O KRIVICI

Zaključujemo da je krivica sveprisutna pojava, u svim uzrastima normalne osobe. Ona utiče na naše
mentalno i duhovno zdravlje i konstantan je faktor pri donošenju odluka. Sve više se u modernoj
psihologiji javlja potreba za ispitivanjem prirode njenog pojma u oblasti psihologije motivacije.

Medjutim, postoje osobe koje ne prihvataju greške kao svoje sopstvene. Da bi pobegli od
odgovornosti najčešće će okriviti svoju okolinu koja je po njihovom mišljenju "jedini pravi nosilac
njihovih grešaka". Izluzijom slobodnog izbora se dolazi do još dve čovekove iluzije - iluzije
odgovornosti za grešku i iluzije zasluge za uspeh. Sa izluzijom zasluge za uspeh tesno je povezan i
veoma moderno stanje čoveka koje se označava kao kompleks više vrednosti. Iz nekog razloga
(često neobjašnjivog i neočiglednog) osoba sebe doživljava kao vredniju od drugih. Osoba sa
kompleksom više vrednosti često se ispostavlja kao ohola i nadmena i očekuje izvanrednu podršku,
poštovanje i afirmaciju od okoline. Kod ovih osoba su intezivnija osećanja svake vrste. Osećaju
preveliku tugu ili preteranu sreću zbog svog neuspeha ili uspeha. No, ne samo da se one intezivnije
raduju ili pate zbog učinjenog, one očekuju od okoline isti intezitet emocija koje njih saleću, i kada
naidju na oslabljenu reakciju na njihov uspeh odnosno neuspeh okolinu odbacuju i počinju da mrze.
Rastom mržnje prema okolini raste ljubav prema sebi samom kod osoba ovog tipa.

Sada se možemo upitati kako izgleda osoba koja ne pribegava mehanizmima odbrane, i zapravo čini
suštu suprotnost malopre opisanih slučajeva? Prvi znak zdrave ličnosti jeste realno sagledavanje
stvarnosti. Osoba ima mogućnost da racionalno sudi o činjenicama realnosti. Kod ovih osoba
prisutan je neki izvanredan mir koji dolazi posle saznanja da sve dobro ili loše što se dogadja
često nije produkt samo njihovog delovanja i ponašanja već se neke stvari i neka dešavanja
nalaze izvan njihove kontrole. Budući da sve loše što se desi ne doživljavaju kao sopstvenu
krivicu, ove osobe žive oslobodjeno od tereta savesti. No medjutim kada svesno naprave pogrešku i
osveste svoju krivicu neće provesti dugo vremena razmišljajući o tome već će pokušati da isprave
ono što su učinili ili da makar sagledaju učinjenu sa mnogo vedrije strane. Pomenuli smo "mir" kao
jednu od karakteristika ovih osoba, no treba naglasiti da se to najčešće ispostavlja kao "duševni
mir" i da je često povezan sa religioznim osobama1. Religiozne osobe sebe ne doživljavaju kao
nekog ko je u poziciji moći kako bi mogao da utiče na suštinski tok stvari već dogadjaje oko sebe
doživljavaju kao ispunjenje "Božije volje". Religiozne osobe imaju duboko ukorenjeno verovanje u
sudbinu.

Rekli smo da je potpuno zdravo da osoba ima osećaj krivice, čak je neophodno da se u nekom
trenutku vremena ona pojavi u svesti. Ekstremni osećaji krivice vode u psihosomatska oboljenja,
nedostatak osećaja krivice u psihopatiju. Umeren osećaj krivice je važan korak na putu ka
duševnom miru. No, iako smo markirali da se osećaj krivice najčešće javlja kao posledica nekog
nevaljanog delanja, to ne mora biti nužno njen izvor. Izazivanjem osećaja krivice veoma vešto se
služe manipulatori da bi preko labilnijih ličnosti došli do svog željenog cilja.

Gotovo bilo ko može da postane žrtva emotivne manipulacije. U odnosima sa drugima ljudi osećaju
socijalnu odgovornost, brinu o tome kakvu će sliku drugima poslati i uglavnom se nalaze na tankoj
liniji izmedju greha i poštovanja. Da bi bili uvaženi od strane drugih, a naročito od ljudi sa kojima
su emotivno involvirani ljudi se trude da ispune gotovo sva očekivanja, nametnuta od strane drugih
i nametnuta sebi intrisično. Zato je na ovom mestu nužno odvojiti krivicu od morala; ljudi se često

1 Zorica Savić, "Osećaj krivice - demotivator ili stimulator na polju duhovnog prosperiteta"
osećaju krivim iako nemaju osećaj da su nešto pogrešno uradili; krivica se usadila u tok njihovih
misli kao rezultat prevelikog pritiska od strane okoline. Izneverivanjem očekivanja, osobe ovog tipa
se osećaju kao da izneveruju sebe i svoju okolinu što je ekstremno. Dalje, krivica se kod odredjenog
tipa ljudi javlja kao posledica empatičnog osećaja tudje nesreće, možemo sebe kriviti čak zbog
sopstvene sreće! Npr. podatci govore o tome kako su neki od preživelih nesreće atomske eksplozije
na Hirošimi i Nagasakiju počeli da osećaju nepodnošljivu krivicu zbog svojih sunarodnika koji nisu
imali sreće kao i oni nego su nastradali. Smatrati sebe krivim zbog stvari koje su se dogodile, a
nismo mogli da utičemo na njih navodi nas na zaključak da krivica iako se načelno definiše kao
teskoban osećaj nakon učinjenog dela, može itekako biti samo fantazma bez svog osnova.

Osećaj krivice se javlja i kada nastane sukob visokih standarda nametnutih od strane okoline i
nemoći da se ona ispune. No, ovde ključnu ulogu igra pojam "bitnosti" - da li je, dakle bitno da li
smo ispunili standarde okoline? Šta je sa standardima koje ličnost sama sebi postavlja? Šta ima
primat, da li okolina ili sama ličnost? Čini se da je ovo dvoje apsolutno neodvojivo. Činjenica da u
sopstvenim očima možemo biti apsolutno nevini a da smo okarakterisani krivim u nečijoj evaluaciji
govori o enormnoj potrebi za jednim interpersonalnim razumevanjem ovog pojma, ali pre toga
osoba mora da uoči da li je krivica koju oseća opravdana ili ne i kojim putem je ona vodi. Bilo da je
rezultat previše kritički orijentisanih roditelja, manipulacije partnera i okoline, previsoke empatije
sa nesrećnim ličnostima, osoba mora uvideti u čemu je konkretno njena odgovornost. Osobe sa koje
su podložne manipulaciji i emotivnom ucenjivanju najčešće svu odgovornost preuzimaju na sebe i
taj teret sa sobom nosi previsoku cenu - zdravlje psihe. Da ne bi narušile mentalno zdravlje,
najčešće im je potrebna stručna pomoć jer se u praksi pokazalo mnogo teže da osoba sama uvidi da
je žrtva manipulacije.

Put ka prosperitetu nije jednosmerna ulica

Krivica se može ispostaviti kao izuzetno afektivan mehanizam u izgradnji zdravih ljudskih odnosa i
veza i izgradnji uspešne ličnosti, uprkos njenoj negativnoj reputaciji. Na koncu, krivica je kritična
varijabla i zavisi od mnogo faktora.

Moderna potreba za socio - psihičkim aspektima krivice je doprinela da se ovaj termin približi
njenom religijskom odredjenju. Termin "duševni mir" nasledjen iz religijske sfere igra presudnu
ulogu u psihologiji. Osećajem duševnog mira mi se približavamo normalnom psihičkom
funkcionisanju osobe. Borba sa sopstvenim emocijama i njihovim razrešenjem a ne
nagomilavanjem donosi do mentalnog zdravlja i duševnog mira. Borba sa samim sobom je najteža
ali i najneophodnija bitka koju čovek mora da vodi. Borba sa intezivnim osećanjima praćena je
burnim telesnim zbivanjima koji mogu dovesti do potrošnje energije organizma Osobe u toj borbi
mogu aktivirati mehanizme odbrane i potisnuti emocionalno reagovanje i mogu sebe dovesti do
maskirane depresije, ali osobe koje veruju u "sudbinsku predodredjenost" su u mnogo povoljnijem
položaju da se na lakši način izbore sa svojim greškama. Naspram ljudi koji veruju u "slobodnu
volju", ove osobe se ispostavljaju kao daleko mirnije u proučavanju sopstvenih grešaka i osećanja.
No, sa druge strane, osobe koje veruju u "slobodan izbor" se uspostavljaju kao osobe sa povećanim
stepenom motivacije i samim tim kao osobe koje lakše i brže razvijaju i ostvaruju svoje ambicije.
Na putu duhovnog prosperiteta jedne odredjene osobe ništa nije oštro i kristalno definisano
već put ka razvoju ličnosti i njegnog uspeha zavisi od mnogih faktora koji na njen život utiču:
njena lična verovanja i ubedjenja, način života, refleksija okolina i karaker sa kojim se
radjaju i koji pod tim uslovima razvijaju.2

