654.

godine po Hidžri, čovjek zadužen za lampe u Poslanikovoj

džamiji je otišao u džamiju da napuni lampe uljem.
Nažalost, desio se nesrećan slučaj, Ulje se zapalilo, nakon čega
se zapalio zastor (zavesa), vatra se proširila i zahvatila
(drveni) stub, i tako je nastao najkobniji požar u historiji
Poslanikove džamije.
Ovaj požar je spalio džamiju u potpunosti.
Krov se urušio na konstrukciju koju je izgradio Omer b. Abdul-
Aziz.
Ovo je poznato kao Veliki požar, desila su dva velika požara,
ovo je prvi od njih, - Veliki požar u Medini.
Pri tome se još jedna tragedija dogodila, a to je da je originalni
mushaf Osmana uništen u ovom požaru.
Cijela džamija je bila uništena.
Ali, Allah je sačuvao kabur Poslanika.
Cijela struktura džamije je izgorjela i urušila se na originalnu
konstrukciju.
Ljudi su se obratili pismom halifi, tada su na vlasti bili Abasije
Tada je halifa bio Musta'sim-Billah.
Poslali su mu pismo, on je bio u Bagdadu.
"Šta da radimo?"
Tu je bio kabur Poslanika, niko nije ušao unutar kabura još od
vremena Omera b. Abdul-Aziza.
500-600 godina je prošlo od toga i niko nije ušao unutra.
Šta se da uraditi, da li da se stara struktura uništi i izgradi
nova, trebali su savjet od halife.
Poslali su halifi pismo u Bagdad.
Ko će mi reći šta se tada dešavalo u Bagdadu?
- Mongolska, tatarska invazija
Hulagu Han je tada opsjedao Bagdad.
Već sljedeće godine, nakon Velikog požara, Bagdad će biti
uništen.
Svi stanovnici će biti ubijeni, više od million ljudi će biti
masakrirano, to je jedan od najvećih pokolja, prije Prvog
svjetskog rata, u historiji.
Halifa je tada bio prezauzet da bi se brinuo o tome šta se
događa u Medini.
On sam će izgubiti život u sljedećoj godini, iako to on,
naravno, ne zna.
Nikakav odgovor nije došao sa njegove strane.
Ljudi u Medini nisu znali šta da rade, pa su odlučili da kabur
ostave takvim kakav jeste, i da ostatak džamije izgrade oko
kabura.
Iz poštovanja prema kaburu, oni ga nisu ni takli, uključujući i
izgorjele stvari koje su pale unutra, tako da su ga ostavili u
tom stanju, i onda su džamiju obnovili oko kabura.
naravno, oni su postavili iznad kabura grede za krov, Ali, niko
nije dirao strukturu kabura koja je izgrađena od strane Omera
b. Abdul-Aziza, niko to nije dirao, niti ušao unutra.
Iako su izgorjele stvari pale unutra, ko će ući unutra da to
izvadi? - oni nisu imali dozvolu i ostavili su to kako jeste.
Mongoli su (nakon Bagdada) napredovali, išli su prema
Egiptu, onda, konačno, kada se činilo da će da osvoje sav
muslimanski svijet, ko ih je zaustavio?
Gdje su mam historičari?
Ko ih je zaustavio?
- Zahir Bejbers, tako je.
Gdje ih je on zaustavio?
Kako se zove bitka?
Ajn Džalut - Bitka Ajn Džalut
Tada se sve promijenilo, tada smo "otkrili" da su Mongoli
ustvari samo ljudi (smrtnici).
Tada su muslimani počeli da vraćaju teritoriju natrag.
Sada, pošto je Zahir Bejbars došao na vlast, nešto se moralo
poduzeti po pitanju kabura, on je taj koji je finansirao obnovu
džamije.
Dakle, par godina je ostala u takvom stanju jer nije bilo
sredstava za obnovu, za to je trebalo puno novca, a vlasti nije
bilo jer je bagdadska vlast bila u potpunosti uništena
Zahir Bejbers je obnovio džamiju, i odlučio je u toj prilici
pošto struktura oko kabura nije bila u dobrom stanju, da je
treba pokriti, Pa je on, po prvi put izgradio veliku kocku oko
kuće (sobe) Poslanika, da li vam je ovo poznato?
Ta velika kocka je ista ova danas-postojeća kocka.
Ta kocka koju je on izgradio u 678. godine je kocka koju mi
danas možemo da vidimo, ne same rešetke, već konstrukcija
iza njih.
Izgradio je i kube iznad kabura - po prvi put u historiji, nikada
ranije nije postojalo kube, sve do 678. godine, bilo je to kube
od drveta.
Ta struktura je opstala sljedećih 200 godina - sve do drugog
velikog požara koji se desio.
Drugi veliki požar se zbio 886. godine po Hidžri, odnosno
1481. godine.
Da stvari stavimo u perspektivu, tada Kolumbo još uvijek nije
otkrio Ameriku, muslimani su još bili u Endelusu (Španiji) -
još 10 godina će biti tamo.
Osmanlije još nisu bili u potpunosti na vlasti, već Memluci.
Dakle, 1481. godine, mujezin se popeo da prouči ezan za jaciju
namaz, bila je to mrkla i olujna noć, kiša je padala, Kad, gle
čuda, munja pogađa minaret džamije, minaret se urušava, i
ubija mujezina.
