HISTORIA SALONITANA

Thomae Archidiaconi

HISTORIA SALONITANORUM
ATQUE SPALATINORUM PONTIFICUM

Praefationem conscripsit, textum Latinum digessit,

apparatu critico instruxit et Croatice expressit
OLGAPERIĆ

Commentarium composuit
MIRJANA MATIJEVIĆ SOKOL

Disputationem Toma Arhiđakon i njegovo djelo conscripsit

RADOSLAV KATIČIĆ

Cenaculum litterarum Spalatense

Spalati
MMIII
HISTORIA SALONITANA

Toma Arhiđakon

POVIJEST SALONITANSKIH
I SPLITSKIH PRVOSVEĆENIKA

Predgovor, latinski tekst, kritički aparat

i prijevod na hrvatski jezik
OLGA PERIĆ

Povijesni komentar
MIRJANA MATIJEVIĆ SOKOL

Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo

RADOSLAV KATIČIĆ

Književni krug
Split
2003
 BIBLIOTEKA KNJIGA MEDITERANA
30

Počasni i dugogodišnji glavni urednik

IVO FRANGEŠ

Uredništvo
IVO BABIĆ, MARIN BERKET, JOŠKO BOŽANIĆ, NENAD CAMBI,
JAKŠA FIAMENGO, IVO FRANGEŠ, PETAR JAKELIĆ, BRANKO JOZIĆ,
VANJA KOVAČIĆ, ANATOUJ KUDRJAVCEV, BRATISLAV LUČIN,
EMILIO MARIN,[IVO PETRINOVIČ], ŽELJKO RADIĆ,
DRAGO ŠIMUNDŽA, MIRKO TOMASOVIĆ,
RADOSLAV TOMIĆ

Glavni urednik
NENAD CAMBI

Recenzenti
DARKO NOVAKOVIĆ
TOMISLAV RAUKAR

CIP — Katalogizacija u publikaciji

Sveučilišna knjižnica u Splitu
UDK 94(497.5 Split-37)
930-05 Toma Arhiđakon
TOMA Arhiđakon
Historia Salonitana : povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika
/ Toma Arhiđakon ; predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod
na hrvatski jezik Olga Perić ; povijesni komentar Mirjana Matijević
Sokol. — Split: Književni krug, 2003. — XXII, 532 str.: ilustr.; 27
cm. — (Biblioteka Knjiga Mediterana ; 30)
Lat. tekst i usporedo hrv. prijevod. — Bilješke uz tekst. — Str. 329-431:
Toma Arhiđakon i njegovo djelo / Radoslav Katičić. — Bibliografija:
str. 320-327,432-440 i uz tekst. —Kazala.
ISBN 953-163-189-1
ISBN 953-163-189-1
 PREDGOVOR

Rukopisna je predaja Tomina djela Historia Salonitana najbogatija i

najbrojnija upravo u gradu u kojem je Toma živio i stvarao. Od četrnaest
danas dostupnih i, za ovo izdanje proučenih, rukopisa,1 četiri se nalaze u
Splitu: tri u Arhivu splitskoga kaptola, a jedan u Arheološkom muzeju
grada Splita. U Splitskom je kaptolu stoljećima bio i trogirski rukopis, tzv.
Papalićev kolektanej,12 kao prvi u nizu zbirki koje sadrže i druge sastavke
vezane za povijest Splita i Dalmacije. U tom pravcu ide tekstualna predaja
Tomina teksta - ovdje nastaje Cindrov prijepis (1599), također kolektanej,
kojim se koristio Ivan Lučić. Zbirke su i rukopisi iz knjižnice obitelji
Draganić-Vrančić (danas u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu),
rukopis u Veneciji, kao i najstariji vatikanski kojemu je Lučić dodao svoj
predgovor (Ioannes Lucius lectori). U splitskoj je, dakle, kulturnoj sredini
odavna postojala svijest o važnosti historiografskih radova vezanih za
nacionalnu povijest. Ostali rukopisi dijelom nastaju prepisivanjem Tomina
djela iz tih zbirki, a dijelom nastaju samostalno.
Ivanu Lučiću su za prvo tiskano izdanje Tomina djela 3 poslužili
najstariji vatikanski rukopis i Cindrov prijepis, a Rački se u svom
kritičkom izdanju koristio vatikanskim rukopisima, trogirskim i starijim
zagrebačkim iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Za ovo kritičko izdanje pregledani su i uspoređeni svi dostupni
rukopisi ali su u kritičkom aparatu zabilježene lekcije samo osam
najvažnijih rukopisa4 jer ostali nastaju njihovim prepisivanjem i ne daju
bitne tekstološke informacije.

I. O rukopisima

1. Osnova ovom kritičkom izdanju najstariji je splitski rukopis (u

kritičkom aparatu označen kraticom S) koji se čuva u Arhivu Splitskoga
kaptola (sign. KAS 623), iz druge polovice XIII. st. Pisan je
beneventanom, a paleografska analiza5 i oprema kodeksa pokazuje da

1 Riječ je samo o rukopisima teksta tzv. Historia Salonitana minor. U Arhivu

splitskoga kaptola čuvaju se također prijepisi teksta Historia Salonitana maior, opširnije
o tome v. str. 383 ovoga izdanja.
2 S. Gunjača, »Uz rukopise djela ‘Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque
Spalatensium’ Tome Arciđakona Splitskog, Hauptmannov zbornik, Razprave SAZU 5,
Ljubljana 1966,163-177.
3 O izdanjima i prijevodima Tomina djela detaljno v. str. 382.
4 V. SIGLA, str. XVII.
5 Virginia Brown, »Tommaso Arcidiacono, Historia Salonitana«, Tesori della Croazia
restaurati da Venetian Heritage Inc., Edizioni Multigraf, Venezia 2001,166-167.

V
rukopis nosi opće regionalne osobitosti splitskog i trogirskog područja i
da je stariji od Trogirskog evanđelistara i Epistolarija. Početna slova
poglavlja jednostavni su cvjetni ukrasi u crvenoj, plavoj, žutoj boji. Od
122 folija danas nedostaju 1,19,24,33,34,35,40,72,99,100,101,102.
Na početku (IIIr-Vr) nalazi se detaljan opis kodeksa iz pera L. Jelića
napisan 1889. godine. On naziva Tomin tekst »Cronaca« di Tommaso
Arcidiacono, smatra ga arhetipom i ističe da se dosad vatikanski rukopis
smatrao najstarijim. Uočava važnost ispravaka i dodataka u tekstu koji su
uneseni u kasnije rukopise, pa tako i u vatikanski.6
Tekst Tomin završava na foliju 120v. Iza teksta slijede dodaci, pisani
u različita vremena, različitom rukom i različitim pismom.
Na istom foliju iza osnovnog teksta slijede zapisi:
- memoriale bong memorig domini Thomg archidiaconi Spalatensis
- qui floruit circa annum Domini MCCLXVI et sepultus est in ecclesia
sancti Francisci Fratrum conuentualium (mlađi zapis).
Na fol. 121r započinju fragmenti: Ciuitas Salonarum destructa fuit
a Gothis anno Domini CCCCXXXVIIII... Slijedi 11 redaka, dijelom citata
iz Tomina teksta, npr... .Laurentius archiepiscopus fecit monasterium st.
Benedicti (XVI poglavlje), a dijelom drugi zapisi.
Na fol. 121v tekst je tzv. trogirske apendikule: Colomannus...,
zabilješke o pogodbi Hrvata s kraljem Kolomanom,7 pisan humanistikom
koja je veoma slična rukopisu zapisa na f. 122v, a koji je prema L. Jeliću
iz 1606. godine.
Na gornjem dijelu f. 122r najprije je velikim grčkim (i malim
latinskim) slovima napisana intitulacija Manuela Komnena. Budući daje
dio folija oštećen, nepotpuna je bilješka koja slijedi:

H IC ESTLIBER L...
Domnii apelatus coron.........
Salonitanam(?)... .
Di tibi dent nullosque

6Le emendazioni e le completazioni dei questo codice sono in tutto e per tutto
ricopiate negli altri codici come pure nel piu antico finora ritenuto della Biblioteca
Vaticana. Inoltre, molte osservazioni che questo codice porta nei margini, sono negli altri
codici, come pure nel Vaticano, intercalate nel testo. Da ci6 risulto, che questo codice e la
matrice di tutti gli altri ed insieme il piu antico. Le annotazioni nei margini di questo codice
sono di varie epoche. Ce ne sono in lettere gotiche dei XIV e XV s., altre in scrittura
umanistica della stessa mano che fece le annotazioni sui due ultimi fogli dal 1490-1603.
Di marchevoli sono le due annotazioni dei 1606 in lettere ciriliane nel margine destro dei
fogli 58a, e 60 a. II codice presenta varie rasure - quella nel calce dei f° 112b-varie
annotazioni marginali posteriore sono qua e la pure erase. Dalle annotazioni negli ultimi
due fogli, oltre la citata dell’anno 1490 - 122h dell’ anno 1606 che ci deseri ve una delle
scene pocco edificanti fra 1’Archivescovo Mare’ Antonio de Dominis e il Capitolo.
7 Opširnije o tome v. str. 385

VI
 et longas hiemes perpetuamque [sitimp
ulterius a fulmine caelesti/
Finis die 1490 a die 10 decembris. -

Ispod toga je (drugom, kasnijom rukom napisan) tekst Tomina

nadgrobnog natpisa 89 sa zanimljivom uvodnom bilješkom: Thomas
archidiaconus, qui hanc Spalatinam Cronicam composuit, apud Spaletum
in ecclesia Diui Francisci sepultus est cum hoc e p ita p h io .. (slijedi tekst
nadgrobnog natpisa)
Iz tih dvaju zapisa vidi se kako se u XV. stoljeću popularno nazivalo
Tomino djelo: Coron[ica] i Cronica. Oblik Coronica nalazi se na početku
trogirskog rukopisa (...ystoria seu coronica...) i time se može potvrditi
da je i u splitskom rukopisu bila ista riječ.101
Folij 122v dostaje oštećen i toliko taman da gaje danas veoma teško
čitati. L. Jelić navodi daje zapis iz 1606. godine.11
Rukopis se nakon 113 folija neznatno razlikuje, jer su slova pojačana
samo crvenom bojom, ali su inicijali iscrtani tako da su ostavljene praznine
za druge boje. Postoje mišljenja daje taj dio pisao netko drugi. Međutim,
paleografska analiza pokazuje da pisar ne uvodi nove elemente12 u taj dio
kodeksa, vjerojatno ga nije do kraja slikovno opremio, što bi bila logična
posljedica nezavršenosti same Tomine Povijesti.
Po tipu slova i po opremi kodeksa L. Jelić (1889) i V. Brown (2001),
stručnjaci koji su in situ proučavali splitski kodeks, smatraju daje napisan
u XIII. st. i navode mogućnost da nastaje upravo u Tomino doba, pod
njegovom paskom ili čak da ga je pisao sam Toma. O mogućnosti da je
splitski kodeks Tomin autograf postoje danas različita mišljenja, no
filološka analiza ispravaka u rukopisu, o kojoj će poslije biti riječi, može
pridonijeti diskusiji o autorstvu splitskoga kodeksa.

2. Trogirski kodeks (Codices Latini medii aevi 440, danas u

Nacionalnoj biblioteci Szecheny u Budimpešti), pisan goticom, nastao je
krajem XIV. st. (u kritičkom aparatu označen T) Nazvan je taj kodeks
trogirskim zbog toga što se u vrijeme kada ga je F. Rački proučavao,
pripremajući svoje kritičko izdanje, nalazio u arhivu Garagnin-Fanfogna

8 Ovidije, Amores I, VIII: Di tibi dent nullosque lares inopemque senectam/ et longas
hiemes perpetuamque sitim.
9 V.str.379.
10 V. Rismondo je, naslovivši svoj prijevod Tomina djela Kronika odabrao točno i
autentično rješenje.
11 Delie annotazioni sugli ultimi due fogli, oltre la citata dell’anno 1490 - 122b
dell’anno 1606 che ci descrive una delle scene poco edificanti fra l’Arcivescovo
Marc’Antonio de Dominis e ii Capitolo.
12 V. Brown, o. c. 166.

VII
u Trogiru. Farlati također potvrđuje (Illiricum sacrum III, 283) da se
nalazio u splitskom nadbiskupskom arhivu. Nakon smrti nadbiskupa Ivana
Luke Garagnina prodan je i od tada se nalazi u Budimpešti.13 Budući da u
glavi rukopisa, prema Račkom, zlatnim slovima piše da je pripadao
Jeronimu Papaliću, prijatelju i suvremeniku Marka Marulića, Gunjaca
predlaže da se taj rukopis nazove Papalićevim kolektanejem.
Kodeks je svakako podrijetlom vezan za Split, jer je prvi u nizu zbirki
sa sastavcima iz splitske povijesti i jer je stoljećima bio u splitskom krugu
poznatiji od svog skromnijeg pretka (S). Po likovnoj je opremi najljepši i
najbogatiji od svih postojećih rukopisa. Tomino djelo započinje: Incipit
ystoria seu coronica Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum, a
završava Explicit memoriale bone memorie domini Thome quondam
archidiaconi ecclesie maioris ac metropolitane Spalatensis, cuius anima
requiescat in ede summi Iouis. Arnen. Finis hic summe laudes tibi Christe
ressume.
Slijedi zabilješka o dogovoru s Kolomanom, ali je iznad teksta naslov:
Qualiter et quo pacto dederunt se Chroates regi Hungarie. Taj je naslov
iznad zabilješke prepisao Cindro u svom kolektaneju i to je jedan od
dokaza da je Cindro imao u rukama i ovaj kodeks, a ne samo vatikanski.
Rukopis je nastao za života ugarskoga kralja Žigmunda jer je na kraju
dodataka, u popisu ugarskih kraljeva, bilo zabilježeno: Sigismundus Dei
gratia Rex Ungarorum regnat (kasnija je ruka ispravila regnat u regnauit
annis quinquaginta unum. Humanistikom su dodana imena kralja Alberta
i kralja Vladislava. Iz ove bilješke i podataka o vladavini Žigmundovoj
Barada određuje godine nastanka kodeksa 1387/1388.14
Ovaj je rukopis najstariji prijepis splitskoga, uz neke neznatne
promjene i dodatke. Petar Cindro gaje prepisivao u svojem kolektaneju,
tako da se i u prijepisima Cindrova rukopisa (npr. u rukopisu iz biblioteke
Vrančić-Draganić) mogu uočiti tragovi trogirskog rukopisa. Marginalnih
bilježaka nema mnogo.

3. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuva se zagrebački rukopis

(R 3311), pisan dvjema rukama, humanističkom kurzivom XIV/XV st. (1 -
115) i kurzivom XVII. (115-143) - u kritičkom aparatu označen Z.
Marginalne su bilješke poslije pisane drugom rukom. To je direktan
prijepis splitskoga kodeksa, ali s najviše proizvoljnih promjena u samoj
strukturi rečenice. Prepisivač često izbacuje i unosi nove riječi ili im
zamjenjuje poredak, mijenja rečenice. Već na samom početku očita je ta

13 S. Gunjača, o. c. 166.
14 M. Barada, »Skup splitskih povijesnih izvora«. Nastavni vjesnik 1940-1941,
Zagreb, 1941,90.

vm
samovolja, naslov, naime, glasi: Incipit historia Salonitanorum principum
atque Spalatensium. U drugom dijelu rukopisa, koji je pisala druga ruka,
takvih je zahvata manje.
Na naslovnoj je stranici 8 . veljače 1856. zabilježeno: Ovaj rukopis
CHRONICON THOMAE ARCHIDIACONI SPALATENSIS nadje u
starinarnici Schrottovoj u Beču Andrija Torkvato Berlić, i da ga za narodni
Muzeutn u Zagrebu kupi, sabraprineske od domorodacah u Beču. (Slijedi
popis osoba koje su dale svoje priloge.) Skupio je 30 forinti i uspio kupiti
rukopis. Na prvoj i posljednjoj stranici utisnut je žig: Jankovich Miklos
1830.
Rukopis je prijepis splitskoga kodeksa, najvjerojatnije neposredan
prijepis, pripada grupi rukopisa: venecijanskom (M), vatikanskom (V) i
Lučićevom vatikanskom (VL).

4. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nalazi se i drugi zagrebački

rukopis (R 5720) koji je 5. lipnja 1948. kupljen od obitelji Draganić-
Vrančić u Prvić-Šepurini. Pisan je latinskom kurzivom XVI. st., u
kritičkom aparatu označen ZVer.
Na naslovnoj je stranici naslov Chronica Salonitanorum atque
Spalatinorum pontificum Auctore Thoma Archidiacono ecclesiae
Spalatensis, qui floruit circa annum Domini MCCLXVI. Drugom je rukom
dodano: et uidit D. Franciscum Bononiae condonantem.
Tekst počinje drugom varijantom naslova: Incipit Historia
Salonitanorum Pontificum atque Spalatinorum.
Explicit je jednak kao u trogirskom rukopisu, tako da se sa sigurnošću
može tvrditi da je podrijetlo ovog zagrebačkog rukopisa - trogirski
rukopis, točnije Cindrov prijepis trogirskoga rukopisa. Očito je to iz
naslova djela, te naslova i broja poglavlja (identični su kao u Lučićevu
prijepisu Cindrova rukopisa). Zanimljivo je da nema dodatka o
Kolomanovu dogovoru s Hrvatima. Nakon Tomina teksta zapisana je
Povijest Mihe Madijeva, prema tome, ovaj je rukopis također kolektanej.
Za određivanje starosti rukopisa koristan je popis splitskih nadbiskupa
koji završava s imenom Aloysius Michael (1566-1575). Vrijeme nastanka
mogla bi biti - druga polovica XVI. st., ili čak početak XVII. st. (Cindro
je završio svoj prijepis 1599.)
Marin Zaninović, svećenik hvarske biskupije, župnik u Rogoznici,
sačinio je 1747. prijepis koji se danas nalazi u knjižnici Arheološkog
muzeja u Splitu.

5. U venecijanskoj Biblioteci Svetoga Marka pod signaturom Cl. IX,

cod. LXXV, MSS latini 3290, čuva se kodeks, u kritičkom aparatu označen
M. Pismo je humanistička kurziva XV. st. Dosad nije bio obrađivan aIX

IX
Tomin je tekst i ovdje dio kolektaneja s djelima vezanim za povijest
Dalmacije .15 Poglavlja nisu označena nego je sa strane dodan naslov.
Prepisan je najvjerojatnije direktno iz splitskog kodeksa. Marginalne su
bilješke pisane istom rukom. Naslov iznad teksta glasi: Historia
Salonitanorum pontificum atque Spalatensium.

6. Od tri rukopisa u Vatikanskoj knjižnici najstariji je rukopis sa

signaturom: Vat.lat. 7019 (inter Slavicos), koji se citira i pod starijim
brojem 6525 (a na prvoj stranici je upisan broj 6526!), u kritičkom aparatu
označen je V. Pisan je humanističkom kurzivom XIV/XV st.
Lučić ga je smatrao najstarijom potvrdom Tomine Povijesti (ističe to
i 1889. i Jelić u opisu splitskoga kodeksa) i stavlja ga na prvo mjesto
popisa spisa iz dalmatinske povijesti (fol.3r). U obraćanju čitatelju na fol.
4r (loannes Lucius Lectori) Lučić izrijekom kaže da je to najstariji
primjerak (antiquissimum exemplum Historiae Tomae Arhidiaconi), daje
taj stari izvornik predao Vatikanskoj knjižnici kako bi svima bio na uvid
(Hoc autem antiquum originale in Bibliotheca Vaticana deposui, ut
conferre uolentibuspateret) . 16 Za rekonstrukciju recepcije Tomina teksta
veoma je važna sljedeća Lučićeva rečenica: Addidi huic antiquo codici
Historias Michae Madii et Tabulae a Cutheis cum Memoria
Archiepiscoporum Salonitanae ecclesiae, ex exemplari praedicti Petri
Cindri mea manu exscriptas et Historiam Marci Maruli eiusdem Cindri
manu maiori ex parte scriptam, una cum suo originali Slauo, ut sicut simul
edita fuerunt, ita et hic prostarent. Quibus adici schedas aliquot antiquas
Salonitanorum Inscriptionum, quas cum aliis Dalmaticis edidi. Očito je
daje Lučić cijenio Cindrov kolektanej jer sadrži sve sastavke iz trogirskog
rukopisa, tzv. Papalićeva kolektaneja (a možda i više, jer nastaje tek 1599).
Međutim, Kršnjavi17 smatra da se Lučić u svome izdanju ipak nije slijepo
pridržavao Cindrova prijepisa nego se služio i vatikanskim rukopisom.
Naslov djela dan je u tri varijante: Lučićevom rukom na početku
kodeksa napisan je sadržaj: In hoc uolumine continentur Thomae
15 Osim djela Historia edita per Micham M adii...!f.109-125), Summa historiarum
tabula a Chuteis (125-132)...u kodeksu je Privilegium Alexandri Magni concessum Slaviš
et linguae eorum, extractum ex quodam libro graeco antiquissimo apud Constantinopolim
reperto, et translatum in latino de verbo ad verbo (f.133) i Litterae finium villae Cariae,
in favorem Thomae de Lucaris, communis et civitatis Rhagusii rectore Mariano, q.
Michaelis de Bona, die 28febr.A. 1403, (f. 136-137).
16 Lučić kaže da je to učinio jer postoje drugi iskvareni i lažni rukopisi: ... huius
operis plura exempla circumferuntur, nec satis castigata, nec admodum integrae praesertim
illud, ex quo doctissimus Ferdinandus Ughellus Abbas cisterciensis nonnullos episcopos
Iadrenses descripsit.... Id ego exemplum vidi et manu recenti scriptum reperi, contulique
cum hoc codice et quecumque in illo codice de actis consiliorum Dalmatiae, epistolis
papalibus et epitaphio Zvonimiri Regis scripta sunt, ea omnia ficta et supposititia censui....
Iz toga se vidi mišljenje Lučićevo o rukopisima teksta Historia Salonitana maior.
17 Kršnjavi, o. c. 130.

X
Archidiaconi Spalatensis Historia Salonitanorum Pontificum atque
Spalatensium....(slijedi popis ostalih navedenih sastavaka) U kazalu
poglavlja Tomine Povijesti Lučić navodi: Index capitum Historiae Thomae
Archidiaconi Spalatensis Salonitanorum Pontificum atque Spalatinorum.
Rukopis pak započinje: Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque
Spalatensium.
Sve do kraja XIX. stoljeća, kada je povijesna znanost otkrila splitski
i trogirski kodeks, ovaj se rukopis smatrao najstarijim. Prepisan je od
splitskoga ali je pisar prilikom prepisivanja primijenio svoje pravopisne
osobite norme venecijanskoga tipa.
Pripada grupi rukopisa koji su direktno prepisani od splitskoga:
venecijanskom i zagrebačkom (Z), a on sam poslužio je uz druge rukopise
za druga dva vatikanska rukopisa (VL) i (VUrb).

7. Vatikanski je i rukopis Vat.lat. 6958 iz XVI/XVII st. - ex dono Lucii

-prijepis koji ima elemente Cindrova kolektaneja i vatikanskoga rukopisa
(V), u kritičkom je aparatu označen VL. Tekst nosi naslov: Thomae
archidiaconi/ Spalatlensis/ Istoria Salonitanorum pontificum atque
Spalatensium.
Na početku je kazalo poglavlja Index capitum Historiae Thomae
archidiaconi, Index capitum Historiae Michae Madii, Index capitum
Tabulae a Cutheis.
Naslovi poglavlja Tomine Povijesti identični su kao u vatikanskom
(V) koji je najbliži Lučićevu tekstu.

8. U Vatikanskoj se knjižnici čuva tzv. urbinatski rukopis sa

signaturom Urb. lat. 910 pisan kurzivom XVII/XVIII. st.(?), u kritičkom
aparatu označen VUrb. Ima dosta nepažljivog i proizvoljnog zadiranja u
tekst ali je zanimljiv radi kasnije recepcije. Nastaje slobodnim prijepisom
vatikanskih rukopisa. Karakterističan mu je naslov: Chronica Dalmatiae
et Salonae.
Osim ovih osam rukopisa postoje drugi rukopisi u Arhivu Splitskoga
kaptola, u Arheološkom muzeju, u Zagrebu u Arhivu HAZU u Zagrebu i
u Povijesnom arhivu u Dubrovniku. To su prijepisi navedenih rukopisa i
nisu bitni za tekstološku obradu ali su dragocjeni za proučavanje rukopisne
predaje Tomina djela.

9. U Arhivu Splitskoga kaptola (KAS 534) postoji Lučićev prijepis

Cindrova rukopisa. Lučić doslovce prepisuje svoje pismo 18 (Ioannes

18 Mijenja samo godinu Tomine smrti, ovdje je 1266, a u vatikanskom je kodeksu

pogrešno napisao 1260.

XI
Lucius lectori) koje je priložio vatikanskom kodeksu. Prepisuje i Cindrovu
bilješku: Spalati ex vetustissmo codice in membranis descripto Petrus
Cindrus exaravit ann. D. 1599.
Lučić svoj rad također bilježi: Ex manuscripto egregii viri D. Petri
Cindri nobilis Spalatensis perme Ioannem Lucium q. Petri Traguriensem
exscriptum ann. D. 1630 die octava Ianuarii completum.
Rukopis je dragocjen za posredno upoznavanje s Cindrovim
kolektanejem, naslov je identičan s naslovom u rukopisu iz knjižnice
Draganić-Vrančić: Cronica Salonitanorum atque Spalatinorumpontificum
auctore Thoma archidiacono ecclesie Spalatensis, qui floruit circa annos
MCCLXVI.

10. U Arhivu splitskoga kaptola (KAS 672), nalazi se i prijepis

Lucićeva rukopisa, tj. rukopisa sa signaturom KAS 534 iz XVIII. st.(?)
Možda se na ovom primjeru može najbolje ilustrirati raznolikost
naslova Tomina djela. Rukopis ima naslov: Chronica Salonitanorum atque
Spalatinorum pontificum auctore Thoma archidiacono ecclesie
Spalatensis qui floruit circa annum Domini M CCLXV1.
Prvo poglavlje nosi naslov: Incipit Historia Salonitanorum pontificum
atque Spalatinorum (f.2). A na kraju: Finis Historiae Salonitanorum et
Spalatinorum pontificum auctore Thoma archidiacono ecclesie
Spalatensis. Prepisivač je sastavio detaljnije kazalo sa sadržajem pojedinih
poglavlja.

11. Splitski rukopis u Arheološkom muzeju (50 b 21) sadrži tekst koji
je 1747. god. prepisao Marin Zaninović, svećenik hvarske biskupije,
župnik u Rogoznici prema rukopisu iz Vrančić-Draganićeve knjižnice
(...existenti in Bibliotheca perillustris ac nobilis viri Domini Comitis
Francisci Draganich Verantio ex Sibenico) tj. rukopisu iz NSK koji se
ovdje navodi i prikazuje u kritičkom aparatu kao ZVer.
Dr. Dujam Rendić darovao ga je 1899. godine biblioteci
Arheološkoga muzeja u Splitu.

12. U Arhivu HAZU u Zagrebu čuva se rukopis (I d 22), pisan

humanistikom XVI st. s dosta pogrešaka koje pokazuju neznanje
prepisivača. Prema naslovima poglavlja može se zaključiti da pripada
grupi rukopisa trogirskom (T), zagrebačkom (ZVer) i Cindrovu rukopisu.
Prepisivač uvodi novo poglavlje 18: Qualiter et quo pacto dederunt se
Croates Regi Hungari?. Ovaj rukopis spominju Kršnjavi i Gunjača.

13. U Arhivu HAZU (II b 155) nalazi se još jedan mlađi rukopis iz
XVII/XVIII st., koji je prepisan iz splitskoga kodeksa, jer nedostaje tekst

XII
kojega nema u splitskom kodeksu (fol. 99-102). Možda već i tada nije
bilo prvoga lista jer se ime djela ne uklapa u dosad zabilježene naslove i
glasi: Series cronicarum nobilissimae et antiquissimae civitatis Salonae
De praesulibus ecclesiae Salonarum nunc Spalatinae auctore Thoma
Archidiacono Spalatensi.
Rukopis je bio dar Simeona da’Grisogono Bortolassi koji ga je u
Splitu nabavio i poklonio u Zadru 1865. piscu popratne bilješke koja se
nalazi na njemu. Autor te bilješke smatra vjerojatnim (salvo errore) daje
rukopis prepisao Marko Dumaneo između XVII. i XIII. st. (Vedi sua
lettera autografa ad Tauzlinger) Premda rukopis za tekstološka
istraživanja nema posebne vrijednosti, dragocjen je kao konkretna potvrda
postojanja splitskoga kodeksa u to doba u Splitu.

14. U Povijesnom arhivu Dubrovnika čuva se rukopis (I - 10,402),

koji pripada arhivu porodice Ameri u Korčuli. Prema Antoljaku, nastao
je u XVIII. st., ali bi prema pismu mogao biti i stariji. Blizak je
zagrebačkome (ZVer) s obzirom na broj poglavlja i naslove poglavlja,
ali mu je glavni naslov jednak trogirskome: Incipit Historia seu Chronica
Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum
Ima elemenata trogirskog rukopisa i Cindrova prijepisa.

15. Od rukopisa koji su danas nedostupni treba ukazati na već

spomenuti Cindrov prijepis, koji je odigrao važnu ulogu u Lučićevoj
pripremi Tomina teksta za tisak. Krajem XIX. st. bio je u posjedu obitelji
Pezzoli u Splitu, da bi zatim završio u Trstu.19
Kršnjavi je imao u rukama Cindrov prijepis, opisuje ga ovim riječima:
...naslov mu je Chronica Salonitanorum Pontificum, auctore Thoma
Archidiacono Ecclesiae Spalatensis, qui floruit circa annum Dm 1266.
Spalati ex vetustissimo codice in membranis descripto Petrus (nad retkom
napisana je riječ Cindrus) exarabat.20 Usporedbom s rukopisom iz Arhiva
Splitskoga kaptola (KAS 534) - Lučićevim prijepisom, Cindrova
kolektaneja - potvrđuje se daje riječ upravo o Cindrovu prijepisu i to ne
samo Tomine Povijesti nego i drugih sastavaka iz trogirskog rukopisa
(Papalićeva kolektaneja). Naime, dodatak o dogovoru između Kolomana
i Hrvata, koji Kršnjavi naziva »trogirska appendicula« javlja se na tom
mjestu prvi put u trogirskom rukopisu s naslovom: Qualiter et quo pacto...
i zatim samo u Cindrovu prijepisu.

19 S. Gunjača, o. c. 166.
2(1 I. Kršnjavi ga je imao u rukama i opisao ga je u radu »Prilozi historiji salonitani
Tome arcidjakona Spljetskoga«, Vjestnik kr. Hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog
Zemaljskog arkiva, II Zagreb, 1900,129-169.

XIII
 Budući da je Lučić naveo da je Cindro ispravio u tekstu staroga
kodeksa pravopisne pogreške, najvjerojatnije je mislio na vatikanski koji
ima venecijansku grafiju za neke glasove. Po sadržaju cijeloga kolektaneja
očito je daje Cindro poznavao trogirski rukopis, a možda i još neke druge.
Rukopis je važna karika u filijaciji rukopisa i šteta što je nedostupan.

II. O filijaciji rukopisa

1. Za određivanje filijacije u prvom redu su bile važne različite lekcije
u pojedinim rukopisima. One su navedene u kritičkom aparatu. No, kako
one nastaju i kako slikovito ukazuju na tijek prepisivanja, pokazat ću na
primjeru imena Tatari/Tartari.
U splitskom se kodeksu (S) ime tog osvajačkog naroda u poglavljima
XXXVI - XXXIX. javlja u dva oblika: Tartari i Tatari.
U XXXVI. poglavlju samo je oblik Tartari, u sljedećem poglavlju
XXXVII. već je u naslovu De natura Tatarorum, u tekstu je Tartari
(242,13) ana istoj stranici kraći oblik Tataros (242,22) i Tatarorum (242,
31). U XXXIX u naslovu je opet kraći oblik De sevitia Tatarorum, i
dosljedno dalje Tatari (250,12; 250, 20; 252, 4,7). Toma se možda pri
pisanju ovih dijelova svoje Povijesti služio različitim izvorima i zbog toga
dolazi do neujednačenosti. No, da nije tako, ne bi se na ovim mjestima
moglo utvrditi da trogirski (T), venecijanski (M) i vatikanski prijepisi
nastaju od splitskoga (S). Prepisivač prepisuje kraće oblike da bi ih na
pojedinim mjestima ispravio i ujednačio:
- Tatari S, Tatari T, Tartari V, Tatari M (str. 250,12);
- u trogirskom je rukopisu u naslovu XXXIX. poglavlja najprije bilo
De sevitia Tatarorum (kao u S) da bi poslije bilo ispravljeno u Tatarorum;
- Tatari S, Tatari T, Tartari V (str. 252,4);
- Tatarorum exercitus S, T i M, a u V je ispravljeno (str. 252,7).
Budući da ostali rukopisi nemaju ove varijante, može se pouzdano
zaključiti da su trogirski (T), venecijanski (M) i vatikanski (V) prepisani
iz najstarijeg splitskog kodeksa.
Trogirski će rukopis poslije biti prepisivan i preko Cindrova prijepisa
nastaje cijela jedna grana rukopisa. Venecijanski (M) ostaje izoliran, do
sada nisu nađeni njegovi prijepisi. Isto tako je i zagrebački (Z) prepisan
od splitskoga, dokaz je tomu u poglavlju XLV,6 označena razura u
splitskome, koja je na istome mjestu označena u ovom rukopisu.
Bliski su međusobno rukopisi zagrebački (Z), vatikanski(V) i Lučićev
vatikanski (VL), npr.:
- nedostaje u ta tri rukopisa izraz natione Spalatensis (XIV, 2,3 i 4);

XIV
 - u tekst je inkorporirana bilješka koja se nalazi na margini u
splitskom (S) i trogirskom (T): Namque Veneti destruxerunt Belgradum
prope Iadram duitatem. (XV, 3)
- de P olida umjesto Politianus kako je u ostalim rukopisima
(XXXIII, 6 ).
Da su zagrebački (Z) i vatikanski (V) prepisani iz istog rukopisa, vidi
se u rečenici: Eum uero, quem Natalis intruserat, ab archidiaconatu deiedt.
(XXIV,22-23). U zagrebačkom deiedt nedostaje, a u vatikanskom je
dodano Lučićevom rukom.

2. Ukupan broj poglavlja bio je također pouzdan i jednostavan kriterij

za određivanje filijacije. Lučić je u svome izdanju imao 51 poglavlje,
Rački pak identičan tekst dijeli na 49 poglavlja. Prvo odstupanje nastaje
u poglavlju De episcopatu Farensi (XX ,7) kad je Lučić u vatikanskom
rukopisu u tekstu koji teče kontinuirano, razdvojio rečenice i vlastoručno
upisao novi broj i naslov 21. De conflictu Ducis Reles cum Spalatensibus.
Istu podjelu i numeraciju imaju rukopisi: vatikanski Lučićev (VL) i
zagrebački iz knjižnice Vrančić-Draganić (ZVer). U toj su drugoj grupi
oba rukopisa iz Arhiva HAZU, svi ostali splitski i dubrovački rukopis.
Naravno, pitanje je da li je on to sam učinio u vatikanskom rukopisu ili je
to redakcija prema Cindrovu rukopisu. Vjerojatnija je ova druga
mogućnost, jer svi rukopisi »trogirsko-Cindrove« porodice imaju 51
poglavlje. Splitski (S), trogirski (T), zagrebački (Z) i venecijanski (M) ne
dijele to poglavlje nego tekst teče kontinuirano.
Drugo se povećanje broja odnosi na poglavlje De bello quod
preparauerunt Spalatenses contra Tragurienses (XLV). U svim
rukopisima, osim u splitskom, iza 7. odlomka slijedi novo poglavlje pod
nešto dužim naslovom (iz trogirskog rukopisa): Qualiter Spalatenses cum
bano Ninoslauo Bosnensi deuastarunt omnia culta et sata in campo
Traguriensium. Premda u splitskom kodeksu nema naslova, inicijali su
iscrtani tako kao da počinje novo poglavlje. Rački je zadržao nepodijeljeno
poglavlje i zbog toga je u njegovu izdanju 49 poglavlja, a zapravo ih je
bilo 50. Daje splitski rukopis bio završen, sigurno bi na tome mjestu stajao
naslov, i to možda malo kraći.
Nakon tog poglavlja nastala je konačna razlika u broju: 49 u splitskom
(premda s naznakom podjele XLV. poglavlja), 50 poglavlja u trogirskom,
zagrebačkom i venecijanskom (jer ne dijele XX. poglavlje). Ostali rukopisi
imaju 51 poglavlje.
U ovom je izdanju zadržana podjela na 49 poglavlja kao ustupak
povijesnoj stručnoj litereraturi jer se XLV. poglavlje oduvijek citira i
smatra jedinstvenom sadržajnom cjelinom koja opisuje sukob Splićana i
Trogirana.

XV
 3. Naslovi poglavlja dosta su ujednačeni, ali ima razlika u pojedinim
riječima koje pomažu za određivanje filijacije. U splitskom kodeksu
ubacivani su naknadno crvenom bojom, ponekad nije ni bilo dosta mjesta,
a neki su naknadno uneseni istom rukom. Trogirski (T) i zagrebački (ZVer)
imaju gotovo uvijek iste naslove koji se podudaraju s naslovima u ostalim
splitskim rukopisima i u dubrovačkom, a izvor je trogirski rukopis.
Međutim, ni u toj grupi naslovi nisu uvijek potpuni jednaki, dijelom su to
samostalni zahvati prepisivača, a možda su postojali i neki drugi rukopisi
u tijeku predaje. Prema naslovima poglavlja blizu su vatikanski (V) i
zagrebački (Z), npr. u poglavlju De bello quod gestum est pro uilla de
Ostrogo (XXIX) ta dva rukopisa imaju naslov De bello quod emersit pro
uilla Oštrog.
Karakterističan je naslov De bello quod preparauerunt Spalatenses
contra Tragurienses (XLV). Taj je oblik naslova u trogirskom (T),
zagrebačkom (ZVer) i splitskom (S) gdje je napisan kasnijom rukom očito
prema trogirskom. Ostali rukopisi iz te porodice također nose taj naslov.
Druga grupa rukopisa zagrebački (Z), venecijanski (M), vatikanski (V)
imaju habuerunt umjesto preparauerunt.

III. Naslov Tomina djela

Glavni naslov djela samo je djelomice mogao biti razmatran pri

određivanju filijacije, jer gotovo svaki rukopis ima drugi naslov, a u nekim
su kodeksima i dva različita imena - na naslovnoj stranici jedno, a iznad
prvoga poglavlja (Incipit...) drugo.
Tradicionalan naslov Historia Salonitana nastaje kod Lučića.21 Premda
je neprecizan, uvriježio se i u hrvatskom obliku Salonitanska povijest.
Budući da Toma nije dovršio svoje djelo, nije mu vjerojatno ni dao
definitivan naslov i poradi toga nastaje tolika raznolikost i neujednačenost.
Iz kritičkog aparata vidi se da svaki od osam kolacioniranih rukopisa
počinje drugačije. Od ostalih rukopisa splitski rukopis Lučićeva prijepisa
Cindrova kolektaneja sa spomenute tri varijante imena teksta (na naslovnoj
stranici, na početku teksta i na kraju teksta): Chronica Salonitanorum
atque Spalatinorum pontificum... auctore Thoma archidiacono ecclesie
Spalatensis, Incipit Historia Salonitanorum pontificum atque
Spalatinorum, Historia Salonitanorum et Spalatinorum pontificum...
najbolje odražava postojeće šarenilo. U urbinatskom vatikanskom
rukopisu naslov je jednostavno izmijenjen: Chronica Dalmatiae et
Salonae.

21 V. str. 383-84.

XVI
 Srednjovjekovni pisari vjerojatno nisu u tolikoj mjeri bili opterećeni
autentičnošću naslova, a djelo poput Tomina, koje je istovremeno i povijest
i kronika, i povijest Crkve i kronika Splita, pružalo je mogućnost
raznovrsne recepcije.
Premda splitskom kodeksu nedostaje prvi list, iz spomenutih se
bilježaka na zadnjim folijima može pretpostaviti da je među ostalim
riječima u naslovu bila i coronica, dakle upravo onako kako je prepisano
u trogirskom rukopisu. U Cindrovu kolektaneju glavni je naslov bio
Chronica Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum (Lučić,
Kršnjavi), ali je na početku samog teksta: Incipit historia Salonitanorum
pontificum atque Spalatinorum, kao da je varirajući riječi cronica i
historia želio udovoljiti predlošku iz trogirskog rukopisa.
Rukopis Dumaneov nastaje u trenutku kad splitskom kodeksu već
nedostaje prvi list, jer priređujući kolektanej (Series cronicarum
nobilissimae et antiquissimae civitatis Salonae) Dumaneo daje naslov
svome prijepisu De praesulibus ecclesiae Salonarum nunc Spalatinae
auctore Thoma Archidiacono Spalatensi.
Chronica je, dakle, češći naziv od historia, možda pod utjecajem
Cindrova kolektaneja ili zbog toga što je Tomino djelo u kolektanejima o
splitskoj i dalmatinskoj povijesti bilo redom s manjim sastavcima kojima
je više odgovarao naziv kronika.
Drugo je pitanje izbora pridjeva Spalatensis ili Spalatinus, kao i
poredak (ispred ili iza pontificum). Jezičnim i stilskim kriterijima moglo
bi se braniti svaku od potvrđenih varijanti i zbog toga je i u naslovu djela
primijenjen princip ovog kritičkog izdanja, tj. princip najstarije potvrde
teksta. Na svim mjestima koja su nedostajala u splitskom kodeksu, preuzet
je tekst iz trogirskog kodeksa. Ako je pravopisno odstupao od uzusa u
izdanju, usklađen je s ostalim tekstom. Zbog toga je u ovom izdanju
odabran naslov Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum.
Ustupak je tradiciji izbor riječi historia umjesto cronica i njezino
izbacivanje iz naslova, jer će Tomino djelo i nadalje biti najpoznatije u
stručnim i širim krugovima pod imenom Historia Salonitana. Rismondova
varijanta naslova Tomina djela Kronika bila je najbliža po autentičnosti,
veoma upotrebljiva zbog kratkoće, ali nije zaživjela jer je tradicija zvučnog
latinskog imena bila suviše snažna.

