Barok Yaaaass

Hrvatski književni barok i prosvjetiteljstvo 1
1. Djela o sigetskoj bitci u hrvatskoj starijoj književnosti ( dio koji se odnosi na 17. i
18.stoljeće )
1. Djela o sigetskoj bitci u hrvatskoj starijoj književnosti (dio koji se odnosi na 17. i
18. st)
Opsida sigecka (Adrijanskoga mora sirena) – Petar Zrinski
Prijevod i djelomična obrada mađarskog epa njegovog brata Nikole Zrinskog (Adriai
Tengerek Syrenaya). Služio se i kronikom Ferenca Črnka, Vazetjem Sigeta grada,
mađarskim zapisima o sigetskoj bitci i narodnim pjesmama. Želio je stvoriti pravu epopeju
po uzoru na Homera i Vergilija a slijedio je uglavnom Tassa u njegovu Oslobođenom
Jeruzalemu. To je vidljivo u likovima dvaju turaka kojisu došli u Siget da ponude krunu
Zrinskom ako preda Siget, u bjegu Delimana s bojišta u Beograd da bi se susreo s carskom
kćeri Kumilom i u dvoboju između Delivuka i Demihana koji se zbog mraka morao
odgoditi za sutradan. Misija spjeva bila je prvenstveno rodoljubno-ombrambena, da
nadahnjuje herojskim primjerima u obrani domovine i vjere. Druga namjera, da zabavi,
ostvarena je ljubavnim prizorima, nadanaravnim silama (po uzoru na Vergilija uvodi boga
koji šalje furiju Alektu kako bi nagovorila sultana na rat protiv Mađara, na kraju uvodi
demone koji se bore na strani Turaka). Predgovor: Da svijet vidi kakve junake ova zemlja
rađa, iako je od mnogih zapuštena i u nemar zavržena, da se čitaoci ugledaju u slavna ova
dila, da se potomci slavnih sigetskih boraca ponose svojim junačkim pretcima.
U epu je izražena i mržnja prema Nijemcima koji se ne trude pomoći u obrani nego u
podčinjenju Hrvatske.
A.M.S. Je sastavljena od 15 pjevanja, dvanaesterački katreni s dvostrukim rimama, u
sredini i na kraju dvanaesterca ali tako da se rime provode u sva četiri stiha (komplicirano).
Jezična osnovica mu je čakavska ali naziru se elementi štokavštine i kajkavštine. A.M.S.
Osim Opside Sigecke sadrži i nekoliko lirskih ljubavnih i nabožnih pjesama
Odiljenje sigetsko – Pavao Ritter Vitezović
Odilenje Sigetsko se može shvatiti kao Vitezovićevo izražavanje mišljenja prema Austriji i
Zrinskima, i o tome kako ih je Austrija uništila. Djelo je koncpipirano kao niz dijaloga i
monologa. Po uzoru na prethodnike koji su idealizirali lik Nikole Zrinskog Vitezović ga
još više idealizira. Koristi u djelovima marulićevski, dubrovački distih a u djelovima
četverostruko rimovane dvanaesterce po uzoru na Petra Zrinskog. Vitezović sigetsku bitku
doživljava isključivo hrvatski, mada je bila i mađarska. Nije dostigao veliki domet s tim
djelom ako ga uspoređujemo s npr. Piscima Dubrovnika istog doba.
Trublja slovinska – Vladislav Menčetić
Trublja slovinska u pohvalu prisvijetlog i priizvrsnog gospodina Petra bana Zriskog, pjesan
Vladislava Jera Menčetića, vlastelina dubrovačkog. Barokna poema koja se bavi sigetskom
bitkom. Kao poticaj mu se služi Nikola, nego Petar i njigovo djelo. Historijski je točan i ne
pretjeruje. Tematika je rodoljubna i pokazuje se motiv slovinstva
Djelo Nikole Zrinskog je na mađarskom i ne pripada u hrvatsku književnost, a

Vazetje Sigeta grada spada u 16. st.
2. Juraj Baraković (1548-1628)
Juraj Baraković je hrvatski renesansni pjesnik iz Zadra koji je napisao više djela
(«Jarula», izdano u Mlecima 1618 zapravo je prepričano Sveto pismo Staroga i
Novoga zavjeta; «Draga rapska pastirica»). U književnosti je ostao zapamćen po
jednom djelu: kao autor velikog spjeva u 13 pjevanja («skazanja») → «Vila slovinka»
(1613.)
«Vila slovinka» 1613.
- vrsta je «labirinta»; u njoj nema klasičnog pripovjedača
- autor putuje domovinom: polazi iz Šibenika i putuje njegovom okolicom u
čijem pejsažu sreće Vilu slovinku (prvih 9 skazanja govori o tom
putovanju)
- isprepliću se elementi zbiljskog i fantazijskog, paralelno funkcioniraju
- zbiljski elementi: odnosi na njegovu autobiografiju; govori o Zadru kao
historijskom pojmu, odnosi se na historijsku stvarnost; napad Mlečana, opis
gradnje zidina Zadra, ratne operacije, ljudi i običaji → to je jedini hrvatski
opis Zadra do 19. stoljeća
- 3 LIKA: PJESNIK, VILA SLOVINKA, POKLISAR (izaslanik)
- Pjesnik susreće Poklisara, i on mu govori što se događa u Zadru. Sva tri lika
predstavljaju samog autora. Pjesnik u djelu nije biografski Baraković. To
mu je mašta, a ne realna figura. Pjesnik u okolici Šibenika susreće vilu s
kojom započinje razgovor. Zanima ga prošlost Zadra i ona mu sve
objašnjava. Umeće i obiteljsku legendu o jednom obiteljskom pretku.
Susreće i Poklisara koji mu govori o sadašnjosti.
- postoje 3 kadra i isprepliću se prošlost i sadašnjost. To je PRINCIP
GLEDIŠTA. Pjesnik odgovara sadašnjosti, a vila je princip prošlosti
(retrospekcija)
- TEMA: priča o otadžbini, rodnom domu. Njega to zanima u prošlosti i
sadašnjosti koji se kraju sastaju u jednoj točki. Nakon 13 skazanja daje
zaključnu pjesmu: taj tekst je posvetio Zadru. Razočaran je jer Zadar nije
pokazao zanimanje za to djelo, pa se zbog toga okreće ANTONU
JUSTINIJANOVIĆU u Šibeniku (njemu je to djelo posvećeno), koji je bio
njegov mecena.
- Uz pravu, javlja se i mitska povijest: to je priča o Neptunovom sinu Slovinu

koji je osnovao Zadar
- Vila Slovinka: Vila znači tradicija, a Slovinka veza sa slavenskom tradicijom. Aut
pripadnosti toj literaturi i tradiciji. Emotivno je vezan uz nju.
- Služi se sa 4 vrste stiha i daje im posebne nazive:
PISNI SKUPNE- dvostruko rimovani 12-erac, dvostih
OSMORETKE- strofa od 8 dvanaesterca
ZUČNOPOJKE- soneti
POLURETKE- strofe od 4 osmerca (abba)
«Jarula» 1605.
• spjev u kojemi se vide elementi manirizma
• pjesnik je između prošlosti i sadašnjosti → prošlost je ljepša.
• DEKOMPOZICIJA: kao da mu nije bilo stalo da poveže slike.
• ovo je djelo teško genološki karakterizirati → bliska je poemi
• ima baroknu intonaciju i prožeta je kršćanskom inspiracijom
• ima 6 pjevanja (cvjetova); govori o povijesti čovjeka
• riječ je o problemu grijeha. 6 cvjetova = 6 epoha
• pisana je u dvostruko rimovanom dvanaestercu
3. Književnost reformacije: značajke, pisci, djela
Reformacija je socijalno-politički pokret 16. st. Bila je to borba protiv Katoličke

crkve kao oslonca feudalizma. Zabrana indulgencije1 bio je jedan od glavnih zahtjeva
reformacije. Protestantizam je općenit naziv za kršćanska učenja koja su se odijelila od
katolicizma u vrijeme reformacije. Protestantizam naglašava ulogu Biblije i milosti.
Korijene protestantizma nalazimo kod Jana Husa (oko 1369.-1417.) iz Češke.
Protestantizam kao trajnija pojava potječe iz XVI. st. s Martinom Lutherom (1483.-1546.),
koji je na dan Svih svetih (31. listopada 1517.) uz dopuštenje dekana teološkog fakulteta na
vrata dvorske crkve pribio je svojih 95 teza pozivajući na raspravu; 10. listopada 1520. g.
1
Indulgencija je povelja o oproštenju grijeha za novac koju je izdavala Katolička crkva i kojom se
bogatila
dobio je papinsku bulu koja je osudila njegovo ponašanje; 10. XII. 1520. sa svojim
pristašama spalio je bulu i kanonsko pravo; 3. siječnja 1521. Luther je izopćen i došlo je do
podjele kršćanskoga svijeta. Luther je preveo Bibliju.
Lutherove ideje u Hrvatskoj prihvaćene su najprije u Istri.
Književnost reformacije nazivamo pismenost što se razvila sredinom 16. stoljeća
oko tiskare koja je uz pomoć baruna Ungnada, a pod zaštitom vojvode Kristofa, podignuta
u Urachu kraj Tübingena.
Protestantski je pokret naime preko Slovenije, a i drugim putovima, tada već bio stigao u
sjevernu Hrvatsku i Istru.
Pismenost je nastala iz čisto pragmatičkih, vjerskih i vjersko-propagandističkih razloga,
nije bila usmjerena prema estetskom izrazu, nego je služila posve određenoj svrsi te se
okrenula prema prevođenju Biblije i raznih katekizama, postila i drugih apologetskih i
popularizatorskih tekstova.
1555.godine tiskana je prva hrvatska protestantska knjiga Razgovaranje meju
papistu i jednim luteranom.
Reformatorske ideje u raskomadanoj Hrvatskoj za sve češćih turskih provala i
prisilnih migracija hrvatskog pučanstva te opće ekonomske krize, izazvane povijesnim
zbivanjima nisu mogle uhvatiti korijena u seljačkim masama.
Protestantizam kao vjeroispovijest ili tek reformatorske ideje prihvatili su
uglavnom samo crkveni ljudi i učeni svjetovnjaci te pojedini velikaši (poput bana Petra
Erdödyja i Jurja Zrinskoga).
Svećenici su konačno bili i glavni akteri tübingenskog književnog pothvata. Stjepan
Konzul, Antun Dalmatin i drugi, Matija Grbac i Matija Vlačić znanstvenici su najvišeg
ranga, a mnogi su školovani ljudi bili proganjani zbog reformatorskih ideja. Zato su toliki
Img_1123.zip
pristaše reformacije i postali latinisti.
Ako ne računamo Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom, latiničkim
izdanjima krug iz Uracha počinje 1563. Jezik kojim su pisali Konzul, Dalmatin i ostali
prevoditelji temelji se na primorskom i istarskom govoru čakavskog narječja. Još prije
Ungnadove smrti protestantska je grupa iz Uracha oslabila sukobom između Trubara i
Konzula, a kad je 1564. barun Ungnad naglo umro, to je bio kraj protestantskog pokušaja.
Čitava akcija prestaje 1568.
Prvo ime od kojega protestantizam u Banskoj Hrvatskoj uglavnom i počinje ime je
štajerskog baruna Hansa Ungnada (velikog župana varaždinskog i vrhovnog kapetana
Hrvatsko-slavonske krajine). Ali inicijativa za izdavanje knjiga došla je od Petra Pavla

Vergerija, a njegovim je zauzimanjemi i došlo do izdavanja Razgovaranja meju papisti i
jednim luteranom.
U to vrijeme osnivač slovenske književnosti Primož Trubar je već djelovao u Njemačkoj.
Trubar objavljuje 4 knjige u suradnji s Vergerijem. Na Vergerijevu inicijativu 1557.
počinje i Trubarova suradnja sa Stjepanom Konzulom, a time se ostvaruje i njihova
zajednička zamisao o osnivanju centra za prevođenje protestantskih knjiga na hrvatski. Uz
Ungnadovu obilnu pomoć podignuta je u Urachu tiskara u kojoj je 1561.-1565. godine
tiskano 30 knjiga. Uskoro je angažiran i Antun Dalmatin.
Nakon Pokusnog lista i Tabele za dicu, objavljen je 1561. na glagoljici i jedan Katekizam,
zatim 1562. Edni razumni nauci, zajednički rad Konzula i Dalmatina. Iste godine tiskani su
Artikuli ili deli prave stare krstianske vere i Postila te najveće djelo tog prevodilačkog
pothvata: prijevod Novog teštamenta.
Na Kratkoj sumi predik od tuče surađuje i Juraj Jurčić.
Govorenje vele prudno, koje su potpisali Antun Dalmatin i Stjepan Konzul izašlo je 1563.
Crikveni ordinalic priredili su zajedno s Jurčićem, a njihova su djela i Spovid i spoznanje
prave kršćanske vire i Bramba augustanske spovedi.
4. IVAN PERGOŠIĆ
Ivan Pergošić rođen je u prvoj polovici 16.stoljeća u Varaždinu. Najprije je bio

rektor gradske škole u Zagrebu, a zatim i notar i i županijski sudac u Varaždinu.
Pravni spjev Decretum, prijevod s latinskog Verböczyevog
Tripartituma, objavio je 1574. Pergošić se služio i mađarskim prijevodom, ali je ipak
slobodno prevodio. Njegov spis karakterizira kolebanje između kajkavštine i
štokavštine, tako da ni jedina 2 potpuna sačuvana primjerka istog izdanja Decretuma
nisu po jeziku posve jednaka. Pored toga osjećaju se i daleki odjeci čakavske
pismenosti.
Pergošić je 1587. u Varaždinu tiskao i latinsku knjigu Praefationes et
epistolae, koja je zapravo zbornik s više tekstova, ali se nijedan primjerak nije sačuvao.
Ivan Pergošić umro je 1592.godine u Varaždinu.
5. ANTUN VRAMEC
Antun Vramec (Ormož, Štajerska, 1538. – Varaždin, 1588.) kroničar, vjerski pisac,
doktor teologije. Školovao se u Beču i Rimu. Godine 1568. najmlađi je kanonik na
zagrebačkom kaptolu, 1573. varaždinski arhiđakon, 1576. ili 1577. župnik u Brežicama.
Godine 1578. suspendi-ran je jer se nije htio odreći neke žene. Izopćen je 1582. godine.
Pisao je kajkavskim dijalektom. Najznačajnija su njegova djela: Kronika (1578.) u
kojoj na 65 listova navodi povijesni pregled od postanka svijeta do izlaska knjige 1578. g.
te zbirka propovijedi homilija Postila 1586. g.
Kronika je povijesno djelo na kajkavskom tiskano u protestantskoj tiskari u
Ljubljani, u kojemu povezuje događaje iz opće povijesti s domaćim zbivanjima, dajući
najveći prostor onima koja su se zbila za njegova života. Uglavnom se služio poznatom
povijesnom literaturom iz 15. i 16. stoljeća, ali je crpio građu i iz drugih izvora, tako da u
Kronici ima nekih stvari koje drugdje nisu zapisane.
Postila je tumačenje nedjeljnih i ostalih blagdanskih evanđelja koje je bilo
namijenjeno zagrebačkoj biskupiji, i protureformacija ih je bez pravog razloga uništavala.
6. Počeci kajkavske književnosti
Starija će kajkavska književnost doživjeti svoj puni cvat u 17.stoljeću i kasnije, ali
njezine početke valja tražiti mnogo ranije. Šajtićevi stihovi iz prve Prekomurske
pjesmarice iz 1534. i Pergošićev prijevod Verböczyjeva pravnog spisa iz 1574. nisu prvi
kajkavski književni tekstovi.
Književnost koja počinje s Pergošićem i Vramcem, u osnovi kajkavska, nije
potpuno samonikla i ne počinje tako kao da prije nje nije bilo nigdje nikakve pismenosti.
Njezini su korijeni mnogo širi. Višestoljetna glagoljska tradicija i bogata čakavsko-
štokavska renesansna književnost nije ni kajkavcima 16.stoljeća potpuno strana. Dodiri su
postojali, a nepobitan dokaz je i Pergošićev i Vramčev jezik. Ni Pergošić ni Vramec ne
pišu jezikom jednog kraja, kako bi vjerojatno pisali da su počinjali iznova. Vramec je
mnogo više ukorijenjen u kajkavski dijalekt, ali u njegovu jeziku ipak ima i drugih
jezičnih nanosa, čakavskih, glagoljaških i štokavskih.
Kajkavski su književnici dakle u manjoj ili većoj mjeri poznavali čakavsko-

štokavsku književnost, koja je naročito u Dubrovniku još u 17.stoljeću vrlo živa, i bogatu
glagoljašku pismenost, katoličku i protestantsku,što je dokaz više o nekakvom prostornom
kontinuitetu čitave starije hrvatske književnosti.
Kajkavske su knjige kalvinista Mihajla Bučića izgubljene. Bučić se kod Jurja
Zrinskog sklonio nakon sukoba koji je kao župnik tiskao katekizam, Novi zavjet i jedan
spis o sakramentima. Nijedno od tih djela nije sačuvano. Spis je proglašen bezbožnim i bio
je zabranjen, a navodno i spaljen, dok je sam Bučić osuđen i izopćen iz Crkve.
U Varaždinu je pod potporom Katarine Zrinske tiskan molitvenik Nikole Dešića,
poznat po naslovu Raj duše (1560.). Ni Dešićev se molitvenik nije sačuvao, ali je neke
tekstove pretiskao Baltazar Milovec u Dvojdušnom kinču (1661.). Odatle i znamo da je i
Dešić pisao pod utjecajem primorskih glagoljaša.
Najstariji su datirani stihovi još stariji. Oni su sačuvani u rukopisnoj zbirci nazvanoj
Prekomurska pjesmarica I jer postoje još dvije mlađe. Sam rukopis zbornika obilježen je
godinom 1593. U njemu su stihovi više autora i uglavnom nabožna sadržaja, ali ima i
nekoliko svjetovnih pjesama. Jedna od pjesama pripada i Andriji Šajtiću i to Cantino de
matrimonio (nije jedina Šajtićeva pjesma u zborniku). Zbornik nesumnjivo potvrđuje da su
se kajkavski stihovi pisali već u prvoj polovici 16.stoljeća. Druga pjesma na temu ženidbe
je Oženil se mlad junak , koja uz didaktičke ima i humoristične elemente.
Od svjetovnih je pjesama najzanimljivija poema o Sigetu, koja međutim nije čitava.
Pisana je nerimovanim, silabički još neoblikovanim stihovima (uz 12-erce ima i dosta 11-
eraca i 13-eraca). Sudeći po detaljima o kojima se u njoj govori, mora da je nastala kratko
vrijeme nakon bitke. Elementi narodne junačke pjesme prisutni su u motivici, u narativnom
načinu, a ponegdje i u izrazu.
Ivan Pergošić – Decretum i Praefationes et epistolae

Antun Vramec – Kronika i dvije Postillae
Uz Šajtića i druge nepoznate pjesnike, budući da Bučićevi spisi ni Dešićev Raj duše
nisu sačuvani, Pergošić sa svojim pravnim spisom i Vramec sa postilama znače samo
početak jedne književnosti. Na njih se neposredno nadovezuju kajkavski pisci i pjesnici od
Nikole Krajačevića i Ivana Belostenca preko Jurja Habdelića i Jurja Rattkaya.
7. Pojam manirizma: društveni život, umjetnost, smjerovi...
Manirizam je pojava u umjetnosti, književnosti, glazbi, slikarstvu koji je od

početka bio krivo shvaćen (tal. maniera=oponašanje). Mislilo se da ti umjetnici oponašaju
renesansne književnike (imali su iste teme, sadržaje), ali njhiv stil je neprirodan(bez jasnih
stihova, pun metafora, alegorija, teško razumljiv), a takav stil se koristi i u prozi, čak i u
politici i znanosti.
Uzroci su u samom vremenu (druga polovica 16.st), a prvi uzrok je društvena
klima, drugi psihologija umjetnika. Društvena klima obilježena je vrlo teškom
društvenom situacijom (ratovi u Europi). Važno je spomenuti pojavu protenstatizma
(vjerski sukobi sa katolicizmom, oko 1520.), te ratove koji traju od 1520-1648. Europa je u
to vrijeme zahvaćena sa dvije struje(protestantizam, Rim).
Isusovačka družba (1540.) postaje simbol novog vremena, crkvena 'vojska'. Oni
su nosioci pravovjerja, nametali su silu te su glavni red tog vremena kao i nosioci nove
crkvene kulture(protureformacijska kultura).
Važno je osvrnuti se i na gospodarstvo čije je trgovačko središte do 16.stoljeća bio
Mediteran (Venecija, Genova). Međutim, otkrićem Amerike prebacuje se težnja na
Atlanski ocean (Engleska postaje velesila), što uzrokuje propast Sredozemlja.
Svim prethodno navedenim umjetnici su duboko pogođeni i umjetnost osjeća
posljedice tih događanja. Umjetnik reagira na tu krizu (osjećaj nemoći) i umjetnost dolazi u
pitanje. U renesansi je ideal bio sklad, ali sad umjetnik ne može stvarati sklad u neskladu.
Umjetnik se buni protiv tog stanja, on nema potporu i postaje marginalan, on je samo
komentator (nema mecenarstva kao u renesansi). To je slično vremenu 20. st (ratovi,
avangarda, krize) u kojem umjetnost je protest protiv društvenog stanja.
Manirizam je poetika i ima svoju fizionomiju. Umjetnik je izopćen, osjeća se
nepotreban, on se povlači u sebe i svoj svijet i tu nalazi teme => subjektivizam. On je
stranac u svijetu, izdajnik ideologije, po strani koji originalno doživljava stvarnost iz
unutarnjeg iskustva. Bonito Oliva stvara teoriju ideologije izdajnika, umjetnik se ne
uključuje u društvo i umjetnikova psiha se dovodi u pitanje.
Tipični osjećaji manirizma:
• melankolija i depresija(reakcija na stvarnost)pasivnost, djelovanje samo preko
umjetnosti
• čovjek manirizma je pesimist(iskrivljena slika svijeta)
• ne opisuje ljepotu nego svoje stanje
• priroda nije važna, nego osjećaji

• simptomi bolesnog čovjeka(kao reakcija na bolesno vrijeme)
• umjetnik je preosjetljiv (hipersenzibilnost), emocionalan
Manirizam redovito koristi jednu neobičnu formu – concetto. Concetto je

neshvatljiv oblik komplicirana stiha, prepun proturječja, paradoksa, čudnih analogija.
Manirizam je kriza identiteta: stvarnost nije realna, nego je privid, nema granica sna i jave
- fenomen sna, san je druga stvarnost. Manirizam se manifestira najprije u likovnoj
umjetnosti. Sam termin nastaje u 17. stoljeću, ima negativno značenje. Pietro Giovanni
Bellori - papinski knjižničar i povjesničar umjetnosti, naglašava negativnu konotaciju
manirizma i prvi koristi pojam manirizma. Smatrao je da je to umjetnost koja to nije,
opadanje, umjetnost,oponašanje, bizarnost, poremećenost, a sve je to bilo zbog
nerazumijevanja. Tek sad ga razumijemo jer ima slične uvjete u 20. stoljeću. Danas se
smatra pravim pokretom koji se ponavlja s vremena na vrijeme, on je prisutan i u antici, a
iz likovnih umjetnosti se prenosi u druge umjetnosti. Manirizam prevladava zadnjih 30
godina 16. stoljeća, a trajao je tek nekih 20-ak godina. To je nešto novo, eksperiment,
nema racionalne interpretacije, percepcija je problematična. Umjetnik je u vakuumu, bez
potpore ali apsolutno slobodan, bez nametanja, očekivanja. Umjetnost je jedino što još
preostaje, posljedica krize je protest prema realnosti, težnja ka slobodi, ono što se ne može
postići u stvarnosti postiže se u umjetnosti jer u umjetnosti nema granica.
Maniristička književnost pokazuje ove osnovne tendencije:
• afektivna naglašenost ili pak najveće reduciranje izraza
• prešućivanje ili pak odveć velika razgovjetnost
• zagonetnost i evokativnost
• šifriranost i jasnoća.
Izvještačeni, traženi, uvijeni, prenaglašeni ili preškrti izražajni oblici u vezi su s

problematičnim odnošenjem spram sebe (svoga bivstva), društva i filozofskim i religijskim
predajama onih koji misle konvencionalno. U evropskoj se kulturi već zarana očituje
sklonost spram iregularnosti, te dolazi do stanovite antitradicionalističke tradicije
disharmoničnosti (davno prije Krista). Oblikuje se zapravo kult disharmoničnosti koji
postupno postaje zakonitim, pravilnim antikonformističkim ponašanjem. Taj kult, liturgija
manirizma svih vremena, zanimljiv je ne samo historijski nego i psihološki i
0
egzistencijalno, i to zato jer se pojavljuje kao estetički pojavni oblik psihičke strukture
problematična čovjeka koji počinje sumnajti o naslijeđenim mjerilima za sebe.
U duhovnopovijesnom smislu manirizam se dodiruje sa starijim i novijim iskustvima
magije, alkemije i kabalistike. Nastaje “heteroseksualna” slika svijeta.
gongorizam (španjolski gongorizmo) – naziv za jedan od tokova barokne poezije u

Španjolskoj čiji je najznačajniji predstavnik Luis de Gongora Y Argote (1561 – 1627). U
Š. se za isti pojam upotrebljavaju i nazivi kultizam (cultismo) i kulteranizam
(culteranismo). Gongorizam predstavlja težnju da se u poeziji koja treba biti “raj zatvoren
za mnoge, vrt otvoren za malobrojne” (Pedro Soto de Rojas), uz pomoć rafiniranih
izražajnih sredstava ostvari posebna umjetnička realnost. Gongora i njegovi sljedbenici
ugledajući se na latinski i talijanski jezik, stvorili su poseban pjesnički španjolski jezik čije
su najvažnije karakteristike: obilje neologizama, složena sintaktička struktura rečenice u
okviru koje je posebno često zastupljena stilska inverzija, bogatstvo i maštovitost u
korištenju stilskih figura, posebno metafore, muzikalnost stiha. Taj je “pjesnički jezik u
kome metaforične odrednice neprestano stavljaju irealnu prepreku između uma i samog
predmeta” (D. Alauso). Gorgonizam je u 17. st. imao i mnogobrojne pristalice i protivnike.
jufjuizam (engl. euphuism) – stilska manira u engl. renesansnoj prozi što ju je uveo John
Lyly (1554 – 1606) svojom dužom pripovijetkom (romanom) Euphues, ili anatomija duha
(1578). Ona sadrži malo radnje, a mnogo dijaloga, govora i pisama kojima je glavni cilj
prikazivanje novoga stila. Stil je pak veoma kićen, pa djeluje usiljeno i neukusno. Sastoji
se od beskrajnog redanja anziteza i paralelizama, praćenih stalnom, nametljivom
aliteracijom; proza je komponirana u paragrafe koji podsjećaju na strofe; svaka misao ili
tvrdnja ilustrirana je mnoštvom poredbi u strogo antitetičkim parovima, u kojima se
najviše pojavljuju slike iz zoologije i botanike (i to one fantastične, srednjovjekovne, kakve
se nalaze u Fiziologu), zatim iz astronomije i alkemije, a često i iz klasične mitologije. U
Lylyjevu stilu susreću se i razni drugi tropi i fugure, izgleda da je time htio pružiti svom
vremenu uzor otmjene umjetničke proze; za time je postojala stvarna potreba, jer je
umjetnička proza u Engleskoj bila tek u nastajanju. On je, međutim, pošao od promašene
pretpostavke da će proza biti utoliko više umjetnička ukoliko se više udalji od obična
govora i približi stihu. Ima mišljenja da se pritom ugledao na kićeni stil antičkog govornika
Gorgije iz 4. st. p.n.e. [Najizrazitije stilske figure što ih Gorgiji pripisuje Diodor jesu:
antiteza, homojoteleuton (termin antičke retorike kojim se označava glasovno podudaranje
1
završnih slogova dvaju ili više kolona), i parisosa (nazvane Gorgijanskim figurama)]. Lyly
je postigao ogroman, ali privremen uspjeh: jufjuizam je postao dvorska i književna moda,
Lylyja su imitirali pisci, a neki kažu čak i Shakespeare, ali za manje od dva desetljeća
moda je prošla i jufjuizam je postao predmet podsmjeha (Shakespeare se rugao tom stilu
15-tak godina kasnije u Jalovom ljubavnom trudu. Danas se jufjuizam bilježi samo kao
povijesni stadij, neki kažu stranputica u razvoju engleske umjetničke proze.
konceptizam (tal. concettismo, šp. conceptismo – od talijanskog concetto i španjolskog

concepto – ideja, zamisao). Stilska pojava vezana za baroknu književnost (manirizam,
gongorizam). Njezina osnovna karakteristika je pronalaženje končeta, odnosno stilskih
figura s inventivnim otkrivanjem dotada nepoznatih odnosa i analogija između stvari koje
naizgled nemaju nikakvih sličnosti. Naročito je bio razvijen u Španjolskoj, gdje se veže uz
djelo Franciesa de Queveda y Villegasa (1580-1648) i Baltasara Graziana (1601-1658).
Končeto – termin za stilsku figuru koji se pojavio u 17. st., a označava umijeće
pronalaženja sličnosti između pojava i predmeta koji su naizgled potpuno različiti. Zato se
končeto često i naziva alutezza (oštroumnost). Končeto označava čudnovate veoma
udaljene i često isforsirane i bizarne pojave, koje su plod racionalnih konstrukcija lišenih
pravog umjetničkog nadahnuća. Najčešći vidovi končeta su antiteza, antimetabola i
paradoks.
Pojava končeta tijesno je vezana sa širenjem barokne poezije koja se odlikuje verbalnom
virtuoznošću, često lišenom svake emocionalne osnove i težnjom da se čitatelj po svaku
cijenu zadivi i začudi neobičnošću slika (manirizam, gongorizam, jufjuizam). U Engleskoj
končeto nalazimo u poeziji 17. st. a naročito kod metafizičkih pjesnika. Njihovi končeti
nazvani su po njima metafizički (za razliku od onih koje engleski teoretičari nazivaju
petrarkističkim i kojih ima u ljubavnoj poeziji), opisuju neke duhovne kvalitete i obiluju
neobičnom poredbama. Končeta ima i kod francuskih simbolista u 19. st. i u modernom
pjesništvu.
marinizam (tal. marinismo) – stilski pravac koji je obilježio talijansku baroknu poeziju u
prvoj polovici 17. st., a naziv je dobio po utemeljitelju, pjesniku – Giovanni Battista
Marino (1569 – 1625). Taj je stil prihvatila velika grupa sljedbenika i imitatora. Nastala u
razdoblju opće moralne i društvene krize marinistička poezija “lišena je svakog dubljeg
idejnog ili emocionalnog odražaja i teži jedino formalnom savršenstvu.” Osnovne
karakteristike: neobične alegorije i antiteze, drastične hiperbole, igre riječima, iznalaženje
novih poetskih slika po svaku cijenu, a posebno upotreba končeta. Cilj poezije postaje želja
pisca da ostvari duboki dojam na čitatelja, da ga začudi i zadivi. Ta čisto formalna
inventivnost daje marinističkoj poeziji hladan intelektualistički ton, koji je posebno izražen
2
kod onih Marinovih sljedbenika koji su njegove stilske postulate, a posebno one
negativnije osobine njegove poezije, ponekad dovodili do apsurda. Marinizam nije u Italiji
dao velike pjesnike. Najistaknutiji su Claudio Achillini (1574-1640) i Girolamo Preti
(1580-1620). U španjolskoj književnosti marinizmu odgovara gongorizam a u engleskoj
jufjuizam. Kao sinonim termina za marinizam s nešto širim značenjem, uporebljava se
sečentizam. Marinizam kao stil dao je pečat dubrovačkoj poeziji 17. i prve polovice 18. st.
Glavni su predstavnici Stijepo Đurđević, koji je prvi pokušavao imitirati igre riječima iz
jedne Marinove pjesme, te Dživo Bunić.
precioznost – društvena i književna pojava, nastala najvećim dijelom u otmjenim salonima

aristokracije i visoke buržoazije u Francuskoj sredinom 17. st. To je stanje duha
malobrojnog, ali jasno izdvojenog i čvrsto organiziranog sloja ljudi, pretežno žena,
privilegiranih, obrazovanih, dokonih, obuzetih željom da po svaku cijenu manirama,
govorom, duhom i osjećajima podvuku razliku između sebe i ogromne većine obična
svijeta. Precioznost predstavlja težnju k savršenoj uglađenosti, tananosti i izuzetnosti, što
se ubrzo zbog nedostatka osjećaja mjere kod mnogih pretvorilo u izvještačenost, u
smiješno dičenje, koje su izvrgli podsmijehu mnogi suvremenici: Moliere, Boileau i drugi.
Precioznost se očituje u vanjskom izgledu, u načinu ponašanja, posebno u stilu izražavanja,
koji karakterizira brižljivo izbjegavanje običnih, svakodnevnih, pa samim tim i niskih i
prostačkih izraza. Preciozni stil se odlikuje pretjeranom uporabom eufemizama, perifraze,
metafora: prijestoli stidljivosti = obrazi, unutrašnje kupanje = čaša vode, zamjena suncu =
svijeća itd.
Precioznost duha dolazi do izražaja u smjelim, ali i suviše traženim i nametnutim igrama
riječi i paradoksima. Precioznost se odnosi najviše na shvaćanje ljubavi, koja počiva na
sentimentalnoj rafiniranosti, kontemplativnom divljenju tjelesnoj ljepoti, oduševljavanju
duhovnim vrlinama, idealizaciji bića koja idu do platonizma. Kao u doba
srednjovjekovnog kurtoaznog viteštva, žena zahtijeva da bude predmet obožavanja,
poštovanja, čežnje, središnja ličnost i smisao profinjene ljubavne igre. Precioznost je iz
mondenskih krugova prešla u književne određujći karakter onih vrsta koje su u toj sredini
bile omiljene i njegovane: niz manjih pjesničkih žanrova (soneti, madrigali, kancone),
portreti, maksime, pisma, romani itd. Bez obzira na nedostatke koji su vezani uz
izvještačenost, ovaj je pokret ipak vrlo mnogo pridonio razvijanju ukusa. Težnja k
rafiniranosti i naglašeni interes za psihološku analizu same po sebi nisu nove; one su se u
umjetnosti klasicizma preobrazile u vrline velikih estetskih vrijednosti. Šire promatrano
precioznost predstavlja francusku verziju jufjuizma, gongorizma i marinizma. Proizlazi iz
3
baroka, ima niz dodirnih točaka s njim, ali je posebna pojava: nema njegovu dubinu, snagu,
njegove kozmičke metaforičke dimenzije. To je umjetnost zatvorena u uski krug
mondenskog društva.
8. Azijanizam i aticizam
Azijanizam – retorički stil u antičkom govorništvu i proznom stvaralaštvu, tzv.

