Jon Krakauer: Bez daha

Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu

Ljudi vrte svoje uloge u tragedijama jer ne vjeruju da u civiliziranom svijetu one stvarno postoje, no
one se uistinu stalno događaju.
Jose Ortega y Gasset

Predgovor

U ožujku 1996. godine časopis Outside poslao me u Nepal da sudjelujem u komercijalnoj ekspediciji1
na Mount Everest i napišem članak o tome. Otišao sam kao jedan od osmero klijenata ekspedicije
koju je vodio Rob Hali - poznati novozelandski alpinist i vodič. Desetog svibnja stigao sam na vrh, no
cijena tog uspona ispala je neizmjerno visoka. Od petoro članova ekipe s kojima sam stigao na vrh,
četvoro je, uključujući i Roba Halla, nestalo u strahovitom nevremenu koje se neočekivano obrušilo
na nas dok smo još bili visoko na planini. Dok sam sišao do baznog logora, devetoro penjača iz četiri
ekspedicije već je bilo mrtvo, a do kraja svibnja poginulo ih je još troje. Događaji na ekspediciji su me
strašno potresli i bilo je vrlo teško napisati članak za časopis. Ipak, pet tjedana nakon povratka s eks-
pedicije dostavio sam rukopis u Outside i članak je objavljen u rujanskom broju. Nakon završenog
posla nastojao sam izbaciti Everest iz glave, ali to se pokazalo nemogućim. Opsjednuto sam lutao u
zbrci nesređenih emocija i pokušavao shvatiti događaje i okolnosti koje su uzrokovale stradavanje
mojih prijatelja. članak u Outsideu bio je točan koliko su to okolnosti dopuštale: pojedini događaji bili
su frustrirajuće zamršeni, sjećanja preživjelih zbog iscrpljenosti, manjka kisika i šoka bila su prilično
zbrkana, a krajnji rok za predaju bio je kratak. Kao ilustraciju mogu spomenuti kako sam tijekom
pisanja članka s troje ljudi razgovarao o jednom događaju visoko na planini kojem smo svi svjedočili.
Nismo se mogli složiti u tako važnim činjenicama kao što su vrijeme događaja, što je tko rekao, pa čak
niti tko je bio prisutan. U danima nakon objavljivanja članka otkrio sam da neki događaji nisu točno
prikazani. Većinom su to bile manje pogreške koje se neizbježno uvlače u novinarske radove. Jedna
od zabluda, međutim, nije ni u kojem slučaju bila malena i imala je razoran učinak na prijatelje i
obitelj jedne od žrtava. ^od pojmom komercijalne ekspedicije podrazumijevaju se one koje pružaju
uslugu vođenja, tj. u kojima medu sudionicima postoji odnos vodič-klijent 7 Jednako loše kao
spomenute nedorečenosti djelovalo je i sažimanje teksta uvjetovano ograničenim prostorom u
časopisu. Urednik časopisa Outside, Mark Brvant, i izdavač, Larry Burke, napravili su iznimku dodije-
livši mi prostor od 17.000 riječi - to je četiri do pet puta više od uobičajenog. Ipak, niti to nije bilo do-
voljno da se točno opiše tragedija. Uspon na Everest do srži je uzdrmao moj život i postalo mi je
neobično važno da događaje opišem u potpunosti, bez ograničenja o veličini članka. Ova je knjiga
plod tog poriva. Kolebljivost i nepouzdanost ljudskog uma na velikim visinama učinili su rekonstruk-
ciju događaja problematičnim. Kako bih izbjegao potpuno oslanjanje na vlastite doživljaje, s većinom
protagonista sam proveo dugotrajne i višekratne razgovore. Gdje god je to bilo moguće, vlastite sam
bilješke upotpunio podacima iz dnevnika ljudi koji su boravili u baznom logoru, gdje su misli mnogo
sabranije. čitatelji Outsidea možda će primijetiti određene razlike u odnosu na podatke iz članka —
prvenstveno po pitanju vremena događaja. Naime, revizija događaja nakon objavljivanja članka rasvi-
jetlila je neke nejasnoće. Više pisaca i urednika savjetovalo mi je da ne pišem knjigu tako brzo kao što
sam to učinio. Savjetovali su mi da čekam dvije-tri godine jer ću s vremenskom distancom dobiti na
objektivnosti. Njihovi savjeti su naravno bili razumni, ali ih nisam poslušao jer me je ekspedicija
neprestano izjedala. Mislio sam da će pisanje knjige o tragediji očistiti Everest iz mog života. Naravno
da nije. Štoviše, i sam se slažem s mišljenjem da je čitatelj zakinut kad čita tekst koji je napisan u
svrhu katarze, ali nadao sam se da ću nešto postići otvaranjem duše u trenutku dok su rane još
svježe, a tjeskoba neiskvarena. Želio sam da moji doživljaji budu grubo i bezobzirno iskreni, bez pa-
tine vremena koja bi ih izmijenila. Neki medu ljudima koji su me upozoravali da ne pišem tako brzo,
upozoravali su me i da ne idem na Everest. Bilo je stvarno mnogo dobrih razloga da ne odem, ali želja
za odlaskom na Everest je uistinu nešto iracionalno. To je pobjeda želja nad realnošću. Svako tko
takvu želju nosi u sebi i ukaže mu se mogućnost da je ispuni, odmah će tu mogućnost zgrabiti bez
obzira na racionalne argumente. Istina je da sam bio potpuno svjestan svih razloga, ali ipak sam
otišao. Učinivši to, postao sam svjedokom nečega što će još vrlo dugo biti teret mojoj duši. Postao
sam svjedokom stradavanja divnih ljudi.