IV. Splitski kodeks - arhetip i/ili autograf?

U splitskom je kodeksu, osim glosa na marginama koje su iz kasnijeg
perioda, cijeli niz ispravaka unutar redaka (iznad pojedinih riječi) ili na
marginama tamo gdje se tekst proširivao pa nisu riječi mogle stati. Takvih

xvn
je korektura oko 1 2 0 , pisane su istom beneventanom, ali na nekim
mjestima slova nisu izvedena tako pravilno i napisana su drugačijom
tintom.
Dio ispravaka odnosi se na dodavanje pojedinih riječi, najčešće
priloga ili zamjenica: tamen 122,7; 296,14, enim 128,20; 158,27, uero
140,14; 150,2; 294,22, autem 210,38; 148,3, denique 52,14 i dr. Ove
su riječi inače karakteristične za Tominu strukturu rečenice.22
Međutim, brojniji su veći zahvati dodavanjem i brisanjem riječi ili
cijelih izraza. Evo primjera:
- U nabrajanju zala koja su zahvatila Salonu pisac dodaje et alia
facinora:.. .odia, rapine, usure, periuria et alia facinora totam inuaserant
urbem (30,8).
- Sljedeću rečenicu mijenja proširujući je: Et quia pars magna eorum
per orbem erat dispersa et ipsi pauci et inopes remanserant... .(42,9-10)
- Briše i popravlja querere te dodaje satagebat:.. .sed caritatis studio
de animarum salute lucrum spirituale querere satagebat (48,10-11).
- U rečenici: Qui licet corporalibus oculis cecutiret (130,2) ubačena
je riječ corporalibus.
- Dodatkom sed paulo post daje dublju dimenziju radnji rečenice: Sed
deficientis iam alimoniis, frustra miseri, uiribus corporeis destituti,
repugnare posse confidunt, sed paulo post ad deditionem faciendam
intendunt. (164,24- 27)
- U sljedećoj rečenici dodaje pridjeve: ...quos longa inedia
pressuraque seua torquendo plurimam ab eis extorsit pecunie quantitatem
(170,8).
- Briše i prepravlja rečenicu: ...cum plus quam centum milia homi­
num seua mors unius diei spatio et breui loci termino deglutiret? (234,7)
- Na nekim mjestima izbacuje pojedine riječi, npr. Spalatensium:
fortiori annisu ... incubuere remis et totis uiribus remigantes
conabantur...(282, 28). Prethodna je, naime, rečenica glasila: At uero
Spalatenses preter opinionem suam uidentes eos in mare exisse, gauisi sunt
ualde (282,26-27). Time je izbjegnuto ponavljanje.
Takvi i slični brojni zahvati u srž jezičnoga iskaza ne mogu biti djelo
običnoga pisara ili prepisivača, to je, filološki gledano, originalan autorski
čin. Tekst je, dakle, kao i sam kodeks, bio in statu nascendi. Zahvati nisu
bili puki ispravci, o njima je autor razmišljao, tražio je ljepši i sadržajniji,
te stilski uvjerljiviji iskaz. Osim filoloških argumenata u prilog autografa
govori i oprema kodeksa, koja nije do kraja izvedena - inicijali, kao i druga
slova, nisu do kraja iscrtani bojom. Da ga je prepisivao ili pisao pisar,
barem bi nakon Tomine smrti do kraja različitim bojama ispunio inicijale.
22 O. Perić, »Parataksa i hipotaksa u Tominoj ‘Historia Salonitana’«, Split 2000 (u
tisku)

XVIII
 O mogućnosti da je splitski kodeks Tomin autograf mnogo se
raspravljalo,23 a glavni je argument protiv Tomina autorstva bila isprava
koju je on vlastoručno potpisao.24 No ta isprava pisana je goticom, a ne
beneventanom, tako da V. Brown (2001) ne isključuje mogućnost da je
Toma mogao pisati drugim pismom - beneventanom svoje djelo .25

V. Stemma codicum
Za priređivanje ovog kritičkog izdanja osnova je bio splitski rukopis.
Zadržala sam sve pravopisne karakteristike i ostavila nedosljednosti u
pisanju udvojenih i aspiriranih konsonanata, oscilacije i - y,
nedosljednosti u pisanju h, ci - ti pred vokalom. Osuvremenila sam
interpunkciju i pisanje velikih slova. Dijelovi teksta koji su bili na danas
nepostojećim folijima splitskoga kodeksa preuzeti su iz trogirskoga
rukopisa, kao sljedećega po starosti, ali sam ih uskladila s pravopisom
splitskoga kodeksa, premda razlike između ta dva rukopisa nisu velike (u
oba su rukopisa diftonzi ae i oe monoftongizirani). Sva su kraćenja u svim
rukopisima razriješena kako u osnovnom tekstu, tako i u kritičkom
aparatu.
Najvažnije pravopisne karakteristike ostalih sedam rukopisa navedene
su u kritičkom aparatu.
Posebno se brojnim pravopisnim osobitostima ističe vatikanski (V):
za glas /k/ ima grafem ch: chastra, nech, achcessit, och (hoc), ecchce
(iecce); umjesto qu- piše c-: cos (quos), cosdam (quosdam); ingungeret
(iniungeret); Gayus (Gaius); hamoris (amoris), gardinales i ghardinales
(cardinales), choortati (cohortati) - točno reproducira izgovor. Po tome
se može pretpostaviti da je prepisivač bio venecijanskog podrijetla.
Zagrebački (Z) dosta nedosljedno piše ae/e , veznik cum piše quum,
glas /k/ također ponekad piše grafemom ch: Aschlepii, schandalo;
neujednačeno pisanje ci/ti pred vokalom.
Venecijanski koristi 5 za diftong ae, a karakteristična mu je i veoma
česta kratica na 3.1. pl. -erunt: ere’
Ostali su rukopisi mlađi i pravopisno dotjeraniji.

23 V. str. 380.
24 S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 1973,13-21.
25 V. Brown, o. c. 166: Piu volte e stato affermato che ii testo sarebbe, in realtž,
autografo di Tommaso, ma Stjepan Gunjača si e đichiarato contrario a tale ipotesi
adducendo che un documento di indiscussa paternita di Tommaso presenta una scrittura
notarile con caratteristiche gotiche. Le argumentazioni di Gunjača, per quanto meritevoli,
non sono conclusive poiche nulla poteva impedire a Tommaso di conoscere e utilizzare
anche la scrittura beneventana.

XIX
 Tekst je, što je već obrazloženo, podijeljen na 49 poglavlja, kako je
bilo u izdanju Račkoga, a i unutar poglavlja označeni su odlom ci
uglavnom na mjestima kako je sadržajne cjeline određivao prvi priređivač
kritičkog izdanja Tomine Povijesti.

S
T

Stemma codicum pokazuje da je arhetip splitski rukopis (S). Svi

kasniji prijepisi dijele se u tri grane (u zagradama su kratice svih rukopisa):

/. grana (trogirski s njegovim prijepisima i međusobnim grananjem)

1. trogirski - Papalićev kolektanej (T)
2. Cindrov (C) - prijepis trogirskoga s elementim vatikanskoga
3. zagrebački (ZVer) - prijepis Cindrova kolektaneja
4. splitski (S4) - Zaninovićev prijepis ZVer rukopisa
5. Lučićev prijepis Cindrova rukopisa u Arhivu Splitskoga kaptola (S2)
6 . prijepis Lučićeva prijepisa Cindrova rukopisa (S3)
7. dubrovački rukopis (R) iz biblioteke Ameri - x? - trogirski, Cindrov
8 . zagrebački rukopis u Arhivu HAZU - Cindrov (Z4)

II. grana (prijepisi splitskoga bez daljnjeg grananja)

1. zagrebački (Z)
2. venecijanski (M)
3. vatikanski (V)
4. zagrebački u Arhivu HAZU - Dumaneov prijepis (Z3)

III. grana (vatikanska)

1. vatikanski (VL) prijepis vatikanskoga s elementima Cindrova
rukopisa
2. vatikanski (VUrb) slobodniji prijepis V i VL

XX
 U zaključku trebalo bi se vratiti na pitanje Tomina autorstva.
Nedvojbena je starost kodeksa, pripadnost regionalnom splitskom i
trogirskom skriptoriju, jasno je kako je teklo njegovo nastajanje u krugu
Splitskoga kaptola, gdje je stoljećima bio skriven od očiju javnosti. Možda
zbog toga što je bio skromnije opremljen, što nije bio dovršen i što se nije
isticao zlatnim inicijalima, kodeks je ostao sačuvan do današnjega dana
upravo tamo gdje ga je njegov autor osmislio, stvarao i pisao. Zašto
odbaciti pretpostavku da je pred nama Tomin autograf ako je prema
paleografskoj analizi i materijalnim karakteristikama kodeksa mogao
nastati za Tomina života. Filološka analiza ispravaka u tekstu odaje
autorski čin, koji nije mogao biti kazivan u pero nekom drugom pisaru.
Zašto ne priznati starom kodeksu njegovu istinsku vrijednost i autentičnost
autorove ruke, koja je poznavala i beneventanu i goticu. Kad je Toma na
ispravi napisao goticom svoj notarski znak, nije mogao pretpostaviti da
će time otvoriti pitanja o kojima će biti riječi i početkom XXI. stoljeća.
Možda će ovo izdanje pomoći u rješavanju Tomine tajne.

Luka Bobovišće na Braču, 1. rujna 2003. godine

Olga Perić

XXI
 SIGLA

S codex Spalatensis KAS-623, saec. XIII.

T codex Traguriensis Cod.lat.med.aevi 440 (M.O. D. L. 38822), saec. XIV.

Z codex Zagrabiensis R 3311, saec. XV/XVI. et XVII.

ZVer codex Zagrabiensis ex bibliotheca Verantiorum (Vrančić-Draganić)

R 5720, saec. XVI/XVII.

M codex Marcianus Cl. IX, cod. LXXV, MSS latini 3290, saec. XV.

V codex Vaticanus Vat. Lat. 7019 (olim 6526), saec. XIV/XV.

VL codex Vaticanus (ex dono Lucii) Vat. Lat. 6958, saec. XVI/XVII?

VUrb codex Vaticanus Urbinas Vat. Lat. 910, saec. XVII/XVIII?

XXII
HISTORIA SALONITANA
 I» 1-2 De Dalmatia

INCIPIT HISTORIA SEU CRONICA SALONITANORUM ATQUE

SPALATINORUM PONTIFICUM

I. De Dalmatia
1 Dalmatia secundum Ysidorum est prima pars Gretie et dicitur a Delmi
ciuitate antiqua, que ibi fuit, sed ubi hec ciuitas Delmis in Dalmatie
partibus fuerit, non satis patet. Verum tamen Dalmatia dicebatur olim
largius, censebatur enim cum Chrouatia una prouintia. Est enim regio
quedam in superioribus partibus, que dicitur Delmina, ubi antiqua menia 5
ostenduntur, ibi fuisse Delmis ciuitas memoratur. Nunc uero Dalmatia est
regio maritima, incipiens ab Epyro, ubi est Dirachium et protenditur usque
ad sinum Quamarium, in cuius interioribus est oppidum Stridonis, quod
D alm atie Pannonieque confinium fuit. Hec fuit patria tellus beati
Hieronymi, egregii doctoris. Dicta est Dalm atia etiam alio nomine 10
Liburnia a quodam genere nauis piratice, que in usu erat apud illos, unde
Lucanus: Pugnacesque mari Graia cum classe Liburnos. Exercebant enim
piraterium propter oportunitatem locorum , quia m are illud ob
multitudinem insularum latebrosum et portuosum est ualde.
2 Dicta est etiam hec prouintia Illiris a quadam regina Amazonum, que 15
ibi regnauit, de cuius stirpe dicuntur illi populi traxisse originem. Per mare

Folium 1. deest S : Incipit ystoria seu coronica Salonitanorum atque

Spalatinorum pontificum et cetera T : Incipit istoria Salonitanorum principum
atque Spalatensium Z : Incipit historia Salonitanorum pontificum atque
Spalatinorum ZVer : Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatinorum
M : Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque Spalatensium V : Thomae
Archidiaconi Spalatensis istoria Salonitanorum pontificum atque Spalatensium
VL : Chronica Dalmatiae et Salonae VUrb II I. De Dalmatia : sic VLT cap. I.
VUrb (codices alii sine titulo capitis) II 1 Gretie : Greciae ZVer : Graeciae M
VL : Grecie V : Greciae VUrb II 1 Delmi : Dalmi VUrb II 2 Delmis : Dalmis
VUrb II 3 fuerit: fuerat V II 4 Chrouatia : sic T Croatia Z deest cum Chroatia
una prouincia. Est enim ZVer : Chroacia M : Corouacia V VL : Croatia ZV :
esse cum Crovatia VUrb II 5 Delmina : Dalmia VUrb II 6 ostenduntur :
hostenduntur V II 6 Delmis : Dalmis VUrb II 7 Epyro : deest ubi est Dirachium
Z II 9 Hec : hoc VUrb II 10 Hieronymi: Yeronimi T : Hieronymi M : Geronimi
V II 11 genere : ienere V II ll usu : uxu V II 12 Graia : Graya T II enim : deest
Z V VL II 13 piraterium : piraticam ZVer M : pyraticam VUrb II 15
Amazonum : Amazonum T : Amasonum V : Amazzonum VL II 16 traxisse:
attraxisse Z VUrb

2
 O Dalmaciji 1, 1-2

POVIJEST ILI KRONIKA SALONITANSKIH I SPLITSKIH

PRVOSVEĆENIKA

I. O Dalmaciji
Dalmacija je prema Izidoru1 prvi dio Grčke, a nazvana je po starome 1
gradu Delmisu2 koji se tamo nalazio. Ali ne zna se točno u kojem je kraju
Dalmacije bio taj grad. Nekoč je ime Dalmacija imalo šire značenje:
smatralo se daje to jedna provincija zajedno s Hrvatskom. Postoji, naime,
5 pokrajina u gornjim krajevima koja se zove Delmina, gdje se još vide stare
zidine, spominje se da je tamo bio grad Delmis. Sada je Dalmacija
priobalna pokrajina koja počinje od Epira, gdje je Drač, i proteže se sve
do Kvarnerskoga zaljeva, u čijoj je unutrašnjosti grad Stridon,3 koji je bio
na granici između Dalmacije i Panonije. To je bila domovina blaženoga
10 Jeronima,4 izvrsnoga naučitelja. Drugo je ime za Dalmaciju Libumija,5
prema nekoj vrsti gusarskoga broda koji je kod njih bio u upotrebi. Stoga
Lukan6 kaže: i Liburne koji se s grčkim brodovljem po moru bore? Bavili
su se gusarstvom zbog pogodnog položaja jer to more s brojnim otocima
pruža mnoga skrovišta i pristaništa.
15 Nazvana je ova provincija i Ilirida po nekoj amazonskoj8kraljici koja 2
je tamo vladala i od koje su ovi narodi, prema priči, vukli podrijetlo.

1 Izidor (Isidorus) (oko 560-636) bio je biskup u Sevilji. Napisao je »Kroniku

Zapadnih Gota« koju je proširio poviješću Vandala i Sueba. Njegove Etymologiae sive
Origines univerzalni su kratki priručnik cjelokupnog tadašnjeg znanja koje su dobro
poznavali svi ondašnji obrazovani ljudi, pa i Toma Arhiđakon. Toma ovdje uzima Izidorov
citat (Etym. lib. XIV, cap, 7,8).
2 Delmis je grad kojim Toma određuje jugoistočnu granicu Dalmacije. Starija ga je
historiografija identificirala s Duvnom, a u najnovije vrijeme L. Steindorff je iznio
mišljenje da Toma, s osloncem na Izidora Seviljskog, ima na umu ravnicu Dalmae odnosno
grad Delmis u predjelu antičke Dokleje i današnje Podgorice. (Vidi: L. Steindorff, 1995,
148-158.)
3 Stridon su neki autori ubicirali na temelju Tomina navoda u Štrigovu u Međimurju,
a M. Suić ga stavlja na ćićarijsku visoravan na granici Panonije i Italije. (Vidi: M. Suić,
1986,213-278.)
4 Jeronim (Hieronymus, oko 3487-420), rođen u Stridonu u Dalmaciji. Kao mladić
dolazi u Rim i krsti se. Jedan je od četvorice crkvenih otaca (IV. st.). Najveći je njegov
doprinos Crkvi prijevod Biblije na latinski jezik, poznat pod imenom Vulgata.
5 Tomin navod je djelomice točan jer su istraživanja granice Liburnije kroz stoljeća
dokazala da je Libumija u rimsko doba bila uključena u Dalmaciju, ali je sačuvala ime
kao uža regija plemena Liburna. (M. Suić, 1955, 23-296) Drži se da su Liburni bili
rasprostranjeni na području između rijeka Raše u Istri i Krke.
6 Lukan (Marcus Annaeus Lucanus, 39-65), pjesnik, autor je epa De bello civili
nazivanog i Pharsalia. U tom epu se prikazuju borbe Cezara i Pompeja, pa je zato Tomi
bio vrelo za epizodu koja prikazuje položaj i ulogu Salone. U srednjem vijeku je Lukan
uživao velik ugled i sačuvani su mnogi rukopisi s komentarima iz tog vremena.
7 Lucanus, IV, 530.
8 Amazonke su po legendi ratnički ženski narod koji se doselio s Kavkaza u
Kapadociju i ratovao u Grčkoj.

3
 1, 3-4 De Dalmatia

huius prouintie transiuit Antenor Troyanus, qui sue urbis euadens

excidium cum gente Dalmatica prelia multa commisit, ad ultimum
peruenit ad partes Venetiarum. Et inde progrediens super oras Padi
fluminis edificauit ciuitatem Patauium, que nunc Padua nuncupatur, sicut
in Virgilio legitur. 5
3 In istoriis uero Romanorum habetur, quod cum imperator Augustus
in partibus Illyricis exercitum duceret et ipse alio properaret, misit
quendam ducem, Venium nomine, contra Pannonios, qui duobus acribus
fluuiis circumuallantur Drauo et Sauo, contra Dalmatas itidem misit
ducem Vibium cum exercitu multo. Qui Dalmate commorantes in siluis 10
circumadiacentes prouincias latrocinando uastabant. Qui Vibius
congressus cum eis uictoriaque potitus gentem illam, licet esset efferum
genus hominum, coegit ab armis discedere et terram fodere aurumque de
uenis terre purgare.
4 Secundum poetarum fabulas Cadmus dicitur in eandem deuenisse 15
prouintiam, quando in serpentem mutatus est. Fuit autem ciuitas eius
Epitaurus, que est iuxta Ragusium, in qua est magnum antrum et usque
hodie opinio est, ibi habitare draconem, unde poeta: Cur in amicorum uitiis
tam cernis acutum, ut serpens Epitaurius. Ob hanc causam populi illi
dicebantur anguigene. Et etiam de beato Ylarione legitur, quod magnum

l Troyanus : tyrannus Z II 3 partes : partem Z II inde : idem Z V VL II

Padi: deest VUrb II 5 Virgilio : Vergilio M II 6 istoriis : ystoriis T historiis M II
8 Venium: Vennenium T : Vennium M ZVer VL : Venium Z VUrb II 9 Drauo et
Sauo : Draua et Saua V VL II Dalmatas : Dalmaticos V VL II itidem : ibidem Z
V VL II 10 Vibium : sic M T : Iubium ZVer VUrb : Iulium Z V VL II cum :
deest \U rb II Dalmate : Dalmatiae VUrb II ll Vibius : sic M : Iubius T ZVer
VUrb : Iulius Z V VL II 15 dicitur : incipit textus codicis Spalatensis II 17
Epitaurus : Epidaurus Z M VUrb Ephithaurus V II 19 Epitaurius : Epidaurus Z
Ephithaurus V4

4
 O Dalmaciji 1, 3-4

Trojanae Antenor9 prošao je morem ove provincije. On je, izbjegnuvši

propast svoga grada, poveo mnoge bitke s dalmatskim narodom i
naposlijetku došao u venetsku pokrajinu. Došavši do obala rijeke Pada,
sagradio je grad Patavij,10 koji se sada zove Padova, kako se može pročitati
5 kod Vergilija."
Iz rimske je povijesti poznato da je car August, kada je vodio vojsku 3
u ilirskim krajevima, a sam se drugamo žurio, poslao zapovjednika, po
imenu Venija, protiv Panonaca koji su živjeli između dviju brzih rijeka
Drave i Save. Protiv stanovnika Dalmacije poslao je zapovjednika Vibija
10 s velikom vojskom. Ti su Dalmati boravili u šumama, pustošili i pljačkali
okolne provincije. Sukobivši se s njima, Vibije je pobijedio taj narod.
Premda je to bio divlji rod ljudi, prisilio ih je ostaviti oružje, kopati zemlju
i iz zemlje vaditi zlato.12
Pjesnici u pričama kažu da je Kadmo,13 pretvorivši se u zmiju, došao 4
15 u tu provinciju. Njegov je grad bio Epidaur koji je smješten pored
Dubrovnika. Tamo je velika špilja i sve do danas zadržalo se mišljenje da
tamo živi zmaj. Stoga će pjesnik: Zašto drugova grijehe tako strogo ti
sudiš kao da si zmija epidaurska.14 Zbog toga se govorilo da su ti narodi
od zmije rođeni. O blaženom se Hilarionu15 također može pročitati daje

9 Antenor je Trojanae koji je poslije razaranja Troje došao u Italiju i osnovao grad
Patavij. (Vidi: R. Katičić, 1995, 305-331.)
10 Patavij (Patavium) je grad u gornjoj Italiji, danas Padova, poznat kao rodno mjesto
Tita Livija.
11 Vergilije (Publius Vergilius Maro, 70-19pr. Kr.) podrijetlom iz Mantove, najslavniji
je pjesnik Augustova doba. Autor je nacionalnog epa Eneida (Aeneis) i drugih zbirki
pjesama, kao što su Bucolica (Pastirske pjesme) i Georgica (Pjesme o poljoprivredi).
12 Po Akimovoj ulomak je nastao kao kontaminacija triju različitih događaja s
temeljima na djelu Epitome bellorum omnium annorum DCC (23-25 glava, II. knj.)
rimskog povjesničara Flora (Publius Annaeus Florus, poč. II. st.). U tom djelu Flor je
opisao sve ratove koje su vodili Rimljani, i to po izvodima iz Livija, Salustija, Cezara, ali
ih je retorički dotjerao na štetu povijesne istine. Događaji koje Toma opisuje na svoj način
odnosili bi se na pohode Augusta u Panoniju 35-33. pr. Kr., pa na ekspediciju namjesnika
u Iliriku Marka Vinicija 13. pr. Kr. te na Batonov ustanak 6-9. (Vidi: O. A. Akimova, 1981,
69-70; Foma Splitskij, 149.)
13 Kadmo je mitski junak. O njegovu putovanju u Ilirik pjevaju mnogi pjesnici. Tako
Apolonije Rođanin (Argonautica, VI, 516 i dalje), ali i mitograf Apolodor (Bibliotheca,
III, 5,4). Legenda o Kadmu je u Iliriku bila rasprostranjena. (Vidi: P. Lisičar, 1953,241-
261; R. Katičić, 1995,211-303.)
14 Neprecizan citat iz Horacija, Sat. III, 26-27, koji glasi ovako:
Cur in amicorum vitiis tam cernis acutum
Quam aut aquila aut serpens Epidaurius?
15 Hilarion {Hilario, 291-21. listopada 371), sveti pustinjak, opat. Život mu je opisao
sv. Jeronim s mnogo legendarnih crta. Rodom iz Gaze u Palestini. Dug život je proveo po
pustinjama Egipta, na Siciliji, u Dalmaciji i na Cipru. Poznat je po čudesima. Pripisuje
mu se oslobađanje stanovništva Epidaura (danas Cavtata) od neke velike zmije i morskih
valova za vrijeme potresa 365. god. Ovu je legendu zabilježio sv. Jeronim, a čini se daju
je upravo iz tih spisa preuzeo i Toma. Slavio se njegov spomen 21. listopada od XIV. st.
do 1969, a i danas ga slave u dubrovačkoj biskupiji. (Leksikon, 254.)

5
 1,5 De Dalmatia

ibi draconem peremit. Secundum ystoriam uero idem Cadmus rex fuit in
Gretia, qui depulsus regno uenit in Dalmatiam factusque pirata seuissimus
cepit quasi lubricus anguis per mare discurrere, nauigantibus insidiari et
quoscumque poterat opprimere impotentes.
5 Adria nichilominus hec prouintia nuncupatur ab Adrianne filia 5
Minoys regis, quam rapuit Theseus et per mare nauigans, cum iam ipsam
exosam haberet, reliquit in quadam insula solam et aufugit cum sorore
ipsius Phedra, sed Bachus, qui et Liber pater dicitur, eam inueniens sibi
in uxorem accepit. Quidam dicunt, quod Adria dicitur a quodam Adrio
Ytali fratre, qui regnauit ibidem uel secundum quosdam Adria dicitur ab 10
adra, quod est lapis, quia lapidosa et montuosa est hec prouintia. Vnde
Ouidius: Subdita montane brachia Dalmatie.

5 Adrianne : Adriane T V : Ariadna Z : Adriannae ZVer : Adrianae M :

Adriana VUrb II 6 Minoys : Minoi Z II 8 ipsius : sua VUrb II li lapidosa :
lapiduosa Y YL II 12 Dalmatiae : Dalmatiae uel ab Adria ciuitate potius cuius
adhuc estant uestigia. VUrb

6
 O Dalmaciji 1,5

tamo svladao velikoga zmaja. Povijest kaže da je Kadmo bio kralj u

Grčkoj, da je protjeran, daje došao u Dalmaciju i postao ljuti gusar. Počeo
je juriti po moru poput ljigave zmije, postavljati zasjede onima koji su
plovili i napadati nemoćne koje je god mogao.
5 Ta se provincija isto tako zove i Adrija16 prema Adrijani, kćeri kralja 5
Minosa, koju je ugrabio Tezej. Plovio je po moru, a kad ju je zamrzio,
ostavio ju je samu na nekom otoku i pobjegao s njezinom sestrom Fedrom.
Pronašao ju je Bakho, koji se naziva i otac Liber, i uzeo je za ženu.17 Neki
kažu da se Adrija naziva po nekom Adriju, Italovu bratu koji je tamo
10 vladao, ili, prema nekima, Adrija se naziva prema riječi adra, što znači
kamen jer je ta provincija kamenita i brdovita.18 Stoga Ovidije kaže: ispod
planina Dalmacije zaljeva niz.19

16 Adria (Hadria) je grad kod Venecije po kojemu je nazvano Jadransko more (mare
Hadriaticum).
17 Kći kretskog kralja Minosa bila je Arijadna, a ne Adrijana. Arijadna je zavoljela
Tezeja i s njim je lutala morima, a onda ju je on ostavio na otoku Naksu gdje ju je potom
oženio bog Bakho {Liber). Toma se ovdje poslužio tzv. pučkom etimologijom,
karakterističnom za srednji vijek, da objasni na temelju literature ime Jadranskog mora.
Ovaj je ulomak temeljen na Ovidijevim Metamorfozama {VII, 174-177).
18 Umetak da je Adria dobila ime po Adriju, bratu legendarnog kralja Itala koji je
ondje vladao, ne može se naći kod Servija {Verg. Aen. II, 2.), latinskog gramatičara iz V.
st., koji je poznat kao autor komentara uz Vergilijeva djela. (Vidi: Foma Splitskij, 151.)
Čini se da je to neka lokalna predaja koja se nalazi i u Legendi o sv. Ivanu Trogirskom.
19Ovidius, Ep. ex Ponto, II, 2, 78.

7
 II, 1-2 De Salona

II. De Salona
1 Fuit autem metropolis ciuitas Dalmatie Salona, urbs magna et antiqua,
de qua dicit Lucanus: Qua maris Adriaci longasfer it unda Salonas. Dicta
autem est Salona a salo, hoc est a mari, quia in litore maris sita est. Longa
uero idcirco dicta est, quia modicum lata, sed in longum fere sex milibus
uersus occidentalem plagam protendebatur. 5
2 Hec ciuitas tempore bellorum ciuilium fidem inconcussam Romane
rei publice obseruans dominium Cesaris respuebat. Quam ob rem ad
subiugandum eam misit Cesar Antonium cognatum suum cum magno
nauali exercitu, ipse uero insequendo Pompeium a Brundusio transuectus
est in Epirum. Tunc Antonius premisit quendam ducem, nomine Vulteum, 10
qui in insulis Salonitani litoris exercitum coadunaret. Sed ex parte Pompei
erant in Salona duo duces Basilus et Octauius. Isti coegerant magnas
populorum adiacentium cateruas, uidelicet Curetum, Dalmatinorum et
Ystrorum, expectantes Cesaris partes, ut cum eis confligerent. Sed Vulteus
famis sitisque coartatus penuria non potuit alterius in insulis comorari et 15
licet esset undique hostium uallatus insidiis, tamen quandam nauem cum
meliori sociorum manu conscendens uoluit latenter transponi in terram,
sed hostium insidiis circumpositis nauis in medio transitu intercepta est.
Cumque nauis hereret immobilis, uidens Vulteus, quod non pateret via
diuertendi, cohortatus est suos, ut pro honore Cesaris mori fortiter parati 20
essent antequam in hostiles inciderent manus. Sicque factum est: nam cum
uiderent Pompeianos iaculis, lapidibus et sagittis instare, iamque paratos
ad nauem manus apponere intusque insilire defessus iam Vulteus cum suis
cum diutissime uiriliter restitisset, ne uiui ad manus hostium deuenirent,
mutuis se uulneribus confoderunt et mortui sunt. Audiens ergo Antonius 25
interitum Vultei et suorum comilitonum non apposuit ulterius uenire
Salonam, sed ad Cesarem reuersus est. In tantum autem ciuitas hec fidem
inuiolatam rei publice custodiuit, quod patrata Cesar totius orbis uictoria
et iam solus ad mundi monarchiam prouectus adhuc ciuitati Salone minime
imperabat. 30

2 Lucanus : Lucanus libro 4. VUrb II 4 idcirco : iccirco M Z VUrb II 4

milibus : milibus passuum Z II 5 plagam protendebatur: partem dabatur VUrb II
6 inconcussam : inconclusam Z II 9 nauali : nauili M II Pompeium : Pompeum
VUrb II io Epirum: Cyprum Z II Vulteum : Vulteium Z ZVer Ulteium VL II 12
Basilus : Basilius M VUrb Batilius Z II Octauius : Attauius Z VUrb II 14
Vulteus : corr. ex Vulteius S II 15 coartatus: coarctatus Z ZVer quoartatus V
coactus VUrb II 17 manu : numero VUrb II 20 cohortatus: coortatus V II 21
antequam : attento VUrb II 26 apposuit: exposuit VUrb II 28 publice : puplice T

8
 O Saloni II, 1-2

II. O Saloni
Salona je bila metropolitanski grad Dalmacije, grad velik i drevan, o 1
kojem govori Lukan: Tamo gdje Jadranskog mora val u dugu bije Salonu
Salona je pak nazvana po salum,2 to jest po moru, jer je smještena na
morskoj obali. Dugačkom je zovu zbog toga što se ne proteže u širinu nego
5 u dužinu gotovo šest milja prema zapadu.
Ovaj grad u vrijeme građanskih ratova3nije priznavao Cezarovu vlast 2
jer je čuvao nepovredivu odanost rimskoj republici. Stoga Cezar pošalje
svoga rođaka Antonija s velikom pomorskom vojskom d aje pokori, a sam
se slijedeći Pompeja prebaci iz Brundizija u Epir. Tada je Antonije poslao
10 naprijed nekog zapovjednika, po imenu V ulteja, da na otocim a
salonitanske obale ujedini vojsku. No u Saloni bijahu dva zapovjednika:
Bazil i Oktavije, sljedbenici Pompejevi. Oni su u očekivanju Cezarovih
pristaša prikupili velike čete okolnih naroda, točnije Kureta, Dalmata i
Histra, da se s njima sukobe. No Vultej, pritisnut nestašicom hrane i vode,
15 nije više mogao boraviti na otocima. Premda je sa svih strana bio opkoljen
neprijateljskim zasjedama, ipak se ukrcao na lađu sa četom snažnijih
drugova u želji da se potajno prebaci na kopno. Budući da su neprijateljske
zasjede bile svuda uokolo, lađa je uhvaćena usred plovidbe. Lađa je bila
nepomična i kad je Vultej vidio da nema kuda skrenuti, ohrabrio je svoje
20 da budu spremni odvažno se boriti za čast Cezarovu prije nego što padnu
u neprijateljske ruke. Tako se i dogodilo: kad su Vultej i njegovi vidjeli
da pompejevci napadaju kopljima, kamenjem i strijelama i da su već
spremni rukom dohvatiti brod i uskočiti, a oni su već umorni jer su se duže
vremena hrabro odupirali, jedan su drugom zadali rane da ne bi živi pali
25 u ruke neprijateljima. I tako su poginuli. Kad je Antonije čuo za pogibiju
Vulteja i njegovih suboraca, odustao je od dolaska u Salonu i vratio se
Cezaru. Ovaj je grad do te mjere čuvao nepovredivu odanost republici da
je Cezarova vlast nad gradom Salonom bila neznatna, iako je uspio
pobijediti čitav svijet i sam postao jedini vladar svijeta.4

1 Lucanus, IV, 404.

2 Salum - Toma opet etimologizira i dovodi u vezu imenicu salum - more s imenom
Salona jer se ona nalazi na morskoj obali.
3 Građanski ratovi na koje Toma misli jesu oni između Cezara i Pompeja 49. pr. Kr.,
opisani u trećoj knjizi Cezarova djela De bello civili.
4 Epizodu u kojoj se pojavljuje Vultej Toma piše na temelju Lukanova djela Farsalija
(IV, 403-460), a odnosila bi se na događanja 48-46. god. pr. Kr. Vultej bi trebao biti Publije
Vatinije koji dolazi iz Brundizija u pomoć opkoljenoj Saloni.

9
 11,3 De Salona

3 Quam ob rem post Cesaris necem Octauianus Augustus misit

quendam illustrem uirum ex consulibus, nomine Asynium Pollionem, cum
exercitu multo, qui Salonam Romano imperio subiugaret. Tunc Pollio in
Dalmatiam ueniens multis bellis cepit impugnare Salonam. Vnde obsessa
ciuitas et diutius nauali et equestri exagitata congressu tandem in manibus 5
Romanorum tradita est. In qua obsidione natus est Pollioni filius, cui
Saloninus nomen imposuit. Tunc uero magna pars duitatis illius destructa
fuit, maiores etiam munitiones dirute, ne Romane rei publice rebellare
ulterius posset. Peracta ergo uictoria Pollio cum quo exercitu reuersus est
Romam, ubi cum magna gloria et laudis triumpho a senatu populoque io
Romano susceptus est, de quo in odis concinens Oratius dicit: Cui eternos
honores Dalmatico peperit triumpho. Fuit iste Pollio non solum armis
strenuus, sed etiam poetica facundia insignis librosque nonullos liricis
metris composuit.2

2 Asynium : Asymium T II 11 quo: deest Z

10
 O Saloni 11,3

Stoga je poslije Cezarova ubojstva Oktavijan August poslao čovjeka, 3

koji se isticao među konzulima, po imenu Azinija Poliona,5i dao mu veliku
vojsku da podvrgne Salonu pod rimsku vlast. Tada Polion dođe u
Dalmaciju i bez prestanka stade napadati Salonu. Opkoljeni je grad,
5 izmučen dugotrajnim napadima brodovlja i konjice, napokon pao u ruke
Rimljana. Tijekom te opsade rodio se Polionu sin, kojemu je dao ime
Salonin. Tada je doista velik dio grada bio razoren, veća su utvrđenja
srušena, kako se više nikada ne bi mogao odupirati rimskoj državi.
Izvojevavši pobjedu, vratio se Polion sa svojom vojskom u Rim, gdje ga
10 je senat i rimski narod dočekao iskazujući mu hvalu i slavu trijumfom. O
tome u odama pjeva Horacije: jer lovor vječno trajne časti dalmatskim
njemu rodi trijumfom.6 Taj je Polion bio ne samo jak na oružju nego se
isticao i pjesničkim darom, napisao je nekoliko knjiga u lirskim metrima.7

5 Azinije Polion (C. Asinius Pollio), rimski je vitez rođen oko 76. god. pr. Kr., a umro
je 5. p. Krista. Bio je protivnik trijumvira, ali se ipak 49. pridružio Cezaru i pratio gaje u
vrijeme građanskog rata, a nakon Cezarove smrti s Antonijem je upravljao Transpadanskom
Galijom te postao Vergilijev zaštitnik. Bio je konzul 40. pr. Kr. Od 40. god. se udaljava od
Antonija i pridružuje Oktavijanu. Neki rimski autori su pisali o njegovu pohodu na Delmate
(Flor. II, 25; Hor. Carm. I I 1,15-16), a sina mu po imenu Saloninus spominje Servije u
komentarima IV. eklozi. Naime, četvrta ekloga koja je napisana 40. godine poslije mira
sklopljenog u Brundiziju i koju je Vergilije posvetio Aziniju Polionu pjeva o vječnom
djetetu u kojemu su kršćani prepoznali navještaj Isusa Krista. U antici je, pak, bilo mišljenja
daje Vergilije imao na umu sina Azinija Poliona kojemu je Servije, komentator Vergilijeva
djela, naveo ime Saloninus povezujući to s imenom Salone koju je Polion kao pobjednik
nad Delmatima vratio Augustu (Serv. Verg. Ecl. IV, II.). (Vidi: Foma Splitskij, 152.)
6 Stihovi su to koje je Horacije posvetio Polionu nakon pobjede nad Delmatima, ali
ih Toma ne citira sasvim točno. (Carm. II, 1,15-16.) Stihovi glase:
Cui laurus aeternos honores
Delmatico peperit triumpho.
7 Azinije Polion podigao je prvu biblioteku u Rimu i uveo javna čitanja. Pripisuje
mu se danas nesačuvana Augustova autobiografija i neke tragedije. (P. Grimal, 1968,271,
314,475-476; N. A. Maškin, 1968,19,337,434.) 1

11
 III, 1-2 De sancto Domnio et sancto Domnione

III. De sancto Domnio et sancto Domnione

1 Primus itaque beatus Paulus apostolus qui ab Ierusalem usque
Illiricum repleuit euangelio Christi; non tamen ipse per se intrauit Illiricum
predicare, sed misit Titum discipulum suum, sicut dicit ad Timoteum:
Crescens abiit in Galatiam, Titus in Dalmatiam. Hic ergo beatus Titus ad
Dalmatie partes adueniens, et uerbum salutis gentibus illis predicans, non 5
longo illic tempore mansit, sed audiens, quod beatus Paulus a preside Festo
iussus esset Romam pergere, statim omissis omnibus preueniens eum
expectauit in urbe. Quo cum beatus apostolus accessisset ibique uerbum
Dei diutius predicauit. Cum autem per spiritum sanctum cognosceret in
eadem urbe suum martirium consumandum, de ecclesiis Gretie disponere 10
curauit. Quam ob rem beatum Titum non remisit ad Dalmatias, sed ad
Gretiam ubique magis erat notus, pontificem eum constituens aput insulam
Cretam.
2 Cuius loco beatus Petrus, apostolorum princeps, direxit quendam
discipulum suum, nomine Domnium, natione Syrum, patria Anthiocenum, 15
qui Dalmatie populis uerbum uite, quod per Titum inchoatum fuerat,
predicaret. Hoc enim beatus Petrus statuerat, ut pontificia christiane
religionis sic disponerentur per urbes singulas totius orbis, quemadmodum
apud gentiles fuerat antiquitus constitutum. In illis enim urbibus, in quibus
erant gentiles antistites, qui dicebantur protoflamines, fecit ordinari 20
episcopos, in metropoles uero prouintiarum, ubi erant archiflamines,
archiepiscopos censuit statuendos. Unde per horas Adriatici sinus tres
direxit pontifices: Apollinarem Rauenne, que est metropolis totius
prouincie Emilie, Marcum euangelistam Aquilegie, que preerat Venetie
et Ystrie; Domnium uero in Salonam direxit, que caput erat Dalmatie et 25

De sancto : De sanctis Domnio et Domnione cap. 3. VUrb II l ab : a Z II

Ierusalem : Hierusalem Z Ver M Hyerusalem V II 2 Illiricum : Illiriam Z II 3
Timoteum : Timotheum ZVer Thimotheum M VUrb II 4 Crescens : Chrescens
V II 5 salutis : saluatoris M II 8 cum : quum (passim) Z II 9 cognosceret :
agnosceret T VUrb II 13 Cretam : Chrettam V II 15 Domnium : Dompnium
(passim) VUrb II Anthiocenum :Antiocenum Z V Antiochenum ZVer VL VUrb
II 16 per Titum : partitum VUrb II inchoatum: incoatum Z V incoactum M II 17
pontificia : pontifices V VL pontifex res Z II 20 protoflamines : prothoflamines
Z VUrb II fecit ordinari: fecit et ordinauit episcopos M II ordinari: ordiri V II
21 episcopos : epischopos Z II 22 horas : oras Z ZVer VUrb M VL II 24 Emilie:
Aemyliae M II Aquilegie : Aquileiae ZVer M VL II 25 Ystrie : Histriae Z Istriae
ZVer II in Salonam : Salonam Z V

12
 O svetome Dujmu i svetome Domnionu III, 1-2

III. O svetome Dujmu1 i svetome Domnionu

Blaženi Pavao apostol2 bio je prvi koji je širio evanđelje Kristovo od 1
Jeruzalema sve do Ilirika. On sam ipak nije osobno došao u Ilirik propovije­
dati nego je poslao svoga učenika Tita, kako kaže Timoteju: Krescent ode u
Galaciju, Tit u Dalmaciju? Blaženi je Tit4 došao do krajeva Dalmacije
5 propovijedajući narodima riječ spasa, no nije tamo dugo ostao. Kad je čuo
daje upravitelj Festo zapovjedio blaženome Pavlu da produži u Rim, odmah
je sve ostavio i čekao gaje u gradu jer je došao prije njega. Kada je blaženi
apostol tamo došao, propovijedao je duže vremena riječ Božju. Kad je pak
po Duhu Svetome saznao da u istome gradu treba podnijeti mučeništvo, po-
10 brinuo se da uredi crkve u Grčkoj. Stoga nije vratio Tita u Dalmaciju nego u
Grčku, gdje je bio poznatiji, i postavio ga za glavnog svećenika na otoku Kreti.
Na njegovo mjesto blaženi Petar, prvi među apostolima, pošalje nekog 2
svoga učenika, po imenu Dujma, po narodnosti Sirijca iz Antiohije, da
narodima Dalmacije propovijeda riječ života što je Tit bio započeo. Blaženi
15 je Petar odredio da se svećeničke službe kršćanske vjere tako rasporede po
pojedinim gradovima čitavoga svijeta, kako su to od davnine ustanovili
pogani. U onim gradovima, u kojima bijahu poganski prvosvećenici, koji su
se nazivali protoflamini, odredio je da se postave biskupi, a u metropolije
provincija, gdje bijahu arhiflamini, odredi da se postave nadbiskupi.5 Stoga
20 je na obale Jadranskoga mora uputio trojicu svećenika: Apolinara6u Ravenu,
koja je metropolija čitave provincije Emilije, Marka evanđelista7u Akvileju,
koja je na čelu Venecije i Istre, Dujma8 pak pošalje u Salonu, glavni grad

1 Ime salonitanskog mučenika i biskupa te kasnije splitskog zaštitnika u latinskoj

varijanti glasi Domnius, što bi pohrvaćeno trebalo glasiti Domnije. No, u prijevodu se
služimo hrvatskom tradicijom imena koje glasi Dujarn.
2 Pavao Apostol (sveti) poduzeo je tri velika misionarska putovanja po Maloj Aziji i
Grčkoj. Uhićen je bio u Palestini za vrijeme cara Nerona. Poslanje u Rim kao zatvorenik.
U vrijeme njegova sužanjstva nastao je velik broj poslanica. Predaja tvrdi daje pogubljen
mačem u Rimu. Uz sv. Petra smatra se utemeljiteljem kršćanstva.
3 Vidi II. poslanicu sv. Pavla Timoteju, IV, 10.
4 Blaženi Tit se kao učenik Pavla Apostola pojavljuje u mnogim srednjovjekovnim apokrifnim
evanđeljima. U njima se navodi daje boravio u Dalmaciji. (Vidi: Foma Splitskij, 153.)
5 Flamini (flamines) su svećenici za pojedina božanstva. Drži se da ih je osnovao
Numa i tada su bila tri maiores (patriciji) za Jupitera, Romula i Marsa i dvanaest minores
(plebejci) za manje bogove. U carsko doba su bili i za pobožne careve (npr. Augustov).
6 Sv. Apolinar, biskup je i mučenik prvih stoljeća kršćanstva. Prema legendi bio je
učenik sv. Petra i prvi biskup Ravene. Njegovo apostolsko podrijetlo Ravena naglašava
radi svoje jurisdikcije nad susjednim biskupijama. '
7 Marko Evanđelist, sveti. Jedan je od četiri evanđelista. Prema legendi propovijedao
je Evanđelje duž obala Jadrana i kada ga je oluja bacila na otočiće, ukazao mu se anđeo
koji mu je navodno rekao da će njemu u čast na lagunama izrasti grad. U Aleksandriji,
gdje je osnovao kršćansku Crkvu, doživio je mučeništvo, a mletački su pomorci prenijeli
njegovo tijelo nekoliko stoljeća nakon smrti u Veneciju. Tako je postao zaštitnikom
Venecije, kao i lav koji je bio njegov simbol.
8 Domnius (Dujam) podrijetlom iz Sirije. U Saloni je doživio mučeništvo pod
Dioklecijanom. Bio je salonitansici biskup 284-304. Legende su mu pripisivale apostolsko
podrijetlo, ali su F. Bulić i J. Bervaldi razdvojili povijesne činjenice od legendi. (Vidi: F.
Bulić-J. Bervaldi, 1912,12-19; H. Morović, 1977,13-57; M. Ivanišević, 1994,229; Ž. Rapanić-
M. Ivanišević, 1997.)