«novi stil» koji je u 3.st.pr.n.e. osnovao u Maloj Aziji Hegezije iz Magnezije
- kao pomodni stil raširio se cijelim grčko-rimskim svijetom i vladao je sve
do 1.st.pr.n.e. kada ga je potisnuo suprotan pokret → aticizam
- za azijanizam su karakteristične s jedne strane kratke, isjeckane rečenice, u
kojima se posebna pažnja posvećuje ritmičkom naglašavanju i tonskim
efektima, a s druge strane kitnjast, tzv. bombast stil, opširan i patetičan,
prepun fraza i rijetkih figura, pretjerano kitnjast jezik sa suvišnim
hiperbolama i prenaglašenom dikcijom
- bombast stil napao je još Longin, a Shakespeare ga je ismijao u Hamletu
- često je rabljen u elizabetinskoj drami, kasnije u melodrami, našao je odraz
u kasnom baroku, jufjuizmu (Engleska), gongorizmu i kultizmu
(Španjolska), precioznosti (Francuska) i među predstavnicima Druge šleske
pjesničke škole (Njemačka)
- bombast od njem. bombast = pretjerana kićenost → stil koji se obično
koristi za izražavanje humorističnih efekata ( Shakespeare: «Falstaff»,
«Henrik IV»)
Aticizam – termin antičke kritike i retorike od Cicerona, koji ga je prvi
upotrijebio u jezičnom značenju → najprije označava riječ atičkog dijalekta,
upotrebljenu u nekom drugom grčkom dijalektu
- moderna filologija tim terminom označava stilsku reakciju na azijanizam,
oko 2.st.pr.n.e., formiranu po ugledu na atičke pisce klasičnoga razdoblja,
posebno na historičare (Tukidid) i rotore (Izokrat, Demosten)
- izučavanje starije književnosti i posebno filologija razvili su se po moćnim
školama helenističkoga razdoblja (aleksandrijska, pergamonska), pa su se
čak pisali aticistički rječnici za pomoć polaznicima retorskih škola
- aticizam je bio prilično snažna struja koja je utjecala i na rimske pisce i
stvorila u latinskoj prozi jedan jasan izraz (Cezar, Ciceron)
4
- aticizam je bio aktualan još u 2.st.n.e. kada ga je bilo vrlo teško održati jer
kao govorna forma već biva utopljen u koine, pa je postao blijeda slika
nekadašnje atičke proze
9. Pojam baroka: društveni život, umjetnosti, konteksti...
Barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom

reformacije sredinom 16. st. i završio smrću Luja XIV. poslije 1700. godine. To je pokret
katoličke obnove (protureformacija). Barocco, port. golem biser nepravilna oblika,
tvorevina bolesne školjke.
Reformacija i protureformacija
Luther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjećaja srednjeg vijeka. Svaki je

čovjek sada trebao sam za sebe odlučiti koji mu je od mnogih novih propovjednika
spasenje najbolje jamčio za sreću u budućem životu, i uskoro su se svi borili među sobom
za prevlast nad dušama milijuna (katolici, luterani, kalvinisti, baptisti, anabaptisti i 20-ak
drugih sekti). Za vrijeme tih raspravljanja nastalo je doba borbe kao što ga je svijet rijetko
kada vidio (30-godišnji rat). Europa je pretvorena u bojno polje.
1648. godine prihvaćen je zakon koji je davao pravo svakom vladaru da svoj naročiti oblik
vjere nametne svim svojim podanicima, ne osvrćući se na želje većine. Europa je
podjeljena na bezbroj malih kneževina od kojih je svaka imala svoju vlastitu vjeru i bila
zakleti neprijatelj svih svojih susjeda koji se u tome nisu s njome slagali (borbena crkva -
ecclesia militans). Još jedan borac za vlast jest dinastička država. Na čelo protureformacije
dolazi Španjolska.
Isusovci su bili ti koji su ulagali u barokne crkve. Prvi se put koristi uljano slikarstvo,
pronađeno u Flandriji. Otvorena je nizozemska slikarska škola - Van Dyck. U glazbi
prevladava "vatreno" i bučno. U književnosti barok je spoj kićenosti u izrazu (marinizam) i
crkvenih tema o smrti i prolaznosti.
Otkrićem novih pomorskih putova prema istoku, a naročito otkrićem Amerike, ekonomski
se centri Europe premještaju s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog oceana.
Moćni trgovački gradovi Italije, ustupaju mjesta novim trgovačkim i pomorskim silama,
kao što su Španjolska, Nizozemska, Francuska i Engleska. Slabljenje sredozemnih gradova
5
izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska

se moć smanjila, iz čega slijedi pojava reformacije u Njemačkoj i Engleskoj. S
ekonomskim centrima mijenjaju se i umjetnički centri. Slikarstvo i arhitektura baroka
nastaju u Italiji, dok će vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.
Barok u hrvatskoj književnosti
Područje pismenosti u XVII. stoljeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili
pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo
Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu
(Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII. stoljeću ostao najjače kulturno i književno
središte, iako je s Ritterom Vitezovićem dobio na značenju i Zagreb.
U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je
ponudio Kašić u «Ritualu Rimskom» (1640.) i prijevodu «Biblije» (tiskanom tek 2000.), tj.
zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako
se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik
baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, »Pjesni
pokorne kralja Davida« uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo
baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteškko-junački
ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati utjecaji
ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u
Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu.
Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na
petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme »Radonja« i
rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska«. Ivan Bunić Vučić u kanconijeru »Plandovanja«,
oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-
poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je
pisac te tradicije Matija Divković.
Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić

prosvjetnopoučnim moralkama »Zrcalo Marijansko« (1662.) i »Prvi oca našega Adama
greh« (1674.). Ivan Belostenec autor je velikoga latinsko-hrvatskoga
rječnika »Gazofilacij« (1740.), prvoga hrvatskoga tronarječnoga rječnika-
enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše
6
leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i pol stoljeća
kasnije.
U drugoj polovici 17. stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran
Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom Novom Mestu 1671.), te Pavao
Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i
štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj
hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka
lirskih pjesama »Gartlic za čas kratiti«, ciklus od osam pjesama »Dijačke junačke« i 18
religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea (djelo »Georges Dandin«).
Hrvatski je barok, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske

književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije.
Profil književne djelatnosti razlikovao se i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i
liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do
historiografskih, prijevodnih i kroničarskih.
U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna,

štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna
književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do
slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži
u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700. Po jezičnom idiomu, hrvatski je barok
ostvario uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po
obliku, no taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim
oslobođenjem Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja prosvjetiteljstva u 18.
stoljeću.
Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga:

1. Dubrovnik je glavni i najplodonosniji. Književnost se naslanja na bogatu
renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi naraštaj pisaca plemićkoga podrijetla
na čijem je čelu Ivan Gundulić. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim općim
duhom katoličke obnove.
2. Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu,

ali dubrovački pisci kao Gundulić i Đurđević bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik
dubrovačkih pisaca – štokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom «jata» -
počeo je utjecati na čakavske pisce u Dalmaciji.
7
3. Književnost habsburške ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje:

jedna, pretežno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog književnog kruga oko
Petra Zrinskoga, s osobitim jezičnim hibridom čakavice i kajkavice, a druga, na istom
prostoru, pripada isključivo nabožnoj književnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u
kurijama i samostanima.
4. Četvrtu sredinu predstavlja Slavonija koja je nakon 1700. g., kad je napokon
oslobođena od Turaka, doživjela i mali kulturni procvat.
Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić,

Vučić, Đurđević), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec),
kajkavski krug (Habdelić) i slavonski krug (Kanižlić).
Barok u glazbi
Početkom 17. st. glazbeni je barok bio potaknut živim kontaktima s Italijom te valom
isusovačke katoličke obnove. U domaću glazbenu tradiciju, duhovnu i svjetovnu, brzo su
se uklopile nove tendencije ranobarokne monodije. Za prihvaćanje monodije i drugih
baroknih inovacija osobito su bila zaslužna dvojica Talijana, Veronežanin Tomaso
Cecchini, koji je sav svoj radni vijek (1603. - 1644.) proveo kao kapelnik, orguljaš i
skladatelj (27 opusa i više skladbi objavljenih u antologijama) u Splitu i Hvaru, te
Gabriello Puliti iz Montepulciana, koji je svestranu skladateljsku (36 opusa) i glazbeničku
djelatnost proveo u Istri 1604. - 1643. (Trstu, Kopru, Miljama, Labinu), te na Pagu.
Objavljujući skladbe kod uglednih nakladnika, uglavnom u Veneciji, stekli su već za života
europsku reputaciju. Cecchinijeva zbirka madrigala Armonici concetti, libro primo (1612.)
najranija je barokna zbirka napisana za hrvatsku sredinu, a u knjigama misa (1617., 1623.,
1627., 1628.) ostvario je osobitu sintezu modernoga izričaja seconda prattica i ponešto
skromnijih izvođačkih zahtjeva.
Zbirka Sacrae cantiones (Venecija 1620.) Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je

svjedočanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i uopće jedan od najznačajnijih
spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe. Pjesmarica »Pisni za najpoglavitije…
dni« (Beč 1635) učena Splićanina Atanazija Jurjevića primjer su utilitarne duhovne
monodije nevelikih umjetničkih ambicija, jednostavnih protureformacijom inspiriranih
Kirchenlied namijenjenih pjevanju puka u crkvi. I dok su basso continuo i monodija bili
razmjerno brzo uklopljeni u domaću glazbenu praksu, ranobarokna opera bila je
prihvaćena reduktivno, ponajprije kao poticaj što ga je talijanska libretistika pružala
8
razvoju domaće tragikomedije i melodrame (Ivan Gundulić, Arijadna 1615./1632.; Paskoje

Primović, Euridice 1617.).
Vokalno višeglasje imalo je uporišta u domaćoj kasnorenesansnoj tradiciji (teorijski ne

naročito inventivno obrađeno u traktatu Dialogo per imparare con brevita a cantar canto
figurato, Venecija 1619. Splićanina Jurja Albertija), dok je instrumentalno stvaralaštvo
bilo skromnijih razmjera.
Za vrijeme nepovoljnih prilika tijekom 17. i 18. st. čitav niz skladatelja djeluje izvan
domovine (Riječanin Vinko Jelić u Alzasu, Porečani Francesco i Gabriel Usper, Hvaranin
Damjan Nembri u Veneciji, Ivan Šibenčanin u Cividaleu, Torinu i Londonu), a njihov opus
kvalitetom gotovo nadmašuje stvaralaštvo u Hrvatskoj. Među tim "emigrantima" istaknuo
se graditelj orgulja Petar Nakić, utemeljitelj slavne mletačko-dalmatinske orguljarske
škole.
Od sredine 17. st. situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima
vodeću ulogu u konstituiranju glazbenoga života. Tri su reda bila zaslužna za razvitak
hrvatske barokne glazbe: isusovci, pavlini i franjevci. Isusovci su uveli dotad nezabilježenu
monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih
napjeva (»Ritual rimski«, Rim 1640. Bartola Kašića) te unošenja narodnih napjeva u
bogoslužje, očišćenih od "poganih" tekstova (Nikola Krajačević, Juraj Habdelić, Juraj
Mulih). Franjevci i pavlini njegovali su duhovne popijevke, uglavnom jednoglasne i bez
pratnje orgulja (rkp. kantuali Frane Divnića, Bone Razmilovića, Filipa Vlahovića-
Kapušvarca, Franje Vukovarca, Petra Kneževića, Pavlinski zbornik 1644; Cithara
octochorda, 3 izd. 1701., 1723., 1757.).
I makar da su crkveni pisci već u 17. st. pisali o glazbi - Juraj Križanić, Asserta musicalia,
Rim 1656; Nova inventa musica, poglavlje de Musica u »Razgovori ob vladatelystvu« i dr.,
te Ivan Paštrić (više rkp. pohranjenih u Biblioteci Vaticani) - istom sred. 18. st. dolazi do
organizirane brige crkve oko glazbenoga školstva. Jezikom glazbene teorije sve više
postaje hrvatski, o čemu svjedoče rukopisne skripte s predavanja, pohranjene u
samostanskim knjižnicama, te liturgijske drame (pasije Kristofora Peršića i Tome Zakarije
Pervizovića). Na zagrebačkom Kaptolu poučavalo se glazbu na i latinskome (Mihajlo
Šilobold-Bolšić, Fundamentum cantus gregoriani, Zagreb 1760.).
9
U baroknoj glazbenoj djelatnosti crkvenih redova, nerijetko skromnih umjetničkih dosega,

položeni su temelji svem kasnijem umjetničkom i kulturnom razvitku. Barokni stil sačuvao
se u pojedinim oblicima i ponajviše u sjevernim krajevima sve do početka 19. st.,
supostojeći istodobno s novim stilom, klasikom.
* barok u širim vidovima: graditeljstvo (građevine razigranih pročelja, bogato ukrašene

unutrašnjosti), slikarstvo, kiparstvo
- nastoji ujediniti te tri umjetnosti
- opsesija baroka je kazalište
- osobine: dekorativno bogatstvo i asimetrija (nasuprot renesansnom skladu),
raskošni detalji
- spomenici barokne kulture:

- dvorac u Versaillesu i Petrogradu
- kod nas: isusovci u Zagrebu podigli crkvu sv. Katarine, crkve u Zagrebu,
Varaždinu, Belcu ; dvorci i samostani
- najpoznatiji slikari: Rubens, Van Dyck, Rembrandt, Velaskez
- kompozitor: J. S Bach, Handel
- u skulpturi - naturalističa modelacija tijela (smioni stavovi tijela, razigran pokret)
Barok se razvio u svojim počecima organski i logično iz visoke ili kasne renesanse. Njegov
osnovni sistem oblikovanja ne pokazuje značajnije promjene, kao ni dublji prelom s
inventarom renesanse. Na drugoj su strani klasicističke težnje, koje prodiru najočitije u
rokokou, a stvarno su prisutne već u baroku. Domovina baroka je Italija. Tu se javljaju
njegovi počeci dijelom već prije sredine XVI vijeka (kasni Michelangelo, Correggio,
Tintoretto). Sasvim tipično se barok formirao tek u Rimu, i to potkraj kasne renesanse i
usporedno s manirizmom, koji predstavlja razmjerno kratkotrajnu ali značajnu prelaznu
stepenicu. Barokna umjetnost, koja se poslije 1580. godine, živo razvila i oplodila sve
ostale evropske zemlje, naročito je bila povezana s težnjama obnove i sa zelotizmom
katoličke protureformacije, koja pobjeđuje u tom razdoblju, a i radi potreba feudalne
dvorske reprezentacije u okviru utvrđenog vladarskog apsolutizma ; ime je bio potvrđen
službeni značaj barokne umjetnosti, kako sa crkvene ako i sa svjetovne feudalne strane.
Životna snaga baroka dokazana je umjetničkim tvorevinama, bogatim i specifično
oplođenim razvojem ne samo u Italiji, vec i po cijeloj zapadnoj Evropi i cijelom njezinom
kulturnom području. Barok predstavlja bez sumnje veliki univerzalni umjetnički izraz,
0
nastao u fazi intezivnih društvenih preobražaja, koji su se manifestirali u mnogim

sukobima na području ljudske misaone i kulturne djelatnosti. Težnja prema slikovitosti
toliko je jaka, da se slikarstvo razvija do svojih najznačajnijih ostvarenja te postaje
vodećom likovnom vrstom, a slikovitost osnovnim načelom oblikovanja. Barokna
umjetnost zahtijeva od svih vrsta likovne umjetnosti maksimum sjaja i pompozne raskoši,
bujnost dekorativnog iživljavanja, te ostvarenje naročito slikovitog djelovanja grupa.
Glavni je doprinos baroknog slikarstva tonsko kolorističko prikazivanje lika; u isto vrijeme
nastaje i predočavanje prirodnog motiva u slikarski jedinstvenom prostoru. Svjetla i sjene
nastupaju u početku u visokom baroku i vrlo jakim razigranim suprotnostima (chairo-
scuro). Oblijevajući određeni predmet naglo ga utapaju u tamu ili ga iznenada dižu iz sjene
u svjetlost. Na taj način postignuta slikovitost svjetlosnih pomjeranja i suprotnosti osjetno
je prekinla tektomsku ravnotežu renesansne slike, stepenovala je nemir i dinamiku
cjelokupne kompozicije do kraja impresivnih prizora i obojenost svjetla i sjene stalno raste.
Dramatični patos XVII vijeka umirio se tek u XVIII vijeku, kad su i boje postale svjetlije i
laganije; vedrina rokokoa odagnala je tamu i težinu masovnih materijala, zamijenila je
patos visokog baroka laganom kretnjom ljupke elegancije. Vezana kompozicija služi sa
prostornim dijagonalama, naročito u religijoznoj tematici: uporedno se afirmira i slobodna
i nezavisna kompozicija, naročito u slikarstvu pejzaža i genrea (nizozemsko slikarstvo).
Posebnost monumentalnog slikarstva predstavljaju brojni iluzionisticki-perspekivno
oslikani stropovi. Prividno na nebu i na oblacima lebde figure koje su slikane u vrlo
smijelim skraćenima. Osjeća se proširenje i diferencijacija tematike, a s time je i vezano
osamostaljenje novih vrsta slikarstva (pejzaž, marina, portret, figuralni genre, nature
morte). Slikovita tehnika metoda proračunata na perspektivu i prostorno djelovanje, uvodi
široke poteze na način mrlja i mlohavo skicozno obrađivanje oblika (bez strogih slikarskih
kontura) a ravna s prema mekom i rasplinutom stapanju tonova u skladu sa svjetlosnim
fenomenima amosfere. Periodizacija razvojnih etapa identična je u glavnom s razvojem u
arhitekturi, izuzevši zemlje izvan Italije, koje su imale autohtono građevinstvo i drugačiju
tradicijsku podlogu.
10. HORACIJE MAŽIBRADIĆ (1565-1641)
Horacije Mažibradić rodio se u Veneciji 1565. godine kao nezakonit sin

dubrovačkog trgovca i pjesnika Maroja Mažibradića i njegove sluškinje. Prvu je
mladost proveo u dubrovačkoj školi (pohađao je ondje osnovnu i srednju školu), a nakom
1
toga najviše vremena provodi na imanju svoga oca. Zbog svoje nagle ćudi često je bio
saslušavan i kažnjavan. 1595.godine, u dobi od 30 godina, prihavća namještenje kancelara
na Mljetu, a u međuvremenu se i oženio. Boravak na Mljetu nije mu bio ugodan jer su
slobodu i bezbrižnost koje je imao u Dubrovniku zamijenile osamljenost i briga oko
uzdržavanja porodice. Pjesnikom je zavladalo sumorno raspoloženje koje se još više
povećava kada mu 1601.godine umire žena. Nakon 2 godine ponovno se oženio i dobivši
nešto miraza, popravio je svoje materijalno stanje. Ubrzo nakon druge ženidbe seli se s
Mljeta u Cavtat i tu ostaje do smrti 1641.godine. Život mu nije bio lagan; imao je brojnu
obitelj koju je morao prehranjivati (na brizi je pored žene i punice imao 13-ero djece) te je
bio prisiljen da se zadužuje i moli za pomoć. Molbe u kojima moli Senat da ne dozvoli da
mu djeca umru od gladi, dirljiv su i uvjerljiv dokaz prave bijede u kojoj se našao sa svojom
brojnom obitelji. Svakodnevna oskudica i težak život nisu međutim slomile njegovu živu
narav; bio je veoma društven čovjek i imao je prijatelja i među vlastelom i među pučanima,
o čemu svjedoče poslanice koje je izmjenjivao sa svojim suvremenicima i prijateljima.
Među svoje prijatelje brojio je i neke poznate Dubrovčane: Vala Valovića Sorkočevića,
Ivana Gundulića, ... U poslanicama svojim prijateljima Mažibradić je bio iskren, govorio je
o svom i njihovom književnom radu, jadao se o nevoljama koje mora podnositi... Ipak i u
oskudici, u borbi za održavanje i zbrinjavanje mnogobrojne djece, borbi koja je potrajala
nekoliko desetljeća, pokazao je vidljivu hrabrost i ustrajnost.
KNJIŽEVNI RAD HORACIJA MAŽIBRADIĆA
Posao kancelara ostavljao je Mažibradiću dovoljno vremena da se bavi književnim

radom, i u Mljetu i u Cavtatu administrativni poslovi nisu ga previše opterećivali. Danas
postoji nesigurnost jesu li sačuvane sve pjesme koje je napisao, ali ono što je sačuvano
zanimljiv je dokument o čovjeku kojega život nije mazio i o jednom pjesniku koji je to
zaista i bio.
Prve pjesme podsjećaju na Petrarku, odnosno na domaću školu Šiška Menčetića i
Džore Držića. Ima pjesama koje se ističu ne samo tečnošću jezika i dikcijom, nego i
mjestimičnom osjećajnošću, toplinom i neposrednošću.
Realističkim pak sklonostima kao da se nadovezuje na izrazito realističu književnu
generaciju iz sredine 16.stoljeća (M.Vetranović, N.Nalješković, M.Držić). Nezadovoljan
2
životom kao i oni, raspinjan proturječjima društva koje trči za «dinarom», a ne cijeni
«skladanje pjesni» i Mažibradić je tražio rješenje u povlačenju u sebe.
I kod Mažibradića su tuga i bol osnovni ugođaj i inspiracija, a iskrenost nota koja
podiže vrijednost i produžuje život nekim njegovim stihovima, pjesmama i poslanicama.
POSLANICE: Mavru Cipoliću (1614.), Poslanica Valentinu Valoviću,...
11. STIJEPO ĐURĐEVIĆ
Stijepo Đurđević pripadnik je stare i ugledne plemićke porodice, kojoj je bio

zadnji muški potomak. Često je bio u zatvoru zbog raznih kontakata sa prostitucijom, a
zbog sumnje da je bio upleten u zavjere i pomogao pobjeći bratu i suučesnicima iz zatvora,
bio je prognan četiri godine.
Pisao je ljubavne pjesme (Ljubav draga mene stavi) i šaljivo-podrugljivi spjev
Derviš , no većina njegovih djela je vjerojatno izgubljena. Ljubavne pjesme mu obiluju
slikovitošću i bujnošću izraza, očit je sečentizam (marinizam). Preveo je i Pokorne psalme
kralja Davida, no tom je prijevodu dao osoban ton te se to smatra jednim od najboljih
prijevoda u starom Dubrovniku.
Derviš je šaljivo-podrugljiv spjev (tj.komična barokna poema) od pedeset
osmeračkih sestina, sa rimom ababcc, zbog čega se smatra da mu je uzor bio Gundulić i
njegove Suze sina razmetnoga, no ni to ni datum nastanka djela nisu točno utvrđeni.
Legenda kaže da je Đurđević boraveći u zatvoru vidio kneževu kćerku koja ga je nazvala
dervišem, u nju se zaljubio i kasnije se njome oženio te joj posvetio ovu poemu. Anegdote
i naracije u Dervišu gotovo i nema, sve što se odnosi na događanje je da izranjeni derviš
pada pred kućom lijepe kaurke (turski naziv za kršćanku) i vodi monolog, a djevojka se ni
ne pojavljuje. Komičnost proizlazi iz činjenice da je derviš star i zaljubljen u djevojku,
derviš joj izranjen pada prid dvor (derviši su bosanski svećenici koji imaju posebne obrede
u kojima se ranjavaju, ali derviš ovdje nije izranjen zbog vjere nego zaljubljenosti). Derviš
poziva djevojku na slatki razgovor. Miješa se tragično sa komičnim i nastaje groteska.
Derviš koristi neobične usporedbe za dragu(draža od masti i meda, ukusnija od pilava,
bjelja nego prem ožeto vlaško mlijeko), igra se smislom, domišljat je, koristi vic, antitezu i
hiperbolu(concetto). Pokušava se izražavati kao Petrarca, ali ismijava, pa je tu očit
antipetrarkizam, riječi ljubavnog prenemaganja stavljaju se u usta čovjeku kojemu
najmanje pristaju. U poemi se javlja fenomen aljmado poezije (spoj dvaju jezika, turcizama
i štokavizama). Derviš je ranjen u džigeru(a ne u srce), hvali se svojim ljubavnim
3
uspjesima i smiješnim i beznačajnim darovima koje joj želi pokloniti. U opisivanju svoje
patnje veže apstraktne pojmove uz konkretne radnje (ljepota ga njena kolje, ljubav ga prži).
Na kraju derviš shvaća da mu je trud uzaludan i želi djevojku staviti pred sud i optužuje ju
da je sigurno vještica kad ga je uspjela začarati. Posljednji stihovi svake strofe ujedno
objedinjuju i smisao strofe. Spjev bi mogao imati korijene i u dubrovačkoj stvarnosti, jer su
se Dubrovčani kasno ženili, pa su ti starci koji zavode djevojke bili predmet izrugivanja
okoline.
12. IVAN TOMKO MRNAVIĆ
Ivan Tomko Mrnavić rodio se u 1580. godine u Šibeniku od roditelja doseljenih iz

Bosne. Sa 22 godine otišao je u Rim na studij da bi postao svećenik, a postao je svećenik i
oduševljeni pristaša općih katoličkih napora. Bio je vjeran i dosljedan sljedbenik
isusovaca, te uporan tumač njihovih želja i napora, a pod njihovim je utjecajem ostao
čitavog života. Iako mu je to donijelo različite titule i počasti, bilo je i neugodnosti –
lokalne vlasti u Šibeniku, a i one u Veneciji zazirale se od vjernog jezuitskog pristaše i
uporno se borile da mu onemoguće veće vjerske funkcije na svom teritoriju. Mnogo je
putovao po ilirskim zemljama kao član katoličkih inspekcija. U Ugarskoj je upoznao
Fausta Vrančića koji je preporučio Mrnavića za prevodioca pobožnih tekstova s talijanskog
i latinskog na hrvatski jezik. Bilo je to u vrijeme kad se hrvatska štamparija Franje
Glavinića prenosila iz Rijeke u Rim uvelike upravo zaslugom Mrnavića.
Čitav Mrnavićev književni i publicistički rad odvijao se na planu i u stilu katoličke
akcije. Njegovi mnogobrojni katoličko-povijesni spisi imaju parktičnu, odgojno-didaktičnu
namjenu. Publicirao je marljivo se služeći u prvom redu latinskim i hrvatskim, ali i
talijanskim jezikom. U nekim je svojim djelima pokazao i uporno ponavljao želju da svoje
podrijetlo dovede u srodstvo s nekim uglednim povijesnim obiteljima.
U kršćanskom je svijetu snažno odjeknuo poraz osmanske vojske kod Hoćima
1621. g. te svrgnuće i ubojstvo sultana Osmana II. 1622. godine. Nadahnut tim događajem
Ivan Tomko Mrnavić (Šibenik, 1580. – Rim, 1637.) napisao je 1631. godine dramu u pet
činova Osmanšćica. U toj stihovanoj drami Ivan Tomko Mrnavić obradio je temu koju je
Ivan Gundulić obradio u Osmanu, no utvrđeno je da između dvije obrade nema nikakve
povezanosti ni ovisnoti.
Život blaženog Augustina (Kažotića) je djelo pisano latinskim jezikom, u kojem
ima zanimljivih povijesnih, političkih ili crkvenih crtica o Hrvatskoj.
4
Život Magdalene od knezov Zirova plemena Budrišića je njegovo najzanimljivije

djelo – poema u kojoj je pjesnik pun ljubavi prema svojom krasotom prirode
blagoslovljenoj hrvatskoj zemlji. Ima individualan stil, čisti izraz i naglašeno rodoljublje.
Jezik mu je bosanska ikavska štokavština, a u stihu robuje rimovanom dvanaestercom.
Ivan Tomko Mrnavić bio je: svećenik, naslovni biskup bosanski, tajni savjetnik
kraljevski, kanonik u Šibeniku, kanonik i vikar biskupski u Zagrebu.
U svojim povijesnim spisima dokazivao je da su neki rimski carevi rođeni na
Balkanu (Dioklecijan, Konstantin, Justinijan i dr.).
U Rimu je 1627. godine objavio Belarminov katekizam Istumačenje obilnije nauka
krstjanskoga.
Neki su ga optuživali da je onemogućio tiskanje Kašićeva prijevoda Biblije). Pisao je
ikavsko-štokavski.
ISTUMAČENJE OBILNIE NAUKA KRSTJANSKOGA… PRINESENO U JEZIK

