Iuppiter et Callistō, Ov. met.
2,401-531
At pater omnipotēns ingentia moenia caelī
circuit et, nē quid labefactum vīribus ignis
corruat, explōrat. quae postquam firma suīque
rōboris esse videt, terrās hominumque labōrēs
perspicit. Arcadiae tamen est impēnsior illī 405
cūra suae: fontēsque et nōndum audentia lābi
flūmina restituit, dat terrae grāmina, frondēs
arboribus, laesāsque iubet revirēscere silvās.
dum redit itque frequēns, in virgine Nōnacrīnā
haesit, et acceptī caluēre sub ossibus ignēs 410
nōn erat huius opus lānam mollīre trahendo
nec positū variāre comās; ubi fībula vestem,
vitta coercuerat neglēctōs alba capillōs;
et modō lēve manū iaculum, modō sūmpserat arcum,
mīles erat Phoebēs: nec Maenalon attigit ūlla 415
grātior hāc Triviae; sed nūlla potentia longnūlla.
Ulterius mediō spatium sōl altus habēbat,
cum subit illa nemus, quod nūlla cecīderat aenūlla
exuit hīc umerō pharetram lentōsque retendit
arcūs inque solō, quod tēxerat herba, iacēbat 420
et pictam positā pharetram cervīce premēbat.
Iuppiter ut vīdit fessam et custōde vacantem,
'hoc certē fūrtum coniūnx mea nesciet' inquit,
'aut sī rescierit, sunt, ō sunt iūrgia tantī!'
prōtinus induitur faciem cultumque Diānae 425
atque ait: 'ō comitum, virgō, pars ūna meārum,
in quibus es vēnāta iugīs?' dē caespite virgō
sē levat et 'salve nūmen, mē iūdice' dīxit,
'audiat ipse licet, maius Iove.' rīdet et audit
et sibi praeferrī sē gaudet et ōscula iungit, 430
nec moderāta satis nec sīc ā virgine danda.
quā vēnāta foret silvā, narrāre parantem
impedit amplexū nec sē sine crīmine prōdit.
illa quidem contrā, quantum modō fēmina possit,
(adspicerēs utinam, Sāturnia, mītior essēs), 435
illa quidem pugnat, sed quem superāre puella,
quisve Iovem poterat? superum petit aethera victor
Iuppiter: huic odiō nemus est et cōnscia silva;
unde pedem referēns paene est oblīta pharetram
tollere cum tēlīs et quem suspenderat arcum. 440
Ecce, suō comitāta chorō Dictynna per altum
Maenalon ingrediēns et caede superba ferārum
adspicit hanc vīsamque vocat: clamāta refūgit
et timuit prīmō, nē Iuppiter esset in illā;
sed postquam pariter nymphās incēdere vīdit, 445
sēnsit abesse dolōs numerumque accessit ad hārum.
heu! quam difficile est crīmen nōn prōdere vultū!
vix oculōs attollit humō nec, ut ante solēbat,
iūncta deae laterī nec tōtō est agmine prīma,
sed silet et laesī dat signa rubōre pudōris; 450
et, nisī quod virgō est, poterat sentīre Diāna
mīlle notīs culpam: nymphae sēnsisse feruntur.
orbe resurgēbant lūnāria cornua nōnō,
cum dē vēnātū frāternīs languida flammīs,
nacta nemus gelidum dea, quō cum murmure lābēns 455
ībat et attrītās versābat rīvus arēnās.
ut loca laudāvit, summās pede contigit undās;
Svemožni otac iza tog obíđe goleme zide
Nebeske gledajući, da nije od vatrene sile
Rasklimalo se što, da padne. A vidjevši čvrsto
Sve i po navadi jako razmatrati zemlju i ljudske
Poslove stane. Do svoje Arkàdijê najviše njemu 405
Stoji; obnovi vrela i potoke, koji se jošte
Ne usuđuju teći, te dade drveću lišće,
Zemlji travu i zelen postradalim šumama vrati.