13
 III, 3 D e sancto Domnio et sancto Domnione

Croatie. In qua denique ciuitate diutius predicans, multosque per totam

prouintiam a gentilitatis errore conuertens, non paruam Christo ecclesiam
adunauit, ibique agonem sui martirii felici cruore peregit. Ab huius ergo
preeminentia apostolice dignitatis omnes successores sui archiepiscopalia
insignia per sedem apostolicam sortiuntur. Hic autem cum multis aliis 5
passus est, qui eum uno mense ad martirii gloriam precesserunt.
3 Postmodum uero tempore Diocletiane et Maximiane persecutionis
alter simili nomine martir fuit, qui Domnionis uocabulo a nomine
pontificis Domnii modicum differt. Sed hic fuit unus ex cubiculariis
Maximiniani tiranni. Cum ergo iste Domnio maioris dilectionis aput 10
imperatorem prerogatiua gauderet, ipse coronam imperii conseruabat et
ipsam tempore debito super imperatoris uerticem imponebat, erat autem
occulte christianus. Et cum uideret Maximianum adeo crudeliter in
Christianos deseuire, ut multos a sancto proposito deterreret, ipse utpote
christianissimus et deuotus exortabatur martires in sancto proposito 15
finaliter perdurare. Tunc fecit oportunitatem eis effugiendi tyranni rabiem
et ad Romanam urbem diuertendi. Quod cum ad Maximiani deuenisset
notitiam, acrius in eum persecutionis deseuit insania ita, ut ad primam
confessionem christiani nominis, expoliatus regio habitu, nisi ydolis
immolaret, illico susciperet sententiam capitalem. Sed beatus Domnio, 20
tiranni declinans seuitiam, Romam fugiens properabat. Et dum iret uia
Claudia prope ciuitatem quandam, que Iulia Crisopolis appellatur,
satellites imperatoris post ipsum currentes inuaserunt eum et strictis
mucronibus circumdantes amputauerunt caput eius. Ipse uero martir
uirtute diuina propriis manibus caput suum de terra dicitur eleuasse et 25
ibidem quendam fluuium, qui Sytirion nominatur, firmis gressibus
transuadasse ibique sepultus aliquo tempore requieuit. Cum autem
dominus multa per eum miracula operaretur, ex multis prouintiis pro
sanitate adipiscenda ad locum ipsum confluebant. Tunc Salonitani ciues,
quia equinomius erat beato Domnio pontifici, abeuntes rapuerunt corpus 30
beati Domnionis, et cum magna reuerentia locauerunt Salone. Qua de re,
propter nominis consonantiam, multotiens uocabulum Domnionis pro
nomine Domnii et e conuerso confuse describitur. Eodem tempore beatus
Anastasius Aquilegensis aput Salonam martirium pro Christi nomine
suscepit. 35

l Croatie : Croatiae Z ZVer Chroaciae M Corouatie V II 4 archiepiscopalia :

archiepischopalia Z II 7 Diocletiane : Dioclitiane Z V VUrb II 9 differt: differat
VUrb II io iste : is VUrb II 15 deuotus : deuotissimus V VL II 19 nisi : deest
VUrb II 20 Domnio : Dominio M II 22 Iulia Crisopolis : Julia Chrisopolis Z
ZVer Julia Chrysopolis M II 26 Sytirion : Siturion V VUrb II 31 Domnionis :
Dompnionis (passim) VUrb II 34 Anastasius : Anasius VUrb II Aquilegensis :
Aquileiensis Z ZVer VL Aquilegiensis VUrb

14
 O svetome Dujmu i svetome Domnionu III, 3

Dalmacije i Hrvatske. Duže je vremena zatim propovijedao u tome gradu,

mnoge je po čitavoj provinciji odvratio od zablude poganstva i okupio nemalu
crkvu Kristu. Tamo je okončao muku svoga mučeništva sretno prolivenom
krvlju. Zbog njegova presjajnoga apostolskog ugleda, Apostolska stolica svim
5 njegovim nasljednicima dodjeljuje prema ždrijebu nadbiskupska obilježja. On
je pak podnosio mučenje s mnogim drugima, koji su slavu mučeništva postigli
mjesec dana prije njega.
U doba Dioklecijanovih i Maksimijanovih9 progona živio je drugi 3
mučenik slična imena, čije se ime Domnion neznatno razlikuje od imena
10 nadbiskupa Dujma. On je bio jedan od komomika tiranina Maksimijana.
Budući daje Domnion10uživao veliku naklonost cara, čuvao je carsku krunu
i stavljao ju je na carevu glavu kada je to bilo potrebno. Potajno je pak bio
kršćanin. Videći daje Maksimijan tako bjesomučno okrutan prema kršćanima,
daje mnoge odvratio od svete namjere, a jer je sam bio odan i velik kršćanin,
15 stao je hrabriti mučenike da do kraja istraju u svetoj vjeri. Dao im je tada
priliku da izbjegnu tiraninov bijes i da krenu u Rim. Kad je to Maksimijan
doznao, okrenuo se divlje i još bjesomučnije protiv njega: trebao je biti na
licu mjesta kažnjen smrću, osim ako se ne bi, lišen svih kraljevskih oznaka,
kod prvog priznanja daje kršćanin, poklonio poganskim idolima uz prinošenje
20 žrtve. Ali blaženi Domnion pobjegne od tiraninova bijesa i pohita u Rim. Dok
je išao Klaudijevom cestom,11 blizu nekoga grada koji se zvao Iulia
Chrysopolis,12napali su ga carevi ljudi, koji su ga u trku slijedili. Opkolili su
ga, trgli bodeže i odsjekli mu glavu. Priča se daje sam mučenik božanskom
sposobnošću vlastitim rukama digao sa zemlje svoju glavu i čvrstim koracima
25 pregazio neku tamošnju rijeku po imenu Satirion. Ondje je neko vrijeme
počivao pokopan u grobu. Budući daje Gospodin preko njega učinio mnoga
čuda, iz mnogih su se provincija slijevali da bi našli ozdravljenje. Tada su
salonitanski građani, jer je bio imenjak nadbiskupu blaženom Dujmu, otišli i
oteli tijelo blaženoga Domniona i uz veliko štovanje smjestili ga u Salonu.
30 Stoga se zbog sličnosti imena veoma često pogrešno piše riječ Domnion
umjesto imena Dujma i obrnuto. U isto je vrijeme kod Salone blaženi Stas13
iz Akvileje podnio svoje mučeništvo za ime Kristovo.

9 Car Dioklecijan (C. Aurelius Valerius Diocletianus, 284-305), rimski car i njegov
suvladar Maksimijan (M. Aurelius Maximianus, 286-310). U vrijeme njihove vlasti
događali su se veliki progoni kršćana, i to 303-304. (Vidi: J. Belamarić, 1998,12-17.)
10 Domnion (Domnio) je mučenik imena sličnog sa salonitanskim biskupom
Domnijem (Dujmom). Toma je podatke o njemu pronašao u Rimskom martirologiju.
11 Klaudijeva cesta (Via Claudia), kako je naziva Toma, zapravo je poznata i najstarija
rimska cesta koja je vodila u Kapuu, poznatija pod imenom Via Appia, koju je izgradio
cenzor Apije Klaudije 312. godine pr. Kr.
12Iulia Chrysopolis grad je u Sj. Italiji u blizini Piacenze, danas Borgo San Donino.
13 Anastazije (Anastasius) (Staš) bio je podrijetlom iz Akvileje. U vrijeme
Dioklecijanovih progona boravi u Saloni gdje je zatvoren i s mlinskim kamenom oko vrata
bačen u more. Zaštitnik je tkalaca i stupara. Pokopan je u mauzoleju na Marusincu.

15
 IV, 1-2 De constructione edificii, quod Spalatum nuncupatur

IV. De constructione edificii, quod Spalatum nuncupatur

1 Per idem tempus Dioclitianus, pater Maximiani, qui ex Dalmatie
partibus oriundus extitit, ob res ab eo pro re publica multum strenue gestas
a senatu populoque Romano imperator fuerat constitutus. Hic super omnes
alios predecessores suos immanissimus Christianorum extitit persecutor.
Qui cum per uniuersum orbem fideles Christi beluina feritate persequi non 5
cessaret, uelut rabidus leo sitim sue perfidie christiano cruore non poterat
satiare. Propter ipsius siquidem edicta pestifera tot milia Christianorum
cotidie trucidabantur, ut pene uideretur totius humani generis excidium
iminere. Vnde a suis aulicis tiranno suggestum est, ut tam crudele
reuocaret edictum, ne tanta hominum cedes cotidie fieret, quia timendum 10
erat, ne forte toto mundo in exterminium dato non esset, cui posset ulterius
imperare. Tunc Dioclitianus tale moderamen sue uoluit adhibere seuitie
dans legem, ut qui nollet a Christiana cultura recedere, non ut prius statim
capite plecteretur, sed bonis omnibus expoliatus ad diuersa metalla et ad
fodiendas arenas exui patria dampnaretur. 15
2 Itaque in diuersis mundi partibus iussit imperator ob augustalem
memoriam multa edificia erigi. Ad quorum laboriosas operas dampnaticios
quosque, maxime Christianos, mitti precepit. Preter alia quidem multa
edificia Rome fecit fieri termas. In Pannonie partibus in confinio Rutenie
quoddam construxit edificium ex lapidibus porfireticis satis excellens, 20
quod adhuc, licet dirutum, magnum tamen inde transeuntibus admirationis
spectaculum prestat, sicut legitur in ystoria quatuor coronatorum. In terra
uero Getarum, que nunc Seruia seu Rasia nuncupatur, prope stagnum
quoddam ciuitatem fecit construi, quam ex suo nomine Diocliam
appellauit. Et quia Dalmatinus erat origine, nobilius edificium prope 25
Salonam edificari iussit in modum urbis munitissime, quasi imperiale

Spalatum : Spaletum V De constitutione Spalati M II l Dioclitianus : deest

Z Diocletianus (passim ) M VL supra additum per adoptionem S : pater per
adoptionem M II 4 predecessores : precessores Z II persecutor: persequutor Z II
8cotidie : quotidie Z VUrb M II 12 seuitie: sceuitie Z II 15 arenas: thermas uel
arenas VUrb II dampnaretur : damnaretur Z II 16 augustalem : augustualem V
VUrb II 17 quorum : eorum V II dampnaticios : damnaticios Z II 19 termas :
thermas Z ZVer M ZVer VL II Rutenie : Rutheniae ZVer M VL II 20 construxit:
construcxit T II porfireticis : porphyreticis M VL II 22 spectaculum : spetaculum
VUrb II 23 Getarum : Gotorum Z Gottorum V Gothorum VL Getorum VUrb II
24 suo : sui VUrb

16
 O gradnji građevine koja se zove Split IV, 1-2

IV. O gradnji građevine koja se zove Split

U isto je vrijeme senat i rimski narod Dioklecijana, oca 1
Maksimijanova,1koji je bio rođen u krajevima Dalmacije, imenovao carem
zbog njegovih junačkih djela za državu. Od svih svojih prethodnika on je
bio najžešći progonitelj kršćana. Progonio je bez prestanka vjerne Kristu
5 zvjerskom okrutnošću po čitavom svijetu i poput razjarenoga lava nije
mogao krvlju kršćana zadovoljiti žeđu svoje pokvarenosti. Zbog njegovih
pogubnih edikata2 svakodnevno su bile ubijane tisuće kršćana, tako da se
činilo da čitavom ljudskom rodu prijeti propast. Stoga su dvorjani
savjetovali tiraninu povući tako okrutnu uredbu, kojom se svakodnevno
10 ubija toliko ljudi, jer se treba bojati da neće imati nad kim vladati ako
istrijebi čitav svijet. Tada je Dioklecijan pristao svladati svoju okrutnost i
izdao je zakon po kojem se ne kažnjava odmah smrtnom kaznom svatko
tko se ne želi odreći kršćanske vjere, nego će mu biti oduzeta sva imovina,
bit će prognan iz domovine i osuđen da kopa u rudnicima i u pustinji.
15 I tako je car zapovjedio da se u različitim dijelovima svijeta sagrade 2
mnoge građevine radi sjećanja na vladara i naložio je da se na teške radove
pri njihovoj izgradnji pošalju osuđenici, najviše kršćani. U Rimuje, osim
mnogih drugih građevina, dao sagraditi terme, u dijelovima Panonije
na granici Rutenije3 sagradio je neku veoma zapaženu građevinu iz
20 kamenja grimizne boje koja još i danas, premda je srušena, izaziva veliko
divljenje kod prolaznika, kako se može pročitati u povijesti četvorice
okrunjenih.4 U zemlji Geta, koja se sada zove Srbija ili Raška,5 dao je
pored neke vode sagraditi grad koji je po svojemu imenu nazvao Diokleja.6
Budući da je bio podrijetlom iz Dalmacije, zapovjedio je da se pored
25 Salone sagradi još odličnija građevina u obliku utvrđenoga grada poput

1 Dioklecijan nije bio Maksimijanov otac.

2 Edicta pestifera (pogubni edikti) su četiri edikta izdana 303. i 304. godine na temelju
kojih su trajali najkrvaviji progoni kršćana sve do 311. godine.
3 Ruthenia - ovim terminom Toma poslije u više navrata imenuje ruske zemlje.
4 Četvorica okrunjenih (quattuor coronati), sveti, mučenici. Pod ovim nazivom se
pojavljuje pet panonskih mučenika (Claudius, Nicostratus, Symphorianus, Castorius i
Simplicius), ali i četvorica rimskih (Severus, Severianus, Carpophorus i Victorinus). Ovo
je zamršeno hagiografsko pitanje. Atributi jednih pripisuju se drugima. Jedni proučavatelji
drže daje riječ zaista o panonskim mučenicima čije je štovanje preneseno u Rim, a drugi
da je riječ o rimskim, dok su panonski mučenici legendarni.
5 Identifikacija zemlje Geta sa Srbijom odnosno Raškom pokazuje da je Toma
poznavao Ljetopis Popa Dukljanina.
6 Diocliaje pogrešna odnosno srednjovjekovna grafija imena Doclea. Doclea je grad
čiji se ostatci nalaze u blizini Podgorice u Crnoj Gori. Bila je središte Dokleata (Docleatae)
i tek je u II. st. stekla konstituciju. Dakle, taj grad nije osnovao Dioklecijan, no ime slično
imenu cara Dioklecijana bilo je pogodno za Tomino tzv. pučko etimologiziranje. Takav
način tumačenja imena karakterističan je bio općenito za srednjovjekovne pisce, pa tako
već i Konstantin Porfirogenet također tvrdi daje Dioklecijan sagradio grad Dokleju. No,
o vezi imena Dokleja i Dioklecijan vidi i: N. Cambi, 2002, 33-36.

17
 IV, 1-2 De constructione edificii, quod Spalatum nuncupatur

palatium, in quo templa facta sunt ydolorum Iouis, Asclepii, Martis, sicut
apparet usque in hodiernum diem. In hoc edificio Dioclitianus matrem
suam habitare fecit tradens ei Salonam cum tota prouincia. Hoc scilicet
edificium Spalatum dictum est a pallantheo, quod antiqui spaciosum
dicebant palatium. 5
3 Huius temporibus Gaius, similiter natione Dalmaticus, summus
pontifex factus est apostolice sedis. Fuit autem iste Gaius tempore
Sebastiani martiris, qui cum Chromatio urbi prefecto, Marcelliano et
Marco agonizantes martirio confortabat. Quamuis enim esset de genere
Dioclitiani cesaris, non tamen pacem Christianis optinere potuit, quin 10
immo persecutionis turbo cum ceteris eum inuoluit martiribus. XII fere
annis apostolice presidens ecclesie cum triumpho martirii perexit ad
Dominum.l

l Asclepii: Aschlepii Z II l Martis : deest VL II 2 hoc : och V II 4 edificium :

hedifitium VUrb II 4 Spalatum : Spaletum Z V VL II pallantheo : palanteo Z
pallanteo M II 6 Huius : hiis Z II Gaius : Gayus Z V VL Caius M VUrb II 8
Chromatio : Choromatio T Crematio VUrb Chromatio VL II 9 agonizantes :
agonifantes T II 11 persecutionis : persequutionis Z

18
 O gradnji građevine koja se zove Split IV, 1-2

carske palače.7U njoj su podignuti hramovi bogovima Jupiteru, Asklepiju,

Marsu, što se još i danas vidi. U tu je građevinu Dioklecijan doveo svoju
majku da u njoj živi, i predao joj je Salonu s cijelom provincijom. Nazvana
je ta građevima Spalatum prema pallantheum kako su stari nazivali
5 prostranu palaču.8
U njegovo je doba Gaj ,9također podrijetlom iz Dalmacije, imenovan 3
prvosvećenikom Apostolske stolice. Živio je Gaj u doba mučenika
Sebastijana, koji je s gradskim prefektom Hromacijem, Marcelijanom i
Markom pomagao mučenicima. Premda je rodom bio blizak caru
10 Dioklecijanu, nije mogao postići mir za kršćane, dapače vihor progona
zahvatio ga je s ostalim mučenicima. Nakon što je gotovo 12 godina
predsjedao Apostolskom crkvom, sa slavom mučeništva ode ka
Gospodinu.

7 Palaču je Dioklecijan gradio u razdoblju 295-305. godine i vjeruje se da se u njoj

nastanio 305. godine kad se povukao s prijestolja u Nikomediji. U njoj je umro 316. godine.
Nisu poznati graditelji, ali se može pretpostaviti da su među njima bili i kršćani i oni
grčkoga podrijetla, što dokazuju uklesana imena i znakovi pronađeni u podrumima Palače.
Istraživanjem Dioklecijanove palače pronađeni su ostaci triju hramova, i to sa zapadne
strane Peristila. Jedan od njih, onaj pravokutni, posvećenje bio (to je danas općeprihvaćena
činjenica) Jupiteru i u srednjem vijeku je pretvoren u krstionicu. Drugi je južno od njega
okrugli, a treći sjeverno od krstionice šesterokutni. Oni su danas uvjetno nazvani
»Kibelinim« i »Venerinim«. Nije jasno odakle Toma ima podatak da je riječ o Jupiteru,
Asklepiju i Marsu. (Vidi: F. Bulić -Lj. Karaman, 1927; J. Marasović-T. Marasović, 1968;
T. Marasović, 1982,104-123.)
8 Ime grada koji nastaje u Palači Spalatum i iz kojega se razvilo današnje ime Split
Toma izvodi iz riječi pallantheion, što etimološki povezuje s riječima spaciosum palatium
= prostrana palača. Međutim, ima mišljenja daje uvala u kojoj je sagrađena Palača nosila
naziv Aspalathos, a da se i naziv Spalatum pojavljuje i prije gradnje Palače te se kao takav
nalazi i na Tabuli Peutingeriani. (Vidi: T. Marasović, 15; T. Magner, 1973,96-115.)
9 Papa Gaj (Caius) bio je podrijetlom iz Salone i na papinskoj stolici sjedio je od
283-296. Ne zna se točno kada je umro, ali najveći broj vrela navodi da je izbjegao
Dioklecijanovim progonima tako što se sklonio u katakombe. Pokopan je na Kalikstovu
kompleksu i nakon osam godina proglašen je martirom. (Vidi: D. Farlati, II, 530-565.)

19
 V, 1-3 De Clicerio et Natali Salonitanis presulibus

V. De Clicerio et Natali Salonitanis presulibus

1 Ea tempestate Salona optimo statu pollebat, magna ciuium et
extraneorum populositate florebat. Persecutionis uero iam cessante
procella ecclesia suum paulatim resumpsit uigorem. Multitudo cleri, que
ibi erat, ecclesiasticis cepit institutionibus informari pluresque presules
post beatum Domnium seriatim successerunt. De aliquibus, prout scire 5
potuimus, ad posterorum memoria aliqua disseramus.
2 Tempore Leonis imperatoris, cum Antonius tirannus fuisset imperator
designatus, propter res infideliter gestas in palatio interemptus est. Idem
Leo Leonem iuniorem, filium Nepotiani, copulata sibi quadam nepte sua
in matrimonio loco Antemii aput Rauennam cesarem ordinauit. Hic ergo 10
Leo regno potitus legitimo Clicerium quendam, strenuum uirum, qui sibi
ante illud tempus tiranico more regnum imposuerat, caute ab imperio
expellere uoluit. Vnde uolens eum extra regni negotia quasi priuatum
manere aput Salonam Dalmatie episcopum fieri fecit.
3 Temporibus uero Pelagii et Gregorii doctoris, Romanorum 15
pontificum, fuit quidam archiepiscopus Salone, Natalis nomine, eiusdem
indigena ciuitatis, qui cum multorum esset propinquorum potentia
circumfultus, multum a pontificali honestate deuius incedebat. Cum enim
esset inpos scientie, non lectioni erat deditus, sed epulis et cotidianis
conuiuiis cum cognatis et amicis uacabat et quod erat deterius, thesauros 20
ecclesie et uasa ministerii dando suis contribulibus et complicibus
sacrilega dilapidatione uastabat. Et erat eo tempore archidiaconus quidam.
Honoratus nomine, qui Deum habens pre occulis zelo nimio mouebatur,
dolens de sui presulis insolentia. Hic quantum licebat, conabatur se
opponere Natali archiepiscopo maxime, quia uidebat bona eccelesie tam 25
indecenter distrahi. Qua ex re archiepiscopus ualde ipsum exosum habebat.

Clicerio: Glicerio M II Natali: Nathali (passim) V II presulibus : presulibus

metropolicis T ZVer II 4 institutionibus : instructionibus M II 7 Antonius :
Anthonius V II tirannus : tyranus Z tyrannus ZVer M tirrannus VUrb II 10
Antemii: Antonii VUrb II nClicerium: clericumZGlyceriumM II 15Gregorii:
egregii doctoris - in margine additum Gregorii Z egregii doctoris - supra additum
Gregorii V II 18 honestate deuius : deuius honestate Z II 19 lectioni: lectionibus
M II 23 zelo : felo (passim) T II 24 sui : suis ZVer II 26 distrahi : distrai Z
detrahi VUrb

20
 0 salonitanskim biskupima Gliceriju i Natalu V, 1-3

V. O salonitanskim biskupima Gliceriju i Natalu

U to je vrijeme Salona bio bogat grad, napučen brojnim domaćim 1
stanovnicima i strancima. Oluja progona već je jenjavala i crkva je
pomalo dobivala na snazi. Mnogobrojni je tamošnji kler dobio crkvenu
naobrazbu i poslije svetoga Dujma redom su dolazili mnogi biskupi. O
5 nekima ćemo, onoliko koliko smo uspjeli doznati, izložiti za sjećanje
potomstvu.
U doba cara Lava1tiranin Antonin,2 određen za cara, bio je uhvaćen 2
zbog izdaje u palači. Isti je Lav Lava mlađega,3sina Nepocijanova, odredio
u Raveni za cara umjesto Antemija, jer se oženio s nekom njegovom
10 nećakom. Kad se ovaj Lav zakonito domogao kraljevstva, želio je nekog
Glicerija4 oprezno svrgnuti s vlasti, jer je bio prijeke naravi i jer si je prije
toga na tiranski način prigrabio vlast. Želeći da on ostane izvan kraljevskih
poslova i da postane gotovo privatna osoba, učini ga biskupom Dalmacije
u Saloni.
15 U doba rimskih papa Pelagija5 i Grgura,6 naučitelja, nadbiskupom 3
Salone bijaše neki Natal,7 rođen u tom gradu. Budući da se oslanjao na
moć svojih mnobrojnih rođaka, od biskupske je čestitosti otišao
stranputicom veoma daleko. Bio je neznalica, nije se predavao čitanju
nego je gubio vrijeme na gozbama i svakodnevnim čašćenjima s rođacima
20 i prijateljima. Sto je bilo još gore, opljačkao je crkvenu riznicu bogohulno
dijeleći svojim suučesnicima i drugovima u pijanstvu posude koje su
služile za službu Božju. A bio je u to doba neki arhiđakon, po imenu
Honorat, kojemu je Bog bio pred očima i koji je iz silne odanosti žalio
zbog lakomislenosti svojega biskupa. Kušao je u granicama dopuštenoga
25 suprotstaviti se nadbiskupu Natalu, ponajviše zbog toga što je vidio da se
crkveno blago tako nedolično razvlači. Nadbiskup ga je stoga veoma

1 Car Lav I. bio je car Istočnog Rimskog Carstva 457-474. godine.

2 Antonin je carigradski plemić Antemije koji je bio od cara Lava I. upućen u Rim s
vojskom za borbu protiv Vandala, ali gaje senat 12. travnja 467. proglasio carem. Poginuo
je u borbi s Olibrijem 472. (Vidi: M. Ivanišević, 1994a, 145-146.)
3 Lav Mlađi bio je unuk Lava I, sin njegove kćerke Arijadne i Isaurijca Zenona. Ali
nije njega Lav 1.474/475. postavio za cara Zapadnog Rimskog Carstva, nego Julija Nepota,
koji je bio sin Nepocijanov. Lav Mlađi je naslijedio djeda 474. godine, ali je uz njega
suvladar bio otac mu Zenon i kada je on umro iste 474. godine Zenon je zavladao kao
samodržac. (Vidi: G. Ostrogorski, 1969, 81.)
4 Glicerije (Glycerius) je postao salonitanskim biskupom nakon što gaje s vlasti kao
cara Zapadnog Rimskog Carstva (od ožujka 473. do lipnja 474) svrgnuo Julije Nepot.
Biskupom Salone bio je do 480. godine. (Vidi: F. Bulić- J. Bervaldi, 1912, 37-39; M.
Ivanišević, 1994b, 234.)
5 Papa Pelagije bio je na Apostolskoj stolici 578-590.
6 Papa Grgur I. Veliki sjedio je na Apostolskoj stolici 590-604.
7 Natala (Natalis) Bulić i Bervaldi smatraju dvadesetim salonitanskim biskupom i
početak njegova pontifikata stavljaju u 582. godinu. (F. Bulić- J. Bervaldi, 1912, 62-64;
M. Ivanišević, 1994b, 240-243.)

21
 V, 4-5 De Clicerio et Natali Salonitanis presulibus

Multas ergo machinationes et dolos contra archidiaconum cepit exquirere,

ut eum ab archidiaconatus officio deicere posset. Sed cum causam
opportunam minime inueniret, tunc simulare cepit, quasi maiorem
dilectionem gereret circa ipsum et quasi honorem eius uellet fortius
ampliare. Cepit itaque multis ei suadere sermonibus, ut ordinem 5
sacerdotalem susciperet. Sed Honoratus suspicans dolum in causa uersari
non acquieuit ordinari. Videns autem Natalis calliditatis sue uersutias non
satis ad uotum procedere, protinus conuocato clero uerbum proposuit. Et
quasi magne necessitatis pretensa occasione cepit archidiaconum pro
suscipiendo sacerdotio compellere uiolenter. Sed cum archidiaconus in 10
contradictione persisteret, archiepiscopus eum ab officio et beneficio
suspendit. Tunc Honoratus ad papam Pelagium missa supplicatione
postulauit, ut archiepiscopo preciperet, ne ipsum super hac re indebite
molestaret. Insuper etiam prauam conuersationem archiepiscopi pape
denuntiauit. Quam ob rem dominus papa zelo Dei commotus eidem Natali 15
precepit districte, ut super promotione huiusmodi archidiaconum
inquietare ammodo non presumeret, sed ad certam diem super suis
excessibus responsurus apostolico se conspectui presentaret. Natalis ergo
suscepto pape precepto contempsit et in sua pertinatia perdurauit.
4 Interim autem summus pontifex Pelagius mortis debitum soluit, cui 20
successit beatus Gregorius doctor. Iterum ergo Honoratus supplicauit beato
Gregorio, ne a suo prelato super ordinis susceptione tantam molestiam
sustineret. Papa uero, secundum quod decessor eius mandauerat, Natalem
per epistolam suam comonuit et precepit, ut a molestatione sui
archidiaconi iam cessaret. Sed cum Natalis sue peruersitatis non reuocaret 25
habenas, Honoratus tot grauaminibus ac laboribus fatigatus demum suo
archiepiscopo acquieuit. Cum ergo fuisset in presbiterum ordinatus, statim
Natalis conceptam sui cordis nequitiam euomuit et Honoratum ab
archidiaconatu deiecit dicens: »Non debet sacerdos in archidiaconatus
ministerio deseruire.« Moxque alium moribus et uita sibi concordem in 30
locum eius asciuit.
5 Honoratus uero uidens sibi tam nequiter fore delusum ad papam se
contulit proponens omnia, que archiepiscopus fraudulenter egerat contra
eum. Tunc beatus Gregorius iterato scripsit Natali, ut Honoratum in honore
pristino restitueret et nichilominus pro his, que insinuatio proclamabat 35
infamie contra eum, ad sedem apostolicam accederet responsurus. Sed

io archidiaconus : diaconus VUrb II il persisteret : prosisteret Z II 12

suspendit: desunt de suspendit ad Natali rescripsit M II 18 se conspectui: sedi
conspectui se Z II conspectui: conspectu T II 19 suscepto : suscepti ZVer II 23
decessor: precessor Z predecessor VUrb II 27 acquieuit: aquieuit (passim) Z II
33 fraudulenter: fraudolenter VL II 35 nichilominus: nihilominus Z

22
 O salonitanskim biskupima Gliceriju i Natalu V, 4-5

zamrzio. Počeo je izmišljati mnoge spletke i podmetao je arhiđakonu da

bi ga mogao izbaciti iz službe arhiđakonata. Budući da nije mogao naći
nikakav prikladan uzrok, stade hiniti veću naklonost prema njemu, kao
da ga želi uzdići na višu čast. Stade ga tako nagovarati da uđe u svećenički
5 red. Ali Honorat, sumnjajući da je posrijedi prijevara, nije na to pristao.
Kad je Natal vidio da mu se ne ostvaruje njegovo lukavstvo, sazvao je
kler i u svojem govoru, ističući da je to nužno, nasilno je tjerao arhiđakona
da preuzme svećeničku službu. Budući da se arhiđakon ustrajno protivio,
nadbiskup gaje udaljio sa službe i oduzeo mu povlastice. Tada Honorat
10 pošalje papi Pelagiju8molbu neka naloži nadbiskupu da ga prestane zbog
toga bez potrebe mučiti. K tome je javio papi o nadbiskupovu pokvarenu
ponašanju. Zato je gospodin papa, iz odanosti prema Bogu, odlučno
zapovjedio Natalu da prestane uznemiravati arhiđakona takvim
promaknućem i da određenoga dana dođe pred njega kako bi odgovarao
15 za svoje postupke. Natal je papin nalog zanemario i ustrajao u svojoj zloći.
U međuvremenu je prvosvećenik Pelagije preminuo9 i naslijedio ga
je naučitelj blaženi Grgur.10Ponovno je, dakle, Honorat molio blaženoga 4
Grgura da ga zaštiti od mučnih zahtjeva njegova prelata o preuzimanju
svećeničke službe. Papa je, prema naredbi svoga prethodnika, opomenuo
20 pismom Natala i naložio da prestane mučiti svoga arhiđakona. No Natal
nije htio zauzdati svoju pokvarenost i Honorat, izmučen tolikim
poteškoćama i naporima, pristane na zahtjev svojega nadbiskupa. Čim je
bio zaređen za prezbitera, odmah je Natal izbljuvao zloću začetu u svome
srcu i Honoratu oduzeo arhiđakonat riječima: »Ne može svećenik vršiti
25 službu arhiđakonata.« Uskoro je na to mjesto izabrao drugoga koji mu je
bio sličan po naravi i načinu života.
Honorat, videći da će biti tako podlo izigran, ode do pape i izloži sve
što je nadbiskup varajući učinio protiv njega. Tada blaženi Grgur ponovno 5
napiše Natalu11 da vrati Honoratu prijašnju čast i da pristupi pred
30 Apostolsku stolicu kako bi odgovarao na pritužbe o svojem sramotnom
ponašanju. No Natal je prezreo papinske naloge i kao čovjek bez savjesti

8 Toma navodi korespondenciju između arhiđakona Honorata i pape Pelagija vrlo

detaljno, ali danas registar pape Pelagija nije sačuvan. Međutim, na dopisivanje Natala i
Honorata sa svojim prethodnikom osvrće se papa Grgur, čiju je korespondenciju Toma
poznavao i - kako ćemo to vidjeti - koristio se njome.
9 Papa Pelagije umire 7. veljače 590. godine.
10 Papa Grgur je posvećen 3. rujna 590. godine.
11 Bogata korespondencija Honorata, Natala i pape Grgura I. temelj je na čemu Toma
komponira svoja saznanja o događajima na salonitanskoj stolici. (Vidi: M. Ivanišević,
1994a, 170-174: Isti, 1994b, 240-243.)

23
V, 5 De Clicerio et Natali Salonitanis presulibus

Natalis papalia mandata contempnens, utpote male conscius, in sue mentis

peruersitate contumaciter persistebat. Dolens ergo beatus Gregorius de
tanta obstinatione pontificis compatiens etiam tot erumnis archidiaconi
quendam subdiaconum suum nomine Antonium Salonam direxit. Qui
auctoritate fultus apostolica illuc accedens, cepit prius lenibus uerbis 5
admonere pontificem, ut Honoratum in sui honoris locum reciperet et ab
ipsius tam peruersa molestatione cessaret. Sed cum Natalis multa contra
archidiaconum confingeret uias multiplices reluctandi exquirens, Antonius
eidem Natali usum pallii interdixit interminans ut, si nec sic acquiesceret,
excommunicationis in eum sententiam promulgaret. Hoc facto Natalis suas 10
litteras ad papam direxit contra Honoratum. Honoratus nichilominus suas
accusatorias contra archiepiscopum destinauit. Beatus uero Gregorius
Natali rescripsit de multis excessibus redarguens ipsum et precipue de
dolosa promotione Honorati dicens: »Quod ualde iniquum fuit, ut uno
eodemque tempore una persona nolens ad ordinem sacerdotii promoueatur, 15
que tamquam immerita a diaconatus officio remouetur et sicut iustum est,
ut nemo crescere compellatur inuitus, ita censendum puto, ne quisquam
insons ab ordinis sui ministerio deiciatur iniuste.« Honorato uero rescripsit
dicens: »Volumus et precipimus te in officio archidiaconatus iure pristino
ministrare, custodia uero thesaurorum tibi ex officio tuo competit, unde 20
siquid uel ex negligentia tua uel cuiusquam fraude deperiret, tu Deo et
nobis satisfacere teneris.« Eum uero, quem Natalis intruserat, ab
archidiaconatu deiecit. Et quia in tantum scandali tumultum hec causa
succreuerat, precepit papa Honorato archidiacono, ut ad sedem
apostolicam personaliter accederet. Archiepiscopus uero non personaliter 25
sed per procuratores legitimos se curie presentaret. Quod et factum est.
Nam per sententiam apostolicam amborum causa terminata est.

5 auctoritate : auctoritatu V II 5 fultus : fulctus VL II 15 promoueatur :

promoueretur VUrb II 16 immerita : inmerita VUrb II diaconatus :
archidiaconatus Z V II remouetur: remoueretur Z remoueatur ZVer M VL II 20
thesarorum tibi : tibi thesaurorum Z II 23 deiecit : deest Z manu posteriore
additum deiecit V II tumultum haec causa succreuerat: tumultum succreuerat Z
II 26 per : pro Z M II 27 terminata : determinata M

24
 O salonitanskim biskupima Gliceriju i Natalu V, 5

ustrajao u iskvarenosti svoje duše. Blaženi je Grgur žalio zbog tolike

tvrdokornosti i suosjećao je s tolikim arhiđakonovim patnjama. Stoga je
nekog podđakona, po imenu Antonija,12uputio u Salonu. Kad je on tamo
došao potpomognut apostolskim pokroviteljstvom, najprije je blagim
5 riječima opominjao biskupa da Honorata vrati na njegovo časno mjesto i
da ga prestane tako zlo mučiti. No Natal je mnogo toga protiv arhiđakona
izmišljao i tražio sve moguće puteve da to izbjegne. Antonije tada Natalu
oduzme pravo na palij, određujući da će donijeti odluku o njegovu
izopćenju, ako se ne smiri. Na to Natal pošalje pismo papi protiv Honorata.
10 A Honorat isto tako pošalje svoje pismo s optužbom protiv nadbiskupa.
Blaženi Grgur odgovori Natalu optužujući ga za mnoge prijestupe, a
osobito za prijevaru u vezi s Honoratovim promaknućem, govoreći daje
bilo veoma nepravedno promicati jednu osobu protiv njezine volje u
svećenički red i istovremeno joj, kao nesposobnoj, oduzimati službu
15 arhiđakona, jer nije pravedno nekoga protiv njegove volje tjerati da
napreduje: »Stoga smatram da se nitko bez krivnje ne smije nepravedno
izbaciti iz službe.« Honoratu je otpisao riječima: »Želimo i nalažemo da
vršiš službu arhiđakona na osnovi prijašnjega prava, tebi prema tvojoj
službi pripada čuvanje riznice. Ako što nestane zbog tvoje nemarnosti ili
20 nečije prevare, ti si to dužan nadoknaditi Bogu i nama.« Onoga pak, kojega
je Natal ubacio, izbacio je iz arhiđakonata. Budući daje ta stvar narasla u
toliki skandal, papa je Honoratu naredio da osobno pristupi k Apostolskoj
stolici, a nadbiskupu da ne dođe osobno nego da njegovi zakoniti
zastupnici dođu u papinsku kuriju. Tako je i bilo, apostolskom je odlukom
25 stvar za obojicu bila završena.

12 Antonije (Antonius) je u stvari Antonin (Antoninus) koji je bio podđakon i upravitelj

papina dvora, a obavljao je u Iliriku misiju smirivanja spora između Natala i Honorata.
(Vidi: M. Ivanišević, 1994a, 172-175.)

25
 VI, 1-3 De Maximo scismatico

VI. De Maximo scismatico

1 In diebus illis misit beatus Gregorius quendam responsalem suum, qui
ecclesias Dalmatie uisitaret. Eo tempore Natalis archiepiscopus de hac luce
migrauit.
2 Maximus autem ambitionis ardore succensus ad pontificatum
impatienter anelabat et tandem non sine symoniaca labe dicitur fuisse 5
electus. Hic non, ut erat consuetudinis, ad sedem apostolicam
consecrandus accessit, sed misit prius et ab imperatoribus Constantino-
politanis fauorem obtinuit. Qui tamen preceperunt eidem, ut domini pape
se conspectui presentaret. Sed ipse conscius electionis iniuste non accessit
ad papam nec requisiuit consensum responsalis eius, sed temeritate 10
precipiti fecit se ibidem in archiepiscopum consecrari.
3 Quod cum ad domini pape notitiam deuenisset, magno fuit dolore
permotus statimque misit ad eum districte precipiens, ne missarum
solempnia celebraret. Maximus uero scismatico scelere inuolutus obstinata
mente contempsit pape preceptum, sed confisus de suorum potentia 15
propinquorum et aliorum secularium uirorum, quibus denudata sua
ecclesia multa donaria largiebatur, missas celebrabat et omnia pontificalia
presumebat. Tunc beatus Gregorius scripsit clero et populo Salonitano
precipiens, ut nullus communicaret eidem Maximo sacerdotium rapienti.
Sed tantus erat metus ipsius et suorum complicum, quod nullus audebat 20
eum palam uitare. Honoratus uero archidiaconus et quidam Paulinus
episcopus, isti, quia discreti et constantes erant uiri, preceptum summi
pontificis obseruabant, ipsum Maximum tanquam scismaticum et
excommunicatum ubique uitantes. Demum uero, cum ab ipsis
imperatoribus Maximus corriperetur, quod tam proteruus et rebellis contra 25
Deum et pape preceptum existeret, ad se reuersus misit nuntios suos
Romam promittens se satisfacturum de criminibus, unde fuerat infamatus.
Hac denique beatus Gregorius promissione placatus remisit ad Maximum
mandans ei, ut personaliter accederet usque Rauennam. Tunc Maximus
preparato nauigio Rauennam aduenit expectans ibi pape preceptum. Misit 30
itaque beatus Gregorius quendam notarium suum nomine Castorium

scismatico: cismatico T schismatico ZVer VL II 5 anelabat: anhelabat ZVer

anellabat M V hanelabat VL II symoniaca : simoniacha (passim) Z V II 8
preceperunt eidem: preciperat eisdem Z II 10 nec : nech (passim) V II 14
solempnia : sollenia ZUrb sollennia M solemnia VUrb VL II scismatico :
sismatico Z schismatico (passim) ZVer VL II 20 metus : motus VUrb II
audebat: audiebat T II 22 constantes erant: erant constantes et discreti Z discreti
erant et constantes viri M II 25 proteruus et rebellis : rebellis et proteruus Z
proteruus et rebellus V proteruus et ribellis VL II 27 infamatus : informatus VUrb
II 28 Hac : Cum hac Z II 31 notarium : nuntium Z26

26
 0 shizmatiku Maksimu VI, 1-3

VI. O shizmatiku Maksimu

Tih dana pošalje blaženi Grgur nekog svog izaslanika1 da obavi 1
vizitaciju crkava u Dalmaciji. U to je vrijeme nadbiskup Natal već bio
napustio ovaj svijet.2
Maksim je iz žarke taštine nestrpljivo težio za pontifikatom i priča se 2
5 daje bio napokon izabran jer je to uspio postići potkupljivanjem. On nije
stupio pred Apostolsku stolicu, kako je bio običaj, da bude posvećen, nego
je najprije poslao izaslanstvo i dobio zaštitu od careva u Carigradu.3 Oni
mu ipak nalože da ode pred lice gospodina pape. No, svjestan
nezakonitoga izbora, nije otišao do pape i nije zatražio suglasnost njegova
10 izaslanika nego se nepromišljeno i drsko dao na licu mjesta posvetiti za
nadbiskupa.
Kada je to papa doznao, bio je bolno potresen i odmah mu je odrješito 3
naredio da ne obavlja svečani misni obred. Maksim pak ogrezao u
odmetničko zlodjelo tvrdoglavo je prezreo papinu naredbu i uzdajući se
15 u moć svojih bližnjih i ostalih svjetovnjaka, kojima je široke ruke dijelio
darove ogoljevši vlastitu crkvu, služio je mise i preuzeo sve biskupske
poslove. Tada je blaženi Grgur napisao kleru4 i naložio salonitanskome
narodu da nitko ne dolazi u dodir s tim Maksimom koji je prigrabio
svećeničku čast. No svi su se toliko bojali njega i njegovih suučesnika, da
20 se nitko nije usuđivao izbjegavati ga javno. Arhiđakon pak Honorat i
biskup Paulin,5 jer su bili razboriti i staloženi ljudi, pridržavali su se
naredbe vrhovnog svećenika i izbjegavali toga Maksima kao odmetnika i
izopćenika. Napokon su i sami carevi optužili Maksima da se tako
drsko i buntovnički odnosi prema Bogu i papinoj naredbi. Tada se
25 urazumio i poslao je svoje glasnike u Rim s obećanjem da će se opravdati
za zlodjela za koja je bio optužen. Blaženi Grgur, smiren tim obećanjem,
pošalje Maksimu poruku da osobno dođe u Ravenu. Maksim tada opremi
brod i dođe u Ravenu očekujući tamo papinu naredbu. Poslao je tako
blaženi Grgur nekog svoga notara po imenu Kastorija6 s nalogom

1 Ovaj izaslanik je već spomenuti Antonin, odnosno kako ga Toma naziva Antonije.
O tome svjedoči pismo pape Grgura od ožujka 593. godine. Papa se Antoninu obraća kao
rectori patrimonii in Dalmatia. (Vidi: M. Ivanišević, 1994a, 175.)
2 Natal umire u razdoblju između listopada 592, kada mu Grgur upućuje posljednje
sačuvano pismo, i ožujka 593, kada papa Antoninu šalje pismo u kojemu se spominje
Natalova smrt. (M. Ivanišević, Povijesni izvori, 174-175.)
3 U to vrijeme u Carigradu je vladao car Mauricije (582-602).
4 O Maksimovu zasjedanju na salonitansku stolicu poslije Natalove smrti svjedoči
također korespondencija pape Grgura I. s više pisama koja govore o situaciji u Saloni.
(Vidi: M. Ivanišević, 1994a, 175-186; Isti, 1994b, 243-247.)
5 Papa Grgur Paulina u pismima iz 596. godine naziva svojim koepiskopom.
6 Kastorija papa u pismu iz svibnja 599. naziva bilježnikom (cartularius, notarius)
koji je zadužen da sudjeluje u rješavanju čitave situacije na salonitanskoj stolici. (M.
Ivanišević, 1994a, 183-185.)27

