SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

FAKUTET: ZDRAVSTVENIH STUDIJA U VITEZU

STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS; II godina

SMJER: FIZIOTERAPIJA I RADNA TERAPIJA

 KOLA JEDNOSMJERNIH STRUJA

 KINETIČKA ENERGIJA
 PRIMJENA ULTRAZVUKA
 LIKOVI KOD UDUBLJENOG OGLEDALA
 ENERGIJA VEZE JEZGRE I DEFEKT MASE
 ELEMENTARNE ČESTICE

SEMINARSKI RAD

Travnik, 04.12.2016 godine

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

FAKUTET: ZDRAVSTVENIH STUDIJA U VITEZU

STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS; II godina

SMJER: FIZIOTERAPIJA I RADNA TERAPIJA

 KOLA JEDNOSMJERNIH STRUJA

 KINETIČKA ENERGIJA
 PRIMJENA ULTRAZVUKA
 LIKOVI KOD UDUBLJENOG OGLEDALA
 ENERGIJA VEZE JEZGRE I DEFEKT MASE
 ELEMENTARNE ČESTICE
SEMINARSKI RAD

IZJAVA : Ja, Almedina Jašarević student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Travnik,

Indeks broj: 325-15/RZFT odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost
izjavljujem da sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane
literature i pomoć profesora odnosno asistenata.

Potpis studenta:____________________

STUDENT: Almedina Jašarević

PREDMET: Fizika

PROFESOR: prof.dr Esad Jakupović

ASISTENT: Edin Bašić

 SADRŽAJ

1. UVOD ------------------------------------------------------------------------------------- 1
2. RAZRADA TEME ------------------------------------------------------------------ 2
1.1. KOLA JEDNOSMJERNIH STRUJA ---------------------------- 2
2.2. KINETIČKA ENERGIJA ------------------------------------------ 5
2.2.1. Kinetička energija i rad ------------------------------------------- 5
2.2.2. Kinetička energija rotacije --------------------------------------- 6
2.2.3. Relativistička kinetička energija --------------------------------- 6
2.3. PRIMJENA ULTRAZVUKA -------------------------------------- 6
2.3.1. Način proizvodnje ultrazvuka ------------------------------------ 7
2.3.2. Primjena ultrazvuka ----------------------------------------------- 7
2.4. LIKOVI KOD UDUBLJENIH OGLEDALA ------------------- 9
2.5. ENERGIJA VEZE JEZGRE I DEFEKT MASE ------------ 10
2.6. ELEMENTARNE ČESTICE------------------------------------- 12
2.6.1. Leptoni ------------------------------------------------------------ 13
2.6.2. Kvarkovi ---------------------------------------------------------- 13
2.6.3. Sile----------------------------------------------------------------- 14
3. ZAKLJUČAK ------------------------------------------------------------------------ 16
4. LITERATURA ----------------------------------------------------------------------- 18
 1. UVOD

 Kola jednosmjernih struja

Za električno kolo značajni su sljedeći pojmovi :

Čvor predstavlja mjesto u kolu u kome se stiču tri i više grana

Grana je dio električnog kola koji povezuje dva čvora i u kojoj se nalazi jedan ili više
elemenata
Kontura je zatvorena električna linija u kojoj se uspostavlja struja, a u složenom kolu
obuhvata dvije i više grana

 Kinetička energija

Kinetička energija (prema grč. ϰıνητıϰός: koji se giba, koji pokreće; oznaka Ek) je
energija tijela u gibanju. Mjera joj je rad što ga tijelo može izvršiti, svladavajući
vanjske sile, prije nego što dođe u stanje mirovanja. Ona je veća što se čestice brže
gibaju i što imaju veću masu.

 Primjena ultrazvuka

Ultrazvuk su zvučni valovi kojima je frekvencija veća od gornje granice osjetljivosti

čovječjeg uha, to jest veća od približno 20 000 Hz. Kada je frekvencija zvučnog vala
veća od 109 Hz, govori se o hiperzvuku. Valne duljine ultrazvučnih valova u zraku
iznose do 0,5 μm, a u tekućinama i čvrstim tijelima veće su oko 4 do 12 puta, zbog
veće brzine širenja ultrazvuka. U prirodi se ultrazvuk pojavljuje uz zvučne valove, a
umjetno se može proizvesti ultrazvučnim generatorima, odnosno pretvaračima drugih
oblika energije u energiju ultrazvučnih valova.

 Likovi kod udubljenog ogledala

Da biste dobili karakter objekt se koristi krakteristični zraka jer je njihov pravac
nakon odbijanja poznat. Tipična zrak konkavni ogledala su:

Vazduh koji ide od objekta paralelno sa glavnim optičke osi. O odbijanju nakon
prolaska kroz fokus.

Vazduh koji se zasniva na objektu i prolazi kroz fokus, a nakon odbijanja je

paralelno sa glavnim optičke osi.

Vazduh koji ide od objekta i prolazi kroz centar zakrivljenosti pada normalno na
ogledalu, a oduzima od njega u istom pravcu, ali u suprotnom smjeru.

Vazduh koji se zasniva na objektu padne u tamu ogledala pod uglom, odbijaju se pod
tim istim uglom.

1
U zavisnosti od položaja objekta i krune odražava sliku objekta može biti stvarno ili
imaginarno, povećava ili smanjuje, uspravno ili obrnuto.

 Energija veze jezgre i defekt mase

Energija veze jezgra jednaka je energiji koju je potrebno uloziti da bi svi njegovi
nukleoni presli u slobodne cestice u stanju mirovanja.To je energija koja se ulozi pri
formiranju jezgra iz slobodnih nukleona. Ona je uskladistena u jezgru i moze se
osloboditi iz jezgra. Energija veze jezgra odredjena je razlikom masa odonosno
defektom mase i dobija se po formuli Ev=Δmc2

 Elementarne čestice

Elementarne ili temeljne čestice su u fizici čestice koje nemaju unutarnju strukturu,
tj. nisu građene od manjih čestica. Prema modernoj teoriji fizike elementarnih čestica
(Standardni model), elementarne su čestice kvarkovi, leptoni i baždarni bozoni.