Jon Krakauer Seattle studeni 1996

PRVO POGLAVLJE

Vrh Everesta, 10. svibnja 1996., 8040 m

Ponekad se čini da oko vršnih dijelova ovih veličanstvenih planina postoji ucrtana granica preko koje
čovjek ne može prijeći. U stvari, radi se o činjenici da je na visinama iznad 7500 m utjecaj niskog
zračnog pritiska na ljudsko tijelo toliko snažan da je svako teže penjanje nemoguće te da i osrednje
nevrijeme može biti smrtonosno. U posljednjoj rundi uspona tek savršeni vremenski i snježni uvjeti
pružaju malu mogućnost za uspjeh, no tada niti jedan penjač nije u situaciji da može birati svoj dan…
Ne, uopće nije začuđujuće što Everest nije osvojen u prvih nekoliko pokušaja; štoviše, bilo bi iz-
nenađujuće daje osvojen od prve jer to nije u duhu velikih planina. Moguće je da smo u svojoj opčin-
jenosti mogućnostima koje nam pružaju nova oprema i tehnike penjanja ili vremenom kada se
tehnikom lako dolazi do rezultata, postali pomalo bahati. Zaboravljamo da je planina ta koja i dalje
drži glavne karte te da će nam ona pokloniti uspjeh — ako i kada to njoj odgovara. Zbog čega bi,
uostalom, planinarstvo i dalje bilo tako privlačno? Eric Shipton, 1938. Na toj planini Stajao sam na
vrhu svijeta — jednom nogom u Kini, a drugom u Nepalu. Očistio sam led s maske za kisik, ramenom
zaklonio lice od vjetra i odsutno buljio u bespuća Tibeta. Tek sam djelomično i maglovito bio svjestan
da se ispod mene pruža veličanstven pogled. Mjesecima sam maštao o ovom trenutku i osjećajima
koji dolaze uz njega, no sada kad sam se napokon našao na cilju, doslovno stojeći na vrhu Mt. Ever-
esta, jednostavno nisam mogao skupiti dovoljno snage da bih imalo mario za to. Bilo je rano poslije-
podne 10. svibnja 1996. Nisam spavao pedeset sedam sati. Jedina hrana koju sam u protekla tri dana
uspio natjerati u sebe bila je zdjelica 15 mesne juhe i šaka kikirikija. Tjedni mučnog kašlja izmorili su
moja pluća i svako normalno disanje pretvorili u tegobne pokušaje. Visoko u troposferi, na 8848 m,
tako je malo kisika dolazilo do mozga da su mi mentalne sposobnosti spale na nivo trapavog djeteta.
U takvim okolnostima nisam bio sposoban osjećati ništa drugo osim hladnoće i umora. Na vrh sam
stigao nekoliko minuta poslije Anatolija Boukrijeva, vodiča zaposlenog na američkoj komercijalnoj ek-
spediciji, i malo prije Andvja Harrisa, vodiča na novozelandskoj ekspediciji čiji sam i ja bio član. Obo-
jicu sam dobro upoznao u proteklih šest tjedana, iako sam Boukrijeva već od prije donekle poznavao.
Snimio sam nekoliko zajedničkih fotografija s njima i krenuo natrag. Na satu je pisalo 13 i 17. Sve za-
jedno, na vrhu svijeta proveo sam manje od pet minuta. Nekoliko trenutaka kasnije zastao sam kako
bih snimio još jednu fotografiju: sliku jugoistočnog grebena po kojem smo došli na vrh. Dok sam
izoštravao sliku na dvoje penjača koji su se penjali prema vrhu, pozornost mi je zaokupilo nešto što
do tada nisam primijetio. Na jugu, gdje je nebo do prije sat vremena bilo savršeno čisto, skupili su se
oblaci koji su zatvorili Pumori, Ama Dablam i još neke manje vrhove u okolici Everesta. Kasnije —
nakon što je pronađeno šest tijela i nakon što je prekinuta potraga za još dva, nakon što je Bečku
Weathersu, članu mojeg tima, zbog gangrene amputirana desna ruka, ljudi su pitali: Zašto?

