoje nezakonito
dijete ne zaboravljam. Možda mi je daleko od očiju, ali ne i od
srca.
Dok se prisjećam tih dana, stalno mislim i na dijete koje se
prvo rodilo za vrijeme mojeg vladanja, sina koji je preselio na
drugi svijet ne otvorivši svoje oči, sina koji se rodio mrtav...
Nazvali su ga Abdulah, dok su ga zakapali. Osim imena, to
nevino dijete ništa drugo nije niti imalo.
Činjenica da moje prvo dijete, i još k tome moj prvi sin, nije
preživjelo obavilo je narod Konstantinopola velom tuge. Tada
je već prošlo gotovo tri godine otkako sam preuzeo osmansko
prijestolje.
Srećom, razočarenje i tuga djelomično su se razišli točno
jedanaest dana kasnije, rođenjem sultanije Hatidže.
Prisjećam se slavlja priređenog u čast njenog rođenja. Veselje
je trajalo više od deset dana, veselje puno ukrasa i svjetala...
Za moju prvu kćer ništa nije bilo nemoguće.

17
tur. ahretlik (op.prev.)

133
 No poslije sam se sjetio kako buka ispaljenih topova i
zavijanje truba može uznemiriti moje trudne žene, pa čak i
postati razlogom pobačaja. Naposljetku sam odlučio da treba
odustati od takvih običaja.

Moje ljubljeno Veličanstvo,

čula sam da si stekao titulu gazije 18. Točnije, nisi odbio tu
titulu kada su ti je odlučili dati. Po Haremu se govori da si je
prihvatio sa zakašnjenjem, sigurna sam da nije bilo lako
odbiti je. Pri razgovoru s mojim jedinim prijateljem Zumbul-
agom ni on ni ja nismo mogli biti iskreni po pitanju te teme.
Ni on niti ja nismo uspjeli izustiti da ti nisi dovoljno zaslužio
tu titulu. Kao niti to da i sam znaš kako je nisi zaslužio. No ja
se ne libim zapisati ono što mislim.
Nekoć su vladari kretali u ratovanje na čelu svoje vojske i
prihvaćali titulu gazije zasluživši je pobjedom. No kasnije
sultani nisu željeli napuštati Dersadet te su počeli prihvaćati
titulu zadovoljivši se pobjedom svojih zapovjednika. Znam, ti
si prihvatio tu titulu nakon što je Kodža Jusuf-paša donio
pobjedu protiv Austrije... Živio nam gazi Abdulhamid!

Problem oko princa Selima ponekad mi obuzme misli.

Princ Selim posjeduje puno više znanja od onog što se

18
tur. gazi - ratni veteran (op.prev.)

134
misli, i njegove veze s vanjskim svijetom bolje su od onog što
se misli.
Poznato je da je njegov otac sultan Mustafa polagao velike
nade u njega, a i govori se da ga narod voli.
Otkako je moj gospodar postao vladar svi znaju da se
prema Selimu ponaša vrlo razumno i tolerantno, vjerojatno
radi njegove vlastite skromne naravi...
A ja nikako da se usudim, nikako da skupim hrabrosti
upozoriti ga.

Ne trpim nezahvalnost.
Nakon što je moj brat Mustafa-han preselio na drugi svijet,
ponio sam se tolerantno prema onima koje je ostavio za
sobom. Njegovu prvu ženu, majku princa Selim-efendije,
Mihrišah-hanumu nisam poslao u Staru palaču. Inače bi
prema običaju ona odmah morala napustiti palaču Topkapi,
kao i ostaviti svojeg sina...
Osjećaj odvojenosti od vlastitog djeteta nije mi stran.
Slučajni susret s mojom kćeri one noći kada je buknuo
požar, dok sam još uživao u prvim danima svojeg sultanata,
učinio me drugim čovjekom, od toga dana nisam prestao
misliti na nju, iako znam da je dobro. I premda taj moj voljeni
biser ne mogu pozvati u svoj dom, u svoju palaču kadgod
poželim.
Zna se da red u Palači nije dobro kršiti, to vrijedi čak i za
mene, možda i najviše vrijedi za mene. Najvrjedniji simbol

135
države mora biti čist od svih poroka, kao da je vladar
čarobnog svijeta...
No moju darežljivost nitko ne primjećuje, za razliku od
moje nezakonite kćeri...
Znam, Mihrišah-hanuma zahvalna mi je. Zato što sam
Selima smjestio u Odaje prijestolonasljednika i time mu
pokazao naklonjenost. To sam učinio jer znam što je
ispravno. I zato što znam što znači izgubiti majku vrlo mlad...
Naredio sam da se princu osigura sve što mu treba, znam da
je njegov pokojni otac bio vrlo osjetljiv na njega kao i da je
polagao puno nade u njega. U vrijeme sultanata njegovog
oca, Selim je primao satove od najboljih hodža. Kada sam ja
došao na prijestolje, imao je trinaest godina. Već tada je bio
obrazovan u mnogim područjima. Nisam prekinuo njegove
veze s vanjskim svijetom, niti sam ga smatrao vrijednim
onakvog tretiranja kakvim je njegov otac smatrao mene.
Primjerice, uvidio sam da se princ Selim zanima za poeziju
i glazbu, te sam mu to dozvolio pa čak ga i poticao. Za djela
koja je on skladao pričalo se da ocrtavaju vrlo vrijedan rad i
nevjerojatan užitak. Čak sam i ja nekoliko puta naredio da
mi se odsviraju djela mojeg nećaka da ih poslušam.
Selim je vrlo jak u kaligrafiji. Primijetivši to, neka od
njegovih pisanih djela dao sam uokviriti i staviti na počasno
mjesto.
Ipak je on veliki princ, nakon mene preći će na prijestolje
osmanske države, a moji će sinovi pričekati svoj red.

136
 Dok Aškidil ružinim uljem masira i maže svaku stranu
Melekšah, nove petnaestogodišnje miljenice, razmišlja li o
tome voli li padišah taj miris ili ne?
Ima li uopće pravo na izbor?
Ima li ga itko? Ima li ga ova mlada uzbuđena robinja? Ta
mlada djevojka koja drhti od uzbuđenja, ali i straha? A
Aškidil koja je priprema za noć?
Ili je pak glavna kalfa mislila kazniti njenu preveliku
slobodu davši joj tu dužnost koja se čini poput uvrede?
Ili možda haremski aga koji ih promatra?
Doduše, ovaj joj je posao dodijeljen bez mog saznanja, iako
pomalo sliči na lekciju koju bih i ja održao!
Osim toga, tko ima hrabrosti izazivati? I to koga, čemu,
kako?
U Haremu vlada toliki red da je svakom teško izaći iz
njega.
Mogao sam u zadnji tren narediti da joj se ne daje takva
dužnost, ali nisam...
Znam koliko Aškidil voli vladara, i da kolikogod se osjećala
beznadno, neće odustati od te ljubavi. Mislio sam, ako sama
doživi to da vladar izabere drugu ženu, i ako sama bude
uključena u to, baš poput soli na rani, da će shvatiti svoje
dužnosti.
Ah, kad bi samo shvatila da je to u što je ona zaljubljena i
od čega ne može odustati, sama ljubav...

137
 Moj uzvišeni Vladaru, moj Sultanu,
ove će se noći jedna nova robinja spremiti da uđe u zagrljaj
mojeg vladara, a moja je dužnost – točnije dužnost koja mi je
povjerena potpuno neočekivano, dužnost koja me uništava –
da se potrudim učiniti je takvom da se tebi sviđa, baš kao da
se trudim pripremiti ti ukusno jelo.
Možda se i neću libiti dati sve od sebe da je odjenem u
odjeću za koju mislim da ti se potajno neće svidjeti, kako bih
postigla da izgleda bespotrebno zavodnički.
Želiš li sliku? Pažljivo ću splesti čvrste pletenice od kose za
koje kažeš da ne voliš kada ti dotaknu tvoje veličanstveno
tijelo, a kada ti ga dotaknu odmah postaneš razdražljiv. Na
kraj svake stavit ću jedan mali dijamant u obliku cvijeta, iako
znam da na sebi više voliš osjetiti raspuštenu valovitu kosu,
ili možda baš zato što to znam!
To neka bude moja zla privilegija...
Znam, trudit ćeš se ne slomiti srce toj nezreloj djevojčici –
iako mislim da ni nju samu nećeš smatrati primjerenom i
zato mi je lakše – i nećeš je pitati tko joj je uredio kosu, već
ćeš joj samo reći da raspusti kosu. Zbunit će se, možda će joj
poteći i suze u očima, trudit će se brzo raskopčati kopče koje
sam čvrsto stavila na svaku pletenicu, i svo to vrijeme neće te
ni pogledati u lice. Mislit će da nemaš strpljenja i zato će se
još više uzrujati, a tebi će pak biti dosadno.
Dosada, znam da ti je dobro poznata.
Svi to kažu za tebe, da ti sve vrlo brzo dosadi.

138
 Hoćeš li se baš u tom trenutku sjetiti mene? Ne, sumnjam
u to, sigurno me se nećeš sjetiti, nije moguće. Ili pak je, ali
samo ja to smatram nemogućim?
Ma ne, ti se nećeš mene sjetiti, moj vladaru, nećeš se sjetiti
ove obične robinje, koju si jedne večeri uzeo u zagrljaj, s
kojom si proveo nekoliko lijepih sati, ove priproste djevojke
koju, zbog nekog razloga, više nikada nisi zatražio.
A kad bi samo znao kolika je nju ljubav vezala za tebe,
koliko je ljubav u njenom srcu beznadno velika i ogromna,
vjerojatno bi na tren usmjerio svoje crne oči na njeno lice.
Sanjam da kad bih tu priliku još jednom mogla uhvatiti, da
bih te mogla staviti pod svoj utjecaj.
Da nema tih snova, ionako ne bih mogla živjeti, moj voljeni
gospodaru. Ti snovi za koje živim kao da su svoj odgovor
pronašli u dvorištu na kojem duhovi vijećaju, iako je još
uvijek teško povjerovati im tko je heroj...
Sada ću napokon završiti pismo.
Nemam više želje niti namjere zamišljati što ćete ti i ta
mlada robinja raditi.

A sada o mojem nećaku. Često razmišljam o svojem

nećaku princu Selimu. Nisam ga se klonio kao što je to bio
običaj nekada, i sada se pitam jesam li pogriješio. Ponekad
nisam siguran jesam li možda pretjerao u svojoj darežljivosti
ne zakinuvši ga za mnoge stvari, baš kao niti njegov otac,
rahmetli sultan Mustafa, koji je bio jako pažljiv prema njemu.

139
 Nisam htio da njegov život sliči na moj život u Šimširliku, u
onom kavezu.
Naravno da ga nisam u potpunosti mogao udaljiti od njega,
ali nisam ga ostavio niti pognute glave, bez obzira što nekad
to požalim...
Tada barem ne bih razmišljao o tome kako iza mojih leđa
kuje zavjeru.
Primjerice, znam se sjetiti kako smo ponekad zajedno jeli
slatko koje on voli.
Nije uobičajeno da vladar s nekim drugim dijeli svoj stol,
međutim poželio sam da osjeti kako je to imati oca. Nije da ne
znam zašto, nisam htio da poput mene bude lišen stvari,
pogotovo nisam htio da osjeti samoću u danima Bajrama.
Bila je jesen. Doba voća kada se stabla dunje sjaje žutom
bojom, doba koje potajno krade blijede zrake sunca što se
rijetko pojavi između oblaka, i zatim ih zrcali.
Jesen koja me ispunjava tugom, i koja odražava sve jeseni
iz prošlosti u jesen koja živi u meni...
Iako se ponekad prepustim ovakvim mislima poput vjetra
kojeg nisam očekivao, ono što me iz godine u godinu
održavalo na životu bilo je iz misli izbaciti crnilo i pronaći put
svjetlosti...
Uglavnom, tada sam po prvi put odlučio upotrijebiti onaj
pribor za slatko koji mi je s puno truda izradio glavni zlatar
za jedan Ramazan, i to s princom Selimom.
Znao sam da Selim jako voli slatko od dunje. Znao sam
puno više o njemu nego se mislilo... A i godišnje doba je bilo

140
na mojoj strani. Iskreno, i ja sam jako volio to slatko. Čak
sam jednom i glavnog majstora od halve pitao kako se radi i
naučio. Koliko pripremanje toga samo dugo traje, onoga što
ja pojedem u jednom treptaju oka... Za početak treba tuči
bjelanjak i dodavati šećer i vodu u lonac na vatri. Kada
zavrije treba pokupiti pjenu i unutra staviti očišćene dunje te
pustiti da vriju dok se ne skuhaju. Tada ih treba uzeti s
vatre, dodati malo praška za pecivo, i opet malo pustiti da
vrije, procijediti kroz krpu i ponovno zavrijeti. Nakon što malo
odstoji u vrućoj vodi, treba dodati pola grama crvene boje.
I na kraju je majstor od halve rekao: „Lonac maknite s
vatre kada se toliko zgusne da na žlici ostane trag poput
konca“. Ja sam mislio kako će baš razgovor između mene i
Selima tako teći, poput konca. Neće puknuti, već će se samo
stanjiti, i to koliko... I to zbog vatre, vatre oko sultanata... No
ja to ne smijem priuštiti svojoj državi, ne mogu dopustiti da
zavlada zbrka.
Svojem glavnom kušaču hrane dan prije naredio sam da
naruči slatko, kako bi što prije proslijedio moju narudžbu
prodavaonici halve. I naredio sam da se slatko stavi u onaj
okićeni zlatni pribor za slatko kojeg je s početničkim ushitom
izradio glavni zlatar. A kada se slatko od dunje pretoči u
posude, te ta jedinstvena umjetnička djela pozlaćenih rubova
i crvenog stakla poprime njihovu boju... Nastane crveni sjaj,
poput boje požude...