2. RAZRADA TEME

1.1. KOLA JEDNOSMJERNIH STRUJA

Svoj razvoj elektrotehnika u osnovi zasniva na eksperimentalnim istraživanjima.

Eksperimentalno su utvrđeni osnovni zakoni i kvantitativni odnosi električnog
strujanja. Da bi se ostvario detaljniji uvid u fizikalni proces električnog strujanja,
može poslužiti eksperiment sa električnom baterijom i svjetiljkom

Slika 1. Električna baterija

Električna baterija predstavlja izvor električne energije, u kome se, u procesu

transformacije kemijske energije u električnu, na njegovim krajevima stvara
električna sila - elektromotorna sila (EMS), koja je u stanju da pokreće i usmjerava
slobodne nosioce elektriciteta. Vrijednost EMS izvora kvantitativno se može
definisati količnikom kemijske energije koja se pretvori u električnu i količine
elektriciteta koja protekne kroz neki poprečni presjek u izvoru:

2
Slika 2. Formula za vrijednost EMS izvora

Slika 3. Jedinica za EMS u MKSA sistemu

Prema tome, EMS ima istu jedinicu kao i električni potencijal. Međutim, treba
upozoriti, da i pored toga što EMS i potencijal imaju istu jedinicu, oni predstavljaju
različite fizičke veličine. Pod uticajem EMS slobodni nosioci elektriciteta imaju
različitu gustinu i znak na izvodima baterije. Na jednom izvodu su zgusnuti
elektroni, pa se naziva negativnim polom baterije i označava sa "-". Na drugom
izvodu, koji se naziva pozitivnim polom i označava sa "+", elektroni su razrijeđeni.
Zgusnuti elektroni na negativnom polu, zbog istog znaka opterećenja, međusobno se
odbijaju, težeći da se pomjere sa mjesta sa većom prema mjestima sa manjom
gustinom. Na taj način, oni stvaraju stanje napetosti, odnosno napon između polova.
Kada se između polova baterije priključi svjetiljka (L) i ostvari njihova kvalitetna
povezanost pomoću provodnika, sijalica će zasvijetliti.

Ova vizuelena manifestacija ukazuje da je uspostavljena električna struja.

Eksperimentalno se može utvrditi i manifestacija da prekid konduktivne povezanosti
u izvoru. svjetiljki ili provodnicima predstavlja prekid električne struje. Izvedeni
eksperiment pokazuje bitnu osobinu električne struje da se može uspostaviti u
električki zatvorenoj konturi, koja se naziva električnim kolom. Ostvareno električno
kolo, zbog pojednostavljene konfiguracije, naziva se prostim električnim kolom.
Proces uspostavljanja električne struje, sa energetskog stanovišta, predstavlja proces
prenosa električne energije od izvora do prijemnika. U kolu sa slike svjetiljka
predstavlja prijemnik u kome se električna energija pretvara u svjetlosnu. Električno
kolo, u opštem slučaju, predstavlja skup izvora i prijemnika koji su pomoću
provodnika povezani u zatvorenu strujnu konturu u kojoj se uspostavlja električna
struja, odnosno u kojoj je ostvarena mogućnost prenosa električne energije od izvora
do prijemnika.

Prema tome, da bi se uspostavila električna struja, moraju se ostvariti neophodne

pretpostavke, koje se sastoje u:

1. Postojanju slobodnih nosioca elektriciteta, odnosno odgovarajuće provodne

sredine.
2. Postojanju izvora električne energije, koji je u stanju da u svojoj unutrašnjosti
u kontinuitetu potiskuje elektrone, obrazujući EMS, odnosno stalnu
potencijalnu razliku na svojim krajevima.
3. Skup izvora. prijemnika i provodnika mora obrazovati zatvorenu strujnu
konturu tj. električno kolo. Električna kola, u kojima se proizvodnja

3
 električne energije u izvorima i njen prenos i transformacija u električnim
prijemnicima ostvaruje sa strujama i naponima čije vrijednosti nisu funkcije
vremena, nazivaju se električna kola stalne jednosmjerne struje. Ako su
raspodjele napona i struje stalne, u tom slučaju su stalne i raspodjele
električnog i magnetnog polja. Prema tome, u kolima jednosmjerne struje
nema pojave indukovane EMS i struje pomjeraju u dielektriku.

U izvore električne energije spadaju: generatori, akumulatorske baterije, galvanski

elementi, itd. U njima se kemijska, mehanička, hidraulička, termička ili neki drugi
vid energije transformiše u električnu. U električnim kolima izvori električne
energije prikazuje se grafičkim simbolima.

Uobičajeno je da se kemijski izvori električne energije, kao izvori jednosmjerne

struje, simbolički prikazuju sa dvije paralelne crte, i to jednom dužom i tanjom, koja
predstavlja pozitivni pol izvora i drugom debljom i kraćom koja prikazuje negativni
pol (a).Generatori se uglavnom prikazuju simbolom sa slike (b). Ukoliko
konstrukciju generatora ne treba posebno isticati (c), (d).

Slika 4. Izvori električne energije

a) b) c) d)

U prijemnike električne energije spadaju: rasvjetna tijela, električni grijači -

termogeni otpornici, električni motori itd. U njima se električna energija transformiše
u neki drugi vid energije: toplotnu, svjetlosnu, mehaničku itd. Zbog ove osobine
uobičajeno je da se električni prijemnici nazivaju električnim potrošačima.

