FRANZ

KAFKA

ODABRANA DJELA
DRUGI

FRANZ KAFKA

SVEZAK

UREDNIK

NOVAK

SIMIC

NASLOV ORIGINALA

FRANZ KAFKA BESCHREIBUNG EINES KAMPFES

S. Fischer Verlag lizenzausgabe Von Schocken Books, New York 1946.

PRIPOVIJETKE
KNJIGA DRUGA

S njemakog preveo ZLATKO MATETIC

Likovno opremio ANTE SCHRAMADEI ZORA

Z A G R E B 1968

JAHA NA KOSARI Iscrpljen je sav ugljen; koara prazna; lopata besmislena; iz pei die hladnoa; po sobi popadalo inje; pred prozorom stabla ukoena od mraza; nebo srebrni tit protiv svakoga tko od njega trai pomo. Moram dobiti ugljena; ipak se ne smijem smrznuti; iza mene nemilosrdna pe, preda mnom isto takvo nebo, moram, prema tome, otro projahati izmeu njih i po sredini potraiti pomo kod trgovca ugljenom. Ali on je ve otupio na moje obine molbe; moram mu sasvim tano dokazati da nemam vie ni jednog jedinog zrnca ugljena i da mi on stoga predstavlja pravo pravcato sunce na svodu nebeskom. Moram doi kao prosjak koji hropui od gladi hoe da se skona na kunom pragu i zato se gospodska kuharica odluuje da mu nalije talog posljednje kave; jednako tako mora mi ugljenar nasuti punu lopatu ugljena u koaru, bijesan, ali obasjan ovom zapovijedi: Ne ubij! Ve moj nastup mora odluiti; zato u odjahati tamo na koari. Kao jaha na koari, s rukom na drci, toj najjednostavnijoj uzdi, s mukom se kotrljam niza stepenice, ali dolje se moja koara uspinje divno, divno; deve, polegle u logoru nisko po tlu, ne ustaju ljepe, tresui se pod tapom gonia. Kroz zamrznutu ulicu napredujem jednolikim kasom; esto se dignem do visine prvog kata, a nikada se ne spustim do kunih vrata. Neobino visoko lebdim pred podrumskom radnjom trgovca ugljenom, gdje onaj ui duboko dolje i pie za 149

svojim stoliem; otvorio je vrata da ispusti preveliku vruinu. Ugljenaru! viem ja, glasom promuklim od zime, obavijen oblacima hladnog daha, molim te, ugljenaru, daj mi malo ugljena. Koara mi je ve tako prazna da mogu jahati na njoj. Budi tako dobar! im budem mogao, platit u ti. Ugljenar stavlja ruku na uho. ujem li dobro? upitao je preko ramena svoju enu koja plete na klupi kraj pei, ujem li dobro? Neka muterija. Ja ne ujem nita, veli ena, mirno izdiui i udi-ui zrak preko pletaih igala, ugodno zagrijanih lea. O da, viem ja, ja sam to, stara muterija, duboko odana, samo momentano bez sredstava. eno, veli trgovac, ipak je netko, ta ne mogu se toliko varati; bit e neka stara, vrlo stara muterija kad mi tako govori srcu. Sto ti je, ovjee? rekla je ena i pritisnula runi rad na grudi, odmarajui se askom, nema nikoga, ulica je prazna, sve nae muterije su namirene; moemo za neko vrijeme zatvoriti radnju i poinuti. Pa ja sjedim ovdje na koari, viem ja, a beutne suze od studeni zasjenjuju mi oi, molim vas, pogledajte malo uvis, odmah ete me otkriti; samo lopatu ugljena prosim, a ako mi date dvije, bit u presretan. Ta sve ostale muterije su namirene. Ah, kad bih ga samo zauo kako se trucka u koari! Dolazim, ree ugljenar i otputi se svojim kratkim nogama prema podrumskim stubama, ali ena je ve kraj njega, primi ga vrsto za ruku i ree mu: Ti ostani. Kad si tako tvrdoglav, idem ja gore. Sjeti se kako si noas teko kaljao. Ali za nekakav posao, makar ti se samo priinjao, zaboravlja ti na enu i dijete i rtvuje svoja plua. Idem ja. Ali onda mu nabroj sve sorte koje imamo na skladitu, a cijene u ti doviknuti. Dobro, ree ena i popne se na ulicu. Naravno, ugleda me odmah. Gospoo ugljenarko, zovem ja, moji odani pozdravi, samo lopatu ugljena, odmah amo u koaru, sam u je odvesti kui, jednu lopatu onog najloijeg. Jasno, platit u punu koaru, ali ne odmah, ne odmah. Te dvije rijei ne odmah zvone kao zvona, i mutei

pamet, mijeaju se s veernjom zvonjavom to se ba uje s oblinjeg zvonika. Pa to hoe? vie trgovac. Nita, odazivlje se ena, nema tu niega, ja ne vidim nita, ne ujem nita. Jedino zvoni est sati i mi zatvaramo. Strahovito je zima. Sutra emo vjerojatno imati jo mnogo posla. Ona ne vidi nita i ne uje nita; ali je ipak skinula pregau i nastoji da me otpue pregaom. Na alost, to joj uspijeva. Sve odlike dobre jahae ivotinje ima moja koara, ali otporne snage nema, previe je lagana; enska pregaa podie joj noge sa zemlje. Ti zla eno, dovikujem jo za njom, dok mi ona prijeti prstom napola prezirno, napola zadovoljno i vraa se u radnju. Zla eno! Prosio sam te lopatu najloijeg ugljena, a ti mi je nisi dala! I tako se penjem u regije ledenih brda i nestajem, nikad ih vie ne vidio.