HRVATSKI… (RIM, 1627.)
STUMAČENJE ŠESTE ZAPOVIDI
Napisano je u dijalogu učenika i naučitelja.
Učenik pita naučitelja što se “ uzdrži” u šestoj zapovidi? Naučitelj odgovara da se uzdrži
zabrana preljuba tj. sagriješiti s tuđom domaćicom jer je poštenje najvažnije na ovom
svijetu. Deset zapovijedi je zakon pravde. Grijesi su: “svetodivstvo” tj. sagriješiti s
čeljadetom Božjim, “krvodivstvo” tj. sagriješiti s rodbinom, “divodivstvo” tj. sagriješiti s
djevicom, “bludnost” tj. sagriješiti s ženom nedivom i slobodnom (udovicom ili
priležnicom).
Učenik pita na što se taj zakon naslanja? Naučitelj odgovara da se naslanja na sve
zakone, na zakon naravi, na zakon pisani i na zakon milosti. U zakonu naravi nalazi se da
Juda htjede “umoriti” Tamaru svoju nevjestu. Mojsijev zakon zabranjuje blud, a Sv. Pavao
piše da bludnice neće ući u raj. Sve to čini bezakonje Isukrstu jer smo mi udovi njegovi i
čini bezakonje Duhu Svetomu jer su tijela naša hramovi Duha Svetoga.
Učenik pita zabranjuje li još štogod šesta zapovijed. Naučitelj odgovara da zabranjuje sva
nepoštenja koja vode preljubu ili bludnosti tj. poglede bludne i poljubce nepoštene i ostale
takve stvari. Tako nas uči Gospodin naš u Evanđelju jer tko gleda tuđu ženu zlom
požudom već je stvorio preljub. ”Oči su kao vrata na koja ulazi smrt.”
Kad je Baraković završio svoju Vilu Slovinku dao ju je na čitanje nizu svojih
šibenskih prijatelja, koji su je popratili kratkim dvanaesteračkim pjesmama-pohvalnicama
koje su tiskane na kraju izdanja Vile Slovinke. Tu se izdvaja Mrnavić, šibenski kanonik,
5
podrijetlom Bošnjak. Pisao je razne povijesne i geneološke spise, ali je često bilo očito
njegovo falsificiranje (htio je dokazati svoje visoko podrijetlo) i previše ugledanja na druge
životopise drugih autora. Mrnavić je bio veoma cijenjen među suvremenicima, a napisao je
životopis Antuna Kažotića (zagrebačkog biskupa) Vita beati Augustini i Petra Berislavića
Vita Berislavi(1620). Ostala su mu djela prijevodi na hrvatskom, praktično-nabožne težnje
s izrazitom antiturskom notom: Život Margarite blažene divice, kćeri Bele, kralja
ugarskoga i hrvatskoga (Mleci 1613, prijevod s talijanskog), Žalosnokazje Krispa Cezara
(1614, prijevod s latinskog).
Vlastita su mu djela :
 Život Magdalene od knezov Zirova, plemena Budrišća (Rim 1626) - prikazana
redovnica koja u rapskom samostanu tuguje nad propašću svoga roda i nad
propašću zemlje pred naletima Turaka, a pred njom se nižu potresna slike
poraza u Bosni i Hercegovini, na Krbavskom polju, u Primorju itd.
 Osmanščica (1631) je pisana u formi isusovačke drame, zanimljivo po temi i

raspoloženju što je vladalo nakon neuspješnog sultanovog pohoda na Poljsku
(tu je temu mnogo bolje obradio Gundulić u Osmanu)
 Potuženje pokornika radi smrti Isusove k narodu čovičanskom (Rim 1627) –

to je pjesma koju je dodao svom prijevodu Bellarminova Katekizma, koju je
tiskao i zasebno, a dobar dio stihova je preuzeo iz jedne nabožne latinske
pjesma Sanazzara. Stih je prilično nezgrapan, ali ima i nekih trenutaka zanosa u
slikama Golgote sa baroknom bujnošću i patetikom koja je Golgotu označava
kao mjesto patnje cijelog čovječanstva.
13. MARIN GAZAROVIĆ
Marin Gazarović je hvarski vlastelin koji će nastaviti tradiciju crkvenog

i svjetovnog kazališta (koje je dalo Lucića i Benetovića). Iako je djelovao početkom
17.stoljeća, Gazarović je bliži 16. nego 17.stoljeću.
U svojim prikazanjima, koja između ostaloga, karakterizira različita
versfikacija ( Prikazanje života i muke sv. Cipriana i Justine; Skazanje života sv.
Guljelme, kraljice ugarske; Prikazanje sv. Beatrice, Faustina i Simplicija, bratje),
6
Gazarović se u prolozima i epilozima obraća Hvaranima, ali njegova prikazanja ipak

nisu izvorna djela, nego parafraze, tj. slobodni prijevodi raznih talijanskih tragedija.
Pisao je i ljubavne i druge prigodne i anakreontske pjesme i poslanice. U
Veneciji je 1623. tiskana ribarska farsa Murat-gusar i Ljubica, koja je također prerada
jednog talijanskoga djela. Osjećajući poteškoće što mu ih je zadavao hrvatski stih
sputan rimama, preporučuje nerimovani stih. U Ljubici je okrenut Dubrovniku, koji je i
njemu simbol slobode.
Taj zakašnjeli petrarkist, koji se iako zabrinut zbog «rasute bašćine»
bavi problemom stiha, zanimljiv je versifikator i po raznovrsnosti metričkih oblika i po
čežnji za slobodnim stihom.
Pored niza sakralnih drama piše i s ambicijama da bude svjetovni dramatičar.
Murat gusar (Mleci 1623) - razgovaranje morsko tj. favola marittima. To je
prijevod talijanske drame Il corsaro Arimante L. Aleradija, a posvećeno hvarskoj
vlastelida bi uživali u hrvatskom jeziku i za ljubav hrvatskog jezika. Između činova
upleo je paralelnu dramu, pastirsko razgovaranje Ljubica. Pokazao je interes za metar i
talijanski odriješeni stih (verso sciolto). Predgovor Murata je pisan sočnom prozom, a
treba imati na umu da je u to vrijeme proza bila veoma rijetka.
14. MELODRAMA I POČECI OPERE U DUBROVNIKU
Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokušaja da se stvori pandan jednome

klasičnom žanru nego i nastojanjem da se taj žanr što je moguće potpunije obnovi sa svim
svojim formalnim osobinama, i to na dvije osnovne razine: na nivou radnje i na nivou
strukture.
Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosežne posljedice po melodramu kao žanr, i to

najprije u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa među likovima. Za temu se uvijek bira
takav događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za
sudbinu protagonista, a odluke ovih potonjih odlučuju o daljem razvoju oplsanoga društva.
Zato se — bar u početku — kao teme tih igrokaza pojavljuju antički sadržaji, bilo mitski,
bilo izravno iz tragedija starih autora. U nas primjer za to predstavljaju Gundulićeve
melodrame; i one sačuvane, a sudeći po naslovima i izgubljene, obrađuju klasične sadržaje.
Nego, i kasnije, kako se u razvoju melodrame prešlo na teme iz nacionalne povijesti, ništa
se nije bitno promijenilo: uvijek se opisuju presudni trenuci u životu zajednica ili naroda, a
7
glavnl junaci, rješavajući često svoje intimne (npr. ljubavne probleme, odlučuju o daljoj
povijesnoj sudbini zajednice kojoj su na čelu Palmotićeve melodrame, sa svoja tri glavna
tematska kruga (klasični, renesansni i domaći izvori) jasno to pokazuju, a najpoznatija
među njima, Pavlimir, dobro ilustrira netom izrečenu konstataciju. Značajnije su posljedice
proizašle iz pokušaja melodrame da reproducira grčku tragediju u sferi strukture. Ona je,
naime, uvjerena kako su grčke tragedije bile bar djelomično i pjevane, pa se zato napose
komponira za nju glazba, a tekst se, sa svoje strane, prilagođava namjeni da bude
uglazbljen.
Melodrama govori o vezama naše književnosti s europskom, posebice na

glazbenom planu i predstavlja prototip opere. Javlja se u zadnjim desetljećima 16. stoljeća
u Dubrovniku, zahvaljujući mladom Gunduliću koji prevodi talijanske tekstove (što je
dokaz da dubrovačka književnost slijedi talijansku).
Domovina melodrame je Italija jer krajem 16. stoljeća dolazi do želje za obnovom
antičke drame. Dolazi do stvaranja novih oblika i iz melodrame nastaje opera. Opera nije
barokni žanr, više pripada renesansi, a svoju punu afirmaciju doživljava u baroknoj poetici.
U Italiji je postojala bogata glazbena tradicija, a Dubrovnik podsjeća na talijansku sredinu.
Obzirom da nema puno dokumenata prije 16.stoljeća, sve se gradi na tezama, a baza su
arhivski izvori. U Dubrovniku je postojala tradicija izvođenja komedija, ali uvijek uz
glazbenu pratnju, što vidimo iz didaskalija. No, nije bilo notnog zapisa i čvrstih dokaza.
Za glazbeni preporod u Italiji značajni su neki kompozitori. Krajem 16.stoljeća
postojala su 2 glazbena autoriteta: Giovanni Pierluigi di Palestrina i Orlando di Lasso, kao
predstavnici glazbene polifonije koja tada dominira. Glazba postiže uspon, razvija se i na
taj način komplicira, ne razumije se o čemu se radi i postala je nepovoljna za izvođenje.
Kompozitori teže za inovacijom čiji će cilj biti čista melodija i jasnoća. Javljaju se
institucije i udruženja i afirmira se firentinska cammerata.
Ottavio Rinucini, pjesnik i kompozitor, jedan je od utemeljitelja melodrame, htio je
obnoviti glazbu, okrenuti se starom grčkom pjevanju. Grčka glazba pratila je tekst, ali sad
se afirmira jasnoća i verbalna poruka postaje najvažnija, a za to je opera pogodna.
1594. godine umiru di Palestrina i di Lasso, i izvodi se prva opera u povijesti
glazbe: Dafne. Izvođena je svake godine i postigla je izuzetnu popularnost.
1608. godine izvedena je drama Ariadna. S njome je ustaljuje naziv opera i ona
počinje dominirati kazalištima Italije. Počinje se širiti i izvan granica, a odmah je
prihvaćaju i Engleska, Njemačka i Francuska. No, prije tih zemalja opera se udomaćila u
Dubrovniku zbog povijesnih okolnosti. Melodrama dobiva temelj u našoj tradiciji i prenosi
8
se njen duh. Isprva su to bili samo prijevodi, a početkom 17.stoljeća Dubrovčani donose
prve prijevode Euridike, prijevod Paskoja Primovića. A Ivan Gundulić prevodi Arijadnu
1615.godine.
Junije Palmotić postaje autor opere sredinom 17.stoljeća, kada melodrama
doživljava svoj vrhunac. 1667. Dubrovnik pogađa snažan potres i uništava ga. Nakon toga
ponovo se obnavlja, a s time ponovo oživljava i melodrama (Antun Gledžević).
Melodrama odumire krajem 17.stoljeća, što znači da se održavala nekih 100-ak godina.
O tome kako se melodrama izvodila nemamo podataka. Drame su bile glazbeno
praćene, ali ne znamo autore niti izvođače, ali pretpostavlja se da su se izvodile na isti
način kao u Italiji. U Italiji se, međutim, svaka predstava notirala, a u Dubrovniku toga
nema. Dubrovačka Republika je trubače uzimala u najam, imali su naučnike, a postojali su
i brojni amateri. Dakle, orkestar se okupljao po potrebi. Uloge su izvodili samo muškarci, a
ženske dionice su izvodili dječaci ili kastrati. Sačuvane su samo didaskalije. U vrijeme
Junija Palmotića nalazimo opaske o galzbenim izvedbama, a neke su arije ušle u narod i
postale dijelom pučke tradicije. Osim glazbe, postojale su i plesne dionice, a izvodio je
poznat, stiliziran ples (kod Palmotića nalazimo morešku). Ples je bio pantomiziran kako bi
zabavio publiku.
Najveć problem tih djela je njihova neuvjerljivost, junaci su idejni, nisu konkretni ljudi,
plošni su i nemotivirani, a fabula je četso neuvjerljiva. Tadašnja publika to nije percipirala
kao nedostatke, već je uživala u spektaklu.
Do razvoja opere u Dubrovniku neće doći jer su okolnosti bile različite. Dubrovnik
je bio premala sredina da bi stvorio nacionalnu operu. Vlastela i puk gledali su predstave,
ali je vlastela bila dominantna i sve je bilo podređeno njima. To je bilo doba laganog pada
vlastele, i oni su uživali u predstavama o prošlim vremenima. Dubrovnik je bio oaza
književnosti i kulture, ali ta je kultura pomalo počela odumirati.
15. IVAN GUNDULIĆ - ŽIVOT
Ivan Gundulić u Dubrovniku je završio humanističku gimnaziju, gdje mu profesor

bio pisac i prevoditelj, autor nadopune Tassova Oslobođena Jeruzalema, Camillo Camilli.
Gundulić 1608. godine ulazi u Veliko vijeće, a od 1638. godine član je i Malog vijeća.
Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao sinove Frana, Šiška i Mata, te
kćeri Madu i Dživu. Iako je bio strog i odlučan, nije bio osobito zainteresiran za sjednice,
pa su mu nadležna tijela izricala opomene i novčane kazne bezuspješno se nadajući da će
ga tako privoliti da sudjeluje na sjednicama. Obavljao je različite javne službe, te je bio
9
sudac, senator, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice itd. Istovremeno
se bavio obiteljskim poslovima i odvjetništvom. Gundulić je dva puta bio knez Konavala, a
da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike.
Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u
velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga
Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15.) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i
manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo
slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku,
ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo,
već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru
za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u
predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te
Prozerpina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom
predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju
izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve
Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog
kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je
pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i
Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih
pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr
religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
16. «SLOŽENJA» IVANA GUNDULIĆA
Gundulić je napisao – kako to sam spominje u posveti Pjesni pokornih kralja

Davida velik broj 'složenja': Galatea, Dijana, Armida; Posvetilište ljuveno, Prozerpina
ugrabljena, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adona i Koraljka od Šira koje su se – kaže
Gundulić u istom predgovoru – 's velicijem slavam' u Dubrovniku prikazivale. Ovaj 'porod
od tmine' je, na žalost, i ostalo u tmini (Arijadna je štampana tek 1633) te su se od svih tih
djela(koje povijesničari smatraju prijevodima ili preradama djela poznatih tadašnjih
talijanskih književnika) sačuvala samo četiri:
0
 Prozerpina ugrabljena - predložak mu je bilo epsko djelo rimskog pjesnika

Cladianusa De raptu Proserpinae
 Arijadna je prijevod Arriane Rinuccinija
 Dijana je mit o Dijani i Entdimionu
 Armida je razgovor između Rinalda i Armide iz Oslobođenog Jeruzalema
Tassa
Pri tom su Dijana i Arijadna sačuvane samo u odlomcima, odn. (prema Rešetaru) to nisu
prave melodrame, već samo dramske slike, dramski prizori, a sačuvani su u cijelosti. U
cjelini Gundulićeva opusa imaju posebno mjesto- melodrama u poetičkom sustavu žanrova
zauzima značajno mjesto reprezentativnog žanra. Uz Primovića, koji prevodi
Rinnucinijevu Euridice, Gundulić prvi prevodi djela ove vrste u hrvatskoj kn jiževnosti.
Arijadna i Prozerpina ugrabljena značajne su i svojim tematsko-fabularnim
odrednicama i jezično-stilskim osobinama. U obje je prikazan mitološki svijet u lirsko-
idiličnu tonu, ali je kroz alegoriju taj svijet suvremen, alegoriziraju odnos ljudskog i
božanskog, individualnog i nadindividualnog, kolo sreće i sudbinu u sukobu sa
pojedincem, pa prerastaju u svijet općeljudskih pitanja. Kroz prijevode Gundulić uvodi
cijeli niz postupaka za žanr melodrame: razne vrste stiha, reintepretaciju mitološkog
svijeta, zbor (koji komentira dramska zbivanja), a sve to svjedoči o uključenosti hrvatske
barokne književnosti u europske tokove.
17. «PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDA»
1621. godine izlaze «Pjesni pokorne kralja Davida» - 7 psalama tiskanih u Rimu. U
njima Gundulić daje predgovor i rezimira dotadašnje djelovanje. U tminah ostavlja svoje
prijašnje, isprazne pjesme. Smatra se da se odrekao dotadašnjih djela. On ih ne uništava,
nego ih napušta. Učinio je distancu prema ranijem stvaralaštvu. Tada je imao 32 godine.
Posvećuje se tzv. ozbiljnim temama. Sva kasnija djela imaju koncept ozbiljnosti. Ona
prosvjetljuju i educiraju čitatelja. Drži se duha biblijskih psalama. Kombol prepoznaje
početke njegova kasnijeg razvoja - jasnoća stila, zvonkost, dominantna intelektualnost u
odnosu na emociju. Osjeća se barokni senzibilitet, pjesnik se okreće prema teologiji,
reskida vezu s realnošću. Psalmi su prepjev, ista je inspiracija kao za Suze sina
razmetnoga.
1
Jedna pjesma je dodana pored ovih 7 psalama - Od veličanstva Božijeh -

filozofsko- teološka tema, Bog je predmet poezije, to je himna božanstvu, pjesma je
nadahnuta pobožnošću.
Centralna tema je Bog, kroz umjetnički, estetski tekst pokušava objasniti taj apsolut.
Neoplatonistička filozofija je bliska Gunduliću - pravac u filozofiji koji se bavi
objašnjavanjem božanskoga, Bog je jedinstvo, sveprisutan, uzrok je svega postojećega. Za
Gundulića je Bog ljubav (simbol- svjetlost), sunce, ali nalazimo i negaciju tog principa -
Bog izmiče bilo kakvoj kategorizaciji, ne možemo ga do kraja spoznati, Bog je nešto
neizrecivo. Princip neba (apsolut) i princip zemlje (konkretno) može se objasniti
dihotomijom, kontrastom, kao tipičnim baroknim postupkom.
Odakle neoplatonizam? Nikola Gučetić (dubrovački filozof) - Dijalogo ljubavi i
ljepoti - 1581. godine tiskano na talijanskom jeziku u Veneciji - ideja o tome da je Bog
sveprisutna ljepota (slično je i kod Gundulića), ljubav, svjetlost.Franjo Petrić - talijanski
filozof našega podrijetla - sa Cresa- neoplatonist – bavi se idejom ljepote svijeta.
Neoplatonizam nastaje u renesansi kao povratak antičkoj filozofiji.
18. «SUZE SINA RAZMETNOGA»
1622. godine u Veneciji tiskane su Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića kao
tipično barokno ostvarenje.
Sin je prije vremena zatražio nasljedstvo. Odlazi u svijet, završava kao svinjar (židovski:
svinja je nečista životinja). Vraća se i traži oprost, otac mu oprašta. On je pokajnička duša
koja se vraća Bogu.
Djelo se sastoji od 3 plača: sagrješenje - SAGRJEŠENJE, pokajanje – SPOZNANJE i
povratak u očevu kuću – SKRUŠENJE. Sin doživljava unutrašnju dramu. Gundulić stvara
intonaciju plača. Koristi petrarkističke formule, ali na drugačiji način.
TEMA je prolaznost, ispraznost, sukob starih i mladih, očeva i sinova. Ponavljajući teme
plača i suza, Gundulić ipak uspješno izbjegava klišeje. Na nov način stvara svježu cjelinu.
Očekujemo monotoniju, ali je nema. Izraz mu je elegantan i bogat (antiteze, metafore..).
On je razmetni sin. Obraća se dubrovačkoj mladeži toga vremena. To djelo je
vezano uz povijesni kontekst Dubrovnika. Tematika ili možda bolje rečeno građa je
preuzeta iz evanđelja po Luki - barokni plač - trodijelna struktura, takvih je plačeva bilo
2
puno u talijanskoj književnosti, stih osmerac (sestina), pravilna rima, u sestini se zadnji stih
ponavlja i on daje poseban ritam, posljednji stih je poanta.
Suze su metaforički izraz, koji asocira na sam žanr, to je barokna poema,
podrazumijeva lirsku intonaciju - grijeh, pokajanje, iskupljenje, ali ima i dramsku
intonaciju. To je jedan od prvih takvih oblika u hrvatskoj književnosti, a razvoj takvog
žanra teći će kroz čitavo stoljeće, razvija se do parodije ( Suze Marunkove Ignjata
Đurđevića ).
Suze sina razmetnoga možemo promatrati sa tri aspekta:
- kršćanska predaja
- religiozna poezija
- petrarkistička poezija
U strukturi imamo prepričanu parabolu. To je drama duše - duša se pročišćuje. Naracija je
kružna jer se sin vraća prvotnom životu. U baroku je važna pouka (književnost je služavka
teologije), cilj je poučiti, cilj je izvan literature.
Međutim, Gunduliću nije dovoljna samo biblijska priča - 2 glasa: razmetni sin i
komentar naratora (Gundulić) - odvajanje od biblijske priče, autor unosi svoj subjektivitet
u djelo, to je tipično za Gundulića (Osman i druga djela).
Isprepliću se 2 motiva: život i smrt - metafora broda u oluji, nepredvidive hridi - smrt nas
svugdje slijedi, ljudski život je samo jedna mala lađica u oluji, ljudski život je tragičan jer
je prolazan, beznačajan, pesimizam (vanitas). Ljudski život je jedan tren, osjećaj
prolaznosti, mi smo lutke, a Bog barata sudbinom. Gundulić zapravo govori o protjecanju
vremena - za Gundulića je vrijeme skup nepovezanih trenutaka, ono nije kontinuirano, a
jedino što postoji je vječnost, a vrijeme ne postoji nego je to skup trenutaka. Besmisleno je
život trošiti na užitke.
Djelo je zaokruženo; sve važno je rečeno - treba biti oprezan sa svojim životom,
upućuje nas na upozorenje.
Drugi glas (komentator) - kaže da treba sumnjati, razmišljati, treba voditi računa o
svojim postupcima, naša egzistencija je ograničena i moramo je zato oplemeniti, važna je
kvaliteta života.
Ta poema je alegorija života, svaki čovjekov put je nesiguran, a ne samo Sina
razmetnoga.
Dvostruki smisao: 1) u baroknom žanru
2) onaj koji prelazi granice tog žanra- individualni unos, emotivnost,
senzibilitet, pitanje o egzistenciji, čovjekovom položaju u svijetu
3
19. «DUBRAVKA»
Dubravka nije objavljena za života Gundulića, već je 1628. izvedena u Dubrovniku,

a te iste godine Gundulić postaje slavan. To je pastoralna drama.
U Dubravi je praznik - biraju se najljepši pastir (Miljenko) i pastirica (Dubravka),
oni se moraju oženit. Suci su potkupljeni i Dubravka se mora udati za starog i ružnog
Grdana. Nezadovoljstvo u Dubravi. Bog Lero se umiješa i sve sretno završava.
Vrijednost ovog djela nije u fabuli, Dubravka i Miljenko su pasivni, ništa sami ne
odlučuju, to je dijelo narativno i pomalo naivno.
3 dimenzije gledanja drame: pastoralno- idilična drama, fabula (mitološka),
alegoričnost – smisao.
Tekst je mješavina tri roda: lirskog, dramskog, epskog. Podijeljena je na tri čina, a
činovi imaju skazanja, prvo skazanje je prolog (uvod u dramu) - autor ima u vidu
skladnost, simetričnost. Ima dramske junake, scenu. Drama se odvija kroz dijaloge, Lero se
umiješa- deus ex machina. Mitološka je fabula, a priča je fikcija, dešava se nekada davno.
Zašto nas on vraća u prošlost? Jer želi nas vratiti u zlatno doba, da bi progovorio o
stvarnosti, to je pogansko doba, daleko prije kršćanstva. Epski dijelovi su način kako on
integrira strukturu, kako obrađuje priču. Lirski dijelovi dodatno obogaćuju djelo, Gundulić
je ta lirska komponenta, prepričava što se događa, ali poruka je važnost slobode. U
peripetiji (zapletu) je ljubavna priča, ali Gundulić zapravo govori o politici (alegorijski),
društvu, želio im je nešto poručiti. Početak Dubravke je već lirski - počinje u zoru, početak
dana, topos zore, to je svečani dan u kojem će se desiti nešto lijepo. Lirika se pojavljuje i u
elementima zbora - zbor komentira samu radnju, to je glas autora. Taj lirski ton ozbiljnosti
narušava lagana ironija- humoristično- ironičan aspekt.
Glavni trenutak u Dubravci: «O lijepa, o draga, o slatka slobodo...» - himna
slobodi
Mnogo je elemenata u djelu, antiteza...npr. Miljenko - Grdan, borba između dobra i zla - u
korist dobra. Dubravka je priča o poremećenoj harmoniji, a vrijeme, prostor, zbivanje su
idealni obrasci pastoralnog. Dubravka nije samo pastorala nego i alegorija.
Postupak alegorizacije - autor prikazuje svijet kakvim ga on želi vidjeti (sklad, ljepota, grč.
kalokaghatia- ideal klasičnoga čovjeka- ljepota i dobrota), riječ je ne o stvarnom svijetu
nego o utopiji. Drama predstavlja viziju najboljeg uređenja, arkadijski svijet, to je umjetna,
artistička zbilja.
4
Dubrovnik mora ostati arkadijum, harmoničan - autor zapravo govori o politici, to

je himna aristokratskoj, dubrovačkoj slobodi. Gundulić progovara iz aspekta svoje klase i
svog društva (aristokracija), dok Držić u Tireni govori sa aspekta puka; dolazi do sukoba
dvaju svjetova - idealnog i stvarnog.
Treba čuvati staru patrijarhalnu zajednicu, treba se znati tko gdje pripada (puk i
aristokracija).
20. «OSMAN»
Gundulić u kontekstu književne povijesti , tj. prema njemu odnos varira po

epohama, u 19. st. bio je postavljen na pijedestal, oduševljenje od vremena ilirizma kada je
proglašen našim najboljim piscem (Deklaracija HNK, slika Vlaha Bukovca s Gundulićem
kao kraljem). No, početkom 20. stoljeća se interpretira drugačije, smatra se slabo
inventivnim sljedbenikom Tassa, a krajem 20. stoljeća brojni istraživači Gundulića
stavljaju u realnu poziciju - on je veliki pisac i to je znanstveno utemeljeno.
Osman se isto suvremeno iščitava, traže se vrijednosti u samom tekstu.
KONTEKST VREMENA i IDEJA DJELA
Čini se (hipoteza) da Gundulić u početku nije imao namjeru napisati cjeloviti
autorski ep, najprije je želio prevesti Tassov Oslobođeni Jeruzalem (već je u “Pjesni
pokorne” najavio da će se posvetiti prijevodu), no nije pronađen njegov prijevod, no to je
važno kao inicijalna namjera, želi stvoriti djelo koje će slaveni rado čitati (Slavensku
epopeju). Gundulić želi biti epigonom, ali ga tadašnje povijesne okolnosti potiču da
postane autorom:
- 1621. godine bitka kod Hoćima
- sukob Poljaka i Turaka
- Turci neočekivano gube
Ishod tih povijesnih događanja inspirira Gundulića. 1622. godine smrt mladog sultana
Osmana koji je stradao u janjičarskoj pobuni u Carigradu postaje dodatna inspiracija, a on
bio je osoba od velike moći i utjecaja.
Oba događaja govore o krizi Otomanskog Carstva - nada u Gundulića.
1626. g. je bilo 1000 godina od osnutka islama, tada se predviđao propast islama.
To je vergilijanska epopeja potaknuta povijesnim događajima (ujedno i
povijesno djelo) koja je ujedno i najbolje Gundulićevo djelo pisano godinama. Do nas je
5
to djelo došlo nepotpuno - trebalo imati 20 pjevanja, a dva nedostaju. O izgubljenim

pjevanjima postoje 2 teze: nije ih stigao napisati (umro je) ili izgubljena su.
KAKO GUNDULIĆ PREZENTIRA STVARI?

Postoji ideja u epu: ideja prolaznosti, propasti, što je tipična barokna ideja neizbježnog
suda. Kako gleda na smrt Osmana? Osman je doživio tu sudbinu zbog svoje
nesmotrenosti, smatra Gundulić, on je nesmotren i izaziva gnjev podanika (janjičari-
Osmanova osobna pratnja) - idelana priča za motiv prolaznosti (stradao zbog vlastite
oholosti)- 2. pjevanje: “O mladosti tašta…” Dva lica: Osman i antipod Vladislav, oni su na
istoj razini: turski sultan i poljski kraljević.
Oslanja se na tzv. novolatinsku poeziju (talijanski pjesnici), a Giovanni Vida je
važan kao tipičan predstavnik. Obrađuju povijesnu tematiku, slijede vergilijansku tematiku
(obnova u 16. st.). Uzor epu baroka je Vergilije kao začetnik povijesnog epa. Teže k
obnovi vergilijanskog epa, ali s drugom konotacijom: jasnoća, koherencija, Latini su
izabran narod (Gundulić inspiriran Slavenima). Slaveni su mu poticaj kao nosioci
pozitivnog naboja. Koristi tematiku na specifičan način. Slavenstvo kod Gundulića:
označava vrlo prisutnu ideju hrvatskog baroka, a tu ideju počinje katolička (rimska) Crkva,
ali u smislu vlastita, religiozna interesa (vizije ujedinjenja svih kršćana, a Slaveni bi
povezivali različite religiozne tradicije).
O ČEMU GOVORI OSMAN?