Ako se vrijeme počelo kvariti, zašto penjači nisu poštovali upozorenja? Zašto su se iskusni himalajski
vodiči nastavili penjati vukući za sobom, u očitu smrtonosnu zamku, grupicu neiskusnih amatera (od
kojih je svaki platio 65.000 dolara da sigurno stane na Mt. Everest)? Nitko ne može govoriti u ime
voda tih dviju komercijalnih ekspedicija o kojima je riječ — obojica su mrtvi. No, osobno mogu
potvrditi da ništa od onoga što sam vidio tog svibanjskog prijepodneva nije slutilo na smrtonosnu
oluju. Mojoj hipoksijom pomućenoj pameti oblaci iznad Bijele doline1 izgledali su bezazleno i zane-
marivo. Blješteći na sjajnom popodnevnom suncu izgledali su poput bezopasnih ovčica koje se gotovo
svakog poslijepodneva nakupljaju iznad doline kao posljedica kondenzacije. Kad sam započeo sa
silaskom počeo sam se brinuti, no ta briga nije imala nikakve veze s vremenom. Tlakomjer na mojoj
boci s kisikom pokazivao je da je gotovo prazna. Morao sam što brže sići dolje. Najviši dio jugo-
istočnog grebena Mt. Everesta je vitka krijesta kičasto urešena stijenama i ispuhanim snijegom, koja
poput zmije dugačke 500 m ‘Bijela dolina - velika ledena dolina sa svih strana zatvorena 8000 m vi-
sokim gorostasima. Poznata je i pod imenom Zapadni Cwm - ovo ime joj je dao George Leighu Mal-
lorv koji ju je prvi ugledao za prve ekspedicije na Everest, 1921. godine, sa sedla Lo La (visokog pri-
jevoja na granici Nepala i Tibeta). Cwm [kjum] je velški izraz za dolinu. 16 vijuga između glavnog vrha i
susjednog, nižeg, Južnog vrha. Prolazak tim nazubljenim grebenom ne predstavlja veliki tehnički
problem, ali put je cijelo vrijeme zastrašujuće izložen. Tako me po odlasku s vrha čekalo petnaestak
minuta opreznog gmizanja iznad 2 km dubokog bezdana. Na kraju sam stigao do zloglasne Hillarvjeve
stepenice — izrazitog skoka na grebenu koji zahtijeva određene tehničke manevre. Upravo kad sam
se ukopčao u fiksno uže2 u namjeri da se spustim niz stepenicu, dočekala me zabrinjavajuća situacija.
U podnožju stepenice, desetak metara poda mnom, gotovo petnaest ljudi čekalo je u redu za uspon.
Trojica su se već penjala po užetu kojim sam namjeravao sići. Bez mnogo izbora, iskopčao sam se od
zajedničke sigurnosne niti i stao sa strane. Zastoj su napravili penjači iz triju ekspedicija: članovi moje
ekspedicije, tj. skupine klijenata koju je vodio proslavljeni Novozelanđanin Rob Hali; komercijalne ek-
spedicije koju je vodio Amerikanac Scott Fisher; i nacionalne tajvanske ekspedicije. Dok sam ja nestr-
pljivo brojao sekunde, gomila se puževim korakom, što je iznad 8000 m standardna brzina, vukla
preko Hillarvjeve stepenice. Uskoro je stigao Harris, koji je otišao s vrha nedugo poslije mene. Želio
sam sačuvati ono malo kisika što je ostalo u boci, pa sam ga zamolio da gurne ruku u moj ruksak i
zatvori ventil. On je to učinio, a ja sam se slijedećih deset minuta osjećao iznenađujuće dobro: glava
mi se očistila i smanjio mi se umor. No, ubrzo mi se počelo magliti pred očima i uhvatila me vrtoglav-
ica - bio sam na rubu gubitka svijesti. Hipoksičan3 i umoran, Harris je umjesto da zatvori dovod kisika
zabunom otvorio ventil do kraja. Boca se ubrzano počela prazniti i uskoro sam potratio zadnje kapi
kisika iz boce. Druga boca čekala me stotinjak metara niže, na Južnom vrhu, no da bih stigao do nje
morao sam prijeći najizlože-niji dio cijelog puta, bez pomoći dodatnog kisika. Naravno, prvo sam
morao čekati da se raziđe gužva. Skinuo sam sada beskorisnu masku, zabio cepin u smrznutu podlogu
i naslonio se na greben. Izmjenjivao sam retoričke čestitke s penjačima koji su prolazili, a u sebi sam
polako kipio: »Daj požuri, požuri! Dok se vi ovdje vučete, ja gubim milijune moždanih stanica!« 2fik-
sno uže - uže koje se radi povećanja sigurnosti organizirano učvršćuje i ostavlja na opasnijim i tehnički
zahtjevnijim mjestima u dijelovima smjera gdje prolazi veći broj ljudi, (op.p) ^Hipoksija - nedostatak
kisika u organizmu. Uzrokuje fiziološke promjene u tijelu, a teško pogađa mozak čije funkcije mogu
drastično oslabjeti. U visokim planinama uvjetovana je smanjenim tlakom kisika u zraku, (op.p) 17 1