U električnim kolima jednosmjerne struje najčešće se susreću termogeni otpornici,

koji se označavaju sa R. Njihova grafička simbolika zavisi od konstrukcije

Slika 5. Prijemnici električne energije

Provodnici, tj. spojni vodovi koji povezuju izvore i prijemnike električnog kola
izrađuju se od dobrih provodnih materijala: bakar, aluminijum, itd. U električnim
kolima se prikazuju punim linijama. Ako se želi prekinuti električna struja, onda
strujno kolo na jednom mjestu treba prekinuti. Funkcija prekida električnog kola
ostvaruje se pomoću prekidača ili kontakta S

Slika 6. Provodnici

4
 2.2. KINETIČKA ENERGIJA

Kinetička energija (prema grč. ϰıνητıϰός: koji se giba, koji pokreće; oznaka Ek) je
energija tijela u gibanju. Mjera joj je rad što ga tijelo može izvršiti, svladavajući
vanjske sile, prije nego što dođe u stanje mirovanja. Ona je veća što se čestice brže
gibaju i što imaju veću masu.

Mjerna jedinica za kinetičku energiju u Međunarodnom sustavu (SI) je, kao i za sve
ostale oblike energije, džul (J):

[Ek] = J = N · m = kg · m2 · s-2

Kinetička energija, kao i svi drugi oblici energije, ne može nastati niti nestati
nijednim čovjeku poznatim načinom. Energija samo mijenja svoje stanje i prelazi iz
jednog oblika u drugi, o čemu govori zakon očuvanja energije.

Temperatura je mjera prosječne kinetičke energije čestica i unutarnje energije tijela.

2.2.1. Kinetička energija i rad

Počne li na neko tijelo koje miruje djelovati sila F, ono će nakon vremena t imati
brzinu i prijeći put s (jednoliko ubrzano gibanje po pravcu):

Slika 7. Formula

Pomnožimo li ovaj izraz s masom m, dobit ćemo:

Slika 8. Formula

A budući je prema 2. Newtonovom zakonu gibanja:

Slika 9. Formula

To je:

Slika 10. Formula

Odnosno:

Slika 11. Formula

5
Kako je umnožak sile i puta jednak vrijednosti mehaničkog rada, to jest F ∙ s = W,
kinetička energija je:

Slika 12. Formula

Iz ovog izraza proizlazi da je rad (mehanički rad) sile na nekom putu jednaka
utrošenoj energiji na tom putu. To znači da tijelo može vršiti samo toliki rad kolika je
njegova kinetička energija. Kinetička energija je jednaka količini rada koji neko
tijelo može izvršiti.

2.2.2. Kinetička energija rotacije

Kinetička energija rotacije je energija koju zbog vrtnje oko neke osi ima čestica ili
kruto tijelo. Tijelo momenta tromosti I i kutne brzine ω ima kinetičku energiju
rotacije:

Slika 13. Formula

2.2.3. Relativistička kinetička energija

Relativistička kinetička energija je razlika između ukupne energije i energije

mirovanja čestice u specijalnoj teoriji relativnosti. Mjerna je jedinica za kinetičku
energiju, kao i za sve druge vrste energije, džul (J).

2.3. PRIMJENA ULTRAZVUKA

Ultrazvuk su zvučni valovi kojima je frekvencija veća od gornje granice osjetljivosti

čovječjeg uha, to jest veća od približno 20 000 Hz. Kada je frekvencija zvučnog vala
veća od 109 Hz, govori se o hiperzvuku. Valne duljine ultrazvučnih valova u zraku
iznose do 0,5 μm, a u tekućinama i čvrstim tijelima veće su oko 4 do 12 puta, zbog
veće brzine širenja ultrazvuka. U prirodi se ultrazvuk pojavljuje uz zvučne valove, a
umjetno se može proizvesti ultrazvučnim generatorima, odnosno pretvaračima drugih
oblika energije u energiju ultrazvučnih valova.

6
Neke životinje (na primjer psi, dupini, šišmiši, miševi) mogu čuti ultrazvuk jer imaju
višu gornju graničnu frekvenciju od čovjeka. Mlađe osobe, a posebno djeca, mogu
čuti neke zvukove visokih frekvencija. Što je čovjek stariji, gornja granica čujnosti
mu pada, što znači da sve slabije čuje zvukove visokih frekvencija. Visoke zvučne
frekvencije sastavni su dio spektra frekvencija koje proizvodi neki izvor zvuka, a
spektar zvučnih frekvencija čini boju zvuka. Opadanjem čujnosti visokih frekvencija
starenjem, starijim ljudima se mijenjaju i boje zvuka, što znači da simfonijski
orkestar ili zvuk violine drugačije čuje dijete od šest, odrastao čovjek od 30 ili starac
od 80 godina. Najpoznatija primjena ultrazvuka je u medicini - ultrazvučna
dijagnostika (na primjer transkranijalni dopler), no koristi se i u mnoge druge svrhe
(otkrivanje jata riba i podmornica, takozvani sonar). Princip korištenja je vrlo
jednostavan: odašilje se ultrazvučni val, koji se odbija od prepreke te se prema
vremenu potrebnom da se val vrati određuje udaljenost i oblik tijela.

2.3.1. Način proizvodnje ultrazvuka

Najrasprostranjeniji generator ultrazvuka je kvarcni generator, čiji je rad zasnovan na

takozvanom piezoelektričnom učinku (Lippmannov učinak), to jest deformacije
nekih kristala i keramičkih masa u električnom polju. Ako se stave u izmjenično
električno polje određene frekvencije, krajevi kristala i keramike mogu generirati
ultrazvuk određene frekvencije. To je pojava kada se na nekim kristalima (kvarc,
turmalin i drugim), pogodno odrezanima, javlja električna polarizacija kada se silom
izvrši elastična deformacija. Umjesto da se djeluje silom, može se postići obrnut
učinak - elektrostrikcija - stavljanjem pločica u izmjenično električno polje vrlo
visoke frekvencije. Kada se frekvencija izmjeničnog napona poklopi sa svojstvenom
(vlastitom) frekvencijom kvarcne pločice, nastupa rezonancija. Uslijed rezonancije,
pločica jako titra i proizvodi ultrazvučne valove znatne amplitude. Upotrebom
turmalina mogu se dobiti ultrazvučne asilacije i do nekoliko stotina MHz.