2 file:///C:/Users/cil%20nis/Downloads/THE_FEELING_OF_GUILT_DEMOTIVATOR_OR_STIM.pdf
 Jaspersovo razumijevanje krivice i odgovornosti

»Zločinačka država pada na pleća čitavog naroda.«

Karl Jaspers

U srbijanskoj je javnosti prisutno veliko nerazumijevanje i površnost u govoru o krivici i

odgovornosti. Prema njemačkom filozofu Karlu Jaspersu, brkanje pojmova krivice vodi nejasnosti,
a nejasnost za svoju posljedicu ima novu nepravednost. U našoj se javnosti, na primjer, primarno
govori o krivici kao "osjećaju", često se pominju "kolektivna krivica i odgovornost", pri čemu se
krivica razumije isključivo u kontekstu njezinog pravnog značenja, i u izvesnom smislu
nedistvingirano u odnosu na odgovornost... Drugim riječima, u javnom diskursu u Srbiji nedostaje
točno određen pojmovni okvir u započetim raspravama o ovdašnjim mogućim krivicama i
odgovornostima, a Jaspers i njegovo djelce "Pitanje krivice" su tu onda više nego nezaobilazni
sugovornici

Jaspersova je poruka izrečena spisom "Pitanje krivice" jasna: rekonstitucija njemačkog društva i
države nakon vojnog sloma nacionalsocijalističkog poretka moguća je jedino uz dvovrsni unutarnji
preokret među građanima - Nijemcima. S jedne strane, bio je potreban preokret u sferi načina
razumijevanja uloge i zadaće života, a s druge - trebalo je uspostaviti i potpuno nove odnose i u
ravni produciranja istih. Jednostavno, radilo se o neophodnosti da se cjelokupno razumijevanje
života i djelovanje kod tamošnjih građana radikalno izmijene.
No, naznačeni preokret je moguć, drži Jaspers, tek ukoliko mu prethodi vlastito suočavanje s
prošlošću, u kojoj se na neki način participiralo u produciranju nekakvog zla. A u takvom
suočavanju s prošlošću neminovno dolazimo i do pitanja krivice i odgovornosti. Stoga je ispravno
razumijevanje ovih fenomena i nakon toga određenje spram njih od krucijalne važnosti i temeljni
preduvjet za ostvarenje prvotno postavljene namjere - rekonstitucije društva i države.

Krivica je posljedica slobode i odgovornosti

Kada se govori o Jaspersovu razumijevanju krivice i odgovornosti, prvo se otvara pitanje njihovog
podrijetla. Glede toga Jaspers kaže sljedeće: mogućnost za pojavu krivice situirana je u "onom
Jednom obuhvatnom". Ova sintagma figurira u njegovoj filozofiji kao stožerna, a označava
apsolutni bitak. Dakle, u apsolutnom bitku je korijen čovjekove krivice - krivica je ovdje tako
ukorijenjena u jednu metafizičku sliku svijeta, koja podsjeća i na kršćansku, i ona kazuje da nema
nijednog čovjeka koji nije na neki način kriv.
Sam, pak, pojam krivice može se u Jaspersa odrediti na sljedeći način: krivica je čovjekovo složeno
i bitno trpno stanje koje nastaje zbog određenog (ne)ostvarenog djelovanja. U tom smislu je krivica
onda, s jedne strane, samo puka čovjekova potencijalnost da se bude uistinu kriv, i istovremeno ona
je neposredna posljedica čovjekovih isključivo praktičkih djela - dakle moralnih, pravnih i
političkih. Drugim riječima, ovdje se radi samo o onome što se tradicionalno veže uz moralno-
etičko (čovjekovo nastojanje glede ostvarenja dobra u individualnom segmentu), političko (briga o
ostvarenju dobra u prostoru zajedničkog života, takozvano opće dobro) i pravno djelovanje (briga o
ostvarenju dobra kao propisima uređenog stanja u društvu).
Budući da je kod krivice riječ o onom praktičkom kod čovjeka, još dva pojma se pojavljuju kao
nužna za očitovanje zbiljske krivice. To su sloboda i odgovornost, jer "krivica pretpostavlja
slobodu", kaže Jaspers. Pojam sloboda se ovdje koristi u svojemu ontološkom značenju - ona je
habituelna bit čovjeka. Čovjek nije biće koje je naprosto određeno nužnošću, nego suprotno -
otvorenošću ili mogućnošću. On jednostavno uvijek može na neki način da bude, ali ne mora. On,
naime, na temelju vlastite odluke uvijek mora posta(ja)ti i to isključivo na neki način - na temelju
slobode i vlastitih moći i snaga oblikuje način svojega opstanka. Čovjek je stoga kao slobodan
izvorno i izravno sam odgovoran za ono što i kako jeste. Kao takva, odgovornost u sebi
podrazumijeva tri nužna sastojna momenta:

1. podnositelja (onoga tko je odgovoran).

2. predmet ili djelo (za to je netko odgovoran).

3. instancu utvrđivanja (u odnosu na što je netko odgovoran).

Također, odgovornost se razumijeva kao jedno raspoloživo stanje čovjekove nedovršenosti:

odgovornost nije dana u statičnosti niti se tako ostvaruje jednom za svagda. Jednom odgovoran ne
znači ujedno i biti stalno odgovoran. Pri tomu se uvijek odgovornost odnosi isključivo na stvari na
koje čovjek može, bilo posredno bilo neposredno, utjecati. Na temelju toga slijedi i to da se
odgovornost može promatrati, s jedne strane, unazad (retrospektivno) za ono što se je i kako činilo,
a s druge strane ona ima i budućnosnu (prospektivnu) dimenziju: čovjek je odgovoran za ono što će
i kako učiniti. Ona tako, u jednom segmentu, prethodi djelovanju (odgovornost kao uvjet
ne/ispravnog praktičkog djelovanja), a u drugome odgovornost figurira s obzirom na već učinjeno
(pozivanje na odgovornost za učinjeno). Svijest o odgovornosti za ostvarenje vlastitog života u sebi,
dakle, pretpostavlja i ozbiljnost čovjekova djelovanja u svijetu. To nije nimalo naivno, tim prije jer
"znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode", kaže Jaspers.

Odredba krivice i vrste

No, za razliku od slobode, kao puke mogućnosti da se nekako bude, i odgovornosti, kao
raspoloživog stanja da se uvijek bude ali na jedan određeni način prema vlastitoj odluci, zbiljska
krivica jest njihova izravna konkretna negativna posljedica, ukoliko se, naravno, bude na način koji
nije propisan ili na drugačiji način utvrđen kao dobar. Jer, kako izričito tvrdi Jaspers, "greška
povlači krivicu". Isto tako, krivica se uvijek negativno manifestira, istina na različite načine, kod
pojedinca ili određenog kolektiva. Krivica se, dakle, uvijek posljedično pojavljuje kod nekoga, i to
kod subjekta djelovanja, kao višestruko i bitno trpno stanje, u konkretnom odnosu na nešto, a zbog
konkretnog nečega i to na jedan određen način. Kao takva, krivica može imati kod čovjeka svoju
subjektivnu ravan očitovanja (npr. ćutnja griže savjesti, osjećaj stida ili neke druge negativne
posljedice koje se snašaju u unutrašnjosti poput nelagode...) i objektivnu (vanjsko snošenje
posljedica u vidu kazni - gubitak slobode, tjelesno kažnjavanje...).

Što se, pak, tiče pitanja na koje načine se, kada se i kakve se sve krivice mogu očitovati u životu
čovjeka, Jaspersovo je polazište da se krivicom označava neki složeni fenomen. Ponuđena, pak,
"skica razlikovanja" krivice u spisu "Pitanje krivice" polazi od imanentne joj četverovrsnosti. Prva
je, po pitanju općosti važenja, metafizička krivica, zatim slijede moralna, politička, a na koncu
pravno-kaznena krivica. To znači da se krivica različito očituje u različitim sferama praktičkog
očitovanja čovjeka - na jedan način, naime, u moralu, na drugi u pravu, na treći u politici. Na
primjer, jedan dio političke krivice, recimo onaj zbog pristajanja na zlo u društvu, ne može se uopće
mjeriti pravnim kategorijama i pravnim načinom utvrđivanja, ili pak jedan moralni čin koji nužno
vodi u moralnu krivicu, recimo moguća preljuba supružnika, ne mora samim tim biti i relevantan za
pojavu pravne ili političke krivice. Pa ipak, ovi se upojedinjeni oblici ne smiju razumijevati kao
apsolutno odvojeni jedni od drugih, već su oni u nekom odnosu preplitanja. Naime, svakom se
pojedinom precizacijom krivice "ukazuje na jedan aspekt stvarnosti koji ostavlja posljedice u
sferama preostalih pojmova krivice", kaže Jaspers.

