KO JE NEKO U CRNOJ GORI

OD PETE DO GLAVE

DRAGIŠA PEŠIĆ
AMFILOHIJE RADOVIĆ
MATIJA BEĆKOVIĆ
ANDRIJA JOVIĆEVIĆ
STANKO KOSTIĆ
DRAGAN HAJDUKOVIĆ
MIODRAG JOKIĆ
VESNA PEROVIĆ
GOJKO ČELEBIĆ
SLAVKO PEROVIĆ
ĐURO ĆETKOVIĆ
MOJAŠ RADONJIĆ
FRANTIŠEK LIPKA
MOMIR ĐUROVIĆ
ŽELJKO MITROVIĆ
SVETOZAR JOVIĆEVIĆ
PREDRAG DRECUN
BUDIMIR DUBAK
ZORAN ŽIŽIĆ
DRAGAN-PURKO IVANČEVIĆ
JURIJ BIČKOV
GORAN DANILOVIĆ
ANKA VOJVODIĆ
ŽELJKO ŠTURANOVIĆ
DRAGIŠA PEŠIĆ
MIODRAG ILIČKOVIĆ
ANTON SBUTEGA
BRANIMIR GVOZDENOVIĆ
BRANKO VUJOVIĆ
RANKO KRIVOKAPIĆ
DRAGAN K. VUKČEVIĆ
RAJKO KOVAČEVIĆ
RAJKO JANKOVIĆ
SLAVOLJUB STIJEPOVIĆ
RAJKO KULJAČA
ŠEFKO CRNOVRŠANIN
PETAR ĆUKOVIĆ
DUŠKO KNEŽEVIĆ
MILO JANKOVIĆ
PREDRAG NENEZIĆ
MIODRAG LEKIĆ
PREDRAG MITROVIĆ
IGOR LUKŠIĆ
BRANISLAV BOJANIĆ
MILAN ROĆEN
SVETOZAR MAROVIĆ
PREDRAG BOŠKOVIĆ
GORAN RAKOČEVIĆ
MIROSLAV IVANIŠEVIĆ
SAVO PARAČA
MIODRAG VUČINIĆ
MILAN RADOVIĆ
ANDRIJA MANDIĆ
BORO VUČINIĆ
ŽARKO RADULOVIĆ
SVETOZAR MAROVIĆ
STOJAN SJEKLOĆA
BOŽIDAR VUKSANOVIĆ
VESNA MEDENICA
STOJANKA RADOVIĆ
SRĐA MILIĆ
ČEDO DOBROVIĆ
AMFILOHIJE RADOVIĆ
SLOBODAN PEJOVIĆ
MIODRAG DAVIDOVIĆ DAKA
RADOSAV MARTINOVIĆ
FILIP VUJANOVIĆ
SLOBODAN LEKOVIĆ
RANKO MUJOVIĆ
MIOMIR MUGOŠA
MOMIR BULATOVIĆ
MIODRAG VLAHOVIĆ
MIODRAG VUČINIĆ
SRĐA MILIĆ
SRĐA DARMANOVIĆ
MILO ĐUKANOVIĆ
VASILIJE MIJOVIĆ
NOVAK KILIBARDA
BLAGOTA MITRIĆ
LJILJANA RAIČEVIĆ
ŽARKO RAKČEVIĆ
VOJIN LAZAREVIĆ
DRAGAN KOPRIVICA
MILAN GAJOVIĆ
RADIVOJE RAŠOVIĆ
BLAGOJE GRAHOVAC
BRANKO BALETIĆ
DOBRILO DEDEIĆ
SVETOZAR MAROVIĆ
ZARIJA FRANOVIĆ
PETAR IVANOVIĆ
ŠORO VULANOVIĆ

DRAGIŠA PEŠIĆ
Premijer za kratak rok
Novi mandatar Vlade SRJ je Dragiša Pešić. Za to mjesto predložila
ga je 15. jula njegova Socijalistička narodna partija Crne Gore,
najjača parlamentarna opoziciona stranka u Crnoj Gori. Sjutradan se,
kako se i očekivalo, sa tim saglasio i predsjednik SRJ Vojislav
Koštunica, čime je konačno stavljena tačka na dvadesetodnevno
nagažanja ko će sastavljati novu saveznu vladu.

SRJ je, dakle, po četvrti put uzastopno dobila premijera iz Crne Gore,
a trećeg po redu iz Socijalističke narodne partije u svega tri godine.
Poslije gotovo već zaboravljenog Radoja Kontića (u vrijeme
jedinstvenog DPS-a), potom esenpeovaca Momira Bulatovića i
Zorana Žižića, koji su svoje premijerske karijere završili neslavno, na
toj funkciji oprobaće se sada i Pešić.

Sastav Pešićevog kabineta uglavnom je poznat, pošto je o tome

postignut dogovor u Beogradu krajem prosle sedmice, nakon što su
SNP i Demokratska opozicija Srbije potpisali novi koalicioni
sporazum. Crnogorskoj koaliciji "Za Jugoslaviju", koju čine
Socijalistička narodna partija, Narodna stranka i Srpska narodna
stranka, pripada polovina mandata: osim premijerskog mjesta, i četiri
ministarska. Tri crnogorske stranke dobiće ministarstva pravde,
privrede, odbrane i resor saobraćaja i veza. Dvojica ministara bice iz
SNP-a, a po jedan iz Narodne stranke i Srpske narodne stranke.
DOS će takode dobiti četiri ministarstva i mjesto potpredsjednika
Vlade.

Prema raspoloživim informacijama nekih većih trvenja oko resora nije

bilo, pošto je riječ o privremenoj vladi koja prvenstveno treba da
omogući pripreme za budući ustav SRJ i nastavi politiku integracije
zemlje u međunarodne ekonomske institucije. Nova vlada takođe
treba da obezbijedi adekvatne političke i demokratske uslove kako bi
se najdalje za desetak mjeseci održali novi savezni izbori. Koaliciji
"Za Jugoslaviju", prema izjavama njenih čelnika, bilo je bitno da se u
saveznom kabinetu obezbijedi paritetna osnova i da ne mogu biti
preglasani prilikom donošenja odluka kao što se dešavalo za vrijeme
vlade Zorana Žižića.

Budući premijer, dosadašnji savezni ministar finansija u Vladi Zorana

Žižića, u prvoj izjavi za javnost rekao je da njegov kabinet "ne može
biti ograničenog mandata, jer predstavlja puni izraz volje i saglasnosti
političkih činilaca na saveznom nivou". To će biti vlada sa punim
ustavnim kapacitetom i ovlašćenjima, najavio je Pešić.

Novi mandatar Savezne vlade obznanio je i jednu novinu: koalicionim

sporazumom sa Demokratskom opozicijom Srbije predvidjena je
mogućnost veta od strane premijera "na odluke koje ne odgovaraju
Crnoj Gori". To pravo ima i potpredsjednik Vlade koji će biti iz
Demokratske opozicije Srbije, rekao je Pešić, izrazivši nadu da se to
pravo neće koristiti.
Istog dana predsjednik SNP-a Predrag Bulatović, u intervjuu
podgoričkim "Vijestima", iznio je nešto drugačije videnje Vlade:
"Insistiraću da ova vlada bude privremena. Mandat i prioritet je da se
pod njenim okriljem zaokruži novo videnje odnosa u budućoj
federaciji Crne Gore i Srbije. Rok za to je polovina ili kraj avgusta,
kako bi se nakon toga našlo rješenje za katastrofalnu državnu krizu i
agoniju SRJ koja da se teško može duže trpjeti".

Ko je novi predsjednik Savezne vlade? Dragiša Pešić roden je 1954.

godine u Danilovgradu. Završio je Ekonomski fakultet u Sarajevu. Do
prije dvije godine radio je u privredi na finansijskim poslovima i u dva
navrata bio predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine
Podgorica. Bio je poslanik u Saveznoj skupštini, predsjednik Odbora
za budžet Vijeća gradjana, a 1998. godine izabran je za saveznog
ministra finansija. Tu funkciju obavljao je i u Saveznoj vladi premijera
Zorana Žižića od novembra prošle godine. Prilikom rascjepa
Socijalističke narodne partije, čiji je predsjednik bio Momir Bulatović,
priklonio se struji Predraga Bulatovića.

Pešića je za mandatara predlozila njegova partija na samom isteku

roka za to. Sve do posljednjeg trenutka, prema mnogim medijima,
kao glavni favorit za mandatara slovio je Predrag Bulatović,
predsjednik SNP-a. Tvrdilo se da bi ga u toj ulozi rado vidio i
jugoslovenski predsjednik Koštunica. Ali, Bulatović je odbio tu počast.
Ni Koštunica nije uspio da ga privoli da preseli u Beograd.

Zašto se lider SNP-a nije odlučio da zasjedne na premijersku fotelju?

To je pitanje mučilo i muči mnoge ovdašnje pobornike zajedničke
države. Izgleda da je Bulatoviću, iskusnom političaru, za odluku da ne
nastavlja političku karijeru u Beogradu dovoljna opomena bili su udesi
Radoja Kontića, Momira Bulatovića i Zorana Žižića, poznatih po tome
što se kao jugoslovenski premijeri nisu mnogo miješali u svoj posao.
Osim toga, svima se desilo - kada su prestali biti savezni premijeri -
da im je politička karijera strmoglavo pošla nizbrdo.

Uz to, Bulatović i sam priznaje da je SRJ zapala u agoniju i

vjerovatno sam lider SNP-a vaga političke opcije. Činjenica je da ni
SNP više ne govori o Jugoslaviji bez alternative, (sto je bio slogan
Momira Bulatovića) već i sam Predrag Bulatović ističe da se
federacija mora redefinisati. Do tada lider SNP ne želi sebe izlagati
kompromitaciji.

Konačno, Bulatoviću su još svježa sjećanja na prijekore iz Beograda

kojima je njegova stranka bila izložena zbog "Haškog zakona". Zato,
što je sigurno sigurno: bolje ostati u Crnoj Gori, odnosno na čelu
SNP-a. A i u stranci je, izgleda, opet narušena monolitnost koju
najbolje Bulatović može da sačuva.

U Saveznoj vladi učestvovaće i oba SNP-ova politička saveznika iz

Crne Gore. To je za njih veliki dobitak, na čemu treba da budu
zahvalni koaliciji sa Bulatovićevim socijalistima. Zanimljivo je da je
Narodna stranka bojkotovala prošlogodišnje savezne izbore i ne
može se pohvaliti značajnijim političkim rejtingom. Međutim, primjetno
je da se u redovima narodnjaka sve jače rasplamsava ljubav prema
Jugoslaviji, koju su prije nekoliko godina nazvali straćarom, naročito
od kada im se ukazala šansa da se domognu jednog broja pozicija u
federalnoj administraciji.

Povodom rasprava o formiranju nove savezne vlade narodnjaci su

lansirali vijest da bi u toj vladi, koju odavno ne priznaje zvanična
Podgorica, mogla da participira i Demokratska partija socijalista Crne
Gore. Od toga ipak nema ništa. Predsjednik Izvršnog odbora DPS-a
Miodrag Vuković izjavio je da njegova stranka neće učestvovati u
formiranju savezne vlade niti je interesuju eventualni federalni izbori.

"DPS neće izaći ni na kakve savezne izbore, sada i inače, jer smatra
da je SRJ potrošena ideja i da rješenje nije zajednička država, već
savez međunarodno priznatih država Crne Gore i Srbije", kazao je
Vuković.

O tome se ovih dana odredio i crnogorski premijer Filip Vujanović.

Savezna država nije garancija kvalitetnih i stabilnih odnosa Srbije i
Crne Gore. Naprotiv, ona je bila i ostala izvor naših sukoba, što se i
pokazalo svih ovih godina, izjavio je Vujanović Televiziji Crne Gore.

Zbog toga politički analitičari iz Crne Gore procjenjuju da ni najnoviji

savezni premijer neće dugo trošiti svoj mandat. Uostalom, i čelnici
srpske vlasti više ne skrivaju svoje nezadovoljstvo saveznom vlašću,
videći je kao namet koji ne treba Srbiji. U Crnoj Gori su u toku
pripreme za referendum o njenom osamostaljivanju. O referendumu
se razmišlja i u Srbiji. Dragiša Pešić bi se zato, kao savezni premijer,
lako mogao naći među onima koji će uskoro zakucati eksere u
kovčeg Savezne Republike Jugoslavije. Ni novouvedeno pravo veta
za saveznog premijera tu mu teško može pomoći.

AIM, 28. jul 2001.

Amfilohije Radović
Jedanaesta zapovijest
“Kad hoćeš neki narod da ubiješ - ubij mu pamćenje”!

Sa tom svojom jedanaestom, bezbožničkom zapoviješću,

objavljenom posljednjeg dana 1990. godine, srpski mitropolit
Amfilohije započeo je svoje namjesničko službovanje u Crnoj Gori. I,
evo, uskoro će punih sedamnaest godina kako je odano poštuje,
sjedeći na tronu Svetog Petra Cetinjskog. Sve uz svestranu potporu
crnogorske vlasti.

Idilu između mitropolita Amfilohija, više političara nego duhovnika, i

crnogorske vladajuće garniture ništa nije moglo trajnije da poremeti u
tom dugom nizu godina. Vlast je skrušeno trpjela i praštala mu sve
zulume. A bilo ih je na pretek.

S njegovim blagoslovom Cetinjskim manastirom šetali su Arkanovi do

zuba naoružani “tigrovi”. Neumorno je hodio hercegovačkim i ostalim
ratištima da bodri crnogorske i srpske jedinice na krvoproliće.
Neometano je sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori.
Rehabilitovao je četnike, bio zapaženi aktivista u odredu za rušenje
Njegoševog mauzoleja... Drugovao sa Radovanom Karadžićem i
Biljanom Plavšić, a Karadžić se, prema tvrdnjama iz Haškog
tužilaštva, skrivao u njegovim manastirima.
U predasima tih i sličnih slobodnih aktivnosti Amfilohije nikad nije
zaboravljao da negira crnogorsku naciju i proglašava Crnu Goru
srpskom državom.

Jednom prilikom, u Književnim novinama, izjavio je: “U istoriji nikad

nije postojao crnogorski narod”. Nešto kasnije, u Politikinom svetu,
oglasio se novim otkrićem: “Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj
i Đilasovoj laboratoriji”.

U Crnu Goru je stigao nakon “antibirokratske revolucije”, kada su po

velikosrpskom projektu, uz detaljne instrukcije Slobodana
Miloševića i svestranu asistenciju novoustoličenog crnogorskog
rukovodstva, započeli intenzivno posrbljivanje Crne Gore i njena
tranzicija u treću srpsku pokrajinu. U tom nečasnom poslu Amfilohije
se dobro snašao na zadovoljstvo nalogodavaca iz Beograda.

Prije toga lijepo je drugovao sa komunistima. Njima može da zahvali i

za napredovanje u crkvenoj hijerarhiji. Jedan visoki srpski
komunistički funkcioner lično je intervenisao da se Amfilohije
zavladiči, pošto srpski crkveni velikodostojnici za to nijesu bili
raspoloženi. Amfilohije nikad nije uživao ugled među visokim
sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve. Ni danas. Čak ni među
onom koje je službovalo u Crnoj Gori. Njegov prethodnik, mitropolit
Danilo Dajković sedamdesetih godina poručio je Sinodu SPC: “Ili mi
mičite Amfilohija, ili ću od vas odvojiti crkvu u Crnoj Gori”!

Amfilohije je tada bio vikarni episkop na Cetinju. Zahvaljujući ko zna

kakvim zakulisnim igrama u crkvenim i političkim krugovima,
zamijenio je vladiku Danila Dajkovića. I to za njegovog života,
suprotno kanonu.

Amfilohije je dugo pripadao grupi srpskih sveštenika takozvanih

“justinovaca”. Pored Amfilohija, reprezenti su joj bili Atanasije Jeftić
i Irinej Bulović. Bili su pobornici koncepta jedinstvo crkve i države,
ali ne kroz teokratsku državu, već kroz državu prožetu duhovnošću.
Toj ideji Amfilohije je vjeran i danas.

Dugo se nadao da će naslijediti patrijarha Pavla, ali prema izvorima

bliskim Patrijaršiji u Beogradu, o tome može samo da sanja.
Pogotovo nakon osamostaljenja Crne Gore. Doživio je sudbinu
brojnih Crnogoraca koji su vjerno služili zvaničnom Beogradu: dok su
mu opošljavali najprljavije poslove bili su mu miljenici, a kad bi im
istekao rok trajanja beogradska vlast ih je odbacivala kao otpadnike.
Zbog toga se Amfilohije okreće Crnoj Gori - sada bi da postane
poglavar "Pravoslavne crkve u Crnoj Gori". Amfilohije je počeo da
pravi smišljene diplomatske korake u tom prvacu. Rekao je da je nam
je himna u redu i ustao kad je intonirana - sva Crna Gora se ozarila.

U procesu pripitomljavanja Amfilohije ima i podršku dijela crnogorske

vlasti. Posebno mu je u susret pohitao predsjednik države Filip
Vujanović.

Crkvu ne treba definisati ni nacionalno ni univerzalno u novom

crnogorskom ustavu, kategoričan je Vujanović. Isto to, u nedavnom
susretu sa njim, zahtijevao je i mitropolit Amfilohije .

Stav predsjednika svih građana Crne Gore i poglavara Srpske crkve

u Crnoj Gori vješto je smišljena namjera da se ustavno eliminiše
CPC. To otvara put za novo potiranje nacionalnog i državnog
identiteta Crnogoraca i Crne Gore.

Vujanovićeva i Amfilohijeva tvrdnja da ni u jednom evropskom ustavu

crkva nema nacionalni predznak nije tačna. Najbliži primjer je Ustav
Makedonije. Imenovanje svih crkava i vjerskih zajednica u ustavu
Crne Gore ne bi, dakle, bilo izuzetak.

Na sceni je završni čin prilagođavanja SPC novoj državnoj stvarnosti

Crne Gore. Amfilohije je nedavno natakario novu titulu - Arhiepiskop
cetinjski. SPC je sredinom devedesetih tražila da se u državi Crnoj
Gori Srpska pravoslavna crkva ozvaniči kao jedino legitimna. Gotovo
da je u tome i uspjela, zahvaljujući širokogrudoj crnogorskoj vlasti.

Predsjednik Crne Gore prije nekoliko dana reče da nikad Mitropoliju

crnogorsko-primorsku, kojoj je prikačio i epitet pravoslavna, nikad
nije doživljavao kao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori: “Mislim
da je ona pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, da se ona
tako kanonski i označavala, ali da se u jednom vremenu, koje je bilo
prilično dugo, stvarao utisak da je ona SPC u Crnoj Gori”.
Nedavna prošlost, a i sadašnjost, ipak, svjedoče da se ne radi o
utisku nego o po Crnu Goru poraznim činjenicama. Ta Vujanovićeva
“pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska” ne priznaje, kako
rekosmo, ni Crnogorce ni Crnu Goru kao njihovu državu. Ona
godinama prepravlja i razgrađuje crnogorske hramove navlačeći im
svetosavsko ruho. Pod svojom okupacijom skoro vijek drži oko šesto
manastira i crkava koji su oteti Crnogorskoj crkvi. Najveći dio njenih
sveštenika su Srbi došljaci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i
u krštenice crnogorske djece isključivo upisuju srpsku nacionalnost.
(Kad je za Amfilohija i Vujanovića nacionalna pripadnost tako nebitna,
zašto su onda Amfilohijeve propovijedi u znaku srpske vjere, zašto
loži srpski badnjak, slavi Srpsku novu godinu?) Ta Amfilohijeva
mitropolija propagira svetosavlje stavljajući ga iznad Hrista,
crnogorske svece prisvaja i prikazuje kao srpske... Uz to njegova
firma u Crnoj Gori radi na crno i djeluje kao država u državi.

Istovremeno, crnogorska vlast je svih proteklih godina ignorisala je

Crnogorsku crkvu, čiji sveštenici u sopstvenoj državi i dalje žive kao
građani drugog reda. Privatnici su čak obezbijedili prostorije gdje
boravi i obavlja vjerske obrede mitropolit Mihailo.

Dokle se u tome ide svjedoči i veliki ovogodišnji pravoslavni skup na

Cetinju, kojem je pokrovitelj bila crnogorska vlada. Na njemu nije bilo
mjesta jedino za mitropolita Crnogorske crkve Mihaila. Kako je
krenulo, uskoro mu neće biti mjesta ni u Crnoj Gori. Zato nije bez
osnova pitanje - priprema li to crnogorska vlast svog miljenika
Amfilohija za poglavara pravoslavne crkve u Crnoj Gori? Ako se to
desi, da li iko može da povjeruje u to da Amfilohije može izaći iz
matrice zbog koje je doveden u Crnu Goru? I da će, recimo, crkve
koje je oskrnavio ugrađujući u njih znake srpske prepoznatljivosti
vraćati u prvobitno stanje?

Amfilohije u Crnoj Gori može samo da osnuje neku crkvenu SAO.

Tako bi srpstvo imalo svoju filijalu u Crnoj Gori, Amfilohije svoj
zabran, a crnogorska vlast priču o tome da je majstor za komprimise.
Milina jedna.

Amfilohijeva biografija je poznata i nema tog pokrivanja crnogorskim

predznakom koje je može oprati. On bi obesmislio duh crnogorske
crkve koju su tradicionalno krasili vjerska tolerantnost i otvorenost
prema drugima. I drugih prema njoj.

Monitor, 2001.

MATIJA BEĆKOVIĆ

San mi je bio da radim za policiju

Moj nedostižni san bio je da radim za tajnu policiju, jer su to uvijek
radili elitni kadrovi!"

To je bio jedan od komentara srpskog književnika i akademika Matije

Bećkovića tokom našeg razgovora povodom informacije,
objavljene u nekoliko listova, da je svojevremeno bio saradnik srpske
Službe državne bezbjednosti. Sa akademikom Bećkovićem
razgovarali smo o tim optužbama u tri navrata. Bio je vrlo raspoložen
za priču, ali nije želio da za "Monitor" da pisanu izjavu. Džentlmenski
nam je prepustio da iz tih razgovora sami odaberemo ono što
smatramo da je interesantno za javnost.

Poznatom rovačko-beogradskom pjesniku poezija odavno dođe kao

sporedna zanimacija. Što javno, što evo neki tvrde, u potaji, on se
bavio raznoraznim biznisima. Savremenim rječnikom rečeno –
ogrezao u sivu ekonomiju. Tako se odavno zna za Matijine omiljene
izlete u džunglu dnevne politike i njegove haiku-poruke: "Srbi su
ostatak zaklanog naroda, Kosovo - najskuplja srpska reč, Jasenovac
- najveći srpski podzemni grad"...

Koliko hvaljen toliko i osporavan kao pjesnik, Bećković se

opet ovih dana našao u centru pažnje javnosti zbog svojih
neknjiževnih poslova. Nedavno je frankfurtska revija "Oko" citirala
bivšeg načelnika bezbjednosti u, takođe bivšem, Ratnom
vazduhoplovstvu SFRJ, i jednog od ključnih aktera čuvenih operacija
"Opera" i "Labrador", sada pukovnika u penziji, Slobodana
Rakočevića, da je "književnik Matija Bećković bio saradnik
Kontraobavještajne službe". Tu informaciju je početkom prošlog
mjeseca "Monitoru" poslao čitalac iz Londona Vesko
Popović. Ali, stigla je Rakočevićeva ispravka: "Bećković nikada nije
bio saradnik KOS-a, već civilne Službedržavne bezbjednosti".

Rakočević je detaljnije opisao tu Bećkovićevu do sada nepoznatu

ulogu: "Po riječima kolega iz DB-a Srbije, poznati književnik je kao
ljubavnik podmetan pojedinim viđenijim ženama i ti Bećkovićevi
ljubavni susreti su tajno snimani. Takvi snimljeni materijali su
korišćeni za kompromitaciju pojednih uglednih ličnosti. Poznat je
slučaj njegove duže veze sa uglednom ministarkom (i ženom
poznatog političara) S. V. I o ovome je pisao u
svojoj knjizi načelnik (bivši) DB-a Srbije Vojkan Lukić".

Rakočević precizira da je poznati pjesnik bio na "saradničkoj liniji" sa

DB-om Srbije od 1967. do maja 1992. godine. Interesantno, i
"Crnogorski književni list", u broju od 1. novembra prošle godine, u
tekstu Natalije Krivokapić, pominje Bećkovićevo "špijuniranje Udbi
žena koje su ga voljele". Koliko nam je poznato, prvi je o tome javno
zborio Novak Kilibarda u jednom intervjuu objavljenom prije pet
godina u njegovoj knjizi "Usmena književnost pred čitaocem": "... to
su oni pisci koji su uvijek davali javnu podršku demokratiji, a bili
špijuni tekuće vlasti, među tim potpisnicima bijaše i onaj pregenijalni
koji je kao verbalnu nacionalnu zastavu uspostavio svoju
eksklamaciju 'Kosovo je najskuplja srpska reč'. To je onaj estradlija i
ćeralija koji je maksimalno pomogao da pobjegnu Srbi iz
Krajine".

O kome se radi bez razmišljanja bi pogodio i svaki učesnik aktuelnih

kvizova Televizije IN. U razgovoru za "Monitor" Slobodan Rakočević
pojašnjava: "Vojna služba bezbjednosti počela je da prikuplja i
analizira Bećkovićeve izjave i govore tek od 1988. u okviru praćenja
Miloševićevih poslušnika, kojima je pripadao i on. KOS Bećkovića
nikada nije angažovao kao saradnika. Operativci KOS-a pravili su
grupni dosije u kojem sam lično pročitao ono što je već objavljeno:
'hvali se burnim ljubavnim noćima sa damama iz javnog političkog
života', 'da je svoje delo radio tuđim stihovima, špijuniranjem za Udbu
žena koje su ga volele', ali i još niz pojedinosti o kojima je neumjesno
da govorim. No, naravno, ja ne tvrdim da je to Bećković i radio."

"Šta sve ljudima neće pasti na pamet. Otkud sve to zna moj
Kolašinac Rakočević? Da mi, možda, nije bio pretpostavljeni", pita se
na to Bećković.

Čudi me, kaže dalje Bećković, da je ta ugledna služba ljudima

poturala žene. To je ljaga za SDB. Čudno je, takođe, što oni koji
proturaju takve vijesti ne kažu: daj da čujemo te žene, nego oni
govore u ime njih? I pošto je ovo jedina zemlja u kojoj još nisu
otkriveni doušnici - daj da ih otkrijemo, da ih svi znaju, predlaže
Bećković.

"Da je", nastavlja Bećković, "pukovnik čitao Lukićevu knjigu, ne bi

tako citirao. Neko mu je to, izgleda. pričao. A možda on zna više i od
Lukića? Nije to neka obična služba, to je KOS! Oni su nad svim
toržestvovali. Lukić je govorio istinu. On je napisao i dramu na tu
temu, koja je pet puta emitovana na beogradskoj televiziji. A
Rakočević piše post festum - pošto je otišao u penziju. On je uveo i
jednu novinu na tu temu. I on i Krivokapićka u CKL-u".
- Kakvu novinu?

"Od žrtava policije pravi policajce. Pravili su to od mene. Ja nisam

tražio u tom smislu nikakvu satisfakciju. On je sve izvrnuo na glavu.
Cela ta bagra policijska i cela ta mafija sada bi htela da to nije ona
nego neko drugi. A ko bi bio taj drugi nego ja ili neki pesnik. To je
metastaza bolesti takvih umova.

I sad je on našao da to otkrije pošto to pre njega niko nije uradio! Kao
da sam ja bio pod zaštitom države i na silnim funkcijama. To je takva
sramota, izopačena i morbidna priča. Ali, pozdravljam istorijski
preokret da se u Crnoj Gori protiv špijuna nešto pokrene. E pa, sad,
što sam to ja, morao je neko biti".

- Uvijek neko mora biti prvi.

"Jeste. Jeste. A, ko god mene zna, zna sigurno čime sam se bavio i u
kakvoj sam milosti bio." Začudo, niko se još od tih poznanika javno-
tajne Bećković eve poetike nije javio da odbrani srpskog Homera od
prozivki za službovanje.

Preskupa riječ

Klatno Bećkovićeve retorike dugo se njihalo iznad grobova i jama.

"Grob je naša najduža i najupornija vera." Njegove poruke bez
ostatka su se uklapale u ekstremno-nacionalističku manipulaciju
usmjeravanu sa srpskog političkog vrha. Računajući, naravno, i
Slobodana Miloševića. Kasnih osamdesetih, dio srpske
intelektualne elite instrumentalizovao je kosovsku traumu i Miloševiću
ponudio skicu velikosrpskog projekta koji je doveo do neslućene
tragedije u bivšoj Jugoslaviji. Matija Bećković je bio jedan od
najznačajnijih predstavnika te elite.

On početkom 1989. najavljuje novi srpski politički smjer, koji će se

temeljiti na pravu jačeg: "Kosovo je Srbija i ta činjenica ne zavisi ni od
albanskog nataliteta ni od srpskog mortaliteta. Tamo je toliko srpske
krvi i srpskih svetinja, da će ono biti srpsko i kad tamo ne ostane
nijedan Srbin."
Iz tog doba potiče i njegova čuvena rečenica da je Kosovo najskuplja
srpska riječ. U septembru 1999. godine, Branka Arsić komentarisala
je za Radio Dojče vele:

"Pre deset godina gospodin Matija Bećković izjavio je da je Kosovo

najskuplja srpska reč. Objavljujući tako jedan program, jedan ubilački
I samoubilački program, u skladu s kojim će svi 'pravi' Srbi dati ono
što je najskuplje - život, za ono najvrednije - Kosovo. Već tada je bilo
jasno kakva se degeneracija mozga odvija na prostorima Srbije."

***

I dok se utvrdi kakvim se sve poslovima pjesnik genije

stvarno bavio, oni koji dugo pamte sigurno nijesu zaboravili da se,
mimo opjevavanja ovaca iz Rovaca, bavio koječime. Pošto
ga je Crna Gora nagradila za književno stvaralaštvo svojim
najprestižnijim nagradama - Njegoševom i nagradom "Stefan
Mitrov Ljubiša" - podsjetimo na dio iz bogatog repertora
Bećkovićeve "zahvalnosti" Crnoj Gori i Crnogorcima.
Iako, po sopstvenom priznanju, zna više crnogorskih riječi
nego ljudi iz Crne Gore, to mu nimalo nije smetalo da
Crnogorce ruži na pasja preskakala. "Moguće je da se
pronađe lek od raka, a da se ne sazna šta su Crnogorci",
jedna je od Matijinih dosjetki. A ima ih još dosta : "Biti
Crnogorac, a ne znati šta si, posle Njegoša lagati i trgovati
svojim imenom, za inat se turčiti i za inat se crnogorčiti, to
je izum našeg vremena."

Na skupu Crnogoraca iz Srbije, održanom početkom

2001. godine u beogradskom Domu sindikata, Bećković je
lamentirao: "Lako je danas biti Srbin u Stambolu, ali je teško
u Cetinju." "Izgleda da se od cele komunističke utopije
ostvarila samo ideja o crnogorskoj naciji." "Crnogorci su
jedini Srbi koji su se setili da nisu Srbi."

Terazijski Crnogorci gutali su svaku njegovu riječ i frenetično mu

aplaudirali. Najpoznatiji poricatelj crnogorske nacije opet će, drugom
Matija Bećković:

"Pozdravljam istorijski preokret da se u Crnoj Gori protiv

špijuna nešto pokrene. E pa, sad, što sam to ja, morao je neko biti"
Dežurna straža prilikom: "Rasprave o crnogorskoj naciji više nisu
za moj uzrast, jer to i nisu rasprave nego sprdnja s
velikim i svetim stvarima, s kojima se ne sprda nijedna zemlja i
nijedna nacija." Znao je na tu temu da lansira i opasne aluzije. Prije
nekoliko godina, na jednom svesrpskom skupu u Ostrogu,
Bećković se pitao: "Srpski narod je jedini narod koji se latinčio,
turčio, crnogorčio... Da li će crnogorčenje završiti istragom
posrbica, ili srbeži, kako nas zovu i kako nam prete ideolozi
genocida."

S podjednakom upornošću, uz nesebičnu pomoć istomišljenika,

domišljao se kako da razgradi Njegošev mauzolej. Prije nepune dvije
godine, na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, organizovan je čak i
simpozijum o karađorđevićevskoj kapeli, za koju Bećković i njegove
pristalice neupućene uvjeravaju da je bila prvobitna kapelica u kojoj je
sahranjen Njegoš. Neizbježni Bećković prisutne je dirnuo u svesrpske
damare: "Rušenjem grobne kapele nije srušena ona, nego je
srušen Lovćen, srušena je cela planina do temelja."
Jednom se veliki prijatelj Amfilohija Radovića ("Matija i
Prva srpska mantija u Crnoj Gori") upitao: "Ko je mogao i u
snu sniti da će Crna Gora, metohija Cetinjskog manastira, čije
su vladike bile i njeni gospodari, koji nisu krunisani nego
hirotonisani, dogurati do one Crne Gore i onih Crnogoraca
koji osnivaju crkvu bez crkava i manastira, a jedina patrijaršija
koja tu crkvu priznaje je tamošnja vlast i policija".

S posebnom pažnjom stražari nad Crnom Gorom da ne

obnovi svoju državnu samostalnost, "da se ne odvoji od
Srbije". Svojevremeno je zaprijetio da će u tom slučaju u Crnu
Goru "doći samo još jednom". Docnije je pojasnio: "Mnogi su
razumeli da će to biti kad umrem. Međutim, nisam mislio na
sebe, nego na onu koja me rodila i koja je sahranjena u
Kolašinu... Ne bih je tamo ostavio, i siguran sam da ne bih
bio jedini koji bi to učinio."

U istom stilu komentarisao je i budućnost odnosa na relaciji

Beograd - Podgorica: "Nemoguće je spojiti oktroisanu naciju
sa slobodom i demokratijom."
Bećković nije rođen u Crnoj Gori, u njoj je samo kratko
živio kao učenik, nije ni njen građanin. Ali, džaba, za nju je
prijenuo. Čak je prije nekoliko godina izabran i za predsjednika
savjeta jedne partije koja se prije ugasila nego je kročila
na crnogorsku političku scenu. Ali, Bećkovića to nije obeshrabrilo
da prema Crnoj Gori usmjerava propagandne bujice
koritom iskopanim u duhu njegove poeme "Ćeraćemo se još",
koju je prvi put recitovao u Budvi, na Trgu pjesnika. Toliko
je dozlogrdio sa tim svojim ćeranjem, da mu se otvorenim
pismom prije neku godinu usprotivio jedan takođe poznati
Srbin, ali iz Crne Gore - Novak Kilibarda:

"Javnost treba da zna da Vi s ćeranjem ne ostajete samo

na pjesničkoj estradi nego ste stali na čelo Savjeta jedne divlje
stranke, koja se bori protiv narodne sloge u Crnoj Gori. Protiv
sloge koja se piše i malim i velikim slovom. Mi počeli
smirivanje, a vi želite ćeranje! Vi dođete u Crnu Goru,
primite nagrade, na pjesničkoj estradi požnjete aplauze, a
ništa Vam ne smeta što je novac koji u obliku nagrade
primate iz prihoda građana svih vjera i nacija u Crnoj Gori".
Kilibarda potom prekorijeva sunarodnika: "Vi se,
akademiče, vratite u Beograd da blagujete u miru i okruženi
diplomama i priznanjima, a te nesrećnike koji Vas obožavaju
ostavljate da se ćeraju po Crnoj Gori s drugim partijama,
vjerama u nacijama."

U novembru 1999. Bećković, u koautorstvu sa duhovnom

braćom Ljubomirom Tadićem, Vladom Strugarom i
Brankom Popovićem, nudi program za prevazilaženje nesporazuma
Srbije i Crne Gore. O kakvom se štivu radi ilustruje
njihov mudri stav: "Osamljena Crna Gora postala bi toliko
opasno malena da bi je svaki preduzimljiviji tuđinski trgovac
mogao kupiti, a svaki ambiciozniji tuđinski general za
nekoliko dana porobiti."

Mnoge besane noći Bećković je potrošio smišljajući

kako da Crnogorce odvrati da svoj jezik konačno ne nazovu
crnogorskim. "Čuo sam da će crnogorska azbuka imati 33
slova... Ja razumem da crnogorski jezik mora imati više
slova nego srpski. To se samo po sebi podrazumeva, ali
mislim da bi imao više šansi na uspeh kada bi se sveo
samo na ta tri slova. Bio bi lakši za učenje i čitav svet bi
jedva dočekao tako ekonomičnu i jednostavnu azbuku."
Bećković sve vidi u nekom trojstvu: tri slova, tri prsta, tri srpske
države.

Monitor, 7. mart 2003.

ANDRIJA JOVIĆEVIĆ

Njihovi unutrašnji poslovi

Ne učini nikakav uspjeh, jer ćeš ga debelo platiti. Dojučerašnji
ministar crnogorske policije Andrija Jovićević ogriješio se o ovu
svetu crnogorsku zapovijest i - otišao pod led.

Jovićević je postao ministar crnogorske policije prošle godine, kao

nestranačka ličnost. čovjek koji je dio obrazovanja stekao u
inostranstvu, poliglota, bez mrlja u biografiji, na startu je najavio da će
njegova "firma" slijediti profesionalne norme: "Ministarstvo unutrašnjih
poslova Crne Gore je dio ovog društva i njegovih težnji, pa reforma,
kao način da se uspostavi visok nivo povjerenja u odnosima prema
građanima Crne Gore, u potpunosti korespondira sa našom
namjerom da u MUP-u, u skladu sa opštepoznatim standardima,
osnovni kriterijum vrednovanja i angažovanja bude profesionalizam i
depolitizovanost. MUP Crne Gore neće biti u funkciji nijedne političke
partije, već isključivo u funkciji bezbjednosti Crne Gore, bez obzira na
nacionalnu i vjersku pripadnost."

Time je zadobio simpatije i opozicije, što je, u Crnoj Gori, rijedak

slučaj. U prvo vrijeme, opozicija ga nije, bar javno, izlagala ozbiljnijim
kritikama, što nije pošlo za rukom nijednom drugom članu kabineta
Filipa Vujanovića. Ni mediji ga nijesu prozivali. Jovićević je, u stvari,
tokom svog ministrovanja od nepune dvije godine, štrčao u
Vujanovićevoj postavi, zbog profesionalnog obavljanja "unutrašnjih
poslova".

U domaćoj i međunarodnoj javnosti kotirao se kao čovjek "drugačije

ruke", odlučan da reformiše policijski aparat i raskrsti sa kriminalom i
u društvu i u policiji.

"Ono što je uradio ministar bilo je hrabro i tačno ono što je očekivao
Pakt stabilnosti i Radna grupa za borbu protiv trgovine ljudima, jer bi,
drugačije, sve bila samo farsa", pohvalila je Helga Konrad,
predsjedavajuća Radne grupe za borbu protiv trgovine ljudima,
Jovićevićev doprinos otkrivanju seks-trafiking afere.

Ražalovanog ministra sada brane opozicione partije, građani, mediji,

intelektualci... čudo neviđeno, ali objašnjivo. U državama gdje sve
funkcioniše po demokratskim standardima, nije toliko važno
ko je ministar. Pa ni ministar policije. U partijskim, kakva je Crna
Gora, gdje umjesto institucija vladaju pojedinci, a propusnica do
visokog ranga na ljestvici vlasti najčešće nije kompetentnost nego
odanost političkoj stranci, druga je stvar. Sada ispada da ministar
unutrašnjih poslova jedino ne valja Demokratskoj partiji socijalista,
koja ga je i lansirala u ministarsku fotelju.

"Jovićević je, kao nestranačka ličnost, postao ministar zahvaljujući

Milu Đukanoviću", otkriva tajnu dolaska anonimnog Jovićevića u
ministarsku fotelju novi portparol DPS-a. Ali, ne govori šta je
Jovićevićev grijeh.

Upućeni tvrde da ga je Đukanović dugo pripremao da zamijeni

Vukašina Maraša. Jovićević je uspio da se, za razliku od
Maraša, ne eksponira na silnim promotivnim skupovima DPS-a. Ipak,
nestranački i depolitizovani ministar nije odolio da svojevremeno
javno iskaže veliku dozu simpatija prema lideru vladajuće partije.
Prilikom vježbe policijskih jedinica na Radovču, Jovićević je poželio
da "Đukanović još dugo, dugo bude predsjednik Crne Gore".

Nije mu se želja ispunila, a dogodio se i nesvakidašnji obrt:

Đukanović je, kao mandatar, žrtvovao Jovićevića. Nezvanično se
saznaje, a zvuči logično, da Đukanović nije produžio mandat
Jovićeviću zato što je prvi crnogorski policajac naredio hapšenje
zamjenika državog tužioca Zorana Piperovića, osumnjičenog za
učešće u seks-trafiking aferi, a da mu prethodno nije najavio taj
spektakularni potez.

Žene su često u istoriji bile povod za obračune među muškarcima.

Zbog njih se se gubila carstva, životi, funkcije... Došao je, eto,
red da i Crna Gora priloži nešto toj storiji. Zbog jedne nesrećne
djevojke i odluke ministra Jovićevića da raskrinka najnemoralniju
aferu koja je ikada potresala Crnu Goru, ozbiljno je narušena
višegodišnja idila u državnom i partijskom vrhu Crne Gore. Indirektno
je, zbog ministra Jovićevića, ta afera odgodila i formiranje nove vlade,
zaprijetila da pokida koalicione veze između depeesovaca i
socijaldemokrata, dovela u pitanje ministarski mandat Jovićevićevog
nasljednika, moguće je da će biti još padova sa visokih položaja...

Jovićević u radnu biografiju može uknjižiti dobar učinak. Njemu

pripada djelimična zasluga što su, u vrijeme njegovog mandata, prvi
put nakon Drugog svjetskog rata, javnosti postali dostupni dosijei
crnogorskih građana, koje je od 1945. godine do uvođenja
višestranačja vodila Služba bezbjednosti. To pitanje je i ranije
potezano, ali nijedan ministar policije nije imao volje i smjelosti da
pripomogne da se otvore decenijama skrivane policijske tajne.

Kada se prošle godine, na Badnji dan, prava nacionalistička histerija

obrušila na pristalice Crnogorske pravoslavne crkve koji su
namjeravali da nalože badnjak na glavnom trgu u Beranama, ministar
Jovićević je reagovao u ime države Crne Gore.

"Sa sigurnošću se može izvesti zaključak da se radi o organizovanom

skupu pojedinaca i građana u organizaciji lokalne vlasti i koalicije
'Zajedno za Jugoslaviju' , a uz podršku i neposredno učešće
predstavnika Srpske pravoslavne crkve", izjavio je Jovićević našem
listu.

Može li biti da je Jovićević zaradio pet ličnih i zbog toga što je previše
forsirao crnogorsku državnost, a da je hapšenje Piperovića bio samo
pogodan razlog Đukanoviću da ga eliminiše? Jovićević je ljetos,
usred Cetinja, izvršio smotru nove klase policijaca, koji su se zaklinjali
pod starim crnogorskim barjakom. Podsjetimo: nikad niko iz
crnogorske vlasti nije oficijelno koristio to slavno znamenje, od
propasti crnogorske države 1918. godine. Procrnogorske snage tada
je ozarila nada da bi možda i moglo biti nešto od samostalne Crne
Gore.

Jovićević je aktivno radio na tome da na granicama Crne Gore

jugoslovensku vojsku zamijene crnogorski policajci. "Nakon
povlačenja Vojske Jugoslavije sa granice, obezbjeđenje granice Crne
Gore vršiće posebne jedinice MUP-a Crne Gore, a ne Savezni MUP.
U MUP-u Crne Gore se radi projekat preuzimanja granice i mi ćemo
biti u potpunosti spremni za izvršenje tog zadatka", najavljivao je
prošle jeseni ministar Jovićević. Njegove, vjerovatno iskrene
namjere, raspršili su, kao veliku iluziju, Beogradski sporazum i
Ustavna povelja, u čijem je projektovanju predano učestvovao upravo
novi mandatar crnogorske vlade Milo Đukanović, koji se odrekao
daljih usluga ministra Jovićevića.

I dok je ministar Jovićević slagao, makar simbolične, kamenčiće za

mozaik suverene Crne Gore, Đukanović i vrh DPS-a mnogo aktivnije
radili su na stvaranju nove crnogorsko-srpske države. Ispada na kraju
da ministar koji, po službenoj dužnosti, "mora sve da zna" - nije
bio informisan šta smjera državni vrh. I sa njim i sa državom.

Monitor, 20. decembar 2002.

STANKO KOSTIĆ

Lovac na grešnike
U crnogorsko novinarsko sazvježđe nedavno se vinulo
novo ime. Iz potpune anonimnosti i iznenada. I to, ni manje ni više
nego - kolumnom.

O autoru kolumni, Stanku Kostiću, nema biografskih podataka.

Enciklopedije i leksikoni imaju svoj sporovozni ritam izlaženja, pa još
nijesu stigli da zabilježe novajliju koji se munjevito afirmisao.
Po starom crnogorskom običaju, odmah nakon njegove pojave
počelo je zapitkivanje - okle je đetić, čiji je to mali...

Sudeći po njegovom ruralno-urbanom vokabularu mogao bi biti od

Kostića iz Brskuta ili Unča. Istina, Kostića danas
tamo nema, ali, kako je radoznalima ispričala babine babe baba,
kolumnista bližnjika nekome otuda. Iz njegovih tekstova vidi se da je
slobodan, vrlo Slobodan Crnogorac. A to može da odnjeguje samo
naše selo. No, djela su bitnija od suvoparnih podataka o žitiju
rečenog. A ona su impresivna. Nešto novo, apsolutno novo, toliko
inventivno da ni Frederik Ešton - iliti naš Mitar Milošević, autor
popularnih krimiromana koje su generacije gutale ko alvu - toliko
mašte ne bi mogao podariti svom Kralju ponoći.

Novorođeni kolumnista Kostić prevashodno se bavi unutrašnjom

politikom: iz sedmice u sedmicu (rijetke su pauze) kritički je analizirao
političke programe SNP-a i drugih stranaka takozvanog srpskog
bloka. Ipak, posebno se specijalizovao za detektovanje nacionalista.
Tada su mu tekstovi nabijeni stvaralačkom strašću. Polovinom
novembra prošle godine u nacionalističkim vodama ulovio je
britanskog ambasadora Čarlsa Kroforda. I to, nevaljalca jednog, kao
srpskog nacionalistu: "Jedan od faktičkih lidera srpskih
nacionalističkih stranaka u Crnoj Gori ambassador Velike Britanije u
SRJ...", "Kroford misli da šanse još postoje da se u Crnoj Gori vrati
velikosrpska nacionalistička ideologija"...

Sveprisutni i pravični Kostić stigao je prije nekoliko dana da se

pozabavi i zlom domaćim - crnogorskim nacionalizmom.
Uživljujući se u ulogu sportskog komentatora-sociologa analizirao je
nedavnu utakmicu između beogradskih i podgoričkih košarkaša "sa
aspekta crnogorskog nacionalizma koji se ovdje iskazao u ogoljenom
vidu".

Etiketirajući samog sebe kao laika ipak je tekst uradio tako znalački
da mu je priznanje odao "raskrinkani crnogorski nacionalista" Danilo
Mitrović, kako je sam sebe prozvao, inače poznatiji kao director
Košarkaškog kluba "Budućnost". Ovako: "Ne treba ambicioznog
junošu Stanka nekim nezgrapnim odgovorom obeshrabriti na samom
početku njegove, vjerovatno blistave, novinarske karijere, koju
započinje ovako kuražnim, bespoštednim i stručno utemeljenim
napadom na neke loše pojave u našem društvu, pa još kad napad
počinje najdelikatnijim povodom i to od samog vrha", udjeljuje mu
komplimente Mitrović.

I hrabri ga da istraje: "Sad kad je otputio, očekujem da nastavi još

jačim tempom sa svježim, uporednim analizama sporta i
nacionalizma koje, do sada nije imao gdje da objavi, pa je ovo povod
i za kompliment 'Publici'".

Svestrano obrazovani i obaviješteni kolumnista Kostić (citira Tokvila,

Roberta Forsta, Džordža Vašingtona, Vuksana Simonovića,
poziva se na boginju istine Alteju) isprobao je na nesrećnom Krofordu
i svoje antropološko-psihološke naučne metode. Kako njegov izgled
odiše misaonošću i produhovljenošću, to je svaki dodir i susret sa
njim nešto što pametnog čovjeka uzvisi i prosvijetli, učini ga
intelektualno pronicljivim i duhovno bogatijim", zaključio je Kostić u
istoj kolumni o diplomati Krofordu.

Uzgred, kad je već riječ o fizičkom izgledu, za Kostića se tvrdi da je

visok ka vladika Rade, naočit i nosi brkove, čija sjenka često padne
na njegovu kolumnu,što, kao što se vidi iz njegovog novinarskog
opusa, nema nikakve veze sa neprevaziđenim brkajlijom hazjajinom
Staljinom.

Pod Kostićevim reflektorima našao se jedan broj grešnih crnogorskih

intelektualaca. To su ti oni "koji javno analiziraju političku stvarnost u
Crnoj Gori, a za koje bi se moglo reći da politiku u Crnoj Gori vide
samo kao pozornicu u kojoj dominiraju lični lukrativni interesi i u kojoj
je lični materijalni status političara jedini kriterijum bavljenja ovim
poslom".

Čega, daleko bilo, nema u Crnoj Gori, osim u glavama dolje

navedenih. "Svođenje politike u Crnoj Gori na opštu grabež, pljačku i
otimačinu prvi je započeo 'Dan', a štafetu su preuzeli enciklopedista
Nebojša Medojević i maliciozni Miodrag Perović. Za 'Dan' je
politika opšti lopovluk zato što današnja Crna Gora nije etnički
srpska, a za M.Perovića je lopovluk zato što nije etnički crnogorska.
Za Medojevića je lopovluk zato što nije demagoško-populistička",
ispravno konstatuje drug Kostić.

Dvojac Perović - Medojević je, po Kostiću, bezdušan kada se radi o

crnogorskoj vlasti. Zašto, duboko udahnite i pročitajte sljedeće
jednorečenično maestralno objašnjenje: "Kada vlast pokušava izbjeći
opasnu polarizaciju u Crnoj Gori, zbog koje Crna Gora ne može biti
stabilna demokratska država, i kada u tom pravcu čini kompromis koji
vodi tome da odluka o državnom statusu Crne Gore bude prihvaćena
od svih, odmah Perović i Medojević to ocijene kao slabost vlasti zbog
sumnjivih biografija koje sadrže podatke o kriminalu i korupciji,pa su
zbog toga prinuđeni na ustupke, kada vlast prihvati kompromis sa
EU, jer smatra da će EU dobiti saveznika u demokratskom
razrješenju državnog pitanja, ova dvojica odmah presude da je
Evropa nečim ucijenila naše političare i da oni zbog ucjena moraju da
slušaju."

Kostić, dakle, drži poziciju centra. Ne bilo primijenjeno: kao da je

nezavisni novinar DPS-a. Po mišljenju nekih čitalaca, koji su
intelektualno sposobni da dešifruju ovu poruku, u njoj se kao podtekst
nazire kloparanje putničkih vozova, pa su kolumnistu Kostića povezali
sa jednim drugom, bivšim partijskim sekretarom u Željezničko-
transportnoj organizaciji Titograd. Ali, to je po gabaritu veća
besmislica od novinarske gromade Stanka Kostića. Iz jednog prostog
razloga. Bez uvrede, takvog novinarskog odličnika majka ne rađa ni
na vrhunskom žurnalističkom fakultetu, a ne u jednom željezničkom
socijalističkom preduzeću. Definitivno.

Nepravedno Kostića sumnjiče i da je elitini kumrovački đak. Istina, on

koristi u svojim kolumnama marksistički diskurs, ali za to treba imati
razumijevanja.Na ovim prostorima teško se osloboditi komunističkog
nasljeđa. Posebno kad, kako to Kostić precizno primjećuje, živimo sa
"pojedinim neomarksističkim teoretičarima crnogorskog državnog
pitanja,koji često nastupaju u javnosti".

A tek kako Kostić prorađuje svjetski poredak stvari. "Za crnogorske

neomarksističke teoretičare Evropa i SAD postoje kao dvije potpuno
nezavisne cjeline, između kojih nema dodirnih tačaka. U tim
okolnostima Crna Gora treba da se izjasni za Evropu, jer su SAD
hegemonistička, imperijalistička, kolonijalistička i militaristička sila",
veze ratujući u jednoj kolumni sa domaćim "antiamerikanizmom na
srpski način". I, očigledno dobro nasjekiran, predlaže: "Ne treba trošiti
riječi u uvjeravanju srpskih nacionalista i crnogorskih neomarksista o
demokratskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti SAD".

Tako Stanko Kostić, dečko koji obećava, a bogami i dečko kojem

obećavaju i ispunjavaju obećanja, ide sa svojim kolumnama u susret
novim zvjezdanim uspjesima.
Zaslužio je: svojski je branio vlast i državu. Samo kad bi na kraju -
kao u onom filmu o Valteru koji brani Sarajevo saznali - ko je taj
Stanko Kostić?

Da čovjeka prepoznamo i nagradimo, da ne živi vječno u sjenci

lovćenskih kolumni.

Monitor, 28. februar 2003.

DR DRAGAN HAJDUKOVIĆ

Rovarenje iznutra
Iz lošeg društva prišao je – manje gorem.

"U Crnoj Gori ne postoji nijedna zdrava politička snaga. Od ovakve

vlasti jedino je gora opozicija", tvrdio je, ne tako davno, doktor
fizičkih nauka Dragan Hajduković.

Ciljao je na vlast u kojoj je Milo Đukanović bio predsjednik države, a

Filip Vujanović premijer. Njih dvojica su u međuvremenu promijenili
uloge, a Hajduković - podesio mišljenje. Nije mu prvi put. Prije
nekoliko dana Hajduković je prihvatio ponudu crnogorskog
predsjednika Filipa Vujanovića da mu bude savjetnik za ekologiju.

Jednom se zaricao: "Ne volim ni politiku, ni političare." Onda je

odlučio da napusti profesiju i zapliva vodama politike, uz objašnjenje:
"Za mene ovo nije politika nego samoodbrana."

Sam protiv svih - i vlasti i opozicije - kao samostalni kandidat pokušao

je četiri puta da se domogne fotelje predsjednika crnogorske države.
Posljednji put ga je, kako je rekao, motivisala želja da "građanima
saopšti kakav su moralni i materijalni pad doživjeli za posljednjih 12
godina".

To se dešavalo pod istom vlašću koju sada treba da savjetuje. Uoči

posljednjih predsjedničkih izbora sebe je za predsjednika države
preporučivao racionalnim savjetom: "Pobjeda čovjeka vladajuće
koalicije vodila bi u jednoumlje, nekontrolisanu i apsolutnu vlast, a
isto tako ne bi bilo dobro da naspram Vlade imamo neprijateljski
nastrojenog predsjednika, koji dolazi iz redova opozicije."

Preporuka nije privukla dovoljno birača. Većina je još jednom glasala

za čovjeka iz vladajuće koalicije. Crna Gora je nastavila putem
apsolutne vlasti, a Hajduković se - pridružio. Drevno je pravilo: kad
protivnika ne možeš pobijediti, uđi u njegove redove pa rovari.

Hajduković je tvorac projekta Crna Gora - ekološka država. A onda

mu ga je vlast prisvojila i upropastila. Početkom devedesetih, kao
professor na Univerzitetu Crne Gore, uvjeravao je da bi Crna Gora
kao prva ekološka država na ovoj planeti bila najefikasniji model za
privlačenje stranog kapitala i stručnjaka.

"Kakvo bi interesovanje za nas bilo kada bismo se umjesto mitinzima

mržnje, prijetnji oružjem, nacionalizmom, vjerskim netrpeljivostima,
svijetu predstavili istinski demokratskim stremljenjima, poštovanjem
ljudskih prava i jednim planetarnim projektom ekološke države",
pokušavao je dr Hajduković da iz glava vlastodržaca i narodnih masa
izbije ratoborni duh.

Vlast naslućuje da se radi o primamljivoj ideji, ali sa njom postupa

na domaći način. Istoga dana proglašava Crnu Goru za ekološku
državu i upućuje ratne jedinice na Dubrovnik. Hajdukoviću je
preostalo da se pravda pred svijetom da je crnogorska vlast od
njegovog projekta napravila - ružnu karikaturu. "Kada me u Evropi
pitaju da li Vas podržava vlast, ja im kažem ne. Opozicija? Ni ona. A
na pitanje - da li Vas podržavaju ekološki pokreti, morao sam reći da
su upravo oni najveći protivnici projekta."

Hajduković odavno tvrdi da bi za pet godina od Crne Gore

stvorio Švajcarsku, u kojoj je godinama živio i radio. Od nje bi, samo
da ga puste da radi svoj posao, napravio evropsko ekonomsko čudo.
"Moj projekat ekološke države znači minimum 50 hiljada radnih
mjesta, minimum 2,5 milijarde eura donacija i investicija, ekoturistički
raj na Skadarskom jezeru, proizvodnju zdrave hrane, nove
tehnologije", dio je posljednjeg njegovog predizbornog programa.

Tokom kampanje opozicija ga je optuživala da nije nezavisni

kandidat.

Liberali su tvrdili da je kandidat policije, a SNP da je statista i satelit

DPS-a. Hajduković je, odgovarajućina kritike, poručio rukovodstvu
Liberalnog saveza: "Mogu vam oprostiti sve mane i greške, ali ne i
malodušno napuštanje borbe za samostalnost Crne Gore i paktiranje
sa koalicijom Zajedno za Srbiju."

Opozicija, koja se upravo ovih dana i zvanično udružuje, još nije

reagovala na najnoviji Hajdukovićev aranžman. Hajduković je
oduševljen: "Vujanović je napravio sjajan potez. Prihvatio sam to
mjesto zato što sam u potpunosti siguran da je Vujanović ozbiljno,
svim srcem i razumom za taj projekat. Tu šansu nijesam htio da
propustim, bez obzira na političke razlike koje smo
imali dok smo bili konkurenti u predsjedničkoj trci."

Hajduković očigledno nije zlopamtilo. Prihvata da bude savjetnik

čovjeku koji mu je tri puta bio rival na predsjedničkim izborima i
pridružuje se vlasti koja mu je, kako i sam priznaje, još na startu,
uništila najznačajniji razvojni projekat. Uz to, prije pet godina proročki
je opominjao: "Ako Crna Gora od danas za šest mjeseci ne postane
samostalna, nikad neće."

Pa, o čemu će onda da se savjetuje sa predsjednikom Vujanovićem, i

kako da ispuni svoje optimističko obećanje dato ovih dana: "Vjerujem
da će Crna Gora već poslije prve godine biti prijatno iznenađena
rezultatima."

Da će Hajduković imati pune ruke posla, ukoliko mu to vlast dozvoli,

ne treba sumnjati. Jedan veliki posao otvoren je već dan nakon
njegovog imenovanja. Smeće koje se iz crnogorske turističke
metropole (Budve) tajno odvozi u crnogorsku prijestonicu (Cetinje), u
kojoj inače I Hajduković živi, prijeti da se pretvori ne samo u ozbiljan
ekološki incident, nego i u politički sukob opozicije koja upravlja tim
gradovima i republičke vlasti. Odlaganje smeća je problem koji zadaje
glavobolju lokalnim vlastima u bezmalo cijeloj Crnoj Gori. Republička
se na njega i ne osvrće, iako joj se pred očima Crna Gora sve brže
pretvara u deponiju. Hajduković, evo, ima priliku da posavjetuje
državni vrh da predahne od visoke politike i okrene se svakodnevnim
nedaćama. Smeće nije baš prigodan povod za takav zaokret, ali od
nečega se mora početi. Hajduković još ćuti.

Šuti i predsjednik Vujanović. A iz nekoliko primorskih gradova, koje

ubrzano zatrpava smeće, vape da im u pomoć priskoči vlast
iz Podgorice. Da li će se kroz godinu dana Hajduković žaliti
kao onaj rezignirani otac: "Prije braka imao sam šest teorija
o vaspitanju djece. Sada imam šestoro djece i nijednu teoriju."

Monitor, 25. jul 2003.

MIODRAG JOKIĆ
Admiralov posljednji torpedo
“Časni sude, kriv sam!"

Ove riječi, koje je 27. avgusta izgovorio pred haškim sudijama,

penzionisanom admiralu Miodragu Jokiću značile su pojas za
spasavanje od više kazne, a za državu u ime koje je ratovao
početkom devedesetih biće možda razoran torpedo. U okviru
nagodbe sa tužilaštvom Haškog tribunala, bivši komandant Vojno-
pomorskog sektora priznao je krivicu za granatiranje Starog Grada u
Dubrovniku, 6. decembra 1991, kao kršenje zakona i običaja rata.
Izmijenjena optužnica, koju mu je pročitao sudija Alfons Ori, Jokića
tereti za ubistva, okrutno postupanje, napad na civile, neopravdano
uništavanje objekata, nezakonite napade na civile i uništavanje
kulturnih, istorijskih i vjerskih objekata.

Ovo je prvi put da pred Haškim tribunalom jedan visoki oficir bivše
JNA prizna krivicu, koju je pred tim istim sudom poricao prije dvije
godine.
"Ničega se ne stidim. Kao admiral, izvršavao sam svoje dužnosti
profesionalno i savjesno. Bila je to moja vojnička odgovornost.
Nadam se da će moja zemlja stati uza mene."

Njegova zemlja Srbija (Jokić je rođen u opštini Valjevo) zaista je stala

iza njega tako što mu je izdejstvovala privremeno puštanje na
slobodu iz Ševeningena. U međuvremenu, Jokić se nagodio sa
haškim sudijama da prizna krivicu i tako ublaži kaznu. Prema prvim
procjenama, slijedi mu desetogodišnji zatvor. Jokićevo priznanje
krivice ima jaku psihološku rezonancu i može biti interesantno za
nekoliko adresa. Međunarodnom tribunalu olakšaće suđenja oficirima
bivše JNA koji se nalaze na optužnici zajedno sa njim. I ne samo
njima. Hrvatskoj I BiH to može biti novi podstrek da poguraju proces
koji Međunarodni sud, takođe iz Haga, treba da vodi po njihovim
tužbama protiv SCG, zaogromnu ratnu odštetu. Crna Gora bi trebalo
da ga iskoristi za preciznije identifikovanje nalogodavaca koji su
njene rezerviste uputili u dubrovačku avanturu i tako joj nametnuli
tešku hipoteku... Jokićevo priznanje moglo bi pomoći da mnogi u
Crnoj Gori konačno otvore oči i shvate - u Dubrovniku u ono
vrijeme nijesu - "gorjele gume". Zločin je bio stvaran i organizovan
- admiral je to svojim priznanjem ovjerio.

Šira javnost posebno se zainteresovala da li će priznanje krivice

za bombardovanje Dubrovnika ovog visokog oficira bivše
JNA imati uticaja na tužbe Hrvatske i BiH protiv SRJ, odnosno Srbije
i Crne Gore? Suština spora između dvije bivše jugoslovenske
republike i SCG je u tome da li je bivša SRJ učinila genocid i da li je
odgovorna za naknadu ratne štete. Haški tribunal utvrđuje
individualnu odgovornost pojedinaca, a Međunarodni sud
pravde odgovornost država. Ono što se utvrdi u Haškom tribunalu
države učesnica spora mogu koristiti u tom sudskom procesu, ali
to ne obavezuje Međunarodni sud pravde.

"SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora, tužene su za genocid

i štetu za genocid, pa Jokićevo priznanje krivice sa tužbom Hrvatske
nema nikakve veze, osim možda u nekom širem kontekstu", objasnio
nam je jedan od hrvatskih eksperata za međunarodno pravo,
insistirajući da ostane anoniman.
Tako smatra i Tibor Varadi, šef ekspertskog tima pravnika koji
zastupaju Srbiju i Crnu Goru pred Međunarodnim sudom pravde.

"Priznanje krivice admirala Jokića nema nikakav uticaj na spor

između Hrvatske i SCG pred Međunarodnim sudom pravde",
kategoričan je on, u razgovoru za Monitor.

Međunarodni sud pravde može da sudi samo ako obje strane

prihvate njegovu nadležnost. To ovdje nije slučaj,objašnjava Varadi.
"No, čak ako bi i postojala, nadležnost Međunarodnog suda bila bi
ograničena na pitanja genocida. Admiral Jokić nije priznao genocid,
niti je optužen za genocid. Njegov slučaj nema uticaja na spor pred
Međunarodnim sudom", kaže Varadi.

Visina ratne odštete koju potražuje Hrvatska tužbom podnesenom

1999. godine nije precizirana, ali hrvatski predsjednik Stjepan Mesić
izjavio je početkom ove godine da će Hrvatska od Srbije tražiti oko 15
milijardi eura. Tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić ovako je za
banjalučke "Nezavisne novine" prokomentarisao Mesićevu izjavu:
"Mislim da Hrvatska treba da plati ratnu odštetu Srbiji, možda i
150 milijardi eura."

Član sedam Sporazuma o normalizaciji hrvatsko-jugoslovenskih

odnosa predviđa da dvije države konflikt riješe sporazumno. I naš
sagovornik iz Hrvatske procjenjuje da će ovaj spor, "koji još nije
mrdnuo s mjesta", riješiti političari a ne sudije.

Crna Gora ima dosta razloga da brine o ishodu hrvatske tužbe za

ratnu odštetu. Štete učinjene Dubrovniku i njegovoj okolini
procijenjene su, kako su prije šest godina objavili hrvatski mediji, na
više milijardi dolara. Božo Marendić, član hrvatskog pregovaračkog
tima za normalizaciju odnosa sa SRJ, u izjavi za Monitor novembra
1997. godine, objasnio je da zahtjev Hrvatske za naplatu ratne štete
ima utemljenje u međunarodnom pravu.

"Crna Gora je bila partner Srbiji, u tom pogledu i crnogorsko

rukovodstvo i crnogorski dobrovoljci također su odgovorni za agresiju
na Hrvatsku. Prema tome, sigurno je i Crna Gora odgovorna za
određene štete, naročito prema onom dijeluHrvatske gdje su bili
aktivni", rekao je Marendić.
BiH je podnijela tužbu protiv SRJ prije deset godina. Međunarodni
sud pravde potvrdio je u aprilu ove godine da je nadležan za
tužbu BiH protiv SRJ za genocid, nakon što je to osporavao zvanični
Beograd.

"Novi pravni tim SRJ (odnosno sada SCG) je uložio reviziju sa ciljem
da se Sud vrati na pitanje nadležnosti. Revizija je bila jedino moguće
pravno sredstvo, ono je veoma retko korišćeno i nikada do sada još
nije bilo uspešno u istoriji MSP. I naša je revizija ostala bez uspeha,
donela je samo vremena da se pripremamo za raspravu o suštini
spora", kaže Tibor Varadi.

U medijima je kolao podatak da Bosna i Hercegovina od SRJ,

odnosno Srbije i Crne Gore, potražuje fantastičnih 200 milijardi
maraka. Međutim, glavni pravni zastupnik BiH Sakib Softić to je
početkom aprila ove godine demantovao: "Iznosi koji se navode u
medijima plod su čiste spekulacije. Najbitnije je da se utvrdi da je SRJ
počinila genocide nad građanima BiH, a pitanje ratne štete je
sporedno."

Vjerovatno će i ovaj spor presjeći političari. Ako tako bude -

cinizmom će biti zatvoren još jedan krug tragedije na prostorima bivše
Jugoslavije: političari su na njemu i započeli rat.

Jokićevo "Časni sude, kriv sam" propraćeno je brojnim komentarima i

na Internetu. Na sajtu "Srbija on-line" dr Milan Tepavac u podužem
komentaru grdi: "Ono što zaprepašćuje jeste ponašanje Miodraga
Jokića, ponašanje koje je nedostojno visokog oficira VJ, makar i
bivšeg." Na jednom hrvatskom sajtu razvila se velika diskusija
povodom Jokićevog suđenja, uz često pominjanu konstataciju:
"Konačno da je jedan rekao - kriv sam".

Evo i jednog zapažanja o kvartetu optuženih za napad na Dubrovnik:

"Jedan je zbog nedovoljno dokaza pušten iz Haga, drugi je u bijegu,
trećem se sudi, ovom predlažu nagodbu. Inače bi bilo da ni on nije
kriv, da nitko nije kriv, jer su Dubrovčani gađali sami sebe..."

Na dilemu jednog učesnika da li je moguće da ni za Slobodana

Miloševića ne bude dovoljno dokaza, stigao je prijedlog za opkladu:
"Evo, ja ti nudim okladu u koliko oćeš butelja dingača da će Slobo biti
osuđen, a uz tvoju butelju još dodajem kolut paškog i jedan pršut."

Monitor, 12. septembra 2003.

SLAVKO PEROVIĆ

Kraj, nego što

U politici, podučavaju iskusni političari, nema ispravno -
neispravno. Ima samo neophodno. Da li je rukovodstvo Liberalnog
saveza Crne Gore samogašenjem firme izabralo upravo to
neophodno?

Slavko Perović, osnivač i najuticajniji čovjek Liberalnog saveza,

objavio je:

"Ovakva odluka je nepoznata u modernoj istoriji na ovim prostorima,

ali je morala da bude donijeta, jer smo mi liberali, kao razumni ljudi,
shvatili da je ova vlast, koja se ne mijenja punih petnaest godina
zapravo narodna vlast, da je narod podržava i da ova vlast voli svoj
narod".

Ni Perovića ni delegate cetinjske konferencije, održane 24. marta, od

tog nauma nije odvratila precizna odredba stranačkog Statuta da "u
bilo kojim okolnostima, poštujući demokratske principe, ova stranka
nikada neće prestati s radom". Prešlo se i preko drugih "sitnica".
Tajna je ostala zašto opštinski odbori nisu imali priliku da raspravljaju
o tako sudbonosnoj odluci. Niko se nije zapitao ni zašto nema ni
jednog delegata iz Berana i Bijelog Polja i desetorice iz Cetinja?

Možda je onima iz prestonice bio predaleko Vladin dom? Cetinjske

ulice su tog dana bile kopne. Niko nije bio radoznao ni zašto je
uveden običaj da se"materijali" podijele na samoj konferenciji.
Članstvo, konačno, ne zna ni koliko je delegata prisustvovalo
konferenciji. Iz toga proizilazi da je LSCG likvidiran nepropisno. Ali -
uspješno. Da li se to nekome žurilo da se Liberalni savez ugasi po
kratkom postupku?

Slavko Perović je svojevremeno znao da opomene: "Svaki političar

ima kondiciju do određene granice". Time je objašnjavao odlaske i
prestrojavanja brojnih funkcionera Liberalnog saveza tokom njegove
petnaestogodišnje teške opozicione bitke. Jedni su se priklonili
vladajuć im partijama. Drugi su od frakcija Liberalnog saveza
napravili partije. Trećima se politika zauvijek smučila i zaplivali su u
vode biznisa. Četvrti su gurali dalje i prije neki dan stigli do političkog
samoubistva. Tako je Liberalni savez, jedna od najuticajnih stranaka
na crnogorskoj političkoj sceni i partija respektabilnog ugleda u
međunarodnim krugovima, gubila ljude, moć i ugled. Na kraju je, eto,
i cijeli njen vrh istrošio svoju političku
kondiciju.

Legitimno je izaći iz borbe, pogotovo kad procijenite da ste gubitnik.

Ipak, prema našim saznanjima, sada već bivše uže rukovodstvo ne
razmišlja o totalnoj predaji. Planira da politički angažman nastavi u
nevladinoj organizaciji i u nekoj boljoj budućnosti aktivira Liberalni
savez. Možda tim inventivnim političarima pođe za rukom ono što
nikome nije: da umrtve pa ožive partiju. Da je u igri takva kombinacija
najavljeno je i sa cetinjske konferencije: poslanici i odbornici
nastavljaju političko djelovanje. Bez sopstvene partije. Za pokriće
imaju odluku Ustavnog suda po kojoj su oni vlasnici mandata.

Ironija je: Liberalni savez je bio kategoričan da partija bude vlasnik i

poslaničkih i odborničkih mandata. Ali, prema našim izvorima, Vesna
Perović, Džemal Perović i Savo Borozan oprostili su se ne samo od
partije nego i od crnogorskog parlamenta. Cetinjski odbornici i
gradonačelnik ostaju na svojim pozicijama do narednih izbora. Uz
blagoslov koalicionih partnera – prosrpskih partija. Podgorički
odbornici takođe zadržavaju mandate, ali neće učestvovati u radu
parlamenta.

Dekret cetinjske konferencije iznenadio je mnoge liberale, među

kojima je bilo i funkcionera u lokalnoj vlasti. Bilo je i onih koji su vijest
saznali iz novina. Kraj jeste iznenadan, ali, kad se sve izračuna -
logičan. Nakon one čuvene konferencije od prošlogodišnjeg 7.
septembra, takođe cetinjske, kada je prvo isključen pa smijenjen
tadašnji politički lider Miodrag Živković, bilo je očito: LSCG se više
dijeliti neće. Nema šta - ostale su samo krhotine.

I u toj sutuaciji Slavko Perović je napravio još jedan potez koji je

vodio ubrzanom krahu: nakon smjene Živkovića nije preuzeo kormilo
partije već ga je prepustio Vesni Perović. To je bila u stvari poruka da
za LSCG spasa nema. Perović je nastavio da diriguje partijom iz
Praga. Upućeni tvrde iz elitne četvrti, gdje živi. One koji su se od
ranije interesovali ko bivšem poltičkom lideru obezbjeđuje takve
životne uslove - više niko nije video u stranci. Uglavnom, Vesna
Perović nije bila kadra da zaliječi ožiljke partije od raskola u stranci i
"afere Grbalj". Otkrivanjem afere i objavljivanjem prepiske između
Slavka Perovića i Miodraga Živkovića LSCG je nemjerljivo izgubio na
kredibilitetu. DPS-u je baš trebalo nešto poput potjere liberala za
famoznim milionom eura. Javnosti je mogao da kaže: "Svi smo mi
isti". Ostalo su više tehnički detalji neumitnog kraja.

Slavko Perović je, kako se čuje, poslije posljednjih izbornih poraza,

nagovarao Vesnu Perović, čiji dolazak na mjesto predsjednice partije
takođe nije oduševio članstvo, da se povuče i da joj se nađe
zamjena. Nije bilo dobrovoljaca da preuzmu kormilo havarisanog
liberalnog broda. Desetkovanje poslaničkih i odborničkih mandata
samo je jedan od opipljivih pokazatelja o odumiranju Liberalnog
saveza na rate. Liberali su na izborima 1991. godine, prvim nakon
osnivanja stranke, osvojili 12,8 odsto glasova, da bi 2002. izborni
rezultat pao na 5,2 odsto. Nedavni kotorski izbori pokazali su da je
sunovrat tu. Stranka je ostala bez ijednog mandata. Poraz je
repriziran na martovskim izborima u Nikšiću.

Svako bira sudbinu. LSCG, kao politič ka organizacija, teško da može

vasksrnuti. Ali: mnogo od onoga što su liberali uradili biće ugrađeno u
temlje budućnosti Crne Gore, ako Crna Gora bude imala vlastitu
budućnost. Nijedna stranka kao Liberalni savez nije protiv sebe imala
takav što javni, što tajni nemilosrdni front. Zbog suprotstvljanja ratu i
mržnji devedesetih, liberali su tretirani kao državni neprijatelji broj
jedan. Mediji su protiv njih vodili neviđenu harangu. Barikadama i
oružjem sprečavani su njihovi predizborni mitinzi. Hapšeni su i
prebijani, istjerivani sa posla... Liberalni savez je bukvalno bio dežurni
krivac za sve i svašta u Crnoj Gori.

Takav tretman zaradio je idući ispred svog vremena. Liberalni savez

bio je pokretač i nosilac projekta nezavisne i demokratske Crne Gore.
Inicirao je osnivanje crnogorskih nezavisnih institucija. Imao je
vodeću ulogu u kreiranju građanskog, demokratskog i evropskog lica
Crne Gore. Oživotvorio je i ideju smjenjivosti vlasti i mirenja Crne
Gore koalicijom Narodna sloga. To je bio jedan od najznačajnijih
političkih događaja u novijoj crnogorskoj istoriji.

"Uvođenje Crne Gore u Evropsku zajednicu Liberalni savez smatra

svojim konačnim političkim ciljem", zapisano je u njegovim
programskim dokumentima. Liberali su, međutim, propustili da to
ostvare, sada se može reći - zauvijek. Najpovoljnija prilika
ukazala im se poslije izbora 2001. Tada im je izborni rezultat prvi put
omoguć avao da krenu u ostvarivanje dva cilja: da načnu monopol
DPS-a i probaju da usmjere brod Crne Gore prema nezavisnosti.
Ništa od toga.

Nakon što su prihvać eni njihovi uslovi za koaliciju, oni naknadno

traže – dodatnih pet poslaničkih mjesta. Pregovori završ
avaju farsom. Suverenistički pokret u Crnoj Gori doživljava još jedan
strašan udarac. Pod pritiskom javnosti LSCG daje podršku
manjinskoj vladi Mila Đukanović a koji umjesto nezavisnosti donosi -
Beogradski sporazum.
U Vrhu LSCG kao da nijesu primjeć ivali da kredibilitet njihove kritike
- nakon što su propustili šansu da realno nešto učine - nije isti.
Liberalni brod leluja. U koaliciju sa srpskim strankama ulaze ne
tražeći da se one odrede oko prava crnogorskih građana na fer
referendum o državnom statusu, na jezik, crkvu...

Jedna istorija je završena. Niko liberalima ne može odzeti to što su

uradili. Njihov je krik slobode pod Lovćenom, oni su otrgli mladost od
mržnje, davali su nadu i vjeru u normalnost življenja... Ali, osim tih
veličanstvenih dostignuća, ostaće zapamć eni i po tome kako su
izgubili osjećaj za vrijeme. Zato su nekad uzvišene zamijenile -
ponižavajuće scene. Bilo je tužno moljakanje SNP-a da u Budvi ne
raspisuje izbore i da ih spasi pogibije. Simbličko samoubistvo u
vrijednosnoj ravni označila je podrška na hercegnovskim izborima
predsjedničkom kandidatu Srpske radikalne stranke. Uvrede i
prijetnje novinarima i snimateljima poslije cetinjske konferencije
daleko su od gospodstva na koje su se tako rado pozivali. Kada se
sve sabere, povučen je neminovan potez: LSCG je bio doveden dotle
da mu pod ovim rukovodstvom spasa nije bilo. Alternativa je na
vrijeme zatrta.

Monitor, 1. aprila 2004.

VESNA PEROVIĆ
Osjetljiva predsjednica
Čitaoci ovog broja Monitora ostali su uskraćeni za intervju
sa Vesnom Perović, predsjednicom Liberalnog saveza
i ovlašćenim predstavnikom te stranke. Razlog: gospođa Perović je, i
pored dvije potvrde, u posljednjem momentu otkazala intervju
zbog, po njenom mišljenju - "vrlo tendencioznih pitanja".

Šta je predsjednica detektovala kao tendenciozno u

pitanjima ostalo nam je nepoznato, ali smo sasvim sigurni
- nijedno od njih ni po čemu nije izašlo iz okvira profesionalnih
novinarskih standarda, ni jedno nije bilo uvredljivo,
i ni jedno nije zadiralo u bilo čiju privatnost. Pitanja
su, naravno, bila sročena po, svuda u svijetu ustaljenom
obrascu: u intervjuu o kontroverznoj pojavi novinar ne
podilazi sagovorniku već je "đavolji advokat." Samo tako
se, oponiranjem sagovorniku omogućava da stvarno odbrani
i argumentuje svoje stavove. Ako argumenata ima.

Pošto je Vanredna konferencija Liberalnog saveza,

održana prošle sedmice na Cetinju, bila zatvorena za javnost
- htjeli smo da glavnim akterima sukoba u toj stranci,
koji je i dalje tema kontroverznih komentara, damo podjednaku
šansu da o tome govore na stranicama našeg lista.
To je podrazumijevalo da za ovaj broj Monitora intervjui-
šemo i bivšeg političkog lidera liberala Miodraga Živkovića
i predsjednicu Vesnu Perović.

Oboje su pristali, s tim što je gospođa Perović postavila

uslov da prvo ide samo njen intervju. Živković je pristao
i na tu varijantu. Postupili smo džentlmenski i u ovom
broju ostali - bez oba intervjua.

Osnovno je pravilo demokratije - liberali bar to znaju

- javnost ima pravo da bude obaviještena o svemu što je za
nju relevantno. Pogotovu šta rade oni koji u njihovo ime
vladaju. U Kotoru, gdje je planulo, liberali su vlast. Neko
ko je u središtu afere, neko ko je od partijskih saboraca
direktno optužen za reketiranje, neko ko lidera stranke
optužuje za sumnjivo mafijaško poslovanje - nema pravo ni na
izgovor, ni na nježna pitanja.

Crna Gora najskuplju cijenu plaća zbog toga što su se njeni političari
navikli da propagiraju svoje neupitne istine, a ne da kroz javni dijalog
uvjeravaju druge u valjanost svojih argumenata. Ovo
drugo podrazumijeva sposobnost da se razumije da kritika
jeste duša demokratije, i da su "tendencioizna pitanja",
profesionalna obaveza novinara.

U svakom normalnom društvu predsjednica partije bi,

poslije ovakvog loma u vlastitim redovima, tražila šansu,
insistirala da se javno razjasni: da li je na Cetinju vođstvo
liberala pobijedilo sopstvenu partiju ili izvojevalo veličanstvenu
pobjedu? Hitala bi da javno pokaže na osnovu
kojeg člana Statuta im je lider prvo isključen iz partije pa
mu je onda izglasano nepovjerenje. Javno bi podastrla
dokaze za optužbe da je bivši lider "prevarant koji je izmislio
prošlogodišnji saobraćajni udes". Ni za kakve pare ne
bi propustila priliku da rastumači: da li je na razgovore po
partijskom zadatku išla da traži donaciju od advokata
Novice Jovovića ili da obavi eksproprijaciju eksproprijatora?

I, naposljetku, ko bi propustio priliku da objelodani -

čime sve Liberalni savez misli da ubuduće animira pristalice?
Eto, tu priliku je Vesni Perović pružio Monitor. Ne
obavljajući svoj posao kako valja, Vesna Perović otežava
i Monitoru da ispuni jednu od obaveza profesije: da
ispoštuje pravilo uravnoteženosti.

Monitor će, naravno, ispoštovati dogovor sa Miodragom

Živkovićem - u narednom broju pružiće mu priliku da
odgovori na ono što, po našem mišljenju, interesuje javnost.
I njega, podrazumijeva se, čekaju vrlo, vrlo tendenciozna
pitanja.

Monitor, 17. septembar 2004.

GOJKO ČELEBIĆ
Opet u diplomatskom vozu
Gojko Čelebić se opet ukrcao u diplomatski voz. Ovog
puta odvezao ga je u zemlju izlazećeg sunca, na mjesto ministra
savjetnika u Ambasadi SCG. I to po volji crnogorskog državnog vrha.

Drugi diplomatski mandat, ovog književnika i režisera, dvostruko je

iznenađenje. Čelebić nije, koliko je javnosti poznato, kadrovik DPS-a
još od rascjepa te partije, a što je mnogo bitnije - sa svojom
kontroverznom biografijom teško da bi bilo gdje prošao i prvi krug
kvalifikacija za diplomatu.

U vrijeme monolitnog DPS-a, Čelebić je 1996. godine imenovan za

ambasadora SRJ u Argentini. O tome kako je protekla njegova
diplomatska karijera šira javnost nikad nije saznala. Jedino su čitaoci
Službenog lista, u novembru prošle godine, mogli da pronađu odluku
Savezne vlade i ukaz predsjednika SRJ Vojsilava Koštunice da je
Čelebić opozvan sa ambasadorskog mjesta u Argentini. U
međuvremenu, sve do prije nekoliko dana, kada se pojavila vijest da
odlazi u daleki Japan, opet od Čelebića ni traga ni glasa.

Čelebić je u diplomatiju zakoračio po isteku mandata ministra za

crnogorsku kulturu. Njegov najveći poduhvat tokom ministrovanja bio
je "Roman u Crnoj Gori u XX vijeku". Kritičari su primijetili da se u
ediciji nije našlo mjesta za Mirka Kovača i Danila Kiša, na primjer, ali
jeste za Žarka Komanina i Dušana Baranina. Pošto Čelebić nije patio
od skromnosti, u tu ediciju ugurao je i jedan svoj roman. A napisao ih
je nekoliko, plus par drama. Sve na ekavskom.

U intervjuu Monitoru, iz sredine devedesetih, sebe je opisao kao

"vizantijskog nacionalistu i mediteranskog fundamentalistu". Pa ko
hoće neka razmišlja šta je pisac htio da kaže. Sebe, kako je tada
rekao, smatra srpskim piscem, ali priznao je da "crnogorska
književnost postoji". Izgleda da je to naknadno spoznao, jer se
nekoliko godina ranije čudno ponio prema crnogorskim kolegama.
Kada je u Beču, 1991. godine, poslije mukotrpne bitke na domaćem
terenu, Crnogorski PEN primljen u Međunarodni PEN centar, Čelebić,
kao tadašnji crnogorski ministar za kulturu, nije mogao sebi da dođe
od iznenađenja. Činovnički revnosno, službeno je zatražio od
Međunarodnog PEN centra potvrdu da li je zaista i to zlo zadesilo
Crnu Goru. Crnogorski pisci su od bruke crvenjeli i ćutali.

Crna Gora je jedina država na svijetu koja se borila protiv

organizovanja svog nacionalnog PEN centra. Razlozi otpora su
strogo političke prirode. PEN je zasmetao svima koji su negirali
crnogorsku naciju, kulturu i državu", prokomentarisao je otpor
stvaranju crnogorskog PEN Centra njegov generalni sekretar Sreten
Perović.

Čelebićeva biografija iz tog burnog perioda, kada su crnogorski

stvaraoci i intelektualci svakodnevno bili izloženi raznim iskušenjima,
ima još nekoliko zanimljivih detalja.

U septembru 1993. godine predsjedniku Republike Srpske Radovanu

Karadžiću dodijeljena je književna nagrada "Risto Ratković".
"Očekivali smo da će povodom ovog sramotnog događaja reagovati i
minister kulture g. Gojko Čelebić, ali on ili ima važnijeg posla ili mu se
uloga sastoji upravo u prećutkivanju ovakvih događaja", reagovao
je tim povodom istaknuti crnogorski pjesnik i tadašnji sekretar za
kulturu Liberalnog saveza Mladen Lompar.

"Čin dodjele nagrade Radovanu Karadžiću nema

nikakve veze sa umjetnošću, ali ima sa politikom i predstavlja
samo još jednu stepenicu u namjeri kompromitovanja Crne Gore,
crnogorskog naroda i njegove kulture na svjetskom
planu", kazao je Lompar.

To ministra culture Gojka Čelebića nije nimalo brinulo. Ni

glasa nije pustio. Nastavio je da igra srpske igre. Svjedoči to i ovaj
događaj, takođe iz devedesetih. Srpska pravoslavna crkva i njen
mitropolit Amfilohije pokušavali su na sve moguće načine da se
dokopaju čuvene ikone Bogorodica Filermosa. Amfilohije je
namjeravao da iz Narodnog muzeja na Cetinju preseli ikonu u
Cetinjski manastir pod svoj nadzor. Nije uspio.

Direktorica Muzeja kralja Nikole Anđe Kapičić bila je svjedok ovakve

scene: "Sjećam se jednog sastanka na kome su bili tadašnji ministar
vjera Slobodan Tomović, ministar culture Gojko Čelebić i mitropolit
Amfilohije. Kada sam ja došla, svi se grle i ljube. Vidim ja, oni su se
već dogovorili.

Tada sam im rekla da je ikona povjerena nama na čuvanje i da neće

ići iz muzeja".

Tako je i bilo - ikona je ostala tamo gdje joj je i mjesto.

Čelebić je među kolegama u Ministarstvu kulture ostao zapamćen
kao čovjek koji je sa svojim savjetnicima vodio pravi mali rat. Kad ga
je neko iz vrha vlasti prekorio da su na manifestaciji "Barski ljetopis"
promovisani crnogorski jezik i crnogorska književnost - pozvao je
savjetnike na saslušanje. Zaprijetio im je da će umjesto njih u
Ministarstvo dovesti ljude "koji će imati senzibilitet za ministra, koji će
znati šta ministar misli".

Ministar je ubrzo ostvario svoju namjeru. Svih sedam savjetnika, koji

su imali dugogodišnji radni staž i visoko obrazovanje, a jedan i
doktorat, našli su se na ulici. Čelebić ih je zamijenio onima koji su
znali "šta minister misli": profesoru istorije povjerio je ekonomsko-
finansijske poslove, filozofu pravničke, a obaveze sekretara
Ministarstva Kulture zapale su komunalnog inspektora,
Čelebićevog školskog druga.

Kada je ekipirao Ministarstvo po svojoj želji, minister je proširio vijest

da mu bivši savjetnici prijete atentatom, pa su policajci danima
stražarili ispred njegovog kabineta. Odslužio je mandate zdravo i
veselo.

Prema podacima iz knjige "Ko je ko u Crnoj Gori", Čelebić je

završio Fakultet dramskih umjetnosti u Pragu. Međutim, u vrijeme
njegovog ministrovanja mediji su objavili da u njegovoj radnoj knjižici
nema nikakvog podatka o školskoj spremi. Navodno, zbog problema
oko nostrifikovanja diplome. Nesporno je, međutim, da govori
francuski, engleski i češki.

Čelebić, kako nezvanično saznajemo, uskoro polazi na srećni put u

Tokio. I za sobom ostavlja dilemu koja će možda jednog dana biti
razriješena: da li je njegov novi diplomatski mandat samo još jedan
dokaz da se Crna Gora uskoro osamostaljuje pa ne drži mnogo do
toga ko će je, dok je u zajednici sa Srbijom, predstavljati u
inostranstvu; ili baš toliko oskudijeva sa ljudima čiji ukupni profil može
da izdrži diplomatske kriterijume?

Monitor, 31. decembar 2004 – 7. januar 2005.

ĐURO ĆETKOVIĆ
Darežljivi gradonačelnik
Predsjednik hercegnovske opštine Đuro Ćetković, čiji će
mandat uskoro prekratiti vanredni izbori, ostavlja svom
nasljedniku nesvakidašnji miraz. Radi se o dugu od oko 147
hiljada eura, koji opština treba da isplati kotorskom advokatu
Dušku Ćirkoviću.

Ćirković je sa Ćetkovićem sredinom 2002. godine sklopio dobar

posao. Zapravo: izuzetan posao. Prema "ugovoru o poslovnoj
saradnji" sa opštinom Herceg Novi, advokat se obavezao da podnese
3.926 sudskih tužbi protiv vlasnika stanova koji ne plaćaju
investiciono održavanje zgrada. Gradonačelnik Ćetković je, s
druge strane, pristao da mu opština za to isplati 147.225 eura.
Ili, kako je prostom računicom lako utvrditi, 37,5 eura po tužbi.

Ne treba uložiti previše napora pa zaključiti da su tužbe rađene

po istom šablonu, samo su u njih unošena nova imena i iznos
duga. A to, koristite li kompjuter, ide jednostavno i brzo.
Jeste možda dosadno, ali za te se pare isplatilo tužbe
ispisivati i guščijim perom. Sve radeći natenane, taj posao
može da se obavi za nedjelju dana.

Kad je pukla vijest o ovom ortakluku, uslijedile su javne

polemike, a pobunili su se i odbornici. To je zaustavilo isplatu
dogovorenog honorara. A onda u akciju stupa advokat: priprijetio
je Opštini tužbom. Ćetković sa njim zaključuje "vansudsko
poravnanje" čiji član 6 glasi: "Ugovarači su saglasni da je
Opština u sljedećih pet godina, odnosno 60 mjeseci, počevši od
1. 12. 2003. godine, dužna advokatu svakomjesečno... uplaćivati
neto iznos od 1.650 eura, uvećan za troškove pripadajućeg poreza
PDV, koji na dan potpisivanja ovog poravnanja iznosi 17 odsto."

Tu je i klauzula: ukoliko Opština prekrši dogovor, "dužna je

advokatu isplatiti odjednom cjelokupan iznos preostalog duga do
cifre od 147.225 eura".

Pošto vansudsko poravnanje ima snagu izvršne isprave, advokat više

nema šta da brine da li će naplatiti honorar utanačen sa
gradonačelnikom Ćetkovićem. Ali, ni o novim poslovima sa Opštinom.
"Ugovarači su saglasni da advokat i ubuduće zastupa Opštinu u
svim predmetima koji su pokrenuti pred nadležnim sudovima do
dana sklapanja ovog vansudskog poravnanja, sve do potpune
naplate duga od dužnika za investiciono održavanje na teritoriji
Opštine", predviđa član 3. A zanimljiv je i naredni član:
advokat Ćirković će i dalje da "piše i predaje sudovima sve
pismene podneske vezane za pokrenute predmete, s tim što je lice
ovlašćeno od Opštine, a ne advokat, dužno da pristupa svim
ročištima pred svim sudovima..."

Dakle, advokat je tu da ispisuje tužbe, ali na sudskim ročištima

pojavljivaće se lice iz Opštine. Logično bi bilo da to bude neko
iz opštinske pravne službe, koja je i stručno i tehnički
dovoljno osposobljena da sama obavi posao koji je
gradonačelnik Ćetković velikodušno ustupio advokatu Ćirkoviću.

Zašto je gradonačelnik zaobišao sopstvenu pravnu službu i

omogućio da se povelika suma opštinskog novca potroši na
advokata - sada se uveliko nagađa u Herceg Novom. Odgovor na ta
pitanja potražili smo na pravoj adresi - kod predsjednika
Ćetkovića.

"Ne bih to komentarisao. Pogotovo što je sada, uoči izbora, taj

dogovor ispolitizovan, ali i zato što su i ugovor i vansudsko
poravnanje predmet sudskog spora", odgovorio nam je Ćetković.

Nedavno je Ćetković na pitanje novinara da li je za pomenute

advokatske usluge obećao previše novca, odgovorio: "Pamet se
plaća."

Može i obrnuto. Još se bolje plaća ono što je suprotno

pameti. Naročito ako se plaća iz džepa poreskih obveznika.

Monitor, 2005.

MOJAŠ RADONJIĆ
Centarforov transfer
Manjeg mjesta sa više znamenitosti nema u Crnoj Gori. A i
podalje od nje.

Udžbenici istorije Njeguše pominju kao rodno mjesto vladara

posljednje crnogorske dinastije.

Turistički prospekti preporučuju: posjetite na Njegušima rodnu

kuću najslavnijeg od Petrovića, ujedno i najvećeg crnogorskog
pjesnika.

U štivu za turiste ustaljena je i informacija: ovdje možete

probati čuveni crnogorski specijalitet - njegušku pršutu. Ostalo
je zapisano i ovo: čuveni vajar Ivan Meštrović zatražio je kao
honorar za monumentalni spomenik Njegošu samo "grudu njeguškog
sira i pršut".
Njeguški sir i medovina, najstarije slovensko piće koje se na
Njegušima može naći u svako doba godine, ne pominju se u
turističkim prospektima. Ko ih proba reći će da je to velika
nepravda.

U prospektima se ne pominje ni to da je među proizvođačima

njeguške pršute najpoznatiji jedan bivši majstor fudbala.
Istina, nije bilo zvaničnog takmičenja, ali ovdje niko neće
sporiti da je jedan od najboljih Mojaš Radonjić. Da, pogodili
ste, to je onaj Mojaš Radonjić koji je sedamdesetih i
osamdesetih godina prošlog vijeka na teška iskušenja stavljao
odbrambene redove protivničkih timova, a golmanima punio mreže
preciznim šutevima.

Ne, još nije Radonjić rekao zbogom najvažnijoj sporednoj stvari

na svijetu - trenira cetinjski "Lovćen" - ali skoro će desetak
godina od kako se posvetio proizvodnji pršuta. Od tada, zbog
poslovnih, sportskih i porodičnih obaveza živi na relaciji
Podgorica-Cetinje-Njeguši.

Kako je došlo do ovog nesvakidašnjeg transfera?

"Ja sam, u stvari, nastavio dugu porodičnu tradiciju. Sve što

sam zaradio igrajući fudbal uložio sam u proizvodnju prušta po
najsavremenijim standardima", priča Radonjić, dok obilazimo
brojne besprijekorno uređene prostorije pored atraktivne
porodične kuće, sagrađene od ljutog njeguškog kamena.

U jednoj prostoriji pršuta se priprema za sušenje. Odatle je

čekrci dižu nebu pod oblake da odstoji do naredne faze. U drugoj
- kroz nepregledne nizove visoko obješenih šunki izvija se blagi
dim. U sljedećoj, pršute, dotjerane kao za paradu, suše se na
čistom vazduhu i odgovarajućoj temperaturi... Posljednja je
rezervisana za pakovanje pršuta spremnih za prodaju.

Trenutno se u "Pršutari Radonjić" priprema oko četiri hiljade

pršuta, ukupno teških između četrdeset i pedeset tona. A
kapaciteti joj četiri puta veći.
"Jedva i ovo plasiram na crnogorsko tržište i po Srbiji. Ostala
tržišta su za sada nedostupna. Crna Gora nema laboratoriju koja
bi izdavala sertifikate bez kojih se pršuta ne može izvoziti u
inostranstvo", žali se Radonjić.

A stranci su i te kako zainteresovani da se na jelovnicima

njihovih restorana nađe taj specijalitet. Posebno Grci i
Italijani. O iseljenicima sa ovih prostora da i ne govorimo.

"Čini se da je glavni problem 'Save' ono sa čim kubure svi naši

restorani - nedostatak kajmaka, njeguške pršute, sjeničkog sira
i domaće kobasice", primjećuje, na jednom sajtu, posjetilac tog
londonskog restorana.

Priroda je Njegušima podarila ono najbolje za proizvodnju dobre

pršute. Nadmorsku visinu od 960 metara, blizinu mora,
odgovarajuće strujanje čistog vazduha... "Čovjek treba da se
potrudi i te blagodeti valjano iskoristi", kaže Radonjić.

Imao je to u vidu i Savezni zavod za patente kada je izdao atest

o geografskoj zaštiti njeguške prušte. To znači, objašnjava
Radonjić, da se ona nigdje drugo ne može proizvoditi osim na
Njegušima. On je, sa još nekoliko mještana Njeguša, stekao to
pravo. Ali, ispriječio se nezgodan protivnik - siva ekonomija.

"Njegušku pršutu proizvode na raznim mjestima van Njeguša. Ti

ilegalni proizvođači su u velikoj prednosti u odnosu na nas. Ne
plaćaju porez, niko ih ne kontroliše, rade što hoće. A kad nama
treba pomoć države, kojoj plaćamo razne dažbine - nje nigdje.
Sami moramo da obezbijedimo sve: prostor, opremu, da nabavljamo
pršutu, da brinemo gdje ćemo je plasirati", nabraja Radonjić.

Država se nije pretrgla brinući ni o cijelim Njegušima. Sreća,

kažu mještani, što su nam Austrijanci napravili put i vodovod. A
često se sjete i austrougarske žičare, koja ih je povezivala sa
Kotorom...

Bivši centrafor zato presabira da li je pogriješio što je svu

zaradu sa fudbalskih terena uložio u ovaj biznis? Nije, eto, ni
slutio da će mu na ovom drugom, poslovnom terenu biti teže da se
sa svojim novcem, savremenom sušarom i kvalitetnim proizvodom
probije do cilja, nego sa fudbalskom loptom kroz bilo koju
odbranu protivničke ekipe.

A kakav je igrač bio - dobro se sjećaju ljubitelji fudbala.

Samo u aprilu 1977, na pet prvenstvenih utakmica Radonjić je

postigao četiri odlučujuća gola kao centarfor u dresu tadašnje
titogradske "Budućnosti". Tada je čak tri puta proglašen za
igrača utakmice. Na kraju, sve je to, tog istog mjeseca,
krunisao skupocjenim "Oskarom", koji mu je dodijelio beogradski
list Sport. Ne zaboravimo, tada su jugoslovenskom fudbalskom
scenom žarili i palili asovi poput Bajevića, Svilara, Đulića,
Filipovića...

"Zaslužio je takvo priznanje centarfor 'Budućnosti' i zbog svojih

ljudskih osobina svojstvenih samo onim retkim asovima koji svuda
i na svakom mestu služe za primer", ukazivala je tim povodom
beogradska štampa.

U međuvremenu se tu ništa nije promijenilo. I danas je

po tim osobinama Radonjić poznat među sportistima, fudbalskim
navijačima, prijateljima i poslovnim partnerima.

Radonjić je fudbalsku karijeru započeo u timu kojem danas

nesebično prenosi svoje bogato fudbalsko iskustvo kao trener - u
"Lovćenu". Potom je nosio dres "Budućnosti" i "Sutjeske", igrao u
Americi i Grčkoj. Dokazao se i kao uspješan trener "Sutjeske",
"Budućnosti", "Mogrena"... Ali, kaže, ni fudbal više nije što je
bio.

"Fudbal danas izumire u Crnoj Gori. O klubovima ne brinu ni

država, ni opštine, ni privatnici. Nema jake lige, nema
kvalitetne igre, dobrih igrača i stadiona. Nema, konačno, ni
nekadašnjeg ambijenta na stadionima. Zato je teško upoređivati
fudbal nekad i sad", s nostalgijom se prisjeća Radonjić vremena
kada je Jugoslavija bila fudbalska velesila.

Nakon njenog raspada, fudbal je počeo da tone u opšte

siromaštvo. O tome, kaže Radonjić, dovoljno svjedoče poluprazni
stadioni i slabo interesovanje mladih za profesionalno bavljenje
ovim, u svijetu i dalje najpopularnijim sportom.

Zapitajte se i sami: kada ste posljednji put bili na fudbalskom

stadionu?

Monitor, 2005.

ĐUKANOVIĆ PROTIV ŽIVKOVIĆA

S.Č. kao bumerang

U velikoj sali podgoričkog Osnovnog suda započeo je u
srijedu netipičan sudski proces. Tužilac i okrivljeni su poznate
crnogorske političke ličnosti, a suđenju su prisustvovali čelni
ljudi crnogorskih opozicionih partija. Pošto je sudija Branka
Bošković rutinski konstatovala da su na glavnu raspravu došli - za
tužioca punomoćnik Momčilo Marković, koji je, uzgred rečeno,
kasnije u sudnici zadrijemao, a okrivljeni lično, proces je
mogao da počne...
Tuženi Miodrag Živković, politički lider Liberalnog saveza, tog
dana proveo je na optuženičkoj klupi oko četiri sata, dok se
tužilac, crnogorski premijer Milo Đukanović, nije ni pojavio.
Niko nije objasnio zašto. Međutim, i Živković i ostali
prisutni su saznali da je premijer dan ranije podnio još
jednu tužbu protiv lidera prvog čovjeka Liberalnog saveza. Opet
za krivično djelo klevete. Ovoga puta zbog toga što je Živković u
intervjuu za prvomajski broj Vijesti kazao da je Đukanović
pokrovitelj sive ekonomije, kriminala i korupcije u Crnoj Gori.

Živković je prvu tužbu zaradio zbog izjave date posljednjeg

septembarskog dana prošle godine: "Sada je sasvim izvjesno da je
predsjednik Vlade Crne Milo Đukanović bio korisnik usluga S.Č.,
znači, učestvovao je u aferi seks trafiking, i da je upravo
zato kod nadležnih sudova i tužilaštava Crne Gore ta afera
zaustavljena."

Đukanović je nešto kasnije uzvratio da je Živković "politička

prostitutka". I politički lider liberala ispisao je tužbu. Takođe
za klevetu.

Prvi čin sudskog procesa Đukanović protiv Živkovića, koji će

biti nastavljen u ponedjeljak, pročuo se daleko van Crne Gore i
prije nego je započeo. Prvo zbog povoda - afere seks trafiking,
koja je "proslavila" Crnu Goru u međunarodnoj zajednici, a
posebno u institucijama za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv
organizovanog kriminala. Drugo, za publicitet tog sudskog
procesa pobrinula se Živkovićeva stranka političkim marketingom
u vidu saopštenja, tribina, protestnih mitinga... U tome je
imala podršku ostalih opozicionih partija, koje su Đukanovićevu
tužbu takođe iskoristile da vlastima isporuče dodatne optužbe.
Da li je time predsjedniku DPS-a i crnogorskom premijeru pošlo
za rukom ono u čemu su nemoćni svi opozicioni lideri - da
zbliži opozicione partije i tako svojeručno formira protiv sebe
snažan front otpora - ostaje da se vidi.