Moje je Veličanstvo naredilo da budem spremna za vrijeme

141
večerašnje svečanosti glazbe i plesa i da pazim na djevojke.
To je sada postala već moja uobičajena dužnost.
Ne znam zašto, ali djevojke su poslušne prema meni.
Sada ću im pregledati svu odjeću, pobrinut ću se da kada
budu stajale jedna pored druge budu odjevene u usklađene
boje. I to zato da veličanstvene oči našeg padišaha budu
zadovoljene.
Vjerojatno će ga jedna od njih privući te će je pozvati u
svoju postelju pred kraj večeri. Sve su čiste, mirisne, i
dovoljno nakićene. One posebno tankog struka moraju imati
pozlaćene remene s rubinima, a one jače moraju biti vezane
ispod svojih drhtavih trbuha posrebrenim pojasima, ruke i
noge moraju im biti ocrtane kanom...
No niti jedna od njih neće ti omogućiti da osjetiš toliku
ljubav kao ja...
Jednog bih dana željela voditi ljubav s tobom u toj
očaravajućoj prostoriji, moj padišahu.
Mirno, i polako.
Željela bih natjerati te tvoje oči mirnog pogleda – oči u
kojima sam samo ja vidjela žar – da me neprestano gledaju, i
da mi miluješ kosu svojim dugim tankim prstima.
To ne bi bilo divlje, žestoko i beskrajno izražavanje ljubavi
kao u našoj prvoj i zadnjoj noći. Već miran trenutak odsječen
od vremena, sastavljen od laganih dodira, koji osjeća moje
lice, u kojem ja osjećam tvoje lice, u kojem svaki tren kao da
traje stoljećima, i u kojem ti uživaš. Trenutak koji kao da se
odmaknuo od stvarnog svijeta.

142
 Osjećala bih čežnju za tobom pa čak u onom trenutku dok
vodiš ljubav sa mnom. Čežnju u budućnosti.
Zagrlila bih te kao da će me to osloboditi svih briga na
ovom svijetu. Ne znam što bi ti osjećao, vjerojatno bi ta moja
ogromna i beskrajna ljubav obavila nas oboje.
No da to samo završi, ne bih mogla podnijeti okus te
čežnje, voljeni vladaru.
Uzvišeni Gospodar zna što čini.

Zajedno smo trebali početi jesti, kao stric i nećak, onim

zlatnim žlicama drški ukrašenih dijamantima. Posude su
stajale na tanjurićima također ukrašenim dijamantima,
plijeneći mi pogled kao da sadržavaju sav sjaj ovog svijeta...
Ti tanjurići, poredani na zlatnom pladnju s uzorkom
javorovog lista, svaki okruglog ruba...
Selima nije bilo lako zbuniti.
Bio je pozvan u meni vrlo dragu Vilu Bagdat na razgovor sa
mnom i došao je u pratnji glavnog haremskog age i drugih
sluga. Pozvan na razgovor na posebnom mjestu s posebnom
delicijom...
Prvo se na pragu vrata nećkao, nakon što sam podignuo
ruku i pozvao ga da mi se približi, sporim je koracima došao
do mene. Poljubio je moju haljinu, moju ruku, i pričekao. Nije
odskakao od pravila, nije niti mogao, ne pokraj svog strica
padišaha.
Uostalom, biti pozvan ovamo za njega je bila velika čast, i

143
ja sam mu vrlo ljubazno pokazao da sjedne na divan pokraj
mene.
Sjeo je, opet držeći se pravila. No osjetio sam da gaje cijelog
preuzeo nekakav nemir. Bacio je pogled na prekrasan pladanj
smješten na srebrnom poslužavniku koji je pružao
veličanstveni pogled prema Bosporu. Prema tome sam
shvatio da mu se sviđa. Nije namjeravao započeti razgovor
prije mene.
Sluge su se motali oko nas, promatrajući. Znao sam da će
se riječ o ovom sastanku zadržati među četiri zida ove palače.
Selim je mislio da s njim želim razgovarati o nečem
posebnom, te je poprimio nekakav obrambeni stav. Svaki je
njegov pokret bio pretjerano oprezan, pretjerano pažljiv. No
sve što sam ja namjeravao bilo je pokazati da ga smatram
vrijednim i samo malo ga zastrašiti, a ne savjetovati se s njim
oko važnih problema u državi. Mislio je da je potrebno da on
ovdje preuzme ulogu vladara, a ne ja, znao sam to, i bez
obzira na moj bliski stav prema njemu, ništa ga nije zbunilo.
Jednim mojim pokretom, moj mi je postariji sluga dodao
posudu i tanjur koji su stajali na strani pladnja bliže meni.
Malo prije toga kušač hrane je probao to slatko od dunje.
Slatko koje je bilo ponuđeno Selimu, smješteno u jednu od
posuda bliže Selimu, nije probao.
Moj se nećak dugo, dosta dugo nećkao. Njegovo blijedo lice
odjednom je požutjelo, a briga u njegovim nebesko plavim
očima bila je očita. U tom je trenutku bio prisiljen donijeti
odluku. Možda su sve operacije koje je u zadnje vrijeme
potajno započeo, razgovori koje je obavio kako bi mene
svrgnuo s prijestolja i preuzeo vlast, i pisma koja je napisao

144
brzinom munje promarširali kroz njegovu glavu...
A ja, ja sam bio opušten, promatrao sam ga sa sprdnjom
koju sam se trudio sakriti. Naposljetku je skupio hrabrosti i
drhtavom rukom žlicom zagrabio u crveno slatko. Nije niti
primijetio tu eksploziju okusa koja mu se topila u ustima.
Zatim je krajičkom oka primijetio kako ja zdušno jedem,
nastavio jesti, i mislim da je tek pri zadnjem zalogaju zaista
okusio to slatko od dunje koje toliko voli.
Da li sam možda ipak trebao staviti otrov u posudu
namijenjenu Selimu?

Prije nekoliko dana sa mnom je došao razgovarati Ahmed

Nazif-efendija, suprug nepriznate kćeri mojeg gospodara.
Zapravo mi nije baš drag, otkako je postao padišahov zet
uspio je osigurati visoke pozicije svojem ocu i bratu, te zna
kako se time okoristiti. No pametan je čovjek i poznato mi je
da je srcem vezan za mojeg padišaha. Ipak on skrbi za
njega...
Ono što je meni objasnio zapravo je bio indirektan način
da zaštiti samoga sebe.
Ispričao mi je kako princ Selim već neko vrijeme ima
namjeru svrgnuti našeg vladara s prijestolja i preuzeti vlast i
kako uz pomoć svojih ljudi za to istražuje teren. Nije da
nisam znao za to, požari u gradu sve češće su buktali, narod
se bunio, Francuzi su bili sve slobodniji, a princ Selim je s
francuskim kraljem sve više razmjenjivao pisma...

145
 Pitao me kako da to prenese našem uzvišenom vladaru, a
da ga ne razbjesni.
Na kraju našeg razgovora odlučili smo kako mu trebamo
što brže sve ispričati budući da taj problem ne smije čekati,
iako smo znali da će ga to strašno ražalostiti.

Znam da se princ Selim dopisuje s francuskim kraljem.

Znam, iako se pravim da ne znam. Inače nikada ne bih
saznao za tako nešto... Za mene je najvažniji mir u državi, sve
dok je tako ne bih htio žrtvovati jednog vrhunski obrazovanog
princa.
Princ Selim baš kao i ja osjeća veliku tugu zbog gubitka
Krima. Tako se govori po cijelom Konstantinopolu. Odlazak
Krima iz naših ruku, Krima koji je bio povodom stvaranju
velikog sultanata, jedan je od najvećih gubitaka naše države.
Naravno da i ja tako mislim. No nažalost, proglasio je kako se
taj veliki gubitak dogodio zbog moje greške, kao da ja ne
osjećam najveću žalost zbog toga... Čak je napisao i pjesmu,
pjesmu pobune...
Zar da pod mačem ostanemo, vaj!
U vjeri našoj mirno sjediti ne stoji, znaj!
Jednog po jednog Tatare je zarobila
A sada bi Krim Rusima ostavila
Daj da uzmem Moskvi što me spada
Il' da umrem među dušmanima sada.
Misli da on vlada sultanatom da bi osmanska politika bila
nešto sasvim drugo, kao i stanje u državi, znam. No ako ne

146
promijeniš uvjete, već samo vladara, kakve li koristi od toga!
Svojem nećaku želim da kad preuzme prijestolje da mu se
ukaže prilika za reformom kakvu on želi.
Samo neka nastavi svoje prijateljsko dopisivanje s
francuskim kraljem, da vidimo dokle će ga dovesti.

Zanemarila sam godišnja doba u ovom vrtu, želja mi je

spojiti najljepše od svakog doba... Primjerice, ovu bijelu
čaplju ustajalog mirisa zamislila sam kako stoji rame uz
rame s plavim jasminom kojem nije potreban miris da bude
privlačan. U glavi su mi se jasno ocrtali njegovi cvjetovi.
Nisam niti primijetila da ih je izradila moja ruka. Kao da ova
sposobna ruka, vješta s tankim škaricama, ne pripada meni.
U ovom vrtu ne želim vidjeti ljepotu koja ne pokazuje brigu za
muke oko sebe, i koja vlada praveći se da ne vidi tugu. Želim
pravu, jednostavnu ljepotu. Ona je nešto sasvim drugačije.
Hodam po svojem vrtu.
Stopala su mi bosa, polako hodam uživajući u nježnim
milovanjima biljki koje mi dodiruju kožu. S jedne strane stoji
mlado stablo bagrema. Kao da je drugačije od ostalih, daleko
i samo. Ona ruka, moja ruka svjesno ga je smjestila dalje od
ostalih stabala. Bagrem i ja smo jedno. Bagrem u svako
godišnje doba. Na bagremu su sada procvali cvjetovi. Ovo je
moje najdraže godišnje doba. Doba procvata. Doba koje nije
vezano za sunčevu toplinu, plodnost kiše, i jačinu oluje, već
se samo sastoji od Aškidilinog užitka i Aškidiline želje za
cvjetanjem.

147
 Sada se samo miris bagrema širi po zraku, duboko, jako
duboko u sebe udišem taj nježni miris bagrema. To je stablo
koje je tek ušlo u sultanov vrt, u njegov osobni vrt. Kažu da
mu je zemlja iz koje je potekao daleko, da je ovamo donesen
iz svoje tople zemlje, i ovdje zasađen. Ali i pristaje ovom vrtu.
S jedne se strane nalazi kamenje izrađeno od papira uzorka
prošaranog mramora, mrlja od crne do tamnoplave, tamne,
sive i na ponekim mjestima među jarkocrvenim linijama
ružičaste boje... Da bih ovo kamenje dodala jedno na drugo i
zalijepila koristila sam male komade od svakog od brojnih
jedinstvenih mramornih papira koje sam izrezala, i
naposljetku sam stvorila ono što sam htjela.
Preko puta mene nalazi se veličanstvena stijena koja je
zatvorila cijelu jednu stranu vrta, a na nju je sletio jedan
veličanstveni jastreb... Poput nekakvog prijetećeg jedinstva,
oštrina stijene i nemilost lovca... Linije kamenja, poput krvi
lovine koju je raskomadao jastreb. Kao da se među njima
stvorila veza. Sive boje na krilima ptice grabežljivice od
valovitog su mramornog papira, sjene su crvenkaste, baš kao
i njegove oči iste boje. Bijes u njegovim očima strašan je,
strašniji čak od kandži koje se silno bore da se zadrže na
kamenu, pa i od oštrog mu kljuna. Približavam mu se. Kao
da se lagano pomiče i usmjerava svoju pažnju na mene. No u
mojoj glavi nema mjesta strahu. Polagano pružam ruku. On
je ptica mojeg vrta.
U jednom trenutku miris bagrema odstranjuje tminu
straha. Srce mi odmah zasja. Ta životinja koja utjeruje strah
odjednom poprima oblik sasvim drugog stvorenja, onaj ptice
čiope, crne čiope koja štiti ljude... I odjednom poleti i započne
raditi krugove iznad mene, kao da mi želi pokazati put.

148
Pratim je, polako.
Prolazim kroz željezna vrata obavijena divljim ružama jarko
ružičaste boje i plavim jorgovanima, diveći se harmoniji boja
cvjetova. Malo ispred je jedna mala kuća, na vratima kao da
stoji netko koga poznajem, ali čije lice nikako da razaberem.
Sve oko kuće nalaze se stabla masline, a na njima zrele,
velike masline, spremne da ih se ubere. I tako tamo stojim,
niti koraka naprijed, čekam, jer tako želim.
I shvatim da sam stigla do kraja šetnje za taj dan koji je
samo dio moje mašte. Vraćam se u svoje odaje mirnog srca, s
mirisom cvijeća u nosu.

Navodno da svatko tko gleda u vrt vidi nešto drugačije. Kao

da su ti vrtovi čarobni! Ali ruka koja drži škare pripada
Aškidil. Je li za rezanje takvih oblika potrebna magična sila?
Kao da svatko tko pronađe put ulazi u vrt svojih snova, pri
tome osjećajući Aškidil, onu koja je ovo stvorila...
Zanimaju me drugi vrtovi od papira ove moje robinje, u
Haremu se samo govori o njenoj slavi, ali da ga ja nisam
slučajno primijetio u sobi robinje Binnaz...
Ta mlađahna ljepotica ima talenta za umjetnost papira.
Zapravo mi se ta žena stalno mota po glavi. Mota se, ali se
ja unatoč tome nje klonim. I čak si to ne želim niti priznati.
Ona noć koju sam s njom proveo odvela me do svijeta koji
do tada nisam poznavao. Tada sam izabrao ono što
poznajem. Svijet kojim ću ja vladati od početka do kraja,

149
svijet za koji se zatim moje srce neće snažno vezati...
Taman sam se oporavio od toga i uspio nadjačati svoje
prikriveno uzbuđenje, i sada su me počeli zanimati papirnati
vrtovi, djela ruke one očaravajuće žene, djela ruke Aškidil.