Ova kratka pria objavljena je kao feljton u listu Prager Presse 25. XII 1921. godine, a stvarni joj je motiv nestaica ugljena u Pragu zimi 19171918. godine. 150 151

NA GRADNJI KINESKOG ZIDA Kineski zid je na svom najsjevernijem mjestu dovren. Gradnja je tekla sa jugoistoka i sa jugozapada i tamo se spojila. Taj sistem djelomine gradnje bio je primijenjen i u malom, unutar dviju velikih radnih vojski, istone i zapadne. To se dogaalo tako da su bile obrazovane grupe od oko dvadeset radnika koje su imale izvesti dionicu zida duine otprilike petsto metara, a susjedna grupa gradila je onda nasuprot njima zid iste duine. Ali kad bi se spojili, gradnja se nije vie nastavljala na kraju tih hiljadu metara, tavie, radne grupe bile su razaslane na gradnju zida u sasvim druge krajeve. Naravno, na taj nain nastalo je mnogo velikih rupa, koje su se popunjavale tek polako jedna za drugom, poneke ak tek kad je ve bilo objavljeno dovrenje gradnje zida. Da, sigurno je bilo rupa koje uope nisu bile zazidane, tvrdnja, koja dakako pripada moda samo mnogim legendama to su nastale oko gradnje, a ove pojedinac ne moe provjeriti vlastitim oima ni vlastitim mjerilom s obzirom na rasprostranjenost gradnje. ovjek bi, pak, isprva povjerovao da bi u svakom pogledu bilo pogodnije graditi povezano ili bar povezano unutar dvaju glavnih dijelova. Ta zid je bio zamiljen kao zatita protiv sjevernih naroda, kao to se openito irio glas, a to je i poznato. Ali kako moe tititi zid koji nije sagraen povezano? Da, takav zid ne samo da ne moe tititi nego je i sama gradnja u neprekidnoj opasnosti. 107

Te dijelove zida, naputene u pustom predjelu, nomadi mogu uvijek razoriti, tim prije to su oni neshvatljivom brzinom, kao skakavci, mijenjali svoje nastambe i moda imali bolji pregled napredovanja gradnje nego mi graditelji sami. Usprkos tome gradnja se nikako nije mogla izvesti drugaije nego to se dogodilo. Da bi se to razumjelo, treba imati u vidu slijedee: trebalo je da zid postane zatita kroz stoljea; zbog toga su najpaljivija gradnja, iskoritenje graditeljske vjetine svih poznatih vremena i naroda, trajan osjeaj line odgovornosti graditelja bili neophodne pretpostavke rada. Za nie radove mogli su se, dodue, uzeti neobrazovani nadniari iz naroda, mukarci, ene, djeca i svatko tko god se ponudio za dobru nadnicu; ali ve za voenje etiriju nadniara bio je potreban razuman ovjek, obrazovan u graevnoj struci; ovjek koji je bio u stanju da u dubini srca su-osjeti s onim to se ovdje radi. A to vee djelo, to vei zahtjevi. A takvih ljudi bilo je stvarno na raspolaganju, iako ne u onoj mnoini koliko bi ih ta gradnja bila mogla iskoristiti, ali ipak u velikom broju. Velikom djelu nije se pristupilo lakomisleno. Pedeset godina prije poetka gradnje proglasili su u cijeloj Kini, koju je trebalo opasati zidom, graditeljstvo, a posebno zidarstvo najvanijom naukom i sve drugo priznali tek toliko koliko je s tim bilo u vezi. Ja se jo vrlo dobro sjeam kako smo mi kao mala djeca, jedva smo stali na noge, morali u vrtiu naega uitelja graditi neku vrst zida od oblutaka; kako je uitelj zavrnuo skute i natrao na zid, naravno, sruio sve i toliko nam spoitavao to je gradnja slaba, da smo se mi, urlajui, raz-bjeali na sve strane k naim roditeljima. Sitna zgoda, ali obiljeava duh vremena. Ja sam imao sreu da je gradnja zida poela upravo kad sam sa dvadeset godina poloio najvii ispit najnie kole. Kaem sreu, jer mnogi koji su ranije bili dosegli krajnju visinu obrazovanja koje im je bilo pristupano, godinama nisu znali to bi poeli sa svojim znanjem, vukli su se beskorisno okolo s velianstvenim graevinskim planovima u glavi i zalutali negdje u mnotvu. Ali oni, koji su konano doli na gradnju kao majstori, makar i najnieg ranga, bili su je stvarno dostojni. Bili su to zidari koji su mnogo razmiljali o gradnji i nikad

nisu prestali razmiljati o njoj, koji su se osjetili sroeni sa gradnjom im su uzidali prvi kamen u tlo. Ali takve zidare tjerala je, naravno, pored udnje da temeljito izvedu posao, takoer nestrpljivost da ugledaju kako se gradnja konano podie u svojoj potpunosti. Nadniar ne pozna te nestrpljivosti, njega goni samo nadnica, a vii majstori, pa ak i srednji vide dovoljno toga od mnogostranog rasta gradnje, da bi im to ovrsnulo duh. Ali za one nie, koji su bili daleko iznad svojih izvanjskih malih zadataka, trebalo se drukije pobrinuti. Nisu ih mogli, na primjer, ostaviti da u nekom nenastanjenom planinskom kraju, stotine milja od njihova zaviaja, slau kamen na kamen mjesecima ili ak godinama; beznadnost takvog marljivog rada, koji meutim ni tokom jednog dugog ljudskog ivota ne vodi do cilja, bila bi ih dovela do oajanja i prije svega uinila manje vrijednim u poslu. Zbog toga je bio izabran sistem gradnje po dionicama. Petsto metara moglo je biti dogotovljeno otprilike za pet godina; tada bi, dakako, majstori bili u pravilu previe iscrpljeni, izgubili bi svako povjerenje u sebe, u gradnju, u svijet. Stoga su ih onda, dok su jo bili uzbueni od proslave spajanja hiljadu metara zida, razailjali daleko, daleko; na putu su vidjeli kako tu i tamo stre gotovi dijelovi zida, prolazili su kroz nastambe viih majstora, koji bi ih obdarili poasnim znakama, sluali su klicanje novih radnih vojski koje su pritjecale iz dubine pokrajina, vidjeli su kako se obaraju ume koje su bile namijenjene za zidarske skele, vidjeli su kako se bregovi lome u graevno kamenje, sluali kako na svetim mjestima vjernici pjesmama prizivaju dovrenje gradnje. Sve je to ublaavalo njihovu nestrpljivost. Miran ivot u zaviaju, gdje su proveli neko vrijeme, okrijepio bi ih, ugled koji su svi graditelji uivali, smjerno vjerovanje s kojim su ljudi sluali njihove prie, povjerenje koje je priprosti mirni graanin polagao u budue dovrenje zidina, sve to napinjalo je strune due. Kao djeca to se uvijek nadaju, opratali su se tada od zaviaja, veselje da ponovo rade na narodnom djelu bilo je neodoljivo. Putovali su od kue ranije nego to bi bilo potrebno, polovica sela ispraala ih je dobar komad puta. Na svim cestama grupe, stjegovi, zastave, nikad nisu do tada vidjeli kako je velika i bogata i lijepa, vrijedna