Glavna tema u Osmanu je sukob između kršćanstva i nekršćanstva (temelj).
Kršćanstvo je povezano sa slavenstvom. Tema Osmanove sudbine je tragična sudbina
nasljednika velikog imperija. U 19. stoljeću javlja se teza da je napisao dva epa koji su
naknadno povezani.
1875. godine A. Pavić postavlja pretpostavku o dva epa: Osmanijada i
Vladislavijada → dva suprotna svijeta.
Današnja istraživanja potpuno odbacuju tu tezu jer su svi barokni epovi zapravo više priča
koje su višestruko povezane (barokni svjetonazor: crno - bijelo). Povijest je išla u prilog
Gunduliću, navještala je promjenu, no suština epa je u tragičnoj sudbini Osmana, Osman je
taj koji vodi radnju.
Paradoks: u klasičnoj viteškoj poeziji je heroj koji pobjeđuje, ovdje: Osman je
antiheroj, on strada - Osman je bilo koja ideja o tragičnom položaju čovjeka u povijesti,
Gundulić ga ne percipira kao junaka, već kao univerzalnu ideju.
6
OSMANOVA TRAGIČNOST je u tome što očekuje se da djeluje, no u epu je on

pasivan, nije junak - on je lutka u rukama povijesti, marioneta sudbine (u baroku je to
sudbina u rukama Boga) i neslavno završava, propada, umire jer, po Gunduliću, nije znao
procijeniti situaciju. To je tragedija, a ne epska priča. Sudbinu Osmana pratimo kroz
komentar samog autora (uloga tumača, česta kod Gundulića).
ZAKLJUČAK: Osman neće stradati od svojih vojnika (kao u povijesti), već zbog
svog lakomislenog mladenačkog karaktera, zbog fortune - kolo sreće (barokna ideja).
Djelo sadrži univerzalnu poruku - osim vlastitog razuma, ništa čovjeku ne
garantira sreću. Osman reagira kao antijunak i tragičar, dok Vladislav nosi
ideju, nema dimenziju ljudskosti, kreposan, presavršen. Sve je na strani
Osmana.
STRUKTURA Osmana je izuzetno složena, kao i sama radnja koja je nalik

romanu. Osman je historijski povijesni ep nekonvencionalne obrade i pun novina. Kako
tretira junaka je novitet jer se odražava se na razini fabulativnosti. Zatim, očekuje se
jedinstvena tema:, ali Gundulić uvodi nekoliko tema, tri su glavne:
- Hoćimska bitka- tema rata, bitke, klasična tema
- Tema putovanja - uvodi nekoliko putovanja, razvodnjava radnju, slijedi nakon
Hoćimske bitke
• Ali- pašino (Ali- paša)- sultan ga šalje u Poljsku sklopiti mir
• Carigrad- Varšava
• Kazlar-aga - kreće prema Smedarevu, treba naći mlade djevojke za
Osmanov harem
• Iz Poljske u Carigrad- 2 heroine Osmana: KRUNOSLAVA I SOKOLICA =
fiktivne junakinje, bez povijesnog temelja, služe obogaćivanju radnje
Tema je usko vezana uz Carigrad - sve počinje Osmanovim monologom, a to

je i mjesto kraja (Osmanova smrt) - zaokruženost djela.
Naracija ne slijedi kronologiju, počinje tek nakon bitke da bi joj se kasnije vratio. Početna
točka naracije je nekoliko mjeseci prije bitke, a završna točka je nekoliko mjeseci prije
Osmanove pogibije - samo godinu dana.
PJEVANJA su raspoređena unutarnjom logikom, a ne kronologijom.
7
Apostrofa ljudskoj oholosti i taštini je uvod, odnosno najava događaja u epu:

oholost uništava sve. Barokno je to što počinje refleksijom, a ne radnjom, a potom slijedi
zaziv muza i upoznavanje protagonista: Osmana i Vladislava. Pojavljuje se glas autora
(naratora).
Nedosljednost je dvojnost pri interpretaciji Osmana, a to je trajna karakteristka samog
teksta. Glavna scena: Osman se pojavljuje kao junak, onaj koji govori: bitno je njegovo
nezadovoljstvo turskom vojskom i zadovoljenost slavnom povijesti turske vojske.
Zanimljiv je postupak kojim se prvi put javlja tema Hoćimske bitke, a to je eksterna
analepsa - detaljan opis bitke, unosi je kao temu, ali pritom ne objašnjava kako je došlo do
bitke, to je postupak montaže - dijelove radnje je rasporedio, disproporcija.
Nastavlja se radnja iz prvog pjevanja, Osman se savjetuje što učiniti. Razvija
se nova tema: tema političke moći/države - vraća se u prošlost kad je Osmansko carstvo
bilo na vrhuncu. Dolazi do realizacije Osmanovih planova. Kako bi oživio radnju,
Gundulić donosi bogate opise zemalja kojima prolazi - da bi prikazao navike, ljude, zemlje
- taj opis daje dojam romaneskne strukture. Slijedi vraćanje u sadašnjost i povratak na
Hoćimsku bitku, a narator je Ali- paša (što se dogodilo). Ali- paša se susreće s
Krunoslavom i javlja se tema drugog putovanja. kako ide radnja: Osman počinje u
sadašnjosti
• budućnost (Hoćim)
• prošlost
Tema fabule je bogata detaljima- opisi zemalja su vrlo bitni jer obogaćuju fabulu.
Jedno od osnovnih pitanja je utjecaj Torquatta Tassa. Ep Oslobođeni Jeruzalem je
najvažnija, temeljna inspiracija. Bitna razlika od Osmana - suvremenik događaja o kojima
govori, Turci napadaju kršćane (bitna razlika na planu teme). Oslobođeni Jeruzalem govori
o križarskim ratovima, daleka prošlost Jeruzalema.Važno kako se radnja odvija; kršćanska
vojska napada tursku vojsku. Gundulić stvara romanesknu strukturu, autor je pripovjedač o
povijesti, ali i sadašnjosti.
PROBLEM DVA ZADNJA PJEVANJA je pokušaj dopune: kraj 18. stoljeća Gianluca
Volantić, zatim Sorkočević. Ivan Mažuranić napisao je najbolju dopunu jer je ušao u duh
samog Gundulića (način pjevanja), osjećaj jedinstvenosti. Gundulić utjecao na Mažuranića
(Smrt Smail- age Čengića).
Osman sadrži oko 11 000 stihova, tek u 19. stoljeću izašlo je njegovo moderno tiskano
izdanje, prije su postojali prijepisi (bilo ih je oko 200). 1844. godine Matica Hrvatska
8
izdala je cjelovitog Osmana (koliko ga ima), to je kritičko izdanje jer se koristilo više
rukopisa pa se raspravljalo koji je rukopis vjerniji, od tada se raspravlja o Osmanu. Osman
prekoračuje granice žanra, epohe.
PROBLEM ŽANRA OSMANA

U Osmanu postoje 3 odrednice:
1) slavenski ep- opisuje se slavenska povijest, kultura
2) kršćanski ep (usporedba s Tassom)
3) razina baroknosti
Međutim, neke od tih teza se ne mogu obraniti. U čemu je problem?
Teza o slavenskom epu → to nije slavenski ep nego turski jer obrađuje tursku povijest,
kulturu, više je materijala o Carigradu nego o Slavenima.
Kršćanski ep - problematičan jer ne govori o polarizaciji između kršćanstva i islama.
Osman je ep. Povijest europskoga epa počinje u renesansi (cilj: obnova Homerske epopeje,
buđenje antike), ali vrijeme renesanse je drugačije od vremena antike. Moderni ep se
razvija u tri kulture: talijanska, francuska i njemačka.
TALIJANSKI EP - kršćanski ep, heroji ”modernoga” vremena - kršćani, preslika Homera,
antike u ove dimenzije, npr. T. Tasso.
FRANCUSKA TRADICIJA - umjesto kršćanskih junaka javlja se racionalizam, filozofija,
u francuskom klasicističkom epu - alegorije (ideje: jednakost, pravda).
NJEMAČKA EPIKA - Goethe - usmjerava razvoj epske tradicije prema građanskoj klasi -
Hermann i Dorothea - mitske sile upravljaju životima pojedinaca. Nakon Goethea ne
razvija se više epska književnost.
Gundulić ne pripada nijednoj od tih triju tradicija nego od svake uzima malo
(najviše od talijanske). Ne znamo zašto je nastao Osman, ali čini se da je presudnu ulogu
odigrala historijska građa. Ona mu je bila poticaj. To je dokumentarna materija. On
odstupa od Tassove tradicije jer ga građa usmjerava u drugom pravcu pa iskoračuje iz
literarne tradicije. Dva elementa: Turska (islam) i Poljska (kršćani), ali Gundulića ne
zanima ta polarizacija, taj sukob. Javlja se animozitet prema Rusima, tj. Gundulić ne
govori o općem slavenstvu, ne uzdiže Slavene kako bismo očekivali. Ruse naziva tiranima.
Historijski događaj ga vodi u građi.
Kako Gundulić shvaća historijsko pravo? U tadašnjoj Europi postojala su dva tipa
država: apsolutistička i feudalna. Koji su njegovi stavovi? Unutar Osmana postoji politička
dimenzija. Važan je Dubrovnik kao grad-država. Gundulić je predstavnik aristokracije,
brani staleške interese. Gundulić gleda to historijsko pravo iz vlastitog staleškog položaja,
9
ima feudalan stav, čuvanje povlastica, statusa QUO!!- gleda na zastarjeli, anakroni način.
Ali Gundulić ima i napredne tendencije u odnosu na Tassa. Osman je znatno prošireni
Oslobođeni Jeruzalem. On će stvoriti novo epsko djelo koje ima vlastite zakone, nema
uzora ni prethodnika. Kod Gundulića postoji paradoks: sklonost prema tradiciji, ali i
humanistički optimizam. On je barokni pisac, ali postoji i humanistička odrednica- on
anticipira 18. st., tj. prosvjetiteljstvo.
PROBLEM JEZIKA
Kada i kako je Gundulić odlučio pisati hrvatskim jezikom? Te potvrde nemamo, ali
pretpostavljamo da je počeo pisati hrvatske stihove pod utjecajem svojih učitelja, u svojoj
školi nije učio gramatiku hrvatskog jezika, nego latinski i talijanski, pa samostalno uči.
Pretpostavljamo da počinje čitati dubrovačke pisce, pjesnike, pa nastavlja tu tradiciju .
Njegov učitelj Camilo Camilli jedan je od najznačajnijih obožavatelja T. Tassa, bio je
pjesnik pa je Gunduliću dao poticaj i klasičnu poduku iz poetike, versifikacije, ali mu nije
mogao dati poduku iz hrvatskog jezika.
Koja su djela presudno utjecala na Gundulića?

• Jeđupka - Mikša Pelegrinović - 1599. g.
• Gramatika Bartola Kašića 1604. godine izašla u Rimu
Zašto Pelegrinović kao uzor? Jer je dao primjer kako pjevati, a gramatika je bila osnova
jezika pa je učio iz nje - Gundulić je imao 15 godina kad se upoznao s tim djelima. Kako
znamo da se koristio Jeđupkom? Jer citira njene stihove u svojim djelima, Jeđupka -
Dubravka; stihovi pokazuju srodnost, gotovo su identični. Slični su i stilovi, a sličan stil
ima i Hanibal Lucić - postoji škola pisanja, visoki standardi pisanja. Pelegrinović piše
čakavskim hvarskim,a Gundulić štokavskim dubrovačkim, za Gundulića je jezik Jeđupke
arhaičan, nepoznat. U Jeđupci nalazimo ikavizme, a kod Gundulića jekavski i ijekavski -
drugačiji standard, ovisno o vremenima u kojima su stvarali. Bartol Kašić zalagao se za
jedinstvo svih nariječja, ali prednost daje štokavskom.
KOJI SU ORIGINALNI ELEMENTI KOD GUNDULIĆA?!

Njegovi stihovi posjeduju gipkost, zvonkost, visoka razina izražavanja. On je
barokni pjesnik, ali stil mu je renesansni. Stih je tradicionalni 8-erac (to je srednjovjekovni
stih). U početnoj fazi stvaralaštva sklon eksperimentiranju - koristio 12-erac i 8-erac da bi
razbio monotoniju, a kasnije se opredjeljuje za 8-erac. Kada se pojavljuju muške osobe
0
piše 12-ercem, a ženski protagonisti - 8-erac. Kod njega nema ponavljanja, rima, istih
sadržaja, pokušava inovirati svaki stih, nema monotonije, traži nova rješenja. Uporaba jata-
ijekavski izrazi, ali i hiperijekavizam, stavlja ije gdje dođe -je- zbog stiha, funkcionalnosti.
Stih posjeduje dijakronijsku logiku, ali i inovativna rješenja. Sve mu je funkcionalno i
jasno, prividna lakoća stvaranja.
21. TASSO – GUNDULIĆ
Jako je važan utjecaj Torquata Tassa na Gundulića. Gundulić je još kao učenik
čitao Tassov Oslobođeni Jeruzalem pod utjecajem svog učitelja Camilla Camillija. Mnogi
njegovi suvremenici Dubrovčani su također poznavali Tassa.
Razlike između Tassa i Gundulića

• postojanje izmišljenih junaka
Tasso- heroine, ratnice, prisutan končetizam
Gundulić- Sokolica, Krunoslava, također končetizam
• fantastičan element, paklene sile
Gundulić – samo naznake, više je realan
Tasso – to je dominantno
• vrijeme radnje
Tasso – vrijeme križarskih ratova, kršćani napadaju islam
Gundulić – suvremena tematika, Turci napadaju, ne kršćani
Gundulić mijenja povijesnu priču da bi ostavio svoju poruku, a mnoge ideje i
inspiracije je preuzeo od Tassa, ali je i originalan jer dominira velika količina autentičnog
materijala.
22. GUNDULIĆEV JEZIK
Ivan Gundulić nije se obrazovao na hrvatskom jeziku, nego ga je sam svladao,

znao je talijanski i latinski. Kao učenik se počeo baviti pisanjem stihova na hrvatskom, a
1
dvije važne knjige su mu gramatika Bartola Kašića i Jeđupka Mikše Pelegrinovića, u

njegovim stihovima nalaze se neke parafraze Jeđupke. Jezik je koristio sa izrazitom
kompetencijom. Stihovi su mu izuzetno lijepi, a najčešće koristi osmerac.
23. IVAN BUNIĆ VUČIĆ
Ivan (Dživo) Bunić Vučić (Dubrovnik, 1591. – Dubrovnik, 1658.) podrijetlom je

iz stare ugledne patricijske obitelji. S trojicom braće i četiri sestre rano je ostao bez
roditelja.
U Veliko vijeće primljen je 1611. godine. Pet puta bio je knez Dubrovačke
Republike. Trgovinom se znatno obogatio. Sin mu Nikolica umro je u turskom sužanjstvu
1678. godine. Najbolji je lirik XVII. st.
Mandalijena pokornica ispjevana je u tri cvilenja. Ivan Bunić Vučić petrarkistički
pjeva o ljepotici Mandalijeni koja je u hramu ulovljena kad ugleda Isusa i čuje njegove
riječi. Bunić upozorava na opasnosti koje vrebaju mladost. Protivno Gunduliću volio je
lučiti umjetnost od rodoljubne dužnosti. Za pjesnikova života objavljena je dvaput – u
Veneciji ili Anconi 1630. i drugi put 1638. Žanrovski pripada baroknim plačevima koji su
bili prošireni u hrvatskoj književnosti 17.stoljeća. Pisana je u osmeračkim katrenima, a po
motivu i načinu pristupa temi blisko je Gundulićevim Suzama sina razmetnoga, premda u
Bunićevu djelu ima više pripovijedanja nego kod Gundulića. Bunić, kao i mnogobrojni
drugi onodobni umjetnici nadahnuti Mandaljenom, prikazuje je najprije kao zavodljivu
grješnicu koja se naglo skruši i stane nagrđivati i ona postaje žena spremna služiti i dvoriti.
Njegova zbirka pjesama Plandovanja ostala je u rukopisu. Lirika zastupljena u toj
zbirci uglavnom pripada tradicionalnim vrstama kojima obiluje hrvatska lirika još u 16.
stoljeću – to su ljubavne pjesme koje nasljeđuju trubadursko-petrarkističku poeziju,
pastoralne pjesme i pjesme koje okreću na refleksivnu tematiku. Prisutan je Bunićev stile
acuto, što se odnosi na njegovu, dakle, bogatu metaforiku i antitetiku i uopće na njegovu
poetičku kalkulaciju o stilskoj površini pjesme kao estetički najodgovornijem aspektu
književne umjetnine.
U kontekstu pak hrvatske književnosti 17. stoljeća Bunić se ističe kao pjesnik zaokružene
lirske zbirke s pretežno svjetovnim temama, kakve su, osim njega, u istom stoljeću
sastavili samo još dva naša pjesnika: Pažanin Ivan Mršić i Dubrovčanin Ignjat Đurđević.
Bunić je, dakle, krupno ime našega pjesnika: bio je hrvatski promotor jedne važne
književne mode, a bio je i pjesnik svjetovnih erotskih motiva i kratkih lirskih pjesama u
2
književnoj sredini gdje je vladala inflacija vjerskih tema razrađivanih u dugim poemama,
pjevanjima ili stihovanim razmatranjima. Pjesništvo (lirika) Ivana Bunića Vučića je
predstavnik baroknog stila.
Suvremeni talijanski pisci Giambattista Marino i G. Chiabrera utjecali su na
Bunićevo pjesništvo, no sigurno je da je poznavao antičku liriku, Petrarcu i hrvatsku
petrarkističku poeziju, osobito onu Ranjinina zbornika.
Njegova ekloga Gorštak parodija je petrarkističke i pastirske poezije.
Bunić je istaknuti barokni pjesnik sa svim osobinama tog pjesništva – antitezom,
jakom metaforom, a važno je istaknuti i pojam concetta, koji se između ostalog odnosi i na
takav neobičan tip metafore – to je prije svega u svakom smislu oštrouman način
izražavanja, duhovito formuliran izraz koji je usko povezan s poantom. Stih mu je
uglavnom osmerac i dvanaesterac, a u Plandovanjima je i desetak pjesama u
neizometričnim strofama.
Bunićevo pjesništvo je prije svega vrijedno po modernom senzibilitetu kojega unosi
u onodobnu hrvatsku književnost, kao i visokoj estetskoj kvaliteti. To je lirika koja slavi
tjelesne draži žene. Uz to, Bunić u svojoj lirici osobito naglašava lirski subjekt koji je u
njegovom pristupu postaje dio teme, dio senzualističkog shvaćanja ljubavi. U poeziji
marinizma usta su jedan od centralnih motiva koji je vezan uz senzualizaciju poeziju, pa je
tako i Bunića – poljubac ili cjelov shvaća kao vrhunac i najintimniji izraz ljubavne
povezanosti i užitka.
Bunićev književni opus nije opsežan. Pored Plandovanja napisao je pet pastirskih
razgovora, kraću zbirku duhovnih pjesama, poemu Mandalijena pokornica, nekoliko
prigodnica i jednu pjesmu na latinskom jeziku u čast Juniju Palmotiću.
Plandovanja su nastala u pjesnikovoj mladosti, što potvrđuje i uvodna pjesma pod
naslovom Pjesnik pjesnima. Plandovanja su bila prikladna za mladost koja je bila svjesna
svoga kratkoga vijeka i potrebe da upravo zato treba uživati.
Bunić je pri izdavanju svojih pjesama prednost davao duhovnoj poeziji, pa je 1630. tiskao
svoju Mandalijenu pokornicu u Anconi. Tiskanje je ponovio 1638. u istom gradu. Godinu
dana nakon njegove smrti izašlo je i treće izdanje, ali sada u Mlecima.
Plandovanja su sastavljena od kraćih lirskih formi, u kojima se slikaju ženske draži i
osjećaji što ih pobuđuje čeznja za uživanjem, ideal mu je u arkadijsko – pastoralnom
svijetu, u kojem je jedini problem ljubav i jedine suze zbog neuzvraćene ljubavi. To je
svijet zagrljaja, cjelova i razblude, daleko od briga.
3
U Gundulića je osjećaj prolaznosti svega vodio odricanju od svijeta, padanju na koljena i

pokajanju, a kod Bunića takav osjećaj vodi prepuštanju rijeci uživanja.
U renesansi je taj osjećaj proizlazio iz uvjerenja kako je ovaj svijet jedini sigurni i poznati
svijet dan čovjeku na uzivanje, a u baroku iz uvjerenja kako je svijet kratkotrajan I kako
upravo zbog toga treba grabiti od njega sve što on može dati.
Na istu temu zapjevat će Bunić više puta,a poanta uvijek izražava poziv na uživanje dok je
vrijeme.
U Bunić je ljepota dar naravi dan čovjeku na uživanje, a ljubav je vrhunac uživanja. Bunić
je zaljubljen u tijelo lijepe gospođe, koju naziva sad Raklicom, sad Ljubicom. Meta su mu
njezine draži, ono što je oku drago, dakle ono što Gundulić u drugom plaču anatemizira
kao izvor svih zala i nesreća.
Bunić gotovo nikad ne nabraja što ga sve na gospođi zanosi, kako to rade S. Menčetić
Džore Držić, već očima, kosi, ustima, grudima posvećuje cijele pjesme.
Metafore se nizu jedna za drugom, u svakoj strofi po jedna. Ispod svega se osjeća bujanje
mladenačke strasti. Isto će se tako zanijeti slikajući gospođine grudi, u živahnu ritmu, u
strofama od šest stihova. I da slikanje bude konkretizirano, upućeno dragoj tu, pred njim,
slijedi u poanti pitanje koje u sebi sadrži čuđenje.
Kao skladnost u najpunijem smislu riječi mogla bi se označiti pjesma Slatka dušo mom
zivotu, organizirana u osmeračkim katrenima u unakrsnim rimama, gdje sve treperi i leluja,
čemu pridonose i pojedina ponavljanja, a glavni su motiv dragine kose.
Sliku Bunićevih plandovanja dopunjuje počasnica O diklo mlada, anakreontska minijatura
od dvije strofe, prva od osam i druga od dvanaest peteraca, brzi ritam koji savršeno
odgovara unutrašnjem raspoloženju mladosti koja se predaje valovima uživanja. Na
osnovna raspoloženja Bunićevih Plandovanja nadovezuju se i njegovi Razgovori pastirski,
njih pet, ekloge koje imaju dugu tradiciju.
U prvom pastirskom razgovoru svađa se smrtno zaljubljeni pastir sa svojim razboritim
prijateljem, kao u Radmilu i Ljubmiru ili pak Tireni.
U drugom dva pastira opjevavaju svoje vile dok im stada ostaju gladna. U trećem dva
starca raspravljaju o dobrim starim vremenima tužeći se na sadašnji svijet, osobito na
mladost, a na kraju zaključuju kako vrijeme čini svoje i da svijet ipak ne ide nagore.
U četvrtom jedan pastir hvali ljepotu i družbu vila, a drugi ih mrzi i izbjegava, jer voli lov i
šumsku pustoš.
U petom je monolog gorštaka o patnjama zbog neuslišane ljubavi. Ovaj posljednji od svih
je najzanimljiviji, po tome što predstavlja svojevrsnu parodiju petrarkističke ljubavne
pozije, u čemu je autor imao prethodnika u Stijepi Đurđeviću, pjesniku poznatog Derviša.
4
Bunić svome gorštaku stavlja u usta slavljenje gospođe na učen način, ali čobanin svoje
doživljaje registrira tako da poneke petrarkističke klišeje prevodi na svoj gorštački jezik.
Mjesto leuta u njegovim su se rukama našle diple kojima će pratiti svoju ljubavnu
jadikovku. Ali on neće pjevati sam. Poziva u pomoć jeja, noćnu pticu iz roda ćukova, koji
treba svojim hukanjem ukrasiti njegovo tuženje. Time je određena komična intonacija i
pjevanje može početi. On slavi svoju Zorku, ali od vremena do vremena ubaci pokoju sliku
ili atribut koji jasno odaju parodiju. Umjesto da pjeva kako će umrijeti ako mu Zorka ne
uzvrati ljubav, on svoju dragu naziva 'od života ubojice'. Umjesto da blijedi i vene, on je
razdrpljen ' kroz drag pogled sunčani '.
Ako se učeni pjesnik nudio dragoj da joj bude' rob kupljeni ', gorštak zeli da joj bude ' za
psa straznika '.On se hvali svojim ranijim uspjesima u ljubavi, bogatstvom, svojim
visokim podrijetlom. Pošto na kraju uvidi da su sva njegova nastojanja uzaludna, jer zorka
ostaje gluha na njegova udvaranja, gorštak polako dolazi k sebi.
Pjesma završava efektnom poantom : teško razočaran, gorštak vješa svoje diple o hrast jer
se pokazalo da nisu mogle pridobiti Zorku, puštajući da se od vjetra nadmu.
Gorštak je, nakon Derviša, Stijepa Đurđevića, drugi po redu šaljivo-satirični spjev
u dubrovačkoj književnosti s izrazitijtm prizvukom parodije ljuvenog prenemaganja u
stihovima. Bunić se ogledao i u pjesmama duhovnog smjera, koje su također bile u modi,
pa su ih često njegovali i pisci koji sa samom protureformacijom nisu imali mnogo
zajedničkog.
Od Bunićeve duhovne poezije nešto je življa Mandalijena pokornica, koju je autor tiskao
za života, dva puta.
U Mandalijeni su konvencije ljubavne lirike više mogle doći do izražaja, prije svega zbog
obrađene faze sagrešenja. Ljubavna tematika je gotovo ista kao i u Plandovanjima, samo je
sada okrenuta nebeskom ljubovniku. Mjestimice se događa da je Mandalijena u
raskajanosti još ljepša i zavodljivija. Uvod u drugo cviljenje malo je prerađen uvod u drugo
pjevanje suza, ali je u Bunića više naracije, a manje samorazmatranja.
Mandalijena pokornica je, koliko god u knjizevnopovijesnom pogledu plod posttridenske
pomodnosti, imala i određenu praktičnu svrhu: da bude zabava i utjeha pjesnikovim
dvjema sestrama u samostanu, kojima će se kasnije pridružiti i pet njihovih kćeri ; da bude
zabava i utjeha i svim ostalim redovnicima koje su po logici dubrovačke državne doktrine
svojim porodicma trebale smanjiti brige oko velikih miraza.
Bunić je pisao i nadgrobne pjesme. Gundulićevu Arijadnu popratio je pohvalnicom pod
naslovom Gospodin Dživo Sara Bunića pjesniku. Bunić je, kao i Gundulić, začetnik
pjesničke škole. Njegov će se glas osjetiti gotovo u svim tvorevinama ljubavne tematike
5
što će se javiti iza njega. Osjetit će se također i u Ignjata Đurđevića, koji mu je po talentu
bio ravan.
24. JUNIJE PALMOTIĆ (1607. -1657.)
Junije Palmotić (1607-1657), označio je prekretnicu posežući za građom u

eposima rimskih i talijanskih pjesnika te dijelom u domaćim kronikama na način koji je
značio bijeg od suvremenih problema. Palmotića je, naprotiv, zagušila silina mitološka i
viteška građa, kao što je to i bilo i u tadašnjih talijanskih pisaca vezanih za dvorsku
pozornicu, koja ja uostalom, našem dramatičaru služila kao uzor.
On svojim melodramama na mitološkoj i viteškoj građi stvara uvjerenje o njezinoj vlastitoj
vrijednosti do samodopadnosti, dok se, na primjer, komedija što se javlja nešto kasnije,
očito stvarana od pučana, nepoštedno ruga plemićima, nosiocima samodopadnosti i
gospodstvenosti.
Palmotić, naprotiv dovodi na pozornicu kraljeve i kraljevske sinove, kraljice i kraljevne sa
zvučnim frazama o njihovoj slavnoj lozi; dovodi na pozornicu odličnike kojima se već na
licu očituje visoko podrijetlo, pripisujući im osobine koje sama dubrovačka klasa želi
vidjeti u sebi i za koje, uostalom, vjeruje da ih posjeduje.
Stekao je obrazovanje kakvo se onda moglo steći u isusovačkoj školi, gdje su se uz
klasične književnosti osobito gajile vjerske discipline. Budući da je rano ostao bez oca,
briga oko njegova odgoja povjerene je ujaku mu Mihu Gradiću, koji je i sam imao afiniteta
prema književnosti.
U administraciji Republike imao je, kao i ostala punoljetna vlastela, različite dužnosti;
među ostalima dvaput se spominje kao knez u Konavlima i dvaput na Lastovu. Po ugledu
koji je uživao vjerojatno bi bio izabran i za kneza Republike da je doživio navršenih
pedeset godina, koliko je najmanje prema zakonima bilo propisano za tu najvišu čast i
dužnost u starom Dubrovniku.
Spretan versifikator i improvizator, napisao je pedesetak tisuća stihova, okušavši se gotovo
u svim književnim rodovima, među kojima ipak najvažnije mjesto zauzima drama, kojom
je preko dva desetljeća gotovo suvereno vladao dubrovačkom pozornicom.
6
Najplodniji dramatičar ne samo dubrovačke nego i čitave starije književnosti te ujedno

jedan od najizrazitijih poklonika posttridentske poetike. Palmotić je iz godine u godinu
pisao dopadljive melodrame s tragikomičnim elementima, na građi svima poznatih
mitoloških priča i također svima poznatih epizoda iz Vergilija, Ovidija, Ariosta i Tassa.
Palmotićeva dramska djela s obzirom na izvore možemo podijeliti na tri grupe: na
dramatizacije epizoda iz Vergilija, Ovidija, Ariosta i Tassa, na dramatizacije samostalnih
starogrčkih priča i na tzv. nacionalne drame.
Za Došastje od Eneje k Ankizu njegovu ocu poslužilo mu je šesto pjevanje Eneide, ali i
neke pojedinosti iz drugih pjevanja toga najvećeg rimskog epa.
Jedino je Pavlimir, jedna od najranijih Palmotićevih drama, utemeljen na domaćim
izvorima: na jednom poglavlju iz Ljetopisa popa Dukljanina i na elementima dubrovačke
legende o Sv.Ilaru. Međutim sama fabula Palmotićeve drame snažno podsjeća na zbivanja
u Vergilijevoj Eneidi: kao što je Eneida na koncu svoga lutanja trebao osnovati Rim, tako
će Pavlimir osnovati Dubrovnik.
Kada se javlja Palmotić, dubrovačka je scena imala već dugu tradiciju. On nastavlja na
Gundulića i Primovića, ali znatno proširuje područje odakle crpi građu, znatno proširuje i
tematski krug. Rijetko kada zahvaća samo jednu, glavnu temu u pojedinim svojim djelima.
Najčešće ih povezuje s kojom sporednom temom koja glavnu temu razrađuje ili joj daje
poseban vid.
U nizu tema - opčinjenost ljubavlju nasuprot viteškom pozivu, vrlina protiv «nerazbora»,
kazne i nesreće zbog nepoštivanja božjih odluka, »nesvjesna» ljubav i posljedice što ih ona
izaziva , razboritost nasuprot strasti itd.- naziru se ipak kao glavne: poštivanje zakona, i
božjih i državnih, čistoća i nevinost, ljubav prema slobodi i rodnom gradu, što bi se sve
zajedno , malko pojednostavnjeno, moglo svesti na strogu lojalnost prema državi i crkvi.
Svemu tome može se dodati i osjećaj slovinstava.
Sve njegove drame bile su prikazivane na takav način kakav je bio uobičajen u Italiji i u
nas, samo što je kod nije bilo takve raskošnosti.
Međutim književna vrijednost njegovih drama ipak je skromna i daleko zaostaje za
ocjenom kakvu su im pridavali njegovi suvremenici i kasnije generacije, sve tamo do
ilirskog pokreta.
Prečesto se slijepo držao izvora, koji su bili prikladni za epsku vrstu. Osobito mu je slaba
strana bila uključivanje brojnih zgoda posve nevjerojatnih, pa i nemogućih.
Bio je i glasnogovornik vjerskih krugova koji su gorljivo radili na učvršćivanju autoriteta
crkve.
7
Palmotić nije ostao samo na melodrami. Bavio se i prevođenjem te preradom opsežnog i ne

osobitog vrijednog epa Girolama Vide Christias, odnosno Kristijade kako ju ja na
hrvatskom on naslovio. Prema starim podacima preveo je i jednu isusovačku dramu,
Sueviju Lessandra Donatija i Sofoklova Edipa samosilnika, vjerojatno prema nekom
talijanskom prijevodu.
Ostavio je i nekoliko nadbožnih i prigodnih pjesama Svetu Katarinu sijensku, Vrhu
porojenja gospodinova, Pjesan od maloga oficira sv. Benedikta i U hvalu Ivana Bone.
25. VLADISLAV MENČETIĆ (1617. – 1666.)
Vladislav Menčetić Minčetić (Dubrovnik, 1617. – Dubrovnik, 1666.) školovao se u

Dubrovniku. Od 1656. do 1658. g. u više je navrata bio vojni zapovjednik u Konavlima.
Godine 1637. ušao je u Veliko vijeće, a od 1639. g. više je puta bio privatni odvjetnik.
Najznačajnija su Menčetićeva djela: Trublja slovinska (1665.), Tužba Radmilova
cijeć Zorke vile, Radonja, Knjiga g. Marojice Kaboge.
Stvara pod snažnim dojmom Gundulića, a uz Trublju slovinsku pisao je i ljubavnu u
šaljivu poeziju, prevodio je djela Marina. Ljubavne pjesme su mu oblikovane na motivima
petrarkističke lirike 16. st, ali oblikovane na nov način baroknim concettima i paradoksom,
a često koristi poentu, concetto, paradoks i ironiju, te antitezu, retoričko pitanje i metafore
različitog tipa.
TRUBLJA SLOVINSKA
Trublja slovinska posvećena je Petru Zrinskom kojega Vladislav Menčetić slavi i
hvali kao i sigetske vitezove.
Antologijski su stihovi u tomu spjevu:

Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija,
o hrvatskije da se žalih
more otmansko ne razbija.
To je poema u kojoj se slavi ban hrvatski Petar Zrinski. u nekim dijelovima tog
panegirika, u kojem se Zrinski uzdiže kao slovinski Mart i Apolo, živo se osjeća utjecaj
pohvalnih stihova poljskom kraljeviću Vladislavu iz Gundulićeva Osmana i velikom
8
toskanskom knezu Ferdinandu iz Gundulićeva U slavu Ferdinanda drugoga. Menčetić je,

poput Gundulića i Palmotića slavitelj slovinstva i naglašava kako su upravo naši krajevi
izdržali stoljetne udare Turaka i na taj način zaštitili zapadne zemlje.
RADONJA je komična poema. Radonja je seljački papučar kojeg terorizira njegova