Moj voljeni Sultanu,

čujem da si pokazao zanimanje za moje papirnate vrtove.
Nevjerojatne li časti, neopisive li sreće. Za tebe sam odabrala
svoj najveličanstveniji vrt. Dok sam ga izrađivala, ono što
sam proživjela bilo je toliko intenzivno, kao da se radilo o
zemljotresu...
Prvo sam otvorila velika željezna vrata koja sam prva
zalijepila u svoj vrt, pogledala sam prema van i vidjela da me
čeka kočija, kočija s dva konja...
Na ovaj si me put, na ovo putovanje, poslao ti, iako nisi
znao to.
Mislim da je to jako velika privilegija.
Možda sam ti bila jedina robinja, robinja koja izlazi iz
palače i razgledava vrtove, pa čak i ako je u zavjesama
pokrivenoj kočiji, pod nadzorom haremskih aga. Na ovom
putovanju na koje sam krenula otvorivši vrata svojeg
zamišljenog vrta pratnju mi vrši Džafer-aga. Ne znam zašto je
moja mašta njega odabrala, ali kada je on uz mene obuzme
me osjećaj bezgranične sigurnosti. Mora da si me ti poslao na
ovo putovanje, moj ljubljeni vladaru. Kada se proširila slava
papirnatih vrtova koji su djelo mojih ruku, poželio si da me

150
inspiriraju stvarni vrtovi, zato što si obziran i ljubazan. I
doista sam imala koristi od toga, moje misli kao da su
udahnule svježeg zraka. Pomisao da misliš na mene, bez
mojeg saznanja, za mene je velika čast. Puni me nadom... Na
povratku me uhvatio bezrazložan umor duha. Ali ne onaj
umor za koji kažu da je učestao na putovanjima, već neki
drugi, ne mogu ga opisati, kao nekakva vrsta propadanja.
Dok sam se vraćala, kao da sam se raspala iznutra. Prije dva
dana previjala sam se osjećajući bol čežnje. Drveće, njihov
oblik, lišće, crvenila makovih mrlja u daljini, pa čak i mali
vrtlozi u rijekama, sve me to podsjećalo samo na jedno, samo
na jednu osobu. Trudila sam se riješiti ih se, ali nije mi
uspjelo. A sada kao da sam nečim prekrila tu bol. No taj
prekrivač je vrlo tanak, mogao bi se polako otopiti ili samo
odjednom rasparati, znam, no sada kada vidim bagrem više
mi nije teško. Prihvatila sam ih kao takve.
Slijedi li sada pobuna ili ustanak, ne znam. Ali to nije kraj,
barem toliko znam. Na putu sam vidjela nanizana stabla. Na
nekima od njih smještena su brojna gnijezda. Neka su
prazna, potpuno prazna, niti jedna ih ptica nije odabrala za
svoje gnijezdo. A neka su pak toliko puna da se čini kako će
im grane uskoro puknuti pod tim nakupinama gnijezda.
Znam, neće puknuti, ne mogu, samo će nastaviti tako
stajati. Osjećam bliskost s njima. Puna su, ali ne mogu
puknuti. Nose više nego što mogu podnijeti, ali opet si sama
iznova određuju granice podnošljivosti, granice koje nemaju
kraja.
Kada sam izašla iz svojeg zamišljenog vrta, znala sam da
sam iza sebe ostavila putovanje koje me ne bi toliko izmorilo

151
da je bilo stvarno.

Kada sam odveo Selima da promatra indijsku karavanu,

bilo je to iz dobre namjere. Čak ga niti za to nisam želio
ukinuti...
I u vrijeme mojeg nećaka sultana Mahmud-hana iz Indije
je došla jedna iznimno velika karavana. Karavana koja je
dovukla ono čuveno veliko prijestolje kao dar, ono crveno
prijestolje koje stoji u mojoj riznici, zelene glazure, ukrašeno
biserima, s postoljem poput slonovske noge... O njihovoj smo
slavi nadugo i s velikim uzbuđenjem slušali čak i u kavezu,
kao i o tome prijestolju. No moj stric padišah nije bio
tolerantan poput mene, i nije pokazao nesebičnost ne
dopustivši meni i mojoj braći da promatramo pristigle ljude i
njihove ukrašene slonove.
Iako, ti ljudi nisu izgledali tako veličanstveno, ali su
svejedno bili vrijedni promatranja, kao i njihovi slonovi.
Uostalom, iz političkog je kuta također trebalo biti upućen u
njih i pokazati prijateljstvo. Ljudi sumatranskog sultana Feth
Ali Tipua došli su pod izlikom da Osmanlijama pruže potporu
protiv Rusije, ali kako bi i sebi osigurali interes, naravno.
Raskošno protkani raznobojni šalovi kojima su prekrili
svoja leđa izazvali su oduševljenje naroda koji je promatrao
taj događaj. Za tu se indijsku tkaninu ionako izdvajala
poprilična količina novaca svake godine. Posebnost te strane
tkanine odista je bila prednost koju nikako nismo mogli
dostići. Europske tkanine koje su polako počele dobivati

152
svoje ljubitelje mogle su se potpuno usporediti s domaćom
tkaninom, ali za ove sam čak i izdao ferman da se ne nose,
no sve uzalud... Trgovačka razmjena s Francuskom,
Engleskom, i Nizozemskom donosi robu koja je većinom i
došla iz Asitanea, pa se ta roba čak i prodaje. Boriti se s tim
težak je posao.
Bilo kako bilo, ti izaslanici koji su došli s tako dugog puta
sa sobom su poveli i mnoge proizvođače raznolikog oružja
koje je spremno pokazati svoju snagu, kao i najnovije oružje.
Uglavnom, trebali su pokazati svoju veličinu paradom na
svojim slonovima te su izjavili da ako dođe vrijeme da nas
napadnu Perzija i Moskva da će nam odmah doći u pomoć,
trudeći se tako zamagliti oči mojim vezirima.
Naravno da su se opremili mnogim darovima. Primjerice,
jedan od tih darova bio je i predivan vrč za ružinu vodicu,
odmah mi je privukao pažnju te sam ga namjenio svojem
malom sinu Mahmudu. Bio je to drveni stalak ukrašen
biserima i rubinima sa svake strane, nalik na borove češere,
s dnom od bjelokosti, cijeli veličine dlana. Na samom vrhu
smjestio se vrč za ružinu vodicu s onom jedinstvenom
indijskom caklinom, takvom da ga čovjek naprosto nije imao
srca koristiti.
Kako sam znao da se žele pokazati nisam im to zabranio.
Naredio sam da se okupi vojska i da organiziraju jednu
veličanstvenu vojnu vježbu za vrijeme gozbe koja je za
izaslanike bila upriličena u četvrti Kagithane. Isto tako sam
osigurao da age palače naprave predstavu svojih sposobnosti
s kopljem, strijelama i puškama, vježbe koje su prvo trebali
uvježbati od ratnika.

153
 Nisam se libio odlaska na tu predstavu sa svojim sinovima
i princem Selimom. Princa Selima nisam smatrao drukčijim
od svojih sinova... Kažu da čovjek uči uz pomoć čudnih
situacija. Kolikogod ono što se dogodi vladaru jedne države
bilo nevjerojatno, toliko je i normalno.
Ti su Indijci imali i svakakve želje za sebe. Poželjeli su
boraviti na mjestu blizu mora. Opustili su se kada im je
prepušten konak na obali Uskudara, vlastite saveznike treba
držati kao kap na dlanu. „Ali prije nego se pristrasnost
ozbiljno ne provjeri, ne smije se donijeti konačna odluka“,
rekao sam svojem velikom veziru...

Sada već svi znaju da kada moj gospodar izlazi prerušen

da na svoj turban omota zeleni šal. Ljudi su se naučili viđati
ga među sobom. Čak znaju da je u istoj odjeći prisustvovao
nekim pogrebima. Znaju, ali se prave da ne znaju, zato što je
poznato da će ga to više nego usrećiti. Jednom je prilikom
tako otišao posjetiti nekog bolesnog čovjeka. Moj je gospodar
vrlo skroman.
Građani ga vole. Zato što primjećuju da ima dobre
namjere. Što se ne može reći za svakog vladara.
Ne oduševiti se njime nemoguće je. Ali opet, ne znam kako
je moguće uzimati nešto što pripada njemu i ne osjećati
grižnju savjesti.

154
 Imam jednu tajnu u vezi princa Selima.
Selimova budućnost, kada sjedne na čelo Velike osmanske
države – ako sjedne – kao i ono što će sve doživjeti, strašno
me počelo zanimati.
Što mu je raditi, što mu je činiti?
Da pitam svojeg glavnog astrologa? On je učenik Abdi-
efendije, glavnog astrologa za vrijeme sultanata Selimova
rahmetli oca. Znam da je bio jako vjeran svojem bivšem
gospodaru, kao i to da mi nikada nije povrijedio čast.
Ali, pitam se je li i drugi astrolog takav? Astrolog Jakub-
efendija koji je uz njega učio pa čak ga i pomalo nadjačao.
Čuvat će moju tajnu, to im je navika.
Mora!
Tako sam ja Jakubu rekao dan Selimovog rođenja kao i
sat. Još uvijek se sjećam tih četrdeset hladnih dana zime,
mojeg promatranja snijega koji je padao u dvorište Harema,
kroz prozor Šimširlika. Nisam vidio tlo već samo pahulje koje
su letjele po zraku...
Misleći kako je moja sudbina sada dobila drugačiji
nastavak...
I sjećam se što se tada govorilo po Haremu i što je dospjelo
do mojih ušiju. Sjećam se kako je kršćanski narod rođenje
princa na dan rođenja njihovog poslanika Isusa shvatio kao
simbol sreće i kako su se unijeli u slavlja zbog toga... Ne
znam zašto su to tome pripisali! Nikada nisam niti saznao!
Nakon što sam ja došao na svijet, dugo se vremena nije
rodio niti jedan princ, to je poznata stvar. Selimovo rođenje

155
prekinulo je to prokletstvo budući da između mene i njega
nije bilo drugih nasljednika. Selim se rodio nakon toliko
godina, nakon trideset i šest godina, i mojeg brata Mustafu,
kao i ljude u palači, obasipao srećom...
Uglavnom, to je bilo davno, vratimo se na astrologa
Jakuba. Uzeo sam veličanstveno pero u ruke i naslovio pismo
na njega, pismo koje mu je veliki vezir trebao predati i koje
nitko drugi nije imao prilike vidjeti.
U njemu sam mu naredio da istraži što se sve može ispisati
iz njegovog dana i sata rođenja: bio je četvrtak, dvadeset i
peti prosinca, dva sata i pedeset i osam minuta, četvrtog
dana od onih hladnih četrdeset dana zime.
Ja znam što se tada događalo, a moj pokojni brat koji je o
svakom svojem pokretu odlučivao prema onome što su mu
rekli astrolozi, nije znao. Njegov sin Selim došao je ne svijet
pet minuta prije vremena koje se smatra najsretnijim. No
glavni astrolog je u strahu od padišahovog bijesa sat rođenja
pomaknuo za pet minuta naprijed i obavijestio padišaha da
će mu sin biti neporazivi osvajač svijeta.
Sada sam ja htio saznati pravu putanju sudbine ovog
princa. Rekao sam mu da mi kaže što zvijezde kažu o
Selimovoj budućnosti, ali da to nikako ne prenese glavnom
astrologu, agi oružaru, ni glavnim haremskim agama.
On se pročitavši pismo veličanstva odmah bacio na posao,
ne pokazavši ga nikome...
Što je astrolog Jakub sve vidio?
Vidio je da će Selim u dalekoj, jako dalekoj budućnosti
doći na prijestolje i da će njegov sultanat biti obilježen

156
pobunama, borbama, svađama i patnjom. A i da će njegov
kraj biti bolan...
Da me pitaju je li me to rastužilo, ne bih im znao
odgovoriti.

Svjetlosti mojeg života,

opet me sustigla tuga u valovima. Trebala sam znati da
neće biti tako lako, i znala sam, ali sam se pravila da ne
znam.
Bila je dovoljna jedna riječ koju sam čula, koja me
podsjetila na naš jedini susret. Plavetnilo stabala masline
ponovno je posivilo u mojim očima. Lijepa, briljantna boja
bagrema postala je prljava, drugačija. Ugasila se crvena boja
makova. Je li to i voda u rijekama ubrzala? Kako samo
prelaze preko kamenja koje im se nalazi na putu. Opet sam
počela vreti iznutra. Kao da sam odjednom ugledala trnje
koje prije nisam primjećivala. Novi cilj u mojem životu. Do
nekih ciljeva stignem i tada tamo ostanem. A na nekima pak
samo zastanem. A neke s malim nemirom ubrzano pređem. U
očima vidim samo žutu i tamnoplavu boju. Uvijek su jedna
uz drugu. Tamnoplava je ozbiljna, a žuta hirovita.
Ne znam da li će tako i ostati. Ova tuga da je mi inspiraciju
za druge vrtove. Možda se baš sve samo zbog toga i događa...

157
 Kako je život čudan.
Ahmed Nazif, suprug moje nepriznate kćeri, bio je taj koji
je spriječio želju mojeg velikog vezira Halil Hamid-paše da
mene svrgne s prijestolja i postavi Selima na njega.
Suprug mojeg djeteta kojeg sam prvi put u životu vidio
zahvaljujući onom požaru što je izbio u prvim danima mojeg
vladanja. Nakon što sam ga zaposlio na raznim državnim
pozicijama, učinio sam ga glavnim pomoćnikom velikog
vezira. Pobrinuo sam se i za njegovog oca Hađži Selim-agu i
brata Mehmed Emin-efendiju.
Uvijek sam u pravilu davao vrlo široke ovlasti mojim
slugama koji su ušli u red velikog vezira, kao i svojevrsnu
slobodu. Sve za dobrobit države... Glavno da ne
zloupotrebljavaju te ovlasti. I tako sam zahvaljujući Ahmedu
Nazifu saznao da neke moje sumnje nisu bespredmetne.
Halil Hamid-paša zapravo je bio osoba spremna da
započne reformu onako kako sam ja htio. Sa stručnjakom iz
Francuske u našu vojsku vrlo je uspješno donio potrebna
nova pravila. Osnovao je pomorsko-ratnu školu koju sam
smatrao vrlo važnom. Tiskaru “Muteferika Ibrahim-efendija”
koja je bila osnovana u vrijeme mojeg oca Ahmed-hana, a
zatim pala u zaborav, ponovno je dao otvoriti. No nisam
mogao zanemariti glasinu da kuje zavjeru protiv mene i da je
pristran princu Selimu...
Doduše, nismo shvatili srž tog problema zavjere, no čak i
da je sve zanijekao nisam mogao pustiti te sumnje a da ih
potpuno ne odstranim.
Oporbeni razgovori u vezi mene, koji su kružili u

158
kavanama i brijačnicama, sve su češće stizale i do ušiju
prerušenih ljudi. Osim toga, povećao je neodobravanje
naroda nakon velikog manjka žita nastalog zbog situacije s
Krimom kao i učestalih požara, i poticao je takve glasine kao
i to da bi se sve to riješilo Selimovim preuzimanjem
sultanata...
Priča se da je i potajno poslovao s francuskim
izaslanikom... Naravno. Ne piše Selim ona pisma uzaludno...
No ja ne mogu tako lako odustati od svoje države.

