PREDGOVOR

Činjenica što držite ovu skriptu u rukama, svrstava vas u probranu grupu studenata koja se može
pohvaliti položenom fizikom. Nakon tog velebnog uspjeha stigla je i vaša najveća nagrada: mogućnost
upisa fizikalne kemije II. Zbog vrsnog poznavanja električnih strujnih krugova i ponašanja
transverzalnih valova već se smatrate magistrima farmacije i medicinske biokemije. Ipak, i fizikalnu II
valja položiti, a na tom putu stoji Veliki Viktor.
Unatoč buđenjima u cik zore četvrtkom, naporima koje je valjalo uložiti radi pronalaska slobodnog
mjesta u prepunoj predavaoni, te vrijednom i pedantnom praćenju nastave, EPR spektri i enzimska
inhibicija za vas su i dalje nepoznanica? Smatrate se studentom pseudo-drugog reda? Pitanja sa
Merlina vam tjeraju suze na oči? Tu mi stupamo na scenu!
Vrijedni sastavljači detaljno su odgovorili na svih 50 pitanja, te skriptu podijelili na dvije funkcionalne
cijeline. Prvih 32 pitanja ulaze u gradivo primjene spektroskopije, dok se posljednih 18 odnosi na srž
kemijske kinetike i koloidne kemije.
Autorski duo, jedan vođen profesionalnim ambicijama, a drugi dosadom, pripremio vam je pravu
intelektualnu poslasticu. U svega nekoliko dana strah od Velikog Viktora će se raspršiti kao Raman
zračenje na uzorku, a ocijena u indeksu pojavit će se kao apsorpcijske linije u spektru.

Inducirajte svoje znanje!

Autorski dvojac

1
1. Interakcija EM zračenja s materijom, apsorpcija i emisija zračenja, spektar EM zračenja
Spektroskopija proučava interakciju elektromagnetskog zračenja s materijom u procesima apsorpcije
i emisije. EM zračenje dualne je prirode – možemo ga opisati kao tok čestica fotona, ali i kao
transverzalan val sastavljen od električnog i magnetskog polja koja titraju međusobno okomito te
okomito i na sam smjer širenja vala. U interakciji mogu sudjelovati:

 električno polje EM vala i električni dipolni momenti tvari – UV, Vis, IR spektroskopija
 magnetsko polje EM vala i magnetski dipolni momenti tvari – NMR, ESR spektroskopija

Prema kvantnoj teoriji energija molekula je kvantizirana, tj. molekula može zauzeti samo neka
energetska stanja točno određenog iznosa (nisu joj dostupna sva stanja, već samo ona čija je energija
određena valnim funkcijama – orbitalama te molekule). Interakcijom tvari s fotonima EM zračenjem
omogućuju se prijelazi između tih energetskih stanja: prijelaz iz nižeg u više energetsko stanje
nazivamo apsorpcijom, dok se suprotan proces zove emisija. Svaka molekula može apsorbirati ili
emitirati samo onaj foton čiji je iznos energije točno jednak razlici energija između dva stanja koju ta
molekula može zauzeti. Bohr je ovu tvrdnju izrekao u svom postulatu: energija emitiranog ili
apsorbiranog fotona jednaka je razlici energija između konačnog i početnog stanja molekule.
Navedeni uvjet nužan je, ali nedovoljan, uvjet svake apsorpcije ili emisije te postoji niz dodatnih
izbornih pravila koja određuju dozvoljene (moguće) prijelaze. Kao rezultat interakcije zračenja i tvari
dobivamo apsorpcijske/emisijske spektre koji prikazuju ovisnost intenziteta EM zračenja o energiji
samog zračenja. Intenzitet najčešće prikazujemo preko apsorbancije koja je logaritam omjera
dolaznog i propuštenog intenziteta zračenja, dok energiju prikazujemo frekvencijom ( najčešće za
radio valove), valnom duljinom (za ultraljubičasto i vidljivo zračenje - UV/Vis) ili pak valnim brojem
(broj valova po određenoj duljini – za infracrveno IR zračenje). Sve se ove veličine mogu jednostavno
međusovno preračunavati.

2. Spektrometar, osnovni princip rada, konstrukcija, mjerno područje, osjetljivost i rezolucija

Spektrometar je uređaj koji za mjeri intenzitet EM zračenja na određenoj valnoj duljini. Najčešći
spektrometri su spektrofotometri čiji detektori mjere intenzitet UV i Vis zračenja, a konačni spektar
prikazuje ovisnost apsorbancije o valnoj duljini. Spektrofotometar se sastoji od:

 izvora zračenja – deuterijska lampa (UV), halogena ili volframova lampa (Vis)
 monokromatora – prizma ili optička rešetka koja razlaže bijelu svjetlost na pojedinačne
valne duljine kako bi dobili monokromatsku svjetlost
 pukotine – omogućuje prolaz samo snopa zračenja uskog raspona valnih duljina
 kivete – nosača uzorka načinjen od kvarcnog stakla propusnog za UV/Vis zračenje
 sustav zrcala - zračenje razdvaja u dvije zrake od kojih jedna prolazi kroz referentnu, a
druga kroz ispitivanu otopinu
 detektora – fotomultiplikator ili fotodioda
 sustav elektronike - prikaz signala
Mjerno područje spektrometra je raspon frekvencija i izmjerenih intenziteta unutar kojeg je moguće
mjeriti spektar. Osjetljivost sperktrometra je najmanji intenzitet koji se može razlikovati od šuma, dok
je njegova rezolucija najmanja udaljenost između dvije linije u spektru koje još vidimo zasebno.

2
3. Apsorpcija elektromagnetskog zračenja, nužni uvjeti, Beer-Lambertov zakon
Prijelaz iz temeljnog u pobuđeno energetsko stanje nazivamo apsorpcijom, a da bi došlo do takvog
prijelaza molekula mora apsorbirati foton čija je energija jednaka razlici energija između pobuđenog
i temeljnog stanja molekule. Ovo je nužan uvjet svake apsorpcije i nazivamo ga Bohrovim
postulatom. Postoje i dodatni uvjeti za prijelaze koje nazivamo izbornim pravilima, a razlikuju se
ovisno o vrsti spektroskopije kojom se bavimo (rotacijska, vibracijska ili elektronska). Beer –
Lambertov zakon pokazuje da je odnos između apsorbancije i koncentracije tvari u otopini linearan
što pokazuje formula A    c  l , gdje je  molarni koeficijent apsorpcije te je približni pokazatelj
intenziteta apsorpcije, l duljina puta zračenja kroz uzorak. Izmjerenoj absorbanciji na određenoj
valnoj duljini doprinosi svaka tvar koja apsorbira na toj valnoj duljini. Iz tog se razloga mjerenjem
apsorbancije može npr. odrediti koncentracija otopine čistog proteina, a ne smjese proteina (proteini
se međusobno razlikuju po Ɛ).

4. Intenzitet i širina apsorpcijskih linija i vrpci

Intenzitet apsorpcije proporcionalan je vjerojatnosti prijelaza između temeljnog i pobuđenog stanja.
Vjerojatnost prijelaza prvenstveno ovisi o broju molekula u temeljnom i pobuđenom stanju, a na
napučenost energetskih stanja presudan utjecaj ima temperatura. Raspodjela molekula po energiji
odgovara Boltzmannovoj raspodjeli prema kojoj najveći udio molekula ima minimalnu energiju, dok
porastom temperature dolazi do povećanja udjela molekula veće energije.
Omjer populacija čestica u dva energetska stanja ovisi o razlici u energiji tih stanja i temperaturi:
 E2
E2  E1 E
N2 e kT 
 E1  e kT
e kT
Pri jako visokim temperaturama iznos kT znatno je veći od razlike
N1
e kT
energije pobuđenog i temeljnog stanja ∆E pa je omjer populacija približno jednak jedinici (približno
jednak broj molekula u oba stanja). Prijelaz između energetskih stanja tada je malo vjerojatan što
rezultira slabim intenzitetom apsorpcije. Velik intenzitet apsorpcije odgovara vrlo vjerojatnom
prijelazu do kojeg dolazi samo ako postoji velika razlika u broju čestica temeljnog i pobuđenog stanja.
Do ovakve raspodjele populacija dolazi pri nižim temperaturama, a u tom slučaju imamo velik broj
molekula u temeljnom stanju, dok su molekule pobuđenog stanja malobrojne.

3
 VELIK INTENZITET MALI INTENZITET

Velika razlika u broju čestica pobuđenog i temeljnog stanja omogućuje osjetljivo mjerenje (UV, Vis, IR
spektroskopija – većina čestica nalazi se u temeljnom stanju). Ako se i u pobuđenom stanju nalazi
mnogo čestica osjetljivost je slaba (NMR, EPR). Spektralne linije imaju određenu širinu koja je
posljedica Dopplerovog i kvantno mehaničkog efekta. Molekule plina i tekućine vrlo se brzo gibaju u
raznim smjerovima, a zbog tog gibanja izvora (čestice) u odnosu na promatrača (spektrometar) dolazi
do pomaka frekvencije apsorbiranog/emitiranog zračenja – Dopplerov efekt. Linija stoga predstavlja
superpoziciju (rezultantu) niza tako pomaknutih frekvencija. Kvantno mehanički efekt povezan je s
Heisenbergovim principom neodređenosti prema kojem je nemoguće sa sigurnošću istovremeno
odrediti položaj i brzinu neke čestice (širina linije određuje našu nesigurnost točnog položaja čestice).

5. Raspodjela molekula po dostupnim elektronskim, vibracijskim i rotacijskim energijskim razinama

Molekule posjeduju različite oblike energija od kojih su najbitnije elektronska, rotacijska i vibracijska
energija. Elektronska energija sadrži energiju kemijske veze između atoma u molekuli, ali i energiju
elektrona koji ne sudjluju u tvorbi kemijske veze. Rotacijska energija potječe od rotacije molekule, a
kao posljedica kvantiziranosti kutne količine gibanja molekuli su dostupna samo određena rotacijska
stanja (ne može potpuno slobodno rotirati). Vibracijska energija potječe od deformacije kemijskih
veza između atoma koje promatramo kao harmonijske oscilatore prilikom čijeg titranja središte mase
molekule ostaje nepromijenjeno. Kao i prethodne dvije, vibracijska energija također je kvantizirana
rješenjima valne jednadžbe molekule. Za opis gibanja atoma potrebne su tri koordinate (za svaku os
prostora po jedna). Za opis višeatomne molekule od N atoma stoga nam je potrebno 3N koordinata.
Za opis gibanja molekule kroz prostor, tzv. translaciju, potrebne su nam tri koordinate (položaj
označuju koordinate x,y i z, a njihova promjena u vremenu predstavlja gibanje), a tri su koordinate
potrebne i za opis rotacije (za linearnu molekulu potrebne su dvije koordinate jer jedne osi rotacije
zbog linearnosti nema). Vibraciju opisujemo sa svim preostalim koordinatama, njih 3N – 6 (za
linearne molekule 3N - 5).

4
6. Električni dipol i dipolni moment molekule
U električna svojstva molekule ubrajamo dipolne momente, polarizabilnost te indeks loma. Ona
opisuju sposobnost jezgri atoma da kontroliraju (drže na okupu) elektrone kada se molekula nađe u
vanjskom električnom polju. Električni dipol su dva točkasta naboja suprotnog predznaka udaljena za
neki l . Polarne su molekule sastavljene od atoma različite elektronegativnosti koji nejednako
privlače elektrone pa su njihovi krajevi blago pozitivno odnosno negativno nabijeni. Stoga sve polarne
molekule možemo shvatiti kao dva naboja suprotnog predznaka vezana na maloj udaljenosti, pa one
predstavljaju dipole. Kod takvih molekula elektronski omotač nije simetrično raspoređen oko jezgara
pa središta pozitivnog i negativnog naboja nisu na istom mjestu. Vektor koji ide iz težišta negativnog
prema težištu pozitivnog naboja nazivamo dipolnim momentom, a njegov iznos računamo po formuli
  q  l te izražavamo u jedinicama Debye, 1D  3,336  1030 Cm . Kod nepolarnih molekula stalni
dipolni moment molekule možemo zanemariti.

7. Polarizacija uzorka i polarizabilnost molekule, ovisnost polarizabilnosti o frekvenciji el. polja

Polarizacija je srednja vrijednost električnog dipolnog momenta tvari u određenom volumenu, dok je
polarizabilnost mjera deformiranja elektronskog oblaka pod djelovanjem vanjskog električnog polja
koje inducira dipolni moment. Naime, vanjsko električno polje utječe na preraspodjelu elektronske
gustoće u molekuli što dovodi do promjene njezinog dipolnog momenta. Do velike deformacije dolazi
uz jako vanjsko električno polje te uz polarizabilniju molekulu (polarizabilnija molekula svojom
jezgrom slabije kontrolira elektrone). U ovisnosti o frekvenciji oscilacije vanjskog električnog polja
razlikujemo tri vrste polarizabilnosti:
a) orijentacijska – mikrovalno područje 1011 Hz - dipol ima dovoljno vremena za reorijentaciju pa
cijela molekula rotira u smjeru polja
b) distorzijska – IR područje 1012  1016 Hz - veća frekvencija uzrokuje distorziju (savijanje) veza
između atoma u molekuli
c) elektronska – UV/Vis područje 1016 Hz - visoka frekvencija dovodi do deformacije elektronske gustoće

8. Debyeva i Claussius-Mossottijeva jednadžba; relativna permitivnost, refrakcija, indeks loma

Dielektrik ili izolator je polarizabilna tvar koja ne provodi električnu struju jer sadrži zanemariv broj
slobodnih elektrona. U vanjskom električnom polju kod molekula izolatora dolazi do induciranja dipola
koji se orijentiraju u smjeru polja. Naboji susjednih dipola međusobno se poništavaju pa nema nikakvog
toka naboja, odnosno nema protoka struje.
Relativna permitivnost medija je fizikalna veličina koja opisuje utjecaj dielektrika na međudjelovanje
naboja, odnosno govori koliko je puta veći kapacitet električnog kondenzatora između čijih se ploča
umjesto vakuuma nalazi dielektrik.
Odnos između relativne permitivnosti i električnih svojstava tvari daju Debyeova i Clausius-Mossottijeva
jednadžba.

Debyeova jednadžba Clausius-Mossottijeva jednadžba

Iz ovih jednadžbi možemo odrediti polarizabilnost mjerenjem relativne permitivnosti na različitim T.

5
Prilikom prijelaza EM zračenja iz jednog sredstva u drugo dolazi do loma što je posljedica različite
brzine rasprostiranja zračenja u sredstvima različite optičke gustoće (gušće sredstvo čini val sporijim).
Prolaskom zračenja kroz neku tvar dolazi do induciranja dipolnog momenta molekula te tvari koje će
oscilirati istom frekvencijom kao i zračenje. No proces induciranja nije trenutan već traje određen
vremenski interval pa dolazi do pomaka u fazi oscilacija što dovodi do promjene pravca širenja vala, a
samim time i brzine vala. Indeks loma definiran je kao omjer brzine svjetlosti u vakuumu i u sredstvu,
a mjeri se refraktometrom iz graničnog kuta totalne refleksije.