žena Milava, dok mu najzad ne dosadi te je liječi batinom. Ova je komična poema
izvanredno uspjela, pod očitim utjecajem narodnog ritma, pjesma je izgovorena kao
monolog (kao Derviš i Suze Marunkove) te predstavlja spoj visoke književne kulture i
svježeg izraza narodne pjesme.
26. NIKOLA KRAJAČEVIĆ (1582. – 1653.)
Iz Siska, Nikola Krajačević, i sam je bio vojnik,a onda je završio svećeničke škole
i ušao u red isusovaca. Napisao je MOLITVENE KNJIŽICE, s uputama kako se ispravno
treba moliti Bogu, i SVETI EVANGELIOMI. Zanesen vjerskom misijom, Krajačević je
poput Kašića u Dubrovniku, grmio protiv narodnih pjesama kao poganskih i nečistih
(smrtni grijeh, a grješnici trebaju u pakao). Kako narodne pjesme nije bilo moguće uništiti,
Krajačević je sam pisao i prerađivao nabožne pjesme upućujući narod da ih pjeva na
melodije poznatih pučkih pjesama.
Molitvene knjižice(1640) sadrže upute kako se ispravno moliti, atu se nalazi i
nekoliko crkvenih pjesama koje treba pjevati umjesto nečistih i sramotnih ljubavnih
popijevaka. Pred čitatelja se neprestano iznose vječne paklene muke i grijesi kojima se oni
zaslužuju. Krajačević je moralist, ne dopušta nikakva putena uživanja ovog svijeta –
protureformacija. Nikakvu sumnju ne dopušta u postojeći društveni i javni poredak,
nikakvo opovrgavanje ili kritiku.
Sveti Evangeliomi (1651) su tekstovi nedjeljnjih i blagdanskih evanđelja, te
obrađene crkvene pjesme koje narod treba pjevati. U predgovoru govori o duhovnim
pjesmama kao tumačima duhovnih pouka, te smatra da ih se treba pjevati u svim
situacijama umjesto poganskih narodnih pjesama. Tu se nalaze i druge crkvene pjesme
koje tumače pojedine molitve. Govorio je protiv narodnih pjesama i smatrao ih
poganskima, pa je prerađivao nabožne pjesme da bi ih narod pjevao na pučke melodije
narodnih pjesama.
9
Preko propovjedi i ispovijedi je pjevanje pučkih pjesama proglašavao smrtnim

grijehom i tako uništavao istinsku poeziju narodnoga lirskog govora, ali nije bio osobito
vješt pjesnik.
27. JURAJ HABDELIĆ (1609. – 1678.)
Juraj Habdelić jedan je od najboljih pisaca 17.stoljeća, a najpoznatiji po tome što

ga je dao tadašnji Zagreb.
Njegova su djela moralno-didaktičke problematike. Sadrže poglavlja o kršćanskom
moralu i osobito o " porušenju " čovjekove prirode nakon prvog grijeha. Njegovo Zrcalo
marijansko ogledalo je isusovačke i druge nabožne književnosti onoga vremena, a Prvi
oca našega Adama greh slika je čovjekova pada i sklonosti grijehu. Pišući kajkavštinom,
taj je pisac, iz male turopoljske sredine, odlično poznavao narodni govor i umio često naći
jezgrovite i žive riječi za svoje ideje. Rečenice je nizao živo i neposredno. On je izraziti
borac protiv narodne pjesme, pa tom pitanju posvećuje čitavo poglavlje Prvom oca našega
Adama grehu, polemizirajući istodobno s eventualnim protivnicima koji bi mu mogli
prigovoriti da narodu uništava pjesmu. No to nije tako. On samo traži da se svijet okani "
sramotnih, nepobožnih, nečistih " popijevaka. A pod tim je podrazumijevao sve što je
podsjećalo na obične, profane predmete.
Habdelić je mnogo značajniji po nekim vrlo živim opisima i prikazima ne tako davnih
zbivanja u tadašnjoj Hrvatskoj, na primjer o seljačkoj buni i njezinu vođi Matiji Gupcu, o
uroti zrinsko-fankopanskoj i osobito o haranju austrijske vojske na granici prema Turcima.
On je oštro osuđivao seljačku " puntariju ", ali nije propuštao da tu i tamo , slikajući
gotovo sve staleže, ne kaže koliko su neka gospoda gulila siromašne muževe i njihovo
gospodarstvo. On piše o prilikama svoga vremena.
Iz svake njegove stranice izbija slijepa angažiranost na strani feudalnog legaliteta. On
smatra da su takvi odnosi od boga stvoreni i da ih stoga treba respektirati.
Određeno mjesto u našoj kulturnoj prošlosti imat će njegov Dictionar, rječnik slovensko-
latinski, gdje slovenski označuje kajkavski govor, dok se pod "horvackim" podrazumijeva
jezik Hrvata južno od Kupe.
Habdelić nije imao nikakve lingvističke spreme ; on je samo doskočio jednoj školskoj
potrebi.
0
28. OZALJSKI KNJIŽEVNI KRUG
U razvoju hrvatskoga književnog jezika u 17. stoljeću ozaljski je književno-jezični

krug zastupao osobit smjer. Pripadaju mu književnici oko Petra Zrinskoga, Frana Krste
Frankopana i Ivana Belostenca od poznatijih, ali isto tako i nešto manje poznati Ana
Katarina Zrinska i Juraj Ratkaj Velikotaborski. Svi su oni, gradeći jezik svojih djela,
polazili prije svega od dijalekatske situacije kraja južno od Kupe, ponajprije Ozlja i
njegove okolice. To je kraj u kojemu se dodiruju sva tri narječja našega jezika: čakavsko,
kajkavsko i štokavsko.
Najznačajnije djelo ozaljskoga kruga je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik
Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium, odnosno Gazophylacium
illyrico-latinum Ivana Belostenca objavljen u Zagrebu 1740.
29. IVAN BELOSTENEC
Najznačajnije djelo ozaljskoga kruga je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski

rječnik Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium, odnosno
Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca objavljen u Zagrebu 1740.
Sam naziv gazophylacium je latinski, a dolazi od grčkoga i znači riznica, što ovaj
rječnik svakako i jest. Belostenčevo slikovito objašnjenje te riječi ujedno pokazuje njegovu
metodu - to je "kinčena komora, hiža, ali mesto gde je spravljen kinč", dakle kutija u kojoj
se pohranjuje nakit.
Autor nije uspio objaviti rječnik za svojega života, nego je on ostao u rukopisu više od
šezdeset godina nakon Belostenčeve smrti (1675), a čuvao se u lepoglavskom pavlinskom
samostanu. Prije tiskanja pregledala su ga i djelomično nadopunila dva urednika, Andrija
Mužar i Jeronim Orlović, koji su u rukopisnu građu unijeli nešto poslovica iz Vitezovićeva
Priričnika (1702) i Della Bellina rječnika (1728). Zbog tih je dijelova, koje nije mogao
unijeti Belostenec, pitanje autorskoga udjela dugo ostalo nerazjašnjeno.
Latinske se riječi u Gazofilaciju objašnjavaju najprije leksemima koji su se
upotrebljavali u užoj Hrvatskoj (pretežno kajkavskima), a zatim se dodaju istoznačnice
dalmatinskoga podrijetla (s oznakom D.) i slavonskoga (s oznakama S., Scl. ili Turc. Scl.)
kao kontaktni sinonimi. Dobar su primjer ravnopravnosti triju dijalekata u drugom dijelu
rječnika, hrvatsko-latinskome, zamjenice kaj, ča i što koje se javljaju kao ekvivalenti
1
latinskoj zamjenici quid.

Skupivši u svoje djelo leksičko blago iz svih naših narječja, Belostenec je grafijskim
rješenjima pružio mogućnost da izvorni govornici različitih narječja pojedine riječi
izgovaraju na svoj način. Jedno od takvih rješenja je bilježenje refleksa jata znakom e (*e s
točkicom iznad grafema).
Belostenec je, sastavljajući Gazofilacij u pavlinskom samostanu Svetice kraj Ozlja,
oblikovao i trodijalekatsku koncepciju samoga rječnika, koja nasljeduje ideje o jeziku
mnogih naraštaja njegovih prethodnika, osobito hrvatskih protestanstskih pisaca. Do riječi
iz pokrajina izvan uže Hrvatske Belostenec je vjerojatno dolazio sam - bilo da je
uključivao nekajkavske riječi iz onih sela za koja je smatrao da pripadaju istom
književnom jeziku, kao što su npr. bili rječnici Fausta Vrančića i Jakova Mikalje, bilo od
izbjeglica koji su se u velikom broju prebacivale u Pokuplje (za slavonske riječi), bilo iz
književnih djela koja su za ozaljsku knjižnicu rado i u velikim količinama nabavljali
Zrinski (za riječi označene s dalmatice). Iz toga je vidljivo da je i koncepciju odredio
Belostenec, ali da je i glavninu sastavljanja rječnika obavio sam - posao urednika nije se
ticao toga dijela. Belostenčev je Gazofilacij odigrao značajnu ulogu nakon svoga
objavljivanja, osobito u povezivanju slavonskih pisaca s kajkavskima i dubrovačkima, pa
time uvelike i u pripremanju ilirskoga pokreta. Naime, njegovo se djelo potpuno uklapa u
ideju ilirskoga pokreta, i nazivom jezika, ali i neodricanjem od svih triju narječja
hrvatskoga jezika. Prožimanje leksičkih osobina, ali i prožimanje sadašnjosti s tradicijom
bitna je odrednica ovoga velikog rječnika. Stoga je važno naglasiti kako je u ozaljskome
književno-jezičnom krugu riječ o književnom, ali osobito i o jezičnostandardizacijskom
radu, i to takvomu koji je svoje korijene vukao iz glagoljaških i protestantskih knjiga i iz
kraja oko Ozlja, ali se proširio na mnogo veći prostor.
30. JURAJ RATTKAY (1612-1666)
Barun Juraj Rattkay (Velikotaborski) (Veliki Tabor, 1612. – Zagreb, 1666.)

podrijetlom je iz velikaške barunske obitelji mađarskog podrijetla kojoj je pripadao posjed
Veliki Tabor, a u njihovom su vlasništvu bila i imanja u varaždinskoj i zagrebačkoj
županiji.
Bio je isusovac, zagrebački kanonik, tajnik biskupov, kandidat za zagrebačkog
biskupa. Uz bana Ivana Draškovića te Petra Zrinskoga i Krstu Frankopana ratovao protiv
Turaka te u Češkoj, Saskoj i Tiringiji (Thüringen) protiv Šveda.
2
Kad mu nije pošlo za rukom postati zagrebačkim biskupom, imao je problema s

izabranim biskupom Petrom Petretićem. I dalje je ratovao protiv Turaka, što će opisati u
Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.. Ta mu je
knjiga donijela dosta neprijatelja i stvorila zavist i pakost kod protivnika te je lišen
kanoničkog čina. Povod za to bila je jedna žena s kojom je živio i od koje se morao
odvojiti, a ona je preselila u Krško, gdje ju je on i dalje posjećivao. Poslije je posrijedi bila
neka druga žena. Njoj je pisao pisma koja su došla u ruke biskupu, tako da je izgubio sve
časti i crkvene prihode (1664.). Ipak je dobio novu župu u Novoj Vesi. Bolestan od
kostobolje umro je 1666. godine i pokopan kao kanonik.
Rattkayevo djelo Memoria regum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae
posvećeno je Ferdinandu IV. i braći Nikoli i Petru Zrinskom. Podijeljeno je u šest knjiga.
Ocjenu njegova djela dao je neki neutvrđeni pavlin iz Hrvatske koji prigovara da je djelo
izraz Rattkayeve taštine, da napada članove habsburške kuće kad god može te da s
ogorčenjem piše protiv Nijemaca i Mađara, o bunama piše tako da ih potiče, a ne da ih
stišava i osudi. No najveća mu je mana, po mišljenju toga pavlina što s nepravom uzdiže
Ilire (južne Slavene).
Njegov prijevod s latinskoga Kriposti Ferdinanda II značajan je po predgovoru u
kojemu se obara na svoje zemljake zbog nemara za knjigu.
31. NIKOLA i PETAR ZRINSKI
Nikola Šubić Zrinski jedan je od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske

povijesti. Ratovao je protiv Turaka još od svoje najranije mladosti, prošao je kroz
mnogobrojne okršaje, a prvi put se proslavio godine 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu
od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo i Jurišićeve
potpore, a kralj Ferdinand ga je izabrao za hrvatskog bana.
Za vrijeme svog banovanja, Zrinski je spasio «ostatke ostataka» hrvatskog
kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. 1556. godine
Nikola Š. Zrinski odrekao se banske časti te savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra
Erdödyja za novog bana.
1556. sultan Sulejman II. Kreće s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni
pohod s ciljem da osvoji Beč i potom čitavu Europu. Tako Sulejman dolazi do Sigeta.
Zrinski je sobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500
vojnika koji su većinom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Opsada
3
je počela 5. kolovoza i trajala punih 5 tjedana. Kako se je sigetska posada junački branila i
nanosila teške gubitke turskoj vojsci, vezir Sokolović poslao je Zrinskom pismo u kojem
mu obećaje da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Uz sve prijetnje i
ponude, Zrinski i njegovi vojnici nisu se ni trenutka pokolebali iako su znali da ne postoje
izgledi da im pristigne pomoć i ostali su vjerni prisezi.
Zrinski i njegovi ratnici provalili su iz grada 7.rujna i junački poginuli.
Petar Zrinski postaje hrvatskim banom nakon pogibije Nikole Zrinskog (kneza
Mikule). Također je bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama.
On je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava
Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola. Ubrzo je bečki dvor, koji je provodio
centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda saznao za urotu koju su
spremali Zrinski i Frankopan, tako su ih obojicu osudili i pogubili u Bečkom Novom
Mjestu, a Katarina Zrinski također biva zatvorena i umire umno poremećena.
Obitelj Zrinskih zauzima jedno od najvažnijih mjesta u posvijeti Hrvatske 16. i 17.
stoljeća. U to vrijeme popeli su se na vrh zemaljske moći slave, bili su ratnici i banovi. Kao
moćni i bogati feudalci, oni su zaštitnici umjetnosti, pisci i pjesnici. Među njima su
najvažnija imena Nikole i Petra Zrinskog.
Petar Zrinski autor je Opside sigecke (Zrinijade) koja nije obična, kronološki
poredana povijest konkretnih događaja podno Sigeta, nego je ona puno više. Prisutna je
logična osnova događaja, unutrašnje objašnjenje, tragična krivica glavnog junaka i
iskupljenje pogibijom grijeha koje su počinili drugi.
Opsida sigecka je kršćanska epopeja u kojoj se u 14 pjevanja opjevava junačka
borba i tragična pogibija Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom 1566. po uzoru na klasične
epove i Tassov Oslobođeni Jeruzalem.
32. FRAN KRSTO FRANKOPAN
Fran Krsto Frankopan (1643-1671), hrvatski plemić, ratnik, urotnik i pjesnik.

Brat
Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jednim od organizatora urote
hrvatskih
i ugarskih velikaša nezadovoljnim centarlizatorskom i kunktatorskom politikom Bečkog
dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama , najviše na štetu
4
Hrvata i Madžara . Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti ; rođeni pjesnik , za života je

objelodanio samo jedan književni rad , spjev «Elegia» (1656) . Današnji istraživači vjeruju
da dio njegove zbirke «Gartlic za čas kratiti» , što ju je priredio u posljednjim danima
života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće , sve do nedavna
poznata samo djelomice , sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti , u danima kad je
prevodio Molieroeovu komediju «Gorges Dandin» , dok su samo one tužne nastale u
tamnici . Priređujući zbirku , znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči , nije ih poredao
kronološki nego ih je pomiješao.
Trgičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina j+njegove poezije , sabrane u
zbirci «Gartlic za čast kratiti» . Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji
knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to
odmah u knjizi (Vrtić,1871), ali samo u izboru , jer su neke od tih pjesama , one erotske iz
«Gartlica» i ciklusa «Zganke» , zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da da ne bi
vrijeđale moralni osjećaj čitatelja .Iako ja pojava te knjižnice bila litrarna senzacija , ipak
nitko od tadašnjih kritičara , ni Vatroslav Jagić , nije u njoj prepoznao vrijednosti per se ,
kao ni vrijednosti u cjelini hrvatske književnosti . Nedostajale su im bitne znanstveno-
teorijske spoznaje , ali i receptivno-doživljajne , emotivno pretpostavke (sam Jagić , iako
izuzetno zaslušan filolog , nije , kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine
estetskoga) . Tvrdnjom da je Frankopanov jezik «mješovit i šarovit» nije se ni moglo doći
do ispravnog estetskoga suda . Jer ta «mješovitost i šarovitost» nije bila mana nego
specifična osebina svih pisaca ozaljskog kruga , koja nažalost nije dala onakve plodove
kakve je mogla dati , jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom
bio Ivan Gundulić , pa je Frankopanova , po idiomu tronarječna poezija , iz tog a diskursa
djelovala kao odstupanje od središnjeg tijeka razvoja hrvatskog jezika . Tek su novija
jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala
osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.
33. PAVAO RITTER VITEZOVIĆ (1652. – 1713.)
Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik,

rodio se u Senju kao sin graničarskog časnika, potomka njemačkih doseljenika i majke
Hrvatice. U vremenu u kojem se javlja on se želio probiti učenošću i javnom djelatnošću
koja je bila na korist svima. Iz takva stava u njemu se rađa svijest o općem dobru, za koje
5
se, po njegovim riječima, malo tko brinuo, za razliku od osobnog dobra za kojim je svtko
težio.
Uputivši se u povijesne i geografske znanosti, svladavši usto još i bakrorezačko umijeće,
Vitezović je uskoro izašao na glas kao učen čovjek i dobar poznavalac prošlosti.
Veliku aktivnost razvio je Vitezović u Zagrebu kad mu je Hrvatski sabor povjerio upravo
zemaljske tiskare što ju je on i organizirao.
Vitezovićev rad odvijao se u nekoliko područja. Otkako je dopro u srednju dob, do kraja
Života je pisao pjesničke poslanice, prigodnice i paneagirike, na latinskom i vrlo rijetko na
hrvatskom jeziku. Pored tih prigodnih pjesama napisao je i jedno djelo s izrazito
književnim ambicijama : Odilenje Sigecko. Daljnje područje njegova rada jest povijest,
zatim leksikografski i jezikoslovni rad.
Njegove latinske poslanice, panegirci, čestitke i anagrami ne prelaze okvire
prigodničarstva. Pisane gotovo u pravilu u latinskim heksametrima ili u elegičnim
distisima, one su važne s jedne strane za proučavanje autorove biografije, za kontakte što
ih je imao s najrazličitijim ljudima svoga doba i osobito za opće prilike tadašnje Hrvatske i
s druge strane po tome što pokazuju kako se sve domišljao neimućni, a učeni Senjanjin da
osigura sebi normalnu egzistenciju.
U Odilenju Sigeckom Vitezović nije dostigao visok domet ako se imaju u vidu plodovi
književnosti naših primorskih gradova, osobito Dubrovnika. Odilenje Sigecko može se s
idejnog gledišta označiti kao određenje autorovo prema Austriji koja je Zrinske uništila i
prema samim Zrinskima koji su toj Austriji vjerno služili ; a kad su jedan jedini put digli
glavu i zapitali se za račune, nemilosrdno ih je zgazila. Djelo je koncipirano kao niz
monologa i dijaloga. Vitezović koristi marulićevski i dubrovački distih. Njegov je jezik
tvrdi nemelodiozan, tako da se s mukom čita. Neposrednije se doima tek u Gospodični
Sofiji i orlu, jednom dijelu Odilenja, koja je po motivu i po izrazu bliska narodnoj pjesmi i
u kojoj je autor u potresnu dijalogu uspio življe izraziti osjećaj Sofije koja je još i ne
postavši ženom postala udovica.
Oduševljen ratnim uspjesima , napisao knjigu Croatia rediviva, u kojoj izložio što je
Hrvatska bila nekada, prije turskih osvajanja, i kakva je sada. Služio se francuskim i
domaćim izvorima. Shvacajući da Hrvatska pokriva područje nekadašnjeg rimskog Ilirika,
on je na sve južne Slavene protegnuo hrvatsko ime.
1702. godine tiska u Zagrebu djelo Dva stoljeća plačuće Hrvatske u kojem s tugom piše o
krvavim patnjama Hrvatske u dva posljednja stoljeća. S ogorčenjem dodaje da je i dalje
razvlače i rastaču, pri čemu posebno mjesto zauzima tvrdnja da se o Hrvatskoj odlučivalo
bez Hrvata. Ni to nije prvo povijesno djelo. Pisano je doduše pjesničkim slogom, naime
6
latinskim heksametrima, ali to je više emocionalan odnos prema nepravdama što su

učinjene domovini nego trijezno povijesno suđenje. Nije pak ni poezija, jer je stihovima
nizana građa bez ikakva pjesničkog zamaha.
U predgovoru Priručniku – u kojem je skupio mudre izreke, aforizme, sentencije i pouke
što ih je ranije tiskao u svojim kalendarima – izlaze kako je pronašao praktičan način
pisanja. Osnova mu je : za jedan glas jedno slovo. Vitezović je svojom pravopisnom
reformom išao ispred svoga vremena. Stoga je on i smatran jednim od najznačajnijih
preteča hrvatskog narodnog preporoda tridesetih godina 19. stoljeća.
34. AKADEMIJE U PRIMORSKIM KRAJEVIMA
Posljednjeg desetljeća 17.stoljeća niknula su duž naše obale brojna književno-

kulturna društva koja su svoju djelatnost započela pod dojmom rimske Accademie degli
Arcadi, književnog društva koje je u svojim redovim okupljalo gotovo sve značajnije
književnike toga vremena u Rimu i u drugim kulturnim centrima Italije. Cilj im je bio
oduprijeti se pretjeranoj kićenosti sečentizma – koja je u književnosti gotovo poprimila
oblik epidemije – i povratak jednostavnosti. Svoj ideal gledali su u arkadijskoj čistoći, a
zato su se prozvali Arkađanima, tj. imaginarnim stanovnicima Arkadije, fiktivne zemlje što
ju je u književnost uveo Jacoppo Sannazzaro svojom «Arcadiom». Termin je nastao od
naziva istoimene južnogrčke pokrajine koja je od starih pjesnika zamišljana kao idealna
zemlja pastira i lovaca. Bio je to i opet bijeg od života jer se u njihovim sastavima
očitovala namještena, rafinirana jednostavnost.
Oko 1690. godine osnovana je u Dubrovniku Akademija učenih ispraznih, 1694.
godine u Zadru Accademia degli Incaloriti, gdje je prije djelovala Accademia cinica, a
zatim u Splitu Accademia illyrica ilitivam slovinska te razne akademije u gradićima Istre
i u Ljubljani.
Akademije su bile važne stoga što su okupljale obrazovane ljude tadašnjeg vremena,
značaj akademija nije bio literaran.
Vremenski najduže djelovala je dubrovačka Akademija učenih ispraznih. Vijesti o
njezinu životu sežu sve do trećega desetljeća 18.stoljeća, ali je njezina aktivnost uvijek
ostajala prigodničarska, jer je davala od sebe znakove života samo ako su je potakli kakvi
vanjski događaji.
1702. godine Akademija se jedini i prvi put javila s posebnom knjižicom – Ćućenja
bogoljubnih Bara Bettere. Tiskano je 15 pohvalnih pjesama (od 13 autora članova
7
Akademije) u čast Bettere i njegova djela. Među najuglednije akademike toga razdoblja
idu Saro Bunić (sin Ivana Bunića) i njegov sin Dživo Bunić (poznat kao organizator
kazališnih predstava i suauutor komedija), zatim Petar Kanavelović, Ivo Natalić Aletin i
Đuro Matijašević. Oko 1707. prvi put se spominje predsjednik Ispraznih, kanonik Frano
Bunić. Vrijedna je pažnje tadašnja rasprava o prednosti službenih jezika. Službeni su jezici
bili latinski, talijanski i hrvatski, ali se posebno dugo raspravljalo o redoslijedu. Na tajnom
glasovanju određen je latinski, no godinu dana kasnije prvenstvo dobiva hrvatski jezik.
Dubrovački akademici željeli su da ih rimska Accademia prihvati kao svoju koloniju, ali
do toga nije došlo. U Dubrovniku su počele nicati i posebne akademije (accademia
particolare, accademia privata sopra lingua allyrica...)
Ni zadarska Accademia degli Incaloriti nije se istakla osobitim radom, ali je ioak
stekla hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Ivana Tanzlingera Zanottija. Osamnaest
zadarskih građana, među njima i dvojica iz poznatih obitelji Fanfogna i Grisogno osnovali
su akademiju 1694. i na prvom sastanku donijeli njezin statut. Skupni rad sveo se
uglavnom na dva netiskana sveščića soneta i anagrama u povodu ispraćaja dvojice
Mlečana, zadarskih dostojanstvenika. Od svih tih plačljivih pjesmotvoraca odudaro je
Tanzlinger-Zanotti, koji je u predgovoru svog rječnika izražavo žalost nad iskvarenošću
hrvatskog jezika, kojim kao da se više ne može govoriti ako se ne pomiješa s talijanskim.
Splitska Accademia illyrica ilitivam slovinska osnovana je oko 1700. Predsjednik
akademije Ivan Petar Marchi misli da je najveća korist za slovinski jezik prenošenje dobrih
duhovnih knjiga iz stranih jezika u naš slovinski.
35. PETAR KANAVELOVIĆ (1637. – 1719.)
Petar Kanavelović plemić je s otoka Korčule, potomak stare i ugledne porodice,

koja se po svojoj prilici nekada odnekud iz Italije doselila na Korčulu i tamo unatoč
mletačkoj vlasti i talijanskom službenom jezikom odavna asimilirala.
Iako u drugoj državi, Korčulani su s Dubrovnikom stoljećima održavali tijesne
veze. Vrlo uske veze s Dubrovnikom gajio je i Kanavelović u 17.stoljeću. Pored toga što se
iz dubrovačkih porodica dvaput ženio, pa je stoga i duže boravio u Dubrovniku,
Kanavelović je na poseban način surađivao s dubrovačkom vladom: obavještavao ih je o
mletačkoj politici. Bio je član Akademije učenih ispraznih u Dubrovniku.
8
Kanavelović je započeo karijeru kao klerik, ali je brzo napustio crkveno zvanje i
opredijelio se za učiteljsku službu. No ni na tome nije dugo ustrajao, jer je došao u sukob s
mletačkim knezom na Korčuli.
Kanaveloviću se pripisuje autorstvo niza komedija s kraja 17. stoljeća. Vjeruje se
da je on napisao Sužanjstvo srećno i Vučistrah (tragikomedije u prozi), prijevod
Guarinijeva Pastora fida (Vjernog pastira) i jednu crkvenu dramu, no teza o njegovu
autorstvu spomenutih komedija još nije prihvaćena. Tako Kanavelović ostaje zajamčeno
pisac niza prigodnih pjesama, jedne pobožne drame, početka Zorislave, početka epa o
Karu Mustafi Azemu, dovršenog epa Sveti Ivan biskup trogirski i prevoditelj Pastora fida .
U Kanavelovićevim tekstovima osjeća se snažan uzor Gundulića, tako da poneko
imitiranje prelazi u neukusnost.
Tassov utjecaj osjeća se u ambicioznijem Kanavelovićevu djelu – epu Sveti Ivan
biskup trogirski, ali je uglavnom slijedio Gundulićeva Osmana i Suze sina razmetnoga.
Pored biografije svetog Ivana djelo sadrži još nekoliko manjih epizoda. Od njih je
nanjuspjelija priča o pustinjaku u spilji, koji ubivši urotnika da spasi svoga kralja, ipak
biva predan vlastima, svojim neprijateljima na dvoru, a kralj je ostao ravnodušan i
nezahvalan. Mladić se spasi bijegom i u spilji gdje je proživio ostatak svog života, na
pergameni opisao svoje tužne zgode. Čitavim epom snažno djeluju protureformacijske
ideje.
Na Gundulića se još više oslanjaju tragikomedije Sužanjstvo srećno i Vučistrah, ne
po temi ili građi već po izrazu, ali na poseban način. Obje su naime tragikomedije pisane u
prozi, no njihov je jezik i stil onakav kakav bi bio Gundulićev Osman i donekle Suze sina
razmetnoga da ih je autor prenio u prozu. Kao tekstovi one su slaba djela, viteški dvoboji,
prentrpan izraz, sentimentalno razglabanje o vjernosti i hiperbolička metaforika upućuju na
prezreli barok dvorskih krugova. Stilom Kanavelović proizlazi iz Gundulića, a građom i
kompozicijom iz Palmotića.
Dok se iz početka naslanjao na raskošni barok, kasnije se pod utjecajem arkadijske
struje sve više priklanja idili i romantičnim sižeima, da završi golemim epom Sveti Ivan
biskup trogirski, u kojem su sjedinjena oba stilska postupka. U tom se epu doduše može
naći koja uspjela priča ili fragment, ali je djelo kao cjelina glomazno i dosadno, bez
jasnoće u kompoziciji i pregnantnosti u stila, pa je njegovo značenje kulturno-povijesno.
36. JERONIM KAVANJIN (1643. – 1714.)