27
VI, 3 De M aximo scismatico

precipiens Mariano archiepiscopo Rauenati, ut ambo pariter causam ipsius

Maximi tali deberent fine concludere, uidelicet ut de symoniaca heresi,
unde infamatus erat, suo iuramento purgationem subiret; de aliis uero
excessibus ante corpus beati Apollinaris se esse innoxium uerbo simplici
affirmaret; de hoc uero, quod excommunicatus celebrare presumpsit, 5
penitentiam ei iniungerent competentem. Sicque huius Maximi causa
sopita est.1

1 archiepiscopo Rauenati : Rauenati archiepiscopo Z il 6 ei : deest Z II

in iu n g eren t: ingungerent V

28
 O shizmatiku Maksimu VI, 3

Marijanu,7 nadbiskupu u Raveni, da zajedno moraju okončati Maksimov

slučaj na taj način da on bude oslobođen optužbe za potkupljivanje na
osnovi njegova zaklinjanja. O ostalim pak nedjelima neka jednostavnim
riječima potvrdi daje nevin pred tijelom blaženoga Apolinara.8Za to pak
5 što je, premda izopćen, obavljao službu Božju, neka mu nametnu
odgovarajuću pokoru. Tako je stišan slučaj toga Maksima.9

7 Ravenatski biskup u to vrijeme je Marinijan (Marinianus), kako svjedoče pisma

pape Grgura (M. Ivanišević, 1994a, 183), a ne Marijan (Marianus), kako kaže Toma.
8 Tijelo sv. Apolinara kao zaštitnika Ravene počiva u tom gradu i zaista pisma iz
599. izričito kažu da Maksim na pokajanje dođe ante corpus sancti Apollinaris. (M.
Ivanišević, 1994a, 184-185.)
9 Čitav slučaj je završen 599. godine i tek tada se papa Maksimu obraća kao
salonitanskom biskupu (Maximo episcopo Salonitano). (M. Ivanišević, 1994a, 185-186.)29

29
 VII, 1-3 Qualiter Salona capta est

VII. Qualiter Salona capta est

1 Interea Salonitana urbs propter barbarorum uicinitatem, qui eam
cotidianis insultibus impugnabant, ad deteriora labi cotidie cogebatur.
Erantque in ea ciuiles discordie, nec satis arguto moderamine res publica
regebatur. Non erat rector sapiens, qui refrenaret superbiam, qui puniret
nequitiam, sed uoluntas propria unicuique pro iustitia habebatur. Qui plus 5
poterat, colebatur, impotentes prede patebant. Iustitia procul aberat, totum
prauitas occupabat. Timor Dei, sanctorum reuerentia, misericordia et
pietas expirauerant, odia, rapine, usure, periuria et alia facinora totam
inuaserant ciuitatem. Relligio erat derisui, clerus contemptui, humilitas
superbie succumbebat. Debita subtrahebant ecclesiis, indebita exigebant, io
Preterea rector ciuitatis non communiter, sed diuisim querebatur; nec qui
prodesset omnibus, sed qui priuatim aut amicorum comodum aut
inimicorum incomodum procuraret. Et sic in ciuitate multi erant domini,
pauci subditi, multi precipientes, pauci obedientes, non quasi patriam
diligebant, sed quasi hostilem terram predari rapaciter satagebant, sumptus 15
reipublice potentiores quique diripientes totum onus communis seruitii
miseris pauperibus imponebant. Preter hec uero improba Venus omnem
ordinem, omnem sexum et etatem absque ullo pudoris uelamine
sordidabat. Dissolutio uoluptatis marcebat in iuuenibus, obstinatio auaritie
rigebat in senibus, ueneficia in mulieribus, peruersitas in omnibus 20
abundabat. Iniurias illatas conciuibus pro gloria reputabant. Intra urbem
multum feroces et audaces uidebantur, sed contra hostes exeuntes timidi
et imbelles inueniebantur. Talibus et his similibus Salona corrupta uitiis,
quid poterat nisi ad yma uergere? Quid restabat nisi ad interitum festinare?
2 Qualiter autem finaliter euersa fuerit, non satis perspicuum est. Nos 25
uero, ut in precedentibus, partim scripta, partim relata, partim opinionem
sequentes conemur exponere.
3 Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie
exierunt, dicitur Salona fuisse destructa. Etenim dux ipse, antequam arma

capta est : capta est et destructa T ZVer capta fuit cap.VII. VUrb II 2
impugnabant: deest ad deteriora labi cotidie cogebatur M II cotidie: deest Z II 6
impotentes: inpotentes VL II impotentes prede patebant: impotens prede patebat
VUrb II aberat : haberat V II 8 odia : hodia V II totam : tot VUrb II 10
succumbebat: sucumbebat ZVer subcumbebat VL II ii Preterea: ProptereaT II
14 quasi : quia VUrb II 15 quasi : quia VUrb II 16 quique diripientes : quam
dirripientes VUrb II 19 marcebat: in iuuenibus marcescebat Z II 21 abundabat:
habundabat V II Iniurias : in luxurias M II 22 exeuntes : deest Z II 23 et his : in
hisV II 25 perspicuum : compertum Z II 28 qui: quo Totilla VUrb II Teutonie:
Theutonie Z M Teotonie V VUrb

30
 Kako je osvojena Salona VII, 1-3

VII. Kako je osvojena Salona

U međuvremenu je salonitanski grad svaki dan neumitno sve više 1
propadao jer su barbari bili u neposrednoj blizini i neprestano ga napadali.
Vladala je u njemu građanska nesloga, a javnim se poslovima nije dovolj­
no razborito upravljalo. Nije postojao mudar upravitelj da zauzda oholost,
5 da kazni zloću, svatko je svoju vlastitu volju smatrao pravdom. Štovao se
moćniji, a nemoćni su bili izloženi pljački. Pravda je bila daleko, pokvare-
nost je svime ovladala. Boga se nisu bojali, svete nisu štovali, izumrlo je
milosrđe i pobožnost; mržnja, grabež, lihva, krivokletstvo i druga nedjela
zahvatili su čitav grad. Vjeru su ismijavali, kler prezirali, a poniznost je
10 poklekla pred ohološću. Crkvi se nije davalo ono što je određeno davati,
a tražilo se od nje ono što nije trebala davati. U traženju gradskoga
upravitelja nisu bili složni nego podijeljeni, nisu birali nekoga tko bi
mogao koristiti svima, nego tko bi u svoje ime mogao osigurati dobitak
prijateljima ili gubitak neprijateljima. Tako je u gradu bilo mnogo gospo-
15 dara a malo podanika, mnogo nalogodavaca a malo poslušnih. Nisu se
ponašali kao da vole domovinu nego kao da nastoje grabežljivo pljačkati
neprijateljsku zemlju. Sredstva za javne troškove grabili su moćnici i cijeli
je teret javnih službi pao na jadnu sirotinju. Osim toga, pokvarena je
Venera bez ikakva vela stida kaljala sve staleže, sve spolove i dobi. Od
20 raspuštene su požude mladići omlitavjeli, od tvrdokorne škrtosti starci su
se kočili, žene su se bavile vraćanjem, svi su bili prepuni iskvarenosti.
Nepravde nanesene sugrađanima smatrali su slavnim djelima. U samome
gradu činili su se drskima i odvažnima, ali u susretu s neprijateljima
postajali bi plašljivi i za rat nesposobni. Salona, iskvarena takvim i sličnim
25 porocima, što je mogla drugo nego krenuti prema dnu? Što je drugo
preostalo nego juriti u propast?
Kako je pak došlo do konačne propasti,1nije sasvim jasno. Mi ćemo, 2
kao i u dosadašnjem izlaganju, pokušati izložiti dijelom ono što je napisa­
no, dijelom ono što je došlo predajom a dijelom slijedeći mišljenja drugih.
30 Priča se da je Salona bila razorena u vrijeme Gota2 koji su pod 3
vodstvom Totile3 krenuli iz krajeva Teutonije i Poljske. Sam je, naime,

1 O tome kako je Salona zauzeta postoje različita mišljenja, pa i tumačenja Tomina

teksta. Jedni su autori u tom opisu prepoznali elemente vjerodostojnosti, a neki samo pak
Tomin literarni izričaj. Različita mišljenja iznesena su u sumarnom osvrtu: T. Raukar, 1997,
503-506. Opširnije, s posebnim osvrtom na Tomin prikaz s pregledom literature, vidi: M.
Matijević Sokol, 2002, 233-250.
2 Goti su narodi germanskog podrijetla koji u I. st. iz Skandinavije prelaze na ušće
Visle, zatim napreduju prema jugu na Crno more gdje se razdvajaju na Istočne i Zapadne.
Prihvatili su kršćanstvo, ali su slijedili arijansko vjerovanje te su u srednjem vijeku postali
sinonim za krivovjerje, pa tako i Tomi Arhiđakonu. (Vidi: M. Brandt, 1980,43-45.)
5 Totila je bio ostrogotski kralj u Italiji gdje je ratovao s Justinijanom. (535-552) U
tom ratu je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugima, ali Totila nije nikada boravio u
Dalmaciji. (Vidi: M. Brandt, 1980, 94-97.)31

31
 VII, 4-5 Qualiter Salona capta est

inferret Ytalie, per partes Dalmatie uastando transiuit Salonamque urbem

ex parte uastauit. Ipse intrauit prescriptum edificium Dioclitiani cesaris
et imperiales titulos ibidem sculptos deposuit atque deleuit, aliquam etiam
partem eiusdem edificii destrui fecit.
4 Venerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur, cum Totila 5
septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi
fore ad habitandum, quia rari in ea coloni manebant, petierunt et
optinuerunt eam a duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere
indigenas et ad suum seruitium subigere uiolenter. Chroatia est regio
montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie. Hec regio antiquitus 10
uocabatur Curetia et populi, qui nunc dicuntur Chroate, dicebantur Curetes
uel Coribantes, unde Lucanus: Illic bellaci confisus gente Curetum, quos
alit Adriaco tellus circumflua ponto. Dicebantur uero Curetes quasi
currentes et instabiles, quia per montes et siluas oberrantes agrestem uitam
ducebant. Ex asperitate quidem patrie naturam trahentes armorum 15
asperitatibus, inuasionibus, predationibus, ferino more gaudebant.
Bellaces ualde et quasi pro nichilo ducentes se morti exponere, nudos se
plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures poetarum de quadam
ridiculosa opinione notantur. Etenim quando luna ecclipsin patitur,
putantes eam a spiritibus corrodi et consumi, omnia eramenta domorum 20
pulsant, quasi per strepitum fugatis demonibus credunt lune succurrere
laboranti, unde Virgilius: pulsantes era Curetes. Permixti ergo sunt populi
isti et facti sunt gens una, uita moribusque consimiles, unius loquele.
Ceperunt autem habere proprios duces. Et quamuis praui essent et feroces,
tamen Christiani erant, sed rudes ualde. Ariana etiam erant tabe respersi. 25
Gothi a pluribus dicebantur et nichilominus Sclaui, secundum
proprietatem nominis eorum, qui de Polonia seu Bohemia uenerant.
5 Isti, ut predictum est, impugnabant Latinos, qui regiones maritimas
habitabant, maxime autem Salonam, que caput erat totius prouintie. Hec
ciuitas a statu sue potentie ualde iam erat collapsa, et in facultatibus nimis 30
atrita. Rector etiam oportunus in ciuitate non erat, quam ob rem ab inimicis
facile capi potuit et uastari.2

2 edificium : hedificium (passim) VUrb II cesaris: cesaris, hoc est Spalatum,

VUrb II 6 Chroatie : Croaciae Croatiae Z M V Chroaciae M II 9 subigere :
subiungere Z II Chroatia: CroatiaZ II 10Hec:HechV II llnunc:nunchV II
Chroate : Croatae Z Chroatae M II 15 trahentes : thraentes V II 17 pro : deest Z
II nichilo : nihilo Z ZVer M VUrb II 18 hostilibus : hostibus T II 19 ecclipsin:
ecclipsim Z VUrb VL echlipsin V II 20 corrodi : conrrodi VUrb II 25 tamen :
attamen M II 2 6 Gothi : Gotti Z II 27 Bohemia : Boemia Z ZVer

32
 Kako je osvojena Salona VII, 4-5

vođa, prije nego što je navijestio rat Italiji, prošao razarajući kroz krajeve
Dalmacije. Razorio je tada dijelom grad Salonu. Sam je ušao u spomenuto
zdanje cara Dioklecijana, srušio i uništio tamo carske isklesane natpise i
dao razoriti jedan dio te građevine.
5 Iz krajeva Poljske došlo je s Totilom sedam ili osam uglednih plemena 4
po imenu Lingoni.4 Kad su oni vidjeli da im je zemlja Hrvatska prikladna
za boravak, jer su u njoj ostali rijetki koloni, tražili su je i dobili od svojega
vođe. Ostavši tamo počeli su tlačiti domaće stanovništvo i surovo ga
pokoravati pod svoju vlast. Hrvatska je brdovita pokrajina, koja se nalazi
10 na sjevernoj granici Dalmacije. Od davnine se taj kraj zove Kurecija, a
narodi koji se sada nazivaju Hrvatima, nekada su imali ime Kureti ili
Koribanti;5 stoga Lukan kaže: Tamo se uzda u ratnički narod Kureta koje
hrani zemlja okružena Jadranskim morem.6 Zvali su ih Kuretima jer su
ne zaustavljajući se trčali od mjesta do mjesta i lutajući po šumama i
15 gorama živjeli u divljini. Ćud su poprimili od surovosti prirode u domovini
i zbog toga su se poput zvijeri veselili surovom ratovanju, napadima i
pljačkama. Veoma ratoborni i ne libeći se izložiti se smrti najčešće su se
goli izlagali neprijateljskome oružju. Mnogi ih pjesnici spominju po
nekom smiješnome vjerovanju. Kada dođe do pomrčine mjeseca, misle
20 da ga duhovi grizu i uništavaju, stoga udaraju o sve mjedene predmete u
kući, kao da vjeruju da će mjesecu u nevolji pomoći ako bukom tjeraju
zle duhove. Stoga će Vergilije: Kureti koji o mjed udaraju? Izmiješali su
se ti narodi i postali jedan narod koji je imao sličan način života, običaje
i jedan jezik. Imali su i vlastite vođe. Iako su bili pokvareni i divlji, ipak
25 su bili kršćani ali veoma sirovi. Zarazila ih je također i arijanska kuga.
Mnogi su ih nazivali Gotima i isto tako Slavenima prema posebnom imenu
onih koji su došli iz Poljske ili Češke.
Kako je već spomenuto, oni su napadali latinske stanovnike koji su 5
nastavali primorske krajeve a najviše Salonu, glavni grad čitave pokrajine.
30 Taj je grad već izgubio svoju nekadašnju moć i veoma je osiromašio. Grad
nije imao dostojnoga upravitelja i zbog toga su ga neprijatelji mogli lako
osvojiti i opustošiti.

4 Lingoni su bili keltsko pleme koje je živjelo uz rijeku Po, ali i slavensko koje je
živjelo na području današnje Poljske i očito je da Toma ovdje misli upravo na ove Lingone
koje spominju kroničari, pa i Helmold (XII), autor djela Chronica Sclavorum. To djelo je
vjerojatno Toma poznavao.
5 Kureti (Curetes) su bili Jupiterovi svećenici na Kreti koji su njemu u čast izvodili
plesove u oružju i često su ih miješali s koribantima (Corybantes = u kacigama stupajući),
svećenicima božice Kibele.
6Lucanus, IV, 406-407. Kod Lukana riječ je o stanovnicima Krka (Curictes), a Toma
to poistovjećuje s Kuretima (Curetes). (Vidi: M. Suić, 1975,5-27.)
7 Toma daje sažetak stihova Vergilijevih iz Georg. IV, 148-152.3

33
 V II, 6-7 Qualiter Salona capta est

6 Igitur dux Gothus, qui toti preerat Sclauonie, coadunato magno

exercitu equitum peditumque descendit de montibus et castra posuit ex
orientali parte ciuitatis, sed et aliam turmam sui exercitus fecit castra
metari ex occidentali parte supra mare cepitque ex omni parte oppugnare
Salonam, nunc sagittis, nunc iaculis insistentes. Alii uero ex latere montis 5
prominentis, ingenti strepitu fundis lapides ad menia intorquebant, alii uno
agmine conglobati sensimque menibus propinquantes, portas infringere
perquirebant. At uero Salonitani per menia diffusi hostium iacula nunc
propugnaculis, nunc clippeis excipientes uiriliter resistebant. In hostes
nichilominus ingentes lapides reuoluebant, ad eos uero, qui eminus 10
dimicabant, alii e machinis lapides iaciebant, alii balistis et arcubus fortiter
sagittabant sicque diebus non paucis utrimque frustra certatum est. Sed
quid ualet annisus hominis, ubi diuine protectionis gratia deest? Cum pro
multis piaculis communiter singulariterque commissis superne ultionis
iudicio peccatrix ciuitas hostili foret gladio euertenda, periit mens et 15
consilium a ciuibus, presul nullus erat, rector inutilis, populus dissolutus,
quid esset consultius, nesciebant. Alii erant nimis timidi, alii plus equo
securi. Sic labefactari ciuitas primitus a se ipsa incepit. Igitur hostium
caterue non cessabant cotidie ciuitatem miseram impugnare. Salonitani
uero languentibus iam et defessis uiribus, multitudinis impetum non 20
sustinentes iamque posse resistere desperantes, ipsa etiam menia non ex
corde seruabant tantusque metus incubuit, ut obrigescentes animis nil nisi
de fuga singuli cogitabant.
7 Factum est autem, ut die quadam aliqui ex ditioribus ciuitatis res suas
latenter ad mare asportantes inferre nauibus properarent. Quod uidentes 25
uniuerse ciuitatis uulgus, mulieres simul et paruuli, conglobatim omnes
ad portum irrumpere, naues scandere, huc illucque diffugere moliuntur.
Rapiebant certatim quicquid poterant de domibus, clamor matronarum et
uirginum ingenti strepitu ferebatur ad celum. Nec quicquam miseri
sarcinulis onerati ad portum properant, nauiculis se ingerere satagentes, 30
alii autem uix nudi et uacui insilire in lembos poterant, alii innatare ad
naues, alii conamine infelici inter ipsas perstrepentium turmas in fluctibus
mergebantur.

l Gothus : Gottus Z II 2 castra : chastra (passim) V II 6 prominentis :

praeminentis ZVer prominentes M preminentes VUrb praeminentes VL II
7 propinquantes : propunuquantes T II 9 propugnaculis : corr. ex propugnalis II
clippeis : clipeis T Z clypeis ZVer M VL II 11 arcubus : archibus Z archubus V
II 12 utrimque : utrumque VUrb utrinque VL uarie frustraque Z II 13 annisus:
anisus VL animus V II 14 piaculis : periculis Z II commissis : comissis T II 22
metus : motus VUrb II 23 singuli: singulari M II 25 uidentes : uidens Z M II 26
simul: semel VUrb II 27 scandere : et naues ascendere Z II 30 onerati: honerati
V II 32 infelici: insolio VUrb34

34
 Kako je osvojena Salona VII, 6-7

I tako je vođa Got, koji je bio na čelu čitave Sklavonije, skupio veliku 6
vojsku sastavljenu od pješaka i konjanika i spustio se s planina. Utaborio
se s istočne strane grada, a drugom odjelu svoje vojske zapovjedio podići
logor sa zapadne strane iznad mora. Počeo je sa svih strana napadati
5 Salonu napadajući čas strijelama, čas kopljima. Jedni su s obronaka brda,
koje se tamo uzdiže, vitlali prema zidinama iz praćaka kamenje sa
strašnom bukom, drugi su se polako približavali zidinama zbijeni u jedan
red i pokušavali probiti vrata. A Salonitanci su se hrabro odupirali rasuti
po zidinama, braneći se od neprijateljskih kopalja zaklonima i štitovima.
10 Oni su isto tako na neprijatelje valjali golemo kamenje; jedni su na one
koji su se izdaleka borili bacali kamenje iz bojnih naprava, a drugi su
odašiljali strijele metaljkama i lukovima. I tako je više dana na razne
načine tekla borba s neodlučnim ishodom. Ali što vrijedi ljudski trud kad
nedostaje milost zaštite Božje! Zbog mnogih će grijeha, zajednički i
15 pojedinačno počinjenih, prema presudi višnje osvete griješni grad biti
razoren mačem. Građani su bili izgubili razum i moć odlučivanja, biskup
bijaše nikakav, upravitelj beskoristan, narod razuzdan, nisu znali što bi
bilo pametno učiniti. Jedni bijahu odviše plašljivi, drugi više od
dopuštenoga samouvjereni. Tako je izvor propadanja u početku bio u
20 samome gradu. A zatim neprijateljske čete nisu prestajale svakodnevno
napadati jadan grad. Salonitancima su već oslabile snage i svladavao ih
je umor. Jedva su odbijali napad mnoštva i gubeći nadu da će se moći
oduprijeti, nisu više svim srcem branili zidine. Toliki ih strah bio obuzeo
da su pali duhom i svaki pojedini mislio je samo o bijegu.
25 Dogodilo se pak da su jednoga dana bogatiji građani potajno prenijeli 7
svoje stvari do mora i požurili ukrcati ih na brodove. Kad je to vidio čitav
gradski puk, svi su - žene i nejaka djeca - u gomili pojurili do luke i
nastojali ukrcati se na lađe i razbježati na sve strane. Grabili su iz kuća
štogod su mogli, a vika matrona i djevojaka u snažnoj se buci dizala do
30 neba. Sirotinja se također s malim zamotuljcima žurila u luku i pokušavala
se ubaciti na brodice. Jedni su gotovo goli i bez ičega jedva mogli uskakati
u čamce, drugi plivati do brodova. Neke su u neuspješnom pokušaju u
bučnoj gomili potopili valovi.

35
 VII, 8-9 Qualiter Salona capta est

8 At uero hostes in ciuitatem subito irrumpentes fugientes a tergo

cedere, prede instare, nulli occursanti parcere, ignem domibus apponere
non cessabant. Mox ubi miserabilis ciuitas suorum destituta presidiis
filiorum, hostili populo repleretur, non iam erat, qui ecclesiis parceret, non
qui structuris antiquis et speciosis misereretur palatiis, sed totam 5
succendentes in furoris impetu ciuitatem, breui hora in carbonem et
cinerem redegerunt. De tot enim diuitiis paucas rapuere manubias, hoc pro
maximis uictorie premiis reputabant, quod tam egregiam urbem absque
ulla pene sui exercitus strage dare exterminio potuerunt.
9 Quis autem enumerare ualeat, quot miseros ciues, quot puellas 10
infelices, quot pueros abduxere captiuos? Quis comemoret eorum
multitudinem, quos uorauit gladius, quos consumpsit incendium, quos
mare obsorbuit fugientes? At ciues miseri rogum dulcis patrie inspectantes,
non dolere poterant, non flere licebat super eam, sed singuli uite proprie
metuentes classem abducere properabant. Nec uacabat conuocare 15
consilium, nec quid de salute publica foret agendum deliberare ualebant,
sed unusquisque de sua familia anxius, cum rebus, quas de funere patrie
subripuisse poterat, quo diuerteret, cogitabat. Hoc etiam agere consulte
nequibant, quippe in tam precipiti fuga confuse et inordinate ad naues
conscenderant, quia nec pater inquirebat filium, neque filius patrem, uxor 20
non respiciebat maritum, nec maritus uxorem: unica spes miseris patrios
discedere fines. Qui ante recesserant, non expectabant extremos, qui
extremi fuerant, non retardare poterant properantes. Quasi ebrii uel
amentes, nonnisi in sola fuga presidium exquirentes, nesciebant quam
tutius arriperent uiam. Heu quam triste erat spectaculum miserabilium 25
mulierum crines lacerantium, pectora genasque tundentium! Quantus erat
ululatus et planctus nescientium quid potius, ignem an gladium, euitarent.

4 erat: deest VUrb II 5 misereretur : miseretur Z V VUrb II 8 premiis :

deest M II ll comemoret : commemoret ZVer M commemoraret VUrb II 13
obsorbuit : absorbuit Z VUrb II 14 vite proprie metuentes : vitae metuentes
propriae Z II 15 abducere : adducereVUrb II 18 consulte : consultum Z II 20
conscenderant : contenderant VL II 23 Quasi : Quia VUrb II 26 tundentium :
audientium Z audentium V II 27 e t : deest Z

36
 Kako je osvojena Salona VII, 8-9

Neprijatelji su odmah provalili u grad i nisu prestajali s leđa ubijati 8

bjegunce, pljačkati, ne štedjeti nikoga na svome putu i paliti kuće. Kad se
ubrzo jadan grad, napušten i bez zaštite vlastitih sinova, ispunio neprija­
teljskom svjetinom, nije bilo nikoga da poštedi crkve, da se smiluje drev-
5 nim zidinama i vrijednim palačama, nego su u navali bijesa zapalili čitav
grad i u kratko ga vrijeme pretvorili u prah i pepeo. Od tolika bogatstva
odnijeli su malo plijena. Najvećom su nagradom za pobjedu smatrali to
što su tako sjajan grad mogli uništiti uz neznatan gubitak vlastite vojske.
Tko bi mogao nabrojiti koliko su bijednih građana, koliko nesretnih 9
10 djevojaka, koliko dječaka odveli u zarobljeništvo? Tko bi se mogao sjetiti
broja onih koje je požderao mač, koje je progutala vatra, koje je u bijegu
usisalo more? A jadni građani, gledajući lomaču mile domovine, nisu
mogli žaliti, nije im bilo dopušteno za njom plakati nego je svatko za sebe
u strahu za vlastiti život žurio otploviti brodom. Niti je bilo vremena da
15 se sazove vijeće, niti su mogli odlučiti što treba učiniti za opći spas, nego
je svatko u brizi za svoju obitelj razmišljao kuda da krene sa stvarima koje
je uspio izvući iz pokopane domovine. Niti su to mogli sabrano učiniti jer
su se u tolikom metežu i bez reda penjali na lađe bježeći glavom bez obzira
da otac nije nalazio sina, niti sin oca, žena nije mogla vidjeti muža, ni muž
20 ženu. Jedina bila im nada napustiti zemlju otaca. Oni koji su prije pobjegli
nisu čekali posljednje: oni koji su bili posljednji nisu mogli zadržati one
koji su se žurili. Kao da su bili pijani ili ludi, tražeći spas jedino u bijegu,
nisu znali kojim sigurnijim putem krenuti. Kako je žalostan bio prizor
jadnih žena koje su čupale kosu, koje su se udarale po grudima i obrazima!
25 Kako su jaukali i stenjali jer nisu znali od čega bježati - od ognja ili mača?

37
 VIII, 1-3 Qualiter ad insulas Salonitani fugerunt

VIII. Qualiter ad insulas Salonitani fugerunt

1 Postquam procul iam a litore rates subduxerant, sparsim alii ad alias
insulas properabant. Alii uero nec in insulis se satis tutos posse fieri
arbitrantes longius remigabant. Tandem pars aliqua tenuit insulam, que
Soluta uocatur, alii ad Bratie, alii ad Faron, alii ad portus Lysie et Corrcire
applicuerunt. 5
2 Ergo de nauibus exeuntes ceperunt singuli familias suas inquirere, per
alias et alias insulas mittere, seseque per tribus iungere; qui se inueniebant,
letabantur tantum periculum euasisse, qui uero non inueniebantur, pro
mortuis plangebantur. Vbi autem tanti mali dolor et mestitia conquieuit
aliquantulum, ceperunt se ad inuicem consolari. Tunc omnes incipiunt 10
tuguria ex frondibus uiminibusque contexere seseque per loca competentia
collocare. Ceperunt alii alia negotia exercere. Hi terram incolunt, hi
nauibus negotiantes per mare discurrunt. Pro dolor, quot opulenti et
delicati in Salona fuerant, qui tunc ad aliena hostia panem miserabiliter
mendicabant! Tunc electi iuuenes armatis liburnis ceperunt per Dalmatie 15
litora discurrentes hostibus insidiari. Tantas enim cedes et predaš de ipsis
cotidie faciebant, quod nullus Sclauorum erat ausus ad mare descendere.
His etenim modis Salonitani erumnosam uitam ducentes multo tempore
in insulis comorati sunt.
3 Eodem tempore Iohannes summus pontifex apostolice sedis, cum 20
esset Dalmatinus natione, audiens sue gentis miserabilem casum ualde
condoluit missitque abbatem quendam, Martinum nomine, cum multa
pecunie quantitate pro redimendis captiuis. Qui ueniens ad partes Dalmatie
multos redemit captiuos de Sclauis eosque ad parentes suos remisit. Iste
Martinus ex apostolica iussione multorum sanctorum reliquias accepit in 25
partibus Dalmatie et Ystrie et detulit eas Romam ad predictum papam
Iohannem. Qui uenerabilis pontifex eas reuerenter suscipiens recondidit
apud ecclesiam beati Iohannis Lateranensis, ubi est fons baptisterii et
ibidem iuxta fecit depingi ymaginem beati Domnii cum pallio et ceteris
pontificalibus indumentis totum ex musio aureo. Similiter fecit ymaginem 30
beati Anastasii inter alios sanctos.

insulas : insulam VL II fugerunt : fugere M fugierunt VUrb II 3

remigabant: remigagabant T II que : non Z nomine V II 4 Bratie : Brachiae Z
ZVer VL Braciae M II Faron : Farum Z Pharon ZVer VL II Lysie : Lisie V T
Lisiae M II Corrcire : Corcire T Corcirae Z ZVer M II 10 se : deest Z II 12 alia
negotia : alienigena Z II H i: in Z II h i: in Z II 14 q u i: deest Z II tunc : nunc Z
II hostia : ostia ZVer VL II 15 Dalmatie : Delmatiae (passim) Z II 20 Ioannes
(passim) ZVer M V VL II 26 Ystrie : Histriae Z Istriae ZVer M II 30 musio :
musiuo VL II aureo : auro VUrb

38
 Kako su Salonitanci pobjegli na otoke VIII, 1-3

VIII. Kako su Salonitanci pobjegli na otoke

Pošto su brodovima otplovili daleko od obale, raspršili su se: jedni 1
su žurili prema raznim otocima, a drugi su još dalje veslali smatrajući da
niti na otocima neće biti posve sigurni. Napokon je jedan dio pristao na
otok koji se zove Šolta, drugi na Brač, treći na Hvar, a ostali su doplovili
5 u luke Visa i Korčule.
Kad su se iskrcali s lađa, svatko je počeo tražiti svoju obitelj, slati 2
poruke po jednim i drugim otocima i povezivati se po rodovima. Oni koji
su se međusobno našli, veselili su se što su izbjegli takvu opasnost, a oni
koji se nisu pronalazili oplakivali su svoje kao mrtve. Kad se tuga i žalost
10 zbog tolike nevolje malo smirila, stali su se međusobno tješiti. Tada svi
počeše plesti kolibe od lisnatih grana i pruća i smještati se po prikladnim
mjestima. Počeli su se baviti različitim poslovima. Jedni su obrađivali
zemlju, drugi su plovili morem i trgovali. Jao, koje li patnje! Koliko ih je
bogatih i uglednih bilo u Saloni koji su sada na tuđim vratima bijedno
15 prosili kruh. Tada su odabrani mladići počeli ploviti uz obalu Dalmacije
na libumama1pod oružjem i neprijateljima postavljati zasjede. Toliko su
ih svakodnevno ubijali i pljačkali da se nitko od Slavena nije usuđivao
spustiti se do mora. Tako su Salonitanci dugo vremena ostali na otocima
provodeći život pun jada i bijede.
20 U isto se vrijeme Ivan,2 vrhovni svećenik Apostolske stolice, budući 3
daje bio rodom Dalmatinac, veoma ražalostio slušajući o nesretnom udesu
svoga naroda. Poslao je nekog opata po imenu Martina s velikom svotom
novca za otkup zarobljenika. Kad je ovaj došao u krajeve Dalmacije,
mnoge je zarobljenike otkupio od Slavena i otposlao ih je njihovim
25 roditeljima. Taj je Martin prema apostolskoj zapovijedi relikvije mnogih
svetaca preuzeo u krajevima Dalmacije i Istre i prenio ih u Rim k
spomenutom papi Ivanu. Veleštovani ih je papa s poštovanjem preuzeo i
pohranio u crkvi blaženog Ivana Lateranskoga, gdje je izvor krstionice.
Tamo je dao naslikati u zlatnom mozaiku lik svetoga Dujma s palijem i
30 ostalom biskupskom odjećom. Isto je tako dao načiniti sliku blaženoga
Staša među ostalim svecima.

1 Libume su poseban tip lađa, hitroplovki kojima su se služili i dali im ime Liburni.
Vidi bilj. 5. uz poglavlje I.
2 Toma ovdje preuzima gotovo čitav tekst od riječi do riječi iz Liber pontificalis u
kojemu je prikazana misija opata Martina kojega šalje papa Ivan IV. (640-642), podrijetlom
iz Salone da otkupi sužnjeve od Slavena. Ovo je jedino mjesto u više poglavlja koje se
može točno datirati po godinama pontifikata pape Ivana IV. Zanimljivo je također da se
Tomin tekst razlikuje u opisu mozaika u bazilici u Lateranu od predloška u Liber
pontificalis. Toma izričito navodi sv. Dujma i Staša s njihovim atributima, dok Liber
pontificalis spominje izrijekom Venancija, Anastazija i Maura. Zato se može pretpostaviti
da je Toma mozaik s dalmatinskim i istarskim mučenicima vidio u Rimu. (Usporedi: M.
Matijević Sokol, 2002,73-74.)

39
 VIII, 4 Qualiter ad insulas Salonitani fugerunt

4 Per idem fere tempus quidam aduene, ut ferunt, Romana urbe depulsi,
non longe ab Epitauro ratibus applicuerunt. Erat autem Epitauros
episcopalis ciuitas, Salonitane ecclesie suffraganea. Quod ex epistola beati
Gregorii pape conicimus, quam misit Natali archiepiscopo Salonitano,
arguens ipsum, quia absque auctoritate synodali quendam Florentium 5
Epitauritane ecclesie episcopum pro quibusdam iniectis criminibus, sed
non probatis, deposuerat. Cuius causam comisit predictus papa suo
subdiacono Antonio, quem in Salonam fuisse missum superius
memorauimus. Prenotati ergo aduene sedem sibi in illis partibus
collocantes ciuitatem Epitaurum sepius impugnantes nimium atriuerunt, 10
atritamque ceperunt et captam in solitudinem redegerunt. Homines autem
cum eis permixti sunt et facti sunt populus unus. Edificauerunt Ragusium
et habitauerunt in eo. Ex eo tempore conari ceperunt pallium suo episcopo
optinere.

2 Epitauro : Epidauro (passim) Z M Epithaurum V II 4 conicimus :

coniciuimusV II 6 Epitauritane : Epidauriane M II iniectis : ingectis V II 10
Epitaurum: Epidaurum ZVer Ephitaurum V II 11 redegerunt: redigerunt VUrb

40
 Kako su Salonitanci pobjegli na otoke VIII, 4

U to isto su vrijeme neki došljaci koji su, kako pričaju, bili istjerani 4
iz Rima, pristali brodovima blizu Epidaura. Bijaše Epidaur biskupski grad,
podložan salonitanskoj crkvi, što se može zaključiti iz pisma svetoga pape
Grgura, koje je poslao nadbiskupu salonitanskom Natalu, u kojemu ga
5 prekorava što je bez privole sinode uklonio nekog Florencija,3 biskupa
crkve u Epidauru, zbog nekih pripisanih mu ali nedokazanih prijestupa.
Ovaj je slučaj spomenuti papa povjerio svome podđakonu Antoniju kojega
je bio poslao u Salonu, kako smo prije spomenuli. Došljaci, koje sam gore
spomenuo, svoje su sjedište smjestili u tim krajevima, a grad Epidaur su
10 čestim napadima veoma izmučili, izmučenoga su osvojili i osvojenoga
pretvorili u pustoš. Ljudi su se s njima izmiješali i postali jedan narod.
Sagradili su Dubrovnik i živjeli u njemu.4 Od tog su vremena nastojali
dobiti palij za svoga biskupa.

3 Florencije je bio epidaurski biskup, a Toma za njegov slučaj zna po pismima pape
Grgura I. koja ovaj šalje Natalu, salonitanskom biskupu i svom podđakonu Antoninu 592.
godine. (Vidi: M. Ivanišević, 1994a, 174-175.)
4 Toma izvodi nastanak Dubrovnika od došljaka iz Epidaura (današnjeg Cavtata)
odakle prenose biskupsko središte koje će također poslije biti pod metropolitanskom
jurisdikcijom Splita kao što je to bio Epidaur pod Salonom. Različita su mišljenja na
temelju čega sastavlja Toma ovaj zapis. Rački (F. Rački, 1877,281, bilj. 3) upozorio je na
veze sa Salemitanskom kronikom. Ali postoje veze i s Ljetopisom Popa Dukljanina, a to
sve je ugrađeno u kasniju dubrovačku crkvenu memoriju. (Vidi: R. Katičić, 1990; M.
Matijević Sokol, 2001.)

41
 IX, 1-2 Qualiter Salonitani per diuersa sunt loca dispersi

IX. Qualiter Salonitani per diuersa sunt loca dispersi

1 Interea Salonitani in insulis commorantes magno afficiebantur tedio
propter terre sterilitatem et propter aquarum penuriam ingenti etiam
desiderio cupiebant ad patriam reuerti. Sed licet Salona deserta iaceret
nullique hostes auderent in ea manere, Salonitanis tamen uidebatur non
satis tuta statio ibi fieri posse. Hostile quippe incendium consumpserat 5
omnia, turres et menia prostrata iacebant. Solum teatri edificium, quod in
occidentali parte constructum fuerat, adhuc integrum remanebat. Sic ergo
miseri ciues hinc rerum urgebantur inopia, illinc metus adhuc deterrebat
hostilis. Et quia pars magna eorum per orbem erat dispersa et ipsi pauci et
inopes remanserant, de reedificanda ciuitate deliberare non presumebant. 10
2 Unde factum est, ut aliqui ex ipsis exeuntes de insulis per diuersas
partes Dalmatici litoris oportuna sibi ad habitandum loca querebant.
Quidam uersus occidentalem plagam nauigantes ad portum cuiusdam urbis
antique sed dirute applicuerunt. Et uidentes locum satis habilem ad
manendum parauerunt ibi aliquod munimentum et habitauerunt in eo. Et 15
quia situs loci propter adiacentes insulas et propter comoditatem portus
multum eis placebat, non habebant iam necesse ad Salonam redire. Nichil
enim eis uidebatur deesse preter fluuium Yadrum, qui ex orientali parte
Salonitane urbi multum delectabiliter influebat. De quo legitur in Lucano:
Qua maris Adriaci longas ferit unda Salonas et trepidum in molles zefiros 20
excurrit Yader. Hoc igitur sepius nominato urbi nomen impositum est
Yadria uel, ut quibusdam placet, ab Yadrio conditore Yadria nomen accepit.

sunt loca dispersi: loca sunt dispersi M loca sunt sparsi Z V II 4 nullique
hostes auderent in ea manere : nullosque hostes in ea manere audirent Z II
manere : manenere T II tamen : attamen M II 6 teatri: theatri Z thenatri V II
edificium : edifficium Z hedifitium VUrb II 7 Sic : Sich V II 8 adhuc : aduc V II
9 hostilis : hostiles VUrb II eorum per orbem erat: eorum erat per orbem M II
dispersa : dilapsa Z II 10 inopes : inops M II 16 situs : deest Z II 19 Lucano :
Luchano V II 20 trepidum : tepidum ZVer M VL VUrb II et trepidum in molles
zephyros excurrit Yader: et tepidum immobiles zephiros discurit Iader vel excurrit
VUrb II 21 Yader: Gader V II igitur: generi VUrb II 22 Yadria: Iadria Z ZVer
II Yadrio : Iadro Z ZVer II Yadria : Iadra Z ZVer

42
 Kako su se Salonitanci raspršili po raznim mjestima IX , 1-2

IX. Kako su se Salonitanci raspršili po raznim mjestima

U međuvremenu su Salonitanci, boraveći na otocima, trpjeli zbog 1
jalove zemlje i nestašice vode. Gorjeli su od snažne želje vratiti se u
domovinu. Ali iako je Salona ležala napuštena, neprijatelji se nisu
usuđivali u njoj boraviti. I Salonitancima se činilo da tamo boravak ne
5 može biti siguran, neprijateljski je oganj sve uništio, kule i zidovi ležali
su srušeni, samo je kazališno1zdanje, koje je bilo sagrađeno na zapadnom
dijelu, još uvijek ostalo netaknuto. Tako je nesretne građane odanle tjerala
nestašica, a ovdje su se još uvijek bojali neprijatelja. Budući da su se u
velikom broju rasuli po svijetu, ostalo ih je malo i bili su bez sredstava te
10 nisu mogli ni pomišljati na obnovu grada.
Stoga se dogodilo da su neki, koji su otišli s otoka, tražili sebi 2
prikladna mjesta za stanovanje po raznim dijelovima dalmatinske obale.
Neki su ploveći prema zapadnoj strani pristali u luci nekog drevnog, ali
porušenoga grada. Kad su vidjeli daje mjesto pogodno za boravak, sagrade
15 tamo neku utvrdu i stanu u njoj stanovati. Budući da im se položaj mjesta
svidio zbog okolnih otoka i pogodnosti pristaništa, nisu držali potrebnim
vratiti se u Salonu. Činilo im se da ništa ne nedostaje osim rijeke Jadra
koja je veselo tekla s istočne strane salonitanskoga grada. O njoj čitamo
kod Lukana: Tamo gdje Jadranskog mora val udara dugu Salonu a Jadro
20 trepereć' ususret blagim se vjetrima pruža.2 Spomenutom je gradu dakle
dano ime Jadrija ili kako se nekima više sviđa: Jadrija je dobila ime po
osnivaču Jadriju.3

1 Očito ovdje nije riječ o teatru (kazalištu) nego o amfiteatru čiji su ostatci iznad
zemlje vidljivi i danas i zaista se nalaze na zapadnoj strani grada, dok je teatar manje zdanje
i najvećim dijelom je pod zemljom.
2 Lucanus, IV, 404-405. Toma mijenja tepidum u trepidum:
Qua maris Adriaci longas ferit unda Salonas
Et tepidum in molles zephyros excurrit Iader.
3 Toma povezuje obnovu-nastanak grada Zadra (Yadria, Yader) s došljacima iz
Salone. Ime grada izvodi iz Lukanovih stihova, za koje misli da se odnose na solinsku
rijeku koje su doseljeni Salonitanci prenijeli na ime grada. M. Suić iznosi mišljenje da se
solinska rijeka tek od Tome naziva Jadro, a da se Lukanovi stihovi odnose na grad Zadar.
(Vidi: M. Suić, 1975.)