9. Rotacijska spektroskopija, moment inercije i rotacijska energija, izborna pravila

Rotacijska energija pohranjena je u rotacijskom gibanju koje možemo opisati preko momenata
inercije i to za svaku os prostora zasebno. Svaka molekula tako ima tri momenta inercije (nazivamo ih
a, b i c), osim linearnih koje imaju samo dva momenta (nije moguća rotacija u smjeru jedne od osi).
Moment inercije molekule sastavljene od N atoma jednak je zbroju umnožaka mase atoma i kvadrata
N
udaljenosti atoma od osi rotacije. I  m  r
1
2
Moment inercije molekule računamo za svaku os

rotacije, a ovisno o njezinoj simetriji razlikujemo:

Rotacijska energija kvantizirana je kutnom količinom gibanja što je opisano rotacijskim kvantnim
brojem J koji može poprimiti bilo koju cjelobrojnu pozitivnu vrijednost. Rotacijska energija stoga
iznosi E  J ( J  1)hcB , gdje je B rotacijska konstanta. Da bi molekula apsorbirala EM zračenje i
prešla iz jednog rotacijskog energetskog stanja u drugo nužno je da ona ima stalni dipolni moment.
Nepolarne molekule stoga ne možemo proučavati uz pomoć rotacijske spektroskopije. Apsorpcija
zračenja uvijek se događa u mikrovalnom te rjeđe u infracrvenom području (IR spektar). Još jedan
uvjet za rotacijski prijelaz je tzv. izborno pravilo prema kojem su dozvoljeni samo oni prijelazi za koje
vrijedi J  1 . Prijelaz je dakle moguć samo u prvo susjedno energetsko stanje, bilo ono veće ili
manje energije od trenutnog. Dakle, uvjeti za rotacijsku spektroskopiju su:

 molekule moraju imati stalni dipolni moment

 J  1

6
10. Vibracijska spektroskopija, temeljne vibracije molekule i vibracijska energija, izborna pravila
Vibracijska energija potječe od deformacije kemijskih veza između atoma koje promatramo kao
harmonijske oscilatore. Sve atomske jezgre u molekuli titraju istom frekvencijom oko svojih
ravnotežnih položaja dok centar mase molekule ostaje nepromijenjen, a to titranje jezgara nazivamo
temeljnim vibracijama. Već je prije pokazano da je za opis temeljnih vibracija molekule potrebno
3N – 6 koordinata (za linearne molekule 3N - 5). Energija sadržana u vibracijama kvantizirana je
vibracijskim kvantnim brojem  koji može poprimiti bilo koju pozitivnu cjelobrojnu vrijednost. Ona
iznosi E  h (  1 / 2) . Da bi molekula apsorbirala EM zračenje i prešla iz jednog vibracijskog
energetskog stanja u drugo nužno je da njezine vibracije uzrokuju promjenu dipolnog momenta (za
razliku od rotacijskog prijelaza kod kojeg je potreban stalni dipolni moment). Apsorpcija zračenja
uvijek se događa u infracrvenom području, a prema izbornom pravilu mogući su samo prijelazi za koje
je   1 (prva susjedna energetska stanja). Dakle, uvjeti za vibracijsku spektroskopiju su:
 molekule moraju imati promjenjivi dipolni moment
   1

11. Vibracijsko-rotacijska (IR) spektroskopija, spregnuti vibracijsko-rotacijski prijelazi

Rotacijske prijelaze očekujemo u mikrovalnom području EM spektra, dok vibracijske prijelaze
uzrokuje infracrveni dio spekra. Rotacijske su energije oko sto puta niže od vibracijskih pa se njihovi
spektri uglavnom promatruju odvojeno. Uz spektrometre visoke razlučivosti ipak je moguće zamijetiti
apsorpcijske linije rotacijskih prijelaza u vibracijskom spektru koje mu daju finiju strukturu. Izborna
pravila jednaka su kao i u zasebnim vibracijskim odnosno rotacijskim prijelazima te su dozvoljeni
prijelazi za koje vrijedi   1 i J  1 .

12. IR i FTIR spektrometri osnovni principi rada, konstrukcija, mogućnosti mjerenja uzoraka
Uređaji kojima mjerimo IR spektar nazivaju se IR spektrometri, a prema konstrukciji ih možemo
podijeliti na konvencionalne instrumente s dvije zrake i FTIR spektrometre. FTIR spektrometar temelji
se na Fourierovoj transformaciji koja funkciju intenziteta signala o vremenu pretvara u funkciju
intenziteta o frekvenciji (spektar). Ovo nam omogućuje dobivanje konačnog signala superpozicijom
nekoliko mjerenja što za posljedicu ima veću osjetljivost i bolji odnos signala i šuma u finalnom
spektru. Svaki IR spektrometar sastoji se od:

 izvora zračenja infracrvenog područja – Nernstov štapić (oksidi cirkonija, cerija ili itrija) i
GLOBAR (silicijev karbid na 1500 K)
 monokromatora – omogućuje odabir samo određenih valnih duljina – optička rešetka kod
konvencionalnog, odnosno Michelsonov interferometar kod FTIR spektrometra (sustav
pokretnog i polupropusnog zrcala)
 nosača uzorka (ovisno o agregatnom stanju uzorka) – najčešće kivete od KBr ili NaCl
ispunjene otapalom Nujolom koji je propustan za infracrveno zračenje (za plinovite uzorke u
kiveti dolazi do višestruke refleksije jer bi u protivnom njena duljina trebala biti preko 100 m)
 detektora – mjeri intenzitet zračenja – najčešći su:
 fotomultiplikator – temelji se na fotoelektričnom efektu, velika osjetljivost
 fotodioda – jeftini poluvodiči od silicija ili germanija slabe osjetljivosti
 termopar – temelji se na Seebeckovom efektu – između dva različita metala koji se
izlože temperaturnom gradijentu dolazi do pojave napona, vrlo slaba osjetljivost
7
13. IR spektri, interpretacija izmjerenog IR spektra
IR spektre čine apsorpcijske linije koje prikazuju vibracijske prijelaze molekule, a već smo prije pokazali
da su uvjeti za apsorpciju zračenja u IR području postojanje promjenjivog dipolnog momenta te da su
dozvoljeni samo prijelazi za koje je   1 . Pojedine funkcionalne skupine mogu ostvariti vibracijski
prijelaz neovisno o ostatku molekule što znači da apsorpcijske linije ne moraju nužno pripadati
vibracijskom prijelazu čitave molekule, već i prijelazu pojedine funkcionalne skupini.
Izostanak apsorpcijske vrpce na tipičnom mjestu neke funkcionalne skupine nužno znači da te skupine
nema u molekuli. Prisustvo apsorpcijske vrpce na mjestu tipičnom za određenu skupinu ne mora nužno
značiti da je ta skupina uistinu prisutna. Tek provjerom svih drugih potencijalnih funkcionalnih skupina
koje bi mogle zauzimati to mjesto možemo utvrditi o kojoj se skupini doista radi. IR spektroskopija
često se koristi prilikom određivanja strukture molekule (određivanje duljine, kuteva i jakosti veze).

14. Raman spektroskopija, raspršeno zračenje, vibracijsko-rotacijski Raman spektar

Prilikom interakcije EM zračenja i materije uvijek dolazi i do djelomičnog raspršenja zračenja koje je
posljedica neelastičnih interakcija molekula tvari i zračenja, a analizom tog raspršenja bavi se Raman
spektroskopija. Prilikom obasjavanja uzorka tvari snažnim monokromatskim izvorom poznate energije,
tzv. laserom, fotoni pobuđuju molekule na rotacijsko-vibracijske prijelaze za koje je potreban određen
iznos energije. Mjerenjem energije raspršenog zračenja možemo odrediti energetske iznose prijelaza
jer je mjerena energija raspršenja jednaka preostaloj energiji zračenja nakon prijelaza. Najveći dio
raspršenog zračenja iste je energije kao i ulazno značenje te nam ne koristi u mjerenju spektra, a
nazivamo ga Rayleight raspršenje. Preostali dio raspršenog zračenja (Raman raspršenje) služi nam za
određivanje rotacijskih ili vibracijskih prijelaza, a dijelimo ga na zračenje koje ima manju (Stokesovo) ili
pak veću energiju od ulaznog zračenja (anti-Stokesovo raspršenje). Iz razlika u energiji između ulaznog i
Raman zračenja određuje energetske iznose prijelaza kod rotacije ili vibracije. Prema izbornom pravilu
mogući su samo prijelazi za koje je   1 za vibraciju, odnosno J  2 za rotaciju. Također,
osnovni uvjet za Raman spektroskopije je anizotropna polarizabilnost molekule – rotacijom ili
vibracijom molekule mora dolaziti do promjene prostornih komponenti polarizabilnosti, tj. molekula
mora imati različitu polarizabilnost u različitim smjerovima molekule u odnosu na vanjsko električno
polje. Molekule poput metana zbog simetrije imaju jednaku polarizabilnost u svim smjerovima i
njihovom rotacijom ili vibracijom ne dolazi ni do kakvih promjena te stoga nemaju Raman spektar.

15. Raman spektrometar, osnovni principi rada, konstrukcija, mogućnosti mjerenja uzoraka
Raman spektrometri sastavljeni su slično kao i IR spektrometri te se sastoje od od
izvora zračenja (LASER određene frekvencije), nosača uzorka (kivete), monokromatora (optička rešetka
ili Michaelisonov interferometar) i detektora. No, dok IR spektrometri mjere intenzitet apsorbiranog
zračenja, Raman spektrometri mjere intenzitet raspršenog zračenja. IR i Raman spektroskopije su
komplementarne što znači da se prijelazi koji se mogu detektirati u IR spektru ne mogu detektirati u
Raman spektru i obrnuto. Kod molekula s polarnim vezama vibracije će uzrokovati snažnu promjenu
dipolnog momenta molekule koja će rezultirati intenzivnom apsorpcijskom linijom u IR spektru.
Promjena polarizabilnosti kod takvih molekula tijekom vibracije je zanemariva pa je vibracijski prijelaz
u Raman spektru nezamjetan. Kod nepolarnih molekula se događa suprotno: vibracija gotovo uopće ne
mijenja dipolni moment, dok se polarizabilnost mnogostruko promijeni pa je u ovom slučaju IR spektar
neupotrebljiv.

8
16. Raman spektri, interpretacija izmjerenog Raman spektra
Raman spektroskopija se prvenstveno koristi prilikom određivanja strukture i svojstava spojeva, a od
iznimne su važnosti optički mikroskopi kombinirani s IR i Raman spektrometrima. Ovim uređajima
mogu se dobiti IR i Raman spektri s vrlo malih uzoraka (npr. dijelovi stanica) i detektirati spojevi u vrlo
malim koncentracijama i na vrlo malim površinama. Uvjeti za Raman spektroskopiju su:

 molekule mora biti anizotropno polarizabilna

   1 i J  2

17. Elektronska (UV-Vis) spektroskopija, izborna pravila, intenzitet apsorpcije

Elektronska UV/Vis spektroskopija prva je razvijena spektroskopska metoda, a bavi se interakcijom
vidljivog i ultraljubičastog zračenja s tvari. Prilikom te interakcije dolazi do apsorpcije fotona EM
zračenja što rezultira elektronskim prijelazom iz iz temeljnog (orbitala niže energije) u pobuđeno stanje
(orbitala više energije). EM zračenje je valne duljine od 200 – 800 nm, a njegova apsorpcija i
elektronski prijelaz odvijaju se u vremenu od 1016 s što je znatno brže u odnosu na gibanje jezgri koje
se odvija brzinom od 1013 s. Koordinate atoma unutar moklekule stoga su tijekom elektronskog
prijelaza zapravo nepromijenjene (jezgre miruju), pa kažemo da je prijalaz vertikalan.
Tijekom apsorpcije zračenja dolazi do preraspodjele elektronske gustoće, ali i do promjene
međuatomskih udaljenosti pa uz elektronske dolazi i do vibracijskih prijelaza. Elektronski prijelaz je vrlo
brz te se jezgre atoma ne mogu tako brzo prilagoditi novoj raspodjeli elektronske gustoće pa će
pobuđeno vibracijsko stanje biti vrlo slično onom temeljnom.
Vjerojatnost vibracijskih prijelaza koji se događaju uz elektronske prijelaze opisuje Franck – Condonov
princip prema kojem je najvjerojatniji prijelaz onaj za kojeg je integral preklapanja valnih funkcija
najveći, tj. prijelaz koji vodi u pobuđeno stanje najsličnije temeljnom. Franck – Condonov faktor
ukazuje na vjerojatnost nekog prijelaza, a on je to veći što je veće preklapanje valne funkcije
pobuđenog i temeljnog stanja. Najvjerojatniji prijelaz tako je u ono pobuđeno stanje koje se nalazi
točno iznad temeljnog pa je ta apsorpcijska linija najintenzivnija, no mogući su i drugi prijelazi koji se
u spektru vide kao linije slabijeg intenziteta. Za elektronski prijelaz postoje dva izborna pravila:
spinsko i laporteovo. Prema spinskom izbornom pravilu prijelazi su dozvoljeni samo ako ne dolazi do
promjene spina elektrona. Prema Laporteovom izbornom pravilu prijelazi su dozvoljeni samo ako
dolazi do promjene pariteta, tj. simetrije molekulske orbitale pobuđenih elektrona.

18. UV-Vis spektri molekula; kromofori, interpretacija izmjerenog UV-Vis spektra

UV/Vis spektar složene molekule potječe od apsorpcije funkcionalnih skupina prisutnih u molekuli.
Kromofori su skupine s karakterističnom apsorpcijom na određenoj valnoj duljini na koju je utjecaj
drugih skupina u molekuli zanemariv. Auksokromi su skupine koje same ne apsorbiraju ali znatno
mijenjaju apsorpcijska svojstva kromofora (npr. -OH, -NH2...). Na apsorpcijska svojstva kromofora
utječu konjugacija (ako su dva kromofora povezana konjugiranom vezom doći će do značajne
promjene njihovih apsorpcijskih svojstava) i prisustvo molekula otapala (dolazi do stvaranja vodikovih
veza između molekula otapala i funkcionalne skupine).

9
Kao posljedica utjecaja konjugacije i otapala na kromoforne skupine javlja se:

 hipsokromni pomak – pomak apsorpcijskog maksimuma prema manjim valnim duljinama

 batokromni pomak – pomak apsorpcijskog maksimuma prema većim valnim duljinama
 hipokromni pomak – smanjenje molarnog koeficijenta apsorpcije
 hiperkromni pomak – povećanje molarnog koeficijenta apsorpcije

Elektronski prijelazi u molekuli uključuju prijelaze između ovih orbitala:

    * - molekule jednostrukih veza bez slobodnih elektronskih parova (alkani)

 n   * - molekule jednostrukih veza i neveznim slobodnim elektronskim parovima (alkoholi,
amini, tioli, sulfidi)
    * - molekule s višestrukim ili aromatskim vezama
 n   * - molekule s višestrukim ili aromatskim vezama i slobodnim elektronskim parovima
(znatno manji apsorpcijski koeficijent od molekula    * prijelaza )
 d  d - metalni kompleksi bez degeneriranih (energijski ekvivalentnih) d orbitala

19. UV-Vis spektrofotometar, osnovni princip rada, konstrukcija, mogućnosti mjerenja uzoraka
Mjerenje UV/Vis spektara omogućuju spektrofotometri koji se sastoje od:
 izvora zračenja – deuterijska (UV), halogena ili volframova (Vis) ili Xenon lampa (UV/Vis)
 monokromatora – prizma ili optička rešetka koja razlaže bijelu svjetlost na valne duljine
 pukotine koja omogućuje prolaz samo snopa zračenja uskog raspona valnih duljina
 kivete – nosač uzorka načinjen od kvarcnog stakla propusnog za UV/Vis zračenje
 sustav zrcala - zračenje razdvaja u dvije zrake od kojih jedna prolazi kroz referentnu, a druga
kroz ispitivanu otopinu
 detektora – fotomultiplikator ili fotodioda
 sustav elektronike - prikaz signala

Spektrofotometar s jednom zrakom ne sadrži sustav zrcala već se jedan detektor nalazi prije same
kivete, dok spektrofotometar s dvije zrake sadrži sustav zrcala i jedan detektor smješten iza kiveta.
Kvalitativna primjena UV-VIS spektroskopije je detekcija poznatih i nepoznatih spojeva te određivanje
njihove strukture. Kvantitativna primjena spektroskopije je određivanje koncentracije poznatih
spojeva iz izmjerenih spektara korištenjem Beer - Lambertovog zakona.