9
Splitski pisac, sin i unuk doseljenika iz sjeverne Italije. Završivši pravne znanosti
u Padovi, Kavanjin je ušao u upravljački sloj u Splitu, gdje su se i doseljeni
dostojanstvenici znali asimilirati radeći na kulturnom uzdizanju svoje okoline. Bio je član
„Akademije slovinske“ koju je osnovao njegov šurjak Ivan Peter Marchi. Najveći dio
života provodi kao advokat, na kraju života povlači se na imanje u Sutinavu na Braču gdje
je počeo pisati i završio svoju „velopjesan“ od 30 pjevanja – „Povijest vanđelska bogatoga
a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara“, kojoj je IVAN KUKULJEVIĆ skratio
predug naslov u „Bogatstvo i uboštvo“.
Djelo je to čudne građe i čudne kompozicije u kojem je biblijska priča samo polazište za
beskrajna razmatranja skoro o svemu što je pisac znao iz Biblije, teologije, opće povijesti i
povijesti Splita i Dalmacije. Bezbrojne je pisce imitirao; Dantea, Gundulića.. Kavanjin
nerijetko odstupa od glavne teme naznačene u naslovu te pjeva o svim ostalim ilirskim
državama, o njihovim kraljevima i značajnim ljudima. Osnovni cilj tog sastava je da piše
svakome na korist, da se čuva zla i da slijedi dobro za spasenje duše. No, on je svoje djelo
„nakrcao“ svim i svačim što je znao i jedina ideja od početka do kraja bila je ideja vjerske
propagande. Odbija učenje Demokrita i drugih starih filozofa, pa i Kopernikovo učenje jer
ga crkva nije prihvatila. Iskreno odan rodoljub, u užem smislu dalmatinski, a u širem
slavenski, oduševljava se Petrom Velikim pozivajući ga da istjera Turke iz Europe i sjedne
na Konstantinovo prijestolje u Carigradu.
„Povijest vanđelska“ tendira prema epskom rodu o čemu govore brojni elementi
karakteristični za epsko konstituiranje, ali se jezgra u dugom nizu pjevanja raspada. Njegov
jezik tendira prema dubrovačkome, posebno prema Gunduliću. No, sestina koju je odabrao
nema Gundulićeve strukture u kojoj dva posljednja stiha vezana rimom označuju udarno
mjesto. Često su ga uspoređivali s Kačićem jer su se oba obraćali suvremenicima. No,
Kavanjin piše za učenu publiku, a Kačić piše za „siromahe težake i čobane“ da ih upozna
sa slavnom prošlošću.
37. IGNJAT ĐURĐEVIĆ (1675. -1737.)
Ignjat Đurđević (Dubrovnik, 1675. – Dubrovnik, 1737.) potomak je dubrovačke

obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa 1667. godine. Bio je knez
Šipana i zapovjednik tvrđave Lovrijenac. U Rimu je pristupio isusovcima, a po povratku u
Dubrovnik stupio je u red benediktinaca.
0
Na hrvatskom i latinskom jeziku pisao je svjetovnu i duhovnu liriku. Prevodio je

basne.
Ljubavne avanture i nesretna ljubav prema dubrovačkoj diklici stajale su ga
kneževske časti, pa se morao udaljiti iz Dubrovnika.
SUZE MARUNKOVE
Suze Marunkove znače vrhunac Đurđevićeva smisla za humor i porugu.
Marunko se našao u Vrbovici, močvarnom i neuglednom tlu na Mljetu među “trsjem
i žabama” gdje uokolo “kriješte i bježe ćuci i kukvježe”. Uz “hukanje” ćukova i drugih
noćnih ptica koje se danju zadržavaju samo u najtamnijim dijelovima šume, komunicira
Marunkovo smiješno tužbanje zbog nesretne ljubavi prema Pavici “djevičini” iz Babina
polja na Mljetu. Pust i samotan Marunko se naslonio na trišnju “vas užežen i nemoćan u
ljuvenoj srceboni” za Pavicom koja bježi od njega kao od sotone petonoge i krsti se. U
Marunkovoj tuzi s njim tuguju i koze koje otresaju gubicama i dižu glave k njemu, plaču
janjci i “poslenik reve od jada.” Marunko bi više volio zadobiti ljubav Pavice nego sve
trezore hercegove(herceg Stipana Vukčića Kosače). Đurđević u djelu spominje: vile,
glogov kolac, vještice za koje se vjerovalo da pod nosom imaju križić, kao i Regoča –
junaka mljetskih predaja.
VITAE ILLUSTRIUM RHACUSINORUM

U djelu Vitae illustrium Rhacusinorum (Životopisi slavnih Dubrovčana) Ignjat
Đurđević piše o Andriji Čubranoviću kojega smatra glasovitim ilirskim pjesnikom.
O Cvijeti Zuzorićevoj piše da je bila punijeg tijela, povisoka, ljubkog lica, obraza
bijelih, malih usta, crnooka, plavokosa, vrata debljega, lica vedroga, očiju živahnih iz kojih
je izbijala oštroumnost, čela pristalog i izbočenog.
Mavro Orbini je, prema Ignjatu Đurđeviću, za Kraljevstvo Slavena povadio građu iz
mnogih pisaca, ali nesređeno jer je samo površno poznavao talijanski jezik.
UZDASI MANDALJENE POKORNICE

Najreprezentativnije mu je djelo Uzdasi Mandaljene pokornice, koje je kao i
Gundulićeve Suze sina razmetnoga ispjevano osmeračkim sestinama ababcc. To je
versificirana legenda o Sv. Magdaleni, “njezinoj pokajničkoj svakidašnjici, sjećanju na
mladenačke grijehe, metafizičke nade i teološke uvide”.
1
PJESNI RAZLIKE
Pjesni razlike ispjevane su osmercima (5+3). U tomu djelu nalaze se svjetovne i
vjerske lirske pjesme u tonu usmene lirike; lirske idilske pjesme; fragment tragedije o
Juditi; nekoliko prepjeva te prijevodi basana.
*
Značajni su Đurđevićevi prijevodi: basana Pričice u slovinski jezik iz Gabrije
grčkoga spjevaoca prinesene; psalama Saltijer slovinski (Psaltir slovinski).
38. HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA: ZNAČAJKE, EUROPSKI

KONTEKST..
Razdoblje prosvjetiteljstva u svijetu označava javljanje različitih tendencija,

predstavlja prividno jedinstvo, ali je puno proturječja. To se razdoblje javlja nakon baroka.
Kultura je važna prekretnica. Javljaju se razne ideje: ideja prosvjetiteljstva, razdoblje
učenosti, vjera da se može objasniti svijet. To je vrijeme prirodnih znanosti kad
znanstvenik postaje glavnim primjerom te učenosti, bavi se egzaktnim stvarima, javljaju se
nova istraživanja i proširuju se horizonti. Ljudski um se smatra glavnom stvari koja može
objasniti svemir, ljudi vjeruju u ratio, pojavljuje se racionalizam u filozofiji (Decartes -
„Mislim, dakle jesam“), a matematika je postala uzor znanosti. Vjerovali su da se svijet
može objasniti brojevima (formulama), a umjesto prave religije stvara se pragmatična vjera
u broj. Ideal je univerzalno znanje, obrazovan čovjek je bio stručnjak na svim područjima,
svaki znanstvenik je i umjetnik i obrnuto. Enciklopedisti su htjeli razviti univerzalno
znanje, što je posljednji uspon univerzalnog znanja u povijesti, kasnije se događa
specijalizacija i dominira u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj. Žele odbaciti religiju,
filozofi su kritični prema kršćanstvu jer su smatrali da čovjeka tjera na strah i da treba
odbaciti predrasude koje straše.
Ideja revolucije javlja se sa Francuskom revolucijom i snažno utječe na društvene
promjene. Dolazi do uspona građanskog društva, a sve se to odražava na kulturu.
Pojavljuje se i ideja klasicizma.
Kolijevka prosvjetiteljstva je Francuska - antiklerikalan svjetonazor, ideja razuma,
ljudski um je u središtu pozornosti. Prosvjetiteljstvo je nastalo još u 17. stoljeću pod
utjecajem racionalizma, Descartesa i enciklopedizma (Voltaire, Diderot).
Hrvatska u 18.stoljeću ima drugačiji razvoj od drugih zemalja. U Hrvatskoj postoji
snažan paradoks: Crkva je igrala prosvjetiteljsku ulogu - franjevci, jer nema razvijenie
2
inteligencije osim njih, oni su prihvatili koncepciju prosvjećivanja, pišu knjige za narod.
Postoji paralelni tijek učene književnosti na latinskom jeziku i pučke književnosti na
narodnom jeziku (obraća se širokim masama, prevladava na svim prostorima). Naši se
prostori razlikuju od Europe jer se povezuju ideje prosvjetiteljstva i pučka literatura, a
politička situacija nepovoljna, nejedinstvo, Hrvatska se dijeli u 3 sfere: austrijska,
talijanska i turska - nemir, nesigurnost. Turska se carevina počinje povlačiti, a 1699.
godine potpisan je Mir u Srijemskim Karlovcima kojime su Lika i Dalmacija su vraćeni u
okvire Habsburške Monarhije. Javlja se ideja povezivanja zemalja - Croatia rediviva -
1700. g.- obnovljena Hrvatska (P. R. Vitezović) →ideja jedinstvene države, politički
program, te ideje su prihvaćali kasnije Ilirci. Ideja slavizma seže još iz doba renesanse,
hrvatski pisci inzistiraju na slovinstvu, što se miješa sa ilirskim, a postoji i ideja slobode i
identiteta. Na području Like i Dalmacije koje su nekada bile turske vraća se kršćanstvo,
franjevci prosvjećuju i u Bosni koja je još uvijek bila Turska.
Značajke kulture su da hrvatska se književnost mora osloniti na narodni jezik, koji
će se jezik uzeti kao književni, a to je bio štokavski. Dolazi do pokušaja obnove starog
crkvenog jezika da postane književni. Pragmatični humanizam (Ivan Slamnig) je pokušaj
uvođenja narodnog jezika. Stjepan Roza bio je za obnovu crkvenoslavenske tradicije,
tradicija vraćanja na staro, ali to je bilo nemoguće. Pojavljuju se rječnici koji su temelj
jezika, bavljenje fililogijom, a središte je Dubrovnik i franjevac Joakim Stulli koji piše
hrvatsko- talijansko- latinski rječnik 1806. godine. Appendini piše rasprave o ilirskom
jeziku, a pokušavaju se istraživati i stara djela, ne samo suvremeni jezik.
18. je stoljeće razdoblje znanosti, filologije. Pojavljuju se narodne, popularne knjige.
Dolazi do zamiranja dubrovačke tradicije, posljednji veliki pjesnik je Ignjat Đurđević,
Dubrovnik prestaje biti jezgrom jer je ta literatura je bila usmjerena premalom krugu ljudi.
Đurđević okreće se prema folklornoj tradiciji, od čega su ostali Dubrovčani pomalo
zazirali. Suze Marunkove s mnogo detalja koji upućuju na folklor otoka Mljeta, i okretanje
domaćem narodnom govoru. Bez obzira što nema pisaca nakon Đurđevića tradicija se
nastavlja. Antun Kanižlić piše djelo Sveta Rožalija pod velikim utjecajem stare
dubrovačke književnosti (slavonska - štokavska ikavica + dubrovački elementi).
Slavonija postaje važna regija. Andrija Kačić Miošić piše Razgovor ugodni naroda
Slovinskoga koji je bio bestseller, sa velikim utjecajem na suvremenike i potomke. Miošić
svjesno arhaizira svoje djelo, uzima 10-erac da bi govorio o povijesti svoga naroda služi se
brojnom literaturom, povijesnim izvorima...
Bosanski franjevci izdaju knjige za narod i to je glavna tendencija. Neki su ih kritizirali,
npr. Ivan Lovrić- rodom iz Sinja- piše Oservationi 1774. g. (Opaske) o djelu Viaggio dell
3
Dalmatia, Lovrić komentira njegov rad i ispravlja ga, daje kritički komentar. Kritički
govori o zaostalosti u Dalmaciji i to kod svećenstva. Tendencija pisanja 10-ercem postaje
opća tendencija. M. A. Reljković bio je u Pruskoj i vidio kako narod tamo živi i pokušao
pomoći Slavoncima te piše Satir iliti divlji čovik (praktično djelo, a kao da je literatura).
M. P. Katančić je jedini pravi klasicist, služio se i latinskim i narodnim jezikom,
jedan od najučenijih ljudi svoja doba, bavio se literaturom, ali na znanstveni način, napisao
je prvu estetičku raspravu, stekao je temeljito klasicističko obrazovanje - Jesenji plodovi-
hrvatsko- latinska zbirka.
Sjeverozapadna Hrvatska je kajkavska zona, aktivna, no osuđena na zaborav.
Tituš Brezovački je isusovac, kasnije svjetovni svećenik, koji ističe se na području drame,
pisao i na latinskom, čitao Kačića, napsao drame: Diogeneš, Matijaš Grabancijaš Dijak.
Alberto Fortes je točno opisao ljude, običaje, sredine (put po Dalmaciji)- zanimala ga je i
narodna književnost, 1774. g. preveo je Hasanaginicu. Hasanaginicu su prevodili: Goethe
(na njemački), Walter Scott (na engleski), Puškin (na ruski).
Dolazi do pojave Ilirski pokret, ukinut je feudalizam i afirmiran ilirski jezik. U Zadru
izlaze novine na talijanskom i hrvatskom jeziku Kraljski dalmatin. Francuzi su istraživali
narodnu poeziju Hrvatske → Nodier je uređivao službeni glasnik koji je izlazio na
francuskom u Ljubljani.
Nakon poraza Napoleona 1815. g. sve se pokrajine ponovno priključuju Austriji
(uključujući i Dubrovnik) i čitava Hrvatska pod bečkom upravom. To je konačna
poveznica sjevera i juga, a javlja se i građanska klasa.
39. RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ (1711. – 1787.)
Ovaj glasoviti fizičar i filozof i prema Kombolu najveći Hrvat osamnaestog

stoljeća, rodio se u Dubrovniku 1711.godine, ali u ranoj mladosti odlazi u Rim gdje postaje
isusovac a kasnije profesor filozofije i matematike na Rimskom kolegiju. Odlazio je na
razna istraživačka putovanja, a umro je u Italiji 1787.
Napisao je niz rasprava o pojedinim manifestacijama i zakonitostima u prirodi De
vibrus vivis - O živim silama, De continuitatis lege - O zakonu kontinuiteta i dr.
Svjetsku slavu stekao je svojim fundamentalnim djelom Philosophiae naturalis theoria
redacta ad unicam legem virium in Natura existentium - Teorija prorodne filozofije
svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Beč, 1758) u kojemu
nagoviješta moderna shvaćanja materije u prostoru i kretanju.
4
Bošković je neke svoje znanstvene preokupacije je oblikovao i u stihovima:

De solis ac lunae defectibus - Pomrčenje sunce i mjeseca, to je pjesničko djelo u
lakim i elegantnim heksametrima, u kojem uskladio je svoj snažni intelekt sa živom
intuicijom i stvaralački plodnom fantazijom.
U Hrvatskoj u Boškovićevo vrijeme nije bilo uvjeta za visokodometni znanstveni
rad, nego se istraživao domaći narodni, politički i kulturni život-prosvjetiteljstvo.
40. ADAM BALTAZAR KRČELIĆ (1715. – 1778.)
Adam Baltazar Krčelić postao je poznat u književnom i naučnom životu otkad je

Šenoa iz njegova rukopisa Annua uzeo građu za roman Diogenes.
Djelima Historalium cathedralis ecclesiae Zagrabiensis i Notitae preliminares
navukao je na sebe mržnju i zavist sa svih strana, ali svejedno su mu to vrijedna djela.
Odlikuju se učenošću i marljivošću, ali i smušenim redom i netočnim izborom ne
neuglađenim latinskim jezikom. Zajedljiv je prema protivnicima, a koristio se rukopisima
P. R. Vitezovića. Bio je mnogo čitan, ali njegova historijska djela danas ne odgovaraju
suvremenoj kritici.
Rođen je u sitnoplemićkoj porodici u selu Brdovcu kraj Zagreba, astudirao je
filozofiju, teologiju i pravo, te bio isusovac u službi Marije Terezije, smatrali su ga
dvorskom ulizicom. Došao je u sukob s vlasti, pa je bio na rubu egzistencije. Bio je
moralist, historik, kroničar, memoarist i pisac. Djela je pisao na latinskom jeziku,
barbarskom i rđavom, a smatra se piscem punim protuslovlja.
Djela:
 Živlenje blaženoga Gazotti Auguština, zagrebačkoga biskupa na kajkavskom
 Annue sive Historia su godišnji izvještaji, anali, memoari uz koje je dodao
biografije svojih suvremenika biskupa kao i shemu svjetovnih, crkvenih i vojnih
vlasti tog vremena, uglednih plemićkih porodica, samostana, pisaca itd. U njegovo
doba događaju se velike političke i društvene promjene (Seljačka buna, vladavina
Marije Terezije i Josipa II, stvaranje banske Vojne krajine, promjene u društvu), a
ovo je na prvi pogled knjiga intriga i ogovaranja , ali to je zapavo šarolika politička
i društvena povijest, jedna među rijetkima
 De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitae praeliminares je glavno
njegovo historijsko djelo u kojemu brani prava krune na navedene teritorije i
5
prikazuje Hrvatsku i Slavoniju svog doba, te neke zemljopisne opise pojedinih

županija. Ima mnogo historijskih i zemljopisnih pogrešaka, cijelo djelo je smušeno.
 Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque XVII inclusive collectio - u
predgovoru moli čitatelja da ne pita za pisca nego da gleda samo djelo (objavljeno
je pod pseudonimom). To su kratke biografije starijih i novih pisaca do Vitezovića i
Rattkaja (ali nema Zrinskih), te je zbog toga vrijedno.
41. ĐURO FERIĆ i DŽONO RASTIĆ
Posljednji značajniji predstavnici latinizma u Dubrovniku bili su Đuro Ferić

(1739-1820) i Đžono Rastić (1755-1815), prvi đak isusovačkog kolegija, zatim svećenik i
nastavnik, poliglot i marljivi prevodilac – pjesnik, a drugi ugledan potomak stare
vlasteoske porodice i knez Republike te također zaljubljen u tihi pjesnički rad.
Prvi uspjeh kao pjesnik i prevodilac Ferić je postigao prepjevom psalama u latinskom
heksametrima. Taj svoj rad objavio je pod naslovom Paraphrasis psalmorum poetica
(Dubrovnik 1791.) Poticaj za puno i plodno područje svoga književnoga odgojnog rada
pronaći će Ferić u folklornoj književnosti, u basnama i narodnim poslovicama. Na temelju
pouke i sižea pojedinih narodnih poslovica Ferić je oblikovao latinsku basnu, koju je onda
prevodio na hrvatski. Rezultat je toga rada knjiga Fabulae ab illyricis adagiis desumptae
(Pričice iz prorečja slovinskijeh, Dubrovnik 1794.)
Na folkoru i narodnoj poeziji nadahnjivao se Ferić i za svoje latinske poslanice u
heksametrima. Tako se dopisivao i s njemačkim učenjakom Johannesom Mullerom, kojega
su Ferićeve fabule posebno zanimale zbog narodnih poslovica u naslovu.Za Mullera je
Ferić preveo i neke narodne pjesme, među ostalim i «Hasanaginicu», koju je bio otkrio
bio otkrio i zapisao talijanski putopisac Alberto Fortis. Dopisivao se i s bibliotekarom u
Beču Michaelom Denisom. Zbog posebne sklonosti za narodnu književnost Ferića
ubrajamo među aktivne preteče romantizma.
Pjesnički je najvrednije Ferićovo djelo Periegesis orae Rhacusane (Opis dubrovačke
obale, Dubrovnik 1803.), opširan opis dubrovačkog kraja od Cavtata do Pelješca (3379
latinskih heksametara). Veliki dio njegovih djela nije objavljeno, pa i danas leži u
rukopisima. Takva mu je npr., pored ostalog zbirka prijevoda na latinski jezik Slavica
poemata Latine reddita- Latinski prijevod slovinskih pjesama naših narodnih pjesama i
pjesama Andrije Kačića Miošića, zatim dvije zbirke pohvala za pjesnike staroga
6
Dubrovnika gdje ističa kako je i sam uložio mnogo truda da e mnogi stari rukopisi prepišu
i sačuvaju. Objavio je Federove basne na latinskom i hrvatskom jeziku.
Ferić je bio međutim bio i ostao kabinetski radnik te učeni stihotvorac, čiji pjesnički rad,
pa i onda kada se približava zanimanju za narodnu pjesmu, ima više obilježja kulturno –
povijesnog zanimanja nago pravoga umjetničkog osjećanja.
Đžono Rastić bio je poznat kao svestrano naobražen čovjek. Pored književno – filološkog
proučavanja bavio se i proučavanjem geometrije i fizike, a bio je u svom gradu cijenjen
kao najbolji pravnik. Kao potomak stare aristokratske porodice i kao aristokrat po
uvjerenju. Rastić ne samo da nije shvaćao tekovine i tendencije novoga prosvjetiteljskog
vremena nego je bio i ogorčen protivnik svega novoga što se u društvu javljalo. Vlastiti
izraz nezadovoljstva i žuč gorčine zbog raznih novitarija je iznio u brojnim satirama, pa je
stekao ime najvećeg satiričara hrvatskog latinizma. Pjesme mu je u padovi odjavio Franjo
M. Appendini (Carmina – Pjesme, 1816.)
U svojim satirama Rastić se okomljuje na neke društvene pojave, na pojedine manifestacije
stanja koje se kosilo s njegovim tradicionalni i filozofskim načelima. Opominjao je mlade
ljude da e čuvaju pretjerane slobode novoga vremena, živo crtao suvremenu sklonost
politikanstvu, kritizirao površnost onih koji se nakon povratka iz inozemstva šepire kao
fićfirići. Posebno se okomi na francuske enciklopediste, koji su mu bili komedijaši. I sam
izum tiskarstava štetan, zaključuje Rastić, jer se knjigama lakše širi zlo.
Po kompoziciji i intonaciji svoje satire Rastić se nadovezuje na velikoga satiričara
Horacija, pa je i u hrvatskoj nazvan i hrvatski Horacije. Jedan od najindividualniji pjesnika
hrvatskog latinizma.
42. BENEDIKT STAY i RAJMUND KUNIĆ
Benedikt Stay (1714- 1801) školovao se u dubrovačkom isusovačkom kolegiju i

ubrzo se istakao kao izvrstan znalac latinskog jezika, filozofije i matematike. U
dubrovačkim književnim krugovima zapažen je i kao nadaren latinski pjesnik, pa se
potican od prijatelja odlučio na složeniji pjesnički posao: u latinskim stihovima obradio je
Descartesovu filozofiju i fiziku, Philosophiae versibus traditae VI , što je nakon prvog
izdanja 1744. (Mleci) u slijedećih pet godina doživjela još dva izdanja. Postao je poznat u
kulturnom svijetu, pa na poticaj i uz pomoć već afirmiranog učenjaka Ruđera Boškovića
7
odlazi u Rim (u isusovački red), jer će, rekao je Bošković, «biti najveća čast domovini»
ako Stay upozna kulturni svijet i izvan Dubrovnika. U Rimu je stay ispjevao i svoje drugo
djelo. Bio je to spjev o Newtonovoj filozofiji Philosophiae recentionis versibus traditae
libri decem objavljen u Rimu 1755. (zatim 1760. i 1792.). Komentar je knjizi napisao
Ruđer Bošković.
Sličan put iz dubrovačkog kolegija do rimske rezidencije prešao je i Rajmund Kunić

(1719- 1793). Iako se i on zanimao za matematikom (učitelj mu je bio Bošković),nije pisao
znanstvene stihove, nego se dao na veliki pothvat drugog karaktera. Preveo je s grčkog na
latinski Homerovu «Ilijadu» (Rim 1776). Taj Kunićev rad te drugi njegovi prijevodi s
grčkog (Teokrit, Athologica, Rim 1771), a zatim i originalna njegova latinska poezija
(«Epigrammata», Dubrovnik 1827) donijeli su mu opće priznanje suvremenika. Kunićev
prijevod «Ilijade» smatra se jednim od najboljih latinskih prijevoda Homerova djela.
Kunićev pjesnički i prevodilački rad nastavio je njegov učenik, također Dubrovčanin Brno
DŽamanjić (1735- 1820). I on je kao i mnogi drugi učeni redovnici iz naših krajeva
učiteljevao u raznim samostanskim i općinskim školama u Italiji, ali se 1783. vratio se u
svoj Dubrovnik, gdje je do kraja života sve svoje vrijeme proveo u intenzivnu književnom
radu.
43. ANTUN KANIŽLIĆ
Antun Kanižlić rođen je 1699. u Požegi. Nakon što je nižu gimnaziju završio u
isusovačkoj školi u svom rodnom gradu, pošao je na daljnje nauke u Zagreb. U Zagrebu je
stupio u isusovački red. Završivši studij teologije, koji je pohađao u Grazu i slovačkoj
Trnavi, djelovao je u raznim isusovačkim školama u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i
Mađarskoj. Uz svoj profesionalni rad Kanižlić se intenzivno bavio i vjersko-prosvjetnim
radom, s čime je usklađen i njegov književni rad. Neko je vrijeme imenovan biskupskim
savjetnikom za poslove u slavonskim župama. Ubrzo je počeo pobolijevati, počinje
ozbiljnije raditi na tiskanju svojih djela molitvenika i katekizama. Tako uskoro objavljuje:
Obilato mliko duhovno, Mala i svakomu potreba bogoslovica, Bogoljubnost molitvena.
Najznačajnija dva Kanižlićeva djela su Kamen pravi smutnje velike (u Osijeku, 1780.) i
Sveta Rožalija panormitanska divica – tiskana u Beču 1780, objavljena su nakon njegove
smrti.
8
Komponirajući svoje molitvenike, Kanižlić se služio uzorima iz drugih: latinskih,

francuskih i njemačkih molitvenika. S obzirom na stil posebno e uživao u barokno-
svečanim i tragično-bolnim ugođajima što je bilo u skladu sa suvremenim stilskim
književnim koncepcijama i tendencijama. Poseban izvor inspiracije pružala mu je tema
ljubavi. No ipak, u pjesmi „Promišljanja duhovna“, slijedeći misao i način izražavanja
Ivana Gundulića, slavonski pjesnik govori i o lm prigodama koje vuku na grijeh.
„Kamen pravi smutnje velike“ opsežno je teološko i crkvenopovijesno djelo u kojem
autor želi dokazati kako je nekada u crkvi vladalo jedinstvo održavano autoritetom
rimskoga pape. To je crkvenopovijesna rasprava posvećena problemu crkvenog raskola.
Kanižlić izričito naglašava srodnost i blizinu slavenskih naroda. To Knižlićevo djelo valja
spomenuti i kao prvo veće originalno prozno djelo u hrvatskoj književnosti napisano
ŠTOKAVSKI.
„Sveta Rožalija“ je religiozna poema o svetici Rozaliji iz Palerma koja se na dan svojih
zaruka povukla iz svjetovnog okružja, otišavši u divljinu i prihvativši pustinjački način
života. Sveta Rožalija je poema od 4 dijela. Rožlija je popularna u srednjem vijeku kao
djelotvorna zaštitnica od kuge, te je bila predmet različitih legendi. Osamljenu djevojku
pjesnik zamišlja u spilji, u potpunoj predanosti Bogu i molitvi. Djevojka piše svojim
roditeljima i razmišlja o svom životu.
- u prvom dijelu poeme (Što Rožalija knjigi, koju doma šalje govori) Rožalija šalje svoje
opširno pismo na put u svoj nekadašnji dvor u Palermu.
- u 2. dijelu (Kako se Rožalija od svita odvrgla i u pustinji živila) pjesnik govori kako je
došlo do Rožalijine velike odluke. Bila je lijepa, mlada, bogata, uz ugledne obitelji,
zaručena. Noć prije zaruka nije mogla spavati, sanjala je sunce, zoru i vilu. Ujutro je rano
ustala, počela se dotjerivati i dok je češljala svoju plavu kosu ugledala je mladića s
vatrenim krilima, strijelom i lukom. Bila je to nebeska Ljubav. Ubrzo joj se ukaže i sam
Krist s ranom na boku. Ne govoreći ništa roditeljima, odlazi i u dalekoj spilji pronalazi mir.
- treći dio poeme ispunjen je daljnjim opisivanjem Rožalijina života u samoći. Rožaliji
pomaže i daje joj savjete Ljubav koja je prati od početka njezine velike odluke. Pjesnik
priča o raznim kršćansko-religioznim principima i vrlinama koje prikazuje kao simbole.
Tako su Nada i Sigrnost dvije lađe, djevica Milost pomaže grešnicama, a Odluka
mučenicima. Druge su djevice Poniznost, Posluh, Uboštvo, Milosrđe, Istina, Bogoljubnost,
Ufanje itd.
9
- u 4. dijelu doznajemo da je uporno opsjedaju Razbluda i njezin sin Ljubićak, rožalija ih

otjera bičem. Poema završava pobožnim javljanjem Ljubavi koja jer nagovara da s smjesti
u spilju bliže domu gdje će se osnažiti njezina odluka.
Novi život bivšeg grešnika, proces od grijeha do milosti i prikaz radosti svetoga života
bila omiljena tema baroka. Kanžlićeva Rožalija razlikuje se od ostalih takvih djela jer ona
nije bila grešnica koja bi doživjela obraćenje, ona je jednostavno djevojka koja se odazvala
pozivu „nebeskog zaručnika“. Dotjeranošću stiha, načinom obrade, zaokruženošću
kompozicije je najuspjelije pjesničko ostvarenje u Slavoniji u 18. stoljeću, uz Gudulićeve
Suze sina razmetnoga i Đurđevićeve Mandalijene pokornice. Stih je dvostruko rimovani
dvanaesterac.
44. FILIP GRABOVAC
Filip Grabovac rođen je u u Podosoju kraj Vrlike 1699., nakon osnovnog

školovanja ušao je u franjevački red u Zaostrogu. Višu školu (teologiju) učio je
najvjerojatnije u Italiji. Isticao se sposobnošću i radom te je nakon pa se spominje kao
„lector et praedicator“, što znači da je pored propovijedanja puku obavljao i dužnost
nastavnika franjevačkim klericima. 1729. postavljen je za kapelana hrvatskih četa koje su u
službi Mletačke Republike bile stacionirane u Italiji. Na toj dužnosti u Veroni je ostao dva
desetljeća, do 1747. kada je zbog nekih izjava i stavova u knjizi „Cvit razgovora naroda i
jezika iliričkoga aliti rvackoga“ dospio u zatvor. Objavio je pjesmu „Od kolunela kneza
Antuna Kumbata“ i u njoj napao one hrvatske vojvode koji odmah čim dođu u Italiju
zaboravljaju svoje podrijetlo te mijenjaju svoje nošnje i običaje. Ta se pjesma širila kao
letak, a kasnije je uvrštena u knjigu „Cvit razgovora“.
Grabovčeva knjiga „Cvit razgovora“ izašla je u Mlecima 1747. Značajan je odnos autora
prema suvremenim prilikama u kojima se našao njegov narod. Noseći u sebi stari ponos
patrijarhalne sredine, Grabovac je patio zbog tužna položaja u kojem se pod vlašću
Venecije našao slavenski svijet u Dalmaciji, njegov narod „ilirički aliti rvacki“. Otvoreno
je ustao protiv degradacije domaće kulture i domaće autohtone slavenske civilizacije, žali
za starim vremenima.
„Dalmacijo kruno svita Kamo tvoja stara sila
Eto spavaš mnoga lita kakva jesi prije bila?
0
Mnogi vrsni biše ljudi Nevirnici sad te gaze

Da te nitko ne probudi… što si bila, to ne paze…“
Mlečani su jedva dočekali prijavu, knjiga je zaplijenjena, a pjesni uhapšen i optužen kao
buntovnik i veleizdajnik. Otpremljen je u mletačku tamnicu „Sotto i piombi“.
Svoju knjigu Grabovac je podijelio na dva dijela.