Sa podgoričkog protestnog mitinga, održanog dan uoči suđenja,

pod simboličnim sloganom "Mi ne ljubimo lance", prvaci
Liberalnog saveza, Socijalističke narodne partije, Narodne
stranke, Srpske narodne stranke i Srpske demokratske stranke,
zarekli su se pred nekoliko hiljada okupljenih: ovo je samo
početak serije protesta kojima opozicija namjerava da krči put
do svog krajnjeg cilja - vanrednih parlamentarnih izbora.

Suđenje Živkoviću zapravo je jedan od rukavaca kojima se

razgranavala afera seks trafiking pošto nije dobila epilog na
pravom mjestu - u sudu. Od tada se oko nje roje svakojake
sumnje, nagađanja, optužbe i protivoptužbe, s dobrim izgledom da
se, dugoročno gledano, sve to kao bumerang vrati na sada
najmoćniju crnogorsku adresu.

Predsjednica Liberalnog saveza Vesna Perović ponavlja da je pravi

razlog zbog kojeg afera nije dobila sudski epilog činjenica što
je lanac sumnjivih lica doveo do onog koji se nalazi na vrhu
vlasti u Crnoj Gori. "I umjesto da podnese ostavku, Đukanović je
podnio tužbu protiv Živkovića, jer se našao povrijeđen zbog
njegove izjave, kojom je Živković samo prenio nešto što je
pročitao iz sudskih spisa."

Ni ostali opozicioni lideri, uz tvrdnje da je suđenje Živkoviću

montirani politički proces i suđenje cijeloj opoziciji, ne
propuštaju priliku da se zakače za aferu seks trafiking.

Čelnici Đukanovićeve partije sve to nazivaju farsom Malog

kabineta liberala i "antidemokratskim i anticrnogorskim"
djelovanjem.

"Opozicija u Crnoj Gori izgubila je davno kredibilitet i ne

postoji kao politička alternativa. Ona je antidemokratska i
anticrnogorska struktura. Njihov zadatak je da zaustave
crnogorske reforme, pokušavajući da kompromituju Crnu Goru kao
državu i njen narod", smatra funkcioner DPS-a Miodrag Vuković.

No, politička prašina ne može prekriti ono što bi

vlast tako rado stavila ad akta. Đukanović je u zabludi ako misli da
će, čak i ako Živković bude osuđen, zataškati ovu i ostale afere
zbog kojih je Crna Gora visoko rangirana na ljestvici
zemalja organizovanog kriminala.
Prvo, i dalje je na snazi preporuka visokih evropskih
institucija da afera mora dobiti sudski epilog. Dalje, još nije
skinuta sumnja sa dvadestak osoba iz Crne Gore, koje su javno
žigosane da su na neki način umiješane u trgovinu ženama.
Konačno, i dalje se tvrdi da Crna Gora nije zatvorila vrata
jednom od najtežih oblika organizovanog kriminala.

Pošto je sasvim sigurno da aferu seks trafiking nije proizveo

Miodrag Živković, sudski proces protiv njega biće zanimljiv iz
više razloga. Na neke od njih za naš list ukazuje i Nikola
Bulatović, advokat iz Podgorice i branilac Miodraga Živkovića:

"Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava zagarantovano

je svakom građaninu pravo na pravično suđenje. Kako je ova
država primljena u Savjet Evrope, to se navedena konvencija mora
primijeniti i u našem pravu. Da li će u ovom slučaju ona biti
primijenjena, vidjećemo vrlo brzo. A oči ne samo domaće nego i
evropske javnosti ukrenute su ka ovom suđenju. Upozoravam i na
ovu činjenicu: u posljednjih petnaest godina, u državama članicama
Savjeta Evrope nije bilo niti jednog suđenja za izgovorenu riječ
protiv državnih zvaničnika."

Momčilo Marković, pravni zastupnik Mila Đukanovića, tvrdi da

nema razloga da se sumnja u objektivnost suda, a stranačke
proteste je okvalifikovao kao pritisak na sud.

"Šta ima tu da se plekaju političke partije. Sada te demonstracije

dokazuju nešto drugo - da su uvrede na štetu predsjednika
Đukanovića bile motivisane političkim ciljevima. Time se slamaju
njegova moralna dobra, povređuju, omalovažavaju, i preko toga se
ruši temelj njegove državničke funkcije i političke aktivnosti", izjavio je
Marković.

Zbog svega, podgorički Osnovni sud ima delikatan zadatak: da

pravično sudi i presudi Živkoviću po tužbi politički najmoćnijeg
čovjeka u Crnoj Gori. Odnosno, da zaštiti i Đukanovića od
neosnovanih optužbi, ali i druge od njegovih, u zakonom
predviđenoj proceduri. Samo, da se zna: to je onaj isti sud koji
nije imao snage da utvrdi punu istinu o aferi seks trafiking,
koja zbog toga kao teška hipoteka stoji nad Crnom Gorom.
Crnogorski premijer Milo Đukanović odlučio je da
često presavija tabak. Povodom afere seks trafiking, osim
Živkovića, tužio je i Nadeždu Radović, aktivistkinju Ženskog
lobija iz Beograda.

Đukanović je ranije tužio Aćima Višnjića, poslanika Srpske

radikalne stranke: zbog izjave da je Đukanović umiješan
u organizovani kriminal Višnjić je osuđen i u Spužu odradio
svoje. Zbog prenošenja tekstova iz Nacionala, takođe o
organizovanom kriminalu, desetak godina kasnije na tapetu se
našao i list Dan.

Tako stvari stoje na domaćem trenu. Na stranom je međutim -

drukčije. U Italiji se vode procesi protiv ljudi bliskih
premijeru, zbog umiješanosti u organizovani kriminal.
Đukanovića od njih štiti imunitet, ako je vjerovati medijima.

Monitor, 2005.

POHARA CRNOGORSKE
BAŠTINE
Tri Vuka i siva ekonomija
Danas bi se to ovako kazalo: imao čovjek dara za biznis, pa
se pomalo bavio i sivom ekonomijom. Odmah da razjasnimo: radi se
o Vuku Karadžiću i njegovom manje poznatom poslu, kojim
je neprocjenjivo ojadio Crnu Goru. O toj dimenziji raskošne
Vukove nadarenosti - nadaleko čuveni reformator jezika,
utemeljivač savremene istorije, prvi srpski etnolog, spisatelj
zavidnog opusa - potrošeno je dosta riječi na prošlonedjeljnom
naučnom skupu "Vuk Karadžić i Crnogorci", održanom na Cetinju.

Tu Vukovu dopunsku djelatnost književnik Borislav Cimeša smatra

propagandnim radom: "Karakteristike propagandnog rada Vuka
Karadžića bile su da preko razvijene mreže rezidenata sakupi,
otkupi, zamjenom prisvoji ili na bilo koji drugi način pribavi
kulturna i duhovna dobra crnogorskog naroda, u prvom redu
knjige, inkunabule i hrisovulje, ikone, umjetničke i kulturne
predmete, vrijednosti i dobra kao i usmeno i epsko književno
stvaralaštvo: pripovijetke, priče, pjesme, muške, ženske, epske,
lirske, običaje, pitalice, zagonetke, brzalice, poslovice,
tužbalice, bajke i druge književne forme".

Tako je, kako se čulo na pomenutom naučnom skupu, Vuk s jedne

strane osiromašio crnogorsko kulturno i duhovno nasljeđe, a s
druge - asimilovao ga u srpski nacionalni i duhovni korpus
"denacionalizatorski brišući crnogorsku memoriju i istorijske
tragove". Ujedno je krivotvorio srpsku kulturu kalemeći u nju i
na nju tuđi duh.

O razmjerama tih Vukovih poduhvata svjedočanstva su ostavili

brojni crnogorski, srpski i hrvatski autori, ali najprecizniji
su bili njegovi pomagači u Crnoj Gori: dva Vuka - Popović i
Vrčević. Prvi mu je, uz preko 130 pisama, ustvari izvještaja sa
detaljnim informacijama, za trideset i nešto godina, sve do
Vukove smrti, slao i knjige. Tako ga u pismu iz januara 1847.
obavještava da je sakupio 18 knjiga, navodeći njihove naslove. U
pismu od oktobra 1853. dostavlja mu spisak sa više od 30 knjiga
"koje je platio i još ih 12 ima kod sebe". U pismu s početka
marta 1854. svog imenjaka izvještava da mu je sakupio više
paketa knjiga...

Vuk Vrčević bio je aktivniji od svog pašenoga Vuka Popovića.

Vrčević je u jednoj pošiljci poslao Vuku Karadžiću 25 knjiga, u
sljedećoj 41, krajem avgusta 1846. još 25. Sljedeće godine
uputio mu je "veći broj knjiga"...

U tim pošiljkama, o čemu postoje brojni dokumenti, na koje je na

pomenutom naučnom skupu ukazao i Predrag Malbaša iz Narodnog
muzeja Crne Gore, Vrčević je Karadžiću otpremio 300 poslovica,
25 junačkih pjesama, 400 muških imena za rječnik muških imena,
20 narodnih pjesama, 300 riječi za rječnik, 16 bajki, 1855
zagonetki i dokumenata...

Veliki broj knjiga, među kojima je bilo raritetnih i pisanih na

pergamentu, Vuk je ponio sa Cetinja u Beč uz Njegošev blagoslov.
Odnio je tovare knjiga i iz manastira Morača. A onda je tu
bogatu arhivsku građu prodavao pojedincima i bibliotekama u
Beču, Berlinu, Moskvi... Tako je Vuk više zarađivao od prodaje
starih knjiga koje je odnio iz Crne Gore nego od onih koje je on
napisao. Predrag Malbaša je, u radu "Vuk i knjige", naveo
podatak da je "Vuk od 1846. do 1854. godine Pagodinu prodao
starih knjiga za 9.430 rubalja".

Doprinos Vuka Karadžića crnogorskoj istoriografiji i etnologiji

je ogroman. Ali, on je zemlji svojih predaka napravio veliku
štetu, pored ostalog, i "izvozom" vrijednih knjiga i arhive.
A sigurno je znao da je to bilo protivzakonito. I u njegovo doba
bilo je zakona: takvu prodaju su strogo zabranjivali papski edikt i
zakoni evropskih zemalja.

Monitor, 2005.
ULOGA CRNOGORSKE POLICIJE
U DEPORTACIJI BOSANSKIH
IZBJEGLICA

Udruženo pranje ruku

Uveliko se nagađa koliko je sačuvano dokumenata na osnovu kojih
se može utvrditi ko je imao kakavu ulogu u organizovanju deportacije
bosanskih izbjeglica.

Glavni sekretar crnogorskog parlamenta Milan Radović svojevremeno

je potvrdio Monitoru da je Skupština Crne Gore uništila dokaze o
deportaciji i likvidaciji više od 60 Bošnjaka iz Crne Gore u Bosnu i
Hercegovinu u maju 1992. godine. Radović je izjavio da su dokumenti
uništeni u skladu sa skupštinskim propisom po kojem se
dokumentacija čuva tri godine.
Nikola Pejaković

Svi pisani tragovi, ipak, nijesu nestali. Jedan od važnijih je odgovor

na poslaničko pitanje od 11. marta 1993. godine tadašnjeg ministra
policije Nikole Pejakovića. U njemu se navodi i blizu sedamdeset
imena deportovanih izbjeglica. Ostale su u životu i razne potvrde i
dopisi sa čitkim potpisima aktera ovog događaja, na osnovu kojih se,
ako to sud hoće, on može brže i lakše rasvijetliti nego što to rade
nadležni.

U Crnoj Gori su u toku dva velika sudska procesa. Porodice

bosanskih izbjeglica deportovanih iz Crne Gore 1992. godine tuže
državu Crnu Goru za odštetu, a njeno tužilaštvo vodi istragu protiv
šestorice bivših visokih policijskih funkcionera osumnjičenih za
učestvovanje u tom zločinu.
Viši državni tužilac naložio je sredinom oktobra pokretanje istrage
protiv Milisava Miće Markovića, Milorada Ivanovića, Damjana
Turkovića, Milorada Šljivančanina, Branka Bujića i Duška Bakrača.
Oni su osumnjičeni da su, kao saizvršioci, počinili krivično djelo “ratni
zločin protiv civilnog stanovništva”. Preciznije, da su učestvovali u
nezakonitom hapšenju oko 150 bosanskih izbjeglica, većinom
Muslimana, koje je potom crnogorska policija isporučila vlastima
Radovana Karadžića.

Nekadašnji načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi Milorad

Ivanović kaže da nije odgovoran za deportaciju . Po njegovom
mišljenju, otvaranje istrage za taj slučaj protiv njega i još petorice
bivših policijskih funkcionera “predstavlja neodgovoran, nemoralan i
nepošten čin, u namjeri da se nosioci ključnih državnih funkcija Crne
Gore amnestiraju od krivice i nju prenesu na one koji nijesu
odgovorni”.

Ivanović je za naš list ponovio ono što je izjavio nakon saslušanja kod
istražnog sudije u Podgorici: “Odluku o izdavanju lica srpske i
muslimanske nacionalnosti MUP-u BiH, čiji je ministar potraživao ova
lica, donijeli su nosioci najviših funkcija državne vlasti u Crnoj Gori, a
ministar Pavle Bulatović bio je puki izvršilac”.

Ivanović tvrdi da nije učestvovao u izvršenju naredbe ministra

unutrašnjih poslova Bulatovića niti se tada nalazio u Centru
bezbjednosti Herceg Novi. Svjedoci govore drugačije. Supruga
jednog od deportovanih, ispričala je autoru knjige Kobna sloboda
[ekiju Radončiću, u kojoj je opisano stradanje izbjeglica, da se
susrela sa načelnikom Ivanovićem u Herceg Novom..

“Pristojno smo ga pozdravile i upitale šta je sa našim muževima.

Mašući nekim papirima nervozno je odgovorio da je dobio spisak ljudi
koje mora da uhapsi. ‘Vaši ljudi se nalaze na ovom spisku i biće
sprovedeni u svoje matične opštine gdje će im biti suđeno’, rekao
nam je načelnik. Kada sam ga upitala šta su to oni učinili da bi im bilo
suđeno, on je odgovorio: ‘Pa, oni su Zelene beretke. Možda su vaši
ljudi poubijali srpsku djecu, pa pobjegli ovamo’. Rekla sam da to nije
tačno, kumila ga da ne vjeruje četniku Miodragu Jokiću...”
I Jovan Pejović, advokat Duška Bakrača, u vrijeme deportacije
operativca Državne bezbjednosti u Herceg Novom, tvrdi: “Tužilaštvo
nema ni jedan dokaz, niti takav dokaz postoji da je Bakrač
učestvovao u deportaciji”. “Pretpostavljam da vrhovni državni tužilac
Vesna Medenica stoji iza ovoga, pa ću se založiti da i protiv nje
podnesemo krivičnu prijavu”.

“ Postoji samo jedna informacija koju sam ja pisao nekoliko mjeseci

nakon toga. To je sve što mene dovodi u vezu sa ovim slučajem. Ako
se istraga nastavi, u šta sumnjam, pozvaću novinare i dati sve
podatke”, najavio je Duško Bakrač.

Viši državni tužilac Novak Ražnatović zatražio je istragu i protiv

tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Milisava Miće
Markovića, komandira hercegnovske policije Milorada [ljivančanina,
načelnika CB-a Bar Branka Bujića i pomoćnika načelnika CB-a
Herceg Novi Damjana Turkovića.

Službenici CB-a Herceg Novi i Bar su, prema do sada više puta
objavljenim informacijama, uhapsili 83 Muslimana i Srbina koji su
imali status izbjeglica i predali ih policajcima iz Foče, Čajniča,
Srebrenice i Trebinja. Deportovani Muslimani su ubrzo pobijeni.

“Odgovornost treba da snose oni koji su donosili odluke, a ne mi koji

smo ih sprovodili. Ne bojim se odgovornosti, niti bježim od nje.
Saopštiću sudu istinu, a ona će nekoga debelo da zaboli”, poručio je
Milorad Šljivančanin, bivši komandir Stanice milicije u Herceg Novom.

U razgovoru za Monitor Šljivančanin pojašnjava šta je pod tim

podrazumijevao: “Nama su stizala naređenja iz MUP-a Crne Gore.
Jedna, druga, treća depeša... Zato niko ne može reći ni u MUP-u ni
u državnom vrhu da nije znao za ovu akciju. O svemu, i dan danas,
postoji dokumentacija u MUP-u Crne Gore. Sigurno nije uništena. A,
pored toga, imam pouzdane informacije da tu dokumentaciju imaju i u
Skupštini Crne Gore i u Federalnom MUP-u u Sarajevu. Iz nje se sve
vidi, imenom i prezimenom, ko je šta naređivao i šta je ko radio”.
I Milisav Mića Marković tvrdi da nema nikakve veze sa deportacijom
bosanskih izbjeglica.

U srijedu je saslušan i Damjan Turković. Turković nam je uoči

saslušanja rekao da ne može za sada ništa da kaže, podsjetivši nas
na izjavu od prije jedanaest godina.

A prije 11 godina, u junu 1994, Turković je izjavio je Radiju Herceg

Novi: “Mi smo za sad priveli četrdeset jednog Muslimana, a imamo
ovlašćenja da, po naredbi Srpske Republike, sva lica koja borave na
području CB Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i
predamo u sabirni centar u BiH. Takvih lica priveli smo 92, za
posljednja tri dana”. Turković je potom kazao da će akcija biti
nastavljena “svakodnevno, jer to traži Srpska Republika. Srbe
sprovodimo radi toga da se odazovu vojnom pozivu, za sva lica od 18
do 60 godina, a Muslimane koje traži radi onog što su tamo učinili”.

Bosanske izbjeglice su hapšene i u Ulcinju. Tokom aprila 1992.

godine, ulcinjska policija je u barski Centar bezbjednosti odvela
najmanje 28 izbjeglica Muslimana iz Bosne, koji su na kraju završili u
zatvoru u Foči.

“Šta se desilo sa 27 muškaraca koji su otrgnuti od svoje rodbine

nikada se nije saznalo, a torturu je preživio samo jedan zatočenik
zatvora koji je svoju slobodu kupio zlatom” – ispričao je prošle godine
Džemail Crnišanin, otkrivajući prvi put javnosti priču o stradanju
nevoljnika koji su utočište našli u najjužnijem crnogorskom gradu.
Crnišanin je ispričao da je organizacija Merhamet organizovala
dolazak u Ulcinj dva autobusa, sa oko 200 izbjeglica. “Policajci su
odmah blokirali prostor i počeli da nas maltretiraju. Tada je načelnik
Odjeljenja bezbjednosti bio Sreten Glendža, a šef policije Dragan
Stojanović. Stojanović mi je prijetio da će me ‘razmerhametiti’”, sjeća
se Crnišanin. Prema njegovim riječima, te su izbjeglice spašene jer
se njihovo smještanje u kamp "poklopilo sa pričom o deportovanju
izbjeglica u crnogorskom parlamentu" krajem maja 1992. godine. Ali,
tu sreću nijesu doživjeli oni koje su primili građani, jer su “privođenja i
deportovanja počela mjesec i po dana ranije.”.

“Za prve je bila zadužena ulcinjska, a za druge barska policija. Njih su

dovodili u ulcinjski SUP, saslušavali, odvodili u Bar i predavali ih Mišu
Stevanoviću, šumaru iz Foče, četničkom vojvodi koji ih je odvodio u
Foču u zatvor” - tvrdi Crnišanin.

Deportovanje bosanskih izbjeglica jedna je od najtamnijih stranica iz

novije crnogorske istorije. Tom akcijom, čiji se krivci ne mogu tražiti
van Crne Gore, tadašnja Crna Gora je pokazala svoje najgore lice:
njene vlasti su, mimo Ustava Crne Gore i međunarodnih propisa,
hapsile i odvodile izbjeglice iz susjedne države i isporučivale ih
snagama Radovana Karadžića. Bila je to državna hajka na
bespomoćne ljude druge vjere.

Da li crnogorska država danas, trinaest godina poslije tog zločina,

radi na tome na otkrije i zasluženo kazni njegove počinioce ili je
istraga protiv grupe policajaca scenario kako da izbjegne neumitno
suoačavanje sa svojom nedavnom prošlošću?

“Isljeđivanjem grupe policijskih načelnika vlast želi da postigne dva

cilja. Prvo, hoće da mlakom istragom protiv grupe bivših policijskih
funkcionera, koji su ipak slučajni uzorak od velikog broja učesnika u
toj akciji, za pet, deset ili ko zna koliko godina odgodi isplatu štete
porodicama deportovanih izbjeglica. Drugo, vlast ovim procesom
hoće da pokaže svijetu da je spremna da pred lice pravde izvede
krivce i za ovakve velike zločine”, objašnjava naš dobro upućeni
sagovornik, uz uslov da ostane anoniman.

On tvrdi da MUP Crne Gore nema nijedan pisani dokaz protiv

osumnjičenih, jer su uništeni. A da je ova sudanija sumnjiva, dovljno
se, kaže, podsjetiti da je odluka o istrazi protiv bivših policajaca
donesena dva dana prije početka sudskog procesa za nadoknadu
štete i zapitati se zašto se ti funkcioneri ne hapse ako su krivi, kad se
zna da se skoro svakodnevno pritvaraju mladići kod kojih se nađe
gram marihuane?

Da li će neko i kada odgovarati za ovaj zločin odrediće sud. No, i bez

sudske odluke jasno je: bilo bi nepravdeno da odgovaraju samo
izvršioci a da naredbodavci ostanu nevini. Samo da se ne ponovi
priča o slučaju Štrpci. Istraga i suđenja krenu, pa stanu, pa se opet
digne galama oko sporednih likova. I tako na rate, uglavnom uoči
izbora. Ili, kao sada, uoči referenduma.

Tragična greška policije

Hapšenje oko šezdeset Muslimana 1992. godine i njihova deportacija

u Republiku Srpsku, gdje su ubijeni, bila je tragična greška
crnogorske policije, kazao je, krajem 2004. godine, tadašnji
predsjednik Republike Crne Gore Momir Bulatović. U intervjuu
sarajevskoj televiziji Hajat, Bulatović je za taj zločin optužio lokalnu
policiju. Policija je sve to učinila bez znanja Ministarstva unutrašnjih
poslova i državnog vrha, a kada smo za to saznali prekinuli smo
akciju, izjavio je Bulatović.

Slobodan Pejović, koji je u maju 1992. godine bio samostalni

inspektor za krvne delikte u Centru bezbjednosti Herceg Novi, prvi je
policajac koji je javno progovorio o jednoj od akcija hvatanja izbjeglica
iz BiH.
Evo jednog njegovog svjedočenja: "Rekli su nam da, jedne večeri u
osam sati, nas pet-šest iz kriminalistike treba da budemo u MUP-u.
Kad smo došli, Damjan Turković, tada pomoćnik načelnika CB
Herceg Novi za javnu bezbjednost, pokazao nam je depešu koju je
bio potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović.
Prepričao nam je i rekao da su određene kuće i lokacije u kojima se
nalaze Muslimani koje mi treba da privedemo, da bi kasnije bili
predati srpskim vlastima u Bosni”.

Prije dvanaest godina Skupština Crne Gore formirala je komisiju koja

je istraživala slučaj deportacije izbjeglica. Komisija je utvrdila da je
deportacija Muslimana učinjena u skladu sa tadašnjim
jugoslavenskim propisima po kojima je na zahtjev jedne republike
druga imala obavezu da izruči tražene građane.

U vezi deportacije niko ne pominje vojsku. Prema našim

informacijama, tokom te akcije neki njeni oficiri, među kojima je bio i
major Mlađen Govedarica, često su boravili u hercegnovskom
Centru bezbjednosti. Da li slučajno?

Monitor, 4. decembar 2005.

MANJINSKA PRAVA
U CRNOJ GORI
Na prekidaču
Hoćemo da znamo šta nas čeka u samostalnoj Crnoj Gori. Punih pet
godina to od crnogorske vlasti traže manjinski narodi – Bošnjaci-
Muslimani, Albanci i Hrvati. Zapravo od onda od kad je vlast počela
na sva zvona da najavljuje referendum za nezavisnu Crnu Goru.
Nije tajna da oni nisu presrećni svojim položajem. Radna verzija
zakona o zaštiti manjinskih prava ni poslije pet godina nije uspjela da
prokrči put do parlamenta Crne Gore. Vlast kao da je zaboravila na
obavezu da stvori politički i sistemski ambijent u kojem će, po
međunarodnim standardima, biti zaštićena prava manjinskih naroda.

VLAST KREČI PAMĆENJE: Vlast računa kao da je dovoljno što je

iznad glave manjinskih naroda uklonila svoju batinu, pa sada
natenane vaga kada će joj biti najisplativije da institucionalizaciju
manjinskih prava razmijeni za izborne glasove. U međuvremenu,
svim silama pokušava da prekreči pamćenje na devedesete. Tako bi
rado iz sjećanja izbrisala Bukovicu, Kaluđerski laz i deportaciju
bosanskih izbjeglica, bijeg Hrvata iz Boke Kotorske, pohod
crnogorskih rezervista na Dubrovnik...

Suljo Mustafić

Na prošlonedjeljnom Forumu Bošnjaka-Muslimana, održanom u

Podgorici, niko nije doveo u pitanje pravo crnogorskih građana na
referendum, niti lojalnost Crnoj Gori. Jasno su poručili: zalažu se za
državu Crnu Goru u kojoj će biti jednakopravni sa ostalim narodima, i
u kojoj će biti očuvan njihov nacionalni identitet. I ovo: Bošnjaci-
Muslimani nijesu ničiji rezervoar glasova za referendum i aktivno
treba da učestvuju u profilisanju budućeg statusa Crne Gore.
“Od našeg učešća zavisiće kakvu ćemo Crnu Goru imati – onakvu
kakvu, demokratski, sa svima u njoj dogovorimo, ili onakvu kakvu
nam, bez našeg učešća, nametnu”, kategoričan je Suljo Mustafić,
predsjednik Upravnog odbora Foruma Bošnjaka-Muslimana.

Dominirao je stav da bez odlaganja treba donijeti zakon o zaštiti

manjinskih prava. “Taj zakon treba donijeti prije referenduma, kako bi
Bošnjaci-Muslimani znali šta mogu da očekuju u eventualnoj
nezavisnoj Crnoj Gori”, smatra dr Sefer Međedović. Međedović misli
da Bošnjaci-Muslimani u ustavu nezavisne Crne Gore treba da budu
označeni kao konstitutivni narod.

O ovom pitanju na skupu su se čula različita mišljenja.

Za Kemala Purišića, člana Predsjedništva Bošnjačke stranke,

prihvatljivo je, s obzirom na realnost, da Bošnjaci dobiju status
nacionalne manjine u demokratskoj Crnoj Gori.
Predstavnici Bošnjačkog nacionalnog vijeća nedavno su crnogorskoj
Vladi saopštili da su nezadovoljni položajem Bošnjaka u Crnoj Gori. U
Bošnjačkom vijeću ne kriju: ”Odgovara nam fokusiranost
međunarodne zajednice na Crnu Goru zbog predstojećeg
referenduma i to je pogodna mogućnost da konačno ostvarimo naša
manjinska prava”.

ZAKON STIŽE U MARTU: Potpredsjednik crnogorskog parlamenta i

član Foruma Rifat Rastoder, se nada bi zakon o zaštiti manjinskih
naroda mogao biti donijet tokom marta, pošto su u njemu razjašnjene
neke ključne dileme. Kao osnovni razlog zašto zakon kasni, Rastoder
navodi »nasljeđe svijesti koja priznaje samo sopstvenu volju i interes i
za koju je svaki drugačiji interes potencijalna opasnost«.

Rifat Rastoder

»Kašnjenju je posebno doprinijelo insistiranje na terminu 'nacionalne

manjine', čime se pokušalo prejudiciranje koncepta države Crne
Gore, odnosno njeno preimenovanje u jednonacionalnu ili tačnije
jednovjersku državu. Konfuziji je kumovala i neupućenost jednog
broja predstavnika brojčano manjinskih naroda, da, navodno, samo
status nacionalne manjine podrazumijeva zaštitu ovih prava, što,
naravno, nije tačno«, kaže Rastoder.
Rastoder navodi da nijedna od evropskih multinacionalnih zemalja,
počev od Švajcarske, Belgije, Finske, Norveške, preko Njemačke,
Austrije i Slovenije u svom zakonodavstvu o zaštiti manjinskih prava
za svoje autohtone - brojčano manjinske narode ne koristi termin
nacionalne manjine.

I Ferhat Dinoša, predsjednik Demokratske unije Albanaca, uvjeren je

da će parlament usvojiti taj zakon u martu.

“Tako će manjine znati na čemu će biti ukoliko Crna Gora postane

nezavisna, a ja sam optimista da hoće. Zakon će apsolutno sadržati
evropske i demokratske standarde i oni će se morati implementirati u
političkom i društvenom životu Crne Gore”, kaže Dinoša za naš list.

Ključ zakona su zagarantovane manjinske kvote za parlament Crne

Gore i mogućnost da svaka manjina formira nacionalno vijeće.

“Svaka manjina koja u stanovništvu Crne Gore čini od jedan do pet

odsto, imaće jedan zagarantovani mandat preko manjinskog
subjekta. One sa više od pet odsto imaće dva zagarantovana
mandata takođe preko manjinskih subjekata, s tim što će se morati
imati u vidu jezička i etnička specifičnost Albanaca, kao i njihova
stečena prava”, objašnjava Dinoša.
Tripo Šubert

I hrvatska zajednica u Crnoj Gori, kaže potpredsjednik Hrvatskog

građanskog društva Tripo Šubert, željno očekuje taj zakon.

“Zakon će nam biti potpora i sigurnost za ostvarivanje naših prava.

Iako, nažalost, nismo učestvovali u izradi njegovih brojnih koncepata,
uspjeli smo preko Hrvatske građanske inicijative i nevladinih
organizacija da u najnoviju verziju inkorporiramo neke naše predloge.
Mislim da je najvažnija odredba o formiranju nacionalnog vijeća
manjinskih naroda i uvjeren sam da će tim rješenjem biti zadovoljne
sve manjinske zajednice u Crnoj Gori. Zakon je zasnovan na
evropskim standardima i sadrži brojne formulacije usvojene u
Hrvatskoj, koja je po najvišim standardima regulisala zaštitu
manjinskih prava”, kaže Šubert za Monitor.

Gzim Hajdinaga

Gzim Hajdinaga, ministar za zaštitu prava pripadnika nacionalnih

manjina i etničkih grupa u Vladi Crne Gore, izjavio je krajem prošle
godine da zakon o zaštiti manjinskih prava treba donijeti prije
donošenja novog ustava Crne Gore, kako u ustav bile ugrađene neke
značajne stavke iz tog zakona.

“Mi smo svjesni da se ovim zakonom, koji je u proceduri, neće riješiti

sva pitanja nacionalnih manjina, ali sam siguran da će biti kvalitetan i
biće primjer u regionu”, rekao je tada Hajdinaga.

U međuvremenu je umnogome poremećen vozni red političkih

događaja . Neizvjesno je šta će biti s Crnom Gorom . Može potrajati
i rok za usvajanje zakona o zaštiti manjinskih naroda. "Sitnica" je to -
donijeti ga godina prije ili kasnije. Preživjeli su pod ovom vlašću
manjinski narodi i mnogo veće neprijatnosti. Pa, ipak nekako se
podrazmijeva: Crna Gora u odsudnom času može računati na njih. To
obavezuje.

ŽIŽIĆ OPET PLAŠI BOŠNJAKE: Uoči parlamentarnih izbora 2001.

godine lideri prosrpskih stranaka priprijetili su Muslimanima,
Bošnjacima i Albancima da se slučajno ne miješaju u odlučivanje o
državnom statusu Crne Gore.

Zoran Žižić

Ovih dana u Novi Pazar zapucao je Zoran Žižić, bivši visoki

funkcioner SNP-a a sadašnji predsjednik Upravnog odbora Pokreta
za zajedničku državu, da ubjeđuje Bošnjake u Sandžaku da
učestvuju u spašavanju života državnoj zajednici Srbije i Crne Gore.
Na tom skupu Bošnjaci su zastrašivani i ovakvim upozorenjima:
Ukoliko Crna Gora postane nezavisna, Bošnjake čeka sudbina
Kurda.
Monitor, februar 2006.

František Lipka

Diplomata u noćnoj smjeni

Slovački diplomata František Lipka provešće još nekoliko dana na
privremenom radu u Crnoj Gori. U Podgoricu je stigao u martu, nakon
što ga je Evropska unija imenovala za predsjednika Republičke
referendumske komisije. Šifrirana kao RRK-a, ona je bila sve i svja
od mukotrpnog usaglašavanja stavova dva suprotstavljena politička
bloka o referendumskoj infrastrukturi do obznanjivanja rezultata da je
izglasana nezavisna Crna Gora.

Lipki je u tom delikatnom i obimnom poslu vjerovatno više pomoglo

bogato diplomatsko iskustvo, nego to što je poliglota. Ovdje se i o
perifernim političkim događajima, a kamoli o stvaranju države, ne
govori svjetskim jezicima. Lipka, inače, govori slovački, francuski,
češki, srpski i hrvatski. Služi se engleskim, slovenačkim,
makedonskim, ruskim i poljskim, a na pres konferencijama pokazao
je da je savladao i - crnogorski.
Rođen je u Bratislavi 22. februara 1946. godine. Završio je studij
književnosti u rodnom gradu, a doktorirao je 1981.

I ranije je radio na ovim prostorima. Bio je lektor za slovačku

književnost u Novom Sadu od 1972. do 1976. Poslije isteka mandata
ministra inostranih poslova u Republici Čehoslovačkoj 1990. godine,
imenovan je za ambasadora Čehoslovačke u SRJ, a potom
Slovačke, takođe u SRJ.

Potom je još jednom u svoju biografiju upisao dvogodišnji staž (od

1997. godine) ministra spoljnih poslova, ali svoje Republike
Slovačke, da bi karijeru nastavio kao direktor političke službe za
zemlje Beneluksa i Skandinavije.

Manje je poznato da je František Lipka i pjesnik. Objavio je sedam

zbirki poezije. Preveo je i tridest književnih djela.

Referendumska komisija često je, kako je Lipka rekao na jednoj od

konferencija za novinare, radila i po cijelu noć. Diplomata, pa još radi
u trećoj smjeni i to u Crnoj Gori, čije građane bije glas da su
neradnici!

Prva sjednica Referendumske komisije održana je 15. marta. Do

referenduma se sastala 14 puta, ali praktično stalno je zasjedala.
Iziskivalo je to i fizički i psihički napor.

“Sve važnije odluke Referendumska komisija donijela je

konsenzusom", pohvalio se jednom njen čelnik. Ali, znao je i da se
javno požali:

«Uočljiva je opstrukcija unutar Republičke referendumske komisije».

Bilo je to u vrijeme prije usvajanja Zakona o referendumu, kada je
blok za zajedničku državu ultimativno zahtijevao paritet, podjelu pola-
pola, prilikom formiranja svih referendumskih komisija. Nakon
dugotrajne rasprave i posredovanja međunarodnih pregovarača,
suverenisti su popustili: odustali se od ranijeg stava o
proporcionalnom sastavu.

Lipka je strpljivo premošćavao i druge duboke jazove između

suverenista i unionista.
Predsjednik Republičke referendumske komisije imao je i
dogodovština koje vjerovatno nije očekivao dok se spremao na put u
Crnu Goru. Morao je, recimo, da se bavi i aferom Zeta-film. «Riječ je
o pojedinačnoj pojavi i ta stvar je još na nivou sumnje.

Referendumska komisija se može baviti samo stvarima za koje

postoje dokazi», odgovorio je Lipka na zahtjeve opozicije da sporni
tajno snimljeni film o kupovini glasova u Zeti uvrsti u dnevni red jedne
sjednice Komisije.

Stojički je izdržao i druge pritiske unionista, opominjući ih da je on tu

da strogo primjenjuje zakon koji su i oni izglasali. Tako je uoči
referenduma mogao da raportira: “Komisija je dobro pripremila
referendumski proces. Stvoreni su svi uslovi da referendum protekne
na miran i fer način. Sada je odluka na njegovom veličanstvu
gospodinu građaninu”.

Dan poslije referenduma Lipka je jedan zamršeni slučaj morao da

presiječe svojim “zlatnim glasom”. Presudio je spor povodom
trideset sedam prigovora o kojima zajednički jezik nije mogla da nađe
referendumska komisija u Podgorici.

O tome šta se sve dešavalo u protekla tri mjeseca na sjednicama

Referendumske komisije javnost vjerovatno nikada neće biti
obaviještena.

A i zašto bi. Bitno je da je, prije svega na radost suverenista,

František Lipka u utorak ujutro saopštio dugo očekivanu vijest: “Crna
Gora je nezavisna država odlukom 55,5 odsto birača, koji su 21. maja
na referendumu odgovorili sa “da” na pitanje - “Želite li da Crna Gora
bude nezavisna i međunarodno priznata država”.

František Lipka je tokom bogate političke karijere dobio veliki broj

priznanja. Možda će im pridodati i jedno od nezavisne Crne Gore.

Monitor, 24. maja 2006.

PREDREFERENDUMSKA BITKA
ZA MEDIJE

Mi bi malo da uređujemo
Priča se godinama reprizira: uoči izbora u Crnoj Gori političke stranke
prosto kidišu na medije. Ni tokom predreferendumskog pospremanja
političke scene mediji su u centru pažnje: i vlast i opozicija stavljaju
do znanja novinarima da na njih računaju kao na vjerne saveznike u
pripremama za odluku o državnom statusu Crne Gore.

NAJVEĆA POMOĆ – DALJE OD MEDIJA: Nedavno su predstavnici

najuticajnijih crnogorskih medija razmijenili stavove sa predsjednikom
Skupštine Crne Gore Rankom Krivokapićem o tome kako obezbijediti
punu transparentnost i demokratičnost referendumskog procesa uz
primjenu nove medijske regulative. Krivokapić je objasnio da je cilj
dijaloga da se, uoči velike političke odluke, čuje i mišljenje novinara
“kako bi političari prilagodili svoje ponašanje onom što omogućava
medijima bolji i slobodniji rad”.

“Smisao je da nađemo pravi model za fer i demokratski referendum u

Crnoj Gori. Svako ima svoju nezavisnost, ali i odgovornost”, pojasnio
je Krivokapić.

Političari ne treba da se miješaju u uređivačku politiku medija, a

novinari će poštovati profesionalne standarde i nove medijske zakone
koje su podržale i međunarodne institucije – otprilike tako je glasio
zajednički odgovor medijske zajednice. Novinari su upozorili: ne
mogu se zbog referenduma osvojene medijske slobode u Crnoj Gori
vraćati u ruke političara, niti suspendovati novi medijski zakoni.

“Različiti mediji imaju različite uloge, ali moraju poštovati

profesionalne norme. Nezavisnost jednog medija podrazumijeva
partnerski odnos i prema drugim medijima i institucijama društva. U
ključnim trenucima pokazuje se da li su profesionalni standardi
utemeljeni u društvu i da li mogu izdržati test vremena, a najviše što
politika može učiniti za novinarstvo jeste da se ne miješa u naš posao
i da nam političari ne propisuju pravila”, poručio je Esad Kočan, glavni
i odgovorni urednik Monitora.

Za glavnog i odgovornog urednika Vijesti Slavoljuba Šćekića

referendumska kampanja nije ratno stanje pa da se umjesto
sadašnjih medijskih zakona i novinarskog kodeksa pravi neki
specijalni kodeks za izvještavanje o referendumu. I direktor Agencije
za radiodifuziju Abaz Džafić kaže da se medijska regulativa ne može
mijenjati za vrijeme referendumskog procesa.

Medijsku sferu u Crnoj Gori sada regulišu četiri zakona. Donio ih je

crnogorski parlament u saradnji sa Savjetom Evrope, Evropskom
komisijom i OEBS-om.

Iz DPS-a tvrde da neće kontrolisati medije uoči referenduma.

“Sadašnji zakoni o medijima za nas su obavezujući i nikakva kontrola
medija nam ne pada na pamet”, izjavio je nedavno Miodrag Vuković,
visoki funkcioner DPS-a.
OPOZICIONA OFANZIVA: Opozicija je započela otvoreno da radi na
pokoravanju medija. Ima i ambiciozne predreferendumske zahtjeve:
da dobije kourednička mjesta u RTV Crne Gore i Pobjedi, traži
osnivanje ekspertskih timova za kontrolu medija i razrješenje Savjeta
RTV Crne Gore i Savjeta Agencije za radiodifuziju «zbog grubog
kršenja medijskih zakona i političkog angažmana pojedinih njihovih
članova».

Tri unionističke opozicione stranke: Socijalistička narodna partija,

Narodna stranka i Demokratska srpska stranka – stavile su na papir
svoj predlog o temeljnom preuređivanju važeće medijske
infrastrukture. Njihovi lideri uručili su ga specijalnom evropskom
izaslaniku Miroslavu Lajčaku.

“Radi primjene medijske legislative i ostvarivanja prava učesnika u

referendumskom procesu biće obrazovan odbor za praćenje rada
medija u čiji bi sastav ušli predstavnici obje političke opcije i
predstavnici medija”, glasi jedna od stavki redizajna medijske scene
koji je autorizovao ovaj opozicioni trolist.

Unionističko-opozicioni blok ima još predloga o tome kako partijski

disciplinovati medije. Predlaže, na primjer, da crnogorski parlament
donese “posebna obavezujuća pravila” referendumskog ponašanja
medija i medijski kodeks za privatne elektronske i medije čiji je
osnivač lokalna samouprava.

SNP, NS i DSS traže i donošenje zakona o medijskoj koncentraciji.

Takav zahtjev pravdaju ovako: “Kada je u pitanju Savjet i
menadžment Agencije za radio-difuziju, ovo tijelo je političkom
obojenošću prouzrokovalo privatizaciju crnogorske mreže frekvencija
i nije obezbijedilo mehanizme za borbu protiv nedozvoljene medijske
koncentracije”.
Abaz Džafić

“To nije tačno. Raspodjela frekvencija obavljena je javno, putem dva

tendera i bez ikakvog političkog arbitriranja, uz punu legalnost i
transparentnost. Od kada ARD postoji, održane su 104 sjednice
Savjeta i imali smo 12.500 pravnih postupaka i od toga samo jedan
sudski spor koji smo na kraju dobili. Zakon o vlasničkoj koncentraciji
apsolutno je ispoštovan”, kaže za Monitor direktor Agencije za
radiodifuziju Abaz-Beli Džafić.

Džafić posebno ukazuje na činjenicu da je Crna Gora po broju

komercijalnih elektronskih medija po glavi stanovnika u vrhu Evrope i
svi oni rade slobodno, bez bilo kakvog miješanja Agencije za radio-
difuziju u njihov rad. A što se tiče donošenja specijalnog zakona o
radu medija u vezi referenduma – neka to zaborave i vlast i
opozicija, kategoričan je Džafić.

“Kome to političari hoće da nametnu takav zakon? Nećemo prihvati

da iza medija stoji bilo koja politička stranka, jer to zakon ne
dozvoljava. Ni iz Evrope niko neće moći da razgovara sa Agencijom o
tome da nameće neke druge standarde izvan evropskih. Cena Gora
nije eksperimentalna zona i ovdje će važiti pravila koja važe i u
Evropi”, kaže Džafić.
BEOGRADSKA KAMPANJA: Crnogorski referendum je digao na
noge i srpske političare, koji preko beogradskih medija pokušavaju
da kreiraju javno mnjenje u Crnoj Gori, a naravno i u Srbiji.

“Crna Gora će morati da izdrži pritisak beogradskih medija isto kao

što ga je izdržala za vrijeme Miloševića. Osim dnevnika Danas od
ostalih beogradskih medija ne očekujem objektivno informisanje”,
predviđa Miodrag Vuković.

On ocjenjuje da je iz Srbije krenula žestoka medijska kampanja

uperena protiv Crne Gore, čak i gora nego u Miloševićevo vrijeme.
Prema njegovom mišljenju, mediji iz Srbije su uglavnom isključivo
naklonjeni jednoj strani, čak i prednjače u toj kampanji, anticipirajući
pojedine stvari i generišući negativnu kampanju prema crnogorskim
vlastima. “Aktivnosti funkcionera iz crnogorske vlasti, u srpskim
medijima prikazane su isključivo karikaturalno, dok su izjave
pogrešno interpretirane ili naopako citirane”.

Nedavno je i Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore,

upozorio da je jedan od problema i “nemogućnost uticanja na
ponašanje veoma prisutnih medija iz Srbije u Crnoj Gori, pa je
neophodno tražiti pomoć ili bar jasnije određenje predstavnika
Evropske Unije, Savjeta Evrope i Organizacije za evropsku
bezbjednost i saradnju".

Miroslav Lajčak je, prilikom prošlonedjeljne posjete Podgorici, rekao

da profesionalni medijski standardi treba da važe i za srpske medije
dok izvještavaju o crnogorskom referendumu.

KAKO OSTATI NEZAVISAN: Crnogorski novinari se ovog puta

ozbiljno zariču da neće pokleknuti pred političarima. Osim onog što
se čulo na susretu sa Krivokapićem, i Udruženje nezavisnih
elektronskih medija najavljuje tvrdu odbranu od politike. Donijeće set
medijskih standarda o ponašanju medija tokom predreferendumskog
perioda, koji će biti usklađeni sa najvišim evropskim normama.
Izvršni direktor UNEM-a Ranko Vujović smatra da je nova medijska
regulativa stavila van snage član 15. Zakona o referendumu koji
predviđa da će parlament uraditi poseban pravilnik o predstavljanju
partija u tom periodu.
Teško je, ipak, povjerovati u to da će i ovog puta političari poštedjeti
medije pritisaka i pustiti ih da objektivno obavještavaju o
referendumskom procesu. Po tradiciji, ovdašnje partije misle da imaju
prirodno pravo da pod svoju šapu stave medije i da ih utjeruju u
kalupe urađene po svojim mjerilima. Svjedoci smo, taj ih nagon
posebno spopadne uoči važnijih političkih događaja, kakav je i
referendum.

A ni crnogorski mediji se do sada nisu baš junački od toga branili. Na

to ukazuje i predlog najnovijeg izvještaja Savjeta Evrope. Pozivajući
se na saradnike u Crnoj Gori, Savjet upozorava da nema mnogo
dokaza o transparentnosti na polju medija, te da je set zakona iz
2002. usklađen sa evropskim standardima, ali da nedostatak
iskustva, naročito nedostatak znanja o kodeksu novinara, stvara
probleme.

U izvještaju se upozorava da bi standarde Savjeta Evrope u

ponašanju medija u vrijeme izborne kampanje trebalo pomno slijediti
u Crnoj Gori tokom sljedećih mjeseci. «Nezavisnost medija i
transparentnost je veoma važna. Referendum mora biti organizovan
u ambijentu demokratskog i fer glasanja sa balansiranim i objektivnim
izvještavanjem medija – navodi se u najnovijem predlogu izvještaja
Savjeta Evrope, koji se bavi crnogorskim referendumom», upozorava
Savjet.

U Evropi previđaju jednu sitnicu. Ovakvu opravdanu preporuku

mnogo je lakše sročiti nego je ostvariti. U Crnoj Gori, naravno.

CRNA GORA U OGLEDALU SRPSKIH MEDIJA

To je baš tragično
Da li će Crna Gora i nakon otcepljenja ostati siromašna i živeti, kao
što je naučila, od dotacija ili će jednog dana postati Monako?

Voditeljka TV Pinka, dok je mazno upućivala svom gostu ovo pitanje,

nekoliko puta je trepnula. Gost nije ni trepnuo, ali je - poslije važnog
saopštenja da je Monako postao od gusarske države - prorokovao:
“Valjda će i Crnogorci jednog dana postati gospoda”. To bi, u
kontekstu ovog razgovora, trebalo da znači da su gospoda samo
bogati.

Kroz ovakve ili slične stereotipe mnogi beogradski mediji analiziraju

predreferendumska dešavanja u Crnoj Gori. Referendum se, obično,
kvalifikuje kao otcjepljenje od Srbije, neshvatljiv razlaz sa vjekovnom
braćom, opasnost koja može izazvati rat, a ponekad i kao izdaja.
Najčešće o tome govore političari i raznorazni politički, društveni,
vojni i ostali analitičari. Ali, antireferendumsku kampanju potpomažu
i oni koji po prirodi svog posla ne bi trebalo da se petljaju u ozbiljne
političke stvari.

Tako Mile Bogdanović, “pevač, fudbaler, inženjer, pisac”, jadikuje

prije neki dan u Politici: “Ali, ovo što se sad događa s Crnom Gorom
baš je tragično. Bio sam jedan od graditelja pruge Beograd – Bar.
Posle zemljotresa u Crnoj Gori cela Srbija je godinama odvajala
novac za pomoć braći u Crnoj Gori. A sad neki političari, očigledno,
iz ličnih interesa, pokušavaju da odvoje dva bratska naroda. I, što je
najgore, ne samo geografski već i po jeziku”.

Proteklih dana posebno je dijelu beogradskih medija bio interesantan

navodni dokument o “tajnoj strategiji Demokratske partije socijalista”
u vezi referenduma.

Večernje novosti prenose da on sadrži stav da se vlast u Crnoj Gori

"od opozicije razlikuje po ljudskim vrednostima koje baštine". “Dok se
mi zalažemo za dobre međudržavne, međunacionalne i međuverske
odnose.... oni su deklarativno za EU, bez Hrvata, Albanaca... za
jednu državu, jedan narod, crkvu, za Srbiju i Srbe do Tokija”, citira taj
list.

Sadašnju Crnu Goru posebno analiziraju “poreklom Crnogorci”.

Jedan od njih, “pisac Srpske književne zadruge” Žarko Komanin,
ovako u Politici jadikuje: “Na vlasti u Crnoj Gori još su bivši članovi
CK! U medijima Crne Gore, na primer, falsifikuje se i pečobrazno
izjednačava novokomponovana i privatna crkva registrovana u
cetinjskoj policijskoj stanici sa Crnogorskom mitropolijom! Sramotno
je ponašanje vlasti prema nasledniku trona Svetoga Petra Cetinjskog
mitropolitu Amfilohiju”.

Predreferendumska Crna Gora jedna je od glavnih tema i na internet

forumima i u elektronskim novinama. Ekstreman primjer su
Elektronske nedeljne novine Istina, čija se redakcija nalazi u Beču. O
kakvom se štivu radi za ilustraciju je dovoljno navesti naslove
nekoliko priloga: Referendum kao metastaza antisrpstva, U vjekovnoj
postojbini srpstva, Njegoševo srpstvo, Ludačkom rukom iz ludačke
glave, Bojkotujte antinarodni referendum, Referendum u aprilu
nemoguća misija, Multietnički šovinizam režima u Crnoj Gori, Brata
su mi ubili vlasnici države, Gebelsovština u crnogorskim medijima,
Crna Gora u kandžama mafije, Branio jezik, završio na sudu,
Milogorci... Glavni urednik Istine je Petar Milatović, a njegovu “istinu”
iz Crne Gore potpomažu Jovan Dujović, Filip Bošković, Dobrilo
Dedeić, Emil Kriještorac, Momir Vojvodić...

VOJISLAV RAONIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA MEDIJE CRNE

GORE

Boris Raonić

Dva dominantna politička trenda

- Postoje dva dominantna politička trenda koji su uplivali u domen
medija i njihove uloge u vezi referenduma. Prvi je zahtjev sa
crnogorske političke scene da su uvedu kourednici, da se izmijeni
članstvo u savjetima Radio-televizije i Agencije za radio-difuziju i
izmijene neka zakonska rješenja. Ja na to gledam kao na još jedan
od pokušaja da se obesmisli samostalnost novinarske profesije,
uređivačke autonomije i princip individualne odgovornosti u medijima.
To nikome ne treba dozvoliti. S druge strane, iz međunarodne
zajednice, oličene u izaslaniku Miroslavu Lajčaku, traže se neke
garancije šta će biti rađeno tokom referendumskog procesa. Ukoliko
to znači ojačanje institucija kao što su Agancija za radiodifuziju ,
Samoregulatorno tijelo i Institut za medije onda tome treba izaći u
susret. To znači, treba ojačati postojeće a ne ići na formiranje novih
ad hoc institucija.

Monitor, 2006.

Momir Đurović

TREĆE SPASAVANJE
KANJONA TARE
 Spasioci čuvenog kanjona Tare moraće, po svoj prilici, i treći da put
da krenu u akciju protiv političkih I drugih moćnika koji hoće po svaku
cijenu da sagrade hidroelektranu Buk Bijela?

U petak, na skupu o Strategiji energetskog razvoja Crne Gore, koji je

održan u Podgorici, predsjednik Crnogorske akademije nauka I
umjetnosti Momir Đurović kazao je da je Deklaracija o zaštiti Tare
prepreka ostvarivanju te strategije i da nije trebalo odustajati od
gradnje hidroelektrane Buk Bijela. Đurović je prekorio stručnjake što
su dopustili da “populistički koncepti i ideje partija” poništavaju
koncepciju energetskog razvoja Crne Gore, upozoravajući da on
treba da se bazira na informacijama, a ne na medijskim navodima.

Tako je predsjednik CANU iznenada otvorio novo poglavlje stare

priče o izgradnji famozne hidroelektrane na Drini I najavio da će se
kanjon Tare opet naći u opasnosti od potapanja.

Po mnogima najljepši na planeti, ali pouzdano najdublji poslije

Kolorada, kanjon Tare našao se pretprošle godine u bermudskom
trouglu koji su sklopili političari i energetski lobi, s dobrim izgledima
da ga zauvijek potope. Ipak, nakon internacionalizacije projekta
Hidroelektrane Buk-Bijela, odnosno pojačanog interesovanja
međunarodnih organizacija za zaštitu prirode I kullturne baštine,
političari, bar oni crnogorski, morali su da odustanu od tih planova.
Tom obrtu najviše su doprinijeli zaljubljenici u Taru i njen atraktivni
kanjon, organizujući se sa nevladnim sektorom u jak front za spas ta
dva prirodna dragulja. Uspješno su izveli kampanju "Neću baru, hoću
Taru" u okviru koje je oko 11 hiljada građana Crne Gore i iz cijelog
svijeta, plus njihovi istomišljenici koji su za to koristili internet, javno
su ustali u odbranu ugrožene rijeke.

Desilo se prvi put u Crnoj Gori: odbrana Tare okupila je u istom frontu
istaknute intelektualce, nevladin sektor, vladajuće I opozicione
partije. Pod njihovim pritiskom, Skupština Crne Gore usvojila je
Deklaraciju o zaštiti Tare, čime je stopirana izgradnja HE Buk Bijela.

"Ukoliko se realizuje ovaj projekat, Evropa i svijet izugubiće jedan od

najljepših prirodnih resursa. Bila bi to ogromna šteta i sramota svih
nas", poručila je Svjetska turistička organizacija (WTO) u pismu
UNESCO-u.

I dok su svjetski stručnjaci I domaći civilni sektor pokušavali da

odbrane Taru, daleko od njihovih očiju igrale su se razne zakulisne
igre. Izgradnju HE Buk-Bijela tajno su dogovarali političari, stručnjaci
raznih profila i grupe biznismena koje je taj projekat interesovao zbog
profita bez obzira na ekološke posljedice. Među njima su najčešće
pominjani Vojin Lazarević, nekadašnji savjetnik tadašnjeg
crnogorskog premijera Filipa Vujanovića, i Vuk Hamović, suvlasnici
londonske firme EFT-a - najvećeg trgovca strujom na Balkanu i jedne
od tri firme prijavljene na tenderu za izgradnju HE Buk-Bijela.

Bio je to drugi organizovani napad na Taru i njen kanjon. Istorija

sukoba oko HE Buk-Bijela datira još od 1956. godine. Tada su
stručnjaci izračunali da je u ondašnjoj Jugoslaviji moguće godišnje
iskoristiti oko 64 milijarde kwh električne energije, od čega oko 14 na
slivu Drine. Zbog toga je Drina proglašena za kičmu jugoslovenske
energetike, pa je izgradnja pomenute hidroelektrane sve do današnjih
dana bio veliki san prije svega bosankohercegovačkih političara.

No, tadašnje garniture na vlasti u BiH, Srbiji i Crnoj Gori nisu, srećom,
mogle da se dogovore oko izgradnje tog objekta. Planove im je
pomrsilo energično protivljenje crnogorskih političara da se potopi
kanjon Tare. Njima su pripomogli i brojni stručnjaci, prije svega
ekolozi, javno ustajući u odbranu Tare. Tako je kanjon spašen, a
planovi o hidroelektrani stavljeni ad akta. Sve do 2004. godine, kada
su predstavnici Republike Srpske i Crne Gore tajno potpisali dogovor
o izgradnji HE Buk-Bijela. Prema tom dogovoru, koji je dugo bio
nedostupan javnosti, Crna Gora bi investirala 30 odsto kapitala, s tim
da joj pripadne trećina kapaciteta elektrane. Sa crnogorske strane
paraf na dogovor stavio je Filip Vujanović, tada premijer Crne Gore.

Dušan Dragović, dugogodišnji profesor Građevinskog fakulteta u

Podgorici i čovjek koji je radni vijek proveo izučavajući hidrosisteme
na području bivše Jugoslavije, tvrdi: "Hidrocentrale na Drini ne mogu
se graditi kako je to nekad bilo predviđeno, jer je voda potrebna
području sliva Bosne i Morave, gdje žive milioni ljudi, gdje se nalaze
industrijski objekti, poljoprivredna područja... Voda tim područjima
može se obezbijediti samo iz Drine, a ako je uzmemo iz Drine onda
joj smanjujemo tehnički potencijal čime poskupljuje struja iz njene
elektrane".

Dragović stoga smatra da je pravo rješenje: na Drini treba sagraditi

samo branu "Buk-Bijela", prevesti vode iz Tare i Lima u Moraču i na
Morači izgraditi hidroelektranu. "Tako ćemo dobiti jeftiniju i kvalitetnu
eneregiju i izbjeći potapanje kanjona Tare", uvjerava Dragović.

No, svi ne misle tako.

Jusuf Krvavac, jedan od najboljih poznavalaca hidroenergetskih

problema u BiH, izjavio je potpisniku ovog teksta u jeku kampanje za
spasavanje Tare: "Buk-Bijela je danas ubjedljivo najbolja
hidroelektrana u Evropi. Za toliko novca ne možete nigdje dobiti toliko
energije".

Sličan stav iznio nam je i Pavle Vučković, generalni direktor

beogradskog "Energoprojekta": "Teren na kome ćemo na Drini podići
branu najatraktivniji je hidroenergetski prostor od Atlantika do Urala.
Na ovim prostorima nema atraktivnijeg i za državu isplativijeg posla
od izgradnje HE Buk-Bijela".

Tada je crnogorsko Ministarstvo ekonomije bilo uprlo sve snage u to

da elektranu treba graditi. Kao argument potezalo je podatak da je
Republika Srpska uložila 27 miliona eura za izradu dokumentacije i
pripremne radove, te da Crna Gora ima deficit električne energije od
1,4 milijarde kilovat-sati i da za to godišnje potroši 50 miliona eura.

Polemika oko hidroelektarane “sazvala” je i međunarodni okrugli sto u

Podgorici "Za harmoniju prirode i čovjeka - 3 E za Taru". Održan je
sredinom oktobra 2004. Na njemu je gradnja HE Buk-Bijela
analizirana sa energetskog, ekonomskog i ekološkog aspekta (3 E).
Najveći protivnici izgradnje hidroelektrane bili su biolozi. Jedan od
njih, Danilo Mrdak sa podgoričkog Prirodno-matematičkog fakulteta,
ovako je prokomentarisao tok te rasprave:

"Rješavamo problem dijela deficita energije, ali se ne zna kada će se

to desiti. Da li za deset ili 30 godina. Ne zna se ni koliki će biti deficit
za 10 ili 30 godina, jer potrošnja raste. Tako ispada da uopšte ne
znamo u šta ulažemo i šta će se desiti, a da ne pričamo da će se
jednog dana struja dobijati iz nekog drugog izvora. Priča se o
konceptu održivog razvoja, a ja ne vidim šta tu ima održivog i sve će
se svesti na priču 'Dijete moje, kakva je to lijepa rijeka bila", kao što je
meni pričao moj otac za rijeku Pivu".

Povodom stava akademika Đurovića, hitro su reagovale nevladine

organizacije u Crnoj Gori.

NVO Grin houm smatra neozbiljnim stav predsjednika Crnogorske

akademije nauka i umjetnosti.

“To što je Đurović izgovorio u svom unaprijed pripremljenom i

pisanom govoru je tužno i iznenađuće. Jasno je da iza takvog stava
stoji raspoloženje i htjenje onih koji su nevoljno i neiskreno prihvatili
upozorenje UNESCO-a i stav građana o posljedicama po Crnu Goru
izgradnjom Hidroenergetskog sistema Buk Bijela”, kaže predsjednik
Grin houma Darko Pajović.

Po njegovim riječima, obnovljivi izvori energije i ostale mogućnosti su

opet ostali u zapećku megalomanske i poražene ideje-koncepta o HE
Buk Bijela. Opet se zaboravlja na očiglednu veliku ekološku, a samim
tim i razvojno-ekonomsku štetu i rušenje ugleda ekološke Crne Gore,
koji je stekla kampanjom za Taru.

Izvršni direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja

Ćalović iznenađena je odnosom predsjednika CANU Momira
Đurovića “prema demokratski iskazanoj volji građana, koji kao
ekspert daje političke, a ne stručne ocjene”.

Ćalović podsjeća da je Deklaracija o zaštiti Tare document većeg

ranga od Strategije energetskog razvoja Crne Gore I zaključuje:
"Ukoliko bi Vlada Crne Gore pokazala bahat odnos prema prvoj i
jedinoj pobjedi javnog nad interesima lobija, to bi predstavljalo
dodatnu kompromitaciju države pred međunarodnim institucijama,
zahvaljujući čijoj podršci su crnogorski građani uspjeli da sačuvaju
Taru".

Rijeka Tara nije Jugopetrol ili Telekom da se može prodati na tenderu

i uvijek će biti građanske kondicije da se objasni šta ona znači Crnoj
Gori, kategoričan je predsjednik nevladine organizacije Most Siniša
Stevović u reagovanju na Đurovićeve istupe

Koordinator Pokreta za promjene za ekologiju Aleksandar Ražnatović

kaže da su predstavnici slovenačkog Instituta za istraživanja u
energetici, ekologiji i tehnologiji (IREET), koji učestvuju u izradi
strategije, saopštili da treba štititi životnu sredinu i voditi računa o
ekologiji.

"Direktor IREET-a Đani Brečević je naveo dva primjera koji treba da

dovedu do smanjenja deficita električne energije u Crnoj Gori -
izgradnju drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima i mini
hidrocentrala na Morači. Nijednom se ne pominje izgradnja
hidroelektrane Buk Bijela”, kaže Ražnatović I najavljuje: "PZP će
novom sazivu parlameta, odmah nakon njegovog konstituisanja,
predložiti da se na dnevnom redu nađe i zakon u koji će biti
inkorporirana Deklaracija o zaštiti rijeke Tare".

Desetog septembra u Crnoj Gori se održavaju parlamentarni I u

nekoliko opština lokalni izbori. Na njima će vjerovatno opet pobijediti
Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. Veliko je pitanje da li
će ona još jednom uslišiti zahtjeve branilaca Tare da se sačuva taj
dragulj ili će prevagnuti neki drugi interesi. Jedno je sigurno: ideja o
potapanju Tarinog kanjona opet je izvađena iz naftalina.

Struja protiv prirodne ljepote

Nacionalni park Durmitor, uključujući i kanjon Tare, od 1952.

godine nalazi se na UNESCO-voj listi svjetskog kulturnog
nasljeđa. Kanjon je dug 80 kilometara, najveća mu je dubina 1300
metara.

Tara je najduža rijeka u Crnoj Gori sa 145 kilometara vodotoka.

Izgradnjom HE "Buk-Bijela", gdje bi brana dostigla visinu od 125,6

metara, bilo bi potopljeno 12 kilometara Tare i 10 kilometara rijeke
Pive.
HE "Buk-Bijela" imala bi godišnju proizvodnju 1.345 GW električne
energije.

Elektroprivrede Republike Srpske i Crne Gore kupovale bi, prema

planovima od prije dvije godine, ukupnu ili dio proizvdene struje po
tarifama: 26, 16 Crnoj Gori i 73,85 Republici Srpskoj. Nakon trideste
godina koncensionar vraća hidroelektranu. Vrijednost projekta
procijenjan je na 400 miliona eura.

Srbija i Republika Srpska računale su da bi gradnjom hidrocentrala,

uz električnu energiju, dobili i mogućnost da navodnjavaju obradivo
zemljište na području Mačve, Semberije i Srema, olakšanu
eksploataciju šume u slivu Drine (računajući i Crnu Goru ono je
procijenjeno na preko 100 miliona kubika drvne mase), te
nedostajuće količine tehničke vode za industrijske
objekte i rudnike i dijelu sliva Drine (Kolubarski rudnici,
termoelektrane...).

Monitor, 27. avgust 2006.

PREDIZBORNI MOZAIK

Tropske DPS računice

Predsjednik svih građana Crne Gore savjesno brine o - svim
građanima Crne Gore. Zakazivanjem parlamentarnih i lokalnih izbora
za 10. septembar Filip Vujanović je pokazao da je sposoban da ih
iznenadi višestruko pragmatičnim odlukama.

Biračima će biti neuporedivo lakše sa referendumskom kondicijom da

podnesu tropsku pripreme za još jedno izborno takmičenje, nego da
je ponovo stiču tokom varljive jeseni. Partijski lideri se vjerovatno još
dobro sjećaju predreferendumskih obećanja pa ne moraju da
izmišljaju neka nova, a mogu koristiti i dobar dio raznih
predreferendumskih rekvizita. Nema potrebe ni za posebnom
provjerom biračkih spiskova. Sređeni su koliko je juče. A za bacanje
nije ni to da će turisti imati jedinstvenu priliku da uživo posmatraju
izbornu kampanju na crnogorski način.

No, opozicija opet zanovijeta. Na prvi pogled je zaključila da

vladajuća partija nije osmislila idiličan pejzaž za još jedno
višestranačko nadmetanje.

Filip Vujanović

VUJANOVIĆ IGNORISAO OPOZICIJU: Iz SNP-a su hitro optužili

Predsjednika Crne Gore i potpredsjednika DPS-a da je ignorisao
lidere partija sa kojima je dogovarao datum održavanja izbora.
Umjesto sa njima - izborni termin je utanačio sa predsjednikom DPS-
a Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem, žali se SNP.
Lideri opozicije su nezahvalni. Imali su rijedak ugođaj da sa
predsjednikom države popiju kafu u njegovom kabinetu. SNP je,
inače, tražio da izbori ne budu prije 24. septembra. Tako su približno
licitirale i ostale stranke. Čak i DPS. Zašto je onda jača vladajuća
partija požurila sa izborima?

«Taj datum odgovara dobro organizovanim i jakim partijama. Za

Bošnjačku stranku to je preuaranjeno za dobro organizovanje», kaže
za naš list Rafet Husović, predsjednik Bošnjačke stranke.

Nezadovoljan je i Ferhat Dinoša, predsjednik Demokratske unije

Albanaca: “Išlo se grlom u jagode. Ne znam zašto. To je apsolutno
nevrijeme: turistička sezona od koje žive mnogi građani, godišnji
odmori... Ovo je prerano i za obezbjeđivanje uslova za gradsku
opštinu Tuzi. Do tada nećemo znati gdje da smjestimo odbornike i
administraciju”, kaže, u razgovoru za Monitor, predsjednik DUA.

I Marija Vučinović, vd predsjednika Hrvatske građanske inicijative,

rekla nam je da su u toj stranci iznenađeni datumom održavanja
izbora. “Bolje bi nam odgovarao 1. oktobar. Bilo bi više vremena za
izborne pripreme”.

DPS-ovu žurbu Nebojša Medojević, izvršni direktor Grupe za

promjene, tumači ovako: “Vlasti ne prija suočavanje sa novom
političkom konkurencijom. DPS želi da izbjegne bilo kakve diskusije,
jer, očigledno je, osim državnog pitanja, koje je skinuto sa dnevnog
reda, oni više nemaju šta da ponude”.

Na te primjedbe DPS ima kratak odgovor.

“Opozicija se buni da je rok preuaranjen, a odavno traži vanredne

parlamentarne izbore. Uostalom, u Crnoj Gori više nema građanina
koji dobro ne zna za šta se zalaže koja stranka”, kaže za Monitor
Predrag Sekulić, portparol DPS-a.

ZAŠTO SE DPS-u ŽURI: DPS ništa ne radi slučajno, pa ni ovaj

izborni termin nije tek tako odredio. Procijenio je da može dobro
profitirati na svježim referendumskim zaslugama i podršci nezavisnoj
Crnoj Gori sa svih meridijana. Takva računica je očekivana kada se
malo osmotri trenutna i najavljena konfiguracija crnogorske političke i
društvene scene.

Za koji dan Grupa za promjene oblači partijsko ruho i pojavljuje se

kao novi učesnik na izborima. Neizvjesno je šta on može postići, ali
ne treba zaboraviti da Nebojša Medojević, čak i u anketama DPS-a,
visoko kotira u crnogorskom javnom mnjenju. Prvi je iza Mila
Đukanovića.

Dalje, javna je tajna da u DPS-u postoji ogroman broj nezadovoljnika.

Jedni gunđaju zbog grjehova svojih visoko pozicioniranih i sve
moćnijih partijskih drugova, pogotovo kad je riječ o privatizaciji,
kriminalu, ubrzanom socijalnom raslojavanju crnogorskog društva i
čudnim kadrovskim kombinacijama, koje neće, izgleda, zaobići ni
trenutno vrlo aktuelnu diplomatiju. Na kraju, tu je i za DPS nedavno
alarmantno saznanje: za nezavisnu Crnu Goru nije glasao zavidan
procenat njegovih članova, pa ni aktivista. Opasan znak -
disciplinovanje nije svemoćno.

PREVARA MANJINSKIH NARODA: DPS je ovih dana sebi o vrat

okačio i još jedan delikatan problem. Nustavnim odredbama Zakona
o manjinskim pravima i slobodama, koji je živio svega dva mjeseca,
izigrani su manjinski narodi predreferendumskim obećanjem o
zagarantovanim poslaničkim mandatima.

Ferhat Dinoša
Ferhat Dinoša ne može da odgonetne o kakvoj se to kalkulaciji vlasti
radi, ali uvjeren je da je u pitanje dovedeno teškom mukom stečeno
međunacionalno povjerenje u Crnoj Gori: “ Odluka Ustavnog suda
govori da Crna Gora nije spremna da implementira fundamentalne
evropske standarde iz oblasti prava nacionalnih manjina. Kroz
princip afirmativne akcije zakoračilo bi se u stvaranje partnerstva sa
manjinama, koje su bitno pomogle nezavisnosti Crne Gore.
Hipokrizija je braniti Ustav iz Miloševićevog vremena i govoriti o
spremnosti za uključivanje u evropske procese”.

Predsjednik Demokratskog saveza Albanaca Mehmed Bardhi smatra

da se radi o velikoj prevari manjinskih naroda koji vlasti služe «kao
obveznici za plaćanje poreza državi i za glasanje».

I u Bošnjačkoj stranci su iznenađeni odlukom Ustavnog suda.

Rafet Husović

Rafet Husović, predsjednik Bošnjačke stranke, kaže: «Nismo

očekivali takvu odluku s obzirom na to da je Zakon o manjinskim
narodima međunarodna zajednica ocijenila kao jedan od boljih te
vrste u okruženju. To je znak da Crna Gora nije spremna da krene
putem demokratije i zaštite manjinskih kolektivnih prava. Zakon nije
bio teret za državu Crnu Goru. Nije bio usmjeren protiv interesa
drugih naroda u Crnoj Gori».
Odlukom Ustavnog suda neprijatno je iznenađen i Rifat Rrastoder,
potpredsjednik SDP-a.. Zanimljivo: žaljenje zbog odluke Ustavnog
suda izrazio je i DPS.

Marija Vučinović

Marija Vučinović kaže: “Hrvatskoj građanskoj inicijativi DPS je

ponudio jedan poslanički mandat i sva prava koja nam po zakonu
pripadaju. Inače, prema cenzusu i s obzirom na broj Hrvata u Crnoj
Gori više mandata ne možemo ni dobiti”, kaže Vučinović.

Kako se moglo desiti da pored toliko pravnih eksperata prođe zakon

koji su na popravni vratile sudije Ustavnog suda? U posljednje tri-
četiri godine na sličan način “palo” je petnaestak zakona, djelimično
ili u cjelini, podsjeća Predrag Sekulić, poslanik DPS-a.

“Problemi su u samom vrhu parlamenta, ali i u skupštinskim

odborima, posebno Odboru za zakonodavstvo. Odgovornost za to
snosimo svi od Vlade do parlamenta”, kaže Sekulić.

Jedno je sigurno: ekvilibristika sa zakonom o manjinskim pravima

dokazuje da Crna Gora nije izdržala još jednu provjeru svog
demokratskog kapaciteta. DPS nije zbunila odluka Ustavnog suda.
Sada poručuje manjinama da neće zaboraviti na svoja
predreferendumska obećanja - dodijeliće im po koji mandat. Vlast
opet kreće u predizbornu političku trgovinu. Naši sagovornici iz
stranaka koje okupljaju manjinske narode još ne znaju da li će
prihvatiti DPS-ovu ponudu. Valjda im je jasno: mandat dobijen po
zakonu nije isto što i onaj koji poklanja DPS.

Nebojša Medojević

“Upozoravamo birače iz manjinskih naroda da to što će im DPS dati

jedan ili dva mjesta na listi, znači da će biti DPS-Bošnjaci, DPS-
Muslimani, DPS-Hrvati, DPS-Albanci i DPS-Srbi”, prokomentarisao je
DPS-ove ponude Nebojša Medojević.

Može se to i drugačije formulisati: DPS, nasljednik Saveza

komunista, je po svemu što se vidi ozbiljno naumio da od SDP-a i
partija manjinskih naroda sebi sačini novi SSRN. (Za mlađe čitaoce:
Socijalistički savez radnog naroda.)

KOALICIJE I AFERE: Partije su preokupirane i još jednom značajnom

temom: da li će u izbornu trku ući same ili sa ortacima i sa kojim?

DPS je u junu objavio da na izbore ide sam. To je toplo preporučio i

ostalim strankama. Vijest iz DPS-a izazvala je ne malo iznenađenje
na političkoj sceni. Prije nekoliko dana DPS obznanjuje da odustaje
od tog plana. Na izbornom megdanu opet će se oprobati sa svojim
vjernim pratiocem Socijaldemokratskom partijom. A savezništvo nudi
i partijama manjinskih naroda. SDP će, sigurno je, još jednom
nastaviti oratkluk sa DPS- om. Hrvatska građanska inicijativa i
Bošnjačka stranka o tome se još nijesu izjašnjavale.

Zašto je DPS napravio zaokret od junskog plana ?

U Socijaldemokratskoj partiji to objašnjavaju ovako. DPS nas je prvo

brutalno napao, ali kada je bolje snimio situaciju shvatio je da SDP
osim birača ima i nešto što se ne može svesti na gole brojke. Snaga
SDP-a je u tome što ima jako uporište u intelektualnim krugovima,
nacionalnim manjinama, međunarodnoj zajednici, medijima... Bez
SDP-a DPS bi izgubio jednu važnu komponentu, ostao bi sam na
javnoj sceni, sam protiv svih. To bi bilo prvi put da Đukanović izađe
sam na izbore. A kad god je bio bez SDP-a DPS je gubio, kao na
primjer prilikom rasprave o zaštiti Tare, podsjećaju u SDP-u.

Ima tu i nešto drugo: novim ulaskom u predizbornu koaliciju sa

starijim bratom SDP, tvrde upućeni posmatrači, gubi i posljednju
šansu da sačuva svoj socijaldemokratski identitet. Postaje partija
vlasti, mini kopija DPS -a.

Nije isključeno da je DPS odustao od solo nastupa na izborima i iz još

jednog razloga. Proteklih dana vlast je otvorila više afera. Cilj im je
bio: dokazati i crnogorskoj i međunarodnoj javnosti da je vlast u
nezavisnoj Crnoj Gori bez zadrške krenula u obračun sa kriminalom.
Međutim, ta pokazna vježba vlasti nije dobila smjer kakav su
najavljivali prvi izvještaju kriminalističke policije i tužilaštva. Primjer su
zbivanja u Montenegro erlajnzu. Loše je, pored ostalog, procijenjeno
da će pred prvim teškim optužbama na adresu nacionalne
aviokompanije odmah kapitulirati i njen Bord direktora, u kojem su bili
ili su sada mnogi visoki funkcioneri SDP-a ( Ranko Krivokapić, Jusuf
Kalamperović, Ivan Brajović, Rifat Rastoder). Nije pomoglo ni to što ih
je prozvao lično premijer Đukanović.

Pokazalo se da je dokazivanje sumnji komplikovan posao. To je,

prema našim izvorima, zaustavilo i pokretanje nove serije afera sa
poznatim imenima i firmama. U DPS-u su sračunali da bi im se to
moglo vratiti kao bumerang, pred izbore.
Svejedno biće zanimljivo, kako će se u priči o aferama i kriminalu, u
predizbornim pjevanijama vladati koalicioni partneri. I kako će paziti
da ko koga ne utruni.

Rezonanca DPS-ovog zaokreta najvjerovatnije će rezultirati

homogenizovanjem sada prilično razjedinjenih srpskih partija,
odnosno koalicijom SNP-a, Narodne stranke i Demokratske srpske
stranke. Nije isključeno da će njihovom jatu prići i Srpska narodna
stranka. Da li će zajednički predizborni jezik naći Liberalna partija i
Građanska partija i eventualno Pokret za promjene za sada se ne
zna. Da li će te partije na predizbornu saradnju pozvati stranke
manjinskih naroda i tako promivisati treći put - ni o tome nema
nikakvog glasa.

Dugo toplo, prvo nezavisno crnogorsko ljeto polako protiče. Zasad

samo DPS vodi igru.

Monitor, 2006.

CRNOGORSKI NOVINARI
U POLITICI
Ambasadore, bivši kolega
Još se nije desilo da crnogorski političar ode u novinare. Taj običaj
vjerovatno neće prekršiti ni Vesna Perović, predsjednica Liberalnog
saveza, Miodrag Vuković, predsjednik Poslaničkog kluba DPS-a i
Nebojša Medojević, izvršni direktor Grupe za promjene. Zašto baš
oni? Zato što uz političke obaveze stižu da pišu za novine.

Pojašnjenje: opaska s početka teksta ne odnosi se na one koji su

novinarsku karijeru zamijenili političkom, pa onda bili
primorani da se vrate staroj profesiji. U novije vrijeme takav
obrt priredila je antibirokratska revolucija Bošku Đukiću i
Iliji Despotoviću, nekadašnjim izvršnim sekretarima u
Predsjedništvu CK SK Crne Gore.

Možda u posebnu kategoriju, primjenjenog novinarstva, spada

Goran Rakočević Sito. Počeo je kao izvršni sekretar titogradskog
partijskog komiteta. Onda je, nakon što se dokazao u odjecima i
reagovanima, postao dopisnik beogradske Politike. Docnije je
postao ministar kulutre, pa je, pošto je politički žrtvovan,
vraćen novinarstvu u svojstvu direktora TV Crne Gore. Odatle se
nanovo vinuo u politiku. Trenutno savjetuje predsjednika
Filipa Vujanovića.

Ni novinari masovno ne idu u politiku. Mada, ima onih koji su

dogurali prilično visoko. Do potpredsjednika skupštine (Rifat
Rastoder), poslanika (Dragoljub Ilić, Budimir Simonović, Goran
Danilović, Miloje Drobnjak), gradonačelnika (Aleksandar
Aleksić), konzula (Slobodan Racković) i ambasadora (Milan
Roćen). Slobodan Racković, nekadašnji novinar Radija Crne Gore,
osnovao je čak i stranku i bio njen predsjednik. Stranka mu se
ubrzo izgubila s političke scene, a on avanzovao do konzula.

Najviše je bivših novinara među savjetnicima visokih političara

i portparolima partija: Vinka Jovović, Radmila Burić, Simonida
Kordić, Goran Sekulović...

U vrijeme zahuktavanja višestranačja, partijama su se priklonili

i mnogi novinari. Neki su ih podržavali tekstovima, neki
članskim knjižicama. Rekord vjerovatno drži Liberalni savez.
Početkom devedesetih, bilo je oko trideset istaknutih novinara
liberala: Miodrag Vukmanović, Velibor Čović, Veselin Tomović,
Balša Brković, Željko Ivanović, Rajko Cerović, Darko Šuković,
Fahro Radončić, Dragoljub Ilić, Slobodan Racković, Ratka
Jovanović, Sead Sadiković, Nebojša Redžić, Nada Bukilić, Boško
Đukić, Mustafa Canka, Slavko Raspopović, Zoran Radulović,
Veseljko Koprivica...

Liberal Aleksandar Aleksić bio je novinar Liberala,

nedjeljnika Respekt, šef DESK-a državne Televizije... Sada u
Cetinju stoluje kao gradonačelnik. Šta ga je navelo da se bavi
politikom i kako mu sa te pozicije izgledaju bivše kolege nismo
uspjeli da saznamo. Njegova sekretarica tvrdi da je toliko
zatrpan obavezama da čak nije imao vremena da razgovara za
Monitor.

Simonida Kordić, portparol Demokratske srpske stranke, nije

zaboravila šta znači uskratiti izjavu novinaru. Valjda zato što
iza sebe ima novinarsko iskustvo u listu Politika, staž ratnog
izvještača za TV Politika, spoljnopolitičkog izvještača u BK
Televiziji, urednika u BK Telekom... Pa, zašto je napustila
novinarstvo?

"Novinarstvo je jedna od najuzbudljivijih profesija, koja čoveka

potpuno zaokupi, tako da se čini da svet van novinarstva ne
postoji. To omamljujuće osećanje traje dosta dugo, ali na kraju
vidite da taj svet ima svoje limite. Te granice delimično
postavlja i sama struka, ali još više okolnosti pod kojima
radimo i veoma žalosno stanje u profesiji. Kada to uvidite imate
izbor: ili da se prepustite situaciji u nadi da će nastupiti
svetliji dani, ili da se suočite sa stvarnošću i pokušate da
popravite što možete i tako krenete dalje. Za mene je politika
korak dalje", kaže Kordić.

Kako se kao bivša novinarka snalazi u novoj ulozi i da li

ponekad zažali što je promijenila profesiju: "Po obrazovanju sam
pravnik, uža specijalnost mi je međunarodno javno pravo. I u
novinarstvu sam se bavila, u najvećoj meri spoljnom politikom,
tako da je prelazak u politiku bio prilično logičan i u tom se
ambijentu osećam sasvim prirodno. Nemam osećaj da sam u
potpunosti napustila novinarstvo, sada sam samo sa druge strane
diktafona ili kamere".

Sadašnji portparol DPS-a, Predrag Sekulić, je u politiku došao

iz Pobjede. Kaže da ni sam ne zna zašto je napustio novinarstvo,
ali sada je siguran: "Mislim da su novinarstvo i politika dva
bliska zanimanja. Ipak, dok sam kao novinar pratio politička
zbivanja mislio sam da mi je bilo poznato 90 odsto onog što se
dešava u politici, a sada kad sam u njoj vidim da nisam znao ni
deset odsto".

Prvi dan profesionalnog rada u politici bio mu je i posljednji

dan u novinarstvu: "Nisam htio da se bavim i novinarstvom i
politikom kao neke moje kolege, jer smatram da je to
nedopustvo".

Višegodišnji novinarski staž mnogo mu koristi u novom poslu:

"Znam koliko znači blagovremena izjava, saopštenje, odgovor na
novinarska pitanja na konferencijima za štampu... A iz ove
pozicije jasnije mi je i šta znači kada vas pogrešno
interpretiraju ili neprofesionalno skrate izjavu. Zato se trudim
da sa svim novinarima, bez obzira na to za koji medij rade,
sarađujem korektno i do sada sa njima nisam imao nikakvih
neprijatnosti."

Rifat Rastoder, potpredsjednik SDP-a i parlamenta Crne Gore,

jedan je od prvih crnogorskih novinara koji su redakcijski život
zamijenili političkim.

"Svojevremeno sam u novinarstvo ušao iz znatiželje i

izazova javne potrage za istinom, a iz novinarstva sam otišao,
ili tačnije bio prinuđen da odem onog časa kada je ono, uz časne
izuzetke, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina
minulog vijeka, bilo pretvoreno u puku transmisiju
ratne politike. Svjestan da nijesam u stanju ni sebi pomoći,
uključio sam se potom ne u politiku već u klasični pokret otpora
protiv ondašnjeg političkog ludila od koga je stradala čitava
jedna država i mnogo nedužnih ljudi", opisuje Rastoder svoj
transfer.

Smatra da su novinarstvo i politika dvije veoma značajne i, samo

naizgled suprostavljene, djelatnosti. "Suštinski i politici i u
novinarstvu cilj je gotovo isti - što veći uticaj na oblikovanje
ukupne društvene zbilje".

Iako je u politici već desetak godina, Rastoder priznaje da je i

dalje naklonjeniji novinarstvu nego politici: "Nastojim, koliko
god mogu, da ne izostanem ni sa jednog javnog suočavanja sa
stvarnošću. U kontinuitetu ponešto pišem i objavljujem ili
pripremam za objavljivanje".

Novinarstvo je po pravilu posao koji je uvijek u dodiru sa

vlašću. Za Oliveru Đukanović, šefa Biroa Vlade Crne Gore za
odnose sa javnošću - koja je na to mjesto došla iz Televizije
Crne Gore - ne može se reći da je novinarstvo zamijenila
politikom. Ali može da se - približila vlasti.

"U mom slučaju", kaže Olivera Đukanović, "samo je došlo do

promjene medija. Ono što sam naučila u elektronskom mediju,
odnosno Televiziji Crne Gore, sada primjenjujem ovdje s ciljem
da javnost što detaljnije bude informisana o radu Vlade".

Rezultat bar u nečemu nije izostao. U to se lako mogu uvjeriti

korisnici Vladinog veb sajta. Ažurira se skoro iz sata u sat.
Novinarima je to pouzdan znak da iza toga stoji neko ko je i sam
bio novinar. "Nastojimo da se na sajtu nađu nove i tačne
informacije. Ustvari, slijedimo istinu da samo profesionalan rad
može dati prave rezultate", objašnjava Đukanović.

Naši sagovornici nisu sigurni da li će karijeru završiti u

politici. Jedino iskustvo govori - bez velike nužde novinarstvu
se niko ne vraća.

Monitor, 2006.

CRNOGORSKA VLAST I
AMFILOHIJE OPET U SLOZI

Kud nas vodi to društvo

Usred Cetinja, kroz nekoliko dana, okupiće se predstavnici tridesetak
pravoslavnih crkava iz cijelog svijeta. Među njima se nije našlo mjesto
za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila. I to voljom
crnogorske Vlade i srpskog mitropolita Amfilohija, glavnih logističara
ovog skupa. Crnogorska crkva je tako u rođenoj državi izgubila još
jednu bitku u dokazivanju prava na život.

To i nije baš neočekivano. Država Crna Gora se, u proteklih

petnaestak godina, od kako je obnovljena CPC, prema njoj ponaša
ignorantski. Odnose sa Srpskom crkvom i mitropolitom Amfilohijem,
krasile su javne svađe, ali, kako se ovih dana pokazalo, daleko od
očiju javnosti brižljivo je njegovan ortakluk O tome se više saznalo
tek iz polemike između mitropolita Crnogorske crkve Mihaila i
ambasadora SCG u Moskvi Milana Roćena oko pomenutog
pravoslavnog skupa.
ĐUKANOVIĆ SE VRAĆA AMFILOHIJU: Prema informaciji sa sajta
Međunarodnog Fonda jedinstva pravoslavnih naroda sa sjedištem
u Moskvi, glavnog organizatora pomenutog skupa, četvrtog аvgusta
prošle godine u Svetom Stefanu susreli su se predsjednik
Međunarodnog fonda Valerij Аleksejev i premijer Milo Đukanović.
Razgovarali su o aktivnostima Fonda i odnosima između Srpske (!?)
i Ruske pravoslavne crkve. Tada su dogovorili da se “sljedeća
međunarodna konferencija Fonda održi u Crnoj Gori u zimu 2006.
godine”.

“Na sastanku je dogovoreno održavanje ove međunarodne

konferencije uz podršku Vlade Crne Gore. Ambasador SCG u Moskvi
g. Milan Roćen, koji je prisustvovao tom sastanku, svim sredstvima
javnog informisanja je, preko Vladinog biroa za informisanje,
proslijedio informaciju o tome. Većina je to i objavila, doduše ne tako
pompezno kao što to sada rade”, objašnjava za naš list Slavko
Krstajić, direktor Odjeljenja Međunarodnog Fonda jedinstva
pravoslavnih naroda za Srbiju i Crnu Goru, koje je osnovano 2003.
godine, sa sjedištem u Budvi.
Potom, 10. oktobra prošle godine, Đukanović u pismu
Međunarodnom fondu, koje je uputio povodom desetogodišnjice
njegovog osnivanja, nudi da Vlada i on lično pomognu organizovanje
pravoslavne konferencije.

“Čini se neizbježnim što se takav fond pojavio baš u Rusiji, ne samo

majci pravoslavnog svijeta već i jednoj od velikih država koja uvijek i
u svim epohama ostavlja svoj pečat na savremene svjetske procese”,
dijeli Đukanović komplimente u svom pismu, koje je tek sada dospjelo
do šire javnosti.

Uz Đukanovića, na pripremanju skupa aktivno rade ambasador

Roćen i mitropolit Amfilohije. Prema našim informacijama, blagoslov
je dao i srpski premijer Vojislav Koštunica, kada je 20. decembra
prošle godine primio visoko odlikovanje povodom otvaranja
kancelarije Međunarodnog fonda jedinstva pravoslavnih naroda u
Beogradu.

Ne zaboravimo: sve se to dešavalo u jeku polemika oko metalnog

objekta koji je mitropolit Amfilohije nazvao crkva i poperio ga uz
pomoć Vojske na Rumiju. Hvala na pitanju – Amfilohijeva crkvica
tamo i dalje stoji iako je crnogorska vlast obećala da će davno biti
srušena.
Milan Roćen sa poglavarima Ruske i Srpske crkve

SPOR MITROPOLITA I AMBASADORA: Konferencija pravoslavlja na

Cetinju postala je događaj i prije nego je počela. Njeno održavanje
otvorilo je niz zagonetnih pitanja. Prije svega, zašto je predsjednik
Vlade Crne Gore Milo Đukanović obnovio staru ljubav sa mitropolitom
Amfilohijem.

Na prošlonedjeljnu vijest o njoj prva je reagovala Crnogorska

pravoslavna crkva. Mitropolit CPC Mihailo optužio je ambasadora
SCG u Moskvi Milana Roćena da je «izgleda proizveden u
Amfilohijevog đakona», iznoseći dilemu: «Nije mi jasno što će iz te
njihove duhovne veze, ako je tu ima, proizaći, ali sam siguran da će
taj skup teško biti proevropski, ekumenski, a najmanje multikulturni».

Mitropolit Mihailo je podsjetio i na dio minulog rada Srpske crkve.

SPC je, naveo je mitropolit CPC, najviše domete dostigla u širenju
mržnje, vjerske netrpeljivosti, pozivanju svojih vjernika na ratne
sukobe i negiranju crnogorske države, naroda, nacije i Crnogorske
pravoslavne crkve.

“To su razlozi zbog kojih ne pristajemo da crnogorske pravoslavne

vjernike i crnogorski narod predstavlja SPC, najmoćnija velikosrpska
politička organizacija u Crnoj Gori”, poručio je mitropolit Mihailo.

Ambasador Roćen na to je odgovorio nimalo diplomatski,

napominjući da mu kućno vaspitanje i profesija ne dozvoljavaju da na
mitropolitove riječi reaguje «po zasluzi». U prevodu – valjda bi
trebalo da mitropolita izgrdi na pasja preskakala zato što se drznuo
da javno upita zašto domaćin ovog skupa nije Crnogorska crkva i
opiše neke djelatnosti Amfilohijeve crkve.

Roćen uvjerava da ne treba strahovati od onog na što upozorava

mitropolit Mihailo, jer su i Fond i učesnici skupa «iznad podjela koje
danas opterećuju Crnu Goru».

Samo se naivni mogu nadati da će neki njegovi najavljeni učesnici,

prije svih Matija Bećković, Vojislav Koštunica i mitropolit Amfilohije,
izdržati da ostanu izvan politike.
Skeptičan je i predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko
Krivokapić: “Siguran sam da se tamo gdje u ime Crne Gore govori
Amfilohije ne govori o pravoslavlju, nego o militantnoj religiji i
netoleranciji. Tako da je taj skup pod velikim teretom samom
činjenicom da bi Crnu Goru trebalo da predstavlja neko ko nema
legitimitet pravoslavne Crne Gore”.

Primijetili ste, Krivokapić govori kao da je presjednik opozicionog

parlmenta u sjenci, a ne druga po rangu državnička glava u Crnoj
Gori.

Istim opozicionim tonom progovorio je potpredsjednik crnogorskog

parlamenta Dragan Kujović. "Problematično iskustvo sa Srpskom
pravoslavnom crkvom, a posebno njenim vođstvom u Crnoj Gori
upozorava da bi taj skup mogao biti iskorišćen za manipulacije u
političke svrhe, za skrivenu ili otvorenu politizaciju skupa".

Poznato je da Međunarodni fond nije imun od političkih poruka. On je

specifičan po tome što podržava rusku konzervativnu desnicu koja se
mnogo ne razlikuje od desnice na našim prostorima. Konferencija se,
inače, održava pod nazivom “Država i crkva u svijetu koji se mijenja:
traženje puteva partnerstva za rješavanje savremenih problema”.
CRKVA I DRŽAVA: Koji je to autoritet i na osnovu čega zatvorio
cetinjski skup za predstavnika Crnogorske crkve, jedno je od pitanja u
ovoj priči preko kojeg se ne može tek tako preći. Ako je to uradila
država, onda bi bilo zanimljivo saznati koja država i na osnovu čega.
Ili, ako je to učinila crkva - koja crkva i na osnovu kojih kanona?

Na pitanje zašto na skup nije pozvana i Crnogorska crkva, Slavko

Krstajić odgovara: “Učesnici godišnjih konferencija kao što je ova na
Cetinju, od strane pojedinih država mogu da budu samo legitimni
predstavnici parlamenata tih zemalja. Kada su u pitanju pomjesne
pravoslavne crkve onda su to takođe legitimni predstavnici - u
pravoslavnoj vaseljeni priznatih - pojedinih pomjesnih pravoslavnih
crkava”.

To ipak nije pravi odgovor.

“U pravoslavlju se ne zna koja je to instanca koja odlučuje o tome

koja je crkva kanonski priznata a koja nije.To je stvar međucrkvenih
dogovora. A pogotovo što nema kanona koji nije bar hiljadu puta
prekršen. Nema, na primjer, nijednog kanona koji nije prekršio Sveta
Sava, zbog čega je Srpska crkva bila pod prokletstvom 28 godina”,
objašnjava za Monitor, ugledni teoretičar religije Mirko Đorđević.

Crnogorska crkva je živa crkva, sa svojim vjernicima, sveštenstvom i

hramovima. Red se podsjetiti i na riječi Mila Đukanovića izrečene
prošle godine: nijedna crkva ni po kom osnovu ne bi trebalo da bude
privilegovana, niti bi ijedna crkva po bilo kom osnovu trebalo da bude
marginalizovana. U međuvremenu je, izgleda, rok važnosti ovog
premijerovog stava istekao.

U mnoge događaje u Crnoj Gori uplitala se Srpska crkva još od prije

osam i po decenija kada je nasilno ukinuta Crnogorska crkva. Izgleda
da bez nje ne može proteći ni referendum. Crnogorska vlast nema
snage da odvoji mitropolita Amfilohija od države. Ili to namjerno neće.
Da li se to opet priprema teren za onu fatalnu formulu – jedan narod,
jedna država, jedna crkva?
Vijesti o održavanju pravoslavnog skupa na Cetinju propraćene su
mukom crnogorskih nezavisnih asocijacija, institucija i nezavisnih
intelektualaca....

Skrušeno je reagovao i Mitropolitski savjet CPC. Ni riječi o tome ko

je i zašto odlučio da tom skupu ne prisustvuje i predstavnik CPC.

Aleksej II

MITROPOLIT PROTIV PREDSJEDNIKA: Pokrovitelj Međunarodnog

Fonda jedinstva pravoslavnih crkava je patrijarh sve Rusije Aleksej II.
Njemu je mitropolit Amfilohije prije nekoliko godina poslao pismo, uz
blagoslov patrijarha srpskog Pavla, u kojem ga moli da «iznese
rješenje» o unosu Crnogorske mitropolije kao autokefalne u Diptih
Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine. To Amfilohijevo pismo
dugo je bila sveta tajna.

U ljeto 2000. Amfilohije je napao Mila Đukanovića, tadašnjeg

predsjednika Crne Gore, zbog toga što je uputio izraze žaljenja
hrvatskom narodu zbog pohoda crnogorskih rezervista na Dubrovnik.

Amfilohije je sličnu poslanicu iste godine uputio Đukanoviću i zbog

toga što je čestitao uskršnje praznike vjernicima Crnogorske crkve.

Dvije godine kasnije, Đukanović je oštro uzvratio na Amfilohijeve

predizborne poruke uoči parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.
«Amfilohije je samoga sebe izbrisao sa božijega spiska», poručio je
tada Đukanović.

A onda su, kao u narodnoj priči, Đukanović i Amfilohije obnovili

stare bliske veze...

Monitor, 2006.
ŽELJKO MITROVIĆ

Samo tancovanje
Mogul ružičaste televizije Željko Mitrović uzbunjuje Crnu Goru po
drugi put.

Vlasnici privatnih crnogorskih elektronskih medija zapomagali su prije

četiri godine: država nam je dovela nelojalnu konkurenciju, Crnu Goru
će preplaviti turbo-folk.

Istovremeno su se njene dvije institucije svađale oko toga čijom je

zaslugom Pink ušao u Crnu Goru.

U Sekretarijatu za informisanje tvrdili su da Televizija Pink

Montenegro radi na osnovu privremene dozvole koju joj je izdala za
to nenadležna Agencija za telekomunikacije. "Stoga se njen rad
može smatrati nelegalnim”, objašnjavao je u septembru 2002.
pomoćnik sekretara za informisanje Abaz-Beli Džafić.

Direktor Agencije za telekomunikacije Zoran Sekulić na to je

odgovorio: “Zakonom o opštem postupku Agenciji je dozvoljeno
izdavanje privremenih dozvola”.
Džaba je utvrđeno: Zakon o telekomunikacijama Crne Gore nema ni
pomena o privremenim dozvolama, a odobravanju frekvencija
obavezno prethodi javni konkurs. Mitrovićevo carstvo kiča nesmetano
je prelavilo naše male krajeve.

Bilo je očigledno da je vlasniku Pinka ulaznicu da mimo reda uđe

Crnu Goru dala vlast. Te sreće, podsjetimo, nije bila beogradska
televizija B-92 iako je prije TV Pinka tražila frekvencije za emitovanje
programa.

Od prije desetak dana opet uzbuna zbog Mitrovića. Bez najave i

objašnjenja on je ugasio informativnu emisiju Infotop. Jedni tvrde da
je to učinio po nalogu Vojislava Koštunice, jer su u njoj previše
slavljeni lik i djelo Mila Đukanovića. Drugi kažu da je Mitrović odlučio
da odmori Infotop do završetka referenduma. Neće čovjek da se
miješa u unutarpolitičke stvari Crne Gore.

Prvi je na Mitrovićevu odluku opet reagovao Abaz-Beli Džafić, ali

sada kao direktor Agencije za radio-difuziju. Upozorio je Pink M da je
registrovan kao stanica koja emituje i informativni program i da će mu
biti oduzeta licenca ukoliko ga ukine.

Komentarišući Džafićeva upozorenja Mitrović je, u beogradskim

medijima, sarkastično uzvratio da će u tom slučaju “sigurno
promijeniti lovca za konja, jer još ima dva topa fore”. A što se tiče
Džafićeve tvrdnje da Studio TV Pink M u Budvi nije opremljen do 18.
februara, što je po zakonu bio obavezan, Mitrović obavještava: ”Taj
studio izgrađen je brzinom munje i završen mnogo prije definisanog
roka. Džafić govori na osnovu svojih snova, a ne stvarnog stanja”.

Mitroviću može, izgleda, biti da se poigrava sa nadležnim

crnogorskim institucijama, jer se proteklih godina dobro ukorijenio u
Crnoj Gori i to uz njihovu pomoć.

U spor se umiješala i Grupa za promjene. GZP kaže da je Pink

“pušten” u Crnu Goru sa specijalnim medijskim zadatkom i da se
Džafić sjetio da ta TV stanica ne poštuje crnogorske medijske
zakone “tek kada je Mitrović odlučio da, ukidajući Infotop, prestane da
daje medijsku logistiku crnogorskom režimu, i pokuša da zaštiti svoju
imperiju od dodatne kompromitacije pred međunarodnom
zajednicom”.

Istina je da je u Srbiji ovih dana raspisan konkurs za dodjelu

nacionalne frekvencije i Mitrovićeva računica je prosta: bolje žrtvovati
Infotop i podršku Đukanoviću, nego izgubiti pozicije u Srbiji. A on ne
bi ni bio to što jeste da nije imao nepogrešiv sluh da uvijek bude na
pravom mjestu u pravom trenutku - tamo gdje su vlast i moć.

Mitrović je široj javnosti postao poznat kao bas gitarista beogradske

rok grupe Oktobar 1864. U septembru 1994. godine, kao veliki
aktivista Jugoslovenske levice Mire Marković, osniva Televiziju Pink,
koja ubrzo postaje najpopularnija komercijalna televizija na ovim
prostorima. Jedan njen predajnik nalazio se na zgradi Miloševićeve
Socijalističke partije Srbije.

Siromašni muzičar ubrzo postaje vlasnik luksuzne vile na Dedinju.

Promjenom socijalnog staleža mijenja i partiju. Priklanja se Zoranu
Đinđiću. Zahvaljujući nakolonjenosti bivšem srpskom premijeru,
Mitrović je sa svojom TV stanicom preživio petooktobarsku revoluciju
i od tada njegova imperija nezadrživo jača. Prva rata koju je platio na
ime ekstraporeza iznosila je 2,6 miliona maraka.

“U politici sam proveo četiri i po godine. Danas je mnogo liberalnije i

niko ne traži da budete pripadnik neke političke organizacije”,
objasnio je povlačenje iz političkih voda.

Na čuvenom spisku bivših saradnika režima Slobodana Miloševića,

kojim je bio zabranjen ulazak u SAD i poslovanje sa američkim
kompanijama, ime Željka Mitrovića bilo je po abecedi iznad imena
Ratka Mladića. Željko je uspio da prepere svoju biografiju tako da je
nešto kasnije prisustvovao inauguraciji Hejlija Barbura za guverenera
države Misisipi.

I u Srbiji su mu oprostili bliskost sa Miloševićima, jer je Pink preuzeo

ulogu “državnog stožera reformske politike”. Nije žalio novac da kupi
ugled i poštovanje, tvrdili su njegovi bliski saradnici. Na njegovoj
televiziji gostovali su Milan St. Protić, Vladan Batić, Nenad Čanak,
Aleksandar Vučić... Zaposleni u Pinku prepričavali su da je Mitrović
poslije predsjedničkih izbora od prije dvije godine dugo panično tražio
vezu da se približi i Vojislavu Koštunici.

Njegove kolege takođe tvrde da Mitrović mudro kreira kadrovsku

politiku. “Rođaci, supružnice, ljubavnice, deca i prijatelji političara i
moćnih ljudi rade za njega. I svu mu zahvalni”, objavio je NIN
početkom 2004.

Pa, zar da se sada zamjeri svojima – vlastima Srbije - zbog bloka

informacija na Pinku Montenegro? Baš ovih dana ima pravu priliku
da se uvjeri u to šta bi ga čekalo i to na primjeru jednog drugog
bivšeg muzičara – Bogoljuba Karića. A valjda će i Crna Gora uspjeti
da održi referendum i s Mitrovićevim bojkotom?

Monitor, 24. februara 2006.

SVETOZAR JOVIĆEVIĆ

Država, pa prijatelji
Samo Svetozar Jovićević zna koliko je dugo u sebi kuvao i odgađao
odluku. Na kraju, uradio je ono što je jedino mogao – žrtvovao je
političku karijeru u Grupi za promjene.

