Akademija scenskih umjetnosti

Odsjekza dramaturgiju
Predmet: Osnovi režije I
Predavač: prof. Elmir Jukić
v.ass. Nermin Hamzagić

IBSEN – SABLASTI
(tema, ideja, lična motivacija)

Studentica: Emina Kovačević

23. oktobar 2019, Sarajevo
Tema: Duhovi prošlosti
Ideja: Duhovi očeva javljaju se u djeci.

Lična motivacija:

Dramu “Sablasti” Henrik Ibsen je napisao vrlo brzo nakon “Nore ili Lutkine kuće”, a prije
“Neprijatelja naroda”. Teme koje su u kasnom devetnaestom stoljeću zblanule javnost, i
prouzrokovale višedecenijsko odgađanje premijere ovog teksta u njegovoj rodnoj zemlji su
vanbračni seks, incest, emancipacija žene, spolno prenosive bolesti, i gotovo karikaturalan
prikaz svećenstva. U današnjem kontekstu, većina ovih tema nema nije kontraverzna.
Gospođa Alving i njena onomad radikalna literatura i progresivna poimanja slobodne ljubavi, u
današnjem kontekstu nemaju istu snagu, i nisu baš ugodno ostarile.

Međutim, po mom ličnom osjećanju, aspekt ove drame koji uveliko rezonuje sa danas jeste
pitanje tih “duhova prošlosti”, očinjih grijehova koji se javljaju u djeci. Živimo u periodu u
kojem se otvaraju studentski domovi sa imenima ratnih zločinaca, baš kao što u drami
gospođa Alving u čast svog preminulog muža, promiskuitetnog alkoholičara, koji je vodio
svojevrstan dupli život, otvara sirotište. U mojoj viziji, ona je daleko od radikalne feministkinje,
i predstavlja simbol šutnje i uslužnosti, koja tek otkrivanjem istine biva oslobođena vlastitih
duhova.

Ja sam dio generacije koja je rođena poslije rata, i dobar dio mog okruženja i danas je uklet
tom prošlošću. Stare ideje koje u svom korijenu sadrže pogubnost, trebale bi umrijeti, jer
nikome nisu donijele ništa dobro. Ipak, one nadživljavaju očeve kroz djecu. Naše sudbine, čini
se, bile su u rukama naših djedova, čija djela ih često više određuju, nego naša vlastita. Da li
bi Oswald doživio sudbinu koju doživljava do kraja drame, da je znao istinu? Da li je šutnja i
odmicanje zaista bila jedina stvar koju je gospođa Alving mogla učiniti za svoje dijete? To su
pitanja koja mene opsjedaju.

Također, lično nisam ljubitelj građanske drame, Ibsena poslije Peer Gynta, i ranog
Strindberga, kao ni Georgea Bernarda Shawa, i često mi se dešavalo da imam otpor prema
njihovim dramama i prije nego ih uzmem čitati. Sa “Sablastima” je bilo drugačije. Ironija, koja
je najprisutinije dramaturško oružje u ovom komadu, me očarala i nagnala da cijeli tekst
ponovo pročitam, ali kao crnu komediju. Još jedan važan element ove drame je i jeza, koja se
osim u naslovu, javlja i kroz tmurnu atmosferu komada.

I prije ovog semestra i osnova režije, govorila sam da bih od svih klasika na repertoarima
domaćih pozorišta najviše voljela vidjeti Ibsenove Sablasti, ali pročitane kao crnu komediju,
parodiju naše sadašnjosti.