 prvi je dio zbirka različitih uputa za kršćanski život. Osim dva prozna odlomka to su
sve osmerački i deseterački pobožno-didaktički stihovi u stilu onoga što su prije njega
radili npr. bosanski franjevci u prozi ili srednjovjekovni pisci. Stihovi su izrečeni s
naglašenom namjerom da se vjernik pouči pa nemaju pjesničke snage.
 zanimljiviji je 2. dio Grabovčeve knjige. Autor je htio da nakon pobožnog štiva iz prvog
dijela pruži svojim čitaocima drukčije štivo, suvremeno, aktualno, političko i povijesno
koji sadrži (kako je sam autor rekao u opomeni k štiocu) „ukazanje vikova, naroda i
kraljevstva“. Taj drugi dio obuhvaća mnoga vremena i narode. U stihovima i u prozi (više
proza) obrađuju biblijski događaji, zatim Skandinavija, Goti, Longobardi, Istočno i
Zapadno Rim. Carstvo, Dioklecijan, stara Dalmacija, Italija, Ugarska, Turska, Albanija i
Srbija. Najveća se pažnja posvećuje Dalmaciji, odnosno životu i sudbini „Rvata“ koji
nastavljaju svoju borbu za opstanak. Autor je pisao o povijesnim zbivanjima i o
suvremenom položaju svojih sunarodnjaka, te je o svojoj zemlji govorio s mnogo ljubavi i
boli.
45. ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ
Andrija Kačić Miošić rođen je 1704. godine u selu Brist u Makarskom primorju.
Prve je škole učio u franjevačkom samostanu Zaostrogu, a zatim je studij filozofije i
teologije završio u Budimu. Nakon povratka u domovinu 1730. postao je učitelj u
filozofskoj školi u Šibeniku. Nakon 10-ogodišnjeg nastavnog rada u Šibeniku odlazi u
samostan Sumartin na Braču. Kačić je na temelju svojih predavanja napisao priručnik
skolastičke filozofije, što je samo prvi dio filozofije kako se učila u franjevačkim
samostanima. Napustio je filozofiju i teologiju te se okrenuo pitanjima i problemima za
koje je osjetio da su narodu bliža i draža. Odgojen na pučkim tradicijama, oduševljen
narodnom prošlošću i slavom, osjetio je da bi i sam mogao pomoći narodnom
osjvješćivanju. U svom poslu i svojoj namjeri bio je uporan i marljiv pa rezultati nisu
1
izostali. Dok je provodio posljednje godine u Zaostrogu, izašla su mu dva poznata djela na
hrv. jeziku: Ragovor ugodni naroda slovinskoga (Mleci, 1756., drugo prošireno izdanje
također u Mlecima 1759.) i Korabljica (Mleci, 1760.). U oba dijela Kačić je pošao stopama
Filipa Grabovca – treba narodu pružiti znanje o domaćim i svjetskim zbivanjima.
Pričanje u Korabljici podijelio je na dva dijela: u prvom dijelu govori o događajima od

početka svijeta do rođenja Kristova, a u drugom do piščeva vremena. Pored stranih,
uglavnom talijanskih kroničara, Kačić je poznavao i domaće pisce (P.R. Vitezovića, Mavra
Orbinija, Ivana Tomka Mrnavića…). Pored knjiga Kačić se služio i dokumentima, uzimao
je podatke iz različitih pisama, diploma, svjedodžbi staraca i redovnika.
Veliku popularnost stječe drugim djelom „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“. To

je knjiga u kojoj se u prozi i stihovima priča i pjeva o raznim događajima iz prošlosti
južnih Slavena i susjednih naroda. On želi da „siromasi, težaci i čobani naroda
slovinskoga“ uživaju i uče u njegovim djelima. S obzirom na stih i stil poslužio se oblikom
narodne pjesme – poslužila mu je kao uzor i medij kako će doprijeti do svojih čitalaca. Sve
pjesme komponirao je u epskom narodnom desetercu (osim dvije) i nastojao se što više
približiti načinu narodnog pjevača. Od narodnih pjevača, odnosno pjesama nije uzimao
samo stereotipne riječi, fraze i izričaje nego ponekad i čitave stihove. Sebe je zamislio kao
staroga narodnog pjevača – starca MILOVANA koji putuje po zemlji „od Skadra do Zadra,
od Mostara do Kotara“ i pjeva. A pjesnik (starac Milovan) krećući se među narodom iz
Dalmacije i BiH , imao je dovoljno prilika da narodnu pjesmu nauči.
U skladu sa svojom odgojno-prosvjetiteljskom namjerom Kačić je izbjegavao sve što nije
odgovaralo istini i povijesnoj činjenici. Nastojao je da mu pjesma bude stvarni svjedok i
poticaj. Ističući hrabrost i slavu domaćih junaka, Kačić indirektno hrabri svoje junake.
Njegova pjesma svjedoči da nismo nekakva neuka sirotinja, da ovaj narod ima veliku i
slavnu prošlost, da smo se više i bolje od drugih znali boriti, da smo imali mnogo hrabrih,
odvažnih, mudrih i pravednih junaka, vitezova i vladara.
U Kačićevoj knjizi narod je dobio priručnik svoje prošlosti, zabavu i utjehu u svojim
teškom danima te nadahnuće i nadu u ljepšu sadašnjicu. Mnogima je Kačićeva knjiga bila
jedini izvor znanja ili pak knjiga iz koje se učilo čitati. Postala je neka vrsta pučkoga,
narodnoga i rodoljubnoga katekizma. Knjiga je utjecala i na neke kasnije pjesnike: Adam
Baltazar Krčelić, Tituš Brezovački, Toma Mikloušić.
2
Kako u to doba u Europi sve više raste zanimanje za usmenu poeziju, A. FORTIS
prevodi 3 pjesme iz Kačićeve pjesmarice, smatrajući ih autentičnima narodnim pjesmama.
Iz Fortisova djela preuzeo ih je HERDER i uvrstio u svoju zbirku „Volkslieder“ te je
Kačić prvi pisac preko kojega je Europa upoznala našu narodnu pjesmu „Razgovor ugodni
naroda slovinskoga“ često popularno nazvan „pjesmarica“ ili „pismarica“.
Već u predgovoru Kačić ističe da ne piše za obrazovane, za one koji znaju latinski i
talijanski, nego za one koji osim hrvatskog ne poznaju drugi jezik. Ističe da ne želi pisati
ukrašenim i visokim stilom, nego jednostavnim – kako povijesne događaje opisuje narodna
epska pjesma.
46. MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ
Matija Antun Reljković rođen je 1732. u Svinjaru (Dvoru) na Savi (pokraj Nove
Gradiške) u obitelji graničarskoga kapetana. Proveo je život kao VOJNIK i oficir u
gradiškoj i brodskoj regimenti. Već sa 16 godina prihvaća vojnu službu u kojoj je brzo
napredovao. 1757. godine zarobljen je u sedmogodišnjem ratu od Prusa i biva otpemljen u
Frakfurt na Odri gdje provodi niz godina. U Njemačkoj se Reljković upoznaje s
prosvjetiteljskim idejama, osobito onim koja su seljački stalež držala stupom društva i
temeljem bogatstva svake države. Nakon povratka u domovinu napreduje u vojnoj službi
do kapetana. Uz vojnu službu cijeloga se života bavio književnošću i prosvjetiteljskim
radom. Služio je u raznim mjestima Carevine, u svojoj Slavoniji i izvan nje (u današnjoj
Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Slovačkoj i Italiji). Poznavao je 4 druga jezika (njem., lat.,
franc., mađarski) što svjedoči da je riječ o čovjeku željna znanja i proširenja vlastita
videokruga.
U naslijeđenim vjerskim okvirima bio je uvjeren da slavonski seljak može napredovati,

ali samo ako posluša one koji mu savjetuju da se oslobodi raznih mana, običaja,
praznovjerja što ih je naslijedio od turske vlasti. Odgoju i prosvjećivanju svoje Slavonije
posvetio je sve svoje književne ambicije.
Tome je poslužilo i njegovo najpoznatije djelo „Satir iliti divji čovik“. Neposredan povod
nastanku Satira autor je objasnio u predgovoru drugom izdanju. Reljković priča kako je u
ratu s Prusima bio zarobljen i neko je vrijeme provo u Saksoniji. Tek tamo je uvidio koliko
je Slavonija zaostala, pa je odlučio da sve svoje brige i preokupacije s obzirom na život u
Slavoniji iznese ne prikladan način. Odlučio se za stih, popularni narodni deseterac.
3
U zarobljeništvu u saksoniji napisao Reljković je napisao svoje značajno djelo „Satir..“ i

tiskao ga u Dresdenu 1762. drugo prošireno izdanje tog djela izašlo je u Osijeku 1779.
„Satir iliti divji čovik“ prosvjetiteljski je ep u kojem se u 11 pjevanja u epskim desetercima
opjevava slavonska zemlje i njezine prirodne ljepote. Slavonski seljaci ocrtani su kao
zapušten i gospodarski zaostao dio stanovništva. Zato je veliki dio epa posvećen
pripovjedačevim savjetima i poukama slavonskom seljaku kako da pospješi svoj napredak.
Pronalazeći znakove zaostalosti slavonskog sela u turskim običajima, Satir nudi
Slavoncima niz savjeta za obnovu i razvoj zemlje. Govornik piščevih ideja u djelu je
antičko mitološko biće Satir koji na duhovit i jednostavan način Slavoncu izlaže svoje
ideje napretka i uzdizanja.
U 2. izdanju 1779. kao sugovornik Satiru pojavljuje se i Slavonac koji uvjerava Satira da
je slavonski seljak prihvatio njegovu kritiku i pouku iz 1. izdanja „Satira“ te se sada
obrazuje i prosvjećuje. Satir nije samo prosvjetiteljsko djelo, ono ima i neke
književnoestetske vrijednosti – mogu se otkriti u opisima slavonskih krajeva, u divljenju
Slavoniji i slavonskom selu, u slavljenju tradicionalnog seoskog života kao idiličnog i
skladnog, u liku Satira koji je oblikovan po uzoru na antičku idiličnu-pastoralnu poeziju.
Djelo je napisano na slavonskoj ikavskoj štokavštini.
47. VID DOŠEN
Vid Došen rođen je u selu Tribinje u Lici oko 1720. Prošao je zanimljiv životni put.
Prvo mu je školovanje bilo glagoljaško, pa je 1744. zaređen za popa glagoljaša. Uskoro je
krenuo prema sjeveru te je cijeli njegov život i rad povezan uz sjevernu Hrvatsku.
Školovao se je u Križevcia, zagrebu i Grazu. Bio je župnik i profesor moralne teologije u
Požegi i kapelan u Zagrebu, a najviše je službovao kao župnik u Duboviku, selu nedaleko
od Broda. Tu je i umro 1778.
Književni rad Vida Došena usklađen je sa poznatim didaktičko-moralizatorskim

nastojanjima slavonskih pisaca, od kojih je glavni bio Reljković – uz njega je povezano 1.
Došenovo djelo: „Jeka planine kaja na pisme Satira i tamburaša Slavonskog odjekuje
i odgovara“, spjev u dva dijela. Njime se Došen u polemici odlučno stavlja na stranu
Reljkovića osuđujući anonimnog Tamburaša Slavonskoga koji je u jednoj knjižici bio
napao Reljkovićevo djelo. Već u proznom predgovou sjeva pa i u samom spjevu Došen
4
ističe i hvali Reljkovića koji je komponirao svoje djelo isključivo da pomogne zaostaloj
Slavoniji.
I drugo Došenovo djelo – „Aždaja sedmoglava“, opsežan ep sastavljen od 7 pjevanja

(tzv. „Ukora“) i uvodnog pjevanja (Trublja na ogled) povezan je na neki način uz
Reljkovića. U djelu se Reljković ne spominje, ali Došen piše djelo prvenstveno radi svojih
susjeda, svoje Slavonije. Došenova namjera da uz pomoć 7 smrtnih grijeha (tj. aždaje
sedmoglave) govori o najizrazitijim ljudskim manama i slabostima umnogome je ostvarena
s posebnim osvrtom na život kako ga je pjesnik vidio u Slavoniji, život u Slavoniji dao je
pjesniku inspiraciju da pjeva o „grijesima“. Iako su išli istim putem velika je razlika
Reljkovića i Došena. Reljković je bio smiren, staložen i pun mjere i takta, učitelj koji
strpljivo pripovijeda i dokazuje. Došen je oštar i nemilosrdan kritičar. I Reljković
upozorava na različita zla iz društvenog života, ali Došen to čini s mnogo više oštrine i
bijesa. Žestok u obračunu s „grijesima“, Došen je duboko uvjeren u ispavnost svojih
stavova i korisnost svoga pisanja.
48. MATIJA PETAR KATANČIĆ
Matija Petar Katančić rodio se u Valpovu 1750. Poslije ulaska u franjevački re

radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku. Iz Osijeka je pošao u Budim gdje je
studirao estetiku i poetiku. Već je tamo pokazao smisao za znanstveni rad, posebno za
istraživanje starina što će ga obuzimati cijeloga života. Prve savjete i pomoć pružio mu je u
tom pogledu Josip Jakošić. Ponovo dolazi u Osijek, pa u Zagreb gdje predaje u gimnaziji.
Uskoro napušta zemlju i dobiva mjesto na sveučilištu u Pešti gdje predaje arheologiju i
numizmatiku. Zbog slaba zdravlja odlazi u mirovinu, povlači se u samostan gdje provodi
ostatak života. Umro je 1825. godine.
Suvremeno klasično obrazovanje omogućilo mu je da se bavi arheologijom, poviješću,
geografijom, numizmatikom, ali i filologijom, estetikom i književnošću. Iz svih th
područja Katančić je ostavio radova različite vrijednosti i opsega: manjih spisa, rasprava,
knjiga, prijevoda i sveučilišnih skripata. Katančić je mnogo putovao po našim krajevima,
proučavao je starine svake vrste te je rezultate svojih istraživanja objavio u knjizi
„Specimen philologiae et geographiae panoniorum“. U rukopisu mu je ostao i nedovršeni
„Pravoslovnik“ tj. ilirsko-latinski rječnik je prijevod Svetog pisma na hrvatski jezik koji
je objavljen posmrtno (Budim 1831.).
5
Pjesnički rad Katančića gotovo je u cijelosti sačuvan u zbirci „Fructus auctumnales“

(Jesenji plodovi) objavljenoj u zagrebu 1791. U njoj se nalaze:
1. pjesme prigodnice, pohvalnice i epigrami koje posvećuje prijateljima i političarima
2. bukoličke, pastirske pjesme u kojima slavi život u Slavoniji
3. „popivke narodne“ oblikovane stihom i leksikom usmene poezije
Ta zbirka sadrži autorove latinske i hrvatske pjesme, sve su komponirane u klasičnim

metrima pa bez obzira na jezik čine cjelinu. Hrvatske pjesme je tvorio po kvantiteti
slogova, a ne po naglasku pa ga e smatra dosljednim klasicistom. Čak je i u Jesenskim
podovima ispred hrvatskih stihova upisao uputu o hrvatskoj prozodiji razlažući kako i
hrvatske stihove treba graditi na osnovi dugih i kratkih slogova. Antologijske pjesme iz
zbirke su: Vinobera u zelenoj Molbice dolini, Ševa, Satir od kola sudi.
Napisao je opširnu raspravu – „Knjižica o hrvatskoj poeziji pa zakonima estetike“. U njoj
se opširno raspravlja o pjesništvu i posebno o hrvatskim starijim i novim pjesnicima.
Katančićeva pjesnička djela uglavnom su prigodna karaktera, jedna je pjesma posvećena
banu Erdediju, jedna caru Josipu. Pjesmom „Satir od kola sudi“ u blagosatiričnom tonu, a
aludirajući se na Reljkovićeva Satira, suprotstavlja se mišljenju da bi kolo bilo turski uvoz.
On tvrdi da je kolo, kao i druge narodne i vesele manifestacije života, potojalo u našim
zemljama još prije dolaska Turaka, još u doba prastanovnika naših područja: Ilira,
Dardana, Tračana. Već u to „zlatno vrijeme“ polja su bila plodna, čulo se kolo i slatke
popevke. Nastale su i neke njegove pjesme „na narodnu“, tzv. „pipivke narodne“ (narodni
duh).
49. FRANČEZARIJA
Početkom 18. stoljeća u svim našim krajevima, posebno u Dalmaciji, u književnom

i uopće u kulturnom životu osjetio se snažan utjecaj iz Francuske. Osobito je francuske
utjecaje primio Dubrovnik. Stare i konzervativne dubrovačke navike uvelike su smanjene,
a život u Dubrovniku je obilježen mnogim suvremenim francuskim elementima. U
Dubrovniku je postalo osobito važno poznavati francuski jezik, čitati francuske knjige i
uopće slijediti francusku modu. Taj francuski val u Dubrovniku dobio je i poseban naziv -
„frančezarija“. Francuski utjecaj naišao je u suvremenu dramsku književnost i kazalište.
To se odrazilo prvenstveno u prevođenju francuskih kazališnih djela.
6
Tako je u Dubrovniku PETAR BOŠKOVIĆ (brat Ruđera B.) preveo Corneillovu tragediju
„Cid“. Pravi pak utjecaj francuske drame naišao je s Moliereom. U nekoliko desetljeća u
Dubrovniku je prevedena većina njegovih komedija, od 34 prevedeno je 24 (kako
izvješćuje Marko Deanović). Dubrovčani su komediju provodili u prozi. Iznimka je
komedija Psyche, u kojoj je prevodilac Ivan Franatica SORKOČEVIĆ držao originala te
ju je preveo u stihovima. Najpoznatiji prevodilac Molierea je bio je MARIN TUDIŠEVIĆ.
Inicijatori prevođenja i izvođenja bili su mladi plemići, vlastelinčići. Predstave su se
održavale u starom brodogradilištu „Orsenu“, a predstave su organizirale razne amaterske
družine. Ponekad su dubrovački prevodioci željeli pojačati komiku znali prijeći granicu
obične komike i zapasti u farsu i grotesku. Molierove komedije prikazivale su se u
dubrovniku prije nego u drugim slavenskim zemljama. Dubrovački prevodioci postupili
Moliera postupili su s originalom vrlo slobodno, uzimali su ga tek kao temelj, a onda su
radnje i likove, događaje, odnose, zbivanja prevodili i organizirali prema vlastitom
nahođenju, prema onome što su vidjeli iza sebe i što su smatrali da se može i na pozornici
u Dubrovniku oživjeti i izazvati zanimanje. Nisu samo podubrovčana imena i lokaliteti,
nego su pri iznošenju pojedinih društvenih i obiteljskih prava dubrovački prerađivači
mnoge pojedinosti i odnose prilagođavali i približavali domaćim uvjetima. Gotovo svi
dubrovački prijevodi Moliera puni su domaćih, dubrovačkih elemenata i aluzija. Te su
predstave u Dubrovniku imale veliki uspjeh i trajale su desetljećima.
Na koji su jezik Dubrovčani prevodili Molièrea ili

Kako su Alceste i Philinte postali Džono i Frano
Molièreov Mizantrop
U prvom dijelu članka, naveden je uvodni dijalog iz Mizantropa, jedne od najpoznatijih

komedija- drama Jeana Baptistea Molièrea, koja je izvedena 6. 4. 1666 u Palais Royalu
u Parizu, objavljena 1667. također u Parizu. Po sudu književne povijesti Moliereovo
remek- djelo, obrađuje temu čovjekomrsca. Upravo zato je tematizira vrlo ozbiljne
probleme čovjekova položaja u svijetu, Moliereova komedija prije bi se mogla nazvati
dramom nego komedijom u klasičnom smislu te riječi, premda elemente farsičnog,
komičnog i smiješnog u njoj također postoje. U svojim je komedijama, u strukturama
zapleta i raspleta, u oblikovanju likova, stvaranju smiješnog i komičnog asimilirao
raznolike i raznorodne komediografske tradicije.
7
1. Dubrovački Mizantrop
U prvoj polovici 18. stoljeća u Dubrovniku su prevedene ili obrađene čak 23
Moliereove komedije. Dramske radnje u najvećem su broju adaptacija premještene u
dubrovačku sredinu, a likovi pretvoreni u «našijence» raznih socijalnih statusa i
tipičnih mentaliteta. Ta posao prevođenja i adaptiranja obavila je skupina mladih
dubrovačkih plemića, zagrijana za nove francuske ideje i poletnu francusku kulturu.
Dubrovački prijevodi Moliereovih komedija veoma su slobodni, prelaze granice i
najslobodnijih prijevoda, te bi one prije bile preradbe. Komedije napisane stihom
prevedene su prozom, mjestimice se ispuštaju govori pojedinih osoba, katkad i cijeli
prizori, ispuštaju se scenski napuci, sve je puno amplifikacija i dubrovačkih
lokalizama. Francuska imena redovito su zamjenjivana, a originalna imena ostala su
samo u «Don Graciji» i «Psiki». Tako su u različitim komedijama tipične osobe
nazvane i istim imenima, kojima su u različitim komedijama namijenjene slične uloge.
Tako se ljubavnik redovito zove Džono, a ljubavnica Anica, njezin otac Reno, Iliji je
uvijek suđena smiješna uloga, bilo kao supruga ili nastranog djeteta.
2. Poetika adaptacije
I na drugim razinama komedije su doživjele razne promjene. Karakteristična je scena iz
dubrovačkog mizantropa u kojoj pjesnik Maro, Oronte iz originala, čita svoj
pjesmotvor Alcestu i Philinteu. Navedeni odlomak je jedan od najsmješnijih u cijeloj
drami, a Dubrovački protagonisti zamijenili su francuske: Alceste je postao Džono,
Philinte Frano, a Orontu je zamjena Maro. Scena je oblikovana na kontrapunktiranju
karakternih i mentalitetnih razlika tri lika: Džono zagovara iskrenost duše,
suprotstavljen mu je Frano koji je inteligentan komformist i oportunist, kao i Maro koji
je umišljena i netalentirana budala. Usporedi li se dubrovački s fraancuskim
predloškom, interesantna je zamjena kako se francuska galantna pjesma pretvorila u
arkadijsku s dubrovačkog područja. Usporedi li se odlomak iz frančezarije s
francuskim originalom, jasno se razbiru razlike u kulturnim kodovima jednog i drugog
teksta. U frančezariji nedostaju ili su posve nenaglašeni svi elementi koji obilježavaju
književni život Francuske Moliereovog doba. U zamjenu za Moliereovo
suprotstavljanje i ismijavanje galantnosti i preciznosti, Dubrovčani u svoje adaptacije
uvode već potrošenu poeziju petrarkizma, suprotstavljajući joj folklornu, pučku kulturu
kao željeni estetski ideal.
8
3. Sociološki i ideološki aspekti frančezarija

Razlike između originala i frančezarija uočljive su i na sociološkoj i ideološkoj razini.
Moliereove komedije ocrtavaju klasnu strukturu francuskog društva u 17. stoljeću,
strukturu apsolutističke monarhije, iz vizure i iz pozicije građanske ideologije. U
njegovim se dramama niti na razini dramskih fabula, niti na razini psihologije likova,
razlike među raznim staležima francuskog društva ne prikazuje kao onaj agens iz kojeg
bi proizlazio dramski sukob; razlike unutar samog plemstva kao i unutar građanstva
predstavljaju se kao zadan i razumljiv okvir dramske radnje. U dubrovačkim
adaptacijama slika klasne strukture društva, ponešto je modificirana. Gdje god se pruža
prilika u predlošku za takvu mogućnost, naglasit će se i potencirat dramski sukob i
fabularni zaplet. Isto tako, psihologija likova, za razliku od Moliereove koja ne ovisi i
ne oblikuje se na temelju staleške pripadnosti, psihičke i mentalitetne osobine
dubrovačkih frančezarijama, često su unaprijed određene zadanim i uvriježenim
klasnim predodžbama o pojedinom liku (primjerice, gospar, trgovac- građanin, likovi
Vlaha, Bosanaca i drugih). Kod Moliereovih originala likovi su oblikovani kao
individualne, pojedinačne, o staleškim karakteristikama neovisne personalnosti. Za
razliku od njih, dubrovačke adaptacije nude sliku u kojem svaka klasa ima unaprijed
određene karakteristike koje oblikuju društvo. Na taj su način, Dubrovčani Molierea
prevodili na kulturološki kod dramskih struktura obilježenih tipološkim stereotipima i
klišejima.
50. ŠKOLSKA DRAMA
Isusovci su u 18. stoljeću u sklopu svoga odgoja i školovanja obuhvaćali i

kazališne predstave. Predstave isusovačkih i drugih đaka bile su u sjevernoj Hrvatskoj
jedini oblik kazališnog života. Osim u Zagrebu predstave su se organizirale u Varaždinu,
Požegi i Osijeku. Školske predstave započete u Zagrebu 1607. potrajale su sve do ukinuća
reda 1773., za to je vrijeme izvedeno 400 predstava, po sadržaju raznovrsnih, ali uvijek
odgojno-moralizatorskih. Pored svetačkih legendi i moraliteta bilo je i alegorijskih igara,
drama s rodoljubnom intonacijom. Prikazivalo se najviše na latinskom jeziku, no u
zagrebačkoj gimnaziji predstavljena je drama o kralju Kiru na hrvatskome jeziku. U
predstave se sve više unose elementi i motivi bliski hrvatskoj političkoj i društvenoj
situaciji. U skladu sa sastavom glumaca u predstavama su đaci glumili i ženske uloge. Od
9
napisanih i prikazanih isusovačkih školskih drama, malo je objavljeno, tekstovi su

uglavnom sačuvani u rukopisu.
U Osijeku e također organiziraju školske predstave, izvodi se drama „Landelimus“ u
kojoj se govori o korisnosti izbora dobrog društva; prva kazališna predstava u Osijeku
nakon oslobođenja od Turaka. U Požegi su sve predstave izvođene na latinskome jeziku.
Krajem školske godine glumili su hrvatsku „Muku Kristovu“.
U 2. polovici stoljeća dolazi do jačanja germanizma i centralizma u Zagrebu te se počinju

izvoditi i njemačke predstave. Prikazivane su na raznim mjestima dok se javno kazalište
nije smjestilo u palači Pejačević-Amade (danas Prirodoslovni muzej). Djeluju i druge dvije
školske institucije u Zagrebu: Gimnazijski plemićki konvikt  12. veljače 1804. održala se
premijera komedije Matijaša Grabancijaš dijak T. Brezovačkoga, i Biskupsko sjemenište
 prva prikazana drama bila je „Imenoslavnik iliti rečeno-pesmen igrokaz“, napisao Toma
Mikloušić; odvija se sve plodniji rad na kajkavskoj komediji. U originalima tih komedija
postoje i ženska lica, a u kajkavskim predstavama ne postoje (ženska lica su zamjenjivana
muškima). Prevodioci su uglavnom bili sjemenišni profesori i rukovodioci koji su vodili
brigu i organizirali predstave.
Po uzoru na isusovačku praksu i slavonski su franjevci pokušali u svoje odgojno

djelovanje uključili i književnodramski i kazališni rad. Od poznatih promicatelja
franjevačke školske i pobožne drame spominju se u Osijeku IVAN VELIKANOVIĆ.
51. POVIJESNI PREGLED HRVATSKE KAJKAVSKE DRAME
Prodiranje svjetovnog teatra u hrvatski kazališni život započinje sredinom XVI. st. u
Dubrovniku izvedbom komedija “Pomet”, “Dundo Maroje” i “Novela od Stanca” Marina
Držića. Do pojave svjetovnog teatra u sjevernom hrvatskom području dolazi 1558. god.
kada je na zagrebačkom Kaptolu zabilježena pojava jednog svjetovnog komada, i to
komedije, a prikazala se u vrijeme poklada. Iako su podaci dosta šturi i oskudni, dalo bi se
zaključiti da je na Kaptolu ipak postojao svojevrsni đački amaterski teatar koji se
oslobodio isključivo religiozne tematike te napravio prvi korak ka prikazivanju svjetovnih
tema i sadržaja.
Premda je do pojave svjetovnog teatra u obliku komedije došlo istovremeno i na
hrvatskom jugu i na sjeveru, njihov daljni razvoj ići će posve odvojenim putevima, a uzrok
0
tome je niz čimbenika. Jedna od najvažnijih činjenica je ta što je “svjetovni teatar juga
smjesta došao u profane i laičke ruke.” Naime, poznato je da su interpreti Držićevih
komedija bile pučke i vlasteoske družine koje su bile značajan čimbenik u širenju
svjetovnog teatra. S druge strane cjelokupni teatar Zagreba ostao je stoljećima đački i
školski pod izravnim rukovodstvom i kontrolom svećenstva. No, ipak postoji poveznica
između teatra sjevera i juga, a očituje se u njegovoj neorganiziranosti, amaterizmu i
diletantizmu.
Korpus starije kajkavske drame obilježen je vremenom i mjestom nastanka, tematskim i
dramaturškim značajkama te namjenom i mjestom izvedbe. U prvom redu nalaze se drame
izvedene u isusovačkim školskim kazalištima Zagreba i Varaždina između 1606. i 1772.
god. Predstave se priređuju na latinskom, a kasnije i na hrvatsko-kajkavskom jeziku.
Tematika je bila raznovrsna. Obrađivale su se teme iz grčkog i rimskog svijeta, zatim bilo
je tu i biblijskih motiva i svetačkih legendi, historijskih drama, patriotskih igara, ali vrlo
malo komedija. Predstave su se davale na različitim mjestima i pred različitom publikom.
Zanimljivo je i to da su sve uloge, uključujući i ženska lica, igrali isključivo mladići.
Smatra se kako su isusovci u periodu od 166 god. izveli oko četiri stotine kazališnih
komada.
Oko 1780. god. dolazi do prodora talijanskog profesionalnog teatra na jugu, a
njemačkog na sjeveru. Uzork tome je nedostatak domaćih profesionalnih glumaca i družina
što će uvjetovati pojavu njemačkih putujućih družina u Zagrebu koje će obilježiti naš
kazališni život od 1780. do 1860.god. Od 1780. pa do 1792. hrvatski kazališni život
stagnira pojavljujući se sporadično u obliku diletantizma. Kaptolske predstave se rađaju
1792. te uz prekide traju do 1834. čime završava i druga faza starije kajkavske drame. To
je razdoblje u kojem nastaje manji broj autorskih djela koje potpisuju Tomaš Mikloušić,
Juraj Franjo Dijanić, Tito Brezovački i Matija Jandrić dok su ostala djela poznata pod
imenom anonimna kajkavska drama. Predstave su se održavale na hrvatskom jeziku i to za
potrebe repertoara zagrebačkog sjemeniškog kazališta na Kaptolu ili za Plemićki konvikt
na Gradecu gdje je 12. veljače 1804. praizveden Matijaš Grabancijaš dijak Tita
Brezovačkog. U spomenutim lokalitetima nastupalo se ponekad i na njemačkom jeziku.
Predstave su se održavale isključivo o pokladama, najčešće u tri njihova posljednja
dana: na Nadjelju predesetnicu, na Pretili ponedjeljak zaključno s Pokladnim utorkom.
Činjenica je da u četrdeset godina trajanja tih predstava, nije izveden ni jedan jedini izvorni
domaći komad.2 Sve su, ili barem većina drama, nastale prema stranim, pretežito
njemačkim predlošcima. Nikola Batušić navodi kako su Kotzebue, Iffland ili
2
1
Eckartshausen bili tada jedini meritorni tematski, odnosno dramaturški uzorak našim
kaptolskim dramaturzima. Sve drame tog repertoara prekrajane su po određenoj šabloni pri
čemu se zadržava okvirna fabula sa sentimentalnim zapletom. Nerijetko su se umetali i
razni komični prizori i lica koja progovaraju o kreposti, poštenju, pravičnosti ili pak
domoljublju. Već je prije navedeno kako su sva lica igrali mladići. Izbacivanjem ženskih
likova, eliminirana je svaka mogućnost ljubavnih prizora, ali i najobičnijih muško-ženskih
odnosa. Prema tome, možemo reći kako je na taj način “ustanovljen jedinstven tip
jednospolnog maskulinskog teatra.” Radnja je najčešće smještena u sjevernohrvatsko
urbano područje što zahtjeva uvođenje novih detalja koje ne nalazimo u izvorniku
(toponimi, glazba, odjeća, svakodnevni običaji…).
Iako je riječ o razdoblju koje karakterizira nedostatak prikazivanja izvornih domaćih
drama, postavlja se pitanje zašto se nisu izvodile komedije Tita Brezovačkog, koje su u to
doba bile štampane te iznad svega napisane prema kaptolskom receptu. Čini se kako je
Kaptol bojkotirao Brezovačkoga premda je
“nesumnjiva činjenica da su komedije Brezovačkoga, unatoč svim nedostacima i
tendencioznosti, književno i teatarski najbolje i najzrelije od svega, što je u ono vrijeme u
kajkavskom govoru napisano.” Nakon Brezovačkog dolazi do opadanja kvalitete te
ponovne stagnacije.
U trećoj fazi nalaze se drame čiji su autori počeli kao kajkavski književnici, a potom
usvojili štokavsko narječje. To su Dragutin Rakovec i Ljudevit Vukotinović koji gube
svaku smisao za realnost i komičnost te se pretvaraju u vjerne prevodioce Kotzebua. Stoga
je pomalo nevjerojatna činjenica da Brezovački pola stoljeća nakon smrti (1805.) nema
dostojnog nasljednika.
52. TITUŠ BREZOVAČKI (1757. – 1805.)
Tituš Brezovački rođen je 4. siječnja 1757. u Zagrebu kao jedan od četvero djece
zagrebačkog trgovca i činovnika Mihalja Brezovačkog. Do šesnaeste godine se školovao
kod isusovaca pa se smatra da je to bio njegov prvi dodir s teatrom. Godine 1773. ulazi u
pavlinski red u Varaždinu. Kao izrazito marljiv I nadaren učenik, odlazi na studije u Peštu
gdje je proveo dvije godine. S obzirom da je kulturni i kazališni život u Pešti bio u punom
zamahu, Brezovački će doći u kontakt s tamošnjim pučkim prikazanjima s tematikom iz
suvremenog života. Po povratku u Hrvatsku, zaređen je za svećenika te postaje profesorom
na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu. Nakon toga nastaje razdoblje od četrnaest godina
2
koje predstavlja veliku prazninu u njegovoj biografiji. No, počevši od 1800. god. kada je
došao u Zagreb najprije kao svećenik, a kasnije prebendar kod Sv. Marka, teatar postaje
važan faktor u njegovu životu. Često je pohađao đačke diletantske predstave u sjemeništu
ili pak predstave njemačkih profesionalnih družina u javnoj zagrebačkoj kazališnoj
dvorani. Tu je mogao vidjeti djela Schillera, Ifflanda, Kotzebua, a kasnije i Goethea ili
Voltairea. Brezovački je na taj način postao pasionirani posjetilac teatra pa je čak počeo
izmicati crkvenim dužnostim te gradom hodati u civilu.
Njegova najznačajnija djela su dramska ostvarenja Sveti Aleksij, Diogeneš i Matijaš
Grabancijaš dijak. No, uz drame piše i pjesme u kojima često iznosi svoje domoljubne
osjećaje. Zanimljivo je kako u svojim komedijama ne spominje kler i ulogu crkvenih
veleposjednika u sklopu tadašnjeg društva. S obzirom da nije bio suzdržljiv u kritici drugih
staleža, čini se da u izostnku kritike prema svećenstvu dolazi do izražaja solidarnost prema
njegovu staležu.
Tituš Brezovački predstavnik je najboljih kazališnih ostvarenja našeg
prosvjetiteljstva.
Dok je bio u Krapini, napisao je djelo „Kovač Krapinski“ kojemu se trag izgubio. Umro
je u Zagrebu 1805.
Imao je stalne neprijatelje s crkvom i s okolinom. Crkvena ga vlast n satra urednim
svećenikom i pripisuje mu neke nedostatke koji govore o njegovim sklonostima: ne voli
nositi svećeničko odijelo, crkvene dužnosti obavlja previše brzo i površno, voli lutati
gradom.
Prvo dramsko djelo „Sveti Aleksij“ je dramatizirana legenda o Sv. Aleksiju,
rimskom odličniku koji se odriče bogata i raskošna života i živi asketskim životom. Drama
je napisana u Varaždinu, a objavljena u Varaždinu 1768. Povod za pisanje ove drame
Brezovački je vjerojatno osjetio u Varaždinu, uočivši da među đacima te škole postoji
tradicija da na kraju škole prirede predstavu. Siže radnje za svoju dramu našao je
Bollandovim „Seljačkim legendama“, zborniku koji je već dugo privlačio pažnju mladih
pisaca.
„Matijaš Grabancijaš dijak“ napisan je 1803., a priakazan je u Plemićkom konviktu 12.