108

109

ljubavi, njihova zemlja. Svaki zemljak bio je brat za koga ovjek gradi zatitni zid i koji je za to zahvaljivao svime to je bio i imao tokom cijelog ivota. Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa uz prsa, narodno kolo, krv, ovjek ne vie zatvoren u oskudnom krunom toku svoga tijela, nego ugodno valjanje, a ipak vraanje kroz beskrajnu Kinu. Tako, dakle, postaje razumljiv sistem djelomine gradnje; ali bilo je za to ipak jo i drugih razloga. A nije nikakvo udo to se tako dugo zadravam na tom pitanju, to je kljuno pitanje itave gradnje zida, koliko god se isprva inilo nebitnim. Ako hou da prenesem i objasnim misli i doivljaje iz onoga vremena, ne mogu se dovoljno udubiti ba u to pitanje. Ponajprije treba svakako rei da su tada bili izvedeni pothvati koji malo zaostaju za gradnjom babilonskog tornja, ali po bogougodnosti predstavljaju dakako upravo suprotnost onoj gradnji, bar prema ljudskom raunanju. Spominjem to, jer je u poetno doba gradnje neki uenjak napisao knjigu u kojoj je vrlo tano povukao te usporedbe. On je u njoj nastojao dokazati da gradnja babilonskog tornja nikako nije promaila cilj iz openito navoenih razloga ili bar da se meu tim poznatim razlozima ne nalaze oni najdublji. Njegovi dokazi nisu potjecali samo iz spisa i izvjetaja, nego je tvrdio da je na licu mjesta proveo istraivanja i pri tom pronaao da se gradnja izjalovila zbog slabosti temelja. U tom pogledu nae je doba, dakako, daleko nadmaivalo ono davno minulo vrijeme. Gotovo svaki obrazovani suvremenik bio je zidar od zanata i nenadmaiv u pitanju polaganja temelja. Ali uenjak nije na to ciljao, nego je tvrdio da e tek veliki zid po prvi put otkako ima svijeta i vijeka stvoriti siguran temelj za novi babilonski toranj. Dakle, najprije zid, a onda toranj. Knjiga je tada bila u svaijim rukama, ali priznajem da jo danas pravo ne shvaam kako je zamiljao tu gradnju tornja. Kako bi zid posluio kao temelj za toranj kad nije obrazovao krug, nego samo neku vrst etvrtine ili polovine kruga? To je, ipak, moglo biti zamiljeno samo u duhovnom smislu. Ali emu onda zid, koji je ipak bio neto stvarno, plod muke i ivota stotina tisua? I emu su u djelu bili nacrtani planovi, dakako magloviti pla-

novi tornja i do pojedinosti razraeni prijedlozi kako bi trebalo sakupiti narodnu snagu na monom novom djelu? Bilo je tada mnogo pometnje u glavama ta je knjiga samo jedan primjer moda upravo zato to su se toliki ljudi nastojali koliko god mogue okupiti oko jedne ope stvari. Ljudsko stvorenje, lakoumno u svojoj osnovi, sazdano od praha, ne trpi okivanja; ako se samo okuje, ubrzo e poeti bjesomuno tresti okovima i raspriti zidove, lance i samo sebe na sve etiri strane. Mogue je da ni ta razmatranja, istina nepovoljna za gradnju zida, vodstvo nije gubilo iz vida pri uvoenju gradnje po dionicama. Mi smo govorim ovdje u ime mnogih zapravo upoznali i nali sami sebe tek itajui slovo po slovo nareenja vrhovnog vodstva, jer bez vodstva ne bi ni naa kolska mudrost ni na ljudski razum bili dovoljni za sitnu slubu koju smo imali unutar velike cjeline. U sobi vodstva gdje je ona bila i tko je tamo sjedio ne zna i nije znao nitko koga sam pitao u toj sobi ukrtale su se sve ljudske misli i elje i u suprotnim krugovima svi ljudski ciljevi i ostvarenja. A kroz prozor padao je odbljesak boanskih svjetova na ruke vodstva to su crtale planove. I zato se nepristrani promatra nee sloiti s tim da vodstvo ne bi bilo moglo prevladati i one potekoe koje su se protivile povezanom graenju zida, da je to ozbiljno htjelo. Ostaje, dakle, samo zakljuak da je vodstvo imalo u vidu graenje po dionicama. Ali gradnja po dionicama bila je nesvrsishodna i samo sredstvo iz nude. Ostaje zakljuak da je vodstvo htjelo neto nesvrsishodno. Neobian zakljuak! Svakako, ali ima ipak na svojoj strani i poneko opravdanje za sebe. Danas se o tome moe govoriti moda bez opasnosti. Tada je tajno naelo mnogih, pa ak najboljih, bilo: nastoj svim svojim silama razumjeti nareenja vodstva, ali samo do jedne^odreene granice, a onda prestani razmiljati. Vrlo razumna zasada, koja je uostalom bila izloena u kasnijoj, esto ponavljanoj usporedbi: ne zato to bi ti to moglo nakoditi prestani s daljnjim razmiljanjem, nije nipoto sigurno da e ti nakoditi. Ne moe se ovdje uope govoriti ni o teti ni o ne-teti. Dogodit e ti se kao rijeci u proljee. Ona raste, postaje monija, krepe hrani ze111