Prije tridesetak godina jedan poznati crnogorski ekonomista podnio je

ostavku u Narodnoj banci Crne Gore ispisanu na - kutiji za šibice.
Direktor je, kažu, pozelenio od bijesa, a originalna ostavka i danas se
prepričava kao zanimljiv događaj.

Prošlog petka predsjednik Upravnog odbora Grupe za promjene dr

Svetozar Jovićević obavijestio je svoje saborce da se ispisuje i iz
članstva Grupe i sa rukovodeće pozicije. To im je javio -
elektronskom poštom.

U Grupi za promjene, po sopstvenom priznanju, bili su dvostruko

iznenađeni: prije svega odlukom o radikalnom potezu, ali i time što je
ta vijest do njih stigla imejlom.

Ali, više nije bitno kako, nego – zašto je Svetozar Jovićević napustio
Grupu za promjene?

"Trebalo je da se profilišemo na jednostavnom konceptu - reći ‘da’

poštenoj državi, ali protiv nepoštene vlasti", objasnio je naknadno
Jovićević svoj čin.

Zašto koncept - za poštenu državu, protiv nepoštene vlasti - nije

dobio zeleno svjetlo rukovodstva GZP-a?

"Samo dva objašnjenja postoje za neprihvatanje ove strategije - ili su

stvarno protiv suverenosti, u što zaista ne vjerujem, ili nijesu imali
dovoljnu političku viziju... Pojedini članovi Upravnog odbora nijesu
shvatili da je to dobitna strategija i za Crnu Goru i za Grupu", uvjeren
je Jovićević.

Za Nebojšu Medojevića, lidera GZP, motivi Jovićevićeve ostavke –

ostali su tajna. “Ili je Jovićević potpao pod kontrolu totalitarnog i
korumpiranog režima Mila Đukanovića ili je imao pogrešnu političku
procjenu. Ja vjerujem da je ovo drugo”.
Jovićević je bio cijenjen u Grupi za promjene. “Neki od nas uvažavali
su ga više od rođenog oca”, ne krije Medojević. On tvrdi da sukoba
nije bilo ni na sjednici Upravnog odbora koja je prethodila
Jovićevićevoj dvostrukoj ostavci “Rastali smo se u prijateljskom
raspoloženju uz poziv da se sjutradan nađemo na ručku. Umjesto
ručka, Jovićević nas je častio ostavkom”, svjedoči Medojević.

Jovićević je, očigledno, u međuvremenu izračunao da se za spas

Crne Gore, čemu je posvetio tolike godine svog političkog
angažmana, ipak Grupa morala obratiti javnosti. I prelomio je: između
ćutanja o nezavisnosti pod plaštom Grupe za promjene ili javnog
zalaganja za ideju samostalne države - izabrao je ovo drugo.

U Grupi za promjene procjenjuju da je ostavka Jovićevića nanijela

težak udarac čitavom antirežimskom bloku. Moguće, ali u Grupi bi
trebalo da se zamisle koliko su štete nanijeli suverenističkoj ideji
paktiranjem, u predvečerje referenduma, sa Predragom Bulatovićem,
Andrijom Jovićevićem i Miodragom Lekićem, i to bez znanja sada
svog bivšeg predsjednika. Priča o neutralnosti GZP tim je potezom
pala u vodu: ne može se biti neutralan a u savezu sa unionistima,
teško je praviti demokratsku alternativu a biti u istom stroju sa
ljudima koji su, za vrijeme Miloševića, gušili čak i priču o
promjenama.

Iza Jovićevića stoji višegodišnje političko iskustvo. U politički život

ušao je 1986. godine kao potpredsjednik tadašnje crnogorske vlade.
Kasnije je, u vrijeme reformiste Anta Markovića, imenovan za
ambasadora SFRJ u Burmi. Nakon isteka mandata, nastavlja
profesorsku karijeru, na Univerzitetu Crne Gore. Sa grupom
crnogorskih intelektualaca i stručnjaka raznih profila, osniva Grupu za
promjene, koja je ubrzo zadobila simpatije javnosti zbog svježih ideja,
prvenstveno ekonomskih, i argumentovane kritike svih važnijih
poteza aktuelne crnogorske vlasti.

Jovićević se izdvajao kao pouzdan analitičar crnogorske političke

scene, odnosa između Crne Gore i Srbije, naopakog modela
privatizacije, ukazivao je na kriminal, korupciju, afere koje su u svijetu
ružile imidž Crne Gore. "Crna Gora se pretvara u koloniju, a njeni
građani u najamnu radnu snagu", opominjao je.
Upozoravao je i na posljedice šverca cigareta - “najunosnijeg biznisa
u Crnoj Gori”, kada je “Đukanović bio veliki heroj” za svoje drugove u
DPS-u. Jovićević nije mogao da im se načudi kada su govorili “prosto
je za divljenje kako taj mladi čovjek uspijeva da na volšeban način
obezbijedi sredstva za plate i za penzije". “Mnogo toga smutnog u
smutnom vremenu se desilo, a posljedice su očajne”, zaključio je prije
nekoliko godina.

Prije četiri godine odbio je Đukanovićevu ponudu da uđe u njegovu

vladu. "Nezamislivo je ući u vladu, a da ne znate šta ćete tamo da
radite".

Svetozar Jovićević je i tada i danas pokazao da misli sam i da ne

robuje političkim liderima: juče je odbio Đukanovića, a danas
Medojevića.

Monitor, 21. aprila 2006.

PREDRAG DRECUN
Mirotvorac iz prikrajka
«Partije nam ne daju da budemo ljudi!» Tako se, prije četiri godine,
žalio Predrag Drecun, prije nego što je digao sidro iz Narodne
stranke, u kojoj je nakupio podosta političkog staža.

Početkom ove nedjelje objavio je: «Namjeravam da osnujem političku

partiju».

Šta ćeš - nepredvidiv je žvot.

Drecun je zadao sebi ambicioznu ulogu: baviće se ekonomskim i

socijalnim pitanjima i pomirenjem nacionalno i politički raspolućene
Crne Gore. «U Crnoj Gori je podjela na Srbe i Crnogorce dosta
duboka i učinićemo sve da se ona prevaziđe». I: «Vlast i opozicija
nijesu položile ispit iz političke zrelosti zbog čega je Crna Gora
podijeljena»:

U crnogorskim medijima objavljeno je i ovo: «Drecunova partija biće

najvjerovatnije partija desnog centra i zalagaće se za čuvanje
istorijskih vrijednosti Crne Gore, Srpske pravoslavne crkve i srpskog
jezika».
Kakav dobitak u tek osamostaljenoj Crnoj Gori: vaskrsavaju novi
spasitelj, mirotvorac i stub srpstva. Kao takav, Drecun zaslužuje da
se malo prelista njegova politička biografija.

Prije četiri godine, poslije poraza na parlamentarnim izborima

prosrpske koalicije Za promjene, podnio je paket ostavki: na funkcije
predsjednika Izvršnog odbora, predsjednika Opštinskog odbora u
Podgorici i na članstvo u Narodnoj stranci.

«Zbog prljavih insinuacija na moj račun, koje su došle iz vrha

Narodne stranke, a da bih sačuvao lični i dignitet stranke i prekinuo
moguće podjele u partiji, odlučio sam se za ovakav lični čin»,
objasnio je.

Prije toga, u januaru 2001. prorokovao je da će Narodna stranka iz

parlamentarnih izbora izaći kao najjača politička partija u Crnoj Gori,
jer će je «ojačati razočarani članovi SNP-a i DPS-a». Drecun je stoga
bio vrlo nestrpljiv, pa je pod hitno tražio izbore. Optimista se prevario
u procjeni. Ne prvi put.

«Ne bih se zakleo da jedan od lidera koalicije Za promjene nije

prodao izbore Milu Đukanoviću», tješio se u Monitoru, nakon kraha
na izborima prosrpskih stranaka.

A «jedan od lidera» mogli su biti Predrag Bulatović, Dragan Šoć i

Božidar Bojović.

Drecun je dugo bio u vrhu Narodne stranke kao predsjednik Izvršnog

odbora i poslanik. Zahvaljujući stranačkom ključu, odslužio je i
mandat kao ministar rada i socijalnog staranja u Vladi Crne Gore.
Jedno vrijeme u medijima se spekulisalo da će se čak vinuti i u fotelju
premijera Savezne vlade kao «ekonomski ekspert».

Iz pozicije ekonomskog stručnjaka, tvrdio je da je za Crnu Goru

najbolja maksimanlna ekonomska unija sa Srbijom: «Državu treba
posmatrati kao ekonomsku kategoriju, a interes Crne Gore je da bude
dio velikog tržišta». Srpskog, naravno.

Iz doba Drecunove ministarske karijere posebno je ostao upamćen

po potpisu na kupoprodajni ugovor između Vlade i beogradske i
kalifornijske ekspoziture kompanije ICN Milana Panića. Optuživan je
da je time kumovao sumnjivom poslu. Branio se: «To je odlična
prodaja. Gdje su potrošene pare - smiješno je pitanje»! U zaštitu mu
je stao DPS, ali bez koalicionog partnera - socijaldemokrata.

Njegovi kritičari tada su potezali slogan «Vratite pare», koji je Drecun

tako rado uzvikivao tokom izborne kampanje Narodne sloge.

Njegov nekadašnji lider Novak Kilibarda svjedoči da Drecun nije

imao ništa protiv da ne nađe tamo gdje su pare. «Sukob između dr
Božidara Bojovića, potpredsjednika Narodne stranke, i Drecuna,
predsjednika Izvršnog odbora, nije bio političke no novčane prirode.
Bojović je htio da eksplodira kao balon što nema ama baš nikakvog
uvida u novčanu relaciju Lazarević - Drecun».

Lazarević je biznismen Vojin, danas još čuveniji nego tada, sa kojim

je, opet po svjedočenju Kilibarde, Drecun uspostavio blisku vezu.

Drecun je dugo bio odan Kilibardi, posebno u vrijeme kada su

narodnjaci utjerivali srpski patriotizam po ratištima, zanosili se
Miloševićevim velikosrpskim projektima i alhemijom da Dubrovnik
pretope u republiku srpsku. Marko Vešović je, upravo u Monitoru,
«zaboravnom» Kilibardi osvježio pamćenje na te ratne dane: «U
aprilu 1995. prolazio sam kroz Bileću u dan kada su Kilibarda,
Dragan Šoć i Predrag Drecun držali govore».

Sa liderima srpskih partija, kojima je Beograd bio preči od Crne Gore,

Drecun je redovno proslavljao «srpske nove godine» ispred crkve Sv.
Đorđa u Podgorici i nadahnjivao se anticrnogorskim političkim
propovijedima Amfilohija Radovića. Opijenost srpstvom jednom je iz
njega ovako progovorila: «Sama namjera da se uhapsi Radovan
Karadžić je politički veoma opasan potez, jer Karadžić u srpskom
narodu nije isto što i Slobodan Milošević».

Odlaskom od narodnjaka, postao je direktor nevladine organizacije

Centar za ekonomske i socijalne studije, povremeno se oglašavajući
prognozama o privrednim i socijalnim tokovima u Crnoj Gori. Stigao
je da bude i direktor provladinog dnevnika Republika. A kad smo kod
novina, podsjetimo da je u vrijeme Narodne sloge bio uspješni
saradnik nedjeljnika Liberal - kao karikaturista.
Prije pet godina još jednom je omanuo u svojim političkim
prognozama. Crnogorskog referenduma neće biti, tvrdio je. «On ne
može biti održan, jer ne postoje garancije da bi Crnu Goru kao
nezavisnu priznala međunarodna zajednica»

Doživje, evo, Drecun da Crna Gora ode ispod skuta Beograda. I

odluči da odmah po njenom osamostaljivanju osnuje stranku. Iz inata
svojim bivšim političkim ortacima ili Milu Đukanoviću? Ili kao ispomoć
jednima ili drugima?

«Obaveza je svih građana koji misle dobro Crnoj Gori da pomognu u

pravljenju nove građanske Crne Gore», apeluje Drecun.

Sve je spremio za start, samo još ime traži: Demokratska stranka ili
Demokratska partija? Možda bi mu najbolje pasovala oba?

Em, bi javnost podsjećala na Demokratsku srpsku stranku i

Demokratsku partiju socijalista, em bi i dalje mogao da se povija od
prosrpske do procnogorske varijante.

Monitor, 9. juna 2006.

BUDIMIR DUBAK
Dosljednost poraza
Što ti je domaći politički inat. Dok se najveće sile svijeta utrkuju koja
će prije priznati malenu Crnu Goru, Budimir Dubak, stamen kano
klisurina iz prohujale himne Hej Sloveni, neće ni da čuje za
nezavisnost Crne Gore.

Glasnogovornik Narodne stranke, ne samo da bagateliše pobjedu

suverenista, nego se zanosi novim “fer referendumom”, na kome će,
je l’ te, pobijediti njegov srpski blok i opet privezati Crnu Goru uz
Srbiju. Dubak je, zapravo, samo dosljedan sebi i stranci koju
predstavlja. Narodnjaci bi u stranu sve crnogorsko. Misle da je
vrijeme stalo i čeka da oni pospreme Crnu Goru po svojim željama.

To je moć navike. Eto, recimo, taj Dubak je negdje osamdesetih, kao

urednik kulture u Omladinskom pokretu vodio hajku na crnogorske
pisce i smišljao montirane intervjue.

“Još čuvam isječke novina sa slikama mitingaških pogroma na kojima

su kilibarde, dubaci i bulatovići tražili naše glave; nije važno čiju prije i
čiju radije, a zna se'' - zapisao je, za vrijeme rata, pjesnik Sreten
Vujović, član Crnogorskog PEN-a.

Odanost srpstvu Dubak je intenzivno trenirao tokom antibirokratske

revolucije, a nastavio za vrijeme ratova u Bosni i Hrvatskoj. Grmio je
'88. i '89. ispred Skupštine Crne Gore na ''austrijske konjušare'' i
''šiptarske separatiste''. Mitingaše je junačio da će zajedno sa njima
njegova družina pisci braniti Kosovo. Nešto kasnije, kao vatreni
obožavalac Slobodana Miloševića, gazio je do Gazimestana da uživo
čuje voždov ratni poklič.

Jedan Dubakov bivši partijski drug ovako ga je opisao: “Čim povuče

vlagu, Dubak povećava kalibar. Ko sve nije bio na njegovom nišanu:
četnici i partizani, pa obratno, antikomunisti i komunisti, pa obratno.
Nekad je čupao kosu, sopstvenu, čim spazi da neko nije dovoljno
oduševljen Slobodanom Miloševićem, sad svoj ljuti snajper okreće
isključivo prema Dedinju''.

Početkom 1990, povodom uručenja nagrade Udruženja književnika

Crne Gore Marko Miljanov, naricao je za “svetom srpskom zemljom”:
''Dok arbanaški izrodi raskopavaju i ruše naše grobove, natiču na
staklene koce (kakav progres!), osljepljuju stoku, pale manastire,
kukavički nasrću na djecu i monahinje, sijeku voćke, razgone na
crnom kljusetu, ko peti jahač apokalipse, naše uplakane,
razognjištene starce, gone majke da zameću puške preko ramena,
kao ona žena iz Prekala, da li je moguće obuzdati tugu i ne priznati
neuspjeh Markovog nauma da primjerima antičkog viteštva i časti
utiče na čovjeka i istoriju?''

Zagledan u čistotu srpstva Dubak nije htio da vidi ni crnogorsku

kulturu, ni Crnogorsku crkvu, ali imao je smjelosti da kao takav, a još
svršeni srednjoškolac, zasjedne u fotelje i ministra kulture i ministra
vjera Crne Gore.

Kao ministar kulture, Budimir Dubak je propisno ignorisao sve

asocijacije crnogorske kulture: Crnogorski PEN, Maticu crnogorsku,
Crnogorsko društvo nezavisnih književnika... To su za njega bile
“lažne organizacije lažnih pisaca i lažnih Crnogoraca”. Te zablude
nije se oslobodio ni pošto je, prije šest godina, dva puta učio
geografiju Evrope o trošku države Crne Gore. Posjetio je Pariski, a
zatim Frankfurtski sajam knjiga. To njegovo putešestvije koštalo
koliko - četiri crnogorska festivala!

Ministarske mandate iskoristio je da barjači među Amfilohijevim

sljedbenicima u posrbljavanju Crne Gore. Lično je asistirao Amfilohiju
da osvješta i ostatke turske tvrđave u Podgorici, koju je srpska
istorigrafija lažno krstila kao Nemanjin grad. Koliko je opčinjen
Amfilohijem svjedoči i njegova prošlogodišnja izjava Radiju Slobodna
Evropa: ”Crnoj Gori, kao staroj teokratskoj državi, i priliči da duhovni
poglavar i savjest Crne Gore bude upravo mitropolit Amfilohije, kao
što su to bili vladika Danilo i Njegoš koji su sjedili na tom tronu”.

U vrijeme ministrovanja pomalo se bavio i akviziterstvom. U februaru

2000. zatražio je od Vlade Crne Gore da otkupi 200 primjeraka Nove
Larusove enciklopedije. S razlogom: u toj knjizi svjetski poznati
Dubak je dobio više prostora (22 reda) nego li anonimci Ivo Andrić
(15 redova) i Miroslav Krleža (sedam redova) zajedno. I sve to uz
Dubakovu sliku, u koloru.

Vlada je, prema Dubakovom zahtjevu trebala da izdvoji pedeset

hiljada maraka za kupovinu tog "izdavačkog poduhvata" koji je u
stručnoj javnosti označen kao "sramna julovska propaganda" i
"paravan za promociju SPS kulture". U tu enciklopediju su iz Crne
Gore uvršteni - kao velikani pisane riječi - samo Budimir Dubak i
Radomir Uljarević. U njoj je Crna Gora obrađena na pola strane, a
Republika Srpska na - tri!

Dubak je po beogradskim novinama dobrovoljno ogovarao nova

crnogorska državna obilježja. Tvrdio je da je crnogorski grb
"krivotvoren", odnosno da nije izvorni grb dinastije Petrović. I da
zastava nije iz doba Nikole Petrovića. “Dukljani crvenom zastavom
žele da pobegnu od trobojke državne zastave Srbije i Rusije koja ima
drugačiji raspored boja", dokazivao je Dubak svoje znanje iz
heraldike. Ni himna mu nije po volji. “Ta melodija nema nikakve veze
sa himnom, a tekst je skraćena verzija pesme Sekule Drljevića, koji je
tu pesmu takođe krivotvorio”.

Odavno mu je opsesija da sruši Njegošev mauzolej. “Angažovao sam

se svim svojim skromnim mogućnostima i da se vrati Njegoševa
kapela na Jezerski vrh, i angažovaću se do posljednjeg atoma
snage'', zavjetovao se u intervjuu Pobjedi, februara 1991.

Nedavno je zastrašivao javnost da crnogorska vlast sprema ratni

referendum. Potom da je referendum organizovan na „nemoralan i
neregularan način“. Sada telali da će unionisti pripremiti
“demokratski i fer referendum”...

U utorak, mediji javiše da su se konačno narodnjaci predomislili i

prihvatili referendum kao svršenu stvar. ”Bilo je šta je bilo, a
činjenično stanje je ovakvo kakvo je. Idemo dalje i vidjećemo šta se
može i koliko se može uraditi na sljedećim parlamentarnim izborima”,
izjavio je šef poslaničkog kluba Narodne stranke Dejan Vučićević.

Kad sjutradan: Vučićević izda uputstvo da nije rekao to što je rekao.

Narodnjaci baš ne umiju da povuku nijedan pametan politički potez.
Kao da im je nešto Budimir Dubak.

Monitor, 16. juna 2006.

ZORAN ŽIŽIĆ
Čuvar izgubljenog
Žižić Zoran svoj život više ne može zamisliti bez politike. Čim je
bankrotirala njegova firma zvana Pokret za evropsku državnu
zajednicu SCG izreklamirao je svoju buduću partiju.

I to ne bilo kakvu. "Žižićevka" se neće baviti samo nacionalnim

pitanjima, ali neće biti ni klasična građanska stranka. Zastupaće
građane koji se ne mire sa "vještačkim promjenama odvajanja
korpusa srpskog i crnogorskog bića". Boriće se za pravni, politički i
ekonomski status "srpskog korpusa u Crnoj Gori"...

Na crnogorsku političku scenu stupa još jedan spasilac Srba: osim

četiri parlamentarne i dvije vanparlamentarne, Žižićeva stranka biće
sedma po redu koja se brine o položaju, pravima i zaštiti srpskog
korpusa u Crnoj Gori. E sad, pitanje je: kome carstvu će se privoljeti
Srbi u Crnoj Gori?

Žižić ima bogato političko iskustvo, pa se ne boji konkurencije.

U novije vrijeme izgarao je u pokretu koji je izgubio ono što je

namjeravao da sačuva. "Taj posao me okupira i oduzima gotovo
deset sati dnevno", žalio se prošle godine beogradskom Glasu
javnosti. Ali i hvalio: "Zadovoljan sam kako nam ide". I bio siguran da
nema šanse da na referendumu Crna Gora postane nezavisna
država. Kakve su mu bile strateške vizije uvjerio se 21. maja.

Nije to Žižića pogodilo: samo je stresao odoru propalog pokreta i

krenuo u novu političku avanturu, bez obrtanja glave unazad.

Nije mu ni prvi put da leti s dužnosti na dužnost. U fotelji predsjednika

Vlade Savezne Republike Jugoslavije proveo je devet mjeseci. Prije
toga sedam godina na vizit karti pisalo mu je - potpredsjednik Vlade
Crne Gore.

Potrčao je da bude mandatar Savezne vlade koju Crna Gora nije

priznavala. Nije odolio izazovu da političku karijeru obogati
beogradskim iskustvom. Bio je vrijedan. Tamo je, ljeta 2000. godine,
pomogao da se ekspresno izglasaju izmjene Ustava SRJ kako bi se
njen predsjednik birao neposredno.

Samo tri godine ranije, kao tadašnji potpredsjednik Skupštine Crne

Gore, tvrdio je da bi se neposrednim izborom predsjednika SRJ
“biračko tijelo Crne Gore utopilo u masu biračkog tijela Srbije, čime bi
se dovela u pitanje načelna ravnopravnost dvije republike članice".
Zaokret u mišljenju napravio je čim se primakao Slobodanu
Miloševiću, zbog kojeg je i prepravljan ustav.

Žižić se kao savezni premijer zanosio da "harmonizuje odnose

između Srbije i Crne Gore". Kako je u tom poduhvatu uspio - bili smo
živi svjedoci.

Premijerski manadat iskoristio je i da spriječi stvaranje ekspertske

vlade uz oštroumno obrazloženje: “Ekspertska vlada bi izručila
Miloševića Hagu". Inače, posljednje što je uradio kao savezni
premijer bilo je uručivanje ključeva Belog dvora porodici
Karađorđević.

I tako radni vijek: dosljedno, kako samo on zna. U vremenu poslije

AB revolucije, kada su se kovale tekovine, pokazao je zavidnu
političku kondiciju. I brzinu. Prilikom formiranja "žabljačke
Jugoslavije" magistar obligacionog prava i šef crnogorske
"ekspertske grupe" postigao je sa svojom družinom svjetski rekord.
Pisanje Ustava "zajedničke države" na Žabljaku počeli su u subotu po
podne, završili u srijedu po podne. Trideset članova na dan!

"Cijeli ovaj posao oko ustava radimo ovako na brzinu, jer smo vezani
rokovima koji se odnose na kontinuitet Jugoslavije".

Što je brzo, kuso je: na kraju balade branitelj Jugoslavije i kontinuiteta

nije sačuvao Jugoslaviju ni kontinuitet; čuvar državne zajednice SCG
gledao je njeno urušavanje.

U muzej starina otišla je čak i donedavna crnogorska zastava u čije je

kreiranje Žižić uložio veliki trud i - neznanje.

Ali je, mora se priznati, Žižić bio osebujna politička figura.

Svestranost je isprobao na raznim funkcijama. Rukovodio je
komisijom kad je trebalo zataškati policijsku torturu nad
rukovodstvom SDA. Bio je na čelu komisije koja je izbjegle Crnogorce
iz Vrake, uz policijsku pratnju, deportovala na Kosovo. Predvodio je
radne grupe za izradu Deklaracije o ekološkoj državi, brojna radna
tijela u parlamentu, bio predsjednik Odbora za kontrolu tajne policije...

Kad je puklo u DPS-u, Žizić se priklonio Momiru Bulatoviću. "Dosad

smo bili fini i kulturni. A sada moramo biti silni i bahati", objelodanio je
novu taktiku na Glavnom odboru Bulatovićeve stranke. Bilo je to
neposredno nakon drugog izbornog kruga za predsjednika Crne
Gore, kada mu je kandidat Bulatović doživio poraz i nešto kasnije
dokrajčio svoju političku karijeru.

Žižić se svim silama upinjao da onemogući referendum o državnom

statusu Crne Gore još dok je bio u Socijalističkoj narodnoj partiji.
“Socijalistička narodna partija referendum smatra krajnjim rješenjem”,
govorio je, iščuđavajući se “zašto se aktuelna vlast tako ponovno
poziva na referendum - kao da ne shvata da time nivo političkog
života spušta na predfeudalne forme”.

“Vlade mogu da padaju i da se stvaraju nove, ali je nedopustivo da se

državni okvir raspada i mijenja svakih par godina. Mislim da je mnogo
logičnije i mnogo bolje da zajedničku kuću uredimo i obnovimo, nego
da je srušimo i onda zidamo novu ili čak dvije nove”, podučavao je
Žižić.

Nekoliko godina kasnije, na majskom referendumu 2006, većina

crnogorskih građana odlučila se da zida svoju kuću. Zoran Žižić je
izgubio još jednu bitku. Ali, ništa, čovjek nastavlja dalje: sada sanja
da ujedini “vještački razdvojeni korpus srpskog i crnogorskog bića”.
Znajući kako je do sada odbranio sve što je odbranio, korpus bi
morao da se zabrine.

Monitor, 23. juna 2006.

DRAGAN-PURKO IVANČEVIĆ
Otpozdrav ostavkom
Rijetka je takva kolekcija: dvije partijske i dvije ostavke na državne
funkcije. Vlasnik joj je Dragan Ivančević, poznat po nadimku Purko,
izvršni direktor i suvlasnik novootvorenog bečićkog hotela The Queen
of Montenegro i suvlasnik budvanske turističke agencije Adriatik
ekspres.

Prije nekoliko dana Ivančević se rastao sa Socijaldemokratskom

partijom. Tačno na dan kada je njen Glavni odbor vagao da li će na
septembarskim izborima još jednom iskoristiti dugogodišnji ortakluk
DPS-a.

«Ne mogu da budem u istoj partiji sa ljudima kojima je važnije

članstvo u upravnim odborima od demokratizacije crnogorskog
društva. Stranka više nema onu posebnost i identitet koju je imala u
odnosu na druge. Postala je sekcija».

Razočaran je Ivančević: «Moj SDP nestao je sa Žarkom Rakčevićem,

Dušanom Simonovićem i Krstom Boškovićem». Boli ga i što niko iz
rukovodstva stranke nije sa njim bar pokušao da porazgovara poslije
njegove mnogo ranije najave da će je napustiti. Sindrom Liberalnog
saveza: ni njegov se vrh nije sjekirao kada su iz partije odlazili
članovi, poslanici, pa i zaslužni predsjednici.

Ivančević ima dosta partijskog staža i u Liberalnom savezu. Prišao

mu je odmah po osnivanju.

«Kada je politika ukinula turizam, smatrao sam da, kao slobodan

čovjek kojem je oduzeta mogućnost da se bavi svojim poslom, treba
da počnem da se bunim protiv toga. Pojavio se Liberalni savez kao
projekat koji mi se učinio najboljim koji se mogao dogoditi Crnoj Gori
u novijoj istoriji. Okupljao je slobodnomisleće ljude spremne da se
suprotstave nacionalsocijalizmu koji je prijetio da Crnoj Gori uzme
dušu, da joj uzme i nacionalni i državni indentitet i sve ono što ju je
krasilo, a prije svega tri civilizacijska kruga, koji su njen veliki kapital»,
objasnio je u prošlogodšnjem intervjuu Radiju Slobodna Evropa.

Iz Liberalnog saveza digao je sidro krajem 1996. godine. Naljutio ga

je politički lider Slavko Perović kada je na jednom zasjedanju
parlamenta na pitanje poslanika DPS-a «A, gdje ti je poslanički
klub», uzvratio: «Eto vam ga, poklanjam ga cijelog DPS-u».
Temperamentni Purko je rekao Peroviću: «Nećeš me poklanjati
nikome, pa ni DPS-u».

Bliska veza sa vrhom Liberalnog saveza napukla je, izgleda, mnogo

ranije. U pomenutom interevjuu Slobodnoj Evropi Ivančević je o tome
prvi put javno progovorio.

Kao poslanik liberala, ugovorio je, kaže, za 3. septembar 1993.

sastanak potperedsjednika DPS-a Mila Đukanovića i Svetozara
Marovića sa političkim liderom liberala Slavkom Perovićem. Marović i
Đukanović, koji je tada bio i premjer, bili su, svjedoči Ivančević,
spremni da Liberalnom savezu, pored dva ministra - Vukića Pulevića i
Miodraga Burzana - ustupe još dva ministarstva «kako bi na taj način
mogli da unutar Crne Gore razvijamo i jačamo našu ideju». Ali,
Perović je to kategorički odbio: «Ne samo da ne želim veće učešće u
toj vladi, nego više ne želim nikakvo učešće u njoj».
Ostalo je zapamćeno među liberalima: malo prije ostavke, na jednom
Glavnom odboru, održao je ubjedljivo najveći hvalospjev Peroviću.
Zato je mnoge iznenadio Ivančevićev odlazak kao i nešto kasnija
vijest: «Dragan Ivančević predsjednik Opštinskog odbora SDP-a
Budva».

Sa socijaldemokratama je izdržao devet godina.

Od svoje petnaeste je u turizmu. Vlasnik je diploma Više turističke

škole i Fakulteta za bankarstvo. Govori engleski i njemački. Bio je i
talentovan fudbaler. Predsjednik je Udruženja hotelijera i restauratera
Crne Gore,

Jedno vrijeme bio je i u vlasti - kao pomoćnik ministra turizma. I tamo

je dao ostavku. Takođe u julu, ali prije pet godina. Kao suvlasnik
turističke agencije povinovao se preporuci Vlade o eliminisanju
konflikta interesa. Iz tog vremena datiraju nesporazumi oko
potpisivanja ugovora o menadžmentu u šest hotela na budvanskoj
rivijeri, među kojima su bili Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža, sa
francuskim Akorom. Tome su se protivili Udruženje za zaštitu i
vraćanje privatne svojine i Upravni odbor Budvanske rivijere, podržan
čak i od strane Opštinskog odbora DPS-a Budve.

Ivančević je tada tvrdio da nezadovoljnici «neće zaustaviti Vladu Crne

Gore koja vodi vrlo odgovornu politiku». Taj je posao, ipak, propao.

Tri godine kasnije ostavkom se pozdravio i sa foteljom direktora

Morskog dobra. «Pokušavao sam da sačuvam crnogorsku obalu od
svega što ne pripada mediteranskom duhu. Nisam uspio, jer nisam
imao podršku ni države ni svoje stranke, pa sam odlučio da se vratim
svom starom poslu».

Godinama se zalaže za dvanaestomjesečnu turističku sezonu i za to

da Crna Gora ima što skuplji i što eksluzivniji proizvod. Opominjao je:
TUI Group ima zajedno sa Thompson Group 19 miliona putnika, a mi
sa dvije tri hiljade putnika smo statistička greška. Zamjerao vlasti što
dugo govori da joj je turizam prioritetna grana privrednog razvoja, ali
malo radi da pređe s riječi na djela.
Uvijek je, kaže, želio da bude svoj i slobodan čovjek: «Trudio sam da
se radim za dobro Crne Gore, za evropsku i demokratsku državu u
kojoj će živjeti slobodni ljudi, u kojoj će dominirati znanje i struka, a ne
dokazivanje patriotizma barjacima».

Ispunio je staru želju da Crna Gora dobije savremen hotel koji će se

zvati po njenoj posljednjoj kraljici.

«Ime hotela Kraljica Crne Gore je nešto što asocira na našu

crnogorsku kraljicu koju smo puno voljeli. Bila je dobra žena koja
zaslužuje da se po njoj nazove jedan dobar hotel», objašnjavao je
prošle godine, dok je stara bečićka Panorama ubrzano dobijala
moderne obrise.

Na vrhu hotela, na petom spratu, nalaze se tri rezidencijska

apartmana sa bazenima. Apartmani nose simbolična imena: kraljica
Milena, princeza Ksenija i princeza Vjera.

Da li će se nekad u njima baškarati neko od Purkovih bivših partijskih

drugova ?

Monitor, 21. jula 2006.

JURIJ BIČKOV
Bilbord za savjetnika
Blizu zgrade crnogorskog parlamenta u Podgorici, na bilbordu
neobična poruka. Ispisana na ruskom jeziku, naslovljena je na
glavnog savjetnika Ministarstva inostranih poslova Ruske Federcije
Jurija Jevgeneviča Bičkova.

Direktna je i učtiva: «Uvaženi Jurij Jevgenevič! Najljepše Vas molimo

da nas ostavite na miru u našoj kući. Ustav ćemo pisati sami, svojom
glavom. Dobro se odmorite na obali Crne Gore. Srećan put.»

Bilbord se nalazi na jednoj od najprometnijih ulica glavnog grada

Crne Gore. Osvanuo je par dana, nakon što se ruski diplomata (u
Vijestima) iščuđavao što je to Crna Gora toliko navalila da uđe u
NATO.

«Treba li govoriti da ulazak u vojno-politički savez ograničava

suverenitet države? Upravo zato me i čudi najavljena namjera Crne
Gore da stupi u Sjevernoatlantski savez. To će ograničiti crnogorski
suverenitet koji je s takvim trudom tek dobijen. Mnoga za vas
principijelna spoljnopolitička pitanja tada neće biti rješavana u
Podgorici, već u Briselu i Vašingtonu».
Savjetniku Bičkovu bi možda bilo prirodnije da se o sudbini Crne
Gore odlučuje u Moskvi? Pa, tradicija je na njegovoj strani. Vjekovima
su Crnogorci izgarali za majčicom Rusijom. I danas su njom mnogi
zaluđeni. Izgleda da su bile uzaludne tolike lekcije iz prošlosti:
isprazna ruska obećanja o velikoj pomoći siromašnoj Crnoj Gori u
vrijeme Petrovića, ruski model socijalizma, golootočki tretman male
armije Crnogoraca, bježanija ruskih biznismena iz nikšićke
Željezare...

Period od 2001. do 2004. godine Jurij Bičkov je proveo u Podgorici

kao generalni konzul Rusije. Magistar je istorijskih nauka, a napisao
je i knjigu o rusko-crnogorskim odnosima. Logično je pretpostaviti da
dobro poznaje i savremene prilike u Crnoj Gori, i njenu prošlost, i
mentalitet Crnogoraca. A kao diplomati poznato mu je i to da se
neoprostivo miješati u unutrašnje stvari druge države. Gospodin
Bičkov sve je to prenebregao i samovoljno sebe imenovao ne samo
za savjetnika za vojna pitanja, nego i za ustavopisca Crne Gore.

«Kroz pola godine imaćete novi ustav. Ako bi u taj najviši pravni akt
unijeli član o neutralnom statusu Crne Gore, to bi je zaista učinilo
samostalnom, uticajnim subjektom svjetske politike».

NATO je «najveća u svijetu vojno-politička grupacija, koja je

posljednjih godina demonstrirala sposobnost da djejstvuje van
granica svoje teritorije bez odobrenja UN i uprkos mišljenju većine
članica međunarodne zajednice», podučava ruski diplomata. I
starateljski preporučuje da se Crna Gora spasi od te bjelosvjetske ale
novim ustavom.

A da nije malo pretjerao anonimni zakupac onog «Bičkovog

bilborda»?

Tu dilemu otvara i odbrana ruskog diplomate koju je, sjutradan poslije

intervjua, izrekao crnogorski premijer Milo Đukanović: “Mislim da je
gospodin Bičkov provjereni prijatelj Crne Gore i siguran sam da to što
je naglas razmišljao o našem članstvu u NATO-u ne treba nikako
primiti u crnogorskoj javnosti onako kako se sugeriše u pojedinim
medijima - kao pokušaj popovanja Rusije Crnoj Gori. Ne”.
Đukanović se istovremeno pohvalio da u Moskvi “imamo prijatelje koji
razumiju Crnu Goru i poštuju ono što su naša opredjeljenja”. Kako ti
Đukanovićevi ruski prijatelji poštuju opredjeljenja Crne Gore
pokazala je i ovonedjeljna posjeta ministra Ruske Federacije za
vanredne situacije Sergeja Šojgua, sa kojim se Đukanović susreo na
Svetom Stefanu.

«Odnosi neće postati bolji», odgovorio je Šojgu na pitanje novinara

da li će u slučaju da Crna Gora pristupi NATO-u crnogorsko-ruski
odnosi biti gori nego sada.

Ove ministrove poruke pravo značenje dobijaju kad se stave u

kontekst onog što Rusija, kako je najavio Šojgu, planira da ostvari u
Crnoj Gori. U protekloj godini u Crnu Goru je stiglo dvanaest ruskih
kompanija, ali i mnoge druge zainteresovane su da puste korijen na
crnogorskim prostorima. Bavile bi se isporukom naftnih derivata,
izgradnjom hotela i bankarstvom, objašnjava ruski ministar. Šojgu
kaže da će ruski Lukoil možda kupiti i Jugopetrol od grčkog Helenik
petroleuma.

U tom slučaju u rukama Rusa našlo bi se gotovo sve značajnije

crnogorske firme, preko kojih Rusi mogu da kontrolišu praktično cijelu
Crnu Goru i usmjeravaju njenu ekonomsku, pa i političku budućnost.
Ruski biznismeni su vlasnici Kombinata aluminijuma i Rudnika
boksita. Bili su i Željezare, dok junački ne pobjegoše. Na tenederu za
privatizaciju pljevaljske Termoelektrane i Rudnika su prvorangirani.
Koliko se u njihovim rukama nalazi hotela, kuća i druge imovine duž
Crnogorskog primorja vjerovatno još niko nije sračunao. Šojgu
najavljuje da je pet kompanija zainteresovano za kupovinu i
rekonstrukciju još nekoliko crnogorskih hotela, a Lukoil planira da u
Luci Bar gradi terminal.

Fale još samo ruske vojne baze na obali Crnogorskog mora, pa da

Crna Gora počne ličiti na rusku guberniju. Ne zaboravimo: još je
Petar Veliki sanjao Rusiju na toplim morima, među koja je ubrajao i
Jadransko.

Kada je prije dvije godine Monitor pitao Jurija Bičkova, tadašnjeg

konzula Ruske Federacije u Podgorici, koliko ima istine u tvrdnjama
analitičara i medija da ruski tajkuni kupuju Boku Kotorsku i
Crnogorsko primorje da bi prije Amerikanaca zauzeli jug Crne Gore i
tako obezbijedili strateške pozicije u Jadranu i na vratima
Sredozemnog mora, Bičkov je odgovorio: «Zagonetke u smislu
Zapad-Istok i da Rusi sad kupuju strateška mjesta da bi preduhitrili i
naškodili Amerikancima - zvuče kao da smo još u prošlom stoljeću».

Kako zvuče njegove sadašnje poduke o Crnoj Gori i NATO-u?

O da, ispod one bilbord poruke savjetniku Bičkovu umjesto potpisa

stoji: «Suverena Crna Gora, 21. 05. 2006.»

Okolo se priča da će uskoro sličan bilbord, na nekoj od podgoričkih

ulica, dobiti i ministar za vanredne prilike Šojgu. Sa učtivim
pozdravom da ostavi na miru Crnu Goru.

Monitor, 11. avgusta 2006.

GORAN DANILOVIĆ

Desno, samo desno

Biće to zabilježeno kao važan događaj u novijoj crnogorskoj istoriji.
Goran Danilović, potpredsjednik Srpske narodne stranke, dogurao
do kandidata za gradonačelnika Podgorice i potpredsjednika
crnogorskog parlamenta. Respektabilan politički uzlet bivšeg
novinara bivšeg Glasa Crnogoraca, u kojem je zatirano sve
crnogorsko.

Danilović je u javnim istupima najpoznatiji po tome što je uvijek protiv

nečega i što to objašnjava komičnim razlozima.

Poslije objavljivanja rezultata referenduma žalio se upravo na ono što

je unionistički blok hvalio posljednjih dana kampanje. «Uspjeli smo da
iskristalizujemo birački spisak nakon upoređivanja sa MUP-ovom
bazom podataka», pohvalili su se unionisti nekoliko dana pred
izjašnjavanje. A kada je objavljena pobjeda suverenista, utučeni
Danilović je kukao da spisak nije valjao i ovako pravdao one
predreferendumske pohvale: «Zamislite šta bi se desilo da su naši
lideri tri dana pred referendum saopštili da su birački spiskovi
apsolutno u redu? To bi bilo potpuno širenje defetizma i naši bi ljudi
unaprijed odustali od izjašnjavanja na referendumu».

Inače, prije referenduma Danilović je pokazao da mu posebno od

ruke idu političke prognoze. A kako i neće kad je procjene oslonio na
valjanu naučnu metodologiju. Ovako: «Bošnjačka populacija u
dijaspori, između 25 i 25 odsto, kao i preko 80 odsto pravoslavne u
inostranstvu podržaće opstanak zajednice Srbije i Crne Gore».
Rezultat referenduma je živ dokaz da ni nauka nije svemoćna.
Danilović tu ništa nije kriv.

Godinama je toliko branio srpsko-crnogorsku skalameriju da je pravo

čudo, s obzirom na njegov politički kredibilitet, da nije imao dovoljno
pristalica da joj produže život(arenje).

Jedan je od najvatrenijih ovdašnjih Srba koji se svim snagama upinju

da Crnu Goru pretvore u srpsku državu. U toj disciplini daleko je
odmakao plejadi iskusnijih čuvara svesrpstva: Božidaru Bojoviću,
Draganu Šoću, Zoranu Žižiću, Momiru Bulatoviću, Ranku Kadiću...
«Zajednica nam je istorijska sudbina samo se treba malo strpjeti»,
tješio je svoje istomišljenike prije tri godine kada su učestale najave o
raspisivanju crnogorskog referenduma.

Upravo prije tri godine trasirao je i politički kurs svoje partije. Srpska
narodna stranka, uvjeravao je tada, treba da se oslobodi hipoteke
ekstremizma koji više nema prođu ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. A evo
kakav je recept smislio da otarasi partiju tog balasta, koji joj je, kako
ispada, ostavio prethodni lider Božidar Bojović: SNS treba da zauzme
poziciju desnog centra, da stremi ka tvrdoj desnici! Uspio je da
stranku otvrdne: danas u rukama mladih lavova mnogo je radikalnija
nego za vrijeme Bojovića.

Uživivši se u ulogu zaštitnika srpstva, Danilović je izmjerio da su Srbi

neizmjerno ugroženi u Crnoj Gori i sebi je odredio svetu dužnost da ih
izbavi iz te nevolje. Tako je najavio da će Srpska lista predati Vladi
Srbije zahtjev za kolektivni prijem u srpsko državljanstvo Srba koji
žive u Crnoj Gori, sa više od 50.000 potpisa. Šta sa tim ima vlada
druge države, Danilović nije objasnio. Možda i dalje misli da Crna
Gora nije samostalna zato što on neće da prizna referendumski
rezultat?

Od građana Bijelog Polja potom je nedavno zatražio da «svojom

snagom ukinu granicu između Crne Gore i Srbije». Ta granica je
«novi berlinski zid u Evropi», telali na sve četiri strane svijeta. «Mi
smo za zajednicu sa Srbijom, pa neka košta da košta», licitira u
jednoj od svojih političkih poruka.

Među zahtjeve koje svako malo isporučuje na razne adrese,

svojevremeno je uvrstio i vraćanje dinara u Crnu Goru.

Prije dvije godine, negdje upravo ovih dana, tražio je hapšenje

crnogorskog ministra prosvjete Slobodana Backovića. Danilović je
namjeravao da ministra liši slobode zato što je pravo da svi u Crnoj
Gori svoj maternji jezik imenuju po svom izboru protumačio kao
ukidanje srpskog u Crnoj Gori.

Tokom višegodišnjeg poslaničkog staža, Danilović je često

uveseljavao gledaoce skupštinskih prenosa. Prošle godine
konstataciju jednog poslanika, izrečenu povodom neumjesnih
dobacivanja, da je u parlamentu evidentno bjesnilo, dopunio je ovako:
«Za kolege su potrebne i korpe i vakcine protiv bjesnila».

Izrugujući se novim autentičnim crnogorskim državnim simbolima,

meditirao je: «Možda će nam dukljanski znamenografi umjesto
crnogorske kape predložiti lonac ili felnu iz Berkovića».

Rado bi on zabranio i novu crnogorsku zastavu, i grb i himnu. I

crnogorski jezik, naravno. Najavu da bi crnogorski mogao biti ustavno
ozvaničen kao služebni, podvgrao je svojoj lingvističkoj i političkoj
analizi i zaključio: «To je zbijanje šale sa vlastitom istorijom».
«Nekolicina kvazintelektualaca - medijski isforsirane veličine, na
početku trećeg milenijuma hoće da budu pioniri novog jezika».

Sada prijeti da će novi crnogorski ustav trajati koliko i sadašnja vlast

ukoliko bude usvojen natpolovičnom većinom. «Kojom većinom se
usvoji, tom će se automatski i mijenjati». Dalekovidi Danilović se
vjerovatno nada da će na vlast doći unionisti i sve u Crnoj Gori vratiti
unazad. Uz blagoslov srpske vlade. I mitropolita Amfilohija sa kojim
redovno dočekuje srpske nove godine.

Imao je taj univerzalni kritičar svega i svačega mnogo sličnih dosjetki

i na druge teme. Zato, vjerovatno, nije stigao da prijavi svoju imovinu,
pa se našao na spisku jedanaest poslanika koji su prekršili Zakon o
konfliktu interesa.

Ovih dana omanuo je u još jednoj prognozi. Džaba se uzdao da će

biti prvi čovjek glavnog grada Crne Gore. Šteta. Fina mu je slika.

Lik Gorana Danilovića, kandidata za gradonačelnika Podgorice, još

sija sa desetina postera izlijepljenih po njoj, kao, kako je to primijetio
jedan novinar, «pun mesec». Da li će kroz nekoliko dana sa njih sijati
lik potpredsjednika crnogorskog parlamenta?

Monitor, 29. septembra 2006.

ANKA VOJVODIĆ

Ambasadorka u rodnom gradu

Fotelja barskog gradonačelnika bila je u nekoliko posljednjih godina
klizav teren. Branislav Lalević u njoj se, i na sopstveno i na
iznenađenje svojih partijskih drugova iz DPS-a, održao samo jedan
mandat. Njegov nasljednik Branimir Gvozdenović svega šest mjeseci.
Aktuelna gradonačelnica Anka Vojvodić, koja je zamijenila
Gvozdenovića takođe voljom DPS-a, iako nikad zvanično nije postala
njegov član, zamalo nije smijenjena negdje na polovini mandata, u
jesen 2004. godine.

Tada su socijaldemokrate, koje su vladale u Baru zajedno sa DPS-

om, teško optuživale gradonačelnicu. Najviše zbog selektivnog
suzbijanja divlje gradnje, a posebno zbog rušenja kuća dvojici
mještana Mrkojevića, koji decenijama žive u Americi. Prigovarali su
joj je zbog katastrofalne situacije u barskim firmama – Fabrici ulja,
Fabrici sokova, Transjugu, Luci Bar, Barsiju.

Tada, a i kasnije, Anka Vojvodić je u javnosti često pominjana kao

jedan od najizrazitijih primjera nepotizma u Crnoj Gori –
potpredsjednica barske opštine je njena sestra Branka Nikezić. Od
funckionera SDP-a njenih saradnika u opštini moglo se nezvanično
čuti da je samovoljna i da može da sarađuje samo sa sobom.
Ipak, nikad zvanično nije objašnjeno zašto je Vojvodićka pala u
nemilost socijaldemokrata. Poznato je, međutim, da su se zbog nje
SDP i DPS žestoko zavadili.

«Novu godinu nećemo da čekamo sa Ankom Vojvodić», poručivale

su soocijaldemokrate, energično zahtijevajući vanredne izbore. Sa
njima su se u tome bile solidarisale i četiri srpske stranke iz Bara.
Presuduli su, kako se tada tvrdilo, Milo Đukanović i Branimir
Gvozdenović. Anka je ostala u fotelji, a socijaldemokrate otišle u –
opoziciju. Anki Vojvodić su u pomoć pritekli odbornici Liberalne
partije. Ulaskom u koaliciju sa DPS-om spriječili su raspisivanje
vanrednih izbora.

Ovih dana crnogorski mediji «imenovali» su Anku Vojvodić za

ambasadorku Crne Gore u Beogradu. Da li će ona biti prvi
ambasador Crne Gore u Srbiji nakon Lazara Mijuškovića, koji je to
bio u vrijeme Kaljevine Crne Gore početkom prošlog vijeka, znaće se
nakon septembarskih izbora.

Uz to, Vojvodićka će biti crnogorski ambasador u rodnom gradu: u

Beogradu je i rođena.

Uglavnom, Vojvodićka više neće biti gradonačelnica Bara. Nakon

dužeg vijećanja vrh je prelomio: ona ne bi bila najbolje rješenje za
Bar.

Portaporl DPS-a Predrag Sekulić objasnio je: “Nije sporno da je Anka

Vojvodić bila izuzetno kvalitetan predsjednik Skupštine opštine Bar, o
čemu svjedoče i rezultati lokalne samouprave u tom gradu u
posljednje četiri godine, ali biće joj obezbijeđeno neko drugo mjesto
na lokalnom ili republičkom nivou”.

Portparol DPS-a nije zaboravio ni da se malo “očeše” o

socijaldemokrate.

“Ni jednog kandidata za gradonačelnika na predstojećim izborima

DPS neće predlagati slušajući druge partije. Što se tiče stava SDP-a,
iako on nije zvanično saopšten, na njega smo odgovor dali još prije
dvije godine”, podsjetio je Sekulić.
 Anka Vojvodić je završila Pravni fakultet u Podgorici 1978. godine.
Bila je rukovodilac opšte i pravne službe SIZ-a stanovanja i
komunalnih djelatnosti Opštine Bar od 1979. do 1988. godine. Potom
krivični sudija Osnovnog suda Bar. Godine 2000. izabrana je za
predsjednicu tog suda, a predsjednik je i Skupštine centra za obuku
sudija Crne Gore.

Predsjedavala je sudskim vijećem koje je sudilo osumnjičenim za

misterioznu tragediju 106 Roma, koja se dogodila na morskoj pučini
prije osam godina između Bara i Budve.

Predsjednica Opštine Bar je od februara 2003. godine. U tom periodu

često je otvarala razne kulturne i druge manifestacije.

Jedan beogradski list primijetio je da je Generalnu skupštinu Foruma

gradova jadransko-jonske inicijative, koja je održana u Baru, Anka-
Bećka Vojvodić završnu svečanu ceremoniju na bazenu osmislila kao
mini-slet, nalik onima koji su se održavali u Titovo vrijeme.

U njenoj zvaničnoj biografiji stoji da je ekspert Asocijacije ABAA-SELI

(Udruženje advokata SAD) i ekspert Savjeta Evrope za edukaciju
sudija u oblasti evropske konvencije o ljudskim pravima.

Vjerovatno će uskoro tamo biti upisana i njena nova dužnost. Bez

objašnjenja zašto je Demokratska partija socijalista lansirala na
mjesto ambasadora Crne Gore u Srbiji baš Anku Vojvodić. Ostaće i
mala tajna da li je kartom za Beograd Anka Vojvodić unaprijeđena ili
se radi o - utješnoj nagradi.

Monitor, 18. avgusta 2006.

ŽELJKO ŠTURANOVIĆ
Vruća fotelja
Predsjednik države kuje ga u zvijezde. “Njegov demokratski lik i
kapacitet i izuzetno čestita ličnost zavrijedili su puno poštovanje
javnosti i bezrezervno povjerenje najveće parlamentarne partije i
većinske koalicije da mu se povjeri odgovorna dužnost predsjednika
Vlade”.

Partijski drugovi kažu da je stručan, uporan i istrajan.

Odlazeći premijer želio je drugog nasljednika, ali ni on ne škrtari

hvaleći Željka Šturanovića: čovjek koji bezrezervno vjeruje
u demokratiju i snagu pravnoga sistema; veoma posvećen razvoju i
reformama institucija; čovjek dijaloga, koji će biti sposoban za ulogu
integratora proevropskih političkih potencijala na političkoj sceni Crne
Gore...

Uzgred, Šturanović je odbio Đukanovićev predlog da se kandiduje za

gradonačelnika njihovog rodnog Nikšića. Sad, da odbije i premijersku
fotelju nije imao srca.

Za crnogorske prilike čudno: ni opozicija nije našla manu budućem

premijeru.

Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene: “Kao čovjek je

tolerantan, odgovoran, ozbiljan, radan i vrijedan, ali je jedna pozicija
biti ministar pravde, a druga mandatar”.
Srpska narodna stranka: “Šturanovića poznajemo kao dobrog
čovjeka i korektnog ministra pravde u lošoj vladi bivšeg premijera
Mila Đukanovića".

Predrag Popović, predsjednik Narodne stranke: “Predlog da

Šturanović bude mandatar je iznenađujući, jer je riječ o jednom od
rijetkih ministara u vladi Đukanovića sa kojima je opozicija imala
korektnu saradnju".

Ferhat Dinoša, predsjednik Demokratske unije Albanaca: “Moja

iskustva sa Šturanovićem veoma su pozitivna i riječ je o čovjeku koji
je profesionalac".

Šturanovićevu kandidaturu za mandatara pozdravili su i pojedinci iz

međunarodnih institucija, uz opasku da “evropske integracije
zahtijevaju drugačiju vrstu političara i stil vođenja politike”. Drugačiju
od onog što je personifikovao Đukanović.

Sudeći prema ovakvoj logostici - Željku Šturanoviću predstoje lagan

posao i blistava karijera crnogorskog premijera. A da li je baš tako?

Šturanović je treći Nikšićanin crnogorski premijer. Rođen je 1960. U

rekordnom roku završio je u Beogradu prvu godinu medicine, a onda
prešao u Podgoricu gde je 1983. kao student generacije, sa samo
jednom devetkom, završio Pravni fakultet. Radio je u nikšićkoj
Željezari, a od 1993. u dva mandata bio poslanik u Vijeću građana
Savezne skupštine.

Prilikom razlaza Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u proljeće

1997. nije bio ni među sedmoricom Glavnog odbora DPS-a koji su se
hitro priklonili Đukanoviću, ni u većini vatrenih branilaca Jugoslavije
bez alterantive. Ostao je sa grupom od 22 uzdržana člana vrha svoje
partije. Ubrzo potom, sve do današnjih dana, odano drži
Đukanovićevu stranu.

Aprila 2001. izabran je za poslanika Skupštine Crne Gore, a 2. jula

iste godine za ministra pravde.
Biografija mu nije opterećena hipotekama kao njegovom prethodniku,
izuzimajući pripadništvo DPS-u i učešće u njegovoj višegodišnjoj
vladavini. Zbog toga je i Šturanović zaslužan što je Crna Gora i u
međunarodnim razmjerama stekla imidž države u kojoj su dugo
cvjetali korupcija, razne vrste šverca i kriminala, sumnjiva
privatizacija, što su crnogorsko društvo rastakali socijalno
raslojavanje, nezaposlenost, policijska tortura, strogo kontrolisani
mediji...

Istina, kao ministar pravde, često je ponavljao da je strateško

opredjeljenje Crne Gore - evropska i moderna država koja se
efikasno bori protiv svih oblika kriminala. Kao prvi zadatak svoje
vlade, sada najavljuje nastavak reformi i evropskog puta Crne Gore.
Pošto je Crna Gora svjetlosnu godinu udaljena od moderne države, a
i od efikasnog suzbijanja kriminala, eto mu prilike da je sa uticajne
pozicije malo brže gura evropskom magistralom.

Na nedavno novinarsko pitanje da li će centar moći ostati u izvršnoj

vlasti nakon odlaska Đukanovića, Šturanović je bio kategoričan:
“Centar odlučivanja biće tamo gdje pripada - u Vladi kao organu koji
vodi unutrašnju i spoljnu politiku. Tako je bilo u prethodnom, pa će biti
i u narednom periodu”. Drugim riječima, Đukanović mu se neće
miješati u posao. Vrijeme će to, naravno, potvrditi ili demantovati. Ali,
jedno je izvjesno. Crna Gora može računati na bolju budućnost samo
snaženjem modernih institucija, a ne koncentrisanjem moći u ruke
nekoliko pojedinaca ili klanova. Da li će Šturanović i njegova vlada
imati sposobnosti i snage da se za to izbore i naprave diskontinuitet
sa višegodišnjom politikom koju su kreirali i duboko usadili u
crnogorsko državno tkivo Đukanović i Marović.

Narodna stranka je dobro primijetila: “Preuzimajući dužnost

premijera, Šturanović preuzima i nasljeđe Mila Đukanovića -
podijeljenu i zavađenu Crnu Goru, razorenu ekonomiju, brojna
nerasvijetljena ubistva, nesposobnu i korumpiranu administraciju.
Šturanović preuzima podređenost svih institicija volji jedne autoritarne
ličnosti i organizovani kriminal u sprezi sa državom”.

Najteži poslovi čekaju ga u ekonomskoj sferi, treba izvršiti temeljne

reforme. Za njegovog mandata trebalo bi odrediti i kojim će razvojnim
putem Crna Gora krenuti na duge staze.Oporaviti privredu i
prestruktrirati je, podići životni standard, dovršiti privatizaciju. Zaštititi
najvažnije crnogorske prirodne resurse, obalu, kanjone, rijeke, rude,
prostor. Sve to je napadnuto zbog nekontrolisane prodaje odabranim
i privilegovanim kupcima. Veliki su izazovi, a Šturanović po
obrazovanju nije ekonomista.

Zanimljivo, Šturanović je drugi ministar pravde koji zamjenjuje Mila

Đukanovića. I Filip Vujanović je iz ministarstva pravde preuzeo
premijersku poziciju 1998. godine. Primjetno je bilo u Vujanovićevoj
vladavini, posebno u prvim godinama, odsustvo ekonomskih znanja,
ali i volje da se misli na dugoročne posljedice vlastitih poteza. Tada
su napravljeni neki veoma štetni ugovori za Crnu Goru – od Glenkora
do monopolskih ugovora sa EFT-om oko nabavke struje. Vujanović je
promovisao i projekat izgradnje HE Buk Bijela, koji je trebalo da
potopi dio kanjona Tare. Postoji li opasnost da Šturanović načini
slične greške?

Sjeda u vruću fotelju. Ona će mu biti pozicionirana između najmanje

tri vatre. Na jednoj strani njegovi moćni partijski drugovi, na drugoj
heterogena opozicija, a na trećoj stroga međunarodna zajednica.
Iluzorno je očekivati da će se prvi tako lako odreći svojih privilegija i
uticaja. Opozicija već ispostavlja spiskove svojih zahtjeva.
Međunarodna zajednica neće samostalnoj Crnoj Gori opraštati
javašluk, kriminal, usporene reforme...

Premijer je prva adresa kojoj će se svi oni obraćati i od koje će

očekivati da im izađe u susret.

Monitor, 13. oktobra 2006.

DRAGIŠA PEŠIĆ
Pešićeve adrese
Adresa je samo na prvi pogled bila pogrešna. "Zahtijevamo smjenu
Savezne vlade na čelu sa Miroljubom Labusom..." U potpisu:
poslanici iz redova Socijalističke partije Srbije, Srpske radikalne
stranke i JUL-a. Bila je to 2002. godina.

Niko, naravno, nije povjerovao u to da savezni poslanici nisu znali da

je savezni premijer bio Dragiša Pešić, kadar Socijalističke narodne
Crne Gore, a Labus potpredsjednik vlade. Ali, i oni manje politički
pismeni znali su da je Pešić uglavnom statirao u toj vladi, ubirao
apanažu i išao na prijeme, a da je Labus bio siva eminencija Vlade
SRJ.

Pešić je preživio prvi udar na vladu, ali svoju beogradsku političku

karijeru nije ovjenčao slavom. Mandat mu je prekratio Beogradski
sporazum.

Na tu visoku funkciju Pešić je stigao kao visoki funkcioner svoje

partije i sa važnim biografskim podatkom - ministar finansija SRJ u
kabinetu Zorana Žižića. Izbor mu je ovjeren koalicionim ugovorom
između crnogorskog opozicionog bloka Zajedno za Jugoslaviju i
Demokratske opozicije Srbije. Tako je za kormilo savezne vlade po
četvrti put uzastopno sjeo premijer iz Crne Gore, a treći po redu iz
SNP-a za svega tri godine. Poslije Radoja Kontića (u vrijeme
jedinstvenog DPS-a), potom esenpeovaca Momira Bulatovića i
Zorana Žižića - na tom poslu oprobao se i Dragiša Pešić.

U prvoj izjavi za javnost Pešić se zarekao da njegov kabinet "ne

može biti ograničenog mandata”, i da će to biti vlada sa punim
ustavnim kapacitetom i ovlašćenjima. Iz onog zahtjeva za smjenu
“premijera” Labusa mogle su se naslutiti razmjere tog kapaciteta, a o
trajanju mandata već je rečeno. Podsjetimo, Pešićevu vladu nije
priznavala zvanična Crna Gora, a ni čelnici srpske vlasti nisu skrivali
nezadovoljstvo saveznom vlašću, videći je kao namet koji ne treba
Srbiji. Čak je i predsjednik SNP-a Predrag Bulatović jednom ovako
govorio o Pešićevoj vladi: "Insistiraću da ova vlada bude privremena"
Prilikom rascjepa Socijalističke narodne partije, čiji je predsjednik bio
Momir Bulatović, priklonio se krilu Predraga Bulatovića.

Na premijerskom startu Pešić je objavio i jednu novinu: koalicionim

sporazumom sa DOS-om predviđena je mogućnost veta od strane
premijera "na odluke koje ne odgovaraju Crnoj Gori". Nije koristio
veto, ali ni odluke Savezne vlade nije koristila Crna Gora. Ignorisala
ih je.

Zanimljivo je da je sve do posljednjeg trenutka glavni favorit za

mandatara Savezne vlade slovio Predrag Bulatović. Tvrdilo se da bi
ga u toj ulozi rado vidio i jugoslovenski predsjednik Koštunica.
Bulatović je odbio tu počast.

U Pešićevoj novijoj biografiji adresa je pominjana još dva puta kao

značajna stavka.

Na konferenciji za novinare, krajem avgusta ove godine, koalicija

SNP-NS-DSS saopštila je da je javni dug Crne Gore 1,2 milijarde
eura. Na to je oštro reagovalo Ministarstvo finansija: “ Može se
zaključiti da predstavnici SNP dobrovoljno žive u sopstvenoj horor
priči. Evo i zašto. Za visinu obaveza Crne Gore po osnovu stare
devizne štednje prava je adresa upravo Socijalistička narodna partija
i g. Dragiša Pešić lično. Za vrijeme vladavine SNP-a na saveznom
nivou Savezni parlament je na sjednici od 3. jula 2002. godine usvojio
Zakon o regulisanju javnog duga SRJ po osnovu devizne štednje
građana, čime je ta partija doprinijela da građani Crne Gore budu
značajno oštećeni i u podređenom položaju u odnosu na građane
Srbije”.

Ministarstvo je prozvalo Pešića i zbog još jedne zasluge iz

premijerske karijere.

“Zanimljivo je, ali vulgarno licemjerno da SNP poteže pitanje

eventualnih dugovanja vojnim licima. Zaostale novčane obaveze
prema vojnim licima u evidenciji Ministarstva finansija ne postoje.
Pokrenuti su sudski sporovi protiv bivše državne zajednice, za šta je
ponovo odgovorna SNP i lično g. Dragiša Pešić, koji je kao bivši
ministar finansija i pedsjednik Savezne vlade bio autor propisa iz
kojih proizilaze moguća dugovanja!”

Treći put pominjana je Pešićeva beogradska adresa i to na

zasjedanju crnogorskog parlamenta. Poslanik DPS-a Predrag
Bošković naveo je više imena SNP kadrova koji su u Beogradu
"zakučili" stanove u vrijeme kada je Saveznom vladom predsjedavao
Momir Bulatović. Raspodjela stanova obavljena je samo nedjelju
dana nakon što je uz pomoć SNP-a Milošević izvršio šestojulski
ustavni puč.

Bošković je sa te liste pročitao više crnogorskih funkcionera na

privremenom radu u Beogradu, među kojima se našao i Dragiša
Pešić.

“Aktelnom federalnom premijeru Dragiši Pešiću je 14. jula prošle

godine, dok je još bio ministar finansija, Komisija Savezne vlade za
stambena pitanja dodijelila u zakup na neodređeno vrijeme trosoban
službeni stan od 84 kvadrata u Dobričinoj ulici u Beogradu. On nije
dostavio nikakvu dokumentaciju o tome da li već ima stan, a dva
mjeseca kasnije zaključio je ugovor o otkupu toga stana”.
Pešić sada živi na podgoričkoj adresi. Ne znamo da li je vlasnik i ove
beogradske. Trenutno je najčešće pominjani kandidat za nasljednika
Predraga Bulatovića.

Monitor, 27. oktobra 2006.

MIODRAG ILIČKOVIĆ

Protiv dva podaništva

Liberali Slavka Perovića priželjkivali su da ga vide u svojim redovima.
U procrnogorskoj opozicionoj javnosti vladalo je mišljenje da mu je
tamo mjesto, jer se u sopstvenoj stranci – Socijaldemokratskoj partiji
izdvajao od njenih poslanika i ostalih funkcionera. Pogotovo po oštrim
i argumentovanim kritikama onog što se tokom protekle decenije i po
događalo u Crnoj Gori u režiji Demokratske partije socijalista, iako su
socijaldemokrate sa njom malo manje od toga u koaliciji. Prosto –
odavno je očigledno da Miodrag Iličković želi mnogo drugačiji profil i
poziciju sopstvene stranke od kursa koji je zauzeo njen najuži vrh.
Prošle sedmice Iličković je to i javno otkrio davanjem ostavke na
mjesto potpredsjednika partije. U pisanoj ostavci, taj je čin obrazložio
ličnim razlozima. No, lako je zaključiti da je to samo šifra koju su
koristili mnogi njegovi prethodnici kako bi pokazali nezadovoljstvo sa
stanjem u stranci. Bez namjere da u njoj izazovu potrese.

Rekonstrukcijom onog što je Iličković govorio i na čemu se predano

angažovao počev od kraja osamdesetih prošlog vijeka do danas nije
teško doći do onog što mu smeta u SDP-u. Napuštanje
potpredsjedničke funkcije pouzdan je znak da se Iličković ne slaže ni
sa politikom svoje partije, niti sa tim kako ona funkcioniše. Uostalom, i
sam je rekao: “Ne želim da budem potpredsjednik Ranka
Krivokapića, nego potpredsjednik SDP-a”.

Iličkovićeva ostavka je alarm, možda posljednji, da SDP krene u

samospasavanje. Očigledno je da je Iličkoviću smetalo to što se
stranka živi u sjenci moćnog koalicionog partnera i što nije uspjela da
sačuva svoj identitet. On je to podnosio do referenduma, očekujući
da će sada stranka započeti profilisanje svojih socijaldemokratskih
ideja. Ali to se nije desilo. SDP, svjedoci smo, ne objavljuje svoj stav
ni o ekonomskom konceptu Crne Gore, ni o krupnom kapitalu, ni o
aktuelnim aferama...Kao da je i on poput DPS-a državu Crnu Goru
shvatio kao plijen od kojeg treba zgrabiti što više za - sebe.

Upućeni izvori tvrde da je Iličkoviću prekipjelo i zbog toga što u

SDP-u o svemu odlučuje uski krug ljudi, često prema smjernicama
vrha DPS-a. Tako je DPS marginalizovao socijaldemokrate - njihov
uticaj na društvene procese u Crnoj Gori nesrazmjerno je manji od
nominalnih pozicija u vlasti.

I previše razloga za Iličkovića da javno upozori da to više nije ona

partija čije su ga ideje privukle da se u njoj nađe od njenog osnivanja.
Stoga je on ovim gestom, ukoliko to shvate njegovi partijski drugovi,
stranci učinio veliku uslugu.

Oni koji malo duže pamte sjećaju se da se Iličković žestoko borio i

protiv još jednog podaništva – Crne Gore prema Srbiji. Doprinos tome
davao je aktivnim učestvovanjem u osnivanju Crnogorskog PEN
centra, Matice crnogorske, obnovi Crnogorske pravoslavne crkve,
logistikom Monitoru od njegovog prvog broja....
Za takve angažmane iskustvo je sticao još kao član čuvene cetinjske
Književne opštine, osnovane 1986. godine, koja je okupljala poznate
cetinjske intelektualce. Izdavala je za časopis Ars, kojeg se ne bi
stidjele ni sredine sa mnogo bogatijom kulturnom tradicijom. Opština
je na sebe je, pored ostalog, skrenula pažnju šire javnosti kada joj je
partija presudila gašenje zbog objavljivanja “jeretičke” knjige
Etnogenezofobija Crnogoraca.

Iličković je i prvi predsjednik cetinjskog Opštinskog odbora

Reformskih snaga.

Kao potpredsjednik SDP-a i poslanik redovno je dokazivao da ne živi

u oblacima. Propalu srpsko-crnogorsku državnu zajednicu Srbija i
Crna Gora smatrao je za “prilično neproduktivnu rabotu koja iziskuje
dosta veliki novac, veliku energiju i ogromno vrijeme”. Objašnjavao je:
“Da je bilo političke volje da se pravi zajednica između Srbije i Crne
Gore ne bi svaki drugi dan Solana dolazio i vršio pritisak da se
potpiše Beogradski sporazum”.

Prije tri godine govorio je:“Evropska unija, integracije, sve je to lijepa

priča, ali na dugom štapu. Mislim da su prognoze o ulasku u
Evropsku uniju 2007. godine neozbiljne. Pitanje koje mi jedni drugima
pošteno treba da postavimo je - da li mi u ovom trenutku živimo
zajedno”.

Uoči pretprošlih parlamentarnih izbora uvjeravao je: ”To nijesu obični

izbori, već izbori za referendum. Ukoliko na njima pobijede
procrnogorske stranke, referenduma i države Crne Gore će biti... Bilo
bi zaista šteta da partijskom sebičnošću pokvarimo nešto što smo
sanjali deset godina”.

Posvećen nezavisnosti Crne Gore cijelim svojim političkim

angažmanom pred referendum se radovao: “Svakim danom sve veći
broj građana sa oduševljenjem i sve većim entuzijazmom prihvata
ideju nezavisne, demokratske i slobodne Crne Gore, naše prave i
jedine domovine”.

Kad je god za to bilo razloga, iznosio je svoj stav koji nije samo u
nijansama odudarao od stava njegovih partijskih saobraca. Prije
nekoliko dana, povodom dostavljanja zahtjeva Sudskog savjeta
parlamentu za razrješenje dvoje sudija dan kasnije od zakonskog
roka, Iličković je apelovao na poslanike da ne prihvate taj zahtjev “jer
bi time parlament direktno prekršio zakon”. “Predlozi miraju biti
pravno precizni, jer ako kažemo jedan dan, poslije toga se ne
možemo osloniti ni na jedan jedini zakonski rok. Ja kao pravnik
nemam dilemu, vi ostali odlučite, ali ja neću da snosim odgovornost
za štetu koja će nastati”.

Predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić Iličkovićevu ostavku tumači kao

stimulans “da vidimo i dobre i loše strane naših dosadašnjih
aktivnosti”. Iličković je ostao član stranke i njen poslanik. Tako će i
dalje biti u prilici da izbliza osmatra hoće li SDP i dalje životariti pod
tutorstvom DPS-a ili će pokušati da reafirmiše svoje izvorne
programske ciljeve.

Monitor, 28. decembar 2006. - 5. januar 2007.

ANTUN SBUTEGA

Ambasador i vitez
 «Toliko sam bio iznenađen ponudom Crne Gore, da sam uzeo
nekoliko dana da o tome dobro promislim. Savjetovao sam se s
obitelji, upravo zato jer sam dotad imao siguran posao u Rimu, koji,
međutim, kao i svi stabilni poslovi, u pravilu postaje dosadan; s druge
strane, nudio mi se pionirski posao, potpuni izazov – i to je
prevagnulo, unatoč riziku: u diplomaciji, naime, lako možete
pogriješiti, napraviti kiks nakon kojeg će vas vaša zemlja povući s
funkcije».

Tako Antun Sbutega, odnedavno i zvanično prvi opunomoćeni i

izvanredni ambasador Republike Crne Gore pri Svetoj Stolici,
objašnjava svoju odluku da se prihvati te dužnosti.

Ambasador Sbutega rođen je 1949. godine u Kotoru. Od 1977. do

1991. bio je profesor na Univerzitetu u Podgorici. Te se godine, sa
porodicom, odselio u Italiju.

Sbutega je ambasador sa najkraćim stažom pri Svetoj Stolici, a opet,

najvjerovatnije, s najdužim u samom Vatikanu. Kada je u decembru
prošle godine imenovan za ambasadora Crne Gore pri Svetoj Stolici,
već je imao 13 godina staža u Vatikanu, na organizovanju pomoći
katoličkim misijama širom svijeta. Bio je i predavač na fakultetu La
Sapienza, na Katedri za savremenu istoriju.

Sbutega ovako sumira put koji je proteklih godina prešao od

izbjeglice iz Crne Gore do ambasadora pri Svetoj Stolici: «Posljednjih
petnaest godina u mom i životu moje obitelji zapravo su prava
avantura koju čovjek sam ne bi nikada poželio jer su avanture, u
pravilu, povezane s opasnostima i rizicima. Ali istodobno su i
zanimljive».

Na kraju je, kaže Sbutega, doživio satisfakciju: "Čast mi je da me

nakon toliko godina izbjeglištva i izbivanja iz Crne Gore, moja zemlja
postavi za veleposlanika pri Svetoj Stolici. Prepoznata je neka moja
konstanta etičke, a istovremeno i političke prirode. Uvjeren sam,
naime, da u osnovi svake ljudske aktivnosti, pa i političke, stoje –
etički principi. Činjenica da je to valorizirano, ispunjava me
zadovoljstvom».
No, Sbutega je duboko svjestan i svoje odgovornosti: «Pošto do sada
nije bilo diplomatskih odnosa između Crne Gore i Vatikana, treba
kreirati i postaviti temelje diplomatije koja je za malu državu daleko
važnija nego za neke stabilne i veće zemlje».

Normalno je, iako nije i nužno, kaže da pri Svetoj Stolici ambasador
bude katolik. «Budući da je u Crnoj Gori svega četiri posto katolika,
ni tu nisam imao veliku konkurenciju. Treba, naime, razumjeti
mehanizam Svete Stolice – to nije država kao ostale – mala je prema
teritoriju i prema broju stanovnika, ali je vrh jedne planetarne religije.
Prema tome, ako ne razumijete fenomene katoličanstva, nećete
razumjeti ni što trebate raditi kao veleposlanik pri Svetoj Stolici».

Sve u svemu, Crna Gora je ovim izborom postigla pun pogodak.

Ambasador Sbutega je prvi predstavnik Crne Gore kojega je Sveti
Otac primio nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa.

«Neka Crna Gora i dalje bude povlašćeno mjesto ekumenskoga

susreta» – rekao je papa Benedikt XVI ambasadoru Sbutegi, primivši
ga u audijenciju prije nekoliko dana.

Veliki dio govora Papa je posvetio odnosu između katoličke zajednice

i pravoslavaca u Crnoj Gori, ohrabrujući nastavak «bratskoga dijaloga
s pravoslavljem». Papa je izrazio uvjerenje da će Crna Gora dati
vlastiti aktivni doprinos kako na građanskom, tako i na političkom,
društvenom, kulturnom i vjerskom području u Evropi.

«U toku vjekova, narodi sa teritorija sadašnje Crne Gore su uvijek,

sačuvali dinamičan i srdačan odnos sa drugim susjednim narodima,
tako da su dali interesantan doprinos životu evropskih nacija, među
kojim i Italiji kojoj su dali u prošlom vijeku čak i kraljicu», podsjetio je
papa Benedikt XVI tokom razgovora sa ambasadrom Sbutegom.

Vatikan, kaže ambasador Sbutega, ne krije simpatije prema Crnoj

Gori, zbog dugih i dubokih istorijskih veza, ali i zato jer je Crna Gora
jedina od republika bivše Jugoslavije postala nezavisna bez kapi krvi.
«To izbjegavanje sukoba između tri religije i etničke grupacije –
muslimana, pravoslavaca i katolika – u Vatikanu se vrlo cijeni»,
izjavio je Sbutega.
Podsjetimo: prva crnogorska država stvorena 1042. godine bila je
preteženo katolička, a prvi crnogorski kralj dobio je krunu od pape
Grgura VII. Osim toga, Crna Gora je bila prva balkanska država koja
je 1886. potpisala konkordat.

Pretprošle godine Vatikan je zvanično posjetio crnogorski predsjednik

Filip Vujanović. Nezvanično se tvrdilo da je za tu posjetu najzaslužniji
Antun Sbutega.

Njegov brat, sada pokojni, don Branko Sbutega, sa zadovoljstvom je

konstatovao nakon susreta pape Benedikta 16. i Vujanovića:
«Gospodin Vujanović proveo je u prijemu kod pape jednako vremena
koliko i gospodin Buš kada je bio posljednji put, znači 25 minuta.
Očigledno da je susret i za samog papu značio više nego što bi se iz
proporcije države koju Vujanović predstavlja dalo zaključiti».

Vujanović je, inače, bio prvi šef crnogorske države koji je zvanično
primljen u Vatikanu.

O svom imenovanju za ambasadora pri Malteškom redu, čiji je vitez

odavno, Antun Sbutega otkriva: «Veze između Malteških vitezova i
Crne Gore sežu daleko u prošlost, ali da skratim priču: u Crnoj Gori
nalazi se jedna od navodno najstarijih ikona na svijetu, Čudotvorna
ikona Bogorodice Filermose, zaštitnice Malteških vitezova. Ta je
ikona dugo lutala, a onda je nađena u Crnoj Gori, zajedno s desnom
rukom Ivana Krstitelja i djelićem Svetoga Križa, što su također bile
relikvije Malteških vitezova... Kada su prije desetak godina
lokalizirane, Malteški su vitezovi željeli uspostaviti veze u Crnoj Gori,
a pri tome smo pomagali brat i ja. Zahvaljujući tome postali smo
članovi – ja kao vitez, a Branko kao kapelan Malteškog reda, jer
svećenici ne mogu biti vitezovi».

Antun Sbutega je jedan od potpisnika apela grupe crnogorskih

intelektualaca iz juna 1999. godine, u kojem su objavili da nema
«ravnopravne, evropske i prosperitetne Crne Gore na pragu
sljedećeg milenijuma bez njenog punog državnog i međunarodno
priznatog suvereniteta».

Danas je u Vatikanu diplomatski prestavnik međunarodno priznate

Crne Gore. I Crne Gore za koju je, prilikom nedavnog susreta sa
Papom rekao i ovo: «Država koju ovdje predstavljam gleda svoju
budućnost u Evropskoj uniji, ne samo zato što bi to ubrzalo njen
razvoj i obezbijedilo njenu stabilnost, već i zato što dijeli
fundamentalne vrijednosti evropske civilizacije».

Ovo posljednje baš se i ne poklapa sa činjenicama kod kuće, ali je

sasvim sigurno: ambasador Sbutega takvu Crnu Goru iskreno želi.

Monitor, 26. januar 2007.

BRANIMIR GVOZDENOVIĆ

Ministar u strujnom kolu

Aktuelni crnogorski ministar za ekonomski razvoj Branimir
Gvozdenović elektroenženjer, koji se bavio strategijom i taktikom
našeg eneregetskog napretka, upao je u strujno kolo visokog rizika.
Na to kolo prikopčala ga je nevladina organizacija i to zbog računa
za naplatu struje od građana. No, u životu se, pa i političarima,
događaju i gore stvari.
Javnost već zna: Mreža za afirmaciju nevladinog sektora sakupila je
na hiljade potpisa nezadovljnih građana – potrošača električne
energije zbog astronomskih januaraskih računa. MANS je zatražio da
Vlada zaštiti ionako siromašne građane od tereta plaćanja električne
energije iz uvoza. Predstavnici MANS-a prethodno su pokušali da taj
problem, u suštini socijalni, riješe u razgovoru sa ministrom
Gvozdenovićem, ali bez rezultata. Onda je MANS Gvozdenoviću
uručio i pomenuti zahtjev i spisak građana, koji je – što je malo
iznenađenje, potpisao i jedan visoki funkcioner iz Gvozdenovićevog
DPS-a.

Nekako bi prirodno bilo da se sa građanima solidarisao i

Gvozdenović zbog svoje trenutne funkcije, dijela minulog rada, ali i
zbog još jedne činjenice. Gvozdenović, inače član Predsjedništva
jače vladajuće stranke, bez premca je najsiromašniji visoki državni
funkcioner u Crnoj Gori. Tako makar govore zvanični podaci. Prema
posljednjim podacima sa sajta o primanjima funkcionera, a oni se
odnose na 2005. godinu, njegovo socijalno stanje nije nimalo sjajno:
plata 405 eura, supruga nezaposlena, sin i kćerka nezaposleni. A
računi pristižu.

Kod smo već kod nezaposlenosti omladine, evo jGvozdenovićevog

stava, koji je iznio prije pet godina kao predsjednik barske opštine,
promovišući akciju Uključite se u naših 10+za Ba: “Treba imati u vidu
činjenicu da je u prirodi mladih ljudi da žele da što prije i što direktnije
učestvuju u kreiranju budućnosti za sebe i posredno za svoju okolinu.
Mi smo uvjereni da to mogu raditi ovdje i sada, bez čekanja”.

Istina, među pomenutim podacima o funkcionerskim platama ne piše

da je Gvozdenović istovremeno bio i član Savjeta za privatizaciju i
makar jedne tenderske komisije. Tu ipak kane po koja para. Za
obraza.

Valjda je zbog tih, zvanično skrivenih, prihoda ministar sračunao da

mu ipak nije mjesto među onima koji u 21. vijeku ne mogu da plate
račun za jednu od stavki neophodnih za normalan život.

MANS se, što bi se narodski reklo, nešto baš navrzo na

Gvozdenovića. I ranije ga je prozivao. Opet zbog struje.
Branimir Gvozdenović sjedi na dvije stolice i krši Zakon o konfliktu
interesa i Ustav, optuživao je MANS pretrpošle godine. Objasnili su :
Gvozdenović, kao potpredsjednik Vlade prema Ustavu i Zakonu o
konfliktu interesa ne smije obavljati drugu javnu funkciju, a kao
predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede djeluje upravo u resoru
koji pokriva kao potpredsjednik Vlade. I još: Gvozdenović je i
predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju KAP-a, što se ponovo
poklapa sa njegovim nadležnostima kao potpredsjednika Vlade i
direktno utiče na poziciju EPCG, čiji je prvi čovjek.

U resoru potpredsjednika Gvozdenovića, tvrdili su tada u MANS-u,

definisana je cijena struje kojom se subvencionira Rusal - budući
vlasnik Kombinata aluminijuma, tj smanjuju mu se troškovi
proizvodnje i obezbjeđuje ekstra profit. EPCG se time uništava i
cijena struje se mora povećati radi njenog opstanka.

Ni to nije bilo sve, kad je riječ o ulozi Branimira Gvozdenovića u

rašomonijadi Elektroprivreda – Kombinat aluminijuma - cijena struje.
Elektroprivreda je prošle godine krenula u zastrašivanje građana
restrikcijama upravo kada se Gvozdenović, koji je direktno odgovoran
za njene gubitke po osnovu subvencioniranja KAP-a, uključio u
pripremanje Prostornog plana Crne Gore koji predviđa izgradnju
hidroelektrane na Tari, za koju se, poslije silnih protesta domaće, a i
strane javnosti, mislilo da je zauvijek završena priča.

Gvozdenović ima karijeru ispunjenu visokim pozicijama. Osim

navedenih, promijenio je i ove: pomoćnik direktora Republičkog
zavoda za razvoj, direktor Pošte Crne Gore, v.d. ministra pomorstva,
v.d. ministra turizma.

Dosad je pokazao da umije da pliva. Koliko se vidi, preživjeće

ministar i ovu narodnu pobunu protiv računa za struju. Uostalom,
prije nekoliko godina, kao potpredsjednik Vlade Crne Gore,
Gvozdenović je, objašnjavajući ideju Crnogorskog razvojnog foruma,
najavio: “Forum predstavlja formu kontinuirane komunikacije i
stručne integracije državnog i civilnog sektora i treba da obezbijedi da
stručna javnost i civilni sektor dobiju mogućnost da svojim predlozima
i konstruktivnim sugestijama obogate potencijale i kapacitete koji će
biti angažovani na definisanju razvojne politike”.

Civilni sektor (MANS) je ponudio predlog. I to Gvozdenoviću lično. A

to što više niko ne zna da li je Crnogorski razvojni forum živ i nije
toliko bitno.

Monitor, 16. februar 2007.

BRANKO VUJOVIĆ

Prodavac žive stvari

Firma mu ima rogobatan naziv: Agencija za prestrukturiranje
privrede i strana ulaganja. Oni koji ne mogu da prelome jezik i
pravilno izgovore riječ prestrukturiranje, a među njima ima i
poslanika, preimenovali su je u Agenciju za privatizaciju. Opozicija je i
to uprostila, pa je zove Agencija za rasprodaju državne imovine. Da,
riječ je o agenciji koju godinama vodi Branko Vujović, jedan od
rijetkih crnogorskih funkcionera čiji su rezultati vidljivi. Nijesmo rekli i
pozitivni, iako on upravo tako tvrdi.

Hvalio se ovih dana usred Beograda novinarima: « Dosadašnji prihod

od privatizacije, koja je u Crnoj Gori otpočela 1997. godine, kreće se
između 600 i 700 miliona eura, a ugovorene investicije prevazišle su
milijardu eura, dok je vrijednost ugovorenih investicija iznosila oko
400 miliona eura. Ove godine prihodi od privatizacije premašiće 450
miliona eura, a vrijednost očekivanih investicija kreće se oko 350
miliona eura».

Vujović uglavnom djeluje iz sjenke, rijetko se svojom voljom pojavljuje

u medijima. Češće ga u njih lansiraju oni koji ga optužuju da je
privatizacijom pojedinih crnogorskih preduzeća državi Crnoj Gori i
njenim građanima nanio ogromne štete.

Protiv njega, kao javnog funkcionera, tužilaštvo je prije četiri godine

podnijelo optužnicu, na osnovu zahtjeva Grupe za promjene, zbog
osnovane sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom
privatizacije Jugopetrola angažujući za savjetnika privatno lice kojem
je Vlada za to platila tri miliona eura. Uz to, Pokret za promjene
optužio je Vujovića da će izdavanjem Jugopetrola pod koncesiju
grčkom Helenik petroleumu Crna Gora izgubiti milione eura. «Može
se slobodno reći da se radi o ekonomskom zločinu», izjavio je tim
povodom izvršni direktor tadašnje NVO GZP Nebojša Medojević.

Bila je to najdramatičnija privatizacija u Crnoj Gori. Vesna Perović,

tadašnja predsjednika crnogorskog parlamenta, tražila je da se
«odmah zaustavi proces privatizacije Jugopetrola».

Vujović je odbacio optužbe, uz tvrdnju "da je prodaja Jugopetrola

odlično realizovan posao za Crnu Goru». Tada je, sljedećim otkrićem,
obogatio svjetsku ekonomsku misao: «Proces privatizacije je živa
stvar...»

Da li će sud imati sluha za Vujovićeve filozofsko-lingvističke

akrobacije javnost će valjda jednog dana saznati.

Vujović i dalje radi svoj posao, član je borda direktora nikšićke

Željezare, hvali se uspješnim privatizacijama... Samo je Željezaru, do
sada, tri puta što prodao što izdao pod zakup. Svaki put neuspješno. I
uvijek je dobio i sljedeću šansu. Ipak, desilo se prvi put u
desetogodišnjoj istoriji crnogorske privatizacije da se povede istraga
protiv čelnika koji se bave privatizacijom državne imovine. ( Istraga
se vodi i protiv Veselina Vukotića, potpredsjednika Savjeta za
privatizaciju).
Opozicija je zamjerila tužilaštvu što nije smatralo za potrebno da se
Vujović liši slobode i da mu se onemogući dalje obavljanje te funkcije,
kako ne bi nastavio da čini krivična djela za koja se optužuje ili
unuštava dokaze i utiče na svjedoke. Nevladina organizacija MANS
optužila je Vujovića da joj onemogućava uvid u privatizacione
ugovore, kojima je dozvoljen pristup po Zakonu o slobodnom pristupu
informacijama. MANS je na osnovu toga zaključio da Agencija za
prestrukturiranje čini sve da sakrije podatke o privatizaciji, posebno
one koji bi mogli ukazati na korupciju i zloupotrebu službenog
položaja koji u ime građana Crne Gore prodaju njihovo vlasništvo.

Vujović je poslovnom tajnom proglasio ugovore o privatizaciji KAP-a,

Željezare, Telekoma i Jugopetrola, jer bi se njihovim
objelodanjivanjem «značajno ugrozili komericijalni i drugi ekonomski,
privatni i javni interesi». Međutim, Vujović je lično javnosti saopštavao
podatke iz tih ugovora, pa ga je MANS pitao «da li su ti ugovori
postali tajna tek kada ih je MANS zatražio na uvid ili je ranijim
istupima u medijima Vujović počinio krivično djelo odavanja poslovne
tajne».

Nedavno su na Vujovića ogorčenje izlili i manjinski akcionari

Elektroprivrede Crne Gore zbog, kako tvrde, štetnih ugovora o cijeni
električne energije sa Željezarom i KAP-om. «Osnovna logika i
matematika pokazuje da su ti ugovori krajnje štetni po EPCG i
ukupnu Crnu Goru. Pitamo se ko bi drugi trebalo da reaguje na
ovakve štetne ugovore, ako to nijesu manjinski akcionari i suvlasnici
EPCG. Za svakog je to normalno i logično, osim za direktora Agencije
za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja Branka Vujovića...»,
saopštili su manjinski akcionari Elektroprivrede.

I Pokret za promjene Vujoviću je najavio da će mu tražiti ugovore sa

novim vlasnikom Željezare. «Da se kasnije ne bi desilo, kao uvijek do
sada kada su u pitanju štetni ugovori, da glasnogovornik i potpisnik
ovakvih ugovora, gosp. Branko Vujović izjavljuje da ne posjedujemo
originale ili da je to poslovna tajna».

Za Vujovića se može reći da je uspješan DPS-ov trgovac. Em prodaju

privodi kraju, em čovjek mora da posluje sa raznim bjelosvjetskim
biznismenima. «U dosadašnjim privatizacijama dominira ruski kapital,
zatim britanski, slovenački, mađarski i austrijski, dok je od srpskih
investitora u Crnoj Gori značajnije prisutna jedino kompanija Delta»,
izjavio je nedavno.

Do sada je, saopštio je Vujović, privatizovano 85 odsto privrede, a

završetak procesa planiran je u narednoj godini. Još mu je, kako je
rekao, preostalo da privatizuje preduzeća od posebnog interesa,
poput Barske luke, Željeznice i Elektroprivrede. Na prodaju će biti
ponuđeni i Montenegroerlajnz, Duvanski kombinat, Lovćen
osiguranje, Institut «Simo Milošević», Barska plovodba, Plantaže i
četiri male hidroelektrane. Istina, još prije šest godina najavio je da
će Elektroprivreda ići na međunarodni teneder 2002. godine, ali taj
posao još nije okončan i upravo je po ko zna koji put aktuelizovan
ovih dana.

Vujović je uglavnom prodao ono što je na zemlji, a sada najavljuje

korak – dublje: «Da bi privatizacija, čije se okončanje očekuje
naredne godine, bila uspješnija, ove godine biće donijet zakon o
gradskom zemljištu, kojim će se omogućiti da investitor bude i vlasnik
parcele na kojoj gradi objekat».

Iduće godine, kako je krenulo, vjerovatno će ići još dublje ili možda -
visočije.

Monitor, 23. februar 2007.

POLEMIKA

Neistine, klevete i manipulacije

(Prodavac žive stvari, Monitor br. 853)

U tekstu Prodavac žive stvari autora Veseljka Koprivice ima veliki broj
neistina, komentara i zaključaka na koje moram da reagujem prije
svega zbog čitalaca Monitora koji ukoliko su pročitali tekst ovako
napisan mogu biti dovedeni u zabludu.
Duboko sam pogođen neistinama i lažnim optužbama koje su
plasirane u ovom tekstu. Posebno zbog činjenice da autor toga teksta
nije našao za shodno da mene ili nekog drugog iz Agencije ili bilo koji
drugi relevantni izvor konsultuje za prave informacije. Da je to uradio
ne bi ni sebe doveo u situaciju da u tekstu koji je potpisao ima toliko
neistina, nestručnih komentara i pogrešnih zaključaka.

Smatram način na koji je tekst napisan u kome se daju konstatacije,

ocjene i zaključci bez mogućnosti davanja mišljenja druge strane
neprofesionalnim i nekorektnim, zasnovanim na neznanju, neistinama
i zlonamjeri.

Zar poslije deset godina privatizacije u Crnoj Gori postoje još novinari
koji pišu o procesu privatizacije, a da ne znaju što su nadležnosti i
ovlašćenja pojedinaca, Agencije Crne Gore za prestrukturiranje
privrede i strana ulaganja, tenderskih komisija, Savjeta za
privatizaciju, Vlade. Da postoji i minimum znanja ne bi se moglo
napisati ovakav tekst.

Na osnovu teksta proizilazi, da jedan čovjek pravi planove, vrši

prodaje, donosi odluke, sklapa ugovore, u protivnom bi se našlo
pravo mjesto i uloga institucije koju vodim ili uloga tenderskih komisija
ili Savjeta za privatizaciju kojih sam član.

Krenimo redom.

-Tekst je naslovljen Prodavac žive stvari, očigledno aludirajući na

mene i ističući u naslovu i više puta u tekstu da sam ja autor izjave
„Proces privatizacije je živa stvar...“, Nikad nisam to saopštio niti igdje
rekao. Vjerovatno je to nečija druga izreka. Zanimljivo je da g.
Koprivica gradi kompletan tekst na toj izjavi koja nije moja.

-U istaknutom podnaslovu autor kaže da je prije četiri godine

tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Veselina Vukotića i mene.To nije
istina. U martu prošle godine (dakle manje od godinu dana) je
podignuta optužnica. Do sada bi postupak kod Osnovnog suda bio
okončan da se nije desilo da se na dva ročišta u Sudu ne pojavi
predstavnik Grupe za promjene, inače inicijator postupka, koji je cijeli
proces pokrenuo. Očekujem da će se postupak kod Osnovnog suda
okončati u aprilu, te da će javnost biti upoznata sa sadržajem
dokumenata na osnovu kojih je pokrenuta inicijativa, vođena rasprava
i donijeta odluka, ma kakva ona bila.

-Autor kaže da je protiv mene pokrenut postupak u vezi koncesija

dodijeljenih Jugopetrolu. To nije istina. Ne samo da nije pokrenut
postupak, nego to nije ni nadležnost rada Agencije kojom rukovodim,
niti smo to mi u Agenciji radili.

-Nije tačno da sam član Borda direktora nikšićke Željezare, ali sam
bio do privatizacije. Isto tako sam u ime Vlade imenovan da
rukovodim Željezarom, nakon što ju je njen vlasnik Midland
Resources iznenada napustio i smatram uspješnim rad Željezare u
tom periodu.

-Nije tačno da sam učestvovao u davanju u zakup Željezare Nikšić.

Tačno je da sam učestvovao i potpisao Ugovor o ranijoj privatizaciji
koji je raskinut. Tvrdim da taj ugovor nije bio štetan za Željezaru, niti
su se posljedice raskida osjetile igdje. Zasluge za to, kao i kasniju
dobro realizovanu tendersku proceduru i izbor strateškog partnera
pripadaju ljudima koji su to u ime Vlade Crne Gore požrtvovano radili.
Investitor je prihvatio značajne investicione i druge obaveze koje daje
šansu Željazari da zauzme mjesto koje je nekada imala, a tako se
riješava sudbina svih zapošljenih, kao i njihovih članova porodice,
Nikšića i Crne Gore. Novi ugovor o privatizaciji Željezare sam takođe
potpisao, kao i prethodni, na osnovu odluke Vlade. Potpisnik teksta,
g. Koprivica, ga je već proglasio neuspjelim, iako traje svega nešto
više od mjesec dana.

-Nije tačno da sam Ugovore o prodaji KAP-a, Željezare, Telekoma i

Jugopetrola proglasio tajnim, već saopštio da o tim ugovorima, kako
je uobičajno u međunarodnoj praksi, postoje klauzule povjerljivosti,
koje se ne mogu kršiti bez odobrenja druge ugovorne strane,
odnosno kupca. U tim ugovorima ima komercijalnih elemenata, biznis
planova, investicionih programa, programa razvoja tržišta, za koje
kupci tih preduzeća smatraju da su poslovna tajna, naravno misleći
prije svega na njihovu konkurenciju. Što se tiče crnogorske strane
mogu u ime potpisnika ugovora slobodno reći da ti ugovori nisu tajna
i tamo gdje god bude saglasnost kupca ti se ugovori mogu objaviti.
Konačno u većini slučajeva, Agencija kojom rukovodim nije potpisnik
ugovora, pa nema pravo da ih krši.

-Što se tiče nastupa u javnosti, njih mora biti i zbog, kao što je u
ovom slučaju, manipulisanja informacijama onih koji žele da stvore
pogrešan utisak u javnosti, što svojim neznanjem, što lošim
namjerama. Tako smo i u Beogradu imali susret sa novinarima, gdje
su date informacije o rezultatima privatizacije. Nisam se hvalio
novinarima kako kaže autor, već saopštio činjenice u kojima se lako
može prepoznati uspjeh, kada su u pitanju finansijski efekati, mnogo
više investicione obaveze, renome kompanija, investitora, koji su
prisutni u Crnoj Gori iz preko 40 zemalja svijeta, što su i novinari u
medijima u Srbiji istakli u svojim tekstovima.

-Svake godine radi se Plan privatizacije Savjeta za privatizaciju Vlade

Crne Gore, tako da sam i ja, kao što su to i drugi radili, saopštavao u
više navrata namjeru privatizacije Elektroprivrede i drugih društava u
Crnoj Gori, a sve na osnovu Planova privatizacije koje je usvajala
Vlada. Uostalom i druga preduzeća se planiraju za privatizaciju, a da
li će biti privatizovana zavisi i od interesovanja potencijalnih kupaca.

Sve što sam naveo jesu činjenice, koje se lako mogu provjeriti. Kada
se nakon ovih objašnjenja ponovo pročita objavljeni tekst, kako ga
drugačije shvatiti nego kao zlonamjernim.

Moj rad smatram vrlo složenim i odgovornim. Za svoj rad sam

odgovoran Vladi koja me je imenovala, ali i javnosti jer je moj rad
javan i vidljiv, predmet je svakodnevnih komentara, stručnih i
nestručnih, dobronamjenih i nedobronamjernih, neprofesionalih i
politikanskih, kojima se svakodnevno suočavam.

Pretpostavljam da je ovaj tekst naručen iz iste „kuhinje“ iz koje se

zadnjih dana upućuju kritike na rad pojedinih članova Vlade i članova
DPS-a.

Branko VUJOVIĆ

2. marta 2007.
Ipak, Vujovićeva “živa stvar”

(Neistine, klevete i manipulacije, Monitor, broj 854)

U tekstu Prodavac žive stvari nijesam pisao ni o privatizaciji, ni o

Branku Vujoviću privatno, nego o direktoru Agencije za
prestrukturiranje privrede i strana ulaganja i članu Savjeta za
privatizaciju. Očigledno je da to gospodin Vujović, kao čovjek iz vlasti
koji je sebe poistovjetio sa svojom državnom funkcijom, nije shvatio
niti može da shvati.

Pošto je promašio temu teksta i zaboravio šta je pričao i radio,

uzvratio je uvredama. Ni malo nijesam pogođen niti iznenađen
njegovim tvrdnjama da sam ga oklevetao i pisao neistine. Sve mu
velikodušno opraštam, osim što je ustvrdio da sam izmislio jednu
činjenicu i na njoj zasnovao cijeli tekst. U prevodu – proglasio me
lažovom. Vujović veli da nikada i nigdje nije rekao da je “Proces
privatizacije živa stvar.”

A istina je sljedeća. U razgovoru, koji je objavljen prije nepune dvije

godine, Branko Vujović, direktor Agencije za prestrukturiranje
privrede, govoreći o privatizaciji Jugopetrola, stručno je objasnio:

“Proces privatizacije je živa stvar i prirodno je da se sazrevanjem i

učenjem tog posla savetnici manje plaćaju i da su njihove usluge
danas mnogo manje nego pre četiri godine”.

Pošto nijesam Vujovićev savjetnik ni državni činovnik, neću mu otkriti

koji je medij ovo objavio. Neka se sam potrudi i prisjeti te izjave.
Možda će mu u tome pomoći komentar koji slijedi iza pomenute
rečenice: “Kako će se na sudu Vujović i potpredsednik Saveta za
privatizaciju Veselin Vukotić odbraniti od optužbi i da li će sudije imati
sluha za baratanje privatizacijom koja je ‘živa stvar’ crnogorska
javnost s nestrpljenjem očekuje presudu”. Gospodina Vujovića
uljudno molim da ubuduće pamti šta gdje izjavljuje.

Dalje, u tekstu sam naveo šta su o njemu kao direktoru Agencije za

prestrukturiranje privrede govorili Grupa za promjene, MANS i
manjinski akcionari Željezare. Te kritike Vujović nikada nije valjano
osporio.

Oni su gospodina direktora Agencije za prestrukturiranje, pored

ostalog, kritikovali i da ugovore o prodaji crnogorskih kompanija čuva
kao državnu tajnu. U vezi tajnovitosti navešću samo jedan svjež
primjer. U Monitoru od 16. februara, objavljeno je: «Pokušali smo i
ove nedjelje da od Agencije za prestrukturiranje privrede dobijemo
podatke o vlasničkoj strukturi of-šor kompanije koja je preuzela
Kombinat i Željezaru, kojoj se takođe garantuje jeftina struja iz
domaćih izvora. Bez uspjeha».

Gospodinu Vujoviću sam prošle sedmice uputio zahtjev da mi, u

skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama, dozvoli uvid
u Statut Agencije. Ne samo da mi to nije omogućeno, nego mi nije ni
odgovoreno. Htio sam da provjerim: da li je tačno da se u Statutu
nalazi odredba koja propisuje da se direktor Agencije suspenduje u
slučaju da se protiv njega vodi krivični postupak.Gospodin Vujović je,
podsjećamo, direktor pod istragom.

Gospodina Vujovića moram obavijestiti, iako mi to sigurno nećete

vjerovati – ovo ipak nije četrdeset peta, kao što bi se moglo zaključiti
iz njegove slutnje da je moj tekst Prodavac žive stvari naručen iz iste
kuhinje iz koje se, kako kaže, napadaju Vlada i DPS. Ne pripadam
kuhinjama, ja sam samo običan novinar. Zato neka slobodno nastavi
da me optužuje. I, naravno, samo naprijed u nove privatizacione
uspjehe, odnosno u prodaju «žive stvari».

Veseljko Koprivica
9. MARTA 2007.

RANKO KRIVOKAPIĆ
Dvije biografije
Nijedna se partija u Crnoj Gori nije usrećila ortaklukom sa
Demokratskom partijom socijalista. Najduže od svih to savezništvo, u
statusu mlađeg brata, održava SDP. Može se desiti da će na kraju
platiti i najskuplju cijenu. Da nakon prekomjerne upotrebe nestane.
Na to opominju politički analitičari, ali i mnogi njegovi članovi i
funkcioneri. Za to kao glavnog krivca, što direktno što indirektno,
prozivaju lidera socijaldemokrata Ranka Krivokapića.

Član Predsjedništva SDP-a Džavid Šabović optužio je prije nekoliko

dana dio rukovodstva stranke za zanemarivanje temeljnog
programskog opredjeljenja SDP–a: “Dio SDP-a se slizao DPS-om”.