siječnja 1804. Istraživači su bili utvrdili da postoji stanovita sličnost između lika Matijaša u
djelu Brezovačkoga i Kriptosophusa iz njemačke drame Leopolda Aloisa Hoffmana „Der
Dorfpfarrer“, njemački je igrkaz mogao biti poticaj da Brezovački napiše svoju dramu u
kojoj će čarobnjak biti nosilac naprednih misli. Glavni lik komedije je Matijaš koji je
grabancijaš tj. učen đak sposobnosti da djeluje nadnaravno, kao vještac i čarobnjak. Taj lik
3
Brezovački je preuzeo iz mnogih hrvatskih usmenih pučkih predaja i vjerovanja. U našoj

narodnoj predaji grabancijaš je mlad čovjek, najčešće svećenik, koji je osim 12 obveznih
škola završio i 13. školu – školu magije i čarobnjaštva, te može promijeniti identitet i
postati nevidljiv. Taj lik izvrgava smijehu i poruzi niz karakternih mana i društvenih
poroka svojih naizged poštenih sugrađana. Njegove su „žrtve“: „šoštar“ Smolko, krznar
Vulksan te gradski službenici Jugović, Kopinovć i Velelković.
Idejna osnova i motivacija ove drame nalazi se u autorovoj želji da izvrgne ruglu
pojedine mane, grijehe i predrasude koje je uočio u svojih zagrebačkih sugrađana.
Komedija nema čvrsto organizirane radnje, prizori se nižu prema potrebi i želji da se na
sceni pojave novi likovi. Pomanjkanje jedinstvene razvojne linije u radnji dovodi do
ponavljanja i cjelovitosti u komadu kao cjelini. Sve je to u skladu s autorovom željom da
prikaže mane i društvena zla (iako se nije usudio dirnuti u sve nepravde u društvenim
odnosima).
„Diogeneš iliti sluga dveh zgubljenih bratov“ komedija je u 5 činova koju je Tomo
Mikloušić objavio 1823. godine. Brezovački je za pisanje ovog djela dobio poticaj od
dramskih djela koja su se uzvodila u đačkom kazalištu na zagrebačkom Kaptolu. U
komediji se obrađujestara i poznata priča o dvojici braće koja su se izgubila, a kasnije u
čudnim okolnostima našla. U Brezovačkoga su to škrti Peter Ljubimir koji se skriva pod
imenom Hermenegild i nekoć rasipni Pavel Ljubimir koji sada živi pod imenom Ferdinand.
Za razliku od književne tradicije braća u komediji nisu blizanci , ne sliče jedan drugome te
ih nitko u komediji ne zamjećuje, pa njihova uloga u komediji nije komična. Izgubljenoj
braći koja sada žive u istoj kući služi isti sluga – Josip, u komediji nazvan Diogeneš, koji je
zapravo izgubljeni sin mlađeg brata Ferdinanda.
Umire u Zagrebu 29. listopada 1805. umoran od stalnih novčanih dugova i bolesti.
53. Hrvatska književnost uoči Preporoda: kontekst, značajke, pisci
U posljednjim desetljećima 18. stoljeća i u prva 3 desetljeća 19.stoljeća u skladu s

općim stanjem unutarpolitičkih odnosa u Austriji, situacija je u Hrvatskoj bila sve teža i
složenija. Prije svega, sve jači i određeniji bivao je pritisak Beča koji je svojim
apsolutističkim i prosvjetiteljskim centralizmom najozbiljnije ugrožavao ne samo prava
feudalnih staleža u Monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj, nego je znog posebno teških uvjeta
4
Hrvatske (posebno valja naglasiti teritorijalnu raskomadanost i opću iscrpljenost zemlje)

pripremao kraj posljednjim oblicima hrvatske državnopravne samostalnosti. Hrvatski
narod našao se tada u opasnosti da propisima, zakonima i politikom Austro-Ugarske
Monarhije izgubi i posljednje ostatke svoje političke nacionalne individualnosti. Hrvatski
feudalci pokušali su se osloniti na moćnu feudalnu klasu Mađarske, ali su ubrzo uvidjeli da
su se našli pred još jednom opasnošću – ugarskim imperijalizmom.
Već za vrijeme Marije Terezije bio je Mađarskoj administrativno priključen znatan dio
Slavonije, a zatim je i cijela Hrvatska podređena Ugarskom namjesničkom vijeću , a
područje Rijeke izdvojeno je i prozvano «ugarskim primorjem».
Hrvatski staleži nisu se snalazili i nisu imali snage, tako da kad je bilo govora o
uvođenju službenog jezika u upravu, uvjereni da ne mogu uvesti hrvatski jezik, staleži
ustaju u obranu latinskog jezika kako bi izbjegli otvoren sukob s Mađarima. Dakle,
latinizam se u Hrvatskoj zadržava od humanizma pa do 19.stoljeća kako bi mađarizacija i
germanizacija bile izbjegnute. Teško stanje u tom razdoblju izazivalo je i pojačane narodne
otpore, a sve snažnije se ističe vlastita narodna autohtonost Hrvatske.
Svijest o svojoj narodnosti koja je posebnom dimenzijom narodnog prosvjećivanja
živjela u hrvatskoj književnosti cijelo 18.stoljeće (utjecaj A.K.Miošića, M.P.Katančića...),
što je to stoljeće preuzelo kao jedan od temeljnih elemenata književne baštine iz
prethodnih stoljeća, sada u novim uvjetima sve bezobzirnijih napada velikonjemačkih i
ugarskih dobiva poseban intenzitet.
Narodna svijest postala je nazočna posebno u građanskim i školsko-prosvjetnim
krugovima (nastava u nižim razredima na narodnom jeziku, neki udžbenici su na
narodnom jeziku, kao i kazališne i đačke predstave). Taj narodni prosvjetni i
prosvjetiteljski rad uskladit će se i s književnim stvaranjem, tako da će čitav kulturno-
prosvjetni i književni rad na prijelazu 18. i 19.stoljeća sve više stavljati u službu ideje o
narodnoj emancipaciji, o potrebi svestrana narodnog otpora i obrane od njemačko-
mađarske opasnosti.
Glasovi narodnog otpora javljali su se u prvom redu u raznim prigodanim prosvjetno-
književnim manifestacijama, a autori tih poziva i upozorenja često su anonimni.
Stanje i raspoloženje u narodu najrječitije i najboje je očitovao poznati građanski
komediograf Tituš Brezovački. U pjesmi U spominjak pita se gdje je stara slava, pati
zbog postojećeg stanja dok u pjesmi Jeremijaš kod horvatskoga orsaga zrušenjem
narekujući pjeva kako su se običaji i vremena promijenila, ljudi su se pokvarili, te kaže da
sve što je hrvatsko ikad vrijedilo više ne postoji. Najžešći istup bio je onaj u latinskoj
pjesmi Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus koja govori o trima
5
sestrama: Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koje se u teškoj situaciji obraćaju banu Edediju
da ih zaštiti od Mađara. Suprotstavljajući se izdaji predstavnika hrvatskih staleža koji su
1790. krenuli putem opasnog i tragičnog popuštanja mađarskim ekspanzionističkim
zahtjevima, Brezovački je zapravo zasnovao moderan patriotski program s izrazito
humanim oslobodilačkim akcentom.
Narodnu povijest proučava profesor na zagrebačkoj gimnaziji Matija Kirinić, Antun Nagy i
Simeon Čučić, te kasnije Ljudevit Jelačić koji će 1824. zbog svojih stavova biti od strane
austrijskog režima otpušteni iz službe. Neki su opet radili oko osnivanja potrebnih
općenarodnih ustanova. Tako su Antun Mandić, Josip Sermage i Žužić radili početkom
19.stoljeća oko osnivanja Narodne biblioteke i Narodnog muzeja. Taj njihov rad posebno
je hvalio Toma Mikloušić ističući da se ne smije dopustiti bacanje knjiga.
Iz zagrebačkih gimnazija izašli su poznati preporoditelji Antun Mihanović, Pavao Stoos,
Josip Kundek, Ivan Derkos i drugi.
Poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca 1813. godine svećenicima Zagrebačke
biskupije svojevrstan je poziv na književno djelovanje i Reč domovini od hasnovitosti
pisanja vu domorodnom jeziku, iznimno važno djelo Antuna Mihanovića. Nekoliko
godina kasnije Imbrih Domin povezuje svoje književnoznanstvene poticaje uz suvremene
rodoljubne težnje.
Dubrovačku književnu baštinu uvelike je popularizirao Franjo Maria Appendini, čije

Povijesno-kritičke bilješke izlaze početkom 19.stoljeća. U to doba konačno će se tiskati i
Gundulićev Osman. Istraživač Gundulićeva rukopisa Gianluca Volantić obavio je golem
posao oko izdavanja Osmana, ali posao nije dovršio, već je to učinio Dubrovčanin Ambroz
Marković, pa je tako konačno Osman i tiskan s dopunom Pjerka Sorkočevića.
Posljednji pjesnici starog Dubrovnika, mahom učeni ljudi, osjećali su intenzivno novo
vrijeme te sudjelovali u književno-narodnom buđenju. Luko Didak Sorkočević među
ostalima komponira zbirku rodoljubnih pjesama. Prije Preporoda u Dubrovniku su pored
latinista, prevodilaca i komediografa zapaženi pjesnici Pjerko Bunić Luković i Antun
Kazančić. Značajan je Kazančićev Razgovor Dubrovčanina i Dalmatinca u Zadru o
narodnom jeziku. U njemu Dubrovčanin svog zemljaka podsjeća na slavna imena domaće
književnosti.
U Splitu pored učenog Julija Balamontija djeluje Josip Pavlović Lučić.
U Dalmaciji će se u to vrijeme javiti i prve hrvatske novine. Dogodit će se to za vrijeme
francuske vladavine kada je u Zadru od 1806. do 1810.godine izlazio dvojezični Kraljski
6
Dalmatin, dok slični pokušaji prije toga u sjevernoj Hrvatskoj nisu uspijevali. Bili su to
pokušaji Danijela Mirka Bogdanića, Antuna Nagyja i Jurja Šporera Matića.
Tom vremenu pripada i književna djelatnost dvojice slavonskih pisaca – Adama

Filipovića i Ignjata Alojzija Brlića.
Hrvatska epika u doba baroka
Baroknost nekog teksta manifestira se prvenstveno na razini stila; karakterizira ga

amimetičnost koja je u direktnoj opreci sa mimetičnošću epa. Epsko djelo, po svojoj
žanrovskoj prirodim, teži sveobuhvatnoj, harmoničnoj, pozitivnoj, optimističnoj slici
svijeta; pripovjedač u epu zauzima afirmativni stav prema nekim događajima i likovima, u
epu se uvijek uspostavlja se neki kriterij vrednovanja, donosi izvjestan sud prema
sadržajima u njemu iznesenim. Barok je, kao književno razdoblje sa određenom svojom
filozofijom, i u tom slučaju, u suprotnosti s epom. Njega karakterizira dinamičnost,
pesimističan doživljaj svijeta, podvojenost između tjelesnog i duhovnog, nevjerica u moć
čovjeka, prevlast iracionalnog nad racionalnim. Budući da se u epu uvijek uspostavlja
nekakav kriterij vrednovanja, uspostavlja se i određena hijerarhija tih vrijednosti koja može
biti čvršća odnosno stroža ili relatvnija, flukturirajuća i labavija. Potonja je, naravno, češća
u baroku.
Baroknost nekog djela može se, osim na razini stila, ustanoviti i na razini
kompozicije. Za kompozicije baroknih djela kaže se da su labave, asimetrične,
nekonzistentne, podložne mijenama očišta, nalik elipsi umjesto kružnici. No, hrvatski
barok naslijedio je nekoznistentne književne strukture još iz srednjeg vijeka, pa će ove
karakteristike imati djela koja nastaju u sredinama u kojima se renesansne epske poetike
nisu strogo i apsolutno nametnule.
Kriterij izgradnje nove moderne slike svijeta, kriterij novog baroknog stila, pa i
kriterij kompozicije su temeljni kriteriji za određivanje pripada li neko djelo baroknom
stilu ili baroknom razdoblju.
Tematskom analizom barokne epove dijelimo u nekoliko skupina. Prvu skpinu čine
tekstovi sa povijesnom tematikom. U tu se skupinu ubrajaju:Gundulićev Osman,
Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića, Sv. Ivan Biskup trogirski Petra Kanavelića, Opsida
sigetska Petra Zrinskog, Obkruženje Beča grada od cara Mehmeta i Kara-Mustafe velikog
7
vezijera Petra Bogašinovića, Katarine II. i Jose II. put u Krim Jose Krmpotića te Povijest
vanđelska bogatoga a nesrećna Epulana i ubogoga a čestita Lazara Jerolima Kavanjina. U
ovim se epovima redovito obrađuje neki važan i za užu zajednicu relevantan povijesni
događaj. Uzor ovim djelima je Gundulićev Osman, iz čega izuzimamo Petra Zrinskog, jer
on, kao ni brat mu, Nikola, nisu poznavali to djelo.
Ova djela povezuje kompleksno prikazivanje povijesnog svijeta s jasnim idejnim
stavovima o smislu i svrhovitosti povijesti; prevladava kršćanski pogled na svijet; odnos
dobra i zla sagledan s aspekta kršćanskog pripovjedača. Valja naglasiti kako se u svim tim
djelima manifestira tendencija odvajanja povijesne stvarnosti od kršćanske eshatologije,
odvajanja povijesti kao autonomne, isključivo ljudske djelatnosti i povijestnih događanja,
podređenih božanskim zakonima. Osim tog dvojstva prikazivanja povijesti, hrvatsku epiku
u doba baroka vrlo izrazito obilježava prepletanje povijesne i individualne tematike, općih
(javnih) događaja s privatnim sudbinama junaka. Za raziliku od renesansnih epova, barokni
portretiraju emocionalna stanja i karakterne osobine likova. To je rezultat novog pogleda
na svijet ondosno novog interesa za čovjeka kao pojedinca te činjenice da ep nadomješta
odsutnost pripovijetke i romana.Time se postupno 17. stoljetna epika odvaja od klasičnog
modela vergilijanskog epa koji dominira u renesansi, a razabiru se osobine sekundarnih
žanrova kao što su dnevnik, biografija, putopis, romaneskna građa u nastavcima, elementi
propovjedi i molitvi. Nestaje kronički tip izvješćivanja i strukturiranja kompozicije,
svojstven renesansi, a javlja se uzročno-posljedično povezivanje događaja. Ta promjena
proizlazi iz svjetovnosti sedamnaestostoljetne epike u kojoj čovjek djeluje kao političko
biće, koje se oslanja na razum, te iz ideje o moći države, koja je neovisna od kršćanske
etike i ideologije. Političnost kao pripovjedačka osobina pojavljuje se i u epovima
religiozne tematike, kao što je npr. Palmotićeva Kristijada.
Drugu skupinu narativnih djela predstavljaju manja epska djela koja ne oblikuju
kompleksne povijesne svjetove, nego su po obliku prigodnice o manjim, aktualnim
događajima važnima za užu zajednicu kao što su potres, kuga ili neki manji rat. U tu
skupinu ubaraju se Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju i Feniče Nikolice Bunića,
prigodnice Bara Bettere o potresu, Kanavelićeve prigodnice Ivanu Sobieski kralju
poljačkomu osloboditelju Beča, Trešnja u Dubrovniku, Trstenko pastijer i Dubrovnik
oslobođen harača na blagdan sv. Vlahe, te Menčetićeva prigodnica-pangerik Trublja
slovinska, u kojem se o sigetskoj bitki govori kao o događaju koji je inspirirao
Adrianskoga mora sirenu te pronio slavu Zrinskih po cijelom svijetu.
8
Treću skupinu čine religiozni epovi s biblijskom, svetačkom ili hagiografskom

tematikom, većim dijelom tradicionalni po tematici i formalnim epskim osobinama:
veličina, biblijski ep kao uzor, mitska, nepovijesna stvarnost, kršćanski angažiran
pripovjedač, odsutnost romaneskne ili viteško-romantične građe, oslanjanje na
srednjovjekovnu, a ne renesansnu tematiku, bez karakterno oblikovanih junaka. Često se
oslanjaju se na medievalna djela zborničkog tipa, pa ih karakterizira kronološko redanje
događaja. Motivacija tih djela strogo je podređena kršćanskoj svijesti, ali ima i među njima
djela koja su tradicionalna isključivo po temi, a po svim drugim osobinama jasno odaju
znakove modernijih uzora. Takvo djelo je, primjerice, Palmotićeva Kristijada, prerada
Vidine Christias, koja je kompozicijski vrlo artificijelna, s dobro profiliranim likovima u
karakternom pogledu. Sličan je i ep Paskoja Primovića, Pjesan od upućenja riječi vječne i
od poroda djevičkoga koji je nastao prema Sanazzarovu De partu virginis. Posebno mjesto
u ovoj skupini zauzima Kanižlićeva Sveta Rožalija, koja se žanrovski određuje kao
religiozni spjev, ali u sebi sadrži elemente brokne poeme, svetačkih legendi, alegorijsko-
religioznih žanrova s elementima putovanja, vizija i fantastičnog. U sebi spaja
srednjovjekovne sadržaje koje obrađuje na barokni način uz primjese sadržajnih i
kompozicijskih elementa renesanse. U ovu skupinu ubrajaju se i Kavanjaninova Povijest
vanđelska, Kanavelićev Sv. Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, Mrnavićev Život sv.
Magdalene od Knezov Zirova, Proslavljenje S. Dujma parvoga arbibiskupa solinskoga
Ivana Dražića, te Život i pokora svete Marije Egipkinje Nikole Marčija.
U četvrtu skupinu epskih djela ubrajamo kraća djela ljubavne tematike koja govore
o privatnom svijetu junaka, čija je svrha ispuniti prostor koji je u to vrijeme u Europi
ispunjavala pripovjedna noveleskna literatura. Najznačajnija takva djela su Skvadrijev
romantični epilij Mačuš i Čavalica i Đurđevićeve Razlike zgode nesrećne ljubavi, čiji je
predložak Boccacciov Dekameron. Epskog je karaktera i Pjesan XXVII: Pripovijes
izvađena iz Ariosta, koja je dio zbirke Ljuvene pjesni, Ignjata Đorđića. Ovim je djelima
karakteristična moralna pouka na kraju i atmosfera pastoralnih žanrova, iako se u odnosu
na idilu pastoralnih žanrova primjećuje realniji odnos prema stvarnosti. Zasluga ovakvih
djela u hrvatskoj književnosti je otvaranje prostora priče za privatne i neobične junake, te
konkuriranje visokoj književnosti odnosno epovima sa prentencioznim epskim svjetovima
s društveno-političkom, povijesnom ili religioznom tematikom.
Budući da epska djela ispunjavaju prostor pripovijedne proze u hrvatskoj

književnosti 17. stoljeća, ona donekle osvajaju prostor fikcije. Tako se u sporednim
9
fabulama epova povijesne i religiozne tematike javljaju izrazito čudni, neobični i bizarni
događaji, kojima svrha nije ni po čemu alegorijska kao u djelima 16. stoljeća, već težnja za
beletrizacijom teksta. S jedne strane, ti tekstovi teže čim vjernijoj slici povijesti, a s druge
strane, čim naglašenijom fikcionalnosti, čija je funkcija da u čitatelja izazovu čuđenje,
meravigliu. Ova dvojnost je, nedvojbeno, manifestacija činjenice da epski svjetovi 17.
stoljeća donose novu sliku i doživljaj svijeta, te raskrštavaju sa strogom normom i
žanrovskim konvencijama 16. stoljeća. Naravno u toj tendenciji prednjače epovi s
povijesnom tematikom, dok su epovi s religiozom tematikom, zbog same prirode svojih
sadržaja, nešto zatvorenji za fikciju, te se više nadovezuju na renesansni postupak
alegorizacije.
Nezaobilazni elementi fikcije vidljivi su i u korištenju motiva pakla i paklenih sila.
Taj je motiv prisutan kao generički signal epskog, ali i kao težnja za neobičnošću odnosno,
kao motiv preko kojeg je najlakše provesti sve pjesničke postupke baroknog stila.
Posljedica toga je da ti motivi često ostaju slijepe fabule, bez značenja i smisla za cjelinu
epskog svijeta kojem pripadaju.
Epska djela 17. stoljeća oblikuju kompozicije na razne načine. Jedan dio djela ima
izrazito tradicionalne oblike komponiranja fabule, dok je drugi dio djela izrazito moderan
po oblikovnim načelima i sadrži mnoge inovacije. Opet vidimo tradicionalnu razliku
između religioznih epova, koji više naginju tradiciji slijedeći pravocrtnu i jednolinijsku
kompoziciju, sa cjelovitom i konzistentnom pričom, i povijesnih epova koji ne izvješćuju o
vremenski i prostorno kontinuiranim događajima. Naime, oni imaju jedinstven karakter
epskog svijeta, s jasno određenim vremenom i prostorom, ali im kompozicije nisu
jednolinijske, pravocrtne i podložne empirijskoj kronologiji vremena.
Kompleksnije i razvedenije oblikovanje kompozicije uvjetovalo je razvedenije i
kompleksnije pripovjedačke postupke odnosno multipliciranje pripovjedača koji
dinamiziraju i dramatiziraju radnju, i naravno, pružaju uvid u različite svjetonazore.
Pripovjedač 17. stoljeća znatno je bliži sadržaju epova nego što je bio pripovjedač 16.
stoljeća, te angažirano prenosi radnju, što opravdava i naglašeno unošenje lirskih motiva te
dramatično prenošenje onoga što se događa sada i ovdje. Pojava lirskih i dramskih
elemenata u epskim djelima možemo tumačiti kao težnju baroknih poetika da proizvedu
svojevrsni "višak" estetskog, odnosno elemente sekundarnih gereričkih obilježja.
Tradicionalni motivi također podliježu inovacijama baroknog stila.
0
Spoj tradicije i moderne, inovatorske komponente čine hrvatsku epiku 17. stoljeća,
a djelomice i epiku 18. stoljeća značajnim pokazateljem mnogolikosti i slojevitosti, kako
tog književnog roda, tako i razvoja hrvatske književnosti toga doba.
U hrvatskoj književnoj kulturi 17. i 18. st. epska i narativna djela u stihu su
najzastupljeniji rod. Njihova funkcija i norme po kojima se ravnaju su različiti. Tijekom
17. i u prvoj polovici 18. st. prevladavaju barokna, a od sredine 18. st prosvjetiteljska
načela. Razlikuju se motivacijom i stilom, te je jasno uočljiva poetička, sociološka i
estetička promjena u hrvatskoj književnoj kulturi sredinom 18. st.
U drugoj polovici 18. st počinje se razvijati epska književnost u dotad književno
nerazvijenim regijama (Slavonija, SI Hrvatska, kajkavska književnost, SZ Hrvatska,
ozaljski krug). Teme epskih djela se proširuju. Proza je do kraja 18. st vrlo rijetka.
U doba baroka narativna su djela u stihu mnogobrojna, opsežna i žanrovski
raznolika. Uzor književnog stvaralaštva još je uvijek dubrovačko-dalmatinska regija.
Na početku 17. st. nastaje spjev zadarskog epika Jurja Barakovića Vila Slovinka u
kojoj se isprepliću elementi novovjekovnih i tradicionalnih epskih djela pa ga se različito
tumačilo, smještalo u razne poetike i različito ga se definiralo.
Većina narativnih tekstova u stihu u 17. st. obrađuje važan povijesni događaj za
zajednicu. To su povijesni epovi. Tako je Osman I. Gundulića prvi povijesni ep koji
opjevava suvremeno stanje. Ima razgrananu epsku fabulu s elementima povijesne, ali i
romantičarske viteške epike. Također je naglašena kršćansko-slavenska ideologija.
Gunduliću je u mnogočemu književni uzor bio Tassov Oslobođeni Jeruzalem. Pod
utjecajem Osmana razvijaju se i drugi veliki povijesni epovi:
 Dubrovnik ponovljen J. Palmotića (opjevava potres u Dubrovniku 1667. g.
te sudbinu Jakmira, što je zapravo piščeva biografija)
 Sveti Ivan biskup trogirski P. Kanavelića (govori o napadu ugarskog
kralja Kolomana na Zadar, kojeg spašava biskup sv. Ivan čudesnim
moćima)
 Opsada sigetska P. Zrinskog (pjeva o zauzeću Sigeta 1566. od strane
Turaka i junačkoj smrti N. Š. Zrinskog)
 Odiljenje sigetsko P. Rittera Vitezovića (lirska reminiscencija pada Sigeta)
Sva ta djela povezuje tematika te preplitanje kršćanskih shvaćanja povijesnih
događaja sa sekularnim razumijevanjem teške povijesne stvarnosti. Oblikuje se ideologija
1
baroknog slavizma te živi u raznim varijantama u epici 17. i 18. st. Slavenska, tj.ilirska
ideja u Hrvatskoj veliča prošlost i vjeruje u zajedničku budućnost slavenskih zemalja što
najviše dolazi do izražaja u brojnim djelima s temom sigetske bitke.
Junaci epova 17. st. su prikazani dublje, privatnije, s više emocionalnih, karakternih
i duhovnih osobina, za razliku od renesanse. To odražava utjecaj tasovskog epskog modela
i težnju za romanesknom fabulom. U ep se uvode romantično-viteške epizode, putopisni i
dnevnički segmenti, romaneskna i biografska građa, molitva, rasprava itd. što dovodi do
kompleksne kompozicije.
Druga grupa narativnih djela u 17. i 18. st. su romantične priče u stihu, npr. Mačuš
i Čavalica V. Skvadrovića, Razlike zgode nesrećne ljubavi I. Đurđevića i dr. U njima se
opjevava tragična ljubav ili zapreke koje stoje ljubavnicima na puto do sreće. Razvija se i
epska pjesma s temama iz povijesno-političke stvarnosti, npr. Trublja slovinska V.
Menčetića.
Pišu se i razni religiozni epovi sa biblijskom i hagiografskom tematikom. Sadržajno
i formalno su uglavnom tradicionalna kao npr. Život Magdalene od knezov Zirova I. T.
Mrnavića, Kita cvita razlikova I. Ivaniševića, Kristinijada J. Palmotića i dr.
Epiku u 18. st. obilježava raznolikost stilskih formacija te raznolikost estetskih,
patoloških i strukturnih osobina. S jedne strane imamo baroknu, a s druge klasicističku
poetiku. Sredinom stoljeća se javlja i prosvjetiteljstvo, te neke crte predromantizma koji
nagovješćuje hrvatski narodni preporod u 19. st.
Razdvojenost državnih entiteta snažno se osjeća u kulturi, ali sve više jača
povezanost književnih regija. Epika u stihu je i dalje najvažniji književni rod, dok se ona u
prozi javlja tek krajem stoljeća. Teme su i dalje raznovrsne.
Stihovanu epiku po tematici i funkciji dijelimo na:
o pučko-prosvjetiteljski ep
Cvit razgovora F. Grabovca , zbornik u stihu i prozi različitih vjerskih i
svjetovnih tekstova namijenjenih neobrazovanu čitatelju, označava početak
pučke književnosti
Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačića Miošića, zbornik epskih
deseteračkih pjesama i proznih kroničkih izvješća, bio je vrlo popularan
Satir iliti divji čovik M. A. Reljkovića, prosvjetiteljski spjev s poukama za
seljaštvo
o povijesno-ratnički ep, opjevava ratove protiv Turaka
Katarine II i Jose II put u Krim J. Krmpotića
2
Nestrančno vezdašnjega tabora ispisivanje Grgura Kapucina

o religiozna epika, pisana baroknim stilom
Sveta Rožalija A. Kanižlića, pisana u prvom licu u obliku pisma, kombinacija
je barokne poeme, svetačke legende i alegorijsko-religioznih žanrova)
Aždaja sedmoglava V. Došena, alegorijski ep smrtnih grijeha
o šaljivo-komični ep
Suze Marunkove I. Đurđevića
Sličnorični natpis groba Zvekanovoga A. Ivanošića
U 18. st. očita je sekularizacija hrvatske književnosti u naraciji u stihu, te se javlja

sukob između tradicije i modernih shvaćanja. Također je epska književnost imala udio u
ujedinjavanju hrvatskih prostora u jedan jedinstven prostor književnog i kulturnog
stvaralaštva.

Barok Yaaaass

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Barok Yaaaass

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Hrvatski književni barok i prosvjetiteljstvo 1

Opsida sigecka (Adrijanskoga mora sirena) – Petar Zrinski

Odiljenje sigetsko – Pavao Ritter Vitezović

Trublja slovinska – Vladislav Menčetić

Djelo Nikole Zrinskog je na mađarskom i ne pripada u hrvatsku književnost, a

2. Juraj Baraković (1548-1628)

- Uz pravu, javlja se i mitska povijest: to je priča o Neptunovom sinu Slovinu

3. Književnost reformacije: značajke, pisci, djela

Reformacija je socijalno-politički pokret 16. st. Bila je to borba protiv Katoličke

Hrvatsko-slavonske krajine). Ali inicijativa za izdavanje knjiga došla je od Petra Pavla

Ivan Pergošić rođen je u prvoj polovici 16.stoljeća u Varaždinu. Najprije je bio

6. Počeci kajkavske književnosti

Kajkavski su književnici dakle u manjoj ili većoj mjeri poznavali čakavsko-

Ivan Pergošić – Decretum i Praefationes et epistolae

7. Pojam manirizma: društveni život, umjetnost, smjerovi...

Manirizam je pojava u umjetnosti, književnosti, glazbi, slikarstvu koji je od

• priroda nije važna, nego osjećaji

Manirizam redovito koristi jednu neobičnu formu – concetto. Concetto je

Izvještačeni, traženi, uvijeni, prenaglašeni ili preškrti izražajni oblici u vezi su s

gongorizam (španjolski gongorizmo) – naziv za jedan od tokova barokne poezije u

konceptizam (tal. concettismo, šp. conceptismo – od talijanskog concetto i španjolskog

precioznost – društvena i književna pojava, nastala najvećim dijelom u otmjenim salonima

Azijanizam – retorički stil u antičkom govorništvu i proznom stvaralaštvu, tzv.

9. Pojam baroka: društveni život, umjetnosti, konteksti...

Barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom

Luther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjećaja srednjeg vijeka. Svaki je

izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska

Barok u hrvatskoj književnosti

Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić

Hrvatski je barok, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske

U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna,

Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga:

2. Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu,

3. Književnost habsburške ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje:

Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić,

Zbirka Sacrae cantiones (Venecija 1620.) Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je

razvoju domaće tragikomedije i melodrame (Ivan Gundulić, Arijadna 1615./1632.; Paskoje

Vokalno višeglasje imalo je uporišta u domaćoj kasnorenesansnoj tradiciji (teorijski ne

U baroknoj glazbenoj djelatnosti crkvenih redova, nerijetko skromnih umjetničkih dosega,

* barok u širim vidovima: graditeljstvo (građevine razigranih pročelja, bogato ukrašene

- spomenici barokne kulture:

nastao u fazi intezivnih društvenih preobražaja, koji su se manifestirali u mnogim

10. HORACIJE MAŽIBRADIĆ (1565-1641)

Horacije Mažibradić rodio se u Veneciji 1565. godine kao nezakonit sin

KNJIŽEVNI RAD HORACIJA MAŽIBRADIĆA

Posao kancelara ostavljao je Mažibradiću dovoljno vremena da se bavi književnim

11. STIJEPO ĐURĐEVIĆ

Stijepo Đurđević pripadnik je stare i ugledne plemićke porodice, kojoj je bio

12. IVAN TOMKO MRNAVIĆ

Ivan Tomko Mrnavić rodio se u 1580. godine u Šibeniku od roditelja doseljenih iz

Život Magdalene od knezov Zirova plemena Budrišića je njegovo najzanimljivije

ISTUMAČENJE OBILNIE NAUKA KRSTJANSKOGA… PRINESENO U JEZIK

 Osmanščica (1631) je pisana u formi isusovačke drame, zanimljivo po temi i

 Potuženje pokornika radi smrti Isusove k narodu čovičanskom (Rim 1627) –

13. MARIN GAZAROVIĆ

Marin Gazarović je hvarski vlastelin koji će nastaviti tradiciju crkvenog

Gazarović se u prolozima i epilozima obraća Hvaranima, ali njegova prikazanja ipak

14. MELODRAMA I POČECI OPERE U DUBROVNIKU

Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokušaja da se stvori pandan jednome

Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosežne posljedice po melodramu kao žanr, i to

Melodrama govori o vezama naše književnosti s europskom, posebice na

15. IVAN GUNDULIĆ - ŽIVOT

Ivan Gundulić u Dubrovniku je završio humanističku gimnaziju, gdje mu profesor