110

miju na svojim dugim obalama, nosi svoje vlastito bie dalje sve do mora i postaje moru jednakopravnija i do-brodolija. Tako daleko razmiljaj o nareenjima vodstva. Ali zatim rijeka preplavi svoje obale, izgubi obrise i lik, uspori svoj nizvodni tok; nastoji da protiv svog odreenja obrazuje mala mora u dubini kopna, oteuje njive, a ipak se ne moe odrati na dui rok u toj rasprostranjenosti nego otjee ponovo meu svoje obale, pa se ak jadno isui u narednom vruem godinjem doba. Tako daleko ne razmiljaj o nareenjima vodstva. Sad, mogla je ta usporedba za vrijeme gradnje zida izvanredno tano pogoditi stvar, za moj sadanji izvjetaj ona u najmanju ruku vrijedi samo ogranieno. Moje istraivanje ipak je samo historijsko; davno prohujali olujni oblaci ne sipaju vie nikakve munje i zato smijem potraiti jedno objanjenje gradnje po dionicama, koje ide dalje od onoga kojim su se tada zadovoljavali. Granice koje mi stavlja moja misaona snaga svakako su dosta uske, ali podruje koje bi ovdje trebalo prevaliti, beskonano je. Protiv koga je trebalo da titi veliki zid? Protiv sjevernih naroda. Ja potjeem iz jugoistone Kine. Nikakav sjeverni narod ne moe nas ondje ugroziti. Mi itamo o njima u drevnim knjigama, a nad okrutnostima, koje oni poinjaju po svojoj prirodi, uzdiemo u naoj mirnoj vrtnoj sjenici. Na vjernim slikama umjetnika vidimo ta lica pakla, iscerene gubice, eljusti u koje su utaknuti visoko zailjeni zubi, himbene oi koje kao da ve kilje na grabe, to e ga gubicom zdrobiti i rastrgati. Kad su djeca zloesta, prikaemo im te slike i odmah nam ona plaui hrle za vrat. Ali mi ne znamo vie o tim sjevernjacima. Vidjeli ih nismo, a ako ostanemo u naem selu, neemo ih nikada ni vidjeti; ak ako pojure na svojim divljim konjima ravno k nama prevelika je zemlja i ne puta ih do nas, u praznom zraku e se rasplinuti njihova trka. Zato, dakle, kad je to tako, naputamo zaviaj, rijeku i mostove, oca i majku, rasplakanu enu, neuku djecu i odlazimo na kolu u daleki grad, a misli su nam jo dalje, kod zida na sjeveru? Zato? Pitajte vodstvo. Ono nas pozna. Optereeno golemim brigama, ipak znade za 112

nas, pozna na sitni obrt, vidi nas kako sjedimo svi zajedno u niskoj kolibi, a molitvu, koju otac obitelji izgovara naveer u krugu ukuana, prima blagonaklono ili nemilostivo. I, ako mi je slobodno izrei ovakvu misao o vodstvu, tada moram kazati da je, po mom miljenju, vodstvo postojalo ve ranije, nije se sastalo, kao to bi uradili visoki mandarini, potaknuto kakvim lijepim jutarnjim snom, nije hitno sazvalo sjednicu, hitno stvorilo zakljuke i ve naveer bubnjevima istjeralo puanstvo iz postelja da provodi zakljuke, bilo to makar samo da se priredi sveanost u ast nekoga boga koji se juer gospodi ukazao milostivim, a da sutra, zatim, im se lampioni pogase, otjera ljude batinom natrag u budak. Vodstvo je, naprotiv, postojalo odvajkada, a zakljuak o gradnji zida jednako tako. Neduni sjeverni narodi koji su vjerovali da su ga izazvali, neduni car koji je vjerovao da je to njegova zapovijed! Mi sa gradnje to znamo drukije i utimo. Ve tada dok se gradio zid i poslije toga, do danas, bavio sam se gotovo iskljuivo komparativnom povijeu naroda ima odreenih pitanja kojima se u izvjesnoj mjeri moe napipati ivac jedino tim putem i pri tom sam pronaao da se izvjesne nae kineske narodne i dravne ustanove odlikuju svojevrsnom jasnoom, a druge opet trpe od svojevrsne nejasnoe. Uvijek me golicalo da odgonetnem razloge osobito ove posljednje pojave, golica me jo uvijek, a ta pitanja bitno pogaaju i gradnju zida. Meu nae najmutnije ustanove, pak, svakako spada ustanova carstva. U Pekingu, naravno, i to u dvorskim krugovima, ima u tome neke jasnoe, iako je i ona prije prividna nego stvarna. Uitelji dravnog prava i povijesti na visokim kolama takoer se priinjaju da su tano upueni u te stvari i da mogu prenijeti studentima to znanje. Cim se dublje silazi prema niim kolama, tim shvatljivije nestaju sumnje u vlastito znanje, a poluobra-zovanost plovi u oblacima oko nekoliko naela, utuvlje-nih ve stoljeima, koja nisu dodue izgubila od svoje vjene istine, ali u toj magli i dimu isto tako ostaju vjeno neshvaena. Ali upravo o carstvu trebalo bi, po mojem miljenju, zapitati narod, jer carstvo ima ondje ipak svoju posljed-113