Iduć i odlazeć on Nonàkrîjka pritegne mlada
Njega, te uhvaćeni u moždim žar se ražeže. 410
Ne bješe posao njen, da vunu redi i prede
Ni da različnu kosu uređuje. Gvoscem bi ruho,
Bijelim trakom bi kosu privezala rasutu te bi
Sad luk uzela ona, sad glatko u ruke koplje
Te bi pratila Febu. Na Menalu nije nijedna 415
Milija Triviji bila. Al' sreća ne traje dugo.
Jednoć visoko sunce sredinu prevali neba,
Ona uniđe u gaj, što nikad ne bješe sječen,
I tu skine tulac sa pleći i odapne gipki
Luk pa na zemlju leže, po kojoj rastaše trava, 420
Glavu na išarani na tulac nasloni ona.
Tako umornu nju bez stražara Jupiter spaziv
Reče: "Za ovu mi žena prijevaru saznati ne će!
Pa nek i dozna, njezin tolìkô kar i vrijedi!"
Odmah Dijánino on i lice i haljine uzme
I kaže: "O ti jedna od mojih pratilja, djevo,
Po kom si lovila brdu?" Iz busena djevojka ustav
"Zdravo, o boginjo", reče, "po mnijenju mojemu veća
Od boga Jupitera, - nek slobodno čuje!" - Nasmije
On se veselo čujuć, gdje njega diže nad njega, 430
Stane je bez mjere tad, preko načina djevičkog ljubit.
Ona kazivati počne, u kojoj je lovila šumi,
A on je prekine grleć i oda se ne bez grijeha;
Ona se brani doduše, kolìkô je ženskoj moguće,
- O da si vidjela samo, Saturnija, blaža bi bila! - 435
Ona se brani, al' koja odoljet bi djevojka mogla
Jupiteru il' koji od bogova? Pobjedno on se
Vrati u eter. A ovoj i drveće omrzne i gaj,
Koji sve vidje, te iduć iz njega zaboravi skoro
Ponijet obješen luk i tulac puni strijela. 440
Evo u pratnji svojih drugarica ide Diktìna
Visokog Menala vrhom i ponosna, mnogo što pobi
Zvjerinja, spazi Kalìstu i zovne je; pobježe ona
Bojeć se u prvi čas, da nije Jupiter u njoj.
Ali kad ugleda s njom gdje idu i druge Nimfe, 445
Vidi, da prevare nema, i stupi u njihovo kolo.
Aoh, kako je teško ne odati licem grijeha!
Jedva podiže oči sa zemlje, po običaju
Boginji uz bok ne stoji i nije u četi prva;
Šuti, rumeni se s tijem odajuć, da nedužna nije. 450
Poznat po tisući znaka Dijana bi krivicu mogla,
Djeva da nije bila; a kažu, da poznaše Nimfe.
Iza devetog kruga već obnovi rogove mjesec,
Kad li od bratove žege smalaksavši boginja loveć
Na gaj se namjeri hladni, iz kojeg je žuboreć teko 455
Potok i prevraćao pijesak sitni, - Dijana
Pohvali mjesto te nogom odozgo dotakne vale,
 hīs quoque laudātīs 'procul est' ait 'arbiter omnis:
nūda superfūsīs tinguāmus corpora lymphīs!'
Parrhasis ērubuit; cūnctae vēlāmina pōnunt; 460
ūna morās quaerit: dubitantī vestis adēmpta est,
quā positā nūdō patuit cum corpore crīmen.
attonitae manibusque uterum cēlāre volentī
'ī procul hinc' dīxit 'nec sacrōs pollue fontīs!'
Cynthia dēque suō iussit sēcēdere coetū. 465
Sēnserat hōc ōlim magnī mātrōna Tonantis
distuleratque gravēs in idōnea tempora poenās.
causa morae nūlla est, et iam pnūllarcas (id ipsum
indoluit Iūnō) fuerat dē paelice nātus.
quō simul obvertit saevam cum lūmine mentem, 470
'scīlicet hōc etiam restābat, adultera' dīxit,
'ut fēcunda forēs, fieretque iniūria partū
nōta, Iovisque meī testātum dēdecus esset.