2.3.2. Primjena ultrazvuka

Ultrazvučno testiranje materijala ili ultrazvučna kontrola najvažnija je tehničkih

primjena ultrazvuka. Rabi se za detekciju mikropukotina u krutim objektima (na
primjer stijenke velikih spremnika pod tlakom, glomazni rotirajući elementi), za
provjeru kvalitete (prije ugradnje objekta) ili ustanovljenje stanja (dotrajalosti).
Testiranje se osniva na mjerenju vremena prolaska ultrazvučnoga signala kroz
uzorak: ako je na primjer obloga spremnika homogena, signal će se reflektirati tek na
unutrašnjoj granici stijenke, a ako postoje nehomogenosti, refleksija će se pojaviti
ranije. Metoda je osobito prikladna za ispitivanje glomaznih komada i objekata
složene konstrukcije, gdje nije moguće primijeniti snimanje rendgenskim zrakama
(defektoskopija).

U praktičnoj medicini ultrazvuk se primjenjuje u liječenju različitih reumatskih

bolesti (ultrasonoterapija), u dijagnostici, osobito u opstetriciji (razvoj zametka,
7
mnogostruka trudnoća, promjene placente i drugo) i u kardiologiji. Svojstva nekoga
tkiva mogu se utvrditi na temelju brzine kojom se ultrazvuk širi u tkivu. Otpor što ga
širenju ultrazvuka pružaju tkiva može se pretvaranjem odbijenih ultrazvučnih valova
u električne impulse pratiti na zaslonu uz pomoć elektroničkih uređaja
(ehokardiografija; ehooftalmografija; ehosonografija ili ultrasonografija;
encefalografija).

Ultrazvuk se koristi i pri čišćenju materijala, gdje se iskorištava pojava kavitacije u

tekućinama, na primjer vodi. Uređaji za čišćenje koji koriste ultrazvuk mogu biti
različitih dimenzija, od malih ladica u laboratorijima i zubarskim ordinacijama (za
čišćenje na primjer zubala nakon brušenja i poliranja), do velikih industrijskih
postrojenja. Kavitacija izazvana ultrazvukom omogućuje i stvaranje emulzija dviju
ili više tekućina koje se inače ne miješaju.

Kako ultrazvuk slabo gubi na jačini (intenzitetu) pri prolasku kroz vodu u odnosu na
zvučne valove manjih frekvencija, u hidroakustici se koristi pri izradbi sonara.
Ultrazvukom se lokalno može povisiti temperatura, što se koristi u više područja, na
primjer u medicinskoj terapiji ili u industrijskoj primjeni za zavarivanje plastomera.

Ultrazvučno zavarivanje se koristi uglavnom za spajanja plastičnih dijelova, koji

naleglu jedan na drugi, počinju vibrirati uslijed djelovanja ultrazvuka, zatim dolazi
do njihove plastifikacije uslijed trenja graničnih površina i njihovog spajanja za
vrijeme hlađenja uz pomoć pritiska spajanja. Dijelovi se na dodirnom mjestu
zagrijavaju trenjem uzrokovanim ultrazvučnim mehaničkim titrajima, što ih na
mjesto zavarivanja prenosi sonotroda (ultrazvučna elektroda).

Slika 14. UV zavarivanje

8
 2.4. LIKOVI KOD UDUBLJENIH OGLEDALA

Konkavna ogledala ili izdubljena ogledala su ogledala kod kojih svetlost pada na
izdubljenu površinu. Sva ogledala koja nisu ravna mogu biti konkavna (izdubljena) i
konveksna (ispupčena). Najčešće konkavno ogledalo je izdubljena površina sfere.

Zraci se o sferno ogledalo odbijaju pod uglom koji je jednak upadnom, jer Zakon
odbijanja važi za svaku površinu, bez obzira da li je ravna ili kriva.

Za dobijanje lika predmeta koristi se krakteristični zraci, jer je njihov pravac nakon
odbijanja poznat. Karakteristični zraci konkavnog ogledala su:

 Zrak koji od predmeta ide paralelno glavnoj optičkoj osi. On posle odbijanja
prolazi kroz fokus.
 Zrak koji polazi od predmeta i prolazi kroz žižu, a posle odbijanja je
paralelan glavnoj optičkoj osi.
 Zrak koji ide od predmeta i prolazi kroz centar krivine pada normalno na
ogledalo, a odbija se od njega u istom pravcu, samo u suprotnom smeru.
 Zrak koji polazi od predmeta pada u teme ogledala pod nekim uglom, odbija
se pod istim tim uglom.

U zavisnosti od položaja predmeta i temena ogledala, lik predmeta može da bude

realan ili imaginaran, uvećan ili umanjen, uspravan ili obrnut.

Slika 15. Konstrukcija likova kod udubljenih ogledala

9
 2.5. ENERGIJA VEZE JEZGRE I DEFEKT MASE

Energija veze jezgra jednaka je energiji koju je potrebno uloziti da bi svi njegovi
nukleoni presli u slobodne cestice u stanju mirovanja.

To je energija koja se ulozi pri formiranju jezgra iz slobodnih nukleona. Ona je

uskladistena u jezgru i moze se osloboditi iz jezgra. Energija veze jezgra odredjena je
razlikom masa odonosno defektom mase i dobija se po formuli Ev=Δmc2

Defekt mase jednak je razlici zbira masa slobodnih nukleona u stanju mirovanja i
mase jezgra u stanju mirovanja. Δm=Zmn + Nmn – mj

Iskorištavanje urana danas je najefikasniji način dobivanja električne energije; samo

jedan kilogram urana može dati više energije nego nekoliko tona ugljena. Odgovor se
nalazi u atomskim jezgrama.