nju podrku. Ovdje mogu, svakako, opet govoriti samo o svojem zaviaju. Osim poljskih boanstava i njihova bogosluja, koje ispunjava cijelu godinu tako naizmjenino i lijepo, obraala se naa misao jedino caru. Ali ne sadanjem; ili, zapravo, bila bi se obraala sadanjem da smo ga poznavali ili znali o njemu neto odreeno. Mi smo, dakako, uvijek teili da neto doznamo o tome jedino nas je ta radoznalost ispunjavala ali koliko god zvu-ilo udnovato, jedva da je bilo mogue neto saznati, ak ni od hodoasnika koji ipak obie velik dio zemlje, ni u oblinjim ni u dalekim selima, ni od laara koji ipak plove ne samo po naoj rjeici nego i po svetim rijekama. ulo se, istina, mnogo, ali se iz svega toga nije dalo izvui nita. Naa zemlja je tako velika, nijedna bajka ne dosie njezinu veliinu, jedva da je nebo obuhvaa, a Peking je samo jedna taka i carski dvor samo takica. Car kao takav svakako je, opet, velik preko svih katova svijeta. Ali ivi car, ovjek kao mi, lei poput nas na nekoj po-ivaljci, koja je dodue bogato ukraena, ali ipak vjerojatno tek uska i kratka. Kao i mi, protee on katkada svoje udove, a ako je vrlo umoran zijeva svojim fino ocrtanim ustima. Ali kako bismo mi o tome neto doznali tisue milja na jugu kad ve gotovo graniimo sa tibetskim gorjem. A osim toga, svaka vijest stigla bi sasvim prekasno; ak da i dopre do nas, bila bi davno zastarjela. Oko cara gura se blistavo, ali ipak mrano mnotvo dvorjanika zloba i neprijateljstvo u odorama slugu i prijatelja protutea carstva, trudei se uvijek da otrovnim strijelama odbiju cara od njegove zdjelice na vagi. Carstvo je besmrtno, ali pojedini car padne i svali se, ak cijele dinastije konano potonu i izdahnu u jednom jedinom hropcu. O tim borbama i patnjama ljudi iz naroda nee nikada doznati, oni stoje kao zakanjeli pridolice, kao tuinci na kraju gusto nabijenih pokrajnih ulica, mirno troei donesene zalihe, dok na trnici u sredini, daleko sprijeda, pogubljuju njihova gospodara. Ima jedna bajka koja dobro izraava taj odnos. Car je, glasi bajka, tebi, pojedincu, jadnom podaniku, maloj sjeni pobjegloj pred carskim suncem u najdalju daljinu, upravo tebi car je sa svoje samrtne postelje uputio po114

slanicu. Glasniku je naredio da klekne uz postelju i pro-aptao mu poslanicu; toliko mu je bilo stalo do nje da mu ju je glasnik morao ponoviti u uho. Klimanjem glave potvrdio je on ispravnost reenoga. I pred cijelim gledalitem svoje smrti svi popreni zidovi bili su srueni, a na slobodnom stepenitu to se die iroko i visoko stajali su u krugu svi velikai carstva pred svima njima otpustio je car glasnika. Glasnik se odmah otputio; snaan, neumoran mu; ispruajui sad jednu sad drugu ruku kri on sebi prolaz kroz mnotvo; ako naie na otpor, pokae na svoja prsa gdje stoji znak sunca; i on napreduje lako kao nitko drugi. Ali mnotvo je silno veliko; njegovim prebivalitima nema kraja. Kad bi se otvorilo slobodno polje, kako bi on poletio i ti bi uskoro zauo dino lupanje njegovih aka na tvoja vrata. Ali umjesto toga, kako se on beskorisno trudi; jo se uvijek probija kroz odaje unutranje palae; nikada ih nee svladati; a da mu to uspije, nita ne bi bilo dobiveno; morao bi se probiti po stubama, a da mu to uspije, nita ne bi bilo dobiveno; dvorita bi trebalo premjeriti; a iza dvorita prvu palau opasuje druga; i ponovo stube i dvorita; i ponovo jedna palaa; i tako dalje hiljadama godina; i kad bi konano izbio iz posljednje kapije tek sada lei prijestolnica pred njim, sredite svijeta, visoko zasuta svojim talogom. Nitko ovdje ne moe prodrijeti, pa ak ni s poslanicom jednog mrtvaca. A ti, kad veer doe, sjedi za prozorom i sniva je. Upravo tako, tako bez nade i s puno nade vidi na narod cara. On ne zna koji car vlada, dapae i o imenu dinastije postoje sumnje. U koli se ui mnogo o tome sve po redu, ali opa nesigurnost o tom pogledu tako je velika, da su u nju uvueni i najbolji uenici. Davno pomrle careve postavljaju u naem selu na prijestolje, a onaj tko ivi jo samo u pjesmi, izdao je nedavno objavu koju sveenik ita pred oltarom. Bitke iz nae najstarije povijesti biju se tek sada, i susjed ti zaarena lica upada s tom vijeu u sobu. Carske ene, ugojene, na svilenim jastucima, otuene od plemenitog udorea pod utjecajem lukavih dvorjanika, napraite u vlastoljublju, nadute u pohlepi, raskalaene u razbludi, poinju svoje opaine bez kraja i konca. im vie vremena proe, tim strasnije sijaju sve boje i selo uz glasno jadi115