Veličanstvo moje,
zašto na onim keramičkim pločicama ne koriste blijede,
prigušene i veličanstvene boje jesenskog doba? Već samo one
pretjerano lijepe? Boje umjetnog raja? Zar umjetnici ne znaju
da tako nešto ne postoji? Gdje je skrivena tuga vrtova? Zar
su njihovi životi uvijek poput vrtova ruža? Kako su se samo
slojevi blještavo crvenih karanfila ponosno nadvili, plavetnilo
tanašnih tulipana nestvarne dubine stoji gotovo nadmoćno, a
svaki pupoljak novoniknule grane savršeno jednolično
smještene iznad listova poput bodeža, primoran je
neprestano čuvati svoju svježinu.
A cvjetovi koji nemaju pravo da procvjetaju ili uvenu, kao
da su stali u vremenu, i promatraju one što prolaze ispred
njih.
A čempresi na glavnom ulazu u Harem? Potpuno su bez
mana, nimalo ne klonu, čak im niti vrhovi nimalo ne klonu,
za razliku od onih čempresa u vrtu... Lijepi su, da, to nije

159
sporedno, ali možda su čak i prelijepi, preuredni, presjajni...
A ona umišljenost otvorenih plodova šipka, njihova
prodorno tirkizna boja odražava boju tla i potom se širi
navlastite listove...
Ne, ni moji cvjetovi, ni moje lišće, pa čak niti moj šipak nije
takav. Ako je već ova umjetnost odraz duhovnog stanja
umjetnika, onda neka tako bude. Priroda ukrašena ovakvim
bojama jeseni. To je ipak moj vrt iz snova, ja ga mogu
ukrasiti s procvjetalim pupoljcima, zar u jesen nema
cvjetova?

Ova Vila Bagdat podsjeća me na štošta... Kad god dođem

ovamo, i kad god promatram neku zabavu priređenu u ovom
starom dvorišnom bazenu, ponekad se sjetim i jedne priče
vezane za mog strica Mahmud-hana. Jednog zimskog dana,
smrzavajuće hladnog zimskog dana, moj stric koji je došao na
bazen sa svojom pratnjom, naredio je da se u bazen baci
jedan patuljak koji se tamo nalazio. Članovi pratnje zgrabili
su patuljka i ubrzano ga ubacili u ledenu vodu. Počeo je
bespomoćno lamatati po vodi i jecajući preklinjao da ga se
izvadi van.
Što je Njegovo Veličanstvo Mahmud-han na to učinio?
Obznanio mu je da sve dok u tom stanju ne otpjeva nekakav
stih neće biti izvučen iz bazena. Drhteći, jadan je patuljak
počeo pjevati nekakve besmislene stihove, dok su se oni oko
njega smijali toj čudnoj pjesmi ispjevanoj u očaju, a vladar se

160
samo mirno zabavljao. U trenu kada je malo nedostajalo da
se jadnik preda i utopi, sultan je naredio da ga se izvuče van.
Zatim mu je dao vreću zlata da ga malo zagrije...
Jednog se dana svi ti grijesi naplate čovjeku, sigurno...
Uvijek razmišljam o tome jesu li bespomoćni jecaji muke koji
su na dan kada je moj stric bio pokopan izlazili iz njegovog
mezara bili bezrazložni... Nego, bolje da sada ne započinjem s
tako crnim mislima...
Ja se prema svojim patuljcima u palači ne ponašam lišen
milosti poput mojeg strica Mahmud-hana... Iako, razlog
prisustva tih jadnih bića na dvoru jest to da mene i druge
zabave i nasmiju... Reklo bi se da je natjerati ih ili uvući ih u
podrugljive situacije ovdje sasvim normalno. No unatoč tome
ja nikada ne zaboravim da su i oni ljudska bića. Ipak, moji
sinovi stvarno uživaju u gluparijama tih patuljaka, i zato
kada idem jahati, uvijek ih uključim u svoju pratnju,
pogotovo ako prisustvuju i moji sinovi...

Običaj je da se prinčevi i vladari zabavljaju s patuljcima i

dvorskim ludama. Patuljci se često prave da se hrvaju, lude
jedni druge zadirkuju bacajući se u bazen, i međusobno se
ruše gađajući se sa snježnim grudama...
I naš padišah se ponekad takvim gluparijama zna
grohotom nasmijati, ali znam da ga isto tako rastuži kada
vidi kakva su im tijela.
Jednom je princ Mustafa s jednim od patuljaka, s
najmanjim od njih, uzjahao svojeg crvenog ponija kojeg mu je

161
poklonio veliki vezir. U trenu ga je gurnuo s ponija svom
svojom snagom.
Patuljak se stropoštao na kamen i ozlijedio glavu, a moj je
gospodar zabranio sinu da ide na jahanje tjednima kako bi ga
kaznio. Čekao je da mu se sin opameti.
S druge pak strane, da bi se prinčevi lijepo proveli u svoje
slobodno vrijeme, spremni ih čekaju dva broda s trinaest
sjedala, i sveukupno dvanaest lađa za četrnaestero, desetero,
osmero i šestero ljudi.
Jedna od najboljih vrsta zabava u Haremu je lutkarska
predstava koju vole gledati i Abdulahmid-han i njegovi sinovi.
Ponekad se dozvoli i haremskim gospođama da pogledaju
predstavu. Ispred navučene zavjese nalaze se lutke od kože, a
iza njih svjetla u pokretu... I glazba koja vrši pratnju
zvijezdama zabave i čudnovatim pričama...
Na sultanovim zabavama ne nedostaje niti oponašanja. Age
palače odjenu se u kostime od pera ili u odjeću sluga, kurira,
satnika, kuhara i izrugujući se izvode predstavu. Ima i ono
kada izgrade savršenu umjetnu tvrđavu i iz nje krenu u
izmišljeni rat te se prave da uzimaju Perzijance za taoce, to
im je najdraža zabava. Nagrada za sve ovo su dakako velike
količine novca...

Moj ljubljeni Vladaru,

ovaj najnoviji vrt izradila sam samo za sebe... Znam da ti
se jako svidio onaj rad koji sam ti poslala prije nekog

162
vremena.
Ona vrećica zlata koju si mi tako ljubazno poslao
uzrokovala je veliku ljubomoru, ali meni je bilo draže ono
drugo, onaj maleni broš. Broš koji si mogu nataknuti na
prsa, broš oblika dijamantne ptice čije će krilo zatreperiti
iznad mojeg srca svaki put kada udahnem... Ptica koja
nikada neće moći poletjeti, ali će uvijek biti spremna. Ona je
djelo jednog zlatara, on ju je osmislio i izradio, i oprezno
smjestio jednu malu oprugu ispod njenog krila. Jedno joj je
oko od rubina, drugo se ne vidi. No ionako nije izrađena da bi
se vidjela ili gledala...
Sliči na crnu čiopu.
Sliči na jedan od onih darova koji se šalje nakon noći
vođenja ljubavi, samo što ovaj ima puno više značaja.
Kao odgovor na moje djelo nastalo miješanjem ljubavi i
truda, nešto od tebe, nešto od moje negdašnje ljubavi...

Kada god je sretnem samo želim povikati:“Toliko te jako

osjećam u sebi, to je predivno. Neprestano. Ti moje si sve. Ti
si moja jedina duša.“
Tko zna, možda ću jednog dana moći nesmetano to izreći.
Svaki susret s njom uvijek me iznova ponese. Zumbul-aga
vidi i zna u kakvom sam stanju.

163
 Moj uzvišeni Padišahu,
kada sam bila još jako malena djevojčica moja mi je majka,
koje se jako mutno sjećam, poput žućkastog duha, znala
govoriti da ću biti jako lijepa. I svi oko mene to su govorili.
Moja plava kosa do ramena, jamica u lijevom obrazu, obrve
poput mladog mjeseca, tužan, umoran pogled, ali s jedne
strane bistar sjaj mojih očiju boje rijeke skriven iza trepavica
poput strijela, bili su dosta slavni. Toga se sjećam od
najranijih nogu... Život u četvrti u kojoj sam se rodila bio je
jednostavan. Bila je to četvrt smještena u jedan ugao
Istanbula, četvrt koja je ostala sasvim mala u ovom starom
velikom gradu, četvrt posebna za sebe. Moj otac stolar bio je
lokalni majstor svog zanata, ali ne kao obrtnik, već kao
umjetnik. Sjećam se da je izrađivao ormare i vrata za domove
paša, neka njegova djela navodno su dospjela čak i u palaču.
Vjerojatno sam umjetničku ruku nasljedila od njega. Moja
majka bila je stup naše obitelji, brineći o našoj sreći i redu.
Žena kojoj nikada nije nedostajalo veselja. U tim je uskim
ulicama i dvorištima veličine dlana život bio poput
neprestane glazbe.
Glazba koja se neprekidno spušta i diže, ali nikad ne
jenjava. Po danu nešto brža, uvečer nešto sporija, glazba koja
bi navečer barem nakratko pobjegla iz kuća van i tada se
počela gasiti...
Kao mala nikada se nisam ljutila, uvijek sam bila dijete
nasmijanog lica, miljenica cijele četvrti. Kosa kao da mi
uvijek sjajila od ruku koje su ju milovale.
Tada se dogodio onaj strahoviti potres. Ona zastrašujuća
katastrofa u vrijeme vladavine tvojeg brata sultana Mustafe.

164
Naša je kuća unutar gradskih zidina bila uništena do
temelja. Ja sam u to vrijeme bila na gornjem katu i, ne znam
kako, ali spasila sam se. I to dok su moja majka, moj otac, i
moja sestra, ljepotica nad ljepoticama, umirali u mukama.
Poslije sam čula da nije bilo kuće u Dersadetu koja se nije
oštetila, da su se urušili ogromna Fatihova džamija,
Bajazidova džamija, džamija sultanije Mihrimah,
Kapaličaršija, hanovi, hamami, i gradske zidine. Da se narod
okupljao u dvorištima džamija i na trgovima, i da su se čak
na tvojoj Novoj palači stvorili veliki rascjepi. Tada sam bila
premalena da to shvatim, ali ovaj je bolni događaj promijenio
putanju moje sudbine. Sljedeći su me dan izvukli susjedi koji
su se uspjeli spasiti. Na kraju sam se našla u palači sultanije
Esme, kao šestogodišnje siroče... Rekla sam ti, privukla sam
joj pažnju svojom ljepotom, tvoja me sestra odgojila... No
nisam izrasla u ljepoticu koliko se to očekivalo, nisam više
imala toga čime bih privukla pažnju, u usporedbi s drugim
djevojkama bila sam nitko i ništa. No svojim sam umom bila
svakoj konkurencija, kao i svojim srčanim smijehom. Zbog
toga me, uostalom, sultanija Esma smatrala dostojnom tvojeg
harema i kao takvu me ponudila. Sultanija Esma znala je
govoriti da dok pjevam svojim dubokim glasom da me obavije
nekakav čudan pokrivač tuge. Ubrzo mi je ionako zabranila
da pjevam. Može biti da su mi sjećanja na one bezbrižne dane
djetinjstva činili glas toliko tužnim.
Iako sam se nalazila među djevojkama ljepšima od mene,
znala sam da će me tvoje oči jednog dana primijetiti. Isto tako
sam znala da se te oči neće dugo zadržati na meni... Nema
veze. Neka je tako.

165
 Oduvijek sam željela odbaciti svijet koji polaže toliko
važnosti u ljepotu. Sve što meni ostaje je tuga u mojim
očima, i rupica u mojem obrazu...

Pogledaj samo čime se bave misli ove male robinje, moje

Aškidil!
Nevjerojatno da je toliko upućena u stanje svijeta koje joj je
prenio Zumbul-aga. Njih dvoje znaju zajedno sjesti i
raspravljati o politici u državi!
Zumbul-agi je odavno poznato da je ona potpuno drukčija,
a i jako dobro zna koliko mi je važna. Prema mojoj želji,
govori mi sve što ona radi, no ovaj se put namučio da mi
prenese djevojčina mišljenja o ruskoj carici.
Stvar je u tome što Zumbul-aga nije toliko bistar kao ona.
A moj je uzvišeni gospodar pak slijep da vidi blago u svojem
zagrljaju. Kad bi barem ta djevojka pripadala samo meni, bila
moja pratnja u životu, bila moj životni prijatelj...
Izgleda li tako raj?

Moj uzvišeni Sultanu,

nevjerojatno što nam u srcu ovog veličanstvenog Harema
dospije do ušiju, što sve čujemo, i ti bi se začudio da to čuješ!
Samo zato što nam nije dozvoljeno da idemo van, ne znači da
ne znamo što se sve vani događa.

166
 Želim razgovarati s tobom o nečemu što mi se mota po
mislima, voljela bih da to možemo zajedno raspraviti, iako
znam da tako nešto nije moguće.
Ljudskim slabostima i ambiciji nema kraja, to je jasno, moj
vladaru.
Snovi one moskovske carice Katarine primjer su te
bezgranične neposlušnosti. Svi znamo kako shvaćate žene, ali
ja mislim da samo jedna žena može ganjati tako lude snove,
prepustiti se tako razrađenom planu. A ako to ne ostvari,
kakve li tuge. Povjesničari će pisati o njenom snu, ali i o tome
kako te preplašila... A bome i veziri su se dosta uznemirili.
Sada čak ponavljaju one tvoje riječi: „Više ne možemo, nego
prepustiti našu državu Allahu!“. Nemoj slučajno krivo shvatiti
moje zanimanje za to, moj ljubljeni padišahu. Naravno da
neću moliti da ta moskovska gospa dobije što želi, naravno
da ne želim da osmanska država bude zaprljana moskovskim
nevjernicima. No pomisao da postoji ta gospa koju nazivaju
caricom, gospa koja zaslužuje svoju titulu, usrećuje mi srce,
ali iz drugih razloga...
Iako sam toliko daleko i toliko zatvorena, moj iskreni
prijatelj haremski aga Zumbul-efendija, koji se i sam zanima
za ono što se događa izvan, daleko od nas, sposoban je uz
pomoć svojih brojnih prijatelja saznati o čemu se priča u
Divanu. U ovom velikom Haremu osim mene nitko ga drugi
ne sluša, a i da ga sluša ne bi ga razumio. Stoga ponekad
noću potajno razgovaram s njim. Uz njegove priče zamislim
da imam svoj prozor, pa odem do onih mjesta do kojih moje
tijelo nikada neće stići, i kao da sve to proživljavam. Učenje o
takvim stvarima čini me jačom. Jačom od koga? Od sebe

167
same...
Da, san te Katarine je osvojiti Konstantinopol i proširiti se
do morske obale. Kao i to da ponovno osnuje Rumeliju i
Bizant i zavlada njima. Zamisli ti to! Ono što mene čudi nije
to što je carica svojem tek rođenom unuku dala ime
Konstantin već to da je za njegovu dojilju odabrala
rumelijsku ženu s egejskih otoka. Veličanstvo moje, može li
takva činjenica biti samo slučajnost? To može biti san samo
jedne žene. Baš kao i moji vrtovi od papira, i sve ono što kroz
njih proživljavam... Ona mašta o tome kako će njen unuk biti
vladar novog Bizanta. Neki se tome samo smiju, ali savez koji
je sklopila s Austrijom zasigurno će unijeti strku u Palaču.
Znači, ljudi se ponekad oduševe svojim neprijateljima, iako
niti na tren ne požele da neprijatelj pobijedi. Ja sam zapravo
oduševljena snovima. Nisu li baš ti snovi važni, sultanu?
Ponekad ono što proživimo u snovima ne proživimo u
stvarnosti...