Postavlja se pitanje gdje nestaje dio mase Δm. odgovor na ovo pitanje daje
Einsteinova jednacina o ekvivalentnosti mase i energije E=mc2 .

U računanje s masama atomskih jezgara znanstvenici su, radi jednostavnosti, uveli

novu jedinicu: unificiranu atomsku jedinicu mase - oznaka: u - koja iznosi

u=1,6606·10-27- kg

(Ova je jedinica definirana kao jedna dvanaestina jezgre ugljika-12, dakle one jezgre
koja ima šest protona i šest neutrona. Razlog njezinog uvođenja je isključivo
jednostavnost: masa vodika sada je oko 1 u, helija oko 4 u, kisika oko 16 u, a i lakše
je računati promjenu mase u nuklearnim reakcijama ako se kao masa urana izražava
kao "235 u", nego kao "3,9·10-25 kg".)

Mase protona, neutrona i jezgre helija koja se sastoji od dva protona i dva neutrona:

m(p)=1,00727 u

m(n)=1,00866 u

m(4He)=4,00260 u

Tko je malo pažljivije pogledao, primijetit će da, ako zbrojimo mase dva protona i
dva neutrona - od kojih se, ponovimo, sastoji jezgra helija - dobit ćemo više od mase
jedne jezgre helija, kao da su protoni i neutroni, kad su se udružili u helij, izgubili dio
svije mase. To je zaista tako i kad izračunamo koliko je mase izgubljeno, dobit ćemo

Δm=m(4He)-[2·m(p)+2·m(n)]=0,02926 u

Kad izmjerimo mase svih jezgara svih kemijskih elemenata koje poznajemo, pokazat
će se da su sve do posljednje manje od mase koju bismo dobili kad bismo posebno
izvagali sve protone i neutrone od kojih se sastoje.

10
Δm, dakle, razlika između neke atomske jezgre i mase svih njenih komponenti -
protona i neutrona - zove se defekt mase.

Svi su čuli za fuziju, a naki čak znaju i o čemu je riječ: o spajanju lakših atomskih
jezgara u teže pri čemu se dobijaju ogromne količine energije. Fuzija je proces koji
se događa u svim zvijezdama i kojemu možemo zahvaliti naše postojanje jer od
fuzije dolazi sva energija koja nas grije i osvijetljava (štoviše, fuzija je zaslužna za
postojanje svih kemijskih elemenata težih od helija, ali o tome kasnije). Kad su
znanstvenici prvi put pokušali shvatiti odakle Suncu energija i koliko dugo će još
sjati, otkrili su da negdje nešto mora biti pogrešno; proračun je pokazao da, čak i uz
najjače poznate procese dobivanja energije, Sunce, s obzirom na svoju masu, ne
može živjeti duže od nekoliko desetaka tisuća godina. Naravno, ključ je u terminu
"najjači poznati proces dobivanja energije". Tada, naime, još nisu znali za fuziju, a
niti za atomske jezgre. Ako sada povežemo dvije do sada neobjašnjive činjenice - da
protoni i neutroni pri spajanju u teže jezgre gube dio mase koja onda netragom
nestaje i da proces spajanja protona i neutrona u jezgre oslobađa goleme količine
energije - zaključak će se nametnuti sam po sebi: razlika mase pretvorit će se u
energiju. Međutim, objašnjenje kako i zašto moralo je pričekati najpoznatijeg
znanstvenika svih vremena.

Taj je znanstvenik izveo formulu za koju ste čuli vjerojatno i prije nego što ste počeli
učiti fiziku - ako ste uopće počeli - i tako započeo revoluciju u fizici na kojoj je
utemeljeno posljednjih stotinu godina civilizacije. Njegovo je ime Albert Einstein, a
formula glasi: E=mc2 gdje je c brzina svjetlosti i iznosi 3·108 m/s.

Ovo govori ni više ni manje nego da su masa i energija jedna te ista pojava, da se
masa može pretvarati u energiju i da se energija može pretvarati u masu.

Naravno, te procese ne primjećujemo u stvarnom životu jer su promjene energije

premale da bismo ih primijetili; ako vreća brašna od 50 kg padne s visine od dva
metra, energija koju je ta vreća izgubila iznosi E=mgh, dakle
50kg·10m/s2·2m=1000J. Kolika je to onda masa po ovoj Einsteinovoj formuli?

m=E/c2 = 1000 J/(3·108)2 m2/s2 = 1000/9·1016 kg ili 0,11·10-11 kg. Dakle jedna
desettisućinka jednog mikrograma, što je nemoguće izmjeriti.

Uz defekt mase vezana je još jedna veličina, a to je energija vezanja. To je upravo

ona energija koju smo dobili povezivanjem nukleona u jezgru, dakle proporcionalna
je izgubljenoj masi. Ta je energija bitna zbog još nečega: riječ je o energiji koju
moramo uložiti ako želimo ponovo rastaviti jezgru na njezine sastavne dijelove -
protone i neutrone. Naime, ponovimo, protoni i neutroni prilikom ulaska u jezgru
gube dio svoje mase. Taj dio se pretvara u enegiju koja se uglavnom gubi u prostoru.
Međutim, da bi bili sloboni, protoni i neutroni moraju imati masu 1,00727u i
1,00866u i dok im se ne nadoknadi ono što su izgubili pri ulasku u jezgru, oni će
tamo i ostati. Dakle, energija vezanja je i energija koju je potrebno dati jezgri kako bi
se ponovo "rastavila" na protone i neutrone. Dok god jezgra ne dobije tu energiju,

11
protoni i neutroni će ostati čvrsto vezani. Što je ta energija veća, naravno, trebat će
uložiti veću energiju kako bi se nukleoni "odvezali" i izvukli van iz jezgre. Zato se i
zove - energija vezanja.