Metafizička i moralna krivica

Krivica s najopćenitijim opsegom značenja jest metafizička krivica, u čijoj je osnovi metafizička
odgovornost. Ona počiva na solidarnosti svih ljudi kao "pripadnika ljudskog roda", tako da se svaki
čovjek "čini suodgovornim za svaku krivdu ili nepravednost u svijetu", bez obzira na to da li
neposredno čini zlo ili ne. Kada, dakle, solidarnosti među ljudima nema, a nema je jer, očito je,
"krivda" postoji u svijetu, tada svi ljudi, i oni koji pasivno pristaju na takvo stanje i oni koji se s
time ne mire, moraju biti ujedno i krivi. Metafizička je krivica, prema Jaspersovom mišljenju,
krivica nad krivicama - to je izvorna "krivica ljudskosti", koja se očituje već samom činjenicom
postojanja čovjekova života.
Optužbe kod metafizičke krivice mogu doći jedino iz unutarnjosti, iz "ljudske duše", a kao
prosudbena instanca utvrđivanja ovdje se javlja Bog, to jest konkretna se metafizička krivica jedino
određuje i utvrđuje u "samoći", u samotnom sudištu preko čovjekovog neposrednog razgovornog
odnosa prema Bogu. Glede, pak, posljedica metafizičke krivice, topos trpljenja je također
isključivo u ljudskoj unutarnjosti - čovjek se zbog postojanja "krivde u svijetu" ćuti naprosto kriv, a
mogući oblik netrajnog razriješenja metafizičke krivice nađen je u "preobražaju ljudske
samosvijesti pred Bogom". Naime, onaj tko je metafizički kriv svoje se krivice oslobađa, drži
Jaspers, gubitkom sljedećih karakternih svojstava: ponosa i osionosti - "ponos biva slomljen (...),
osionost postaje nemoguća". Ona se nakon oslobađanja od metafizičke krivice pokazuju kao
nemoguća, a svijest "o krivici u skrušenosti pred Bogom" postaje stalna sastojnica ličnosti suočene
s metafizičkom krivicom. Ovdje se neposredno očituje, čini se, izravni utjecaj kršćanskog
razumijevanja konkretnog uzroka pojave krivice. Naime, iza ovoga stajališta se krije ideja o
čovjekovoj oholosti (koja je ovdje iskazana ublaženo kroz pojmove "ponos" i "osionost") kao
glavnom toposu ili izvoru grijeha u kršćanskome poimanju, i skrušenosti, dakle opozitu oholosti,
kao toposu bezgrešnog držanja čovjeka. Dakle, Jaspers misli da stanovito držanje čovjeka u vidu
"oholog ponosa", čija je jedna od značajki zatvorenost i isključivost spram drugih učenja i
shvaćanja, i Drugog kao takvog, jest glavni uzrok za pojavu metafizičke krivice. Isto tako, svijest o
metafizičkoj krivici mora doći isključivo na temelju unutarnjih pobuda, a ne od neke vanjske
instance, a zatvorena, "ponosna" svijest jednostavno to ne dopušta.
Druga po opsegu važenja jest moralna krivica, koja se temelji na moralnoj odgovornosti. Njezina
se pojava izravno odnosi na sve zle postupke koje počini čovjek kao pojedinac, uključujući i
provedbu tuđih, "političkih i vojnih odluka". Kao i kod metafizičke, optužba za moralnu krivicu
dolazi isključivo iznutra, a prosudbena instanca utvrđivanja moralne krivice također je situirana u
unutarnjosti čovjeka, i to u vidu savjesti, a odvija se na dva načina: ili u moralnom sudu ili putem
istinske komunikacije s prijateljima.
Ono što je značajno za moralnu krivicu jest da ona omogućuje, i to kroz čin djelanja ali i propusta,
odnosno kroz različite oblike nečinjenja što čini zlo mogućim, i pojavu zločina (pravna krivica) i
političke krivice. Shodno tome, moralna odgovornost i uz nju vezano djelovanje jest onaj činitelj
koji ne dopušta da se ostvare preostala dva oblika krivice. Kao i kod metafizičke krivice, i
posljedice moralne krivice odnose se isključivo na čovjekovu unutrašnjost. Naime, one se javljaju u
obliku griže savjesti, dok je oblik razriješenja nađen u vidu "okajanja i preporoda" čovjeka kao
moralnog djelatnika. Budući da optužbe za moralnu krivicu dolaze isključivo iz unutarnjosti
čovjeka, a nikada pod pritiskom izvana, očito je da je ovdje pojedinac taj koji i razrješuje krivicu.
Pa ipak, posljedice razrješenja moralne krivice u unutarnjosti imaju svoj učinak i na vanjski svijet.
To je stoga što iz "moralnog ponašanja" pojedinačnih ljudi "nastaju određeni politički odnosi, pa
tako i političke prilike", kaže Jaspers.
 Nepravednost političke i nesavršenost pravne krivice

Sljedeća po opsegu važenja jest politička krivica. Ona se odnosi na sve građane jedne države, a
nastaje zbog (zlih) postupaka predstavnika vlasti ili građana određene države. U temelju joj je
politička odgovornost, koja počiva na pretpostavci da "svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju
vlast". No, ona se ne može unilinearno primijeniti za sve sudionike društva, već se utvrđuje s
obzirom na "stupanj sudjelovanja u (...) odbačenom režimu". Pa ipak, njezine posljedice zato
linearno podnose jednako svi, u čemu je sadržana njezina nepravednost. Ovdje se, dakle, radi o
kolektivnom subjektu kao raspolagatelju moći u produciranju dobra ili zla, te o kolektivnom
subjektu odgovornosti, gdje se partikularna moralna i ina djelovanja konstituiraju u djelo s
kolektivnim obilježjem. Stoga se ovdje kao glavna pitanja nameću ona - da li i tko može snašati i
kakve posljedice za očitovano zlo "kolektivnih subjekata", koji se obično javljaju u vidu društvenih
institucija, države, pa čak i međunarodnih i svjetskih organizacija.

Instanca koja ovdje određuje krivicu, prema mišljenju Jaspersa, jest vanjska – uspjeh drugih, ili
konkretno "sila i pobjednikova volja". Dakle, utvrđivanje političke krivice nema svoj vlastiti čvrsti
procesualni okvir niti, pak, točno određen kriterij i instancu koja je utvrđuje, budući da je ona u sebi
uveliko voluntaristički konstituirana. O tome Jaspers ne iznosi svoj vrijednosni stav, već samo
empirijski evidentira postojeće stanje u svijetu.
Što se, pak, tiče posljedica političke krivice, one se očituju ne u unutarnjosti već u vanjskosti, u vidu
ograničavanja "političkih moći i političkih prava" svih onih koji su pripadnici države koja je
producirala zlo - "zločinačka država pada na pleća čitavog naroda", kaže Jaspers. Stoga se ovdje
može govoriti o postojanju neke vrste "kolektivne političke krivice". Ali ona kao takva nije svodiva
na druge oblike, to jest ona "ne podrazumijeva i krivičnu odgovornost i moralnu krivicu svakog
pojedinog državljanina za zločine koji su počinjeni u ime države".

Pravna krivica

I na koncu imamo pravnu krivicu, u čijoj je osnovi kao pretpostavka pravna ili krivična
odgovornost. Ona se odnosi isključivo na činjenje određenih zločina, koji su najčešće točno
utvrđeni pozitivno-pravnim aktima određene države, a u posljednje vrijeme i sve brojnijim
međunarodnim pravnim aktima, te su kao takva objektivno dokaziva. Drugim riječima, pravna se
krivica može javiti jedino u situaciji kada je za određen zločin propisana pravna sankcija. To znači
da se pravna krivica očituje isključivo kod pojedinca ukoliko on prekrši neku odredbu koja je
propisana u kazneno-pravnom zakonu. Optužba, pak, za pravnu krivicu dolazi uvijek izvana od
drugih, a posljedično utvrđivanje i razrješavanje pravne krivice prepušta se društvenoj instituciji
suda. Snašanje posljedica ove krivice je također vanjsko, podnositelj je isključivo pojedinac, a ima
oblik kazne ("zločin susreće kazna", veli Jaspers), koja je ranije već utvrđena u pozitivnom pravnom
aktu.
Pa ipak, s rizikom utvrđivanja pravne krivice kroz društvenu instituciju suda usko je povezana i
milost, koja kada se primjeni, najčešće od strane vlastodršca, "ograničava ispoljavanje neumoljivog
prava i destruktivne sile", te otvara "prostor pravičnosti oslobođene zakonodavstva", što znači da
Jaspers misli da je pravo u sebi nesavršeno.
Na temelju se rekonstruktivnog zahvata Jaspersove studije o krivici može načiniti i tabela o
kategorizaciji krivice, strukturi i načinima njihovog određivanja i rezrješenja.
 HAGIOTERAPIJA

Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne

duše. Izrasla je na filozofsko-teološkom istraživanju čovjeka. Duhovna duša je naziv koji suvremeni
filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Time razlikuju u
cjelovitoj čovjekovoj duši duhovnu dušu, koju ima samo čovjek, od vegetativnog i psihičkog dijela
koji imaju životinje i biljke. Hagios – znači svet, te se naziv ove metode može prevesti «sveta
terapija». Prema filozofskom i teološkom istraživanju duhovnu dušu je neposredno svakom čovjeku
stvorio Stvoritelj, a on je svet, te je i duhovna duša sveta za razliku od psihofizičke čovjekove
dimenzije koju stvaraju roditelji. Budući da je duhovna duša od Stvoritelja ona se može liječiti samo
njegovom stvarnošću, te je onda i terapija sveta jer potječe od onoga koji je svet. Hagioterapija
istražuje strukturu duhovne duše, otkriva njezina patološka stanja, traži način njihove dijagnoze te
adekvatnu terapiju. Ona je, poput medicine i psihijatrije, znanost i terapija. U objekt njezina
istraživanja spada pitanje što je duh, tko je čovjek, čovjekova osobnost, duhovnost duše,
odgovornost savjesti, intelektualna spoznaja, afekti, slobodna volja, vrline i kreposti karaktera,
stvaralaštvo kako znanstveno tako i kulturno, religioznost, povjerenje, nada i ljubav, smisao,
nesmirenost, transcendencija, etičnost i moralnost, svijest i samosvijest, refleksija i autorefleksija,
čovjekovo podrijetlo i njegov cilj, temeljna čovjekova pitanja i bazična sigurnost, njegova zadanost
i istodobno sloboda, čežnje i frustracije, pitanja Boga, vjere i bitka. U krug njezine terapijske
djelatnosti spadaju traume, ranjenosti, bolesti i nemoći čovjekove osobnosti, čežnji, savjesti,
karaktera, slobode, intelekta, stvaralaštva, religioznosti, povjerenja, zatim patnje srca i duše,
ograničenost čovjekovih moći, egzistencijalni strah, suicidalnost, besmisao, tjeskobe, zlo,
čovjekova zatvorenost u svijetu, neznanje o svom podrijetlu i sudbini, teška prepoznatljivost
Stvoritelja i vlasnika prirode i čovjeka, bačenost u svijet i život, nemoć da odlučuje o svojoj
sudbini, povrede od drugih ljudi, vlastita zloća i krivica, pogaženo osobno dostojanstvo, poroci,
ovisnosti i sveopća čovjekova ugroženost. U dijagnozi duhovnih bolesti hagioterapija se služi
adekvatnim testom. Njime istražuje genetske, prenatalne i postnatalne izvore čovjekovih duhovnih
problema. Ona time želi saznati o čovjekovim transcendentnim izvorima bolesti, o bazičnim i
aktualnim traumama. Tako dolazi do dijagnoze u kojoj se prepoznaju kognitivni, aksiološki i
antropološki uzroci duhovnih patnja. Prema spoznatim uzrocima i izvorima duhovnih trauma,
patnja i bolesti hagioterapija primjenjuje duhovnu terapiju za čovjekovu duhovnu dušu na
kognitivnoj, aksiološkoj i antropološkoj razini. Na kognitivnoj i aksiološkoj razini se upotrebljava
terapija obraćenja, zatim eirene-terapija i dinamis-terapija, a na antropološkoj agapo-terapija, pistis-
terapija i pneumo-terapija.

Povijesni razvoj hagioterapije

Kao službeni početak hagioterapije bilježi se godina 1990. kada je osnovan Centar za duhovnu
pomoć u Zagrebu. Proučavajući prvokršćanski katekumenat i osobito njegov treći dio koji govori o
ranjenosti čovjekove duhovne duše, te studirajući encikliku pape Ivana Pavla II. «Salvifici doloris»
postao sam svjestan da postoje bolesti duhovne naravi koje nitko ne istražuje i nitko ih stručno ne
liječi. Dok su u Centru za duhovnu pomoć djelatnici radili s pacijentima terapijski, ja sam se dao na
istraživanje čovjekove duhovne duše, na otkrivanje uzroka duhovnih boli, ranjenosti, trauma i
bolesti, te na traženje adekvatnih terapija. Nakon četiri godine takvog rada i istraživanja počeli smo
školovati stručnjake za duhovnu terapiju, kako kod nas tako i u inozemstvu. Tražeći za nju
prikladno ime 1994. godine je izabran naziv hagioterapija. Da bi netko mogao raditi hagioterapijski
pokazalo se da je nužno iskustveno poznavati čovjekovu duhovnu dimenziju, da je osim toga
neophodan studij filozofije i teologije, te napokon specifični studij u kojem treba upoznati dublje
duhovnu dušu, zatim njezinu patologiju, dijagnostički postupak te naučiti primjenjivati duhovnu
terapiju. O tome sam napisao knjige, priručnike i brojne članke. Među knjigama najvažnije su:
Dijagnoza duše i hagioterapija; Otkriće duhovne terapije; Korijeni hagioterapije; Duhovno pomoći
čovjeku; Molitva koja liječi; Hagioterapija. Za edukaciju i izobrazbu u hagioterapiji osnovana je
studijska Zajednica MiR (Molitva i riječ). U edukativnom dijelu se budućem hagioterapeutu
posreduju iskustvene sposobnosti za tu terapijsku djelatnost. On sam treba na sebi iskusiti kako
djeluju terapijski modeli, kako bi mogao razumjeti reakcije i probleme pacijenta. U izobrazbenom
dijelu budući hagioterapeut dobiva temeljna teoretska saznanja o čovjekovoj duhovnoj duši, o
patologiji duhovnog područja u čovjeku, o dijagnostičkim postupcima i terapijskim mogućnostima.
Nakon odslušanih četiri stupnja studija hagioterapije on treba položiti pismeni i usmeni ispit, zatim
pristupiti praktičnom izvođenju studija te nakon dobivenog temeljnog znanja i iskustva može
«stažirati» godinu dana u jednom od Centara za hagioterapiju. Nakon toga može napisati diplomski
rad koji ga osposobljava za službenog hagioterapeuta. Ako on radi u nekom Centru za hagioterapiju
tada može nakon nekoliko godina rada i iskustva polagati i završni ispit, nakon kojega postaje
diplomirani hagioterapeut, sposoban samostalno raditi s pacijentima i voditi jednu od
hagioterapijskih ustanova. Za znanstvenu i stručnu razinu hagioterapije odgovara njezin utemeljitelj
prof. T. Ivančić. Uz njega djeluje tim istražitelja kao i osoba osposobljenih za edukativnu i
izobrazbenu djelatnost budućih hagioterapeuta, koji rade na izobrazbi kako domaćih tako i
inozemnih djelatnika.

Teorijski temelji hagioterapije

Hagioterapija istražuje one prostore čovjekove duše kojima se bave filozofija i teologija a to znači
da istražuje ontološku razinu čovjeka. Ona ima svoj autonomni predmet istraživanja i svoje
autonomno područje čovjekove duše. Specifično područje istraživanja i terapije u hagioterapiji je
«bol duhovne naravi», kaže papa Ivan Pavao II.