Moj je veliki vezir malo zakasnio u davanju vijesti.

Moskovska carica Katarina sklopila je savez s austrijskim
kraljem, znači! Našli su se u gradu Mogiljevu. Koje su
namjere razgovora to dvoje nevjernika? Što bi taj „Grčki
projekt“ mogao biti? Može li to ozbiljno ugroziti Veliku
državu? Nitko ne zna odgovore na ova pitanja... Moj se veliki
vezir trudi skupiti sve bitne činjenice.
Kao da su se svi naši neprijatelji sjedinili i suprotstavili

168
nam se...
Ali, kako ono kažu „tko pod drugim jamu kopa...“ ... Onaj
engleski nevjernik sada je na nekom udaljenom kontinentu.
Trenutno su u ratu sa zemljom koja se zove Amerika, ratu za
nezavisnost. A ti su Englezi dosta pomogli Rusima na moru.
Ne znam hoću li to doživjeti, ali volio bih posvjedočiti
njihovom neuspjehu na tom dalekom kontinentu.

Moj voljeni Padišahu,

više se neću prepuštati tuzi, znate da čim nešto odlučim
držim se toga.
Da jednog dana dobijem priliku uživati u tvojoj dragocjenoj
ljubavi, da me preplaviš komplimentima, da me obasipaš
vrijednim darovima, pa čak i da ja postanem ta kojoj pišeš
svoja rijetka ljubavna pisma, ova ljubav izgubila bi svoju
vrijednost i čaroliju.
Ono silovito priželjkivano sjedinjenje postalo bi obično
poput malih dijamanta koji okružuju onaj veliki kamen na
tvojem prstenu, i ugasilo bi se.
Iako me patnja zbog te silne želje održava na životu. Čak i
da joj se promijeni putanja...

Kako veliki vezir mene poštuje, neki sam dan uhvatio

priliku da ga počastim kavom, i tada smo nakratko

169
porazgovarali o stanju u državi...
Navodno da su se ta Katarina i austrijski car Josip, koji se
sada kad mu je majka umrla počeo razbacivati prijetnjama,
udružili te nas žele pokoriti. To je ionako vječni san one
moskovske nevjernice, koristeći osmanske tjesnace proširiti
se na Sredozemlje. Svi znaju kako joj je ipak najveći san
Dersadet ponovno pretvoriti u Bizant.
A što da se kaže na zahtjeve zemlje imenom Španjolska?
Da vidimo, hoće li naše plemenito veličanstvo moći donijeti
savjete i odluke kako se nositi s tim?

Ljubavniče moj,
sada ti se već i ovako nesmetano obraćam zato što sam
donijela konačnu odluku da ti nikada neću poslati ova
pisma.
Kada sam ih tek počela pisati sanjala sam da ću ti ih sva
jednog dana predati.
Mislila sam da će te zanimati. Pretpostavljala sam da će ti
biti zanimljivo čitati ih, i da ćeš uživati u slušanju ljudskih
priča. Pogotovo zato što si ti središte svega...
No kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da sam te
preuveličala u svojim očima, i u svome srcu, i da ti zapravo
vrijediš onoliko koliko sam te ja učinila vrijednim. Tako je,
ono što tebe čini toliko posebnim je vrijednost koju ti ja
dajem.
I može biti da sam se uplašila da će moja pisma, moja

170
pisma koja su sažetak mojeg života, biti bačena na stranu.
Dajem sve od sebe, trudim se. Trudim se misliti i ponašati
kao da ti uopće ne postojiš u mom životu. Zašto je tako teško
odustati nakon svega?
Znam, jednom će doći dan kada me neće biti briga za tebe.
E pa taj dan sada čekam, jedini mi je cilj dočekati taj dan.
Spasiti se od tebe. Čudno mi je izgovoriti tu želju nakon što
sam te toliko htjela, ali to je iskreno priznanje, samoj sebi.
Sinoć kao da me nešto pozvalo da dođem u Dvorište na
kojem duhovi vijećaju. Ustala sam u snu, nikoga nisam
probudila, i polagano sam krenula onamo, u mraku. Ondje
sam se odjednom osjećala kao da se nalazim u nekom
drugom svijetu. Možda su me ovamo dovele priče koje mi je
prije nekog vremena ispričao Zumbul-aga. Rekao mi je da će
me tamo nešto čekati, nešto posebno, i da je jednom prije
neka druga robinja tamo provela noć i promijenivši se spasila
se od patnje i boli u srcu...
Imam osjećaj kao da me on snenu odveo tamo za ruku i
ostavio.
Teško je to objasniti, jako teško. Nisam dugo ostala tamo,
ali ću ponovno otići, čim se svi povuku...
Sada sam napokon shvatila da ljubav ponekad sasvim
pomuti um osobe, a ponekad ga obasja.
Ja sada tragam za tim sjajem...

Sada su mi javili da je i španjolski izaslanik stigao u grad.

171
Reći će da je došao kako bi otkupio Španjolce koje su naši
gusari zarobili, ali svi znaju koji je pravi razlog njegovog
dolaska. Pravit će se da je došao kako bi sklopio ugovor
prijateljstva s Velikom državom, ali njegov glavni cilj je da
ograniči moći alžirskog bega, da ih spriječi u napadu na
njihove brodove, a to je sve neprihvatljivo. Oko ovog se treba
savjetovati s kapetanom Hasan-pašom...
Zabrinutost pruskog kralja Fridriha čini mi se logičnom.
Naravno da mu nije jedini cilj stati uz nas, već ne želi da
njegovi neprijatelji steknu moć. U Dersadetu žive mnogi koji
im prenose vijesti, kralj određuje svoje sljedeće korake prema
njima. Koliko je pouzdan, to ne znam!
Ali znam da se svi trude napustiti nas.
Veziri koje sam to pitao rekli su: “Sada smo već primorani
sklopiti savez s Pruskom državom“, no unatoč tome moramo
biti oprezni.
Da, moramo dobro promisliti o tome, naredit ću svojim
vezirima da tu temu detaljno rasprave za vrijeme Divana.
Nemamo puno vremena, donijeti odluku o tome kakav
ćemo sada način primijeniti težak je posao...
O Bože, pomozi Velikoj državi!

Izradila sam novi vrt od papira, moj voljeni Sultanu.

Kao da je drukčiji od ostalih. Kada se unesem u
promatranje tog vrta, ili čak kada ga dotaknem rukom,

172
dogodi se nešto čudno.
Ovaj sam vrt osmislila uz pomoć svoje mašte i sve povijesti
što sam do danas naučila. I tema vrta koja me zaokupila je
drukčija. U ovom vrtu meleci vuku zmajeve prema nebu.
Sigurno znaš za tu priču, sultanu. Prema ovdašnjem
vjerovanju ako zmija uspije doživjeti sto godina na zemlji tada
se pretvara u zmaja. I nezaustavljive nesreće zaredaju se
jedna za drugom.
Ako meleci stignu lancima odvući zmiju koja se pretvara u
zmaja na nebo, daleko iza planine Kaf, i ondje spoje njenu
glavu s repom u oblik kruga, tada se beskrajni životni krug
uvijek iznova ponavlja. Kažu da se munje koje sijevaju
zapravo sastoje od svjetla i glasa koji se tada pojave.
To mi je ispričala vaša cijenjena sestra sultanija Esma,
kada me jedne olujne noći ugledala sklupčanu u kutu
konaka... Nakon toga sam se pri svakoj munji i gromu na
nebu toga sjetila, pa čak i za vrijeme mojih osobnih oluja. Ta
me pomisao uvijek tješila.
Samo, što god učinila, nikako da se spasim od oluje svoje
ljubavi prema tebi.
Ne znam bi li poželio šetati po tolikoj kiši, ali ja već jesam.
Zaljubiti se sliči na šetnju po kiši čije munje potječu od
zmaja. Vjerojatno ću se spasiti tog zmaja kada to stvarno
poželim, iz dubine srca...
Bilo kako bilo, ovo djelo ti ionako nemam namjere
pokazivati. Već sam rekla, ovaj sam vrt uistinu izradila samo
za sebe.

173
 Ne sjećam se o čemu sam razmišljala dok sam ga
izrađivala, i u koliko sam ga dana dovršila. Stvorila sam to
djelo kao u snu.
Sjećam se da, kad sam ga tek počela raditi, da sam na tren
zastala i zatim se upustila u posao osjećajući nekakvu drugu
vrst snage. Sjećam se da sam pomno izabrala boje papira, da
ni sa čim nisam bila zadovoljna, da su tada škarice, kao da
su produžetak moje ruke, gotovo vlastitim pokretima same
počele stvarati motive, i kao da su se komadi papira očajnički
borili da budu spojeni ljepilom i da gotovi oblici budu
zalijepljeni na postolje te tako dobiju svoje mjesto u tom
djelu.
U početku mi se sve u glavi pomiješalo jedno s drugim, bez
oblika i izgleda. No s vremenom je sve poprimilo oblik, i
raširilo se po cijelom kartonu ispred mene...
Jedan prikaz u mojem vrtu.
Goli vrh čiju oštrinu kvari nekoliko gustih čempresa. Taj
poprilično strm kameni put koji krivuda prema vrhu, okružen
cvijećem, cvijećem koje se samo širi.
Moja skromna planina Kaf.
S obje strane puta nalaze se samo stabla bagrema. Njihovi
dijamantno bijeli cvjetovi procvjetali su, a miris im je prožeo
zrak. Svježe zeleni listovi nara trepere.
Ovdje nema mora, samo jedno mirno jezero, na obroncima
planine...
A na jezeru samo jedna lađa, prazna.
Nebo je bistro, pod dubokim plavetnilom nema niti

174
oblačka. No nešto nedostaje.
Još uvijek.
Upravo se nalazim u vrtu.
Hodam po putu sjenovitom od stabla bagrema, putu koji je
sačinjen od malog sjajućeg šljunka. S jedne su strane ruže
boje marelice okrenule svoja lica prema svjetlu, s druge
strane plavi zumbuli kao da su se sjedinili, kao da su se na
jednoj strani vrta spojili u veliku plavu mrlju. Ne nedostaje
niti grmlja. Suprotnosti koje nude zamršene, tamne i
uspravne planine kao da još više naglašavaju ljepotu cvijeća.
Ne zna se koliko je sada sati.
Vladaju i čudna svjetlost i sumrak.
Možda je to zbog tamnog plavetnila vode. Onog plavetnila
koje privlači svjetlost.
Jezerska voda kao da je na dnu osvijetljena, ta
osvijetljenost kao da se pokušava probiti kroz gornje
plavetnilo.
Na vrhu planine odjednom postaje jasno što se čeka. Vijeće
je upotpunjeno.
To me ne iznenađuje, samo sam na tren začuđena.
Odjednom boja vrha prelazi s prigušeno zlatne koju sam
sama odabrala na blještavo crvenu, boju prikladnu za
predstavu koja će se odigrati ispred.
Kao da je nešto uzelo i skupilo sve strahove koji vladaju na
zemlji.
I opet nikako da me dovoljno obavije strahom... Strahom

175
za kojim žudim...
Neću se boriti sa zmajem nasuprot mene. Ionako sam ga ja
stvorila.
Ili sam ga možda stvorila baš zato da se borim s njim?
Da zastrašim zmaja. Da preplašim zmaja.
Kao prijetnju. Ali prema kome?
Boriti se nemilosrdno. Ali s kim?
Da sam samo znala koliko je to zapravo lako...
Oblik i izgled zmaja odjednom se mijenjaju, kao i njegove
boje.
Ne čine ga strašnim njegova krila koja mu iz vatreno
blještavih leđa izlaze poput strijela, naprotiv, raznobojno
perje na njegovim krilima milo je oku.
Niti ga čini strašnim njegovo debelo gmizavo tijelo zmije
koja njegova krila poput strijela nikako da sakriju.
Kao niti njegove iskrivljene pandže osvijetljene trenutnim
svjetlom vatre koja povremeno izlazi iz njegovih usta poput
pećine. Ni čempresi koji se, goreći podivljalom vatrom,
pretvore u okomite vatrene strijele.
Ne, radi se o bijesu u njegovim očima. Da, o njemu.
Pri svakom koraku njegovog talasastog tijela zatrese se
zemlja, tlo puca i odvaja se pod njegovim nogama.
Baš tada s neba se spušta rajska ptica... Da prekine svu
stravu, i smiri strahove...
Na glavi ima krunu od šest sjajnih redova, kao da je stavila

176
ukras od rubina, baš poput mladenke. Rep joj je šaren,
izgleda kao sačinjen od indijske tkanine. Ptica se želi
istaknuti svojom privlačnošću, poput darova koji se nude
padišahu.
Pokraj ptice sada su se u jednom treptaju oka pojavili
meleci.
Spustili su se bezbrižno zamahujući svojim krilima.
Njihova krila toliko su jednolično prozirna, ali i
nevjerojatno otporna.
Bojeći se da će zasjeniti sjaj ptice koju prate, opreznim,
poput povjetarca laganim pokretima odvode je do okruglog
mjesta na nebu.
Svilenu užad u rukama spuštaju prema dolje kao da su
uobičajena slika ovog prizora i kao da su naučene na ovakvu
dužnost.
Lanci na užadi u trenu se sami od sebe navuku na
zmajeva krila.
Zmaj se pokušava opirati, ali ne može, i okrećući se postaje
zmijasti krug.
Na tren ostaje visjeti na nebu. Stabla bagrema koja sam
sva sretna smjestila ispred vrta potiho šume, a vjetar lijepog
mirisa obavija sve strane.
Više nema ničega od crvene boje vrha planine, te on
odjednom poprima tamnoplavu boju dima od oblaka koji su
se nadvili nad njim.
Odjednom se oglasi munja, prodirući kroz oblake.
Osvjetljava cijeli vrt, i mene. Grom koji je uslijedio nakon nje

177
bio je kratak. Životni se krug ponovno nastavlja.
Beskrajnost je opet spašena.
Kao i beskrajnost u meni.