2.6. ELEMENTARNE ČESTICE

Kada su fizičari počeli da govore o elementranim česticama i kada su izgradili

dovoljno moćne akceleratore u kojima su tragali za tim česticama broj novih čestica
počeo je brzo da raste. Činilo se da je svet postajao sve komplikovaniji. Pronađeno je
više od 200 elementarnih čestica. Fizika je bila suočena sa velikim problemom
klasifikacije ovoliko velikog broja čestica. Jednom prilikom Enriko Fermi (dobitnik
Nobelove nagrade) na pitanje o nekoj čestici svom tadašnjem studentu, budućem
Nobelovcu, Leonu Ledermanu odgovorio je: “Mladi čoveče, kada bih mogao da
zapamtim imena svih tih čestica bio bih botaničar.”

Pamćenje nikad nije bila osobina koja se mogla vezati za fizičare, oni su uvek
pokušajavu da nešto razumeju i objasne. Zašto pamtiti toliko različitih stvari kada
možda postoji jednostavniji način. Taj način je pronađen negde između 1970. i 1973.
godine.. Tada je nastao tzv. Standardni model elementranih čestica. Bila je to teorija
koja je opisala sve do tada poznate elementrane čestice, a predvidela je i čestice koje
su otkrivene tek kasnije, ali verovatno je najbitnije to što je ovaj model pokazao da
priroda nije toliko komplikovana koliko je u izgledalo – broj fundamentalnih,
osnovnih, čestica bio je mnogo manji od elementranih. Treba uočiti razliku između
elementranih i fundamentalnih čestica. Pod fundamentalnim česticama podrazmevaju
se čestice koje nemaju unutrašnju strukturu, to su čestice koje opisuje standardni
model. Elementrane čestice su čestice koje su svuda oko nas, one su izgrađene od
fundamentalnih čestica. Osim čestica standardni model opisao je i tri osnovne sile –
jaku, slabu i elektromagnetnu. Ova teorija bila je u saglasna i kvantnoj mehanici i
specijalnoj teoriji relativnosti.

Jedna od osnovnih osobina čestica je njihov spin. Spin je jedno od svojstava čestice u
kvantnoj mehanici. Spin je nemoguće zamisliti, nemoguće je naći neku analogiju sa
osobinama koje su poznate našem iskustvu. Nekad se kaže da spin označava rotaciju
čestice, ali čudna je to rotacija. Teško je razumeti šta je spin, ali eksperimenti
pokazuju da on postoji i da je to značajna osobina čestica. Vrednost spina izražava se
pozitivnim i negativnim brojevima brojevima. Znak ispred broja označava smer
spina (nekad se kaže spin gore ili spin dole).

Na osnovu spina sve čestice mogu se podeliti na dve grupe: fermione i bozone.
Bozoni su čestice sile. Imaju celobrojni spin (0, 1, 2 ) i prenose interakcije (možda
slikovitije rečeno, česticama materije prenose informaciju o sili). Fermioni grade
materiju. Imaju imaju polu-celi spin (1/2). Još jedna bitna razlika između fermiona i
bozona je to što za fermione važi Paulijev princip isključenja, a za bozone ne važi
(Paulijev princip isključenja kaže da dve čestice ne mogu zaizimati isto kvantno
stanje u istom vremenskom trenutku).
12
Fermioni obuhvataju dve grupe čestica, leptone i kvarkove. Svi fermioni su
razvrstani u tri generacije. Svaka generacija fermiona sadrži po jedan par leptona i
jedan par kvarkova. Generacije fermiona prve generacije imaju najmanju masu dok
fermioni treće generacije imaju najveću masu.

2.6.1. Leptoni

Leptoni obuhvataju tri naelektrisane čestice i tri čestice bez naelektrisanja.

Naelektrisani leptoni su elektron, mion i tauon. Njihovo naelektrisanje je jedinično
negativno, a spin im iznosi ½. Međusobno se razlikuju po masi. Elektron je najlakši
(0.511MeV), muon nešto masivniji, a tau najmasivniji (1777MeV).

Svakom od ova tri leptona odgovara jedan lepton vrlo male mase, bez naelektrisanja.
Ti leptoni nazivaju se neutrini. Neutrini su vrlo čudne čestice. Oni gotovo da ne
interaguju i skoro da ne osećaju delovanje sila. Postoje tri vrste neutrina: elektronski,
mionski i tau-neutrino. Kao i kod naelektrisanih leptona razlika između ovih neutrina
je u masi, najlakši je elektronski a najmasivniji tau neutrino.

Leptoni II i III generacije nisu stabilni i rasapdaju se na lakše leptone. U raspadu

naelektrisanih leptona jedan proizvod je uvek neutrino iste generacije kao i
raspadnuti lepton. Kod neutrina uočena je pojava “oscilovanja” tj prelaska neutrina
jedne u neutrino druge generacije.

Svaki od ovih leptona ima i svoju antičesticu. Antičestica naelektrisanih čestica je u

svemu ista čestici osim u znaku naelektrisanja. Tako su tri leptona naelektrisana
negativno a njihove antičestice pozitivno, istom količinom naelektrisanja. Kod
nenaelektrisanih leptona (neutrina) sitiuacija je malo drugačija. Kaže se da su
neutrini sami sebi antičestice. Neutrino (bilo koji od tri pomenuta) i odgovarajući
antineutrini razlikuju se u znaku spina.

2.6.2. Kvarkovi

Kvarkovi su čestice od kojih su izgrađeni protoni, neutroni i mnoge druge čestice.

Ima ih šest, razvrstanih u tri generacije. Prvoj generaciji pripadaju kvark gore (up) i
dole (down), drugoj šarm (charm) i čudo (strange), a dok poslednjoj trećoj generaciji
pripadaju – vrh (top) i dno (bottom). Ime “kvark” pozajmljeno je iz knjige
Fineganovo bdenje (Džejmsa Džojsa). Ova čudna imena kvarkova nemaju nikakav
fizički smisao već su izabrana proizvoljno, zbog lakšeg pamćenja.