10
20. Relaksacija molekule iz pobuđenog elektronskog i vibracijskog stanja, fosforescencija i
fluorescencija
Relaksacija je proces prelaska molekule iz pobuđenog elektronskog i vibracijskog stanja natrag u
temeljno stanje, a odvija se u dva stupnja – termičkoj degradaciji i spontanoj emisiji (fluorescenciji).
Prvo se odvija termička degradacija (pretvorba) kojom se energija molekule u pobuđenom
vibracijskom stanju prenosi na okolne molekule otapala. Okolne molekule ne mogu prihvatiti ogroman
iznos energije potreban za prijelaz iz pobuđenog u temeljno elektronsko stanje, nego prihvaćaju samo
energiju vibracijskih prijelaza dok se molekula ne nađe u temeljnom vibracijskom stanju pobuđenog
elektronskog stanja. Zatim dolazi do spontane emisije fotona iz najnižeg vibracijskog stanja pobuđenog
elektronskog stanja u temeljno elektronsko stanje sa svim njegovim vibracijskim stanjima. Ovaj proces
nazivamo fluorescencija i traje svega 109 s. Dio energije apsorbiranog fotona već se oslobodio
termičkom degradacijom, pa je energija emitiranog zračenja manja od one apsorbiranog zračenja. Zato
će i flourescencijski spektar biti pomaknut prema većim valnim duljinama od apsorpcijskog spektra.

Do fosforescencije dolazi kada se internom pretvorbom promijeni multiplicitet, tj. spin elektrona.
U jednoj se orbitali tada nalaze dva elektrona istog spina te je ukupno spinsko stanje jednako jedinici
(½ + ½), dok se inače u orbitali nalaze dva elektrona suprotnog spina pa je spinsko stanje jednako nuli
(½ – ½). Sustav sa spinskim stanjem 1 nazivamo tripletom, dok onaj čije je spinsko stanje 0 nazivamo
singletom. Pobuđena tripletna stanja imaju znatno manju energiju od pobuđenih singletnih stanja pa
će do fosforescencijskog prijelaza (iz pobuđenog tripletnog u temeljno singletno stanje) dolaziti
mnogo sporije nego do fluorescencijskog (iz pobuđenog singletnog u temeljno singletno stanje). Tako
fosforescencija može trajati i preko 1000 s, dok je fluorescencija znatno kraća te se prijelaz odvija za
109 s. Kako pobuđena tripletna stanja imaju znatno manju energiju od pobuđenih singletnih stanja,
fosforescencijski spektar pomaknut je prema većim valnim duljinama.

11
21. Fluorescencijski spektrometar, mogućnosti mjerenja i interpretacija fluorescencijskog spektra
Fluorescenciju i fosforescenciju mjerimo fluorescencijskim spektrometrom, a kako je intenzitet
fluorescencije relativna veličina on se razlikuje za različite instrumente. Zato mjerenje fluorescencije
zahtijeva kalibraciju instrumenta - proces korekcije mjernog instrumenta kojim se smanjuju
sistematske pogreške (mjere se veličine čije su vrijednosti već poznate i tako korigira instrument).
Prednosti fluorescencijske spektroskopije su velika osjetljivost i specifičnost, no mjerenje je često vrlo
složeno. Također, fluorescenciju pokazuje mali broj molekula i to najčešće planarni sustavi
aromatskih struktura s puno konjugiranih  veza. Kod proteina fluorescencija uglavnom dolazi od
aromatske strukture triptofana, dok se fluorescencija nukleinskih kiseline ne može detektirati.

22. Fotokemijske reakcije, primarni i sekundarni proces, kvantno iskorištenje, aktinometrija

Fotokemijske reakcije su reakcije koje započinju tako da jedan od reaktanata apsorbira EM zračenje
te prelai u pobuđeno stanje. Ukoliko produkti nastaju direktno od pobuđenog reaktanta govorimo o
primarnom procesu, no ako oni nastaju na kraju niza konsekutivnih reakcija koje je započeo
pobuđeni reaktant govorimo o sekundarnom procesu. Apsorbirane energije u pravilu su dosta velike i
iznose od 160-700 kJ/mol, a u pravilu jedna molekula tvari apsorbira jedan foton. Kvatno iskorištenje
predstvalja omjer broja molekula koje sudjeluju u fotokomejskom događaju i broja apsorbiranih
fotona. Kod primarnog procesa ono je uvijek manje od 1, dok kod sekundarnih procesa zbog
složenosti reakcija može biti i mnogo veće od 1. Fotokemijske reakcije uključuju ionizaciju i prijenos
elektrona (fotosustavi I i II u procesu fotosinteze), adiciju (npr. adcija dvije baze timina u molekuli
DNA onemogućuje njezinu transkripciju i replikaciju), izomerizaciju (promjena cis u trans retinal
ključna je za nas vid) te disocijaciju. Intenzitet zračenja može se odrediti koristeći poznatu
fotokemijsku reakciju s poznatim kvantnim iskorištenjem. Ako neki sustav izložimo zračenju doći će
do fotokemijske reakcije, a ukoliko nam je ona poznata (znamo njezino kvantno iskorištenje i
produkte koji nastaju) mjerenjem količine nastalog produkta možemo odrediti intenzitet zračenja.
Ovaj se postupak u astrofizici naziva aktinometrija i koristi se za mjerenje intenziteta zračenja
nebeskih tijela (zračenje se ipak najčešće mjeri fotodiodama, a ne uz poznati kemijski sustav).

23. LASER, osnovni princip rada, svojstva laserskog zračenja, primjena LASERa u spektroskopiji
Laseri (light amplification by stimulated emission of radiation) su uređaji kod kojih dolazi do
stimulirane emisije monokromatskog, usmjerenog i koherentnog (u fazi) zračenja vrlo velikog
intenziteta. Osnovni je uvjet za stimuliranu emisiju da se većina molekula nalazi u metastabilnom
stanju, tj. pobuđenom stanju u kojem se molekula može nalaziti relativno dugo. Ako se samo dio
molekula nalazi u pobuđenom stanju dolazit će do spontane emisije čije zračenje neće biti
monokromatsko nego će biti sastavljeno od niza različitih valnih duljina. Do stimulirane emisije dolazi
inverzijom populacije koju postižemo dovođenjem energije - veći broj molekula mora se nalaziti u
pobuđenom, a ne u temeljnom stanju. Osnovni dijelovi lasera su laserski medij, rezonantna šupljina
te sustav za dovođenje energije laserskom mediju (lampe, drugi laseri i slično). Laserski medij je tvar
čije molekule pobuđujemo da bi kasnije emitirale zračenje u obliku kontinuiranog snopa fotona.
Može biti u sva tri agregatna stanja:

 čvrst medij – rubinski (kristal Al2O3) i neodimiumski laser

 tekući medij – otopina rhodamina u metanolu
 plinoviti medij – He-Ne, Argon i CO2 laser

12
Rezonantna šupljina je prostor između dva zrcala unutar kojeg dolazi do višestruke refleksije i
interferencije fotona nastalih spontanom emisijom iz laserskog medija. Naime, nakon što laserskom
mediju dovedemo energiju za pobudu njegovih molekula u pobuđeno stanje dolazit će do spontane
emisije fotona raznih valnih duljina. Samo za fotone točno određene valne duljine višestrukom
refleksijom između zrcala rezonantne šupljine dolazit će do konstruktivne interferencije i formiranja
stojnog vala. Fotoni svih ostalih valnih duljina će destruktivno interferirati te ih možemo zanemariti.
Valne duljine fotona kod kojih dolazi do konstruktivne interferencije nazivamo rezonantni modovi
lasera, a one su određene udaljenosti između zrcala (jednadžba stojnog vala). Upravo će ti fotoni
višestrukom refleksijom između zrcala stimulirati prijelaz iz metastablinog u temeljno stanje, tj.
izazvat će stimuliranu emisiju. Jedno od zrcala nije sto posto reflektirajuće već propušta određen dio
zračenja što omogućuje izlazak fotona iz rezonantne šupljine. Upravo rezonantna šupljina omogućuje
da se stimuliraju fotoni točno određene valne duljine (rezonantni modovi lasera), smjera
rasprostiranja (okomito na zrcalo) i polarizacije. Lasersko je zračenje:

 monokromatsko – svi fotoni su iste valne duljine

 koherentno – zračenje je u fazi
 vrlo intenzivno i usmjereno
 može biti polarizirano – ako se unutar rezonantne šupljine nalazi polarizator
Sve dok se održava razlika u populacijama laser će emitirati kontinuirano zračenje , no također može
zračiti i snažne impulse točno određenog trajanja i razmaka između impulsa. Dobivanje pulseva
postiže se dodavanjem zaslona u rezonantnu šupljinu koji spriječava rezonanciju i formiranje stojnog
vala. Tek uklanjanjem zaslona omogućuje se formiranje stojnog vala koji izaziva stimuliranu emisiju.

13
24. Optička aktivnost, polarizirano EM zračenje, optička rotacija, cirkularni dvolom, polarimetrija
Optička aktivnost je sposobnost tvari da promijeni svojstva propuštenog EM zračenja. Kod malih
molekula ona je posljedica asimetrije, dok je kod makromolekula ona posljedica sekundarne
strukture. Optička aktivnost povezana je s polarizabilnosti tvari (mjera deformiranja elektronskog
oblaka pod djelovanjem vanjskog električnog polja koje inducira dipolni moment). Elektromagnetsko
zračenje sastoji se od električnog i magnetskog polja koja titraju međusobno okomito te okomito na
smjer rasprostiranja vala. Ako ravnina titranja vektora električnog polja nije točno određena, tj.
ukoliko su sve prostorne orijentacije ravnine titranja jednako vjerojatne kažemo da je zračenje
nepolarizirano. Ako postoji točno određena ravnina titranja vektora električnog polja govorimo o
polariziranom zračenju. Kod takvog zračenja mijenja se samo njegov iznos, ali ne i ravnina titranja
vektora (moguća su dva smjera vektora u jednoj ravnini). Vrste polarizacije EM zračenja:
 linearna – ravnina oscilacije vektora električnog polja je konstantna
 cirkularna – ravnina oscilacije rotira u vremenu (moguće su D i L rotacija)

Linearna polarizacija može se promatrati kao superpozicija D i L cirkularnog zračenja jednakog

intenziteta, dok se eliptično polarizirano zračenje promatra kao superpozicija D i L cirkularnog zračenja
različitih intenziteta. Polarizirajući filtri propuštaju samo linearno polarizirano zračenje – sastavljeni su
od paralelnih dugačkih linearnih molekula koje propuštaju prolaz zračenja samo u određenom smjeru,
dok sve ostale smjerove zračenja potpuno apsorbiraju. Optički aktivan uzorak mijenja linearno
polariziano zračenje u eliptično polarizirano, a samu aptičku aktivnost izražavamo preko eliptičnosti
optičke rotacije. Optičku rotaciju mjerimo polarimetrom te ona prikazuje kut nagiba elipse, dok
eliptičnost prikazuje duljinu osi elipse. Postupak mjerenja kuta optičkog zakretanja polarimetrom
nazivamo polarimetrija, a on u sebi sadrži doprinose skretnji ravnine polarizacije svih optički aktivnih
tvari prisutnih u otopini prema jednadžbi:

Optički aktivan uzorak koji ima različite indekse loma za D i L komponente cirkularno polariziranog
zračenja pokazuje cirkularni dvolom – lom svjetlosti na dvije zrake različite polarizacije. Do pomaka u
fazi dolazi kao posljedica različitih brzina rasprostiranja D i L komponenti polariziranog zračenja
(različiti indeksi loma uzorka za te komponente). Cirkularni dvolom izražava se u stupnjevima te ovisi
180  l  (n L  n D )
o razlici indeksa loma za D i L komponente:   .


14
25. CD i ORD spektri, mogućnosti mjerenja i interpretacija CD i ORD spektara
ORD spektar prikazuje ovisnost optičke rotacije ili kuta optičkog zakretanja o valnoj duljini EM
zračenja. Optički aktivan uzorak koji apsorbira zračenje ima različite molarne koeficijente apsorpcije
za D i L komponente cirkularno polariziranog zračenja pokazuje cirkularni dikroizam kojeg definiramo
180( L   D )
jednadžbom   e  . CD spektar prikazuje ovisnosti eliptičnosti ili cirkularnog
4
dikroizma o valnoj duljini EM zračenja. Prvo se mjeri apsorbancija uzorka s L, a onda s D zračenjem te
se prikazuje razlika u apsorbanciji.
Izmjereni CD spektar odražava sumu doprinosa pojedinih konformacijskih područja u proteinima, pa
se oni od velikog značenja u određivanju sekundarne strukture makromolekula. Ova je metoda vrlo
osjetljiva pa su CD spektri vrlo pouzdani za praćenje promjena konformacije proteina, npr. tijekom
vezanja liganda na protein, denaturaciji, promjeni otapala.

26. Atomske jezgre u magnetskom polju, magnetski moment, Larmorova frekvencija

Nuklearna magnetska rezonancija (NMR) obuhvaća mjerenje rezonantne apsorpcije EM zračenja
frekvencije 50 – 800 MHz (radiovalno područje) atomske jezgre u vanjskom magnetskom polju. NMR
se temelji na svojstvu atomskih jezgara koje nazivamo spin, a prikazujemo ga spinskim kvantnim
brojem I koje ovisi o broju protona i neutrona jezgre.