43
 X, 1-4 Qualiter de insulis redeuntes Spalatum intrauerunt

X. Qualiter de insulis redeuntes Spalatum intrauerunt

1 Erat autem inter Salonitanos, qui ad proximas insulas secesserant, uir
quidam, Seuerus nomine, cuius domus fuerat iuxta colunas palatii supra
mare. Hic quia pre ceteris maiori auctoritate pollebat, magnus Seuerus
appellabatur. Iste cepit adhortari conciues suos, ut ad patriam redirent. Sed
quia non erat tutum inter ruinas urbis antique habitacula ponere, consulebat 5
eis, ut in edificio Dioclitiani se interim reciperent, ubi securius comorantes
aliquam saltem particulam sui territorii incolere sine magno timore
ualerent, donec rebus prosperius succedentibus Salonam reedificandi
possibile foret. Et tandem placuit hoc consilium nobilibus et popularibus
uniuersis et tale pactum inter se statuerunt, ut ditiores sibi domos propriis io
sumptibus edificarent, ceteri uero, quibus res non erat sufficiens pro
domibus construendis, haberent turres circumpositas pro habitaculis suis,
reliquum uulgus habitaret in fornicibus et in criptis.
2 Tunc auferentes omnia, que habebant in insulis, ac nauibus
imponentes transtulerunt se cum mulieribus et paruulis exceptis 15
animalibus et uenientes intrauerunt predictum edificium, quod non pro
ciuitate sed pro regia aula constructum erat. Et quia spatiosum erat
palatium, Spalatum appellare ceperunt. Ibi ergo se collocantes posuerunt
habitacula uilia, sicut temporis necessitas cogebat.
3 Et sic illa populosa ciuitas Salona, nobilis et antiqua, pro multis 20
peccatis, que in Deum comiserat, ad tantam extitit miseriam deuoluta, ut
de illa magna sui populi frequentia non tot remanserant, qui possent illius
parui oppidi ambitum ciuibus replere, sed in ea parte, que supra mare
respicit, se componentes reliquam partem urbicule uacuam dimiserunt.
4 Tunc ceperunt paulatim exire et terras prope positas colere. Vbi autem 25
Gothorum duces audierunt, Salonitanos ciues de insulis fuisse reuersos,
protinus ceperunt exercitum ducere contra ipsos, uastantes omnia culta
eorum nec permittentes eos extra muros exire. Tunc ciues inter se consilio
habito legationem miserunt ad imperatores Constantinopolitanos
supplicantes et petentes, ut liceret eis in Spalato habitare et territorium sue 30
ciuitatis Salone iure pristino possidere. Quod et factum est. Nam impetratis

Spalatum intrauerunt: Spaletum intrauerunt Z V intrauerunt Spalatum VUrb

II intrauerunt : incoluere M II l qui ad proximas insulas secesserant : qui
secesserant Z quidam proximas insulti V II 2 colunas : columnas Z ZVer M
VUrb VL II 5 urbis : deest VUrb II antique : antiqua VUrb II 17 spatiosum :
speciosum VUrb II 21deuoluta: deuolutam VUrb II 26 Gothorum: Gottorum Z
II audierunt: audirent Z audivere M II 28 Tunc : Tunch V II 29 imperatores
Constantinopolitanos : imperatorem Constantinopolitanum Z V II 30 liceret: licet
V II in Spalato : in palatio id est in Spalato Z V VL II territorium: teritoriis Z II
31 e t: deest "L

44
 Kako su se vratili s otoka i ušli u Split X, 1-4

X. Kako su se vratili s otoka i ušli u Split

Među Salonitancima, koji su se bili povukli na obližnje otoke, bijaše 1
neki čovjek po imenu Sever čija je kuća bila pored stupova palače iznad
mora. Budući da se svojim većim značajem isticao među drugima, zvali
su ga Velikim Severom.1 On stade sokoliti svoje sugrađane da se vrate
5 u domovinu. Ali nije bilo sigurno podizati nastambe u ruševinama
drevnoga grada te im je savjetovao da se privremeno povuku u
Dioklecijanovo zdanje gdje će moći sigurnije boraviti i obrađivati barem
neki djelić svoje zemlje bez velikoga straha sve dok ne bude moguće, ako
se prilike poprave, obnoviti Salonu. I svidio se taj savjet plemićima i svim
10 pučanima te su se međusobno dogovorili da bogati sagrade kuće na vlastiti
trošak, drugi koji nisu imali dosta imutka za gradnju kuća uzet će okolne
kule za stanovanje, a ostali puk neka stanuje pod svodovima i u kriptama.
Tada, odnijevši i ukrcavši na brodove sve što su imali na otocima, 2
preplove sa ženama i djecom, ali bez životinja. Došli su i ušli u spomenutu
15 građevinu koja nije bila sagrađena za grad nego za kraljevsku palaču.
Budući da je palača bila prostrana, počeli su je nazivati Spalatum.2
Smjestivši se tamo, podigli su skromne nastambe prema potrebama toga
vremena.
I tako je onaj napučeni grad Salona, ugledan i drevan, zbog mnogih
20 grijeha, koje je prema Bogu počinio, spao na takvu bijedu da od brojnog
njegova stanovništva nije ostalo ni toliko da bi moglo ispuniti unutrašnjost
toga maloga grada. Smjestili su se u onom dijelu koji gleda na more, a
ostali dio gradića ostavili su praznim.
Tada počeše polako izlaziti i obrađivati zemlju u blizini. Kada su vođe 4
25 Gota čuli da su se salonitanski građani vratili s otoka, odmah su krenuli
vojskom na njih, počeli pustošiti njihove nasade i ne dopuštati im izlazak
iz grada. Tada građani, međusobno se posavjetovavši, pošalju izaslanstvo
carigradskim carevima3 moleći i tražeći da im bude dopušteno stanovati
u Splitu i posjedovati teritorij grada Salone na osnovi nekadašnjega prava.
30 Tako je i bilo. Postigavši sve što su željeli, izaslanici su se vratili k svojim

1 Veliki Sever bio je ugledni Salonitanac. U starim zapisima splitske crkvene

memorije navodi ga se kao djeda jednog komesa datiranog u vrijeme cara Teodozija (715-
717). Time se posredno datira početak života u Dioklecijanovoj palači u sredinu VII. st.
Spominje se i u jednom prijepisu dokumenta iz Trogira. (Vidi: R. Katičić, 1988.)
2 Vidi bilj. 8. uz poglavlje IV.
3 O kojim se carigradskim carevima radi nije poznato. Starija je historiografija
smatrala da treba pomišljati na suvladarstvo u VII. st., pa su sveti reskript pripisivali
vremenu Heraklija i Herakleona od 638-641. Drugi povjesničari nalaze drugi povijesni
kontekst zanemarujući pluralni oblik i datiraju sveti reskript vremenom uređenja odnosa
u IX. st. između cara Bazilija (867-886) i hrvatskih vladara. (Vidi. M. Matijević Sokol,
2002, 248-250.)

45
 X,5 Qualiter de insulis redeuntes Spalatum intrauerunt

omnibus, que uolebant, ad conciues suos legati redierunt portantes sacrum

rescriptum dominorum principum. Iussio etiam ad duces Gothorum et
Sclauorum missa est districte precipiens, ut nullam Salonitanis ciuibus in
Spalato degentibus molestiam irrogarent.
5 Accepta ergo iussione principum non fuerunt ausi ulterius contra 5
Spalatenses arma mouere. Tunc inter eos pace composita ceperunt
Spalatenses cum Sclauis paulatim conuersari, comertiorum negocia
exercere, conubia iungere ac paccatos eos sibi et familiares reddere.l

l redierunt : rediere M reddiderunt VUrb redirent V II 2 Gothorum :

Gotorum Z II 6 Spalatenses : Spalatum VUrb II 7 comertiorum: communionum
VL II 8 iungere : gungere V II ac : et M II e t : deest Z

46
 K a k o su s e v r a t il i s o to k a i u š li u S p lit X, 5

sugrađanima noseći sveti reskript gospodara vladara. Zapovijed je također

poslana vođama Gota i Slavena uz strogu naredbu da ničim ne ometaju
salonitanske građane koji žive u Splitu.
Kad su primili naredbu vladara, nisu se više usuđivali mašiti se oružja 5
5 protiv Splićana. Tada je među njima zavladao mir i Splićani su se počeli
pomalo družiti sa Slavenima, baviti se trgovinom, sklapati s njima
ženidbene veze i činiti ih sebi bliskima i mirnima.

47
 XI, 1-3 D e Io h a n n e p r i m o a r c h ie p is c o p o S p a la tin o

XI. De Iohanne primo archiepiscopo Spalatino

1 Interea summus pontifex misit quendam legatum Iohannem nomine,
patria Rauenatem, qui partes Dalmatie et Chroatie peragrando, salutaribus
monitis christicolas informaret. In ecclesia autem Salonitana a tempore
subuersionis presul non fuerat ordinatus. Venerabilis ergo Iohannes cepit
clerum et populum exortari, ut archiepiscopatum ciuitatis antique intra se 5
instaurare deberent. Quod illis ualde gratum extitit et acceptum. Tunc
coadunato clero, ut moris erat, electio in persona predicti Iohannis
concorditer ab omnibus celebrata est. Qui per dominum papam
consecratione suscepta tamquam bonus pastor ad proprias oues accessit
non animo cumulandi pecunias, cum ecclesia tunc esset pauperrima, sed 10
caritatis studio de animarum salute lucrum spirituale querere satagebat.
Ipsi concessum est a sede apostolica, ut totius dignitatis priuilegium, quod
Salona antiquitus habuit, optineret ecclesia Spalatensium.
2 Tunc cepit ecclesiam clerumque componere, instare doctrine,
predicationi uacare curamque pastoralis officii multum sollicite exercere. 15
Etenim per Dalmatie et Sclauonie regiones circuendo restaurabat ecclesias,
ordinabat episcopos, parochias disponebat et paulatim rudes populos ad
informationem catholicam attrahebat.
3 Tunc prenominatus Seuerus domicilium suum, quod in Spalato
sortitus fuerat, quando de insulis redierunt, donauit ecclesie cum turri 20
angulari et palatio episcopium ibi fieri statuens ibique uenerabilis presul
Iohannes primitus habitare cepit. Videns ergo populum in diuini cultus
amore succrescere statim aggredi cepit opus laudabile et templum Iouis,
quod in ipso augustali edificio excelsioribus fuerat structuris erectum, ab
ydolorum mundauit figmentis ianuas in eo serasque constituens. Tunc 25
solempnitate dedicationis indicta magnus undique populus coadunatus est.
Fecit ergo ex phano illo ecclesiam consecrans eam in magna deuotione
et tripudio omnium, qui conuenerant, ad honorem Dei et gloriose Virginis
Marie. Clerum autem ibi statuit, qui diuini cultus obsequia diebus singulis
exerceret. 30

Iohanne : Ioanne (p a s s im ) Z ZVer M VUrb Ioane V II Spalatino : Spalatensi

M II 2 Chroatie : Croatiae Z Chroaciae M Croacie V II 5 exortari : exhortari Z
MVL II 6 illis : quibus Z II acceptum : acceptum fuit VUrb II 7 coadunato : quo
adunato T II p re d ic ti: dicti V II 8 Q u i: quae Z II 9 ac c e ssit: achcessit V II ll
caritatis : charitatis ZVer VL II 13 o p tin eret: obtineret T Z M II 18 catholicam :
catolicam VUrb chatholicam V II a ttra h e b a t: adtrahebat T hatraebat V II 2 2
habitare : abitare V II 23 et : ut Z II 2 6 solem pnitate : solem nitate Z ZVer
sollennitate M II 27 phano : fano ZVer VUrb VL II 30 exerceret : exercerent
VUrb

48
 O p r v o m e s p lits k o m e n a d b is k u p u Iv a n u XI, 1-3

XI. O prvome splitskome nadbiskupu Ivanu

Vrhovni je svećenik u međuvremenu poslao nekog izaslanika po 1
imenu Ivana Ravenjanina1da prođe krajevima Dalmacije i Hrvatske i uputi
kršćane u spasonosne riječi Božje. U salonitanskoj crkvi od vremena pada
nije bio određen biskup. Velečasni Ivan stade poticati kler i pučanstvo da
5 u svojoj sredini obnove nadbiskupiju drevnoga grada, što su sa
zadovoljstvom prihvatili. Tada se prema običaju sastao kler i svi su se
suglasili da se izabere spomenuti Ivan. Kad je primio posvećenje od
gospodina pape, kao dobar je pastir došao k svojim ovcama ne želeći
zgrtati novac, jer je crkva tada bila veoma siromašna, već se trudio tražiti
10 duhovni dobitak u brizi za spas duša. Apostolska mu je stolica odobrila
da splitska crkva dobije povlastice koje je Salona od davnine imala.
Tada je on počeo sređivati crkvu i kler, baviti se naučavanjem, 2
posvećivati se propovijedanju i veoma zdušno i brižno vršiti pastirsku
službu. Obnavljao je crkve kružeći po krajevima Dalmacije i Sklavonije,
15 zaređivao biskupe, raspoređivao parohije i pomalo privlačio sirove i neuke
narode ka katoličkom nauku.
Tada je spomenuti Sever svoje prebivalište, koje je u Splitu bio 3
odabrao kad su se vratili s otoka, darovao crkvi s ugaonom kulom i
palačom, odredivši da tamo bude biskupija. Tu je veleštovani biskup Ivan
20 najprije stanovao. Kad je vidio da u narodu raste ljubav k služenju Bogu,
započne hvalevrijedan posao. Jupiterov hram,2 koji je bio podignut u
samom carskom zdanju na povišenim zidovima, očistio je od likova
poganskih bogova i postavio vrata i zasune. Tada se na objavljenu
svečanost posvećenja odasvud skupio mnogobrojan narod. Stvorio je on,
25 dakle, od onoga hrama crkvu, posvetivši je u slavu Božju i slavne Djevice
Marije uz veliku pobožnost i radost svih koji su bili došli. Odredio je da
tamo bude kler koji će svakoga dana smjerno obavljati bogoslužje.

1 Toma nije preciznije odredio vrijeme dolaska Ivana Ravenjanina. Nije čak naveo
ni ime pape koji gaje poslao. Kako je Toma jedino vrelo koje govori o Ivanu Ravenjaninu,
ovo poglavlje je bilo tumačeno na različite načine. Neki su povjesničari Tomina Ivana
Ravenjanina datirali u sredinu VII. st., drugi pak na kraj VIII. ili početak IX, a neki su ga
identificirali sa splitskim nadbiskupom Ivanom iz prve polovice X. st. kada je na crkvenom
saboru u Splitu splitska crkvena organizacija dobila metropolitansku jurisdikciju koju je
imala nekoć Salona. (Opširno izlaganje sa svom literaturom i mišljenjima vidi: M.
Matijević Sokol, 2002,75-121.)
2 Danas se smatra da nije u Dioklecijanovoj palači Jupiterov hram pretvoren u
katedralu. Jupiterov hram je pretvoren u krstionicu, a Dioklecijanov mauzolej je postao
splitskom katedralom. Međutim, ipak ima razloga i za drukčije mišljenje. Naime, kako je
Dioklecijanov atribut bio Iovius (sin Jupiterov), moguće je tumačenje da se pod Tominim
izričajem templum louis zaista krije Dioklecijanov mauzolej. (Vidi: J. Belamarić, 1998,
24.)

49
 XII, 1 De translatione sanctorum Domnii et Anastasii

XII. De translatione sanctorum Domnii et Anastasii

1 Eodem tempore Iohannes reuerendus antistes cepit tractare cum
ciuibus, ut corpus beati Domnii pontificis, quod Salone remanserat,
leuaretur translatumque in ecclesia, que nuper dedicata fuerat, locaretur.
Et ualde placuit omnibus. Explorata itaque temporum uice, quando possent
hoc comode atemptare, abierunt Salonam ingredientesque basilicam 5
episcopii confusa et dissipata omnia repererunt. Repletus enim erat locus
ille ruinosis tectis congestique incendiorum cineres uepres iam et uirgulta
produxerant ita, ut quamuis adhuc aliqui superessent, qui locum sciebant,
tamen quia tumba ipsius subterraneis fornicibus absconsa latuerat, non
facile discerni poterat, unde corpus beati Domnii tolleretur. Effodientes io
autem terram locumque discooperientes arcam, que primo apparuit,
leuauerunt et metuentes, ne forte impedirentur a Sclauis, cum celeritate
magna Spalatum detulerunt. Quam aperientes non corpus beati Domnii,
sed corpus beati Anastasii martiris inuenerunt. Protinus ergo die sequenti
reuertentes Salonam de eodem loco sarcofagum beati Domnii effoderunt 15
et cum summa festinatione Spalatum transferentes deuotione nimia
amborum martirum pignora pretiosa locauerunt in prenominata Dei
Genitricis ecclesia, ubi dante Domino usque hodie requiescunt.

1 Iohannes : deest Z YL V Ioannes ZVer M II 2 Domnii: Dompnii T VUrb

II 4 itaque: Explorataque Z II 5 atemptare : attentare Z ZVer VL attemptare M II
6 episcopii: epischopatus Z episcopi ZVer II 8adhuc : aduc Z II 9 tumba : turba
V II ipsius : deest T II io Domnii: Dompnii T VUrb II ll arcam : archam Z V
VUrb II 13 Spalatum : Spaletum Z II Domnii : Dompnii T ZUrb II 15
sarcofagum : sarchophagum Z VUrb sarcophagum ZVer M VL II Domnii :
Dompnii T VUrb II 16 Spalatum: Spaletum Z II 17 prenominata: praenominatam
M prenominati V

50
 O prijenosu svetih Dujma i Stasa XII, 1

XII. O prijenosu svetih Dujma i Staša

U isto je vrijeme veleštovani biskup počeo zajedno s građanima raditi 1
na tome da se tijelo biskupa blaženoga Dujma, koje je bilo ostalo u Saloni,
uzme, prenese i smjesti u upravo posvećenu crkvu.1 Svima se to veoma
svidjelo. Izabravši vrijeme kada bi to mogli kako valja učiniti, otišli su u
5 Salonu. Kad su ušli u biskupsku baziliku,2 našli su sve u neredu i
razbacano. Mjesto je bilo ispunjeno srušenim dijelovima krova, a na
gomilama pepela od požara već je bilo izraslo grmlje i šiblje. Premda je
bilo još ljudi koji su preživjeli i poznavali mjesto, ipak se nije lako moglo
razabrati odakle bi se izvadilo tijelo blaženoga Dujma jer je njegov grob
10 bio sakriven pod podzemnim svodovima. Otkopali su zemlju i razotkrili
mjesto, podigli lijes, na koji su najprije naišli i u velikoj ga brzini prenijeli
u Split u strahu da ih slučajno ne napadnu Slaveni. Kad su otvorili lijes,
nisu našli tijelo blaženoga Dujma nego tijelo blaženoga Staša mučenika.
Odmah su se sljedećega dana vratili u Salonu, na istome mjestu otkopali
15 sarkofag blaženoga Dujma i u velikoj ga žurbi prenijeli u Split. S najvećom
pobožnošću smjestili su dragocjene relikvije obaju mučenika u
gorespomenutu Bogorodičinu crkvu, gdje milošću Božjom počivaju sve
do danas.

1 Toma drugi put spominje prijenos kostiju svetih Dujma i Staša i pripisuje to Ivanu
Ravenjaninu. Različita su mišljenja o dvostrukom prijenosu. U svakom slučaju Split je
postao baštinik Salone na temelju moći sv. Dujma koje počivaju u njegovoj katedralnoj
crkvi. Neki smatraju daje ovaj drugi prijenos bio moguć jer se radilo o relikvijama, a ne
tijelima mučenika, dok ima mišljenja daje Toma pišući, nesmotreno složio dva zapisa o
istoj stvari. Očigledno je daje ovaj drugi prijenos dio splitske crkvene memorije. (Opširno
o ovom problemu s relevantnom literaturom vidi: M. Matijević Sokol, 2002,68,112; R.
Katičić, 1998,281-285.)
2 Sv. Dujam (Domnije) i sv. Staš (Anastazije) nisu bili pokopani u biskupskoj bazilici,
nego na cemeterijalnim kompleksima na Manastirinama i na Marusincu, iako neki
arheolozi smatraju daje bio moguć prijenos relikvija iz cemeterijalnih u gradske bazilike
već u ranokršćansko vrijeme. (Vidi: B. Migotti, 1988, 151-152.)

51
 XIII, 1-3 C a th a lo g u s a r c h ie p is c o p o r u m d e q u ib u s e x ta t m e m o r ia

XIII. Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria

1 Igitur duces Sclauonie habere ceperunt in magna ueneratione
ecclesiam beati Domnii donantes ei predia et possessiones multas, decimas
et oblationes corde ylari offerentes.
2 Fuerunt autem in ecclesia Spalatensi archiepiscopi multi, quibus ex
priuilegio Salonitane ecclesie omnes episcopi superioris et inferioris 5
Dalmatie obediebant utpote suffraganei ab antiquo. Ipsi autem
archiepiscopi non Spalatenses sed Salonitani appellabantur. Postquam
autem per predicationem predicti Iohannis ac aliorum presulum
Salonitanorum duces Gothorum et Chroatorum ab Arriane hereseos fuerant
contagione purgati, preter episcopos Dalmatie in Sclauonia fuerunt alique 10
statute episcopales ecclesie: uidelicet ab oriente fuit episcopus Delmitanus,
unde Dalmatia dicta est, ab occidente fuit episcopus Sciscianus, ubi beatus
Quirinus martir quondam extitit presul.
3 Denique post Salone interitum in Spalato hos inuenimus antiquiores
fuisse antistites: Iustinus archiepiscopus extitit anno incarnationis 15
octingentesimo quadragesimo, Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli
regis et Branimiri ducis Sclauonie, Iohannes archiepiscopus fuit anno

Cathalogus : Catalogus ZVer VL II 1 ceperunt : deest Z II 2 Domnii :

Dompnii T VUrb II 2 ei : ey V II 8 Iohannis : Ioannis Z ZVer M VUrb II 10
preter: postea Z II 10 episcopos : episcopi Z II io fuerunt: fuerunt etiam Z fuere
M II 12 Sciscianus : Suscitanus Z Suscianus ZVer Sciscitanus VL II 13
quondam : condam V II 15 antistites : antistites in Spalato Z II 15 incarnationis :
inchamationis V II 16 Caroli: Charoli V

52
 Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen XIII, 1-3

XIII. Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen

Slavenski su vođe počeli silno štovati crkvu blaženoga Dujma 1
darujući joj imanja i mnoge posjede, radosna srca prinoseći desetine i
davanja.1
Bilo je u splitskoj crkvi mnogo nadbiskupa, kojima su na osnovi 2
5 povlastice salonitanskoj crkvi iskazivali poslušnost mnogi biskupi Gornje
i Donje Dalmacije, kao sufragani od davnine. Sami se nadbiskupi nisu
nazivali splitskima nego salonitanskima.2 Pošto su, zahvaljujući
propovijedanju spomenutoga Ivana i ostalih salonitanskih nadbiskupa,
vođe Gota i Hrvata bili očišćeni od zaraznoga arijanskog krivovjerstva,3
10 u Sklavoniji4 su, osim biskupa u Dalmaciji, bile ustanovljene druge
biskupske crkve: na istoku je bio delmitanski biskup,5 po čemu je
Dalmacija nazvana, na zapadu je bio biskup siscijski,6 gdje je blaženi
Kvirin mučenik7 bio nekada biskupom.
Poslije propasti Salone u Splitu nalazimo ove starije nadbiskupe: 3
15 Justin je postao nadbiskupom godine utjelovljenja osamsto četrdesete,
Marin8 je bio nadbiskup u doba kralja Karla i slavonskoga kneza
Branimira,9Ivan10je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto četrnaeste

1 Ovdje Toma posredno najavljuje da će se kao vrelima služiti diplomatičkim

dokumentima, odnosno povlasticama izdanim od hrvatskih vladara splitskoj nadbiskupiji,
a što je svojstveno srednjovjekovnim djelima koja su po žanru gesta episcoporum kao i
ova »Salonitanska povijest«.
2 Diplomatički dokumenti splitske prelate do splitskih crkvenih sabora 925-928, kada
je splitski nadbiskup postao metropolitom na čitavom području dalmatinskih gradova i
hrvatske države i tako zaista u smislu crkvene jurisdikcije postao nasljednikom Salone,
nazivaju salonitanskim nadbiskupima. (Vidi: CD 1 ,16, 29, 31,34, 35.)
3 Goti su bili arijanci. Toma Gote i Hrvate u svom djelu često poistovjećuje kao
krivovjernike, jer su jedni bili arijanci, a drugi su se služili u liturgiji narodnim jezikom.
4 Sklavonija je Tomi sinonim kojim označava Hrvatsku.
5 Uglavnom se dosada delmitansku biskupiju smještalo u Duvno. No, danas temeljem
Tominih navoda ta se biskupija može smjestiti u područje antičke Duklje. Vidi bilješku 2.
uz poglavlje I. Najnoviji rad o tome s iscrpnom literaturom: A. Škegro, 2000,106-112.
6 Siscija (Siscia, danas Sisak) bila je biskupija podložna najprije metropolitanskoj
jurisdikciji Sirmija, a nakon pada Sirmija u VI. st. siscijski je biskup podložan salonitanskoj
metropoliji. Svjedoče to zaključci na salonitanskim crkvenim saborima iz 530. i 533. gdje
su među sufraganima navedeni siscijski biskupi Ivan i Konstantin. (Vidi: N. Klaić, 1967,
/dalje HSM/,81,85.)
7 Kvirin je bio siscijski biskup na početku IV. st. Umire kao mučenik, po jednima
304. godine, a po drugima 306. u gradu Sabariji (danas Szombathely u Mađarskoj). Tijelo
mu je preneseno u V. st. u Rim. Slavi se 4. lipnja kao zaštitnik krčke biskupije i bečke
metropolije te u zagrebačkoj nadbiskupiji i đakovačkoj i srijemskoj biskupiji.
“ Nadbiskupa Marina kao pokojnog spominje pismo pape Stjepana VI. iz 886/887.
biskupu Teodoziju (CD I, 20-21) koji ga nasljeđuje na splitskoj stolici.
9 Hrvatski knez Branimir (879-892) bio je suvremenik cara Karla Debeloga (881-
888) .
10 Ovaj nadbiskup Ivan je splitski nadbiskup i prvi splitski metropolit poznat iz
zaključaka splitskih crkvenih sabora i pisama pape Ivana X. i Lava VI. 925-928. (HSM,
95-106; CD 1,28-39)

53
 XIII, 4 Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria

Domini nongentesimo quartodecimo tempore Tamislaui ducis. Martinus

archiepiscopus fuit anno Domini nongentesimo septuagesimo tempore
Theodosii imperatoris et Dirscisclaui regis. Iste Martinus fuit Spalatinus
natione, hic fecit ecclesie unum calicem magnum cum sua patena de auro
purissimo. Ab isto Dirscisclauo ceteri successores eius reges Dalmatie et 5
Chroatie appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab
imperatoribus Constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi siue
patricii. Habebant namque ex successione sue originis patrum et
proauorum dominium regni Dalmatie et Chroatie.
4 Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit 10
ciuitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus
Capuanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperitur in ea, ab
occidente Carinthia uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc
est confinium Dalmatie et Ystrie, ab aquilone uero a ripa Danubii usque
ad mare Dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu. 15

3 T h e o d o sii: Teodosii Z II D irscisclau i: Drazislaui (passim) Z Dirsisclaui

(passim) V D iristislaui (passim) YUrb II 4 calicem : chalicem V II patena :
pathena V II 5 eius : deest Z supra additum ZVer II Dalmatiae : erronee bis
Dalm atiae Z II et : deest Z II 6 Recipiebant : Praecipiebant Z II 7 eparchi :
epharchi VUrb II 10 fuerunt re g n i: fuerunt. Notatur Delmiam ciuitatem in oriente
regni eorum confirma. Ab oriente T II Delmina : Delmiam VUrb II 12 Capuanus:
Chapuanus V II 13 Carinthia : Carintia Z Charinthia V II 15 Chulmie : Chulmensi
M II ducatu : ducatum Z

54
 P o p is n a d b is k u p a o k o jim a p o s t o j i s p o m e n XIII, 4

u doba kneza11 Tomislava, Martin je bio nadbiskup godine Gospodnje

devetsto sedamdesete u doba cara Teodozija i kralja Držislava.12 Taj je
Martin bio rodom Splićanin. On je za crkvu učinio veliki kalež s pliticom
od čistoga zlata. Iza Držislava ostali su njegovi sljedbenici imali naslov
5 kraljeva Dalmacije i Hrvatske. Primali su oznake kraljevskoga
dostojanstva od careva carigradskih i nazivali su se njihovim eparsima ili
patricijima.13 Vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske pripadala im
je po podrijetlu nasljedstvom od otaca i pradjedova.
A granice kraljevstva bile su ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad 4
10 Delmis s nekom crkvom u kojoj je pronađen zapis da ju je posvetio
kapuanski biskup blaženi German,14na zapadu Karintija15prema moru sve
do grada Stridona, gdje je i danas granica između Dalmacije i Istre, sa
sjevera od obale Dunava do Dalmatinskoga mora s čitavom Maronijom16
i Humskom kneževinom.

11 Naslov knez (dux) Tomislav je mogao nositi 914. godine, tj. prije nego je dobio
naslov kralja (rex), kako ga titulira papa Ivan X. u pismu iz 925. godine. (HSM, 96; CD I,
34)
12 Nadbiskup Martin točno je datiran vremenom kralja Držislava (969-997), ali je
navod cara Teodozija pogrešan, jer je u to vrijeme bizantski car bio Ivan Cimisk (969-
976).
13 Eparh je naslov koji označava funkciju, a naslov patricij je samo počasni u
bizantskoj hijerarhijskoj titulaturi. Po Margetiću ova seTomina vijest može tumačiti daje
kralj Držislav imao funkciju eparha za Dalmaciju koja je njemu, ali ne i njegovim
nasljednicima, davala neka prava u Bizantskoj Dalmaciji. (Vidi: L. Margetić, 1994,13-
18.)
14 German je bio biskup grada Kapue u prvoj polovici VI. st.
15 Karintija (Carinthia) je pojam koji se često pojavljuje u srednjovjekovnim izvorima
za Karantaniju, danas Korušku.
16 Maroniju S . Gunjača tumači kao otočni dio splitske dijeceze koji će poslije postati
hvarska odnosno »otočka« biskupija. (Vidi: S. Gunjača, 1975,102-105.)

55
 XIV, 1-3 De aduentu Hungarorum

XIV. De aduentu Hungarorum

1 His fere temporibus pars aliqua gentis Massagetum egressa de regione
sua, que Mageria nuncupatur, uenit in multitudine graui obstantia queque
deuastans, totam Pannoniam ex utraque parte Danubii occupauit.
Interfectis namque incolis regionis illius aliisque in seruitutem redactis
posuerunt se in planitie illa, quia propter raritatem hominum abilis erat 5
animalibus alendis, ex quibus maxime multitudo ipsa uictum habebat. Hec
regio dicebatur fuisse antiquitus pascua Romanorum. Ceperunt ergo
circumpositas regiones bellis assiduis infestare, ecclesias destruere,
Christianos affligere. Erant enim pagani crudelissimi, prius uocabantur
Hunni, postea sunt Hungari nuncupati. Ante ipsa tempora dux Attila, io
ferocissimus persecutor Christianorum, de predicta regione dicitur fuisse
egressus.
2 Petrus archiepiscopus, natione Spalatensis, fuit anno Domini
nongentesimo nonagesimo, tempore Tripimiri et Mucimiri, filii eius,
regum. Paulus archiepiscopus, etiam natione Spalatensis, fuit anno Domini 15
millesimo quintodecimo, tempore Basiliii et Constantini imperatorum
Constantinopolitanorum et Cresimiri, eorum patricii et regis Chroatorum.
Pater uero eiusdem archiepiscopi uocabatur Prestantius, qui eodem
tempore primarius erat, hoc est rector, ciuitatis Spalatine.
3 His temporibus Geyza, quartus dux Ungarorum, Christianus effectus, 20
cepit gentem suam ad ritum christiane professionis paulatim atrahere dans

H ungarorum : Ungarorum (passim) Z V L V U rb II 2 in : deest Z II 5 quia :

folium 19. deest S (sequitur textus codicis Traguriensis) II 5 abilis : habiliter
(ialtera manu additum h) Z habilis ZV er M V L abiliter V II 6 ipsa : deest Z ista
M II 7 diceb atu r: dicitur VL II fuisse : esse Z II 8 C ep eru n t: Cepit Z Cepere M
II infestare : molestare Z II destruere : dextruere V II 10 H u n n i: Uni Z Unni V
V L II Ante : In Z II tempora : thempora V II Attila : Athila Z Atila M Athilla V
II 13 Petrus archiepiscopus : Petrus fuit archiepiscopus V U rb II Spalatensis :
deest natione Spalatensis Z ZV er M V U rb V V L II 14 Tripimiri : Tarpimiri Z
Tirpimiri ZV er M Thirpimiri V II M u cim iri: M uncimiri Z V II 15 deest natione
Spalatensis V L II etiam : deest ZV er M V U rb II Spalatensis : deest etiam
natione Spalatensis Z V V L II 17 Cresimiri : Crescimiri Z V VL II 20 Geyza :
Geizza Z G eiza ZV er Geiga M II 21 atrahere : adtrahere Z ZV er M atraere V
attrahere V L

56
 O dolasku Ugara XIV, 1-3

XIV. O dolasku Ugara

U to je vrijeme jedan dio plemena Masageta1izašao iz svoje pokrajine, 1
koja se zvala Magerija, i u velikome je mnoštvu došao uništavajući sve
pred sobom. Zauzeli su čitavu Panoniju s obje strane Dunava.2 Pobili su
stanovnike toga kraja, druge odveli u ropstvo. Smjestili su se u toj ravnici
5 jer je bila nenastanjena i zbog toga prikladna za pašu stoci koja je velikim
dijelom služila kao hrana tome mnoštvu. Pričalo se da je od davnine taj
kraj bio pašnjak Rimljanima.3 Počeli su, dakle, okolne krajeve napadati i
uznemirivati, rušiti crkve i obarati se na kršćane. Bili su žestoki pogani,
prvo su se zvali Huni,4 a zatim Ugri. Priča se da je prije toga vremena
10 otišao iz toga kraja vođa Atila,5 najsuroviji progonitelj kršćana.
Nadbiskup Petar, rodom Splićanin, bio je godine Gospodnje devetsto 2
devedesete u doba kraljeva Trpimira i njegova sina Muncimira.6 Pavao
nadbiskup, također Splićanin, bio je godine Gospodnje tisuću petnaeste u
doba careva Bazilija i Konstantina7 i Krešimira,8njihova patricija i kralja
15 Hrvata. Otac istoga nadbiskupa zvao se Prestancije,9koji je u isto vrijeme
bio primarij, odnosno upravitelj grada Splita.
U tom je razdoblju Gejza,10četvrti ugarski knez, postao kršćaninom. 3
Pomalo je stao svoj narod uvoditi u obrede kršćanskoga ispovijedanja,

' Toma Ugre doseljene u Panoniju drži dijelom Masageta. Tim imenom je inače
Prokopije nazivao Skite. Njihovu zemlju naziva Mageria (Magaria), kako je zovu i
srednjovjekovne kronike.
2 Doseljenje Ugra odvijalo se u dvije etape. Godine 896. doselili su u Potisje, a malo
kasnije u Zapadnu Panoniju, dakle s jedne i druge strane Dunava, kako kaže i Toma.
5 Prostor koji su naselili bio je oduvijek prostor pustara. Već ga Plinije naziva deserta
Boiorum, zatim franački anali deserta Avarorum, dok drugi srednjovjekovni izvori kažu
za to područje pascua Romanorum.
4 U XIII. st. bilo je uobičajeno da ugarski kroničari (Anonymus, /oko \200IChronicon
Hungarico-Polonicum /oko 1220/ i Gesta Hungarorum Simuna de Keza) izjednačavaju
Hune s Ugrima. Čini se da se začeci ove identifikacije mogu pronaći u XI. st. u djelima
germanskih autora. (Vidi: Simonis de Keza 1999,26-27.)
5 Atila, zvan »bič božji«, vodio je Hune u V. st. u pohodu na Zapadno Rimsko Carstvo.
Godine 451. pobijedio gaje vojskovođa Ecije na Katalaunskim poljima kod Pariza. Umro
je 453.
6 Trpimir i njegov sin Muncimir nisu nosili naslov kralja (rex). Epigrafički spomenici
i dvije isprave iz IX. st., ona Trpimirova (CD I, 3-8) i ona Muncimirova (CD I, 22-25)
navode ih pod naslovom dux. Toma im daje naslov kralja očito uzimajući podatke iz jedne
falsificirane isprave kralja Zvonimira iz 1076. (CD 1,141-142) kojom on tobože potvrđuje
darovnice svojih prethodnika kraljeva Trpimira i Muncimira splitskoj crkvi. U sve se tri
isprave spominje nadbiskup Petar. Kako je došlo do 990. godine koju Toma navodi, nije
moguće utvrditi.
7 Carevi Bazilije i Kostantin bili su suvladari. Bazilije II. vladao je 976-1025, a
Konstantin VIII. 976-1028.
8 Hrvatski kralj Krešimir III. vlada od oko 1000. do oko 1035.
9 Prestancije se spominje u oporuci nadbiskupa Pavla iz 1020. godine (CD 1,58-59)
kao prior i njegov otac kojemu ostavlja crkvu sv. Marije na Poljudu.
10 Pod Gejzom (972-997) kojega Život Sv. Stjepana kralja navodi kao IV. vladara
Ugra, a kroničari XIII. st. ispravljaju u V. Ugri su primili kršćanstvo. To je bilo oko 990-
994. godine. On se pokrstio 996.

57
 XIV, 4 De aduentu Hungarorum

libertatem Christianis edificandi ecclesias et nomen Christi publice

predicandi.
4 Mortuo denique Paulo archiepiscopo, substitutus est Dabralis,
Spalatensis natione anno domini millesimo tricesimo, temporibus
principum predictorum. 5

3 denique : autem Z II 3 Dabralis : Dabraldus Z V Dabralus M II 4 deest

Spalatensis natione Z V VL II tricesimo : trigesimo Z

58
 O dolasku Ugara XIV, 4

dajući kršćanima na volju da grade crkve i da javno propovijedaju

Kristovo ime.
Kad je umro nadbiskup Pavao," na njegovo je mjesto postavljen 4
Dabral,12 rodom Splićanin, godine Gospodnje tisuću tridesete u doba
5 spomenutih vladara.

11 Posljednji put nadbiskupa Pavla spominje jedan dokument koji se datira poslije
1020. godine (CD 1 ,60-61).
12 Nadbiskupa Dabrala Toma datira 1030. godinom i vremenom spomenutih vladara,
što je kako smo vidjeli samo djelomice točno, odnosno ta se godina poklapa samo s
vremenom hrvatskog kralja Krešimira III. U Bizantu u to vrijeme na vlasti je Roman Argir
(1028-1034) i carica Zoja (1028-1050). (O tome opširnije vidi: M. Matijević Sokol, 2002,
121-127.).

59
 XV, 1-2 De exemptione episcoporum superioris Dalmatie

XV. De exemptione episcoporum superioris Dalmatie

1 Factum est autem, ut illis diebus conuocarentur omnes suffraganei
Dalmatie ad prouincialem synodum, que celebranda erat in ecclesia
Spalatensi. Episcopis autem superioris Dalmatie uisum est, quod comodius
suum possent iter peragere, si omnes uno nauigio ducerentur. Tunc
preparata naui ex condicto accesserunt ad portum et imponentes, que erant 5
nauigantibus necessaria, omnes fere episcopi eandem nauem
conscenderunt, uidelicet Catariensis, Antibarensis, Doclinensis et
Suacensis. Cum autem circa insulas uentis impellerentur non multum
aduersis, ecce subito tempestatis turbo mediis fluctibus toto se fragore
immersit statimque attoniti naute confusis clamoribus ad armamenta 10
uelorum manus accurrunt apponere anitentes uela deponere, ancoras
proicere, ne nauis in asperrima loca, que iam erant proxima, incideret. Sed
antequam possent quicquam consulte agere, confestim nauis arrepta in
siccum tota illysa est intumescentibusque procellis minutatim quassata est
et confracta. Sicque diuino iudicio miserabiles episcopi et omnes, qui cum 15
eis erant, perierunt.
2 Tunc ciues urbium predictarum missa relatione ad summum
pontificem nuntiauerunt de naufragio episcoporum suorum, suppliciter
postulantes eximi a subiectione ecclesie Spalatensi satis probabilem
pretendentes occassionem, quia periculosum illis erat tam remotam 20
ecclesiam uisitare. Quam ob rem Romanus pontifex annuit petitioni eorum
omnesque episcopos a Ragusio superius absoluit a uinculo, quo tenebantur
antique metropoli Salonitane. Statuitque nouam metropolim in ciuitate
Antibarensi et omnes episcopatus predictos ei subiecit.

exemptione : exceptione Z V II restant in pagina extracta verba episco­

porum superioris Dalmatiae S II l convocarentur : convocharentur V II 7
conscenderunt : comscendere M II Catariensis : Cathariensis Z VUrb
Chatharensis V II Antibarensis : Antibariensis Z M II Doclinensis : Dulciensis
Z ZVer VUrb Dolciensis V II 10 armamenta : armenta Z VUrb II 11 ancoras :
anchoras ZVer M V II 14 illysa: ellusa Z illisa V II 15 omnes : eos Z II 16 erant:
sequitur fol. 20. S II 17 missa relatione ad summum pontificem nuntiauerunt:
miseram relationem ad summum pontificem nuntiauere Z II 24 Antibarensi :
Antibariensi Z M

60
 O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije XV, 1-2

XV. O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije

Dogodilo se da su tih dana svi sufragani Dalmacije bili sazvani na 1
provincijsku sinodu1 koja se trebala održati u splitskoj crkvi. Biskupi
Gornje Dalmacije mislili su da će im biti ugodnije putovati ako svi zaplove
istim brodom. Opremiše brod, prema dogovoru stignu u luku i gotovo svi
5 biskupi, tj. kotorski, barski, ulcinjski2 i svački,3 utovare sve što im je za
plovidbu bilo potrebno i ukrcaju se na isti brod. Plovili su među otocima
pod sasvim povoljnim vjetrovima, kad se odjednom usred valova sruči
pijavica s golemim praskom. Prestravljeni mornari izbezumljeno vičući
potrče rukama hvatati opremu jedara nastojeći spustiti jedra, baciti sidra,
10 da brod ne bude bačen na hridi koje su bile sve bliže i bliže. Ali prije nego
što je tko mogao nešto razumno učiniti, brod je bio svom silinom zahvaćen
i bačen na stijenu, da bi zatim u sve jačoj oluji u jednome trenu bio
slomljen i razbijen u dijelove. Tako su Božjom presudom poginuli jadni
biskupi i svi koji su bili s njima.
15 Građani spomenutih gradova poslali su tada izaslanstvo vrhovnom 2
svećeniku i javili su mu o brodolomu svojih biskupa ponizno moleći da
ih se izuzme iz podložnosti splitskoj crkvi. Navodili su sasvim uvjerljivi
razlog da im je opasno posjećivati tako udaljenu crkvu. Zbog toga je rimski
papa odobrio njihov zahtjev i sve je biskupe od Dubrovnika nadalje
20 razriješio spone kojom su vezani za drevnu salonitansku metropoliju.4
Ustanovio je novu metropoliju u gradu Baru5i sve je spomenute biskupije
njoj podložio.

1Vrijeme održavanja ovog sabora Toma nije datirao. Kako se uzima daje dubrovačka
nadbiskupija osnovana oko 998, a svakako prije 1022, od kada datira bula pape Benedikta
VIII. (CD 1,61-62), koja svjedoči daje u Dubrovniku u to vrijeme osnovana metropolija,
ovaj se sabor može smjestiti negdje u to vrijeme oko 1020. godine.
2Kotorska, barska i ulcinjska biskupija spominju se u buli pape Benedikta VIII. (CD
I, 61.), a u saborskim zaključcima 925-928. navode se dubrovačka i kotorska biskupija
(CD 1,31,37).
3 Svačka biskupija kao sufraganska biskupija Bara navodi se u buli protupape
Klementa III. (1080-1100). Spominje se i kasnije u dokumentima u vezi s borbom
dubrovačke i barske nadbiskupije za sufragane. (CD II, 113) (Vidi više najnovijih radova
o ovim pitanjima u: Zbornik radova znanstvenog skupa »Tisuću godina dubrovačke /nad/
biskupije«, Dubrovnik, 2001.)
4 Izuzeće biskupa Gornje Dalmacije moralo je u skladu s kanonskim pravom imati u
pozadini političke razloge, odnosno osnivanje neke druge političke jedinice. M. Barada je
to protumačio osnivanjem pokrajine Gornje Dalmacije s Dubrovnikom na čelu kojoj je
priključen dio Dračkog temata nakon što je Samuilo osvojio 989. Drački temat i metropolu
Drač. Od tog trenutka počinje borba za sufragane između dubrovačkog i barskog biskupa.
(Vidi: M. Barada, 1949, ali i najnovije radove objavljene u Zborniku radova znanstvenog
skupa »Tisuću godina dubrovačke /nad/biskupije«.)
5 S obzirom na vrijeme o kojemu Toma piše može biti samo riječi o Dubrovniku, a
ne o Baru. Bar je metropolija u Tomino vrijeme, pa je Toma u svom tekstu nesvjesno (ili
svjesno) anticipirao taj podatak.