Kvarkovi, sa ovim zanimljivim imenima, su vrlo čudne čestice. Nikad nisu sami već
se uvek javljaju sa drugim kvarkovima i tako grade svet oko nas. Materija koja nas
okružuje izgrađena je od kvarkova (i leptona) prve generacije. U prirodi sve teži
minimumu potencijalne energije pa se masivni kvarkovi brzo raspadaju na lakše.
Zbog toga čestice izgrađene od kvarkova II i III generacije žive vrlo kratko. Za

13
razliku od leptona, koji su interagovali svim silama osim jakom, kvarkovi interaguju
preko sve četiri fundamentalne sile.

Svi se verovatno dobro sećaju fizike koja se uči u školi, i nastavnika i profesora koji
ponavljaju da je najmanje moguće naelektrisanje ono koje nosi elektron,
naelektrisanje e, ali nije baš tako. Naelektrisanje kvarkova je manje, ono ima
vrednost 1 ili 2 trećine naelektrisanja elektrona.

Detektovanje kvarkova prilično je težak posao jer oni ne postoje sami, uvek su u
sastavu neke druge masivnije čestice, sad drugim kvarkovima. Jedini način za
detekciju je primenom nekih posrednih metoda i proverom da li se ti rezultati slažu
sa predviđanjima teorije. Samo pet godina nakon što su teoretičari predvideli
postojanje kvarka, stigla je i prva eksperimentalna potvrda (1969. god). Poslednji
kvark, top kvark, predstavljao je veliki izazov za experimentalne fizičare. Za njim se
dugo tragalo i detektovan je u Fermilabu 1995. godine.

Kao i druge čestice i kvarkovi imaju svoje antičestice, koje se razlikuko po spinu i
naelektrisanju.

Kvarkovi su gradivne jedinice koje grade veliki broj čestica, koje se nazivaju
hadroni. Hadroni koji se sastoje od tri kvarka nazivaju se barioni. U barione spadaju i
dobro pozati proton (uud – kvarkovi) i neutron (udd). Mezoni su hadroni koji su
izgrađeni od jednog kvarka i jednog antikvarka. Antičestice hadrona, npr. antiproton
i antineutron sastoje se od antikvarkova. Mezoni su nestabilne čestice koje kratko
žive, red veličine 10-20 sekundi.

Jedan od bariona koji je zbunio fizičare i bacio malu sumnju na standadni model bio
je barion Δ++ koja se sastoji od tri up kvarka (uuu). Problem koji se javio bio je
posledica Paulijevog principa isključenja. Prema poznatim zakonima fizike dva
kvarka morala su da imaju isti spin, a to Paulijev princip nije dozvoljavao. Ono što su
fizičari do tada znali govorilo je da ova čestica ne može da postoji, ali ona je ipak
postojala. Rešenje ove misterije brzo je nađeno, utvrđeno je da kvarkovi poseduju,
pored električnog, još jednu vrstu naboja – boju. Ovde boja nema pravo značenje,
kvarkovi se ne razlikuju po boji (previše su mali da bi uopšte i imali neku boju) već
je taj termin izabran slično kao i njihova imena, da bi se lakše pamtio. Kvarkovi se
javljaju u tri boje. Kao što je naelektrisanje povezano sa elektromagnetnom silom,
naboj boje nalazi se u vezi sa jakom silom. Uvođenje boje rešilo je problem Δ++
čestice vrlo jednostavno – kvarkovi od kojih je ova čestica napravljena imaju
različitu boju, važenje Paulijevog principa nije narušeno.

2.6.3. Sile

Već smo videli da standardni model, osim kvarkova i leptona, obuhvata i

fundamentalne sile i čestice koje prenose fundamentalne interakcije. Najpoznatija od
svih sila je elektromagnetnta. Ona deluje između svih naelektrisanih tela a čestica

14
koja je prenosnik ove interakcije je foton. Foton je čestica koja nema masu
mirovanja, nema naelektrisanje i ima spin 1.

Sledeća sila je slaba sila. Ova sila odgovorna je za neke procese na nivou atoma,
najpoznatiji je beta raspad. Kao što je foton prenosnik elektromagnetne sile, tako su
W i Z bozoni prenosnici slabe sile. Godine 1979. Sheldon Glashow, Abdus Salam i
Steven Weinberg dobili su Nobelovu nagradu za fiziku jer su pokazali da
elektromagnetna i slaba sila postaju jedna sila na dovoljno velikim energijama. Ta
jedinstvena sila nazvana je elektroslaba. Bila je ovo prva potvrda kosmološke ideje
da su sve četiri sile nekada bile jedna i da je tek kasnije, tokom evolucije svemira
došlo do njihovog odvajanja.

Jaka sila je, kako samo ime kaže, najača, ali i najkraćeg dejstva. Ona deluje samo na
rastojanjima dimenzija atomskog jezgra. Ova sila odgovorna je za stabilnost
stabilnost atomskog jezgra i čestica koje to jezgro grade. Prenosioci ove sile su
gluoni koji su otkriveni 1979. godine, u akcleratoru PETRA (DESY, Hamburg,
Nemačka). Karakteristika ove sile je da sa povećanjem rastojanja njen intenzitet
postaje veći )obrnuto ostalim silama). Delovanje ove sile ostvaruje se tako što
kvarkovi razmenjuju gluone. Jaka sila, koja se nekad naziva sila boje, deluje između
pojedinačnih kvarkova (različitih boja) i omogućava opstanak protona i neutrona.
Jaka sila, ali manjeg intenziteta, deluje i između kvarkova koji pripadaju različitim
protonima ili neutronima. Ova sila, koja se naziva nuklearna, odgovorna je za
stabilnost atomskih jezgara.