Vidimo da spin nemaju samo jezgre parnog broja protona i neutrona pa njih ne možemo koristiti u
NMR spektroskopiji (npr. 12C). Jezgra koja ima spinski kvantni broj I može u prostoru zauzeti 2I + 1
različitih orijentacija magnetskog momenta molekule, odnosno toliko različitih spinova. 1 H i 13C
jezgre imaju spinski kvantni broj ½ što znači da mogu zauzeti 2*½+1 odnosno dvije različite
orijentacije u prostoru. Magnetski moment jezgre je vektor koji pokazuje iznos i smjer „magneta“
jezgre (svaku jezgru sa spinom možemo magnetizirati). Prema Heisenbergovom principu
neodređenosti za poznati iznos momenta ne mogu se točno znati njegove koordinate pa vektor
prikazujemo kako leži negdje na stošcu. Kad nema vanjskog magnetskog polja jezgre su
nemagnetizirane pa su sve orijentacije magnetskog momenta jednako vjerojatne (jezgre se u
prostoru nalaze proizvoljno orijentirane). Ako jezgre stavimo u vanjsko magnetsko polje dolazi do
magnetizacije uzorka pa postoje samo 2I + 1 mogućih orijentacija (za 1H i 13C imamo dvije
orijentacije). Magnetski momenti tada su orijentirani u smjeru ili suprotno od smjera vanjskog
magnetskog polja, a ove dvije različite orijentacije imaju i različitu energiju – β spin veće energije i α
spin manje energije. Moguće je inducirati prijelaze između spinskih stanja dovođenjem EM zračenja
energije jednake razlici u energijama višeg i nižeg spinskog stanja. Taj prijelaz iz spinskog stanja niže u
stanje veće energije nazivamo rezonantnom apsorpcijom zračenja, a ona se događa samo ako je
frekvencija EM zračenja jednaka tzv. Larmorovoj frekvenciji – frekvenciji prijelaza između spinskih
B0
stanja koju opisuje jednadžba:  L  .
2
15
Vidimo da snažnije vanjsko magnetsko polje povećava Larmorovu frekvenciju pa nam je potrebno
zračenje veće energije. U magnetiziranom uzorku α i β spinovi rotiraju oko stošcu Larmorovom
frekvencijom, a upravo ta rotacija vektora magnetskog momenta inducira u detektorskoj zavojnici
unutar NMR spektrometra signal koji mjerimo.

27. 1H NMR spektar, kemijski pomak, konstanta zasjenjenja, interpretacija 1H i 13C NMR spektra
Vanjsko magnetsko polje ne djeluje jednakim iznosom na sve atome u molekuli već postoje različita
lokalna magnetska polja koja djeluje na pojedini atom. Ona su posljedica induciranja kružne struje
elektrona od vanjskog magnetskog polja, a ta struja stvara dodatni doprinos ukupnom magnetskom
polju koje djeluje na jezgru. Magnetsko polje koje stvaraju elektroni uvijek je suprotnog smjera od
onog vanjskog pa će efektivno magnetsko polje koje djeluje na jezgru uvijek biti manje od onog
primijenjenog. Efektivan iznos magnetskog polja koji djeluje na jezgru zato uvelike ovisi o
elektronskoj strukturi u neposrednoj okolini jezgre, a tu elektronsku okolinu oko jezgre opisujemo
konstantom zasjenjenja. Ona sadrži doprinose zasjenjenju od elektrona oko jezgre, ali i doprinose
susjednih funkcionalnih skupina te molekula otapala. Doprinosi od elektrona oko jezgre mogu biti:
 diamagnetski: potječe od elektrona iz unutrašnjih orbitala molekule
 paramagnetski: elektroni vanjskih ljusaka, kružni tok struje stvaraju koristeći prazne orbitale
Jezgre oko kojih se nalazi mnogo elektrona i elektron-donorskih funkcionalnih skupina bit će jako
zasjenjene te će inducirano magnetsko polje znatno smanjiti iznos primijenjenog vanjskog polja što
rezultira relativno slabim efektivnim magnetskim poljem. Kako je Larmorova frekvencija
proporcionalna efektivnom magnetskom polju, jako zasjenjene jezgre imat će malen iznos Larmorove
frekvencije. Ona se najčešće prikazuje kemijskim pomakom prema jednadžbi    L 0 L  106 .
0

L
 L0 je Larmorova frekvencija referentne jezgre, tj. standarda (najčešće se koristi tetrametilsilan).
Vidimo da je kemijski pomak proporcionalan Larmorovoj frekvenciji, a kako je ona proporcionalna
efektivnom magnetskom polju veći će kemijski pomak imati manje zasjenjene jezgre. NMR spektar
zapravo predstavlja ovisnost intenziteta rezonancijske apsorpcije upravo o kemijskom pomaku.
16
28. NMR spektrometar, osnovni principi rada i konstrukcija pulsnog NMR spektrometra, Fourierova
transformacija, FID
Moderni NMR spektrometar je pulsni spektrometar koji nizom vrlo kratkih i kontroliranih pulseva EM
zračenja radiovalnog područja omogućuje rezonantnu apsorpciju odgovarajućih frekvencija što
dovodi do reorijentacije spinskih stanja atomskih jezgara. Udio jezgri u pojedinim spinskim stanjima
E
N 
možemo izračunati iz Boltzmannove razdiobe 1  e kT , a omjer populacija uglavnom je približno
N2
jednak jedinici. NMR spektrometar temelji se na Fourierovoj transformaciji koja funkciju intenziteta
signala o vremenu pretvara u funkciju intenziteta o frekvenciji (spektar). Spektar zadovoljavajućeg
odnosa intenziteta signala u odnosu na šum dobije se superpozicijom većeg broja mjerenja.

29. Fina struktura NMR spektra, spinsko sprezanje, kemijska i magnetska ekvivalencija
Fina struktura spektra je naziv za razdvajanje pojedinih rezonancijskih linija na više k u NMR spektru
što je rezulat međusobnog sprezanja atomskih jezgri. Do spinskog sprezanja dolazi uslijed
međusobne magnetske interakcije prostorno bliskih atomskih jezgri, a jakost interakcije izražavamo
eksperimentalnom konstantom spinskog sprezanja koja je neovisna o vanjskom magnetskom polju.
Porastom udaljenosti među atomima konstanta spinskog sprezanja se smanjuje. Kod molekule AXN,
ako obje jegre atoma A i X imaju spin I = 1/2 , dolazi do sprezanja jezgre A sa svakom od N jezgri X, a
raspodjela intenziteta slijedit će binomnu razdiobu, tj. Pascalov trokut (svaki signal se cijepa na dva
dijela). Tada umjesto jedne linije u NMR spektru dobijemo dvije linije dvostruke manjeg intenziteta
razdvojene za iznos konstante spinskog sprezanja J i centrirane oko vrijednosti pripadajućeg
kemijskog pomaka δ. Ukoliko je spin atoma I = 1, tada će se svaki signal cijepati na tri dijela prema
jednadžbi 2I + 1 koja predstavlja broj mogućih orijentacija atoma u prostoru.

17
 Spinsko sprezanje može se spriječiti drugim snažnim pulsom na rezonantnoj frekvenciji jezgre čiji se
utjecaj na spinsko sprezanje želi smanjiti. Time se postiže da na mjerenu jezgru djeluje prosjek
utjecaja svih ostalih jezgri, a ne svaka od tih jezgri pojedinačno. Na ovaj se način dobivaju raspregnuti
NMR spektri. Za grupe atomskih jezgri iste simetrije i istog kemijskog pomaka kažemo da su kemijski
ekvivalentne. Ako te atomske jezgre imaju jednake i konstante sprezanja sa svim drugim jezgrama
one su i magnetski ekvivalentne. Na primjer: kod CH2F2 1H jezgre su kemijski i magnetski
ekvivalentne, dok su kod C2H2F2 1H jezgre kemijski, ali ne i magnetski ekvivalentne (jedna 1H jezgra
ima cis a druga trans interakciju s istim 19F). Kod molekule etanola pak imamo tri signala s tim da
CH3 protoni nisu magnetski ekvivalentni. Ipak, zbog brze rotacije oko C – C veze ralike u spinskom
sprezanju protona praktički je zanemarivo, pa ih mi ipak promatramo kao magnetski ekvivalentne.

30. Pulsne tehnike NMR mjerenja, spinska relaksacija, korelacijska spektroskopija, MRI
NMR spektroskopija temelji se na stimuliranju apsorpcijske rezonancije (prijelaz iz α u β spin)
atomskih jezgara nizom pulseva. Magnetske momente prikazujemo vektorima na stošcu, a kod
nemagnetiziranih uzoraka ti vektori imaju nasumičnu orijentaciju pa ne izazivaju nikakav signal.
Dovođenjem pulsa EM zračenja Larmorove frekvencije dolazi do rotacije vektora u xy ravnini što u
detektorskoj zavojnici inducira signal iz kojeg dobivamo NMR spektar. Dovođenjem pulsa povećava
se broj atoma s β spinom veće energije, no njegovim završetkom dolazi do relaksacije spina –
sponatanog prelaska iz β u α spin bez emisije zračenja (otpuštena energija predaje se okolini). Brzina
uspostave ravnoteže između spinskih stanja izražava se:
 spinsko-okolinskim relaksacijskim vremenom T1 – vrijeme potrebno za uspostavu ravnoteže
između α i β populacija, odnosno za prijelaz iz β u α spina sve do ravnoteže populacija
 spinsko-spinskim relaksacijskim vremenom T2 – vrijeme potrebno za uspostavu nasumične
orijentacije spinova, bez promjene α i β populacija

18
Spinska relaksacijska vremena T1 i T2 ovise o udaljenosti između pojedinih atomskih jezgri u molekuli
pa se na taj način mjere udaljenosti između atoma u molekuli. Korelacijska NMR spektroskopija je
dvodimenzionalna tehnika kod koje se spektar prikazuje pomoću dvije osi frekvencije i jednom osi
intenziteta signala. Najčešće korištena je tzv. COSY spektroskopija (COrrelation SpectroscopY) kojom
se određuju spinska sprezanja istih atoma u molekuli, dok se HETCOR spektroskopijom
(Heteronuclear CORrelation) utvrđuju konstante sprezanja različitih atoma. Ponekad kontinuiranim
EM zračenjem na rezonantnoj frekvenciji jedne jezgre može doći do promjene spinskih populacija i
promjene rezonancije susjedne jezgre, a ovu pojavu nazivamo nuklearni Overhauser efekt.
Magnetska rezonancija (MRI) je od iznimne važnosti u suvremenoj medicini jer omogućuje direktno
promatranje mekog tkiva in vivo. MRI se temelji na mjerenju intenziteta odabranog signala (najčešće
1H vode) uzorka smještenog u vanjsko magnetsko polje linearnog gradijenta jakosti. Puls je svaki
puta na drugoj frekvenciji pa se mjerenjem utvrdi niz intenziteta na različitim frekvencijama. Iz
intenziteta signala u x, y i z smjerovima rekonstrukcijom se dobije 3D slika objekta.

31. ESR (EPR) spektroskopija, ESR (EPR) spektrometar, g-vrijednost radikala

Elektronska spinska rezonancija ESR, odnosno elektronska paramagnetska rezonancija EPR obuhvaća
mjerenje rezonantne apsorpcije EM zračenja frekvencije 5 – 10 GHz (mikrovalno područje) atomske
jezgre u vanjskom magnetskom polju. Slično kao i kod NMR, ona se temelji na svojstvu atomskih
jezgara koje nazivamo spin, a koje prikazujemo ga spinskim kvantnim brojem I. ESR se koristi u
istraživanju radikala – atoma i molekula s nesparenim (slobodnim) elektronom. Nespareni elektroni
ponašaju se kao mali magneti koji oko sebe stvaraju magnetsko polje na čiji smjer utječe vanjsko
električno polje. Magnetski momenti slobodnih elektrona inače su proizvoljno orijentirani te su
moguće sve orijentacije, no u vanjskom magnetskom polju postoje samo 2 I + 1 mogućih orijentacija.
Za 1H i 13C imamo samo dvije moguće orijentacije, odnosno dva moguća spina (jedno spinsko stanje
veće energije β i jedno manje energije α). Razlika u populacijama α i β elektrona je vrlo mala pa je i
intenzitet signala malen.
ESR spektrometar sastoji se od elektromagneta, izvora mikrovalnog zračenja (klistron ili Gunn
oscilator), rezonantne šupljine u koju se stvlja uzorak te detektora mikrovalnog zračenja.
Spektrometar radi tako da mjeri intenzitet apsorpcije pri konstantnoj frekvenciji zračenja i
promjenjivoj jakosti magnetskog polja. Njegova se osjetljivost povećava faznom modulacijom,
postupkom kojim se osnovnoj frekvenciji superponira frekvencija od nekoliko kHz. Na taj se način
smanjuje utjecaj šuma, a spektrometar tada mjeri prvu derivaciju signala. ESR spektar uobičajeno se
prikazuje kao prvu derivaciju. Analogno konstanti zasjenjenja kod NMR, ovdje postoji konstanta
naziva g-vrijednost radikala. g-vrijednost radikala ovisi o magnetskom polju koje stvaraju kružne
struje elektrona unutar molekule inducirane vanjskim magnetskim poljem.

19
32. Hiperfina struktura ESR spektra, konstanta hiperfinog sprezanja, ESR spektar, spinske probe i
spinske stupice
Kao i kod NMR spektra, i kod ESR spektra prisutna je hiperfina struktura – razdvajanje apsopcijske
linije na više komponenti (linija). Ona je posljedica magnetske interakcije između spina elektrona i
magnetskog momenta atomskih jezgri atoma u molekuli. Umjesto jedne linije u ESR spektru dobiju se
dvije linije dvostruko manjeg intenziteta razdvojene za iznos hiperfine konstante sprezanja a i
centrirane oko g-vrijednosti radikala (vidi NMR hiperfina struktura). Konstanta hiperfinog sprezanja
ovisi o raspodjeli nesparenog elektrona oko jezgre.
Većina organskih radikala vrlo su nestabilni te ne traju dulje od nekoliko stotinki ili kraće. Iznimka su
derivati nitroksida koji pokazuju iznimnu stabilnost na sobnoj temperaturi te traju i dulje od 104 s.
Nitroksidi se koriste kao spinske stupice: radikal koji želimo mjeriti u otopini reagira s derivatom
nitroksida stvarajući nitroksid radikal koji je stabilno dovoljno dugo da se može detektirati ESR
spektrometrom. Spinska proba je stabilni radikal koji je kovalentno vezan za biomolekulu, pa njegov
ESR spektar odražava i svojstva biomolekule.

20
33. Brzina kemijske reakcije, mjerenje brzine kemijske reakcije, reakcijski mehanizam,
molekularnost

 Istraživanjem brzine kemijskih reakcija i mehanizama kojima se iste odvijaju bavi se

kemijska kinetika, kao grana fizikalne kemije
 Brzina reakcije opisuje napredovanje kemijske reakcije u vremenu
 Mehanizam reakcije opisuje niz strukturnih i energetskih promjena tijekom reakcije
 Osnovni podatak kojeg tražimo pri određivanju brzine kemijske reakcije jest promjena
koncentracije reaktanta ili produkta u određenom vremenskom intervalu
 Kako brzina ovisi o tlaku i temperaturi, tijekom mjerenja je potrebno ta dva parametra
održati konsantnima

Postoji mnogo tehnika mjerenja:

1. Ukoliko u reakciji imamo plinovitih komponenata, tijek reakcije, a samim time i brzinu
iste, možemo pratiti bilježenjem promjene tlaka u reakcijskoj smjesi, tijekom nekog
vremenskog razmaka
2. Ukoliko u reakciji imamo komponente koje apsorbiraju EM zračenje određene valne
duljine, tijek reakcije možemo pratiti spektrofotometrijski
3. Ukoliko u reakciji nastaju, ili se pak gube, ioni, tijek reakcije možemo pratiti
konduktometrijski
4. Ukoliko u reakciji sudjeluju optički aktivne tvari, tijek reakcije možemo pratit
polarimetrijski

 Određivanje koncentracija reaktanata ili produkata možemo vršiti dok se reakcije odvija,
ili pak naknadno, nakon što smo reakciju zaustavili u nekom trenutku t
 Za određivanje mehanizma reakcije, bitan je pojam molekularnosti; molekularnost
predstavlja broj molekula koje sudjeluju u elementaronoj reakciji – tako reakcije mogu
biti unimolekularne, bimolekularne, trimolekularne,...