kovanje doznaje odjednom kako je neka carica tisuljea ranije pila krv svoga mua dugim gutljajima. Tako, dakle, postupa narod s onima koji su proli, a suvremene vladare brka s mrtvima. Doe li jednom, jednom u ljudskom vijeku neki carski slubenik, koji obilazi pokrajinu, sluajno u nae selo, postavlja u ime vladajuih nekakve zahtjeve, ispituje poreske spiskove, prisustvuje kolskoj obuci, raspituje se kod naeg sveenika za naa djela i nedjela i onda saimlje sve to, prije nego se popne na nosiljku, u duge opomene opi-narima, dotjeranim pred njega. Tada preko svih lica proe smijeak, jedan pogledava kradom u drugoga i saginje se prema djeci, izbjegavajui pogled slubenika. Kako, misle oni, ovaj govori o nekom mrtvacu kao o ivom, pa taj je car ve odavno umro, dinastija se ugasila, potovani slubenik ali se s nama, a mi se priinjamo kao da nita ne opaamo, da ga ne bismo uvrijedili. Ali ozbiljno emo sluati mi samo naega dananjeg cara, jer sve drugo bilo bi grehota. A za slubenikovom nosiljkom to hita dalje, uskrsava netko, proizvoljno izvuen iz ve raspadnute urne i topoe nogama kao gospodar sela. Slino bivaju ljudi kod nas u pravilu slabo pogoeni dravnim prevratima, suvremenim ratovima. Sjeam se ovdje jedne zgode iz moga djetinjstva. U susjednoj, ali svejedno vrlo udaljenoj pokrajini bio je izbio ustanak. Uzroci mi nisu vie na pameti, oni ovdje nisu ni vani. Uzroci za ustanak javljaju se tamo sa svakim novim jutrom, to je uzburkan narod. I tako je jednom neki prosjak, koji je proputovao ovom pokrajinom, donio u kuu moga oca jednu knjiicu ustanika. Bio je upravo blagdan, gosti su ispunjavali nae sobe, u sredini je sjedio sveenik i prouavao list. Iznenada su se svi nasmijali, raz-derali list u guvi, udarcima istjerali iz sobe prosjaka, koga su, dakako, ve bili bogato obdarili, svi su se rasprili i razbjeali na bijeli dan. Zato? Narjeje susjedne pokrajine bitno je razliito od naega, a to se izraava i u izvjesnim oblicima knjievnog govora, koji za nas imaju starinski karakter. Sad, im je sveenik proitao dvije takve stranice, svi su ve bili nacistu. Neto staro, davno uveno, davno prealjeno. I premda je iz prosjaka neporecivo govorio surovi ivot tako mi se ini u sje116

anju ljudi su u smijehu odmahivali glavom i nisu vie nita htjeli sluati. Tako su kod nas orni da pogase sadanjost. Kad bi iz takvih pojava ovjek htio zakljuiti da mi u osnovi ni nemamo cara, ne bi bio mnogo udaljen od istine. Moda nema caru vjernijeg naroda od naega na jugu, ali vjernost ne ide u prilog caru. Na malom stupu kod izlaza iz sela stoji, dodue, sveti zmaj i pue odano, otkako svijet pamti, svojim plamenim dahom tano u pravcu Pekinga ali sam Peking je ljudima u selu vie tu od zagrobnog ivota. Postoji li zaista neko takvo selo gdje kua stoji do kue, prekrivajui polja dalje nego to dopire pogled s naeg brijega, a izmeu tih kua stoje danju i nou ljudi glavom do glave? Lake nego da zamislimo takav grad, moemo povjerovati da su Peking i njegov car neto kao neki oblak koji mirno plovi pod suncem u hodu stoljea. Posljedica takvih nazora je, pak, u neku ruku slobodan, nepotinjen ivot. Nipoto neudoredan, ja jedva da sam naiao na takvu istou obiaja ikada prilikom mojih putovanja kao u mojem zaviaju. Ali je ipak ivot taj koji ne stoji ni pod kakvim suvremenim zakonom i pokorava se samo uputama i opomenama koje dopiru do nas iz drevnih vremena. uvam se uopavanja i ne tvrdim da je takav odnos u svih deset hiljada sela nae pokrajine ili ak u svih petsto pokrajina Kine. Ali ipak smijem moda na temelju mnogih spisa koje sam proitao o tom predmetu, kao i na temelju mojih vlastitih promatranja kod gradnje zida naroito je ljudski materijal dao za to prilike ovjeku koji osjea da putuje kroz duu gotovo svih pokrajina na temelju svega toga smijem moda rei da shvaanje koje vlada o caru pokazuje uvijek i svuda stanovitu i zajedniku osnovnu crtu sa shvaanjem u mojem zaviaju. To shvaanje ne elim, pak, nipoto proglasiti za neku vrlinu, nego naprotiv. Uglavnom ga je skrivila vlada koja u najstarijoj dravi na svijetu do danas nije bila u stanju ili je, izmeu ostalog, zanemarila da instituciju carstva izgradi do takve jasnoe kako bi neposredno i neprestano djelovala sve do najdaljih granica drave. Ali, s druge strane, u tome lei i neki nedostatak mate i snage vjerovanja kod naroda koji ne 117

uspijeva da prenese carstvo iz pekinke pokvarenosti na svoje podanike grudi u svoj ivotnosti i sadanjosti, a ipak nita bolje ne eli nego da jedanput osjeti taj doticaj i na njemu ivi i ivuje. To shvaanje nije, dakle, neka vrlina. Tim vie pada u oi da je upravo ta slabost, ini se, jedno od najvanijih sredstava sjedinjavanja naeg naroda; da, ako je doputen tako smion izraz, ono je upravo tlo na kome mi ivimo. Opirno obrazlagati ovdje takav ukor znai tresti se ne u naoj savjesti nego, to je mnogo gore, na naem tlu. I zbog toga neu sada ii dalje u istraivanju toga pitanja.