61
 XV, 3 De exemptione episcoporum superioris Dalmatie

3 Inferior uero Dalmatia habuit episcopatus suos more antiquo sue

metropoli Salonitane ecclesie subditos, uidelicet ab Apsarensi episcopatu
usque ad Traguriensem. Vegliensis, Apsarensis et Arbensis episcopatus
habuerunt parochias suas in insulis suis, sed Vegliensis optinebat maiorem
partem parochiarum, quas nunc habet Signiensis ecclesia, que non erat 5
tunc episcopalis sedes. Omnes enim ciuitates predicte ad regnum Chroatie
pertinebant. Iaderensis episcopatus non magnam habuit parochiam propter
uicinitatem Nonesis et Belgradensis episcopatuum. Cum autem
Belgradensis ciuitas destructa fuisset a Venetis, mutauit sedem suam in
Scardonam. Traguriensis episcopatus, quia sue metropoli uicinior erat, 10
maiorem diocesim sortitus est, uidelicet castrum Sibinicense cum tota sua
iupa, protendebatur enim fere usque ad fluuium Cetinensem. Fuit etiam
episcopalis sedes apud Mucarum eratque sua parochia a confinio Craine

4 habuerunt : habuere Z M II 5 Signiensis : Segniensis Z V U rb II 7

Iaderensis : Iadrensis Z V L II 10 in m argine N am que Veneti destruxerunt
Belgradum ciuitatem prope Iadrum S T Namque Veneti destruxerunt Belgradum
prope Iadram ciuitatem Z V V L II 10 uicinior : uicinioreV II ll Sibinicense :
Sibenicense Z V U rb II 12 Cetinensem : Cotinensem V U rb II 13 M ucarum :
M ucharum V Turcharum Z II Craine : Crayne T Crainae Z Crainae M

62
 O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije XV, 3

Biskupije Donje Dalmacije, tj. od osorske do trogirske biskupije, bile 3

su prema drevnom običaju podložne svojoj metropoliji - salonitanskoj
crkvi. Krčka, osorska i rapska6 biskupija imale su na svojim otocima
parohije,7ali je krčka biskupija8imala veći broj parohija koje sada pripadaju
5 senjskoj crkvi,9 jer ona tada još nije bila biskupsko sjedište. Svi su
spomenuti gradovi pripadali hrvatskom kraljevstvu. Zadarska biskupija10
imala je malenu parohiju zbog blizine ninske" i biogradske12 biskupije. A
kada su Mlečani razorili grad Biograd, sjedište je bilo prebačeno u Skradin.
Trogirskoj je biskupiji,13 jer je bila bliže svojoj metropoliji, ždrijebom
10 pripala veća dijeceza: šibenska tvrđava s cijelom parohijom a pružala se
sve do rijeke Cetine. Biskupsko je sjedište bilo kod Mukra,14a parohija mu

6 Krčka, osorska i rapska biskupija spominju se u zaključcima splitskog crkvenog

sabora 928. godine kao one koje su od starine. (CD I, 37) Rapski biskup Ticijan naveden
je kao sudionik salonitanskih sabora 530. i 533. godine. (HSM, 81,85) Također se na
ekumenskom koncilu u Niceji godine 787. uz salonitanskog i kotorskog biskupa spominju
i rapski i osorski. (Vidi: R. Katičić, 1982-1983.)
7 Izraz »parohija« (parochia) koji u XI. st., XII. i XIII. st. nalazimo u povijesnim
vrelima ne odgovara današnjem izrazu župa. S. Kovačić smatra da te crkvenoupravne
jedinice u splitskoj metropoliji odgovaraju »arhiprezbiteratima« jer su im na čelu
arhiprezbiteri, kao što slično - iako nešto širu jedinicu - u zagrebačkoj crkvenoj
terminologiji označuje »arhiđakonat«. (Vidi: S. Kovačić, 1988,21, bilj. 57.)
8 Širenje krčke biskupije na kopno nije dokazano nikakvim dokumentima, ali se
posredno zbog pojave glagoljice na prostorima Senja i okolice drži da se krčka biskupija
u jednom povoljnom političkom trenutku proširila na kopno. (Vidi: N. Klaić, 1965; Ista,
1971,381.)
9 Senjska biskupija utemeljena je oko 1160. godine, a njezin biskup Mirej prvi put
se spominje u pismu pape Aleksandra III. iz 1168-1170. (CD II, 120-122) kojim mu papa
nalaže da bude vjeran splitskom metropolitu. (Vidi: S. Kovačić, 1988,21-23.)
10 Ne zna se kada je zadarska biskupija utemeljena. Njezin se biskup Andrija spominje
na salonitanskim saborima 530. i 533 (HSM, 81, 85), a u srednjem vijeku prvi poznati
zadarski biskup je Donat koji se pojavljuje nakon 800. godine. (Vidi: N. Klaić - 1. Petricioli,
1976, 66-72; T. Raukar, 1997,178.)
11 Ninska biskupija utemeljena je kao prva biskupija na hrvatskom političkom
prostoru. Poznat je njezin biskup Teodozije iz IX. st. Bila je iz političkih razloga ukinuta
na saborima u Splitu 925-928. godine, pa ponovno osnovana u XI. st. (Vidi: N. Klaić, 1971,
301-304; T. Raukar, 1997,178-179.)
12 Biogradska biskupija postojala je u XI. st. Njezini se biskupi navode na crkvenim
saborima splitske metropolije u to vrijeme. Vjerojatno je osnovana u vrijeme kralja Petra
Krešimira IV. Postojala je do 1125. godine kada je prebačena u Skradin nakon što su
Mlečani razorili Biograd pod duždem Dominikom Michielijem (1117-1130). (Vidi: N.
Klaić, 1971,355-358; E. Peričić, 1990.)
13 Trogirska biskupija je osnovana u XI. st. Prvi biskup je bio Ivan Ursini. (Vidi: N.
Klaić, 1985,29-33.)
14 Biskupijsko sjedište apud Mucarum tumači se kao »kod Makarske«. Mucrum,
Mulcer je današnji Makar iznad Makarske. U vrijeme kada Toma prikazuje sustav i ustroj
splitske nadbiskupije i njezinih sufraganskih biskupija, »kod Makarske« ne postoji
biskupijsko sjedište nego je to područje splitske dijeceze. No, biskup Stjepan kao episcopus
Muncorensis (!) spominje se u zaključcima salonitanskog sabora 533. godine. (HSM, 83,
85) Inače je makarska biskupija osnovana 1320. godine kada se spominje biskup Valentin.
(Vidi: S. Kovačić, 1985,12.)

63
 XV, 4 De exemptione episcoporum superioris Dalmatie

usque Stagnum. In Stagno nichilominus fuit episcopatus suaque parochia

erat in comitatu Chilmie. Voluerunt etiam Chroatorum reges quasi
specialem habere pontificem petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et
fecerunt episcopum, qui Chrouatensis appellabatur posueruntque sedem
eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. Hic multas 5
optinuit parochias habuitque predia et possessiones per totum pene regnum
Chroatie, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque
unus ex principibus aule et sua iurisditio usque ad Drauum fluuium
extendebatur. Ecclesia nempe metropolis has sibi uoluit parochias retinere:
comitatum Cetine, Cleune, Clisse, Massarum, Almisium et Corbauiam et 10
ultra Alpes ferreas usque ad confinia Zagrabie totamque Maroniam.
4 Nunc autem ad Dabralem episcopum redeamus. Hic enim cum esset
potens et nobilis nec foret aliquis ausus ipsius acta reprehendere, quicquid
sibi placebat hoc licere putabat. Habebat namque mulierem et filios quasi
laycus, quos secum in archiepiscopali palatio tenebat, totum uero 15
episcopium nonnisi uagitibus paruulorum et ancillarum tumultibus erat
plenum. Negotiis quippe secularibus implicatus, modicum spiritualia
procurabat. Cum autem tam enormis uita pontificis summo fuisset
pontifici nuntiata, statim misit quendam legatum, Iohannem nomine,
uirum ualde prouidum et discretum. Qui ad partes illas accedens 20
congregata synodo inquisitionem cepit facere in capite et in membris. Et
cum crimen Dabralis archiepiscopi esset notorium, cepit se friuolis
allegationibus excusare. Ducebat enim predicatam mulierem sibi fore
legitimam, quam ex consuetudine orientalis ecclesie secum poterat licite

4 Chrouatensis: Croatum corr. in Croatensis VUrb II 8 iurisditio: iurisdictio

ZVerMVLVUrb II io Cetine : Cotine VUrb II additum in margine Cleunae S
Cleunae M Cliune V II Almisium : Almissarum Z Halmjissium M II 11 ferreas :
fereas Z ffereas V II Zagrabie : Qagrabie T Zagabriae Z M VUrb II 20 accedens :
attendens M

64
 O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije XV, 4

je bila od granice Krajine sve do Stona. U Stonu15 je također bila

biskupija, njezina je parohija bila u humskoj kneževini. Hrvatski su
kraljevi željeli imati svoga posebnog biskupa i zatražili su to od
splitskoga nadbiskupa. Postavljen je biskup, koji se zvao hrvatski,16 sa
5 sjedištem na polju kod crkve svete Marije pored kninske utvrde.17 On je
dobio mnoge parohije, imao je imanja i posjede gotovo po cijelom
hrvatskom kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup. Bio je u kraljevoj
pratnji kao jedna od glavnih osoba na dvoru, a jurisdikcija mu se protezala
sve do rijeke Drave. Metropolitanska je crkva ipak željela za sebe zadržati
10 ove parohije: parohiju cetinsku, livanjsku, klisku, mosorsku, omišku i
krbavsku,18 te preko Željeznih planina sve do granice sa Zagrebom i
čitavu Maroniju.
Vratimo se sada biskupu Dabralu. Budući da je bio moćan i ugledan, 4
nitko se nije usuđivao prekoriti ga za njegova djela. Smatrao je da mu je
15 dopušteno sve što mu se sviđa. Imao je ženu i djecu, kao daje laik, i držao
ih je u nadbiskupskome dvoru. Čitava je biskupija doista odzvanjala
dječjim krikovima i prepirkama služavki. Ogrezao u svjetovne poslove
malo se brinuo za duhovne stvari. Kada je vrhovnome svećeniku bilo
javljeno o tako nedoličnom nadbiskupovu životu, odmah je poslao nekog
20 izaslanika, po imenu Ivana, čovjeka veoma razborita i oprezna. Došavši
u taj kraj, sazvao je sinodu19i započeo istragu o »začetniku i učesnicima«.
I premda je Dabralovo zlodjelo bilo očito, ipak se počeo izvlačiti besmi­
slenim opravdanjima. Govorio je da mu je spomenuta žena zakonita, da
ju je prema običaju istočne crkve mogao slobodno zadržati. No izaslanik20

,s Stonska biskupija se spominje na splitskom provincijalnom saboru 928. godine

kao jedna od tri biskupije skupa s kotorskom i dubrovačkom na istoku splitske metropolije.
(Vidi opširno: I. Puljić, 1996.)
16 Hrvatskog biskupa kao biskupa za područje hrvatskog kraljevstva gdje nema
rezidencijalnog biskupa osim Tome navode diplomatički dokumenti iz XI. st., a u
Splitskom se evanđelistaru nalaze njihove prisege, jer su bili splitski sufragani. Prestankom
postojanja samostalne hrvatske države prestaje njihova funkcija, a osnivanjem zagrebačke
biskupije gube dio teritorija. Od 1185. godine spominje se kninski biskup. (Vidi: M.
Barada, 1931; J.Barbarić, 1993;N.Klaić, 1971,330-333; M.Matijević Sokol, 2002,136-
138.)
17 O ubikaciji katedrale hrvatskog biskupa vode se polemike u literaturi. (Vidi: N.
Jakšić, 1988,115-133; M. Jarak, 2000,129-142.)
18 Za Krbavu će na splitskom saboru 1185. biti utemeljena biskupija. (Vidi: M.
Bogović, 1988,41-82.)
19 O kojoj splitskoj sinodi je riječ i kada je mogla biti održana kao i o kojem se papi
radi teško je određenije zaključiti. Ipak s obzirom na zaključke koje Toma spominje može
se pretpostaviti daje u Splitu bio održan sabor pod papinim legatom Ivanom između 1045-
1050. godine kao odraz reformnog koncila u Paviji 1022. godine koji donosi odluke protiv
svećeničkog braka. Papa o kome je riječ mogao bi biti reformni papa Lav IX.(1048-1054).
(Vidi: N. Klaić. 1971,361-367; M. Matijević Sokol, 2002,123.)
20 Papin legat Ivan je vjerojatno biskup portuanski koji se pojavljuje i na drugim
saborima u vrijeme pontifikata pape Lava IX.

65
 XV, 5-6 De exemptione episcoporum superioris Dalmatie

retinere. Sed legatus excusationes Dabralis nullius fore momenti

considerans autoritate apostolica sententialiter remouit eum in perpetuum
ab administratione ecclesie Spalatensis.
5 His temporibus Stephanus Geyze filius per Romanum pontificem
coronam regni adeptus, primus rex Hungarorum effectus est, uir strenuus 5
et ad ampliandum christiane fidei cultum ualde intentus, totum regnum
suum ita nobiliter episcopatibus, monasteriis et ecclesiis ordinauit tamque
copiose dotauit, ut in toto pene mundo uix status ecclesie uigere melius et
dignius uideatur.
6 Denique post Dabralem fuit quidam Iohannes archiepiscopus 10
Spalatensis de ipsa ciuitate oriundus. Ipse edificauit ecclesiam sancti
Felicis super riuum. Et cum pre senectute iam factus esset inutilis, cessit
ab onere pastorali et in eadem ecclesia non longo tempore degens ibidem
mortis debitum soluit.

2 autoritate : auctoritate Z ZVer M VL VUrb II 4 Geyze : Gei9e T Grizze Z

Giezae ZVer II 6 cultum : chultum V II totum : capitisfinis, sequitur: Gilla regina
sanctissima Henrici imperatoris filia fuit uxor Stephani regis suprascripti ... Ex
ea Stephanus rex suscepit filium Haimericum filium qui et sanctus ... regnauit
iste dei 1039 secundum auctorem supradictum. Hymnos etiam composuit et
quicquid de beato Dompno musice canitur metrico sermone conscripsit. VUrb II
8 melius et dignius uideatur : melius et ualidius uidebatur digniusque Z

66
 O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije XV, 5-6

je isprike Dabralove smatrao bezvrijednima i na osnovi apostolske ovlasti

presudio je i zauvijek mu oduzeo upravljanje splitskom crkvom.
Rimski je papa21 u to vrijeme za kralja okrunio Stjepana, Gejzina sina, 5
koji je tako postao prvim ugarskim kraljem. Bio je čovjek čvrst, veoma
5 spreman širiti kult kršćanske vjere. U svojem je kraljevstvu tako plemenito
ustanovio biskupije, samostane i crkve i tako ih obilno obdario da se činilo
da nigdje u svijetu crkva nema bolji i ugledniji položaj.
Poslije Dabrala bio je splitski nadbiskup neki Ivan,22 podrijetlom iz 6
samoga grada. Sagradio je crkvu svetoga Feliksa23nad potokom. A kad je
10 zbog starosti postao beskoristan, povukao se s pastirske dužnosti, živio
neko vrijeme u istoj crkvi da bi ubrzo preminuo.

21 Papa Silvestar II. (999-1003) okrunio je za prvog ugarskog kralja Stjepana, sina
Gejzina, 15. kolovoza 1000. Stjepan je nosio naslov Apostolicus. Umro je 15. kolovoza
1038, a proglašen je svetim 1083.
22 Nadbiskup Ivan, podrijetlom Splićanin, na splitskoj stolici je zabilježen 1059.
godine. Tada se vjerojatno povukao s nadbiskupske stolice, ali nije još umro. Tom se
nadbiskupu Ivanu podrijetlom Splićaninu može pripisati sarkofag s natpisom koji
korespondira Tominu tekstu, iako ga neki pripisuju nadbiskupu Ivanu iz X. st. (Vidi: B.
Gabričević, 1967,87-103.)
23 Crkva sv. Feliksa nad potokom bila je na mjestu današnjeg franjevačkog samostana
na Obali. (Vidi: T. Marasović, 1996, 24-25.) Potok koji Toma spominje - kako se vidi na
starim planovima grada - tekao je od zgrade današnjeg kazališta niz Marmontovu ulicu.

67
 XVI, 1-3 De promotione Laurentii archiepiscopi

XVI. De promotione Laurentii archiepiscopi

1 Ea tempestate quidam apostolice sedis legatus ad ecclesiam
Spalatensem accedens prouincialem synodum congregauit. Vbi cum
omnes Spalatensis metropolis episcopi conuenissent, antequam
dimitteretur concilium, tractatum est de electione metropolitani, quia
Spalatensis ecclesia tunc uacabat. Et factum est diuina gratia inspirante, 5
ut omnium mentes et uota in personam uenerabilis uiri Laurentii
Apsarensis episcopi, qui cum ceteris suffraganeis ad synodum uenerat,
concordarent, ipsum in patrem et archiepiscopum unanimiter
proclamantes. Missa ergo relatione ad Romanam curiam postulationem
de ipso factam domino pape presentauerunt. Et quia testimonium habebat 10
bonum ab omnibus, facile admissa est petitio eorum. Deditque ei summus
pontifex licentiam transeundi mittens ei pallium dignitatis cum
confirmatione priuilegiorum metropolice auctoritatis.
2 Fuit autem Laurentius iste Dalmatinus origine, statura quidem
pusillus, sed sapientia magnus. Cepit ergo sua uigilanti industria ecclesiam 15
in temporalibus et spiritualibus subleuare, per totam prouinciam
predicando discurrere et sicut bonus pastor super gregis sui custodia tota
sollicitudine insistere. Et quia talis erat uir, in magna reuerentia habebatur
a regibus et principibus Sclauonie tribuebantque ecclesie sancti Domnii
uillas et predia multa facientes confirmationes et priuilegia super nouis 20
collationibus et antiquis. Ipse autem uenerabilis Laurentius non sibi aut
carnalibus erat proximis intentus acquirere, sed omnia ad proprietatem
ecclesie ascribebat. Tantum enim studiosus extitit ad ampliandum ac
decorandum ecclesie thesaurum, ut quendam proprium seruum in
Anthiochiam ad discendum fabrilia opera auri et argenti dirigeret. Qui cum 25
iam bene instructus redisset, fecit uenerandus pontifex excudi ab ipso
candelabra magna de argento et alia candelabra manualia. Fecit etiam
urceum magnum et alium paruum et ciminile manicatum, calicem et
capsam, uncum pastoralem et crucem et alia quedam, que omnia perfecit
opere sculptorio artis ingenio Anthiocene. 30
3 His temporibus Adam quidam Parisiensis, optime in artibus elimatus,
pergendo Athenas ad Graecorum studia deuenit Spalatum. Et cum fuisset

8concordarent: concordarentur M II 9 proclamantes : prochlamantes V II

postulationem de ipso factam domino pape presentaverunt. Et quia: postulatione
de ipso facta domino papae praesentaretur uerumtamen quia Z II 13 metropolice
auctoritatis : metropoliticae dignitatis auctoritatisque Z II 19 Sclauonie :
Schlauonie V II 22 intentus : deest Z II 23 ascribebat : adscribebat M II 25
Anthiochiam : Antiochiam Z ZVer II 26 redisset: rediisset Z VL II 28 ciminile:
comonile Z II 30 Anthiocene : Antiocenae Z Antiochenae VL II 32 Athenas :
Atenas Z

68
 O promaknuću nadbiskupa Lovre XVI, 1-3

XVI. O promaknuću nadbiskupa Lovre

U to je doba neki izaslanik Apostolske stolice došao u splitsku crkvu 1
i sazvao provincijsku sinodu.1 Kad su se skupili svi biskupi splitske
metropolije, prije nego što je sinoda bila raspuštena, raspravljalo se o
izboru metropolita jer je splitska crkva tada bila upražnjena. Dogodilo se
5 da su misli i glasovi svih, jer ih je nadahnula milost Božja, bili jedinstveni
u tome da to bude velečasni Lovro, osorski biskup, koji je s ostalim
sufraganima došao na sinodu. Jednodušno su ga proglasili ocem i
nadbiskupom.2 O tome su poslali izvještaj rimskoj kuriji i iznijeli
gospodinu papi svoju molbu kojom su njega predložili. Budući da su mu
10 svi o njemu dobro posvjedočili, njihova je molba lako odobrena: dao mu
je vrhovni svećenik odobrenje za prijelaz i poslao mu palij koji odgovara
njegovu dostojanstvu s potvrdom povlastica metropolitske ovlasti.
Bio je Lovro podrijetlom Dalmatinac, malena stasa ali velike 2
mudrosti. Počeo je budnom revnošću u svjetovnom i duhovnom pogledu
15 uzdizati Crkvu prolazeći cijelom provincijom i propovijedajući, te poput
dobra pastira velikim marom bdjeti nad svojim stadom. I budući daje bio
takav čovjek, silno su ga poštovali kraljevi i prvaci Sklavonije i darivali
crkvi svetoga Dujma naselja i mnoga imanja dajući isprave o potvrđivanju
i o povlasticama za nova i stara darovanja.3 Časni Lovro sam nije imao
20 namjeru okoristiti se za sebe ili za svoje rođake, nego je sve pripisivao u
vlasništvo crkve. Bio je tako revan u povećavanju i ukrašavanju crkvenoga
blaga da je jednog svog slugu poslao u Antiohiju da izuči zanat obrade
zlata i srebra. Kada je to ovaj dobro izučio i vratio se, dao mu je velečasni
nadbiskup iskovati velike svijećnjake od srebra i druge priručne
25 svijećnjake. Učinio je također jedan veliki i drugi mali vrč, zdjelicu s
ručkom, kalež i malu škrinju, pastirski zavinuti štap, križ i druge predmete.
Sve je to izveo likovnim umijećem u stilu antiohijske umjetnosti.
U to je vrijeme došao u Split neki istančani umjetnik Adam Parižanin ,4 3
koji je putovao u Atenu da bi proučavao grčku umjetnost. Nadbiskup ga

1 Radi se o saboru u Splitu na kojemu je izabran osorski biskup Lovro za splitskog

nadbiskupa. Papa je Nikola II. (1059-1061), a njegov poslanik u Splitu je opat Majnard.
Splitski bi sabor bio potkraj 1059. ili 1060. godine. (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,142-
144.)
2 Lovro je bio splitskim nadbiskupom od 1059/1060-1099. godine.
3 Doista više isprava hrvatskih vladara, osobito onih kojima je auktor i koncesor kralj
Zvonimir, nalazi se i danas u arhivu splitske nadbiskupije. (Vidi: CD 1,141,160,161,180-
181.) Ne ulazeći ovom prilikom u njihovu diplomatičku vjerodostojnost, možemo samo
ustvrditi da su neke od njih Tomi bile poznate i da je na temelju njih i opisao neka od
Lovrinih »djela«. (Vidi: CD 1 ,141,160,161,180-181.)
4 Adamu Parižaninu pripisuje se sastavljanje žica sv. Dujma i Staša te Prijenos moći.
Ima mišljenja da se radi o pseudonimu i da je Toma tu aludirao na čuvenog Adama iz
samostana St. Victoire (1100-1182). (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,140-141.)

69
 XVI, 4-6 D e p r o m o tio n e L a u r e n tii a r c h ie p is c o p i

a Laurentio antistite honorifice susceptus, rogatus est ab eodem, ut

passiones beatorum martirum Domnii et Anastasii, que inculto fuerant
antiquitus sermone conscripte, luculenta faceret compositione nitere. Quod
ille gratanti corde consentit sumptoque temate a ueteribus ystoriis legendas
utriusque martiris lepido satis dictamine innouauit. Ymnos etiam 5
composuit et quicquid de beato Domnio musice canitur metrico sermone
conscripsit.
4 Per idem tempus uacante ecclesia Traguriensi electus est quidam
Iohannes, natione Ytalicus, et presentatus Laurentio episcopo munus ab
eo consecrationis accepit. Hic pre ceteris episcopis aput Laurentium 10
maioris dilectionis et familiaritatis prerogatiua gaudebat, quia erat uir
litteratus et bonus. Pro amore siquidem celestis patrie cuncta carnis
blandimenta contempnens asperrimam uitam ducebat et, sicut asserunt,
ad tantam uirtutum gratiam excreuit, ut quedam in eo sanctitatis insignia
eniterent. Vnde et in uita et post mortem in magna ueneratione habitus est 15
a ciuibus suis.
5 Temporibus domni Laurentii archiepiscopi quedam execrandi
scismatis fuit suborta contentio in Dalmatie et Chroatie regno.
6 Fuerat siquidem tempore domini Alexandri pape et Iohannis
decessoris Laurentii supradicti a domino Maynardo quondam Pomposiano 20
abbate, postea episcopo cardinali, quedam synodus omnium prelatorum
Dalmatie et Chroatie multum solempniter celebrata, in qua multa fuerunt
conscripta capitula. Inter que siquidem hoc firmatum est et statutum, ut
nullus de cetero in lingua Sclauonica presumeret diuina misteria celebrare,
nisi tantum in Latina et Greca, nec aliquis eiusdem lingue promoueretur 25
ad sacros. Dicebant enim, Goticas litteras a quodam Methodio heretico
fuisse repertas, qui multa contra catholice fidei normam in eadem
Sclauonica lingua mentiendo conscripsit. Quam ob rem diuino iudicio
repentina dicitur morte fuisse dampnatus.

4 temate : themate M VL II ystoriis : istoriis Z historiis ZVer II 5 Ymnos:

Imnos Z Hymnos M in itiu m c a p it is X V I . { p o s t conscripsit a d d itu s e s t titu lu s :
cap. 16. De sancto Ioanne Traguriensi episcopo et a quo fuit consecratus VUrb II
8 Traguriensi: Traguriensis Z V II 12amore: hamore V II 18 scismatis : sismatis
Z shismatis ZVer II regno : regione Z II 21 postea : post M II prelatorum :
presbiterorum Z prelatorum omnium VUrb II 22 solempniter: d e e s t Z solenniter
ZVer sollemniter M solemniter VL II 23 hoc : siquidem hoc VUrb II 26 sacros :
sacros ordines ZVer VUrb VL II Methodio: Metodo T II 27 catholice : chatolicae
Z chatholice V II 28 Sclauonica: Slauonicha V II 29 dampnatus : damnatus ZVer

70
 O promaknuću nadbiskupa Lovre XVI, 4-6

je Lovro primio, iskazao mu počast i zamolio ga da pasije blaženih

mučenika Dujma i Stasa, koje su u davnini bile napisane neuglednim
jezikom, dotjera tako da zablistaju izvrsno sastavljene. Adam je to sa
zahvalnošću prihvatio i, uzevši građu iz starih povijesti, obnovio je
5 legende o obojici mučenika dotjeranim iskazom. Sastavio je također i
himne i u stihu napisao sve što se o blaženome Dujmu uz glazbu pjeva.
U isto je vrijeme neki Ivan,5 rodom s italskog tla, izabran na 4
ispražnjenu trogirsku stolicu i predstavljen nadbiskupu Lovri koji je
obavio nad njime čin posvećenja. Budući daje bio književno naobražen i
10 dobar čovjek, bio je Lovri draži i bliži od drugih biskupa. Iz ljubavi prema
nebeskoj domovini prezirao je sva tjelesna zadovoljstva i živio veoma
strogo. Navode čak da su ga njegove vrline uzdigle do tolike milosti da
su na njemu zasjali znaci svetosti. Zbog toga su ga za života i poslije smrti
njegovi građani veoma poštovali.
15 U doba gospodina nadbiskupa Lovre došlo je u kraljevstvu Dalmacije 5
i Hrvatske do neke rasprave o proklinjanju shizme.
U doba gospodina pape Aleksandra i nadbiskupa Ivana, prethodnika 6
spomenutoga Lovre, gospodin Majnard, nekoć opat u Pomposi a poslije
biskup kardinal, održao je veoma svečanu sinodu svih prelata Dalmacije
20 i Hrvatske, na kojem su sastavljena mnoga poglavlja kapitulara. Među
ostalim utvrđeno je i odlučeno da nitko ne uznastoji službu Božju
obavljati na slavenskom jeziku, nego samo na latinskom i grčkom i da se
nitko, tko pripada tom jeziku, ne može promaknuti u svete redove.6
Govorili su da je gotsko pismo izumio neki heretik Metodije, koji je mnogo
25 laži napisao protiv normi katoličke vjere na istom slavenskom jeziku.7
Priča se daje zbog toga bio na osnovi božanske presude kažnjen prijekom
smrću.

5 Ivana Ursinija posvetio je nadbiskup Lovro za trogirskog biskupa oko 1064. godine.
Njegov je život na osnovi starih tekstova uredio 1203.Treguan, poslije, tj. od 1206. također
trogirski biskup. (Vidi: N. Klaić, 1985,29-39.)
6 Taj je sabor održan krajem 1061. ili tijekom 1062. godine kada je papa već bio
Aleksandar II (1061-1073), a splitski nadbiskup Ivan još živ, dok izabrani Lovro još nije
dobio palij od pape. Ova Tomina rečenica odraz je zaključaka splitskog sabora. (CD 1,95.)
7 Toma Metodiju pripisuje izum gotskog pisma i tako izjednačava glagoljicu s
gotskim pismom, kao što uostalom i Hrvate pri doseljenju i prije pokrštavanja naziva
Gotima uprskanim arijanstvom. O izjednačivanju Gota i Hrvata postoji opširna literatura.
(Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,238-240.)

71
 XVI, 7-11 De promotione Laurentii archiepiscopi

7 Denique cum hoc statutum synodali fuisset sententia promulgatum

et apostolica auctoritate firmatum, omnes sacerdotes Sclauorum magno
sunt merore confecti. Omnes quippe eorum ecclesie clause fuerunt, ipsi a
consuetis officiis siluerunt.
8 Factum est autem, ut quidam sacerdos aduena, Vlfus nomine, ad 5
Chroatie partes accederet speciem pietatis uultu preferens, sed uenenum
sue fallacie corde premens. Abiit ergo susurrando per populum simulans
se a summo pontifice destinatum et, quasi eorum infirmitati compatiens,
consilium se eis dare utile promittebat dicens: »Scitote, quod dominus
meus pontifex summus multum condoluit audiendo, quia ecclesie uobis 10
clause sunt uestrisque sacerdotibus diuina officia interdicta. Nunc ergo ad
dominum meum legationem dirigite scientes, quod quicquid uolueritis,
poteritis optinere.«
9 Congregatis siquidem senioribus ac celebrato consilio eundem Vlfum
presbiterum cum suis munusculis Romam mittunt. Mox presbiter arrepto 15
itinere Romam uenit, munuscula Chroatorum cum eorum petitionibus ad
pedes domini pape detulit eumque suppliciter rogauit, ut statum
ecclesiarum et clericorum in regno Sclauonico in morem pristinum
reuocaret. Tunc summus pontifex ei respondit quod non erat iustum, ut
contra statuta legatorum apostolice sedis aliquid facili consilio ageretur: 20
»Tu autem receptis nostris apicibus ad archiepiscopum et regem et ad
ceteros prelatos illius prouincie perfer, ut duo episcopi pro his negotiis ad
nos accedant, quia te, utpote ignotum, super his exaudire minime
possumus.«
10 Malignus ergo presbiter papalia scripta non quibus missa erant detulit, 25
sed ad Gothos, qui eum miserant, reuerti otius properauit. Tunc
percontantibus eum, quid de suis petitionibus apud sedem apostolicam
actum esset, respondit dicens: »Ecce per Dei gratiam, quicquid uoluistis
a domino papa impetraui, nam ecclesie uestre apperte sunt, sacerdotibus
uestris officia restituta sunt. Insuper etiam hoc uobis optinui, ut de gente 30
uestra et de littera uestra uobis pontificem eligatis mecumque ad eundem
papa cum aliquibus muneribus consecrandum mi tatis.«
11 Quod audientes Gothi multum leti effecti sunt et illico quendam
senem rudem, nomine Cededam, episcopum elegerunt eumque cum
l hoc statutum synodali fuisset sententia promulgatum et apostolica
auctoritate firmatum : hoc sinodali sententia fuisset statutum et promulgatum
firmatumque apostolica auctoritate Z II 3 eorum : graecorum Z II 5 Vlfus : Ulphus
(passim) M II 8 quasi : quia VUrb II 13 optinere : obtinere Z II 17 eumque :
quemque Z II 21 autem : tamen VUrb II ad : deest Z II 23 utpote : deest Z II
quia te, utpote ignotum, super his exaudire minime possumus : quia te ignotum
minime exaudire possimus super his. Z II 26 otius : ocyus ZVer VL II 28 Ecce:
folium 24. deest S II Ecce : Ecchce V

72
 O promaknuću nadbiskupa Lovre XVI, 7-11

Kada je ova odluka bila objavljena i potvrđena apostolskom ovlašću, 7

sve je svećenike Slavene obuzeo velik jad. Sve su njihove crkve bile
zatvorene, a oni sami zašutjeli i nisu obavljali uobičajenu službu.
Dogodilo se pak da je neki svećenik došljak, po imenu Ulfo, stigao u 8
5 krajeve Hrvatske na licu noseći izraz pobožnosti a u srcu skrivajući otrov
svoje lažljivosti. Odlazio je među narod i krišom šaputao, hineći da gaje
poslao vrhovni svećenik8 i suosjećajući s njihovom nemoći obećavao da
će im dati koristan savjet riječima: »Znajte da je moj gospodar vrhovni
svećenik bio veoma ožalošćen kada je čuo da su vaše crkve zatvorene i
10 da je vašim svećenicima zabranjeno bogoslužje. Upravite mojem
gospodaru izaslanstvo svjesni da ćete moći postići što god budete željeli.«
Sastali su se starješine i održali vijećanje i toga istoga svećenika Ulfa 9
sa svojim darovima poslali u Rim. Svećenik, brzo prevalivši put, dođe u
Rim; pred noge gospodina pape donese darove Hrvata s njihovim
15 zahtjevima i ponizno zatraži da stanje crkava i klerika u kraljevstvu
Slavena opozivom vrati u prijašnje stanje. Tada mu vrhovni svećenik
odgovori: »Nije u skladu s pravom da se protiv zaključaka izaslanika
Apostolske stolice donosi naprečac neka odluka. Ti pak, kad dobiješ naše
pismo, prenesi nadbiskupu i kralju i ostalim prelatima ove provincije da
20 dva biskupa dođu pred nas zbog ovih poslova, jer tebe, kao nepoznatoga,
ne možemo s tim u vezi saslušati.«
Zao svećenik ne odnese papino pismo onima kojima je bilo 10
namijenjeno nego se požurio Gotima koji su ga bili poslali. Na njihova
pitanja što se kod Apostolske stolice događalo s njihovom molbom,
25 odgovorio je: »Božjom sam milošću postigao sve što ste od gospodina
pape tražili, vaše su crkve otvorene, vašim svećenicima vraćeno
bogoslužje. K tome sam vam izradio i to da izaberete biskupa od vašega
roda i vaše pismenosti i da ga po meni s darovima istome papi pošaljete
da ga posveti.«
30 Kad su to Goti čuli, bili su veoma radosni i na licu mjesta su nekoga 11
neukog starca, po imenu Cededu, izabrali za biskupa i brzo poslali u Rim

* N. Klaić smatra, a prihvatili su to i drugi autori, da se ovdje radi o protupapi

Honoriju II. (1061-1064) koji je 1064. tek istjeran iz Rima i koji je imao mnogo pristaša
uz hrvatsku obalu, pa među ostalim i u Krku. Još je djelovao u Sj. Italiji do 1071. godine.
(N. Klaić, 1965; Ista, 1971,373.)

73
 XVI, 12 D e prom otione Laurentii archiepiscopi

quodam abbate, Potepa nomine, et cum Vlfo presbitero, totius magistro

nequitie, Romam properanter miserunt. Qui cum ante presentiam summi
pontificis accessisset, percontatus est eos ipse, qui nam essent. Nefandus
presbiter respondit: »Ex Dalmatie partibus sumus uestraque potest
reminisci paternitas me dudum ad uestram accessisse beniuolentiam. Et 5
istis ad pedes uestre sanctitatis uenire placuit, ut genti sue, sicut omnibus,
gratiam faciatis. Nimirum et iste nobilissimus Gothorum uir ad hoc uenit,
ut per uos plenius instructus ueritatis normam ualeat liberius predicare.«
Rursus dominus papa: »Quo honore fungitur?« Responsum est, quod
dudum in sua littera presbiter fuerit. Ad hec papa: »Et cur barbam radere 10
secundum catholice ecclesie morem renuit?« Sceleratus presbiter inquit:
»Ideo, domine, ad uestram uenit presentiam, ut amodo uestram faciat
obedientiam.« Illico autem uenerandus pontifex propria manu paucos pilos
de barba illius precidit et mox astantibus, ut eum ecclesiastico more
raderent, iussit. Ad presbiterum uero ait: »Non ego iusseram tibi hos uiros, 15
sed pontifices pro tanto negotio ad me uocare.« Presbiter ad hec: »Voluere,
inquit, domine, sed minime potuerunt.« Igitur dominus papa, consilio
habito, taliter eis respondit: »Scitote, filii, quia hec, que petere Gothi
student, sepenumero audisse me recolo, sed propter Arrianos, inuentores
litterature huiusmodi, dare eis licentiam in sua lingua tractare diuina, sicut 20
predecessores mei, sic et ego nullatenus audeo. Nunc uero euntes gentem
illam obseruare facite omnia, que a uenerabili fratre nostro Maynardo
sancte Rufine episcopo cardinali sinodaliter statuta sunt, quoad usque
legati nostri illuc accedant.« His auditis ab aspectu domini pape sese gradu
concito submouerunt ad suam prouinciam regredi properantes. Tunc 25
Cededa Vlfum presbiterum requisiuit dicens: »Dic mihi, quid utilitatis
nobis contulit domini pape adisse presentiam?« Cui Vlfus respondit:
»Quod ardenti animo desiderasti me laborante adeptus es.« Ad hec
Cededa: »Quid«? inquit. Vlfus dixit: »Quia te papa pontificem ordinauit.«
Cededa ait: »Quo modo?« Vlfus respondit: »Tante potestatis est dominus 30
papa, ut cuicumque aliquos pilos de barba manu sua dempserit, continuo
episcopus fiat.« Hoc audiens fatuus senex magno repletus est gaudio. Et
mox uirgam pastoralem comparauit et annulum.
12 Denique ingredientibus eis fines Chroatie compatriote audito eorum
aduentu leti obuiauerunt suo pontifici eumque cum magno tripudio 35

3 Nefandus : Nephandus M II 4 uestra potest reminisci paternitas : uestraque

paternitas potest reminisci Z II 7 Gothorum uir : uir Gothorum Z II 9 honore
fungitur : honore, inquit, fungitur Z ZVer M VUrb II 17 minime : non Z II 21
Nunc vero euntes gentem illam observare : Nunc vero cunctas gentes illas
observare Z II 23 sancte Rufine episcopo cardinali : sicut Ruffino episcopo
cardinali Z II 24 illuc : illuch V II 25 properantes : festinantes Z II 27 adisse :
adiisse Z VL II 30 tante : sequitur folium 25. S

74
 O promaknuću nadbiskupa Lovre XVI, 12

u pratnji nekog opata Potepe i svećenika Ulfa, koji je bio začetnik čitavoga
nedjela. Kad su pristupili pred lice pape, on ih je zapitao: »Koji ste vi?«
Nevaljali svećenik odgovori: »Iz krajeva Dalmacije smo, vaše se očinstvo
može prisjetiti da sam nedavno stupio pred vašu dobrohotnost. A ovi su
5 željeli doći pred noge vaše svetosti da im, kao svojem narodu, ukažete
milost. Ovaj je najugledniji čovjek među Gotima došao zbog toga da može
slobodnije propovijedati kad ga vi uputite u pravila istine.« Zatim će
gospodin papa: »Koju čast obnaša?« Odgovoreno je daje do nedavno bio
svećenik koji obavlja službu na svom vlastitom jeziku. Na to će papa: »A
10 zašto je odbio ostrići bradu prema običaju Katoličke crkve?« Zao svećenik
odgovori: »Upravo je zato došao pred vas da vam iskaže poslušnost.«
Veleštovani mu je papa tada tamo vlastitom rukom iz brade iščupao
nekoliko dlaka i odmah je zapovjedio prisutnima da ga obriju prema
crkvenom običaju. A svećeniku je rekao: »Zapovjedio sam ti da pozoveš
15 k meni biskupe a ne ove ljude.« Na te riječi svećenik odgovori:
»Gospodine, htjeli su doći ali nisu mogli.« Stoga mu gospodin papa nakon
održanoga vijećanja ovim riječima odgovori: »Znajte, sinovi, da se sjećam
kako sam često slušao o tome što Goti sada nastoje od mene tražiti ali zbog
krivovjeraca arijanaca, koji su izumili ovakvu pismenost, ne usuđujem se,
20 kao ni moji prethodnici, dati im dozvolu za bogoslužje na njihovom jeziku.
Sada idite i učinite da se taj narod pridržava svega što je časni brat naš
Majnard, biskup kardinal svete Rufine, na sinodi zaključio, i to sve dok
naši izaslanici tamo ne dođu.« Na te riječi brzo su se povukli od pogleda
gospodina pape i požurili vratiti se u svoju provinciju. Tada Cededa upita
25 svećenika Ulfa: »Reci mi, kakvu nam je korist donio odlazak pred lice
pape?« Ulfo mu odgovori: »Ono što si žarko želio, to si uz moj trud
postigao.« Na to će Cededa: »Što to?« Ulfo reče: »Da te je papa postavio
za biskupa.« Cededa reče: »Na koji način?« Ulfo odgovori: »Toliku moć
ima gospodin papa da kome god vlastitom rukom iščupa iz brade nekoliko
30 dlaka, postaje zauvijek biskupom.« Kad je to čuo, budalasti se starac ispuni
veseljem. I odmah je nabavio pastirski štap i prsten.
Kad su ušli u krajeve Hrvatske, sunarodnjaci su na vijest o njihovu 12
dolasku veselo išli u susret svome biskupu i s velikim su ga oduševljenjem

75
 XVI, 13 D e p r o m o tio n e L a u r e n tii a r c h ie p is c o p i

susceperunt. Et qui non pastor uerus erat, sed lupus rapax sub ouina pelle
latebat, nimirum a suis erat fructibus cognoscendus. Etenim primo impetu
Veglensem episcopum cum omni celeritate de sua sede fugauit eamque
sibi quasi auctoritate apostolica usurpauit. Tunc, pro pudor, fantasticus
pontifex cepit in consecrandis ecclesiis, in ordinandis clericis et aliis 5
episcopalibus ministeriis exercendis diuina officia prophanare.
13 Sed omnipotentis uirtus non diu passa est fraudem diabolice
ludificationis animas decipere infelices. Statim namque cum hec impia
gesta summi fuissent pontificis auribus intimata, graui merore confectus,
absque omni mora quendam legatum Iohannem cardinalem mittere 10
festinauit ad extirpandam nefandi scismatis fomitem de partibus
Sclauonie. Itaque cardinalis ad illas partes adueniens multitudinem populi
et cleri coadunari iussit ipsumque pseudoepiscopum coram suis Gothis de
tante temeritatis nequitia durissime increpauit, denuntians omnibus, quod
nullum sacri ministerii ordinem a summo pontifice datum ei fuisset. Quam 15
ob rem ipsum Cededam et Potepam cum suis sequacibus perpetui
anathematis mucrone a fidelium consortio detruncauit, Vlfum uero, tanti
sceleris inuentorem tantique satorem erroris, usque Spalatum trahi iussit.
Vbi congregata synodo eundem iniquum presbiterum ab omni ordine
clericali deposuit multisque affectum uerberibus, atonso capite, adusta 20
stigmate fronte, sicut papa iusserat, perpetuo carcere detrudi fecit. Sed cum
malesanus Cededa ab incepta temeritate nullatenus resipisceret multaque
scandali materia propter ipsum in toto regno fuisset exorta, preceptum est
a summo pontifice, ut tam in Romana quam in Spalatina ecclesia et per
cunctam prouintiam solempnis anathematizatio fieret super eum. Quod 25
cum Rome bis, et in Spalatina synodo tribus uicibus factum fuisset, ecce
repente diuina ultio in ipsum manifestata est. Nam cum nichil languoris
nichilque doloris in corpore pateretur, secessum petiit ex consueta
necessitate nature ibique subitaneo dolore correptus euulsis a corpore
uisceribus omnia intestina in secessum effudit. Et sic homo impius 30
Arrianam imitatus perfidiam, iusto Dei iudicio ignominiosa Arrii morte
dampnatus est.

l rapax : vorax VUrb II 2 nimirum: nimium Z II 4 fantasticus : phantasticus

ZVer II 6 episcopalibus : epichopalibus Z II 11 extirpandam : estirpandum VL II
scismatis : sismatis Z schismatis ZVer II 13 coadunari: adunari T II 16 perpetui:
perpetuis Z II 17 detruncavit, Vlfum vero, tanti sceleris inventorem tantique
satorem erroris : detruncatione erroris VUrb II 18 satorem : sacrorum Z II trahi:
archiepiscopo Z II 21 stigmate : stigmatis Z II 22 resipisceret: rescipisceret Z II
23 exorta: exhorta Z II 24 a summo : assummo T II in Romana quam in Spalatina
ecclesia: in Romanam quam in Spalatinam ecclesiam Z II 25 solempnis : solemnis
Z solennis ZVer sollennis M II Quod cum Rome bis, et in Spalatina synodo
tribus : Quam ob rem Romae bis et in Spalatinae civitati sinodum tribus Z

76
 O promaknuću nadbiskupa Lovre XVI, 13

dočekali. Ali, budući da nije bio pravi pastir, nego se kao grabežljivi vuk
skrivao pod ovčjom kožom, prepoznati ga se moglo po plodovima njegove
djelatnosti. U prvom je naletu najvećom brzinom otjerao krčkog biskupa
iz njegova sjedišta i tu je stolicu prigrabio kao da mu je dana apostolskom
5 ovlašću. Tada, kakve li sramote, prividni je biskup počeo oskvmjivati
bogoslužje posvećujući crkve, zaređujući klerike i obavljajući druge
biskupske poslove.
Ali krepost Svemogućega nije dugo podnosila da vražja zaluđenost 13
vara nesretne duše. Čim je glas o tim bezbožnim djelima došao do ušiju
10 vrhovnoga svećenika, obuzela ga je velika tuga i bez oklijevanja je žurno
poslao nekog svog izaslanika kardinala Ivana da iskorijeni žar zločinačke
shizme iz krajeva Sklavonije. I tako, kad je kardinal došao u te krajeve,
zapovjedio je da se sakupi mnoštvo naroda i klera, oštro je izgrdio lažnoga
biskupa pred njegovim Gotima zbog tako neodgovorna nedjela i objavio
15 svima da mu vrhovni svećenik nije odobrio obavljanje nikakve svete
službe. Zbog toga je Cededu i Potepu i njihove sljedbenike nožem vječnog
prokletstva odsjekao iz zajednice vjernika. Zapovjedio je zatim da se Ulfo,
koji je smislio i začeo takvo zlodjelo, odvede sve do Splita. Tamo je sazvao
sinodu9 i tog je pokvarenog svećenika lišio svakoga crkvenog reda i dao
20 da ga se išiba, da mu se obrije glava, na čelo stavi užareni žig, i da ga se,
prema papinoj zapovijedi, baci u doživotnu tamnicu. No, budući da se
suludi Cededa nije opametio od počinjenoga prijestupa i zbog njega su se
po cijelom kraljevstvu pojavili povodi za sablazan, vrhovni je svećenik
naložio da se na njega svečano baci prokletstvo u rimskoj crkvi, u splitskoj
25 i po čitavoj provinciji. To je u Rimu učinjeno dvaput, na splitskoj sinodi
tri puta. Iznenada ga je dostigla jasna Božja kazna: nije osjećao nikakvu
slabost niti tjelesnu bol i pošao je da obavi uobičajenu prirodnu potrebu.
Tamo gaje odjednom prožela bol, crijeva su mu se iz tijela iščupala i sva
se utroba prosula u nužnik. Tako je čovjeka bezbožnika, koji je oponašao
30 arijansko krivovjerje, Božji sud pravde kaznio sramotnom Arijevom
smrću.