34. Zakon za brzinu kemijske reakcije, red reakcije, konstanta brzine kemijske reakcije, vrijeme
polureakcije

 Brzinu kemijske reakcije definiramo kao brzinu smanjenja koncetracije reaktanata,

odnosno povećanja koncentracije produkata
Npr. A + 2B  3C + D

𝑑[𝐷] 1 𝑑[𝐶] 𝑑[𝐴] 1 𝑑[𝐵]

𝑣= = =− =−
𝑑𝑡 3 𝑑𝑡 𝑑𝑡 2 𝑑𝑡

Definiramo doseg reakcije kao ukupnu promjenu množine određene specije podijeljenu s njenim
stehiometrijskim koeficijentom:
𝑛𝚥 − 𝑛𝚥ₒ
 =
𝑣𝚥
Slijedi:
1 𝑑
𝑣=
𝑉 𝑑𝑡

Odnosno:
1 𝑑[𝐽]
𝑣=
𝑣𝚥 𝑑𝑡

 Otkriveno je da je brzina reakcije proporcionalna koncentraciji reaktanata potenciranih

sa stehiometrijskim koeficijentom; time je dobiven zakon za brzinu kemijske reakcije:

21
Npr. za prije navedenu jednadžbu:
𝑣 = 𝑘[𝐴][𝐵]²

Pri čemu je k konstanta brzine kemijske reakcije

 Konstanta brzine je neovisna o koncentracijama reaktanata, no ovisna je o temperaturi
te se određuje eksperimentalno
 Za g-fazu, umjesto koncentracija, u izrazu za brzinu reakcije možemo pisati i parcijalne
tlakove pojedinih specija
 Ne podliježu sve reakcije gore navedenom zakonu; općenito se zakon za svaku reakciju
određuje eksperimentalno, a razlog nepostojanja univerzalog zakona za sve reakcije leži
u različitim reakcijskim mehanizmima

Red reakcije je jednak sumi eksponenata iznad koncetracija reaktanata u zakonu za brzinu
reakcije; on ne mora nužno odgovarati stehiometrijskim koeficijentima, niti mora biti cijeli broj
 Brzine nekih reakcije potpuno su neovisne o koncentracijama reaktanata – to su reakcije
nultoga reda
 Ako zakon za brzinu neke kemijske reakcije nije u svom standardnom obliku, 𝑣 =
𝑘[𝐴]ᵃ[𝐵]ᵇ... reakcija nema svoj ukupni red

Vrijeme polureakcije predstavlja vrijeme potrebno da se koncentracija reaktanata smanji na

polovicu svoje početne vrijednosti; kod reakcija nultog i prvog reda, ono je neovisno o početnoj
koncentraciji reaktanata

35. Određivanje zakona za brzinu reakcije, integrirani zakon za brzimu reakcije

 Najčešći načini određivanja zakona za brzinu kemijske reakcije jesu metoda izolacije i
metoda početnih brzina
 U metodi izolacije, koncentracije svih reaktanata osim jednog držimo u velikom suvišku,
pa njihovu promjenu tijekom reakcije zanemarujemo, odnosno koncetracije smatramo
konstantnima
Npr. A + 2B + 3C  ...

Sve reaktante osim A držimo u suvišku, pa umjesto zakona:

𝑣 = 𝑘[𝐴][𝐵]2 [𝐶]³
Slobodno pišemo:
𝑣 = 𝑘 ′ [𝐴]

Time reakciju svodimo na pseudo n-ti red (u ovom slučaju prvi), i možemo odrediti red reakcije
s obzirom na reaktanta A; postupak ponovimo za svaki od reaktanata i dolazimo do konačnog
zakona

 U metodi početnih brzina, mjerimo samo početne brzine reakcija za nekoliko različitih
koncentracija mjerodavnog reaktanta, no koristeći ostale reaktante u suvišku, kao i kod
metode izolacije

Zakon za brzinu reakcije je opet:

𝑣 = 𝑘 ′ [𝐴]ᵃ , odnosno 𝑣ₒ = 𝑘 ′ [𝐴]ₒᵃ
Logaritmiramo:
log 𝑣ₒ = log 𝑘′ + 𝑎 log[𝐴]ₒ

Grafički prikaz gornje jednadžbe bit će pravac, koji pokazuje ovisnost logaritma početne brzine o
logaritmu početne koncentracije; odsječak na y-osi predstavlja logaritam pseudo-konstante, dok
nagib pravca predstavlja red reakcije s obzirom na mjerodavni reaktant

22
Kako je zakon za brzinu reakcije diferencijalna jednadžba,

Npr. A + 2B  C

𝑑[𝐶]
𝑣= = 𝑘[𝐴][𝐵]²
𝑑𝑡

integriranjem istog možemo dobiti koncentracije reaktanata i produkata kao funkcije proteklog
vremena

36. Reakcije nultog, prvog i drugog reda i njihovi integrirani zakoni

 Reakcija nultog reda je ona unimolekularna reakcija čija je brzina neovisna o

koncentraciji reaktanta
Npr. A  P

Zakon glasi:
𝑑[𝐴]
𝑣=− =𝑘
𝑑𝑡
Integriranjem dobivamo:
[𝐴] 𝑡
𝑑[𝐴] = −𝑘𝑑𝑡  ∫[𝐴]ₒ 𝑑[𝐴] = −𝑘 ∫0 𝑑𝑡  [𝐴] = [𝐴]ₒ − 𝑘𝑡

Ovisnost koncentracije o vremenu je linearna; brzina reakcije je konstanta i ne ovisi o trenutnoj

koncentraciji reaktanta

 Reakcija prvog reda je i dalje unimolekularna, no njena brzina ovisi o koncentraciji

reaktanta
Npr. A  P

Zakon glasi:
𝑑[𝐴]
𝑣=− = 𝑘[𝐴]
𝑑𝑡
Integriranjem dobivamo:
𝑑[𝐴] [𝐴] 𝑑[𝐴] 𝑡 [𝐴]
[𝐴]
= −𝑘𝑑𝑡  ∫[𝐴]ₒ [𝐴] = −𝑘 ∫0 𝑑𝑡  ln [𝐴]ₒ = −𝑘𝑡  [𝐴] = [𝐴]ₒ ∗ 𝑒 −𝑘𝑡

Dobivena je ovisnost koncentracije o vremenu eksponencijalna; brzina reakcije tako opada

eksponencijalno s vremenom, a što je konsanta brzine veća, to će i usporavanje reakcije biti
naglašenije

 Reakcije drugog reda:

Npr. 2A  P

Zakon glasi:
𝑑[𝐴]
𝑣=− = 𝑘[𝐴]²
𝑑𝑡
Integriranjem dobivamo:
𝑑[𝐴] [𝐴] 𝑑[𝐴] 𝑡 1 1 [𝐴]ₒ
= −𝑘𝑑𝑡  ∫[𝐴]ₒ = −𝑘 ∫0 𝑑𝑡  − [𝐴]ₒ = 𝑘𝑡  [𝐴] =
[𝐴]² [𝐴]² [𝐴] 1+𝑘𝑡[𝐴]ₒ

U reakcijama drugog reda pad brzine je još jače naglašen nego kod prvog, te su i reakcije samim
time sporije, iako je inicijalna brzina puno veća

23
Vrijeme polureakcije za drugi red ovisno je o početnoj koncentraciji; zbog toga neke specije
niskih koncentracija mogu ostati nerazgrađene u prirodi kroz dugi niz godina, ukoliko se
raspadaju po zakonu drugoga reda

37. Usporedne, povratne i uzastopne reakcije

 U nekim slučajevima reaktanti mogu dati više različitih produkata, kao npr. toulen, koji
nitriranjem može dati orto, meta ili para nitrotoluen
 Takve reakcije nazivamo usporednim:
B ← A  C

Vrijede slijedeći izrazi za zakone brzina:

𝑑[𝐴] 𝑑[𝐵] 𝑑[𝐴] 𝑑[𝐶]
𝑣 = − 𝑑𝑡 = 𝑑𝑡 = 𝑘₁[A] i 𝑣 = − 𝑑𝑡 = 𝑑𝑡 = 𝑘₂[A]
I dobivamo:
𝑑[𝐴]
𝑣=− = (𝑘₁ + 𝑘₂)[𝐴]
𝑑𝑡

Ukupna konsanta k je zbroj gornji dviju konstanti

Koji će produkt biti favoriziran određuje tzv. kinetička kontrola reakcije:

[𝐶] 𝑘₁
=
[𝐷] 𝑘₂

 Promjena koncentracije tvari A je eksponencijalna, kao i kod najobičnije reakcije prvoga

reda
 Reverzibilne reakcije su kinetički složenije
Npr. A ↔ B

I tu je brzina reakcije:
𝑣 = 𝑘[𝐴] i 𝑣 = 𝑘 ′ [𝐵]
Koncentracija reaktanta A se istovremeno smanjuje i povećava:
𝑑[𝐴]
= −𝑘[𝐴] + 𝑘 ′ [𝐵]
𝑑𝑡

Uzmemo da vrijedi [A]+[B]=[A]ₒ pa na početku reakcije tvar B nije prisutna:

𝑑[𝐴]
= −𝑘[𝐴] + 𝑘′([𝐴]ₒ − [𝐴])
𝑑𝑡
Odnosno:
𝑑[𝐴]
= −(𝑘 + 𝑘 ′ )[𝐴] + 𝑘 ′ [𝐴]ₒ
𝑑𝑡
Integriranjem dobivamo:
′
𝑘 ′ + 𝑘 ∗ 𝑒 −(𝑘+𝑘 )𝑡
[𝐴] = [𝐴]ₒ
𝑘′ + 𝑘
Kako vrijeme teži u beskonačnost, tako i reakcija dolazi u ravnotežu, a onda vrijedi:
𝑘 ′ [𝐴]ₒ 𝑘[𝐴]ₒ
[𝐴]ₑ = , a za [B]: [𝐵]ₑ = [𝐴]ₒ − [𝐴]ₑ = 𝑘 ′ +𝑘
𝑘 ′ +𝑘
I dolazimo do izraza za konstantu ravnoteže:
𝑘[𝐴]ₒ
[𝐵]ₑ 𝑘 ′ + 𝑘 𝑘
𝐾= = ′ =
[𝐴]ₑ 𝑘 [𝐴]ₒ 𝑘′
𝑘′ + 𝑘

 Brzina svake reakcije mijenja se s promjenom koncentracije

24
  Konstante brzine za polaznu i povratnu reakciju su različite; u jednom trenutku,
koncentracije tvari A i tvari B su upravo tolike da kad svaku pomnožimo s k, odnosno k',
umnožak je isti; tada su brzine jednake, a reakcije je u ravnoteži

 Neke rakcije napreduju uz nastajanje međuprodukta; takve reakcije nazivamo

uzastopnima:
Npr. A  I  P

𝑑[𝐴] 𝑑[𝐼] 𝑑[𝑃]

𝑑𝑡
= −𝑘₁[𝐴] ; 𝑑𝑡
= 𝑘₁[𝐴] − 𝑘₂[𝐼] ; 𝑑𝑡
= 𝑘₂[𝐼]

Međuprodukt, dakle, nastaje iz A, ali se i gubi prelaskom u P, i to gore navedenom brzinom;

koncentracija tvari A smanjuje se prema zakonu prvog reda

Koncentracija međuprodukta:
𝑑[𝐼]
= 𝑘₁[𝐴]ₒ ∗ 𝑒 −𝑘₁𝑡 − 𝑘₂[𝐼]
𝑑𝑡
Namještanjem na [I]ₒ=0 i integriranjem dobivamo:
𝑘₁
[𝐼] = (𝑒 −𝑘₁𝑡 − 𝑒 −𝑘₂𝑡 )[𝐴]ₒ
𝑘₂ − 𝑘₁

Kako cijelo vrijeme vrijedi [A]+[I]+[P]=[A]ₒ onda možemo izraziti i P:

2 1
𝑘 1 ∗ 𝑒 −𝑘 𝑡 − 𝑘 2 ∗ 𝑒 −𝑘 𝑡
[𝑃] = (1 + ) [𝐴]ₒ
𝑘 2 − 𝑘1

 Koncentracija reaktanta se smanjuje eksponencijalno prema zakonu prvog reda

 Koncentracija međuprodukta naglo naraste, dosegne svoj maksimum a zatim doživljava
eksponencijalni pad
 Koncentracija produkta raste sporije nego u običnoj reakciji prvoga reda, zbog pojave
međuprodukta, no u konačnici međuprodukt nestane i sav reaktant prijeđe u produkt

38. Korak koji određuje brzinu kemijske reakcije, reakcije iz predravnoteže, ustaljeno stanje,
relaksacijske metode

 Ukoliko se kemijska reakcija sastoji od više koraka, možemo postaviti pitanje koji od njih
određuje brzinu reakcije
 To je uvijek onaj najsporiji korak
Npr. A  I  P

Ako je k₁ >> k₂, tada je korak koji određuje brzinu ravnoteže I  P

 Ukoliko je situacija obratna, odnosno k₂ >> k₁, tada nastupa tzv. ustaljeno stanje
 Kod obične uzastopne reakcije kod koje je korak formacije produkta iz međuprodukta
sporiji od koraka pretvorbe reaktanta u međuprodukt, koncentracija međuprodukta
raste, doseže neki maksimum, a zatim opada kako se pretvara u produkt
 Ukoliko je konstanta brzine k₂ >> k₁, tada međuprodukt čim nastane prelazi u produktm
a transformacija reaktanta u međuprodukt je najsporiji korak
 U tom je slučaju koncentracija međuprodukta tijekom reakcija stalna i niska, nema njene
promjene:
𝑑[𝐼]
=𝑂
𝑑𝑡

Ustaljeno je stanje ograničenog trajanja, za razliku od ravnoteže

25
  Neke reakcije pokazuju i predravnotežu, ravnotežno stanje između reaktanata i
međuprodukta:
Npr. A + B ↔ I  P

S konstantama polazne i povratne reakcije k₁ i k₁':

[𝐼] 𝑘₁
𝐾= =
[𝐴][𝐵] 𝑘₁′

Predravnoteža može biti uspisatvljena samo ako je k₁' >> k₂, jer se inaće međuprodukt gubi;
aproksimacija kaže da je I  P korak prespor da bi se utjecalo na predravnotežu
I sada vrijedi:
𝑑[𝑃] 𝑘₁
= 𝑘₂[𝐼] = 𝑘₂𝐾[𝐴][𝐵] = 𝑘[𝐴][𝐵], pri čemu je 𝑘 = 𝐾
𝑑𝑡 𝑘₁′