Prethodna istraživanja čovjekova duha

Znanstveno istraživanje čovjekova duha predstavlja danas središnji interes u gotovo svim
znanstvenim područjima. Već je početkom dvadesetog stoljeća o duhovnoj dimenziji čovjeka
raspravljao njemački filozof Max Scheler. Njemački su filozofi izdali prvi od tri planirana sveska o
čovjekovoj svijesti kao rezultat posljednjih godina istraživanja čovjekove duhovne dimenzije.Kako
filozofija tako i teologija su svestrano tražene kao partner u istraživanju prirodnih, medicinskih,
socioloških i biokemijskih znanstvenih područja. Preko dvadeset centara u svijetu osnovano je kako
bi se ostvarila suradnja prirodnih i teoloških znanosti. Što je deterministički kaos, što su crne rupe u
svemiru, što je energija, sve su to pitanja koja treba temeljito istraživati, kako bi se otkrilo što je
duh, što materija i s njom povezana energija, što je život, što je smisao života, tko je čovjek, odakle
je došao, kamo odlazi sa smrću, tko je vlasnik prirode i ljudske povijesti. Kraj vrhunsko razvijene
znanosti ne znamo odgovore na temeljna pitanja svijeta, čovjeka i postojanja. Zato nam izmiču i
odgovori na pitanja bolesti i zdravlja. Brojni kongresi i simpoziji se održavaju na temu odnosa
religije i zdravlja, vjere i zdravlja. Postoje instituti gdje se istražuju relacije između psihosomatske
medicine i teološko-filozofske antropologije. Doktor teologije i medicine, dr. M. Beck, istražujući
odnos psihosomatskih bolesti i teološke antropologije, dolazi do zaključka da se somatske bolesti ne
mogu ni cjelovito ni ispravno dijagnosticirati i liječiti bez uključivanja duhovne dimenzije u
medicinsku djelatnost. On kaže, da je svaka stanica čovjekovog tijela oživljena duhom ili
duhovnom dušom te je stoga poznavanje čovjekove duhovne dimenzije od presudne važnosti za
dijagnozu i terapiju. U svojoj knjizi «Rak i duša – gen, duh, mozak, Bog», zaključuje da je došlo do
promjena paradigmi u fizici, biologiji i medicini, da se ne proučava samo «gen – stanica –
organizam» nego «gen – duh – mozak – sloboda». On analizira odnos: duša – tijelo i duh – mozak.
Tijelo je izraz duše. Postoji informacija: duša – gen, koja nije samo informiranje, nego i formiranje.
a to formiranje ovisi o dobroti, nadi, istini, ljubavi, povjerenju i ljepoti. Čovjek je pozvan na
posljednji smisao. On može odbiti taj životni temeljni poziv i izokrenuti slobodu na ograničeno, zlo,
egoistično, te se naći umjesto u bitku, samo u vlastitom stanju nesigurnog postojanja, koje je
izabrao. M. Beck postavlja kao moguće uzroke malignih oboljenja u više područja: rak kao krivi
rast, dezintegracija umjesto integracija, rak i komunikacija, rak i spoznaja, rak i samospoznaja, rak i
vlastito stanje zla, rak i potisnuti nagoni, konflikti, rak i slika Boga, rak i vječnost, rak i vjera, ufanje
i ljubav, rak i supatnja zbog zla u svijetu, te terapija koja se događa u: spoznaji, obraćenju i novoj
životnoj orijentaciji. Na kraju važno je uočiti da je čovjek više od svojih gena. Geni mogu biti
aktivirani, ako je niz faktora aktivan: okruženje, međuljudski odnosi, unutarnji čovjekov život s
mislima i osjećajima, kao i egzistencijalni temeljni stavovi. Informacija i «anima forma corporis»
sudjeluju u tom aktiviranju. Geni imaju zajedno sa duhovno-religioznim nutarnjim životom u
čovjeku svoju aktivnost. U genima se događa direktni odnos duha i materije. A to znači da bolest
raka ne stoji u ovisnosti samo o genima, okruženju, psihološkim problemima i pitanjima smisla,
nego i o čovjekovu odnosu s Bogom. Njemački medicinski antropolog A. Jores kaže da se na
psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest kada čovjek ne može ispuniti zahtjeve
svoje savjesti te doći do smisla. To je prvenstveno duhovna bolest koja se onda može somatizirati.
On iznosi podatak da gotovo 70% somatskih bolesti ima uzrok u duši, te ih naziva specifično
ljudskim bolestima. Tek 30% njih je uzrokovano virusima, bakterijama, parazitima, oslabljenim
imunitetom, genetski i kanceroznim tvarima. Američki neurolog i psihijatar D. G. Amen istražujući
čovjekov mozak naglašava da zdrava duša poboljšava rad mozga a zdrav mozak je bitno važan za
zdravu dušu. On dolazi do zaključka da je čovjekov mozak «hardware» duše i da ga treba liječiti i
duhovnim putem. Svaka dobra i zdrava riječ ozdravljuje mozak, a bolesna misao ili riječ razara
stanice mozga. Čovjek je bitno duhovno biće. Stoga i njegove bolesti imaju pečat duhovnih
zakonitosti. Bolest nije nešto na ili u čovjeku, nego je to čovjek bolestan. Neurobiolozi M. Persinger
i V.S. Ramachandran u svojim istraživanjima dolaze do zaključka da u mozgu postoji funkcija koju
nazivaju «božanska komponenta» i «božanska točka», a D. Amen ju naziva «modul Bog» i «točka
Bog»što bi trebalo značiti da je Bog bitan za čovjekov život i liječenje bolesti. H. Urs von Balthasar
i K. Rahner kažu da su pojave somatske bolesti materijalne slike onoga što se događa u duhu.
Bolest je vanjsko pomanjkanje i izraz za nutarnji manjak bitka. To pomanjkanje nastupa na
području transcendentalija: unum, bonum, verum, pulchrum, kao manjak jedinstva, istine, dobrote i
ljepote. Tako se pomanjkanje istine može pojaviti najprije na somatskoj, a onda i psihičkoj razini.
Duhovna terapija bi se sastojala u procesu približavanja istinitom. U dijalogu s Bogom i ljudima,
kažu ovi teolozi, nalazi se istina. Približavajući se njoj i dobroti bolesnik izlazi iz nutarnje
razdijeljenosti. Oni također kažu da je čovjekov duh izravno usmjeren na Boga. Usmjeri li se on
protiv Boga, nastaje protuprirodno usmjerenje, koje se očituje kao unutarnji nesklad, kao nered i
dezorijentiranost koji se može somatizirati. Lijek je u ispravljanju tog nereda. Zato će obraćenje i
molitva dovesti često do čudesnog ozdravljenja, što zapravo nije čudo nego otklanjanje uzroka
somatskih simptoma na duhovnom području. Duh tada ispravno informira materiju tijela sa
staničnom strukturom i promijeni ju. Također krive slike o Bogu donose bolesti, te je terapija u
preuzimanju prave slike Boga. Pravi Bog ljubi, daje slobodu, otkupljuje od strahova i ovisnosti i
čovjeku pomaže do svog identiteta. Ti teolozi također kažu da je samo prirodoznanstvena
interpretacija bolesti nedovoljna, jer se zadržava na površinskoj razini simptoma i ne vidi da iza njih
stoje dublji uzroci. Ni psihološka razina nije posljednja interpretacijska instanca, jer je samo
međurazina. Tek ontološko promatranje je sveobuhvatno i pokazuje pravu dijagnozu i smjer
terapije. Autori duhovne inteligencije D. Zohar i I. Marshall smatraju da duhovna duša može biti
bolesna, kad je čovjek u nemoći uspostaviti vezu s dubokim središtem u sebi. Osoba može biti
odsječena od napajajućih korijena osobnosti u temelju osobe i postojanja C. G. Jung kaže da kod
duhovnih ili egzistencijalnih bolesti treba shvatiti da se radi o duši, koja nije našla svoj smisao. Bol
duše je u korijenu mnogih fizičkih oboljenja. Utemeljitelj logoterapije V. Frankl smatra da
suicidalne misli dolaze tamo gdje ljudi imaju od čega živjeti ali nemaju zašto živjeti. Gubitak smisla
je u dnu mnoštva psihičkih i somatskih bolesti. Duhovne bolesti kao očaj, zlo i opsjednutost su
uzrokovane manjkom duhovne inteligencije, kažu D. Zohar i I. Marshall. Odvojenost od sebe,
drugih i Boga stvara osjećaj nemoći da se stupi u dodir s integrativnim središtem u sebi i uzrokuje
šizofreniju, kažu oni. To je egzistencijalni vakuum, kako ga naziva Frankl. Psihijatrijska istraživanja
s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća dolaze do zaključka da 60-70 % stanovništva u
razvijenim zemljama pati od nekog oblika šizofrene dezorijentacije. Ljudi to izražavaju kao
depresiju, umor, anoreksiju, stres i ovisnost, što su bolesti smisla, otkinutost od duhovnog središta,
odijeljenost od vrednota, svrhe, smisla, korijena i razloga čovještva. D. Goleman naglašava da
postoji nesvjesna spoznaja i da njome čovjek ne samo spoznaje moralne vrednote nego se za njih
nesvjesno i odlučuje. To znači da je duhovna spoznaja iznad racionalne i da je kategorija
«podsvijest» i «nesvjesno» samo psihička a ne i duhovna.

Što je duh

Temeljno je stoga pitanje, što je čovjekov duh. Filozofija i teologija govore o čovjekovoj duhovnoj
duši, jer čovjek nije čisti duh poput anđela nego otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo. Kad
govorimo o čovjekovoj duhovnoj dimenziji tada se treba čuvati da ju ne pomiješamo s njegovom
religioznošću. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovnosti, dok je duhovnost čitav
čovjek. Duh i dah idu zajedno. Ruah (hebr.) znači povjetarac i vihor, pneuma (grč.) je životni dah,
spiritus (lat.) disanje koje održava život. Duh je nematerijalan, očima tijela nevidljiv. Grci
upotrebljavaju izraz nous (nus) koji označava misaonu djelatnost u opreci prema osjetnoj aktivnosti
čovjeka. Duh u lat. osim spiritus naziva se animus i mens. Čovjek je jedinstvo, osoba sastavljena od
duše i tijela, od dva principa, materijalnog i duhovnog. Prema biblijskom izvještaju čovjek se
odijelio od životinja kada mu je Stvoritelj načinio tijelo od praha zemaljskoga a nakon toga mu
udahnuo svoj životni dah (Post 2,7). Duh se ne spoznaje kao objekt, nego je on uvjet spoznaje, kao
svjetlost u kojoj se sve spoznaje. No duša je objekt spoznaje i princip života. U duši se prepoznaje
duh. Spoznajući objekte tematski, izravno, čovjek neizravno spoznaje duha. Duh je sloboda od
prostora i vremena i transcendencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega
i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji. On omogućuje
da čovjek razmišlja i da razjedinjeno dovede u logičku cjelinu. On može iz razjedinjene materije
stvarati nove oblike, koji su materijalno isti a formalno različiti. Forma je duh. Čovjek je čitav
čovjek, jer ga takvim čini duh koji Bog nije stvorio, nego udahnuo. Djelovanje duha u čovjeku jest
duševni proces duha u duhovnoj duši. Iskustvo duha je iskustvo duhovnih procesa u duši. Čovjekov
duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom
organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest. Lijekovi neće izliječiti tijelo, ako je
duh potpuno zakočen. Ili je moguće da ono što liječnik proglasi neizlječivim, čovjek izliječi
duhovnom snagom vjere.Duh je pokretački i životvorni princip koji fizičkom organizmu udahnjuje
život. Dokaz duha u čovjeku jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalan pitanja, tražiti
smisao i vrijednost svega što radi i zašto živi. Duhom čovjek sagledava sve u širem smislenom
kontekstu, on se može duhom distancirati od događaja i sačuvati mir i trijeznost. Životinje su
zadane instinktom, čovjek slobodan. Čovjek može mijenjati pravila, izmijeniti situacije, biti
kreativan, sanjati, težiti, projektirati, izdići se iz moralnog blata. Duh prethodi kulturama i
vrijednostima, napaja se u središtu svega postojanja, u Bogu. Duh daje smisao životnoj borbi,
ujedinjuje sve i preobražava, on je srž savjesti. Njime čovjek nadrasta male uske horizonte, svoj
mali ego i ulazi u vizije istine, dobrote i ljepote, čime prelazi granice svog ja. Duh pomaže u borbi
dobra i zla, života i smrti, patnje i očaja. Duh naše male probleme smješta u dublje cjeline i
sveobuhvatne perspektive. Bez njega i iskustva njegova djelovanja naše vizije ostaju zamagljene,
život prazan a svrha života ograničena. Manjak duha nas čini frustriranima, bolesnima, bez smisla i
snage za borbu, malaksalima, malodušnima, te počinjemo biti duhovno tupi tražeći smisao u
izopačenim stvarima, materijalnim dobrima, promiskuitetnom seksu, besmislenoj pobuni, nasilju,
drogi, okultizmu New Age-a.