haud impūne ferēs: adimam tibi namque figūram,
quā tibi, quāque placēs nostrō, importuna, marītō.' 475
dīxit et adversam prēnsīs ā fronte capillīs
strāvit humī prōnam. tendēbat bracchia supplex:
bracchia coepērunt nīgrīs horrēscere villīs
curvārīque manūs et aduncōs crēscere in unguīs
officiōque pedum fungī laudātaque quondam 480
ōra Iovī lātō fierī dēformia rictū.
nēve precēs animōs et verba precantia flectant,
posse loquī ēripitur: vōx īrācunda mināxque
plēnaque terrōris raucō dē gutture fertur;
mēns antīqua tamen factā quoque mānsit in ursā, 485
adsiduōque suōs gemitū testāta dolōrēs
quālēscumque manūs ad caelum et sīdera tollit
ingrātumque Iovem, nequeat cum dīcere, sentit.
ā! quotiēns, sōlā nōn ausa quiēscere silvā,
ante domum quondamque suīs errāvit in agrīs! 490
ā! quotiēns per saxa canum lātrātibus ācta est
vēnātrixque metū vēnantum territa fūgit!
saepe ferīs latuit vīsīs, oblīta quid esset,
ursaque cōnspectōs in montibus horruit ursōs
pertimuitque lupōs, quamvīs pater esset in illīs. 495
Ecce Lycāoniae prōlēs ignāra parentis,
Arcas adest ter quīnque ferē nātālibus āctīs;
dumque ferās sequitur, dum saltūs ēligit aptōs
nexilibusque plāgīs silvās Erymanthidas ambit,
incidit in mātrem, quae restitit Arcade vīsō 500
et cognōscentī similis fuit: ille refūgit
immōtōs oculōs in sē sine fīne tenentem
nescius extimuit propiusque accēdere aventī
vulnificō fuerat fīxūrus pectora tēlō:
arcuit omnipotēns pariterque ipsōsque nefāsque 505
sustulit et pariter raptōs per inānia ventō
imposuit caelō vīcīnaque sīdera fēcit.
Intumuit Iūnō, postquam inter sīdera paelex
fulsit, et ad cānam dēscendit in aequora Tēthyn
Ōceanumque senem, quōrum reverentia mōvit 510
saepe deōs, causamque viae scītantibus īnfit:
'quaeritis, aetheriīs quārē rēgīna
sēdibus hūc adsim? prō mē tenet altera caelum!
mentior, obscūrum nisī nox cum fēcerit orbem,
nūper honōrātās summō, mea vulnera, caelō 515
Pohvali i njih te reče: "Svjedoka nablîzu nema,
Gole se kupajmo sad, nek voda po nama teče".
Rumen Paràsîjku obli, a ostale Nimfe se svuku, 460
Ona se oteti gleda, al' svuku je, premda se nećka,
A tad tijelo golo odade krivicu njenu.
Sva se upròpâstî ona i rukama utrobu krije,
"Odlaz' odávdê i vrela ne pogani svetoga" njojzi 465
Kintija reče te je iz društva svoga izàgnâ.
Velikog Gromovnika već dugo za to je žena
Znala, al' osvetu tešku za vr'jeme ostavi zgodno.
Ali uzroka ne bi skanjivanju, kada se rodi
Dječak od inoče Arkad, što upravo boli Junonu.
Oči bacivši na nju s ljutinom velikom reče: 470
"To je još trebalo dašto, o preljubnice, da nosiš
Plod u sebi, da rodiš, da tako se uvreda sazna
I moga Jupitera sramota da očita bude.
Ne ćeš bez kazni ostat; oduzet oblik ću tebi,
Kojim se dopadaš sebi i mojem, o besramna, mužu". 475
Reče i sprijeda nju na čelu za kosu zgrabiv
Ničke je na zemlju baci. Kalìsta moleći miške
Pruža, a dlake crne na miškama već joj se ježe,
Već joj se svijaju ruke, dobivaju kukaste nokte
I služe mjesto nogu; a usta, koja je nekad 480
Hvalio Jupiter, sad se razvališe u žvalo ružno.