 Promjena temperature dovodi do promjene Gibbsove energije sustava, a u konačnici i do

promjene reakcijske ravnoteže
 Nakon promjene temperature, promijenjene su vrijednosti konsanta brzina polazne i
povratne reakcije, pa sustav mijenja ravnotežne koncentracije reaktanata i produkata
kako bi se ponovno našao u stanju ravnoteže; tu promjenu koncentracija nazivamo
relaksacijom
 Zamislimo unimolekularnu reakciju A ↔ B koja je došla u fazu termodinamičke
ravnoteže
 naglo joj promjenimo temperaturu s T₁ na T₂, pa konstante brzine mijenjaju svoje
vrijednosti na k i k';
 koncentracije su kratko vremena iste kao i pri T₁, čime je narušen zakon o jednakostima
polazne i povratne reakcije, i sustav više nije u ravnoteži, pa se relaksira i mijenjajući
koncentracije reaktanta i produkta na [A]ₑ i [B]ₑ u reakcijskoj smjesi, vraća se u stanje
kemijske ravnoteže:
𝑘[𝐴]ₑ = 𝑘 ′ [𝐵]ₑ

Definiramo x kao vrijednost odstupanja koncentracije pojedine specije od ravnotežne

koncentracije, pa onda vrijedi:
[𝐴] = 𝑥 + [𝐴]ₑ ; [𝐵] = [𝐵]ₑ − 𝑥
x je cijeli broj. Sada vrijedi:
𝑑[𝐴]
= −𝑘([𝐴]ₑ + 𝑥) + 𝑘([𝐵]ₑ − 𝑥) = −(𝑘 + 𝑘 ′ )𝑥
𝑑𝑡
A kako je vrijednost x također koncentracija:
𝑑[𝐴] 𝑑𝑥
= = −(𝑘 + 𝑘 ′ )𝑥
𝑑𝑡 𝑑𝑡
Pa vrijedi:
′
𝑥 = 𝑥ₒ ∗ 𝑒 −(𝑘+𝑘 )𝑡

Promjena koncentracija specija tijekom relaksacije također je eksponencijalna; ako je k < k', x je
pozitivan pa dolazi do povećanja koncentracije reaktanta i smanjenja koncetracije produkta u
reakcijskoj, što je u skladu s očekivanjima

39. Arrheniusova jednadžba, aktivacijska energija, aktivirani kompleks

 Brzina kemijske reakcije uglavnom raste s porastom temperature, zbog povećane

kinetičke energije čestica i posljedično većeg broja uspješnih sudara
 Arrhenisuova je pretpostavka bila da u sustavu postoji ravnoteža između reaktanata i
aktiviranih molekula, koje su više energije; povišenje temperature povisuje broj
aktiviranih molekula a to posljedično znači bržu reakciju
 Arrhenius je uočio linearnu ovisnost ln k o 1/T
26
  Uvedena su dva parametra – jedan koji predstavlja odsječak na y-osi, i drugi koji
predstavlja nagib pravca – i dobivena je Arrheniusova jednadžba:
𝐸ₐ
ln 𝑘 = ln 𝐴 −
𝑅𝑇

 Parametar A jest predeksponencijalni faktor, a predstavlja mjeru sudara molekula

neovisno o njihovoj energiji; kako T teži u beskonačnost, tako i konstanta brzine
kemijske reakcije teži u A
 Što je vrijednost aktivacijske energije Eₐ veća, to je nagib pravca jači, odnosno jača je
ovisnost konstante brzine o temperaturi
 Aktivacijska je energije najmanja kinetička energija koju trebaju imati molekule da bi se
našle u prijelaznom stanju, a posljedično se pretvorile u produkte
 Aktivirani kompleks nastaje između molekula više energije od energija reaktanata;
potencijalna energija aktiviranog kompleksa blizu je potencijalne energije najvećeg
iznosa
 Malim povišenjem energije, aktivirani kompleks prelazi u strukturu koja ima najveću
potencijalnu energiju i mala promjena te energije dovodi do produkata, a takvu
strukturu nazivamo prijelaznim stanjem
 Razlika između potencijalne energije reaktanata i maksimalne potencijalne energije, koju
sadrži prijelazno stanje, nazivamo energijom aktivacije

40. Teorija sudara, teorija prijelazog stanja, Eyringova jednadžba

 Za objašnjavanje brzine kemijske reakcije i njene prirode, najčešće koristimo dva

pristupa; teoriju sudara i teoriju prijelaznog stanja

Teorija sudara objašnjava brzinu kemijske reakcijske mikroskopskim prikazom prirode jedne
bimolekularne A + B  P reakcije:
 Teorija kaže da je za uspješan, pretvorbeni sudar, najprije potrebna dovoljna količina
energije, odnosno energija aktivacije; time je konsantna proporcionalna udjelu čestica s
energijom većom ili jednakom od energije aktivacije:
𝐸ₐ
𝑘 ∝ 𝑒 −𝑅𝑇
 Nadalje, brzine čestica su bitne, pa je konstanta brzine proporcionalna i izrazu za srednju
relativnu brzinu:
8𝑘𝑇
𝑘 ∝ √ 𝜋𝜇 , pri čemu je 𝜇 reducirana masa
 Na kraju, konstanta je proporcionalnosti proporcionalna sudarnom presjeku:
𝑘 ∝ 𝜎 , pri čemu je 𝜎 = 𝜋𝑑2 = 𝜋(𝑟₁ + 𝑟₂)²

Brzina je proporcionalna koncentraciji reaktanata, jer veća koncentracija reaktanata znači veći
broj mogućih uspješnih sudara; konstanta je brzine neovisna o koncentracijama.
Eksperimentalni su rezultati pokazali nepoklapanje s teorijskim rezultatima, pa je uveden i
sterički faktor P koji će svoditi teorijske rezultate na eksperimentalne; on se objašnjava time da
se molekule zaista moraju sudariti uz povoljnu orijentaciju, a nijedna gore navedena veličina ne
uzima u obzir pojam orijentaciije; faktor P to je manji što je mehanizam reakcije složeniji.
Konačno dobivamo:
8𝑘𝑇 𝐸ₐ
𝑘 = 𝑃𝜎√ 𝑁ₐ𝑒 −𝑅𝑇
𝜋𝜇

 Ponekad je P > 1 što nije u skladu s očekivanjima, jer je orijentacija u biti ta koja reducira
broj uspješnih sudara

27
  Međutim, takva se situacija događa u reakcijama alkalnih elemenata, kada zbog njihovog
gubitka elektrona na velikog udaljenosti od drugog, jako elektronegativnog reaktanta,
dolazi do prividnog povećanja sudarnog presjeka; to nazivamo mehanizmom
harpuniranja

 Drugi pristup tumačenju brzine kemijske reakcije zove se teorija prijelaznog stanja
 Polazište te teorije jest da molekule reaktanata prelaze u produkte preko aktiviranog
kompleksa
Npr. A + B  P
Prepostavljeni mehanizam je:
A + B  C
C  A + B
C  P
Ravnotežna reakcija aktivacije jest prva reakcija, čija je konstanta:
[𝐶]
𝐾ₐ =
[𝐴][𝐵]
Posljednji je korak najsporiji i on određuje ukupnu brzinu kemijske reakcije; koncentracija
aktiviranog kompleksa određena je konstantom ravnoteže reakcije aktivacije:
𝑣 = 𝑘ₐ[𝐶]
Brzina prolaska kompleksa kroz prijelazno stanje proporcionalna je njegovoj vibracijskoj
frekvenciji, zato jer se kompleks raspada u produkt u trenutku kada se jedna od njegovih
oscilacija pretvori u translaciju:
𝑘ₐ = 𝜅𝜈 , pri čemu je κ transmisijski faktor
Energija vibracije, ε:
𝜀 = ℎ𝜈 = 𝑘𝑇
Pa vrijedi:
𝑘𝑇
𝜈 =
ℎ
To je jednadžba učestalosti raspada kompleksa na produkte, a k je Boltzmannov koeficijent
I sada vrijedi:
𝑑[𝐴]
− = 𝑘[𝐴][𝐵] = 𝑘ₐ[𝐶] = 𝑘ₐ𝐾ₐ[𝐴][𝐵]
𝑑𝑡
Odnosno:
𝑘𝑇
𝑘 = 𝑘ₐ𝐾ₐ , a kako je 𝑘ₐ = 𝜅 ℎ
Dobivamo Eyringovu jednadžbu:
𝑘𝑇
𝑘=𝜅 𝐾ₐ
ℎ

Prema Eyringu, brzina bilo koje reakcije određena je brojnošću aktiviranih kompleksa koji
prijeđu u jednoj sekundi preko barijere potencijalne energije; ta je brzina proporcionalna
koncentraciji kompleksa (sadržano u Kₐ) i prosječnoj brzini prijelaza kompleksa preko
energetske barijere (sadržano u ν, odnosno Kt/h)

41. Kinetički solni efekt, linearne korelacije slobodne energije

 Cilj je, koristeći se teorijom prijelaznog stanja, izraziti proces aktivacije pomoću
termodinamičkih funkcija:
Vrijede jednadžbe:
ₐ𝐺 𝑘𝑇
− = ln 𝐾ₐ ; 𝑘 = 𝜅 𝐾ₐ
𝑅𝑇 ℎ
Kombiniranjem tih dviju jednaždbi dobivamo:
𝑘𝑇 −ₐ𝐺
𝑘=𝜅 ∗ 𝑒 𝑅𝑇
ℎ

28
Ovo je Eyringova jednažba izražena pomoću termodinamičkih funkcija

 Slijedi da je brzina kemijske reakcije predvidiljiva iz poznavalja vrijednosti promjena

termodinamičkih funkcija stanja
 Upravo je korelacija između slobnodih energija, odnosno konstanta ravnoteže, i
konstanta brzina reakcija, često linearna
 Što je reakcija termodinamički povoljnija, to je konsanta brzine veća

 Termodinamička inačica teorije prijelaznog stanja omogućuje nam bolje razmatranje

reakcija u otopinama
Npr. A + B  P
Vrijedi:
𝑑[𝑃]
= 𝑘[𝐴][𝐵] = 𝑘ₐ[𝐶]
𝑑𝑡
Uz to vrijedi i aktivacijska konstanta ravnoteže:
𝑎(𝐶) [𝐶]
𝐾= = 𝐾
𝑎(𝐴)𝑎(𝐵) [𝐴][𝐵]
Pa izraz za [A][B] možemo uvrstiti u prvu jednadžbu:
𝐾[𝐶]
𝑘 = 𝑘ₐ[𝐶]
𝐾
I dobivamo:
𝐾 𝑘°
𝑘 = 𝑘ₐ =
𝐾 𝐾
Iz Debye-Hückelovog ograničenog zakona znamo:
𝑙𝑜𝑔ₐ = −𝐴𝑧ₐ²√𝐼 ; 𝑙𝑜𝑔B = −𝐴zB²√𝐼 ; 𝑙𝑜𝑔AB = −A(𝑧ₐ + zB)²√𝐼
Logaritmiramo izraz za konstantu brzine reakcije:
(𝐶)
𝑙𝑜𝑔𝑘 = 𝑙𝑜𝑔𝑘° − 𝑙𝑜𝑔𝐾 = 𝑙𝑜𝑔𝑘° − 𝑙𝑜𝑔
(𝐴)(𝐵)
Kombiniranjem gornjeg izraza s Deby-Hückelovim relacijama dobivamo:
𝑘
𝑙𝑜𝑔 = 2𝐴𝑧ₐzB√𝐼
𝑘°

Ovu relaciju nazivamo kinetičkim solnim efektom, on opisuje promjenu konstante brzine
reakcije u ovisnosti o promjeni ionske jakosti otopine, dok je k° vrijednost konstante brzine
reakcije za I=0

 Iz jednadžbe je vidljivo da porast ionske jakosti dovodi do porasta brzine reakcije

između dva iona nabijena jednakim predznakom
 Za suprotne predznake naboja iona, porast ionske jakosti znači pad brzine kemijske
reakcije

42. Kinetika prijenosa elektrona

 Zamislimo elektron donor-akceptor reakciju:

Npr. D + A ↔ D+ + A-

Tri su koraka reakcije; difuzija D i A kroz otopinu i sudar, uz nastajanje DA kompleksa, zatim
razmjena elektrona, te na kraju raspad kompleksa i difuzija iona u otapalo:
D + A ↔ DA kₐ, kₐ'
DA ↔ D+A- ke, ke'
D+A-  D+ + A- kd

29
Jednadžba za brzinu ove kemijske reakcije je:
1 1 𝑘ₐ′ 𝑘ₑ′
= + (1 + )
𝑘 𝑘ₐ kₐkₑ 𝑘𝑑
Ovdje vrijedi aproksimacija ustaljenog stanja, jer je kd >> ke' pa možemo pisati:
1 1 𝑘ₐ′
= (1 + )
𝑘 𝑘ₐ 𝑘ₑ

I sada je vidljivo sljedeće:

 Kada je ke >> kₐ' odnosno kad je brzina razmjene elektrona između donora i akceptora
puno veća od povratka donora i akceptora iz dvojne DA strukture u početnu, tada je k=kₐ,
odnosno brzina difuzije D i A kroz otopinu određuje ukupnu brzinu reakcije
 Kada je ke << kₐ', izraz u zagradi jednak je kₐ'/ ket pa je konstanta brzine reakcije:
𝑘ₐ 𝑘ₐ
𝑘 = 𝑘ₐ′ 𝑘ₑ , odnosno kako je 𝐾(𝐷𝐴) = 𝑘ₐ′ , dobivamo 𝑘 = 𝐾(𝐷𝐴)𝑘ₑ
I tu je brzina prijenosa elektrona određena energijom aktivacije za prijenos elektrona unutar DA
kompleksa

 Aktivacijska energija za prijenos elektrona unutar kompleksa, ₐG, ovisi o standardnoj

Gibbsovoj energiji G° za reakciju DA ↔ D+A- i o energiji reorganizacije kompleksa i
okolnih molekula otapala
 To objedinjuje Marcusova jednadžba:
(𝐺° + 𝜆)²
ₐ𝐺 =
𝜆⁴
Pri čemu je λ navedena energija reorganizacije

43. Kinetički izotopni efekt; primarni i sekundardni KIE

 Kinetički izotponi efekt predstavlja promjenu brzine kemijske reakcije kad je jedan ili
više atoma u reaktantu zamijenjen s nekim od svojih izotopoa
 To je zapravo omjer konstanta brzina za reakciju s lakšim (l) i težim (h) izotopom:
𝑘(𝑙)
𝐾𝐼𝐸 =
𝑘(ℎ)
Npr., procij i deuterij:
D-H + A  D + H-A
D-D + A  D + D-A
𝑘(𝐻)
𝐾𝐼𝐸 =
𝐾(𝐷)

Normalni KIE veći je od 1; inverni KIE manji je od 1

 Primarni KIE javlja se kad dolazi do cijepanja ili stvaranja veze s izotopom (kao u procij-
deuterij primjeru)
 Sekundarni KIE javlja se kad je izotop cijelo vrijeme vezan za molekulu jednog reaktanta
 Sekundarni KIE su mnogo manji od primarnih! Ipak, jako su korisni u određivanju kojeg
je tipa nukleofilna supstitucija, jer kod SN1 reakcije oni iznose oko 1, a kod SN2 reakcije im
je vrijednost približno jednaka 0

30
44. Homogena kataliza, enzimska kataliza, Michaelis-Mentenov mehanizam, mjerenje početne
(inicijalne) brzine