Struktura duhovne duše

Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati.
Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati
strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu
iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život. Životinje i biljke
nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, one
ne misle, ne govore, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego
mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne,
nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima
strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari.Aktivnost te strukture, tog
duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i
svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i
mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost.
Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo,
slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao
osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine,
ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog.Kao posjednik
života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i
aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak
i izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog
sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego
imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu
su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički
nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac,
hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da
prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je
vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka. Transcendentalne
oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća
kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je
manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u
punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol,
krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. Čineći zlo, čovjek
doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom
bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.Osobita struktura
čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio.
Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao
uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus
legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan
sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne
savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno.
Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje,
ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja
u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe,
ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko,
samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto
postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja,
što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi
li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što
je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o
smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete. Osobita
struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se
sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o
smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga. Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše.
Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome
odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za
vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za».»Sloboda od» je
odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje.
«Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina.
Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na
ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona
želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići
ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za
koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira.
Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj
nastaje besmisao, frustracija, suicid. Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne
duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za
istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić,
nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv,
pun projekata, dostojanstven, kreativan i human. Kulturna i znanstvena kreativnost je struktura
čovjekove duše koja pokazuje da su čovjek i priroda nedovršeni projekti. Čovjek je biće u projektu.
U kulturi, umjetnosti, znanosti duh čini materijalnu stvarnost sposobnom za neizmjerno mnogo
oblika postojanja.Vrhunska struktura duhovne duše je religioznost. To je sposobnost čovjeka doseći
izvor svega, smisao postojanja, susresti božanski «ti», svrhu i cilj svega, smiriti se u onom koji je
bitak i apsolutna sloboda. Religioznost je čovjekova sposobnost da u sebi komunicira sa
Stvoriteljem i da se ne osjeća osamljen, napušten i frustriran. Dok je ta sposobnost usmjerena na
Stvoritelja, ona ozdravlja čovjeka, no ako se umjesto na Boga usmjerava na bogove onda uništava
čovjeka i samu sebe.U strukturu duhovne duše spada i spolnost, odnosno podijeljenost čovjeka na
rod, da postoji kao muško i žensko. Ona je odraz Božje slike u čovjeku, po njoj je čovjek bitno
društveno biće, u sebi trojstven, ostvaren kao muško i žensko s mogućnošću stvaranja trećeg
čovjeka. Ona se ne smije poistovjetiti sa seksualnošću i erotikom, nego pripada duhovnom redu
čovjekova postojanja. U strukturu duhovne duše mogli bismo ubrojiti i vjeru, nadu i ljubav. Vjera je
spoznaja da nas netko voli i simpatizira, da od njega možemo očekivati samo dobro i da kraj njega
možemo projektirati svoje djelovanje i svoj život u nedogled. Nada je sigurnost da nikada ne
možemo ispasti iz postojanja jer Bog je ljubav. Ljubav je pak iskustvo da je onaj tko nas voli naša
sudbina te da stoga i njega treba voljeti jer je on čežnja našeg bića i postojanja.Vidimo da je čovjek
sasvim različit od biljaka i životinja, on je gospodar svega, kruna stvaranja. Sve što ga od njih
razlikuje jest duh. Duh je temeljna stvarnost iz koje je sve drugo izvedeno. Bitak je duh, život je
duh, etičko-moralne vrednote su duh, misao je duhovna, Bog je duh. Sve prirodne zakone i energije,
sve biološke zakone, svu čovjekovu kreativnost drži u funkciji duh.

Terapija duhovnih bolesti

Kao što može oboljeti psihički dio čovjekove duše tako i duhovni, kako strukture čovjekove psihe
tako i strukture čovjekove duhovne duše. Tri su razine duhovnih bolesti: kognitivne, aksiološke i
antropološke.Kognitivne nastaju ako čovjek ne poznaje zakonitosti fizikalnog i biološkog svijeta,
društva i svoje osobnosti, svoje savjesti, ako ne poznaje zakonitosti prirodnog morala i etike, ako ne
vidi smisao svog života i djelovanja, ako se suprotstavlja zakonima svoje duhovne strukture, ili ako
nosi u sebi krivu sliku o sebi, svijetu, o moralu i etici te o Bogu. Terapija se sastoji u ispravljanju
krivih slika na duhovnoj razini čovjeka, krivih životnih stavova i u pouci o zakonitostima života i
čovjeka.Aksiološke duhovne bolesti se javljaju kada se čovjek suprotstavlja zakonitosti svoje
savjesti, dostojanstva, smisla, karaktera, slobode, intelekta, kreativnosti i religioznosti. Drugim
riječima one razaraju čovjekov duhovni organizam kaka čovjek čini zlo ili kada griješi svjesno ili
nesvjesno. Svjesno pristajanje uz zlo rađa još i iskustvom krivice, koja vodi depresiji i suicidalnim
pokušajima, kako bi se izbjeglo boli duhovne duše. Bol se javlja najprije u savjesti, koja je glas
bitka, a onda kroz egzistencijalni strah koji upozorava da je čovjekov život ugrožen u temelju
postojanja, jer je zlo pomanjkanje ne samo dobra nego i bitka a to znači postojanja. Budući da je
savjest organ smisla, kako kaže V. Frankl, čineći zlo čovjek gubi smisao, on osjeća da nikuda ne ide,
da nema kamo poći, da je izgubljen i kriv. To je samoubojstvo duhovne duše. Terapija se sastoji u
pouci o uzrocima čovjekove patnje a onda u hodu prema obratu pacijentovog krivog stava i
djelovanja. To je put odluke za dobro i humano, za duhovno zdravlje, te u praksi pomirenja,
odnosno opraštanja i kajanja. Stručni naziv za te terapije je eirene terapija i dinamis terapija.
Antropološke duhovne bolesti nastaju iz čovjekove nemoći da potpuno raspolaže sobom, iz gubitka
temeljnog povjerenja i iz uvreda koje se dožive u međuljudskim odnosima. Čovjek je biće od
drugog, nema sudbinu u svojim rukama. Stoga je povjerenje u onoga tko je nositelj njegove sudbine
za čovjeka od bitne i životne važnosti. Terapija se sastoji u obnovi ili uspostavljanju povjerenja u
onoga tko je izvor i čuvar čovjekove egzistencije. Bazična sigurnost ili temeljno povjerenje može
biti oštećeno ili gotovo izgubljeno ako pacijent nije u ranom djetinjstvu imao okruženje nježnosti,
ljubavi i vrednovanja. Gubitak tog povjerenja uzrokuje najteže traume, bolesti i patnje. Jedni
pacijenti imaju osjećaj da fizički venu, drugi će trpjeti od teških psihičkih trauma, a jedni opet
postati agresivni. Kod svih se pojavi osjećaj krivice, strahova, depresija sve do suicidalnih pokušaja.
Terapija se sastoji u obnovi i liječenju bazične sigurnosti tzv. agape terapijom i pistis terapijom.
Uvrede koje nam nanose drugi vode do agresivnosti ili autoagresivnosti, do boli i patnje, osjećaja
manje vrijednosti, osjećaja krivice i besmisla. Terapija se sastoji u povezivanju pacijenta s
bezuvjetnom ljubavlju, s izvorom njegova života, s onim koji je izvor svakog povjerenja jer je
ljubav, a ne samo netko tko ljubi, pa može i prestati ljubiti. Osobita terapija je opraštanje, koje treba
razlikovati od pomirenja. Opraštanje oslobađa zla koje povrijeđeni pacijent osjeća, oslobađa ga
agresivnosti, donosi mu osjećaj vrijednosti i dostojanstva, koje su mu uvrede razorile, te bezuvjetno
prijateljstvo onoga tko stoji na početku pacijentova postojanja. Agape terapija liječi bol zbog
nanesene uvrede, a pistis terapija nosi mir duše i uspostavu dostojanstva i povjerenja u ljude i u
sebe. Napokon pneumo-terapija uspostavlja vrline i kreposti kao zdrave sposobnosti i snage za život
i stvaralaštvo. Hagioterapija dakle otkriva da su uzroci duhovnih bolesti, odnosno boli duše, u
prekonceptualnom, bazičnom, egzistencijskom i aktualnom području čovjekova postojanja.
Prekonceptualno područje predstavlja genetske sklonosti pacijenta na duhovnoj razini njegova bića.
Bazično znači da se u djetetu od začeća do treće godine života nije uspjelo razviti temeljno
povjerenje, »basic security», te takva djeca fizički venu ili imaju kronične bolesti ili su agresivna.
Egzistencijsko područje je ono u kojem je čovjek u strahu za svoj opstanak zbog krivice, nemoći da
raspolaže životom, zbog zla u svijetu i neznanja kako da stupi u prijateljski odnos s Bogom.
Aktualno područje jesu uvrede koje život donosi sobom zbog zla, bolesti i patnje svijeta.Kako
bismo još detaljnije specificirali duhovne bolesti istražujemo ih na svakoj strukturi duhovne duše
posebice. Osobnost može zadobiti specifične traume, savjest boli na svoj način, «srce» je
depresivno, intelekt ne pristaje na laž i prijevare, on traži kritičnost i intelektualno poštenje, sloboda
ima svoje granice, a to su zakonitosti morala i etike, karakter čovjeka baca na tlo, ako pristaje na
nemoral i pokazuje da se spustio ispod razine humanosti, znanstvena i kulturna kreativnost
zahtijevaju akribiju, religioznost traži iskrenost. Tom aspektu proučavanja duhovnih bolesti
možemo još dodati i njihovo istraživanje pod vidom poroka, patnji, devijantnih stavova, suicidalnih
misli, kao mediumpsihozu, ovisnosti i simptomatska oboljenja. Kad one konvertiraju u somatske ili
psihičke bolesti tada se mogu uzročno liječiti samo na duhovnom području. Zato nam pacijenti
dolaze i sa somatskim i psihičkim oboljenjima kako bi se ustanovilo da li je uzrok njihovih tegoba n
duhovnom području čovjeka. U hagioterapiji se posreduje slika Boga koji nije čovjekov neprijatelj i
konkurent nego prijatelj koji čovjeku razvija život, vodi ga k sebi i pomaže mu pronaći unutarnje
središte, identitet i svoju izvornost. Bog je temeljna dimenzija čovjeka i on nije čovjekova opasnost
nego njegov prolaz u život, on nije manje nego više života, ne smrt nego uskrsnuće, ne ograničeni
nego vječni život, ne gubitak, nego povećanje slobode, ne mržnja nego ljubav. Istraživanja
pokazuju kako je duhovna dimenzija čovjeka veoma utjecajna i važna u oslobađanju od svih bolesti.
Tako čak šezdeset puta brže zacjeljuju rane kod bračnih parova ako su u slozi nego ako su u
konfliktu. Trostruko brže se izliječe oni za koje se moli. Veoma se utječe na zdravlje ako se izražava
vjera u Boga ili ako se Boga shvati kao liječnika. Osobito je važno liječiti čovjeka najprije na
njegovoj duhovnoj razini, jer ona je odgovorna čak za 70% simptomatskih somatskih i psihičkih
bolesti. Čovjek međutim duhovno ozdravlja kada mu se vrati dostojanstvo osobe, kad se zaštiti i
osmisli njegov život, pokajanjem rastereti savjest, kad čovjek prestane negativno i zlo misliti i
govoriti, kad se odlučuje za dobro, moralno i etičko, kad vjeruje u dobro i istinu, kad je kritičan, kad
ljubi ljepotu, poštuje Boga, sluša savjest.