9 Crkveni sabor u Splitu pod papinim legatom Ivanom održan je vjerojatno 1063.
godine. U njegovoj pratnji bio je klerik Ivan Ursini, budući trogirski biskup.

77
 XVI, 14-16 D e p r o m o tio n e L a u r e n tii a r c h ie p is c o p i

14 His ita gestis dominus Alexander papa de hac luce migrauit. Cui
substitutus est dominus Gregorius septimus. Hic ergo misit legatum ad
partes Dalmatie uenerabilem uirum Gerardum archiepiscopum
Sipontinum. Qui Spalatum accedens cum magno gaudio et honore a
Laurentio archiepiscopo susceptus est. Misit igitur et conuocauit 5
suffraganeos Salonitane metropolis uniuersos. Qui cum conuenissent,
prouincialem cum eis synodum aput Salonam debita maturitate celebrauit.
Interfuerunt autem isti suffraganei ecclesie Spalatensis: primo Laurentius
archiepiscopus, secundus post eum Stephanus episcopus Iaderensis,
Iohannes Traguriensis, Forminus Nonensis, Gregorius Arbensis, io
Theodosius Belgradensis, Gregorius Chroatensis, Basilius Absarensis et
alii quidam. In hac synodo restauratus est episcopatus Nonensis, cuius
episcopus Gregorius multas olim molestias Iohannem Spalatensem
archiepiscopum sustinere fecit, debitam ei subtrahendo obedientiam et sibi
ius metropolicum indebite uendicando. 15
15 Interea uenerabilis Girardus legatus, Spalati positus, inuenit ibi supra
memoratum Vlfum presbiterum, cui Golfancus agnomen erat, ab annis iam
duodecim papali iussu grauissimis compedibus alligatum propter scismatis
nefarium scelus, quod cum Cededa exercuerat in regionibus Dalmatie
atque Chroatie. Hunc ergo fecit absolui dicens, quia dominus Alexander, 20
felicis memorie, in suo decessu precepit uniuersos suo iussu incarceratos
absolui. Prius tamen fecit eum super euangelium et super corpus beati
Domnii subire corporaliter iuramentum, ut in abiuratam heresim numquam
relabi deberet et de his partibus egrediens numquam rediret, sed cum eo
Romam adiens apostolico se conspectui permitteret exhiberi. 25
16 Denique his taliter actis ad Laurentium archiepiscopum redeamus.
Ordinatus est in sede Salonitane ecclesie anno incarnationis millesimo

2 legatum : legatus T II 3 Gerardum : Girardum ZVer M V VL II 9

episcopus : archiepiscopus Z II Iaderensis : Iadrensis T VUrb V VL II 11
Chroatensis : Chrouatensis T Cratensis Z II 12 hac : hoc (passim) Z II 14
subtrahendo : subthraendo V II 16 Girardus : Gerardus Z II 17 Golfancus :
Golfanicus Z Golphancus M VUrb Golfangus VL II 18 scismatis : sismatis Z
shismatis ZVer schismatis VL II 20 Chroatie : Chrouacie T

78
 O p r o m a k n u ć u n a d b is k u p a L o v r e XVI, 14-16

Dok se to događalo, gospodin papa Aleksandar otišao je s ovoga 14

svijeta.10Na njegovo je mjesto došao gospodin Grgur Sedmi." On pošalje
izaslanika sipontinskoga nadbiskupa i časnoga čovjeka gospodina Girarda.
Kad je došao u Split, nadbiskup Lovro dočekao ga je s velikom radošću i
5 počastima. Poslao je pismo i pozvao sve sufragane splitske metropolije.
Kada su se sastali, održao je kod Salone s njima provincijsku sinodu12 uz
nužnu zrelost i ozbiljnost. Nazočni su bili ovi sufragani splitske crkve:
najprije nadbiskup Lovro, drugi poslije njega zadarski biskup Stjepan,
trogirski Ivan, ninski Formin, rapski Grgur, biogradski Teodozije,13
10 hrvatski Grgur, osorski Bazilije i još neki. Na toj je sinodi obnovljena
ninska biskupija, čiji je biskup Grgur nekoć nanio mnogo teškoća
splitskom nadbiskupu Ivanu uskraćujući mu dužnu poslušnost i
neopravdano prisvajajući pravo metropolita.14
Časni je izaslanik Girard tijekom boravka u Splitu našao gore 15
15 spomenutoga svećenika Ulfa, kojemu je nadimak bio Golfank. Taj je već
dvanaest godina bio u teškim okovima prema papinoj zapovijedi zbog
zločinačkog nedjela shizme što je s Cededom počinio u krajevima
Dalmacije i Hrvatske. Dade, dakle, da ga se oslobodi15i reče daje gospodin
Aleksandar, sretne uspomene, na samrti naložio da se oslobode svi koji
20 su bili u tamnici na osnovi njegove presude. No prvo mu je dao da se nad
evanđeljem i nad tijelom blaženoga Dujma istinski zakune da neće nikada
ponovno upasti u krivovjerje, kojega se odrekao, i da se više nikada, kad
ode, neće vratiti u ove krajeve nego da će s njime otići u Rim i tamo
dopustiti da ga dovedu pred papino lice.
25 To se tako događalo, a mi se vratimo nadbiskupu Lovri. Postavljen 16
je na stolicu salonitanske crkve godine od utjelovljenja tisuću šezdesete

10Aleksandar II. umro je 21. travnja 1073, godine.

11Grgur VII. izabran je za papu 22. travnja, a posvećen je bio 29. lipnja 1073. godine.
Umro je 25. svibnja 1081. godine.
12 Taj crkveni sabor održan je bio u Splitu 1075. godine i na njemu je obnovljena
ninska biskupija, a »kod Salone« je održan sabor 1076. godine i na njemu je u Solinu u
crkvi sv. Petra i Mojsija Zvonimir okrunjen za kralja. Toma pogrešno povezuje sabore
održane s godinu dana razlike i s različitim zaključcima. Girard vodi sabor u Splitu 1075.
kada se obnavlja ninska biskupija, a Gebizon onaj u Solinu kada se Zvonimir kruni. (O
datiranju tih sabora vidi: J. Stipišić, 1997a, 57-66.)
13 Pogrešan je navod Teodozija kao biogradskog biskupa, U to vrijeme, tj. 1075,
biogradski biskup bio je Prestancije, a Teodozije se posljednji put spominje 1065. godine.
14 Ovdje Toma spominje ninskog biskupa Grgura kojemu je na splitskim saborima
925-928. godine ukinuta biskupija, jer je od splitskog nadbiskupa Ivana želio
metropolitansku vlast. Toma ovom rečenicom posredno dokazuje da su mu bili poznati
zaključci sabora iz X. st. i uspostava splitske metropolitanske jurisdikcije. Upotrebljava
gotovo identične sintagme kao da ih je preuzeo iz tih zaključaka.
15 Godina 1075. odgovarala bi oslobođenju Ulfa iz tamnice, odnosno razdoblju od
dvanaest godina, jer je u tamnicu bačen nakon sabora pod poslanikom Ivanom 1063.
godine.

79
 XVI, 17 D e p r o m o tio n e L a u r e n tii a r c h ie p is c o p i

sexagesimo, temporibus Michaelis imperatoris, regum uero Stephani,

Cresimiri, et Suinimiri, qui fuit ultimus rex Chroatorum. Iste Laurentius
inter multa alia pietatis opera fecit monasterium monialium sancti
Benedicti quod satis abundanter temporalibus preditum subsidiis
regularibus instituit disciplinis, ponens ibi religiosas feminas, que iuste 5
casteque uiuentes, sancta conuersatione deberent deo et hominibus
complacere.
17 His temporibus celebrata fuit synodus in ciuitate Nonensi sub Iohanne
cardinali apostolice sedis legato. Vbi proclamationem faciente Laurentio
archiepiscopo illustris uir Demetrius, cognomento Suinimir, rex 10
Chroatorum, restituit ecclesie sancti Domnii ecclesias sancti Stephani et
sancte Marie in Salona cum omnibus earum bonis. Has siquidem ecclesias
edificauit et dotauit quedam Helena regina, donans eas Spalatine sedi iure
perpetuo possidendas. Que ob reuerentiam regalium sepulchrorum
concesse fuerant quibusdam regularibus ad tempus, qui assidue in eis 15
officiorum ministeria exercebant. Ibi namque magnificus uir Cresimirus
rex, in atrio uidelicet basilice sancti Stephani, tumulatus est cum pluribus
aliis regibus et reginis.

2 Cresimiri : Cresimeri T Chrescimiri V Crescimiri VUrb II Suinimiri :

Zuonimiri Z Suonimiri V II Chroatorum : Crouatorum T II 4 temporalibus :
temporibus T II preditum : predictum T II 10 Suinimir: ZuonimirZ SuonimirV
II 11 Chroatorum : Chrouatorum T II Domnii: Dompnii VUrb II 16 Cresimirus :
Crescimirus Z Chrescimirus V

80
 O p r o m a k n u ć u n a d b is k u p a L o v r e XVI, 17

u doba cara Mihajla16i kraljeva Stjepana, Krešimira i Zvonimira17koji je

bio posljednji kralj Hrvata. Taj je Lovro, osim mnogih drugih pobožnih
djela, osnovao samostan redovnica svetoga Benedikta,18 koji je bio
obilno obdaren za zemaljske potrebe. Odredio je pravila redovničkog
5 života, doveo tamo žene vjernice koje su, živeći čestito i neporočno svetim
samostanskim životom, trebale ugoditi Bogu i ljudima.
U to je vrijeme održana sinoda u gradu Ninu19pod vodstvom kardinala
Ivana, izaslanika Apostolske stolice. Na izrečeno traženje nadbiskupa 17
Lovre presjajni muž Dmitar, nazvan Zvonimir, kralj Hrvata, vratio je crkvi
10 svetoga Dujma crkve svetoga Stjepana i svete Marije20 u Solinu sa svim
njihovim dobrima. Crkve je sagradila i obdarila kraljica Jelena21 darujući
ih splitskoj stolici u trajan posjed. Te su crkve zbog štovanja kraljevskih
grobova bile predane na određeno vrijeme nekim redovnicima koji su u
njima revno obavljali obrede. Tamo je pokopan uzvišeni muž kralj
15 Krešimir,22 zajedno s mnogim drugim kraljevima i kraljicama, u atriju
bazilike svetoga Stjepana.

16 Car Mihajlo kojega spominje Toma u čije je vrijeme Lovro bio splitskim
nadbiskupom jest Mihajlo VII. Duka. Bio je na carskom prijestolju 1071-1078, što znači
da se djelomice poklapa Lovrino nadbiskupovanje i vladanje cara Mihajla. Godine 1060.
pak u Bizantu je vladao car Konstantin X. Duka (1059-1067).
17 Kralj Stjepan, iako je naveden ispred kraljeva Krešimira i Zvonimira, njihov je
nasljednik, a ne prethodnik. I otac Petra Krešimira IV. bio je također kralj Stjepan I. Ali,
kada je Lovro stupio na splitsku metropolitansku stolicu 1059/1060. godine, kralj Stjepan
I. više nije bio na vlasti. Naime, Petar Krešimir IV. i Zvonimir na vlasti su od 1059-1089.
Stjepan II. se u splitskim ispravama navodi 1089-1090. godine, dakle u vrijeme dok je još
Lovro na splitskoj nadbiskupskoj stolici. Očito je da Toma nije najbolje shvatio o kojemu
je Stjepanu riječ, pa se tako može objasniti i njegov navod daje Zvonimir bio posljednji
hrvatski kralj.
18 O osnivanju samostana splitskih benediktinki (poslije sv. Amira) sačuvana je
fundacijska listina (CD 1 ,109-112) izdana mjeseca prosinca 1068. godine, u kojoj Lovro
novoosnovanom samostanu daruje neke zemlje i crkvu.
19Ovo je jedini podatak o saboru u Ninu. S obzirom na pitanja o kojima se na njemu
raspravlja (povrat crkvenih imanja) može ga se datirati oko 1079. godine kao posljedicu
Lateranskog koncila održanog 19. studenog 1078. na kojemu je donesen zaključak upravo
o uređenju odnosno povratu crkvenih dobara. O ovom odlomku vidi: M. Matijević Sokol,
1993,83-90.
20 Crkve sv. Stjepana i sv. Marije jesu crkve ili crkva na Otoku u Solinu. Provedena
arheološka istraživanja F. Bulića utvrdila su postojanje kraljevskog kompleksa s vladarskim
mauzolejem. (F. Bulić, 1901) Otvoreno je pitanje radi li se o dvije ili o jednoj crkvi s dva
titulara. Vidi s opširnom literaturom: A. Piteša, I. Marijanović, A. Sarić, J. Marasović, 1992,
131-143.
21 Kraljica Jelena koju Toma spominje žena je hrvatskog kralja Mihajla Krešimira
II. (949-969) i majka kralja Stjepana Držislava (969-997) kako to svjedoči njezin epitaf
otkriven na Otoku u Solinu. Umrla je 976. godine.
22 Kralj Krešimir je vjerojatno muž kraljice Jelene Mihajlo Krešimir II. kojega i
dokumenti nazivaju maior (veliki, slavni). (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,265.)

81
 XVI, 18 D e p r o m o tio n e L a u r e n tii a r c h ie p is c o p i

18 Prefuit autem Laurentius Salonitane metropoli annis circiter

quadraginta. Quo quiescente in Domino de subrogandi electione non
potuerunt esse concordes. Quam ob rem uoluntas omnium extitit ad
dominum papam legationem mittere, suppliciter postulando, ut Spalatensi
ecclesie de pastore ydoneo prouideret. Tandem eorum petitionibus 5
summus pontifex aquieuit, dans eis presulem Crescentium, natione
Romanum, uirum ualde egregium et omni preditum bonitate.

6 aquieuit: acquieuit ZVer M VUrb VL

82
 O p r o m a k n u ć u n a d b is k u p a L o v r e XVI, 18

Lovro je bio na čelu salonitanske metropolije oko četrdeset godina.23 18

Kada je preminuo, nisu se mogli složiti o izboru njegova nasljednika. Zbog
toga su se svi složili da se gospodinu papi pošalje izaslanstvo s poniznom
molbom da dade splitskoj crkvi dostojnoga pastira. Vrhovni je svećenik
5 napokon uslišao njihove molbe i dao im nadbiskupa Krescencija,24
rođenoga u Rimu, izvrsnoga čovjeka i obdarenog svakom dobrotom.

23Posljednji put splitski nadbiskup Lovro spominje se u diplomatičkim dokumentima

1095. (CD 1,204.) Umro je oko 1099. godine. Poznat je njegov epitaf na sarkofagu. (Vidi:
Ž. Rapanić, 1987,144-146.)
24 Krescencija prvi put spominje bula pape Paskala II. (1099-1118) od 19. travnja
1102. (CD II, 4-5) Pretpostavlja se da je splitskim nadbiskupom i metropolitom bio od
1099. do 1112. godine.

83
 XVII, 1-5 Q u a lite r H u n g a r i c e p e r u n t d o m in iu m D a lm a t ie e t C h r o a tie

XVII. Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatie et Chroatie

1 Eo namque tempore rex Suinimirus mortis debitum soluit nullumque
sue posteritatis heredem reliquit. Sic ergo tota regalis sanguinis deficiente
prosapia, non fuit ulterius, qui in regno Chroatorum rite succedere
debuisset.
2 Cepit itaque inter omnes regni proceres magna discordia suboriri. Et 5
cum diuisim modo hic modo ille regnandi ambitione sibi terre dominium
uendicaret, innumerabiles rapine, predationes, cedes et omnium facinorum
seminaria emerserunt. Alter enim alterum insequi, inuadere, trucidare
cotidie non cessabat.
3 Verum his temporibus extitit quidam ex magnatibus Sclauonie, qui, 10
cum a suis esset contribulibus multis lacessitus iniuriis multisque dampnis
attritus, non sperans se posse aliter tantis resistere malis, in Hungariam
profectus est. Tunc ad regem Vladisclauum ingressus, eum alloqui cepit,
persuadens ei, ut ad capiendum Chroatie regnum et suo dominatui
subiugandum exiret dans ei plenam fiduciam id facile posse complere, cum 15
regnum illud uacuum et sine tutela regalis prouidentie remansisset.
4 His ergo Vladisclauus rex inductus consiliis absque mora coadunato
exercitu copioso uenit et occupauit totam terram a Drauo fluuio usque ad
Alpes que dicuntur ferree nullo obice resistente. Post hec transiuit Alpes
et cepit impugnare munitiones et castra multaque prelia comittere cum 20
gentibus Chroatie. Sed cum alter alteri non ferret auxilium essentque diuisi
ab inuicem, facilem uictoriam rex potuit optinere. Nec tamen usque ad
maritimas regiones peruenit, sed audiens, quod quedam gens sui regni
fines intrauerat, in Hungariam repedauit. Fuit autem rex iste non solum
armis strenuus, sed relligione et sanctitate insignis. 25
5 Huius temporibus gens Scithica in multitudine graui intra Hungarie
fines irrumpens, magnas hominum strages fecerunt. Sed Vladisclauus rex

ceperunt dominium Dalmatie et Chroatie: ceperunt Dalmatiam et Croatiam

VUrb II l Suinimirus : Zuonimirus Z V II 9 cotidie : quottidie Z quotidie ZVer
VL II 13 Vladisclauum : Vladislaum (passim) T Vladisclaum (passim) ZVer II
eum:deestZ II 18 corr. ex fluio S fluvio T flivio Z II 19 Alpes : Alphes V II 19
ferree : sfere Z II Alpes : Alphes V II 20 castra : chastra V II 22 ab inuicem :
adinuicem Z II optinere : obtinere M II 24 repedauit: reuersus est Z II 26 Huius :
His Z II Scithica : Scitica T Siticha Z Scythica M Scithicha V II in : deest Z II
27 Vladisclauus : Vuladislavus (passim) M

84
 K a k o s u U g r i z a v l a d a l i D a lm a c ijo m i H r v a ts k o m XVII, 1-5

XVII. Kako su Ugri zavladali Dalmacijom i Hrvatskom

U to je doba preminuo kralj Zvonimir1ne ostavivši svoga potomka 1
kao nasljednika. Budući da se ugasio sav rod kraljevske krvi, u hrvatskom
kraljevstvu nije više bilo nikoga tko bi po nasljednom pravu trebao
preuzeti prijestolje.
5 Nastao je velik razdor među velikašima u kraljevstvu. Bili su 2
podijeljeni, čas je jedan, čas drugi sebi prisvajao vlast nad zemljom u želji
za kraljevanjem. Zbog toga su isplivale na površinu bezbrojne pljačke,
grabeži, ubojstva i posijana su svakojaka nedjela. Nisu prestajali jedan
drugoga svakodnevno uhoditi, napadati i ubijati.
10 A u to je vrijeme živio jedan od velikaša Sklavonije, kojemu su 3
njegovi sunarodnjaci nanijeli mnoge nepravde i u mnogome ga oštetili.
Budući da više nije gajio nadu da će se moći oduprijeti tolikim zlima,
krenuo je u Ugarsku. Došavši pred kralja Ladislava,2obrati mu se i stane
ga nagovarati da krene u osvajanje hrvatskog kraljevstva kako bi ga
15 podvrgao pod svoju vlast. Uvjeravao ga je da će to lako izvršiti jer je
kraljevsko prijestolje ispražnjeno i kraljevstvo je ostalo bez zaštite
kraljevske providnosti.
Kralj Ladislav, potaknut tim savjetima, bez oklijevanja sakupi veliku 4
vojsku, dođe i bez ikakva otpora zauzme čitavu zemlju od rijeke Drave
20 do planina koje se zovu Željezne.3 Nakon toga prijeđe planine i stane
napadati utvrde i tvrđave i započinjati mnoge bitke s narodima Hrvatske.
Budući da se oni nisu međusobno pomagali, jer su bili podijeljeni, kralj
je lako mogao postići pobjedu. Ali ipak nije došao do primorskih krajeva,
jer je čuo daje neki narod prešao granice njegova kraljevstva i vratio se u
25 Ugarsku.4 Bijaše, međutim, taj kralj ne samo hrabar na oružju nego se
isticao pobožnošću i svetošću.
U njegovo je doba mnogobrojno skitsko pleme provalilo u krajeve 5
Ugarske i poubijalo mnogo ljudi. Kralj Ladislav, ujedinivši vojsku svojega

1 Kralj Zvonimir umro je 1089. godine i po Tomi je bio posljednji kralj iz narodne
dinastije. Toma očito ne zna za kralja Stjepana II. koji se pojavljuje u ispravama godine
1089. (CD I, 188, 190) i 1089/1090. (CD I, 191-192) O kralju Zvonimiru održan je u
povodu devetstote obljetnice njegove smrti znanstveni skup. Vidi: Zbornik radova
»Zvonimir, kralj hrvatski«.
2 Kralj Ladislav ugarski je kralj Ladislav I. Sveti (1077-1095).
3Pitanjem ubikacije Tominih Alpes Ferreae, tj. Željeznih planina, bavila se hrvatska
historiografija u nizu radova i rasprava. Svu je problematiku iznova analizirao S. Gunjača
te ih je temeljem i drugih Tominih navoda smjestio na planinu Kapelu. (Vidi: S. Gunjača,
1978, IV, 99-157.)
4 U Ugarsku su provalili Kumani 1091. godine i tim se događajem datira Ladislavov
pohod na Hrvatsku i Dalmaciju. Svjedoči to pismo kralja Ladislava Oderiziju, opatu
montekasinskog samostana. (CD 1 ,197-198) Osim toga taj događaj je točno zabilježen i u
jednoj ispravi u Kartularu Sv. Marije u Zadru. (CD 1,200-202)

85
 XVII, 6-7 Q u a lite r H u n g a r i c e p e r u n t d o m in iu m D a lm a t ie e t C h r o a tie

coacto in unum sui regni exercitu in hostiles turmas uiriliter irruens, diuino
protectus auxilio, maiorem partem barbarice nationis passim per campos
strauit in mortem, alios uero extra regni confinia effugauit.
6 Denique Vladisclauo rege migrante ad Dominum, Colomannus sibi
in regno successit. Hic, cum esset uir ferocis animi, proposuit totam teram 5
usque ad mare Dalmaticum suo dominio subiugare. Venit ergo cum multo
armorum apparatu et optinuit ceteram partem Sclauonie, que a Vladisclauo
fuerat pretermissa.
7 Itaque ad mare usque peruenit, ut ciuitates maritimas occuparet. Tunc
ad Spalatensem ciuitatem primo accessit, petens pacifice, ut sua se sponte 10
dominatui eius subicerent, nec ante permitterent destrui se et sua. At uero
Spalatenses obfirmatis bene portis per murorum circuitum cum armis
diffusi, non acquiescebant regi, metuentes dominium gentis ignote et
extranee experiri, quippe nescientes, quid rex de ciuitate uel de ciuibus
cogitaret. Tum rex et eius principes indigne ferentes et se quasi contemptos 15
a Spalatensibus arbitrantes ceperunt multa ciuibus cominari. Et positis
castris non longe a ciuitate deuastabant campos predasque, quas poterant,
faciebant. Vnde factum est, ut Spalatenses obdurato animo cuncta
proponerent sustinere pericula et dampna potius quam iugum susciperent
Hungarorum. Cum ergo sic aliquantum temporis pertransisset, 20
intellexerunt tandem per internuntios, homines esse Christianos, et quod
rex uellet cum eis benigne agere, si se eius ditioni adhuc pacifice
subiugarent. Tunc Spalatenses, inter se facto consilio, miserunt
Crescentium archiepiscopum ad regem Colomannum pacem postulantes
ab eo. Quem ille benigne suscipiens, annuit omnibus petitionibus, quas 25
Spalatenses fecerant pro pacis federe componendo. Facta igitur
conscriptione omnium, que hinc inde fuerant ex beneplacito stabilita,
iurauit rex cum suis principibus, omnia firmiter obseruare. Postera uero
die iurauerunt Spalatenses, primo quidem maiores, deinde iuniores, postea
uulgus omne, ut Colomanno regi et eius posteris, ac regno Hungarie 30
subiecti et fideles omni tempore permanerent. Tunc rex ciuitatem
ingressus, ualde honorifice a clero et populo susceptus est. Et ea die

4 Colomannus : Colomanus Z V Collomanus VUrb II 7 optinuit: obtinuit

ZVer II ii subicerent: subiicerent ZVer VL II destrui se et sua : se destrui et
sua Z II 13 acquiescebant: aquiescebant Z V II 14 ciuibus : ciue VUrb II 19
dampna : damna Z M VUrb V II 20 aliquantum : aliquantulum Z VUrb II 22
adhuc : aduc Z II 24 Colomannum : Colmanum T Colomanum Z II 25 ille : illic
Z II 29 uulgus omne, ut Colomanno regi et eius posteris, ac regno Hungarie
subiecti et fideles omni tempore permanerent: postea omni tempore permanere
Z II 30 Colomanno : Cholomano V

86
 K a k o su U g r i z a v l a d a li D a lm a c ijo m i H r v a ts k o m XVII, 6-7

kraljevstva, hrabro je napao neprijateljske čete i uz Božju zaštitu veći je

dio barbarskoga naroda posvuda po poljima poubijao, a druge natjerao u
bijeg preko granica kraljevstva.
Zatim, kad se Ladislav preselio ka Gospodu,5 naslijedio ga je na 6
5 prijestolju Koloman. On je bio čovjek ratoborna, žestoka duha i imao je
namjeru podvrgnuti pod svoju vlast cijelu zemlju sve do Dalmatinskoga
mora. Došao je s velikom ratnom opremom i zauzeo ostali dio Slavonije
koji je Ladislav bio ostavio.
I tako je došao sve do mora da zauzme primorske gradove. Prvo se
10 približio gradu Splitu6mimo zahtijevajući da se svojevoljno podvrgnu pod
njegovu vlast prije nego što dopuste da budu uništeni oni i sve njihovo.
Ali su se Splićani, dobro učvrstivši vrata, rasporedili s oružjem po
zidinama i nisu se htjeli predati kralju, jer su se bojali vladavine nepoznata
i strana roda. Osim toga nisu znali što kralj namjerava s gradom i
15 građanima. Kralj i njegovi velikaši smatrali su sramotom što su ih Splićani
gotovo prezreli, i počeli su im na mnoge načine prijetiti. Vojni su logor
podigli u blizini grada, pustošili su polja i pljačkali sve do čega su stigli.
Splićani su to više uporno ustrajali i odlučili da će radije podnijeti sve
opasnosti i gubitke nego prihvatiti ugarski jaram. Nakon nekoga vremena
20 ipak su napokon preko glasnika posrednika shvatili da su to ljudi kršćani
i da kralj želi s njima dobrostivo postupati ako se u miru podvrgnu pod
njegovu vlast. Splićani tada održe vijeće i pošalju kralju Kolomanu
nadbiskupa Krescencija tražeći od njega mir. On ga je dobrostivo primio
i pristao na sve zahtjeve koje su Splićani postavili da bi se dogovorio mir.
25 Sastavljen je popis svega što je bilo utvrđeno dogovorom i kralj je sa
svojim velikašima položio zakletvu da će se svega dosljedno pridržavati.
Sljedećeg su se dana zakleli Splićani, najprije stariji, zatim mlađi, a
naposljetku sve pučanstvo, da će zauvijek ostati podložni i vjerni kralju
Kolomanu, njegovim nasljednicima i Ugarskom Kraljevstvu. Kada je tada

5Kralj Ladislav je umro 29. kolovoza 1095. godine, a na prijestolju ga je naslijedio

Koloman (1095-1116). Toma je poznavao tekst Legenda sancti Ladislai regis, kako je to
prvi upozorio F. Šišić, 1925,609, bilj. 43.
6 U historiografiji ne vlada isto mišljenje o tome je li Koloman na svom pohodu na
Dalmaciju ušao prije u Zadar ili Split, pa zatim u Trogir, jer povijesna vrela - a uz Tomu
to je i Legenda sv. Ivana trogirskog - donose različite podatke. Jedni (N. Klaić, N. Budak)
drže kao i Toma da je ipak Split bio prvi grad u koji je ušao Koloman, dok drugi (F. Šišić,
L. Steindorff) daju prednost Legendi sv. Ivana trogirskog i smatraju da je Zadar bio prvo
Kolomanovo odredište. (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,276.)

87
 XVII, 8 Q u a lite r H u n g a r i c e p e r u n t d o m in iu m D a lm a t ie e t C h r o a tie

procuratione affluenter a comuni suscepta confectisque ac traditis

emunitatis priuilegiis, profectus est.
8 Inde autem pertransiens uenit Tragurium et deinde Iaderam. A quibus
ciuitatibus simili exemplo susceptus fecit eis libertatis priuilegium. Et sic
in Hungariam est regressus anno Domini M.C.III. 5

l confectisque : confectumque T II traditis emunitatis priuilegiis : ordinatis

capitulisque privilegiis comunitatis Z II 2emunitatis : comunitatis Z immunitatis
ZVer VL II 3Iaderam : Iadram Z II 4 sic : sich V

88
 K a k o s u U g r i z a v l a d a l i D a lm a c ijo m i H r v a ts k o m XVII, 8

kralj ušao u grad, kler i narod ga je primio s velikim počastima. I toga

dana, obilato opskrbljen od komune, sastavio je i predao isprave o
imunitetu i otišao.7
Odatle na proputovanju dođe u Trogir, zatim u Zadar, čiji su ga 8
5 građani primili na sličan način i dade im ispravu o gradskim slobodama. I
tako se godine Gospodnje 1103.8 vratio u Ugarsku.

7 Toma ovdje ima u vidu povlastice koje je Koloman tobože dao Splitu, a koje su
njemu bile poznate iz splitskog nadbiskupskog arhiva. Poznato je da je Koloman nekim
dalmatinskim gradovima (Trogir, Zadar, Rab) dao povlastice kada je protegnuo svoju vlast
na čitavu Donju Dalmaciju od Splita i Trogira do kvarnerskih otoka. No, Split nije bio
među tim gradovima. U historiografiji ima više različitih, suprotstavljenih mišljenja o tzv.
privilegijima trogirskog tipa, među kojima je splitska skupina isprava. (Vidi: M.
Kostrenčić, 1930; G. Gyorffy, 1969; N. Klaić, 1971,530, bilj. 109; Ista, 1973;Ista, 1976,
11-22.) Najnovije je mišljenje L. Steindorffa koji drži da je i trogirski privilegij koji je
poslužio za kasniju izradu nekih isprava nastao preradbom sastavljenom prema
vjerodostojnom zapisu Kolomanove prisege Trogiranima. (L. Steindorff, 1984,11-25)
8Tomina datacija Kolomanova boravka u Dalmaciji u 1103. godinu pogrešna je i
nastala je na temelju tobožnjeg Kolomanova privilegija izdana splitskoj crkvi 1103. godine
(CD II, 10-11). Kolomanov boravak u dalmatinskim gradovima datiran je natpisom na
zvoniku samostana sv. Marije u Zadru u 1105. godinu. (Vidi: N.Klaić-1. Petricioli, 1976,
149-152; T. Raukar, 1997, 61-62.)

89
 XVIII, 1-5 Q u a lite r M a n a s e s u o lu it p r o d e r e d u i t a t e m

XVIII. Qualiter Manases uoluit prodere duitatem

1 Defuncto autem bone memorie Crescentio archiepiscopo electio facta
est ad instantiam laycorum in quendam clericum de curia Colomanni regis,
qui erat gratiosus aput eum, nomine Manasses. Qui consecratus a summo
ponitifice in ciuitate manebat et sepius in Hungariam proficiscendo regis
curiam frequentabat. 5
2 Dederant autem Spalatenses regi Colomanno turrem orientalis anguli.
Rex autem posuerat ibi ducem quendam cum non parua militum manu,
qui erat per Chroatiam exactor regalium tributorum.
3 Contigit autem eo tempore, ut idem dux uellet ciuitatem capere
eamque totaliter depredari. Habito itaque consilio cum complicibus suis 10
deliberatum est hoc non posse oportunius fieri, quam si uellet
archiepiscopus huic consilio consentire. Vocatus ergo archiepiscopus
uenit, consensum prebuit, diem statuit, ut cum uniuersus populus ad
solempnitatem consecrationis cuiusdam oratorii de more conflueret,
Hungari, qui erant in turri, supergrederentur menia ciuitatis, ceteri uero, 15
qui extra erant, uiso signo accurrerent et sic ciuitas suorum effeta subsidio
ciuium facile capi posse ostendit. Et placuit duci consilium et cunctis
collateralibus eius et omnia sunt ad nutum presulis preparata.
4 Ea tempestate quidam egregie strenuitatis uir, Adrianus nomine,
Latinus gente, patria Triuisanus, erat comes rectorque fidelissimus 20
ciuitatis. Hic magis suorum ciuium saluti et libertati consulens quam
proprie dignitati, tante fraudis nequitiam ciuibus patefecit et mox ad solum
patrie fugiens repedauit. Spalatenses uero facta sotietate cum Tragurinis
et aliis Dalmatinis ponentes usquequaque custodias sibi tacite precauerunt.
5 Indicta igitur solempnitate consecrationis cuiusdam oratorii, quod erat 25
in rupibus montis Kyrieleyson appellati, cuncti se ciuitatem simulauerunt
exire, experiri uolentes an uerum esset, quod eis predictus comes Adrianus
patefecit secretum. Protinus ergo circa horam tertiam ceperunt, qui in turri
erant, tubas clangere, uexilla erigere, per menia ciuitatis diffundi. At uero
Spalatenses e latibulis exeuntes concito gradu ad turrim currunt, ignem 30

Manases: Manasses ( p a s s i m ) Z Manasses electus archiepiscopus M II

ciuitatem : ciuitatem Spalatensem T ZVr II 2 curia : churia V II Colomanni :
Colomani Z VL Colommani ZVer II 14 solempnitatem : sollempnitatem T
consecrationis solennitatem ZVer sollennitatem M II 15 supergrederentur :
supergrederent VUrb II 16 qui : d e e s t Z II effeta : effecta Z VUrb II 17 ostendit:
ostenditur VL II duci: dux V II i9Ea:Et TVEtea ZVUrb II 24 custodias:
d e e s t VUrb II precauerunt: parauerunt Z II 25 solempnitate : solennitate ZVer
sollennitate M solemnitate VL II 26 Kyrieleyson : circa Clissum Z Kyrieleyson
M Kirieleison VL Chyryeleyson V II 27 uolentes : uoluntes T II 28 circa : circha
V II 29 A t: Ach V

90
 Kako je Manas htio izdati grad XVIII, 1-5

XVIII. Kako je Manas htio izdati grad

Kad je preminuo nadbiskup dobra sjećanja Krescencije,1 izabran je 1
na pritisak laika neki klerik s Kolomanova dvora, koji je uživao njegovu
milost, po imenu Manas.2 Kad gaje vrhovni svećenik posvetio, boravio
je u gradu te često putovao u Ugarsku u posjet kraljevu dvoru.
5 Splićani su kralju Kolomanu dali istočnu ugaonu kulu. Tamo je kralj 2
postavio nekog zapovjednika s ovećom četom vojnika koji je po Hrvatskoj
ubirao kraljevski namet.
Dogodilo se tada da se tom istom zapovjedniku prohtjelo osvojiti grad 3
i potpuno ga opljačkati. Dogovorio se sa svojim suučesnicima i odlučili
10 su da će to najlakše ostvariti ako privole nadbiskupa na svoju nakanu.
Nadbiskup bi pozvan, dođe i dade pristanak. On odredi dan kada će se
sve pučanstvo okupiti na posvećenju nekoga svetišta. Ugri, koji su bili u
kuli, trebali su se rasporediti po gradskim zidinama, a ostali koji su bili
izvan, dotrčali bi na dani znak i tako bi grad mogao biti lako osvojen jer
15 je bio bez zaštite vlastitih građana. Plan se svidio zapovjedniku i svim
njegovim ortacima. I sve se pripremalo prema volji nadbiskupovoj.
U to je vrijeme gradski knez i veoma odan upravitelj bio Adrijan,3 4
rodom Latin iz Trevisa, veoma odvažan čovjek. Budući da se brinuo više
za spas i slobodu svojih građana nego za vlastiti ugled, otkrio je građanima
20 zlonamjernu prijevaru i pobjegao je natrag u domovinu. Splićani pak,
udruživši se s Trogiranima i ostalim Dalmatincima, postavili su posvuda
straže i u tajnosti su se čuvali.
Kada je najavljen obred posvećenja nekog svetišta, koje je bilo u 5
stijenama brda zvanog Kyrie eleyson,4 svi su se samo pretvarali da izlaze
25 iz grada u želji da otkriju je li istinito ono što im je u tajnosti otkrio
spomenuti knez Adrijan. Najprije su se oko trećega sata5 vojnici u kuli
počeli glasati trubama, podizati bojne zastave i raspoređivati se po
gradskim zidinama. Na to Splićani, izašavši iz skrovišta, brzim korakom
potrče do kule, podmetnu vatru i zbace one koji su prešli na zidine. Koliko

1Nadbiskupa Krescencija dokumenti posljednji put spominju 1111. godine (CD II,
21,22,23). Umro je vjerojatno 1112. godine i pokopan je u sarkofagu s epitafom koji se
nalazi kraj splitske katedrale. (Vidi: R. Katičić, 1998,546.)
2 Nadbiskup Manas (Manases) na splitskoj metropolitanskoj stolici sjedio je kratko
vrijeme.
3Adrijana kao gradskog upravitelja spominje jedan dokument danas nedostupan, ali
je bio poznat F. Buliću. Pripadao je fondu samostana splitskih benediktinki odnosno sv.
Amira. U njemu je zabilježeno da je Adrijan splitski prior bio 1113. godine, dok je
nadbiskup bio Manas. (F. Bulić, 1884,151-152.)
4 Brdo Kyrie eleyson je Marjan.
5 Treći sat je od osam do devet sati ujutro.

91
 XVIII ,6 Q u a lite r M a n a s e s u o lu it p r o d e r e d u i t a t e m

supponunt, menia supergressos precipitant. Quotquot itaque in turri erant,

partim fumo suffocati sunt, partim uero infelici saltu se ad terram miserunt.
Qui in ciuitate erant, gladio ceciderunt, qui autem ad eorum confluebant
auxilium, ingenti pauore perculsi, trepidi confusique fugerunt. Videns ergo
archiepiscopus sue fraudis facinus denudatum magno confusionis pudore 5
obductus, ciuitatem exiuit numquam postea reuersurus.
6 Quo fugiente dicitur uacasse ecclesia quam pluribus annis. Interim
autem Dabro Ditii archidiaconus preerat capitulo, comes uero Cemecha
ciuitatem regebat. Isti ambo, ut ferunt, uno consilio prouentus ecclesie suis
usibus retorquentes, electionem pontificis friuolis dilationibus io
subplantabant.

2 fumo : in fumo T II suffocati: suffogati V II se ad terram miserunt: se ad

terram de turris altitudine ad terram miserunt VUrb II 4 perculsi: percussi VUrb
II 7 ecclesia : ecclesiam VL II 8 Ditii : dicti M II capitulo : chapitulo V II
Cemecha : Cerneca Z II ll subplantabant: supplantabant Z ZVer M VUrb VL
suplantabant V

92
 K a k o j e M a n a s h tio iz d a ti g r a d XVIII, 6

god ih je bilo na kuli, dijelom su se ugušili u dimu, dijelom su se u

smrtonosnom skoku bacili na zemlju. Oni koji su bili u gradu pali su od
mača, a ako je tko hitao njima u pomoć, potresen je i prestravljen bježao
u metežu. Kad je nadbiskup vidio da je razotkrivena njegova prijevara i
5 zlodjelo, zbunjen i postiđen ode iz grada da se više nikada ne vrati.
Priča se da je nakon njegova bijega crkva bila ispražnjena više godina. 6
U međuvremenu je arhiđakon Dobre, sin Dicijev, bio na čelu kaptola,6 a
knez Čemeha7upravljao gradom. Pričaju da su obojica sporazumno trošili
crkvene prihode za svoje potrebe i zbog toga onemogućivali sitnim
10 odugovlačenjima izbor nadbiskupa.

6 Iz oskudnih dokumenata toga vremena vidi se da na splitskoj stolici nema

nadbiskupa, a Dobre Dicijev se spominje oko 1119. godine u više dokumenata kao
arhiprezbiter (CD II, 31-32). Inače, Dobre Dicijev je prvi imenom poznati pjesnik, dosada
u literaturi poznat kao Dobre đakon. Njegovu je djelatnost kao obrazovana svećenika bliska
krugu splitskog nadbiskupa Lovre i Splićanina Petra Crnoga moguće danas bolje sagledati.
(Vidi: M. Matijević Sokol, 1996.)
7 Priora Cemehu spominje dokument iz 1119. (CD II, 30-31.)