 Katalizatori su tvari koje ubrzavaju kemijsku reakciju nudeći alternativni energetski put
reakciji i time snižavajući potrebnu energiju aktivacije
 Homogena kataliza je ona kataliza u kojoj je katalizator u istoj fati kao i reakcijska smjesa
 Uzmimo za prijmjer reakciju raspada vodikovog peroskida, koja je bez katalize spora:
2 H2O2(aq)  2H2O(l) + O2(g)
U katalizi jodid ionima događaju se ovi koraci:
[H₃O₂⁺]
H3O+ + H2O2 ↔ H3O2+ + H2O 𝐾 = [H₂O₂][H₃O⁺]
H3O2+ + I⁻  HOI + H2O 𝑣 = 𝑘ₐ[ H₃O+ ][I − ]
HOI + H2O2  H3O⁺ + O2 + I⁻ brza reakcija
Drugi korak je najsporiji i određuje brzinu reakcije:
𝑑[𝑂₂]
𝑣= = 𝑘ₐ[𝐻₃𝑂⁺][𝐼⁻]
𝑑𝑡
Kombinirajući gornju relaciju s izrazom za konstantu ravnoteže prvog koraka dobivamo:
𝑑[𝑂₂]
𝑑𝑡
= 𝑘ₐ𝐾[𝐻₃𝑂⁺][𝐼⁻][𝐻₂𝑂₂], i odredimo 𝑘 = 𝑘ₐ𝐾

Konstanta brzine katalizirane reakcije bit će kₐK i povezana s nižom aktivacijskom energijom
preko konstante K

 Biološke katalizatore nazivamo enzimima, a čine ih proteini ili nukelinske kiseline

 Imaju aktivno mjesto previđeno za točno određeni supstrat
 Funkcioniraju po modelu ključ-brava ili po modelu inducirane izmjene
 Mjerenjem početnih brzina formiranja produkata dolazi se do podataka o enzimskoj
kinetici, prvenstveno iz tog razloga što je za veliko ubrzanje reakcije dostatna čak i 1000
puta manja koncentracija enzima od koncentracije supstrata

Michaelis-Mentenov mehanizam proučava enzimsku kinetiku, a tri su temeljne postavke:

1. za različitu [S]ₒ početna je brzina stvarnja produkata proporcionalna [E]ₒ
2. za neku [E]ₒ pri maloj [S]ₒ, brzina stvaranja produkata razmjerna je [S]ₒ
3. za neku [E]ₒ pri velikoj [S]ₒ, brzina stvaranja produkata neovisna je o [S]ₒ i dostiže svoju
maksimalnu vrijednost vmax

Mehanizam enzimske reakcije jest:

E + S ↔ ES kₐ, kₐ'
ES  E + P kb
Prvi je korak najsporiji, koristimo aproksimaciju ustaljenog stanja:
𝑑[𝐸𝑆]
= 𝑘ₐ[𝐸][𝑆] − 𝑘ₐ′ [𝐸𝑆] − 𝑘b[𝐸𝑆] = 𝑂
𝑑𝑡
[𝐸𝑆](−𝑘ₐ′ − 𝑘𝑏) = −𝑘ₐ[𝐸][𝑆]
Dobivamo izraz za [ES]:
𝑘ₐ
[𝐸𝑆] = ′ [𝐸][𝑆]
𝑘ₐ + 𝑘𝑏
Definiramo Michaelisovu konstantu:
𝑘ₐ′ + 𝑘𝑏 [𝐸][𝑆]
𝐾𝑚 = =
𝑘ₐ [𝐸𝑆]

Što je Michaelisova konstanta manja, to je veći broj sudara, i enzimska je reakcija brža; vrijedi
relacija [E]ₒ=[E]+[ES], a kako je obično supstrat u velikom suvišku, vrijedi i [S]≈[S]ₒ, pa pišemo:
[𝐸]ₒ
[𝐸𝑆] =
𝐾𝑚
1+
[𝑆]ₒ
31
Kako je brzina enzimske reakcije:
𝑣 = 𝑘𝑏[𝐸𝑆]
Dobivamo Michaelis-Mentenovu jednadžbu:
𝑘𝑏[𝐸]ₒ
𝑣=
𝐾𝑚
1+
[𝑆]ₒ
Ako je [S]ₒ << Km:
𝑘𝑏
𝑣= [𝐸]ₒ[𝑆]ₒ
𝐾𝑚

I brzina kemijske reakcije ovisi o koncentraciji supstrata, jer je ona niska!

Ako je [S]ₒ >> Km:
𝑣 = 𝑘𝑏[𝐸]ₒ

Brzina enzimske reakcije ovisi isključivo o koncentraciji enzima. Gornji je izraz ujedno i vmax.
Kako je situacija najčešće takva, da je brzina neovisna o koncentraciji enzima, možemo preinačiti
jednadžbu:
𝑣𝑚𝑎𝑥
𝑣=
𝐾𝑚
1+
[𝑆]ₒ

45. Lineweaver-Burk jednadžba, katalitička efikasnost, reverzibilna, kompetitivna i

akompetitivna inhibicija enzima

 Lineweaver-Burk jednadžba samo je inačice Michaelis-Mentenove za slučaj kada je

[S]ₒ>>KM

Tada vrijedi:
𝑣𝑚𝑎𝑥
𝑣=
𝐾𝑚
1+
[𝑆]ₒ
A reorganizacijom dobivamo Lineweaver-Burk jednadžbu:
1 1 𝐾𝑚 1
= +( )
𝑣 𝑣𝑚𝑎𝑥 𝑣𝑚𝑎𝑥 [𝑆]ₒ

 Graf je pravac ovisnosti recipročne vrijednosti brzine reakcije o recipročnoj vrijednosti

koncentracije supstrata
 Iz odsječka na osi y najprije možemo izračunati maksimalnu vrijednost brzine, a zatim iz
nagiba pravca i Michaelisovu konstantu enzimske reakcije
 Uz poznatu vrijednost koncentracije dodanog enzima, iz relacije vmax=kb[E]ₒ dobivamo i
kb konstantu brzine reakcije

 Konstanta kb ekvivalentna je kcat konstanti koja predstavlja katalitičku konstantu

enzima, odnosno broj katalitičkih krugova u kojima sudjeluje aktivno mjesto enzima u
određenom vremenskom periodu; on dakle ovisi o broju uspješno ubrzanih
elementarnih reakcija
 Omjer katalitičke konstante i Michaelis-Mentenove konstante jest katalitička efikasnost
enzima:
𝑘𝑐𝑎𝑡 𝑘ₐ𝑘𝑏
𝜂= = ′
𝐾𝑚 𝑘ₐ + 𝑘𝑏

Katalitička efikasnost enzima je maksimalna kada je kb>>ka', tada je η=ka, pa je time maksimalna
efikasnost određena isključivo brzinom difuzije enzima prema supstratu u otopini, odnosno
raspadanje ES kompleksa natrag u enzim i supstrat je mnogo sporije od prelaska istog u enzim i
32
produkte; aproksimiramo da je ponovni nastanak enzima i supstrata nepostojan, i da svaki sudar
enzima i supstrata te tvorba ES kompleksa na kraju dovodi do stvaranja produkta

 Djelovanje enzima može biti suporeno, odnosno spriječeno, a to se postiže korištenjem

inhibitora
 Inhibitori se umjesto supstrata vežu ili za goli enzim ili pak za ES kompleks i time
onemogućavaju tvorbu produkta

Vrijede sljedeće jednadžbe:

E + S ↔ ES ka,ka'
ES  E + P kb
[𝐸][𝐼]
EI ↔ E + I 𝐾𝐼 = [𝐸𝐼]
[𝐸𝑆][𝐼]
ESI ↔ ES + I 𝐾𝐼 ′ = [𝐸𝑆𝐼]

Što su KI te KI' vrijednosti niže, to je inhibicija efikasnija

Vrijedi:
[𝐸]ₒ = [𝐸] + [𝐸𝐼] + [𝐸𝑆] + [𝐸𝑆𝐼]
Odredimo:
[𝐼] [𝐼]
𝛼 = 1 + 𝐾𝐼 i 𝛼 ′ = 1′ + 𝐾𝐼′
Pa dobivamo:
[𝐸]ₒ = 𝛼[𝐸] + 𝛼 ′ [𝐸𝑆]
Aproksimiramo [S]=[S]ₒ i izrazimo [E] preko [ES]:
[𝐸][𝑆]ₒ 𝐾𝑚[𝐸𝑆] 𝐾𝑚[𝐸𝑆]
𝐾𝑚 =  [𝐸] =  [𝐸]ₒ = 𝛼 + [𝐸𝑆]𝛼′
[𝐸𝑆] [𝑆]ₒ [𝑆]ₒ
Izrazimo [ES]:
[𝐸]ₒ
[𝐸𝑆] =
𝛼𝐾𝑚
𝛼′ +
[𝑆]ₒ

Kako je brzina kemijske reakcije v=kb[ES], dobivamo:

𝑘𝑏[𝐸]ₒ
𝑣=
𝛼𝐾𝑚
𝛼′ +
[𝑆]ₒ
Odnosno, zbog [S]ₒ>>[E]ₒ:
𝑣𝑚𝑎𝑥
𝑣=
𝛼𝐾𝑚
𝛼′ +
[𝑆]ₒ
Reorganizacijom jednadžbe dobivamo:
1 𝛼′ 𝛼𝐾𝑚 1
= +
𝑣 𝑣𝑚𝑎𝑥 𝑣𝑚𝑎𝑥 [𝑆]ₒ

Iz posljednje relacije proizlaze tri vrste inhibicija, a ovisne su o α i α' vrijednostima:

[𝐸𝐼] [𝐸𝑆𝐼]
(valja imati na umu da je 𝛼 = 1 + i 𝛼′ = 1 + )
[𝐸] [𝐸𝑆]

1. ukoliko je α>1, a α'=1, nastaje EI kompleks, dok se ESI ne javlja; inhibitor se veže samo za
goli enzim i sprječava njegovo vezanje za supstrat, ne veže se za već oformljeni kompleks 
kompetitivna inhibicija
 Nagib pravca ovisnosti recipročne vrijednosti brzine o recipročnoj vrijednosti
početne koncentracije supstrata strmiji je u inhibiranoj enzimskoj reakciji nego u
neinhibiranoj; razlog tomu je taj što zbog inhibicije koncentracija supstrata sporije
opada; umjesto da se supstrat troši vezanjem za enzim, on ostaje u otopini a na
enzim se veže inhibitor
33
  Maksimalna vrijednost brzine je ista kao i kod neinhibirane enzimske reakcije, što je i
očekivano jer ES kompleks neometano prelazi u E i P konstantnom brzine kb
(inhibitor se u kompetitivnoj inhibiciji ne veže za kompleks)
2. ukoliko je α'>1, a α=1, nastaje ESI kompleks, dok se EI ne javlja; inhibitor se veže samo na
oformljeni ES kompleks i sprječava njegov prelazak u produkt, ne veže se za goli enzim 
akompetitivna inhibicija
 Nagib pravca ovisnosti recipročne vrijednosti brzine o recipročnoj vrijednosti
početne koncentracije supstrata ostaje isti kao i kod neinhibirane reakcije, zato jer
nikakav inhibitor ne ometa brzinu gubljenja supstrata; difuzija enzima i supstrata
kroz otopinu, njihov sudar i nastanak ES kompleksa odvija se neometano, inhibitor
se veže za samo kompleks i ometa prelazak u produkte, no supstrat je u tom trenutku
već potrošen
 Maksimalna je vrijednost brzine je manja nego u neinhibirane reakcije; razlog tomu
je što ES kompleks ne prelazi neometano u E i P
3. ukoliko je i α>1 i α'>1 inhibitor se veže kako za goli enzim, tako i za ES kompleks 
nekomepetitivna inhibicija
 Smanjen je i nagib pravca (sporiji pad koncentracije supstrata zbog vezanja
inhibitora na goli enzim) i maksimalna brzina (ES kompleks ne prelazi neometano u
produkte, već ga napada inhibitor i sprječava dovršetak katalitičkog kruga)

Vrijednosti α, α', KI i KI' određujemo eksperimentalno; najprije izmjerimo KM i vmax za enzim bez
inhibicije, a nakon toga, dodavši poznatu koncentraciju inhibitora, iz oblika pravca odredimo α i
α', a potom računski i KI te KI'

46. Heterogena kataliza, fizička i kemijska adsorpcija, adsorpcijske izoterme

 Svaka čvrsta površina se može ponašati kao adsorbens, tvar koja adsorbira na sebe
druge kompenente, koje tada nazivamo adsorbendima
 Koliko je neka tvar dobar adsorbens ovisi o svojstvima površine; površinu ispitujemo
fotoemisijskom spektroskopijom

Definiramo prekrivenost površine, θ:

𝑏𝑟𝑜𝑗 𝑝𝑜𝑝𝑢𝑛𝑗𝑒𝑛𝑖ℎ 𝑎𝑑𝑠𝑜𝑟𝑝𝑐𝑖𝑗𝑠𝑘𝑖ℎ 𝑚𝑗𝑒𝑠𝑡𝑎
𝜃=
𝑢𝑘𝑢𝑝𝑎𝑛 𝑏𝑟𝑜𝑗 𝑎𝑑𝑠𝑜𝑟𝑝𝑐𝑖𝑗𝑠𝑘𝑖ℎ 𝑚𝑗𝑒𝑠𝑡𝑎

 Brzina adsorpcije će dakle biti promjena prekrivenosti površine u ovisnosti o vremenu

 Postoje različite tehnike mjerenja iste; npr. možemo propuštati plin kroz cijev napunjenu
adsorbensom i mjeriti razliku u protoku plina na početku i na kraju cijevi; razlika
odgovara adsorbiranim česticama plina

 Postoje dvije vrste adsorpcija: fizička i kemijska

 Fizička se adsorpcija zasniva na slabim van der Waalsovim vezama između adsorbensa i
adsorbenda, dok se kemijska zasniva na puno jačim kovalentnim vezama
 ΔH adsorpcije uvijek je negativna, jer je ΔS isto uvijek negativna, pošto se adsorbendu
oduzima mogućnost translacijskog gibanja
 Postoje rijetke iznimke, a jedna od njih je adsorpcija vodika na staklo, jer se vodik kreće
po površini stakla i to u atomskom, a ne molekulskom obliku, čime zapravo dolazi do
povećanja entropije, a ΔH>0!
 U kemijskoj se adsorpciji slobodne molekule plina i one adsorbirane nalaze u
ravnotežnom odnosu, koji varira s promjenom tlaka

 Promjene θ s promjenom tlaka pri konstantnoj temperaturi opisuju adsorpcijske

izoterme

34
Temeljne pretpostavke su:
1) Adsorbira se jedan sloj
2) Površina je uniformna
3) Sva su adsorpcijska mjesta ekvivalentna
4) Adsorpcijska moć jednog mjesta ne ovisi o zauzetosti susjednih mjesta, odnosno nema
interakcija između adsorbiranih molekula
Ravnoteža jest:
A(g) + M(s) ↔ AM
ka, brzina adsorpcije i ka', brzina desorpcije
𝑘ₐ
𝐾=
𝑘ₐ′