A da ne gane molbom i umolnim r'ječima srca,
Govor joj uzme Junona, te iz grla hrapava glas joj
Iziđe srdit i grožljiv i strahotan. Ali je pamet
U mečku pretvorenoj Kalìsti ostala stara, 485
Pa zasvjedočuje stenjuć bez prekida svoju bijedu;
Ruke, kakve su, da su, k zvijezdama i nebu pruža,
Ne može reći, al' ćuti, da neharan Jupiter jeste.
Ah kolìkô je puta po poljima lutala, nekad 490
Svojim, i pred kućom svojom počivati u šumi ne smjev!
Ah koliko je put po stjenjácima goniše lajuć
Psi, te bježaše od stra pred lovcima lovica sama!
Vidjevši zvijeri znala sakrivat se ne misleć, šta je,
Mečka se bojala spaziv u gori medvjeda gdjegod,
Strah ju je bio i vúkâ, međû njima premda je otac. 495
Eto ti Arkada, koji je sin Likaónovê kćeri,
Petnaest ima mu ljeta, ne poznaje matere svoje;
Na nju se namjeri on, kad zvjerinje gonjaše jednoć
I zgodan tražaše lug te Erìmantskû opaso bješe
Planinu pletenom mrežom. Kad Arkada ugleda mati, 500
Stade, ko da ga pozna, a Arkad natrag uzmàče
Bojeć se u svom neznanju, nepòmičnîm zašto ga ona
Očima jednako motri. Približuje ona se njemu,
A on ubojnom htjede strijelom probosti joj prsi.
Ali svemožnik ne da te grijeh pomrsi i njih 505
Oboje brzijem vjetrom u nebeske prostore trgne
Pa ih na nebu stavi, zvijezde da nȁblîzu budu.
Gnjevom se nadu Junona med zvjezdama vidjevši gdje sja
Inoča ì sâđê tada u pučinu k Tetidi s'jedoj
I k Okèanu starcu, što često bogove na čast 510
Skloniše. Pošto je oni upitaše, čemu je došla,
Prozbori: "Pitate, amo što kraljicu bogova nosi
Iz stana eterskoga? Sad druga na nebu vlada,
Ne ja; nek laža se zovem, kad svijet obnoć potamni,
Ako tad ne vidite zvijezde, na žalost moju 515
 vīderitis stēllās illīc, ubi circulus axem
ultimus extrēmum spatiōque brevissimus ambit.
et vērō quisquam Iūnōnem laedere nōlit
offēnsamque tremat, quae prōsum sōla nocendo?
ō egō quantum ēgī! quam vāsta potentia nostra est! 520
esse hominem vetuī: facta est dea! sīc egō poenās
sontibus impōnō, sīc est mea magna potestās!
vindicet antīquam faciem vultūsque ferīnos
detrahat, Argolicā quod in ante Phorōnide fecit
cūr nōn et pulsā dūcit Iūnōne meōque 525
collocat in thalamō socerumque Lycāona sūmit?
at vōs sī laesae tangit contemptus alumnae,
gurgite caeruleō septem prohibēte triōnēs
sīderaque in caelō stuprī mercēde recepta
pellite, nē pūrō tinguātur in aequore paelex!' 530
Dī maris adnuerant.
Pripremio: Zorislav Jelenčić, prof.
zorislav.jelencic@gmail.com
Nedavno proslavljene, na onome mjestu nebesa,
Zadnji i najkraći krug gdje vršak osovine steže.
Tko će se nećati sad uvrijedit Junonu i bojat
Tko će se, pošto je dirne, kad pakosteć koristim samo?
O što učinih ja! o kako sam vrlo moguća! 520
Nisam joj dala, čovjek da bude, a boginja posta!
Tako kažnjavam krivce, tolikâ je moja mogućnost!
On joj pređašnji oblik nek dade, nek uzme joj lice
Zvjerinsko, s Argolkom kako Foròridôm učini prije.
Zašto ne pusti mene i ne uzme nju, ne dovede 525
U ložnicu je moju, nek bude tast mu Likàôn?
Vâs ako uvr'jeđene hranjènicê dira sramota,
A vi sedam vršača55 od pučine gonite sinje,
Na nebo uzete zv'jezde za nagradu preljubočinstva
Tjerajte, bludnica da se u vodi ne kupa čistoj" 530
Morski obećaše bozi.