Kako su samo putanje naših sudbina međusobno

povezane. Ne samo to, nego su i nerazdvojive.
Jednog dana Bajrama koji je pao pred kraj njegovog
pritvorskog života, moj mi je gospodar darovao srebrno zrcalo
ukrašeno kamenjem boje rubina koje je dao izraditi za mene
odvojivši za njega dio svojih novaca iz već ionako oskudne
riznice. Tada sam shvatio da se nas dvoje nećemo samo tako
rastati.
To zrcalo kao da je pripadalo Aleksandru Velikom, toliko
mi je bilo vrijedno. Ono zrcalo iz priča, zrcalo koje je navodno
dao izraditi njegov učitelj Aristotel i koje su poslije objesili na
neko visoko mjesto u Aleksandriji, zrcalo koje bi mu pokazalo
njegovog jako udaljenog neprijatelja kada god bi Aleksandar
Veliki pogledao u njega...
Kada god mi bude dosadno, pogledam u to zrcalo. Kada se
zagledam u njega, zagledam se i u snove. Kao da sam u
očima svojeg srca, duboko u sebi izradio takvo zrcalo. I kada
pogledam u to zrcalo vidim događaj koji se dogodio ispred
mojih očiju, ali ga ja ili nisam vidio ili ga nisam htio vidjeti.
Zrcalo je samo jedno sredstvo.
Kada sam pogledao u to zrcalo primijetio sam eunuha koji
se zaljubio. Zbunjenog, ali odlučnog.

178
 Kada sam pogledao u to zrcalo ugledao sam nesretnog
padišaha kojem se bliži kraj. Usamljenog, ali cijenjenog.
Kada sam pogledao u to zrcalo ugledao sam jednu robinju
koja je tek sada shvatila koliko vrijedi. Robinju koja je puno
propatila, ali i koja je jaka.

179
„Moj se život još jednom promijenio.“

180
 Moj Padišahu,
sinoć se pred mojim očima digla zavjesa.
Ponovno sam otišla do Dvorišta gdje duhovi vijećaju, ono je
postalo mjesto kojem bježim noću, noću kada mi je dosadno,
prilaz s pogledom na Dvorište miljenica... Kažu da se na
njega ne smije ići po noći kada je napušteno, ali ja se baš
želim susresti s nepoznatim...
Duh kojeg sam u tami čekala i prizivala naposljetku je
došao.
Nisam se prepala, nema onoga što se ne bi odazvalo tolikoj
želji i čežnji. I sam znaš, ili bi trebao znati.
Nisam mu mogla razaznati lice, ali je njegov stav podsjećao
na tvoj, kao i sjaj njegovih očiju u tami, u isprekidanom
svjetlu udaljenih svijeća. Vjerojatno je i on došao ovamo u
potrazi za mnom, ili za uzbuđenjem života, ili za mirom, ili za
nečim nepoznatim. I tako smo se susreli.
Nismo prozborili niti riječi.
Kao da su se susreli vatra i barut. Odjednom sam se našla
u njegovom debelom kaftanu.

181
 Kao da si to bio ti, padišahu, ili onaj ljubavnik kojeg je
stvorio moj um. No ni to nije važno, jer onaj kojeg ja volim bio
je prisutan.
Nježno sam poljubila svaku boru utonulu u njegovo lice.
Svaku sam liniju u sebi osjetila.
A najviše onu među njegovim obrvama, onu najdublju.
Tu crtu kao da sam povukla u sebe.
Svoje sam lice prekrila njegovom ozbiljnošću i milom
mekoćom.
Uživala sam u tragovima što su ostali na mojem tankom
licu.
Nježnim, tihim, i gotovo beskrajnim pokretima svojih ruku
istraživala sam njegovo lice. I samo istraživala.
Oboje nas je zagrlio pokrivač koji kao da se nije vidio zbog
tame, ali koji bi se barem malo vidio da ga obasja svijetlost
svijeće u daljini. Taj jedinstveni pokrivač koji da je iluziju da
na svijetu nema nikoga osim nas i koji nas od svega odvaja.
Prepustio se mojem milovanju. S jedne su se strane s kraja
svakog mojeg prsta slijevali meki dodiri ljubavi i vreli drhtaji
požude, toliko da su poprimili oblik mlake i pozlaćene rijeke
koja je trenutak prije potekla iz njega, a sada je obavijala
cijelo moje tijelo.
Opet me zagrlio, čvrsto.
Naše je vođenje ljubavi poput glazbe što nekad uvečer svira
u Sultanovim odajama krenulo polako, a zatim se postepeno
ubrzalo, i nastavilo ritmom otkucaja mojeg srca.

182
 Povećao se broj trzaja koji su odavali dojam da smo u raju,
zatim kao da su popratili posljednji uzvik iz grla pjevača i
nježno se ugasili.
Trenuci ludila koje smo proživjeli oboje su nas iscrpili i
udaljili se poput sjećanja na predivan san koja poželiš
uhvatiti, ali koja se izgube odletjevši.
Sada smo napokon doživjeli veseli, tužni i očaravajući kraj
veličanstvene gozbe...
Moj se život još jednom promijenio.

Moja Aškidil se maloprije lagano spustila niz stepenice

svojih odaja i krenula Zlatnim putem 19. Ubrzavši korake
prema zidu haremske džamije za age, obuzelo ju je
uzbuđenje. Znam to jer je i mene obuzelo jednako uzbuđenje.
To se događa što se više približava Dvorištu gdje duhovi
vijećaju, otkucaji srca sve više joj ubrzavaju.
Njeno srce kao da kuca kroz cijelo tijelo, obraze i prsa
obuzme joj neka vrućina... Brojna upozorenja da noćima ne
dolazi na ovo dvorište nisu uspjela spriječiti Aškidil.
Kada si ona nešto zacrta u glavu ima jako malo toga što bi
je moglo spriječiti, možda samo pitanje života i smrti...
Dobro da je tako.

19
Altınyol - najstariji i najduži prolaz unutar Harema u osmanskoj palači.
(op. prev.)

183
 Sultanu moj,
opisivati ti ono što se dogodilo možda je neuobičajeno.
Otkako sam otkrila ovozemaljsku ljubav prema tebi, mislila
sam da ću zaljubljena u tebe dočekati svoj kraj. No naša
sudbina neprestano stavlja čuda pred nas. Još uvijek mi je
teško vjerovati u to, stoga sam se navikla na potrebu da s
tobom dijelim sve vezano za život. Kad bi barem mogao
pročitati ova pisma, kad bi barem primijetio boju ove ljubavi,
čak i pod cijenu da ti srce bude ranjeno...
Miris ljubavi. Miris ljubavi prožeo je zidove onog malog
prostora, prekrivene keramikom.
Cvjetovi na onoj klizavoj keramici hladne površine sa
svojim lažnim šarenilom kao da su oslobodili mirise okusa
ljubavi kojima su dva tijela preplavila, dobro se zagrijavši i
postavši gotovo pravi cvjetovi.
Dubina ljubavnih valova koji su potekli iz naših misli kao
da je pokrenula cvjetove pažljivo uvezene u plahtu kreveta.
Ona veličanstvena, neusporediva toplina dvaju tijela
prekrila je okolinu poput aureole.
Bilo je to nešto više od požude koja nas je obuzela oboje, i
on i ja znali smo da će nam ova sjećanja biti najljepša u
životu, želje da ih se uhvati, drži, ne ispusti, ne okonča i ne
izgubi poistovjetili su se sa strahovima u kojima smo se
prevrtali.
Kada su se ljubavne vibracije istrošile, cijeli prostor obavilo
je nešto neočekivano. Prošla sjećanja s prostora na kojem

184
smo se nalazili kao da su se sjedinila s nama. Kao da je
svjetlo koje nam je obasjalo lica bilo odsjaj neke stare ljubavi
proživljene ondje, a glas koji nam je milovao uši jeka riječi te
stare ljubavi...
Vatreni osjećaj koji smo uhvatili kao da se nikada nije
trebao okončati. Svjetlo kojim je moje srce sjalo bilo je
posljedica što je ta stvar koju zovu ljubav, ta navodno
bestjelesna zgoda, postala itekako vidljiva.

Prvo smo se nježno dodirnuli. Vrućina naših tijela isplela

se i povezala.
Uživali smo u tom kratkom trenutku.
Taj trenutak možda se može samo usporediti s onim u
kojem je stvoren svemir. Stvoren je svemir i dvoje se ljudi
spojilo u jedno, poput boga i božice.
U tom je sjedinjenju postojalo nešto što do tada nismo
osjetili. Kada su moje usne krenule istraživati njen vrat, imao
sam osjećaj kao da pod ustima osjećam tekuću vatru.
Opasnost i zadovoljstvo.
Ona je u sebe uvukla moju toplinu... Nakon vođenja
ljubavi imao sam osjećaj kao da sam vodio ljubav s jednim od
onih tigrova koje strašno volim. To se vođenje ljubavi
sastojalo od siline i neočekivanog.
Imao sam osjećaj da je moje tijelo ukrašeno s motivom ona
tri kruga, ona tri jednostavna kruga koji predstavljaju snagu
i kojima su se prvi Osmanlije prije puno stotina godina

185
ukrasili donijevši ih iz dalekih mjesta na koja su po prvi put
krenuli. Čintemani... Spoj jedinstvenih crta na površini
tigrove kože s ta tri kruga, ti su oblici svojstveni za
Osmanlije...
Nisam znao jesam li vođenjem ljubavi s tigricom i sam
postao tigar ili su me tigrovi osjećaji iscrpili. Ili je to bilo
zrcalo koje sam sâm sebi držao, jesam li ja bio taj tigar u
zrcalu?
Ili sam samo bio rezultat sjedinjenja s jako posebnom
osobom, osobom odabranom kao životni suputnik?
Ne znam jesam li trebao nastaviti drhtati od zadovoljstva ili
se naglo povući.

Moj Uzvišeni,
ja znam kako izraziti svoj sjaj, poput ukrasa sa sultanovim
draguljem, ali i kako ga prigušiti ako treba, poput sjaja
svijeće. Ponekad želim da ne znaju koliko sam sretna, da ne
budu ljubomorni. U takvim se vremenima obavijem vrlo
prigušenim svjetlom.
Ponekad mi se dogodi da zaboravim na oprez i kada
osvijetljena hodam zavidni pogledi ubodu me sa svih strana
poput razbijenog stakla, i takvi ostanu. Sada već bježim od
toga da te sretnem i osjetim pogled tvojih očiju na sebi.
Ne želim da itko sazna na kojem dijelu neba lebdim. Tek u
svojem vrtu od papira mogu objasniti što sam proživjela,
mogu objasniti tu ljubav.

186
 Zar je ovaj vrt od papira uistinu čaroban? Kada ga uzmem
u ruke kao da uđem u njega, ali mi tijelo ostane ovdje. U
njemu sam sreo svoje djetinjstvo, svoju majku... Ovaj vrt kao
da je vrt sreće stvoren samo za mene, pun onoga što sam
oduvijek sanjao da ću vidjeti.
Moj jezik nije dovoljan da bi to objasnio.
Ne mogu sakriti oduševljenje s umom koji je ovo stvorio,
rukama koje su ovo stvorile, i moći koja je ovo stvorila...
Volio bih ponovno upoznati Aškidil.

Moj dragi Sultanu,

kao da sam se umotala u ruho ljubavi, i nikako da ga
skinem sa sebe, a nije da želim... To čarobno ruho obavija me
sa svih strana. Čini mi se kao da će svatko pogledom na
mene shvatiti one nevjerojatne trenutke koje sam proživjela.
Kao da će uvidjeti pravo značenje mojeg imena... No ja sam u
očima ljudi u Haremu samo robinja, robinja koja se ne sviđa
padišahu, robinja kojoj su s vremenom dodijeljene vrlo
uobičajene dužnosti, i robinja koja je te dužnosti obavljala
kako priliči. Naposljetku sam stekla pravo na drugačiju
poziciju, pomiješanu sa sažaljenjem, kao žena pročišćena od
ljubavi i požude. Ne bi se reklo da je to prisilno pročišćavanje
bilo potrebno, ne, samo pitanje sudbine, kismeta.
Teško je reći da je događaj u Dvorištu na kojem duhovi
vijećaju samo rezultat moje mašte. Jer tu je onaj

187
najuzbudljiviji trenutak kada me privukao k sebi i stavio
svoju ruku na moj struk, i naši čvrsti zagrljaji kroz koje ne bi
mogla proći niti tanka vlas kose, kao i moj polet s tankog
kreveta na tlu... Osjećaj da sam dobila krila, i da sam lagana
dospjela gotovo do druge strane neba, ušavši među oblake. I
njegov poljubac na mojem zatiljku dok ga je mirisao, kao i
vrućina njegovog daha... Koliko je žena na svijetu moglo
doživjeti ovakvo zadovoljstvo? To sve nije bio san, crvenilo na
mojem licu dokaz je da to nije bio san. Još uvijek to ne mogu
objasniti, ali imam osjećaj da to niti ne moram shvatiti...
Kada se u najneočekivanijem trenutku dana prisjetim svega
toga, zapitam se da li žene oko mene imaju slična sjećanja.
Zatim sigurna u sebe slegnem ramenima i tiho nastavim sa
svojim uobičajenim dnevnim dužnostima, suosjećajući s
njima.
Nitko neće saznati koliko sam posebna. Spoznaja o tome
ispunjava me nevjerojatnom srećom, iako nemam niti jednog
prijatelja s kojim bih tu sreću podijelila. Niti Zumbul-agi ne
mogu priznati tu sreću.

Moja zavodljiva robinjo,

u zadnje vrijeme kada god te pogledam vidim ženu koja
zrači čarolijom. I ta žena je toliko privlačna, kao da se
umotala u jedinstveno ruho od ljubavi. Time je i odjenula
čarobni sjaj ruha, sjajniji od mnoštva malih briljanata. Baš
poput zidne svijeće koja uvijek svijetli prigušeno i odjednom
se pretvara u očaravajuću viseću lampu ukrašenu

188
dragocjenim kamenjem. Nikako da otkrijem njene tajne, i to
me još više privlači k njoj.
A tek njeno zavodljivo odbijanje... To nevidljivo i nečujno
odbijanje...
Ne gorim i ne patim za tobom uzalud, moja Aškidil, moja
srodna dušo, moja kraljice duha ružičastih obraza, moje srce
sada ne želi nikog drugog, s tobom kao da sam potpun...
Slušaj, slušaj kako pjesnik priziva svoju ljubav:
Da zaplačem misleći na tvoj obraz, moje suze ružina voda
postale bi
Da pijem vodu sanjajući tvoja usta, vino postala bi
Tako se i ja osjećam, Kraljice moje duše, moja Aškidil...