Tada se raspalila vatra na krovu džamije, i ponovo, ovaj put
200 godina kasnije, cijela džamija je u plamenu.
Kaže se da su svi stanovnici Medine požurili ka džamiji, zato
što tada nije bilo vatrogasaca, već su nosili kofe, kako bi
pomogli da se očuva što je moguće očuvati.
U suštini, cijela džamija je morala da bude obnovljena,
memlučki sultan Kajtbaj je naredio potpunu obnovu džamije,
od početka.
Naredio je da se treba očistiti i kabur od nereda nastalog u
požaru prije 200 godina, to je ono što nije bilo dirano.
Odabrali su tadašnjeg najvećeg učenjaka, njegovo ime je Es-
Semhudi, umro je 911. godine po Hidžri.
Es-Semhudi je izabran da uđe unutar same prostorije u kojoj
je kabur, da se postara da je sve u redu, očisti sve, …i postara
se oko toga da se originalna struktura Omera b. Abdul-Aziza
očuva.
Dakle, tokom 500-600 godina, ili više od toga, 700 godina,
niko nije ušao u kabur.
Neki su rekli da je možda neko u 2. ili 3. stoljeću ulazio unutra
kako bi se popravio jedan od zidova prostorije.
Tako da je moguće da je neko ulazio u 2-3. stoljeću kada se
jedan zid urušio pa su ga obnovili.
Ali zasigurno, tokom 5 vijekova niko nije ušao unutra.
Es-Semhudi je počistio krov i sve ostalo, opisivao je strukturu
prostorije.
On je ušao kroz nisko postavljeni prolaz, nisu postojala vrata
ali jeste postojao ulaz, ne znam kakav je, niti ga je on opisao,
on kaže da je ušao na taj ulaz u prostoriju,
On je prvi čovjek u 500 godina i zadnji čovjek u proteklih 600
godina, koji je ušao u prostoriju kabura.
On je to opisao u emotivnim i živopisnim detaljima, u svojim
ličnim spisima, to je nevjerovatan opis.
Volio bih da mogu cio opis da vam prenesem, ali ne mogu,
zbog nedostatka vremena, već sam preveo samo jedan
paragraf.
"Ušavši u blagoslovljenu sobu sa zadnjeg ulaza, nisam ušao
unutra dublje..."
On nije ušetao unutra, već je, iz poštovanja, odmah tu zastao,
na samom ulazu, dalje kaže:
"Osjetio sam miris koji prije toga nisam nikada osjetio..."
Kazao je: "Stajao sam tu toliko dugo koliko sam mogao..." Nije
se pomerao iz poštovanja
"...donosio sam selam na najboljeg od svih poslanika, i na
najbliže od njegovih drugova, dovio sam Allahu koliko sam
mogao..."
Ovo je veoma poetski pisano, ja sam to jako brzo preveo, on
sada opisuje sobu, pa kaže:
"Vidio sam da je soba sada ravna, tako da mezari nisu bili
vidljivi..."
Sada su se kaburovi slegli dolje...
"...osim jedne izbočine za koju sam pretpostavio da je to kabur
Omera, koji je bio malo iznad površine. Osjetio sam pijesak u
svojoj ruci, bio je vlažan.."
Subhanallah, kao da je bio svjež, bio je to šljunak...
U knjigama historije imamo to da kada je Omer b. Abdul-Aziz
obnavljao kaburove, jedan od ljudi koji je to radio, Za taj posao
su birali učenjake, je rekao da je vidio mezare Poslanika, Ebu
Bekra i Omera, i da su bili izdignuti četiri prsta iznad tla.
Dakle to je bila samo mala izbočina iznad tla, to je sve, bez
ikakvog kamena (ploče) – ništa.
Do vremena Es-Semhudija, 886. godine, ti kaburovi su postali
ravni sa tlom.
Sada je struktura od drveta koju je Zahir Bejbres izgradio
zamijenjena metalnom strukturom.
Pazite sad ovo, ova ista struktura, izgrađena 886. godine po
Hidžri, što odgovara 1481. god., je ono što mi vidimo danas
kao zelene rešetke.
Zelene rešetke oko kabura, koje danas možemo vidjeti, koliko
su stare? - 600 godina, vraćaju se na 1481. godinu, a sada smo
u 2015. godini.
Dakle, to je izgrađeno od strane memlučkog sultana Kajtbaja -
to je bilo njegovo ime.
On je drveno kube na vrhu prostorije koje je izgrađeno od
strane Zahira Bejbera, zamijenio sa drugim kubetom
sagrađenim od tadašnjeg cementa.
To kube je prepravljano sve do onog što imamo sada, dakle,
kube koje mi imamo sada je u suštini izgrađeno od strane
Kajtbaja.
Originalna struktura je još uvijek tu, ali, naravno, dorađene su
neke stvari, ali struktura sultana Kajtabaja se nalazi tu.
Na početku, kube je bilo boje metala, to im se tada dopadalo,
jer je reflektovalo sunčeve zrake pa je izgledalo blještavo.
Nakon toga su ga farbali različitim bojama tokom sljedećih
nekoliko stotina godina.
Nekada je bilo zvano "Plavo kube", jer je bilo ofarbano plavom
bojom, bilo je ofarbano i bijelom bojom.
Onda, za vrijeme vladavine sultana Mahmuda, oko 1253.
godine po Hidžri, što je 1837. god., bukvalno prije 150-160
god., kube je, po prvi put u historiji, ofarbano zelenom bojom.