Raširenost hagioterapije

Hagioterapija je osnovana i razvijana u Zagrebu. Njezin prvi službeni i javni nastup je bio osnivanje
Centra za duhovnu pomoć u kolovozu 1990. godine u Zagrebu. Uskoro su osnovani slični centri u
Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Italiji i Sloveniji, a u osnivanju su u Bosni i
Hercegovini, SAD-u, Ukrajini, Slovačkoj, Estoniji i Južnoj Koreji.Ubrzo nakon osnivanja Centra za
duhovnu pomoć u Zagrebu počinje se hagioterapijskom djelatnošću u drugim mjestima Hrvatske, te
se tamo osnivaju Centri za hagioterapiju. Prvi takav je osnovan u Virovitici, zatim u Osijeku,
Slavonskom Brodu, Rijeci, Splitu, a u osnivanju su u Bjelovaru, Dubrovniku, Omišu, Šibeniku,
Zadru, na Visu i Malom Lošinju, u Novoj Gradiški, Ludbregu, Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici i
Karlovcu.U centrima rade u stalnom radnom odnosu jedna ili više osoba a pomažu im brojni
dragovoljci u Centru ili terenskim radom. Financije za stalne djelatnike u centrima dobivaju se
predlaganjem projekata gradovima, županijama, republičkim i vladinim ustanovama ili inozemnim
donatorima.Centri za hagioterapiju imaju svoje web stranice te se o njima može tamo detaljnije
informirati, a pacijenti se dogovaraju o terminima preko telefona najbližeg Centra.3

SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI I TERAPIJA

Osnove hagioterapije
O uzrocima duhovnih bolesti
Don Tomislav Ivančić

Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti izmeĎu čovjeka i njegova

Stvoritelj,izmeĎu čovjeka i prirode, pojedinca i društva. U dubini duhovne podsvijesti ukorijenjeni
su etos i eros,

savjest, ljubav i estetski senzibilitet. Viktor Fr

ankl u dubini duhovne podsvijesti razlikuje etički
3 https://www.cdp.hr/?p=144
-podsvjesno, estetski podsvjesno i erotski-podsvjesno.
Iz ''transcendentne podsvijesti'' javlja se potisnuta transcendencija u obliku ''nemira srca'' koji moţe
osobu dovesti do neurotskih simptoma. Podsvjes
na religioznost moţe biti patogena, ''nesretnopotisnuta''. Potisnuta vjera se izroĎuje u praznovjerje
i neurotsku egzistenciju. Ateist ima latentnureligioznost (V. Frankl). Cilj psihoterapije je duševno
zdravlje, a cilj religije je spas duše.

Smisao ţivota se ne moţe dati, nego se mora naći. Ne moţe se izmisliti nego se mora otkriti.
Savjest je organ smisla. Ali, savjest moţe čovjeka zavesti u zabludu. ''Srce ima razloge što ih razum
nepoznaje'' (B. Pascal). Čovjekova konfliktnost se nalazi u vrijednosti. Čovjek kao biće trudi se
danadvlada neko odreĎeno nutarnje stanje, primjerice kompleks manje vrijednosti, tako što
razvijateţnju za nadmoći. Tu motivaciju nazivamo ''volja za moć''. Volja za smislom danas je
uvelikefrustrirana. Današnjeg čovjeka spopada osjećaj besmisla –

riječ je ''egzistencijalnom vakuumu'',manjku inicijative da se nešto promijeni. Mladi najviše trpe od

osjećaja besmisla koji nastaje kao plodotuĎenja. ''Religija je ispunjenje volje za posljednjim
smislom'' –

ističe Frankl. Krize id

entiteta su krize
smisla. Forsirana teţnja za samoostvarenjem odaje frustriranu teţnju za ispunjenjem smisla. Bog
jeduševna činjenica neposredne iskustvenosti. Kako spoznajemo Boga? 90
-
ih godina 20 st. sve više sepočelo govoriti o SQ (duhovnoj inteligenciji) nakon što je neuropsihijatar
Michael Persinger proveoistraţivanje o postojanju ''boţanske točke'' u ljudskom mozgu. Neurolog
Ramachandran je 1997.godine otkrio da se ''boţanska točka'' nalazi meĎu ţivčanim spojevima
sljepoočnih reţnjeva u mozgu.
Poz
itivnom emisijskom tomografijom se pokazalo kako svi ovi skupovi ţivaca zasvijetle čim se
ispitanik
upusti u raspravu o duhovnim/vjerskim temama. Duhovna bolest i smanjenje SQ-a javlja se zbog
nemogućnosti uspostavljanja veze s dubokim središtem u sebi. ''Bol duše'' javlja se kad je
pojedinacodsječen ili u nesuglasju s najdubljim dijelovima sebe. Bol duše se moţe opisati kao
osjećajrascjepkanosti, otuĎenosti i besmisla. Duhovna patologija se veţe uz nedostatak smisla,
očaj,odbačenost, opsjednutost, zlo. Osjećaj otuĎenja je shizotipno stanje. ''Bolesti smisla'' su
ovisnost,
stres, depresija. Duhovne zaostalosti su: fanatizam, narcizam, mazohizam i sadizam, te sociopatska
nemogućnost osjećaja za druge. tu su još opsesija, fobija (histerija), manična depresi
ja, zloupotreba
moći, nezdrava paranoja. Ključni faktor ovih nezdravih reakcija je otuĎenje od nekog dijela sebe,
kao
kad se zavade dva prijatelja.