Padišahu moj,
opet je brada mojeg dragog izgrebala tanku kožu mojeg
lica. Sva sreća da me u Haremu nitko ne smatra toliko
važnom da bi primijetio nježne mrlje na mojem licu.
U ustima osjećam okus ljubavi.
Nakon što mi je po zadnji put u onom mraku poljubio vrat,
uspravio se i ubrzano odjenuo. Zastavši na tren na tankom
pokrivaču prostrtom na tlu, treptajem oka odjurio je prema
uskom prolazu.
Ja se još nisam niti bila oporavila od ljubavnog
mamurluka. Dolazila sam do daha kao da sve što sam
proživjela želim što više udaljiti od sebe, i baš dok sam se

189
spremala na kratko ponovo leći, primijetila sam siluetu na
početku prolaza i zaprepašteno se smrznula na mjestu.
Svjetlost svijeće koju sam držala u ruci na tren je u daljini
osvijetlila niskog agu koji je stajao na pragu Zlatnog puta.
Kroz misli su mi brzinom munje prošle sve vrste nedaća
koje bi me mogle snaći.
No sada više ništa nisam mogla učiniti, lica pokorenog
sudbini odlučila sam sačekati štogod slijedi.
S jedne sam strane razmišljala o tome kako je sve ono što
sam proživjela bilo vrijedno toga.
Nije se dogodilo ono što sam očekivala.
Nitko se nije obazirao na mene.
Zumbul-aga je tiho i ubrzano otišao odande nakon onog
muškarca, ne okrenuvši se iza sebe.
Nisam mu stigla niti sjenu vidjeti.
A Dvorište na kojem duhovi vijećaju ponovno je obavila
ona čudna tišina.
U tom sam trenutku shvatila smisao onoga što sam
proživjela, i onoga što nisam proživjela.
Zavrtilo mi se u glavi.
Muškarac iz čijeg sam zagrljaja izašla mogao je biti samo
jedan.
Muškarac u mraku kojeg sam toliko dugo zamišljala kao
svojeg natprirodnog ljubavnika, mistično stvorenje za koje
sam samu sebe uvjerila da je duh.
Je li moguće da je to bila ista osoba kao i onaj ozbiljni,

190
ponosni čovjek?
Čovjek koji me nije smatrao dostojnom svog pogleda kada
je za to postojala prilika u Haremu, čovjek kojega se svi
boje...
Je li to sve bila samo jedna iluzija? Prevara?
Zadovoljstvo zabrane...
Zabrane za koga?
Znam da nije moguće proživjeti nešto dublje i više od
onoga što sam proživjela. To je bilo više od mojih snova, više
od stvarnosti. Poslije toga vratila sam se na svoje mjesto, u
svoju odaju u Haremu, i ponovno postala Aškidil, umjetnica
od papira.
Čini se da se krug ponovno zatvorio. I time otvorio mjesto
za novi.

Mislim da je moj gospodar padišah shvatio da se sudbina

preokrenula, točnije romansa. Glavni likovi te romanse
odjednom su je napustili i izašli na svjetlo dana, dana u
kojem su postali netko drugi.
Ili je možda nestalo čarolije.
Kako je bilo očito da je Aškidil drukčija od ostalih, tako su
njene želje, njeni ciljevi, i ono što je usrećuje također
drugačiji.
Ona je robinja koju je, prije puno vremena, tek što je došao
na prijestolje, padišah primio u svoj zagrljaj.

191
 I poslije toga je više nije niti pogledao.
I ta se žena promijenila, sada će je još više zavoljeti i biti
opčinjen njom...
Naš sultan ne zna kako je Aškidil sazrela, što ju je
natjeralo da sazrije, i kroz kakve je ljubavne muke morala
proći da bi dospjela do ovamo.
Ona je žena s kojom sam zajedno doživio okuse i užitke
koje do tada nisam isprobao, udaljivši se na Dvorištu na
kojem duhovi vijećaju od vlastite osobe, svojih strahova i
svoje patnje, one noći kada mi je svega bilo dosta, ili noći
kada je Aškidil i mene nešto privuklo onamo.
Čudi li uistinu to što naš vladar ne može odustati od nje, i
što ga ona odbija?

S tobom sam spoznala ljubav, moje drago Veličanstvo, za

mene si ti bio ljubav.
Sve sam započela s tobom. U početku sam mislila da nema
toga što bi te moglo zamijeniti, zatim sam primila jedan dar,
dar proizašao iz mojih snova, umotan u materiju...
Dugo je trebalo da shvatim u čemu je čarolija. Zapravo je
čarolija bila samo putovanje na koje sam krenula unutar
sebe.
Mislim da i ti to razumiješ.
To smo shvatili u različita vremena. I sada ti meni pišeš
pisma. Ne samo to, nego za razliku od mene ti ih i šalješ,

192
upravo u ruci držim pisma koja si ti napisao, i gledam ih
svojim očima, kolikogod to bilo nevjerojatno!
No smjer mojeg putovanja promijenio se, moj cijenjeni
gospodaru. A natrag se ne želim vratiti.

Kraljice moje duše, gospo moja kraljevske duše, moja

kraljice obraza crvenih poput ruže, dopusti mi da te tako
oslovljavam!
Što može biti razlog tvojeg izbjegavanja naše zajedničke
postelje u noćima kada od tebe tražim utjehu nadajući se da
će biti poput lijeka mojoj tuzi, patnji, boli i izbezumljenosti, i
melem mojoj otvorenoj rani, bez obzira što sam ja, tvoj sluga,
izrazio tebi, svojoj gospodarici, tolike želje da mi dođeš?
Ako išta može smiriti moje jecaje, onda je to samo tvoj
lijek.
Ako mi se tu u ovako teško doba nećeš smilovati, tko će?
Kunem ti se, svake noći dočekujem jutro. I ove sam noći
otišao onamo i čekao. Svevišnji Allah ne odobrava da me
noćima mučiš u nadi.
Ako niti večeras ne dođeš, znat ću da ne osjećaš ljubav
prema meni.
Čak bi mi se i neprijatelj smilovao u ovakvom stanju.
Uvečer i ujutro doći i malo sjesti nije nekakva dužnost.
A tvoj bi sluga došao k tebi i do jutra ti izražavao
poštovanje. Ako me ne želiš, Svevišnji Bog zna što to za mene

193
znači...
Da se moj ovozemaljski život okonča, još uvijek bih mislio
na tebe.
Kunem ti se, u ime Boga, jako sam loše!
Sve dok si ti takva, smrt bih dočekao s radošću.

Moj ljubljeni Gospodaru,

kako to da sada kada su osjećaji koje sam nezamislivo
dugo iščekivala i prizivala ih k sebi svim svojim bićem
napokon usmjereni prema meni, i još k tome su izrečeni na
jedan vrlo nježan način, moje srce nikako da omekša?
Ne radi se o ne opraštanju.
Već nečem drugom.
Odbijam biti Kraljica tvoje duše, tvoja Aškidil.
Ili sam možda prešla vrh, možda vrh planine Kaf.

Kraljice moje duše, neka te čuva Bog!

Jedna pogreška nije dovoljna za kaznu.
Gospodarice moja, tvoj sam sluga vezan za tebe srcem.
Ako želiš udari me, ako želiš ubij me! Predajem ti se.
Dođi večeras, to mi je želja, kunem ti se, možda ćeš postati

194
razlogom moje bolesti, ili smrti...
Molim te, preklinjem te ljubeći ti ruke. Ne mogu se
suzdržati, vjeruj mi.
Pod onim što sam napisao podvukao sam crtu, kratku
crtu.
A da nisam ni primijetio.
Zato što sam htio još pisati, ali nisam mogao.
Što to znači biti vladar? Još uvijek neke stvari koje želim
učiniti, ne mogu... Tko bi me inače spriječio? Nitko. Baš
nitko. Ali opet... Ne želim uzimati silom.
Možda će Aškidil shvatiti što znači ova mala crta.

Nas dvoje zajedno smo prešli planinu Kaf.

Takvu sreću ne bih bio doživio ni da sam skupio sve snove
na ovom svijetu.
Ne vjerovati da se to dogodilo bilo bi nezahvalno.
Znači da je i ono što se na zemlji čini nemogućim, itekako
moguće.
Moj me Gospodar smatra svojim vrijednim slugom.

Kraljice moje duše, Abdulhamidovo srce,

Ova moja duša poput ptice, neka ti bude žrtva! Znaj da

195
sam ti se, u ime Božje, spreman potpuno pokoriti.

Ljubavi moja, stara moja ljubavi,

Razmislila sam o tome zašto me nazivaš kraljicom svoje
duše. Već neko vrijeme me tako oslovljavaš. To je kratko ime
izašlo iz tvojeg srca, i samo zato je vrijedno, bez obzira na
ostalo. Doista je čudnovato to što ti meni sada pišeš prava
ljubavna pisma i šalješ mi ih nakon što sam ja tebi napisala
tolika ljubavna pisma koja ti nisam poslala...
Zapravo su moja pisma bila zapisana u mojem srcu, mogla
sam i ne uzeti olovku u ruke i ne prenijeti ih na papir. Nisam
znala zašto sam se samo tako zaljubila u tebe, ili možda
nisam htjela to znati. Tvrdoglavo sam odbijala priznati da
sam zaljubljena i da je to prava ljubav. A što si ti više od
mene bježao i više me se klonio, to sam te ja više htjela
uloviti.
Sada smo zamijenili mjesta, zar ne? Ja sam malo po malo
pratila kako se zaljubljuješ u moje papirnate vrtove pa time i
u mene, dok sam se ja malo po malo udaljavala od tebe.
To možda nije bilo namjerno. I ti si uživao u nečem
neuobičajenom, u nečem tajnom, i uživajući si postao
opčinjen... Još uvijek zadrhtim na pomisao na one sate sreće
koje sam jednom davno provela s tobom.
Ne znam bi li me razumio da ti ispričam priču o svojem
ljubavniku koji se rodio u mojim mislima i koji kao da je
čarolijom postao stvaran muškarac. Da nisam okusila

196
njegovo postojanje, možda bi se moje oduševljenje tobom
nastavilo. No sada kao da se krug u meni zatvorio.
Moguće je dokučiti tajnu muškarca, ali nije moguće
dokučiti tajnu ljubavi. Tvoja mi preklinjajuća pisma gode
duši. No samo me potiču da se još više povučem u sebe.
Možda je to neka vrst božanske igre? Igre koju zovu ljubav?
Ili samo veličanstvena katastrofa...

Kraljice moje duše, tvoj bi Abdulhamid za tebe učinio sve.

Ne pamti me po mojoj pogrešci!
Ako odustanem od tebe kad polože moje tijelo u zemlju,
neka mi Allah da što zaslužujem, robinjo moja.
Mislim da je vrijeme da odem, ali možda me on ne uzima k
sebi jer ćeš mu jednog dana to ti narediti.
Ti si moja, ja sam tvoj.
Dao Bog da za vrijeme mojeg života postanemo jedno, da
budemo zajedno, draga moja ženo.
Ponizno te to molim.

Vladar ne shvaća da nije učinio ništa pogrešno. Barem ne

sada.
Prošlost nije važna.

197
 Gospo moja,
Neka te čuva Bog!
Ovu noć usreći svojeg slugu dolaskom.
Kunem ti se, nemam više snage za strpljenjem, neka ova
noć bude prva, i neka bude zadnja, smiluj mi se.
Za ovu sam se noć oboružao snagom.
Preklinjem te, gospo moja, nemoj da očajavam ove noći!
Tvoj sam vjerni sluga, gospo moja...

Više te ne želim, Padišahu.

Čini se da nisam nekoć bila zaljubljena u tebe, već u san
koji sam sama stvorila.
Mogu nastaviti voljeti taj san, znajući da je nestvaran.
Ja ne znam kakav je život vani, padišahu, no sada kada
razmislim o tome, čini mi se da postoji vjerojatnost da se
dosta ljudi zabuni kada misle da su se zaljubili.
Je li Ferhat uistinu srušio planine da bi se ponovno
ujedinio sa Širin?
A zašto Lejla i Medžnun nisu uspjeli ponovno biti zajedno?
Što je bila stvarnost u ovim pričama, u ovim tužnim pričama
o odvojenim ljubavnicima?
Da, ja sam pisala o ljubavi.

198
 U svojim sam pismima pisala o ljubavi.
Ne o svojoj ljubavi, već o ljubavi. Ne o tvojoj ljubavi, već o
ljubavi.
Predivan me val s tobom odveo u visine, u visine o kojima
nikada neću moći sanjati, biti tamo bilo je neusporedivo s
bilo čim drugim.
Zatim me taj isti val spustio na dno, nisam ni shvatila što
se dogodilo sa mnom.
Uspjela sam se ne utopiti, ali ozlijedila sam se, jako sam se
ozlijedila. Čekala sam dan kada ću se opet naći na vrhu vala,
i nije da sada tvrdim kako ne bih htjela u iste visine.
Naprotiv, ponovno ću se penjati u visine, imajući na umu da
bih opet mogla pasti na dno. Ali ovaj put to neće biti s tobom.
Sretna sam što sam proživjela tolike trenutke raja, kao i
najcrnije trenutke i duboku bol.
O ljubavi bi se dalo pisati do beskraja, ali može i kraće.
Shvatila sam da je pisanje o ljubavi kao pisanje o okusu
nedostižnog, sve dok se čovjek sasvim ne istroši.
Uistinu, je li ono što zovemo ljubav samo okus
nedostižnog? Ili okus nesreće?

Trudim se ne pokazati svoju patnju. Poput posljednjeg

sjaja svijeće koja samo što se ne ugasi, sada sam čovjek čija
se tuga ne vidi, naprotiv, čovjek koji izgleda sasvim
zadovoljno.

199
 Većinu sam zadnjih dana proveo na svojem mjestu za
bijeg, na mezaru sultana Ejuba, na mjestu koje mi daje
spokoj. A u prostoriji Hırka-i Saadet 20 slušao sam učenje
Kurana. I većinu svoje odjeće poklonio sam drugima.
Itekako dobro znam da mi se približava smrt. Tome nije
razlog zabrinuto lice glavnog liječnika. Kao niti uzrujanost
okoline, ili pretjerana briga koju dobivam...
Nešto u meni sada se gasi.
Pozvat ću Aškidil da dođe, no ovaj put ne uz pomoć
preklinjajućih tajnih pisama, već ću po nju poslati kalfu
riznice, tako mi neće pobjeći. Naravno, mogao sam to i prije
učiniti, ali nisam htio uništiti onu posebnu vezu koja je
nastala između nas u našim tijelima prije puno vremena, jer
to je bilo nešto što sam prvi put doživio. Zapravo se i moja
želja obistinila, doživio sam ljubav o kojoj će se možda
stoljećima poslije govoriti. Čista ljubav, s užitkom, s
uzbuđenjem, s tugom i sa čežnjom... Sada posljednji put
želim da moja Aškiđil dođe. Biti ludo zaljubljen u konačnici je
postala uloga koju sam sav sretan prihvatio, unatoč tolikoj
tami.
Naredio sam da tu večer Aškidil dovedu u Sobu sa
zrcalima i da se zatim povuku.