Fragment No gradnji kineskog zida potjee iz godine 1918 1919, a vjeruje se da ga je pisac i dovrio, ali je zatim spalio konani tekst, jednako kao mnogobrojna druga djela. Bajku iz drugog dijela pisac je zasebno objavio 1919. godine u knjizi pripovijedaka Seoski lijenik pod naslovom Carska poslanica. 118

ODBIJENA MOLBA Na gradi ne lei ba na granici, ni izbliza ne, do granice je jo tako daleko da moda nitko iz gradia jo nije bio tamo, puste visoravni treba prijei, a takoer daleke plodne zemlje. ovjek postane umoran dok zamisli tek dio puta, a vie od jednog dijela ne moe se nikako zamisliti. I veliki gradovi lee na putu, mnogo vei od naega gradia. Deset takvih gradia, poloenih jedan do drugoga i jo deset takvih gradia utisnutih odozgo ne ine jo ni jedan od tih golemih i tijesnih gradova. Ako ovjek ne zaluta na putu do gradova, onda sigurno zaluta u njima, nemogue je izbjei ih zbog njihove veliine. Ali ipak, jo dalje nego do granice, ako se takve udaljenosti uope mogu usporeivati to je, kao kad bi se reklo da je tristagodinji ovjek stariji od dvjesta-godinjeg dakle, jo mnogo dalje nego do granice jest od naega gradia do glavnoga grada. Dok nam ipak tu i tamo stiu vijesti o graninim ratovima, iz glavnog grada ne doznajemo gotovo nita, mislim, mi graanski ljudi, jer vladini inovnici svakako imaju vrlo dobru vezu s glavnim gradom, za dva-tri mjeseca mogu ve dobiti odande neku vijest, bar tako tvrde. I sad, udnovato je i tome se ne mogu nauditi, kako se mi u naem gradiu mirno pokoravamo svemu to se naredi iz glavnoga grada. Ve stoljeima nije kod nas dolo do neke politike promjene koja bi proizala od samih graana. U glavnom gradu visoki dostojanstvenici skidali su jedan drugoga, ak su se dinastije gasile 119

i nove poinjale, u prolom stoljeu je dapae sam glavni grad bio razoren, nova prijestolnica utemeljena daleko od njega, kasnije i ova razorena i stara opet sagraena, a na na gradi nije to zapravo nita utjecalo. Nae i-novnitvo bilo je uvijek na svojim mjestima, najvii inovnici dolazili su iz glavnog grada, srednji inovnici u najmanju ruku izvana, najnii iz nae sredine i tako je to ostalo i bilo nam dovoljno. Najvii inovnik je vrhovni poreznik, on ima rang pukovnika, a tako ga i nazivaju. Danas je on starac, ali ja ga poznam ve godinama, jer je ve u mojem djetinjstvu bio pukovnik, isprva je vrlo brzo napredovao u slubi, ali onda je, ini se, zapeo, no za na gradi njegov rang je dosta visok, neki vii rang ne bismo mi bili kadri ni prihvatiti kod nas. Kad pokuam u sebi predoiti njegovu sliku, vidim ga kako sjedi na verandi svoje kue na trnici, naslonjen, s lulom u ustima. Iznad njega vije se s krova dravna zastava, a na obim stranama verande sui se rublje; ova je tako velika da se na njoj katkada odravaju male vojnike vjebe. Njegovi se unuci igraju oko njega u lijepim svilenim haljinicama, dolje na trnicu ne smiju, druga su ih djeca nedostojna, ali trg ih ipak mami i oni bar proture glavu izmeu reetaka ograde, a kad se druga djeca dolje prepiru, oni se odozgo prepiru zajedno s njima. Taj pukovnik, dakle, vlada gradom. Vjerujem da nikome jo nije pokazao dokument koji ga na to ovlauje. On ni nema takvog dokumenta. Moda je zaista vrhovni poreznik. No je li to sve? Ovlauje li ga to da vlada takoer u svim oblastima uprave? Njegova sluba je zbilja vana za dravu, ali za nas graane ipak nije ono najvanije. Kod nas ovjek gotovo dobiva dojam kao da ljudi kau: Sad si nam uzeo sve to smo imali, molimo te, uzmi prie jo i nas same. Jer, stvarno, nije on moda prigrabio vlast za sebe, a nije ni tiranin. Od starih vremena tako se razvilo da je vrhovni poreznik prvi inovnik, a pukovnik se priklanja toj tradiciji nita drukije od nas. Ali mada ivi meu nama, ne strei previe svojim dostojanstvom, ipak je on neto sasvim drugo od obinih graana. Kad doe pred njega neko izaslanstvo s molbom, stoji on, stoji poput zidina svijeta, iza njega nema niega vie; moe se iza njega jo nejasno nauti ili 120

naslutiti kako apue nekoliko glasova, ali to je vjerojatno varka, s njim se ipak zaklapa cjelina svijeta, bar za nas. Vrijedilo ga je vidjeti kod takvih prijema. Kao dijete bio sam prisutan kad ga je jedno izaslanstvo graana molilo za potporu vlade, jer je najsiromanija gradska etvrt bila potpuno izgorjela. Moj otac, potkiva, ugledan je u opini i bio je lan izaslanstva, pa me poveo sa sobom. To nije nita neobino, na takvu se predstavu guraju svi, pravo izaslanstvo jedva se raspoznaje iz mnotva; kako se takvi prijemi odravaju najee na verandi, ima takoer ljudi koji se s trnice popnu po ljestvama i preko ograde sudjeluju u dogaajima to se zbivaju gore. Tada je bilo tako ureeno da je otprilike etvrtina verande zadrana za njega, a preostali dio ispunjavala je svjetina. Nekoliko je vojnika sve nadziralo, a stajali su i u polukrugu oko njega. Zapravo, jedan bi vojnik bio sasvim dovoljan, toliko ih se mi plaimo. Ne znam tano odakle dolaze ti vojnici, u svakom sluaju izdaleka, svi su meusobno vrlo slini, tako da im uniforma ne bi bila potrebna. To su mali, ne jaki, ali spretni ljudi, na njima najvie pada u oi jaka eljust, koja im naprosto ispunjava lice i izvjesno nemirno trzavo sijevanje njihovih malih uskih oiju. Time su oni strah i trepet djece, a svakako i njihova zabava, jer djeca neprestano ele da im ti zubi i te oi natjeraju strah u kosti, pa da onda uasnuti bjee od njih. Taj uas iz djetinjstva ne gubi se vjerojatno ni kod odraslih, u najmanju ruku djeluje i kasnije. A tome se, dakako, pridruuje i kojeta drugo. Vojnici govore nekim narjejem koje je nama sasvim nerazumljivo, a oni se jedva mogu priviknuti na nae, iz ega proizlazi izvjesna zatvorenost, nepri-stupanost kod njih, koja osim toga odgovara i njihovu karakteru, tako su tihi, ozbiljni i ukoeni, ne ine zapravo nikakva zla, a ipak su na neki opak nain gotovo nepodnoljivi. Doe, na primjer, vojnik u duan, kupi neku malenkost i onda ostane tamo naslonjen na tezgu, slua razgovore, vjerojatno ih ne razumije, ali ipak se priinja kao da ih razumije, sam ne kae ni rijei, samo ukoeno gleda u onoga tko govori, zatim opet u one koji sluaju, a ruku dri na drku dugog noa za pojasom. To je odvratno, ovjek izgubi volju da se zabavlja, duan se prazni, a tek kad je sasvim prazan, odlazi i taj vojnik.