Sličnom argumentacijom obrazložio je, krajem prošle godine, ostavku

na potpredsjedničko mjesto u stranci Miodrag Iličković. U javnosti se
spekulisalo da se na to odlučio revoltiran što je Krivokapić doveo
stranku pod okrilje DPS-a i ubrzano kruni njen identitet. Početkom
ove sedmice oglasio se i bivši lider stranke i sadašnji član Glavnog
odbora Žarko Rakčević, takođe sa teškim optužbama: “Apsurdno je
što je program SDP-a pobijedio u Crnoj Gori i što je politikom trulih
kompromisa SDP sebe doveo u besperspektivnu gubitničku poziciju.
Izvornih ideja i osnivača SDP-a danas je više van SDP-a, nego u toj
partiji”.
Krivokapićevi partijski drugovi mislili su da će ga taj porok proći
poslije referenduma. Pogrešno su procijenili. Krivokapić
nepokolebljivo drži isti kurs.

Povremeno se dešavalo da se socijaldemiokrate pobune protiv nekih

naloga DPS-a, ali uvijek na kraju popuste. Zato javnost ne nagađa
hoće li biti kako DPS kaže, nego kojim će se izgovorom SDP
pravdati.

SDP više od deset godina sam ne nastupa na izborima. On je, tvrde

u stranci, promoter filozofije da se na izbore ide sa DPS-om. Koji je
Krivokapićev motiv za takvu servilnost prema jačem koalicinom
partneru? Naravno, zgodnije je biti u vlasti nego u opoziciji.

Prema najnovijoj imovinskoj karti, i Krivokapić je uznapredovao tokom

prošle godine. Otarasio se starog juga, a ponovio se povećim stanom
usred Podgorice. Sve kako treba. Tu su i upravni odbori. I drugi
simboli moći. Ali, sve je o sitno u poređenju sa prvom postavom
bratske stranke. Nikad on neće imati svoj unuverzitet.
Krivokapića nijesu ovih dana na brisani prostor izveli samo njegovi
ogorčeni partijski saborci.

Liberalna partija zamjerila je Krivokapiću da falsifikuje blisku

crnogorsku prošlost, jer je “neistina da tadašnja vlast nije donosila
odluke o događajima na dubrovačkom ratištu”. To je tvrdio Krivokapić
u intevjuu zagrebačkom Vjesniku.

Za one koji su možda zaboravili: “tadašnja vlast” je Demokratska

partija socijalista.

Malo prije toga Krivokapić je imao verbalni okršaj i sa Grupom za

promjene, takođe zbog pokušaja da prepere biografiju DPS-a. Prvi
čovjek socijaldemokrata, izjavio je da je Crnu Goru ratnih
devedesetih izmanipulisao Slobodan Milošević.

Grupa za promjene to mu je dešifrovala kao “pokušaj aboliranja

tadašnjih donosilaca odluka, njegovih današnjih političkih i poslovnih
prijatelja“. “Ničeg patriotskog ne može biti u skrivanju notorne
činjenice da je Crna Gora tokom ratnih godina bila agresor",
reagovao je PZP. Rukovodstvo socijaldemokrata osudilo je PZP za
nepatriotsko držanje. Ali, otuda je uzvraćeno ovakvom dijagnozom:
“Krivokapić i njegovi sljedbenici, optužujući danas PZP za
nepatriotizam, istovremeno osuđuju politiku ondašnjeg SDP-a i odriču
se najsvjetlijeg perioda svoje partijske prošlosti“. Onda su nakon
presude u Hagu , likovali u Krivokapićevom kabinetu.

Zanimljivo: Krivokapić uljepšavanjem prošlosti DPS-a istovremeno

ruži ono najljepše u SDP-u. I ujedno se, kao u pomenutom intervjuu
Vjesniku, zariče da ni on ni SDP neće dopustiti falsifikovanje istine o
prošlosti. A kad smo kod falsifikata, podsjetimo na jednu
Krivokapićevu nezodnu političku epizodu od prije pet godina.
Objavljeno je da je izmislio kako je na 58. plenarnoj sjednici
Venecijanske komisije zaključeno “da sadašnji model državne
zajednice Srbije i Crne Gore nije održiv”. Demantovao ga je Tomas
Markert, zamjenik sekretara Venecijanske komisije. Tada je Solana
intervenisao poručujući Đukanoviću da smiri Krivokapića. I stranci su
nekako primijetili prirodu odnosa Đukanović – Krivokapić.

Optužbe o sklonosti ka mijenjanju fakata, stižu i danas. Ove nedjelje,

Vaselj Siništaj, poslanik Albanske alternative, optužio je predsjednika
parlamenta da mu je podmetnuo tekst Deklaracije o prihvatanju
sedam principa Savjeta Evrope u kome se kao potpisnik navodi klub
albanskih stranaka, a ne Albanska alternativa.

Krivokapić se nije pominjao kao akter afera. Zato je bilo iznenađenje

kada je i on pomenut kada je Milorad Dodik u medijima izreklamirao
kako je navodno u Crnoj Gori pripreman atentat na njega.
Krivokapić je to, naravno, demantovao, nazivajući Dodika svojim
ličnim prijateljem. Nikad nije razjašnjeno otkud to prijatljstvo sa
vještim Dodikom.

Lider SDP-a i predsjednik crnogorskog parlamenta nema zanimljiv

civilni radni staž. Nije se imalo kad. Rano je krenuo da stvara političku
biografiju. Započeo je krajem osamdesetih. Od početka devedesetih
traje njegova bitka za samostalnu Crnu Goru. Godinu prije
referenduma govorio je: “Referendum će simbolički biti crnogorski
peti oktobar i snažan politički udarac velikodržavnim projektima na
Balkanu”. Nedavno se proslavio i izumom da u Crnoj Gori kao
službeni treba ozvaničiti južnoslovenski jezik.
Krivokapić je izabran za lidera, nakon dobrovoljnog povlačenja Žarka
Rakčevića. Tada je javnost podsjetio: “Ja sam nekad bio
potpredsjednik izabran sa manjinske liste i SDP zna da štiti
manjinsko mišljenje i manjinske glasove”.

Prođoše godine i dođe vrijeme da se i veterani SDP-a pitaju da li je

danas manjinsko mišljenje njhove stranke njen – izvorni program.

Monitor, 9. mart 2007.

DRAGAN K. VUKČEVIĆ

Ostala trgovina na veliko

Bivši je dekan Pravnog fakulteta u Podgorici. Na istom fakultetu
izvodio je nastavu ili to i dalje radi na predmetima sociologija,
filozofija prava i metodologija. Rukovodilac je Poslijediplomskih
studija na Pravnom fakultetu. Član je komisija za odbranu
magistarskih i doktorskih radova. Glavni je urednik izdavačke kuće
CID. Upravnik je NVO Sociološki centar Crne Gore. Rukovodilac
Grupacije društvenih nauka u kapitalnom projektu Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti - Enciklopedija Crne Gore. Inače, za
vanrednog člana CANU izabran je još 1996. godine, a u aprilu 2004.
postao je njen akademik.

Dodajmo pozamašnom spisku, sa kojeg smo izostavili još nekoliko

Vukčevićevih funkcija, i podatak da je u vrijeme takozvane
antibirokratske revolucije, bio republički sekretar za odnose sa
inostranstvom u tadašnjoj Vladi Crne Gore

Sve mu je to ovih dana u zasjenak bacilo novo zaduženje: Dragan

Vukčević biće jedan od osnivača drugog privatnog univerziteta u
našoj državi. Ta vijest je u javnosti odjeknula pitanjima kako se i
zašto Vukčević našao u društvu ostale trojice osnivača buduće
akademske institucije: donedavnog crnogorskog premijera Mila
Đukanovića, univerzitetskog profesora itd. Veselina Vukotića i
vlasnika građevinske kompanije Čelebić Tomislava Čelebića.

Đukanović je nedavno objavio da je osnovao preduzeće Univerzitats

DOO, koje će uskoro zakopati temelje privatnom univerzitetu kao
prvoj poslovnoj ponudi koju je prihvatio poslije povlačenja sa
premijerske funkcije. Uzgred, Univerzitats je registrovan za djelatnost
“ostala trgovina na veliko”, a zgrada univerziteta biće locirana negdje
na putu između Podgorice i crnogorske prestonice.

Đukanovićev kompanjon Veselin Vukotić, pored ostalog

potpredsjednik Savjeta za privatizaciju u Đukanovićevoj vladi, nije
povodom ove vijesti želio da novinarima otkrije visinu uloga osnivača.
A to je upravo jedno od pitanja koje javnost najviše interesuje. Odakle
kapital za takav skupi poduhvat i kakvo je porijeklo tih para?

Prema podacima Komisije za utvrđivanje konflikta interesa Đukanović

i Vukotić ne raspolažu nekim straobalnim bogatstvom. Vukčević se
ne nalazi na spiskovima te komisije tako da široj javnosti zvanično
nije poznat njegov finansijski konto. Moguće je da je zahvaljujući
brojnim navedenim i nenavedenim angažmanima stekao skromni
imetak dovoljan da bude ravnopravan takmac trojici ortaka.
Osnivanjem trećeg univerziteta, Univerzitetu Crne Gore, na kojem je
Vukčević dekan, predavač, rukovodilac... prijeti opasnost od
propadanja. A Vukčević je na čelu i Savjeta za visoko obrazovanje
koji izdaje akreditacije visokoškolskim ustanovama i treba da štiti
interese države. Da li će sa te pozicije dati zeleno svjetlo i
univerzitetu od kojeg ga zapada četvrtina? Ne može biti a da ne zna:
bogatstvo zgrnuto tokom ratova i u procesu tranzicije na naš način,
biće utkano u temelje novog privatnog univerziteta.

Vukčević je partner koji toj priči daje "ljepši lik".

Predmet Vukčevićevog naučnog interesovanja, prema njegovoj

službenoj biografiji, je, pored ostalog, i istorija mentaliteta. U okviru
svog Sociološkog centra organizovao je naučna istraživanja o
transformaciji društvene svijesti, nacionalnoj svijesti, svijesti o
državnosti... Na osnovu toga, logično je zaključiti da Vukčević
izvanredno poznaje ono što se na ovim prostorima dešavalo u
protekloj deceniji i po.

Zanimljivo je i ovo: CID, koji vodi Vukčević, objavio je 1998. godine

djelo Džona Roulsa Teorija pravde, koje je i u svijetu izazvalo
pažnju zbog zanimljivih autorovih stavova. Beogradski profesor
Slobodan Perović, u jednoj analizi te knjige, kaže da je po Roulsu
pravda prva vrijednost društvenih ustanova. „ Zakoni i ustanove, ma
koliko delotvorni i dobro uređeni, ako nisu pravični moraju da se
reformišu ili napuste. Nepravda se može trpeti samo onoliko koliko je
to nužno da bi se izbegla još veća nepravda. Zato, javno shvatanje
pravde možemo da zamislimo kao temeljnu povelju dobro uređene
ljudske zajednice”.

Čita li Vukčević knjige koje objavljuje njegova firma ili ih čita a iz njih
ne koristi pouke?

Na Roulsove poruke naslanja se i jedan Vukčevićev stav iz eseja

Crnogorska raskrsnica: Ključno pitanje crnogorske današnjice glasi
da li je moguća reforma crnogorskog društva. Možemo li i umijemo li
da ostvarimo preobražaj Crne Gore, to jest „da učinimo drugačjim i
boljim ono što ćemo ostaviti (stvoriti), od onoga što smo naslijedili”,
pita se Vukčević.
Sudeći prema višegodišnjem angažmanu akademika Vukčevića u
CANU, instituciji koja se prije može pohvaliti odmaganjem nego
doprinosom boljitku Crne Gore – reforma crnogorskog društva nije
moguća. Intelektualci su tu da s akademskih visina gledaju kako
Crnu Goru plave sve moguće i nemoguće nepravde.

Akademik Dragan K. Vukčević je vlastitim izborom demonstrirao

mentalitet crnogorskog intelektualca: uglavnom je ćutao za vrijeme
bure i s intelektualne distance posmatrao nedostojnu svakodnevicu.
A onda, takav nikom zamjeren - ušao u kružok.

Monitor, 23. mart 2007.

RAJKO KOVAČEVIĆ

Opslužitelj DPS-ove veš mašine

Vlast je najmoćniji magnet. Portparol DPS-a Rajko Kovačević je živi
svjedok da je tako. Njega je, poslije studija elektronike u Zagrebu i
Beogradu, neodoljivo privukla Demokratska partija socijalista. U
svakoj normalnoj varijanti logično bi bilo da se u tom burnom
vremenu posvetio svojoj profesiji ili kao mlad čovjek otišao u -
opoziciju.

Kovačević se politički aktivirao 1995. godine i to kao predsjednik

Savjeta mladih DPS-a, u rodnim Pljevljima. Potom je tamo odradio
dva odbornička mandata. Bilo je to vrijeme kada je vladajuća
Demokratska partija socijalista u minulom radu već imala uknjižen
pohod crnogorskih rezervista na Dubrovnik, astronomsku inflaciju,
nestašice svega i svačega, međunarodni šverc cigareta... Ukratko:
Crna Gora je u okruženju i svijetu bila čuvena po svojoj kriminogenoj
vlasti.

Vlast koja je prozvela takvu Crnu Goru ispunjavala je njegov

mladalački ideal. Uglavnom, u političkoj karijeri napravio je samo
malu pauzu. Kratko je stažirao kao inženjer u pljevaljskoj Fabrici
elektronske opreme, bio upravnik u tamošnjoj pošti, a onda nije
mogao da odoli: opet se vinuo u politiku. Naravno, u redove svoga
DPS -a, ali sa višim činom. Slijede jedan, pa drugi poslanički mandat
u crnogorskom parlamentu. Članstvo u Izvršnom odboru DPS-a,
rukovođenje skupštinskom komisijom za raspodjelu novca nevladinim
organizacijama, članstvo u nekoliko drugih komisija...

«Moram vam reći da su i jedan i drugi partijski angažman ne samo

izuzetna čast...», pohvalio se Kovačević objašnjavajući nedavno
razliku između poslanika i portparola DPS-a.

Hvalospjeve svojoj partiji nikad ne štedi. «To je partija koja je

dominantno u prethodnom, nimalo jednostavnom društveno-
ekonomskom i političkom kontekstu, veoma uspješno vodila
crnogorsko društvo i državu ka svom sada već izvjesnom evropskom
cilju». I: «... izuzetno sam počastvovan što sam u društvu takvih ljudi
bio kandidat te partije na tri poslaničke liste, dva puta biran za
poslanika ispred te liste, i sada na novoj dužnosti portaprola i člana
Izvršnog odbora».

Prirodna stvar, Kovačević na partiju koja je «veoma uspješno vodila

crnogorsko društvo» nikada nije dao trun da padne. Na partijskom
braniku, jednako je vatren i u parlamnetu i van njega. Od zadatka je,
a partijski su mu šefovi procijenili da može da bude upotrijebljen u
raznim sektorima. Krene priča o švercu duvana - tu je Rajko da stane
na crtu opoziciji. Počne se divaniti o tajnovitom avionu kupljenom za
vladine potrebe, eto Rajka da stane na stranu vlasti i pravde. Tako iz
mandata u mandat. Istim žarom kojom je posljednjih godina
zagovarao pravo na crnogorsku državnu samostalnost, ranije je
branio ideale državne zajednice sa Srbijom. Takav mu je izgleda -
temperament.

Prošle godine našao se na meti nevladinih organizacija kao

predsjednik komisije koja je dijelila novac civilnom sektoru izdvojen iz
budžeta Crne Gore. Zamjereno mu je da je dijelom tog novca
honorisao rad članova komisije. Ali i zbog lokalpatriotizma:
nevladinoj organizaciji iz svog zavičaja Prva kosa dodijelio je hiljadu
eura za manifestaciju Deseta tradicionalna kosidba, iako su otkosi
mnogo prije toga bili sadjeveni u stogove.

Ovih dana portparol DPS-a pročuo se učenim komentarima

eventualne lustracije u Crnoj Gori.

«Lustracija u Crnoj Gori je nepotrebna, zagovaraju je zarobljenici

lavirinata prošlosti. Trebaju nam zakoni ekonomskih reformi, a ne oni
koji će da stvraju nove podjele i da podstiču lov na vještice»,
ekspertski je reagovao Kovačević na najavu Liberalne partije i
Pokreta za promjene da će parlamentu predložiti svoje verzije
zakona o lustraciji.

Glasnogovornik je u namjerama dvije opozicione stranke nazreo

sumnjive rabote, politikanstvo, pokušaj progona partijskih
neistomišljenika, zloupotrebe tragičnih događaja s početka
devedesetih...

Tek da se vidi - nije Rajko slučajno zalutao u DPS.

Pravu dijangozu takvih tumačenja uspostavio je dr Milan Popović:

«Predstavnici DPS-a, koji ima najveću političku odgovornost za lov na
ljude, dočekali su inicijativu zakona o lustraciji sa optužbama na
adresu onih koji iniciraju zakon da hoće lov na vještice. To se u
medicini zove lobotomija, tako da je ova reakcija vladajuće partije iz
lošeg proljeća koje dolazi 2007. samo završna sekvenca onog zlog
proljeća iz 1991, 92, 93, 94. i 95».

Kovačević računa da će ponavljanjem bajki čelnika svoje partije

ubijediti crnogorsku javnost da vlast kojoj pripada više od deceniju
nije ni inspirator ni kreator zala koja su snašla Crnu Goru: učešće u
ratu, šverc, pljačkaška privatizacija, kriminal, bijeda...

Glasnogovornik, naravno, zna zašto se bori protiv toga da Crna Gora

dobije prijeko potrebni zakon o lustraciji. Taj zakon bi obezglavio
njegovu stranku, desetkovao izvršnu i sudsku vlast, bivše državne
medijske kuće i ostalu logistiku aktuelne vlasti.

Rajko Kovačević nije niti će ikada biti kreatar politike vladajuće

partije. Njegovo je da bude opslužitelj DPS-ove veš mašine. Spada u
vojnike Partije kojima uloga istorijskog molera ne pada teško. Sem
toga, brže govori no što misli. To, u principu, jeste nesnosna mana
za onoga ko treba da prijemčivo obrazlaže javnosti stavove tako
velike stranke. No, to ne znači da je greškom istruren pred
mikrofone. Šefovima portparola Kovačevića zasad toliko treba:
mnoštvo riječi koje ne obavezuju, stalna proizvodnja pojmovnog
haosa. Kad osjete da je prekomjereno upotrebljavan u prvom
svojstvu Rajko Kovačević će biti prekomandovan na drugi partijski
položaj.

Bez gubitaka.

Monitor, 30. mart 2007.

GORAN RAKOČEVIĆ
Uvijek pri stolu
Polovinom devedesetih Goran Rakočević, poznat po nadimku Sito,
sagradio je kuću na obali Zete u španskom stilu. Tada je bio direktor
Radio-televizije Crne Gore. U to vrijeme vjerovatno nije ni sanjao da
će jednog dana biti prvi ambasador nezavisne Crne Gore u – Španiji.
A upravo takva kombinacija ispala je, prije pola godine, iz crnogo-
rskog diplomatskog bubnja, u kojem se muljaju kadrovske rokade.

Vrteći se prošle sedmice, taj bubanj je lanisirao Rakočevića za

ambasadora na sasvim drugu stranu svijeta – u Rusku Federaciju.
Vijest nije zvanično potvrđena.

Rakočević, ako se ta glasina pokaže tačnom, uskočio bi na mjesto

Radojice Luburića, koji je iako je dobio agreman, izvolio obavijestiti
ministra inostranih poslova Milana Roćena “da iz objektivnih razloga
nije u mogućnosti da preuzme tu funkciju”. O tom skandalu Monitor je
nedavno pisao.

Uzgred: Luburić je ostao upamćen po neprimjetnosti i

marginalizovanju crnogorske kulture, a Rakočević, koji je takođe bio
ministar kulture malo prije Luburića, po kratkom ministrovanju. Iz
tadašnje slavne plejade svojih prethodnika – crnogorskih ministara
srpske kulture - Ilije Lakušića, Gojka Čelebića, Branislave Liješević i
Budimira Dubaka - Rakočević se izdvojio po tome što bar nije negirao
crnogorsku kulturu.

Rakočević je “dobrovoljno” prekratio mandat. Njegovu ostavku kao i

ostavku Vukašina Maraša, šefa tajne policije, i Ratka Kneževića, šefa
misije u Vašingtonu, tražio je od premijera Mila Đukanovića, tadašnji
šef države i partije Momir Bulatović. To je bila incijalna kapisla za
sukob u vrhu DPS -a. Đukanović je pristao da se odrekne usluga
svojih kumova Rakočevića i Kneževića. No to nije poremetilo
kumovske odnose. Vidi se to i po tome što je ovih dana Goran
Rakočević izabran za člana Borda direktora Prve crnogorske banke u
Nikšiću, u kojoj je glavni Aco Đukanović.

Rakočević, inače, ima raznovrsna iskustva: partijska, novinarska, di-

rektorska, savjetnička… Pravnik po obrazovanju, zalet za zvučne
funkcije uhvatio je osamdesetih sa važne pozicije izvršnog sekretara
Opštinskog komiteta Saveza komunista Titograda. Bio je vjesnik ere
pripravnika na visokim funkcijama. Dok je on bio izvršni sekretar,
njegov prijatelj Đukanović bio je vrijedni i perspektivni omladinac.
Rakočević spada u rijetke kadrove koji su pripadali “staroj propaloj
politici” a poslije AB revolucije uspješno se pridružili pobjednicima kao
ganc nove snage. To umijeće pokazao je i njegov sadašnji šef Milan
Roćen.

Za Titograd, odnosno Podgoricu, vezan je samo dio njegove karijere.

Ostalo iskustvo sticao je u Beogradu, gdje se tradicionalno kalila
armija Crnogoraca.

Tamo je jedno vrijeme živio i radio kao direktor izdavačke kuće

Mladost.

Početkom devedesetih opisivao je Crnu Goru u beogradskoj Politici,

kao njen dopisnik iz Podgorice. To je doba kada je taj dnevnik bio
personifikacija medijskog mraka i kada je Crna Gora bez milosti
satanizovana. Zapažen prilog Politikinom beščašću dao je i
Rakočević. Taj njegov talenat svojevremeno je otkrio, usred
crnogorskog parlamenta, bivši lider Liberalnog saveza Slavko
Perović. Dok je Perović čitao jedan Rakočevićev izvještaj o Crnoj
Gori, mnogi su mislili da je to proizvod iz Pobjedine radionice – sektor
huškanje.
Nekoliko godina kasnije, Rakočević je beogradsku fazu svoje karijere
obogatio još jednom važnom funkcijom. Opet u medijima. Savjet
ministara pokojne SCG izabrao ga je za direktora Tanjuga. Ali
Rakočević tada više nije bio vatreni pobornik srpsko-crnogorskog
jugoslovenstva bez granica. Ostao je upamćen po jeretičkoj izjavi:
ovu novinsku agenciju treba likvidirati ili iskoristiti za mirno
razdruživanje Srbije i Crne Gore.

No, to ne znači da je na prečac postao pobornik nezavisne Crne

Gore. Zabilježen je i još jedan detalj iz beogradskog poglavlja
Rakočevićeve biografije. Početkom dvijehiljadite Glavni odbor
Rakočevićevog DPS-a jednoglasno je zaključio da je i za Crnu Goru i
za Srbiju najbolje da svoje buduće odnose zasnuju “na principu
saveza međunarodno priznatih država”, sa “precizno utvrđenim
zajedničkim funkcijama”. Sa takvim zaključkom, partija je sjutradan
poslala u Beograd svoj udarni trojac – predsjednika Mila Đukanovića i
potpredsjednike Filipa Vujanovića i Svetozara Marovića. Tamo je
trebalo da se oko budućnosti zajedničke države dogovore sa liderima
Demokratske opozicije Srbije.

U razgovoru je učestvovao i Rakočević, tadašnji direktor TV Crne

Gore. Zalegao je iza čvršće unije dvije države, sa rotirajućim
predsjednikom. Svjedoci tvrde da Đukanović nije ni trepnuo na tu
kumovu besjedu, iako je prije toga čitav sat prisutne uvjeravao u
sasvim suprotnu strategiju.

Da li je potom, na povratku kući, dobio strogi ukor, nije poznato, ali

zna se da je Rakočević kasnije zazirao od odlazaka u Beograd.

Nije se desilo ništa strašno, Rakočević je još jednom iskoristio svoje

vječno pravo na grešku i ostao za stolom vlasti.

U Podgorici je prošetao kroz niz respektabilnih funkcija. Pored min-

istra kulture i direktora Televizije, bio je i na čelu Zavoda za
međunarodnu saradnju.

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović odabrao ga je dva puta za

svog savjetnika. Rakočević je prvo kod Vujanovića, kao premijera
Crne Gore, bio savjetnik za odnose sa javnošću. Kad je Vujanović
izabran za predsjednika Crne Gore Rakočević mu je postao savjetnik
za spoljnu politiku i međunarodne odnose. Kao savjetnik se nije
eksponirao u javnosti. Više je bio poznat kao neizbježni ukras
mondenskih skupova, na crnogorski način.

Rakočević se sa foteljom direktora državne televizije rastao krajem

2001. godine. Prije toga, izvjesno vrijeme u Televiziji je bio na
“odmoru”. Nezvanično se tvrdilo da se sa direktorske funkcije
povukao kada mu je dojavljeno da njegova partija namjerava da ga
smijeni. Rakočeviću je zamjereno da je raskalašno praznio budžet
Televizije: normu trošenja novca prebacio je za nekoliko miliona
maraka. Naravno, zvanično o tome niko nije prozborio ni riječ, ali o
tome se naveliko govorkalo u toj informativnoj kući, a time se jedno
vrijeme zabavljala i opozicija, koja je bila ogorčena tretmanom u
Rakočevićevoj televiziji. Naročito su nezadovoljni bili liberali.

Zaposleni u Televiziji, koja je u Rakočevićevo vrijeme grcala u

gubicima, pitali su se odakle mu pare za “hacijendu” na obali Zete.
Upućeni kažu da je tu kuću nedavno prodao. Možda će ako ode u
Rusiju, obogaćen novim iskustvom, graditi drugu po ruskom šnitu.
Legendarnu daču.

Monitor, 13. aprila 2007.

RAJKO JANKOVIĆ

Vrlo pokretne nekretnine

Uprava za nekretnine? Neinventivno ime firme. I netačno. Naški –
Uprava za zemljište i građevine – izuzetno pokretne u novije vrijeme.
Sve masovnije idu iz ruku u ruke. Iz državnih u privatne, najčešće.
Pokrenuo se čak i direktor Uprave Rajko Janković. Poslije petnaest
godina. Firma mu je u međuvremenu tri puta promijenila ime, a on se
nije pomicao s njenog čela.

Prošlog četvrtka vratio se u svoj kabinet kao običan građanin, a ujutro

je iz njega izašao kao direktor Uprave za nekretnine i zaputio se u
parlament na novi verbalni megdan sa gradonačelnikom Podgorice
Miomirom Mugošom.

Dva partijska druga su, usred parlamenta, dva dana razmjenjivali

teške optužbe. Bila je to prva javna svađa između funkcionera
vladajuće stranke. Po službenoj dužnosti, i televizija je prenosila. Da
li to slučajno napreduju unutardemokratski procesi u DPS-u uoči
kongresa? Čaršijom kruži glas da je to bila Mugošina kampanja za
potpredsjednika stranke.

Janković je pozvao gospodara Podgorice da mu izađe na crtu i

nabroji skupe parcele za koje je tvrdio da su istog dana iz državnih
prešle u privatne ruke. Poslanici su uzalud očekivali da će Mugoša
istog trena izvaditi dokaz iz hrpe priručne dokumentacije.

«Postao sam meta napada, jer sam tražio da se uknjiže sve parcele
zato što u Crnoj Gori jedino Podgorica državnu imovinu tretira kao
opštinsku i ne dozvoljava vlasništvo nad onim što je plaćeno»,
dešifrovao je Janković Mugošine napade.

Mugoša je optužio Jankovića da zahvaljujući njegovoj upravi na

«volšeban način» zemljište mijenja vlasnike i oblik svojine.

«Pojedini posjedovni listovi imaju različite vlasnike i namjenu ujutru i

poslijepodne», ređao je Mugoša optužbe.

Janković je uzvratio otkrićem kakvim se gimnastikama bave Mugoša i

Opština Podgorica. «Prvo naplati 3.000 kvadrata, a dozvoljava
knjiženje samo hiljadu. To je praksa u Podgorici, to važi za sve
urbanističke parcele i zato pozivam javnost i specijalnog tužioca da
prouči svaki slučaj».

Mugoša je kontrirao novim optužbama: «Firma Red i pravda, čiji je

suvlasnik gospodin Dragojević bio zaposlen u Upravi za nekretnine,
koristila je opštinsko zemljište, ali ga je uz pomoć Uprave za
nekretnine uknjižila kao svoje vlasništvo».

Opozicioni poslanici su dopunili i Mugošu i Jankovića: prodaje se i

zemljište koje je predmet restitucije i zvanično upisuje njegov novi
vlasnik iako se zna da ono pripada drugome. Zatražili su da državni
tužilac ispita navode obojice, jer je «očito riječ o kriminalu i
nezakonitim radnjama». Poslanik SNP-a Vuksan Simonović zaključio
je da u Crnoj Gori imamo i «katastarsku mafiju».

U vrijeme skupštinske pauze Janković nije progovorio ni riječ sa

Mugošom. Primijećeno je i ovo: poslanici DPS-a nijesu se tog dana,
po običaju, sjatili oko Mugoše u skupštinskom holu.

Janković je u parlamentu dobio Mugošu na poene, ali je izgubio čelnu

poziciju u Upravi za nekretnine. Uzalud ga je od Mugoše branio treći
depeesovac ministar finansija Igor Lukšić: «Radi se o paušalnim
optužbama». Partijski trougao je pukao.

Janković je prije smjene uspio da objavi: oko 50 odsto objekata na

građevinskim zemljištima u Crnoj Gori bespravno je podignuto. Ona
nema ni evidenciju vojne imovine, «jer je za taj posao zadužena
vojna uprava u Beogradu».

Javnost je tada saznala i da 48 odsto teritorije Crne Gore nije

premjereno i da još nema državne karte.

Jankovića je naslijedio socijaldemokrata Mićo Orlandić, koji je do

oktobra 2005. bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. Pročulo se
da će Janković zamijeniti direktora Uprave policije Veselina Veljovića,
kojem se dobro ne piše, sluteći i po opomeni Svetozara Marovića:
«Veljović treba da zna da nema heroja u institucijama, nego da su
institucije heroji».

Uoči smjene, Janković je tvrdio da nema sukoba u DPS-u, ni

korupcije, ali ni «adekvatnih uslova za rad». Vjerovatno se u onoj
prepirci s Mugošom ovaj diplomirani pravnik nije sjetio da je Vlada za
potrebe katastra kupila avion koji je umjesto snimanja Crne Gore
snimao - grad Vršac i Republiku Srpsku.
A što se tiče ostalih uslova za rad, nešto je o njima govorio i Mugoša.
Kancelarije Uprave za nekretnine nalaze se u zgradi kompanije
Čelebić, koja je, kako tvrdi Mugoša, sagrađena na zemljištu čiji je
vlasnik Opština Podgorica ali je uz pomoć Uprave prevedeno na
spomenutu kompaniju. Ta sedmospratnica nema upotrebnu
dozvolu, osim za peti i šesti sprat na kojem su kancelarije Uprave za
nekretnine.

Ranije je Uprava za nekretnine rijetko na sebe skretala pažnju

javnosti. Ipak, valja pomenuti dvije vijesti koje ne moraju da imaju
ikakvu vezu sa sadašnjom sudbinom njenog direktora.

Povodom prošlogodišnje afere Inpek, objavljeno je da je Uprava za

nekretnine provela mjeru privremene blokade imovine direktora
Inpeka Radivoja Bakića, većinskog vlasnika Mljekare Dragana
Vuletića, izvršnog direktora te firme Zorana Adžića i sedmorice
biznismena.

I druga vijest: Nacrtom akcionog plana za borbu protiv korupcije i

organizovanog kriminala predviđeno je, u skladu sa preporukama
Savjeta Evrope, da policija ima direktni pristup bazama podataka
nekoliko većih firmi, među kojima se našla i Uprava za nekretnine.

Kasnije, koliko nam je poznato, nikad nije objavljeno šta se desilo sa

blokadom pomenute imovine, niti da li je završena zakonska
procedura oko navedenog ovlašćenja policije.

Prema jednoj nezvaničnoj verziji Rajko Janković će izvjesno vrijeme

provesti na čekanju nove dužnosti. Kao poznati igrač golfa i čovjek
koji je svojevremeno, na igralištu u Švajcarskoj, organizovao prvi
crnogorski golf turnir – lako će naći zanimaciju.

Nedavno je najavljeno da će biti prodat milion kvadrata zemljišta

kompanije Montepranzo-Bokaprodukt pored tivatskog aerodroma za
golf terene i hotele. Tim povodom Janković je izjavio: «U svijetu golf
važi kao sport bogatih, ali u principu dostupan je svima». Eto šanse
za novi posao.
Monitor, 4. maj 2007.

SLAVOLJUB STIJEPOVIĆ

Održivi funkcioner
Novinarima se ukazala jedinstvena prilika da se malo zabave u
skupštinskoj pauzi. Taze izabrani ministar sporta odsječnim korakom
ide od klupe do govornice, nakašlje se, podigne obrve i poluglasno
izgovori nekoliko riječi. I tako desetak puta, ne znajući da uveseljava
grupu skupštinskih izvještača.

Nekoliko minuta kasnije, Slavoljub Stijepović je bez greške pročitao

rečenicu zakletve i počeo da troši mandat ministra sporta...

Godinama potom, sada kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore,

Stijepović, u toj istoj sali uvježbava novu ulogu – predsjedavanje
parlamentom, ali uživo, pred poslanicima i TV kamerama. Nije mu
lako. U procijepu između nemilosrdne opozicije i želje da
besprekorno opravda povjerenje i odanost svojoj partiji – desi se i
gaf.

Prošle sedmice našao se na velikim mukama. Poslanici njegovog

DPS-a bili su sigurni da će sa 32 glasa spriječiti raspravu o MANS-
ovom Predlogu zakona o zaštiti domaćinstava u oblasti energetike.
Nadmudrila ih je opozicija. I dok su se zadovoljni opozicioni poslanici
veselili, zbunjeni Stijepović obratio se Miodragu Vukoviću i
bespomoćno priznao: “Predlog MANS-a je prošao za raspravu".

DPS-ova glasačka mašinerija je nešto ranije uspjela da poništi

Stijepovićev zaključak: “Glasanje je završeno. Konstatujem da je prvi
amandman gospodina Medojevića dobio potrebnu većinu”. To je
značilo da će rad budućih dobrovoljnih penzionih fondova kontrolisati
Centralna banka, a ne Komisija za hartije od vrijednosti, kako je
željela Vlada. Opozicija je započela veselje, ali u igru uskače uvijek
revnosni Stijepovićev partijski drug Božidar Vuksanović. Zahtijeva da
se glasanje ponovi prozivkom, a šef DPS-ovog poslaničkog kluba
Miodrag Vuković traži petominutnu pauzu. U nastavku sjednice
Stijepović je sa zadovoljstvom obznanio da je izglasan Vladin
predlog.

Stijepović je kao voditelj skupštinskih sjednica najbolje izvježbao

oduzimanje riječi opozicionim poslanicima. Stekao je uslovni refleks:
čim neko iz opozicije počne da kritikuje vlast – Stijepović se maši
uređaja za isključivanje mikrofona. Tako je nedavno od kritika
poslanika SNP-a branio Veselina Vukotića. “Ubuduće da znate - kad
god pomenete gospodina Vukotića isključiću vam mikrofon”,
priprijetio je Stijepović.

Imao je Stijepović brojna partijska zaduženja. Po zadataku partije

“igrao” je čak i u jednoj filmskoj storiji – čuvenom Zeta filmu pod
umjetničkim imenom Migo. (Ovo Zeta je po Stijepovićevom
zavičaju). Za zaboravne: bio je to tajno snimljeni dokumentarac o
tome kako je DPS kupovao glasove. Glavni junak Zećanin Mašan
Bušković, dužnik za neplaćenu struju, u jednoj sceni pripovijeda:
“Kad je račun bio manji, Stijepović mi je obeća da će to sredit”.

Stijepović je tada bio ministar rada i socijalnog staranja plus

predsjednik podgoričkog odbora DPS-a. U ime svoje stranke bio je
povjerenik za Podgoricu tokom referendumske kampanje, ali nije se
proslavio pridobijanjem suverenista.

Prije toga, kako rekosmo, odradio je mandate ministra za sport i

sekretara Sekretarijata za sport. Uzalud smo se raspitivali šta ga je
preporučilo za ministra sporta. Isključujući, naravno, članstvo u DPS-
u i pikanje lopte po rodnoj Zeti.

Iako mu je «sportski» mandat davno istekao, Stijepović se i dalje vrti

oko sporta. Jesenas ga je Dejan Savićević, predsjednik Fudbalskog
saveza Crne Gore, povodom sukoba između Budućnosti i Zete
označio kao glavnog čovjeka u političkom lobiju iz Zete koji stoji iza
istoimenog kluba u ratu sa podgoričkim lobijem koji, na čelu sa
gradonačelnikom Miomirom Mugošom, «brani boje» Budućnosti.

Desi se, eto, da se daleko od javnosti Stijepović sukobi i sa

partijskim saborcima. Javno – ne da trun da padne na vlast. Kada je
prije dvije godine opozicija optužila Vladu da je od jula 2002. do
decembra 2003. oštetila penzionere za 46 miliona eura, ministar rada
Stijepović bio je kategoričan: «Vlada crnogorske penzionere nije
oštetila ni za cent».

Računica bespomoćnih penzionera izgleda drugačije. Nijesu

penzioneri oduševljeni ni novim zakonom o penzijskom osiguranju,
koji je donesen za vrijeme Stijepovićevog mandata. A Stijepović se
usred Ženeve, na Međunarodnoj konferenciji rada, hvalio modernim
zakonom, skrojenim po švajcarskom metodu. U ženevskim
hvalospjevima Stijepović je, za svaki slučaj, nedužnim slušaocima tri
puta ponovio procenat smanjenja stope nezaposlenih.
Podrazumijevalo se – hvala Vladi.

U stvaranju idilične ekonomske crnogorske panorame, nepravdeno bi

bilo preskočiti i ovaj Stijepovićev dopirnos. Prošle godine, povodom
Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, Kancelarija UNDP iz
Podgorice saopštila je da je aposlutno siromašno 12 odsto građana
Crne Gore, a još 30 odsto vrlo blizu apsolutnog siromaštva.
Zaključak: iako je Strategija razvoja i smanjenja siromaštva u Crnoj
Gori usvojena prije tri godine, do tada u toj oblasti nije bilo nikakvog
napretka. Hvala Vladi.
Onda je u akciju stupilo Stijepovićevo Ministratsvo rada. Energično je
negiralo te podatke. Šta stranci znaju šta je sirotinja. Ljuta
crnogorska.

Stijepović je svestrano vrijedan čovjek. Bio je predsjednik Vladine

komisije za elementarne nepogode, a jedno vrijeme kao ministar rada
i član Upravnog odbora Fonda PIO. Ustavni sud je 2004. godine
odlučio da je to nezakonito, ali Stijepović se tamo nalazio i u martu
naredne godine.

Mediji su prije par dana javili da se ministar Stijepović početkom

pretprošle godine, kada je avion Montenegroerlajnza izletio sa piste
na aerodromu u Golubovcima, zajedno sa biznismenom Veskom
Barovićem, nalazio u pilotskoj kabini. Neki kažu, nečuveno – Barović
je pred ministrom pušio cigaru na mjestu zabranjenom za pušenje.
Drugi, opet, vele - daleko je Migo dogurao kad mu može biti da sjedi
u kabini kraj Veska. Dok on puši.

Monitor, 18. maj 2007.

RAJKO KULJAČA
Graditelj još starije i
ljepše Budve
Najpoznatiji kamiondžija među gradonačelnicima zaklinjao se
devedesetih iz Trebinja da će od razorenog Dubrovnika napraviti još
ljepši i stariji grad. Božidar Vučurović nije ostvario patriotski zavjet.

Ono što nije pošlo za rukom Vučuroviću, moglo bi lako uspjeti jednom
njegovom crnogorskom kolegi. Ne sa Dubrovnikom, nego sa jednim
od najstarijih naselja na jadranskoj obali. Gradonačelnik Budve Rajko
Kuljača ima dobre izglede da ostane zapamćen kao graditelj još
ljepšeg i starijeg starog budvanskog grada.

Radovi mu dobro napreduju. Uveliko može da uživa u novom reljefu

čuvenog starobudvanskog bedema. Na njemu je nadizidan ganjc novi
zid visine tri i po metra i četrdesetak dužine.

Nedavno su predstavnici tamošnje mjesne zajednice poveli svog

gradonačelnika na dograđeni bedem da mu dokažu da je
prepravljanje takvog kulturno-istorijskog spomenika, koji je i pod
zaštitom države, zločin prvog reda. Poslije te misije, oni su poveli
akciju da smijene gradonačelnika, koji je, nakon prošlogodišnje
izborne pobjede zaključio: “Građani Budve su mudro odlučili”.

Uzgred, prije nekoliko dana, Kuljača je raportirao ministru kulture

Predragu Sekuliću: “Budva je ponosna na kulturno-istorijsko
nasljeđe”.

Kuljača se, izgleda, zarekao da će u Budvi sve biti ljepše i bolje nego
u najpoznatijim svjetskim mondenskim ljetovalištima.

Budva će postati grad raznih čudesa. Ona je danas najveće gradilište

u jugoistočnoj Evropi, hvali se Kuljača. A kakvo li će tek biti u
dogledno vrijeme.

Oponentima je Kuljača nedavno poručio - počinje izgradnja novog

stadiona na Slovenskoj plaži, sa 15 hiljada sjedišta! Budva nema
toliko stanovnika. U to zdanje biće investirano 100 miliona eura.
Opštinski vrh vijeća i o originalnoj ideji da se na trećem spratu
grandioznog sportsko-poslovnog centra locira stadion, kako bi
gledaoci imali veličanstven pogled na more! Planira se i izgradnja
ogromne multifunkcionalne višespratnice u centru Budve. Kuljača je
pregao i da svom gradu podari univerzitet. Cane Subotić planira da
jedino crnogorsko ostrvo – Svetog Nikolu, pretvori u poluostrvo. Ne
bez aminovanja gradonačelnika, naravno. Takozvani vodeni grad je
uveliko u izgradnji.

Kako tek u Budvi cvjeta divlja gradnja. U medijima je objavljeno da je

na području opštine izgrađeno oko milion kvadrata stambenog i
poslovnog prostora bez potrebnih papira.

Poslije izbora za gradonačelnika Kuljača je obećao: “Mi jednostavno

ne smijemo dozvoliti da se širi divlja gradnja u Budvi zbog naše
djece, zbog grada Budve, zbog Crne Gore”. Nakon toga, najavljujući
rušenje divljih građevina, priprijetio je: ”Ovom akcijom neće biti
mimoiđen ni jedan od nezakonito podignutih objekata, bez obzira na
političku, nacionalnu, vjersku i drugu pripadnost, neće se uvažavati ni
kumovske, prijateljske, ni komšijske veze…”.

A koliko je u tome uspio, svjedoči i podatak da će se devastacijom

prostora na području Budvanske rivijere uskoro baviti i najviši državni
organi Crne Gore. Tako je bar najavio predsjednik parlamenta Ranko
Krivokapić.

Kada su prije par mjeseci novinari pitali gradonačelnika da li u Budvi

djeluje takozvana urbanistička mafija, Kuljača je to energično negirao:
“Nema u Budvi nikakave mafije, sve poslove planiranja i uređenja
prostora radimo nas trojica, ja i moja dva saradnika”. Mislio je na
bivšeg vaterpolistu Aleksandra Tičića i ekonomistu Lazara
Rađenovića, koji su raspoređeni na dvadesetak ključnih funkcija i
vode glavnu riječ o poslovima vrijednim na stotine miliona eura.

Ni Kuljača se ne ustručava od divlje gradnje. Nepropisno je sagradio

sprat stambeno-poslovnog objekta u Bečićima. Inače, imućan je
čovjek. Prema podacima koje je podnio Komisiji za sprječavanje
konflikta interesa prvi čovjek Budve od turizma godišnje prihoduje
«oko 40 hiljada eura». A i grad mu je bogat. Budžet je napunjen
parama od prodaje nekretnina, i on ove godine iznosi fantastičnih 43,
6 miliona eura. Oko 2.500 eura po glavi stanovnika.

Kuljača je za sebe uoči referenduma rekao: ”Ja sam prije svega

operativac, a manje političar”. Kad god se u Budvi donose neke
važne odluke, on ode na put. Kad je usvajan prostorni plan, bio je u
Njujorku. Budvani kažu da je tamo hodio da vidi kako je država
Njujork izašla na kraj sa divljom gradnjom.

Možda ga je to iskustvo inspirisalo za jedan pohavalan potez. Budva

je prva crnogorska opština koja sprema urbanističke planove za svoja
- sela. Ona u kojima godinama grade i razgrađuju Rusi i ostali bogati
stranci.

“Hoćemo da uvedemo red u gradnju u takozvanim ruralnim cjelinama,

da sačuvamo ambijent i poboljšamo kvalitet života i ukupne turističke
ponude na tom prostoru”, izjavo je Kuljača jesenas.

Budva ima, koliko znamo, najobrazovanijeg gradonačelnika. Poslije

izbora za gradonačelnika prošle godine, stigao je da stekne titulu
magistra političkih nauka. Taj rođeni Cetinjanin je diplomirani pravnik.
Govori engleski i njemački. Od 1986. do 1989. godine bio je sekretar
Saveza socijalističke omladine. Kasnije postaje direktor
Informativnog centra Budva, kojem su pripadali Radio Budva,
Primorske novine, Kablovska televizija. Od 1996. do 2005. godine bio
je načelnik Odjeljenja bezbjednosti Budva, a poslije atentata na Vuka
Draškovića u tom gradu, prekomandovan je na istu funikciju u
susjedni Tivat.

Predsjednik je Fudbalskog kluba Mogren i Bokserskog kluba Budva.

Pokazao se i kao uspješan organizator novogodišnjih slavlja u Budvi
na otvorenom. Bio je na čelu Organizacionog odbora za doček prošle
nove godine ispred Starog grada. Veselje su uveličale Severina (prvo
gotovanje u Crnoj Gori) i Goca Tržan. Trodnevno slavlje je koštalo
150.000 eura, a honorar “estradnim umjetnicima” proglašen je za
poslovnu tajnu.

Rajka Kuljaču je famozna Internacionalna liga humanista nominovala

za svoju nagradu Humanista godine, a Budvu namjerava da proglasi
za “Internacionalni grad mira, humanizma i interkulturalnog
razumijevanja”.
Zanimljivo: gradonačelnik i grad humanisti – a Budvani žive u nimalo
humanim uslovima.

Monitor, 25. maj 2007.

ŠEFKO CRNOVRŠANIN

Dobri komšija ombudsman

Ljudska prava su kršena na svim nivoima i u gotovo svim oblastima,
ali to nije bilo ni masovno ni sistematski.

Tako glasi generalna dijagnoza ombudsmana Šefka Crnovršanina o

prošlogodišnjem stanju ljudskih prava u Crnoj Gori. Na prvi pogled
moglo bi se reći optužujući zaključak po vlast. U suštini stara dobra
konstruktivna kritika.

Ko se to još uzbuđuje zbog suvih statističkih podataka? Bez imena i

prezimena. Poslije ovakvog ombudsmanovog raporta sve će biti
kako treba. Vlast zadovoljna revnosnim ombudsmanom, a Šefko
Crnovršanin nastavlja da gricka šestogodišnji mandat zaštitnika
ljudskih prava.

Parlamentarna opozicija mu je pohvalila izvještaj kao obiman i

temeljan, ali nije mu oprostila što je previdio neke «sitnice». Kako to
on ne vidi da je kršenje ljudskih prava u Crnoj Gori masovna pojava?
Zar ogromnom broju crnogorskih građana nije uskraćeno pravo na
rad, zar privatnici bezobzirno ne eksploatišu djevojke i mladiće
zaposlene u njihovim formama, zar se ombudsman ne sjeća
slučajeva kada je policija mučila građane srednjovjekovnim
metodama...

Do prvog ombudsmana u Crnoj Gori Crnovršanin je, u oktobru 2003.

godine, stigao zato što je po mišljenju DPS-SDP komisije, bio
najpoželjniji za tu funkciju od petoro predloženih. Protivkandidati su
mu bili Blagota Mitrić, Stanko Marić, Nataša Bošković i Nedjeljka
Sindik. Zanimljivo je da niko od njih nije dobio nijedan glas od
skupštinske komisije. Od devet članova, osam je diglo ruku za
Crnovršanina. Uzdržan je bio samo Mehmet Bardhi.

"Uz respekt prema svima, taj čovjek ima snažnu karijeru u

pravosuđu”, objasnio je svoj glas Boro Vučinić, član skupštinske
komisije i funkcioner DPS-a.

Crnovršanin do tada nije bio mnogo poznat široj javnosti. Poneko ga

se tek sjetio u vezi događaja u Ustavnom sudu 2002. godine, kada je
sudija Blagota Mitrić demonstrativno napustio sjednicu zato što je
odbijen njegov predlog da se raspravlja o nekim pitanjima vezanim za
referendum o nezavisnoj Crnoj Gori. Protiv Mitrićevog predloga
glasao je i Šefko Crnovršanin. Tada je predsjednik Ustavnog suda
Nikola Vujanović oduzeo riječ Mitriću, a sudije, među kojima je bio i
Crnovršanin, nastavile su preču raspravu o javnom prevozu putnika u
gradskom i prigradskom saobraćaju.

Crnovršanin je završio Pravni fakultet u Nišu. Rođen je u

bjelopoljskom selu Zminac, 1948. godine. Započeo je karijeru u
bjelopoljskom Osnovnom, a potom u Višem sudu. Kasnije napreduje i
odlazi u Podgoricu - postaje sudija Vrhovnog, pa Ustavnog suda Crne
Gore. Ostalo je upamćeno da se javno pohvalio kako ga je za
sudijske vrhove predložio Momir Bulatović. To je Šefku bila čast.
Opozicija i predlagač ostalih kandidata za ombudsmana bili su jasni:
Crnovršanin je samo novi DPS-ov šraf, na prigodnom mjestu.

"Ombudsman će štititi interese ljudi iz DPS i SDP, koji ionako nisu

ugroženi" (Srpska narodna stranka). "Poznata je potreba DPS da
mijenjanjem istih ljudi na različitim funkcijama zadrži status quo u
svim oblastima crnogorskog društvenog života, zato ni od ovog
izbora, nažalost, Crna Gora ne treba ništa da očekuje" (Liberalni
savez). "Ne prihvatamo DPS ombudsmana Šefka Crnovršanina, koji
se nikada nije oglasio ili javno ogradio od brutalnih i vrlo čestih
kršenja ljudskih prava i političkih progona građana iako je bio na
najvišim sudskim funkcijama u Crnoj Gori" (Centar za evropsku
intergaciju).

Nebojša Medojević, tadašnji izvršni direktor Grupe za promjene,

prokomentarisao je izbor Crnovršanina kao staru praksu - odluke se
donose u političkim centrima, a nevladin sektor služi kao dekoracija.

"Prvi moj zadatak biće formiranje tima i hvatanje u koštac sa

začaranom birokratijom… Smatram da ću pomoći i građanima i
državnim organima. To će biti težak posao", najavio je Crnovršanin
poslije imenovanja za ombudsmana.

Ombudsman je po definiciji dokazani borac za ljudska prava i

građanske slobode. Crnovršanin je uvijek bio na pristojnoj udaljenosti
od vrućih tema. Gajio je svoju karijericu kao da živi Švedskoj. Niko
ne pamti da se ikada tokom višegodišnjih ratnih događaja, deportacije
bosanskih izbjeglica, etničkog čišćenja Bukovice, progona
crnogorskih liberala, brutalnog gaženja ljudskih prava… javno
oglasio.

Ipak, nedavno se odvažio da javno podrži akciju MANSA-a o zaštiti

potrošača od visoki računa za struju. Naravno, nije propustio priliku
da svojim prisustvom uveliča nedavni tužni skup u Budvi kada su
Đukanović i Marović dobili okrnjeno priznanje Internacionalne lige
humanista. Iz drugog reda prilježno je pohitao da čestita dobitnicima.
Ko veli Šefko, svoji smo, zajedno ćemo lakše preboljeti odsustvo
Havela i ostalih stranaca.
Crnovršanin kao ombudsman nikoga nije bog zna razočarao. Prosto:
niko nije ni očekivao da će on talasati. Oni koji ga bolje poznaju
sigurni su: tako će biti do kraja mandata. Crnovršanin je gotovo
savršen model sistema: za njega je popustljivost isto što i tolerancija,
prilagođavanje moćnima isto što i kompromis. Pri tom bi svako ovog
tihog čovjeka poželio za komšiju.

Uglavnom: troipogodišnjim radom ombudsmana crnogorska vlast

može biti zadovoljna. Da li bi se sa tim složio i švedski kralj Čarls,
koji je 1713. godine prvi u svijetu ustanovio tu instituciju, veliko je
pitanje.

Monitor, 8. jun 2007.

PETAR ĆUKOVIĆ

Amfilohijev tajni adut

Cetinjani su u svom stilu sročili: «Ono što je Savo Parača kao
gradonačelnik značio za Cetinje, to i Petar Ćuković kao direktor znači
Narodnom muzeju».

Parača je u gradu pod Lovćenom ostavio dubok trag kao poslušnik

vlasti, a Cetinje mu je sve brže i brže venulo.
Ni Narodni muzej ne cvjeta od kada mu je Ćuković direktor, a uskoro
mu ističe treći četvorogodišnji mandat. To je prošle godine zvanično
potvrdilo i Ministarstvo kulture: muzejski fond u Crnoj Gori poprima
karakter «mrtvog organizma», a glavni problem je Narodni muzej:
nepropisno vodi muzejsku dokumentaciju, ne ispunjava svoje
obaveze matične službe i stručnog nadzora nad radom ostalih
muzeja...

Na alarmantni nalaz Ministarstva reagovala je i Vlada Crne Gore.

Naložila je Narodnom muzeju da ispoštuje propise, ali džaba.

Naravno, Ćuković dobro zna šta Crnoj Gori znači institucija kojom
rukovodi: “ Bez onog što se čuva u Narodnom muzeju, ne postoji ni
ova država, ne postoji njen lik, ne postoji ova istorija, ni ova kultura”.
Zašto li je onda drži u takvom stanju?

Ćuković je krajem decembra prošle godine izabran za direktora po

treći put. Nijesu ga u tome omele ni pomenute “preporuke”. Jedan od
dvojice Ćukovićevih protivkandidata na posljednjem konkursu podnio
je prijavu inspekciji rada i Ministarstvu kulture. Razlog: četiri člana
Upravnog odbora nije mogao, kako to propisi nalažu, izabrati Sindikat
pošto za osam godina nije održao nijednu sjednicu.

Ćuković se nedavno pročuo po originalnom izumu. Ljetos će imati

direktorsku pauzu. «Petar Ćuković zbog angažovanja na studijskom
radu na projektu obilježavanja 100 godina rođenja Petra Lubarde
privremeno neće moći obavljati poslove direktora», obrazložila je
odluku predsjednica Upravnog odbora Narodnog muzeja Ljiljana
Zeković.

Ministar kulture Predrag Sekulić taj je slučaj prokomentarisao za naš

list: «Ta odluka, po svemu sudeći, nema utemeljenje u zakonu”.

I pravnici tvrde da zakonodavstvo o radu ne poznaje institut

«privremenog otkaza». Lubardina izložba je inače obaveza Narodnog
muzeja, pa bi joj se Ćuković i kao direktor morao posvetiti. Sa te
pozicije je i do sada stizao da obavi slične poslove – bio je direktor
Cetinjskog bijenala, selektor likovnih manifestacija, otvarao brojne
slikarske izložbe…
No - država plaća. U takvim slučajevima Ćuković ne škrtari.
Prema prošlogodišnjem finansijskom izvještaju, Narodni muzej je na
službena putovanja i ručkove potrošio blizu 70 hiljada eura, a za
održavanje opreme - tri i po hiljade.

Galantan je i kada na račun Muzeja za potrebe direktora treba

nabaviti skupa kola. Nedavno su mu jedna takva ukrali u Beogradu,
ali odmah je nabavio druga, iako Muzej jedva sastavlja kraj s krajem.

Zaposleni u krovnoj instituciji svih crnogorskih muzeja često su se

žalili na samovolju direktora Ćukovića. Optuživali su ga da sa uskim
krugom oko sebe odlučuje o svemu.

Monitor je zabilježio više njihovih izjava: «Ćuković bira članove

Upravnog odbora po kriterijumu ugodne saradnje, pa su u njemu tri
direktora i predsjednik nepostojećeg sindikata." "Prije tri godine Vlada
je dala ogromna sredstva - oko tri miliona maraca, ali te pare nijesu
domaćinski utrošene”. “Postoji stroga procedura oko izdavanja
eksponata, ali ona se uglavnom ne poštuje. Sve zavisi od volje
direktora Ćukovića"…

Zaposleni u Narodnom muzeju znali su i da pohvale svog direktora.

Stao je u odbranu Muzeja kada je počela priča o osnivanju Centra
Njegoš, u kojem bi se našla i Biljarda – kolijevka cetinjskih muzeja. A
pamte mu i još jedno dobro djelo – zaslužan je što je prvi put Muzej
dobio grijanje.

Direktor Ćuković je ovih dana zaradio još jedan veliki minus od svojih
saradnika - od šireg rukovodstva Narodnog muzeja Crne Gore. U
tajnosti se dogovorio sa crnogorskim predsjednikom Filipom
Vujanovićem i mitropolitom SPC Amfilohijem o izgradnji hrama iznad
Cetinjskog mananstira u kojem će biti pohranjene tri relikvije - ruka
Svetog Jovana Krstitelja, Čestica Časnoga krsta i ikona Bogorodice
Filermose. Devet rukovodilaca cetinjskih muzeja kategorički su za to
da taj objekat bude lociran negdje drugo i da nad njim patronat ima
država.

«Tako dominantna lokacija, za koju gospodin Amfiliohije izražava

nadu da je 'definitivno određena' i zajedništvo triju relikvija, čija je
vrijednost nemjerljiva i univerzalna, dovode u podređen položaj naše
nacionalne svetinje i narušava autentičnost zakonom zaštićenog
objekta», objašnjava direktorica Muzeja kralja Nikole Anđe Kapičić.

Da li će Amfilohije, osokoljen podrškom Vujanovića i Ćukovića,

uspjeti da svoju novu građevinu izdigne iznad čuvene crnogorske
svetinje? To dva puta nije drugima pošlo za rukom. Karađorđevići su
1934. godine odustali od gradnje sabornog hrama iznad Cetinjskog
mananstira. Par decenija kasnije i komunisti su se predomislili – na
toj lokaciji nisu podigli planirani spomenik poginulim borcima
Lovćenskog partizanskog odreda.

Ćuković se u najnovijim istupima oko gradnje famoznog hrama

pokriva stavovima Narodnog muzeja. Međutim, o tome se nikada nije
izjašnjavao stručni kolegij Muzeja, iako je bila i profesionalna i
moralna obaveza direktora da se sa njim oko toga konsultuje.

Kada je prije nekoliko dana u Muzej donio pismo koje mu je uputio

Filip Vujanović, upozorio je saradnike da budu maksilano
konspirativni. Nikome ni riječi o pismu, zaprijetio je direktor.

Ćuković se sada uortačio sa Amfilohijem iako se brojni vrijedni

muzejski eksponati nalaze u Amfilohijevoj Mitropoliji. Mitru – krunu
Sv. Petra I, mitru - šipku vladike Danila, arhijerejske štake Sv. Petra I
i Petra II, kao i veliki broj ikona koje su pripadale dinastiji Petrović -
Njegoš, Mitropolija neće da vrati Narodnom muzeju. Zaplijenila je
krajem osamdesetih i posuđenu Povelju Ivana Crnojevića.

Njegošev naprsni krst, dokumentovan takođe kao muzejski eksponat,

nosi - mitropolit Amfilohije. Sa njim se diči i dok pregovara sa
Ćukovićem oko gradnje hrama iznad Cetinjskog manastira.

Monitor, 15. jun 2007.

DUŠKO KNEŽEVIĆ
Šeikov partner iz Zete
Red je i bio da članu kraljevske porodice Abu Dabija domaćin bude
neko ko - umije s parama. Jedan od najpoznatijih srpsko-crnogorskih
biznismena Duško Knežević, koji je ovih dana u Crnoj Gori ugostio
šeika Haza bin Zajed al Nahijana, nije se, koliko se zna, obogatio
preko nafte, ali jeste u vrijeme devedesetih kada su u Zeti - njegovom
zavičaju, prošvercovane tone i tone crnog zlata, kao da se radilo o
jednom od Ujedinjenih Arapskih Emirata. Da li je to poznato i šeiku al
Nahijanu ostalo je tajna, pošto bogati gost nije želio da daje izjave i
pozira pred kamerama. Čak ni pred kamerama Kneževićeve Atlas
televizije.

Njegovi domaćini su, međutim, obnarodovali da šeik jedva čeka da

veeeeliki kapital investira u Crnu Goru, a posebno ga ja
zainteresovala ulcinjska Velika plaža. Investiraće po Crnoj Gori,
prenijeli su šeikove želje njegovi ovdašnji partneri, u "nemjerljivim
iznosima ako bude potrebno". A biće.

Nedavno je Velibor Milošević, direktor Atlas Mont fonda, člana Atlas

grupe koju kontroliše Duško Knežević, izjavio da je First Golf banka iz
Ujedinjenih Arapskih Emirata spremna da uloži više od milijardu eura
u Crnu Goru.
Šeik je, ustvari, bio u uzvratnoj posjeti Crnoj Gori, jer su prije par
mjeseci Knežević i Milo Đukanović boravili u njegovoj zemlji.

Svi su izgledi da će Atlas grupa, sa sjedištem u Beogradu uz pomoć

arapskog kapitala još više razgranati raznovrsne biznise po Crnoj
Gori.

Jedan od njih je kupovina poznatog vojno-bolničkog kompleksa

Meljine. Konzorcijum Atlas grupe zvanično je prvi na tenderu. Ponuda
mu je teška 25,1 milion eura gotovine i 119,4 miliona investicija.

Zahvaljujući Kneževiću i njegovoj kompaniji, izgleda da su odbrojani

dani i najčuvenijoj rupčagi u Podgorici. Na mjestu nikad sagrađenog
Svjetskog trgovinskog centra - spomenika DPS-ovih predizbornih
obmana, izrašće biznis centar Atlas grupe na 80.000 kvadratnih
metara.

Knežević se ovih dana posebno pročuo kao donator. Odlučio je da sa

sto hiljada eura podrži izgradnju zdanja iznad Cetinjskog manastira,
koje su u tajnim dogovorima smislili Filip Vujanović, Amfilohije
Radović i Petar Ćuković, na opšte zgražavanje poštovalaca
crnogorskih svetinja u gradu pod Lovćenom. Naravno, Knežević ima
pravo da radi sa svojim kapitalom što god hoće, ali na darežljivosti će
mu biti najzahvaliniji mitropolit Amfilohije: kad građevina bude gotova,
on i njegova Srpska crkva mogu da krenu u novo posrbljavanje Crne
Gore.

Za Kneževićevim primjerom poveo se i gradonačelnik Podgorice

Miomir Mugoša. Samo, svoje prvačenje i širokogrudost on će još
jednom da podmiri novcem - poreskih obveznika. Skromni Mugi
galantno je obećao da će "u ime vjere, ljubavi i nade” grad Podgorica
donirati “izgradnju eksternog projekta sa 300.000 eura".

Upućeni kažu da se Knežević i Mugoša nijesu slučajno udružili

molosrđe. U toku je još jedan njihov zajednički aranžman. Spremaju
privatizacija fudbalskog kluba Budućnost i prodaju gradskog stadiona,
koji je trenutno vlasništvo Opštine Podgorica. Prema nezvaničnim
informacijama, i klub i stadion preći će u ruke Duška Kneževića. O
tome je sa njim razgovaralo najuže rukovodstvo Budućnosti, na čelu
sa gradonačelnikom Mugošom.
Inače, u poslovnom prostoru podgoričkog stadiona smješteni su
Kneževićeva Atlas televizija i dio fakulteta prvog privatnog
univerziteta u Crnoj Gori, čiji je osnivač Atlasmont banka. A magistar
Knežević je predsjednik Upravnog odbora Atlasmont banke.
Televizija mu se bazira na filozofiji "hljeba i igara". Domaća verzija
Pinka. Kad se sve poređa bio bi to zgodan prizor za slikanje: tu
banka, tu televizija, tu sport i rekreacija, da se, kad šeik navrati u
naš mali kraj, ne posramimo.

Knežević je razvio razne poslove i po Srbiji. Polovinom prošle godine

beogradski mediji objavili su da je da je bio zainteresovan za
kupovinu Kompanije Novosti. Kurir je objavio da je Knežević prvi
domaći biznismen koji je priznao da želi da kupi tu novinsku kuću.
Asocijacija malih akcionara Novosti poručila je da ima osnovane
sumnje da je Knežević preko firme Monte plasman, čiji je on
suvlasnik, umiješan u stvaranje duga prema Kompaniji Novosti.

Knežević je diplomirao ekonomiju. Proveo je dvije decenije u spoljno-

trgovinskim poslovima, finansijama i bankarstvu. Bio je i član Odbora
direktora Elektroprivrede Crne Gore. Osnivač je prve privatizacione
menadžment kompanije u Crnoj Gori - Atlas mont. Atlasmont grupa,
koju on kontroliše, vlasnik je fabrike vode Akva Monta u Lipovu kod
Kolašina. I da ne nabrajamo.

Knežević je, prema našim saznanjima, samo jednom pominjan u

aferama koje posljednjih godina potresaju Srbiju i Crnu Goru. Bilo je
to povodom istrage o podmićivanju vodećih ličnosti Narodne banke
Srbije, poznate ako afera Kofer. Uz Radovana Jelašića, guvernera
Narodne banke Srbije, pominjani su Dušan Knežević, kao
predsjednik Atlas grup, i Dušan Lalić, zet Miroljuba Labusa i direktor
Direkcije za zakonodavno pravne poslove Narodne banke.

Svojevremeno je igrao košarku. Preko podgoričkog Ljubovića, a

potom Zete, došao je do juniorskog tima Partizana. Zbog povrede
latio se sudijske pištaljke, a kao arbitar došao je do saveznog ranga.
Karijeru košarkaškog sudije napustio je zbog poslovnih ambicija. Prije
nekoliko godina bio je jedan od dvojice kandidata za prvog čovjeka
Košarkaškog saveza Srbija i Crna Gora.
I sada se, nakon silnih poslovnih obaveza, rekreira igrajući košarku.

Prvi značajniji kapital Duško Knežević je stekao u doba šticovanja

deviza. Tada je upao u krug rođaka i prijatelja crnogorskog državno-
patijskog vrha. Kasnije je uspješno razvijao razne poslove čiju je
mrežu nemoguće detektovati i infracrvenim zracima. Dobre veze s
najmoćnijima i dan-danas brižljivo njeguje. Tako je stigao i do šeika.

Monitor, 22. juna 2007.

MILO JANKOVIĆ
Operacija propala,
gradonačelnik preživio
Cetinjski gradonačelnik dr Milovan Janković pokazao se kao veoma
loš, ali unikatan trgovac nekretninama. Kao da nije iz DPS-ovog
bratstva kojem je rasprodaja nekretnina uža i vrlo unosna
specijalnost.

Prije nekoliko mjeseci opština Cetinje je, uz Jankovićev blagoslov,

prodala tri parcele zemlje od 26 hiljada kvadrata u zoni Nacionalnog
parka Skadarsko jezero. Ekolozi i mještani živopisnog Karuča i
okolnih sela uzaludno su upozoravali da je to rasprodaja prirodnog
blaga po kojem su taj kraj, a i cijela Crne Gora, prepoznatljivi.

Za prodaju atraktivnog zemljišta glasala je većina odbornika. Nije ih

zanimalo što je to stanište brojnih biljnih i životinjskih vrsta i zaštitna
zona vodoizvorišta Karuč. Ni što je to jedan od najljepših krajolika
Crne Gore, koji je Sveti Petar Cetinjski izabrao za mjesto boravka i tu
sazidao zimovnik. Uz to, Karuč je Skupština Crne Gora još 1991.
godine odredila kao izvorište za snabdijevanje regionalnog
vodovoda. Time je naselje Karuč dobilo status zone u kojoj je strogo
zabranjena gradnja.

U DPS i SDP su cijeli prizor vidjeli drugačije: “To je krš i drača koji ne
vrijede ničemu“.

Onda se desio iznenađujući obrt. Gradonačelnik je uslišio proteste

mještana i ekologa: “Skupština opštine Cetinje odustaće od sporne
odluke o prodaji 26.000 kvadrata zemljišta u Rvašima i Drušićima”.

Kada se prašina slegla - gradonačelnik je pogazio zadatu riječ!

Krajem februara ove godine javno je oglašena prodaja istog zemljišta
za koje je gradonačelnik nešto ranije tvrdo obećao da o tome više
nema ni govora.

Zemlja je ponuđena po bagatelnoj cijeni - tri eura kvadrat!

Interesantno, javila su se svega tri kupca i ovu storiju obogatili
novim nesvakidašnjim detaljem - ponudili su višu cijenu od tražene!
Kako i ne bi ne bi, kad joj je, kako tvrde upućeni, realna vrijednost
oko milion eura.

Potom Janković pravi novi zaokret. Predlaže odbornicima da pokrenu

inicijativu za poništavanje odluke o prodaji sporne zemlje. Poslušali
su ga i nedavno je odluka stavljena van snage. Rasplet ove
rašomonijade odigraće se, izgleda, u sudnici.

“Vjerovatno smo pogriješili u procjeni zemljišta, ali cijenu od tri eura

po kvadratu nijesam određivao ja, već komisija za procjenu” –
pravdao se čelnik prijestonice. I zakleo se: 80.000 eura, koliko je
kupac uplatio, leži na opštinskom žiro-računu i nijedan cent nije
zloupotrijebljen.

Da li je Janković pomenute gimnastike izvodio po partijskom nalogu

ili po sopstvenoj savjesti tajna je za širu javnost, ali on je vjerovatno
jedini crnogorski gradonačelnik koji je imao oštar duel sa vrhom svoje
stranke. Predsjedniku Milu Đukanoviću, još dok je bio premijer,
Janković je ljutito više puta ponovio da se republička vlast
neprimjereno odnosi prema Cetinju, a dokaz je i postavljanje
spomenika Petru Cetinjskom u Podgorici. Onda je i Đukanović
skresao Jankoviću. Ovaj je - kažu svjedoci - uzvratio premijeru
riječima da nema pravo da ga kritikuje kada nije ispunio obećanja
data Cetinjanima.

Janković se sa Đukanovićem sukobio i povodom donošenja zakona o

prijestonici. Nije mu oprostio što ga je vrh stranke nakon izborne
pobjede ostavio na cjedilu, jer je zbog ispraznih obećanja svoje
partije morao da se pravda Cetinjanima. Istu neprijatnost doživio je i
zbog obećanja iz referendumske kampanje. Od tada DPS drži
Jankovića u tihoj izolaciji.

Sredinom marta Janković se ponovo zamjerio partijskim saborcima.

Pred zgradom Skupštine opštine Cetinje, uoči prve proljećne sjednice
crnogorskog parlamenta, potpisao je MANS-ovu inicijativu o zaštiti
domaćinstava od visokih cijena električne energije.

Janković je i prije i poslije “slučaja Karuč” imao posla sa

nekretninama. Nedavno je podržao kontroverzni projekat izgradnje
hrama Svete Trojice na Cetinju kao objekat “od neprocjenjivog
značaja za grad i njegov budući turistički, ali i sveobuhvatni razvoj”.
Podsjetimo, radi se o zdanju čiju su izgradnju tajno dogovorili Filip
Vujanović i mitropolit Amfilohije da bi u njemu bile pohranjene tri
hrišćanske svetinje – ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog
Krsta i ikona Presvete Bogorodice Filermose.

Svojevremeno je pripomogao i osposobljavanje nekadašnje upravne

zgrade Oboda za rezidenciju Predsjednika Republike na Cetinju.

Janković je, kao dotadašnji poznati cetinjski ljekar i nekadašnji

aktivista Saveza komunista – Pokret za Jugoslaviju, za
gradonačelnika crnogorske prijestonice izabran početkom 2002.
godine. Naslijedio je Sava Paraču. Nije dobio podršku liberala i SNP-
a. Liberali nije htjeli da za njega glasaju, jer im nije bila dostavljena ni
Jankovićeva biografija niti obraloženje o kandidaturi za
gradonačelnika. “Nijedan uslov za izbor predsjednika nije ispunjen i to
je velika mrlja na izbor čovjeka sa, inače, visokim ugledom u
prijestonici”, objasnili su liberali.

Zahvaljujući se na izboru, prije svega odbornicima DPS-a i SDP-a, ali

i liberalima na konstruktivnoj kritici, Janković je obećao da će u
svakom pogledu poštovati Cetinje, njegove građane i Crnu Goru. “
Obećavam da ću biti gradonačelnik Cetinju i Cetinjanima, a ne bilo
koje partije i stajaću na usluzi svima i u svako doba “.

Sad je pitanje: da li se među ispunjenim obećanjima računa i ono u

vezi prodaje zemlje pored Skadarskog jezera?

Monitor, 20. jul 2007.

PREDRAG NENEZIĆ
Ekspert za špagete i tajkune
Virtouz u pravljenju palačinki. Ekspert za špagete bolonjez.
Kolekcionar začina. Hedonista kada se radi o ribljim specijalitetima i
vinima, pristalica zdrave ishrane...

Ovi detalji o gurmanskim sklonostima i kulinarskim vještinama, koje je

savladao kao gimnazijalac u Njemačkoj, pripadaju nezvaničnoj
biografiji Predraga Nenezića, ministra crnogorskog turizma i zaštite
životne sredine. Da li je i to prevagnulo da Filip Vujanović i Milo
Đukanović, kojem je bio savjetnik, pojačaju svoje vlade mladim
ekonomistom koji govori engleski i njemački nije nam poznato, ali
Nenezić je načeo treći mandat prvog čovjeka kome je povjerena briga
o jednoj od strateških grana razvoja Crne Gore. Najavljivao je da će
karijeru nastaviti kao ambasador ako se Ministarstvo turizma utopi u
resor ekonomije. Srećom, ostali su i minstarstvo i ministar.

Nenezićev DPS može biti potpuno zadovoljan njegvim učinkom.

Oposlio mu je privatizaciju hotela i dizajnirao propise o turizmu i
njemu srodnim oblastima po uskusu vlasti i njoj bliskih bogataša.
Zaslužan je za sadašnju verziju prostornog plana za Crnogorsko
primorje, zakon o jahtama (opozicija tvrdi da je urađen po narudžbi
kanadskog biznismena Pitera Manka), gurao je urbanizaciju ostrva
Sveti Nikola, povećanje spratnosti budvanske Avale...

Ministar Nenezić je upravo ovih dana u parlamentu imao priliku da se

uvjeri kako izgleda naći se „na jelovniku“ opozicije. Opozicioni
poslanici su, povodom rasprave o inoviranju zakona o turističkim
organizacijama, ministru predočili nimalo ružičastu sliku aktuelne
turističke sezone. Bombardovali su ga i serijom neugodnih pitanja, ali
uzalud. «Nemam vremena da vam odgovaram», uzvratio im je
ministar i tako se spasio neprijatne rasprave.

Od ministra je, pored ostalog, traženo da objasni javnosti zašto je i

pod kojim uslovima svojim potpisom kumovao prodaji toliko hotela po
primorju, a i na sjeveru Crne Gore, domaćim i stranim bogatašima.
Trenutno je najzanimljiviji aranžman sa singapurskom kompanijom
Aman rizorts, koja je zakupila najelitniji dio Crnogorskog primorja –
Sveti Stefan, Miločer i Kraljičinu plažu. Nenezić, koji je ujedno bio i
predsjednik tenderske komisije, hvalio se nakon potpisivnja ugovora
sa biznismenima iz Singapura: „Počinje novo poglavlje u istoriji
crnogorskog turizma“.

Ovih dana otkriveno je da je Aman rizorts zakupio i četiri plaže na

trideset godina. Onda se na noge digla Mjesna zajednica Sveti
Stefan. Njeni ogorčeni mještani tvrde da je taj dio primorja potpuno
zapušten – plaže bez javnog toaleta, nema spasilaca i mobilijara,
tuševi ne rade, nije im dozvoljen pristup plažama... Pozvali su
ministra Nenezića da se spusti do Svetog Srefana i lično se uvjeri „u
šta je pretvoreno to elitino turističko svjetski poznato mjesto“ nakon
što ga je zakupila singapurska kompanija.

Ukoliko se ministar žrtvuje i prošeta obalom, teško da će mu promaći

šuma natpisa „Privatni posjed“. To strani i domaći tajkuni - zakupci
vila i hotela obične smrtnike upozoravaju da slučajno ne zagaze na
„njihove“ plaže. Došlo vrijeme da crnogorski građani budu na svojoj
obali stranci koji moraju da se klone kupališta.

Na primorju kažu da ministar Nenezić ima prefinjen osjećaj kako da

ispunjava želje tajkuna i da uvijek bude tamo gdje - ne treba.

O ministrovoj dosljednosti da realizuje vlastite odluke svjedoče slike

sa crnogorskih plaža. Nenezić je, prije početka sezone, donio propis
o uklanjanju sa plaža svih ograda i rampi koje su sprečavale
slobodan pristup turistima, o ukidanju naplata ulaza na uređena
kupališta, o zabrani postavljanja po obali betonskih, čeličnih i sličnih
prepreka... Onda je odluka uzbunila hotelijere - neće „turiste
lubeničare i sa paradajzom“. Kad je minstar donio tu odluku. na
Crnogorskom promorju od 193 prirodne plaže četrdesetak ih je bilo
pod zakupom. U međuvremenu taj se broj, koliko se prostim okom
vidi, barem udvostučio. Upućeni tvrde da su atraktivne plaže zakupili
isključivo aktivisti iz budvanskog DPS-a i to po bagatelnim cijenama.

Crna Gora će ovog ljeta ugostiti 1,1 milion turista, što je 11 odsto više
nego lani i zaraditi rekordnih 350 miliona eura, petinu više nego u
2006. godini – obećao je ministar Nenezić uoči ovogodišnje turističke
sezone. Prema najnovijim podacima o turističkoj posjeti - teško će se
dostići ta granica. O ovim podacima u Crnoj Gori se može samo
nagađati, jer nema precizne evidencije o ukupnom broju smještajnih
kapaciteta. Mjeri se odokativno – od trista do četiristo hiljada
ležajeva.

Popričekaće se i na ostvarenje, kako ga proljetos Nenezić nazva,

glavnog cilja - pozicioniranja Crne Gore kao visokokvalitetne
turističke destinacije. Jeste da je prije par dana jedan poslanik DPS-a
opomenuo novinare da ne pišu ništa loše za vrijeme turstičke sezone
„jer toga nema niđe u svijet“ – ali ćutali ne ćutali ostaje pitanje: ko je
spreman da ljetuje tamo gdje će gatati da li će biti pitke vode, tamo
gdje se po paprenim cijenama plaća ulaz na plaže, gdje od bučne
muzike oka ne možete sklopiti, gdje putujete opasnim i lošim
putevima...

U ovo posljednje lično se, prije četiri godine, uvjerio i Nenezić, i to

nažalost na tragičan način. Džip kojim je on upravljao, usmrtio je, u
saobraćajnoj nesreći kod Kolašina, jednu, a povrijedio dvije oobe.
Nakon toga ministar je ponudio ostavku, ali se poslije izvjesnog
vremena vratio u istu fotelju.

Prošle godine ministar se hvalio: „Crna Gora je uspjela da za

relativno kratak period postane poznata pod sopstvenim imenom kao
lijepa, atraktivna, bezbjedna destinacija... Nas već upoređuju sa
Azurnom obalom i Sen Tropeom“. Naravno, ako debelo platite
reklamu na Si-En-Enu i Euronjuzu.

Kao reklamna poruka o skladu poltike i biznisa divno bi poslužili

snimci sa nedavnog otvaranja hotela Veselina Barovića u starom
Kotoru. Čitava svita na okupu, a ministar presijeca vrpcu. Ugođaj
jedino kvari pojedinost što se mnogi uglednici sa snimka, uključujući i
vlasnika hotela, nalaze pod istragom italijanskog pravosuđa. To samo
pokazuje koliko komšije preko Jadrana crkavaju od ljubomore na
naše ljepote i turističke uzlete.

Monitor, 27. jul 2007.

MIODRAG LEKIĆ

Ponuda koja se odbija

Opet se nudi, iako ga opet niko ne traži. I vrlo je skroman: ni manje ni
više nego hoće da bude predsjednik Crne Gore.
Prihvatio bih, kaže Miodrag Lekić, da budem kandidat opozicije na
predsjedničkim izborima. To bi mu bila “velika čast i satisfakcija” za
minuli rad.

Lekić je nacrtao i lik budućeg predsjednika Crne Gore: pored lične

autonomnosti, on treba da izražava kulturu nacionalnog jedinstva, da
svojim djelovanjem doprinese zaustavljanju podjela u Crnoj Gori,
otvori proces demokratskog oporavka crnogorskog društva, da to
bude kompetentna i nekorumpirana ličnost.

Samokandidat je, normalno, primijetio da sve te vrline krase baš

njega.

“Uvjeren sam da građani cijene i moje diplomatsko i profesionalno

djelovanje u Italiji”, poručuje Lekić.

U Rimu je proveo više od šest godina kao izaslanik SRJ. Prvo kao
otpravnik njihovih poslova, potom kao ambasador. Ima još raznih
iskustava. Bio je pri vlasti i kod starog i kod novog antibirokratskog
rukovodstva. Autonomno i uglađeno.

Objelodanjivanje diplomatske liste SRJ sa njegovim imenom bilo je

iznenađenje, jer je uporno tvrdio da ostaje na funkciji crnogorskog
ministra inostranih poslova. Politički analitičari često su odgonetali da
li je Lekić, dok je bio diplomata u Rimu, Miloševićev čovjek ili
Đukanovićev eho.

Tamo je, na početka NATO bombardovanja, uz pomoć srpskog

ultranacionaliste Dragoša Kalajića, večerima gostovao na italijanskoj
državnoj televiziji i ubjeđivao tamošnje javno mnjenje u ono što je
tvrdio i Milošević: Albanci u Jugoslaviji imaju prava kao sve manjine u
svijetu, a rijeke kosovskih izbjeglica, koje svjedoče o etničkom
čišćenju, samo su manipulacije zapadne propagande.

Stigao je i da dojavi da je Crnoj Gori naružio dostojanstvo Marko

Vešović, kada je 1995. u rimskom Espresu opisao šta je Sarajevu
uradili Radovan Karadžić, Slobodan Milošević i njima slični Crnogorci.

Crnogorski književnik Ljubomir Đurković je povodom Lekićevih

denuncijacija napisao. “Muka me neka hvata cijenjeni Otpravniče
Njihovih Poslova što će nepravedna, makar i daleka budućnost,
stvari urediti tako, pa će na nebu crnogorske istorije i tradicije, o kojoj
Vi toliko brižite, blistati dva Marka - Miljanov i Vešović, a Vama
prepuštam da sami odredite mjesto - biće vam bolno”.

Dugo se nije znalo da Lekić nije član nijedne partije, ali je svojim
stavovima jasno podržavao stavove vladajuće. Pozivao se na
tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića da je sve što je u interesu
Crne Gore, a nije na štetu Srbije, u interesu SRJ. Ili, na premijera
Mila Đukanovića - da Crna Gora nije srpska država, nego država
građana koji u njoj žive.

Liberali su mu zamjerali da ''svojom civilizovanom i kulturnom

pojavom daje demokratski privid jednoj nedemokratskoj vlasti'',
radikali su tražili njegovo smjenjivanje zbog ''crnogorskog
separatizma''.

Slavko Perović je 1999. tvrdio da je Lekić, isto kao i Đukanović i

Momir Bulatović, Crnogorac samo do onog trenutka dok mu Milošević
to dozvoljava i koliko to, za sada, Miloševiću treba! Po Peroviću,
Lekić je čovjek Miloševićevog programa, a s njegovim tobožnjim
flertovanjem sa crnogorstvom samo usporava procese u Crnoj Gori.

Kada je Međunarodni tribunal u Hagu otpužio Miloševića za ratni

zločin, Lekiću nije padalo na pamet da se distancira od njegove
politike.

U jednom reagovanju u Monitoru, tvrdio je da precizno javno saopštio

da će “ukoliko dođe do vojnog udara u Crnoj Gori, istog trenutka
napustiti mjesto ambasadora u Rimu”. Crnu Goru, srećom, nije
zadesila ta nesreća, tako da nije ni imala priliku da plati tu visoku
cijenu da bi se Lekić povukao iz Italije. No, dogodilo se nešto što
Lekić nije očekivao. Milošević mu je otkazao povjerenje. Međutim,
nakon što mu je Milošević dao otkaz, ostao je u Rimu, pa je kasnije
ponovo imenovan za jugoslavenskog ambasadora. Prihvatio se tog
posla iako ga Crna Gora nije priznavala za ambasadora.

U međuvremenu, poslije smjene, svratio je u Podgoricu. Bilo je to

prilikom konsultacija oko novog ministra inostranih poslova, Lekić je
pravilno procijenio da u Crnoj Gori ''nije bio posebno tražen''. To je
tumačio intrigama ljudi koji se vrte oko predsjednika države, spremnih
za spektakularne obrte od obožavalaca do kritičara Slobodana
Miloševića.

Od tada nije imao šansu ni da se primakne crnogorskoj vladajućoj

garnituri.

Lekić je rano sračunao da je diplomatija primjerena njegovim

ambicijama.

Godine 1900. ostvario mu se san: postao je ambasador SFRJ u

Mozambiku. Kada je SFRJ počela da gubi ugled zbog unutrašnjh
političkih sukoba i ratova najugledniji jugoslovenski ambasadori su
napustili Ministarstvo inostranih poslova zbog neslaganja sa
tadašnjom jugoslovenskom politikom. Lekić je nastavio da gradi
karijeru.

Bile su to, podsjetimo, i godine razaranja crnogorske državnosti,

godine ratova, pohoda na Dubrovnik…

Jedan je od rijetkih crnogorskih kadrova koji su preživjeli ab-

revoluciju. Bio je u vladama Vuka Vukadinovića, Radoja Kontića i
Mila Đukanovića.

Uoči crnogorskog referenduma, Lekić je kritikovao crnogorske

kadrove u diplomatiji Srbije i Crne Gore zbog toga što su učestvovali
u kampanji za crnogorsku nezavisnost: ''Problem za ove ljude je što
se u ozbiljnim sredinama država poštuje sve dok ona postoji, pa ovaj
naš neobičan diplomatski repertoar i njihovi protagonosti gube na
ugledu što, najčešće, u inostranoj sredini kontraproduktivno djeluje za
stvar za koju se zalažu''.

On je, za razliku od njih, godinama stajao na braniku SRJ. Sve dok

nije izdahnula.

Lekić se nudio za predsjedničkog kandidata i uoči prošlih izbora. I

tada je figurirao kao kandidat Socijalističke narodne partije, Narodne
stranke i Srpske narodne stranke. Poslije razgovora sa liderima tih
partija – i bivši ambasador i tri prosrpske stranke zaključili su da je to
gubitnička kombinacija.
Ni sada im ne treba mnogo napora da sračunaju: Lekić je ponuda
koja se – odbija.

Monitor, 17. avgust 2007.

POLEMIKA

Muke provincijskog falsifikatora

(Veseljko Koprivica: Ponuda koja se odbija, Monitor, broj 878)

Mnogi su u dilemi, i to ne bez razloga, da li odgovarati na tekstove

histeričnog pljuvanja i podlog podmetanja. Zbog čitalaca, a bogme i
budućih istraživača crnogorskog žurnalizma, opredjeljujem se za
odgovor na članak V.Koprivice (u daljem tekstu v.k.).

Na ovom kratkom prostoru treba odmah reći da je tekst pun falsifikata

i zanimljive metodološke strukture. Konkretno, članak v.k. o
predstojećim predsjedničkim izborima, je sastavljen iz dva djela:

U prvom (oko dvije trećine teksta), v.k. je bukvalno prepisivao dva

članka B. Vojičića, bivšeg kolege iz nedeljnika, sada direktora
državne televizije, objavljenih tokom i odmah poslje Nato
bombardovanja Srbije i Crne Gore (vidjeti arhivu). Ogorčen mojim
javnim djelovanjem protiv te nelegalne agresije na tada još
zajedničku zemlju, Vojičić je objavio dvije blasfemične montaže koje
se - da bi sve imalo groteskne elemente - v.k. toliko sviđaju, da ih on,
kao što vidimo, čuva, povremeno prepisuje i potpisuje. Poslije
prepisanog djela, v.k. u drugom, “orginalnom” djelu, je saopštio dvije
novije laži, evo kako.

“Lekić se nudio za predsjedničkog kandidata i u oči prošlih izbora”-

“Opet se nudi, ali niko ga neće !” gotovo panično v.k. javlja. Ovdje čak
nije primarna činjenica da crnogorska javnost dobro zna da navedeno
nije tačno. Ovdje imamo eklatantan primjer novinarskog sunovrata,
imajući u vidu da je isti v.k u srbijanskom “Danasu” 26.marta 2003.(
vidjeti arhivu) dakle, uoči samih izbora, pisao da je u opzicionoj
koaliciji sve spremno, a da se samo čeka da li će – kako je naveo -
Lekićev odgovor bude pozitivan. I u nedavnim odgovorima na pitanja
novinara u dva intervjua (vidjeti list “Republika” i agencija “Mina”)
sasvim je jasno da se nikome ne nudim, da eksplicitno predlažem “da
treba nastojati da se predsjednički kandidat opozicije pronadje u
redovima opozicije gdje postoje nekorumpirani i kompetentni
političari”, da nikakve odluke nisam donosio, a da će one, kao i
dosada, biti potpuno autonomne.

Utisak je, da opozicionom predsjedničkom kandidatu - bilo ko to bude

– neće biti lako, jer ga poslije v.k., čekaju, metodološki i po nivou
slični r.k. i drugovi iz saopštenja, zatim nagradjeni autori montiranih
tv.serijala…Biće zabavno.

Neću odgovarati dalje v.k, ukoliko se ne izvini javnosti zbog

prepisanih i orginalnih laži u njegovom tekstu, kojima je nanio štetu i
onim ozbiljnim, kompetentnim novinarima “Monitora” koje, kada sam
u mogućnosti, čitam s pažnjom.

Miodrag Lekić

Lekić je, ipak, ponuda koja se odbija

(Miodrag Lekić: Muke provincijskog falsifikatora (2), Monitor, broj

879)

Miodrag Lekić se toliko na mene ražestio kao da sam ja kriv za

njegovu neslavnu biografiju. Da me je poslušao bila bi mu sasvim
drugačija.

Lijepo sam mu predlagao da odbije Miloševićevu ponudu da bude

njegov ambasador u Rimu. Lekić je poslušao svoje ambicije. Da je
poslušao mene, u njegovoj biografiji nikad ne bi pisalo da je služio
Miloševićevom režimu, da ga je zvanična Podgorica ponizila ne
priznajući ga kao i svog predstavnika u Italiji, da je opozicija digla
ruke od njega kada se samokandidovao na prvim predsjedničkim
izborima shvativši da sa njim nema nikakve šanse. Možda se u tom
slučaju ne bi uzalud nedavno javno hvalio da bi mu bila čast da ga za
predsjednika kandiduje opozicija. A to, bogme, jeste
samokandidovanje.

No, Lekić je o državnom trošku učio geografiju svijeta, ali nije naučio
da kulturno polemiše sa svojim kritičarima.

Pošto ništa ne može da demantuje iz mog teksta, Lekić me ogovara i

korišćenje poznatih činjenica iz dokumentacije o njemu proglašava
falsifikovanjem. Lekić treba da zna da će ko god se bude njime bavio
«prepisivati» činjenice da je on bio Miloševićev ambasador i da je u
ratu kao “ekstremistu” iz Rima napadao Marka Vešovića, koji je u
opkoljenom Sarajevu svojim izborom držao čas za istoriju kako se
brani ljudsko dostojanstvo.

Pošto preporučuje čitaocima Monitora „literaturu“ e da bi vidjeli koja je

on veličina, ja bih im takođe preporučio da pročitaju šta su o liku i
djelu Miodraga Lekića napisali Marko Orlandić, Marko Vešović, Nada
Bukilić, Ljubo Đurković...

Lekićev problem je u tome što on smatra da je insitucija, a ja, kao i

pomenuta gospoda koja je o njemu pisala, smatramo ga samo jednim
iz serije crnogorskih političara koji su Crnoj Gori nanijeli više štete
nego koristi.

Lekić traži da se zbog onog što sam pisao o njemu izvinim javnosti,
vjerovatno i crnogorskoj i svjetskoj, pošto je on ličnost globalnog
formata. Da je Milošević živ mora da bi tražio da se i njemu izvinim
što sam mu napao tako vrijednog i odanog činovnika.

Na kraju, obavještavam Miodraga Lekića da sam više pohvala dobio

za tekst Ponuda koju treba odbiti nego što on može dobiti glasova na
izborima za Predsjednika Crne Gore.

Poslije Lekićevog vulgarnog reagovanja još sam sigurniji: on je kao

predsjednički kandidat - ponuda koja se obavezno odbija.
Veseljko Koprivica

Muke provincijskog falsifikatora (3)

(Veseljko Koprivica: Lekić je, ipak, ponuda koja se odbija, Monitor

broj 880)

Odbijajući moj dobronamjerni predlog da se izvini javnosti, novinar

Veseljko Koprivica (u daljem tekstu v.k.) - očigledno anesteziran od
osjećaja blamaže da je javno uhvaćen u laži i prepisivanju tuđih
tekstova - sada postaje sporedan. (Uostalom, najbolje će javnost
procijeniti nivo i žutilo njegova dva teksta, na moju sreću kritičkih
prema meni, - u kojima, je najdirektnije uhvaćen u laž , čak citiranjem
njegovih riječi iz beogradskog “ Danasa” 26. marta 2003.) Stvar
ostaje dostojna javnog komentarisanja jedino sa svoje
fenomenološke strane, i to pitanjem: da li je laž kao modus operandi
postala ovdje normalna stvar - čak i onda kada je javno ofirana - ili je
to ipak krunski dokaz sunovrata društva.

Već nekoliko puta M. Đukanoviću je ukazano (čak i u ovoj rubrici od

strane ozbiljnog crnogorskog istoričara) da je u svom naučno -
autorskom tekstu lažno citirao jednog srpskog političara iz 19. vijeka.
Predsjednik DPS-a još ne smatra potrebnim da to pojasni ili se javno
izvine javnosti.

Ove dvije priče su povezane ne samo neodgovornošću za javnu

riječ, već i zanimljivom temom - manufakture retuširanja biografija,
zavisno od porudžbina.

Na ovom kratkom prostoru, mogu se samo poređati osnovne

činjenice u ovom tragikomičnom novinarskom trileru kojim ce se
sigurno baviti budući istraživači crnogorskog žurnalizma.

Većinski vlasnik, odnosno autor teksta “Ponuda koja se odbija” koji

je potpisao v.k. je zapravo aktuelni direktor crnogorske državne
televizije. Ako glavni urednik “Monitora” uporedi takst B.Vojičića pod
naslovom “ Na braniku otadžbine”, objavljenog 1999.g., tokom Nato
bombardovanja Srbije i Crne Gore i tekst v.k. prije dva broja
naslovljenog “ Ponuda koja se odbija”, moći će da uoči, najmanje,
dvije stvari.

Prvo, da je više od pola teksta v.k. bukvalno, ponavljam bukvalno,

prepisao od Vojičića. (Nemam prostora da citiram duge, identične
pasuse – ukoliko gl. urednik omogući rado ću, zbog čitalaca, to
učiniti) Drugo, da danas u Evropi ne postoji list ili nedeljnik u kojem je
moguć ovakav novinarski skandal, bar ne bez nekih javnih posljedica.

Priča o koprodukciji na pranju i prljanju biografija dobija na

cijelovitosti u svijetlu sljedece činjenice.

Vojičić je odmah nakon autorstva tekstva, sada već čuvenog tv.

serijala “ Od referenduma do refernduma” u kome je, po opštem
utisku, prikazao Đukanovića i Marovića kao dosljedne, na momente
mistične heroje Crne Gore, postao direktor državne televizije, dajući
joj današnji lik i funkciju.

Sada ostaje da pogađamo ko je naručio najnoviju blasfemičnu

montažu dvojice autora pod naslovom “Ponuda koja se odbija” (sa
sedam direktnih, lako dokazivih, laži u njoj – kada se saberu, nove i
one prepisane ), a u kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora.
Ova brza, po malo panična reakcija, (prethodnica zvanične partijske
propagande), sa specijalne linije zajedničkog fronta vlasti i
“nezavisnih”, je još jedna manifestacija, istina farsičnog karaktera,
funkcionisanja “mlade crnogorske demokratije”.

Dvije napomene, glavnom uredniku.

Mislim da ste dužni da reagovanja objavite i na internet izdanju,

identično internet verziji teksta na koji se reaguje. Takva je, bar
praksa u demokratskim sredinama.

Još jednom ukazujem da ovaj ofirani skandal u nedjeljniku koji

uređujete, nije u nikakvoj vezi sa onim ozbiljnim i kredibilnim dijelom
vaših novinara koji uživaju zasluženu reputaciju u demokratskoj
javnosti.
 Miodrag Lekić

Ponuda koja je definitivno odbijena

(Miodrag Lekić: Muke provincijskog falsfikatora (3), Monitor broj 882)

Miodrag Lekić je uporan: po svaku cijenu hoće da polemišemo na

fenomenološkom nivou. Tako mu odgovara. A ja hoću o konkretnim
činjenicama, koje sam i naveo u tekstu „Ponuda koja se odbija“ i koje
Lekić ne može da demantuje. Zato sa njih skreće pažnju čitaocima i
optužuje me za prepisivanje tuđeg teksta. Valjda sam morao da
budem originalan i retuširam njegovu tužnu profesionalnu biografiju?

Da još jednom ponovim. Svi koji su pisali ili budu pisali o Lekićevom
političkom angažmanu koristili su i koristiće, baš kao što sam to
uradio i ja, opštepoznate činjenice iz Monitorove i ostale
dokumentacije. A ona svjedoči da je Lekić bio služinče svake
crnogorske vlasti i služinče Slobodana Miloševića. Ako Lekić to
može da demantuje, ja ću se, kako mi to on prepotentno po drugi put
propisuje, da se izvinim javnosti što sam to napisao.

Lekića sam prošli put obavijestio da sam dobio više pohvala za tekst
„Ponuda koja se odbija“ nego što on može dobiti glasova na
predsjedničkim izborima. Sada ga obavještavam da sam dobio toliko
pohvala za tekst „Lekić je, ipak, ponuda koja se odbija“ - odgovor na
njegovu polemiku, nego što on može dobiti na predsjedničkim
izborima.

Na kraju objašnjenje za čitaoce koji se pitaju kako sam to mogao da

savjetujem Lekića da ne ide u Rim za Miloševićevog izaslanika.
Ovako: sa dvojicom svojih kolega u Podgorici razgovarao sam sa
Lekićem nekoliko dana prije njegovog polaska u Italiju i
preporučivali mu da odbije tu ponudu. Nije poslušao, prevagnuo je
krijerizam. Sada to, poslije toliko godina, plaća i time što je kao
kandidat za predsjednika Crne Gore ponuda koja je definitivno
odbijena. Možda će imati više sreće u narednim izborima

Veseljko Koprivica
PREDRAG MITROVIĆ

Magistar za pranje para

Nakon što se Milo Đukanović otisnuo u bankare, opozicija je njegov
posao označila kao klasičan primjer pranja para. Crnogorska Uprava
za sprečavanje pranja novca, čiji je direktor Predrag Mitrović, kao
prva državna firma nadležna da ustanovi da li je to tačno, nije vidjela
ništa sumnjivo u Đukanovićem poslu.

«Ravno je naučnoj fantastici povjerovati da će renomirana engleska

banka prihvatiti kao garanciju nekotirane i neprocijenjene akcije
banke iz Crne Gore, koje klijent tek treba da kupi», odgovara lider
Pokreta za promjene Nebojša Medojević na odbranaško objašnjenje
Uprave za sprečavanje pranja novca.

Predrag Mitrović, direktor Uprave za sprječavanje pranje novca bivši

je odbornik jače vladajuće stranke, kojoj je počeo da dokazuje
odanost, zajedno sa Predragom Boškovićem, kao «menadžer» za
lijepljenje plakata i organizovanje motorizovanih kolona na DPS
mitinge. Čudo bi bilo da Mitrović optuži predsjednika svoje partije da
je pomenutim aranžmanom prao novac.

Sve dok se ne utvrdi porijeklo početnog kapitala crnogorskim

biznismenima ne može se govoriti o iskoraku Crne Gore u
demokratski prostor, tvrde ekonomski stručnjaci. To je ključno pitanje
crnogorske tranzicije i da je sreće na tome bi do kraja insistirali i vlast,
i opozicija, i nevladin sektor, i mediji... Ipak, kada bi nadležne
institucije radile svoj posao kako treba – Vrhovni državni tužilac,
specijalni tužilac za organizovani kriminal, Uprava za sprečavanje
pranja novca, Komisija za utvrđivanje konflikta interesa, Agencija za
borbu protiv korupcije... sigurno bi došle do početka tog lanca i
novca koji potiče od sivih aktivnosti. A kad bi Crna Gora imala i
propis, usklađen sa evropskim standardima, koji omogućava da se
utvrdi transfer vlasništva, onda bi se lako moglo utvrditi i porijeklo
novca koji je, na primjer, Đukanović dobio za kredit.

Predrag Mitrović, čiji je i magistarski rad posvećen pranju novca,

pretprošle godine je priznao: „Ne može se dokazati pranje novca
ukoliko se prethodno ne utvrdi krivično djelo iz kojeg je nastao prljavi
novac“!

Ujedno se pohvalio da se aktivnosti u Crnoj Gori na planu

sprečavanja pranja novca odvijaju po međunarodnim standardima i
da od relevantnih međunarodnih institucija stižu pozitivne ocjene.
Do tada niko nije bio ni prozvan, a kamoli zatvoren zbog tog vida
kriminala, iako godinama Crna Gora slovi kao efikasna mašina za
pranje prljavog kapitala. Stejt dipartment je u izvještaju za pretprošlu
godinu o strategiji i kontroli narkotika konstatovao da u Crnu Goru
stiže „prljavi“ novac raznim oblicima finansijskog kriminala. U
izvještaju se navodi da se nelegalno stečeni kapital uglavnom
investira u nekretnine i da Crna Gora nema jake institucije koje to
mogu da suzbiju.

Na te nalaze američkih istraživača hitro je reagovao direktor Uprave

za sprečavanje pranja novca Mitrović: „Ocjena Stejt dipartmenta je
posljedica neupućenosti u konkretne tajne akcije provjeravanja koje
se koordinirano izvode sa policijom i pravosudnim organima, zbog
čega javnost nije mogla biti informisana“. Čuj ga - tajne akcije.
On se pohvalio da je u Crnoj Gori na zavidnom nivou „stvoren sistem
za sprečavanje pranja novca koji čine državni organi». Ali, o
rezultatima Uprave mnogo se ne zna, isključivo zbog već spomenute
- tajnovitosti delikatnih operacija. Ono, golim okom se vidi da se po
Crnoj Gori za basnoslovne sume kupuju nekretnine. Tačnu evidenciju
nadležni nemaju, ali ministar finansija Igor Lukšić je prošle godine
rekao da ih je prodato za oko 500 miliona eura. Prema
prošlogodišnjim nezvaničnim podacima, samo su Rusi u Crnoj Gori
kupili oko 30.000 kuća.

„Podatke o stranim državljanima koji učestvuju u sumnjivim

transakcijama možemo relativno lako dobiti kroz međunarodnu
saradnju», tvrdi Mitrović. Pa i o onim iz Rusije. Uzgred, mnogi ruski
tajkuni su početkom devedesetih izabrali engleske banke kao sigurne
lokacije za svoje sumnjivo stečene pare.

Opozicija, opet, godinama tvrdi da se slabo kontroliše porijeklo novca

koji se unosi u Crnu Goru.