O agresivnosti

Agresivnost je znak da su se u čovjeku nagomilali konflikti, a oni se rješavaju na tri načina:

agresivnošću, depresijom, rezignacijom. Agresivnost se javlja kad se čovjek liši sigurnosti.
Zli(diabolos) je onaj koji razbacuje, smućuje. Ljudska egzistencija je ograničena. Čovjek je
stvorenjeontološki ovisno o Stvoritelju. On je biće utemeljeno u bitku koje je vječno. Nepoznavanje
Boga,udaljavanje od njega i neprijateljstvo s njime ugroţava čovjeka, stvara osjećaj besmisla,
straha,tjeskobe, nesigurnosti. Sigurni korijeni čovjeka uvjet su mira, a bolesni nemira, agresije i
autoagresije.Najvaţnija čovjekova duhovna struktura jest sposobnost povjerenja ili vjere. Izvor
agresivnosti je unepovjerenju, a ono raĎa strah. Agresivnost se prvo javlja kao trauma u kojoj
čovjek doţivljava bol,
tjeskobu, strah.

Glavni uzročnici egzistencijalnih, bazičnih i aktualnih rana su zlo, poţuda, uvrede. U enciklici
Salvificidoloris se ističe da je duhovna patnja daleko teţa od psihičke ili tjelesne. Uzročnici duhovne
patnjenapadaju cjelokupnu duhovnu strukturu čovjeka pa se on moţe osjećati svestrano izranjen,
nemoća
n.
Ako smo voljeni, imamo povjerenjeu Začetnika bitka. Zadaća terapijske teologije je
posredovatismisao u pustinji besmisla! Čovjeka treba dovesti do svijesti o njegovim unutrašljim
kočnicama iblokadama, a onda mu reći: ''Ti ne moţeš baš ništa učiniti da
te ja prestanem voljeti''. Svaki stav koji
ne sadrţi ljubav ugroţava drugu osobu, razara njezino povjerenje

O terapijskoj teologiji

Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje'' (Izl 15,26). Krist je Magister interior

unutarnji učitelj srdaca,

svjetlo koje
rasvjetljuje svakog čovjeka. On je ozdravitelj egzistencijalne bolesti, PUT, ISTINA i ŢIVOT.Putem
se ide, istina se spoznaje, ţivot se ţivi! Program terapijske teologije saţima se u riječima:
''Trpljenje ima smisla'' (Usp. Lk 4,18-19; Jak 5,16). Logotera
pija je liječenje smislom, a hagioterapija je liječenje svetim. Hagioterapija liječi posljedice
nepoštivanja čovjeka, boli i rana koje su pri tomenastale, te tako pomaţe čovjeku da moţe vjerovati
u povratak u izvornost svog bića. Čovjek seoslobaĎa duhovne boli kada povjeruje da ga Bog voli
i da mu je njeţni otac. Pastoral oslobaĎa odgrijeha a hagioterapija od patnje. Hagioterapija razlikuje
psihičku i duhovnu strukturu duse.

Simptomatika duhovnih bolesti

Duša u čovjeku predstavlja supstancijalni ţivotni princip. Duh je najdublji dio naše nutrine. On
nijemisao, ali je oblikuje. On nije kreativnost, ali je omogućuje. Duh stoji iza svega u našem biću.
Duhoblikuje dušu istinom i smislom. Svaka bolest koči, onemogućava funkciju pneumo
-psiho-somatskogor
ganizma, a istovremeno stvara bol. Duhovna bolest se suprotstavlja ţivotu. Duhovna bolest djeluje u
dva pravca: agresivno i autoagresivno. Strah je znak duhovne bolesti. Isto tako panika i nemir,
kukavičluk, oklijevanje, očaj, zloća, nevjera, ludost, grubost, svaĎa, škrtost, tuga, bestidnost,
ruţnoća,oholost. Poroci upućuju na bolesnu volju, ali i karakter. Potrebno je liječiti savjest, intelekt,
volju, srcei karakter. Isus rekapitulira čovjekov ţivot od začeća do smrti i vraća mu sve u uskrsnoj
preobrazb
i.
Kad imamo bolesnu savjest bjeţimo i skrivamo se, hvataju nas strahovi, tjeskoba,
nesigurnost,postajemo dvolični. Tko razori organ duhovne spoznaje ili intelekta postaje nesposoban
spoznatiistinu. Ako je čovjek emotivno ranjen ne moţe u srcu prepoznati
ni racionalnu spoznaju ni duhovnestvarnosti, ni Boga. Slobodna volja je bolesna ako postoji nered,
samovolja, ovisnost. Sloboda nije
biranje dobra i zla, nego moć biranja dobra. Ne trudi li se čovjek oko vrlina postaje plijenom
poroka.
Bolesna religiozno
st je izgubljenost (očituje se u lutanju po sektama). Izlaz iz takvog stanja jepovratak prvoj ljubavi,
Stvoritelju. Kultura ovdje znači čovjekovu sposobnost da duhom oblikuje svojeponašanje,
komunikaciju s drugima, svoj okoliš i čitav svoj ţivotni stav.
Cilj i bit kulture je ljepota ili
sklad svega postojećeg. Čovjek bolesne kulture je onaj koji je podloţan alkoholu, drogi,
sektama,ezoteriji, kako bi tu našao nadahnuće za svoj rad. Nepatvorena ljepota dolazi samo od
Boga, a svedrugo su imitacije i lazi. Vrhunska kultura moguća je tek po molitvi.

Bolesnu seksualnost karakterizira razdvajanje ljubavi od seksa, egoistično plijenjenje uţitaka

isamozadovoljstva. Nedostatak ljubavi u djetinjstvu uzrokuje da u čovjeku zakrţlja neka vrsta
antene
za ljubav i s
impatije drugih. Kad su nekome začepljene ''duhovne uši'' tada taj čovjek vidi samo
grubumaterijalnu stvarnost, postaje materijalist, trči samo za profitom i u tome vidi smisao.
Duhovno gluhčovjek je sveo svoju egzistenciju samo na psihosomatsku, imanentnu stvarnost.
Škrtost i gramzljivostsu bolesti ''duhovnih ruku''. Bolest ''duhovnih nogu'' se očituje u tome da netko
slijedi druge na krivimputovima. Čovjek sam sebe traumatizira kad čini grijeh. Devijacije su otklon
od savjesti i središtaţivota. Takvi

ljudi porok smatraju vrlinom, te ne razlikuju religiju od magije, formalnog kršćanina odsvetog.
Devijacije čovjeka čine slijepim
, gluhim, glupim, nerazumnim.

Nije na čovjeku da se svojim snagama bori protiv zloga, poţuda i uvreda, nego je na njemu da
jačasvoje vrline, krjeposti i čitav duhovni organizam kako bi ostao duhovno zdrav čovjek. Krjepost
jesnaga za dobro, a porok je snaga za zlo. Poţude razaraju srce i karakter.
Uvrede, odbačenost,neuspjeh, neljudsko ponašanje, mogu nekoga duboko povrijedit
i i slomiti njegove nutarnje duhovne
sile. Uvrede i patnje mogu pomutiti razum, savjest, intelekt i srce. Duhovna patnja takvog tipa
moţečovjeka ostaviti cijeli ţivot duhovnim invalidom. Neposlušnost savjesti, lakoumnost,
prihvaćanje laţi –
ranjavaju orga
n osobnosti, ţivota, savjesti, intelekta i srca. Organ ljubavi ranjavaju oholost, mrţnja,egoizam,
duhovna kratkovidnost. Ovisnost kao duhovna bolest moţe biti četverojaka: o ljudima,
stvarima, idolima, strahovima. Somatizacija nastupa kad duhovna bol prou
zroči tjelesnu ili psihičkutraumu. Najdublje patnje nastaju iz nesklada spoznaje i volje.
U hagioterapiji Isus je liječnik i lijek (Lk
9,1-2).

Neki primjeri sekundarnih simptoma duhovnih bolesti

Osobnost je bolesna ukoliko se čovjek lako vrijeĎa, ili se previše hvali.

Savjest je bolesna kad netko ţeli sve promijeniti samo sebe ne, kad mrmlja,optuţuje druge, ogorčen
je i rezigniran.
Intelekt postaje bolestan ako su nekome novac, vlast i karijera bogovi (primjer fašizma, nacizma)
Slobodna volja je
bolesna ako se netko ne moţe otrgnuti od hrane, televizije, cigareta, alkohola,
seksa, novca.
Srce je bolesno ako netko pati od očaja, osjećaja beznaĎa, gubitka povjerenja, hladnoće, zloće,
bezvoljnosti, potrebe za obranom.
Bolestan karakter se očituje u nehumanom ponašanju, nevjernosti, nepravednosti, laganju,
bogaćenjuna tuĎi račun.

Bolesna vjera se očituje u ateizmu i fanatizmu

Bolesnu kulturu karakterizira psovka, v ost, sklonost kiču, ruţnoći, neurednosti, itd.

Put ozdravljenja

Hagioterapija poznaje četiri vrste terapija:

1. Agape terapija
2. Pistis terapija
3. Eirene terapija
4. Dynamis terapija
5. Pneuma terapija