Brzina promjene prekrivenosti površine proporcionalna je tlaku molekula A i broju praznih

adsorpcijskih mjesta na adsorbensu M:
𝑑𝜃
= 𝑘ₐ𝑝𝑁(1 − 𝜃)
𝑑𝑡
Nθ je broj zauzetih mjesta, njemu je proporcionalna brzina desorpcije
𝑑𝜃
= −𝑘ₐ′𝑁𝜃
𝑑𝑡
U ravnoteži su brzine adsorpcije i desorpcije jednake:
𝑘ₐ𝑝𝑁(1 − 𝜃) = 𝑘ₐ′ 𝑁𝜃
Iz ovog dobivamo Langmuirovu izotermu:
𝐾𝑝
𝜃=
𝐾𝑝 + 1

Ova formula vrijedi za ne-disocijativnu adsorpciju, odnosno adsorpciju pri kojoj molekula, nakon
što biva adsorbirana, ostane nepromijenjena; postoji i disocijativna adsorpcija, kada se molekula
prilikom adsorpcije razdvoji na atome, a tada je brzina adsorpcije, ali i desorpcije,
proporcionalna kvadratu slobodnih odnosno zauzetih adsorpcijskih mjesta, pa je konačna
formula:
√𝐾𝑝
𝜃=
1 + √𝐾𝑝

Tada zauzetost površine slabije ovisi o tlaku; iz obiju je formula vidljivo da porastom tlaka raste
prekrivenost površine, a to naglije raste što je K veći, odnosno što je brzina adsorpcije veća od
brzine desorpcije

Postoje slučajevi u kojima se ne adsorbira samo jedan sloj, već adsorbirana površina služi kao
adsorbens za idući sloj adsorbenda i tako dalje; takvu vrstu adsorpcije opisuje BET izoterma:
𝑉 𝑐𝑧
=
𝑉𝑚𝑜𝑛𝑜 (1 − 𝑧)[1 − (1 − 𝑐)𝑧]

Z=p/p*, pri čemu je p* tlak iznad sloja adsorbenda na adsorbensu, Vmono je volumen koji
odgovara jednoslojnoj površini, dok je c konstanta ovisna o termodinamičkim funkcijama
desorpcije i vaporizacije tekućeg adsorbenda:
𝛥𝑑𝑒𝑠𝐻°− 𝛥𝑣𝑎𝑝𝐻°
𝑐=𝑒 𝑅𝑇

Što je veća entalpija desorpcije od entalpije vaporizacije, to i i konstanta c veća, a time je i

punjenje adsorbensa adsorbendom brže; rast izoterme u BET teoriji je beskonačan, jer ova
teorija ne predviđa koji je maksimalan broj slojeva

Ni BET ni Langmuirova izoterma ne uzimaju u obzir činjenicu da postoje interakcije između

adsorbiranih molekula, a indicije za to postoje iz razloga što je primjećeno kako porastom θ
35
raste i entalpija desorpcije (postaje manje negativna)  to ukazuje na činjenicu da se prvo
okupiraju energetski najpovoljnija mjesta

Temkinova i Freundlichova izoterma to uzimaju u obzir:

Tekminova: 𝜃 = 𝑐₁ ln(𝑐₂𝑝)
1
Freundlichova: 𝜃 = 𝑐₁𝑝𝑐₂

Konstane c1 i c2 su empirijske; razlika je u tome što Temkinova smatra da je promjena

adsorpcijske entalpije s tlakom linearna, a Freundlichova ju smatra logaritamskom

 U svim formulama je pretpostavljeno da su čestice adsorbenda u g-fazi, pa koristimo

parcijalne tlakove; uredno možemo koristiti i koncentracije

 Heterogena kataliza počiva na adsorpciji supstrata na adsorbens, koji u ovom slučaju

djeluje kao katalizator
 Adsorpcijom se supstrat modificira u oblik povoljan za daljnju kemijsku reakciju, i
konačno desorbira u obliku produkta
 Reakcija na površini pokazuje puno manju energiju aktivacije – primjer je raspad PH3 na
volframu; reakcija je prvog reda pri niskim, a nultog reda pri visokim tlakovima

Brzina reakcije proporcionalna je prekrivenosti površine određene Langmuirovom izotermom:

𝐾𝑝
𝑣 = 𝑘𝜃 = 𝑘
1 + 𝐾𝑝
Za niske vrijednosti tlaka, Kp << 1, pa vrijedi:
𝑣 = 𝑘𝐾𝑝
I reakcija je prvog reda. Za visoke vrijednosti tlaka, Kp >> 1, pa vrijedi:
𝑣=𝑘
I reakcija je nultoga reda

 Langmuir-Hinshelwoodov mehanizam objašnjava heterogenu katalizu za bimolekularnu

reakciju s adsorbiranim molekulama; većina heterogeno kataliziranih reakcija ponaša se
po ovom principu
 Eley-Ridealov mehanizam objašnjava heterogenu katalizu za bimolekularnu reakciju kod
koje je jedna molekula adsorbirana, a druga nije, već difundira prema adsorbendu i
sudara se s njim na površini

47. Međumolekulske interakcije: ion-dipol, dipol-dipol, inducirani dipol-dipol i inducirani dipol-

inducirani dipol

 Međumolekulske interakcije temelje se na van der Waalsovim interakcijama

 Sve privlačne sile objašnjavaju se Coulombovu zakonu; za matematičko objašenje neke
međumolekulse interakcije, potrebno je pronaći minimalnu potencijalnu energiju
između dviju čestica u interakciji
 Potencijalna energija ovisi o međusobnoj udaljenosti između dvaju naboja q1 i q2 u
mediju dielektrične permitivnosti εr
𝑞₁𝑞₂
𝑈=−
4𝜋𝜀𝑟𝑟
 Dipol-dipol interakcije nastupaju između polarnih molekula sa stalnim dipolnim
momentom: takve interakcije nazivamo van der Waals-Keemsovima
 Što je viša temperatura, to su ovakve interakcije slabije zbog većeg termalnog gibanja
dipola i češće nepovoljne orijentacije istih

36
  Ion-dipolne interakcije nastupaju između iona i polarnih molekula sa stalnim dipolnim
momentom, te su jače od dipol-dipolnih zbog toga što samo jedna od dvije čestice može
pokazivati nepovoljnu orijentaciju

 Inducirani dipol-dipol je tip interakcije koja nastupa kada jedna čestica sa stalnim
dipolnim momentom inducira dipol u drugoj čestici, koja je po prirodi neutralna, ali
polarizabilna
 Ovakve interakcije još nazivamo i van der Waals-Debye interakcijama; one su neovisne o
temperaturi, a slabije su od dviju prethodno navedenih

 Inducirani dipol-inducirani dipol interakcije su najslabije, a nazivamo ih još i van der

Waals-Londonovim interakcijama
 Nastaju između dviju nepolarnih molekula; elektroni nepolarnih molekula su gibljivi,
fluktuiraju
 Tako na svega 10-6 sekundi može u jednoj molekuli nastati tranzijentni dipol, koji zatim
inducira dipol u drugoj neutralnoj, ali polarizabilnoj čestici, te nastaje kratkoživuća
Coulombova sila između tih dviju molekula; ovakve interakcije nazivamo i
disperzijskima; jačina ovakvih interakcija ovisi o polarizabilnosti obiju molekula

48. Vodikova veza, π-interakcije, hidrofobne interakcije

 Sve vrste van der Waalsovih interakcija neovisne su o identitetima molekula koje
sudjeluju u njima
 Međutim, vodikova je veza karakteristična za A-H···B sistem, u kojemu su A i B jako
elektronegativni elementi sa slobodnim elektronskim parom, najčešće dušik, kisik ili
flour
 Ovu vezu objašnjavamo molekulno orbitalnom teorijom, a ona kaže da u ovakvoj
interakciji nastaju tri delokalizirane orbitale, pri čemu svaki atom „donira“ po jednu
orbitalu
 Te tri orbitale imaju pohraniti 4 elektrona: 2 elektrona iz A-H veze, te dva iz slobodnog
elektronkog para atoma B
 Ti elektorni stalno skaču iz orbitale i orbitalu, te efektom delokalizacije sinuziju energiju
navedenog A-H···B sistema, čineći vodikovu vezu vrlo jakom

 Π-interakcije još su jedan tip interakcija karakterističan za točno određen tip molekula
koje u istima sudjeluju
 Kako i samo ime kaže, u njima sudjeluju molekule koje sadrže intramolekulske π-veze;
često su to aromatski sustavi
 U takvim interakcijama, planarni π-sustavi leže jedan na drugom u paralelnom položaju

 Posljednja vrsta interakcija su one hidrofobne, a one nastupaju između nepolarnih

molekula kad se nađu u polarnom otapalu
 Razlog nakupljanja nepolarnih molekula u cijelinu (odnosno netopljivost) kad se iste
nađu u polarnom otapalu jest termodinamičke prirode:
1) Otapanjem nepolarne molekule u polarnom otapalu, npr. vodi, oko svake
molekule nastaje atmosfera molekula vode
2) Te se molekule vode povezuju intermolekulskim interakcijama (vodikovim
vezama) što dovodi do termodinamički nepovoljnog snižavanja entropije
3) Zato se nepolarne molekule skupljaju, snizuju svoju entropiju, no sada nastaje
samo jedna velika vodena atmosfera koja zahtjeva mnogo manju množinu
molekula vode
4) Time je mnogo molekula vode „oslobođeno“ što povisuje entropiju čitavog
sustava, i on je u stanju minimuma potencijalne energije

37
49. Koloidni sustavi, električni dvosloj, koagulacija i flokulacija koloidnih suspenzija, micele i
biološke membrane

 Koloidni sustavi sastoje se od dispergirane faze raspršene u disperznom sredstvu;

dispergiranu fazu čine čestice manje od 500 nm
 Ovisno o agregatnima stanjima dispergirane faze i disperznog sredstva, razlikujemo 6
koloidnih sustava: suspenziju, s-aerosol, l-aerosol, čvrsti sol, emulziju i gel
 Koloidi su termodinamički nestabilni zbog svoje jako velike površine; agregacijom
koloidnih čestica i taloženjem smanjila bi se površina, a samim time i Gibbsova energija
površine
 Ipak, koloidi su postojani zbog svoje kinetičke stabilnosti

 Uzrok kinetičkoj stabilnosti koloidnih čestica postojanje je električnog dvosloja oko

površine kolodine čestice
 Ioni suprotnog naboja okružuju koloidnu česticu; prvi sloj nije mobilan i prianja tik uz
površinu čestice
 Drugi, difuzni sloj, je gibljiv, a unutar njega nalazi se ζ (elektrokinetička) ploha koja
predstavlja granicu između zamišljenog pokretnog i stacionarnog dijela difuznog sloja, a
karakterizira ju zeta (elektrokinetički) potencijal
 Jedna od teorija koja vrlo uspješno opisuje kinetičku stabilnost koloida jest DLVO teorija;
prema njoj, postoji balans između odbijajućih interakcija između naboja u električnim
dvoslojima susjednih koloidnih čestica, te privlačećih van der Waalsovih interakcija
između samih koloidnih čestica
 Postoje dva slučaja za izračun potencijalne energije:

Ukoliko je debljina električnog dvosloja manja od promjera kolodine čestice, rD < a, vrijedi:
𝐵 𝐴 ∗ 𝑎 ∗ 𝜁2 𝑠
𝑈=− + ln(1 + 𝑒 −𝑟𝐷 )
𝑠 2
A ukoliko je rD > a:
𝐵 𝐴 ∗ 𝑎2 ∗ 𝜁 2 𝑠
𝑈=− + ∗ 𝑒 −𝑟𝐷
𝑠 𝑅

A i B su eksperimentalno određene konstante, R je udaljenost između centara, a s je udaljenost

između površina dviju koloidnih čestica; ζ je elektrokinetički potencijal i vidljivo je da što je on
veći, potencijalna je energija manja

 Iz formula vidimo da što je udaljenost između površina dviju koloidnih čestica (s) manja,
to je i potencijalna energija manja; tako se prvi minumum potencijalne energije nalazi na
jako maloj razdaljini između dviju koloidnih čestica; čestice podliježu agregaciji i
taloženju, zvanom koagulacija
 U slučaju kad je debljina električnog dvosloja vrlo mala u odnosu na promjer koloidne
čestice, minimum potencijalne energije može biti i na većim udaljenostima; tada se
stvaraju rahle nakupine, a proces nazivamo flokulacijom
 Flokulacija je reverzibilna jer se flokulirani materijal vrlo lako redispergira; kod
koagulacije to nije slučaj

 Amfipatske molekule, molekule s hidrofilnim i hidrofobnim krajem, u polarnim

otapalima tvore micele
 Micele se formiraju iznad kritične micelarne koncetracije (CMC) te iznad Krafftove
temperature; CMC određujemo uočavajući neku bitnu promjernu fizikalnih svojstava
otopine za vrijeme povećavanja koncentracije; često je to nagli pad molarne vodljivosti
 Veličina micela odgovara veličini koloidnih čestica

38
  Hidrofilni krajevi su orijentirani prema polarnim molekulama otapala i time štite
hidrofobne repove u unutrašnjosti; u nepolarnim je otapalima situacija obratna pa
nastaju inverzne micele

50. Masena spektrometrija MALDI-TOF, sedimentacija i visokoznost koloidnih suspenzija

 MALDI-TOF spektrometrija je tip masene spektrometrije kod koje laserskom zrakom

ioniziramo makromolekule, a zatim se tako nabijene čestice ubrzavaju u električnom
polju; vrijeme njihovog preleta kroz električno polje, ovisi o m/z faktoru
 Ionizacija funkcionira na principtu kompeleksacije makromolekula s malim kationima,
kao npr. s H+, Na+, Ag+

 Sedimentacija je agregacija čestica raspršenih u tekućini; ukoliko se ona odvija u

gravitacijskom polju nazivamo ju taloženje
 Sedimentacija služi razdvanju dispergirane faze od disperznog sredstva u koloidnim
suspenzijama; konačna razdioba faze od sredstva postiže se dekantiranjem
 Sve čestice u potencijalnom polju sila sedimentiraju, a brzina sedimentacije ovisi o
jakosti tog potencijalnog polja, te o masi i obliku čestica koje sedimentiraju
 Gravitacijsko je polje preslabo za lako uočljivu sedimentaciju; razlika u gustoći na vrhu i
dnu stupca tekućine nezamjetna je, a omjer populacija koji računamo prema
Boltzmannovoj razdioba približno je jednak jedinici
 Jako potencijalno polje pri kojemu je sedimentacija izražena možemo postići
ultracentirfugiranjem, pojačavanjem potencijalnog polja centrifugalnom silom
 Mjera brzine kojom koloidne čestice migriraju niz gradijent pri ultracentrifugiranju zove
se sedimentacijska konstanta, S:
s
S
r 2
Pri čemu je s brzina sedimentacije; mjerna jedinica je svedberg

 Visokoznost je mjera unutarnjeg trenja u tekućini; prisustvo makromolekula povećava

viskoznost otopina, dok se povećanjem temperature ona smanjuje
 Viskoznost mjerimo Ostwaldovim viskozimetrom (prisjetiti se vježbi u praktikumu
biofizike) mjereći vrijeme protoka tekućinom i zatim ga uspoređujući s vremenom
protoka standarda, čiji koeficijent viskoznosti znamo
 Mjerenjem viskoznosti možemo odrediti srednju molarnu masu koloidnih čestica

39