Nije tajna: najveće transakcije pranja novca obavljaju se preko

inostranih of-šor kompanija koje su privatizovale crnogorske firme i
hotele. Za legalizovanje sumnjivog novca, kako tvrde stručnjaci,
koristi se i kupovina akcija na berzama. Opozicione partije tvrde da
je, zahvaljujući vlasti, mašina za pranje novca najbolje radila tokom
izbora kada su kupovani glasovi, a da je najviše novca oprano u
vrijeme hiperinflacije i konverzije njemačke marke u euro. Mitrović je
sve to uredno negirao.

Vrijeme teče, a zbog pranja novca još niko nije kažnjen. Kako je
saopštio Mitrović, tokom prošle i u prva četiri mjeseca ove godine
donešena je jedna presuda protiv dvije osobe. Još nije pravosnažna.
Radi se o dvjema -Kineskinjama. Podignuto je ukupno pet optužnica
protiv 33 osobe.

Crna Gora je prije nekoliko godina, pod pritiskom SAD i Evropske

unije, morala da zatvori of-šor banke, a bilo ih je na stotine, zbog
sumnje da se preko njih pere novac. Domaći biznismeni su i tome
doskočili: preko privatizacija rade sa of-šor kompanijama registrovaim
po drugim meridijanima. Uzgred: u Moskvi je službeno potvrđeno da
je 1,8 milijardi dolara ruskog kapitala zatečeno u crnogorskim of-šor
bankama neposredno pred njihovo gašenje.

Tvrdi se da jednu od ključnih uloga u domaćim novčanim

transakcijama povezanim sa privatizacijom ima Veselin Vukotić.
Monitor je nedavno objavio da su mnogi njegovi bivši studenti
zaposjeli uticajna mjesta bliska protoku kapitala. I Predrag Mitrović je
bio Vukotićev student. Bio je i predsjednik studentskog Kluba
preduzetnika, koji je iznjedrio magove savremenog crnogorskog
biznisa. Jedno vrijeme bio i je direktor Kulturno-informativnog centra
u Podgorici.

Nekoliko dana prije famozne Đukanovićeve transakcije pominjan je i

prilikom otkrivanja afere o srećnicima kojima je Vlada pripomogla da
riješe stambeno pitanje. Mitroviću je dodijelila 45.000 eura. Pošteno
govoreći - sitnica, za tako važnog partijskog druga.

Monitor, 24. avgust 2007.

IGOR LUKŠIĆ
Budžet kao pjesnička sloboda
Crnogorskoj državnoj kasi prijeti opasnost da se raspukne od viška
para. Za sedam ovogodišnjih mjeseci u nju se slilo cijelih 117 milona
eura viška, iako je Ministarstvo finansija planiralo da će budžet biti
kratak za 24,5 miliona eura!

Desi se, srećom, u ovoj državi i takav promašaj. Zbog njega ne treba
grditi ministra finansija Igora Lukšića, u slobodnom vremenu
književnika, što mu je planiranje budžeta ispalo poput raskošnije
pjesničke slobode.

„Suficit govori o Crnoj Gori kao o vrlo atraktivnom području i

ogromnom novcu koji ulazi u nju kroz investicije u hotelska
preduzeća, finansijski sektor i druge oblasti ekonomskog života“,
pohvalio se ministar.

Našao je i opravdanje zašto mu je plan omanuo za stotinjak miliona

eura: «Od stranih analitičara sam dobio ocjene da je vrlo teško
uporediti Crnu Goru sa drugim zemljama i na bazi toga predvidjeti
šta će se dešavati. Ono što se dešavalo baltičkim zemljama u periodu
od tri godine, u Crnoj Gori se dešava u jednoj».

I taman kad je crnogorske građane ozarila vijest o prepunoj državnoj

kasi, odmah se ispostavilo da se ne mogu nadati svijetloj ekonomskoj
budućnosti.

U drugom polugodištu nas čekaju rast inflacije i problemi na tržištu

kapitala, upozorio je u srijedu glavni ekonomista Centralne banke
Crne Gore Nikola Fabris. On opominje da se u državi “više troši nego
proizvodi”. Kao primjer navodi da je za prvih šest mjeseci na uvoz
vozila potrošeno 105 miliona eura.

Istog dana i predsjednik Sindikata Crne Gore Danilo Popović proreče

sumorne naredne dane. Čekaju nas «visoke socijalne temperature»,
a moguće je «i otvoreno nezadovoljstvo», zbog rasta cijena
poljoprivrednih proizvoda, telefonskih usluga, struje... Socijalno
raslojavanje na ekstremno bogate i veliki broj siromašnih u Crnoj Gori
u posljednje dvije decenije i u budućnosti ostavljaće ožiljke na
socijalni ambijent i veliki broj radnika i penzionera koji jedva
sastavljaju kraj sa krajem, uvjerava Popović.

Fabris apeluje da zbog negativnih tendencija «koje polako

kulminiraju» kreatori ekonomske politike treba da «ozbiljno
razmišljaju o korektivnim mjerama da ne bismo zapali u opadajuće ili
niže stope rasta u narednim godinama”.

Jedna od glavnih adresa koja bi na ovo morala da reaguje je

Ministarstvo finansija, odnosno ministar Igor Lukišić.

Lukšić je najavio da će višak novca u državnoj kasi biti iskorišćen za

isplatu stranih kredita i duga za restituciju, a ne za povećanje
troškova. Kao primjer skromnosti naveo je svoje kolege. «Uprkos
višku u državnoj kasi od 117 miliona eura, Ministarstvo finansija nije
pretrpano zahtjevima resornih ministara da im se povećaju rashodi».
A ko garantuje da ministri neće navaliti na trenutno bogatu kasu?

Srpska lista zatražila je da se odmah povećaju plate onima koji ih

primaju iz budžeta. „Iz te kvote bili bi izuzeti predsjednici države i
Vlade, ministri, poslanici, sudije i tužioci”.

„Višak novca u budžetu idealna je prilika da Demokratska partija

socijalista konačno počne realizovati predizborna obećanja, počevši
još od 1990. godine, zaključno sa posljednjim izbornim ciklusom“,
saopštila je Srpska lista.

Narodna stranka predložila je da se dio viška novca u budžetu potroši

za kupovinu helikoptera za gašenje požara, koji su ovog ljeta nanijeli
ogromne štete Crnoj Gori. Uzgred, Lukšić je jedno vrijeme bio član
Savjeta direktora civilnog vazduhoplovstva. Tako je porodičnom
budžetu davao mjesečnu infuziju od 250 eura.

Lukšić je, inače, za kratko vrijeme i tridesetak godina života uspio je

da u svoju profesionalnu biografiju upiše respektabilne reference.
Završio je ekonomski fakultet, doktorirao (Tranzicija – proces
ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda), objavio brojne radove,
pa i jednu knjigu poezije i proze (Smijeh). Govori engleski, francuski,
njemački i italijanski.

Prvo zaposlenje – sekretar Ministarstva inostranih poslova Crne

Gore. Dva puta bio je poslanik DPS-a i njegov portparol, pa savjetnik
premijera za odnose sa javnošću. Političku karijeru stvarao je i u
Beogradu kao zamjenik ministra inostranih poslova Srbije i Crne
Gore.

Beogradski novinari su primijetili da je kao član Komisije za pisanje

ustavne povelje bivše državne zajednice iz leksike izbacio
„nepostojeća“, „takozvana“ Jugoslavija, ali založio se «da što pre novi
duh obeleži odnose Srbije i Crne Gore».

Uoči beogradskih pregovora o budućnosti državne zajednice, izjavio

je: „Smatram da je najbolja opcija formiranje saveza dvije nezavisne
države». Zalagao se za demokratski referendum i uvjeravao da
poslije osamostaljenja Crne Gore neće biti nikakvih političkih ili drugih
sukoba. „Naprotiv, očekujem političku stabilnost u Crnoj Gori, i to
dugoročnu i sigurnu“.

Kao ministar finansija uspješno se nosi sa opozicionim poslanicima.

U toku nedavne polemike o izmjenama zakona o restituciji, bio je
«zadivljen entuzijazmom i izlaganjima opozicije“. Studenti koji gledaju
derektan tv prenos iz parlamenta „sigurno su promijenili kanal“,
obratio se Lukšić opozicionim poslanicima. Kada su ga iritirani tom
dosjetkom opomenuli da ministar ne smije da kvalifikuje rad
poslanika, Lukšić je uzvratio da je ustvari uputio kompliment za
komentare koje je od opozicije čuo tokom rasprave.

Ipak, zakon je usvojen bez glasova opozicije. Bojkotovala je glasanje

tvrdeći da je zakon diskriminatorski, da sadrži recidive komunističkog
vremena, da je loš... Lukšić ga je branio: „Nema primjera zemlje koja
je odlučila da ovaj proces vodi kao Crna Gora... Ovo nije zadiranje u
imovinska prava već država preuzima obavezu da ispravi nepravdu
učinjenu revolucionarnim zakonima“.

Za ispravljanje te nepravde, kako je ovih dana najavio, iskoristiće dio

novca iz nabreklog budžeta.

Istrajavajući na kursu štedljivosti, Lukšić je uoči prošlogodišnjih

parlamentarnih izbora razljutio partije, posebno opozicione,
kategoričkom najavom da neće dobiti ni centa iz budžeta za
kampanju. Kroz nekoliko dana promijenio je odluku.

„Najava Ministarstva finansija govori u prilog našoj tvrdnji da je Crna

Gora privatna država i da sve zavisi ne od zakona već od volje
pojedinaca na vlasti“, prokomentarisao je taj obrt predsjednik
Narodne stranke Predrag Popović.

Na izborima je opet pobijedio Lukšićev DPS, a od tada Crna Gora

postaje sve privatnija država.

Monitor, 31. avgust 2007.

BRANISLAV BOJANIĆ
Niko kao ja
Vijest za divljenje. „Prema sedmičnom izvještaju Zavoda za
zapošljavanje, juče 17. septembra registrovano je 30.918
nezaposlenih. Stepen nezaposlenosti iznosi 11,71 odsto i tri puta je
manja u odnosu na najveću nezaposlenost registrovanu u julu 2000-
te, kada je stopa nezaposlenosti bila 32,7 odsto“.

Ima još toga u Pobjedi od posljednjeg utorka o neviđenim uspjesima

sanjivanja armije nezaposlenih u Crnoj Gori:. „Od početka godine do
juče zaposleno je 27.938 osoba, od čega 9.271 na sezonskim
poslovima“.

Na čelu firme koja emituje javnosti ovakve podatke stoji Branimir

Bojanić, čovjek koji skoro dvije decenije mijenja visoke pozicije.
Bojanić je, inače, rođen u Osijeku, a završio je Ekonomski fakultet u
Podgorici.

Početkom devedesetih proslavio se kao generalni direktor Radio-

televizije Crne Gore izbacivanjem šetorice istaknutih novinara i
urednika iz te medijske kuće. Bojanić nije mogao da im oprosti teški
grijeh - saradnju sa crnogorskim nezavisnim nedjeljnikom
Monitorom.

Komentarišući Bojanićevu selektivnu kaznu, naš nedjeljnik je u

uvodniku Ispunjenje jednog predizbornog obećanja, septembra 1991.
godine pisao: «Mlađani direktor je strože postupio sa renomiranim
stvaraocima, nego sa radnicima za održavanje zgrade, kojima je bio
rukovodilac prije nego što je postao generalni direktor RTVCG.
Budući da direktor RTVCG nema nijednog objavljenog slova, takav
odnos prema ovim novinarima mogao bi se pripisati njegovom
neznanju, ili nedostatku kulture, da je isti aršin primijenio prema
desetinama novinara iz RTV koji su stalni saradnici u glasilima
Politika, Demokratska riječ, Ogledalo, TV Beograd».

U to vrijeme predsjednik Crne Gore bio je Momir Bulatović, a premijer

Milo Đukanović. Đukanović je lično potvrdio da je Bojanić dobro
obavio partijski domaći zadatak. Izjavio je da je odluka Upravnog
odbora RTVCG o otkazima grupi novinara «pravno valjana i
zasnovana na normativnim i zakonskim aktima».

A kako je to kažnjavanje nepodobnih novinara bilo zakonito potvrdili

su nešto kasnije Osnovni i Viši sud u Podgorici. Osnovni sud je
obavezao RTV da novinare vrati «na rad“, konstatujući da
je generalni direktor svojim „rješenjem sa naredbodavnom
klauzulom“ naložio Disciplinskoj komisiji da okrivljenim novinarima
„izrekne mjeru prestanka radnog odnosa“. Bojanić im je tako izrekao
presudu prije suđenja, a onda je, nakon pravosnažne sudske odluke,
izigravao vrhovnog arbitra i novinare «unaprijedio» u referente
Marketinga RTV.

Bilo je to vrijeme pohoda na Dubrovnik, opsade Sarajeva, operacije

Vukovar, inflacije, šverca svega i svačega... A ovamo, sa druge
strane ratnog fronta - Bojanićeva Radio-televizija izrastala je u simbol
medijskog mraka i van Crne Gore, regrutujući ratne huškače i
glasnogovornike režima Slobodana Miloševića.

Generalnom direktoru sve je to iznutra izgledalo idilično. On se sam

sebi divio i, kako su tvrdili zaposleni u toj kući, rado slušao pjesmu
koju je tada emitovao prvi program Televizije: «Tuđman kaže granica
je Drina/Sad je Drina neđe oko Knina».
Polemišući prošle godine sa tadašnjim glavnim urednikom Radija
Crne Gore Danilom Burzanom, jednim iz ekipe novinara i urednika
koju je 1991. izbacio na ulicu, Bojanić se hvališe da ga za direktora
nisu izabrali ni «MUP, ni DB, ni SSRN, ni Partija na vlasti, ni izvršna
ni zakonodavna vlast». Za njih je, kaže, tada bio poprilična
nepoznanica, «uostalom kao i oni za mene». «Ali, poznavao sam, i to
izuzetno dobro, najbolje od svih direktora RTV-a na prostoru ex-
Jugoslavije, poslovnu, programsku i tehničku problematiku sistema
RTV-a...“

Ujedno je, i nakon svega što se u međuvremenu desilo, tvrdio: «Ja

sam i danas čvrsto ubijeđen u ispravnost odluke koju sam donio“.
Održao je lekciju i sudu što mu je pobio rješenje o otkazima. To je
„klasična politička presuda koja nema veze sa pravnim činjeničnim
stanjem».

Taj «izuzetno uspješni direktor» državne televizije na kraju je ipak

smijenjen. I, kakve li ironije – vlast ga kažnjava tako što ga postavlja
za „Ministra (Bojanić piše veliko M, prim a.) rada i socijalnog
staranja» kada je, kako kaže, «sva Crna Gora bila gladna i u stanju
socijalne potrebe“. I, on opet skromno priznaje da je „i te četiri godine
odradio veoma, veoma uspješno“.

Ko se sjeća tih njegovih uspjeha – neka nam javi.

Po svom višegodišnjem običaju, Bojanić sebe često prikazuje

domaćoj i stranoj javnosti i kao vrlo uspješan direktor Zavoda za
zapošljavanje Crne Gore. Obično ih bombarduje statističkim
podacima, do kojih njegov Zavod dolazi originalnom metodologijom.
Antologijski je i «vodič za brucoše», koji krasi sajt Zavoda za
zapošljavanje.Citirajmo ga doslovno, zabavan je: «Ukoliko ste iz
Vama važnih razloga odlucili da ne nastavite školovanje, zajedno jer
kod nas se posao ne cemo potražiti posao za vas. Necemo cekati i
gubiti vrijeme, ceka, vec traži. Mi smo za to osposobljeni! Možda
cemo morati zajedno da naucimo -nešto drugo, nešto novo što nije
bio cilj i predmet vašeg dosadašnjeg školovanja. Možda cemo posao
tražiti van struke, van vašeg mjesta stanovanja, ali jedno je sigurno:
Posao ćemo vam naci!
Ukoliko ste, pak, odlucili da nastavite školovanje, pomoci cemo vam u
izboru škole ili fakulteta da bismo, kada nakon završetka dodete kod
nas, lakše pronašli od-govarajuci posao za vas”.

U potpisu: “Direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore

Branimir Bojanic”.

Pošto Bojanićev zavod organizuje razne kurseve za obuku,

doškolovavanje, kvalifikacije i prekvalifikacije, mogao bi jedan
rezervisati i za opismenjavanje svog osoblja. Na čelu sa direktorom.

Monitor, 21. septembar 2007.

POLEMIKA

Bio sam uspješan direktor RTV Crne Gore

(Veseljko Koprivica: Niko kao ja, Monitor, broj 883)

Nomen est omen Veseljko. Sudeći po članku Niko kao ja, ti

definitivno, nijesi postao šef deska Monitora zbog tvoje pismenosti.
Možda nijesi sa voljom radio taj članak, ili si samo imao loš dan iz
pismenosti, ili misliš da je dovoljno biti novinar pa biti pismen, ili si
prosto ustupio prostor i potpis proslavljenom profajleru Danilu
Burzanu (u daljem tekstu DB). Imati na raspolaganju neograničeni
prostor u Monitoru, moj do detalja kompletiran životni i radni dosije iz
bogatog arsenala DB-a i napisati ono što si ti potpisao – zove se
zaludnji posao. Ta vrsta i kvalitet pisanja, a i uređivačka politika, liči
na šibicirenje na Titaniku.

Shvatio sam da mi sve zamjeraš: i rođenje u Osijeku i završeni

fakultet u Podgorici i to što sam bio uspješan direktor RTV i ministar i
sada direktor Zavoda za zapošljavanje. Ne smeta toliko taj fašisoidni
pristup, koliko usputno podmetanje, što je još jedna konstanta
Monitora, a evo kako: prvo su pomenuti novinari počeli da rade u
Monitoru pa su onda otišli iz RTV-a a ne nikako na ulicu. I sad je
jedan od njih glavni i odgovorni urednik Monitora. Što se suđenja tiče,
ja nijesam ni pravnik ni sudija, ali znam da je jedan od njih izgubio
spor koji je trebalo da dobije, a dobio onaj koji je trebalo da izgubi – tu
je sav njegov problem. Svi koji su tražili saglasnost da rade za druge
medije, i dobili su je, bez izuzetka.

Ni tada ni sada nijesam pravio razliku između ratnog dopisnika HINA-

e i ratnog dopisnika TANJUG-a. A što se tiče stihova koje citiraš, to je
jedna kao suza čista laž. Uostalom, takva je bila laž i članak pod
naslovom Generalni direktor ukinuo noćni program, iz tog vremena.
Kao što vidiš, Monitor odavno ne trepće i ne crveni kad ne govori
istinu. Da Veseljko, bio sam veoma uspješan direktor RTV, za razliku
od svih programskih ljudi na tom mjestu, na koje i ti upućuješ, iz kojih
stoje brda napisanih riječi i koji su po prirodi stvari gromade naše
pismenosti. To se vidi i danas, kad se RTV i brojne institucije muče
da nađu novi model naplate pretplate, jer je ukinuto moje rješenje
naplate putem PTT računa. Nadam se da neće ukinuti ime RTV Crne
Gore, koje samu tom periodu mraka, kako vi kažete, ja dao do tada
RTV Titogradu. Ima toga još puno, ali što vrijedi.

Krunski dokaz moje nepismenosti govori o tvojoj potpunoj

informatičkoj nepismenosti, pa si iz takvog neznanja napao čak i
moje, kako kažeš «osoblje». Nudim ti uspješno informatičko
opismenjavanje na jednom od kurseva ZZZCG, jer su izuzetno
kvalitetni. Inače, što se tiče brojeva iz oblasti zapošljavanja, oni su
tačni, a biće sve bolji, iako se to tebi ne sviđa.

Direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore

Branimir Bojanić

Čega se pametan stidi…

(Branimir Bojanić: Bio sam uspješan direktor RTV CG, Monitor broj
884)

Ono od čega se pametan stidi – Branimir Bojanić se ponosi.

Bojanić je bio direktor RTV u vrijeme kad je ona služila kao
propagandno oruđe u rukama Miloševića i njegovih poslušnika u
Crnoj Gori. Radi poređenja. Nemoguće je zamisliti da se neko, nakon
sloma fašizma u Njemačkoj, hvali kako je uspješno obavaljao javnu
funkciju dok je Hitler bio na vlasti. Bojanić je, podsjetimo, uspješno
obavljajući direktorski posao kao direktor Radio-televizije Crne Gore
istjerao grupu afirmisanih novinara i urednika, dok su u njenim
programima nastavili da barjače brojni novinari i urednici ratni
huškači.

Da je u Crnoj Gori provedena lustracija, Bojanić poslije toga nikad ne

bi mogao biti ni ministar rada, ni direktor Zavoda za zapošljavanje.
Ovako - opet reafirmisani Bojanić i armija sličnih njemu - drži moralne
propovijedi. To je suštinska razlika između nas i Njemačke, nakon
Hitlera i Miloševića i njihovih slugu u politici i medijima.

Veseljko Koprivica

Niko kao on

(Branimir Bojanić: Bio sam uspješan direktor RTV CG, Monitor, broj
884)

U reagovanju na pisanje Monitora, Branimir Bojanić, bivši direktor

RTV CG, sada anonimni profajler i direktor Zavoda za zapošljavanje,
pokušavajući da uredniku u Monitoru lekcijaši o pismenosti (!?), sjetio
se i moje malenkosti iz vremena kad je - nakon AB revolucije,
izvršavajući političke naloge pučističke vlasti - iz RTV s posla izbacio
četiri tada najodgovornija programska čovjeka te medijske kuće. Taj
politički poslušnik nastavlja zaludnju priču, hvaleći se da je, navodno,
bio najbolji direktor, a - smijenjen je sa te funkcije! Tvrdi da je
urednike izbacio na ulicu postupajući po zakonu, “ne priznajući”
pravosnažne presude i finansijsku naknadu štete koju je (tim
urednicima) on pričinio, a platila RTV, odnosno država.

Podvaljuje javnosti “zaboravljajući” da je iz RTV izbacio SAMO one

koji su sarađivali s Monitorom, ali ne i one koji su sarađivali sa
beogradskim medijima! Bivši (smijenjeni) direktor i bivši (ražalovani)
ministar – nažalost još visoki funkcioner (u ime DPS-a, blagoš partiji)
– tvrdi da naši sudovi presuđuju - politički! Busajući se u prsa,
pominje i svoj “dosije iz bogatog arsenala DB”, ali se pravi da ne zna
da tamo nema njegovih istražiteljskih podviga po liftovima u RTV.

Nema ni njegove drzničke odluke da u Republici prekine sa

objavljivanjem oglasa o slobodnim radnim mjestima zato što je glodur
tog dnevnika odbio da, na zahtjev tog lift-boja, onemogući moju
saradnju u toj novini. Mnogo šta još tajni istražitelj liftova zaboravlja,
pa i trosobni stan koji mi je nezakonito oduzeo, po nalogu vođa AB
revolucije. Ali je ubijeđen da je bio najbolji direktor (makar u bivšoj
SFRJ), a svi direktori RTV CG nakon njega - neznalice. Ponudiće,
valjda, i njima, kao i uredniku Monitora, “opismenjavanje” na njegovim
“stručnim” lift-kursevima.

Pošto je Monitor objavio tek skicu za njegov portret bilo bi bolje da se

ne brani. Za “sliku” u totalu biće malo cijeli neđeljnik.

Danilo Burzan

MILAN ROĆEN
Glavni urednik ruskih poslova
Ministar inostranih poslova Crne Gore ne može se požaliti na manjak
publiciteta. Ovih dana tema je i medija, i političara, i analitičara…
Druga je stvar što Milan Roćen ne može te informacije da oblikuje po
svojoj želji, kao što, kako se često može čuti, uređuje razne medije da
ne iskoče iz kalupa glasnogovornika Demokratske partije socijalista.

Da ima tu moć, sigurno bi malo redigovao i ovaj dio najnovije analize

stanja u Crnoj Gori, koju je sačinila konsultantska firma Oksford
analitika (Oksan): “Šef diplomatije Milan Roćen, bivši ambasador u
Moskvi, pomogao je dolazak ruskih investicija u ključne sektore
privrede”. Na osnovu toga analitičari Oksana predviđaju da će ruski
oligarh Oleg Deripaska kontrolisati oko 40 odsto crnogorskog bruto-
društvenog proizvoda ukoliko uspije da kupi pljevaljsku
Termoelektranu i Rudnik uglja…

Oksan, zapravo, potvrđuje ono o čemu se dugo govori i piše,

posebno u Monitoru: sumnjivi kapital ruskih tajkuna skupo će koštati
Crnu Goru.
 Roćenu se još prije desetak godina ukazala prilika da
uspostavlja bliske veze sa ruskim biznismenima i političarima i
da ih dovodi u Crnu Goru kao u svoju kuću. U Moskvi je prvo boravio
kao savjetnik u Ambasadi SRJ u vrijeme Slobodana Miloševića, a
potom kao ambasador SCG. U beogradskim medijima tvrdilo se da
ga je sa tamošnjim uticajnim krugovima upoznao brat Slobodana
Miloševića Borislav, takođe nekadašnji jugoslovenski ambasador.

Dok je bio ambasador u Moskvi, Roćen se hvalio: “Nikada u novijoj

istoriji naših odnosa ukupni osnosi između SCG i Rusije nisu bili bolji,
uključujući i ekonomsku saradnju”.

Govoreći o realnim šansama SCG na ruskom tržištu od 150 miliona

stanovnika, Roćen je, poput ekonomskog eksperta, objašnjavao:
“Novac nema miris, a ako negdje ima viška kapitala, onda je to ovdje
i treba to iskoristiti. Umjesto toga, mi najviše na svijetu pišemo o
porijeklu tih para, odnosno o tome kako su ruski biznismeni došli do
bogatstva”.

Ostalo je zabilježeno i ovo: posljednja Roćenova posjeta Moskvi

protekla je u znaku skandala. Ruski patrijarh toplo je preporučio
crnogorskom ministru inostranih poslova da se u novom ustavu Crne
Gore ni slučajno ne pominje Crnogorska pravoslavna crkva. To su
javnosti otkrili mediji, a ne Roćen. Nakon toga postale su uvjerljivije
optužbe da je, u dogovoru sa ruskim patrijarhom, bio jedan od
glavnih organizatora Konferencije pravoslavlja na Cetinju, održane
uoči referenduma, na kojoj nije bilo mjesta za mitropolita Crnogorske
crkve Mihaila!

Roćenove “moskovske godine” obiluju nizom zanimljivih detalja.

Vidjeli su ga kako u jugoslovenskoj amabasadi u Moskvi sa suzama u
očima nazdravlja Kosovskom boju. Stigao je i da prevede knjigu
Uspomene premijera Jevgenija Primakova, bivšeg predsjednika vlade
Rusije, u kojoj opisuje probleme ruske tranzicije. Predgovor
crnogorskom izdanju napisao je Milo Đukanović. Đukanović je
svesrdno preporučio knjigu crnogorskim čitaocima jer je “poučna za
sve one koji se bave bilo kakvim državnim poslovima u zemljama u
tranziciji”.
Vjerovatno je puka slučajnost što je glavna karakteristika i ruske
tranzicije brzo bogaćenje malog broja ljudi bliskih vlasti na račun
siromašne većine.

Proteklih dana Roćen je često bio u žiži domaće javnosti.

Nakon uvrede iz Beograda da je Crna Gora kvazidržava, umjesto

traženja izvinjenja od zvaničnika Srbije uhvatio je muštuluk da
kontroverzni srpski episkop Filaret može ući u Crnu Goru "da obavi
vjersku službu". Kada je potom crnogorska ambasadorka u
Beogradu Anka Vojvodić uputila demarš Vladi Srbije, Roćen
je potrčao da se pravda: "Bila je to jedna emotivna izjava našeg
ambasadora, izvinjenje niko nije tražio".

Ambasadorka mu je uzvratila: “U svemu sam postupala prema

instrukcijama koje sam dobila od Ministarstva inostranih poslova
Republike Crne Gore".

Jedan iskusni diplomata kaže da u svijetu nakon ovakvog skandala

sa funkcije lete ili ministar ili ambasador. Ovo je, ipak, Crna Gora i
slučaj je adaktiran pod šifrom “neka te, ženo”. (Tako je Roćen
opominjao Vojvodićevu kada je pokušavala nešto da kaže za vrijeme
njihovog razgovora sa zvaničnicima Srbije u Beogradu).

I taman kad je na Roćenovu beogradsku epizodu ponižavanja Crne

Gore počeo da pada zaborav, ministar je otvorio novo poglavlje svojih
gafova. Na doručku sa novinarima, izjavio je da Tomislav Kovač, bivši
ministar policije Radovana Karadžića a sadašnji crnogorski
biznismen, nije boravio niti pokušavao da uđe u Crnu Goru nakon što
je Crna Gora od Tribunala dobila spisak osoba osumnjičenih za
pomaganje haškim bjeguncima. Ispostavilo se da je Kovač 25. jula
ove godine na Grahovu besjedio o organskoj pšenici.

Roćen se svojevremeno hvalisao: "Svaki posao koji sam do sada

radio, radio sam autoritativno i profesionalno". Nije isključeno da to
neće uskoro ponoviti. Preživio je on mnoge uzbudljive događaje i
razvio dar da se prilagodi svakoj politici i situaciji. Jedan je od rijetkih
crnogorskih kadrova koje nije potopila antibirokratska revolucija.
Naprotiv, meteorski je napredovao uz "mlade, pametne i lijepe".
Prostim se okom vidi: vremenom je i on postajao - i mlađi, i
pametniji, i ljepši.

Krajem sedamdesetih, u Podgoricu je mlad, oran i već brkat stigao iz

nikšićkog Marksističkog centra u Informativnu službu Centralnog
komiteta Saveza komunista Crne Gore. Tu ga je zatekao i prevrat
’89.

Iz faze samopuravnog razvoja zapamćen je kao autor uvodnika u

nedjeljniku Komunist, ali i kao kadar za brzo hvatanje veza sa
tadašnjim političarima. Servilan - malo je reći. Nosio je drugovima
tašne sa materijalima za sjednice, trčao da im otvori vrata tadašnje
zgrade CK, naprasno je počeo da šepa kada je ugledao visokog
partijskog funkcionera povrijeđene noge…

Poslije AB revolucije sedam godina, uz jednu pazu, savjetovao je

Mila Đukanovića.

Neposredno prije drugog odlaska u Moskvu, krajem 2003. godine,

požalio se: "Nije lako biti savjetnik u Crnoj Gori, gdje svi sebe
smatraju najboljim savjetnicima". Ne plijeni u javnim nastupima, ali je
zato majstor zakulisnih, dvorskih igara. Dok je bio savjetnik od njega
su zazirali ministri. Zli jezici tvrde da je, nadmećući se u zaslugama
za učinak na ruskom frontu za našu stvar, došao u sukob sa
Zoranom Ćoćom Bećirovićem, beznismenom i članom familije.
Republika, Ćoćovo vlasništvo, svašta je onda radila Roćenu. Kad se
članovi familije zakače, Đukanović, kao dobar roditelj, izbjegava da
sasvim stane na jednu stranu. Tada je javno pohvalio Roćenovu
istočnu politiku, ali, naravno, nije poremetio bliskost s Bećirovićem.
Grešnom Roćku ostalo je da zamišlja: šta bi bilo da mu gazda okrene
leđa. Strašno i za sanjati.

U tom svjetlu treba sagledati javni prijekor Mila Đukanovića, što se

ipak ispostavilo da njegov "prijatelj Roćen" nije tražio izvinjenje od
Beograda zbog vrijeđanja Crne Gore. Roćen pati i sam sebe kori -
zar i njemu da se desi da promaši šta misli onaj kojem je čitajući misli
uzletio ovako visoko.
Monitor, 28. septembar 2007.

PREDRAG BOŠKOVIĆ

Ministar opšte prakse

Garantovano: Predrag Bošković nije ni pisac, ni slikar, ni sportista, ni
novinar. Ukratko, čovjek koji nikad nije imao tješenju vezu sa tim
delikatnim poslovima. To će mu posvjedočiti čak i njegovi najljući
politički protivnici.

Ima li onda ikakve logike da Bošković, kako se uveliko šuška bude

novi ministar kulture, sporta i medija Crne Gore? Nema, ali baš zbog
toga je idealan za to mjesto. Ukoliko DPS, kojim slučajem, ne odluči
da napravi zaokret u svojoj višegodišnjoj politici i počne da za
ministre postavlja kompetentne ljude.

Bošković je prošlog ljeta, i koliko nam je poznato prvi put, dao jednu
izjavu koja ga može dovesti u vezu sa kulturnima zbivanjima u Crnoj
Gori. Oduševio se hercegnovskim muzičkim festivalom Sunčane
skale: «Na večeri Novih zvijezda konkurencija je bila još bolja nego
prethodnih godina. Moglo se čuti mnogo kvalitetnih pjesama.
Smatram da su tri pobjedničke pjesme zaista bile najbolje. Upravo te
kompozicije su mi se najviše svidjele».

Ponekad se omakne da zalutate van svoje struke i ne sluteći da ćete

jednog dana, pogotovo ako ste kadrovik Demokratske partije
socijalista, biti ključni čovjek za tu oblast.

Dalje, Bošković za razliku od mase Crnogoraca, nije objavio nijednu

zbirku pjesama ili roman. Istina, izdao je pet-šest knjiga o
ekonomskim problemima Crne Gore, ali na Boškovića nije prešao
spisateljski dar Vuka Draškovića, kojem je, kao ministru spoljnih
poslova državne zajednice SCG, bio zamjenik.

«Pokušaću svojim političkim i stručnim kvalitetima da doprinesem da

slika o SCG bude što bolja i da na taj način što brže pospješimo
integraciju SCG u međunarodnu zajednicu», zaricao se Bošković sa
te pozicije prije tri godine.

Kao Draškovićev zamjenik marljivo je putovao po svijetu. Novinari su

izračunali, čak više nego i predsjednik SCG Svetozar Marović.
Jednom je sa delegacijom privrednika posjetio grupu egzotičnih
zemalja - Keniju, Ugandu i Etiopiju, kako bi oživio privrednu saradnju
SCG i Afrike. Beogradski mediji to su ironično najavili kao povratak
Pokreta nesvrstanih i otkrili da je iz tih zemalja SCG najviše uvozila
kafu i majmune babune. Naredne godine Crna Gora se osamostalila,
tako da su ostali nepoznati efekti tog Boškovićevog putešestvija.

Ali to i nije bitno pošto taj Boškovićev put nema veze sa

crnogorskom kulturom. Kao što nema veze ni činjenica da mu se nije
dalo da bar malo bude i ministar spoljnih poslova SCG, iako je DPS
tvrdio da je rotacija srpskih i crnogorskih ministara precizno
predviđena Ustavnom poveljom.

Predrag Bošković se može pohvaliti nizom važnih i manje važnih

funkcija u Crnoj Gori i Beogradu - predsjednik Savjeta mladih DPS-a,
predsjednik Odbora za privredu, finansije i zaštitu životne sredine,
član Nacionalnog savjeta za saradnju SCG sa Haškim tribunalom...
Trenutno je – predsjednik Ženskog rukometnog kluba Budućnost.
DPS mu je prije par godina na mlađana pleća natovario Ministarstvo
ekonomije. To je već bilo podnošljivo, pošto je Bošković završio
Ekonomski fakultet u Podgorici, magistrirao u Beogradu.

Jednom prilikom, dok je kao poslanik DPS-a branio predlog zakona o

porezu na ekstraprofit, pokazao je da poznaje prilike u toj oblasti. Da
li mu se omaklo ne znamo, ali priznao je usred parlamenta: «Pošto
su ovdje bili deset godina nenormalni uslovi privređivanja, neki
preduzetnici su to iskoristili i stekli određeno bogatstvo koje u
normalnim ekonomskim uslovima ne bi mogli ostvariti».

Prije pet godina, kao poslanik DPS-a, požalio se novinarima: «Sada

vozim audi A4. To je najbolje što sam mogao da kupim prema svojim
mogućnostima». Cijena tog audijevog modela kretala se između 21 i
26 hiljada eura, ili oko sedamdeset poslaničkih plata. Ovih dana
Bošković vozi duplo skupljeg mercedesa. Kažu, pripada firmi
Montenegrobonus, gdje je član Upravnog odbora, uz nadoknadu od
oko dvije hiljade eura.

Nenormalni uslovi privređivanja u Crnoj Gori, tvrde ekonomski

stručnjaci, i dalje traju. Bošković o njima više ne govori.

Svojevremeno je opominjao u vezi ulaska Crne Gore u Evropsku

uniju: «Moramo biti načisto sa tim da se ne pridružuju oni nama, nego
mi hoćemo kod njih. Ono što je sigurno to je da nas u EU neće biti
prije 2010, a da li ćemo 2020. ravnopravno sjedjeti u Briselu sa
ostalim članicama Unije to najviše zavisi od nas samih».

Ukoliko postane ministar kulture – Bošković ima šansu da sa svoje

strane ubrza učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. A i da ga uspori.
Kao što je i sam rekao – sve zavisi od nas samih. Ili preciznije – od
njih iz DPS-a.

Suma sumarum: zašto i Predrag Bošković ne bi mogao da uvježbava

ulogu ministra crnogorske kulture kada su to mogli Ilija Lakušić,
Budimir Dubak, Gojko Čelebić i Branislava Liješević? Oni su se
svojski trudili, uz blagoslov DPS-a, da u njoj zatru sve crnogorsko.

Tih devedesetih Bošković je bio mlad i kao što i priliči reformisanom

DPS Crnogorcu bio ljuti Srbin. Poletno je reklamirao projekat «Svi
Srbi u jednoj državi» noseći veliki srebrni prsten sa ugravirana četiri
ocila. Sad se dabome kiti crnogorskim znamenjima. Mora biti da ga ta
kreativnost u mijenjanju strateških opredjeljenja preporučuje kao
kandidata za ministra kulture. Drugo nema šta.

Monitor, 14. oktobar 2007.

MOMIR BULATOVIĆ

Svađa iznad mapa BiH

Pregovorima u Dejtonu, preciznije vazduhoplovnoj bazi Rajt-
Paterson, gdje su održani čuveni «Približavajući razgovori» (Proximity
talks) Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore, posvetio je
tridesetak stranica svoje knjige «Pravila ćutanja», objavljene 2004.
godine.

Nakon uvodnih objašnjenja o pripremama za pregovore, putovanja

avionom sa Slobodanom Miloševićem i delegacijom Republike
Srpske (Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Aleksa Buha), opisa
atmosfere u američkoj vojnoj bazi, Bulatović piše:

«Posebno je upadalo u oči što su dokumenti i predložena rješenja

zaista lijepo zvučali, ali nisu imali ni najmanju operativnu vrijednost.
Njih je bilo nemoguće primijeniti na stvarnost Bosne i Hercegovine.»

Ipak, kaže Bulatović, kao najvažniji zaključak na početku boravka u

Rajt-Patersonu nametnuo se ovaj: «Amerika treba da predloži da BiH
živi u skladu sa demokratskim standardima i da sve etnilke zajednice
imaju ista prava. Kada se ispostavi da je to realno nemoguće, onda
će neko drugi (sukobljene strane) predložiti druga rješenja. OK, reći
će onda oni, kad već niste u stanju da prihvatite ono što važi za sav
normalni svijet, mi ćemo vas naučiti kako da uradite to što se naumili.
Osjećao sam da Amerika nikad neće predložiit mape razgraničenja
dva entiteta unutar BiH».

U konferencijskoj dvorani Hotela «Houp», unutar Baze, sjeća se dalje

Bulatović, govorili su predstavnici «Muslimana, Hrvata i Srba iz BiH.
Predsjedavao je Ričard Holbruk. Govori su bili unaprijed napisani.
Zvučali su visokoparno i iznad svega neistinito. Svi su se zaklinjali u
mir, toleranciju, privrženost najvišim stadnadrima... Najbolji komentar
im je dao predsjedavajući. Kada je sve saslušao, kratko je rekao da,
sudeći po izrečenom, u njihovoj zemlji nema rata, što je, nažalost,
veoma daleko od istine. To je bio kraj sjednice».

Kada se prešlo na konkretne predloge da se BiH podijeli

Sporazumom a ne više ratom, prvo se izjasnila muslimanska strana.
«Njihovom predlogu skromnost nije bila vrlina, tako da su za sebe
zahtijevali preko 60 odsto teritorije, ostavljajući srpskoj strani tek oko
trideset. Kasnije su Srbi zatražili gotovo sedamdeset posto teritorije
za sebe, a Hrvati se, naravno, nisu složili ni sa jednima».
U petak, 10. novembra, u bazu je došao Voren Kristofer, državni
sekretar SAD, svjedoči Bulatović. Upravo pred njegov dolazak,
objavljen je uvodnik u Njujork tajmsu, u kojem je bilo «ružnih
nagađanja o mentalnom zdravlju Slobodana Miloševića i raznih
ružnih insinuacija o suicidnosti». Milošević je zbog toga «bio van
sebe», smjesta je otišao u zgradu u kojoj su bili Amerikanci da ih
upozori da će napustiti pregovore ukoliko se nastavi objavljivanje
ovakvih tekstova. Kristofer je, na kraju, obećao da toga više neće biti.
«Obećanje je ispunjeno. Oni koji su se spakovali, počeli su
raspakivanje, a pregovori su nastavljeni», piše Bulatović.

Bulatović potom opisuje scenu kada mu je, sav usplahiren, došao

Nikola Koljević nakon što se na njega «bez ikakvog neposrednog
povoda» izvikao Ričard Holbruk.

«Dragi moj profesore, nemojte da se uzbuđujete. Nema tu ništa lično.

On samo radi svoj posao onako kako misli da je najkorsnije», utješio
je predsjednik Crne Gore člana delegacije Republike Srpske.

Pošto su Milošević i Bulatović u međuvremenu postigli sporazum o

Prevlaci sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čije
potpisivanje u Dejtonu nije dozvolio Holbruk, Bulatović prelazi na
opisivanje «pregovora o mapama».

«Toliko smo tih godina gledali u geografske karte i slušali jezive ratne
argumente suprostavljenih strana, da odonda ima averziju čak i kada
treba pogledati običnu autokartu», piše Bulatović.

Tokom tih pregovora «Milošević se rijetko uključivao u detaljnu

diskusiju», Milan Milutinović je «imao izgovor da se u mape uopšte ne
razumije», tako da je Bulatović često bio sam sa «ljudima koji su bili
formalno sa iste, ali suštinski sa druge strane pregovaračih interesa»
Zato su se nesporazumi množili, a pred kraj su se pretvarali u
otvorene svađe.

«Vrijeme je ispred podneva u utorak 21. novembra 1995. Predsjednik

SAD Klinton, upravo preko CNN-a objavljuje da je postignut
sporazum, a Krajišnik ne može očima da vjeruje kad vidi toliki srpski
gubitak u području Sarajeva». Potom, kaže Bulatović, upućuje njemu
i Miloševiću bujicu riječi, a na kraju ih pita koliko su para uzeli «za
ovoliku izdaju oko Sarajeva».

«Za sve vrijeme pregovora, muslimanska strana, na čelu sa Alijom

Izetbegovićem, ponašala se kao razmaženo derište. Čim im se ne da
ono što traže, dignu glas do neba i zaprijete napuštanjem
pregovora», piše Bulatović.

Po njegovim riječima, domaćini su se gotovo utrkivali da im ispune

svaku želju. Haris Silajdžić bio je «izuzetno vješt u diplomatskim
igrama». Isticao se i Muhamed Šaćirbej «javni miljenik i tada uticajne
Medlin Olbrajt». «Za njega nisu važila ograničenja javnih nastupa,
tako da se nije skidao sa programa svjetksih mreža odakle je
kuknjavio preko svake mjere».

Milošević i Bulatović pokušali su u dva navrata da razgovaraju sa

Izebegovićem, ali za razliku od svih ranijih pregovora on je bio
«formalan i naglašeno uzdržan».

«Našim kartografima ponekad je za manje promjene trebala cijela

noć da izračunaju tražene procente», tvrdi Bulatović. Amerikanci su,
kaže, imali doslovno kompletnu Bosnu i Hercegovinu snimljenu
trodimenzionalnom tehnikom i pohranjenu u moćne kompjutere.
«Demonstrirali su to na primjeru Sarajeva. Ubaci se CD-rom i uzme
džjstik koji ima ulogu pilotske palice. Tako kružite iznad grada,
zapažaet najsitnije detalj, spuštate se na ulice i dolazite do ulaznih
vrata zgrada...»

Potom teku pregovori o Trebeviću, Brčkom, rade se nove mape...

Osviće 21. novembar. Članovi američkog pregovaračkog tima

saopštavaju «da su Muslimani definitovno rekli ne i da je cijela stvar
propala». Milošević i Bulatović odlaze kod Tuđmana, koji je «teško
podnio neuapjeh konferencije».

A onda, prvo šapatom, pronosi se vijest da se «muslimanska strna

(opet) predomislila.: «Ubrzo smo pozvani kod Kristofera na piće. Bila
je znači istina. Konačno – konačni sporazum!?!»
Podigli smo čaše, sjeća se Bulatović, i primili obavještenje da će ovu
dobru vijest svijetu uskoro saopštiti američki predsjednik.

Oslobođenje, 2007.

MIROSLAV IVANIŠEVIĆ

Ministar zaboravio avione

Funkcija da se zadiviš: predsjednik Senata državne revizorske
institucije. A plata: po trećem koeficijentu u Crnoj Gori, iza
predsjednika države i parlamenta. Pa u prikrajku, daleko od dnevno-
političkog tempa i očiju radoznale javnosti.

Sve je to krajem prošle godine zapalo Miroslava Ivaniševića,

dotadašnjeg potpredsjednika Vlade za finansijski sistem i javnu
potrošnju. A i zaslužio je da ga država pošteno zbrine. Prema prijavi
imovine i prihoda, Ivanišević je podstanar. Sa porodicom živi u stanu
od 116 kvadrata, koji je dobio «na korišćenje» od Vlade.
Ivanišević nije imao sreće sa stanovima. Kao savezni ministar za rad,
zdravstvo i socijalnu politiku, dobio je od SRJ proširenje od 40
kvadrata u Podgorici pod uslovom da Saveznoj vladi ustupi svoj
podgorički stan od 74 kvadrata. Međutim, država SRJ prije šest
godina pokreće sudski spor protiv Ivaniševića da oslobodi njen stan.
Proces još nije okončan. Ivanišević je kasnije tvrdio da je obavijestio
nadležne da je sporni stan iseljen i spreman za preuzimanje.
Konfuzija je, objasnio je, nastala zato što je «vjerovatno neko od
funkcionera SNP-a» sakrio pismo kojim je o tome upoznao Saveznu
vladu.

Imao je Ivanišević za vrijeme svog ministrovanja u Beogradu i još

jednu neprijatnost. Našao se na spisku osoba kojima je 1999. godine
zabranjen ulaz u zemlje Evropske unije, kada su njene članice uvele
sankcije SRJ.

Nije mu lagodno bilo ni dok je bio ministar finansija u crnogorskoj

vladi, gdje je proveo šest godina. Nezvanično se tvrdi da je iz Vlade
sklonjen u revizorsku instituciju da se ne bi miješao u vladinu
ekonomsku politiku. Opozicija ga je često optuživala da Crna Gora
ima paralelne budžete. Dok je bio ministar finansija u kabinetu Filipa
Vujanovića, uvjeravao je opoziciju da su se prihodi u stranoj valuti,
koji su sticani «uglavnom od tranzita cigareta i nafte», slivali u
devizne trezore i «nijedna marka nije potrošena bez odluke Vlade».
Ostao je javnosti dužan objašnjenje u što se troši taj novac. Tako je
ispoštovao poznati Đukanovićev amanet: «Dok je DPS na vlasti
opozicija neće saznati kolike su crnogorske devizne rezerve».

Sredinom 2002. našao se na brisanom prostoru zbog obećanja

Međunarodnom monetarnom fondu da će poskupiti struja u Crnoj
Gori za sve potrošače osim za Kombinat aluminijuma, Željezaru i
Željeznicu.

Nešto kasnije, Grupa za promjene podnosi protiv Ivaniševića krivičnu

prijavu. Razlog: mimo saglasnosti Vlade potpisao je ugovor o
formalizovanju 140 miliona eura duga Glenkoru, Vektri i Standard
banci, koji su faktički preuzeli upravljanje Kombinatom aluminijuma.
Spasila ga je procjena vrhovnog državnog tužioca Vesne Medenice
da nema dovoljno dokaza za pokretanje sudskog postupka. Uzalud je
i Žarko Rakčević, bivši potpredsjednik Vlade, tvrdio da Ivanišević je
veliki minus uknjižio i u neuspjelom aranžmanu između grčkog
Helenik petroleuma i kotorskog Jugopetrola o istraživanju nafte i gasa
na Crnogorskom primorju. Bio je to posao vrijedan više stotina
miliona eura, a na kraju je Vlada ostala kratka pet miliona eura.

Ivanišević je veliki minus uknjižio i u neuspjelom aranžmanu između

grčkog Helenik petroleuma i kotorskog Jugopetrola o istraživanju
nafte i gasa na Crnogorskom primorju. Bio je to posao vrijedan više
stotina miliona eura, ali Grci nijesu ispoštovali rok za gradnju prve
naftne bušotine u blizini Ulcinja, koja je ovih dana ponovo aktuelna.
Helenik petroleumu rok je nekoliko puta prolongiran. Potpredsjednik
Vlade Miroslav Ivanišević to je nazvao «gubljenjem vremena» u
pismu direktoru grčke kompanije Mihailu Marijantisu, kojim ga je
obavijestio o raskidanju ugovora. Vlada je tada ostala kratka za pet
miliona eura. Ugovor je bio takav da po njemu nije imala pravo da
naplati garanciju od Helenik petroleuma i Jugopetrola. A Ivanišević je
tvrdio da je garancija naplativa.

Kad je posao propao, Ivanišević se ljutio na sve koji su naivno

vjerovali da će Crna Gora biti Arabija: podmorje ima toliko nafte i
gasa da će se moći dobro živjeti samo od njihove eksploatacije.

Možda ga je za to inspirisao boravak u Libiji sa Filipom Vujanovićem.

Tamo se Ivanišević sastao sa kolegom Al Odžejli Brenijem. Tada je
dogovoren i aranžman - nafta za vodu. Još je na spisku gromoglasno
najavljivanih a neostvarenih poduhvata crnogorske vlasti. Kad bi još
Libijci pristali i na transakciju - kamenje za pijesak. Pa da se bogovski
živi.

Ivanišević se posebno proslavio u «avionskoj aferi». Podsjetimo:

izbila je zbog nabavke dvije cesne vrijedne 36 miliona dolara, za
potrebe crnogorske vlade. Posao je završen 1998. godine. Kasnije,
kad je parlamentarna opozicija htjela da sazna čijim su parama, kada
i kako ti luksuzni avioni kupljeni, Ivanišević nije mogao da se «sjeti»
osnovnih podataka o tom poslu. Nije znao ni kako su tada nabavljena
četiri blindirana automobila i zašto te investicije nisu ušle u završni
budžet. Kako je Crna Gora mogla da da toliko novca za avione, a
nema dovoljno struje i mnogo čega prečeg, bila je radoznala
opozicija.
Ivanišević je obećao poslanicima da će sjutradan donijeti
dokumentaciju iz koje će se vidjeti da je «sve regularno ili će podnijeti
ostavku». Sjutradan se nije pojavio u skupštinskoj sali, pa je opozicija
postavila ultimatum – ukoliko Ivanišević ne dođe nema ni zasjedanja.

Ministar finansija se ipak pojavio: malo prije petnaest sati i - bez

obećane dokumentacije. Poslanicima je telegramski poručio: «Sve je
zakonito i u redu, a dokumentaciju ću dati anketnom odboru, jer se
zna procedura po kojoj se državna dokumenta mogu dobiti». Pojeo
vuk magarca.

Kada su poslanici raspravljali o aferi Koding, u kojoj je optuživan

tadašnji ministar pravde Dragan Šoć da se obogatio prilikom
instaliranja informativnog sistema u Ministarstvu pravde, prozivan je i
Ivanišević.

Umjesto demantovanja konkretnih navoda, Šoć je za svjedoke svoje

nevinosti pozvao premijera Filipa Vujanovića, zaprijetivši usput da bi
Ivanišević mogao postati «kolateralna šteta». Šoć je tada bio
predsjednik Narodne stranke, koja je tvrdila da je aferu iskonstruisao
DPS kako bi skrenuo pažnju javnosti sa «afere Nacional» - povodom
koje je Ivanišević takođe pominjan. Ko je zaboravio – riječ je o
napisima zagrebačkog Nacionala o međunarodnom švercu cigareta
kroz Crnu Goru i tvrdnjama da je u njega umiješan vrh crnogorske
vlasti.

Ni do danas se nije saznala zvanična istina o aferi Koding. Nikome

zbog nje nije falila dlaka s glave. Teško da se Ivaniševićeva rokada
može tretitirati kao ona kolateralna šteta koju je prizivao Šoć.

Monitor, 20. aprila 2007.

SAVO PARAČA
Kadar sa daljinskim
upravljačem
Opet neplivač! Ovako su Barani prokomentarisali nedavnu, još ne
potvrđenu vijest, da vlast planira da za direktora Luke Bar postavi
Sava Paraču. Time su aludirali na svojevremenu situaciju kada su
čelnici poznatih primorskih firmi odreda bili ljudi iz kontinentalnog
dijela Crne Gore. Oni su bili direktori obje, sada već potonule,
pomorske kompanije, Brodogradilišta Bijela, Luke Bar...

Ne znamo kako se Parača nosi sa morskim talasima, ali dobro je

poznato da izvanredno pliva u političkim vodama. Sreća ga je
poslužila. I refleksi. Ispravno se od početka opredijelio na ravnom
Cetinju - za antibirokratski DPS. Prilikom raskola u Demokratskoj
partiji socijalista priklonio se krilu Mila Đukanovića, iako je do tada
objeručke podržavao vizije Momira Bulatovića. Od tada Parača leti
prema nebu.

Trenutno je izvršni direktor Odbora direktora Crnagoraputa, u ime

novog vlasnika austrijske kompanije Štrabag.
Upućeni kažu ima punu podršku Mila Đukanovića da preuzme
kormilo Luke Bar. Dodatna preporuka mu je to što je blizak rođak
premijera Željka Šturanovića. Zar ima moćnije kombinacije u Crnoj
Gori od rođačko-depeesovske?

Po završetku studija političkih nauka u Beogradu, jedno vrijeme

službovao je u Skupštini opštine Cetinje. Onda je, kao komunistički
odličnik, prekomandovan u partijski komitet. Tu su ga specijalizovali
za odstrel ideoloških protivnika. To iskustvo kasnije je nesebično
upražnjavao, posebno dok je kao poslanik DPS-a satanizovao
liberale, i njihovo zalaganje za suverenu Crnu Goru.

Mic po mic Parača je stigao i do gradonačelnika legendarnog Cetinja.

Pripovijeda se da se na početku mandata zarekao: «Na Cetinju neću
zanoćitidok ne procvjeta!» I ostao je čovjek od riječi. Uselio je u
luksuzni stan u Podgorici i iz nje upravljao prestonicom.

Cetinje je u međuvremenu još više uvenulo, a Paračina karijera i

imetak su cvjetali.

Dok je bio gradonačelnik, Cetinje su zadesile brojne nedaće, ali

gradonačelnik ih je preživio. Paračin saldo gradonačelnikovanja
sažeto je opisao anonimni autor epske pjesme o crnogorskoj
prijestonici: «Bez obzira kakvom se Cetinje diči slavom / Uspio je da
ga upropasti Parača Savo». Iz tog vremena datira i tabla na ulazu iz
pravca Podgorice: ispod riječi «Cetinje» neki poznavalac prilika u tom
gradu dopisao je «Ne radi».

Kad je podnio ostavku, na funkciju gradonačelnika, Parča je, po

partijskoj direktivi, otišao za direktora Crnagoraputa.

Novopečeni direktor za «probijanje puteva emancipacije širom Crne

Gore» stručno je, povodom informacije da je za devet mjeseci 2004.
godine u Crnoj Gori poginulo 59 ljudi i registrovano više od četiri
hiljade saobraćajnih nesreća, zaključio: «Crnogorski putevi su
uglavnom loši, jer je u njih slabo ulagano i gotovo nijedan tunel nije u
stanju tehničke ispravnosti».
Dao se na posao i počeo da niže uspjehe. Kako - svjedoči i
obrazloženje zašto mu je prošle godine, na Dan crnogorske
prijestonice, dodijeljena nagrada «13. novembar».

Obrazloženje je glasilo: posebno kao predsjednik opštine, a i kao

direktor Crnagoraputa, Parača je doprinio da se «putevi u Katunskoj i
Riječkoj nahiji, kao i u drugim dijelovima opštine, redovno održavaju,
a posebno u zimskom periodu, kada se redovnim čišćenjem stvaraju
uslovi za normalan rad i život».

Žiri je, dakle, cijenio Paračin lokalpatriotizam i ono što mu je bilo

predviđeno opisom radnog mjesta. Ali – previdio je neke druge stvari.

Parača je bio umiješan u čuvenu aferu JUBE. Riječ je o fantomskoj

firmi preko koje je Vlada Crne Gore na volšeban način kupila dva
aviona i koja je prije osam godina uplatila 700.000 maraka na žiro-
račun Odbora za razvoj Katunske nahije. Parača je kao
gradonačelnik Cetinja bio član tog odbora. Kada je afera otkrivena,
Privredni sud je pokušao da utvrdi ko je to uplatio toliki novac za bolju
budućnost Katunske nahije. Saslušavan je i Parača, u to vrijeme
direktor Crnagoraputa. Međutim, nikako nije mogao da se sjeti
bogatog darodavca. Sud mu nije povjerovao da ga je izdalo
pamćenje, pa je bivši cetinjski gradonačelnik kažnjen. Mjesec zatvora
za svjedoka koji je odbio da svjedoči. Zatvora ga je spasio tadašnji
državni tužilac, jer je povukao tužbu protiv firme JUBE.

«Pred Cetinjem se otvaraju nove šanse i perspektive», poručio je

zadovljni lauerat nagrade crnogorske prijestonice. Zasad izgleda da
je omanuo u prognozi, ali ne smeta. I vremenu, kažu, treba dati dosta
vremena.

Bilo je i onih koji su Paračine zasluge kao gradonačelnika cijenili

drugačije nego žiri. Čulo se da je to ponižavanje nagrade, jer «taj
dobri DPS-ovac ne samo da nije ništa uradio za Cetinje, no je uradio
sve da Cetinje unazadi».

Parača je imao čast da dobije i još jedno priznanje. Usred Rima

uručena mu je, kao direktoru Crnagoraputa, nagrada Internacionalni
trofej kvaliteta, koju dodjeljuje Editorijal ofis iz Madrida. Kakve veze ta
izdavačka kuća ima sa Crnagoraputom nije otkriveno. Nezvanična
verzija glasi: to je jedno od onih bjelosvjetskih priznanja koja se
pribavljaju.

Parača se tada pohvalio pred novinarima da je njegova firma

«odlično odradila posao od prošle zimske sezone do danas, a to je
potvrdila i Vlada». Ponosno je saopštio da je prošle godine plan
ispunila sa 106 odsto, «a ove 2006. ugovor sa državom biće ispunjen
sto odsto».

A kad nešto Vlada ovjeri, onda se u to ne smije sumnjati.

Normalno je što se kadar koji ovako kao od šale prebacuje norme -

redovno seli s visoke na još veću funkciju. Ima onih koji gotovo
filozofski zaključuju: Savo Parača je, sa ovakvom vlašću, u ovakvim
vremenima, fenomen koji je nemoguće izbjeći.

Monitor, 11. maj 2007.

MIODRAG VUČINIĆ
I sa Marovićem i sa
Ðukanovićima
Miodrag Vučinić uglađeni režimski čovjek, glatko je na sjednici
Savjeta RTV izabran za člana Upravnog odbora te kuće. DPS je
njegovim instaliranjem opet rekla svoje: pod njenom punom
kontrolom ima da budu ne samo program već i finansije RTV. Vučinić
tu dođe kao prst na prekidaču

Svetozar Marović je ovih dana izbacio jak adut u borbi za kontrolu

nad RTV Crne Gore, koja službeno nosi predznak javni servis. Moćni
funkcioner DPS-a uspio je da za čelnika Upravnog odbora te
informativne kuće instalira Miodraga Vučinića, nekadašnjeg šefa svog
kabineta. Istina, to još nije ozvaničeno, ali samo čudo može
poremetiti duboko osmišljenu strategiju.

Televiziju Crne Gore od postanka prati usud da se u njenom vrhu

smjenjuju kumovi, šefovi kabineta, braća od tetaka... A kad za vlast
odrade ono što im ona propiše, TV im dođe kao lansirna rampa za
nova napredovanja u karijeri, najčešće diplomatskoj. Živi primjeri su
Zoran Popović, Zoran Jocović, Goran Rakočević i Miodrag Vučinić,
donedavni generalni konzul Crne Gore u Diseldorfu.

Vučinić je zvanično vizu za Upravni odbor dobio prošle sedmice. U

dobro obaviještenim krugovima bliskim vlastima, još prije nekoliko
mjeseci stopostotno se tipovalo da će Marovićev brat od tetke,
dojučerašnji diplomata i sadašnji direktor Prve banke Crne Gore u
Budvi (koja je pod većinskom kontrolom Aca Đukanovića) biti
postavljen na čelnu poziciju važnog organa Televizije Crne Gore.
Podsjetimo, Upravni odbor se bavi menadžmentom, finansijama i
pravnim utemeljenjem TV Crne Gore. Vedri i oblači. Sudeći prema
načinu na koji je Vučinić na tajnom glasanju
prošao u Savjetu, još dugo neće provedriti nad javnim servisom.

RTV Crne Gore je Vučiniću dobro poznat teren. U njoj je prije

nekoliko godina stolovao kao generalni direktor. Naravno, kao kadar
Demokratske partije socijalista i sa radnim iskustvom generalnog
sekretara Vlade Crne Gore. Iako je po logici zakona na toj funkciji
trebalo da se nađe profesionalac a ne partijski vojnik, izabran je uz
aminovanje Upravnog odbora i saglasnost većine članova Savjeta.
Na opasku jednog člana Savjeta koji je bio protiv njegovog izbora
kako mu nije neprijatno da bude direktor javnog servisa u dresu
vladajuće stranke, Vučinić je uzvratio da je on samo običan član
partije, a ne i funkcioner.

Prošle nedjelje, šestočlana glasačka mašina Savjeta RTCG, ustvari

DPS-ova stabilna većina, nije se zamajavala Vučinićevom ni
partijskom ni radnom biografijom. DPS-ova produžena ruka ne bavi
se takvim formalnostima. Samo naivni mogu vjerovati u to da će u
dogledno vrijeme javni servis uspjeti da napravi otklon od aktuelne
vladajuće strukture. Ona, tvrde upućeni, nikad neće dozvoliti da
nekadašnja državna RTV uđe u nezavisne vode.

Za vrijeme Vučinićevog direktorskog mandata kolale su vijesti o

višemilionskim pronevjerama u RTV. Nikad nijesu zvanično
potvrđene zahvaljujući i Vučinićevoj gimnastici da se izigra zakonska
obaveza o ispostavljanju finansijskog izvještaja Upravnom odboru.
Tako je Vučinić, kao odani čuvar tajne o poslovanju RTV otišao u
diplomatiju. Ni Upravni odbor se nije sjekirao što je Vučinić kuću
napustio bez čistih finansijskih računa.

Kao generalni direktor Vučinić je detaljno bio upućen i u sve što je

pratilo realizovanje satelitskog programa TVCG. Mnogo toga,
uključujući i finansijske pokazatelje, i dan danas je velika zagonetka.
Tajnovita je i priča o ugovorima i dogovorima sa famoznom firmom
Fiesta o načinu korišćenja ukupnog satelitskog servisa, po kojima se
značajan dio imovine RTV Crne Gore našao u vlasništvu Fieste, koja
pripada, kakve li slučajnosti, Dušku Kneževiću, vlasniku TV Atlas.

Vrijedna pomena je još jedna epizoda iz doba kada je Vučinić bio

generalni direktor. Program Televizije naprasno je obogaćen igrama
na sreću, među kojima su bile najpoznatije Monto i Top volej. A iza
Top voleja stajao je šura Svetozara Marovića. Kroz tu igru iz
Televizije su odlazile ogromne pare, a njoj su ostajale mrvice tek da
podmiri troškove za struju. Bila je to potpuna privatizacija dijela
kapaciteta TV Crne Gore od strane Marovićeve familije.
Vučinić, inače, slovi kao uglađeni režimski čovjek. Kao direktor TV
održavao je civilizovanu komunkaciju sa zaposlenim, ali nije mu
padalo na pamet da povuče bilo koji potez da bi u toj kući nešto
ozbiljno promijenio. Uostalom, jednom se kao generalni direktor
Televizije, hvalio: “Ne gledam TV Crne Gore. Uglavnom slušam radio
stanice koje emituju muziku”.

Kao diplomata, Vučnić umije da nađe srednji put. Iako važi za

Marovićevog čovjeka, njeguje dobre odnose i sa Đukanovićima. Zato,
ni ubuduće od njega, u ovom drugom krugu TV vrteške, ne treba
očekivati ništa spektakularno. To se ne uklapa u «uređivačku
politiku» njegovog nalogodavca – Demokratske partije socijalista. Ta
je partija instaliranjem Vučinića opet rekla svoje: pod njenom punom
kontrolom ima da budu ne samo program već i finansije. Vučinić tu
dođe kao prst na prekidaču.

Monitor, 13. jul 2007.

MILAN RADOVIĆ

Svestrani udarnik režima

Neobičnu pošiljku vozao je prošle sedmice po Podgorici DHL. Prvo je
generalni sekretar Skupštine Crne Gore Milan Radović tom
ekspresnom poštom vratio 100 primjeraka časopisa Pravni zbornik
pošiljaocu i izdavaču – Uduženju pravnika Crne Gore. Udruženje
potom na isti način šalje časopis u Skupštinu, ali ovog puta na adrese
poslaničkih klubova kako ga Radović ponovo ne bi uhapsio i zabravio
par dana u mračne podrumske odaje parlamenta.

Bio je to paket od šezdeset kilograma. Taj broj časopisa štampan na

404 stranice, sav je posvećen novom crnogorskom ustavu i zato je
Udruženje odlučilo da po primjerak pokloni poslanicima. Međutim,
sekretar Radović, koji je i član Upravnog odbora Udruženja pravnika,
živ nije dao časopisu da priviri u skupštinsko zdanje.

Radović će kao generalni sekretar parlamenta ostati zapamćen zbog

sumnji da je glavni krivac što je iz skupštinske arhive nestala
dokumentacija o jednom od najvećih zločina koji su se devedesetih
desili u Crnoj Gori – deportaciji bosanskih izbjeglica policiji Radovana
Karadžića.

Kada je advokatska kancelarija Prelević, koja zastupa porodice

stradalih izbjeglica u sporu sa državom Crnom Gorom, zatražila
pisana svjedočanstva o deportaciji, Radović je bio kategoričan - u
skupštinskoj arhivi nema ni papirića.

Asim Dizdarević, jedan od članova komisije koja je ispitivala taj

zločin, objasnio je Monitoru da je komisija od MUP-a Crne Gore o
njemu dobila izvještaje i zaključio: “Skupština Crne Gore mora imati
dokumentaciju o radu naše komisije».

Radović u odgovoru advokatskoj kancelariji Prelević, a ni javnosti,

nije ponudio zapisnike o komisijskom uništavanju “bezvrijednog
registraturnog materijala”, u koji niko normalan ne može uvrstiti
dokumenta o deportovanju bh izbjeglica.

Ljetos se generalni sekretar crnogorskog parlamenta pročuo po dres

kodu za skupštinske službenike. U pravilniku o njihovom oblačenju,
koji je ovjerio Radović, strogo je propisano da službenici parlamenta
ne smiju na radnom mjestu nositi odjeću žarkih boja, precizno im je
određena dozvoljena količina nakita, visina štikle...
No, sve to na jednu stranu pri sudijskoj biografiji Milana Radovića.

Tokom montiranog političkog procesa čelnicima Stranke demokratske

akcije 1994. u Bijelom Polju Radović je bio viši tužilac. I danas mnogi
svjedoci iz tog vremena tvrde da je Radović “u kućnom pritvoru” pisao
tužbu dok su mu inspektori Državne bezbjednosti donosili dokazni
materijal.

U Monitoru je ostalo zapisano da se tužilac Radović tokom čitavog

postupka udarnički trudio da dokaže kako su optuženi namjeravali da
stvore “mračnu islamsku državu” i razore milu mu SRJ.

Optuženi članovi SDA osuđeni su na 87 godina. Kasnije ih je abolirao

predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, a iz državne kase isplaćena
im je odšteta.

Radović je bio razočaran presudom. U žalbi je upozoravao Vrhovni

sud Crne Gore da je «jedina olakšavajuća okolnost optuženim licima
dao upravo zakonodavac, propisujući naznačenu kaznu”. Žalbu je
nakitio tvrdnjama dovoljnim da svaki optuženi dobije makar doživotnu
robiju: izvršili su djelo, to jest htjeli da stvore islamsku državu
Sandžak, «poslije dužeg razmišljanja», «bili su bezobzirni» jer su
«slali mlade ljude na vojnu obuku u Tursku, radi priprema i vođenja
diverzantsko-terorističkih akcija», «kontaktirali su strane obavještajne
službe», «njihova sloboda je latentna opasnost za izbijanje novih
sukoba i nesloboda ostalim građanima»...

Posebno se bio okomio na Ibrahima Čikića, penzionisanog invalida

koji je, kao slijepa osoba, imao pratioca. Radović prosto ne može da
prežali što je Čikić, koji je, kako stoji u žalbi, namjeravao da stvori
«islamsku državu na ovim prostorima», osuđen “na svega dvije
godine zatvora”. A on je, tvrdi dalje Radović, «bio član tajne vojne
policije», «bio na svim ilegalnim sastancima resora sigurnosti»... I sve
je to stizao da oposli jedan slijepi čovjek.

U medijima se moglo pročitati da je Radović za vrijeme torture i

mučenja pripadnika SDA u zatvoru «sve vrijeme bio na liniji» na kojoj
je mogao da “direktno” sluša šta se dešava sa zatvorenicima i kako ih
policija muči.
Na funkciji Višeg tužioca u Bijelom Polju ostao je sve do 1999.
godine, a potom je unaprijeđen za predsjednika Višeg suda u
Podgorici, gdje je ostao do prije četiri godine. U Višem sudu u
Podgorici toliko je zadužio crnogorsko pravosuđe da mu, što je
presedan, Sudski savjet nije produžio mandat!

Svojevremeno je, tvrde njegove kolege, sam sebe predložio za člana

Pravosudnog savjeta ispred Udruženja pravnika. Kolege pravnici nisu
htjeli da ga podrže. Zbog toga im je, vjerovatno, i priredio onu šetnju
poteškog paketa Pravnog zbornika. Pa im ga je hitno, kao da se radi
o kvarljivoj robi - vratio DHL-om. Poštarinu nije platio iz svog džepa.

Predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić pokušao je nekoliko puta

da smijeni Radovića. Spasile su ga mutne igre i kadrovske
kombinacije koalicionih partnera.

Radovićevu smjenu tražili su i Savjet za građansku kontrolu policije i

Centar za građansko obrazovanje.

Radoviću uskoro ističe mandat i sasvim je moguće da će se popeti na

neku višu stepenicu u ovdašnjoj hijerarhiji vlasti. Tako to ide u Crnoj
Gori. A da je kojim čudom provedena lustracija, Radoviću bi davno
bila zapečaćena karijera.

Tada nikad ne bi imao šansu da bude komšija svom partijskom

predsjedniku Milu Đukanoviću. Kad se dokopao mjesta generalnog
sekretara crnogorskog parlamenta kupljen mu je bivši, renovirani stan
Zorana Žižića u zgradi specijalnoj građenoj za tadašnje visoke
funkcionere DPS-a, zvanoj «Milomirka». Nema tu ništa čudno. Na
takvim svestranim kadrovima, koji kao zapeti lete s funkcije na
funkciju da obave partijski zadatak, počiva moć režima.

Monitor, 2007.

ANDRIJA MANDIĆ
Mandić Andrija,
vojvoda četnički
Crna Gora je državolika tvorevina, koja se od demokratske i pravne
države razlikuje taman toliko koliko se čovjekoliki majmun razlikuje od
majmuna.

Pošto je opet, prošlog ponedjeljka sa srpsko-crnogorskog graničnog

prelaza Ranče a ranije preko jednog beogradskog lista, uputio taj
kompliment državi u kojoj se rodio i živi, predsjednik Srpske narodne
stranke Andrija Mandić prešao je sa riječi na jela. Poslije postavljanja
temeljca crkvi kod Ranča, nadoknađivao je kalorije sa srpskim
ministrom za kapitalne skandale Veljom Ilićem i vladikom Filaretom,
poznatim puškomitraljescom u mantiji, a potom se nesmetano vratio
u «državoliku» Crnu Goru.

Od Mandića ništa novo. Reklamirajući se kao političar kojeg jedino

interesuje dobrobit srpske nacije, Mandić se samoproglasio za
zaštitnika svih Srba i srpstva u Crnoj Gori. Ipak, Srpska lista, koju je
predvodio na lanjskim septembarskim izborima, nije okupila ni
trećinu Srba iz Crne Gore.

I tri članice bloka za zajedničku državu – SNP, Narodna stranka i

Demokratska srpska stranka energično su odbile njegov poziv da se
nađu na Srpskoj listi. No, Mandić i dalje ima ambiciju da bude
predvodnik svekolike srpske opozicije.

Opijen Šešeljem, Mandić srpstvo identifikuje sa četništvom.

Vjerovatno ga je to kvalifikovalo i za titulu četničkog vojvode «srpskih
zemalja».

Kao nosilac Srpske liste tvrdio je da su 200.000 Srba u Crnoj Gori

bliži Srbima iz okruženja, nego Crnogorcima: “Mi se ni po čemu ne
razlikujemo od drugih Srba koji žive izvan Crne Gore“. Za Mandića je
Crna Gora «najsrpskija od svih srpskih zemalja», a «Kosovo srce i
Crne Gore»..

Zato zapjenušano istrajava na prebrojavanju i ekskluzivnom statusu

Srba u ustavu i običnom životu. Nadaleko je poznat po kuknjavi o
tome da su Srbi ugroženi u Crnoj Gori. Objašnjavajući kako su
diskriminisani, Mandić to i ovako dokazuje: “Telekom Srbije, koji stiže
u Crnu Goru, raspisao je konkurs i objavio ga u novini koju ne čitaju
Srbi“. Sve vidi - oko sokolovo.

„Srbi iz Crne Gore trebalo bi da u Srbiji budu privilegovani zato što su

sunarodnici, zato što su se zalagali za zajedničku državu i zato što se
u Crnoj Gori nad njima sprovodi strašna diskriminacija sa ciljem da se
asimiluju“, počeo je da upozorava Mandić prije par godina. Ni do
danas nije skrenuo sa kursa.

Izgore od želje da dobije državljanstvo Srbije «koju doživljava kao

svoju zemlju» i da svi Srbi, ma gdje živjeli, dobiju državljanstvo Srbije
„kao matice svih Srba“. Nakon rasprave Skupštine Srbije, održane
prošlog utorka, želje će mu se izgleda ispuniti, što je novi dokaz da
Koštuničin Beograd ne diže ruke od nezavisne Crne Gore.
Uzalud su pravni stručnjaci upozoravali da je besmisleno
državljanstvo dobijati na osnovu nacionalne pripadnosti.

«Mislim da će vlast u Bogradu preko kategorije državljanstva u Crnoj

Gori pokušati da radi isto što je radila u Hrvatskoj i Bosni – kada je
manipulisala tamošnjim Srbima», kazala je pošle godine beogradski
advokat Biljana Kovačević Vučo.
Srbi se u čudu pitaju šta će Mandiću i ostalim crnogorskim Srbima
«naši pasoši» i citiraju misao Duška Radovića izrečenu prije tri
decenije: «Nemojte nikoga toliko da volite da vas taj zbog toga ne
voli», uvjereni da je upravo opisao Andriju Mandića.

DPS je jednom prilikom Srpsku listu poredio sa talibanima, mada se u

opozicionim krugovima može čuti da tu stranku finansira upravo DPS.
Da li je to tačno nemoguće je provjeriti, ali je sigurno: DPS-u
savršeno odgovara opozicionar kakav je Mandić. Da vojvode ga
nema izmislio bi ga. Režimu kao vazduh treba neko ko će raspirivati
srpski nacionalizam i na njega skretati pažnju javnosti sa gorućih
društvenih problema.

Poslije referenduma, nakon debakla unionističkog bloka, nudio je

ostavku. Glavni odbor mu je odbio i tako je Mandić nastavio da uživa
u visokim funkcijama – lier SNS-a i Srpske liste, plus poslanik.

U beogradskim medijima objavljen je i ovaj njegov komentar o

crnogorskom referendumu: «Andrija Mandić, koga su 'novinari' vojno-
obaveštajnog Dana pronašli na Tuškom putu gde je kupovao
rođendanski poklon supruzi zaključuje da sada ni crnogorski
referendum nema ni formalno nikakav smisao i da će se Crna Gora
priključiti 'matici' čim 'Milo Đukanović bude osuđen, što je sada
izvesnije nego ikad'».

Mandić se dokopao predsjedničke pozicije u Srpskoj narodnoj stranci

prije četiri godine, na iznenađenje velikog broja njenih članova. Kao
predvodnik „mladih lavova“ počistio je osnivača i predsjednika partije
Božidara Bojovića. Bilo je to dalekosežno, dirigovano podmlađivanje
radikalizma u Crnoj Gori.

„Nijesam slutio da ću biti predmet nekorektnosti ispod svake mjere i

ljudskog dostojanstva“, žalio se Mandić uoči stranačke skupštine na
prozivke onih koji su ga i doveli u partiju. Mandića je posebno
iziritiralo pitanje dotadašnjeg predsjednika Bojovića: „Gdje su pare
Srpske narodne stranke?“

Kao direktor i suvlasnik akcionarskog društva za preradu obojenih

metala organizovao je prvu privatnu proizvodnju aluminijskih legura u
Crnoj Gori. Priča se da je tako počeo da stiče solidan kapital, koji
uvećava kao političar. Možda je i zbog toga pozivao strane investitore
da ne ulažu u Crnu Goru: «Crna Gora i njeni građani ne zaslužuju ni
jedan euro strane donacije ili investicije».

Svojevremeno je na jednoj podgoričkoj televiziji zavapio: „Da mi Srbi

imamo para, osnovali bismo pet RTV stanica u Crnoj Gori i sada bi
bilo pola Srba u DPS-u i Crnoj Gori“.

Sa nekoliko internet foruma ovako je protumačena ta njegova želja: „

Jasan je Andrija. Srbin se postaje propagandom, a ne rođenjem“.

Nedavno je prijetio da će svoje pristalice dići na mobu da balvanima

pregrađuju saobraćajnice po Crnoj Gori ukoliko njena vlast ne dozvoli
ulazak u mileševsku eparhiju vladici Filaretu. Čak se i Filaretu taj plan
učinio previše ekstremnim, pa mu ga nije - blagoslovio.

Monitor, 14. septembar 2007.

BORO VUČINIĆ
Kanjon, crkva i dva galeba
Ima neka javna veza između kanjona Tare, metalne crkve na Rumiji i
dva borbena aviona galeb. Da ne okolišimo - uspostavio je Boro
Vučinić, aktuelni crnogorski ministar odbrane i donedavni ministar
zaštite životne sredine i uređenja prostora.

Prošle godine srpski mitropolit Amfilohije poperio je uz pomoć vojne

sile metalnu crkvu na vrh Rumije. Zdanje je tamo, iz jedne barske
limarske radionice, iznio vojni helikopter, na zaprepašćenje
crnogorskih građana svih vjeroispovijesti. Taj vojno-crkveni
aranžman osudila je i vlast.

“Osveštavanje crkve na Rumiji je postupak sračunat radi podizanja

međunacionalnih, međuvjerskih, političkih i ukupnih tenzija u Crnoj
Gori", rekao je tada Vučinićev partijski drug visoki funkcioner
Demokratske partije socijalista Miodrag Vuković.

Oštro je reagovao i zamjenik ministra odbrane Vukašin Maraš:

“Upotrebom vojnog helikoptera za postavljanje crkve na Rumiji
Vojska SCG je zloupotrijebljena i politizovana i za to mora odgovarati
onaj ko je to odborio”.

U akciju potom stupaju nadležne inspekcije, sud i Ministarstvo za

uređenje prostora, na čelu sa Borom Vučinićem. Odlučuju: metalna
skalamerija je nezakonito posađena na Rumiju i ima se pod hitno
ukloniti. Vučinić od tadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske SCG
Dragana Paskaša zahtijeva da vojnim helikopterima ukloni crkvu. Od
Paškaša nije stigao aber. Na isti zahtjev Ministarstva oglušio se i
Amfilohije.

Početkom prošlogodišnjeg avgusta istekao je zakonski rok za

uklanjanje crkve. Tada je Vučinić javno obećao da će njegovo
ministarstvo skloniti limeni pokrov Rumije.

Nekoliko mjeseci kasnije, Vučinić se pravdao da za najavljenu radnju

nema tehničkih uslova, što je u prevodu značilo nema helikoptera.
U međuvremenu se mnogo toga desilo. Crna Gora je postala
nezavisna i od beogradskog Generalštaba, dobila je svoju vojsku, pa
i nekoliko helikoptera, a i novog ministra odbrane - Bora Vučinića.
Amfilohijeva crkva i dalje mirno stoji na Rumiji. Više je čak niko i ne
pominje. Ćuti i Vučinić. A baš sad ministar vojni ima nesvakidašnju
priliku da ispuni javno obećanje ministra za uređenje prostora.

Koliko se zna crnogorska vojska nije nikome iznajmila helikoptere.

Privatnom podgoričkom aero-klubu Naša krila posudila je besplatno
na tri godine "samo" dva borbena aviona tipa “super galeb”?

Javnost je već obaviještena: ministar Vučinić i načelnik Generalštaba

Jovan Lakčević objasnili su da je ta odluka donijeta u skladu sa
zakonom da bi se “rasteretio vojni budžet i doprinijelo afirmaciji sporta
u Crnoj Gori”. Pravdajući taj “dobar pravni posao i kvalitetnu zaštitu
državne imovine” nadležnom parlamentarnom odboru, Vučinić je
otkrio da je Našim krilima avione zapravo dao njegov prethodnik Milo
Đukanović. Njegova se ne poriče.

Baš lijepo: sad ta Naša krila mogu da nadlijeću Rumiju i s visina

osmatraju Amfilohijevui zadužbinu.

Ministar Vučinić je imao čast da saopštava i drugačije, dobre vijesti.

Od istorijskog značaja. Takođe prošle godine objavio je da je
crnogorska vlada odustala od gradnje famozne hidroelektrane Buk
Bijela! Istina, tome je prethodio žestok i nezabilježen solidarni pritisak
crnogorske i inostrane javnosti.

No, Vučinić je tada prenio i da je Prostornim planom Crne Gore

ostavljena mogućnost za gradnju hidroelektrane na Tari. Crnogorska
vlast ipak nije zauvijek odustala od potapanja čuvenog Tarinog
kanjona. Tako je iza bivšeg ministra za uređenje prostora i zaštitu
životne sredine Bora Vučnića ostao još jedan nezavršen posao.

Idući tokom svoje karijere sa jednog na drugi vrući front, Vučinić je

nasljednicima ostavljao polovično obavljene poslove, ili ih je i sam
kao takve nasljeđivao. Kao ovaj “avionski” od Đukanovića.

Kao nekadašnji direktor Društvenog fonda za građevinsko zemljište,

poslovni prostor i puteve Podgorice govorio je: “Divlja gradnja mora
najhitnije postati prioritetna briga svih koji brinu o državnoj imovini, a
posebno nadležnih inspekcijskih organa”. Tada, a i kasnije kao
ministar za uređenje prostora optuživan je da njegove službe
selektivno, prema političkoj podobnosti vlasnika, ruše i produžavaju
život protivzakonito sagrađenim objektima.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) nedavno je prozvala

Vučinića i njegovo ministarstvo zbog skrivanja od javnosti
dokumenata o zaštiti životne sredine, koji su korišćeni prilikom
privatizacije Kombinata aluminijuma. “Ministarstvo je odgovorilo da ne
posjeduje tu dokumentaciju, iako je u toku privatizacije KAP-a
organizovalo javnu raspravu o njima, a ministar Boro Vučinić obećao
da će ona biti objavljena nakon završetka privatizacije. Na osnovu
navedenog, očigledno je da je Ministarstvo sakrilo podatke koji jesu u
njegovom posjedu, a da je ministar Vučinić najblaže rečeno obmanuo
javnost”, saopštio je MANS.

Vučinić, po profesiji pravnik, jedno vrijeme slovio je kao novi ministar

pravde. Međutim, premijer Željko Šturanović nije se poveo za
medijskim spekulacijama, pa mu je povjerio resor odbrane.

Mala zanimljivost: na sajtu Vlade Crne Gore .Vučinić je ne samo prvi

čovjek odbrane, nego i ministar uređenja prostora i životne sredine -
resora koji je ugašen formiranjem Šturanovićevog kabineta.

Monitor, 21. oktobar 2007.

ŽARKO RADULOVIĆ
Strah sa šest zvjezdica
Kao najlucidnija ilustracija naše stvarnosti i kao putokaz budućim
istraživačima naših dana može poslužiti službeni dijalog koji je, ove
sedmice, tekao u sudnici podgoričkog Višeg suda. I to na visokom
nivou - između direktora najeltinijeg hotela na Crnogorskom primorju i
specijalnog tužioca za organizovani kriminal u Crnoj Gori.

“Stidim se koliko sam lupao i govorio netačne informacije u želji da

pomognem, zahvaljujući tužiocu. Mislim da sam neke živote ugrozio,
a ti ljudi su imali najbolju namjeru da pomognu…”

Tako je započeo svjedočenje Žarko Radulović, direktor bečićkog

Splendida, na suđenju za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba
Šćekića i o podmetanju eksploziva tokom gradnje tog hotela sa pet
zvjezdica.

“Nemojte da se glupirate, nego recite koji su to životi ugroženi”, nije

mogla da se suzdrži specijalna tužiteljica Stojanka Radović.

“Znala je sva Crna Gora da mi je život ugrožen. Čak su i kvote bili

odredili za moj život”, povjeriće u nastavku suđenja svjedok
Radulović, koji se tog dana pokajao zbog izjava datih u istrazi i
specijalnom tužiocu, navodeći moguće motive i osobe koje su
podmetale eksploziv po najvećem gradilištu na Crnogorskom
primorju.
Poslije tri eksplozije, dvije sedmice pred otvaranje hotela nepoznati
napadači su prerezali dva od sedam kablova za struju, koji su
povezivali novu trafostanicu i hotel.

Prema jednoj tadašnjoj verziji, bio je to rat lokalnih građevinskih

lobija, a prema drugoj reketiranje vlasnika hotela od strane
kriminalaca iz Budve i Bara. Radulović je u istrazi pomenuo i neka
imena: “Radi se o Alenu Kožaru, Saši Boreti i Ljubu Bigoviću”.

Radulović je prvo negirao da mu je tražen reket, da bi se poslije

mjesec dana predomislio. Na konferenciji za novinare, odgovarajući
na pitanje da li mu je tražen reket od dva miliona eura, priznao je:
“Nije dva, već 2, 5 miliona eura”. Odbio je da plati traženi novac, pa
su ga reketaši opomenuli bombaškim napadima.

Radulović odavno nema mirnog sna. Zbog superluksuznog hotela, u

koji su uložene ko zna čije desetine miliona eura, postao je meta
mafijašima koji, kako to potvrđuju i brojni krvavi obračuni po Crnoj
Gori, ne prezaju ni od čega. Možda se u sudnici ili čitajući izvještaj sa
suđenja poneko nasmijao ili začudio Radulovićevoj ispovijesti. Možda
su ga mnogi i prezreli zbog samoponižavanja. Ne pamti se da se
nešto slično čulo u našim sudnicama. No, umjesno se zapitati: zašto
se biznismen i ugledni član nove društvene elite odlučio da javno
prizna da se stidi onog što je ranije pričao pred tužiocem?

Progovorio je - strah. Strah čovjeka koji je sticajem okolnosti postao

akter i zarobljenik svijeta i prostora u kojem caruje bezakonje.
Radulović je junak ovog vremena i, na neki način, žrtva. Njegov je
strah utoliko veći jer zna na kojim pravilima, ispod retoričke fasade o
slobodnom preduzetništvu i pravnoj sigurnosti, počiva ovaj režim.
Niko manje ne vjeruje u sposobnost države i njenih institucija da
osiguraju poštovanje zakona od onih koji su uspjeli, poznavajući i
pridržavajući se pravilnika, po kojem moć određuje nečije pravo.

Valja podsjetiti na događaje koji su pratili gradnju čuvenog

crnogorskog hotela i u koje je bio upleten Radulović.

Stari hotel Splendid, umjesto kojeg je izgrađen novi, prodat je rusko-

crnogorskoj kompaniji Montenegro stars hotels group prije tri godine.
Monitor je nešto kasnije otkrio da je većinski vlasnik Splendida Viktor
Valentinović Ivanjenko, nekadašnji direktor uništene ruske kompanije
Jukos.

Prema tadašnjim saznanjima Monitora, Viktor Ivanjenko je bio

načelnik tajne ruske policije, a potom se vinuo u vrhove ruskog
biznisa i politike.

Protiv Ivanjenka je pokrenut krivični postupak, jer je pronevjerio 650

miliona dolara državnog novca, a o njemu je raspravljala i Skupština
Ujedinjenih nacija, kazao je prije nekoliko dana, na pomenutom
suđenju, branilac optuženih advokat Zoran Vukčević.

Kada je Putin zaratio sa Jukosom i njegovim glavnim vlasnikom

Mihailom Hodorkovskim zbog raznih malverzcija, pala je imperija
teška milijarde, ali Ivanjenko je preživio. Dok je Hodorkovskom
suđeno u Rusiji, u Španiji izbija afera u kojoj je uhapšeno nekoliko
osoba zbog sumnje da su prale Jukosove pare kroz građevinsko-
turističke poslove u Marbelji. Zanimljivo: kada je krenula gradnja
Splendida, na panou ispred gradilišta pisalo je da izvođač radova
Unik trejd, pored Bečića, gradi u Moskvi, Beogradu i Marbelji.

Nedjeljni telegraf je, pišući o ruskim investicijama u Crnoj Gori, citirao

Žarka Radulovića da njegov partner iz Rusije u naftnom biznisu
stvara stotine miliona profita godišnje. Radulović je to kasnije
negirao, a demantovao je i tvrdnje da je njegov partner jedan od
bivših direktora Jukosa.

Na ovonedjeljnom suđenju, advokat Vukčević pitao je Radulovića:

“Znate li da je Viktor Ivanjenko, jedan od osnivača i ovlašćeni
zastupnik Montenegro stars grupe, bivši general KGB-a, a devet
mjeseci je bio načelnik ruske tajne policije?

“Ivanjenko je jedan od mojih partnera. Bio je neki general, moguće

da je bio general tajne policije, ali ja to ne znam”, odgovorio je
Radulović.

Radulović je odbio da kaže ko su vlasnici Montenegrostarsa i da li je

izgradnja Splendida koštala 110 miliona eura.
Kada je prije dvije godine hotel otvaran, iako nezavršen, objavljeno je
da je u njega do tada uloženo 50 miliona eura. Uzgred podsjetimo:
vrpcu je presjekao predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko
Krivokapić, ali ceremoniji nije prisustvovao tadašnji crnogorski
premijer Milo Đukanović, iako je bio pozvan.

Među zvanicama bili su ministri Branimir Gvozdenović i Predrag

Bošković, a otvaranje je direktno prenosila Televizija IN.

Radulović je prošle godine pominjan u vezi atentata koji je navodno

pripreman na premijera Republike Srpske Milorada Dodika. U
dokumentu MUP-a BiH, kako su prenijeli mediji, stajalo je da su u
dogovorima o atentatu “učestvovali predstavnici zakonodavne i
izvršne vlasti Crne Gore, kao i neki privrednici, uključujući i izvjesna
lica ruskog porijekla koja su već investirala i oprala znatne količine
novca u Crnoj Gori“.

Radulović je odbacio navode da je učestvovao u pripremi atentata na

Dodika. “Jutros sam saznao iz vaših novina da je gospodin Dodik,
premijer RS, što mi do sada nije bilo poznato”, naveo je Radulović u
reagovanju Vijestima.

Budvanima bi malo teže objasnio kako je uspio da se domogne

suvlasništva u elitnom hotelu. Ne ide im u glavu kako je doječarašnji
vlasnik turističkog brodića, koji je kuburio sa kreditima i pozajmicama,
preko noći uskočio u društvo važnih i poznatih, a bogami i bogatih,
pa iako je dvostruki nosilac zvanja ruski zet.

Radulović je, očigledno, svojevremeno prihvatio unosnu ulogu – da

iznajmi sebe kao pokriće ruskom oligarhu koji je odlučio da svoj
kapital uloži u raskošni hotel na Crnogorskom primorju. Sada mu se
to obija o glavu: “Strah životu kalja obraz često”.

Monitor, 19. oktobar 2007.

***
Radulović se bio propisno naljutio na mene zbog ovog teksta. Od
drugih sam saznao da ga je najviše pogodilo što sam napisao da je
nekad imao brodić kojim je vozio turiste! Kada me je pitao ko mi je to
rekao, odgovorio sam – jedan čovjek iz Budve. To je bila istina, ali mu
nisam otkrio ime tog poznatog Budvanina.

Kasnije sam u “Splendidu” sa njim uradio intervju sa beogradski

“Novi Magazin”. Bio je zadovoljan.

SVETOZAR MAROVIĆ

Od Marksovog do
svog kapitala
«Idealni koračaju nebom, zemljom idu grješni ljudi».

Autor ove izreke ne jezdi nebom, ali i rijetko

dodiruje zemlju. Razdaljine savlađuje u svojim džipovima -
specijalno rađenom Mercedes brabusu i poršeu ili luksuznom
jahtom fereti, koja košta 4. 800.000 eura.

Kako mu je krenuo biznis, Svetozar Marović svom bogatom voznom

parku može ubrzo pridodati i privatni avion. Prošle nedjelje kompanija
Moninvest, čiji je suvlasnik potpredsjednik DPS-a, kupila je dio akcija
Prve banke za pola miliona eura. Marović je tom transakcijom zaradio
oko tri miliona eura. Inače, najveći vlasnik Prve banke je Aco
Đukanović, vrijedne akcije ima i njegov brat Milo. Taj poslovni
troznak najbolje demantuje vječite glasine da Sveto i Milo samo što
se nijesu razišli.

Marović je prošle godine objavio da napušta državničke funkcije i

prelazi u pravljenje para.

Opozicija je na Marovićevu milionsku zaradu ovako reagovala: lider

DPS-a Milo Đukanović ima privatnu državu Crnu Goru, a Marović
sopstveni grad - Budvu.
Nedavno je i gradonačelnik Budve Rajko Kuljača na lokalnoj TV
priznao da Marović vodi glavnu riječ u metropoli crnogorskog turizma.
Marović je, kažu upućeni, osmislio i tamošnji prostorni plan po kojem
je Budva postala žrtva urbicida. Bez njegovog aminovanja ne može
proći nijedna krupna investicija. Vedri i oblači i u najvećoj firmi u tom
gradu – Budvanskoj rivijeri, gdje je član Borda direktora. Istu funkciju
ima u i Barskoj plovidbi.

I ostala familija je lijepo raspoređena. Brat glavni za finasije u opštini,

sin suvlasnik popularnog Trokadera i Zeta filma. Rođacima kako
kome - nekom sportski klub, nekom kafić. Uglavnom, svi zbrinuti.

Na Zapadu političari ne smiju da se istovremeno bave i biznisom, a u

politiku uglavnom ulaze kao bogati ljudi. Kod nas je naprednije:
političari se bogate uz vlast. Kao što su se nekad školovali uz rad.

Marović je paradigma svestranog napretka Crne Gore od

devedesetih naovamo. Osim materijalne, doživio je i mnoge druge
transformacije.

Kao uzorni Titov omladinac i polaznik Političke škole u

Kumrovcu, lomatao se renoom četiri između Budve i Titograda. Na
sebe je pažnju javnosti skrenuo krajem osamdesetih jeretičkim
činom. Organizovao je sjednicu rukovodstva crnogorske omladine
pod otvorenim nebom, na moračkim Skalinima. Tu je pričao o
socijalnoj prvadi i ostalim idealima mladog Marksa. Godinama kasnije
stigao je do predsjednika počivše državne zajednice Srbija i Crna
Gora i upisao se u istoriju kao njen posljednji šef.
Ulaznica za visoku poltiku bila je podrška antibirokratskoj revoluciji.
Poslije prevrata ’89. Marović je, kao predsjednik Izvršnog odbora
budvanske opštine, organizovao u Budvi tribinu na kojoj je otac
srpske nacije Dobrica Ćosić iz punih usta negirao crnogorsku državu i
naciju! U svom gradu gostio je “beogradsku memorandumsku elitu”,
a Grad tetar pretvorio u svesrpski sabor. Skrušeno se odnosio prema
mitropolitu Amfilohiju, a tvrdi se da je pogurao žiri da se Matija
Bećković ovjenča Njegoševom nagradom. Uz to, isposlovao je da
Ćosić i još tridesetak srpskih intelektualaca povoljno kupe atraktivne
placeve na Budvanskoj rivijeri.

Devedesetih je vatreno dokazivao da je ''crnogorstvo izraz srpstva i

da ima svoju osnovu u srpstvu''.

Ratnih devedesetih pozivao je u "rat za odbranu mira", žestoko

kritikovao pristalice antiratnog pokreta. "Kome se upućuje zahtjev za
mir? Onima koji ubijaju i nasilno proganjaju cijele narode? Onima koji
pucaju na sinove naše zemlje?!” Pitao je: "Da li na minobacače treba
odgovarati kontemplacijom i gandizmom?"

Godinama kasnije, prilikom dijaloga sa opozicijom oko vlade

građanskog jedinstva, uvjeravaće: "Mi polazimo od toga, znate, da je
bolje razgovarati nego ratovati”. Potom će se izvinjavati Hrvatskoj i
BiH za "sva zla i štete" što su ih tokom rata nanijeli državljani SCG.
Pravdao se da je i on grešan bio - žrtva. "Predrasuda i emocija".

Onda je došla 2007. Marovića je Internacionalna lige humanista

proglasila za mirotvorca. Ne samo da se nije libio da primi
mirotvoračko priznanje, nego je u tu čast pripremio retuširanu
autobiografiju, a one koji su imali moralni kredit da se zgražavaju nad
tom tragikomedijom njegov DPS je nazvao - sramotnim ljudima.

Dugo je važio za najboljeg Srbina u DPS-u, a onda se prebacio u

crnogorski sektor. Postao je šef radne grupe za pripremu novog
programa DPS-a, u koji je ugradio svašta: "Mi smo zainteresovani da
budemo dio EU, i Srbija i Crna Gora, bilo kao Jugoslavija, bilo kao
savez država, bilo kao neka druga zajednica, ili kao eventualno
nezavisna država."
Dva puta se u parlamentu, kao njegov predsjednik, energično protivio
donošenju deklaracije o suverenosti Crne Gore. Ipak, uoči
referenduma vratio se iz Beograda i predano agitovao za suverenu
Crnu Goru, a uoči donošenja njenog Ustava dogurao je i do
crnogorskog jezika.

Pripadao je trojci “mladih, pametnih i lijepih”, a u sukobu Milo

Đukanović – Momir Bulatović okrenuo se protiv kuma. Upućeni su i
tada tvrdili da je Marovića za Đukanovića vezala zajednička sklonost
prema - biznisu.

Mnogi Marovićevi bivši prijatelji i partijski saborci uvjerili su se i ranije

kako on umije preko noći da prelomi. O tome mogu da posvjedoče
Srđan Darmanović i Ljubiša Stanković. Sa njima se uoči 14. kongresu
SKJ zalagao za reforme i podjelu stare komunističke partije na dvije
stranke: komunističku i socijalističku. Ali, odbio je da potpiše
dokument tadašnjih crnogorskih i bosanskih komunista-reformista.
Priklonio se Miloševiću, Bulatoviću i Đukanoviću, koji su sa tog
kongresa otjerali Slovence i Hrvate, napravili ''novi kvorum'' i uveli
zemlju u rat.

U nedavnom intervjuu magazinu Status hvalio se susretima sa

najpoznatijim svjetskim državnicima. Naravno, prećutao je susret sa
ruskim nacionalistom Vladimirom Žirinovskim iz 1994. Žirinovski je u
Crnu Goru stigao kao gost "srpskih zemalja". Gost je detaljno
opisivao arsenal savremenog ruskog naoružanja koji bi mogao biti
stavljen na raspolaganje Radovanu Karadžiću. Niko ga nije primio od
zvaničnika u Srbiji, ali Maroviću to nije smetalo.

Posvećen uzvišenim idealima srpstva, Marović nije zanemarivao ni

ovozemaljske poslove. Zagrebački Nacional je objavio da je
mjesečno dobijao apanažu od 100 hiljada maraka od duvanskih
poslova. Beogradski mediji su tvrdili da je Marović bio na platnom
spisku Stanka Caneta Subotića. To nije dokazano. Ali, javnost je
imala priliku da ga vidi kako zajedno sa Đukanovićem u Canetovoj vili
na Svetom Stefanu, slavi poslovne podvige ovog biznismena, koji je u
međuvremenu stigao na Interpolovu potjernicu.
Uz Marovićevo ime išli su razni epiteti: njemu se nekako najviše
sviđalo da bude ideolog socijalizma, skrušena pravoslavna
podvarijanta. To što je Svetozar Marović po imovinskom kartonu
postao drug buržuj, ne znači da se on u duši odrekao socijalizma i
ostalih ideala iz Marksovog kapitala - nekad mu omiljene literature.
Ovako bogat, sad bivši gen. sek. svakome može da kaže da će
nastaviti da izgara u borbi za društvo socijalane pravde, ali ne iz
ličnih nego iz sasvim principijelnih razloga. Uostalom, i Engels je bio
imućan.

Nedavno je UNDP objavio: ispod ili na granici siromaštva živi više od

40 odsto stanovnika Crne Gore, a jaz između bogatih i siromašnih
sve je veći.

Bez brige. U osami, na svojoj luksuznoj jahti, Svetozar Marović

smišlja spasonosno riješenje.

Monitor, 2. novembar 2007.

STOJAN SJEKLOĆA
Borac univerzalac
Završi se i ta lakrdija, sa dramskim nabojem. Poslije tri konkursa i
više krugova glasanja, prije nekoliko dana kompletiran je Upravni
odbor Radio-televizije Crne Gore. Posljednji čovjek koji je ušao u tu
ekipu zove se Stojan Sjekloća.

Savjet javnog servisa uspio je na prvom konkursu da izglasa dva

člana Odbora. Nadaleko se čulo: isprve je prošao ugledni aktivista
DPS-a Miodrag Vučinić, biviši direktor TV, ambasador i trudbenik u
Prvoj crnogorskoj banci. Drugi konkurs je propao, jer nijedan kandidat
nije dobio šest potrebnih glasova.

Povodom odluke Savjeta RTCG da obnovi konkurs za dva člana u

Upravnom odboru, nakon što je dobio samo jedan glas reagovao je
jedan od kandidata nekadašnji novinar Radija Crne Gore Slobodan
Racković.

Posebno ogorčen na predsjednika Savjeta Branislava Ćalića,

Racković je poručio: "Savjetu nijesu uopšte potrebni stručnjaci za bilo
šta. Potrebni su im mediokriteti, partijski podobni ljudi, braća od
tetaka i kumovi”.

Treći konkurs je raspisan početkom septembra, ali sve do ove

nedjelje odgađana je sjednica Savjeta, jer se sondirao teren da
sigurno prođu oba DPS-ova kandidata. No, ni na toj sjednici izbor nije
protekao glatko. U prvom krugu glasanja nijedan od 16 kandidata nije
dobio neophodnih šest glasova. Tek u trećem krugu to se posrećilo
Sjekloći, zvanično nezaposlenom Baraninu.

Stojan Sjekloća ima impresivnu biografiju. U jednoj piše: “U

dosadašnjem radnom angažmanu obavljao je niz odgovornih
dužnosti: predsjednika Mjesne zajednice Crmnica, sekretara
Opštinskog odbora DPS-a Bar, direktora Radio Bara, zamjenika
komesara Komesarijata Vlade RCG i druge. Član je DPS-a. Završio
je Školu ljudskih i manjinskih prava u organizaciji CGO-a i SE”.