121

Tamo, dakle, gdje nastupe vojnici, utihne i na ivahni narod. Tako je bilo i tada. Kao u svim sveanim prilikama, stajao je pukovnik uspravno i drao dva duga bambusova tapa u rukama koje je ispruio pred sebe. To je drevni obiaj koji otprilike znai: tako on podupire zakon i tako podupire zakon njega. Svatko ve dobro zna to ga eka na verandi, pa ipak se obino i po stoti put preplai; ni u ovoj prilici izabrani govornik nije htio poeti, stajao je on pred pukovnikom, ali onda ga je ostavila hrabrost i on se pod raznim izgovorima ugurao natrag u gomilu. Ni inae se nije naao nitko prikladan tko bi bio spreman da govori ponudilo se samo nekoliko neprikladnih pa je nastao velik mete, dok su slali glasnike po razne graane, poznate govornike. Za cijelo to vrijeme stajao je pukovnik nepomino pred nama, jedino su mu se grudi upadljivo sputale pri disanju. Ne zato to bi moda teko disao, disao je samo do krajnosti razgovijetno, kao to na primjer diu abe, samo to je to kod njih uvijek tako, a ovdje je bilo izvanredno. Uuljao sam se meu odrasle i promatrao ga kroz rupu izmeu dva vojnika, tako dugo dok me jedan od njih nije odgurnuo koljenom. U meuvremenu pribrao se onaj to je prvobitno bio odreen za govornika i odrao govor, poduprt od dvojice graana. Dirljivo je bilo kako se on u tom ozbiljnom govoru, prikazujui veliku nesreu, neprekidno smjekao najponiznijim smijekom koji se uzaludno upinjao da izazove ma i lagan odsjaj na pukov-nikovu licu. U zakljuku je formulirao molbu, mislim da je molio samo osloboenje od poreza na jednu godinu, a moda takoer jo i jeftinije graevno drvo iz carskih uma. Nato se duboko poklonio i ostao tako poklonjen, jednako kao svi drugi osim pukovnika, vojnika i nekoliko inovnika u pozadini. Smijeno je bilo djetetu poput mene kako su se ljudi sa ljestava na rubu verande spustili za nekoliko preaga, da ih ne bi vidjeli za vrijeme te odlune stanke i samo su kadikad radoznalo provirivali tik iznad poda verande. To je potrajalo neko vrijeme, a onda je jedan inovnik, malen ovjek, stupio pred pukovnika, koji je jo uvijek stajao nepomino, osim to je duboko disao, i propeo se k njemu na prstima; kad mu je ovaj doapnuo neto u uho, pljesnuo je on rukama, na to su se svi uspravili i objavio: Molba je odbijena. 122

Udaljite se. Neporeciv osjeaj olakanja prostrujao je mnotvom, svi su se gurali napolje, jedva da je itko vie pazio na pukovnika, koji je naprosto opet postao ovjek kao i svi mi, ja sam jedino vidio kako je stvarno iscrpljen ispustio tapove, koji su pali, svalio se u naslonja to mu ga je dovukao jedan inovnik i hitro turio u usta lulu. itava ta zgoda nije usamljena, tako se to openito dogaa. Desi se, dodue, da se tu i tamo ispune neke sitne molbe, ali onda ispada tako da je to uinio pukovnik na vlastitu odgovornost kao mono privatno lice, to se mora formalno sauvati kao tajna pred vladom to se ne kae izriito, ali po tonu. Svakako su u naem gradiu oi pukovnika ujedno oi vlade, koliko mi to moemo prosuditi, ali se ovdje ipak pravi neka razlika, u koju ovjek ne moe dokraja proniknuti. Ali u vanim poslovima graanstvo moe uvijek oekivati odbijanje. Najudnije je, pak, to da se bez toga odbijanja na neki nain ne moe proi, a pri tom ono odlaenje i sasluavanje odbijanja nije nipoto formalnost. Svaki put ljudi idu svjei i ozbiljni onamo, a onda opet odande, dakako, ne ba okrijepljeni ni usreeni, ali isto tako nimalo razoarani ni umorni. Ne moram se ni kod koga propitivati o tim pojavama, ja to osjeam sam kao i svi drugi. I ne jedanput osjetim izvjesnu radoznalost da tragam za uzajamnom povezanou tih pojava. Dokle seu moja promatranja, postoji svakako izvjestan sloj, po svojoj dobi, koji nije zadovoljan, to su otprilike mladii izmeu sedamnaeste i dvadesete godine. Dakle, sasvim mladi momci koji ne mogu ni izdaleka naslutiti zamanost najbeznaajnije, a kamoli revolucionarne misli. A upravo meu njih ulja se nezadovoljstvo.

Ova proza nastala je vjerojatno izmeu 19201922. godine, a ulazi u tematski krug fragmenta Na gradnji kineskog zida, kao i naredni odlomak K pitanju zakona. 123