Nitko osim mene ne sluti da je moj gospodar bolestan i da

20
Prostorija u Palači Topkapi gdje se čuva kaput (Hırka-i Saadet)
Poslanika Muhameda. (op.prev.)

200
se oprašta od života. No njegov je svaki korak promišljen. I
sam se razračunava sa životom. Razmišlja o svemu lijepom
što je učinio, na tren bude zadovoljan, a na tren ga obuzme
tuga. Želi preći na drugi svijet mirnog srca...
Primjerice, za Knjižnicu Hamidije koju je osnovao i opremio
bogatstvom knjiga u sklopu nekoliko institucija koje je dao
izgraditi u četvrti Bahčekapi, najzaposlenijoj četvrti u gradu,
svakom prilikom govori kako je ponosan na nju jer je to
mjesto kojim se može okoristiti svaki naučenjak koji navrati
u Asitane.
Mojeg gospodara zadovolji i svaka žlica hrane koja se iz
ovdašnje javne kuhinje podijeli siromašnima kao da je njemu
samom oduzeta, a svaka čaša vode popita iz javne fontane
kao da taži njegovu žeđ. Škola u sklopu tih institucija
smještena je blizu njegovog mezara, mjesta za koje se nada
da će u njemu uskoro započeti svoj odmor...
Činjenica da je njegova džamija koju je dao sagraditi u
četvrti Emirgan povećala potražnju za predgrađem, i da je put
koji vođi s obale u četvrti Bujukdere prema unutrašnjosti
oživio Bospor, jako ga veseli.
Voli pomagati, onoliko koliko mu snaga dopušta...
Sve su to dobra djela za koja želi da se pripišu njegovoj
dinastiji...
A što se tiče rata na Krimu, zaboden mu je poput noža u
srce, i nikako da ga izvuče van. Više se niti ne trudi izvaditi
ga.
Ne znam jesam li spreman oprostiti se sa svojim
gospodarom.

201
 Našli smo se, u mojoj Sobi s ogledalima. Aškidil je
opuštena, iako je bila primorana doći.
Uzbuđen sam. Oboje smo svjesni toga da nam je ovo zadnji
susret. Nema potrebe to prenijeti u riječi. Nema onog nemira
koji je nemoguće opisati, a kojem je uzrok posljednji susret,
nema onih predivnih zagrljaja koji odbijaju to da se radi o
posljednjem sastanku, koji se trude zaboraviti na istinu pa
makar na jedan tren... Već samo oni neobjašnjivi skokovi
izmoreni željom uma da zaustavi vrijeme... Susrele su nam se
oči.
Popio sam iz čaše koju mi je Aškidil nježno dodala. Znao
sam da mi je ona lijek.
Odjednom su mi se sve brige raspršile, glava mi se
razbistrila, i obuzeo me nekakav čudan osjećaj opuštenosti,
kao da se riješio nekakav problem.
Osjećao sam se poput ptice koja je, nakon što je utažila
svoju veliku žeđ, isplivala iz plitkog bazena u koji je netom
prije zaronila, i otresavši vodu sa sebe, osvježila se te
pripremila za let...
Glava mi je umorna od silne tuge zbog groznih vijesti koje
već danima stižu s Krima, i moje izmoreno tijelo koje sada
odbija imati strpljenja za takve stvari i moje srce slomljeno od
ljubavne patnje, kao da me napuštaju, zajedno s mojom
patnjom.
Preko mene kao da se navlači jedan lijepi prekrivač.
Toplina moje dražesne majke, ta toplina koju nikada nisam

202
zaboravio kao da me potpuno obavija.
Sada je vrijeme da Aškidil ispratim, da me se sjeća
onakvog kakav sam bio prije.
Kao da sam sve jedno po jedno doveo u red.
Svevišnji mi je toliko dopustio.
Zahvalan sam Mu.
Prije tri dana posvjedočio sam i porinuću onog broda u
more. Zbog nekog razloga bilo mi je jako važno da tu ratnu
galiju završe i opreme u luci, htio sam posvjedočiti tome još
dok sam živ, jer je jedna od mojih najvećih želja bila ponovno
oživjeti našu ratnu mornaricu... Gradnju te galije smatrao
sam poput nekakvog znaka obnove...
Jučer sam otpratio i povorku sultanovih darova u Meku,
sad sam mirnog srca. Inzistirao sam na tome da se ta
dužnost koja za mene predstavlja veliku vrijednost, što prije
obavi i da vrećice s novcima koje se svake godine šalju s
darovima za Ćabu što prije budu poslane, te sam naredio da
se zanemare uobičajen dan procesije kao i prikladan sat, pa
da se pošalju dva dana ranije.
Na kraju moram pozvati Džafera k sebi. S mojim
prijateljem koji je žrtvovao svoj život da bi bio moj životni
suputnik, moram još nešto obaviti.

Odlazim, moj uzvišeni Vladaru, odlazim, moj Gospodaru, i

ja odlazim.

203
 No neću biti sama. Zahvaljujući tebi.
Moje putovanje koje je započelo s tobom, zahvaljujući tvojoj
plemenitosti približava se kraju, preda mnom se otvara
sasvim novi obzor, no ovaj put ne s tobom.
Za takvu sreću moram tebi biti zahvalna, znam. Nudiš mi
jednu sretnu pustolovinu za koju se nisam mogla niti nadati
da ću doživjeti u mojim vrtovima od papira, u mojim snovima
u koje sam tonula. Zahvalna sam ti.
Oprosti mi ako sam ti slomila srce! Znam da si me smatrao
sasvim drugačijim dijelom svojeg života i da si me poštivao...
Nije me iznenadilo to što si toliko pažljiv da si se pobrinuo da
osiguraš sve uvjete potrebne da me nitko nakon što ti odeš
ne povrijedi, da mogu slobodna disati i da budem sretna.
Taj ti dug nikada neću moći nadoknaditi. Niti bi me ti ikad
tražio da ti ga nadoknadim, znam.
I ti dobro znaš kako će, sve dok moje srce kuca, za tebe
postojati mjesta u njemu.

Robinja, gleda za povorkom dženaze s vrata Harema, s

neizmjernom tugom, potajno.
Znači da je Aškidil baš danas prekršila pravila i dospjela
čak do onamo. Kao da onog tko odlazi želi ispratiti dokud je
moguće, onoga koji je njenom životu dao smjernicu...
Ja, ja sam kao i uvijek uz svojeg gospodara.
Bio sam uz njega i kada je izdahnuo svoj posljednji dah.

204
 Prema običaju, još dok je bio odjeven u odjeću u kojoj je
preminuo, došli su ga vidjeti veliki vezir, šejhulislam,
zapovjednik vojne mornarice, anadolijski i rumelijski vojni
suci, glavni rizničar, ministar vanjskih poslova i zapovjednici
janjičara. Došli su s ciljem da provjere je li došlo vrijeme
smrti, odnosno je li se ili nije predao, da ne bi bilo tragova
sumnje pri predaji sultanata.
Zatim je, opet pod mojim budnim okom, bio opran i
pripremljen...
Sada ga nose na tabutu omotanom u prostirku iz Ćabe, na
ramenima državnih dužnosnika koji sporim koracima
koračaju prema naprijed.
Još malo i položit će tabut na postolje ispred ulaza u
njegove odaje.
Na njegovu posljednju stanicu u palači, u njegovom domu.
U trenutku kada tijelo bivšeg vladara napusti palaču novi
će vladar preuzeti teret sultanata i okusiti ga.
Sve će se završiti s pripremama za ceremoniju preuzimanja
njegovog sultanata, i to opet pod mojim nadzorom, naravno.
Još nitko ne zna da sam i sve ono što slijedi ja isplanirao.
Bez obzira na sve, neću prihvatiti niti najmanju pogrešku.
Niti sam ikad prihvaćao.
No prije toga moram biti siguran da će Abdulhamid-han
biti otpraćen s vrata svoje palače, svojeg doma, s počasti i sa
svime što zaslužuje...
Ovo je zasigurno zadnja ceremonija koju nadgledam.

205
 Sada su tabut koji je izašao kroz Vrata mira preuzeli bivši
naoružani stražari, i nosit će ga do mezara. Premda to nije
običaj, i ja ću hodati iza njih. Iako znam da je nadzornik za
dženaze i glavni arhitekt pažljivo pripremio mezar kod
spomenika kojeg je moj gospodar sam sebi dao sagraditi u
četvrti Bahčekapi, moram ga ispratiti do samog kraja.
Potom ću se, opet protiv običaja, sam hodajući vratiti u
Harem, na to mjesto koje je zasada još uvijek moj dom, ali
samo na kratko.
Da bih se pobrinuo za one kojima sam potreban.
U Haremu se pak održava druga vrst pripreme, i to
nevjerojatnom brzinom. Žene padišaha koji je zauvijek
napustio svijet, moraju napustiti svijet u kojem su živjele,
moraju napustiti Harem.
Žene čekaju da u jednom trenu napuste ove zbunjujuće
sobe, posrebrene divane, i zatamnjene prolaze, jedina mjesta
koja su do sada poznavale, u kojima su živjele svoj život, i da
presele u Staru palaču, pognutih glava, i očiju punih suza.
Ovo su i njihovi posljednji dani u Palači Topkapi.
Ima i puno dječaka koji sele prolijevajući suze, jer su
nesigurni u svoju budućnost.
Za sinove mojeg gospodara Mustafu i Mahmuda počinju
teška vremena, vremena koja nazivaju nesigurnima...
Za njegove kćeri na životu, sultanije Esmu, Amine i
Hibetullah, ne brinem, no što slijedi za Ahmeda Nazif-pašu,
supruga Durišehvar, prema mojem je mišljenju nepoznanica.
Ali mislim da je osoba koja se jednom suprotstavila

206
namjerama princa Selima i spriječila njegovo preuranjeno
preuzimanje sultanata, sada, u vrijeme novog sultana
Selima, prva koja ne zna što joj slijedi...
A ja...
Učinit ću onako kako mi je moj gospodar naredio u svojoj
posljednjoj želji. Moj mi je skrbnik podario farmu i nešto
zemlje u anadolijskom kraju Gemlik, i još važnije od toga,
podario mi je Aškidil na brigu. Prema naredbi koju je prenio
napismeno moram je uzeti iz Harema i povesti sa sobom.
Nema puno stvari koje ćemo ponijeti sa sobom, ondje nam
neće trebati odjeća iz palače, ili posuđe iz palače. Ali ima
nešto bez čega ne možemo. Slika našeg gospodara, njegov
dar.
Sve dok to obojeno platno visi na našem zidu Abdulhamid-
han živjet će zajedno s nama. Kao i nevjerojatan dar kojeg mi
je moj gospodar podario prije puno godina, luk i nekoliko
strijela koje smo sami izradili, u tobolcu ukrašenom dragim
kamenjem... Kao i ono srebrno zrcalo sa svojim valovitim
crvenilom poput rubina. Kada ga pogledam kao da će u trenu
prikazati pustolovinu koja nas je dovela do ovamo, kao i
pustolovine tisuća i tisuća godina. To su sve moje stvari.
Mislim da osim svojih naušnica s dragim kamenjem
Aškidil pri odlasku neće nositi ostali nakit sa sobom.
Samo da se dovrši ova tužna ceremonija, i s krajem jednog
života započet će jedan sasvim nov...

207
208
 RJEČNIK TURCIZAMA

aga – dvorski činovnik; naslov zapovjednika osmanske

regularne vojske ili svakog onog koji ne pripada
inteligenciji i plemstvu; počasna titula osmanskih
dostojanstvenika koji nisu pripadali plemstvu, dodaje
se iza imena
ahiret – drugi svijet; po islamskom učenju, svijet na koji se
odlazi nakon smrti
Bajram – najveći islamski blagdan
ćefin – bijelo platno u koje se, po običajima muslimana, uvija
pokojnik
dženaza – sprovod, muslimanski pogrebni obred
efendija – gospodin, gospodar, pokrovitelj; titula učenih ljudi
i činovnika u Osmanskom Carstvu
eunuh – uškopljenik; čuvar harema
ferman – sultanov ukaz, sultanova naredba
hamam – javno kupatilo; mala kupaonica u muslimanskoj
kući
han – vladarska titula; konačište uz cestu za prihvat putnika
i zaprega, gostionica
hanuma – gospođa, žena, supruga
janjičar – pripadnik privilegiranih pješadijskih odreda
kadija – muslimanski sudac
kaftan – dug kaput bez postave, seže do gležnjeva, dugih i

209
 širokih rukava
kismet – prema islamskom vjerovanju ono što je Bog odredio
i ne može se izbjeći; sudbina, udes
mašala (mašallah) – izraz odobravanja i radosti pri svakom
lijepom događaju; prema narodnom vjerovanju mašala
se govori da se nešto ne bi ureklo
medresa – islamsko vjersko učilište, ranga srednje i visoke
škole
melek – anđeo
mezar – grob
minaret – džamijski toranj s kojeg se vjernici pozivaju na
molitvu
nišan – nadgrobni kamen na muslimanskome grobu
padišah – vladar, car
paša – titula najviših osmanskih dostojanstvenika
rahmetli – pokojni, umrli
šejhulislam – vrhovni vjerski (muslimanski) dostojanstvenik
u Osmanskom Carstvu
tabut – lijes, mrtvaci kovčeg bez poklopca
turbe – muslimanska natkrivena grobnica; mauzolej
ulema – bogoslovi, teolozi, pravnici, učeni ljudi
vezir – najviši dostojanstveniku državnoj upravi; 'ministar',
veziri su bili članovi Carskog vijeća (Divana); veliki vezir
je nadređeni ostalim vezirima u Carskom vijeću

210
Gül İrepoğlu započela je svoju akademsku karijeru na
Odsjeku za povijest umjetnosti Fakulteta za književnost
Sveučilišta u Istanbulu nakon što je stekla diplomu iz
arhitekture na Akademiji umjetnosti u Istanbulu. Godine
1997. postala je profesoricom povijesti umjetnosti te je do
danas napisala mnoge znanstvene knjige i članke. Roman
Robinja – njena je druga po redu knjiga koja je privukla
mnogo pažnje i koju je napisala nakon povijesnog romana
Golgemi Biraktim Lale Bahcelerinde (Moja sjena u vrtovima
tulipana) čija se radnja događa u vrijeme Doba tulipana
Osmanskog carstva.
Njena treća knjiga Fiyonklu Istanbul Durbunu (Istanbulski
teleskop s mašnom) roman je o Istanbulu u novije doba.

211