Na treći konkurs za izbor Upravnog odbora prijavilo se nekoliko

kandidata sa mnogo bogatijim biografijama. Među njima i još jedan
bivši direktor Radio Bara - Đorđije Radulović. Nije prošao, iako je,
pored ostalog, četiri godine bio direktor RTV Crne Gore. Nedostajala
mu je za Upravni odbor javnog servisa najbitnija referenca – knjižica
DPS-a. A desio mu se i maler – bio je konkurent Sjekloći, koji je
svojevremeno učestvovao u Radulovićevom smjenjivanju sa čelnog
mjesta barske radio stanice.

Zaposleni u toj nekadašnjoj «najjužnijoj srpskoj radio-stanici» još se

sjećaju ove scene. Nakon pobjede na lokalnim izborima, DPS
preuzima vlast u Radio Baru. Raduloviću spočitavaju loš program, a
on im objašnjava da to nije posao direktora. Riječ uzima Sjekloća: «U
pravu je Radulović. On nema profesionalnih propusta, ali nađimo mu
neku grešku u materijalno-finansijskom poslovanju”.

Sjekloća je po nalogu svoje partije vrhunski obavio sve povjerene mu

zadatke. I prije i poslije toga.
Posebno se istakao početkom devedesetih u akciji rušenja tadašnjeg
Opštinskog komiteta Saveza komunista Bara, koju je predvodio
Svetozar Marović. Predsjednik Komiteta bio mu je rođak Milenko
Sjekloća, ali to mlađanom Stojanu ni najmanje nije smetalo da se sa
njim obračuna i pruži nesebičan doprinos slamanju posljednjeg
organizovanog otpora antibirokratskoj revoluciji u Crnoj Gori.

DPS mu je to zapamtio, pa ga je kasnije postavio za direktora Radio

Bara, gdje se takođe dokazao kao rukovodilac koji rado demonstrira
silu i čvrstu ruku. Propisao je i novinarima činovničko radno vrijeme
od- do, kao i ostale varijante gvozdene discipline. Nekadašnji
antibirokratski revolucionar, u DPS-ovom unutrašnjem ratu opredijelio
se na Đukanovićevu stranu.

To je podrazumijevalo izgaranje na raznim frontovima. Paralelno sa

direktorovanjem, zamjenjivao je i republičkog komesara za izbjeglice
Đorđija Šćepanovića u vrijeme kada je Crnu Goru preplavila rijeka od
oko 85.000 izbjeglica.

U jednom od apela javnosti, tadašnji Komesarijat za izbjeglice javljao

je da je situacija na terenu «više nego alarmantna»:

“Prisustvo izbjeglica nije samo teško sa socijalnog i ekonomskog

aspekta već i sa političkog i bezbjednosnog aspekta. Sa jedne strane,
ekonomski ugroženo stanovništvo ne gleda blagonaklono na dolazak
ovolikog broja izbjeglica koji će samo dodatno otežati ekonomske
prilike. Sa druge strane, pristalice Slobodana Miloševića koriste ovu
situaciju da destabilizuju aktuelnu demokratsku vlast, putem
pojačavanja ksenofobicnih i nacionalnih tenzija medju stanovništvom.
Takođe postoji opasnost da i same albanske izbjeglice, zbog svog
lošeg iskustva na Kosovu, radikalizuju lokalno albansko stanovništvo
u Crnoj Gori, koje sa većinskim crnogorskom populacijom ima
tradicionalno dobre odnose zasnovane na uzajamnom poštovanju i
toleranciji”.

Kao što apel kazuje, Sjekloća se u međuvremenu razvio u

principijelnog kritičara Slobodana Miloševića i njegovih pristalica.
Riječ je naravno o njegovim partijskim drugovima koji su ostali vjerni
sljedbenici politike jedinstvenog DPS-a, koja je proizvela rat i
izbjeglice.
 Kao pobornik te politike Sjekloća ratnik sa dubrovačkog ratišta,
našao se i u jednoj od reportaža, objavljenih u čuvenim Pobjedinim
sveskama Rat za mir.

“Treći bataljon Desete crnogorske brigade zapriječio je odstupnicu

ustašama iz Dubrovnika na zapad. (…) Oni su oslobodili od ustaša
Gornje i Donje Majkove. I pored prethodnog minobacačkog dejstva,
najhrabriji ustaše su ih sačekali. Nekoliko njih pucali su iz automobila
na udarno odjeljenje koje vodi kako kaže kapetan Radoman “ludo
hrabri” potporučnik Željko Kovačević. Sa potporučnikom
Kovačevićem, momkom koji još nije napunio ni 25-tu, jurišali su Vojin
Spičanović, Ranko Petranović, Dragan Cicvarić, Željko Klasić, Žarko
Leković, Goran Vukašević, Milorad Barac, Zoran Jovović, Dragan
Ostojić, Milorad Vuletić, Stojan Sjekloća i Željko Milić. Da čovjek ne
povjeruje”.

I još nešto. Dubrovački Glas grada objavio je prošle godine, a prenio

podgorički Dan, spisak od oko 400 Crnogoraca, koje dubrovačko
odvjetništvo sumnjiči za navodne ratne zločine.

“Lica čija imena objavljujemo su se posebno isticala u haračenju na

dubrovačkom području 1991. i 1992. godine” - pisao je Glas grada.

Na tom spisku, među pedesetak Barana, nalazi se i ime Stojana

Sjekloće.

Monitor, 9. novembar 2007.

BOŽIDAR VUKSANOVIĆ
Poslanik u zatvoru
Poslanik Demokratskog saveza Mehmet Bardhi požalio se prije
nekoliko dana da mu poslanik DPS-a Božidar Vuksanović prijeti
zatvorom. Na sjednici Odbora za politički sistem prvo ga je
podučavao da ne postoji albansko pismo, a onda mu se pohvalio da
je kao direktor “doprinio poboljšanju tretmana u zatvoru i da će mu,
ako bude tamo došao, uslovi biti bolji”.

Vuksanović je direktor zatvora u Spužu, ustanove čija je

zvanična firma Zavod za izdržavanje krivičnih sankcija, u daljem
tekstu ZIKS. To je vjerovatno svjetski kuriozitet – šef zatvora i
poslanik, i to vladajuće partije. I Bardhi se tome išćuđavao, pa mu je
Vuksanović, koji kao poslanik rado izigrava eksperta opšte prakse,
održao bukvicu. Uzgred, prema ljetošnjem istraživanju MANS-a,
Vuksanović je u samom vrhu po broju izlaganja na skupštinskim
odborima.
Šef spuškog zatvora je prije dolaska u Crnu Goru živio na Kosovu, pa
je čudno da nije čuo za albansko pismo. A i poslanik Bardhi, kao
iskusan čovjek, trebalo bi da zna da ZIKS nije baš običan zatvor. To
je, od utemeljenja 1954. i važna politička institucija. ZIKS ima i svoj
dan – dvadeseti septembar. I njime ne može upravljati bilo ko. Zato
se s pravom govori da je Vuksanović pravi čovjek na pravom mjestu.

Crnogorski političari raznih generacija pripremali su važne odluke u

zatvorskom restoranu zatvorenog tipa, poznatom po izvanrednom
roštilju. Najčešće oni koje je zbrisala antibirokratska revolucija, ali tu
su tradiciju nastavili Milo Đukanović i društvo. U tom skrovitom mjestu
Đukanović se susretao i sa Slavkom Perovićem, u doba uspona
Liberalnog saveza.

Državni mediji o tome nisu javljali, ali redovno su registrovali neke

druge aktivnosti političara na tom terenu. Kada je premijer Đukanović
postavio temeljac nekoj zgradi u krugu spuškog
zatvora, Pobjedaje o tome javila na udarnoj stranici, opširno i uz
premijerov portret.

ZIKS je važna DPS-ova izborna baza. Vlasti je prilikom izbora

redovno stizala podršku spuških zatvorenika. Oni su pripomogli i
referendum o crnogorskoj nezavisnosti, ali DPS ih je, kako su tvrdili,
obmanuo.

“Četiri osobe na najodgovornijim mjestima u upravi zatvora obećale

su osuđenicima smanjenje kazni za 30 odsto ukoliko na referendumu
glasaju za nezavisnost Crne Gore”, saopštili su zatvorenici, ogorčeni
što je vlast pogazila obećanje.

Jedan od osuđenika bio je konkretniji u izjavi za FoNet: “ Direktor

Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija Božidar Vuksanović dva puta
je prije referenduma razgovarao sa predstavnicima osuđenika i naveo
različite procente o amnestiji, a sad tvrdi drugačije."
“Što se mene tiče nijesam ništa obećavao”- tvrdio je direktor
Vuksanović.

Nikad zvanično nije saopšteno da li je bilo referendumske trgovine sa

zatvorenicima, ali ni to da li je završena trampa - pomilovanje za
glasove.
I “stara vlast” je zakuvavala afere u spuškom zatvoru. U tamošnjoj
stolarskoj radionici zatvorenici su pravili vrlo tražene trpeze, škanjeve,
stolovače… Dvojica dopisnika beogradskih listova opišu kako je
jedan rukovodilac kupio par škanjeva po bagatelnoj cijeni, a tadašnji
budni čuvari slobodnog informisanja osude ih na oduzimanje
novinarskih akreditacija.

Spuški zatvor je često proizvodio udarne vijesti. Zatvorenici su iz

njega bježali, pa i okoreli kriminalci, neki su tamo izvršili
samoubistvo, upravnici su osuđenike slali na mobu kad su pojedini
funkcioneri podizali dvorce… Zabluda je kad se kaže „ležao u
zatvoru“.

Poslanik Bardhi se, izgleda ne sjeća, ali direktor Vuksanović se na

početku mandata požalio da ima pune ruke posla i obećao: “Ono u
što sam siguran je to da će u ZIKS-u biti sigurno zaveden red”.

Kada su osuđenici štrajkovali nakon referenduma, njihov advokat

Zoran Piperović je javnosti prenio i ovo: “Malo je reći da je užasno
ono što sam vidio, a tiče se sanitarnog čvora i spavaona”. I
Vuksanović je referisao nakon postavljenja za direktora 13.
septembra 2005 godine da je stanje u spuškom zatvoru “zapušteno,
a nivo bezbjednosti nizak”. Najavio je da će mu prioritet biti
poboljšanje uslova života osuđenika. Kasnije je hvaleći zatvorsku
kuhinju tvrdio da mnogi zatvorenici ovdje imaju bolju hranu nego što
su je imali kod svojih kuća. Iznio je i izenađujući podatak: ”U toku
jedne posjete osuđenim licima unese se više od dvije i po tone
hrane". I strani posmatrači su ZIKS- u dali prelaznu ocjenu.

Vuksanović je naslijedio Dragana Pajovića, koji je smijenjen nakon

incidenta kada je stotinak specijalaca, poslatih sa zadatkom da obave
pretres u okviru istrage ubistva policijskog funkcionera Slavoljuba
Šćekića, pretuklo veću grupu pritvorenika.

Ni Vuksanoviću, bivšem poznatom karatisti, nije lako. I njemu su

poslanici prijetili - spuškim zatvorom. Kada je poslanik Srpske liste
Dobrilo Dedeić rekao da Srbi nikada neće priznati “diskriminatorski
ustav državolike tvorevine”, misleći na samostalnu Crnu Goru,
reagovao je Vuksanović: “Državolikom tvorevinom državu može
nazivati samo čovjekoliko biće”. Dedeić mu je na to uzvratio da će se,
kada Srpska lista bude vlast “zadržati u zatvoru u Spužu”.
Vuksanović, što se tiče te prijetnje, može mirno da spava.

Kada je gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša najavio da će

direktor Dječijeg saveza Vojislav Marković preći na novu dužnost u
ZIKS-u i “pridružiti se Božidaru Vuksanoviću, novoimenovanom
direktoru spuškog zatvora”, Vuksanović je reagovao: “Kadrovsku
politiku u ZIKS-u vodim ja”. Mugošina kadrovska prognoza se ipak
obistinila. Ništa strašno - šefovska inercija. Prije no što je
preusmjeren u ZIKS, Vuksanović je bio sekretar za sport Podgorice, u
timu gradonačelnika Mugoše.

Osim odgovornih dužnosti u ZIKS- u i parlamentu Vuksanović

stiže da obavi poslove predsjednika Bokserskog saveza Crne Gore.
Ovih dana najavio je prosperitet crnogorskog boksa. “Imam odlične
kontakte sa predsjednikom Evropske bokserske federacije Rusom
Eduardom Huseinovim, pa ćemo konkretizovati saradnju sa
Bokserskim savezom Rusije, kao i njihovu podršku u stručnom i
organizacionom nivou”, pohvalio se Vuksanović.

Ko veli - kad svi imaju svoje Ruse, što ne bi i on.

Monitor, 16. novembar 2007.

***
Zbog ovog teksta tužio me Slavko Perović, bivši lider Liberalnog
saveza Crne Gore, za klevetu i duševne patnje. Tražio je odštetu od
20.000 eura. Sud me oslobodio i po jednoj i po drugoj tužbi.

Sudski proces trajao je u vrijeme dok sam se liječio od infarkta.

Perović mi je lično ispričao da je za vrijeme jednog boravka u

restoranu KP Doma u Spužu tamo vidio i Mila Đukanovića.

Dok je Perović bio predsjednik LSCG, ja sam jedno vrijeme bio glavni
i odgovorni urednik nedjeljnika Liberal. Za to vrijeme nikada se nije
desilo da list redovno ne izađe, iako sam radio u nenormalnim
uslovima. Pored ostalog, više od godinu telefon i faks u redakciji bili
su isključeni. Strani novinari, koji su dolazili da posjete redakciju
Liberala, nisu mogli da shvate kako jedan čovjek u takvim uslovima
uređuje nedjeljnik. Kako? Imao sam izvanredne spoljne saradnike iz
Crne Gore, a i iz mnogih gradova širom bivše Jugoslavije i radio od
jutra do sjutra. Plus inat i želju da javnosti, uz pomoć svojih kolega,
razobličim kriminalnu crnogorsku vlast.

Kasnije su dvojica urednika pokušali da se nastave redovno izlaženje

Liberala, ali nisu uspjeli.

VESNA MEDENICA

Tužiteljica bez završnice

Predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić ne razumije
se u stolarske poslove, kako bi se to moglo naslutiti iz one njegove
izjave da su trule daske u sudovima jedan od najvećih problema
Crne Gore. Lako je uočiti trule daske, ali potreban je dobar majstor da
ih zamijeni. A Krivokapić je za izvođača tih radova, uz velike
hvalospjeve, predložio Vrhovnog državnog tužioca Vesnu
Medenicu, koja, opet, nema povjerenja u crnogorsko pravosuđe.

Krivokapić je, "nakon dugog razmišljanja" ustanovio: “Za predsjednika

Vrhovnog suda preporučuje je njen dosadašnji rad i promjene koje je
obezbijedila u Tužilaštvu”.
Pohvalama se, vjerovatno bez dužeg razmišljanja, pridružio
i predsjednik Filip Vujanović: “Vesna Medenica je prava osoba za
predsjednika Vrhovnog suda, jer će tu instituciju postaviti na mjesto
koje joj pripada. Oni koji su u sudu u njoj su uvjek prepoznavali
vrijednog, ambicioznog i ažurnog sudiju”.

Opozicija nikad nije imala riječi hvale za ono što je radila Vesna
Medenaca tokom mandata Vrhovnog državnog tužioca. Godinama je
optuživala da radi “pod kišobranom” vlasti i od nje zahtijevala da se
konačno umiješa u svoj posao. Kritikama prati i njenu prekomandu na
novu dužnost.

SNP od izbora Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda ne očekuje

ništa. Liberalna partija kaže da je Medenicu kao prvog čovjeka
tužilačke organizacije karakterisala “prosječna stručnost, nerijetka
drskost i oholost, arogancija, a po potrebi i strogost, partijski
selektovana primjena pravde i nadasve poslušnost i odanost onima
koji su je izabrali na tu funkciju“. Pokret za promjene zaprešaćen je
što na čelo Vrhovnog suda dolazi “osoba koja simulira borbu protiv
organizovanog kriminala i korupcije”.

Medenici se najviše zamjeralo što je Tužilaštvo prećutalo mnoge

afere vezane za privatizaciju, a i kada je reagovalo često je reagovalo
sa velikim zakašnjenjem. Sličan tretman imalo je i prema kršenju
ljudskih prava.

Grupa za promjene tražila je od Medenice da reaguje povodom

prodaje kotorskog Jugopetrola grčkom Helenik Petroleumu.
Zahtijevala je da Medenice preispita postupak prodaje u bescjenje
budvanskog hotela Avala fantomskoj londonskoj firmi Bepler i
Džejkobson, koja je u momentu te transakcije imala akcija u
vrijednosti od svega dvije funte i lažno se predstavila da širom svijeta
posjeduje niz hotela. Medenica je odgovorila - sve je teklo po zakonu.

Narodna stranka je prozivala da ispita tačnost navoda zagrebačkog

Nacionala o umiješanosti crnogorskog državnog vrha u šverc
cigaretama i kupovini dva aviona za Vladu. Uzalud.

Kada se u parlamentu vrlo kritički analizrao rad Vrhovnog državnog

tužioca, uz dominantan stav da Medenica nije imala hrabrosti da se
bori protiv organizovanog kriminala, ona se branila neažurnošću
sudova: “Tužilac mora da ima završnicu. Ako je u podgoričkom
Osnovnom sudu presuđeno samo 19,42 odsto optuženja, o čemu da
govorimo”.

Bez te završnice odlazi na novu odgovornu dužnost, ostavljajući

nasljedniku u miraz rješavanje mnogih slučajeva koji su potresali
Crnu Goru: deportaciju bosanskih izbjeglica, Bukovicu, Morinj,
Kaluđerski laz. Na tom spisku su i policijska tortura u spuškom
zatvoru 2005. godine, proces Orlov let, slučaj bivšeg policajca Suada
Muratbašića… Sve su to znaci da Crna Gora ne želi da se suoči sa
svojom nedavnom neslavnom prošlošću.

Vesna Medenica je svojevremeno podigla veliku prašinu zbog

moldavske državljanke S.Č., ključnog svjedoka afere seks trafiking.
Objavila je da je tražila od vlasti u Kanadi da omoguće prisustvo S. Č.
u bilo kom konzularnom predstavništvu Srbije i Crne Gore, kako bi od
nje bila uzeta izjava o toj aferi. Uz to, tvrdila je da je međunarodna
zajednica bez ikakvog zakonskog osnova izvukla oštećenu S. Č. iz
sudskog postupka. Na to je reagovala istražna sutkinja u slučaju S.Č.
Ana Vuković, odbacujući optužbe Vrhovne državne tužiteljice:
“Odluku da svjedok može napustiti Crnu Goru donijela sam na
osnovu ocjene da je oštećena završila iskaz, kao i procjene njenog
teškog psihofizičkog stanja”.

Kada je izjavila da će tužiti Jevrema Brkovića, zbog njegovih tvrdnji

da je bila na hercegovačkom ratištu, onda "kada bude imala
povjerenje u sudstvo", Ratko Vukotić, dojučerašnji predsjednik
Vrhovnog suda, bio je neprijatno iznenađen. „Njen istup izazvao je
ogorčenje sudija“, rekao je Vukotić, navodeći da
Medenica neargumentovanim i neprimjerenim ocjenama neće
doprinijeti povjerenju građana u institucije sistema. Biće zanimljivo
pratiti kako će Vesna Medenica šefovati onima kojima ne
vjeruje. Upućeni tvrde da ima dara za komandovanje.

Na Vesnu Medenicu se kao na malo kojeg od crnogorskih visokih

funkcionera sručila lavina kritika. Jednom je, nakon više replika sa
poslanicima Grupe za promjene, zaključila: “Očigledno da po
mišljenju PZP ne smijem kao građanin da šetam i da se družim, već
da se ponašam po njihovoj mjeri i da budem u rezervatu. E, tako
neće moći”.

Napade nije mogla da zaustavi ni pravdanjem da tužilaštvo nema

pravna sredstva koja omogućavaju lakše otkrivanje i bolje
dokazivanje korupcije, niti tvrdnjama da je urađeno mnogo i s onim
što je omogućavao Zakonik o krivičnom postupku; “Od početka
septembra 2006. do kraja maja 2007. godine državno tužilaštvo od
zadatih mjera realizovalo je čak 94 odsto”.

Novinarima je često bila nedostupna, a nedavno je održala jednu

jedinu konferenciju za novinare, na kojoj nisu mogli da joj postavljaju
pitanja. Tada ih je pozvala da umjesto što objavljuju informacije o
slučajevima korupcije tužiocima prosljeđuju podatke do kojih dođu.
“To bi bilo mnogo efikasnije nego što to objavite u sredstvima javnog
informisanja”. A i novinarima bi bilo lakše - što da se muče s
pisanjem tekstova. Prijave gdje treba i mirna Crna Gora.

Medenica je najavila da će krajem novembra potpisati sporazum s

glavnom haškom tužiteljkom Karlom del Ponte, koji će Crnoj Gori
omogućiti pristup dokumentima u posjedu Haškog suda. Vjerovatno
neće ispuniti to obećanje – zove nova dužnost.

Monitor, 23. novembar 2007.

STOJANKA RADOVIĆ
Slamka među vihorove
Funkcija joj kaže da se bavi delikatnim poslom: specijalna tužiteljica
za organizovani kriminal. Prva u Crnoj Gori.

Stojanku Radović na odgovorno mjesto preporučila je krajem juna

2004. njena kuma - vrhovna državna tužiteljica Crne Gore Vesna
Medenica: “Radović je u svom radu iskazala veliku stručnost,
principijelnost, kvalitet i pošten odnos prema radu…”.

Na novinarsko pitanje da li tvrdnje crnogorskih zvaničnika da u Crnoj

Gori nema organizovanog kriminala obesmišljavaju njenu funkciju,
novopostavljena specijalna tužiteljica je odgovorila: “Ja o tome ne
mogu ništa da kažem… Spremna sam da savjesno i odgovorno
prihvatim te poslove, a koliko uspješno, to će vrijeme pokazati”.

Opozicija nije sa simpatijama propratila njeno imenovanje, ali nije je

kasnije mnogo ni kritikovala. Vjerovatno zbog toga što Stojanka
Radović radi ono što može u sudskom lavirintu, za koji i ljudi iz vlasti
tvrde da je pun trulih dasaka. No, pronose se nezvanične vijesti da joj
vlast priprema smjenu, jer je otvaranjem nekoliko slučajeva
organizovanog kriminala ugrozila interese miljenika državnog vrha.
Opet nezvanično: kao izgovor za smjenu može poslužiti izbor Vesne
Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda, pa je nezgodno da dvije
kume budu na tim pozicijama, a Stojanka je i snaha ministra pravde
Miraša Radovića… Bio bi to prvi rez u vrlo razgranati nepotizam koji
godinama njivi upravo vlast. Nije jasno zašto bi se za opšte dobro, u
tom pravnom trouglu, morala žrtvovati baš ona.

Stojanka Radović je podigla nekoliko “teških” opštužnica. U

novembru 2004. protiv četiri osobe zbog krivičnog djela trgovine
ljudima - radnicima iz Ukrajine. To joj bila prva optužnica iz oblasti
organizovanog kriminala. Podigla je i optužnicu protiv direktora
Inpeka Radivoja Bakića i izvršnog direktora AD Mljekara Zorana
Adžića, zatim grupe optužene za pranje novca, protiv osamnaest
građana albanske nacionalnosti osumnjičenih za planiranje
terorističkih akcija u Crnoj Gori… Poslije ove posljednje optužnice,
Uprava policije saopštila je da je od jedne strane obavještajne službe
dobila obavještenje da bi bezbjednost gospođe Radović mogla biti
ugrožena od strane OVK zbog njenog profesionalnog učešća u
operaciji Orlov let i procesuiranja predmeta pred sudom.

Krajem prošle godine nije krila zadovoljstvo rezultatima tužilaštva:

okončano je 15 predmeta u kojima je 90 lica optuženo zbog krivičnih
djela iz domena organizovanog kriminala. ”To je impozantan rezultat
ako se ima u vidu na koje se sve prepreke nailazi i koliko su
kompleksne istrage o osumnjičenim za organizovani kriminal”. Kao
jednu od tih prepreka navela je - sudove: ”Sve istrage u vezi sa
organizovanim kriminalom su završene u predviđenom roku, a zastoj
nastane kada dođu do sudova”.

Najavila je da će inicirati donošenje propisa za preispitivanje porijekla

imovine osoba za koje se sumnja da su je stekle nelegalno: “Često se
postavlja pitanje šta sa imovinom osoba koje su uhapšene sa velikom
količinom droge, koje su formalno nezaposlene, a u stvari imaju
vrijednu imovinu”. Obećala je da će tražiti da svaki kupoprodajni
ugovor o nekretninama bude dostavljen i Upravi za sprječavanje
pranja novca.

Javnost još čeka da se ta njena obećanja ostvare.

U međuvremenu je podnijela optužnicu protiv tri osobe iz Podgorice

zbog prikrivanja ukradene slike “Grof Ugolino” španskog slikara Goje,
ukradene sa izložbe u Torinu. Preuzela je istragu protiv 12 rezervista
Podgoričkog korpusa bivše VJ zbog zločina u Kaluđerskom lazu.
Bavila se i tajno snimljenim filmom o slavnom Zećaninu Mašanu,
krađi avionskih motora, traktora i razne opreme iz hangara Aero
kluba u Podgorici čija je vrijednost procijenjena na milion eura.

U martu ove godine ocijenila je da advokati sve rade da odgode

početak suđenja za ubistvo načelnika MUP-a Crne Gore Slavoljuba
Šćekića: “Lako je bježati i kriti se. Očigledno je da nijesu imali
hrabrosti da dođu.“

Nešto kasnije zatražila je izuzeće sudije Čedomira Janjevića, sudije

Višeg suda u Podgorici, takođe u procesu za ubistvo Šćekića.
Saopštila da ima dokaze da je krajem maja 2005. godine Janjević
sklopio ugovor o kupovini kuće sa Milkom Bulatović, majkom Ljuba
Vujadinovića, jednog od optuženih za ubistvo Šćekića. Specijalna
tužiteljka je izrazila sumnju da sudija Janjević može biti nepristrasan
u ovom procesu.

Skupština Crne Gore joj je, nakon dvogodišnjeg odugovlačenja,

odbila zahtjev da skine imunitet poslaniku DPS-a Husniji Šaboviću.
Šabović je osumnjičen, kao nekadašnji rukovodilac Šumske uprave
Plav, da je bio jedan od šefova osmočlane grupe koja je krađom i
preprodajom šume ostvarila priličnu finansijsku korist.

Uoči izlaska ovog broja Monitora, objavljeno je da Skupština priprema

rezolucija o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Ni do
sada nije nedostajalo papira kojima je vlast ratovala protiv
organizovanog kriminala. Falilo je samo volje. U nedavnom izvještaju
Evropske komisije tvrdi se da Crnu Goru lome sudstvo i korupcija. I u
dokumentu OECD ističe se da je visok stepen korupcije glavna
prepreka investicijama sa Zapada. U izvještaju švedske SIDE navodi
se da crnogorsko društvo razara potkupljeno pravosuđe i tzv. velika
korupcija elite. Na organizovani kriminal u Crnoj Gori upozorio je i Oli
Ren, evropski komesar za proširenje, nakon potpisivanja Sporazuma
o stabilizaciji i pridruživanju, prvoj velikoj stepenici Crne Gore prema
EU. Stojanka Radović nije odavno javno sumirala rezultate svog
rada.

Organizovani kriminal je uglavnom muški posao. Pošto toj bolesti nije

pronađen lijek ostalo je da kunemo: Dabogda mu glave došle tri
dame. Uz Stojanku Radović u tužilaštvu će, kako je najavljeno, biti
Ranka Čarapić. A da u sudu više ne bude smetnji - staraće se kuma
Vesna.

Monitor, 30. novembra 2007.

SRĐA MILIĆ

Srpsko-evropski kolosijek
Počelo je idilično. Glavni pretedenti na lidersku poziciju Socijalističke
narodne partije – Dragiša Pešić i Srđa Milić – kovali su uoči izbora
jedan drugog u zvijezde. Na prošlonedjeljnom kongresu opet
nadnaravna scena u domaćem političkom miljeu gdje se još za guše
hvataju ne samo politički neistomišljenici nego i pripadnici iste
stranke: jedan do drugog sjede Pešić, Milić i dojučerašnji višegodišnji
predsjednik SNP-a Predrag Bulatović. Niko ne sikće.

Onda su delegati odlučili: Socijalastičku narodnu partiju, koja je na

posljednjim parlamentarnim izborima izgubila epitet najjače
opozicione stranke u Crnoj Gori, predvodiće Srđa Milić.

»Pokazan je prvi put u Crnoj Gori demokratski kapacitet činjenicom

da je prethodni predsjednik tu. Time su se pomjerile granice
političkog, ali i moralnog ljudskog rada i ponašanja u Crnoj Gori«,
protumačio je taj gest Milić nakon izbora za lidera stranke.

Kako će se kao nasljednik poznatog prethodnika, mašinskog

inženjera Predraga Bulatovića, snaći javnosti malo poznati
ekonomista? Milić ima u biografiji detalja koji obećavaju. Završio je
Fakultet za spoljnu trgovinu i turizam u Dubrovniku. Tu je naučio
engleski, njemački i italijanski jezik. Voli da diskutuje o evropskim
integracijama, uz citiranje filozofa i poznatih ličnosti.

U prvom obraćanju nakon izbora objavio je da je SNP spreman da

bude generator promjena i da će ostati građanska stranka.
"Nastavljamo političku borbu za izgradnju Crne Gore kao
demokratske, građanske, multietničke i multikonfesionalne države
slobodnih i ravnopravnih građana. SNP će iskoristiti sve mogućnosti
da promijeni sistem vrijednosti u Crnoj Gori kako bi bio na nivou koji
će odgovarati evropskim vrijednostima i standardima."

Na putu za Evropu, SNP će prvo morati da promijeni sebe. Miliću

ako misli ozbiljno neće biti baš lak posao da prevede SNP od
sindikalističke stranke, koja šuruje sa nacionalizmom i nosi teška
bremena domaćeg konzervativizma, u modernu socijaldemokratsku
stranku. Nije samo riječ o otporu u partijskoj aparaturi već i u biračkoj
bazi. Poklonici SNP-a su stariji ljudi, ovo je stranka predgrađa, čitavu
njenu strukturu prožima duh minulih vjekova. Zamislite sad SNP kao
predvodnika borbe za manjinska prava, za ravnopravnost polova,
seksualne slobode, za razaranje plemenske svijesti i partijarhalnog
morala.

Ako Milić krene da vodi SNP tom stazom, biće to borba neprestana.
Zato njegovu izjavu da u SNP nema "niti će biti podjela na mlade i
stare, reformiste i one koji su protiv reformi" treba razumijeti ili kao
pobjedničku ljubaznost ili kao znak da Milić, u stvari, nije svjestan šta
ga je snašlo. Jer, da je SNP mogao da se razvija taktičkim
vrludanjem između različitih opcija, Predrag Bulatović kao majstor
za te poslove bi je doveo do najjače partije u Crnoj Gori. Ili će SNP
prestati da kaska dva koraka iza DPS-a ili će, i pod Milićevom rukom,
nastaviti da kopni.

Ohrabruje to što Milić smatra da je proces evropskih integracija

posao kompletnog društva, a ne samo političkih elita.”SNP je do sada
stalno ukazivala da integracije moraju da budu prioritet i da u taj
proces moraju svi da budu uključeni".

Iako su mu puna usta Evrope, ni Milić se neće distancirati od

Beograda: “Crna Gora treba da ostane u najtješnjim vezama sa
Srbijom u oblasti ekonomije, kulture, društvenog života”. Ova se
formulacija može i optimistčki tumačiti - kao defintivno razumijevanje
u vrhu SNP-a da je suverena Crna Gora činjenica na koju za duži rok
valja računati.

Milić posebno potencira konsenzus kao uslov “bez koga neće biti
moguće ostvariti dalji progres Crne Gore”. Po njegovom mišljenju i u
donošenju ustava Crne Gore treba poći “od onoga što nas spaja, a
ne od onoga što nas razdvaja”.

Milić je najavio da će ovih dana krenuti u obilazak Crne Gore kako bi

upoznao članstvo: “U ovom trenutku moramo da pokažemo da je
SNP i socijalistička i narodna stranka i da je apsolutno otvorena za
saradnju i da sasluša glas naroda oko svih pitanja”.

Zvuči domaćinski ali slušanje"glasa naroda" po svaku cijenu nije

oznaka modernog i odgovornog političara. Slušanjem naroda je i
počeo čitav lom u Crnoj Gori 1988. godine. Posljedice traju.

Monitor, 1. decembra 2007.

ČEDO DOBROVIĆ
DPS protiv DPS-a
Monolitnost Demokratske partije socijalista javno je napukla prošle
nedjelje u Zeti. Njeni odbornici bojkotovali su zasjedanje Gradske
opštine Golubovci čiji je predsjednik njihov partijski drug Čedo
Dobrović. U ekipi neposlušnika, koji su minirali sjednicu, bio je i
predsjedavajući Skupštine Milenko Maraš, takođe depeesovac.

Očevici kažu da su pojedini odbornici, koji se prošle subote nijesu

pojavili u skupštinskoj sali, viđeni u zgradi Gradske opštine. Imali su
preča posla od onog za koji primaju apanažu.

I Dobrović je priznao: odsustvo 11 odbornika DPS-a potvrđuje da u

stranci «postoje problemi». Nije ih otkrio. Ali, jesu drugi. Predstavnici
opozicionih stranaka u toj skupštini tvrde da su odbornici DPS-a
pocijepani na dvije struje.

”Prva je struja Čeda Dobrovića, a druga predsjednika Skupštine

Milenka Maraša pod rukovodstvom Slavoljuba Stijepovića», izjavio je
novinarima odbornik Srpske liste Ranko Radonjić.

Dok je Dobrović uzaludno čekao odbornike iz svoje stranke da skupi

kvorum za sjednicu, odbornici iz Srpske liste galantno su mu ponudili
da pređe u njihove redove. «Imaćeš bolji tretman nego u DPS-u».

Odbornik Pokreta za promjene Aleksandar Kojičić prepoznao je u

DPS-u tri lobija među kojima je došlo do sukoba: “Prvi je tajkunski i
pruža podršku crnogorskim tajkunima za bogaćenje; drugi
bezbjednosni koji pokušava da kontroliše vlast: treći je kadrovski
posvećen borbi pojedinaca za mjesta na različitim nivoima”.

Pošto je među Zećanima uticajnim članovima DPS-a i ranije bilo

nesuglasica, ne treba isključiti mogućnost da će njhov najnoviji
sukob «raspisati» prijevremene izbore. Pa kom' lobiju opanci, kom'
obojci.

Čedo Dobrović je za predsjednika Gradske opštine Zeta izabran

poslije prošlogodišnjih parlamentarnih i lokalnih izbora.

Opozicija ga je često kritikovala. Ljetos mu je zamjerila što u Zeti nije

organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda. Poslanici SNP-a su
tvrdili da predsjednik Gradske opštine Golubovci izbjegava da tu
temu uvrsti u dnevni red. Kritikovali su ga i što u obećanom roku nisu
završena dva kapitalna projekta - sportski centar na Beglacima i
fabrika za preradu voća i povrća u Matagužima. Vlast se branila da
Podgorica nije za njih uradila projektnu dokumentaciju, a opozicija se
čudila kako je moguće da je ta dokumentacija za sportsku dvoranu
postojala 2001. godine, a nema je šest godina poslije postavljanja
temeljca. Pozvala je Dobrovića da prozove krivca. “Naravno, ako to
smije da uradi”, poručili su javnosti odbornici SNP-a.

Klub odbornika SNP-a nedavno je tražio od Dobrovića da saopšti

građanima Zete u šta će biti uloženo 630.000 eura iz opštinskog
budžeta. Na to ih je, izgleda, podstakla i Dobrovićeva ljetošnja
posjeta gradskoj upravi Istočnog Sarajeva. Tom prilikom, kako su
prenijeli bosanski mediji, Dobrović je pokazao interesovanje »za
ozbiljnije investiranje na teritoriji opština Istočna Ilidža i Istočno Novo
Sarajevo“. Usmeno to se još tretira kao - "srpsko Sarajevo". Istina,
nije objašnjeno da li se misli na investicije Golubovaca. Istovremeno
je javljeno da je izražena obostrana želja za saradnju u kulturi i
sportu, u prvom redu u fudbalu.

Prije sedam godina Dobrović je imenovan za prvog čovjeka

Sekretarijata za upravu Podgorice. Do tada je bio potpredsjednik
Osnovnog suda u Podgorici i predsjednik Opstinske izborne komisije,
a jedno vrijeme bavio se i advokaturom.
Kao sudija Osnovnog suda u Podgorici, Dobrović se pročuo po
presudi Liberalnom savezu i autoru ovog teksta. Trojici tužilaca –
crnogorskih novinara 1995. godine je na ime duševnih patnji zbog
teksta u listu Liberal dosudio 150.000 tadašnjih dinara. Bila je to prva
presuda u Crnoj Gori za takozvane duševne bolove. Poređenja radi -
prosječna plata u Crnoj Gori iznosila je u to vrijeme oko 120 dinara.
Tada je Dobrović građanki, koju je pogodio pištoljski metak i koja je
pretrpjela teške povrede, dosudio po osnovu straha za život deset
puta manji iznos. Uz to, trebalo mu je svega dvadesetak dana da
donese presudu za prvi sudski proces, a za drugi osam mjeseci.

Dobrović je znao da će naredne godine biti održani parlamentarni

izbori i da je Liberalni savez jak protivnik njegovom DPS-
u. Podsjetimo: bilo je to vrijeme jedinstvenog DPS-a, koji je
obožavao Slobodana Miloševića. Dobrović je u toku sudskog
procesa dao intervju prosrpskoj reviji Istok, u kojem je dodatno
optužio tužene.

Advokat Petar Kankaraš tada je ovako prokomentarisao Dobrovićevu

presudu: «Rijetko se kada desi da je građansko-pravni proces
parnično-politički. Tužioci nijesu morali ništa da dokazuju, tuženom
ništa nije bilo dozvoljeno da dokazuje”. Viši sud mu je izmasakrirao
presudu.

Dobroviću - prosto bilo. U mjeri u kojoj je to profesionalno dopustivo,

u tekućem zetskom sporu naše su simpatije na Dobrovićevoj strani.
Slabiji je.

Nedavno je Dobrović najavio izgradnju tramvajske linije od

Podgorice do Plavnice. “Time bi se ostvarila želja građana ovoga
grada, a Podgoričanima bi bila dostupna ljepota Skadarskog jezera” –
objasnio je Dobrović gostima svečanosti organizovane povodom 99.
rođendana crnogorske željeznice.

Bojati se da Dobrović neće imati priliku da se tim tramvajem provoza

kao predsjednik Gradske opštine Golubovci.
Monitor, 8. decembar 2007.

***

Čedo Doborović mi je izrekao prvu kaznu po tužbama novinara ratnih

huškača, koji su me tužili zbog teksta “Šesnaestorica”, koji sam
objavio u septemrbu 1994. godine kao glavni urednik Liberala.
Dobrović mi je private rekao da me mora osuditi jer sam opozicija
vlasti. Uzaludno je bilo moje insistiranje da se prilikom određivanja
kazne drži samo zakona, jer ja ne tražim ništa drugo. Ostale sudije,
koje su sudile po tužbama novinara ratnih huškača, pozivale su se na
Dobrovićevu presudu, tako da je on glavni krivac za moja maratonska
suđenja i plaćanje astronomskih kazni. Na kraju sam u ovom
neravnopravnom i maratonskom sudskom procesu stigao do
Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu. Taj sud me 2011.
godine oslobodio kazne po tužbi Božidara Čolovića, bivšeg glavnog
urednika TV Crne Gore. O tome detaljnije u knjizi “Proces, ali ne
Kafkin”. Danas sam sa Dobrovićem u prijateljskim odnosima, iako mi
je napravio pakao od života.

AMFILOHIJE RADOVIĆ

Jedanaesta zapovijest
“Kad hoćeš neki narod da ubiješ - ubij mu pamćenje”!

Sa tom svojom jedanaestom, bezbožničkom zapoviješću,

objavljenom posljednjeg dana 1990. godine, srpski mitropolit
Amfilohije započeo je svoje namjesničko službovanje u Crnoj Gori. I,
evo, uskoro će punih sedamnaest godina kako je odano poštuje,
sjedeći na tronu Svetog Petra Cetinjskog. Sve uz svestranu potporu
crnogorske vlasti.

Idilu između mitropolita Amfilohija, više političara nego duhovnika, i

crnogorske vladajuće garniture ništa nije moglo trajnije da poremeti u
tom dugom nizu godina. Vlast je skrušeno trpjela i praštala mu sve
zulume. A bilo ih je na pretek.

S njegovim blagoslovom Cetinjskim manastirom šetali su Arkanovi do

zuba naoružani “tigrovi”. Neumorno je hodio hercegovačkim i ostalim
ratištima da bodri crnogorske i srpske jedinice na krvoproliće.
Neometano je sijao nacionalnu i vjersku mržnju po Crnoj Gori.
Rehabilitovao je četnike, bio zapaženi aktivista u odredu za rušenje
Njegoševog mauzoleja... Drugovao sa Radovanom Karadžićem i
Biljanom Plavšić, a Karadžić se, prema tvrdnjama iz Haškog
tužilaštva, skrivao u njegovim manastirima.

U predasima tih i sličnih slobodnih aktivnosti Amfilohije nikad nije

zaboravljao da negira crnogorsku naciju i proglašava Crnu Goru
srpskom državom.

Jednom prilikom, u Književnim novinama, izjavio je: “U istoriji nikad

nije postojao crnogorski narod”. Nešto kasnije, u Politikinom svetu,
oglasio se novim otkrićem: “Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj i
Đilasovoj laboratoriji”.

U Crnu Goru je stigao nakon “antibirokratske revolucije”, kada su po

velikosrpskom projektu, uz detaljne instrukcije Slobodana Miloševića i
svestranu asistenciju novoustoličenog crnogorskog rukovodstva,
započeli intenzivno posrbljivanje Crne Gore i njena tranzicija u treću
srpsku pokrajinu. U tom nečasnom poslu Amfilohije se dobro snašao
na zadovoljstvo nalogodavaca iz Beograda.
Prije toga lijepo je drugovao sa komunistima. Njima može da zahvali i
za napredovanje u crkvenoj hijerarhiji. Jedan visoki srpski
komunistički funkcioner lično je intervenisao da se Amfilohije
zavladiči, pošto srpski crkveni velikodostojnici za to nijesu bili
raspoloženi. Amfilohije nikad nije uživao ugled među visokim
sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve. Ni danas. Čak ni među
onom koje je službovalo u Crnoj Gori. Njegov prethodnik, mitropolit
Danilo Dajković sedamdesetih godina poručio je Sinodu SPC: “Ili mi
mičite Amfilohija, ili ću od vas odvojiti crkvu u Crnoj Gori”!

Amfilohije je tada bio vikarni episkop na Cetinju. Zahvaljujući ko zna

kakvim zakulisnim igrama u crkvenim i političkim krugovima,
zamijenio je vladiku Danila Dajkovića. I to za njegovog života,
suprotno kanonu.

Amfilohije je dugo pripadao grupi srpskih sveštenika takozvanih

“justinovaca”. Pored Amfilohija, reprezenti su joj bili Atanasije Jeftić i
Irinej Bulović. Bili su pobornici koncepta jedinstvo crkve i države, ali
ne kroz teokratsku državu, već kroz državu prožetu duhovnošću. Toj
ideji Amfilohije je vjeran i danas.

Dugo se nadao da će naslijediti patrijarha Pavla, ali prema izvorima

bliskim Patrijaršiji u Beogradu, o tome može samo da sanja.
Pogotovo nakon osamostaljenja Crne Gore. Doživio je sudbinu
brojnih Crnogoraca koji su vjerno služili zvaničnom Beogradu: dok su
mu opošljavali najprljavije poslove bili su mu miljenici, a kad bi im
istekao rok trajanja beogradska vlast ih je odbacivala kao otpadnike.
Zbog toga se Amfilohije okreće Crnoj Gori - sada bi da postane
poglavar "Pravoslavne crkve u Crnoj Gori". Amfilohije je počeo da
pravi smišljene diplomatske korake u tom prvacu. Rekao je da je nam
je himna u redu i ustao kad je intonirana - sva Crna Gora se ozarila.

U procesu pripitomljavanja Amfilohije ima i podršku dijela crnogorske

vlasti. Posebno mu je u susret pohitao predsjednik države Filip
Vujanović.

Crkvu ne treba definisati ni nacionalno ni univerzalno u novom

crnogorskom ustavu, kategoričan je Vujanović. Isto to, u nedavnom
susretu sa njim, zahtijevao je i mitropolit Amfilohije . .
Stav predsjednika svih građana Crne Gore i poglavara Srpske crkve
u Crnoj Gori vješto je smišljena namjera da se ustavno eliminiše
CPC. To otvara put za novo potiranje nacionalnog i državnog
identiteta Crnogoraca i Crne Gore.

Vujanovićeva i Amfilohijeva tvrdnja da ni u jednom evropskom ustavu

crkva nema nacionalni predznak nije tačna. Najbliži primjer je Ustav
Makedonije. Imenovanje svih crkava i vjerskih zajednica u ustavu
Crne Gore ne bi, dakle, bilo izuzetak.

Na sceni je završni čin prilagođavanja SPC novoj državnoj stvarnosti

Crne Gore. Amfilohije je nedavno natakario novu titulu - Arhiepiskop
cetinjski. SPC je sredinom devedesetih tražila da se u državi Crnoj
Gori Srpska pravoslavna crkva ozvaniči kao jedino legitimna. Gotovo
da je u tome i uspjela, zahvaljujući širokogrudoj crnogorskoj vlasti.

Predsjednik Crne Gore prije nekoliko dana reče da Mitropoliju

crnogorsko-primorsku, kojoj je prikačio i epitet pravoslavna, nikad
nije doživljavao kao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori: “Mislim
da je ona pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, da se ona
tako kanonski i označavala, ali da se u jednom vremenu, koje je bilo
prilično dugo, stvarao utisak da je ona SPC u Crnoj Gori”.

Nedavna prošlost, a i sadašnjost, ipak, svjedoče da se ne radi o

utisku nego o po Crnu Goru poraznim činjenicama. Ta Vujanovićeva
“pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska” ne priznaje, kako
rekosmo, ni Crnogorce ni Crnu Goru kao njihovu državu. Ona
godinama prepravlja i razgrađuje crnogorske hramove navlačeći im
svetosavsko ruho. Pod svojom okupacijom skoro vijek drži oko šesto
manastira i crkava koji su oteti Crnogorskoj crkvi. Najveći dio njenih
sveštenika su Srbi došljaci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i
u krštenice crnogorske djece isključivo upisuju srpsku nacionalnost.
(Kad je za Amfilohija i Vujanovića nacionalna pripadnost tako nebitna,
zašto su onda Amfilohijeve propovijedi u znaku srpske vjere, zašto
loži srpski badnjak, slavi Srpsku novu godinu?) Ta Amfilohijeva
mitropolija propagira svetosavlje stavljajući ga iznad Hrista,
crnogorske svece prisvaja i prikazuje kao srpske... Uz to njegova
firma u Crnoj Gori radi na crno i djeluje kao država u državi.
Istovremeno, crnogorska vlast je svih proteklih godina ignorisala je
Crnogorsku crkvu, čiji sveštenici u sopstvenoj državi i dalje žive kao
građani drugog reda. Privatnici su čak obezbijedili prostorije gdje
boravi i obavlja vjerske obrede mitropolit Mihailo.

Dokle se u tome ide svjedoči i veliki ovogodišnji pravoslavni skup na

Cetinju, kojem je pokrovitelj bila crnogorska vlada. Na njemu nije bilo
mjesta jedino za mitropolita Crnogorske crkve Mihaila. Kako je
krenulo, uskoro mu neće biti mjesta ni u Crnoj Gori. Zato nije bez
osnova pitanje - priprema li to crnogorska vlast svog miljenika
Amfilohija za poglavara pravoslavne crkve u Crnoj Gori? Ako se to
desi, da li iko može da povjeruje u to da Amfilohije može izaći iz
matrice zbog koje je doveden u Crnu Goru? I da će, recimo, crkve
koje je oskrnavio ugrađujući u njih znake srpske prepoznatljivosti
vraćati u prvobitno stanje?

Amfilohije u Crnoj Gori može samo da osnuje neku crkvenu SAO.

Tako bi srpstvo imalo svoju filijalu u Crnoj Gori, Amfilohije svoj
zabran, a crnogorska vlast priču o tome da je majstor za komprimise.
Milina jedna.

Amfilohijeva biografija je poznata i nema tog pokrivanja crnogorskim

predznakom koje je može oprati. On bi obesmislio duh crnogorske
crkve koju su tradicionalno krasili vjerska tolerantnost i otvorenost
prema drugima. I drugih prema njoj.

Monitor, 8. decembra 2007.

SLOBODAN PEJOVIĆ
Na crti
“Pojedini crnogorski biznismeni nudili su mi razne poslove samo da
bih ćutao. Otvoreno su tražili da ućutim, a da će mi zauzvrat dati
određenu svotu novca”.

Slobodan Pejović, inspektor hercegnovskog Centra bezbjednosti u

vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica, ovo je ispričao nakon
saslušanja u podgoričkom Višem sudu tokom istrage protiv šestorice
bivših visokih funkcionera crnogorskog MUP-a osumnjičenih za taj
zločin.

Pošto primamljive ponude dvojice biznismena Pejoviću da zašuti

nijesu dale rezultat, godinu kasnije, treći biznismen pokušao je da
ga ućutka - malo tvrđom metodom. Metalnom šipkom. U nedjelju
veče Slobodana Pejovića napao je Vuk Selić. Policija ga je u svom
izvještaju degradila u fizičkog radnika iz Bijelog Polja na privremenom
radu u Herceg Novom.

Pejović u razgovoru za Monitor, ispravlja policijske navode: “Selić je

građevinski preduzimač. Stalno mjesto boravka mu je Beograd, u
Herceg Novom nije ni prijavljen iako ovdje godinama gradi kuće.
Prema mojim saznanjima, kuće je gradio i nekim visokim crnogorskim
funkcionerima”.

Pejović nikad ranije nije vidio korpulentnog Selića. Mnogi

Hercegnovljani su mislili da je Selić policajac, jer je stalno u
društvu ljudi u policijskim uniformama, a na njegovim građevinama u
slobodnom vremenu rade penzionisani, pa i aktivni policajci.

Selić je namjeravao da zauvijek ućutka Pejovića – višegodišnjeg

nezgodnog svjedoka zločina nad bosanskim izbjeglicama. Spasila me
je, kaže Pejović, sreća. “To je bila klasična sačekuša i to sam, da
budem iskren, i očekivao”.

Pejović tvrdi da iza Selića stoji crnogorska policija. A njegova je

krivica velika - ne dozvoljava da veo zaborava prekrije zločin
deportacije.

Uglavnom, policija je saopštila da je Selić bio pijan kada je

onako, kao iz sporta, napao Pejovića. Nakon 48 sati pritvora pustila
ga je na slobodu i protiv njega podnijela krivičnu prijavu “zbog
nasilničkog ponašanja”. Koja bi se priča danas pričala da se
Pejović nije odbranio, da nije otkrio registarski broj automobila,
opisao ozljede koje je napadaču nanio u odbrani - bolje i da ne
mislimo.

U vrijeme deportacije bosanskih izbjeglica Pejović je bio načelnik za

suzbijanje krvnih delikata. Godinama nijedna državna institucija od
njega nije tražila bilo kakvu izjavu, iako je dramu bosanskih izbjeglica
više puta detaljno opisao medijima i na javnim tribinama. Kao iskusan
policijac dobro je znao šta to znači i kakvim rizicima se izlaže.

Prvu zvaničnu izjavu o deportaciji zatražio mu je hercegnovski Centar

bezbjednosti tek 13 godina nakon zločina.

Njegove bivše kolege pobrinule su se da mu i to svjedočenje ostane

u sjećanju kao drama. Specijalci, naoružani do zuba, došli su noću i
supruzi uručili poziv za njegovo saslušanje narednog dana.

Tada je otkrio da je od pomoćnika načelnika policije Damjana

Turkovića dobio direktno naređenje da hapsi bosanske izbjeglice po
Herceg Novom.

"Svi smo, radili po depeši koju smo dobili od tadašnjeg ministra

crnogorske policije Pavla Bulatovića. Pogledao sam tu depešu koju
mi je pokazao Turković, čak sam je i držao u rukama. U depeši-
naređenju je pisalo da se hapse Muslimani od 18 do 70 godina i da
se privedu u Centar bezbjednosti Herceg Novi. Nakon toga bilo je
naređenje da se predaju vlastima Republike Srpske, odnosno
bosanskim Srbima, kako bi ih oni navodno razmijenili”, ispričao je
Pejović na saslušanju.

Hrabro, bez ustezanja, govorio je i o umiješanosti crnogorske tajne

policije u taj zločin: "Bez njenog znanja to se nije moglo sprovesti”. Ali
i o umiješanosti vrha vlasti: "Nelogično je da za akciju tolikih
razmjera, koju je pismeno naredio ministar policije Pavle Bulatović,
ne zna državni vrh".

On je tada pustio nekoliko privedenih čim je saznao da je to lov na

nesrećne ljude po dogovoru Radovana Karadžića i crnogorske vlasti.
Odbio je da učestvuje u zločinu. Od tada je - meta.

Advokat Dragan Prelević, koji već tri i po godine u parničnim

postupcima protiv Crne Gore, odnosno Ministarstva unutrašnjih
poslova, zastupa četrdesetak porodica žrtava deportacije, kazao je
povodom najnovijeg udara na Pejovića: „Žalosno je to što se
ponavljaju napadi na Slobodan Pejovića koji je svjedok ne samo
zločina koji je Vlada Crne Gore uradila ’92. godine, nego i svjedok da
je u Crnoj Gori postojao drugačiji moralni kodeks koji je deportovan
sa prvim granatama ispaljenim na Konavle i prvim izbjeglicama koje
su poslate u koncentracione logore. Na žalost, očigledno je da je
to organizovani državni odnos prema ovom zločinu“.

Prije dvije godine, još neidentifikovane osobe, Pejoviću su ispred

kuće razbile šoferšajbnu na automobilu. To se desilo neposredno
nakon što je pred crnogorskim pravosuđem otvoren slučaj deportacije
bosanskih izbjeglica. Prije i kasnije lomili su mu stakla na vozilu, bušili
gume, prijetili, uznemiravali na razne načine…

Pejović je i dalje javno svjedočio o zločinu, zaričuči se: “Na sceni su

opet mračne sile, kao one, koje su odgovorne za deportaciju iz
Herceg Novog i Crne Gore. Niko me neće uplašiti, a ni ućutkati".

Pravdoljubivi su ga podržavali i hrabrili. U jednom od komenatara, koji

se mogu naći na internetu uz vijest o najnovijem napadu na Pejovića,
stoji: “Još jedan od primjera da na prostorima bivše Jugoslavije
vladaju sile mraka koje su i iznjedrile Radovana Karadžića. Pošteni
ljudi koji su imali obraza i nosili u sebi čojstvo i junaštvo sada su na
meti jadnika koji se neće moći pogledati ni u ogledalo. Osobito
poštovanje hrabrom i čestitom gospodinu Slobodanu Pejoviću i želja
da pobijedi ove neljude”.

Pejović svoj hod po mukama od 1992. ovako opisuje: “Mojom

ličnošću su se bavili udbaši, policajci, političari i biznismeni. Sve su
radili da bi me diskreditovali”. I poručuje: “Ne može se sve kupiti u
Crnoj Gori”.

Nalogodavci i izvršioci jednog od najvećih zločina u Crnoj Gori očito

nijesu na to računali. Ispalo je da su napravili krupan previd u svom
monstruoznom scenariju - zajedno sa bosanskim izbjeglicama nijesu
deportovali i ključnog svjedoka Slobodana Pejovića pa da mirno
spavaju. I zločinci i oni koji bi sve da prepuste zaboravu, Slobodanu
Pejoviću ne mogu da oproste što je stao na crtu kad je carovao mrak.
Njegova ljudskost je svjedočanstvo njihovog pada.

Monitor, 15. decembar 2007.

SVETOZAR MAROVIĆ
Međunarodni mirotvorac
Stranci opet otkrivaju crnogorske vrijednosti. Bivši predsjednik SCG i
premijer Crne Gore, a sadašnji čelnici Demokratske partije socijalista
Svetozar Marović i Milo Đukanović predloženi su za visoke
međunarodne nagrade. Sarajevska Internacionalna liga humanista
(ILH) Marovića je nominovala za prvog Počasnog ambasadora mira
za zemlje jugoistočne Evrope, a Đukanovića za Zlatnu povelju mira
sa plaketom i zlatnom značkom.

Šta je Svetozara Marovića, dugogodišnjeg crnogorskog državnog i

partijskog funkcionera i posljednjeg predsjednika pokojne državne
zajednice Srbija i Crna Gora, preporučilo za međunarodno
mirnodopsko priznanje? Pisano obrazloženje, prema našim
saznanjima, još nije gotovo. No, veliki predstojeći događaj zgodan je
povod da javnost ukratko podsjetimo na neke dobitnikove zasluge
iz prošlosti, posebno na odjeljak - Markovićev doprinos miru, vijek
XX.

Kako li se to namjestilo: darodavac, Internacionalna humanistička

liga, kako stoji na njenom sajtu, osnovana je 1974. godine u
Dubrovniku, upravo tamo gdje je Marović i počeo da kali svoje
čuveno mirotvorstvo. Ovako.
U jesen, 1991.otvaranje fronta prema Dubrovniku, tadašnji član
crnogorskog državnog Predsjedništva i generalni sekretar vladajućeg
Saveza komunista, pravdao je: "Nije bilo moguće drugačije
obezbijediti mir, a moguće ga je bilo zaštiti silom, jer je sila na mir
napala i krenulo zlo. Nekih puta je zlo potrebno staviti pod kontrolu
većom snagom i većom moći".

Kada su se crnogorski rezervisti (u uniformama JNA) i specijalci

crnogorskog MUP-a našli su onu stranu hrvatske granice kod
Debelog brijega, Marović je na vanrednoj sjednici Predsjedništva i
Vlade Crne Gore uvjeravao da se «sukob nije mogao izbjeći».

Duboko unesenog u tu svoju analizu, nervirali su ga crnogorski

mirotvorci. Zvanični ideolog i generalni sekretar vladajuće partije
žestoko se okomio na Građanski odbor za mir, koji su sačinjavali
poznati crnogorski intelektualci. Na nož je dočekao njegov plan da u
Podgorici održi miting za mir. U kolumni, koju je objavljivao u
tadašnjoj ratnohuškačkoj Pobjedi, napisao je 11. jula 1991. godine:
«Ali, kome se upućuju zahtjevi za mir. Onima koji ubijaju i nasilno
proganjaju cijele narode? Onima koji pucaju na sinove naše zemlje?
Onima čije su cijevi okrenute prema našim građanima? Onima čiji
nas redarstvenici dočekuju oružjem i prijetnjom?»

Marovićeve direktive pokrenule su hajku na mirotvorce, koji su se,

narednog dana, oglasili jeretičkim proglasom: «Danas je junaštvo ne
ići u rat». Na Marovićeve optužbe, u ime Građanskog odbora za mir
otpisao mu je Miodrag Vlahović, ali u Monitoru jer njegov tekst
Pobjeda, koju je kontrolisao Marović, nije htjela da objavi: »Ne želimo
i nećemo da ubijamo, koljemo i uništavamo druge jugoslovenske
narode. Ne želimo ni da ponavljamo tragične krvave podjele i mržnju
u Crnoj Gori, koje nas samo mogu unesrećiti i još više udaljiti od
Evrope koja, začudo, postaje vaša najomraženija riječ», poručio je
Vlahović Maroviću.

Pozivajući u "rat za odbranu mira", Marović se pitao: "Da li na

minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom?".
Ismijavao je hrvatske težnje za državom, nazivajući hrvatski izbor
kanibalizmom, a podršku iz Evrope "licemjerjem stare gospođe". «Iz
Evrope nam donose istrošene, pogrešne i marginalne stvari»
edukovao je Marović narodne mase.
Kasnije, dok je bio šef državne zajednice SCG, u njoj su se krili vrlo
traženi haški optuženici. U Crnoj Gori vojni sudovi sudili su onima
koji nisu htjeli da učestvuju u ratu, kao dezerterima,

No, poslije toliko krvi nije mu smetalo da se iskupljuje izvinjenjima. U

stilu: izvinite što smo vas ubijali, oprostite što smo vas slali da ubijate
i ginete. Od crnogorskih građana tražio je oprost za ono što je radio u
ratnom vremenu jer je bio “i sam žrtva predrasuda i emocija”.
Marović, ispade zavedni zavodnik..

Godinama kasnije, u dijalogu sa opozicijom oko vlade građanskog

jedinstva, izjaviće: "Mi polazimo od toga, znate, da je bolje
razgovarati nego ratovati. Da je bolje praviti korake nego kopati
rovove”! Eto šta je naposljetku shvatio naš mirotvorac - bolje ikad no
nikad.

Marović sada kao zaslužni građanin živi u suverenoj Crnoj Gori. A

kada je u parlamentu traženo donošenje deklaracije o suverenosti
Crne Gore, on se tome veleumno suprotstavio:"Ozbiljnost ove teme
nadilazi neozbiljnost inicijative”. Potom je u Pobjedi tumačio: "Takva
zalaganja, priznajem, pokazala su meni strah od sopstvenog naroda,
nestrpljenje i agresivnost da mu se nametne i identitet u krajnostima i
mimo njegove volje".

Dodjeljivača nagrade Internacionalnu humanističku ligu i njenog

čelnika Mehmeda Spaha bije medijski glas da su umiješani u nekoliko
finasijskih malverzacija i afera. Ali, to nije naš problem. Na
crnogorskoj javnosti je , ako je ima, da se presabere i ne pristane da
i ovakve nagrade za mirotvorstvo posluže za krečenje nedavne
prošlosti Crne Gore u čijem je kreiranju i Marović imao počasno
mjesto.

***

Nagrade Maroviću i Đukanoviću trebalo bi da budu uručene u maju

iduće godine u Budvi. koju je ILH takođe predložio za nagradu -
Internacionalni grad kulture mira u 2006. godini. Predstavnici ILH su u
junu i septembru posjetili Budvu i potpisali protokol o saradnji.
Dobar dio Marovićeve karijere vezan je za Budvu. Nekoliko godinu
prije "događanja naroda", Marovićevom zaslugom, a tada je bio
predsjednik Izvršnog odbora budvanske opštine, metropola
crnogorskog turizma pretvorena je u stjecište beogradske
memorandumske elite, a Festival Grad tetar, sa umjetničkim
direktorom Miloradom Vučelićem, preobraćen je u svesrpski sabor.

Marović je smislio i čuvenu tribinu u Budvi na kojoj je, poslije

januarskog "prevrata", na crnogorskom tlu srpski akademik Dobrica
Ćosić negirao crnogorsku državu i naciju.
Ni Marović se nije se odricao srpske tradicije. Kao predsjednik
parlamenta tvrdio je da “crnogorstvo nije moguće bez srpstva, a tek
sa srpstvom dobija na važnosti i značaju” (Indeks, novembar 1993).

Marović se, uz to, svesrdno potrudio da se Dobrica Ćosić, Antonije

Isaković i još tridesetak srpskih intelektualaca domognu jeftinih,
atraktivnih placeva, sa namjerom, kako je to svojevremeno
prokomentarisao Monitor "da se budvanski Beverli Hils možda
jednoga dana učini centrom za upravljanje Velikom Srbijom u ljetnjem
periodu".

Možda predlagači ove međunarodne nagrade i to računaju kao

Marovićev doprinos miru? Između Crne Gore i Srbije.

Marovićev dugogodišnji partijski saborac Milo Đukanović, evo, ima

priliku da u novije vrijeme dobije i drugo priznanje od poluanonimnih
humanističkih organizacija. Prije par godina dobio je Nagradu za mir i
Medalju za mir u svijetu, “Međunarodne asocijacije edukatora
svjetskog mira”. Nagradu mu je u Podgorici početkom 2002. predao
predsjednik te NVO, penzioner iz Alabame Čarls Mersieka.

DPS je bio iznenađen što ju opoziciju iznenadilo dodjeljivanje

Đukanoviću takvog priznanja. "Nagrada je sigla u prave ruke",
uvjeravao je portparol DPS-a Predrag Sekulić. Vesna Perović je
ovako opisala ushićenost liberala tim činom: "Zapanjeni smo i
šokirani da je bilo ko Milu Đukanoviću dao priznanje za mir u svijetu."

Monitor, 15. decembar 2007.

MIODRAG DAVIDOVIĆ DAKA

Crne Gore ogledalo

U doba uspona izgradnje socijalizma na svakom značajnijem
narodnom veselju širom Crne Gore pjevano je “Oj nikšićka Željezaro,
Crne Gore ogledalo”. Miodrag Daka Davidović bio je tada momčić i
vjerovatno nije ni sanjao da će jednog dana tom ponosu crnogorske
metalske industrije lično pružiti pojas za spasavanje od bankrota.

Sada jedan od najuspješnjih nikšićkih biznismena krenuo je prije

desetak godina da oživljava tamošnju privredu. Pod okriljem njegove
firme Neksan, pored benzinske pumpe, pogona za preradu voća,
destilerije alkohola (kupio je i licencu viskija Džon Plejer Special),
našli su senikšićki mlin, Fudbalski klub Sutjeska, i – Željezara. Malo
je falilo da im pridruži i Duvanski kombinat u Podgorici.

Daka, kako ga zovu Nikšićani, najviše se pročuo po spasavanju

Željezare.

“Ukoliko Montenegro spešlti stils ne uplati 20 mliona eura, podnosim

ostavku, jer neću da lažem radnike”, zaprijetio je prije nekoliko dana
Miodrag Davidović, član Odbora direktora Željezare.

Britanski MN spešlti stils je od početka prošle godine većinski vlasnik

Željezare. Riječ je o of šor firmi tajanstvene vlasničke strukture. Njoj
je, uz hvalospjeve državnih medija i Branka Vujovića, direktora
Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja i glavnog
aktera svih privatizacija u Crnoj Gori, prodat većinski dio akcija
Željezare, iako su se za nju interesovale i ugledne slovenačke
željezare, kao i još neke kompanije. MNSS je za oko 67 odsto
akcijskog kapitala Željezare platio crnogorskoj Vladi 5,2 miliona eura,
s tim što ga je ona nagradila ogromnim subvencijama u električnoj
energiji.

Prilikom preuzimanja fabrike saopšteno je da su u Bordu direktora

MNSS-a Radomir Vukčević, koji je na čelu Željezare, bivši direktor
Telekoma Oleg Obradović i nekoliko stranih partnera. Iako je iz
MNSS-a obećano da će nakon privatizacije objaviti imena vlasnika, to
još nije učinjeno. U upravi Željezare, prema podacima sa sajta
Privrednog suda, nalazi se samo jedan stranac - Gregori Kuenzel, a
ostatak čine domaći kadrovi - Vukčević, Davidović, Branko Čavor,
Blagoje Cerović, Želimir Cerović i Andrija Racković.

Ni novi vlasnik nije, izgleda, usrećio Željezaru. Vladina Agencija za

prestrukturiranje privrede i strana ulaganja sada ga pritiska da uplati
ugovorenih 20 miliona eura za ovogodišnje investicije.

Prije MNSS-a njom je 16 mjeseci upravljao ruski Midlend rizorts.

Onda je jedne noći pobjegao, ne pozdravivši se ni sa Brankom
Vujovićem, koji ga je takođe okivao u zvijezde.

Mediji najavljuju da će rukovođenje fabrikom i formalno preuzeti njen

stari spasilac Davidović. Objavili su da Davidović i sada upravlja
Željezarom i da upravo on stoji iza njene druge privatizacije. On na to
odgovara: "Nemam namjeru da rukovodim Željezarom. Neću ni da je
kupim, jer nemam toliko novca".

Daka uvjerava da britanska kompanija neće, kako se šuška, napustiti

fabriku. “Željezara normalno radi i za sada je sve pod kontrolom. Sve
obaveze se redovno izmiruju, a zarade radnika za prošli mjesec bile
su najveće ikada isplaćene u istoriji fabrike”, hvali se.
Davidović je Željezari prvi put u pomoć priskočio prije sedam godina.
Tada je, kako je izjavio, založio "firmu i imovinu" da bi garantovao
vraćanje kredita od 3,7 miliona eura za isplatu dijela zaostalih zarada
željezarcima, i nabavku sirovina i repromaterijala za obnovu rada u
čeličani. Time je preduprijedio najavljeni štrajk. Poslije toga, kako je
rekao, "emotivno-poslovnog poteza", ugasio je po istom receptu i
štrajk nikšićkih mlinara.

"Tu nema nikakvog biznisa niti interesa, već je u pitanju čista pomoć.
Neksan je garancija da Željezara neće stati do kraja procesa
privatizacije", obećao je Davidović, opominjući da bi "bila bruka" da
Željezara ode pod stečaj. Željezara je preživjela. Po koju cijenu –
javnosti je ostalo nepoznato.

U medijima se tvrdilo da iza Dakinih dobročinastava stoji tadašnji

premijer Milo Đukanović: reketiranjem svojih "kreativnih biznismena"
gasi socijalne požare po Crnoj Gori, dok se nastavlja velika pljačka,
koju vlast zove privitizacija.

Davidović, je bivši radnik Željezare, ministar u vladi tzv. SAO

Hercegovine, i visoki crnogorski policijski funkcioner. Stizao je na
naslovne stranice novina i zbog optužbe finansijske policije da je
oštetio državnu kasu za deset i po miliona maraka. Najavljenog
suđenja nije bilo, pošto je Davidovića abolirao, još u istrazi, tadašnji
predsjednik Crne Gore i njegov kum Momir Bulatović. Momirov kum,
Milov biznismen - Davidović je jedna od rijetkih karika koja spaja
nekadašnje najbolje drugove.

Monitor je tada (krajem 1997.) pisao da je providnom zamjenom teza

Bulatović svoga "kuma i prijatelja" predstavio javnosti kao žrtvu urote
crnogorskog sudstva, policije i državnog vrha. Davidović je tada bio
direktor Neksana preko kojeg je “išla organizacija proizvodnje i
prometa duvana i cigareta, u reeksportu prema Republici Srpskoj”.
Tadašnji Državni tužilac Vlado Šušović upozorio je na posljedice
abolicije: "Akt Predsjednika Republike (abolicija od gonjenja) sadrži
apsolutnu zabranu svakog daljeg postupka protiv Miodraga
Davidovića, bez ikakve pravne procesno pravne mogućnosti da taj
postupak bilo kada i bilo od koga bude nastavljen ili ponovo
pokrenut."

Tu aferu potegao je 2000. i novi predsjednik Socijalističke narodne

partije Predrag Bulatović. Optužio je svog prethodnika Momira
Bulatovića i za “finansijske malverzacije”, tvrdeći da je u njih upleten i
Momirov kum Daka Davidović.

Danas više niko ne pjeva “Oj nikšićka Željezaro…” Pa ni kad popije

jeftini viski ili lozu neprirodnog šmeka iz Dakine destilerije. Nikome
odavno nije do pjesme ni u Željezari. A ona o njoj kao ogledalu Crne
Gore i te kako je aktuelna. Istina, u mnogo drugačijem značenju.
Željezera je sada ogledalo razaranja i pljačkanja crnogorskih firmi
kroz privatizaciju koju režira vlast. Ali i ogledalo likova poput Dake
Davidovića, na čije je ruke pala.

Monitor, 18. januar 2008.

RADOSAV MARTINOVIĆ
Prekomanda penzionisanog
generala
Crnogorskog penzionisanog generala Radosava Martinovića ponovo
će prekomandovati predsjednik države. Ovog puta predsjedenik Crne
Gore i šalje ga u inostranstvo. U vrijeme NATO bombardovanja,
Martinovića je, kao aktivnog oficira, prekomandovao tadašnji
predsjednik SRJ Slobodan Milošević. To je bilo
degradiranje. Martinović je smijenjen sa mjesta komandanta Druge
armije. Kao grijeh pripisan mu je, kako su objavili mediji, “relativno
blag odnos prema onima koji neće u vojsku, ali i nedovoljan otpor
NATO avijaciji”.

“Za vrijeme NATO intervencije svoje dužnosti sam obavljao

maksimalno profesionalno”, uvjeravao je je Martinović.

Politički protivnici tvrdili su da tadašnji savezni ministar odbrane SRJ

general Dragoljub Ojdanić čuva tekst o vojskama 21. vijeka, nekog
američkog teoretičara koji je, navodno, Martinović kao svoj potpisao u
listu Vojska, objavilo je beogradsko Vreme.

Martinović je u junu 1998. preuzeo komandu nad Drugom armijom,

takođe ukazom Slobodana Miloševića. “Političkog vojnika" generala
Božidara Babića, zamijenio je pravi vojnik.

“Martinović se drži stava da oficir, profesionalni vojnik ne treba da se

bavi ničim drugim do svojim poslom”, opisivali su ga oficiri njegovi
poznanici. Artiljerac, porijeklom iz Bajica, bio je poznat kao čovjek čiji
radni dan traje i po osamnaest sati. Sin je vojnog lica.

Sve vojne škole završio je sa visokim i najvišim ocjenama. Radio je u

komandi Podgoričkog korpusa i u Komandi armije, bio načelnik štaba,
odnosno zamjenik komandanta Druge armije.

“Oficiri sa kojima smo razgovarali veruju da u VJ postoji još samo

nekoliko sličnih profesionalaca i da Martinović nema neku ozbiljnu
konkurenciju u budućem napredovanju ka mestu načelnika
Generalštaba”, pisala je krajem devedesetih Naša Borba.

Borba je takođe objavila da bi se “Martinović čak pre nego Babić,

mogao nazvati privrženikom Miloševićeve politike”.

Nije postao ni načelnik Generalštaba, ali ni Miloševićev miljenik.

Martinović je najozbiljniji kandidat za vojnog predstavnika Crne Gore
pri OEBS-u u Beču, objavila je podgorička Republika. Zvanično
imenovanje očekuje se uskoro, a procedura nalaže da to učini
predsjednik države. Znači Filip Vujanović.

Kad je Vujanović bio premijer, Martinović ga je savjetovao od aprila

2000. do septembra 2001, a od tada je službenik Ministarstva
unutrašnjih poslova Crne Gore.

Vujanović je hvalio Martinovića kao čovjeka “koji može svojim

savjetima da obezbijedi dobru komunikaciju sa Vojskom Jugoslavije”.
Uprava za informisanje i moral Generalštaba Vojske Jugoslavije na to
je reagovala tvrdnjom da su “apsolutno neodrživa objašnjenja
premijera Vujanovića da je postavljanje generala u penziji Radosava
Martinovića za njegovog savjetnika doprinos boljoj komunikaciji sa
VJ”.

Kao savjetnik ministra unutrašnjih poslova, Martinović je predlagao, u

ljeto 2005. godine, da od Vojske Srbije i Crne Gore treba formirati
dvije vojske - crnogorsku i srpsku. Razlog: rezultati u reformi Vojske
SiCG nijesu uspješni i "zamijenjeni su aferama, koje u kontinuitetu
ruiniraju njen kredibilitet".

Prosrpska opozicija je ideju dočekala kao još jedan pokušaj razbijanja

SCG.

Početkom prošle godine Martinović se našao među udarnim vijestima

zbog - dubrovačkog ratišta. Objavljeno je da postoji snimak TV Crne
Gore na kojem Martinović, na području Kupara, kao potpukovnik
JNA, izdaje naređenje: "Šezdeset raketa na Dubrovnik". “Nakon što
je Martinović izdao naređenje na prvoj borbenoj liniji, uslijedili su
povici pripadnika JNA "To Martinoviću, bravo, svaka ti čast
Martinoviću, deri"”, objavili su mediji.

Martinović je tim povodom izjavio da je u oktobru 1991. bio na

području Konavala i "izvršavao časno i profesionalno isključivo
vojničke zadatke".
“Neistina je da sam tada, ili bilo kada, naredio da se iz artiljerijskog
oružja puca po objektima u rejonu Kupara, bombarduje Dubrovnik ili
neko drugo naseljeno mjesto” – tvrdio je Martinović.

“Zahtijevaću i aktivno učestvovati da o tome bude potpuno i

objektivno informisana naša javnost” – obećao je.

Tih dana crnogorska javnost je saznala, zahvaljujući jednoj emisiji TV

Zagreb, da je na dubrovačkom ratištu ratovao i Slobodan Leković,
predsjednik Komisije za utvrđivanje konflikta interesa. Nešto ranije je
poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović izjavio da je na Baniji
ratovao predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić.
Leković je priznao da je bio na ratištu, Krivokapić je negirao
Pavlovićeve tvrdnje.

Kada je bio u zvaničnoj posjeti Hrvatskoj, Filip Vujanović je izjavio da

je Crna Gora spremna da pozove sve funkcionere koji su za vrijeme
rata učestvovali u napadu na Dubrovnik da se povuku “ukoliko to
Hrvatska bude tražila”. Vujanović je takođe rekao da će biti smijenjen
i Martinović “ukoliko to bude volja zvaničnog Zagreba”.

"Informacija o ratnom iskustvu predsjednika Komisije za sprječavanje

sukoba interesa Slobodana Lekovića, na najuvjerljiviji način govori o
nužnosti što hitnijeg donošenja zakona o lustraciji", reagovala je
Liberalna partija, uz tvrdnju da je Leković samo jedan od primjera.
Zabrinjava činjenica kako "takvih ljudi ima i u ministarskim foteljama,
a da ne govorimo o drugim državnim tijelima, javnim poduzećima,
zastupnicima, zaposlenima u sudstvu, tužiteljstvu, policiji i medijima".

Od lustracije još ništa. A kako će je i biti kada bi bilo počišćeno pola

ljudi iz vlasti, zaključili su u Pokretu za promjene.

Monitor, 25. januar 2008.

KANDIDATI
ZA PREDSJEDNIKA CRNE GORE

Grupni portret bez dame

Spisak kandidata za aprilske predsjedničke izbore u Crnoj Gori za
sada ima pet imena. Na njemu trojica partijskih lidera i dvojica
nezavisnih kandidata. DPS još nije zvanično saopštio koga će im
pridružiti, ali njihov najozbiljniji kandidat je Filip Vujanović.

Andrija Mandić, predsjednik Srpske narodne stranke, prijavio se

prvi. Za predsjedničku fotelju zainteresovani su i čelnici Pokreta za
promjene i Socijalističke narodne stranke Nebojša Medojević i Srđan
Milić. Blagota Mitrić i Dragan Hajduković boriće se kao nezavisni
kandidati, naravno ukoliko obezbijede propisanu podršku birača.

Šarolika grupa, kao što je šarolik i politički pejzaž Crne Gore. U njoj
su dva kandidata iz opozicije (Mandić i Milić), čije su stranke na
referendumu bile protiv suverene Crne Gore i koji bi je, kad bi ih
zapalo, vjerovatno opet vratili u zagrljaj Srbije. Jedan (Medojević),
takođe opozicionar, pod hitno bi kao i oni smijenio aktuelnu vlast, ali
cilj mu je da od Crne Gore stvori modernu evropsku državu. Mitrić
kaže da nastupa «kao čovjek iz naroda», a Hajduković, autor ideje
Crna Gora kao ekološka država, ima ambiciju da od nje napravi
ekonomsko čudo.

Filip Vujanović, aktuelni crnogorski predsjednik, još nije saopštio

svoje planove ako bi se domogao novog mandata, ali sa sigurnošću
se može tvrditi da bi opet bio marljivi čuvar DPS-ove monopolske
vlasti i da kao takav ne bi bio predsjednik svih crnogorskih građana.

Sva pomenuta imena dobro su poznata crnogorskoj javnosti, ali ipak

valja malo osvježiti njihove portrete.

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ: Odavno se nalazi u unakrsnoj vatri i vlasti i

opozicije. I danas ga podjednako napadaju iz koalicije DPS-SDP, kao
i iz prosrpskih stranaka.

Predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić optužio ga je prije nekoliko

dana: “Medojević je spavao dobrih osam godina, od 1998. godine, od
kada je napustio SDP, pa do 2006. kada je trebalo da pomogne
onima koji su htjeli da unište Crnu Goru”.

Uspješno je parirao kritičarima, posebno onima iz vlasti. U jednoj od

bespoštednih kritika režima, rekao je: “Milo Đukanović je po
mentalitetu nepopravljivi totalitarac.”

Zalažući se za reforme energično je razobličavao organizovani

kriminal, korupciju i “pljačkašku privatizaciju” u Crnoj Gori.
Crnogorsku privredu je opisao ovako: “Kao da je bomba u nju
bačena”.

Za sebe tvrdi da je “izuzetno težak protivnik, protiv koga vlast nema

adekvatno rješenje” i da mu je u jedini cilj da pobijedi kandidata DPS-
a. Očekuje podršku ostatka opozicije u drugom krugu. Međutim,
Predrag Popović, predsjednik Narodne stranke, koja će apstinirati na
predstojećim predsjedničkim izborima, zariče se: “NS će u drugom
krugu otvoreno podržati kandidata opozicije ukoliko on bude jedan od
dvojice učesnika tog kruga. To se svakako ne odnosi na kandidata
Pokreta za promjene koji je za nas prorežimski kandidat”.

SRĐA MILIĆ: Čelno mjesto SNP-a preuzeo je od Predraga

Bulatovića, kao javnosti malo poznati ekonomista. Voli da diskutuje o
evropskim integracijama, uz citiranje filozofa i poznatih ličnosti. U
prvom obraćanju poslije izbora objavio je da je SNP spreman da
bude generator promjena i da će ostati građanska stranka.

Današnji SNP gotovo da i ne liči na onu partiju iz Bulatovićevog doba.

Milić je na dobrom putu da od sindikalističke partije, okovane
plemenskom sviješću, koja je šurovala sa nacionalizmom i nosila
teška bremena domaćeg konzervativizma, SNP pretvori u modernu
socijaldemokratsku stranku.

Često ponavlja da “integracije moraju da budu prioritet i u taj proces

moraju svi da budu uključeni ”. Usta su mu puna Evrope.
Zalagao se za zajedničku državu, ali sada kao da se pomirio sa
sudbinom. Poručuje: “Crna Gora treba da ostane u najtješnjim
vezama sa Srbijom u oblasti ekonomije, kulture, društvenog života”.

Posebno potencira konsenzus kao uslov “bez koga neće biti moguće
ostvariti dalji progres Crne Gore”.

Kaže da će se u kampanji zalagati za državu socijalne pravde i da se

u crnogorskom društvu demokratija ostvaruje u svim sferama života.
“Mislim da su Crnoj Gori potrebne promjene u onom dijelu koji se tiču
sistema vrijednosti”, kaže Milić.

Prema njegovim riječima, ovoj generaciji pripalo je da označi

probleme i ponudi rješenja. “Ti problemi su siromaštvo i diskriminacija
u svim sferama života”.

Dosadašnji predsjednik Crne Gore nije bio predsjednik svih građana,

već je tu funkciju obavljao isključivo kao potpredsjednik Demokratske
partije socijalista, izjavio je prije nekoliko dana.

ANDRIJA MANDIĆ: Crnu Goru je svašta snalazilo, pa evo i to da u

21. vijeku njen predsjednik hoće da bude čovjek koji je i ne priznaje
za državu. «Crna Gora je državolika tvorevina, koja se od
demokratske i pravne države razlikuje taman toliko koliko se
čovjekoliki majmun razlikuje od majmuna», ironisao je prošle godine.

Srpstvo identifikuje sa četništvom. U skladu sa tim, ovjenčan je

titulom četničkog vojvode «srpskih zemalja». Poznat je po tome što je
strane investitore pozivao da ne ulažu u Crnu Goru.

Samoproglasio se za zaštitnika svih Srba i srpstva u Crnoj Gori. Ipak,

Srpska lista, koju je predvodio na posljednjim parlamentarnim
izborima, nije okupila ni trećinu Srba iz Crne Gore. I tri članice bloka
za zajedničku državu SNP, Narodna stranka i Demokratska srpska
stranka energično su odbile njegov poziv da uđu u Srpsku listu.
Pitanje je da li će mu pružiti ruku podrške i na predsjedničkim
izborima.

DPS je jednom prilikom Srpsku listu poredio sa talibanima, mada se

pronosila vijest da Mandićevu stranku finansira upravo DPS. To je
nemoguće dokazati, ali DPS-u savršeno odgovara opozicionar
Mandićevog profila. Režimu je prijeko potreban neko ko će raspirivati
srpski nacionalizam u Crnoj Gori i time skretati pažnju javnosti sa
gorućih društvenih problema. Mandić to radi besprekorno.

DRAGAN HAJDUKOVIĆ: Kao samostalni kandidat pokušao je četiri

puta da postane predsjednik crnogorske države. Posljednji put
opominjao je: “Pobjeda čovjeka vladajuće koalicije vodila bi u
jednoumlje, nekontrolisanu i apsolutnu vlast”. Birači ga nijesu
poslušali. Hajduković je tvorac projekta Crna Gora - ekološka država.
A onda mu ga je vlast prisvojila i upropastila.

Na ranijim izborima opozicija ga je optuživala da nije nezavisni

kandidat.

Liberali su tvrdili da je kandidat policije, a SNP da je statista i satelit

DPS-a.

“U Crnoj Gori ne postoji nijedna zdrava politička snaga. Od ovakve

vlasti jedino je gora opozicija”, svojevremeno je tvrdio. Tada je Milo
Đukanović bio predsjednik države, a Filip Vujanović premijer. Onda
su njih dvojica promijenili uloge, a Hajduković - mišljenje. Prihvatio je
ponudu predsjednika Vujanovića da mu bude savjetnik za ekologiju.
Vujanović mu je tri puta bio rival na predsjedničkim izborima.
Vjerovatno će i četvrti.

Ovih dana obećava „preispitivanje bogatstva domaćih tajkuna i

preduzimanje odgovarajućih mjera - naplata poreza, odštete,
oduzimanje imovine, a zavisno od veličine štete nanijete Crnoj Gori“.

BLAGOTA MITRIĆ: Bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda Crne

Gore. Univerzitetski profesor. Kad se pročulo da će se kandidovati,
jedan crnogorski novinar predložio mu je slogan za izbornu kampanju
„Blagota Mitrić – siguran fiks“, aludirajući na Mitrićevu strast za
klađenjem. Izborni slogan mu glasi: „Blagota Mitrić – čovjek iz naroda
– čovjek za narod“.

U nedavnom intervjuu ovako je objasnio šta ga je motivisalo da

učestvuje u predsjedničkoj trci: «Iskren da budem moj poriv za igrom,
za nadmetanjem». I dalje: «Narodski rečeno, kad može Filip da se
kandiduje, zašto ne mogu i ja». «Imam mnogo više škole od njega, a
nijesam manje pametan od njega, imam više i profesionalnog i
životnog iskustva».

Kaže da je još 1994. godine imao neformalan razgovor sa visokim

funkcionerom DPS-a koji ga je nagovarao da se kandiduje za
predsjednika Crne Gore u ime liberalnog krila te stranke. Odbio je.

Smatra da partijski šef objektivno ne može biti predsjednik svih

građana. «On mora da radi po instrukcijama partije. Zato mislim da je
najbolje rješenje nezavisni kadnidat... Ukoliko ima autoritet, podršku
građana i civilnog sektora, ukoliko ga prihvata javno mnjenje, takav
čovjek mogao bi mnogo da uradi kao predsjednik države».

Crna Gora i njena vlast napravili su, po njegovom mišljenju, ogroman

pomak obnovom nezavisne crnogorske države. Mislio je, kaže, da
ćemo nakon sticanja nezavisnosti da se razmahnemo. “Međutim,
otišli smo pet koraka unazad u organizaciji države. U njoj vladaju
nepotizam, korupcija, organizovani kriminal...».

FILIP VUJANOVIĆ: Aktuelni crnogorski predsjednik preko glave je

preturio najznačajnije državne funkcije u Crnoj Gori: ministar policije,
ministar pravde, premijer, predsjednik parlamenta i, evo, pri kraju je
mandata predsjednika države. I ni u jednu se nije pretjerano miješao.

Glavni odbor DPS-a nekoliko je puta prolongirao zasjedanje na kojem

treba da odredi predsjedničkog kandidata. Upućeni tvrde da mnogi
članovi DPS-a javno govore da neće glasati za Vujanovića. Pošto
Đukanović planira da bude premijer, oni koji ne podržavaju
Vujanovića uvjereni su da bi sigurni pobjednici bili Miomir Mugoša ili
Svetozar Marović. Međutim, prema našim izvorima, niko neće da ih
predloži da se ne bi zamjerio Đukanoviću.

Pokret za promjene tvrdi da Svetozar Marović odbija da podrži

Vujanovićevu kandidaturu.

Dio Vujanovićevih partijskih drugova, a da ne govorimo o

višegodišnjim borcima za suverenu Crnu Goru, ne mogu da mu
zaborave višegodišnje šurovanje sa mitropolitom Amfilohijem tokom
kojeg je dozvolio sebi da izvan ustavnih nadležnosti presuđuje koja je
crkva u Crnoj Gori kanonska. Nedavno je sa Amfilohijem potajno
ugovarao i izgradnju spornog hrama iznad Cetinjskog manastira. U
kampanji se sigurno neće pohvaliti da je kao premijer omogućio
Vojinu Lazareviću i njegovom EFT da sklopi ugovor o nabavci struje
sa Elektroprivredom. Tako smo struju iz Trebinja počeli da uvozimo
preko Londona.

Monitor, 1. februar 2008.

FILIP VUJANOVIĆ
Pošteni Filip i njegovi grijehovi
U novijoj crnogorskoj istoriji nije se rađao pošteniji političar od Filipa
Vujanovića. Njegovi partijski i koalcioni drugovi u tekućoj
predsjedničkoj kampanji Vujanovićevim poštenjem mašu kao
zastavom.

Da bi istakao Vujanovićevo poštenje, Svetozar Marović je čak

dopustio da sjenka sumnje padne na njega i Đukanovića.

“Za Filipa nema toga ko ne kaže da je pošten čovjek”, hvalio je

Marović crnogorskog predsjednika na predizbornoj konvenciji u
Budvi.

Istu temu obradio je ministar saobraćaja Andrija Lompar: “Čak kada

bih rekao da su Milo i Sveto sumnjivi, Filip i Ranko to nijesu, nego su
pošteni”. Pridružio im se Predrag Nenezić, ministar turizma:
“Vujanović mora pobijediti na izborima jer je vodio poštenu politiku i
pred svima ostao čista obraza”.

Marović je Vujanoviću smislio i izborni slogan: “Bez dileme”. Što,

valjda, treba da podrazumijeva i – bez dileme pošten.

O poštenju se u Crnoj Gori bez gusala teško može razgovarati. Bolje

da pređemo na činjenice.

Vujanović je bio glavni čovjek u mnogim prošlim pričama. Bije ga glas

da se nikad nije pretjerano miješao u svoj posao. Opozicija ga je
često kritikovala da radi po instrukcijama Mila Đukanovića, koji ga je i
uveo u politiku. Preporuka mu je bila to što je kao advokat uspješno
branio tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, u sporu
s novinarom Danilom Burzanom. Onda je izmijenjao brojne visoke
fotelje: ministarske, premijerske, predsjedničke… Mnogi su, izgleda,
zaboravili da je jednom istovremeno bio i predsjednik parlamenta, i
predsjednik države, i predsjednik vlade. “

To nije viđeno od pojave kromanjonaca na ovim prostorima”,

zapisano je tim povodom u medijima.
Poslije parlamentarnih izbora s kraja ‘92, Đukanović mu je kao
mandatar povjerio ministarstvo pravde. To je bilo doba kada je
Vujanović tijesno sarađivao sa potpredsjednikom vlade Zoranom
Žižićem, kojem je pošlo za rukom da Crnu Goru ostavi i bez himne i
bez autentične zastave. Tada je demokratska opozicija optuživala
ministra Vujanovića da ništa nije preduzeo da spriječi brojne političke
procese. Među njima i hapšenje 25 čelnika i članova Stranke
demokratske akcije, koji su prošli stravičnu policijsku torturu.

Vujanović 1995. seli u kabinet ministra policije. Za vrijeme njegovog

mandata cvjetao je kriminal, dogodila su se brojna ubistva, policija je
prebijala građane…

Opozicija je protestvovala kod Vujanovića zato što su joj skupove

snimale policijske kamere. “To je mafijaško-policijski sistem, teži nego
što je bio ijedan u Južnoj Americi”, optuživao je Novak Kilibarda,
jedan od lidera Narodne sloge. Socijaldemokrate su se žalile da
Vujanovićevi službenici cijepaju plakate opoziciji, isključuju struju na
njenim skupovima, prisluškuju razgovore... Opozicija je tražila
formiranje parlamentarne komisije za kontrolu rada policije, ali to je
ministar Vujanović glat odbio.

Iz tog vremena datira i jedan Vujanovićev potez, koji su mnogi

okarakterisali kao njegovo moralno posrnuće. Usred parlamenta i
pred TV kamerama, pročitao je anonimnu dojavu sa optužbama na
račun Slavka Perovića, tadašnjeg lidera Liberalnog saveza.

U jesen 1988. Milu Đukanoviću, tada predsjedniku Crne Gore, sa

Zapada su stigle primjedbe da je proces privatizacije sve manje javan
i transparentan i da vodi ka stvaranju privatne države. Premijer je bio
Filip Vujanović, a i predsjednik Savjeta za privatizaciju.

Tada je dio Instituta Simo Milošević prodat bez međunarodnog

tendera američkom biznismenu i prijatelju crnogorske političke elite
Milanu Paniću. Britanci su zbog toga pismom ukorili crnogorsku vlast.
To je bilo vrijeme i pregovora sa švajcarskom firmom Glenkor oko
privatizovanja Kombinata aluminijuma. Ekspresno je prodat i većinski
paket akcija Jugopetrola. Kratko podsjećanje:vlada Filipa Vujanovića,
koja nije imala podršku parlamenta, prodala je 54 odsto akcija
državne firme koja je imala pravo na istraživanja nafte i gasa na
crnogorskom tlu i podmorju i monopolističku poziciju.

Grupa za promjene najavila je u ljeto 2004. godine seriju krivičnih

prijava protiv potpisnika komercijalnih i ugovora o upravljanju i
reprogramu duga Kombinata aluminijuma sa Glenkorom,
podgoričkom Vektrom i londonskom Standard bankom. GZP je
najavio krivične prijave i protiv bivšeg premijera i tadašnjeg
predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića zato što je prekršio plan
privatizacije iz 1998. godine, zbog obmanjivanja domaće i strane
javnosti o sadržini Ugovora o reprogramu dugova i što kao
predsjednik vlade i Savjeta za privatizaciju nije poništio taj dokument.

Tadašnji Vujanovićev savjetnik bio je istaknuti član Narodne stranke i

biznismen Vojin Lazarević. Prije četiri godine njihovi poslovno-politički
putevi ponovo su se ukrstili. U ratu oko izgradnje famozne HE Buk-
Bijela i spasavanja kanjona Tare često je pominjan i Lazarević,
suvlasnik londonske firme EFT-a, koja se prijavila na tender za
gradnju HE Buk-Bijela.

Prethodno su predstavnici Republike Srpske i Crne Gore tajno

potpisali dogovor o izgradnji te hidroelektrane. Sa crnogorske strane
paraf na dogovor stavio je premijer Filip Vujanović. Sporazum je
značio direktno podrivanje ekonomskog sistema Crne Gore. Njime je
vlada u Podgorici prenijela sva ovlašćenja na Republiku Srpsku za
projekat procjenjen na gotovo četiristo miliona eura i pristala da
potopi čuveni kanjon Tare. Tajni sporazum prihvatila je crnogorska
vlada 29. aprila 2004. godine. “Projekat Buk-Bijela ima veliko
ekonomsko opravdanje i potrebno je da se RS i Crna Gora
maksimalno angažuju da bi se on realizovao”, apelovao je Vujanović.

Prošle godine general u penziji Blagoje Grahovac, nekadašnji

savjetnik Mila Đukanovića, predlagao je Vujanoviću da podnese
ostavku na funkciju predsjednika države, teško ga optužujući.
Grahovac je, pored ostalog, pozvao nadležne da provjere kako je
izdata garancija na 2,2 miliona dolara za poslove privatne firme
COFIS sa Egiptom; ko je zaustavio izdavanje dozvole za prevoz robe
Jugoimport-SDPR iz Beograda za izvoz preko Luke Bar; da li je
izvršeno fakturisanje svih radnih sati u MTRZ Sava Kovačević iz Tivta
prema COFIS-u, sugerišući da se utvrdi istina o oko 130 hiljada
radnih sati; kako su nabavljene artiljerijske granate za počasnu paljbu
povodom Dana državnosti Crne Gore…

“Iza svega rečenog direktno stoji gospodin Vujanović”, tvrdio je

Grahovac. Iako je po Ustavu trebalo da bude predsjednik svih
građana Crne Gore, Vujanović je godinama bio naklonjen mitropolitu
SPC Amfilohiju, vatreno braneći monopol Srpske crkve u Crnoj Gori
kao državne. Prošlog ljeta primio je u Vili Gorica mitropolita CPC
Mihaila uveče, a mitropolit je uveden na jedan ulaz, a izveden na
drugi, kako ga slučajno ne bi vidjeli novinari.

Nedavno je, opet daleko od očiju javnosti, Vujanović dogovarao

izgradnju objekta iznad Cetinjskog manastira u koji bi bile pohranjene
ikona Filermosa, ruka Jovana Krstitelja i čestica Časnog krsta. U
dogovorima je, kasnije se saznalo, glavnu riječ vodio mitropolit
Amfilohije.

Vujanović se hvali da mandat predsjednika Crne Gore završava

potpuno mirne savjesti. Poslije toga čovjek je u dilemi - možda ovo i
nijesu grijehovi Filipa Vujanovića?

Monitor, 7. mart 2008.

SLOBODAN LEKOVIĆ
Slobodane, samo selektivno
Od 9. novembra pa nadalje svakome u Evropi treba da je jasno: Dok
je Milo Đukanović državni funkcioner, crnogorski zvaničnici neće
poštovati zakon. I to će raditi nesmetano, dok je Slobodan Leković
predsjednik Komisije za utvrđivanje konflikta interesa».

To je, krajem prošle godine, Monitoru izjavila Vanja Ćalović, izvršna

direktorica MANS-a, komentarišući odluku Lekićeve komisije da Milo
Đukanović, kao funkcioner, nije prekršio Zakon o konfliktu interesa
iako pravo upravljanja u svojoj firmi Capital invest nije prenio na
drugo lice.

Bio je to samo još jedan dokaz, i to na premijeru Đukanoviću, sa

kakvom se upornošću i entuzijazmom crnogorski zvaničnici bore
protiv kriminala, korupcije i zloupotrebe položaja državnih
funkcionera, zaključio je tada Monitor.

Ovih dana na pomolu je novi dokaz da Lekićevi partijski drugovi i

drugarice na visokim državnim funkcijama imaju privilegovan status
pred Komisijom kojom on rukovodi.
Da li je supruga predsjednika Crne Gore sudija Svetlana Vujanović u
konfliktu interesa zato što je prošle subote izabrana za člana
Sudskog savjeta u kojem dva predstavnika bira Filip Vujanović?
Mjerodavan odgovor na to pitanje, koji živo interesuje prvenstveno
one koji ne mogu da se načude širenju nepotizma u vrhovima vlasti,
moraće se popričekati. Za žurbu nije previše zainteresovan upravo
onaj koga plaćaju poreski obveznici da reaguje na takve stvari –
Slobodan Leković.

“Ako bude potrebno, raspravljećemo i o tome”, odgovorio je Leković

novinarima i ozbiljno im predložio da pokrenu inicijativu da njegova
Komisija ispita ima li tu konflikta interesa.

Leković je, takođe ozbiljno, najavio da će Komisija objaviti imena

vladinih funkcionera, poslanika i lokalnih funkcionera protiv kojih su
pokrenuti postupci zbog neprijavljivanja imovine za ovu godinu. Prvo
će objelodaniti imena opštinskih funkcionera, zaprijetio je Leković.
Krenuće se od kraja tanjeg da bi se, valjda, isprepadali oni gore i
predali mu spiskove o svojoj imovini.

Polovinom novembra prošle godine Milo Đukanović je osnovao treću

privatnu firmu. Međutim, Leković je potpisao odluku po kojoj
Đukanović nije prekršio zakon, iako je u drugom stavu te odluke
navedeno da Milo Đukanović, kao funkcioner, nije postupio prema
članu Zakona o konfliktu interesa koji ga obavezuje da pravo
upravljanja prenese na drugo lice u roku od 15 dana od dana
stupanja na javnu funkciju. U to vrijeme na sajtu Komisije nalazila se
odluka da je Veselin Mitrović, odbornik SO Danilovgrad, kršio Zakon
o konfliktu interesa zato što je kada je postao odbornik zakasnio da
prenese pravo upravljanja u svom preduzeću na drugo, nepovezano
lice. Ali, odbornik nije isto što i poslanik i predsjednik DPS-a. To je
Komisija uskoro još jednom potvrdila takođe na Đukanovićevom
primjeru kao direktoru firme Capital invest koja je, kako je u medijima
objavljeno, na kupovini akcija Prve banke Crne Gore zaradila milione
eura.

Lekićeva komisija se nije proslavila ni u ispitivanju prihoda i imovine

ostalih javnih funkcionera. U septembru prošle godine konstatovala je
da i pored više upozorenja 21 republički i 127 opštinskih funkcionera
nijesu dostavili izvještaj o prihodima i imovini za 2006. godinu, pa je
zaključila da ih kazni tako što će im imena po peti put objaviti u
medijima.

Prvog marta ove godine, u Crnoj Gori evidentiran je 1891 funkcioner,

765 državnih i 1126 opštinskih. Izvještaj o prihodima i imovini za
2007. godinu dostavila su 1044, od čega 561 državni il i 483
opštinska.

Prije nekoliko dana, Leković je opet priprijetio da će objaviti imena

funkcionera koji se oglušuju o zakon, i priznao: “U demokratskim
zemljama je javna prozivka najveća kazna, ali ovdje ne daje
rezultate”.
Nije se upitao da li bi javna prozivka bila ljekovita kada Komisija ne bi
primjenjivala dvostruke aršine.

Uostalom, ni njemu nije naudila prošlogodišnja prozivka da je učesnik

pohoda na Dubrovnik. Podsjetimo: Hrvatska televizija emitovala je
snimak kako Leković u Mokošici kod Dubrovnika, 1991. godine, daje
izjavu u svojstvu rezervnog kapetana JNA o tome da će njegova
jedinica dostaviti tuce rasparenih patika Dječijem domu iz Bijele.

«Ratno iskustvo Slobodana Lekovića diskredituje za dalje obavljanje

funkcije predsjednika Komisije za sprječavanje konflikta interesa»,
izjavio je nakon emitovanja pomenutog TV snimka istraživač kršenja
ljudskih prava u Crnoj Gori Aleksandar Zeković.

Bilo je još nekoliko sličnih reagovanja od nevladnih organizacija i

opozicionih stranaka.

Na sajtu Komisije piše: «Sastav Komisije je kompetentan i stručan, a

članom 18. Zakona je propisano da su to lica koja su stručnim,
radnim i moralnim kvalitetima dokazala svoju nepristrasnost i
savjesnost. Oni su ovo izboldovali – da istaknu.

«Ukoliko se utvrdi postojanje konflikta interesa ili ako funkcioner ne

dostavi na vrijeme Izvještaj o prihodima i imovini, Komisija će
predložiti nadležnom organu da ga razriješi dužnosti» stoji u tekstu na
početnoj strani sajta, koji potpisuje Slobodan Leković.
Koliko je široj javnosti poznato – Komisija još nijednog funkcionera
nije predložila za razrješenje, iako priznaje da mnogi od njih ne
poštuju zakonski rok za prijavljivanje imovine.

I Ustavni sud je prije tri godine, povodom inicijative MANS-a, potvrdio

da je većina članova Vlade u konfliktu interesa zato što se nalaze u
raznim upravnim odborima. Nijedan se dugo nakon toga nije odrekao
te privilegije i moći. Tada je gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša
bio jedan od “šampiona” po angažmanu u upravnim odborima.