Ostala je još jedna, svima možda najpoznatija sila. Pogažate da je reč o gravitaciji, ali
ona se ne uklapa u standardni model. Gravitacija je opisana opštom teorijom
relativnosti, i jedan od najvećih izazova za teorijsku fiziku je da pronađu teoriju koja
će “pomiriti” relativnost i standardni model.

Nekoliko decenija nakon teorijskog postavljanja standadrnog modela eksperimenti su

potvrdili skoro sva predviđanja ove teorije. Ostalo je još samo jedno, potraga za
Božijom česticom (kako je nazvao Lion Lederman, u istoimenoj knjizi). Reč je o
Higsovom bozonu, čestici koja treba da da odgovor na jednostavno pitanje “zašto
postoji masa”. Standardni model predviđa postojanje ove čestice ali ona još uvek nije
nađena ali njeno otkriće se očekuje. Fizičari se nadaju da će akcelerator LHC, koji
treba d apočne sa radom naredne godine u Ženevi, omogućiti detekciju ove čestice.
Time bi standadni model bio u potpunosti potvrđen.

Ili mi tako mislim. Prošlo je oko 2500 godina od prvih ideja o atomo. Atom je
pretrpeo mnogo pormena. Od ideje o 4 elementa stigli smo do apstraktnih pojmova i
12 čestica (plus isto toliko antičestictica, i sve to ofarbano u tri boje). Ovo je trenutno
najbolja teorija koja opisuje svet oko nas, ali fizičari znaju da tu sigurno nije kraj.
Ovo jeste kraj naše priče o istoriji atoma, ali ovo nije kraj fizike čestice, niko ne
može ni d apretpostavi šta donose naredne godine i decenije.

15
 3. ZAKLJUČAK

 Kola jednosmjernih struja

Svoj razvoj elektrotehnika u osnovi zasniva na eksperimentalnim istraživanjima.

Eksperimentalno su utvrđeni osnovni zakoni i kvantitativni odnosi električnog
strujanja.

U izvore električne energije spadaju: generatori, akumulatorske baterije, galvanski

elementi, itd. U njima se kemijska, mehanička, hidraulička, termička ili neki drugi
vid energije transformiše u električnu.

 Kinetička energija

Mjerna jedinica za kinetičku energiju u Međunarodnom sustavu (SI) je, kao i za sve
ostale oblike energije, džul (J):

[Ek] = J = N • m = kg • m2 • s-2

Kinetička energija, kao i svi drugi oblici energije, ne može nastati niti nestati
nijednim čovjeku poznatim načinom. Energija samo mijenja svoje stanje i prelazi iz
jednog oblika u drugi, o čemu govori zakon očuvanja energije.

 Primjena ultrazvuka

Ultrazvučno testiranje materijala ili ultrazvučna kontrola najvažnija je tehničkih

primjena ultrazvuka. Rabi se za detekciju mikropukotina u krutim objektima (na
primjer stijenke velikih spremnika pod tlakom, glomazni rotirajući elementi), za
provjeru kvalitete (prije ugradnje objekta) ili ustanovljenje stanja (dotrajalosti).
Testiranje se osniva na mjerenju vremena prolaska ultrazvučnoga signala kroz
uzorak: ako je na primjer obloga spremnika homogena, signal će se reflektirati tek na
unutrašnjoj granici stijenke, a ako postoje nehomogenosti, refleksija će se pojaviti
ranije.

 Likovi kod udubljenog ogledala

U zavisnosti od položaja predmeta i temena ogledala, lik predmeta može da bude

realan ili imaginaran, uvećan ili umanjen, uspravan ili obrnut.

 Energija veze jezgre i defekt mase

Uz defekt mase vezana je još jedna veličina, a to je energija vezanja. To je upravo

ona energija koju smo dobili povezivanjem nukleona u jezgru, dakle proporcionalna
je izgubljenoj masi. Ta je energija bitna zbog još nečega: riječ je o energiji koju
moramo uložiti ako želimo ponovo rastaviti jezgru na njezine sastavne dijelove -
protone i neutrone.
16
  Elementarne čestice

Kada su fizičari počeli da govore o elementranim česticama i kada su izgradili

dovoljno moćne akceleratore u kojima su tragali za tim česticama broj novih čestica
počeo je brzo da raste. Činilo se da je svet postajao sve komplikovaniji. Pronađeno je
više od 200 elementarnih čestica. Fizika je bila suočena sa velikim problemom
klasifikacije ovoliko velikog broja čestica. Jednom prilikom Enriko Fermi (dobitnik
Nobelove nagrade) na pitanje o nekoj čestici svom tadašnjem studentu, budućem
Nobelovcu, Leonu Ledermanu odgovorio je: “Mladi čoveče, kada bih mogao da
zapamtim imena svih tih čestica bio bih botaničar.”

17
4. LITERATURA

1. Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

www.enciklopedija.hr, 2016.
2. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga"
Zagreb, 1969.
3. kinetička energija,"Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr
4. "Strojarski priručnik", Bojan Kraut, Tehnička knjiga Zagreb 2009.
5. http://www.orbus.be/fizika/elektricna_struja.htm (Preuzeto-
04.12.2016.)
6. https://sr.wikipedia.org/sr-
el/%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D0%BA%D0%B0%D0%B2%D0
%BD%D0%B0_%D0%BE%D0%B3%D0%BB%D0%B5%D0%B4%
D0%B0%D0%BB%D0%B0 (Preuzeto-04.12.2016.)
7. https://svejefizika.wordpress.com/video-8/sferna-ogledala/ (Preuzeto-
04.12.2016.)
8. http://www.sfera.hr/perkovic/fizika/4-3-2-defekt.html (Preuzeto-
04.12.2016.)
9. http://www.znanje.org/i/i2011/11iv05/11iv0504/defektmase.htm
(Preuzeto-04.12.2016.)
10. http://www.svetnauke.org/100-elementarne-cestice (Preuzeto-
04.12.2016.)

18