Da je tada Leković slučajno pokušao da utvrdi konflikt interesa kod

Mugoše – i sam bi se našao u poziciji konflikta interesa. Leković je
bio odbornik u lokalnom parlamentu i član DPS-a, a Mugoša
predsjednik Skupštine Opštine i član iste partije. Kako onda očekivati
od Lekovića, kao predsjednika Komisije za utvrđivanje konflikta
interesa, da donese objektivnu odluku o moćnom gradonačelniku i
partijskom drugu?

Leković je, ipak, izabrao najbolje rješenje – neposlušne funkcionere

kažnjavati objavljivanjem imena u medijima. Njima to ne može nauditi
karijeri, a njemu teče mandat.

Monitor, 4. april 2008.

POLEMIKA:
Nije istina
(Slobodane, samo selektivno, Monitor, broj 911)

Molim da objavite moj kratak komentar i demant povodom teksta pod

nazivom “ Slobodane samo selektivno”, u posljednjem broju
“Monitora” na stranama 22-23, autora Veseljka Koprivice.

Podsjećam vas da ponovo moram da reagujem sa istim demantom “

NIJE ISTINA” kao i u ranijim pisanjima na moj račun.Vaš novinar
Koprivica s brda na dolje, okolo naokolo, priča o mom učešću kao
rezervnog oficira u JNA za vrijeme jedinstvene Jugoslavije 1991.
godine; o Zakonu o konfliktu interesa, bolje reći o nepoznavanju
Zakona i posebno o ovlašćenjima ove Komisije; o zluradim ocjenama
i komentarima kada je u pitanju predsjednik države Filip Vujanović,
premijer Milo Đukanović (napr. nije istina da premijer Đukanović nije
prenio pravo upravljanja u preduzeću koje ističete); o mom
odborničkom mandatu prije četiri godine i mogućim konfliktima
interesa, što opet nije tačno; o dvostrukim aršinima u radu Komisije,
što nije tačno; o mojim radnim, ljudskim i moralnim osobinama i o
svemu pomalo na jedan neprimjeren i nekorektan način, koji je
vjerovatno samo njemu poznat i sa unaprijed isceniranim zakulisnim
radnjama i ciljem.

Po meni logično bi bilo, kada su u pitanju ovakve “ krupne” stvari, da

gospodin Koprivica postavi sva ta pitanja meni lično, a ja odgovorim u
pisanoj formi kao što to radim i sa drugim novinarima iz drugih
listova. Onda bi se čula riječ i druge strane što je u stvari i cilj i
profesionalna etika svakog novinara. Tada bi javnost bila upoznata
da su nakon sjednice Komisije koja se održala u petak, 28. marta ove
godine, pokrenute inicijative protiv državnih –republičkih javnih
funkcionera ( protiv 27 poslanika, 19 vladinih funkcionera i 5 sudija), a
da još to nije učinjeno protiv lokalnih (opštinskih) javnih funkcionera,
što će se uraditi u narednom periodu. Kada bi željeli da istinito
informišete javnost, onda bi pogledali sajt Komisije (www.
konfliktinteresa.cg.yu) i vidjeli spisak javnih funkcionera koji krše
Zakon, od 28. marta ove godine. Saopštenje za javnost i ovaj pregled
ste dobili tog istog dana, ali ga ne objavljujete. Već su reagovali
republički funkcioneri i dostavili odgovore i razloge zašto nijesu
dostavili Izvještaj o prihodima i imovini za 2007. godinu. Nije istina da
se krenulo od tanjeg kraja. Vaš novinar treba da zna da je već četiri
godine praksa da za lokalne funkcionere ( to se do sad pokazalo
ispravnim) dostavljaju se imena opštinskih funkcionera koji krše
Zakon, u lokalnim medijima.

Ovo je samo jedan demant, a bilo bi ih mnogo. Zato vam

preporučujem, radi izbjegavanja ovih nesuglasica, postavite
profesionalno pitanja, direktno-dobićete odgovor. Ovako, ovo ne vodi
ničemu. Cilj nijeste postigli, a vaš list gubi na rejtingu.

Zato, Veseljko udri, kuća ti ga daje. Ama Boga mi i meni.

Predsjednik Komisije za utvrđivanje

konflikta interesa Crne Gore
mr Slobodan Leković

Istina je
(Slobodan Leković: Nije istina, Monitor broj 912)

Sve što sam napisao u tekstu «Slobodane, samo selektivno» istina

je. Konfuzno pokušavajući ponešto da demantuje, gospodin Leković,
iako rezervni oficir, pravi taktičku grešku - umjesto da kritikuje
neodgovorne funkcionere koji krše zakon, napada mene zato što o
tome pišem.

Pošto gospodin Leković voli da podučava novinare kako da mu se

obraćaju, ne bi loše bilo da je savladao i ovu lekciju: zloupotrijebio je
sajt Komisije za utvrđivanje konflikta interesa i tamo objavio svoje
reagovanje, bez mog teksta, i to prije nego mu je reagovanje
objavljeno u Monitoru.

Gospodina Lekovića obavještavam da je ovo 21. vijek i da su za

mene plemenska pripadnost i bilo kakva vrjednovanja po tom
kriterijumu daleka prošlost.

Veseljko Koprivica
RANKO MUJOVIĆ

Het trik Mujovića

U istoriji crnogorskog Univerziteta to je pošlo za rukom samo dr
Ranku Mujoviću - po treći put postaće dekan Pravnog fakulteta. Nije
to mala stvar za nekadašnjeg asistenta na predmetu – opštenarodna
odbrana i društvena samozaštita. Mujović je završio Pravni fakultet u
Podgorici, a na njemu je i doktorirao.Tema: “Uspostava vlasti na
privremeno zauzetoj teritoriji”.

Godinama tamo predaje Međunarodno javno pravo, Međunarodne

odnose i Međunarodne organizacije. Objavio je monografije:
Međunarodni faktori u građanskom ratu i krizi u Jugoslaviji i
Međunarodno humanitarno pravo. Koautor je i nekoliko knjiga o
genocidu i zločinima na tlu bivše Jugoslavije. Ima ratno terensko
iskustvo.

Bio je rezervni oficir, komandir čete rezervista u brigadi “Veljko

Vlahović” na dubrovačkom ratištu. Na ratištu je, pozivajući se na
svoju školsku obučenost iz domena odbrane i zaštite, uporno tražio
unapređenje. U civilu, devedestih, bio je poslanik jedinstvenog DPS-
a. Tada je, poslije ostavke Zorana Žižića, biran i za predsjednika
parlamentarnog Odbora za kontrolu rada Službe državne
bezbjednosti.

U programu koji je ponudio kao kandidat za najnoviji mandat dekana,

nije zaboravio da pohvali sebe u ulozi prvog čovjeka Pravnog
fakulteta: «Nastojao sam da svakom izađem u susret. Moja vrata su
bila otvorena za svakog zaposlenog i njihove probleme koji su u
uslovima ekonomskih sankcija bili veliki. No, održan je nastavni nivo,
sačuvan nastavnički kadar, održavana saradnja sa drugim fakultetima
i rekao bih dovoljno stimulisan mlađi naučni kadar. Sem toga, dobro
sam upoznao kolektiv a i kolektiv mene».

Brojni živi svjedoci i napisi u Monitoru ne slažu se sa tim njegovim

laskavim ocjenama. Naš list je više puta pisao o sukobima klanova na
Pravnom fakultetu, čudnim potezima uprave na čelu sa dekanom
Mujovićem, sprečavanju dolaska mladih stručnih kadrova i šikaniranju
uglednih profesora. Mujović je za dekana prvi put izabran 1995.
godine. I tada optimistički najavljivao procvat te visokoškolske
ustanove. Jednu od epizioda tog „procvata“ Monitor je, krajem 1996.
godine, ovako opisao: novim rješenjem o sistematizaciji planira se da
čak na 14 od 24 obavezna predmeta bude samo po jedan profesor i
asistent. Zamisao uprave fakulteta je jasna - degradacijom predmeta
obezbijedila bi se i degradacija uticaja profesora koji te predmete
izučavaju i predaju, a ujedno se lako sprječava dolazak novih, mlađih
i stručnih kadrova.

Pravni fakultet je posebno bio poprište sukoba politike i struke dok je

Mujović kao poslanik DPS-a i dekan savjesno slijedio instrukcije iz
vrha svoje partije. Dugo je blokirano raspisivanje konkursa za
asistenta na predmetu Savremeni politički sistem, za koji je bio
zainteresovan mr Srđa Darmanović, funkcioner Socijaldemokratske
parrtije i antiratni aktivista Na taj primjer “vulgarnog pravnog
pozitivizma, instrumentalizovanog za potrebe tekuće političke
diskriminacije” posebno je upozoravao tadašnji i sadašnji profesor
Pravnog fakulteta Milan Popović. U međuvremenu su Darmanović i
Mujović približili stavove.
Sredinom devedesetih brucoši su za polaganje ispita iz predmeta
Istorija države i prava – opšta i nacionalna sticali specijalno znanje iz
priručnika svog profesora dr Novice Vojinovića i njegovog asistenta dr
Ljiljane Jokić. Tamo su mogli naći razna senzacionalna otkrića: kako
su Srbi stvorili Slovence i Hrvate kao narode, kako su Vatikan, papa i
Amerika srušili avnojevsku Jugoslaviju, zašto su Srbi i Crnogorci bili
građani drugog reda u SFRJ, šta se dešavalo tokom posljednjeg rata
u Bosni… Taj redovni profesor je, i pored brojnih negodovanja
studenata, sprovodio svoju obrazovnu politiku naočigled uprave
fakulteta, u kojoj se nalazio i dr Mujović.

U ljeto 1997. godine na Pravnom fakultetu desio se neobičan

događaj. Dr Dragan Radonjić nije izabran za dekana. Prvi put u
dvadesetpetogodišnjoj istoriji Savjet fakulteta odbio je zvaničan
prijedlog Nastavno-naučnog vijeća, ignorišući stav većine profesora,
nastavnika i studenata. Savjet nije javnosti obznanio motive svoje
odluke. Odluka Savjeta fakulteta - koji su osim predstavnika
profesora i studenata činili i predstavnici Vlade Crne Gore – do tada
je bila formalnost. Predstavnici Vlade do tada su uvijek glasali za
izbor dekana kojeg predloži Nastavno-naučno vijeće. Tako je dva
puta i dr Mujović postavljen na čelo Pravnog fakulteta. Ali Radonjić
nije bio član Demokratske partije socijalista. Ostalo je tim povodom
zapisano i ovo: istoga dana kada je Savjet odbio Radonjićevu
kandidaturu, u kabinetu dotadašnjeg dekana dr Ranka Mujovića,
upriličeno je slavlje. Uz probrane profesore hepeningu su
prisustvovali i predstavnici Vlade Crne Gore, delegirani u Savjetu
fakulteta. Nazdravljalo se još jednoj u nizu pobjeda “zdravih snaga na
Pravnom”.

Kao poslanik DPS-a Mujović je ostao upamćen po izjavi uoči posjete

glavnog tužioca Haškog tribunala Luiz Arbur Crnoj Gori 1988. godine.
Mujović je u Pobjedi upozoravao da po tadašnjem Ustavu SRJ njeni
državljani ne mogu biti “lišeni državljanstva, protjerani iz zemlje ni
izručeni drugoj državi”. Ta ustavna odredba bila je glavni “adut”
srpskoj političkoj eliti da odbija izručenja «vukovarskih» oficira
Šljivančanina, Mrkšića, Radića i drugih okrivljenih za ratne zločine,
iako je i Stalni sud međunarodne pravde potvrdio princip da se
država ni u kom slučaju ne može pozivati na unutrašnje pravo radi
izbjegavanja međunarodno-pravnih obaveza. Pozivanje na domaće
sudstvo i obećanja da će zločince stići kazna bio je u to vrijeme
vrhunski cinizam.

I uoči trećeg manadata „kapetan Mujović“ je najavio da će Pravni

fakultet pod njegovim komandom imati specijalan tretman. Poslije
detaljnog objašnjavanja ciljeva iz svog programa kojima će biti
posvećen kao dekan, Mujović zaključuje: «Za novu upravu fakultet će
biti hram, nastava liturgija a nastavnik, dozvolićete mi da se
figurativno izrazim, sveštenik». Preciznije - vojnik partije.

Monitor, 6. jun 2008.

***
Ranko Mujović bio je, u činu kapetana, komandir jedne čete brigade
“Veljko Vlahović” na dubrovačkom ratištu. Naravno, on to krije kao
najveću vojnu tajnu. Baš kao i Draško Đuranović, nekadašnji glavni
urednik Monitora. Izgleda da sam ja jedini crnogorski rezervista koji
je bio na dubrovačkom ratištu. Kako sam tamo dospio – objasnio
sam u svojoj knjizi “Sve je bilo meta”, koja je kao knjiga štampana u
tri izdanja (jedno u Zagrebu) i četvrto znatno prošireno izdanje
objavio sam na svom blogu Veseljko Koprivica’s blog.

MIODRAG LEKIĆ
Kosovski ciklus
Miloševićevog sluge
Podgorički list Dan napravio je ovih dana istorijski podvig – omogućio
je širokim narodnim masama u Crnoj Gori da se domognu knjige
«Rat za Kosovo». Riječ je o dnevničkim zapisima bivšeg ambasadora
SRJ u Italiji Miodraga Lekića u vrijeme NATO bombardovanja
pokojne srpsko-crnogorske Jugoslavije.

Poznat po nadimku Ćaki, Lekić je ostao zapamćen po raznim

detaljima svoje živopisne biografije.

U Rimu je proveo šest godina kao izaslanik SRJ. Prvo kao otpravnik
Miloševićevih poslova, potom kao ambasador. Imao je i drugih raznih
iskustava. Bio je pri vlasti i kod starog i kod novog antibirokratskog
rukovodstva Crne Gore. Jedan je od rijetkih crnogorskih kadrova koji
su preživjeli ab-revoluciju. Bio je u vladama Vuka Vukadinovića,
Radoja Kontića i Mila Đukanovića.

Politički analitičari često su odgonetali da li je Lekić, dok je bio

diplomata u Rimu, Miloševićev čovjek ili Đukanovićev eho.
Tamo je, na početka NATO bombardovanja, uz pomoć srpskog
ultranacionaliste Dragoša Kalajića, večerima gostovao na italijanskoj
državnoj televiziji i ubjeđivao tamošnje javno mnjenje u ono što je I
Milošević tvrdio: Albanci na Kosovu imaju prava kao sve manjine u
svijetu, a rijeke kosovskih izbjeglica nisu dokaz etničkog čišćenja u
južnoj srpskoj pokrajini nego manipulacije zapadne propagande.

U pauzi tv nastupa, stigao je da dojavi da je Crnoj Gori naružio

dostojanstvo sarajevski književnik Marko Vešović, kada je 1995. u
rimskom Espresu opisao šta su Sarajevu uradili Radovan Karadžić,
Slobodan Milošević i njima slični Crnogorci. Ćaki je napao Marka kao
ekstremistu, iako je Marko u opkoljenom Sarajevu svojim izborom
držao čas za istoriju kako se brani ljudsko dostojanstvo.

Crnogorski književnik Ljubomir Đurković tada je povodom Lekićevih

denuncijacija napisao. “Muka me neka hvata cijenjeni Otpravniče
Njihovih Poslova što će nepravedna, makar i daleka budućnost,
stvari urediti tako, pa će na nebu crnogorske istorije i tradicije, o kojoj
Vi toliko brižite, blistati dva Marka - Miljanov i Vešović, a Vama
prepuštam da sami odredite mjesto - biće vam bolno”.

Lider crnogorskih liberala Slavko Perović je 1999. tvrdio da je Lekić,

isto kao i Đukanović i Momir Bulatović, Crnogorac samo do onog
trenutka dok mu Milošević to dozvoljava i koliko to, za sada,
Miloševiću treba! Lekić je čovjek Miloševićevog programa,
dijagonosticirao je Perović.

Kada je Međunarodni tribunal u Hagu otpužio Miloševića za ratni

zločin, Lekiću nije padalo na pamet da se distancira od njegove
politike.

Na kraju je i Miloševiću dojadio, pa ga je bez pardona otkačio.

Međutim, i nakon što mu je Milošević dao otkaz, Ćaki ostaje u Rimu,
pa je kasnije ponovo imenovan za jugoslovenskog ambasadora.
Podsjetimo: dok je služio Miloševićevom režimu, zvanična Podgorica
ponizila ga je tako što ga nije priznala i kao svog predstavnika u Italiji.

U međuvremenu, poslije smjene, svratio je u Podgoricu, ali nije imao

šansu ni da se primakne crnogorskom državnom vrhu.
Lekić je diplomatski san ostvario 1900. godine: postao je ambasador
SFRJ u Mozambiku. Kada se ugled SFRJ sunovratio zbog unutrašnjh
političkih sukoba i ratova najugledniji jugoslovenski ambasadori
napustili su Savezno ministarstvo inostranih poslova zbog neslaganja
sa tadašnjom jugoslovenskom politikom. Lekić je odlučio da nastavi
karijeru. Bile su to godine razaranja crnogorske državnosti, godine
ratova, pohoda na Dubrovnik…

Uoči crnogorskog referenduma, Lekić se žestoko obrušio na

crnogorske kadrove u diplomatiji Srbije i Crne Gore zbog toga što su
učestvovali u kampanji za crnogorsku nezavisnost: Za razliku od njih,
on je godinama stameno stajao na braniku SRJ. Sve dok nije
izdahnula.

No, to mu nije ni najmanje smetalo da da se dva puta nudi za

predsjednika Crne Gore iako ga niko nije ni tražio ni htio.

Lekić se nudio za predsjednika Crne Gore uoči izbora 2003. kao

kandidat Socijalističke narodne partije, Narodne stranke i Srpske
narodne stranke. Tri prosrpske stranke pametno su zaključile da je
Lekić gubitnička kombinacija.

I na posljednjim predsjedničkim izborima nepogrešivo su sračunale -

Lekić je ponuda koja se odbija.

Prihvatio bih, govorio je Lekić, da budem kandidat opozicije na

predsjedničkim izborima. Nacrtao je i lik budućeg predsjednika Crne
Gore: pored lične autonomnosti, on treba da izražava kulturu
nacionalnog jedinstva, da svojim djelovanjem doprinese zaustavljanju
podjela u Crnoj Gori, otvori proces demokratskog oporavka
crnogorskog društva, da to bude kompetentna i nekorumpirana
ličnost.

Samokandidat je skromno primijetio da sve te vrline krase baš njega.

Preračunao se.

Lekićev problem uvijek je bio u tome što je smatrao da je insitucija, a

bio je samo jednan iz serije crnogorskih političara koji su Crnoj Gori
nanijeli više štete nego koristi.
O, da: pošto Dan čita uglavnom ruralna populacija, domaćice ne
mogu Ćakiju da oproste što mu “Rat za Kosovo” nije deblja
knjižurina. Odlično bi im baš sada poslužila umjesto kamena da
pritiskaju glavice kupusa za kiseljenje.

E-novine, 12. avgust 2008.

MIOMIR MUGOŠA

Ljudi ujedaju ljude

Famozna aplikacija Crne Gore za članstvo u Evropsku uniju prošla je
u ponedjeljak kroz Trijumfalnu kapiju u Parizu.

Slijepu Podgoričanku Marijanu Mugošu i njenog psa vodiča

zaustavila je, par dana ranije, na ulazu Skupštine glavnog grada
države koja ,,krupnim koracima hita u Evropu” bespogovorna
naredba gradonačelnika Miomira Mugoše.

Oni koji ne padaju na demagoške fraze, poput one Đukanovićeve da

je podnošenje prijave dan za istoriju, i dalje se zgražavaju nad činom
gradonačelnika Podgorice, koji iskazuje svoju svemoć.

Do kabineta crnogorskih čelnika glas protiv nepravde ne dopire.

Marijana Mugoša je u srijedu kazala da ombudsman Šefko
Crnovršanin još nije razgovarao ni sa njom i ni sa gradonačelnikom
Mugošom, iako je krajem prošle sedmice to obećao. Šefka smo zbog
sličnih hrabrih i hitrih reagovanja već opisali kao dobrog komšiju.
Gradonačelnik Podgorice, zabranio je prošle sedmice slijepoj Marijani
Mugoši da sa psom vodičom dođe do svog radnog mjesta. A upravo
tog červrtka on je izigravao velikog humanistu - u Podgorici je
postavio temeljac za Centar za integraciju osoba sa invaliditetom.
Uslijedili su brojni protesti povodom gradonačelnikovog nehumanog
čina. O tome je postavljeno pitanje i u republičkom parlamentu.
Gradonačelnik, inače ljekar koji je dao Hipokratovu zakletvu, ne krije
da je izdao nalog službi obezbjeđenja ,,da psi, pa makar oni bili kao
pomoć, ne mogu da ulaze u kancelarije i budu sa ljudima i strankama
zajedno”.

Marijani poslije gradonačelnikove naredbe preostalo je: ,,Dolazim i

uredno se prijavljujem u osam sati, samo do portirnice i tu je kraj”.
Tražila samo da bude ravnopravna sa ostalim i ništa drugo.
Marijana je pet mjeseci išla sa psom Ksenom na radno mjesto. Njene
kolege su dvije godine ranije bile upoznate sa tim.

Gradonačelnik Mugoša je riješio da ostane upamćen i kao

gradonačelnik koji je otežao život prvoj osobi u Crnoj Gori koja je
bijeli štap uspjela da zamijeni psom specijalno dresiranom za slijepe
osobe. ,,Ovdje se isključivo radi o samovolji jednog vlastodršca koja
mora biti ograničena, što i jeste suština zakona”, reagovao je
Aleksandar Zeković, istraživač ljudskih prava.

Skupština Crne Gore je 4. marta usvojila Zakon o kretanju slijepog

lica uz pomoć psa vodiča. Glasali su i vlast i opozicija. Zakon
propisuje da će kaznom od tridesetostrukog do pedesetostrukog
iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori biti kažnjeno pravno lice ako
slijepoj osobi sa psom vodičem zabrani slobodan pristup na javna
mjesta.

Takva kazna bila bi sića za gradonačelnika, za kojeg razni izvori tvrde

da je jedan od bogatijih iz vrha vlasti.

Za sada, na internetu, gradonačelniku pljušte kazne sa svih

meridijana u vidu oštrih komentara: ,,Zaista neoprostivo”; ,,Ne
napadajte gradonačelnika ljudi, on misli da je psu mjesto na lancu iza
kuće”; ,,Da li ovo pismo zvuči kao da je pisano iz glavnog grada
zemlje koja je juče aplicirala u EU u 21.vijeku?”; ,,Crnogorci , Srbi,
Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Romi pokažite da naša duša nije slijepa, jer
bi to bio pravi invaliditet!”; ,,Zbog Mugoše i njemu sličnih pobjegao
sam s Balkana”; ,,Gospodin Mugoša ima svoje pit-bulove tako da mu
nijesu potrebni vaspitani psi vodiči”; ,,Vidi se da smo svi mi na
balkanskoj teritoriji daleko od Evrope”.

Marijana Mugoša je protestvovala

ispred zgrade Opštine.
Kategorična je da neće odustati
od zahtjeva da na radno mjesto
uđe sa Ksenom: ,,Neću odustati
od svojih namjera, jer bi time
pogazila svoje principe za koje
sam se borila sedam godina. To bi
bila i svojevrsna obmana donatora
koji su omogućili dovođenje prvog psa vodiča u Crnu Goru”.

Ona je u opštinskoj administraciji zaposlena četiri i po godine.

Sekretarka Skupštine Glavnog grada Slavka Maraš, koja je i šefica

Marijani Mugoši, rekla je na konferenciji za novinare da „nije dala
naređenje da ne puste Mugošu da uđe u zgradu gradske uprave,
nego nije dozvolila da uđe pas“.

Predsjednik gradske Skupštine Đorđe Suhih kaže da pas vodič „ima

pravo da uđe u službene kancelarije, te da će se vidjeti gdje će i kako
biti smješten“. Toj Suhihovoj tvrdnji usprotivila se Slavka Maraš
opaskom da nigdje propisom nije određeno da pas može da boravi u
službenim prostorijama.

,,Ja zovem mene i Ksenu – ledolomke," kazala je Marijana Mugoša

novinarima. Njih dvoje probijaju led predrasuda prema osobama s
invaliditetom, nakon što je stupio na snagu Zakon o psima vodičima.
Udruženja i organizacije osoba sa hendikepom ponovo su u srijedu
pozvale gradonačelnika Miomira Mugošu da poštuje zakon i dozvoli
Marijani Mugoši ulazak u zgradu Skupštine. I 17 nevladinih
organizacija uputile su takav apel gradonačelniku.

Do izlaska ovog broja Monitora gradonačelnik nije opozvao svoju

diskriminiatrosku odluku. U srijedu veče nonšalantno je izjavio
Televiziji Crne Gore: ,,Ostajem pri ovoj odluci i savjest mi je sasvim
mirna”. Generalno, problem sa savješću je u tome što se najmanje
čuje onda kad je najpotrebnija.

Hendikepirane osobe samo mogu nagađati da li će zbog moćnika

kakav je gradonačelnik Mugoša i ubuduće njihova zakonska prava
biti zaštićena.

Imao je pravo onaj ko je rekao: ,,Sve što bolje upoznajem ljude, sve
više volim pse”. Marijanina Ksena je labrador. Labradori ne ujedaju
ljude. Odavno nije novost da ljudi ujedaju ljude. Naročito moćni
bespomoćne.

Monitor, 19. decembra 2008.

LIČNOSTI KOJE SU U CRNOJ

GORI OBILJEŽILE 2008. GODINU

Oni nijesu ćutali

VANJA ĆALOVIĆ, direktorka NVO MANS, prije
nekoliko dana diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici na
temu “Ekonomski razvoj zarobljene države – studije slučajeva iz Crne
Gore”. Studija je ocijenjena desetkom, a Ćalović u njoj zaključuje da
su “zahvaljujući sprezi biznisa, politike I kriminala, u Crnoj Gori
formirane oligarhične structure koje su omogućile uspostavljanje
monopola I kartela, a unakrsno članstvo u odborima direktora u
vlasništvu je stavljeno u funkciju zarobljavanja države”.
Ćalović se i ove godine najviše bavila borbom protiv korupcije u Crnoj
Gori. Uspjela je da stekne povjerenje javnosti bavljenjem zemaljskim
temama. Zbog skretanja pažnje na problem korupcije i zloupotreba, u
većini anketa javnost je označila kao osobu kojoj najviše vjeruje.
Paradoks je da Ćalovićeva ostaje najpopularnija, dok vladajuće
stranke, na čije propuste ona ukazuje, takođe bilježe rast.

U ispitivanju javnog mnjenja Centra za demokratiju i ljudska prava, sa

prosječnom ocjenom 3,03, Ćalovićeva je bila prva na listi političara i
javnih ličnosti kojima se najviše vjeruje. I u prošlogodišnjoj anketi iza
nje su se našli predsjednik Filip Vujanović (3,03) i premijer Milo
Đukanović (2,95).

Ćalovićeva smatra da građani osjećaju teret korupcije bez obzira na

političku pripadnost, ističući da nacionalne priče više nijesu
interesantne.

"To nema nikakve veze sa političkom pripadnošću, jer svi mi živimo u

istim uslovima. Za koga god budu glasali, građani se susreću sa
korupcijom svakoga dana i sa drugim problemima kojima se mi
bavimo“, upozorava Ćalovićeva.

MILAN POPOVIĆ, univerzitetski profesor, “crnogorski

Čomski” i ove je godine bio jedan od najžešćih kritičara
Đukanovićevog režima. U ocjenama i prognozama ne griješi. Smatra
da je malo vjerovatno da bi u Crnoj Gori na narednim parlamentarnim
izborima mogla biti ugrožena vladajuća koalicija, ali ne isključuje da
do promjena dođe po scenariju viđenom u Srbiji prilikom pada
Slobodana Miloševića.

Mogućnost da se ucijeni veliki dio populacije zbog siromaštva i

zloupotreba vlasti od strane DPS-a glavni su razlozi zbog kojih
vladajuća koalicija neće biti ugrožena na sljedećim izborima, kaže
Popović.

„Tek na trećem mjestu je, iako ne želim da je aboliram, opozicija sa

svojim promašajima i greškama”. Međutim, on kaže da „ima puno
simptoma slabljenja same strukture vlasti zbog njene
ultramonopolističke parazitske prirode koja je sada u fazi da jede
samu sebe“.

„Kao što je Miloševićev režim pao u Srbiji onda kad je izgledao vrlo
solidan i jak. Mislim da će se tako nešto desiti u narednih nekoliko
godina u Crnoj Gori jer je ovaj režim iscrpio sve snage. Ako se to ne
desi, onda mi frankistička Španija izgleda kao najvjerovatnija
perspektiva“, ocjenjuje Popović.
U prilog ocjeni da je Crna Gora zarobljeno društvo, Popović navodi
slučaj Prve banke: “Afera sa Prvom bankom donosi mnoštvo osnova
sumnje da tu postoji jedna šema, jedna organizovana grupa na čelu
sa predsjednikom Vlade koja je zarobila čitavo društvo - državu,
parlament, vladu, Centralnu banku i da sprovodi svoj nelegitimni
privatni interes. To se zove organizovani kriminal, čitavo društvo pati
zbog toga, svi ćute“.

Uz ocjenu da je na crnogorskom Univerzitetu 1980-tih bilo više

slobode nego sada, Popović tvrdi da se danas sprovodi
najbeskrupuloznija diskriminacija profesora koji ne podržavaju vlast,
već je javno kritikuju.

SLOBODAN PEJOVIĆ, bivši policajac iz Herceg

Novog, godinama svjedoči o tome kako je crnogorska vlast u proljeće
1992. bosanske izbjeglice izručivala Radovanu Karadžiću.
Godinama, zato što govori istinu o zločinu, trpi razne vrste pritisaka.
Mirna savjest košta ga mirnog života.

Samo tokom ove godine tri puta je bio meta nepoznatih počinilaca. U
februaru mu je neko velikim kamenom razbio duplo balkonsko staklo
na stanu. Nedavno je ispod brrisača na automobile našao listić na
kom je flomasterom bilo ispisano „minirano“. Onda mu je razbijeno
staklo na autu. Prošle godine napao ga je prolaznik metalnom
šipkom. Jasno - opomene da ćuti o deportaciji.
Od čega se boje oni koji ga proganjaju?

“Na području Herceg Novog, to se zna, bilo je još zločina osim

deportacije. Za razliku od deportacije o kojoj se sve zna, o drugim
zločinima se ne govori… Postojala je paravojna grupa koja je, onako
samoinicijativno, te nesrećne ljude noću odvodila iz kuća. Prvo bi ih
opljačkali pa ih onda, neđe tamo, na koridoru smrti, na planinama
Orijena, likvidirali. Broj im se ne zna, ne zna se ništa”, kazao je
nedavno u intervuju Monitoru.

Kaže da od “svih silnih svjedoka nema nekakve velike koristi”. Tvrdi

da nije tačno da su deportacije trajale vikend, nego najmanje mjesec,
čitavi maj.

Ljetos mu je Upravni odbor Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike

dodijelio plaketu.

“Rizikujući svoj i život članova svoje porodice, Slobodan Pejović je

naveo imena policijskih funkcionera koji su njemu i drugim
policajcima naredili da hapse nedužne bošnjačke izbjeglice u Crnoj
Gori. Slobodan Pejović je prvi i jedini pripadnik crnogorske policije
koji je o tom zločinu javno progovorio, javno ga osudio, i javno
zamolio žrtve za oprost”, navodi se u obrazloženju.
BLAGOJE GRAHOVAC, savjetnik predsjednika
crnogorskog parlamenta, preporučio je početkom decembra
Evropskoj uniji da od zemalja Zapadnog Balkana zahtijeva lustraciju
partija i ličnosti koje su bile u vlasti tokom ratnih dešavanja,
predviđajući da bi "Evropska unija, ukoliko se to ne desi, mogla biti
prva žrtva balkanske mafije. Grahovac tvrdi da se "mafija potpuno
uvezala u jednu mrežu koja dominantno utiče na političke procese na
Zapadnom Balkanu".

Grahovac kaže da su u mafiju duboko involvirane mnoge političke

ličnosti:

"Oni su snažno pozicionirani u državnim politikama na Balkanu, imaju

jaka uporišta u institucijama regionalne i međunarodne politike.
Mreža organizovanog kriminala učvrstila se do neslućenih razmjera”.
Njegova procjena je da slijedi čvrsto povezivanje rusko-balkansko-
južnoameričke mafije koja će svojim djelovanjem "prouzrokovati
promjenu u globalnom odnosu političkih snaga planete".

Grahovac, poznat stručnim krugovima po bavljenju doktrinarnim

pitanjima vojske i vojnih reformi, ove godine četo je skretao pažnju
javnosti na sebe oštrim kritikama upućenim na razne adrese. Tako je,
na primjer, u martu ustvrdio da Crna Gora faktički danas nema vojsku
i da zato nije važno ko obavlja čelne funkcije u njoj. Zvaničnicima u
Podgorici trebali su ljudi koji će prihvatati sve njihove zahtjeve i zbog
toga će Crna Gora imati problema i u procesu priključivanja
Sjevernoatlantskom savezu: „ Ljudi koji su zaduženi za taj sistem ne
razumiju ni politiku ni vojsku», rekao je tada Grahovac.
Grahovac je uvjeren da bi za Crnu Goru najbolje bilo da ukine vojsku.

GORAN KNEŽEVIĆ, zamjenik generalnog direktora

Centralne banke Crne Gore za kontrolu bankarskog sistema i član
Savjeta CB, podnio je ostavku početkom februara, najavljujući
nastupajuću krizu u crnogorskom finansijskom sektoru.
«Razlog mog podnošenja ostavke je kulminacija debalansa između
ovlašćenja i odgovornosti koja mi je data članom 20. Zakona o
Centralnoj banci, i nemogućnosti da u ovakvom zakonsko-
institucionalnom okviru dalje odgovaram za kvalitetno obavljanje
supervizije banaka”, saopštio je Knežević. Stručnjake je zabrinula
činjenica do ovakva ocjena dolazi od čovjeka koji je, po službenoj
dužnosti, imao uvid u najvažnije informacije i transakcije u
crnogorskim bankama. Najoprezniji su već tada najavljivali ono što se
dešavalo ove jeseni.

Mediji su cijenili da je Kneževićeva ostavka prizvod dvostrukog

pritiska. Sa jedne strane, na njega i predsjednika Savjeta CBCG
Ljubišu Krgovića okomio se «bankarski lobi» nezadovoljan odlukom o
ograničenju kreditnog rasta tokom ove godine, što su oni tumačili
kao direktan atak na njihov profit. Istovremeno, čelnici Centralne
banke našli su se na meti vladajuće partije, koja je amandmanima na
Zakon o bankama, usvojen neposredno nakon Kneževićeve ostavke,
smanjila uticaj CBCG na finansijska kretanja u Crnoj Gori.
Zahvaljujući tome, danas u Crnoj Gori imamo «slučaj Prva banka».

Što stvari nijesu još gore, dobrim dijelom je zaslužna i prošlogodišnja

odluka CBCG o ograničenju kreditnog rasta. Ipak, nakon
Kneževićevog odlaska monetarne vlasti su, čini se, počele da gube
kontrolu nad finansijskim tržištem. To ne znači da su ta dva događaja
i direktnoj vezi, ali potvrđuje argumente koje je Goran Knežević
naveo obrazlažući svoju ostavku.

Monitor, 2009.

Aleksandar Eraković
Novinar kojem su političari
obećavali

Ne može se više prigovarati crnogorskoj vlasti da ne brine o

novinarima. Prošle nedjelje odabrala je dvojicu za ambasadore Crne
Gore, a uskoro će, najvjerovatnije, i trećeg. Tačno je da su
Aleksandar Eraković i Goran Rakočević u međuvremenu bili ,,na
obuci” u kabinetima visokih crnogorskih zvaničnika, ali zar je umjesno
u diplomatiju slati novinare direktno iza redakcijskog stola?

Aleksandar Eraković već se priprema za srećan put u Ujedinjene

Arapske Emirate sa mjesta savjetnika za odnose sa javnošću
premijera Mila Đukanovića. Njegovo imenovanje za amabsadora
nanovo je zbunilo one koji pokušavaju da dokuče kakvim se tom
kriterijumima Vlada rukovodi kad plete crnogorsku diplomatsku
mrežu. (Erakoviću, recimo, od svih jezika najbolje idu
južnoslovenski). Nije, ipak, prvi put da političari uzdignu prosječne,
kao što je redovna pojava da novinari osrednje političare lansiraju u
neslućene visine.

Kao sportski novinar početnik i kasnije urednik u Pobjedi, u vrijeme

njene ratnohuškačke faze, Eraković nije previše obećavao. Više su,
izgleda, drugi njemu obećavali. Upućeni kažu posebno jedan
dugogodišnji prijatelj visoki policijski funkcioner. Zahvaljujući daru za
održavanje važnih veza ovaj rođeni Pljevljak sa srednjoškolskom
diplomom mogao je da postane fenomen u crnogorskom novinarstvu.
Bio je glavni urednik Vijesti, Televizije IN, Republike, Televizije Pink
Montenegro, Nedjeljnog žurnala i Arene. Tako je postao jedan od
živih primjera pred kojima su se raspršile iluzije grupe novinara koji
su pokušavali da uvedu licence i visoko obrazovanje kao uslove za
bavljenje novinarstvom u 21. vijeku.

Eraković je postao vladin službenik prije dvije godine kao savjetnik za

medije prethodnog premijera Željka Šturanovića. Posljednju godinu
obavljao je i poslove Đukanovićevog savjetnika za spoljnu politiku.
Kao njegov savjetnik za medije, prije nekoliko mjeseci tekst reportera
sarajevskog Centra za istraživačko novinarstvo o bogatstvu Mila
Đukanovića i njegove porodice propisno je izružio. Tekst je nazvao
,,providnom manipulacijom”, a reportere ,,totalnim diletantima” koji su
,,prilično neuko i neznalački odradili posao za sitne pare”, a nisu
pokazali ni ,,vaspitanje”. Iz sarajevskog ogranka Globalne mreže
vašingtonskog Centra za javni integritet na etikete su uzvratili –
argumentima.

Crna Gora će sada prvi put biti predstavljena u Ujedinjenim Arapskim

Emiratima na nivou ambasade. Uz podatak da tamo odlazi jedan od
Đukanovićevih bliskih saradnika očigledno je da crnogorska vlast
pridaje veliki značaj saradnji sa Emiratima, jednoj od najbogatijih
zemalja svijeta, s namjerom da privuče njihove investitore. Prema
vijestima iz Vlade, u izgledu je značajan projekat - gradnja velikog
turističkog kompleksa na Velikoj plaži u Ulcinju, čija se vrijednost
mjeri milijardama.

Eraković nije, koliko se zna, biznismen. Čak su se ugasila i dva lista

koje je uređivao. Ali, svi mediji koje uređivao vjerno su služili vlasti.
Teško je povjerovati da se rotirao sa visokih pozicija praznih
džepova. Zato nije isključeno da iz Abu Dabija neće okrenuti milijarde
investicija u Crnu Goru.

Monitor, 2009.
DRAGAN BOGOJEVIĆ

Poslušni naprijed, ostali stoj

Svuda okolo obilježavaju godišnjicu pada Berlinskog zida i onog što
je potom uslijedilo, a mi jedino možemo da slavimo postojanost i
otpornost na svaku promjenu. Nekad i sad najviše naše blago bili su i
ostali kadrovi odani režimu. Juče Titu i Partiji, danas Milu i DPS-SDP
koaliciji. Da kadrovska vrteška ljeta gospodnjeg 2009. radi poput one
iz vremena petoljetki najsvježiji primjer je slučaj direktora Zavoda za
školstvo Crne Gore dr Dragana Bogojevića.

Draganu Bogojeviću nije produžen mandat za posao prvog čovjeka

Zavoda. Samo po sebi to i nije vijest - ako Crna Gora ne može da
smijeni vlast neka vlast smjenjuje kadrove. Tako ćemo imati makar
privid promjena. Stvar je u tome što je čitava crnogorska javnost već
neko vrijeme znala da će Dragan Bogojević biti kažnjen. Moglo se
samo nagađati kad i kojom kaznom.

Da podsjetimo one koji su eventualno zaboravili: Dragan Bogojević je

jedini iz školskih vlasti otišao na Cetinje i podržao štrajk tamošnjih
gimnazijalaca. Rekao je da ga tamo niko nije poslao već da je došao
gonjen vlastitim stidom. Tog trenutka je zapečatio karijeru direktora
Zavoda za školstvo. Toliki grijeh neposlušnosti režim ne prašta.
Osveta je očekivan i jedini moguć ishod. Iznenađenje je možda jedino
to što, mimo ustaljenih crnogorskih običaja, njegove kolege iz Zavoda
za školstvo nijesu okrenule glavu na drugu stranu i – zašutjele.

Ogorčene odlukom Ministarstva prosvjete, njegove kolege obratile su

se javnosti pismom u kojem su dali svom sada već bivšem direktoru –
punu podršku. Podsjetili su da je on ,,svojim znanjem, iskustvom i
zalaganjem doprinio da Zavod za školstvo bude prepoznat u široj i
stručnoj javnosti kao ugledna obrazovna institucija”. Bogojević je,
napominju dalje, ,,kao moderna i slobodna ličnost, sa dokazanim
demokratskim kapacitetima, u više navrata javno pružio otpor
pokušajima birokratskog prekrajanja reformskih rješenja“.

Lijepo je to. Pelcer bunta cetinjskih gimnazijalaca počeo je da se širi.

Jedino nije baš jasno kako tako iskusnim ljudima, kao što su
Bogojevićeve kolege, odavno nije jasno da čovjek kakvog oni opisuju
ovim vlastima ne treba. Kvari im prosjek.

Mijenjaju se države, ruše i uzdižu ideološki svjetovi, a ništa novo pod

crnogorskim nebom. Valja se samo sjetiti kako su osamdesetih
godina prošlog vijeka, u vrijeme onog sistema kadrovske kuhinje
proizvodile univerzalne stručnjake.

Kad mu je istekao mandat, predsjednik Opštinskog komiteta Saveza

komunista Nikšića upućen je u Beograd za predsjednika Saveza
sindikata Jugoslavije, a otuda se vratio u Titograd da šefuje
crnogorskom policijom.

Bilo je prije toga i ovakvih slučajeva: prvi čovjek crnogorske policije

karijeru je nastavio kao čelnik crnogorske kulture.

U kadrovskom bubnju bili su isključivo članovi Saveza komunista. To

su, u napadu samokritike i sami komunisti zvali – negativna selekcija.

Sposoban čovjek ovdje nije, da parafraziramo Protagoru, mjera svih

stvari. Svemu mjeru, a posebno onima koji misle svojom glavom, i
dalje određuje režim. U međuvremenu je ni kriva ni dužna iščezla
jedino – samokritika.

Monitor, 2009.

PETAR IVANOVIĆ

Novi namještenik Dvora

U savjetničkom sazviježđu premijera Mila Đukanovića zatreperila je
nova zvijezda. Petar Ivanović pristao je da unajmi svoje raskošne
sposobnosti Dvoru. Nije javljeno za što će Ivanović tačno biti
zadužen, ali premijer ima bogat izbor. Doktor nauka Petar Ivanović je
bivši ili sadašnji: univerzitetski profesor, jedan od osnivača G17,
osnivač i potpredsjednik Montenegro biznis alijanse (MBA),
predsjednik Teniskog saveza Crne Gore, član borda direktora
Američke privredne komore u Podgorici, počasni građanin
Indianapolisa, bliski saradnik zastupnika neoliberalne ekonomske
škole Veselina Vukotića. Sve u svemu, apsolutno podesan za
dvorsku službu.

Mreža mladih Pokreta za promjene odmah je na vijest da je Ivanović

novo pojačanje na Dvoru izrazila duboku zabrinutost ,,imenovanjem
kontroverzne ličnosti, g. Petra Ivanovića za člana kabineta premijera
Đukanovića”. Ivanović je, podsjeća Mreža mladih PzP-a, poznat ,,kao
učesnik u skandalu koji se zadesio prošle godine u Hanoveru, kada je
osumnjičen da je na skupu mladih preduzetnika i industrijalaca
Evrope, krao lične stvari svojih kolega, biznismena iz evropskih
zemalja”.

Iznenađeni postupkom premijera Đukanovića koji ima ,,gorak ukus

nepotizma”, iz Mreže poručuju: ,,Poslije mlađeg Mugoše, ‘karijernog
diplomate’ u pokušaju koji se ‘proslavio’ napadom na fotoreportera
Vijesti, nekadašnjeg ratnog huškača Gorana Sita Rakočevića i
mnogih drugih, sada im se pridružio i g. Ivanović”.

Šta se ovo dešava u Crnoj Gori? Ovih su dana glavu digli mladi
buntovnici – te gimnazijalci na Cetinju, te Mreža mladih PzP-a…Tu su
, kako bi Đukanović rekao, zaludnjaci i neostvareni ljudi, pa kvare
idilu na Dvoru svakodnevnim zanovijetanjem o ratnim zločinima,
pljački i korupciji. Stubovima režima.

Dolazak Petra Ivanovića pod premijerski skut otvara niz pitanja. Da li

je to presušila kadrovska baza DPS-a kad Đukanović dovodi u svoje
okruženje iskompromitovane osobe kakva je Ivanović. Da li se to,
možda, bliži kraj njegovoj dvodecenijskoj vladavini, pa više niko neće
da se ukrca u brod koji tone? Da li je režim ušao fazu panike pa
gospodar u svojoj blizini trpi samo dokazano najposlušnije. One koji
nemaju kud i kojima je vlast jedino utočište.

Postavljanje Petra Ivanovića za Đukanovićevog savjetnika mogao bi

biti znak za uzbunu ključarima režima i posluzi na dvoru, da im se
smrkava. I znak nade hiljada povrijeđenih i uniženih građana da bi
konačno moglo provedriti i iznad Gore Crne.
Monitor, 2009.

Svetozar Marović
Formatted: Font: (Default) Arial, Bold, Font
color: Custom Color(RGB(163,0,0))

Filozof iz šeste vlade

Prvo se za glavu uhvatio Milo Đukanović kada je pročitao da njegov
dugogodišnji partijski saborac Svetozar Marović žarko želi da mu
bude desna ruka u novoj Vladi. Onda su se za glavu uhvatili i
zvanični prevodioci: ,,Kad nešto izjavi gospodin Marović, niti možemo
da pohvatamo šta je htio da kaže, niti znamo kako da to prevedemo
da strancima bude razumljivo''.
Kao što se filozofija nikad nije sjekirala što je laici nisu razumjeli, tako
si ni filozof iz Grblja nikad nije brinuo što njegovu visokoumnost
obični smrtnici ne razumiju. Marović odlično zna šta govori, još od
ljeta 1988. godine kada je na Skalinima na Morači, kao uzorni Titov
omladinac, pripovijedao o socijalnoj pravdi i demokratizovanju Crne
Gore. Od tada pa do danas, ideolog DPS-a različito je tumačio
crnogorsku stvarnost, a radi se o tome da se ona popravi. I
napredujemo. Ako je to više moguće.

Marović je, uzmimo njega za primjer, paradigma svestranog

napredovanja crnogorskih političara i biznismena od devedesetih
naovamo.

Sada je ciljao mjesto vicepremijera u šestoj Đukanovićevoj Vladi, ali,

začudo, nije mu upalilo. Nije uspio ni da svoje bliske kadrove
rasporedi na čelo ministarstava urbanizma, turizma i pravde. To ne
znači da on i dalje neće nemilosrdno i bez ičije kontrole krčmiti
prirodno bogatstvo Budve i tako uvećavati svoju moć i kapital.

I gradonačelnik Budve Rajko Kuljača priznaje da Marović vodi

glavnu riječ u tom gradu.

Prije nekoliko dana Marović je negirao da je Budva osiromašila.

Tvrdio je da su svi zaposleni primili plate i da u budžetu ima toliko
novca da im se može podijeliti i plata unaprijed. Upućeni kažu da su
mnogi radnici u buli dvije plate, a Budva u minusu bar pedeset
miliona eura, jer su komunalije za silne građevine plaćane u mnogo
manjem iznosu od zakonom predviđenog. Šta se desilo sa razlikom
– pitanje je za državnog tužioca i zadužene za suzbijanje korupcije.

Marović je uz Đukanovića najuticajnija ličnost na crnogorskoj

političkoj sceni. Komentarišući tu činjenicu, prošle godine se pohvalio:
,,Možda ću biti malo neskroman, ali ja sebe doista vidim tu. Mislim da
imam ideje, argumente, imam moralni kredibilitet koji mi dopušta da
vjerujem da mogu uticati na neke odluke u Crnoj Gori”.

Osim materijalne, Marović je doživio i mnoge druge transformacije.

Ulaznicu za visoku politiku izvadio je podrškom antibirokratskoj

revoluciji. Pripadao je trojci ,,mladih, pametnih i lijepih”. Kasnije, kada
su se sukobili Milo Đukanović i Momir Bulatović - odabrao je pravu
stranu. Okrenuo se protiv kuma Bulatovića. Za Đukanovića ga je
vezala zajednička sklonost prema biznisu.

Poslije prevrata 1989, kao predsjednik Izvršnog odbora budvanske

opštine, organizovao je u Budvi tribinu na kojoj je Dobrica Ćosić
otvoreno negirao crnogorsku državu i naciju. Tada je i Marović bio
uzorni Srbin. Potom je u svom gradu gostio ,,beogradsku
memorandumsku elitu”, a Grad teatar pretvorio u svesrpski sabor.
Godinama se skrušeno odnosi prema mitropolitu Srpske pravoslavne
crkve u Crnoj Gori Amfilohiju.

Uoči 14. kongresu SKJ, održanog 1990. godine, našao se među

onima koji su tražili reformisanje i podjelu tadašnje komunističke
partije na dvije stranke: komunističku i socijalističku. Onda je odbio da
potpiše dokument tadašnjih crnogorskih i bosanskih komunista-
reformista. Priklonio se Slobodanu Miloševiću, Bulatoviću i
Đukanoviću, koji su sa kongresa otjerali Slovence i Hrvate, napravili
,,novi kvorum'' i uveli zemlju u rat.

Ratnih devedesetih pozivao je u ,,rat za odbranu mira", žestoko

kritikujući pristalice antiratnog pokreta. Javno se pitao: ,,Da li na
minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom?" Kasnije
će se za ,,sva zla i štete" što su ih tokom rata nanijeli državljani SCG
Hrvatskoj i BiH pravdati da je bio žrtva ,,predrasuda i emocija".

Prije dvije godine autor kovanice ,,rat za mir” primio je

mirotvoračko priznanje Internacionalne lige humanista. U tu čast
pripremio je retuširanu autobiografiju, a one koji su imali moralni
kredit da osude tu tragikomediju nazvao je - sramotnim ljudima.

,,Idealni koračaju nebom, zemljom idu grešni ljudi’’, jedna je od

njegovih mudrosti.

Stigao je i do predsjednika počivše državne zajednice Srbija i Crna

Gora i upisao se u istoriju kao njen posljednji šef. Upućeni tvrde da je
tokom beogradske političke faze tamo, navodno, ,,zaradio” stan od
280 kvadrata.

Poslije dužeg staža uzornog Srbina u DPS-u, prebacio se na

crnogorski sektor. Pošto je bezuspješno agitovao da spriječi
referendum tvrdeći da on nema nikakvih šansi - dva puta se u
crnogorskom parlamentu, kao njegov predsjednik, energično protivio
donošenju Deklaracije o suverenosti Crne Gore, u posljednji minut
pridružio se suverenistima. Čak se zalagao i za crnogorski jezik kada
je pripreman novi Ustav Crne Gore.

Prije dvije godine oglasio je da napušta državničke funkcije i ide da

pravi pare. Dobro mu ide. Prošle godine kompanija Moninvest, čiji je
Marović suvlasnik, kupila je dio akcija Prve banke Aca Đukanovića
za pola miliona eura. Marović je, kako je objavljeno u medijima, tom
transakcijom zaradio oko tri miliona eura.

Zagrebački Nacional je objavio da je Marović mjesečno tokom

devedesetih dobijao 100 hiljada maraka od šverca
duvana. Beogradski mediji tvrdili su da je bio na platnom spisku
Stanka Caneta Subotića. To nije dokazano, ali javnost je imala
priliku da ga vidi zajedno sa Đukanovićem u Canetovoj vili na Svetom
Stefanu kako slavi poslovne podvige srpskog biznismena, koji se u
međuvremenu našao na Interpolovoj potjernici.

Kada je Marović javno iznio plan da se vraća u državnu politiku mnogi

su se upitali: zar mu nije dosta da gazduje Budvom i krcka bogatstvo
putujući jahtom, navodno, vrijednom 12 miliona eura. Drugi kažu da
ga je na povratak u Vladu natjerala najava da Srbija priprema
rasvjetljavanje afere ,,satelit” u koju je, kako se spekuliše, upleten i
Marović.

Zna on: moć je u Crnoj Gori najsigurnija zaštita od zakona.

E novine, 2009.
 ZARIJA FRANOVIĆ

Pare, pare

Prizor nije nemoguć: sa radnicima koji štrajkuju preko puta zgrade

crnogorske Vlade protestvuju i – depeesovci, članovi raznih odbora
direktora.
Vremena se mijenjaju. Ne pamti se da se neki direktor u Crnoj Gori
javno požalio da mu radnici primaju mizerne plate. ( Izuzetak je
vrijeme ab -revolucije kad su dirketori pomagali novim vođama da
radnike pretvore u njihovo oruđe). Većinom se nijesu udostojili ni da
porazgovaraju sa radnicima koji su štrajkovali zbog malih plata ili što
su im isplaćivane sa zakašnjenjem od više mjeseci, pa i godina.
Dokaz su i brojni aktuelni protesti preko puta zgrade Vlade i u
fabričkim krugovima. Direktori štrajkače posmatraju sa pristojne
udaljenosti. Ali, nikad se u ovoj državi ne zna šta nosi dan, a šta noć.

Kad je ovih dana Vlada najavila da će direktorima skresati

astronomske zarade i pozvala ih da vraćaju takođe astronomske
otpreminine, i oni su počeli da protestvuju. Za sada u salama za
sastanke. Do javnosti je doprlo da je to prvi učinio Zarija Franović,
predsjednik Odbora direktora Željezničke infrastrukture Crne Gore.
Revoltiran tom vladinom namjerom, u utorak, na skupštini akcionara
Željezničke infrastrukture, priprijetio je: ,,Ja vam ga za te pare radit'
neću”! A ,,te pare” su 800 eura.
U decembru je prosječna zarada u Infrastrukturi bila 407 eura, a
Franović je tog mjeseca na nekoliko mjesta ukupno zarađivao oko
3.300 eura. (Prošle godine kao direktor JP Komunalna djelatnost Bar
imao je platu 1205 eura, plus poslanički paušal koji iznosi 20 odsto od
te plate).
Franović je na pomenutoj skupštini akcionara održao i besjedu o
neradu i poštenju, uzimajući za primjer svoje radne i skupštinske
kolege: ,,Onako kako radimo, neki ne zaslužuju da budu plaćeni ni
pet eura. Treba li Crna Gora da likuje da radimo džabe, je li to taj
populizam, ili poslanici koji ne dolaze u parlament, a sa paušalima za
članstvo u odborima primaju po hiljadu i pet, šest stotina eura? Imaju
li morala i obraza da ne dolaze po 18 mjeseci?”

Zanimljivo: tek sad o tome govori!

,,Ja sam u prethodnom sazivu parlamenta pričao 1.012 minuta i ne
pomičem se nikome, ja Zarija Franović koji svaki dan putujem iz Bara
i ne zna mi se radno vrijeme”, požalio se Franović akcionarima.

Pravi crnogorski mučenik: priča i vozi se.

Ima Franović i još jedan razloga da se ljuti na svoju Vladu. Na

skupštini akcionara poništena je odluka o otpremninama iz 2005.
godine prema kojoj su dva ranija odbora direktora Željeznice AD u
drugoj polovini prošle godine podijelili preko milion eura. Odluka je
važila i za Željezničku infrastrukturu. Znači, da to nijesu otkrili mediji i
potom reagovala Vlada, članovi Odbora direktora Željezničke
infrastrukture mogli su na kraju mandata da u svoje džepove stave na
ime otpremnine po nekoliko desetina hiljada eura.

Franović je sigurno i za to znao, ali mudro je ćutao sve dok se nije

došlo do - njegovog džepa. Franović bi zasluživao javnu podršku za
to što ne pristaje da radi za malu platu, da je, kojim slučajem,
njegova kompanija uspješna. Prvi čovjek uspješne kompanije,
ponavljamo uspješne, treba da bude dobro plaćen. Ali, Franovićeva
kompanija grca u gubicima i dugovima.
I ne samo to. Možda Franović nije direktni krivac, ali ni on niti bilo ko
od čelnih ljudi ne može biti ponosan na stanje u sistemu Željeznice
Crne Gore. Vožnja vozovima ,,tugom Beograd – Bar”, kako su tu
saobraćajnicu prozvali putnici, prava je avantura. Vozovi kasne na
stotine minuta, vagoni su prljavi i hladni, u vozovima ni ruke ne
možete oprati jer nema vode, lokomotive se često kvare… Primjećuje
li to Franović dok putuje iz Bara do Podgorice?

I još nešto. Da Franović nije član i poslanik vladajuće partije (DPS-a),

vjerovatno nikad ne bi postao predsjednik borda direktora Željezničke
infrastruktre. Niti bi imao tolika primanja.

Kao uticajni čovjek vlasti možda bi trebalo da se malo zamisli i nad

niskim zaradama drugih stručnjaka u Crnoj Gori: ljekara, profesora,
inženjera… Ili da to bar pomene u onoj svojoj maratonskoj priči u
parlamentu.

,,Svima, koji se ovih dana bune zbog opravdane reakcije javnosti i

smatraju da su neki strašni stručnjaci i menadžeri i da zaslužuju
sramno visoke plate i otpremnine, PzP poručuje da odmah daju
ostavke i nađu posao u privatnim firmama i bankama i tamo dokažu
vrijednost. Mnogi od njih bi bili presrećni i sa prosječnom platom od
425 eura, ako bi našli nekoga ko bi ih i toliko platio”, kažu u Pokretu
za promjene, vjerovatno inspirisani i primjerom Zarije Franovića.
Jedna Konfučijeva izreka kaže da je u državi u kojoj vlada red
sramota biti siromašan, a u kojoj vlada haos sramota biti bogat.

Monitor, 2009.

NOVI KRUG HAJKE NA NEZAVISNE MEDIJE

Da bijemo bolje

Prvi tekst o Miomiru Mugoši Monitor je

objavio u tridesetprvom broju, 1991. godine. Povod: kao novopečeni
ministar zdravstva u Vladi Mila Đukanovića propisao je takvu terapiju
za liječenje crnogorskog zdravstva da su se protiv njega pobunili, što
mitinzima što pismima, brojni ljekari i ostalo medicinsko osoblje iz
Titograda, Igala, Cetinja, Ivangrada, Pljevalja, članovi CANU,
profesori Univerziteta... Od tada do danas Mugoša se prosto
nametao kao nezaobilazna novinska tema. O tome kako je kao visoki
državni funkcioner pljačkao crnogorske poreske obveznike Monitor je
proteklih sedmica sakupio novu bogatu dokumentaciju (čitajte u
novogodišnjem broju). Izgleda da je Mugoša saznao za to, pa se
upregao da pokuša da stvar preokrene i medije učini javnom temom i
metom njihovih institucija. Mugoša je ovih dana i u drugoj nevolji. Iz
procjene sudskih vještaka proizilazi da je lažno svjedočio na sudu u
slučaju napada na novinare Vijesti, što je krivična radnja zbog koje se
ide u Spuž bar na godinu.
PRIJETNJE: Za lansiranje teških optužbi na adresu Monitora i Vijesti
pažljivo je odabrana emisija Darka Šukovića Živa istina, za koju se i u
Pavinom Polju zna da je DPS-ov bilten u slici i tonu. Mugoša je
optužio Monitor i Vijesti da protiv njega vode kampanju. Kampanju
protiv takvog pregaoca kao što je Mugoša može pokrenuti samo -
medijska mafija. ,,Bavićemo se kriminogenim radnjama te medijske
mafije i medijskih tajkuna na čelu sa profesorom Miodragom
Perovićem, Željkom Ivanovićem, Ljubišom Mitrovićem i njihovom
družinom", zaprijetio je i pozvao nadležne službe da jurnu na posao.
Perović je kategorično odbacio Mugošine optužbe. Ironično je
podsjetio Mugošu da nema potrebe da priziva poresku i finansijsku
inspekciju ,,jer su oni kod nas stalni gosti, a da su našli jedan euro
nepravilnosti, davno bi nam pukla pogibija". Najavio je da će tužiti
Mugošu ali po završetku sudskog postupka koji su Vijesti pokrenule
protiv Mugoše i njegovog sina Miljana zbog ljetošnjeg siledžijskog
napada na zamjenika glavnog urednika Vijesti Mihaila Jovovića i
fotoreportera Borisa Pejovića. Perović kaže da sada neće da mu
omogući da otklanja pažnju javnosti sa ovog slučaja.
On je podsjetio i na nekoliko detalja iz Mugošine političke biografije:
,,Ispod službene odore gradonačelnika je nasilnik koji teroriše slijepu
ženu, bije novinare, učestvuje u istorijskim zločinima da bi se
okoristio".
Za one koji su eventualno zaboravili - Mugoša je kao prekaljeni
prvoborac antibirokratske revolucije stizao i do beogradskog Ušća da
vatreno podrži Slobodana Miloševića.
ĐUKANOVIĆEVA DIREKTIVA: Za najnovije optužbe protiv Monitora i
Vijesti Mugoša je dobio šlagvort od premijera Đukanovića odmah
nakon fizičkog obračuna sa novinarima Vijesti. „Medijski napadi su
najčešće motivisani željom za senzacijom koja treba da donese
ekstra profit, a u nekom slučaju rekao bih čak i željom da se ponudi
alternativa aktuelnoj vlasti", izdiktirao je Đukanović direktivu.
Prevedeno: privatni mediji su mafija protiv koje se moramo boriti svim
silama.
Ima više razloga zbog kojih je Mugoša stao u prvi red borbe protiv
nezavisnih medija. Prema Monitorovim saznanjima, Mugoša, koji
nikada nije bio bog zna omiljen u svojoj partiji, u međuvremenu je
dobio status - režimske bruke. Mnogi članovi DPS-a ne podržavaju
njegov nasilnički odnos prema Marijani Mugoši, a svi naravno znaju
šta je istina u slučaju njegovog napada na novinare Vijesti. I
pripadnici vladajućih struktura ga se boje. Znajući sve to, Đukanović
je odlučio da sačuva Mugošu kako bi od njega napravio poslušno
strašilo. Nakon što je usvojen novi zakon o izboru gradonačelnika,
Mugoša će i sistemski izgubiti svaku autonomnost: biraće ga partija a
ne građani.
Pogledajte samo kako se Mugoša junački baca pod noge gospodaru.
Nudili su mu, veli, vlasnici Vijesti i Monitora da uz pomoć jedne strane
obavještajne službe sruše Đukanovića. A on nije htio. Sad vi recite -
ko bi se odrekao tako vjernog druga. „Mugi se kandiduje za
Đukanovićevog nasljednika. Naduvava se, a već je pukao. Ne postoji
više mjesto u Evropi, uključujući i region, gdje bi on mogao ostati
gradonačelnik, a kamoli postati premijer", kazao je Perović u svom
odgovoru. Nije govorio napamet. Monitor je pravio anketu među
vodećim novinarima regiona. Svi su kategorični: Nema te partije ni te
ideologije koja bi u njihovim zemljama stala iza uličnog razbojnika tipa
Mugoša na izborima za gradonačelnika.
Iza takvog „gradonačelnika" može stati samo režim čiji je zaštitni
znak sila i strah. Osim medija izvan kontrole, njegove pokretne mete
su nepokoreni intelektualci. Profesori Milan Popović i Filip Kovačević
su na redovnom tretmanu režimskih povjerenika na Univerzitetu. Na
Mugošinom nišanu našao se i Žarko Rakčević, poslovni čovjek koji se
usuđuje da javno progovori o nedjelima režima. Valja se prisjetiti šta
je sve Mugoša svojevremeno preduzimao ne bi li ugušio rad KIPS -a
Rista Drekalovića, koji nije htio da mu se pokloni.
ASTRONOMSKE SUDSKE KAZNE: Posljednji napad na medije u
Mugošinoj izvedbi samo je nastavak stare priče o lomljenju enklava
slobode u svim oblastima društva. Crna Gora je zemlja selektivne
pravde. Društvo je, kao što je Monitor već mnogo puta pisao,
podijeljeno na one koji su izvan i na one koji su iznad zakona. I dosad
je i ubuduće će nad onima koji se usude da progovore biti
demonstrirana neviđena preduzimljivost pravne države. Miljenici
vlasti mogu i moći će sve. Zato sadistički zvuči Mugošino izazivanje
predstavnika Monitora i Vijesti da ga slobodno tuže. Njegovom sudu.
Prema najnovijem izvještaju o stanju medijskih sloboda u svijetu, koji
je objavila međunarodna organizacija Reporteri bez granica, Crna
Gora se nalazi na 77. mjestu. U odnosu na lanjski izvještaj pala je za
24 mjesta. Pad je rezultat učestalog izricanja astronomskih sudskih
kazni nezavisnim medijima. Monitor, Vijesti i Dan zatrpani su
tužbama, a odštetni zahtjevi trenutno iznose oko 13 miliona eura. Na
povelikom spisku tužilaca dominira premijer Đukanović sa svojim
bliskim saradnicima.
Da i u najnovijoj hajci režimske snage sinhronizovano nastupaju
svjedoči i vijest da je Safet Kalić, biznismen iz Rožaja, sudskim
putem od Monitora zatražio odštetu od 80.000 eura zbog povrede
časti i ugleda. To je mladoženja na čijoj su svadbi igrali i najviši
predstavnici crnogorske tajne policije i Čume - vođa čuvenog
surčinskog klana.
Udari na nezavisne medije stižu i sa drugih strana. Nedavno je u
stečaj otišao drugi po veličini distributer štampe u Crnoj Gori Bega
press. Monitoru, Vijestima i Danu ostao je dužan preko pola miliona
eura. Pošto u stečaj ide i Duvankomerc, preduzeće Štampa
pokrivaće oko 70 odsto crnogorske distributivne mreže. Onaj ko ima
monopol uvijek može poslovnog partnera dovesti u nepriliku.
Dok guši nezavisne medije, onima koji su pod njenom kontrolom
Vlada daje koliko treba. Povrh svega, odozgo je naređeno da je za
oglašavanje državnih institucija i preduzeća dovoljna - Pobjeda.
Naš čitalac Svetozar Vukotić iz Australije poručio nam je povodom
izlaska hiljaditog broja Monitora da bi više volio da su informacije koje
smo objavljivali proteklih godina bile lažne. Na nesreću bile su istinite,
kaže Vukotić.
Nije ovo, kako tvrde režimske novinarske uzdanice, medijski rat
između Mugoše i novina koje on ne nadzire. Ovo je Mugošin rat
protiv pokušaja da se u ovom društvu uspostavi kontrola moći. Na
Mugošinoj strani su i zakoni ulice i oni koji bi trebali da nas štite od
nasilnika.
Samo, iz njegove razgoropađenosti ne treba izvoditi zaključak o snazi
režima. Ogoljeno nasilje ukazuje na strah. Posebno na strah od
neukroćene riječi. Te noćne more svih diktatora.

Tužilaštvo u akciji
Vlasnike Vijesti Mugoša je optužio za niz nezakonitih radnji: da su
koristili vlastiti medij za berzanske spekulacije, dobijali milionske
kredite iz Crnogorske komercijalne banke...a Miodraga Perovića kao
jednog od vlasnika Monitora da je falsifikovao dionice ovog
nedjeljnika.

Državno tužilaštvo Crne Gore provjeriće optužbe gradonačelnika

Podgorice, najavila je vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić.
Vlasnici Vijesti podržali su tužiteljku i javnosti predočili brojne
činjenice povodom Mugošinih ,,grubih i iskonstruisanih neistina".

,,Svi krediti koje su dobijali naši mediji ili mi lično, kao fizička lica,
uredno su dobijani i uredno vraćani. Tako je bilo i sa kreditom koji
posebno zanima Mugošu. U jesen 2007. tražili smo kredit od CKB-a
da bi otkupili akcije našeg lista, jer bi u suprotnom nad njim bila
uspostavljena kontrola krugova koji su željeli drugačiju uređivačku
politiku lista", saopštili su Perović, Ivanović, Mitrović i Šćekić i dodali
da su taj kredit uredno vratili nakon nepunih godinu. Oni dalje navode
,,da su i CKB i Vijesti kompanije nad kojima su u čitavom periodu, od
osnivanja, sprovođene brojne i detaljne kontrole nadležnih institucija,
o čemu postoji nepobitan pisani trag. I u njima nikada nije
konstatovana, kako tvrdi Mugoša, nikakva sumnjiva, a kamoli
mafijaška radnja".
Oni se nadaju da ,,ovaj iznenadni posao" Čarapićku neće prekinuti ili
odgoditi njen rad na provjeri ,,brojnih dosijea i prijava sa vrlo detaljnim
podacima o nezakonitim radnjama Mugoše, zahvaljujući kojima su
glavni grad i građani Crne Gore oštećeni za desetine miliona eura,
koji su se, naravno, prelili u nečije privatne džepove".
Poslanik SNP-a Velizar Kaluđerović pozvao je Državnog tužioca da
hitno od Mugoše zatraži podatke za optužbe plasirane preko
Televizije IN. Kaluđerović je pitao Mugošu da li u svojim privatnim
arhivima ,,ima i dosije o svojim partijskim šefovima i da li ih čuva kao
moćno sredstvo za odbranu u slučaju sopstvene odgovornosti"?
I PZP je pozvao tužilaštvo da se ,,pozabavi" gradonačelnikom
Mugošom ,,sa istim entuzijazmom kojim je prije par dana najavilo da
će se pozabaviti njegovim tvrdnjama o osnivačima Vijesti".

MONITOR, 25. DECEMBAR 2009.

LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE 2009. U CRNOJ GORI

Kriza im ne može ništa

MILO ĐUKANOVIĆ, predsjednik

DPS-a, postao je po šesti put premijer Crne Gore. Reporteri
Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz Vašingtona i
Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva objavili su da njegovo
bogatstvo, bez članova uže i šire porodice, iznosi 14,7 miliona dolara.
Prema izvještaju Centralne depozitarne agencije Crne Gore, samo
Prva banka je vlasnik četiri odsto udjela u kompaniji CG Broker, 1,27
odsto udjela u Crna Gora put, 49 posto Monte Adria Broker Dealer,
2,6 odsto Ino Metalac, devet odsto Montenegro berze, dva odsto
Fonda zajedničkog ulaganja Trend. Naša priča pokazuje da se Prva
banka niz puta okoristila od odluka njegove vlade, izjavio je Monitoru
Mirsad Brkić, novinar istraživač bosanskog CIN-a. Demantujući da
ima tolike milione, premijer se 5. juna u Pobjedi obrušio na „grupe
stalnih, uzaludnih lovaca na njegovo 'enormno bogatstvo'". Prema
njegovom tumačenju, oni se za ,,male pare" rukovode ,,sitno-
šićardžijskim interesima" i ,,javnosti plasiraju osvjedočene laži".
,,Neka pronađu to ‘moje blago' i predoče ga javnosti", poručio je
Đukanović.
Đukanović je biranim riječima govorio o političkim protivnicima. U
intervjuu Politici, na primjer: ,,Karavani prolaze, a bezvrijedna
blebetala trućaju". Premijer je još govorio o ,,bijednim najamnicima,
bez izuzetka crnogorskog porijekla, koji, predstavljajući se kao bivši
insajderi ili sadašnji autsajderi lažu i kleveću...". Sve zbog ,,reketaške
logike'' i ,,liječenja kompleksa''. Poteze političkih protivnika nazvao je
,,epohalnim glupostima".

SVETOZAR
MAROVIĆ, potpredsjednik DPS-a i biznismen, i ovu godinu preturio
je preko glave u znaku slogana koji mu je smislila opozicija: ,,Lider
DPS-a Milo Đukanović ima privatnu državu Crnu Goru, a
potpredsjednik Marović sopstveni grad - Budvu iliti Svetozarevo na
moru". Bez njegove dozvole u Budvi se ništa značajnije ne može
izgraditi ni odlučiti.
Kada je šestostruki mandatar/premijer Đukanović oglasio da u novoj
vladi neće biti velikih promjena, za mjesto u vladi Marović je
konkurisao - preko novina.
,,Mi nijesmo konkurenti jedan drugome, mi smo tim u kojem svako
ima svoje mjesto", rastumačio je tih dana Marović odnose sa
Đukanovićem. Upućeni su tvrdili da bi odricanje od Marovića za
Đukanovića značilo gubitak Budve, a da je Marovića na povratak u
Vladu natjerala najava da Srbija priprema rasvjetljavanje afere
,,satelit". Njemu je dobro poznato: moć je u Crnoj Gori najsigurnija
zaštita od zakona. Postao je potpredsjednik Vlade.
Javnost je potom saznala da je bogatiji nego što se moglo i sanjati.
Prijavio je da, na primjer, ima 816.928 kvadrata zemlje na Mrčevom
polju, kod Budve. Cijena toga zemljišta 2008. iznosila je oko 160
milona eura.

Posljednjih dana ove godine oglasio se oko Kosova i otvaranjem

crnogorske ambasade u Prištini. Blicu je izjavio da je lično ,,za to da
Crna Gora bude spremna da preispita svoju odluku o priznanju
Kosova ako Međunarodni sud donese odluku da je proglašenje
nezavisnosti bilo nelegalno". Oprezan oko Kosova je i predsjednik
Vujanović, dok se premijeru Đukanoviću i ministru Roćenu žuri sa
razmjenom amabasadora. Te razlike su, kažu u DPS-u, samo odraz
demokratične atmosfere u partiji. Zlobnici, međutim, tvrde da se radi
o klanovima i mogućem rascjepu, kao prije više od decenije...
Naravno, ne toliko zbog svete srpske zemlje, koliko zbog interesa
najvažnijih DPS aktera.
 SRĐA DARMANOVIĆ, dekan
Fakulteta političkih nauka, primijenio je autoritarne metode na
Fakultetu političkih nauka. On je ljude koji drugačije misle sistematski
marginalizovao oduzimajući im predmete. Tako je profesor Milan
Popović napustio FPN pošto mu je faktički ukinut doktorski studij, a dr
Filip Kovačević je ostao u ovoj godini bez tri izborna predmeta na
osnovnim studijama, a ranije su mu ukinuti i predmeti na
magistarskim i doktorskim studijama.
Darmanovićevi metodi čišćenja nepodobnih na FPN-u upoređuju se
sa onim iz Miloševićevog doba kada su nakon zloglasnog zakona o
visokom obrazovanju slobodomisleći ljudi prosto protjerivani iz
nastave.

Darmanović je u ovoj godini bio aktivan i u mjerenjima javnog

mnjenja. Njegov nepogrješivi CEDEM proglasio je pobjednike prije
martovskih parlamentarnih izbora.

Dekan FPN-a tek je u ovoj godini izabran u zvanje vanrednog

profesora, a ući će u istoriju Univerziteta Crne Gore kao prvi čovjek
koji je bez profesorskog zvanja izabran za dekana, što je bilo
nezamislivo u vremenima prije Darmanovića.
Darmanović je osoben i po tome što je iz Sorosovog fonda, na čijem
je čelu, vukao najveće donacije za svoj CEDEM. I to za visokoprofitne
aktivnosti ispitivanja javnog mnjenja. Istovremeno, njegov Centar za
demokratiju i ljudska prava nije se oglasio ove godine povodom
brojnih kršenja ljudskih prava i medijskih sloboda. Koncem godine
Darmanović, inače čovjek sa mnogim ulogama, otisnuo se i u
medijsku sferu. CEDEM je jedan od vlasnika portala Analitika.
 MILAN ROĆEN, ministar
inostranih poslova Crne Gore, nije se proteklih mjeseci mogao
požaliti na manjak publiciteta. Bio je tema medija, i političara, i
analitičara... Čak se njime bavila i konsultantska firma Oksford
analitika (Oksan): ,,Šef diplomatije Milan Roćen, bivši ambasador u
Moskvi, pomogao je dolazak ruskih investicija u ključne sektore
privrede". Analitičari Oksana poručili su zapravo ono o čemu se dugo
govori i piše, posebno u Monitoru: sumnjivi kapital ruskih tajkuna
skupo će koštati Crnu Goru.
Sa domaćeg terena često su mu stizali prigovori da crnogorske
diplomatske misije u svijetu postaju nagrade za zaslužne kadrove.
Stigao je da napiše i uvodnik za brošuru Deset zabluda o NATO-u,
koja je podijeljena uz dnevne novine. U njoj se na svoj način
obračunao sa činjenicama: „Iskreno se nadam da će ova kratka
brošura doprinijeti da se relativizuju neke zablude o NATO-u i
neopravdani strahovi od članstva Crne Gore u Alijansi".
Politički oponenti doveli su ove godine Roćena u vezu sa firmom
Bemax, koja je u doba najveće krizi predano radila na popravljanju
crnogorskih puteva. Navodno, Roćen je prije izgradnje autoputa Bar-
Boljare sa partnerima nabavio ogromnu mehanizaciju uglavnom
preko lizinga, uz pomoć koje bi trebalo kao podizvođač da zaradi
ogromne novce u planiranom poslu stoljeća. Roćen je negirao tvrdnje
da se pored inostranih poslova bacio i na izgradnju puteva. Negirao
je i da je u sukobu sa Duškom Markovićem oko kontrole tajnih službi.
Roćen, navodno stoji iz crnogorskog KOS-a, u okviru Ministarstva
odbrane.
 TAKSIN
ŠINAVATRA, svrgnuti premijer Tajlanda pravosnažno osuđen
krivičnom presudom, posjeduje crnogorski pasoš br. 138kd3695.
To je otkriveno prilikom njegove posjete Liberiji 20. aprila. Crnogorski
zvaničnici nijesu negirali da Šinavatra ima naš pasoš, ali su kazali da
se javno neće objaviti podaci o tome kako ga je Šinavatra dobio.
,,Jedini zakonit način na koji je Šinavatra mogao dobiti crnogorsko
državljanstvo, uprkos tome što je osuđen zbog korupcije, jeste kao
osoba od posebnog značaja za interes Crne Gore", saopšteno je iz
MANS-a.
Međutim, ni do dan danas nije otkriveno kako je Šinavatra zadužio
Crnu Goru i ko je dao preporuku da mu se dodijeli crnogorsko
državljanstvo. Nije riješena ni dilema gdje je Šinavatri izdat pasoš.
Šinavatra je globalna medijska zvijezda. Pravosnažno je osuđen na
dvije godine zatvora zbog korupcije. U Vrhovnom sudu Tajlanda se
vode još tri postupka protiv njega. Šinavatra se nalazi na potjernici
Interpola.
Solidarnost naših državnika sa Šinavatrom je i ranije pokazana. U
septembru 2006. godine, premijer Milo Đukanović je Šinavatri
dozvolio da govori prije njega na 66. generalnom zasjedanju
Skupštine UN.
Američki The Nation objavio je 12. maja da je Šinavatra
zainteresovan za kupovinu ostrva Sveti Nikola kod Budve. Kupac
ostrva je 2007. bio Stanko Subotić-Cane. Ranije je saopšteno da
Subotić nije u stanju da otplati kredit Đukanovićevoj banci pa je Sveti
Nikola, kao hipoteka, navodno postao vlasništvo Prve banke Crne
Gore.

MILAN POPOVIĆ, profesor

Univerziteta Crne Gore, ostao je dosljedan žestoki kritičar
Đukanovićevog režima. Javno je osuđivao sve što je trebalo osuditi i
branio one koji su bili na udaru moćnika.

Profesor Popović je ove godine bio pozvan od strane Vrhovne

državne tužiteljice na saslušanje povodom teksta u kome je izjavio da
postoje osnovane sumnje da je vrh države istovremeno i vrh
organizovanog kriminala. Nakon isljeđivanja Čarapićeva je odbacila
ove sumnje navodno stoga što Popović nije prezentirao dokaze. Ali,
ja nijesam insajder, rekao je Popović, ukazujući da bi se dokazi mogli
naći na drugim stranama, recimo u optužnici italijanskog tužitelja
Šelzija.

Popovićev prvi roman Oklop bio je pravi bestseler, jedna od

najprodavanijih knjiga u istoriji Crne Gore. Vijesti su nakon prve
edicije, koja je razgrabljena, odštampale i drugo izdanje. Roman je
kombinacija fikcije i stvarnosti.
Prije nekoliko dana Popović je optužio premijera Đukanovića da ima
privatne interese u gotovo svakoj društvenoj oblasti, pa i visokom
obrazovanju. Ujedno je ocijenio da su akademske slobode u Crnoj
Gori gore nego u vrijeme jednopartijskog sistema i da postojeći
navodni višepartijski, funkcioniše po principu i pravilima ,,koza
nostre".
Po njegovom mišljenju, kritičari društvenog ambijenta podvrgnuti su
,,seriji kartelizovanih intervjua u kartelizovanim medijima, u kojima su
predstavljeni kao osobe sa ličnim problemima". I zaključio: ,,Ne vodi
se računa o tome jesi li akter loše privatizacije, stanja u obrazovanju,
uništenja društva, već jesi li član vladajuće partije, jer si u tom slučaju
zaštićen kao bijeli medvjed".

SLOBODAN
PEJOVIĆ, bivši inspektor iz Herceg Novog, istrajni svjedok o tome
kako je crnogorska vlast u proljeće 1992. bosanske izbjeglice
izručivala Radovanu Karadžiću, i ove je godine zbog toga bio izložen
brojnim napadima. Zbog svjedočenja o zločinu i mirne savjesti - nije
imao mirnog života.

U deportovanju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore

sredinom maja 1992. godine učestvovala je, pored crnogorske
policije i paravojnih formacija, i bivša Jugoslovenska narodna armija.
To je Pejović otkrio nakon dužih istraživanja i detalje ispričao prvi put
javno u razgovoru za Monitor.

Pejović je prije nekoliko mjeseci po osmi put upozoren da digne ruke

od daljih istraživanja ovog zločina. Nepoznati počinilac demolirao mu
je automobil u Herceg Novom.

Posljednji napad je, kako je kazao, uvod „u nešto mnogo ozbiljnije",

jer mu se dugo prijeti likvidacijom, tako da bi „jednoga jutra mogla
osvanuti vijest da je ubijen u klasičnoj sačekuši".
Pejović je optužio Upravu policije i predsjednicu Vrhovnog suda Crne
Gore Vesnu Medenicu da su svojim izjavama dodatno ohrabrili
napadače na njega.

Nedavno je grupa građana uradila majicu sa natpisom Slobodan

Pejović - Čovjek za ponos, dajući i na taj način podršku čovjeku koji
je postao simbol prkosa.

FILIP KOVAČEVIĆ, profesor političke

psihologije, podnio je prijavu Sudu časti protiv dekana Darmanovića
zbog političke diskriminacije nakon što mu je Darmanović ukinuo pet
predmeta na FPN-u. Kovačevića je peticijom podržalo preko 250
studenata, koji su ustali u njegovo odbranu. Dobio je podršku i od
više profesora sa Univerziteta, među kojima su Branka Bošnjak, Maja
Kostić-Mandić, Milan Popović, Branko Radulović i drugi.

Nastavničko vijeće FPN- a, u nepotpisanom saopštenju, Kovačevića

je optužilo da je ,,neprimjereno univerzitetskom nastavniku" pokušao
da obmane javnost , da se radilo o uobičajenoj proceduri u kojoj su
mnogi profesori ,,prijatelji FPN-a" ostali bez izbornih predmeta.
Iako je odlukom Senata Univerziteta Crne Gore izabran za docenta
na Fakultetu političkih nauka i Fakultetu za turizam, Kovačević, doktor
političkih nauka, stalno je zaposlen na Fakultetu za turizam u Kotoru.
Kovačević je doktorsku disertaciju odbranio na američkom
Univerzitetu Mizuri, gdje je radio kao asistent. Diplomirao je na
političkim naukama na kalifornijskom državnom univerzitetu sa
najboljom ocjenom. Predavao na Ruskom državnom univerzitetu u
Sankt-Peterburgu, a gostovao na velikom broju svjetskih univerziteta.
Njegova knjiga nalazi se u mnogim svjetskim bibliotekama. Redukcija
troškova slabo je opravdanje za fakultet kome nedostaje kadar i koji
gotovo sve predavače dovodi sa Fakulteta političkih nauka u
Beogradu.

Kovačević je potpisao više apela i peticija u kojima se kritikuje

aktuelna vlast i ustaje protiv kršenja elementarnih prava i sloboda.

IBRAHIM ČIKIĆ, tužen je zbog

navodne klevete od grupe građana, nakon što mu je izašla knjiga
Gdje sunce ne grije, koja govori o strahotama kroz koje je prošao kao
jedan od članova SDA koji su devedesetih preživjeli neviđenu
policijsku torturu.
U knjizi je opisao politički proces vođen protiv njega i njegovih
drugova optuženih za terorizam, kao i njihovo stradanje na robiji.
Država je, zahvaljujući montiranoj optužnici, poslušnoj policiji i
priručnom sudstvu otela grupu Bošnjaka i držala ih u zatočeništvu, u
cilju zastrašivanja njihovih sunarodnika.
Država je prvo tvrdila da su Ibrahim Čikić i ostali uhapšeni
namjeravali da stvore nezavisnu državu Sandžak. Kasnije je ta ista
država praktično priznala da su ljudi koje je uhapsila, zatvorila i
zlostavljala bili nevini.
Po nalazu ljekara specijaliste od 15. juna 1994, kod Ibrahima Čikića
je ,,vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno. Radi se o
praktično slijepoj osobi".
Nijedan od aktera te akcije nazvane Lim nije izveden pred sud.
Umjesto toga, ponovo se sudi Čikiću zato što se prisjećao i pisao o
torturi. A u ovoj zemlji to je vrlo kažnjivo.

VANJA
ĆALOVIĆ, direktorka NVO MANS, opet se najviše bavila problemom
korupcije u Crnoj Gori.

,,Izvještaji svih međunarodnih institucija potenciraju da je korupcija u

Crnoj Gori prisutna u svim segmentima i na svim nivoima vlasti, dok
je sam vrh u sprezi sa organizovanim kriminalom, pa ne iznenađuje
nedostatak volje za procesuiranje konkretnih slučajeva, posebno onih
na najvišim nivoima. Nerijetko su upravo rukovodioci antikorupcijskih
institucija na vrhu piramide korupcije i od njih se ne može očekivati da
se bore sami protiv sebe, pa oni ulažu mnogo veće napore da sakriju,
nego da rješavaju probleme", kazala je Ćalović ljetos u intervjuu
Monitoru.
Kod nas je korupcija pravilo, a ne izuzetak, a korumpirane ministre u
najgorem slučaju šaljemo u ambasadore, dodala je.
MANS je i ove godine podnio nekoliko krivičnih prijava, a jednu i
protiv Svetozara Marovića zbog slučaja Zavala, interesujući se za
njegove milione eura i stotine hiljada kvadrata zemlje.
Marović se potom za kratko vrijeme dva puta bavio aktivnostima
MANS-a i njegove direktorice Ćalović. ,,To što oni rade liči na Velikog
inkvizitora: možete dokazati da ste nevini samo ako ne izgorite na
njihovoj lomači", izjavio je Marović.
,,Umjesto da objasni na koji način je od čovjeka koji praktično nije
imao ništa, čija je cijela porodica bila nezaposlena, koji je živio od
plate od 300, 400 eura, od trenutka kada je pošao u biznis, postao i
veleposjednik i jedan od, zvanično, najbogatijih ljudi među našim
političarima, on se bavi finansijama nevladine organizacije",
reagovala je Ćalović.

NEBOJŠA BATRIĆEVIĆ,
podgorički advokat i član Demokratskog centra , udario je biznismena
Veselina Barovića, nakon što su njega i njegovog klijenta Časlava
Nenezića, u podgoričkom restoranu Maša ničim izazvani napali
Barovićevi tjelohranitelji.
,,Dva dana nakon incidenta, prisjetio sam se svakog pokreta, udarca,
riječi, psovke, uvrede, tako da sam sve i precizno i jasno ispričao
tužiocu", rekao je Batrićević kasnije novinarima.
Za razliku od njega, Veselin Barović pati od amnezije. Barović tvrdi
ne samo da nema nikakve veze sa napadom na Batrićevića i
Nenezića, nego da nije ni primijetio kako ih u Maši mlate njegovi
tjelohranitelji. Bio je, kaže, okrenut leđima pa nije vidio ono što je
Nenezić opisao ovako: ,,Padali su stolovi i stolice, lomio se drugi
inventar, bilo je i ljudi sa djecom, koji su vrištali i bježali; to je trajalo
nekoliko minuta".
U međuvremenu i Nenezić je izgubio pamćenje. Objasnio je da mu je
Barović prijatelj 30 godina već i da o njemu samo može sve
,,pozitivno da kaže". Takođe, tvrdi da nije vidio pištolj kod jednog od
Barovićevih tjelohranitelja.
Nije jedini. Neki od očevidaca nijesu htjeli da sarađuju sa
inspektorima pravdajući se da zbog straha i skrivanja ništa nijesu
vidjeli.
Barović se uzda u opšte sljepilo, računa da je u zemlji u kojoj vlada
strah, nemoguće dokazati očigledno. Batrićević je - žrtva, kojoj se
lako može dokazati krivica. Valjda režim nije toliko ogolio svoju
nasilničku prirodu.

Optužio premijera

RATKO
KNEŽEVIĆ, nekadašnji šef Trgovinske misije u Vašingtonu, uzdrmao
je crnogorsku javnost serijom intervjua, od kojih je prvi objavljen ljetos
u dnevniku Vijesti. Optužio je premijera Đukanovića da, na ovaj ili
onaj način, stoji iza više ubistava u Crnoj Gori. Knežević poznaje
Đukanovića od 1988. godine, s njim je kum, jedno vrijeme je bio i
njegov službenik.
Knežević je objelodanio, pored ostalog, motive ubistava nekadašnjih
crnogorskih policijskih funkcionera Gorana Žugića (maj 2000.) i Darka
Raspopovića (januar 2001.). A progovorio je i o mogućim motivima za
ubistvo hrvatskog izdavača i novinara Iva Pukanića. Knežević je ove
godine dao iskaz pravosuđu Hrvatske oko slučaja Pukanić, ali i
srpskim pravosudnim organima, koji već neko vrijeme vode proces
protiv Stanka Subotića Caneta. Subotić je, prema Kneževićevim
tvrdnjama, jedan od glavnih aktera šverca cigareta i partner
crnogorskog premijera Đukanovića.
Uprava policije Crne Gore poručila je da će preispitati neke od
navoda u polemici Ratka Kneževića i Stanka Subotića. „Shodno
objektivnim mogućnostima", ogradio se direktor Veselin Veljović. I
vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić obećala je da će saslušati
Kneževića.

Najbolji fudbaler

STEVAN
JOVETIĆ, fudbaler Fiorentine, proglašen je od strane Fudbalskog
saveza Crne Gore za najboljeg crnogorskog fudbalera u inostranstvu.

Crnogorski reprezentativac u izboru čitalaca World Soccer-a osvojio

je treće mjesto u izboru za najboljeg mladog igrača godine. Jovetić je
osvojio 9,8 odsto glasova čitalaca tog časopisa, a prvo mjesto pripalo
je Argentincu Serhiju Agueru iz Atletiko Madrida (45,1 odsto glasova).
Jovetić je ove sezone za Fiorentinu odigrao 11 utakmica i postigao
šest golova. Do sada je za reprezentaciju Crne Gore imao 13
nastupa i postigao šest golova.
,,Naravno da mi prijaju poređenja sa Bađom. On je jedan od najboljih
svjetskih fudbalera u posljednje dvije decenije i nadam se da ću
jednoga dana biti kao on", kazao je 20. godišnji crnogorski
reprezentativac po završetku duela sa Liverpulom, koji je Fiorentina
dobila sa 2:0 zahvaljujući njegovim golovima.
Jovetić je počeo da igra fudbal u podgoričkoj Mladosti, a u Fiorentinu
je prešao u maju prošle godine. Rođen je u Podgorici.

Monitor, 8. januara 2010.

CRNA GORA
BEZBJEDNO UTOČIŠTE
BJEGUNCIMA OD ZAKONA

Uvažena lica s crvenih potjernica

Crna Gora je u posljednje dvije decenije ugostila brojna lica s
Interpolovih i drugih potjernica, kao i razne osobe sumnjive prošlosti.
Najnoviji slučaj je , po svemu sudeći, bivši premijer Tajlanda Taksin
Šinavatra , za kojim traga Interpol. Šinavatra je, kako je nedavno
otkriveno, vlasnik crnogorskog pasoša. NVO Mreža za afirmaciju
nevladinog sektora tvrdi da je Šinavatra morao doći u Crnu Goru da
bi dobio novi crnogorski biometrijski pasoš.
Na spisku osoba sa potjernica koje su našle privremeno utočište u
Crnoj Gori je i Stanko Subotić Cane, o kojem ovih dana bruje mediji
u regionu povodom hapšenja Sretena Jocića, poznatog kao Joca
Amsterdam, u vezi ubistva Iva Pukanića.

Početkom jula 2007. za Subotićem je Interpol raspisao crvenu

potjernicu. Sve evropske policije članice Interpola, kada je riječ o
osobi s crvene potjernice, obvezne su da je prijave ukoliko boravi na
njihovoj teritoriji. Protiv Subotića otvorena je istraga u Specijalnom
sudu u Beogradu zbog šverca i ilegalne prodaje cigareta od 1995. do
1997. godine, čime je budžet Srbije oštećen za 40 miliona eura.
Kasnije se često u medijima tvrdilo da Subotić navodno navraća u
Crnu Goru kao u svoju kuću.

Posljednji put u Crnoj Gori i na Svetom Stefanu, gdje ima vilu, u

javnosti se pojavio maja 2007. Tada je na Svetom Stefanu, na
prijemu kojem su prisustvovali Milo Đukanović i Svetozar Marović
primio priznanje za doprinos turizmu.

Kasnije, nakon pokretanja istrage protiv njega, pojedini mediji su

javljali da Subotić živi na Svetom Stefanu, u nekoj vrsti kućnog
pritvora. I danas se mogu čuti takve priče. Mediji su takođe objavili da
je srpska policija u više navrata od svojih crnogorskih kolega tražila
izručenje Stanka Subotića i da je crnogorska policija obavještavala
Beograd da Subotić nije ovdje.
I haški bjegunac Ratko Mladić boravio je u Crnoj Gori dok je za njim
trajala potjera. Ljetovao je 1997. godine u Reževićima, kod Budve.
Crnogorske vlasti su se uskomešale kad su novinari otkrili Mladića na
Crnogorskom primorju, ali nikad nisu priznale da je na crnogorskoj
teritoriji boravio haški optuženik koji ni do danas nije uhvaćen.

Redovno su demantovale i da je utočište u Crnoj Gori nalazio drugi

čuveni haški bjegunac Radovan Karadžić, iako se više puta u
medijima nezvanično tvrdilo da je on boravio u svom zavičaju
Šavniku ili u njegovoj blizini.

Crnogorska policija je više puta tražila Karadžića u Nikšiću i okolini i

duž granice između Crne Gore i BiH. Nezvanično se tvrdilo da je
navraćao i u manastir Ostrog.

Zbog neskrivenih simpatija prema haškim optuženicima Ratku

Mladiću i Radovanu Karadžiću i spremnosti da ih u svakom trenutku
,,ugosti u svom srcu", episkop Srpske pravoslavne crkve Filaret,
našao se na crnoj listi Evropske unije među 44 osobe kojima je bio
zabranjen ulazak u zemlje EU. To je podrazumijevalo i njihovo
hapšenje ukoliko dođu na teritoriju Crne Gore. Filaret je nesmetano
obilazio dio svoje eparhije na sjeveru Crne Gore sve do njenog
osamostaljenja. A onda ga je u ljeto 2007. zaustavila crnogorska
policija na graničnom prelazu prelazu Ranče i natjerala da se vrati u
Srbiju.

Srpske stranke u Crnoj Gori zbog toga su oštro protestvovale, a

vladika štrajkovao glađu. Crnogorski predsjednik Filip Vujanović
saopštio je da će vladika Filaret moći da uđe u Crnu Goru tek kada
Haški tribunal promijeni odluku i njegovo ime skine sa spiska osoba
koje pomažu haške optuženike.
U Crnu Goru su proteklih godina dolazili i haški optuženici i bjegunci.
Jovica Stanišić, bivši načelnik Službe državne bezbjednosti Srbije,
kojem je ovih dana ponovo počelo suđenje u Hagu, u aprilu 2005.
godine, u vrijeme kada ga je Haški sud oslobodio do početka suđenja
i ograničio mu kretanje van Beograda, nalazio se na liječenju u Igalu.
Televizija Crne Gore je objavila da je Stanišić sam došao u Institut,
gdje je imao policijsko obezbjeđenje.
Nešto malo poslije Stanišića, u Crnu Goru je na liječenje stigao još
jedan haški optuženik - penzionisani general JNA Dragoljub
Ojdanić. Nalazio se na rehabilitaciji u Vojnoj bolnici Meljine nakon što
je odlukom Haškog tribunala pušten 15. aprila 2004. na slobodu do
početka suđenja. Dolazak Ojdanića u bolnicu Meljine, isto kao i
Jovice Stanišića u Igalo, otkrili su novinari. Iako je jednom i drugom
Haški sud ograničio kretanje izvan Beograda, crnogorske vlasti su to
ignorisale.
Na crnoj listi Evropske unije našao se i Karadžićev ministar policije
Tomislav Kovač, koji je u Herceg Novom osnovao kompaniju
Aleksandrija. I on je nesmetano navraćao u Crnu Goru. Ministar
inostranih poslova Milan Roćen tvrdio je da Kovač od 24. maja 2007.
godine, kada je Crna Gora od Tribunala dobila spisak nepoželjnih,
nije boravio u Crnoj Gori. Međutim, Kovač je 25. jula iste godine u
Grahovu kod Nikšića, pred tv kamerama, održao prigodan govor
najavljujući ambiciozan projekat proizvodnje organske hrane uz
podršku Vlade Crne Gore.

Kompanija Aleksandrija je 2005. godine od Skupštine opštine Herceg

Novi dobila Oktobarsku nagradu za ,,privredne rezultate’’. Kovač je u
Crnoj Gori bio rado viđen gost i uspješan biznismen. Kovač je
održavao i bliske odnose sa mitropolitom SPC Amfilohijem.
Ime Veselina Vlahovića Batka simbol je straha za one koji su
preživjeli ratne strahote u sarajevskom naselju Grbavica. U BiH je
optužen za ubistvo nekoliko desetina građana Sarajeva. BiH je za
njim raspisala potjernicu zbog ratnog zločina.

U vrijeme kada je sarajevski sud prvi put tražio njegovo izručenje,

Vlahović je služio troipogodišnju kaznu za razbojništvo i nasilno
ponašanje u Spužu. Dvije godine kasnije (2001) pobjegao je, pod
zagonetnim okolnostima, iz zatvora i od tada mu se gubi svaki trag. U
medijima je nekoliko puta objavljeno da postoje „sumnje i
nepotvrđene informacije da povremeno boravi u Crnoj Gori“.

Pripadnici bosansko-hercegovačke bezbjednosne agencije SIPA

sredinom aprila ove godine provjeravali su navode po kojima se
Vlahović krije u selima na tromeđi Republike Srpske, Crne Gore i
Srbije, objavili su mediji. U potjeri je učestvovala i crnogorska
policija.

Polovinom juna 2007. godine u Budvi je uhapšen haški optuženik

penzionisani general Vlastimir Đorđević, bivši načelnik Resora
Javne bezbjednosti MUP-a Srbije. U Budvi je živio pod lažnim
imenom Novica Karadžić. Haški tribunal ga sumnjiči za ratne zločine
nad kosovskim Albancima 1999. godine.
U istom gradu, dvije godine kasnije, crnogorska policija je uhapsila
Zvezdana Terzića, nekadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza
Srbije, dok je pratio prijateljsku utakmicu Mogren – OFK Beograd na
sportskom kompleksu u Jazu. Policija je kasnije saopštila da je
privela osobu koja nije Zvezdan Terzić. Za Terzićem je zbog
navodnih malverzacija prilikom transfera OFK Beograda raspisana
međunarodna poternica Interpola.

Početkom novembra prošle godine na granici Hrvatske i Mađarske

pojavio se Arsen Harčević (39), bivši policajac iz Siska koji se
predao nakon što se više od godinu navodno skrivao u Crnoj Gori
zbog optužnice pred riječkim Županijskim sudom, objavio je
zagrebački Jutarnji list. Harčević je Crnu Goru navodno napustio
zbog straha da bi mogao biti likvidiran. Kako piše Jutarnji list,
Harčević je navodno bio među čelnicima sisačke policije s kojima je
Milorad Ulemek Legija bio u kontaktu nakon ubistva Zorana Đinđića.

Koliko je osoba sa ovakvim i sličnim biografijama proteklih godina

prodefilovalo kroz Crnu Goru vjerovatno niko tačno ne zna.
Navedene u ovom tekstu otkrili su novinari. A vlast se hvali na sve
četiri strane svijeta kako neumorno glača evropski lik Crne Gore.

Monitor, 2010.

spc protiv države crne gore

Naš oskrnavljeni znak
Krst Svetog Vladimira, zaštitnika Bara, već pet godina pravoslavci,
katolici i muslimani ne iznose na vrh Rumije kao što su to radili
vjekovima. Tradicija je prekinuta nakon što je 2005. godine srpski
mitropolit Amfilohije, uz pomoć helikoptera vojske tadašnje državne
zajednice Srbija i Crna Gora, tamo poperio metalnu crkvicu.
Amfilohije je neobičnim bespravnim građevinskim poduhvatom još
jednom udario na međuvjersku slogu u Crnoj Gori, koju vjekovima
njeguju pravoslavci, katolici, muslimani, pripadnici svih naroda koji
žive u našoj zemlji. Amfilohije nije slučajno izabrao vrh Rumije da ga
oskrnavi. Bar se može pohvaliti velikim brojem sakralnih objekata koji
svjedoče da su tu vjekovima, u miru i slozi, živjeli pripadnici tri
konfesije. Jedno od svjedočanstava tog zajedništva i vjerske
tolerancije su i brojne crkve sa dva oltara – pravoslavnim i katoličkim
duž obale Crnogorskog primorja.
U okolini Bara sada postoje četiri crkve sa dva oltara. Crkva Svetog
Dimitrija iznad Sutomora građena je početkom 14. vijeka. Imala je
pravoslavni i katolički oltar. Danas je ruinirana. Crkva Svetog Roka,
takođe iznad Sutomora, najvjerovatnije podignuta sredinom 14.
vijeka, imala je samo jedan oltar, ali u njoj su vjerske obrede obavljali
i pravoslavci i katolici. Crkva Svete Petke, u Spičanskom polju, pored
Sutomora, datira sa kraja 13. ili početka 14. vijeka. U njoj se
vjekovima nalaze dva oltara - katolički i pravoslavni. U crkvi Svete
Tekle, u blizini Sutomora, i danas službu obavljaju sveštenici obje
konfesije. Pretpostavlja se da je podignuta u 14. vijeku. Na groblju
crkve sahranjuju se i pravoslavci i katolici.
Pravoslavci i katolici često su u Boki Kotorskoj, tokom 17. i 18. vijeka,
za vjerske obrede koristili jednu crkvu. Prema knjizi Pava Butorca
Kulturna povijest grada Perasta, u Boki je 1767. godine bilo osam
crkava sa pravoslavnim i katoličkim oltarima. Posebno je zanimljiv
istorijat crkve Svetog Luke u Kotoru, sagrađene u 12. vijeku.
Prvo je to bila katolička crkva do 1648. godine, a 1657. postala je
pravoslavna. Međutim, u njoj su i dalje ostala četiri katolička oltara
sve do 1810. godine, kada je posljednji iznesen po odobrenju
francuskog maršala Marmona.
Interesantno je da su u Baru katolički i pravoslavni vjernici gradili
crkve sa dva oltara ili sa jednim zajedničkim, dok su u Boki Kotorskoj
dva oltara postavljana na inicijativu vlasti.
Dugu tradicija suživota tri vjerske zajednice u Crnoj Gori odolijevala je
i tokom burnih događaja i u protekle dvije decenije. Pomutnju je svom
snagom unosio Amfilohije Radović, kada je tačno prije dvadeset
godina ustoličen za poglavara Srpske crkve u Crnoj Gori. (Ko bude
pisao savremenu istoriju o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori jedno
poglavlje komotno može da naslovi ,,Vjerske zajednice prije i poslije
Amfilohija"). Naročito se okomio na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. I
danas o njoj i njenom poglavaru mitropolitu Mihailu izriče samo
pogrde i kletve.
Kada je, povodom ovogodišnjih božićnih praznika, u javnosti po ko
zna koji put potegnuto pitanje zašto crnogorska vlast, iako je
nadležna inspekcija o tome poodavno donijela odluku, ne uklanja
nezakonito podignutu crkvicu sa Rumije, Amfilohije je uzvratio
kletvama i falsifikovanjem istorijskih činjenica. I to na Badnji dan, dan
praštanja i mira.
„Ovdje ima pasje vjere..."; „Ko srušio crkvu na Rumiji, Bog ga srušio i
svo njegovo potomstvo uništio", kleo je Amfilohije. Svojevremeno se
sličnim govorom mržnje obraćao pristalicama kada je zakivao
Dukljane za Vezirov most...
Predsjednik Senata udruženja pravnika Stanko Marić kazao je da bi
mitropolit Amfilohije zbog najnovije kletve mogao da bude sudski
gonjen. ,,To je govor mržnje. Bilo ko da šalje poruke mržnje, podliježe
krivično- pravnoj odgovornosti. Tužilac odlučuje da li će da procesuira
slučaj."
Tužilac se, kao ni ranije, nije oglašavao povodom Amfilohijevih teških
riječi.
Poglavar SPC u Crnoj Gori ponovio je ovih dana i svoje stare neistine
da je limena crkva na Rumiji postavljena tamo gdje je nekad bila
crkva koju su Turci srušili 1571. godine. Istina je drugačija. Prema
geografskoj karti grada Bara i okoline, koju su uradili Mlečani upravo
1571. godine, ucrtana je Monte Malicha, kako se tada zvala planina
Rumija. Po mnogim tumačenjima, to je arapsko-turski termin i znači
planina Hrišćana, Hrišćanka, pošto su na nju i stari Zećani iznosili
krst. Na karti, koja se nalazi i na sajtu Narodne biblioteke Srbije,
nema nikakve crkvice.

Kopiju mletačke karte nedavno je mitropolit CPC Mihailo uručio

premijeru Igoru Lukšiću uz pismo u kojem navodi da na vrhu Rumije
ne bi smjelo biti nikakvih građevina.
Vidjećemo da li će novi premijer imati snage da ukloni Amfilohijevo
zdanje koje su Krajinjani, islamske i katoličke vjeroispovijesti, s
pravom doživjeli kao provokaciju. Oni su ubrzo sakupili hiljadu
potpisa za peticiju kojom su tražili da se vrh Rumije vrati u prvobitno
stanje kako bi opet pripadnici sve tri konfesije nastavili iznošenje
krsta koji čuva bratstvo Androvića iz Veljih Murića, podno Rumije.
Od tada vrh Rumije - simbol spajanja tri vjerske zajednice - zaobilaze
i crnogorski planinari.
Ovo je prilika da podsjetimo i na komentar od prije pet godina don
Branka Sbutege povodom podizanja limenog zdanja na Rumiji:
,,Nikakve veze to nema ni s crkvom niti s vjerom, osim zloupotrebe
crkve u najjasnije političke svrhe. Bestidno, agresivno, bezobrazno".
Mitropolit Amfilohije svako malo dokazuje da je don Sbutega bio
apsolutno u pravu.

MONITOR, 14. JANUAR 2011.

Teror vlasti

Nenad Čobeljić
Odbrana dostojanstva
Crnogorska vlast i dalje nemilosrdno kažnjava nezgodne svjedoke i
one koji brane ljudsko dostojanstvo. Bivši granični policajac Enver
Dacić ispisao je iz rožajske osnovne škole djecu strahujući za njihov
život. Daciću i njegovoj porodici danima stižu opasne prijetnje zato
što je javno progovorio o umiješanosti policije u prekogranični
kriminal. Prije toga država mu se odužila – otkazom. Sličnu sudbinu
godinama doživljavaju takođe bivši policajci, Slobodan Pejović, Suad
Muratbašić, Goran Stanković.
Ni vojska ne prašta onima koji se usude da istinu o njoj iznesu van
kapije. Generalštab Vojske Crne Gore okomio se na Nenada
Čobeljića, potpukovnika i sindikalnog lidera. I on je počinio veliki
grijeh – novinarima je pričao o haosu u Vojsci - kršenju prava
zaposlenih, pritiscima, šikaniranju, mobingu, neisplaćenim
naknadama...
Spremnost vlasti da udari na ljude koji nijesu htjeli da zatvore oči pred
kriminalom i nepravdom nije slučajna. Crnogorska vlast počiva na
strahu, i ona rigoroznim mjerama mora upozoriti na cijenu sve one
koji bi slijedili ovakve primjere Ne može, ipak, svakoga ućutkati.
Progovorio je opet jedan policajac. Nikša Anđelić, iz hercegnovskog
Centra bezbjednosti, javno je optužio policijske funkcionere da su do
grla umiješani u organizovani kriminal. I njemu prijete. Prije nekoliko
dana Robert Velašević, organizator Fejsbuk Uličnih protesta protiv
mafije, takođe je kažnjen. Novčano. Sud je opravdao kaznu maštovito
– ugrožavao je saobraćaj.
Razmjere posijanog straha su zastrašujuće. Dokaz je i malobrojna
javna podrška neposlušnima. Bore se skoro na osami. Njihovi apeli
rijetkima su uznemirili senzore savjesti i odgovornosti. Muk vlada i
tamo gdje ga po definiciji treba najmanje očekivati. Ćute, uz časne
izuzetke, Univerzitet Crne Gore, Matica crnogorska, PEN Centar,
obje akademije, udruženja novinara i književnika... Ni opozicija se nije
pretrgla.
Odvažnost pojedinaca ne može bitnije izmijeniti sumornu,
zabetoniranu stvarnost. Poznato je: tvrđavu autokratske vlasti može
razrušiti samo masovna, solidarna pobuna građana. Ali, dragocjena
je novina koju su oni unijeli u naš strogo kontrolisani prostor. Ukazali
su na nove mogućnosti i smjerove otpora. Ko je do juče mogao i
pomisliti da će se neko pobuniti u strukturama kakve su policija i
vojska? U društvima čija većina članova živi životom nedostojnim
čovjeka nikad se ne zna ko će se odvažiti na krik. Toga se boji vlast.
Drugi za vlast opasan znak su pukotine u sistemu. Progovorio je,
istina sa zakašnjenjem, smijenjeni guverner Centralne banke Ljubiša
Krgović. Tvrdi da je kao guverner razljutio „ključne igrače", posebno
one povezane sa Prvom bankom, koju kontroliše porodica bivšeg
premijera Mila Đukanovića. Krgović otkriva da je protiv njega vođen
javni rat, jer je insistirao na primjeni profesionalnih standarda, dok su
političari, uključujući i Đukanovića, htjeli da sve kontrolišu.
Biće sve više ovakvih svjedočenja o dostignućima Đukanovićeve
dvodecenijske vladavine. Objelodanjeno je da je za 15 godina u Crnoj
Gori privatizovano 195 firmi za 725 miliona eura. Vrijednost
crnogorske privrede bila je procijenjena 1998. godine na 4,5 milijarde
dolara. Njenu rasprodaju dobro su iskoristili vladajuća kleptokratija i
njeni strateški partneri. Za sobom su ostavili pustoš. Čuveni Oleg
Deripaska trebalo je, na primjer, da investira u KAP 75 miliona eura.
Uložio je nepunih 13. Dragan Brković obećao je da će u HTP Boka
uložiti 64 miliona. Nije ni centa. Dojučerašnji vlasnik Željezare MNSS,
trebalo je da investira oko 118 miliona, a doveo je do stečaja. I
ostavio dug od ko zna koliko miliona eura.
Crna Gora podsjeća na brod koji luta morem organizovanog
kriminala, korupcije, nepotizma, neznanja, primitivizma... Zato je
logično što je počasni konzul ovakve države advokat kontroverznog
srpskog biznismena Stanka Subotića Caneta, koji ga brani na
suđenju za međunarodni šverc cigareta u Bariju.
Ne treba se zavaravati: Vlast će se i ubuduće energično obračunavati
sa nezgodnim svjedocima. Ali, da nije hrabrih ne bi bilo ni vjetrova
promjena. Trenutno najjače duvaju u arapskom svijetu. Ni to do juče
niko nije očekivao.

MONITOR, 22. APRIL 2011.

MILAN ROĆEN, MINISTAR

VANJSKIH POSLOVA
Ministar Milan R. (61)

Kafeniše u Podgorici sa ..starim prijateljem" mitropolitom SPC

Amfilohijem, ćaska u Beogradu sa Vukom Jeremićem, traži
zamjenika crnogorskom ambasadoru u Zagrebu, presabira se da li je
pogriješio što je stao na stranu Igora Lukšića u sporu oko jezika a
Milo Đukanović kasnije iznio drugačije mišljenje, brine kako mu radi
firma Bemax, za koju opozicija tvrdi da je njegova... Ovih dana Milan
R. (61) je hiperaktivan. Nakupilo se svega i svačega, pa jedva stiže
da obavi tolike važne vanjske poslove. Tako se u njih unio da je
zaboravio da je njegova firma registrovana i za evropske (dosljedno
bi vanjskim poslovima bilo europske) integracije. Na to je nedavno
ovog starosjedioca u crnogorskoj vlasti, bez diplomatskog uvijanja,
opomenuo i njemački šef diplomatije Gido Vestervele.
Nezadovoljan onim što Crna Gora čini na planu evropskih
intregracija, Vestervele je, tvrde naši izvori, Milanu R. jasno stavio do
znanja da o toj temi više nema šta sa njim da razgovara. Takve
poruke Crnoj Gori stižu i od ostalih evropskih zvaničnika, među
kojima je Milan R. prepoznat kao čovjek koji više preferira Moskvu
nego Brisel. Uostalom, on je to dokazivao proteklih godina
uspostavljajući mostove preko kojih Rusi godinama masovno stižu u
Crnu Goru ostavljajući joj umjesto najavljenih uspješnih
grandomanskih projekata velike probleme u vidu Zavale, Željezare,
Kombinata aluminijuma...
Uzgred, svojevremeno je i konsultantska firma Oksfordanalitika
opisala Milana R. kao zaslužnog za „dolazak ruskih investicija u
ključne sektore privrede" Crne Gore.
Šta je sve nezadovoljni Vestervele rekao Milanu R. možda će nekad
objaviti neki Vikiliks, a ovih dana saznali smo preko Asanžovog
Vikiliksa da je bivši američki ambasador u Podgorici Roderik Mur u
jednoj od depeša upućenih šefovima u Vašingtonu pominjao i Milana
R. Mur navodi da je u Crnoj Gori ,,glavna vijest" to što je ona u
izvještaju o borbi protiv trgovine ljudima 2007. godine degradirana na
drugi nivo, odnosno stavljena na listu zemalja za nadzor. Ministar
Milan R. tada je rekao američkom ambasadoru da je tim saznanjem
zbunjen i razočaran. Mur je istovremeno izvijestio da je šef Milana R.
tadašnji premijer Milo Đukanović sarkastično prokomentarisao da je
učinak Crne Gore na polju trgovine ljudima bio ,,100 odsto lošiji" u
2007. godini u odnosu na prethodnu, jer se broj slučajeva povećao
,,sa nijednog na jedan" u toku izvještajnog perioda.
Vestervele je, rekosmo, otišao nezadovoljan iz Crne Gore, a Milan R.
ostaće upamćen i po tome što je njega prošle godine propisno
naljutio jedan drugi Njemac. Milanu R. pritisak je diglo zajedničko
saopštenje tadašnjeg ambasadora Njemačke Petera Platea i
ambasadorke Velike Britanije Ketrin Najt Sends u kojem su osudili
fizički napad na sina Nebojše Medojevića. Milan R. je tim povodom
izdao saopštenje iz kojeg bi neupućeni mogli zaključiti da je Crna
Gora - velesila: „Ukoliko bude potrebno Ministarstvo će dati
instrukciju svojim ambasadorima u Berlinu i Londonu da ovim
povodom obave razgovore na odgovarajućem nivou u ministarstvima
inostranih poslova ovih zemalja".
U Berlinu i Londonu su se silno isprepadali, ali su nekako preživjeli
stres izazvan prijetnjama Milana R.
Vratimo se još malo Vikiliksu. Američka ambasada, takođe prije četiri
godine, pominjala je Milan R. i u vezi čisto unutrašnjopolitičkih pitanja,
odnosno Socijaldemokratske partije, manjeg koalicionog partnera
njegove stranke.
Ministar vanjskih poslova nije bio siguran da li slovo D u nazivu SDP
znači demokratska ili demagoška partija, piše u depeši koju je
Vašingtonu poslala juna 2007. godine otpravnica poslova američke
ambasade Marša Barns. Za takav opis SDP-a Milana R. inspirisala je
polemika dvije vladajuće stranke oko privatizacije pljevaljske
Termoelektrane. Skupština Crne Gore tada je usvojila rezoluciju
kojom se garantuje da će Termoelektrana ostati u državnom
vlasništvu. Rezoluciju je podržao SDP, zaprijetivši da će izaći iz vlasti
ako se kompanija proda. Barns u depeši navodi da je ministar Milan
R. rekao da i pored toga DPS neće odustati od namjere da nastavi
privatizaciju.
,,Ako oćemo pošteno priznati SDP možemo prevesti i sa: Samo Daj
Pare, a DPS - Do Para Samo".
Ovo ne piše u depešama kojih se domogao Džulijan Asanž, nego u
jednom od domaćih internet komentara pomenute depeše.
Kad je riječ o vanjsko-političkim aktivnostima Milana R. pomenimo i
aktuelnu vijest sa vladinog sajta. Tamo je objavljeno da je ministar
vanjskih poslova Milan R. podnio predlog za razrješenje crnogorskog
ambasadora u Hrvatskoj Gorana Rakočevića nakon što je Rakočević
zatražio da bude opozvan zbog ponude da bude potpredsjednik Atlas
grupe. U diplomatskim krugovima pojavile su se glasine da je
Rakočević zamoljen da ode prije isteka mandata, između ostalog, i
zbog toga što su se iz Zagreba žalili da je vrlo rijetko u hrvatskoj
prijestonici. Rakočević je za odlazak prije isteka mandata potegao
zanimljiv argument – bilo bi nevaspitano da odbije ponudu Atlas
grupe. Jesmo li to došli dotle da je vaspitanije biti potpredsjednik u
kompaniji Duška Kneževića, nego ambasador države čiji je šef
diplomatije Milan R.
Ovih dana saznali smo da je Milan R. po broju poklona koje dobijaju
crnogorski političari odmah iza rekordera Mila Đukanovića. Javnost
nikako da sazna beznačajan podatak - kako je Milan R. uspio da
otplati 100 hiljada eura stambenog kredita za samo dvije godine. To
od javnosti krije i najpozvaniji da to otkrije - Slobodan Leković,
predsjednik Komisije za sprečavanje konflikta interesa. Leković ne da
MANS-u ni ugovor o kreditu Milana R., jer bi se time ,,zadrlo u
privatnost jednog vladinog funkcionera". Istina, ostaje nada, kako je
to Leković kazao, da će doći doba kada će domaći funkcioneri morati
da objasne javnosti gdje i kako zarađuju. Valjda će doći i vrijeme
kada od poreskih obveznika neće kriti zašto su evropski zvaničnici
nezadovoljni učinkom Crne Gore na ispunjavanju uslova za ulazak u
Evropsku uniju. Ili će i o tome i dalje biti informisani zaobilazno, preko
nečijeg Vikiliksa.

Monitor, 9. septembar 2011.

VOJSKA CRNE GORE

Nenad Čobeljić

Jezik za zube
Iznenadila se, kažu, javnost, kad je Boro Vučinić zasijao kao kandidat
za novog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost. Dovoljno je,
međutim, da čovjeka pamćenje služi koji mjesec da bi se vidjelo kako
je ministar odbrane fini materijal za šefa UDBE. Na primjeru sjećanja
na Sedmi bataljon i u slučajevima ljudi koji se osmjele da progovore,
Vučinić i državno-partijska mašinerija, kao na dlanu, pokazuju kako
jednostavno ovaj sistem funkcioniše. Ćutiš i uživaš - tu su epolete,
parade, sve što treba. Progovoriš - čekaš šta će da te snađe. U
prokletoj avliji, zna se, nevinih nema. Krajem decembra, ministar
odbrane Boro Vučinić objavio je da u Vojsci Crne Gore ima 77
pripadnika bivšeg Sedmog bataljona. Riječ je o jedinici koja je 1999.
formirana kao oružana potpora snagama vjernim Slobodanu
Miloševiću.
,,Kada je ta jedinica rasformirana, u skladu sa zakonskim propisima i
potrebnim provjerama nije postojao zakonski osnov da njima
prestane radni odnos. Daljom analizom biće detaljno praćeni i biće
pod našom posebnom pažnjom sada i u narednom periodu", objasnio
je Vučinić.
Šta podrazumijeva „detaljno praćenje" i koliko treba da traje „naredni
period", ovdje nikome i ne pada na pamet da pita. Nema ogovora ni
na pitanje zašto građani ove zemlje plaćaju vojnike koje treba
detaljno pratiti i koliko posebna pažnja košta.
I prije sprovođenja mjera i radnji, ministar je naglasio da se mora
napraviti ,,određena razlika među njima, jer se ne može reći da svi
danas nijesu lojalni građani crnogorske države. Za sve za koje se
utvrdi da nemaju pozitivan odnos prema državi, neće biti ni mjesta u
VCG". Tu će se negdje pojaviti i ranije nedostajući zakonski osnov za
prestanak radnog odnosa.
Vrlo bi zgodno došlo da je potpukovnik Nenad Čobeljić bio pripadnik
Sedmog bataljona, ali, ispostavilo se, nije. On se vojnom vrhu, kao
predsjednik Sindikalne organizacije Vojske Crne Gore, zamjerio
tvrdnjama da su članovi sindikalne organizacije izloženi pritiscima,
ucjenama, prijetnjama i progonu. Objašnjavao je da plate u vojsci
nijesu, kako je govorio ministar, bitno uvećane, već smanjene.
,,Da se ne bi pregonili i istinu dokazivali prostim tvrdnjama,
predlažemo i insistiramo da Sektor za finansijsko poslovanje
Ministarstva odbrane izlista zaradu bilo kojeg podoficira i oficira
pripadnika kopnene vojske u 2007, 2008, 2009, 2010. i 2011. godine,
pa neka to objavi u medijima".
Čobeljić je govorio i o malverzacijama u Vojsci prilikom raspodjele
stanova. Razjasnio je da zaposlene u VCG više interesuje raspodjela
600 stanova koji su podijeljeni od 2006. godine, nego odluka da se
načelniku Generalštaba Vojske Crne Gore Draganu Samardžiću
dodijeli 200 hiljada eura za kupovinu stana.
Nijesu sitni potpukovnikovi grijesi. Stupila je u djejstvo i laka i teška
artiljerija. Pobjeda je pristupila istraživačkom novinarstvu. Otkrili su da
je Vojni sud u Skoplju 1991. podigao optužnicu protiv blizanaca
Nenada i Predraga Čobeljića, jer su 14. februara 1991. u kafe baru
Znak pitanja u ulici Boška Buhe, u tadašnjem Titogradu, kafansku
tuču razriješili povlačenjem službenih pištolja. Vrlo precizno: ,,Nenad
Čobeljić je kažnjen oduzimanjem službenog pištolja M57, kalibra
7,62, br. 63497, što je uredno dokumentovano Naredbom
potpukovanika Sima Kričaka br. 1/17-1 od 15. februara 1991."
Pored toga, otkrila je Pobjeda, jedinica kojom je Čobeljić
komandovao 1999, u vrijeme NATO bombardovanja, smještena u
Tuzima, služila je i kao „protočni bojler" za pripadnike Sedmog
bataljona odnosno kao jedinica iz koje su prelazili u Sedmi bataljon.
Nije šala, Pobjeda, dokazujući tvrdnju da je Čobeljić redovno prijetio
mještanima Tuzi da može sve da ih pobije, pozvala se na valjan
dokument – Informaciju o bezbjednosno-interesantnim događajima za
dan 18.04.1999. MUP-a Crne Gore. Mora da su se namučili dok su
do tog papira došli.
Na samom kraju prošle godine potpukovnik Nenad Čobeljić udaljen je
s dužnosti načelnika Odsjeka za operativne poslove i obuku
Logističke baze Vojske Crne Gore. Protiv njega su ukupno pokrenuta
tri disciplinska postupka, a imajući u vidu njihov ,,karakter i težinu",
nije bilo druge nego da bude ,,udaljen".
I ko se ne razumije u vojsku, po zvuku može osjetiti da je
,,potpukovnik, načelnik Odsjeka za operativne poslove i obuku
Logističke baze" važno vojno lice. Neće baš biti da su dokumenta o
kojima prede Pobjeda ranije bila nedostupna nadležnim službama.
Sasvim očigledno – sad je zatrebalo.
Stvar postaje skoro smiješna kad se ispostavi da je predsjednik
Vojno-disciplinskog vijeća bio pripadnik Sedmog bataljona. On,
međutim, očito pripada onima koje je ministar Vučinić svrstao u
lojalne. Ne daje izjave medijima, ne pita ko je dobijao stanove.
Iz Vojske se žale kako im nedostaje evidencija o Sedmom bataljonu.
Nekad se MUP Crne Gore hvalio kako je dostavljao Generalštabu VJ
spisak svih pripadnika Sedmog bataljona koji imaju kriminalnu
prošlost. Sa podacima o krivičnim djelima koja su počinili i kaznama
na koje su osuđeni. ,,Moguće je da su bili sa kriminalnim dosijeom, ali
isto tako sigurno je da su prije toga bili u crnogorskoj policiji",
jezgrovito je tada komentarisao bivši premijer SRJ Momir Bulatović. I
tako u krug.
Čobeljić, naravno, nije jedini koji plaća zbog kršenja omerte. Zavjeru
ćutanja prošle godine prekinuli su bivši policajci Enver Dacić, Mithat
Nurković, Hamdo Murić i Reško Kalač. Pričali su o švercu na granici,
zahvaljujući njima javnost je saznala da se mojkovačka privreda
razvija proizvodnjom cigareta. Legalno, rekla je policija, zašto je bilo
skriveno, nije rekla. Svi su pobjegli iz Crne Gore.
Boro Vučinić

Iz Crne Gore je odavno otišao i Suad Muratbašić. Izgubio je posao

nakon svjedočenja o tome kako je, po bjelopoljskim selima, prikupljao
glasove za DPS. Tvrdio je, po nalogu Mevludina Nuhodžića, za kojeg
se govorilo da će biti šef ANB, prije nego se Boro Vučinić pojavio kao
zvanični kandidat. Nema sumnje da vlast ima široku kadrovsku bazu -
ma kakav raspored točkići dobili, važno je da mašina radi. I da svaki
točkić precizno zna šta ga čeka ako počne da škripi.

MONITOR, 10. FEBRUAR 2012.

NEPOTIZAM U CRNOJ GORI

Svetlana Vujanović

Porodični menadžment
DPS-ov kadrovski bubanj izbacio je novog predsjednika Apelacionog
suda. Tu važnu funkciju obavljaće Svetlana Vujanović, supruga
predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića i dugogodišnja sutkinja
Višeg i Apelacionog suda. Predsjednik države, bivši advokat, Filip
Vujanović tako je dodatno utvrdio porodične pozicije u pravosuđu.
Supruga Svetlana je član Sudskog savjeta i predsjednik Disciplinske
komisije tog tijela. Filip po funkciji proglašava izbor Savjeta i predlaže
dva njegova člana. Uzgred, kad je bio premijer, njegov stric bio je
predsjednik Ustavnog suda Crne Gore.
Izbor Svetlane Vujanović ponovo je aktuelizovao problem nepotizma
u Crnoj Gori, koji se dobro primio širom države, a posebno u
pravosuđu.
Prije deceniju vodeće sudijske i tužilačke funkcije počela je da
zaposjeda armija najbliže rodbine i kumova. Dok je Stojanka Radović
bila specijalni tužilac za organizovani kriminal, njen djever Miraš
Radović bio je ministar pravde. Radović je sada sudija Ustavnog
suda. U sudstvu je među svojima. Stojanku je za zamjenicu vrhovnog
državnog tužioca preporučila kuma Vesna Medenica. Stojankin brat
Dragiša Baletić sudi u podgoričkom Osnovnom sudu. Klan Radovića
ima još članova lijepo razmještenih po državnim službama.
Predsjednik podgoričkog Osnovnog suda Zoran Radović je brat od
strica Milana Radovića, direktora spuškog zatvora. Zoran Radović je
šef bratu od tetke sudiji Radonji Radonjiću. Istovremeno, starješina je
i supruzi, zaposlenoj u Osnovnom sudu.
Rodbinske i kumovske veze premrežile su i druge nivoe vlasti.
Mugoše su okupirale Podgoricu. U gradskoj upravi, kako je nedavno
objavljeno, ima oko pet puta više prezimenjaka gradonačelnika
Miomira Mugoše nego što bi se moglo očekivati po zakonima
vjerovatnoće.
Brojne supruge ministara i ostalih visokih državnih funkcionera
zaposlene su u državnoj službi: ministra pravde Duška Markovića,
ministra zdravlja Miodraga Radunovića, ministra prosvjete Slavoljuba
Stijepovića, ministra turizma Predraga Nenezića, potpredsjednika
Vlade Vujice Lazovića, sekretara Vlade Žarka Šturanovića...
Piramidalni sistem moći doveden je do perfekcije. To mu dođe kao
rodbinski menadžment, podređen najmoćnijem čovjeku u državi.
Jedan od zahtjeva EK je da se crnogorska administracija
profesionalizuje i oslobodi nepotizma i klijentelizma, ako Crna Gora
želi u EU. Može li porodični menadžment da se bori protiv korupcije i
organizovanog kriminala?
Monika Makovei, bivša rumunska ministarka pravde, izjavila je
Vijestima da Crna Gora mora rasformirati sudske organizacije ukoliko
stvarno želi pravu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Ona tvrdi da je iskustvo bivših komunističkih zemalja pokazalo da su
sudije kooperativne kad treba sakrivati ono što nije dobro u sistemu.
U takvim sistemima, smatra evropska poslanica, sudije čine vrlo
nazadne grupe, koje se opiru svim promjenama. ,,Moja je sugestija
da se sudije i tužioci sistematski disciplinski sankcionišu sve do
otkaza. Ali, to ne mogu raditi savjeti tužilaca ili sudija, jer se oni,
pokazalo se, međusobno štite. Takođe ne želimo ni da im sude
političari. Predlažem da uvedete ljude sa izbornih lista, i da stvorite
disciplinske komisije, kao građanske porote".
Nije recept ali jeste ozbiljan predlog za razmišljanje.
Mreža crnogorskog tužilaštva i sudova još nije uhvatila nijednu
krupnu ribu. I dalje ih štite rođačke i kumovske veze.
Nedavno su mediji objavili da više od godinu traje profesionalni
nesporazum između Vrhovnog i Apelacionog suda. Sve je počelo
kada je sudija Vrhovnog suda Radule Kojović kazao da su presude
Apelacionog suda nepismene i da sudije pažljivo ne čitaju presude
viših sudova. Od tada je nastao profesionalni jaz između ova dva
suda. Predmet Zavala dodatno je povećao tu pukotinu, odnosno
sukob između Vesne Medenice i Svetlane Vujanović, objavile su
Vijesti. Podsjetimo: u toj aferi uhapšen je brat Svetozara Marovića.
Svetlana Vujanović eto ima priliku da stvari istjera na čistac.

MONITOR, 13. APRIL 2012.

RADIVOJE RAŠOVIĆ
Poslanik bez povišenog glasa
Radivoje Rašović rođen je 10. avgusta 1954. godine u Fundini,
nedaleko od Podgorice. Diplomirani je ekonomista.

Bio je višegodišnji generalni direktor jedne od svojevremeno

najboljih crnogorskih firmi - "Agrokombinata "13. jul" u
Podgorici.

Odatle je uplovio u vode politike.

Postao je ministar poljoprivrede u Vladi Mila Đukanovića. Ostao

je zamapćen kao jedini ministar iz te vlade koji je nakon
rascjepa Demokratske partije socijalista ostao uz Momira
Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore i predsjednika
potom formirane Socijalisitčke narodne partije od "otpadnika" iz
jedinstvenog DPS-a.

U tom burnom političkom vremenu, koje su obilježili ostrašćeni

sukobi između pristalica Mila Đukanovića i Momira Bulatovića,
Rašović postaje predsjednik Skupštine opštine Podgorica, pošto
je pobijedio protivkandidata DPS-a dr Mihaila Burića.

Rašović je sada poslanik Socijalisitčke narodne partije Crne

Gore. Slovi kao poslanik koji u parlamentarnim raspravama, za
razliku od svojih brojnih kolega iz svoje ali i iz vladajuće
koalicije "Da živimo bolje", umjesto etiketa prezentira
činjenice i umjerene stavove i to redovno bez povišenog glasa.

Među prijateljima je poznat kao skroman čovjek i strastveni

pčelar.

Danas, 7. decembar 2000.

***

Poslije godinu i nešto nakon izlaska ovog teksta, telefonom me

pozvao Rašović i kazao das u mu tekst iz Danasa dali njegovi
prijatelji iz Narodne banke Jugoslavije. Bio je oduševljen. Rekao mi je
da ni njegova kćerka tako lijepo ne bi o njemu znala da napiše. Pored
ostalog, pitao me otkud znam da je pčelar. Kazao sam mu da sam to
saznao od mog prijatelja i Banjanina Filipa Ognjenovića. Obećao mi
je da će mi pokloniti teglu svog kvalitetnog meda. Vjerovatno je
zaboravio na obećanje. U meuvremenu, zapravo osam godina
kasnije, izabran sam za glavnog urednika časopisa crnogorskih
pčelara “Pčelarstvo”. Možda ću o Rašoviću opet pisati, ali kao o
pčelaru.

VOJIN LAZAREVIĆ
Crnogorski Rokfeler
Crnogorska politička javnost bila je gotovo sasvim zaboravila
Vojina Lazarevića, poslanika Narodne stranke, jer se odavno ne
pojavljuje u republičkom parlamentu. A onda, prije par dana,
mnogi su se sjetili tog mladalačkog lika kada je saopšteno da su
na Lazarevića ispaljena dva hica ispred njegovog stana u
Beogradu.

"Bila je to klasična sačekuša na jednog od najvažnijih ljudi u

kreiranju i sprovođenju politike Narodne stranke", izjavio je
tim povodom predsjednik narodnjaka Dragan Šoć.

Šoćev prethodnik, osnivač i dugogodišnji lider Narodne stranke

takođe nije škrtario sa komplimentima kada je u svojoj
knjizi-isposvijesti, objavljenoj prošle godine, pisao o
Lazareviću:

"Za to malo slađeg života što sam imao, treba u velikoj mjeri da
zahvalim Vojinu Lazareviću. Svi moji troškovi u hotelu "Moskva"
u Beogradu išli su na Vojinov račun, tu se nije pitalo hoću li
povesti na ručak pet ili pedeset osoba. Da sam htio, mogao sam
preći u "Hajat" ili "Interkontinetal", ali bio sam sasvim
zadovoljan položajem i nivoom "Moskve". Da sam trknuo do
gospodina Versaćija, Vojin bi se samo osmjehnuo, da mi se pila
popodnevna kafa u Budimpešti, Vojin bi samo opomenuo svog
vozača da pažljivo vozi!

Kilibarda takođe piše da Lazarević "ima značajnog kapitala po

stranim bankama, ima nekretnine, ima pedigre, ima sve da bude
veliki i ugledni crnogorski biznismen" i "Crnogorski Rokfeler".

Lazarević je maturirao u Beogradu, otuda ga vjerovatno i zovu

"kotorski ekavac iz Beograda". Ali, za njega kažu da govori i
engleski kao da je sa Trafalgar skvera. Završio je pravni
fakultet, bio advokat, jedno vrijeme plovio trgovačkim
brodovima. Sa mjesta savjetnika predsjednika Vlade Crne Gore
ušao je u upravne odbore Jugopetrola i Elektroprivrede Crne
Gore. Osnovao je trgovačku firmu "Pima", sa sjedištem u
Beogradu. Razvio je velike poslove u zemlji inostranstvu
trgujući naftom. Paralelno sa tim bio je i savezni poslanik
Narodne stranke.

Polovinom januara ove godine, u jeku restrikcija električne

energije u Crnoj Gori, javnost je obaviještena da je londonska
firma EFT, čiji je jedan od direktora Vojin Lazarević, potpisala
ekskluzivni ugovor sa crnogorskom Elektroprivredom za nabavku iz
uvoza približno 1,1 miliona megavatčasova energije tokom 2002.
godine.

Prema sajtu EFT, ta firma ima monopoloski položaj u BiH, Srbiji,

Crnoj Gori i Albaniji za nabavku električne energije.
Ovogodišnji ugovor sa Crnom Gorom težak je oko 30 miliona
maraka, a sa Srbijom trostruko više.

Novak Kilibarda piše u svojoj knjizi da je prije nekoliko godina

Lazarević bio u životnoj opasnosti, da je morao Arkanu dati
debele pare, da je imao velikih nezgoda "na naftnom putu iz
pravca Grčke i Rumunije". Kilibarda ne objašnjava zašto.

Lazarević tvrdi da pucnji od petka uveče imaju "političku

pozadinu".

***

Nepoznata osoba je u petak uveče, 23. februara. u klasičnoj

sačekuši, ispalilo dva metka na člana Narodne stranke i nekadašnjeg
saveznog poslanika Vojina Lazarevića, dok je ulazio u zgradu u kojoj
stanuje u Beogradu, izjavio je na konferenciji za novinare
Dragan Šoć, predsjednik te stranke. Saopštavajući da policijski
organi preduzimaju mjere da otkriju počinioca, Šoć je izjavio:

"Narodna stranka ne želi da špekuliše o tome ko je naručilac

tog nedjela, ali postoje snažne indicije u njegovu političku
pozadinu". Očigledno se nekome učinilo da je Lazarević, kao
manje eksponiran u široj javnosti, pogodna meta preko koje bi
se zastrašili drugi i unio osjećaj nesigurnosti. Taj događaj je
nesumnjivo i pokušaj zastrašivanja Narodne stranke i upozorenje
da narušavanje ambijenta u kojem su mnogi stekli nevjerovatnu
moć, može biti opasno po život", zaključio je Šoć.

Lazarević takođe smatra da pucnjava na njega ima političku

pozadinu.

"Osjećam se dobro, mada je vrlo neugodan osjećaj poslije svega

što mi se dogodilo", izjavio je Lazarević podgoričkom "Glasu
Crnogoraca".

Crnogorski mediji su nedavno pisali da je Vojin Lazarević

posredovao, uz veliku proviziju, u nabavici električne energije
iz Engleske za Crnu Goru.

Danas, 24. februar 2002.

VUKAŠIN MARAŠ

Optužbama nikad kraja

Bivši šef crnogorske policije imao je nesreću da tu delikatnu
dužnost obavlja u vrlo burnom vremenu i da bude optuživan više
nego ijedan crnogorski ministar. Ovog drugog nije se rastosiljao
ni po isteku ministarskog mandata i preuzimanja funkcije
savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore.

Podgorički dnevnik "Dan" objavio je prije par dana vijest da je

Maraš umiješan u šverc vojnih vozila koja je Crna Gora
nabavljala iz Italije prije pet godina i da je protiv njega
podiglo optužnicu italijansko pravosuđe. Maraš je te tvrdnje,
što je njegova uobičajena praksa, odmah i javno demantovao
izjavljujući da je spreman da pred italijanskim sudom dokaže da
nije bilo nikakvog šverca. Maraš je istovremeno podsjetio da je
u vrijeme navodne ilegalne nabavke vojnih vozila Crna Gora bila
pod stalnim prijetnjama snaga Slobodana Miloševića, posebno
čuvenog Sedmog bataljona Vojske Jugoslavije. Ali Maraš je uspio
da im se uspješno suprotstavi. U vrijeme NATO napada na SRJ,
ignorisao je Miloševićev nalog o slanju pripadnika MUP-a Crne
Gore na Kosovo. Ostalo je zapisano i da je zvanično odbio
zahtjev komandanta Druge armije generala Obradovića da se
crnogorska policija stavi pod komandu Vojske Jugoslavije.

Maraš je, inače, često upozoravao da se u dedinjskim vilama, na

tajnim večerama, smišljaju scenariji za rušenje vlasti u Crnoj
Gori. Po njegovom mišljenju njima pripada i optužba Gorana
Matića, saveznog ministra za informacije, da je Maraš umiješan u
ubistvo Gorana Žugića, savjetnika Mila Đukanovića. Demantujući
te "monstruozne insinuacije i konstrukcije", Maraš je izjavio:
"Ova drska manipulacija je namjerno plasirana neposredno uoči
održavanja lokalnih izbora u Podgorici i Herceg Novom, koji su
od sudbinskog značaja za budućnost Crne Gore, sa prepoznatljivim
ciljem da se podstaknu tenzije i destabilizuju prilike u Crnoj
Gori".

Nekadašnji sekretar Automotosaveza Jugoslavije i funkcioner

SDB-a dolaskom u Crnu Goru preuzeo je, tvrdi se prvi put u
istoriji Crne Gore, i funkciju šefa SDB-a i ministra policije.
No, to mu nije smetalo da tokom predsjedničkih i parlamentarnih
izbora obavi ogroman posao za Mila Đukanovića, trpeći žestoke
kritike crnogorske opozicije zbog pojavljivanja na promotivnim
skupovima Đukanovićeve partije. Na nekima je čak i govorio.

Energično se suprostavljao i optužbama da je Crna Gora

policijska država a njena policija u službi kriminalizovane
vlasti. "Oni koji tako optužuju, treba da to i dokažu ili da
odgovaraju", uzvratio je Maraš jednom prilikom.

Maraš je najavio da će i list Dan optužbe protiv njega morati da

dokaže pred podgoričkim sudom.

Danas, 3. februar 2003.

***
Istog dana kada se pojavio ovaj tekst, Vukašin Maraš me pozvao da
dođem u njegov kabinet da se upoznamo, popijemo kafu i da mi se
zahvali za tekst! Nisam mogao da povjerujem u to da mu se tekst
dopao. Mislio sam da se šali.

Dok smo razgovarali telefonom osjećao sam se neprijatno kao nikad

u životu. Sjetio sam se da je policija, dok je na njenom čelu takođe
bio Maraš, početkom 2000. godine učestvovala u spašavanju mog
života. Policijski helikopter me, kao beznadežan slučaj kako su to
zaključili ljekari, prevezao iz podgoričke na liječenje u zemunsku
bolnicu.

Otišao sam kroz tri dana kod Maraša u njegov kabinet, koji se nalazio
u nekadašnjoj zgradi Izvršnog vijeća Crne Gore, gdje sam i ja radio
od 1976. do sredine 1979. godine u tadašnjem Sekretarijatu za
informacije.

Sa Marašem sam razgovarao skoro dva sata. Od tog prijatnog

sagovornika čuo sam mnogo zanimljivih informacija. Šteta što sam
uglavnom sve to u međuvremenu zaboravio. A zašto me zvao na
kafu? Da mi se zahvali što sam bio jedini novinar koji je naveo da je i
on bio među onima koji su se zalagali za samostalnu Crnu Goru i
branili je od velikosrpske agresije.

“Svi ostali su me povodom ove afere napadali pripisujući me razne

stvari, a vi ste jedini napisali da sam dao i neki doprinos odbrani
države Crne Gore”, rekao mi je.

Tokom razgovora kazao sam mu da sam se izuzetno neprijatno

osjećao kada me pozvao, jer sam se odmah sjetio da me policijski
helikopter prevezao u Zemun i da i njemu i policiji dugujem veliku
zahvalnost što sam i dalje živ. Na to mi je odgovorio da je policija bar
sto puta dala helikopter za spasavanje teških bolesnika, ali da sam se
ja jedini, nakon što sam se poslije tri mjeseca vratio u Podgoricu, u
pismu zahvalio i njemu i posadi helikoptera.

Rastali smo se kao stari poznanici. Taj čovjek ostao mi je u lijepom

sjećanju.

MILAN GAJOVIĆ

Spasilac predsjednika
Bivši šef poslaničkog kluba Demokratske partije socijalista
Crne Gore u Vijeću građana Savezne skupštine, kako ga
predstavljaju crnogorski mediji, opet je, nakon političkog
odstrela prije tri godine, isplivao iz anonimnosti u centar
pažnje javnosti.

Prema agencijskim izvještajima, glas Milana Gajovića presudio

je da se prije nekoliko dana u Saveznoj skupštini izglasaju
promjene Ustava SRJ, zbog kojih su se po ko zna koji put
usijali odnosi između Podgorice i Beograda.

Crnogorski mediji tvrde da je Gajović imao čast da ga iz

Podgorice, gdje živi, u Beograd preveze avion lično
predsjednika SRJ Slobodana Miloševića. U pitanju su, očigledno,
bili velika žurba i ulog. Disciplinovani Gajović ispunio je
zadatak: na vrijeme je digao dva prsta u federalnom parlamentu.
Tako je vlasniku aviona, kojim je letio bez karte, ozakonio
šansu da učestvuje na daljim takmičenjima za predsjednika
najčudnije federacije na zemaljskoj kugli.

Šira javnost dugo ništa nije čula o sudbini nekada zapaženog

aktiviste Demokrtske partije socijalista. Posljednji put on se
našao na naslovnim stranicama novina prije tri godine. Tada je
teško optužio čelne ljude svoje partije Svetozara Marovića i
Milicu Pejanović-Đurišić da mu rade o glavi. I njemu i njegovoj
porodici - djeci i supruzi.

U opširnoj optužnici, koju su objavili crnogorskim vlastima

nenaklonjeni mediji, Gajović je, između ostalog, upozorio da
pomenuti tandem radi na razbijanju Savezne Republike
Jugoslavije. Požalio se i da su ga njegovi partijski drugovi
protivstatutarno isključili iz stranke.

Od tada je zamuklo svako javno pominjanje nekadašnjeg poslanika

vladajuće stranke upadljivog u skupštinskoj sali po drečavo
crvenom sakou, žutoj košulji i šarenoj kravati.

Milan Gajović, nosilac dvije fakultetske diplome - pravnika i

ekonomiste, od sada će vjerovatno biti poznat i kao spasilac
predsjednika u ljetnjem periodu.

Danas, 9. jul 2003.

***
Ljudske sudbine su nepredvidive. Zbog toga i bilježim ovaj detalj, a
ne zbog zluradosti prema Milanu Gajoviću. Godinama kasnije doživio
sam da mi Gajović na ulici traži nekoliko eura da kupi – hljeb.
Nažalost, sve je moguće u ovakvoj Crnoj Gori koju dvije decenije
razara Demokratska partija socijalista uz pomoć Socijaldemokratske
partije I njihovih miljenika.
VESNA MEDENICA

Prva i najmlađa
Jednu od važnih pozicija u vrhovima crnogorske vlasti osvojila
je ovih dana - dama. Vesna Medenica razdužila je togu sudije
podgoričkog Višeg suda i postala državni tužilac Crne Gore. Ako
ni po čemu drugom, ostaće zapamćena kao prva žena na toj
funkciji u Crnoj Gori i najmlađi od svih dosadašnjih
crnogorskih državnih tužilaca. Međutim, ona najavljuje da će je
javnost pamtiti i po nečemu mnogo bitnijem - vraćanju povjerenja
tužilačkoj organizaciji, koje je ozbiljno poljuljano u vrijeme
mandata njenog prethodnika Bižidara Vukčevića.

Nakon izbora za državnog tužioca izjavila je da je "urušen

ugled tužilačke organizacije". "Urušili su ga neki nosioci
tužilačke funkcije koji treba da preispitaju svoju savjest, sami
pospreme svoje radne stolove i napuste tužilaštvo. To je minimum
onoga što treba da učine za kolege koji su zakonito i pošteno
radili, a noslili su teret njegovog neprofesionalnog odnosa
prema poslu", rekla je Vesna Medenica skupštinskim izvještačima.
Na koga je mislila? "Mislila sam na mnoge. Neka se oni sami
prepoznaju i razmisle o tome", objasnila je kasnije.

Tužioci nisu željeli da komentarišu njeno upozorenje, zbog kojeg

su u novinama osvanuli naslovi "Vesna sa gvozdenom metlom", ali
sve su prilike da će u toj asocijaciji biti velikog
provjetravanja. Tome će pripomoći i skoro donošenje novog zakona
o državnom tužiocu, koji će se ubuduće zvati vrhovni državni
tužilac i imaće mnogo šira ovlašćenja prilikom izbora kadrova za
osnovna, dva viša i državno tužilaštvo.

Vesna Mednica provela je u pravosuđu 23 godine. Karijeru je

započela u kolašinskom Osnovnom sudu. Prvo kao sudija, potom kao
opštinski javni tužilac. I tada je bila prva žena u Crnoj Gori
izabrana na tu funkciju.

Od 1993. do 2001. godine bila je zamjenik višeg tužioca u

Podgorici. Dosadašnji državni tužilac Božidar Vukčević bio joj
je pretpostavljeni. Izjavila je da o svom bivšem šefu, koji je
karijeru okončao uz optužbe da se nije mnogo miješao u svoj
posao i da je bio umiješan u aferu seks trafiking - misli sve
najbolje.

Opozicija tvrdi da će Vesna Medenica biti takođe produžena ruka

vlasti, odnosno DPS-a i da se kao ni Vukčević neće mnogo
miješati u svoj posao. A da za nju ima posla ima. Crnu Goru već
godinama, a posljednjih mjeseci posebno, potresaju brojne i
raznovrsne afere koje prosto vape za intervencijom državnog
tužioca. "Neću dozvoliti da se ni od jednog predmeta napravi
afera", jedna je od njenih izjava datih nakon imenovanja za
državnog tužioca. Ukoliko se bude ugledala na samu sebe, biće i
izvanrednih rezultata. Za šest ovogodišnjih mjeseci kao sudija
Višeg suda završila je 76 presuda. Po sudijskim kriterijumima -
višestruko je prebacila normu.

Vesna Medenica rođena je 17. jula 1957. godine u kolašinu.

Pravni fakultet završila je u Podgorici, a pravosudni ispit
položila je u Beogradu. Udata je i ima dvoje djece.
Danas, 3. avgust 2003.

ŠEFKO CRNOVRŠANIN

Dobrodošlica puna sumnji

Prvi obmudsman u Crnoj Gori biće Šefko Crnovršanin, dosadašnji
sudija Ustavnog suda. Njegov put do novouvedene institucije -
zaštitnika ljudskih prava, tekao je ovako. Ideja je potekla od
Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava.
Jednoglasno su je prihvatili članovi parlamentarne Komisije za
izbor i imenovanja, a potom izglasala većina poslanika
Skupštine Crne Gore.

Crnovršanin do sada nije bio poznat široj javnosti. Međutim, i

prije nego je zvanično izabran za ombudsmana veliki publicitet
dobili su njegov lik i djelo. Za to su se potrudili pojedini
mediji, ali i opozicione stranke. Tako je u jednom podgoričkom
dnevniku objavljen naslov preko cijele dvije stranice:
"Ombudsman - brat zamjenika ministra policije". Provjerili smo -
radi se o dezinformaciji. Ne samo da mu nije brat, nego ni
bliski rođak. Međutim, grudva je počela da se kotrlja...

"Sama činjenica o bratskoj vezi između ombudsmana i pomoćnika

prvog čovjeka policije dovodi izbor zaštitnika pod sumnju jer su
u Crnoj Gori neke od ključnih i najbrojnijih primjedbi za
kršenje ljudskih prava i sloboda adresirane upravo na republičko
Ministarstvo unutrašnjih poslova. da li je Crnovršanin moćan da
ukazuje na slučajeve policijske torture nad građanima kod brata
Abida, biće poznato u bliskoj budućnosti", lamentira taj
dnevnik.

Stranke su Crnovršaninu dobrodošlicu iskazale na sličan način.

"Izborom Šefka Crnovršanina vlast je pribjegla klasičnoj
manipulaciji muslimanskim biračkim tijelom" (Predrag Popović,
potpredsjednik Narodne stranke). "Ombudsman će štititi interese
ljudi iz DPS-a i SDP-a, koji ionako nisu ugroženi" (Dobrilo
Dedeić, šef Informativne službe Srpske narodne stranke).
"Poznata je potreba DPS-a da mijenjanjem istih ljudi na
različitim funkcijama zadrži satatus quo u svim oblastima
crnogorskog društvenog života, zato ni od ovog izbora, nažalost,
Crna Gora ne treba ništa da očekuje". "Ne prihvatamo DPS
ombudsmana Šefka Crnovršanina, koji se nikada nije oglasio ili
javno ogradio od brutalnih i vrlo čestih kršenja ljudskih prava
i političkih progona građana iako je bio na najvišim sudskim
funkcijama u Crnoj Gori", saopštili su predlagači podgoričkog
sudije Nataše Bošković za zaštitnika ljudskih prava.

Do riječi je došao i sam Crnovršanin: "Prvi moj zadatak biće

formiranje tima i hvatanje u koštac sa začaranom birokratijom.
To će biti iznošenje u javnost koje su birokratske strukture
koje ne poštuju zakone i ustavna prava građana... Smatram da ću
pomoći i građanima i državnim organima. To će biti težak posao".

Crnovršanin je odbacio optužbe da je kadar DPS-a. "Nikada

nijesma bio član nijedne partije. Profresija mi nije
dozvoljavala".

Crnovršanin je rođen u bjelopoljskom selu Zminac, 1948. godine.

Pravni fakultet završio je u Nišu. Bio je sudija osnovnog,
višeg, Vrhovnog i Ustavnog suda. Ima troje djece i po
nacionalnosti je Musliman.

Danas, 21. oktobar 2003.

DR MILORAD DRLJEVIĆ
Opet u političkoj ordinaciji
Dileme nema, referenduma će sigurno biti, a vjerujem da će
Srbija i Crna Gora možda i prije tog referenduma naći zajednički
interes i rješenja, koja su u skladu sa onim što žele te dvije
države.

Tom optimističkom najavom, koja bi trebalo da označava i

koordinate njegovog novog političkog angažmana, oglasio se dr
Milorad Drljević uoči izbora za potpredsjednika parlamenta
zajedničke države Srbija i Crna Gora. Vrijeme će, naravno,
pokazati da li će se njegove riječi obistiniti, ali sasvim je
sigurno da će to biti mnogo komplikovanija operacija od onih na
koje je navikao ovaj vrsni nikšićki ljekar.

Drljević u fotelju potpredsjednika zajedničke države stiže po

preporuci svoje Demokratske partije socijalista kao član njenog
Predsjedništva. Čeka ga, kaže, odgovoran posao u kojem će mu kao
predstavniku Crne Gore ona biti na prvom mjestu.

"Preda mnom je veliki posao, jer teško je napraviti potpuno nov

sistem koji treba efikasno da funkcioniše", procjenjuje dr
Drljević. Vjerovatno će mu nove obaveze donekle olakšati
iskustvo uspješnog gradonačelnika Nikšića, koji je za vrijeme
njegovog mandata počeo da dobija moderniji izgled. "Žalim što su
neki projekti prekinuti i što ovaj period razvoja Nikšića nije
bio uspješan makar koliko prethodni, što bi značilo da dobije
izgled evropskog grada, posebno u infrastrukturi", sumira
Drljević svoj učinak kao prvog čovjeka grada pod Trebjesom.

Mnogi su očekivali da će se Drljević po isteku mandata

predsjednika po prostranstvu najveće opštine i u onoj
pretprošloj Jugoslaviji vratiti u ljekarsku ordinaciju. Ali opet
je odabrao "političku": "Činjenica je da nekada u životu uradimo
i ono što je protiv naše volje. Cijeneći neke razloge i
povjerenje ljudi u koje i sam vjerujem, zalažući se za bolje
sjutra Crne Gore, za budućnost onih koji dolaze, otisnuo sam se
u političke vode, jer mislim da smo mi ipak neka žrtvovana
generacija i da svako ko može dati doprinos u stvaranju boljeg
sjutra to treba i da uradi".

Danas, 2005.

MIODRAG VLAHOVIĆ

Ministar po drugi put

Izbor Miodraga Vlahovića za novog šefa crnogorske diplomatije
vjerovatno nikoga nije iznenadio u Crnoj Gori. Ne samo zato što su
ga mediji nekoliko mjeseci ranije «sjeli» u fotelju ministra inostranih
poslova, nego što je, u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga i s
obzirom na njegov bogat minuli politički rad, nekako bilo prirodno da
se upravo Vlahović nađe na tom mjestu.

Političku karijeru započeo je kao omladinac, rutinu sticao kao član

nekoliko političkih partija, a zatim na funkcijama predsjednika Pokreta
za Crnu Goru i direktora Centra za regionalne i bezbjednosne studije.
Vlahović je široj javnosti posebno ostao u sjećanju kao poslanik
Liberalnog saveza, u istupima prepoznatljiv po širokom obrazovanju,
visprenosti i energičnosti. U toj partiji sticao je «predministarsko»
iksustvo – jedno vrijeme kao član Predsjedništva LSCG bio je
odgovoran za spoljnu politiku, ali i iskustvo borca za suverenu Crnu
Goru.

Prije osam godina, nakon niza nesuglasica, pozdravio se sa

Liberalnim savezom, ali i sa partijskom pripadnošću. Premijer Milo
Đukanović predložio ga je za ministra inostranih poslova kao
vanstranačku ličnost, ali kao kandidata Socijaldemokratske partije.
Njegov politički profil u suštini se odražava kroz ovih nekoliko izjava.
“Tranzicija ka demokratiji u Srbiji je, na nesreću Srbije i njenih
gradjana, pitanje žrtava i daljih materijalnih razaranja. S ove strane –
put ka demokratskoj i nezavisnoj državi u Crnoj Gori je pitanje
vremena. U tome je najveća, istorijska disonancija srpske i
crnogorske političke dinamike, koja se mora prepoznati i uvažiti”.

“Evropska unija je odavno prešla na otvoreni pritisak na Crnu Goru

da odustane od referenduma i od državne nezavisnosti. U svemu
tome argumenti nemaju nikakav znacaj. Evropska diplomatija
jednostavno ignoriše ne samo legitimna, neotuđiva prava Crne Gore
već direktno gazi sopstvena pravila"

“Vladajuće stranke u Crnoj Gori nemaju političkih suparnika kojima je

crnogorski državni, nacionalni, ekonomski i kulturni interes nesporna
vrijednost i postulat političkog djelovanja”.

Prilikom izbora za ministra Vlahović je kazao da će se tokom

mandata prvenstveno zalagati za to da se Crna Gora kao samostalna
država priključi Evropskoj uniji. “Crnoj Gori je potrebno zajedništvo sa
Srbijom, ali to ne znači da treba da budu I u zajedničkoj državi”, reći
će početkom ovog mjeseca, uz uvjeravanje da će Crna Gora sigurno
ostvariti pravo na referendum.

Vlahović je rođen 1961. godine u Đakovici, a diplomirao je 1986.

godine na podgoričkom Pravnom fakultetu. Poslijediplomske studije
završio je u Holandiji.
Danas, 2006.

MIODRAG VUČINIĆ

Brat od tetke
Na konkurs za izbor članova Upravnog odbora Radio-televizije Crne
Gore javilo se 29 kandidata, a između ostalih, i četiri dosadašnja
člana: Rajko Cerović, dosadašnji predsjednik UO, zatim Mirko
Radonjić, Zoran Živković i Janko Ljumović. Savjet je, međutim,
izabrao samo dva člana, od kojih je jedan - Živković bio u
dosadašnjem UO. Za druge članove biće raspisan novi konkurs,
pošto se Savjet nije mogao usaglasiti o njihovom izboru.

Jedan od članova Upravnog odbora u proteklom sazivu, koji je želio

da ostane anoniman, nije krio razočarenje ishodom glasanja. On je
izjavio za Monitor da je RTCG u izuzetno teškom četvorogodišnjem
periodu, izvršena transformaciju kuće od bivšeg državnog emitera u
javni servis, usvojena nova organizacija i sistematizacija radnih
mjesta, te da je uvedena finansijska disciplina, razrješavani brojni
finansijski problemi naslijeđeni od ranijih rukovodstava... Bez i jednog
potresa menadžment je, zajedno sa Upravnim odborom, uspio da se
oslobodi viška od 240 zaposlenih, uz odgovarajuće otpremnine i,
najčešće, dobrovoljni odlazak.

Kritičari, međutim, spočitavaju Upravnom odboru da nije ispunio

mnoge obaveze, posebno one vezane za transparentnost rada, jer
nije podnosio izvještaje na što ga obavezuje zakon.
Zanimljivo, pored Živkovića, potrebnu većinu dobio je bivši generalni
direktor RTV CG Miodrag Vučinić. Vučiniću je navodno namijenjena
uloga novog predsjednika UO. On je vojnik vlasti, bivši sekretar
Vlade, kratko diplomata sa DPS liste. Kao bivšem generalnom
direktoru RTCG Upravni odbor je svojevremeno dopustio da bez
finansijskog ili drugog izvještaja ode u diplomatiju bivše države. Po
tvrdnjama dijela članova Savjeta RTCG, to je bila neoprostiva greška
Upravnog odbora.

Vučinić je odlaskom sa mjesta generalnog direktora ostavio i

menadžmentu i UO hipoteke. Naši izvori iz Televizije ističu da nije
imao snage da zagrize ni jedan osjetljiv problem, a kamoli da se bavi
otpuštanjem tehnološkog viška ili delikatnim problemima
transformacije I finasija.

Tajna uspješnog povratka u TVCG, prema pisanju nekih medija, krije

se u činjenici da je Vučinić blizak rođak, tačnije brat od tetke,
moćnog potpredsednika DPS-a Svetozara Marovića.

Danas, 2006.

SRĐA MILIĆ
Za Evropu i Srbiju
Socijalastičku narodnu partiju, koja je na posljednjim parlamentarnim
izborima izgubila epitet najjače opozicione stranke u Crnoj Gori,
predvodiće Srđa Milić. Za lidera SNP-a izabran je na petom Kongresu
te stranke koji je održan u nedjelju u Podgorici. Za Milića je glasalo
268 delegata, dok su njegovi protivkandidati Dragiša Pešić,
nekadašnji premijer SRJ, i Borislav Globarević dobili 97, odnosno 11
glasova.

Prije stranačkog kongresa, Pešić i Milić hvalili su jedan drugoga, ali i

Borislava Globarevića i ostale funkcionere SNP-a koji nisu prihvatili
kandidaturu za predsjednika. Na kongresu su, u prvom redu, što je na
ovim prostorima neuobučajeno, jedan do drugog sjedjeli Milić,
Predrag Bulatović i Pešić.

"Pokazan je prvi put u Crnoj Gori demokratski kapacitet činjenicom

da je prethodni predsjednik tu. Time su se pomjerile granice
političkog, ali i moralnog ljudskog rada i ponašanja u Crnoj Gori",
rekao je Milić nakon izbora za lidera stranke.

Umjesto svog poznatog prethodnika, mašinskog inženjera Predraga

Bulatovića, kormilo stranke sada je preuzeo gotovo anonimni
ekonomista. Milić je, zapravo, završio Fakultet za spoljnu trgovinu i
turizam u Dubrovniku. Tu je naučio engleski, njemački i italijanski
jezik. Na sebe je skrenuo pažnju diskusijama o evropskim
integracijama i čestom citiranju filozofa. U njegovoj biografiji na sajtu
SNP-a ne navodi se nacionalnost.

Nakon proglašenja rezultata poručio da je da je SNP spreman da

bude generator promjena. "SNP u skladu sa svojim programskim
opredjeljenjima i građanskom orijentacijom nastavlja odlučnu i
beskompromisnu političku borbu za izgradnju društva socijalne
pravde, baziranog na promociji i zašititi osnovnih ljudskih prava i
sloboda. Nastavljamo političku borbu za izgradnju Crne Gore kao
demokratske, građanske, multietničke i multikonfesionalne države
slobodnih i ravnopravnih građana", poručio je Milić. Crna Gora, ističe
on, treba da ostane u "najtješnjim" vezama sa Srbijom u oblasti
ekonomije, kulture, društvenog života.

Srđa Milić rođen je u Baru, a živi u Budvi. Oženjen je i ima dvije

kćerke i sina.

Danas, 28. jun 2006.

SRĐA DARMANOVIĆ
Analitičar među šahovskim
figurama
Poznatiji je kao politički analitičar, mada šahisti tvrde da pouzdanije I
dalekovidije vuče poteze na tabli od šezdeset četiri polja.

Na sebe je pažnju skrenuo kao omladinac opozicionar – generacija

Svetozara Marovića, Momira Bulatovića, Mila Đukanovića… Ipak,
kratko se zadržao u politici, mada je kao analitičar stalno u kontaktu
sa njom.

Vlasnik je titule doktora nauka, profesora na podgoričkom Fakultetu

političkih nauka i direktora Centra za demokratrsku tranziciju
(CEDEM), koji se povremeno oglašava istraživanjima javnog mnjenja
u Crnoj Gori. Tim istraživanjima često je iritrao uvijek nezadovoljnu
opoziciju. Jedno njegovo istraživanje objavljeno je u utorak. Valjda
što su opet na na vrhu tabele popularnosti DPS i premijer Željko
Šturanović, list Dan objelodanio je da je Srđa naručio istraživanje od
– Srđe. Ovako: istraživanje je uradio CEDM, čiji je direktor Srđa
Darmanović, a finansirala Fondacija za otvoreno društvo, gdje je
predsjednik Upravnog odbora - Srđa Darmanović.

Liberali su ga nazivali službenim portparolom DPS-a I priznavali mu

da su se njegova "proročanstva" redovno ostvarivala.

Govorio je da u SRJ Slobodan Milošević drži u svojim rukama svu

političku moć, predviđao brzi krah te tvorevine, a Koštunicu je ovako
opisao: "Djeluje nemušto i neodređeno na sastancima, a onda ostaje
krajnje tvrdoglav u svojim stavovima, bez mnogo fleksibilnosti”

Prije četiri godine opominjao je opoziciju da ne bojkotuje parlament,

jer vanparlamentarnim djelovanjem ne može ništa da uradi. “Vrijeme
institucionalne politike prevladalo je nad vaninstitucionalnim. Ljudi su
okrenuti drugim problemima, ne toliko mitinzima, demonstracijama i
protestima”.
Posebno je bio aktivan uoči crnogorskog referenduma. I kao član
Venecijanske komisije i kao politički analitičar borio se za suverenu
Crnu Goru. Tvrdio je da bi bio težak presedan ukoliko Amerikanci i
Evropska unija zauzmu stav da u Crnoj Gori nije moguće glasati o
njenom državnom statusu. Upozoravao je da su evidentni
međunarodni pritisci na crnogorsku stranu u pregovorima o
budućnosti crnogorsko-srpskih odnosa. Opominjao je da model
kvalifikovane većine od 55 odsto “otvara vrata za nejasne rezultate i
institucionalnu krizu”.

Kao dobar šahista stiže da drži predavanja za mlade šahiste o

univerzalnim vrijednostima šaha. Prošle godine na jednoj simultanki u
Podgorici, kada je igralo 26 mladih šahista, Darmanović je izgubio
samo jednu partiju.

Danas, 2006.

MILO ĐUKANOVIĆ
On zna kako
Milo Đukanović je rekorder među crnogorskim političarima po količini i
asortimanu kritika izrečenih na njegovu adresu. Poslije nedjeljnih
izbora, na kojima je po sedmi put njegova stranka osvojila apsolutnu
vlast, i to zahvaljujući prije svega njemu kao lideru, bilo bi, ruku na
srce, krajnje nepristojno ovu skicu za portret crnogorskog premijera i
vođe najjače i najizdržljivije partije na vlasti sjenčiti tamnim tonovima.
Zato:

Dva dana po izboru Đukanovića za prvi premijerski mandat početkom

devedesetih, podgorička Pobjeda objavluje panegirik predviđajući da
će "premijer i mećava funkcionisati po istom principu: bez ikakvog
biranja i izdvajanja oduvaće sve ono što nema čvrsti oslonac u radu,
pameti i kvalitetu".

U nedjelju veče, Đukanović je slavodobitno poručio: “Za ovo što smo

uradili malo je reći pobjeda, ovo je trijumf evropske politike u Crnoj
Gori“.

Đukanović nije ubacivao glasačke listiće u 1.100 izbornih kutija i

omogućio svojoj stranci da još jedno četvorogodište kroji sudbinu
Crnoj Gori, kao što to radi u kontinuitetu od 1991. godine. Protivnike
je ipak oduvao kojekude.

Đukanović je rođen 1962. godine u Nikšiću. Završio je ekonomiju.

Još 1979. godine sjedio je među oronulim članovima Centralnog
komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Uz podršku Slobodana Miloševića, kojem će kasnije postati najljući

neprijatelj, Đukanović je sa 29 godina postao najmlađi premijer u
Evropi. Sa političkim iskustvom u omladinskim i partijskim
organizacijama mladi premijer pokazao je nevjernim tomama da
može vješto da vodi i državne poslove Crne Gore. Poslije tri godine
premijerskog staža, shvatio je da ortakluk sa Miloševićem vodi u
političko samoubistvo. To saznaje hrabro javno obznanjuje. Nazvao
je Miloševića prevaziđenim političarem.
Bila je to klica razdora u vladajućem DPS-u, koji se dijeli na dvije
frakcije: jednu predvođenu Đukanovićem i drugu čiji je vođa bio
Miloševićev intimus Momir Bulatović. U julu 1997. Đukanović i
Bulatović jurišaju na predsjednički tron Crne Gore. Pobjeđuje
Đukanović i sve brže preuzima kontrolu nad Crnom Gorom, izvlačeći
je ispod Miloševićevih skuta.

Đukanović je imenovan za predsjednika Vlade Crne Gore 26.

novembra 2002. godine, pošto se dan ranije povukao sa mjesta
predsjednika Republike.

U maju ove godine Crna Gora se, zahvaljujući naravno i Đukanoviću,

osamostalila. Ostalo su već svježa zbivanja.

Prije nekoliko godina Đukanović je rekao: “Sa ovakvom opozicijom

DPS može vladati stotinu godina”. A jedno vrijeme izborni slogan
DPS-a glasio je: “Mi znamo kako”.

Danas, 2006.

VASILIJE MIJOVIĆ
Režiser Zeta filma
Iskusnom ratniku i policajcu Vasiliju-Vasu Mijoviću desio se
nezamisliv peh. „Pao“ je zbog tajno snimljenog filma o navodnoj
kupovini glasova za predstojeći crnogorski referendum u naselju
Zeta, nedaleko od Podgorice.
Mijović se već tri dana nalazi u policijskom pritvoru. Uhapšen je zbog
sumnje da je počinio krivično djelo povrede slobode glasanja.

Poslije afere „Zeta film“, pretresene su njegove kuće u Zeti i stanovi u

Podgorici i Budvi. U njima je policija pronašla tri snajpera, četiri puške
i šest pištolja, veću količinu municije, dvije radio stanice, 15.000
eura... Sagovornik podgoričkih Vijesti iz policije potvrdio je da je
među zaplijenjenim naoružanjem i nekoliko pušaka i pištolja sa
posvetama - Slobodana Miloševića i Mila Đukanovića. Mijoviću su
oduzete tri službene legitimacije - ovlašćeno lice organa unutrašnjih
poslova Republike Srbije, službenik Republičkog sekretarijata
unutrašnjih poslova SR Bosne i Hercegovine i Republike Srpske
Krajine. Policija je pronašla i fotografije Mijovića sa Ratkom Mladićem
i Radovanom Kradžićem.

Mijović je bio pripadnik srpske i crnogorske tajne policije. Osuđen je,

kako su objavili podgorički mediji, u Srbiji zbog saobraćajne nesreće i
nanošenja teških tjelesnih povreda, a predsjednik Srbije Boris Tadić
odbio je zahtjev za njegovo pomilovanje.
Haško tužilaštvo tražilo je od vlasti SCG da sasluša Mijovića krajem
2003, u svojstvu osumnjičenog u vezi sa procesom protiv funkcionera
srpske tajne policije Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, pišu
podgoričke Vijesti, pozivajući se na haška dokumenta.

Mijović je bio visoki oficir „Crvenih beretki“, nekadašnje specijalne

jedinice MUP-a Srbije. Prema pisanju crnogorskih medija, za njega
se interesovao i Haški tribunal.

Crnogorska policija nedavno ga je suspendovala i protiv njega

podnijela krivičnu prijavu zbog navodnog falsifikovanja diplome
Pravnog fakulteta u Sarajevu, na osnovu koje se zaposlio u MUP-u
Crne Gore. Zbog toga će se 28. marta naći pred istražnim sudijom u
Podgorici.

Danas, 27. marta 2006.

NOVAK KILIBARDA
Cijena Karadžićevog ordena
Novaku Kilibardi bila je velika promašena politička investicija zakletva
da nikada neće vratiti Njegošev orden prvog reda koji mu je dodijlio
Radovan Karadžić 9. januara 1994. godine. Trebalo je da prođe
devet godina pa da Kilibarda sazna punu cijenu te zakletve.

Kilibarda, ministar savjetnik u Ambasadi SCG u Sarajevu, ovih dana

je na udaru bosansko-hercegovačkih studenata, medija, Udruženja
«Srebreničke majke»... Oni zahtijevaju da se Kilibarda protjera iz BiH
zbog svoje ratne prošlosti.

Diplomatski skandal započeo je prošle sedmice kada su se

Asocijacija studenata Crne Gore u BiH i nekoliko profesora sa
Univerziteta Crne Gore, koji su posjetili Rektorat Sarajevskog
univerziteta, usprotivili da u delegaciji članova Vlade Srbije i Crne
Gore bude i Kilibarda. Onda su studenti Sarajevskog univerziteta
zatražili da se Kilibarda proglasi za personu non grata i protjera iz
BiH. Pridružili su im se studenti univerziteta iz Tuzle i Bihaća,
Udruženje «Majke Srebrenice», sarajevski mediji...
«Oslobođenje» je slučaju Kilibarda posvetilo nekoliko tekstova.
Prošlog petka objavilo je i njegovu ratnu fotografiju sa šubarom i
kokardom na glavi. U jednom tekstu taj list navodi da je napokon
«došlo do osvješćenja velikog dijela Bosanaca i Hercegovaca, koji su
godinama gledali jednog od najvećih ratnih huškača na prostorima
bivše SFRJ kako bezbrižno šeta Sarajevom među svojim žrtvama».

Upoređujući Kilibardine ratne aktivnosti na prostoru BiH sa onima

Vojislava Šešelja, „Oslobođenje“ zaključuje da je jedina razlika
između njih dvojice u tome «što je Šešelj završio u Hagu, a Kilibarda
među svojim žrtvama u Sarajevu».

Sarajevski studenti su podržali kolege iz Crne Gore.

“Mi smo se solidarisali sa studentima iz Crne Gore. Pošto se radi o

diplomati koji ima sumnjivu prošlost, zvanično smo zatražili od vlasti
Bosne i Hercegovine da gospodina Kilibardu proglase personom non
grata. U tome smo dobili podršku i Unije studenata Univreziteta u
Tuzli i Unija studenata Univerziteta u Bihaću”, kaže , kaže Denis
Čamdžić, predsjednik Unije studenata Univerziteta u Sarajevu.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice, koja

je u ratu izgubila cijelu porodicu, izjavila je “Monitoru”: “Iznenađena
sam kada sam čula da je gospodin Kilibarda imao hrabrosti da dođe
u Sarajevo nakon što ga je odlikovao ratni zločinac. Čudi me i to da
su naši političari toliko godina o tome ćutali.”

Svojevremeno su i crnogorski mediji pisali da je u vrijeme sukoba,

kao čelnik crnogorske Narodne stranke, pri kojoj je formiran i
dobrovoljački odred, Kilibarda raspirivao nacionalnu mržnju i
učestvovao u ratnom huškanju obilazeći hercegovačka ratišta. Na to
je Kilibarda odgovarao: “Mi nijesmo organizovali oružane odrede,
nego moralne...”

Iako mediji prenose brojne zahtjeve udruženja i asocijacija iz Bosne i

Hercegovine za protjerivanje Novaka Kilibarde iz Sarajeva u Crnoj
Gori se o tome zvanično ćuti.
Danas, 2007.

BLAGOTA MITRIĆ

Buntovnik s razlogom
Uvijek je bio spreman da prvi pravno tumači ono što mnogi drugi
nisu smjeli, ili nisu htjeli. To je obično odudaralo od
dnevnopolitičkih tumača i tumačenja. Naročito onih sa vrha
vlasti. Tamo su mu to, izgleda, sve knjižili, pa sada, kao
sudija Ustavnog suda Crne Gore, štrajkuje da bi iznudio stan. Od
crnogorskog predsjednika i premijera.

"U pravu postoje dvije osnovne vrste odgovornosti - subjektivna

i objektivna. Za razliku od nas, običnih smrtnika, koji ne
moramo mnogo zazirati od naših postupaka koji bi mogli
provocirati objektivnu odgovornost, državnik mora u svakoj
svojoj riječi, potezu i djelu da prepoznaje, gleda i nalazi
prevashodno interes naroda i države i da u medjunarodnoj
komunikaciji, u najširem smislu, preduzima najracionalnije i
najrazumnije korake", opominjao je "one gore". Kako sad svoj
štrajkački čin da uklopi u ovo svpoje uputstvo za ponašanje
državnika?

Branio je pravo crnogorskih građana da jedino oni mogu

odlučivati od sudbini Crne Gore. Ali i pravo haških optuženika
da po Ustavu SRJ ne mogu biti izručeni stranom sudu. Pokušavao
je da dešifruje tip suverenosti SRJ. I zaključio: nije poznat
ni u pravu, ni u životu ijedne države na svijetu. U tom smislu,
SRJ je postala pravni i politički "unikat" - u negativnom
smislu.

Bunio se i ranije u "svom" sudu. Javno je protestvovao protiv

toga što predsjednik Ustavnog suda Crne Gore, koji ga je
naslijedio - Nikola Vujanović ne ide u penziju koju je zaslužio
još prije dvije godine. Njegov javni protest još je bez efekta.

Mitrić nije, kako bi se moglo pomisliti, preokupiran pravom.

Svestran je taj korpulentni Nikšićanin. Voli da posjedi i za
kafanskim i za kartaškim stolom. Nedavno je na sportskoj
kladionici dobio pozamašan iznos. Baćo, kako je u javnosti
poznatiji, uspješno se oprobao i na literarnom polju. Autor je
brojnih pjesama, ali i dva kratka lirska romana, originalne
kompozicije - "Nad tajnom" i "Tajna dna tuge". U oba je glavni
junak - rob.

Pišem za svoju dušu. Počeo sam sa 15, a evo objavljujem u

pedesetoj. U književnosti sam početnik, ali moj život nije bio
dvostruk nego stostruk, priznao je u jednoj svojoj
autobiografskoj ispovijesti.

Danas, 2007.
LJILJANA RAIČEVIĆ

Dama bogate karijere

Medijska ličnost broj jedan skoro dvije godine nije ni ranije
bila anonimna. Podgoričani, posebno oni koji su se bavili
folklorom kao i ona, svoju sugrađanku pamte kao atraktivnu
plavušu, što ona i danas jeste, koja izvanredno pleše i pjeva.
Godinama se bavila folklorom. Sportisti je znaju kao uspješnu
sportistkinju. Bila je prvakinja Crne Gore u trčanju na sto
metara, vrijedne rezultate ostvarila je u skoku uvis, solidno
je igrala rukomet.
Jedni su je znali kao suprugu visokog crnogorskog policijskog
funkcionera, komšije kao kulturnu i dobru domaćicu, kolege u
Medicinskom zavodu, gdje je radila 27 godina, kao marljivu
radnicu i dugogodišnju predsjednicu Sindikata zdravstvenih
radnika Crne Gore.

Završila je gimnaziju u Podgorici, studirala istoriju i

geografiju u Nikšiću.

Dobro je pamte i saobraćajci. Pošto joj je majka Bjeloruskinja

("Otac mi je u Zagrebu bio na Vojnoj akademiji, tamo se i
vjenčao sa majkom") - muku muču kako da upišu njena tri imena,
pa je najčešće pitaju može li ti skraćeno...

Njen nemirni duh i energija, a iznad svega ljubav prema Crnoj

Gori, "učlanili" su je u Liberalni savez Crne Gore od prvih
dana njegovog postojanja. Uspješno je odradila u Skupštini
opštine Podgorica dva i po odbornička mandata za liberale, na
muke stavljajući vlast svojim raspravama i odborničkim
pitanjima.

Među prvima u Crnoj Gori, sredinom 1999. godine, osnovala

Je nevladinu organizaciju. Bila je to prva nevladina organizacija
za žene - SOS telefon. Bilo je sklonište za žene iložene
nasilju. Nešto kasnije osniva sklonište za trafikovane žene -
Sigurnu žensku kuću, koja je evo već dvije godine u centru
medijske pažnje zbog slučaja Moldavke državljanke S. Č. Pomogla
je osnivanje i ženskih nevladinih organizacija Centar za
djevojke "Ksenija" i Crnogorski ženski lobi.

Ljiljana Raičević je najzaslužnija što je višegodišnja javna

tajna da u Crnoj Gori cvjetaju prostitucija i preprodaja žena
skrenula pažnju policije, sudija i političara u Crnoj Gori, ali
i internacionalizovana. Ona je prva ponudila dokaze o svetom
trojstvu - mafija, policija, tužilaštvo.

Sigurna ženska kuća, čiji je izvršni direktor Ljiljana

Raičević, godinama zbrinjava žene žrtve nasilja i upozorava da
je Crna Gora i destinacija ove vrste kriminala, a ne samo
država preko koje vode međunarodni putevi trgovine ljudima.

Gospođa Raičević je proteklih godina izložena brojnim napadima

političara, medija, građana, ali još je više onih koji joj
odaju priznanje njenoj zadivljujućoj aktivnosti i hrabrosti u
crnogorskom još prilično patrijarahalnom okruženju.

Dovoljno je podsjetiti samo na njene dvije novije izjave pa

shvatiti zašto je u nemilosti:

"Svaka trafikovana žena bira između života koji jeste jeziv, ali je ipak
život, i smrti koja može biti još jezivija od onoga što jeste njena
svakodnevica".

"U Crnoj Gori su izgrađene porodične kuće na njenom tijelu,

kupovani automobili, namještaj, skupi tepisi. Pa, zar je pravda
da bogatstvo koje je sticano na tuđoj patnji ostane u rukama
trafikanata".

Danas, 2007.

ŽARKO RAKČEVIĆ
Pekar na izlazu
iz bioskopa
Protivnici su ga prozvali prvim pekarom opozicije i zidarom
vlasti. Te epitete zaradio je zbog vlasništva nad podgoričkom
pekarom "Vladika" i gradnje stambenih zgrada na atraktivnim
lokacijama glavnog grada Crne Gore. Inače, zanat političara
počeo je da peče od rane mladosti - kao funkcioner nekadašnjeg
Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, a potom je karijeru
gradio na klizavom terenu opozicije i vlasti.

U Socijaldemokratskoj partiji dogurao je do njenog lidera, pošto

je na stranačkom kongresu 1995. godine njegova struja odnijela
pobjedu. Tada su stranku napustili njen tadašnji predsjednik dr
Ilija Vujošević i veći broj uglednih intelektualaca. Na kormilu
partije ostao je do prije nekoliko mjeseci, kada se dobrovoljno
odrekao liderske pozicije i sjeo u fotelju potpredsjednika Vlade
Crne Gore. Ali, taj mu je mandat prekratio "beogradski
sporazum". Svi predstavnici SDP-a, zajedno sa Rakčevićem,
napustili su Vladu 10. aprila, pošto socijaldemokrati kao
zagovornici suverene Crne Gore nisu mogli da se pomire sa
odlukom da se produži život srpsko-crnogorskoj državnoj
zajednici. A početkom devedesetih, dok se izjašnjavao kao
Jugosloven, upozoravao je: "Jugoslavija nije bioskop da se u nju
ulazi i izlazi kako ko hoće".

Kao potpredsjednik Vlade najavio je oštre rezove za nekoliko

delikatnih oblasti. Popisao je službene automobile s ciljem da
drastično racionaluzuje državni vozni park. Potom je pokušao da
spriječi vlast da olako ne dijeli stanove funkcionerima, a onda
je došla na red siva ekonomija, s akcentom na šverc cigareta.
"Borba za legalizaciju uvoza cigareta je teška i opasna",
pravdao je Rakčević svoju neuspješnu bitku na tom frontu. Nije
se proslavio na sa ostalim "reformskim zahvatima".

Za sebe je jednom rekao: "Ja nijesam čovjek koji je baš poznat

kao kompromisan". Boravkom u vlasti demantovao je tu definiciju
sopstvenu ličnosti.
Danas, 2007.

DRAGAN KOPRIVICA

Portparol iz zemlje čuda

Pjesnik, dramski pisac, univerzitetski profesor ruske
književnosti, političar, portparol Socijalističke narodne
partije Crne Gore... Nedavno je javnosti u Crnoj Gori, a i šire,
dr Dragan Koprivica pokazao i još neke javnosti do tada
nepoznate dimenzije svoje svestrane ličnosti. U posljednjoj
novogodišnjoj noći, pred kamerama TV Crne Gore, nastupio je kao
interpretator narodnih pjesama, istovremeno dokazujući i zavidno
umijeće u sviranju harmonike. Nešto ranije, igrao je košarku,
usred Cetinja, za tim crnogorskih političara protiv ekipe
novinara. Nije bio baš sjajan, ali važno je učestvovati.

Tim se geslom vjerovatno rukovodio i kada je odlučio da zaplovi

u vode politike. U njoj "učestvuje" skoro desetak godina. Počeo
je kao član Glavnog odbora Demokratske partije socijalista. Kad
je u stranci puklo, pošao je za Momirom Bulatoviće da u
Socijalističkoj narodnoj stranci, kao njen poslanik, brani
"Jugoslaviju bez alternative". Kad je došlo do raskola i u
SNP-u, priključio se drugom Bulatoviću (Predragu) da opet kao
poslanik i portparol promoviše "intelektualni dio" te partije.

Rezultati? Na području politike vjerovatno neće ostaviti neki

dublji trag. Ali, ko zna. Političari moraju da budu "probuđeni
dio naroda", rekao je jednom prilikom. I, mora mu se priznati,
prilično budno prati sve što se oko njega dešava. I svuda stiže.
Od pisanja scenarija za kontroverznu TV seriju "Oriđinali", za
koju je, kako se tvrdilo izmuzao debele pare od države Crne
Gore, preko uloge štrajkbrehera kada je čuveni dekan Radmilo
Marojević zavodio red na beogradskom Filološkom fakultetu, pa do
crnogorskog parlamenta, gdje su mu omiljene mete za napad DPS i
liberali.

A u međuvremenu se inspiriše i za pokoju pjesmu, kao onu o

Kosovu, objavljenu 13. januara 2000. godine: "Braneći srpsko
Kosovo, Srbin mu dušu osnovo/Koštalo vazda ga bolova sabalja
vrućeg olova/Bez njega ni sad ni prije ni nas ni bratske
Srbije...

Oprobao se i u prorokovanju. Ljetos je zlokobno najavljivao

da će Crnu Goru zadesiti sudbina Makedonije, jer postoje tajni
planovi za totalnu dominaciju Albanaca u njoj. Što se tiče
progonoza o budućnosti Crne Gore, još nije odustao od stare
tvrdnje: "Crnoj Gori je najsigurnije u okviru SRJ. U protivnom,
prijete joj dalje podjele i u narodu i na njenoj teritoriji".

Naravno, o svojoj partiji sve najljepše. A njegova najkraća

definicija SNP-a glasi: "SNP je partija kojoj je prvenstveno
stalo ne do sebe nego do Crne Gore, a preko Crne Gore i do SRJ".
Mnogi, ipak, misle da bi Crnoj Gori bilo mnogo bolje da je ne
brane Dragan Koprivica i njegovi istomišljenici. I to ne samo
zato što je za njega Crna Gora "već poodavno zemlja čuda".

Danas, 2007.

BLAGOJE GRAHOVAC

General bez vojske

Savjetnici su rijetko u centru medijske pažnje. General Blagoje
Grahovac, sada već bivši savjetnik za bezbjednost predsjednika
državne zajednice SCG Svetozara Marovića, danima je na naslovnim
stranicama i udarnim TV i radio emisijama crnogorskih medija. I
to zbog u politici sasvim uobičajenog čina. Čovjek je
jednostavno smijenjen. Ni prvi ni posljednji savjetnik koji je
imao takav peh.

Nije se prvi put taj penzionisani general bivše JNA, potom JA,
našao u centru pažnje javnosti i medija. Prije par godina na
sebe je skrenuo pažnju idejama o radikalnim promjenama u vojnoj
strukturi, prije svega o drastičnom smanjivanju broja vojnika i
oficira. Zbog takvih "pokaznih vježbi" često je napadan, pa i od
od strane vojnog vrha. Ali, general je tjerao svoje. Prozivao je
i teško optuživao. Nedavno je na "raport" pozvao Borisava
Tadića, Vukašina Maraša, Filipa Vujanovića, pa i svog
pretpostavljenog - Svetozara Marovića.

"Ovakva vojska ne treba nikome i postala je teret, ne samo

državama članicama nego i njenim samim pripadicima", jedan od
tvrđih stavova penzionisanog generala.

Iako ga je, tvrde upućeni, Marović upozoravao da se mane

učestalog davanja izjava za javnost a više okrene svom
savjetničkom poslu, general je pravio nove i nove izlete, nudeći
recept za rješavanje delikatnih vojnih problema kao što su
modernizacija vojnih snaga, njeno finansniranje, podjela vojne
imovine između Srbije i Crne Gore, redovno optužujući Srbiju da
sprečava početak vojnih reformi.

Rodom iz malenog Nevesinja, Grahovac je uzletio do vojnog

pilota. U vrijeme Miloševićevog režima stekao je generalski čin
i dva unapređenja, a bio je u Miloševićevom timu u vrijeme
mirovnih pregovora u Dejtonu. No, to mu sada ne smeta da tvrdi
kako je aktuelni vojni vrh sačuvao "Miloševićeve generale".
Tokom rata na prostorima bivše Jugoslavije nije se eksponirao,
ali ostalo je zabilježeno da je tada tvrdio da je Jugosloven i
da ga je 1993. godine Ljubiša Veličković, novoimenovani
komandant RV i PVO, bliski prijatelj Mirjane Marković, ubacio u
svoj tim.
Grahovac je penzionisan 1999. godine kao pomoćnik načelnika
Generalštba VJ za Ratno vazduhoplostvo i protivvazdušnu odbranu.
Na mjesto Marovićevog savjetnika došao je iz kabineta Mila
Đukanovića, kojem je bio savjetnik za bezbjednost. Dugo se
spekulisalo da je Milo Đukanović formirao generalštab buduće
crnogorske vojske i da je jedan od njegovih članova penzionisani
general-major Blagoje Grahovac. Do sada od toga nije bilo
ništa, a Grahovac nakon smjene izgleda neće ostati na bijelom
hljebu. Savjetničko mjesto odmah mu je ponudio predsjednik
crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić.

Danas, 2007.

DOBRILO DEDEIĆ

ISTO MU DRŽAVA I POLJANA

Uzeti: jedan svježi primjerak zakona o saobraćaju; poglavlje Ustava
Crne Gore o pravima I obavezama građana; jedan udžbenik o državi;
jedan bonton o lijepom ponašanju i priručnik o političkom marketingu.

Sve to, bez mućkanja, jedan put dobro prostudirati, a ako ste
portparol Srpske narodne stanke, najmanje tri puta.

Poslije toga ne može vam se desiti da nasilničko ponašanje jednog

stranog građanina, koji ne poštuje ni međunarodne saobraćajne
propise ni zakone zemlje u koju dolazi, a koji uz to još vrijeđa njenu
policiju, izdignete na međudržavni inncident i olako izvodite opasne
zaključke.

Pošto Dobrilo Dedeić ne pravi razliku između države i poljane na

kojoj, kome je do toga, može da se iživljava, ali opet do određenih
granica, iskoristio je intervenciju crnogorske policije prema građaninu
Republike Srpske koji je, prije nekoliko dana, prekršio međunarodni
zakon o saobraćaju da zapomaže na sve četiri svijeta: «Crnogorska
vlast mrzi svakoga ko se izjašnjava kao Srbin, a naročito ako je iz
Republike Srpske i Srbije».

znat savlulazugrađanina Republike Srpske od prije nekoliko dana na

graničnom prelazu Trebinje-Herceg Novi prema crnogorskoj policiji
Ukoliko u to ne vjeruje Dobrilo Dedeić, portparol Onda uzeti
automobil od rođaka ili prijatelja i zaputiti se u Republiku Srpsku.
Kada vas negdje oko bivšeg Srbinja zaustavi saobraćajna policija i
zatraži obvlašćenje za upravljanje tuđim vozilom, vi ponosno viknite
da se sve okolo razliježe: «Ja sam Srbin iz Crne Gore!» Kada
saobraćajac dođe sebi, prekrsti se i opet vam uljudno zatraži
međunarodno ovlašćenje za upravljanje tuđim automobilom, jer «Vi
se, gospodine, nalazite u drugoj državi», izaberite: ako hoćete da vas
uhapse opet viknite «Ja sam Srbin iz Crne Gore», a ako hoćete da
poštujete zakone susjedne države zamolite saobraćjnu patrolu da vas
pusti nazad u Crnu Goru da pribavite zakonom obavezni dokument...

Da je Dobrilo Dedeić, portparol Srpske narodne stranke, proučio

navedeni recept, ne bi
Danas, 1. mart 2007.

Andrija Lompar

Trostruko razočarenje
Nekoliko sati poslije prošlogodišnje teške željezničke nesreće kod
Bioča, Andrija Lompar, ministar pomorstva i saobraćaja, podnio je
ostavku. Ovako je obrazložio: «Sasvim sam siguran da sam ostao
ministar da bi u daljem radu ovo bio jedan ožiljak i ne bih mogao da
radim sa istim elanom i željom».
Lompar je tom ostavkom zadobio simpatije javnosti , jer je prekinuo
svijetlu crnogorsku tradiciju da se fotelja bez muke ne ostavlja.
Međutim, Vlada mu nije prihvatila ostavku, pa je i danas ministar.

Neočekivano, ovih dana ponovo je zadobio naklonost dijela

crnogorske javnosti.radio političke poene. Oštro je osudio nedolazak
srpskog ministra Velimira Ilića u Podgoricu na razgovor sa
crnogorskim zvaničnicima.

To je neočekivani politički trik. Žao mi je mi je što je taj važan

sastanak zloupotrijebljen i što će ostati zacrtan u odnosima Srbije i
Crne Gore kao nešto na šta niko neće biti ponosan, i što će nadživjeti
i mene i Ilića, rekao je Lompar.

Lompar je kazao da je »trostruko razočaran postupkom Ilića, kojem je

pripremano veliko gostopimistvo.

Prvo - u profesionalnom smislu, jer neka vrlo bitna pitanja za Crnu

Goru i Srbiju moraće čekati drugu priliku. Drugo, pored
profesionalnih, sa Ilićem je imao izuzetno korektne prijateljske
odnose i finu komunikaciju. I treće što je “neke trenutne političke
interese stavio je iznad prijateljskih odnosa i profesionalnih zadataka.

Ipak, Lompar je poručio: “Ilić će, kad se odluči da dođe u Crnu Goru,
naići će na gostoprimstvo i punu profesionalnu saradnju”.
Lompar je rođen na Cetinju 1956. godine. Diplomirao je na
Mašinskom fakultetu u Beogradu, grupa za brodogradnju. Magistrirao
je na Svjetskom pomorskom univerzitetu u Švedskoj i doktorirao na
Univerzitetu Crne Gore. Radio je u kotorskoj Jugooceaniji, bio dekan
Fakulteta za pomorstvo. Objavio je veliki broj studija.Živi u Kotoru.

Svoj profesionalni angažman posvetio je pomorstvu i saobraćaju i

kao ministar, i kao univerzitetski profesor, i kao učesnik brojnih
projekata vezanih za te oblasti.

Danas, 2007.
AMFILOHIJE RADOVIĆ

Političar u mantiji
Zvanična titula mu glasi: mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-
brdski i skenderijski i egzarh Pećkog trona. Nosi je od 30. decembra
1991, nakon dolaska iz Vršca na Cetinje. Prije toga bio je episkop
banatski. U međuvremenu je Crnoj Gori dobio razne etikete od svojih
protivnika: "srpski okupacioni mitropolit", "bogohulnik u mantiji",
"perfidni obmanjivač i falsifikator istorijskih činjenica"... Procrnogorska
opozicija često ga je kritikovala da "nije svešteno lice, već političar
koji samo koristi mantiju" da bi nanio štetu Crnoj Gori.

Ovih dana ponovo se našao u centru pažnje crnogorske javnosti

kada je Uprava za nekretnine počela da vraća ranijim vlasnicima
imovinu koja je ranijih godina prepisana Srpskoj pravoslavnoj crkvi i
tom prilikom otkriveno je da je i sam Amfilohije vlasnik i suvlasnik
brojnih nekretnina. Mitrpolija cetinjska reagovala je na to tvrdnjom da
Amfilohije od imovine ima jedino "desetak hiljada knjiga na raznim
jezicima, bogoslužbene odežde s ponekim krstom i panagijom" i
"poneku crnu mantiju i kamilavku".

Njegova biografija je bogata pikantnim detaljima. Pred izručenje u

Hag posjetio je Slobodana Miloševića u Centralnom zatvoru u
Beogradu i poklonio mu jevanđelje. U Cetinjskom manastiru primio je
Željka Ražnatovića Arkana i njegove tigrove, do zuba naoružane.
Njegov govor na sahrani Zorana Đinđića izazvao je brojne reakcije u
javnosti, a od govora su se ogradile Vlada Srbije i porodica Đinđić.
Obilazio je brojna ratišta, hrabrio rezerviste i paravojne formacije
pjevajući uz gusle.

Bio je u delegaciji SPC koja je išla na pregovore u Vatikan. Pozivao je

da se Dukljani - crnogorski suverenisti, zakucaju na Vezirov most u
Podgorici. Po nacionalnosti je Srbin. "Crnogorska nacija je kopile
Milovana Đilasa, kojeg se odrekao 1954. godine". Jedan od njegovih
najžešćih neprijatelja je Crnogorska pravoslavna crkva, a i on njoj.
Mitropolit Amfilohije rođen je na Božić 7. januara/25. decembra 1938.
u Barama Radovića u Donjoj Morači. Svjetovno ime mu je Risto.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1962. Studirao
klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu. U Atini je odbranio

doktorat o sv. Grigoriju Palami. Govori grčki, ruski, italijanski,
njemački i francuski jezik. Objavio je brojne knjige i zbirku pjesama U
Jagnjetu je spas. Član je Udruženja književnika Srbije i Crne Gore,

Danas, 9. mart 2008.

BRANKO BALETIĆ
Rat zbog Baletićevog
“Velikog rata”
Režiser Branko Baletić, koji je od prošle godine i direktor Kulturno-
informativnog centra “Budo Tomović” u Podgorici, nije se u
crnogorskoj javnosti proslavio svojim najnovijim filmom. U petak veče
Televizija Crne Gore završila je emtiovanje dokkentarnog serijala
“Veliki rat” o dešavanjima na dubrovačkom ratištu, koji kao reditelj
potpisuje Branko Baletić. Riječ je uglavnom o materijalu Televizije
Crne Gore, koji bi mogao da nosi radni naslov kako su novinari
crnogorske državne televizije izvještavali sa dubrovačkog fronta.

U emtovanom serijalu prikazani su isključivo crnogorski rezervisti I

njihive starješine, većinom aktivni ofociri tadašnje JNA, kako ruše I
pale po Konavlima I napadaju Dubrovnik I, naravno, novinari koji sve
to prenose javnosti iizigravajući klasične isljednike I patriote. O
nalogodavcima, crnogorskim I srpskim političarima I vojnom vrhu ni
kadra.
“Politika je, i ništa drugo, kreator i vođa svakog rata. Generalštabovi
nijesu ništa drugo nego glavni instrumenti politike koju nastavljaju da
je vode ratnim sredstvima. Tvrdim da ovu banalnu istinu zna i Branko
Baletić. U tom smislu danas prikazivati satima konkretne ljude sa
konkretnim imenima i prezimenima, iz konkretnih crnogorskih sredina
u konkretnoj ratnoj situaciji na konkretnom dubrovačkom ratištu, a
istovremeno sakriti od oka i uha gledalaca riječ i lik ondašnjih
crnogorskih političara koji su ih tamo poveli, pogotovu onih
najodgovornijih koji se konkretno zovu: Momir Bulatović, ondašnji
Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović ondašnji predsjednik vlade i
ministar vojni i Svetozar Marović , predsjednik parlamenta, ne
predstavlja nikakav režijski autorski pristup crnogorskoj dubrovačkoj
katastrofi, nego isti, režirani Baletićev autorski falsifikat.
Baletićev serijal nije ništa drugo nego još jedna naručena sitna
epizoda u višegodišnjim grandioznim pokušajima naručenog i stalnog
pranja krvavog zlocinačkog veša jednih i istovremenog i stalnog
optužujućeg isticanja krvavog veša drugih”, navodi u reagovanju
povodom ovog serijala Slavko Perović, bivši lider Liberalnog saveza
Crne Gore.

Ljupka Kovačević, koordinatorka NOV ANIMA iz Kotora, smatra da bi

“korektno bilo reprizirati sjednice parlamenta koje su na svu sreću ili
nesreću ( jer ljudi tako kratko pamte) bile prenošene javnosti Crne
Gore kada su se donosile presudne odluke koje su nas uvele u rat.
Za one koji nisu gledali jasno je da su predstavnici LSCG i SDP
ukazivali na svu katastrofu koja će se desiti i da nisu bili slušani od
ostalih . Dakle, proces lustracije treba da sleduje svima koji su tamo
sjedali i zagovarali rat. Zašto zakon o lustraciji nije usvojio još jedino
parlament Crne Gore ? Repriziranje sjednica iz tog perioda bi valjda
javnosti bili dovoljni argumenti”.

Koča Pavlović, autor prvog filma o dubrovačkom ratištu “Rat za mir”,

koji, kako tvrdi Pavlović, tri godine leži u bunkeru I neće da ga
prikaže Televizija Cren Gore.

“Problem sa mojim filmom leži u tome što su u njemu svi – I Momir, I

Sveto ratnik, I Milo šahista. I Novak ‘knez od Nuikšića’, I Branko I
mitar I Apolonije. Dakle, stvarni ideolozi, inspiratori I pokretači
‘ratovanja za mir’. A Baletićev ‘novi dramaturški pristup’ upravo njih
nastoji da učini nevidljivima”, ogorčen je Pavlović.
Pavlović kaže da Baletićev film doživljava kao pokušaj da se “sramna
uloga koju je u tom vremenu igrala današnja crnogorska politilčka
elita preseli u javni I istorijski zaborav”.

Sam Baletić objašnjava da nije želio “da političari sa naknadnom

mudrošću I pameću govore o onome što je bilo. Prikazao sam ono
što se dešavalo na frontu, što otvara čitav niz pitanja, odgovornosti
mnogih za taj period”.

Prikazivanjem Baletićevog serijala ogorčeni su i rezervisti, koji su,

likom I imenom prikazani kao rulja poslije petnaest godina bez
ikakvih objašnjenja I komentara.

Potpisnik ovih redova proveo je tri mjeseca na dubrovačkom ratištu i

o tim događajima objavio knjigu “Sve je bilo meta” (do sada je imala
tri zdanja, a i Danas je svojevremeno feljtonizirao). Na osnovu svega
što je doživio I pročitao o tim zbivanjima samo može da se složi sa
ocjenama onih koji tvrde da je Baletić jednostrano prikazao
“oslobađanje Dubrovnika” i amnestirao nalogodavce i stratege
događanja koji predstavljaju najsramnije stranice novije crnogorske
istorije.

Danas, 29. 1. 2009.

***
Radomir Šoro Vulanović, vajar i
pjesnik

Vajar i pjesnik došao niokuda

Poznajem veliki broj pjesnika i vajara pivopija, ali znam samo jednog
pivopiju koji pravi pivo, vaja, piše pjesme i izvanredno recituje.

Radomir Šoro Vulanović naučio je u školi kako se pravi jedno od

najstarijih pića koje je čovjek izumio. Talenat za vajanje i poeziju
razvijao je i usavršavao u sopstvenoj radionici. Najčešće su to bile
crnogorske planine, kanjoni, bespuća… u koje je strastveno
zaljubljen. Samouk i senzibilan, uspio je na najbolji način da sačuva
taj svoj prirodni dar od tuđih poduka kako se život pretače u skulpture
od drveta i kamena ili u niske stihova.

Vulanović godinama otima prirodi kamen i drvo. Nije on time počinio

nikakav grijeh. Naprotiv, samo njemu znanim potezima od njih stvara
svoj svijet duboko povezan sa prirodom. Bogatstvo njegove estetike i
jeste upravo u tome – ne oštetiti djelo najvećeg vajara na svijetu –
prirode.

Osobeni izvorni stil utisnut je kao zaštitni žig na Vulanovićeve

skulpture i stihove. Ili, kako za njega reče Branko Sjekloća – likovni
izraz Šora Vulanovića je samosvoj – došao niotkuda.

“Vulanovićeva skulptura ne nastaje prethodno – u razumu. Vođen

nepogrešivom rukom nepatvorenog talenta, on instiktivno, što
njegovom djelu daje neposrednost i svježinu, nalazi, bilo da radi u
kamenu, drvetu ili nekom drugom materijalu, organsku, živu materiju,
čime se podudara sa samim “procesom prirode”. Oslobođen
predrasuda i potrebe za vidljivom estetskom dosljednošću, udaljen od
škole i ateljea, Radomir Šoro Vulanović začuđujuće lako dolazi do
metaforičnosti, koja je u temelju njegovog djela. Takav put mu
omogućuje da odstupi od očekivanog stvaralačkog postupka i dođe
do rezultata nastalog u procesu redukcije, skidanja slojeva, svođenja
divljih i neuhvatljivih sila, na umjetnički cjelovit i ubjedljiv doživljaj”,
kaže Branko Sjekloća.

Ni istaknuti crnogorski slikar Mihail Milo Pavlović, u katalogu

povodom Šorove 10. samostalne izložbe skulptura, priređene 2006.
godine u Podgorici, ne štedi pohvale:

“Predani skulptor, autodidakta, pjesnik montenegrinskog soja i

kova… Radomir Šoro Vulanović, u Rudom Polju, u porodičnoj kući –
u specifičnom ateljeu, punih četiri i po decenije zadovijek se druži s
prirodom, s čauprima – izdancima “sočnijeh crnogorskijeh planina” i
kamenom rubeškim i žirovničkim. Simbiozu čapurova i kamena
interpretira i tematski vezuje za čovjeka, čovjeka sa ovih naših
prostora. Heroika i tragika crnogorska, nukleusi i credo
“mikrokosmičkog ustrojstva” čine imanentnu temu skulptorskog djela
imaginacionog pjesnika Radomira Šora Vulanovića”.

Ovo je prva Vulanovićeva zbirka stihova. Za njih je uglavnom znao

samo uži krug njegovih prijatelja. Mi smo ga i natjerali da ih ukoriči
kako bi živjeli i izvan autorovog svijeta.

U vajarsko-poetičnoj galaksiji Šora Vulanovića dominira ljudski udes.

Vulanovićeva poezija je ironična, misaona, sarkastična,
ovozemaljska, metafizička… Od svega toga i još mnogo čega drugog
izvajani su njegovi stihovi.
.
Oni su takvi i kada je Vulanović svjedok i vizionar. Samoposmatrač
svoje vlastite osobenosti i posmatrač mikrokosmosa u kojem živi.
Obrazac njegovog poetskog iskaza ne može se staviti ni u kakve
šeme, jer iz njegovih stihova pulsiraju i smisao i besmisao ljudskog
postojanja. On razara smisao svog svijeta i osmišljava razoreni svijet
drugih.

Vulanović ima privilegiju da progovara i skulpturom i stihom.

Privilegovani su i posmatrači i čitaoci njegovih skulptura i stihova:
teško će se desiti da u njima ne prepoznaju bar dio svog svijeta. Zar
to umjetniku nije najveće priznanje?

(Predgovor za knjigu pjesama Šora Vulanovića “Postojim samo ja”.)

Podgorica, 2011. godine