93
 XIX, 1-4 De exemptione laderensis ecclesie

XIX. De exemptione laderensis ecclesie

1 Eo itaque tempore Micha episcopus, Caloprestantii filius, preerat
ecclesie Iaderensi. Huic promittebat Dabro archidiaconus
archiepiscopatum ecclesie Spalatensis. Quam ob rem multa donaria et
exenia consequebatur ab eo. Sed quod ei de pontificatu Spalatino
promiserat, nolebat ducere ad effectum. Tunc instante episcopo promisit 5
archidiaconus talique ipsum calliditate decepit. Statuit namque diem, qua
Spalatum ueniens missam caneret, admonitionem faceret, ne tanto tempore
sinerent suam ecclesiam pastore uiduatam manere. Et inter hec uerba
pollicitus est archidiaconus primam se uocem electionis de persona
episcopi emissurum. Quid plura? Venit episcopus, missam cecinit , io
admonitionem fecit, sed is, qui se in ipsius electionem proclamaturum
promiserat, nichil dixit. Videns autem episcopus ab archidiacono sibi fore
delusum, uehementer indignatus recessit proponens debitam subiectionem
Spalatine metropoli subtrahere et ab ipsius iurisdictione se omnino
eximere. 15
2 Defuncto tandem Micha episcopo successit alter in ecclesia Iaderensi,
qui decessoris sui sequens uestigia inobediens Spalatine ecclesie
permansit.
3 Tunc Spalatenses elegerunt quendam Gregorium clericum
Iaderensem. Ipse edificari fecit ecclesiam sancti Iohannis, que est capella 20
curie. Sed antequam munus consecrationis suscepisset, morte preuentus
est.
4 Erat autem eo tempore Gaudius clericus, natione Spalatensis,
plebanus ecclesie sancte Anastasie, eleganti statura et inter ceteros
litteratior habebatur. Erat autem filius Cotini, nepos Carochule, potens 25
homo, multorum enim erat cognatorum et affinium populositate preditus.
Hic ergo Spalatine ecclesie archiepiscopus est effectus. Plebanatum ero
ecclesie sancte Anastasie contulit nepoti suo Madio primicerio, fratri
Iohannis Mesagalia, quia patronatus iure spectabat ad eum.

exemptione : exceptione Z II Iaderensi : Iadrensis (passim) T Z ZVer M

VUrb VL II l Micha : Miha M II 3 multa donaria : multas donationes Z II 4
exenia: xenia ZVer M II 5 Tunc : Tunch V II 7 admonitionem : amonitionem T
Z M ammonitionem V II 10 plura : pluram V II U is : hic V II electionem:
ellectione Z II 12 nichil : nihil Z ZVer M II 14 subtrahere : subthrahere T
subthraere V II 20 capella: appellata chapella V VUrb II 2 1 curie : additum nam
est ecclesia sancti Ioanis curiae epischopalis Z additum nam est ecclesia sancti
Ioanis curie archiepiscopali V II munus : munus episcopalis Z II 25 literratior :
literracior T II Cotini: Coctini M II Carochule : Carocule T Z Charochule V II
29 Mesagalia: Mesagallia T ZVer M Messagalie Z Messagalia VUrb Mesagalia
V VL

94
 O iz u z e ć u z a d a r s k e c r k v e XIX, 1-4

XIX. O izuzeću zadarske crkve

U to je vrijeme biskup Miha,1 sin Kaloprestancijev, bio na čelu 1
zadarske crkve. Njemu je arhiđakon Dobre obećavao nadbiskupsku čast
splitske crkve. Zbog toga je od njega dobivao darove i priloge. No nije
svoja obećanja o biskupskoj časti u Splitu htio provesti u djelo. Na uporno
5 traženje biskupovo obeća arhiđakon i ovime ga lukavstvom prevari:
odredio mu je dan kad će doći u Split otpjevati misu i upozoriti građane
da ne smiju dopustiti da im crkva bude tako dugo bez pastira. I arhiđakon
je obećao da će kod tih riječi prvi dati svoj glas za osobu koju treba izabrati
za biskupa. Što je više trebalo? Biskup dođe, otpjeva misu, izreče riječi
10 upozorenja, ali onaj koji je bio obećao da će se javno izjasniti u korist
njegova izbora, ne reče ništa. Kad je biskup vidio da gaje arhiđakon tako
izigrao, u velikoj ljutnji otiđe i odluči uskratiti dužnu podložnost splitskoj
metropoliji te se potpuno izuzeti iz njezine jurisdikcije.
Kad je biskup Miha preminuo, naslijedio gaje u zadarskoj crkvi drugi 2
15 koji je slijedeći stope svoga prethodnika ustrajao u neposlušnosti prema
splitskoj crkvi.2
Tada su Splićani izabrali nekog zadarskog klerika Grgura.3On je dao 3
sagraditi crkvu svetoga Ivana koja je bila kapela kurije. No smrt ga je
pretekla prije nego što je obavio posvećenje.
20 U to je vrijeme živio klerik Gaudije, rodom Splićanin, pleban crkve 4
svete Stošije,4 koji se lijepim stasom i učenošću isticao među klericima.
Bio je sin Kotinov, unuk Karokulin, čovjek moćan i okružen
mnogobrojnom rodbinom i svojtom. On je, dakle, postao nadbiskupom
splitske crkve. Plebanat pak crkve svete Stošije prenese na svoga nećaka
25 Madija, primicerija, brata Ivana Mezagaline, jer mu je po patronatskom
pravu pripadao.

1 Biskupa zadarskog Mihu spominju dokumenti iz 1129. i 1133. godine (CD II, 39-
41), a s naslovom nadbiskupa 1134. (CD II, 44-45)
2 O tim nejasnim događajima koje Toma opisuje, a koji prethode kasnijem izuzeću
zadarske biskupije od splitske metropolitanske jurisdikcije i njezinu uzdizanju na rang
nadbiskupije, ipak daju naslutiti neki podatci iz isprava. Tako se, kako smo gore vidjeli u
ispravi od 1134. godine, Miha, zadarski prvosvećenik, titulira nadbiskupom, a isto i njegov
nasljednik Petar u jednoj danas izgubljenoj ispravi iz 1138. (F. Šišić, 1944,76.) To upućuje
na neke okolnosti koje se poklapaju s Tominim navodima. (Vidi: S. Kovačić, 1988, 16;
M. Matijević Sokol, 2002,162-163.)
3 Grgura se datira u 1135. godinu.
4 Crkva sv. Stošije (Anastazije) nalazila se iznad južnih vrata Dioklecijanove palače.
Spominju je neki dokumenti iz druge polovice XIII. st. ( Vidi: U. Krizomali, 1981,64-
68 .)

95
 XIX, 5-7 D e e x e m p tio n e I a d e r e n s is e c c le s ie

5 Fuit autem Gaudius iste gratiosus satis aput reges Hungarie, quippe
ut elatus homo eorum curias frequentabat. Ordinatus fuit anno Domini
millesimo centesimo tricesimo sexto, tempore Cemeche comitis. Vixit
autem in pontificatus culmine fere XL annis.
6 Factum est autem, ut Desa Macarelli Traguriensi foret ecclesie in 5
episcopum consecrandus. Vocait ergo archiepiscopus ad consecrationem
concelebrandam secum dumtaxat episcopum Chroatensem. Qui ueniens
et uidens processum archiepiscopi contra canonicas institutiones fieri
prohibuit eum dicens: »Non debet archiepiscopus cum uno episcopo
solummodo electo consecrationis munus impendere.« Gaudius uero tante 10
simplicitatis, immo temeritatis erat, ut diceret: »Quia pallium michi est
loco alterius episcopi.« Tunc episcopus Chroatensis, utpote uir discretus
et cautus, uolens honoris sui euitare periculum, ascendit in ambonem et
coram omni populo protestatus est, quod non uoluntarius, sed inuitus et
coactus metropolitano suo in hac parte parebat. Tandem consecratione 15
huiusmodi celebrata, protinus apud sedem apostolicam factum Gaudii
archiepiscopi diuulgatum est. Summus uero pontifex, misso apochrisario
suo iussit tam archiepiscopum, qui ordinauerat, quam episcopum, qui
ordinatus fuerat, ab administratione suorum ordinum perpetuo amoueri.
Episcopum ero, qui protestationem fecerat, decreuit a culpa fuisse 20
immunem. Quod et factum est. Post hec idem archiepiscopus longa
paralisis egritudine dissolutus aput monasterium sancti Benedicti diu
iacuit.
7 Sed eo adhuc uiuente subrogatus est alius archiepiscopus Absalon
nomine, Hungarus natione. Quo defuncto tertius quoque substitutus est 25
archiepiscopus Petrus Lombardus. Qui, cum ad eundem Gaudium gratia5

5 Desa : Dessa T II Macarelli: Mazarelli Z de Samacardi VUrb Machareli

V Macharelli VL II foret ecclesie : foret in ecclesiae Z II 6 Vocauit: Vochauit V
II 9 episcopo : contra canonicas institutiones fieri sollumodo ellecto Z II io
electo : electio T II ll palium mihi Z ZVer M VL palium mundi VUrb II 13
cautus : chautus V II periculum : perichulum V II 14 quod : quia T II 17
apochrisario : apocrisario VUrb VL II 20 decreuit: dechreuit V II culpa: chulpa
V II 22 paralisis : paralysis ZVer M VL II dissolutus : disolutus Z

96
 O izuzeću zadarske crkve XIX, 5-7

Taj je Gaudije5 bio u velikoj milosti6 ugarskih kraljeva jer je kao 5

istaknuti čovjek često prebivao na njihovu dvoru. Bio je zaređen godine
tisuću trideset šeste u doba kneza Černehe.7 Nadbiskupsku je službu
obavljao gotovo 40 godina.
5 Dogodilo se tada da je trebalo Desu, sina Makarelijeva,8posvetiti za 6
trogirskoga biskupa. Nadbiskup pozove hrvatskoga biskupa da zajedno
obave obred posvećenja. Kad je ovaj došao i vidio da će postupak
nadbiskupov biti protiv kanonskih uredbi, pokušao gaje spriječiti riječima:
»Ne smije nadbiskup obavljati čin posvećenja sa samo jednim izabranim
10 biskupom.« Gaudije je bio toliko naivan, dapače nepromišljen, daje rekao:
»Dopušteno je jer imamo palij umjesto drugoga biskupa.« Tada hrvatski
biskup, kao razborit i oprezan čovjek, ne želeći dovesti u opasnost svoju
čast, popne se u ambon i pred cijelim narodom izrazi svoje neslaganje i
izjavi da se u tome pokorio svojemu metropolitu ne svojevoljno, nego
15 protiv svoje volje i pod prisilom. Konačno je posvećenje na taj način
obavljeno, a o činu nadbiskupa Gaudija došao je glas do Apostolske
stolice. Vrhovni svećenik9 pošalje svoga izaslanika s naredbom da se i
nadbiskup, koji je obavljao obred zaređenja, i biskup koji je bio zaređen,
zauvijek uklone iz upravljanja svojih redova. Odredio je također da se
20 oslobodi krivnje biskup koji je izrazio neslaganje. Tako je i bilo. Poslije
toga isti je nadbiskup dugo vremena ležao u samostanu svetoga Benedikta
shrvan dugogodišnjom oduzetošću.
No, još za njegova života, umjesto njega postavljen je drugi nadbiskup 7
po imenu Absalon,10podrijetlom iz Ugarske. Po njegovoj smrti izabran je
25 treći nadbiskup Petar11 iz Lombardije koji je, kad je posjetio Gaudija,

5 Gaudija na splitskoj stolici dokumenti navode od 1138. pa nadalje (CD II, 47,48,
49, 45, 55, 60, 63, 86, 87). Tomina tvrdnja daje na splitskoj stolici bio četrdeset godina
nije sasvim točna jer bi to značilo daje obnašao pontifikat do 1176/1177. godine. No, već
ga dokument iz 1170. spominje kao pokojnoga. (CD II, 127)
6Tomina tvrdnja da je Gaudije bio u milosti ugarskih kraljeva vjerojatno se temelji
na nizu dokumenata iz splitskog nadbiskupskog i kaptolskog arhiva koje su kraljevi Bela
II. (1131-1141) i Gejzall. (1141-1161) izdali splitskoj crkvi (CD 11,47,49,54,86,87), a
Toma ih je mogao poznavati. No, vlada mišljenje da su oni diplomatički falsifikati. (Vidi
o tome mišljenje S. Kovačić, 1988,13-14; bilj. 16; M. Matijević Sokol, 2002,165-166.)
7 Splitski knez Černeha uz nadbiskupa Gaudija spominje se u dokumentu iz 1141.
godine. (CD II, 49)
8Desu Makarelijeva kao trogirskog biskupa spominje dokument od 24. travnja 1197.
godine (CD II, 284), ali kao pokojnog.
9 Vjerojatno se radi o papi Eugeniju III. (1145-1153) jer se njegovo ime spominje u
dokumentu pape Aleksandra III. (1159-1181) od 1. rujna 1161. (CD II, 125) Taj dokument
se tiče posvećenja nekog neimenovanog trogirskog biskupa, koje je obavljeno protiv
kanona.
10Absalon se na splitskoj stolici kao minister pojavljuje još za života Gaudijeva oko
1160. godine. (CD 11,90-91)
11Petar Lombard je također za života Gaudijeva postavljen za splitskog nadbiskupa.
Spominje se kao biskup grada Narnija u pismu Aleksandra III. od 2. srpnja 1161. (CD II,
91-92) kojim ga taj papa imenuje splitskim nadbiskupom.

97
 XIX, 8-9 De exemptione Iaderensis ecclesie

uisitationis accederet, uidit eum adhuc episcopalem anulum gestare in

digito, quam ob rem uehementer eum redarguens extraxit anulum de eius
digito et abscessit.
8 Fuit autem Petrus iste primo episcopus Narniensis, uir magne scientie
et bonorum morum actibus decoratus. Erat autem precipue eruditus in 5
scientia phisicali ita ut respiciendo in faciem sani hominis prenosceret,
quo egritudinibus genere et quo foret tempore inuadendus quoue medele
antidoto posset languoris euitare discrimen.
9 Hic itaque, cum aliquot annorum curriculis Salonitane feliciter
prefuisset ecclesie, profectus in Hungariam mortis debitum soluit 10
sepultusque est in ecclesia sante Marie in Alba. Ob cuius laudabilis uite
conuersationem in magna ueneratione ab incolis regionis illius eius
tumulus habebatur.

2 anulum de eius digito: anulum et abscessit Z 11 5 eruditus: eruditus optimus

medicus Z VL II 6 phisicali: physicali Z ZVer VL physichali V II 9 feliciter:
solicite VUrb

98
 O izuzeću zadarske crkve XIX, 8-9

opazio da taj još uvijek nosi na prstu biskupski prsten. Oštro ga zbog toga
prekorivši, skine s njegova prsta prsten i ode.
Bio je taj Petar najprije biskup u Namiju,12čovjek velikoga znanja i 8
poznat po ćudorednim djelima. Osobito je dobro znao vještinu liječenja,
5 tako da je promatrajući lice zdravoga čovjeka mogao unaprijed znati od
koje će se tko bolesti i kada razboljeti i kojim bi protuotrovom mogao
izbjeći opasnost bolesti.
I tako, nakon što je tijekom nekoliko godina sretno vodio salonitansku
crkvu, otišao je u Ugarsku i tamo preminuo. Pokopan je u crkvi svete
10 Marije u Stolnom Biogradu.13Njegov su grob stanovnici toga kraja veoma
štovali zbog njegova hvalevrijednoga života.

12 Narni je grad u Umbriji.

13Alba je grad Alba Regalis, Stolni Biograd na obalama Blatnog jezera. Danas je to
Szekesfehervar.

99
 XX, 1-3 De episcopatu Farensi

XX. De episcopatu Farensi

1 Interea uacante ecclesia Iaderensi tres eiusdem ecclesie clerici ad
pontificatus honorem certatim aspirabant, uidelicet Lampredius Marichne,
Petrus Camasii et Martinus Manzauini. Comes uero ciuitatis erat eo
tempore Petrana. Hic cepit fouere partem Lampredii sperans se cum eo
suauius uiuere, eo quod nec ipse per se superbus nec erat de superbo 5
sanguine procreatus. Tandem Lampredius iste Iaderensis episcopus est
effectus.
2 Iste primus sub patriarcha Gradensi pallium obtinuit ab Anastasio
papa anno Domini milesimo CXLV. Erat eo tempore quidam Lucarus filius
Duimi Cicle archidiaconus ecclesie Spalatensis. Hic dolens quod 10
Iaderenses a Salonitana metropoli se eximere laborabant, petiit a clero et
populo consilium et expensas promittens se in persona propria ad sedem
apostolicam accessurum et priuilegium Salonitane ecclesie contra
Iaderensium molimina allegaturum. Sed tanta erat inuidia contra
archidiaconum supradictum ut non acquiescerent dictis eius, immo absque 15
omni pudore in faciem ei responderunt dicentes: »Nolumus, quod aliquid
boni per te lucretur ecclesia Spalatensis.« Ad hanc responsionem
perturbatus archidiaconus siluit nec de facto huiusmodi se ulterius
intromisit. Et quia tunc uacabat archiepiscopo ecclesia Spalatensis, facile
Iaderenses sine contradictore potuerunt exemptionem sue ecclesie 20
optinere.
3 Istis uero temporibus, sicut ab antiquo, insule Faron et Bratia erant
dioceses ecclesie Spalatensis. Archipresbiter uero erat in eis quidam
Cemata sacerdos capellanus de Spalato. Predicti autem clerici, qui ad
episcopatum anhelauerant, ceperunt inimicari comiti ob fauorem 25
Lampredii. Qui uolens eos sibi pacatos efficere uni consensit episcopatum
Apsarensem, quem cum duobus aliis episcopatibus, scilicet Vegliensi et
Arbensi a subiectione Spalatine ecclesie subtraxerat. Martinum uero fecit

De episcopatu Farensi: De episcopatu insularum Farensi et Bracensi T De

episcopatu Pharensi et Brachiensi ZVer De episcopatu Pharensi M VUrb VL II
I uacante : uachante V II 2Marichne : Marichnnae Z Maricnae M II 3 Camasii:
Chamasii VUrb V II 4 Petrana : Petrahana VUrb II 6 procreatus : prochreatus V
II 8 Gradensi : Iadrensi Z II 9 Lucarus : Luccarus VL II 10 Duimi : Duymi Z
Duimicile VUrb Duimicicle V II Cicle : Cillae Z II 15 acquiescerent :
aquiescerent T Z II 17 ecclesia : echlesia V II 18 de : deest T II 21 optinere :
obtinere M II 22 Faron et Bratia : Pharon et Brachia ZVer VUrb VL Pharon et
Bratia M II 24 Cernata : Cernatha V II Spalato : Spaleto T VUrb II 25
anhelauerant: anelauerant T V aspirauerant Z anellauerant M VUrb II 26 uolens:
uolentes V II 27 episcopatibus \folia 33, 34, 35. desunt S II 28 subiectione :
sublatione VUrb II subraxerat: subthraxerant V II 23 Martinum : Martinus Z V

100
 O hvarskoj biskupiji XX, 1-3

XX. O hvarskoj biskupiji

U međuvremenu su se za upražnjenu zadarsku crkvu međusobno 1
natjecala tri klerika iz iste crkve, i to Lampredije Marihnin, Petar
Kamasijev' i Martin Manzavinov. U to je vrijeme gradski knez bio
Petrana.2 On je bio sklon Lampredijevoj strani nadajući se da će s njim
5 ugodnije živjeti jer sam po sebi nije bio bahat i nije bio potomak ohole
obitelji. Napokon je taj Lampredije postao zadarskim biskupom.3
On je prvi od pape Anastazija4dobio palij pod gradačkim patrijarhom 2
godine Gospodnje tisuću sto četrdeset pete. U to je vrijeme arhiđakonom
splitske crkve bio neki Lukar, sin Dujma Čikle. On, žaleći što su Zadrani
10 nastojali izuzeti se iz salonitanske metropolije, zatraži od klera i pučanstva
da donesu odluku i pokriju troškove i obeća da će osobno poći pred
Apostolsku stolicu i osujetiti pokušaje Zadrana, pozivajući se na prava
salonitanske crkve. Ali građani su bili obuzeti takvom mržnjom prema
arhiđakonu da se nisu s njime složili, dapače su mu bez ikakva stida u lice
15 odgovorili: »Ne želimo da ti bilo što dobroga učiniš za splitsku crkvu.«
Potresen takvim odgovorom, arhiđakon je zašutio i nije se više u to
miješao. Budući daje tada splitska crkva bila bez nadbiskupa, Zadrani su
mogli lako, bez ičijeg suprotstavljanja, postići izuzeće svoje crkve.
U to su vrijeme, kako je bilo od davnine, otoci Hvar i Brač bili 3
20 dijeceze splitske crkve. Službu arhiprezbitera u njima obavljao je neki
svećenik Crnota,5kapelan iz Splita. Prije spomenuti klerici, koji su težili
za biskupskom čašću, počeli su se neprijateljski ponašati prema knezu
zbog njegove naklonosti prema Lamprediju. U želji da ih smiri,
jednome je odobrio osorsku biskupiju,6koju su zajedno s drugim dvjema,
25 krčkom i rapskom, izdvojili iz podložnosti splitskoj crkvi. I dao je da

1 U dokumentu iz 1134. (CD II, 44-45) spominju se zadarski klerici Lampredije

Marihnin i Petar Kamasijev.
2 Petrana (Petar), zadarski knez pojavljuje se u dokumentima iz 1134,1146. i 1164.
godine. (CD II, 44-45,61,100)
3 Lampredije se na zadarskoj biskupskoj stolici pojavljuje 1146. (CD II, 60) s
naslovom archiepiscopus.
4 Papa Anastazije IV. (1153-1154) dakle nije bio na papinskoj stolici 1145. godine,
kako kaže Toma. Toma je nekoliko etapa uzdizanja zadarske biskupije na rang nadbiskupije
povezao u samo jednu anakronu rečenicu u kojoj je godina 1145. pogrešna. Naime, radi
se o tome daje papa Anastazije bulom od 17. listopada 1154. godine zadarskom biskupu
Lamprediju dodijelio palij i odredio četiri sufraganske biskupije: osorsku, krčku, rapsku i
hvarsku zato što te biskupije više nisu bile pod ugarskom vlašću pa su tako izuzete i od
(splitske) metropolitanske jurisdikcije. (CD 11,76-79) Tek 1155. godine, dakle poslije smrti
pape Anastazija IV, a u vrijeme obnašanja pontifikata pape Hadrijana IV. (1154-1159)
zadarska nadbiskupija potpada odlukom istog pape pod gradeškog patrijarha, primasa
Mletačke Republike, ali uz uvjet da zadarski nadbiskup od pape prima palij. (CD II, 79-
84) (Vidi: N. Klaić - 1. Petricioli, 1976,163-165.)
5 U splitskim dokumentima tridesetih i četrdesetih godina XII. st. spominje se vrlo
ugledna osoba po imenu Crnota i s atributom presbyter, (CD II, 45,46,60)
6 Osorskim biskupom postao je zadarski klerik Petar Kamasijev.

101
 XX, 4 De episcopatu Farensi

eligi ab insulanis, expulso archipresbitero ecclesie Spalatensis, nam comes

predictus cum Venetis earundem occupauerat dominium insularum. Et
quamuis Martinus potestate Iaderensis comitis fuisset electus, noluit tamen
Iadere consecrari, sed profectus Ragusium consecrationem suscepit ab
Andrea archiepiscopo Ragusino et ab episcopis Dulcinensi et Suacensi. 5
Et nullam subiectionem faciebat Iaderensi ecclesie, sed Spalatensi debitam
reuerentiam exhibebat quandoque.
4 Vacante autem tunc temporis ecclesia Spalatensi quidam cardinalis,
uir magne auctoritatis et eximie honestatis, per totum regnum Hungarie
legationibus officio fungebatur. Hic cum non modicam fecisset moram 10
Spalati residendo, effectus erat familiaris omnibus et amicus, singulos
enim pro meritis caritatis uiscere confouebat. Factum est autem, ut eo
tempore congregaretur clerus Spalatine ecclesie pro archiepiscopo
eligendo. Et tandem premisso tractatu de electione cuiusdam in
archiepiscopum, ut moris est, omnia uota in personam eiusdem cardinalis 15
concorditer conuenerunt. Itaque electionis solempnitate deuote ab omnibus
celebrata protinus Iohannes comes, coadunata populari multitudine, sicut
solet interdum laycalis ruditas, notos contempnere, ignotos appetere, certa
respuere, incerta diligere, ueniunt ad eundem legatum, labiis ex ira
trementibus clamosisque uocibus et tunc concionari incipiunt dicentes, 20
quod alias eum diligerent et uellent per omnia reuereri, sed non
consentiunt, ut eorum archiepiscopus efficiatur. Tunc subridens cardinalis
benigna eos allocutione sedauit, dicens: »Viri Spalatenses, non conuenit
sapientibus pro nichilo concitare tumultum et quasi aliquod foret grande
scelus admissum in tante seditionis scandalum tam facile prosilire. Nam 25
super electionis facto, unde nunc turbulentis animis accessistis, opportet
uos esse placatos, quia mea uoluntas magis concordat uobiscum, qui non
uultis, quam cum clericorum uotis, qui me in suum desiderant pontificem
promouere. Nec tamen propter uestras uoces electionem hanc respuo, sed
quia maioris apud deum meriti existimo hec esse uniuersalis ecclesie 30

4 Iadere : Iadrae Z VUrb II 5 Dulcinensi : Dulciniensi M Dulciensi V II

Suacensi: Suagensi Z M V Suagenensi VUrb II 6 Iaderensi: Iadrensis Z M II 7
quandoque : quinque Z II 9 eximie : exhimiae Z II honestatis : onestatis V II 10
moram : deest VUrb II li Spalati: Spaleti T VL II 12 caritatis : charitatis ZVer
VL II uiscere: uisere Z II confouebat: promovebat M II 14tractatu \post tractatu
altera manu posteriore deletum in, sequitur: de electione cuiusdam gardinali
(postea deletum) in archiepiscopum V II cuiusdam : cuiusdam cardinalis Z II 15
archiepiscopum : deest de electione cuiusdam in archiepiscopum T ZVer M
VUrb II cardinalis : gardinalis V II 16 solempnitate : solemnitate Z sollennitate
ZVer sollemnitate M II 18 contempnere : contemnere Z II 19 labiis : labris Z
ZVer M VUrb V VL II 23 allocutione : alloquutione Z II 24 nichilo : nihilo (et
alii codices) Z pro nichillo V II 26 turbulentis : turbulosis VUrb II 30 meriti:
deest M II existimo : extimo Z V aestimo M

102
 O hvarskoj biskupiji XX, 4

Martina7 izaberu otočani, pošto je otjerao arhiprezbitera splitske crkve.8

Spomenuti je naime knez s Mlečanima prisvojio vlast nad istim otocima.
I premda je Martin bio izabran na osnovi ovlasti zadarskoga kneza, nije
htio biti posvećen u Zadru nego je otputovao u Dubrovnik da bi ga
5 posvetio Andrija,9dubrovački nadbiskup, zajedno s ulcinjskim i svačkim
biskupima. Ni u čemu nije bio podložan zadarskoj crkvi nego je kadikad
iskazivao dužno poštovanje splitskoj crkvi.10
Splitska je crkva tada bila ispražnjena i neki kardinal, čovjek velika 4
ugleda i izuzetne čestitosti, po cijelom je Ugarskom Kraljevstvu obavljao
10 legatske poslove.11 Budući da se dugo vremena zadržao u Splitu, postao
je svima blizak prijatelj, a pojedinima je svim srcem bio sklon jer su
odanošću zaslužili poštovanje. I upravo se tada skupio kler splitske crkve
da bi izabrao nadbiskupa. Najprije su, prema običaju, raspravljali o tome
koga bi mogli izabrati za nadbiskupa i na kraju su se svi jednoglasno složili
15 daje kardinal ta osoba. Kad je svečani postupak izbora obavljen, iznenada
knez Ivan12 skupi gomilu puka i, kao što ponekad običava neuka svjetina
odbacivati poznate, a nepoznate tražiti, te odbijati pouzdano, a nepouzdano
cijeniti, tako oni dođu k tome izaslaniku vičući dršćućih usana od bijesa.
I tada okupivši se stanu govoriti da ga inače cijene i da ga žele u svemu
20 poštovati, ali da ne pristaju da im on bude nadbiskup. Kardinal ih tada
osmijehom i milostivim riječima smiri: »Ljudi Splićani, ne dolikuje
mudrima bez ikakva uzroka dizati tako lako bunu kao da je neko veliko
nedjelo počinjeno. Što se tiče izbora zbog kojega ste mi uznemirenih duša
došli, budite mirni jer se moja volja slaže više s vama koji ste protiv, nego
25 s glasovima klerika koji me žele promaknuti u svojega prvosvećenika.
Ipak, ne odbijam ovaj izbor zbog vaših glasova nego iz uvjerenja da Bog
u veću zaslugu upisuje poslove sveopće Crkve koje obavljam.« Obrativši

7 Prvi poznati hvarski biskup već je spominjani zadarski klerik Martin Manzavinov.
8 Smatra se da je hvarska biskupija, koja obuhvaća otoke Brač, Hvar i Vis i koji su
potpadali pod splitsku dijecezu, osnovana 1147. godine, tj. nakon što je zadarski knez Petar
osvojio to područje za Veneciju i postavio župana Guhala. (Vidi: G. Novak, 1924,46-47:
D. Vrsalović, 1968,68.) S. Kovačić drži da to nije moglo biti prije 1154. godine, odnosno
prije uspostave zadarske nadbiskupije. (Vidi: S. Kovačić, 1991,53-58.)
9 Posvećenje je mogao obaviti u tada mletačkom Dubrovniku (J. Lučić, 1973,109-
-110) dubrovački nadbiskup Andrija (1142-1153). (Vidi: M. Matijević Sokol, 2001,123.)
10Metropolitanska jurisdikcija nad hvarskom biskupijom između zadarske i splitske
nadbiskupije rješava se u razdoblju 1181-1199. godine, o čemu svjedoči niz dokumenata
odaslanih iz papinske kurije, s ugarskog dvora, ali i sa splitske i zadarske nadbiskupske
stolice. (CD 11,178-179,181,190,197,244,289-290 etpassim)
11 Legat pape Aleksandra III. za Ugarsku 1165-1167. bio je kardinal Albert koji će
biti izabran za rimskoga papu Grgura VIII. (1187-1188)
12 Splitskog kneza Ivana navode dokumenti od 1169. do 1174. godine. (CD II, 125,
131,138)

103
 XX, 5-7 De episcopatu Farensi

negotia, que exequenda comporto.« Ad clerumque conuersus ait: »Quia

me sincero affectu diligitis, gratias refero, electionem autem uestram in
alium transferatis.« Post hec cardinalis iste reuersus ad curiam transactis
aliquot annorum curriculis summus pontifex est effectus nomenque fuit
Gregorius octauus. 5
5 Temporibus autem domini Alexandri pape tertii miserunt ad eum
Spalatenses clerici humiliter postulantes, ut pastorem eis concedere
dignaretur. Qui eorum petitioni benigne annuens direxit eis Girardum
patria Veronensem et curie capellanum. Qui ab eodem summo pontifice
consecratus ualde honeste decenterque accessit ad regimen ecclesie 10
Spalatensis.
6 Eo tempore Spalatenses et tota pene Dalmatia subiecerunt se
Constantinopolitano imperio. Quam ob rem Spalatini ciues ceperunt
rogare Girardum archiepiscopum, ut ad urbem regiam proficiscens fidem
pro se et pro ciuibus imperatorie celsitudini iureiurando firmaret. Sed cum 15
nollet acquiescere propter papale mandatum ciuesque instando quasi uim
facerent, uenerabilis Girardus ad Alexandrum papam se contulit, petens
ab eo consilium, quid super facto huiusmodi sibi foret agendum. Dominus
uero papa ipsius indebite molestationi compatiens, prefecit eum ecclesie
Sypontine retenta nichilominus administratione ecclesie Spalatine. 20
7 Fuit autem his fere temporibus quidam Chrouatorum dux, nomine
Reles, uir potens et ferox nimis. Hic quia Spalatensi ciuitati preesse
ardentissime cupiebat, ciues eius nunc promissis sollicitans, nunc minis
terrens laborabat multifarie, ut se assumerent in rectorem. Sed Spalatenses
nullatenus flectebantur, detestantes prorsus regimen uiri Sclauigene 25
experiri. Tunc dux ipse cepit palam aggredi ciuitatem, bellum inferens
ualde durum ita, ut usque ad muros armatis equitum cuneis appropinquans,
multas hominum et animalium predaš agebat. Spalatenses uero exire
contra tantam armatorum multitudinem non presumentes, sese intra menia
tuebantur; aliquotiens uero clanculo exeuntes, hostibus ut poterant, 30
offendebant. Factum est autem, ut tempore quodam dux Reles coadunato
grandi exercitu castra posuit e regione ciuitatis, cepitque succidere uineas

2 diligitis : desunt usque ad Post... VUrb II 4 transactis aliquot annorum

curriculis: transactis aliquibus annis Z II 8Girardum: Gerardum (passim) VUrb
II 10 regimen ecclesie Spalatensis : regendam ecclesiam Spalatensem Z II 13
ceperunt: coepere M II 14 Girardum : GyrardumV II 16 acquiescere : aquiescere
T Z ZVer II papale mandatum : mandatum papale Z II 17 facerent: fecerunt Z
II Girardus : Gyrardus VL II 20 Sypontine : Spontinae Z ZVer II 2 1 Fuit -.additum
in margine altera manu cap. 2 1 . Z 2 1 . De conflictu Ducis Reles cum Spalatensibus
ZVer In margine inferiore altera manu 21. De conflictu Ducis Reles cum
Spalatensibus V Cap. 20. De conflictu Ducis Reles cum Spalatensibus VUrb 21.
De conflictu Ducis Reles cum Spalatensibus VL II 25 regimen : regnum Z II 30
uero : deest Z II clanculo : clam Z

104
 O hvarskoj biskupiji XX, 5-7

se kleru reče: »Zahvaljujem vam što me iskrenim osjećajima volite ali

izaberite drugu osobu.« Nakon toga kardinal se vratio u rimsku kuriju i
poslije nekoliko godina postao je vrhovni svećenik pod imenom Grgur
VIII.13
5 U vrijeme gospodina pape Aleksandra III.14pošalju mu splitski klerici 5
glasnike s poniznom molbom da se udostoji dodijeliti im pastira. Milostivo
udovoljivši njihovu traženju, pošalje im Girarda15 iz Verone i kapelana
kurije. Vrhovni ga je svećenik posvetio te on čestito i pristojno pristupi
upravljanju splitskom crkvom.
10 U to su se vrijeme Splićani i gotovo cijela Dalmacija stavili pod vlast 6
Carigrada.16Stoga su splitski građani počeli tražiti od nadbiskupa Girarda
da otputuje u kraljevski grad i da u svoje ime i u ime građana zakletvom
potvrdi vjernost carskome veličanstvu. Budući da na to nije htio pristati
zbog papinske odredbe, a građani su gotovo silom ustrajali, velečasni
15 Girard ode papi Aleksandru tražiti od njega savjet što mu je činiti u takvoj
situaciji. Gospodin papa, suosjećajući s njim zbog nezasluženih teškoća,
postavi ga na čelo sipontinske crkve, ne oduzevši mu upravu nad splitskom
crkvom.
Gotovo u isto vrijeme živio je neki vođa Hrvata, po imenu Relja,17 7
20 čovjek moćan i veoma naprasit. Budući daje silno želio biti na čelu grada
Splita, na sve se načine trudio da ga prihvate za upravitelja, čas ih mameći
obećanjima, čas plašeći prijetnjama. No Splićani se nisu dali skloniti jer
im je bila mrska pomisao da njima vlada čovjek slavenskoga podrijetla.
Tada sam vojvoda počne otvoreno napadati grad i veoma bezobzirno
25 ratovati. Približio se sve do zidina, a naoružane su čete konjanika odvodile
kao plijen mnogo ljudi i životinja. Splićani se pak nisu usuđivali izaći
protiv tolikog naoružanog mnoštva, zaklanjali su se unutar zidina i
ponekad kradom izlazili i nanosili neprijateljima gubitke koliko su mogli.
Zatim se dogodilo da je u jednom trenutku vojvoda Relja, sakupivši veliku
30 vojsku, podigao logor izvan gradskoga područja i počeo sjeći vinograde i

13O izboru kardinala Alberta za splitskog nadbiskupa i o razlozima njegova odbijanja

za »dobro opće Crkve«, što navodi i Toma, svjedoči pismo pape Aleksandra III. samom
Albertu od 31. kolovoza 1167. (CD II, 108-109)
14 Vrijeme je pontifikata pape Aleksandra III. od 1159. do 1181. godine.
15 Girarda kao splitskog nadbiskupa dokumenti navode od kraja 1167. do 1171.
godine. (CD II, 117-118,122-123,128-129)
16 Split skupa s Dalmacijom i čitavom Hrvatskom dolazi diplomatskim akcijama i
oružanom borbom pod vlast Carigrada u razdoblju 1165-1167. Ta vlast će potrajati do 1180.
godine, odnosno do smrti cara Emanuela Komnena (1143-1180).
17Epizoda s Reljom nije potpuno jasna i nema oslonca u nekim drugim dokumentima.
Historiografija pokušava te događaje razjasniti u kontekstu ondašnje političke situacije.
Vojvoda Relja bi predstavljao zapovjednika ugarske vojske u vrijeme rata Ugarske i
Bizanta 1166. godine. (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,282-284.)

105
X X, 7 De episcopatu Forensi

et arbores quasque fructiferas detruncare. Tunc Spalatenses tristes et

gemebundi sua dampna eminus inspectantes miserunt ad ducem nuntios
uerbis pacificis postulantes, ut a tanta Spalatensium uexatione cessaret,
et cum eis amicabiliter de pacis compositione tractaret. Ipse autem, ut erat
peruerse mentis homo multoque intumesceret superbie fastu, talia nuntiis 5
uerba respondit: »Non cessabo, donec omnia uineta uestra ita prosternam,
ut tantum uini non inferatur in ciuitatem, quantum poni possit in calice ad
ministerium unius misse«. Reuersi autem nuntii retulerunt ciuibus tristia
ducis responsa. At illi suspicientes ad celum dixerunt: »Deus omnipotens,
superbie detestator, contere illorum arrogantiam nostramque afflictionem, 10
quam ab eis iniuste patimur, misericorditer intuere«. Modico autem dierum
transacto spatio et ecce dux ipse, ut erat solitus, uenit cum magno armorum
strepitu et appropians usque ad menia ciuitatis insultansque armis et
uocibus, ciues anxios et tremebundos ad prelium prouocabat. Mox autem
quidam audatie spiritus incalescere cepit cordibus Latinorum et arreptis 15
subito armis per portas constipatim errumpunt et diuinum inuocantes
auxilium binas acies instruunt. Tunc duobus probioribus duo dantes uexilla
preceperunt omnibus armatis, ut altera pars unum, altera uexillum alterum
sequeretur. Hortantesque se ad inuicem protinus se hostibus ostenderunt.
Videntes autem Sclaui ex insolito Latinos ex suis latebris exisse multum 20
leti effecti, statim ad eos aties dirigunt. Nostri uero, ut erant premoniti,
una pars paulatim hostibus a facie appropinquant; altera uero pars a tergo
girantes ex insidiis speculantur. Tunc conserentes inter se manus ceperunt
fortiter preliari. Subito autem hi, qui erant in insidiis, prodeuntes ad
auxilium suorum accurrunt. At uero senes per plateam oberrantes supplices 25
manus tendebant ad celum, mulieres uero pueri et puelle prospicientes per
muros, ingenti pauore animis palpitabant. Sacerdotes et claustrales in
ecclesiis prostrati diuinum adiutorium implorabant. Et ecce nutu dei dux
ipse superbus primus iaculo cecidit. Et statim dissolute sunt aties eorum
et coram nostrorum gladiis fugientes passim per campos prostrati sunt 30
corruitque multitudo ex ipsis. Tunc Spalatenses de suis hostibus patrata
uictoria cum gaudio redeuntes amputauerunt caput ipsius nequissimi ducis
et in posturio suspenderunt. Et sic pestis illa quieuit.

2 dampna : damna Z II miserunt: misere M misserunt VUrb II 6 omnia

vineta vestra : omnes vineas vestras Z II 6 prosternam : sequiturfolium 36. S II
12 ecce : ecchce V II 13 appropians : appropinquans Z II 17 instruunt: intruunt T
II 18ut altera pars unum, altera uexillum alterum sequeretur: ut altera pars unum
haberet uexillum alterum vero sequeretur Z II 19 hostibus : ostibus T II 22
appropinquant: appropinquat V II 23 speculantur: speculatur V II inter se manus
ceperunt fortiter preliari: ceperunt inter se preliari Z coepere M II 24 qui: deest
T II 27 animis : animas VUrb II 28 in ecclesiis prostrati diuinum adiutorium
implorabant: in ecclesiis diuinum prostrati auxilium implorabant Z II prostrati
diuinum : diuinum prostrati V II ecce : ecchce V

106
 O hvarskoj biskupiji XX, 7

obarati voćke. Tada Splićani, u tuzi i jadu gledajući izdaleka nanesene im

štete, pošalju vojvodi glasnike zahtijevajući mirnim riječima da prekine
takvo zlostavljanje Splićana i da s njima prijateljski raspravlja o sklapanju
mira. Ali on, kako je bio čovjek izopačena uma i bahate oholosti, ovako
5 odgovori glasnicima: »Neću prestati sve dok vaše vinograde ne sravnim
sa zemljom da se ni toliko vina neće unijeti u grad koliko se može uliti u
kalež za služenje jedne mise.« Glasnici su se vratili i donijeli građanima
tužne vojvodine riječi. A oni gledajući prema nebu rekoše: »Svemogući
Bože, koji prezireš oholost, šatri njihovu drskost i milostivo se osvrni na
10 našu patnju koju od njih bez krivnje trpimo.« Prošlo je nekoliko dana i
evo sam vojvoda, kako je običavao, dođe zveckajući oružjem. Približio
se sve do gradskih zidina dobacujući poruge i prijeteći oružjem pozivao u
bitku zabrinute i uplašene građane. Ubrzo zatim u srca Latina uđe neki
duh odvažnosti i oni iznenada zgrabe oružje, zbijeni provale kroz vrata i,
15 zazivajući božansku pomoć, poredaju se u dva bojna reda. Dvojici boljih
dadoše stjegove i nalože svim ratnicima da slijede svaki svoj stijeg.
Hrabreći se međusobno, odjednom se pokažu neprijateljima. Slaveni,
vidjevši da su Latini mimo svojega običaja izašli iz skrovišta, obraduju
se i odmah na njih uprave svoje redove. Naši pak, kako su bili upozoreni,
20 jednim svojim dijelom s lica postupno su se približavali neprijateljima, a
drugi je dio, zaobišavši ih s leđa, vrebao iz zasjede. Tada su se čete
sukobile i započela je hrabra borba. Ubrzo su se pak pojavili i oni koji su
bili u zasjedi i pojurili u pomoć svojima. A starci su hodali amo tamo po
trgu u molitvi dižući ruke k nebu, dok su žene, dječaci i djevojke
25 promatrali sa zidina obuzeti velikim strahom. Svećenici i redovnici, ničice
ležeći u crkvama, zazivali su Božju pomoć. I evo, na Božji mig sam oholi
vojvoda prvi pade pogođen kopljem. Odmah su se njihove čete raspale i
razbježale pred mačevima naših vojnika. Posvuda su po poljima ležali i
mnogo ih je poginulo. Tada Splićani, izvojevavši pobjedu nad svojim
30 neprijateljima, veseli se vrate, odsijeku glavu nevaljaloga vojvode i objese
je na Pisturi.181 tako se ta pošast smirila.

18Pistura (Posturio, Postures, Pistorium) i danas je trg u Splitu. Ime dolazi od izričaja
post turres. Dakle radi se o trgu izvan gradskih bedema.

107
 XXI, 1-4 De Raynerio archiepiscopo

XXI. De Raynerio archiepiscopo

1 Mortuo tandem bone memorie Girardo archiepiscopo in hoc totius
ecclesie Spalatine resedit consilium, ut neminem eligerent, sed a sede
apostolica pastorem ydoneum postularent. Tunc miserunt legatos suos ad
curiam, sacerdotem quendam Ionium sacristam et quendam alium. Qui
accedentes ad pedes domini Alexandri pape petitionem Spalatensis 5
ecclesie humiliter porexerunt.
2 Erat autem tunc temporis magna controuersia inter clericos Callenses
Tuscie ciuitatis ex una parte et Raynerium eorum episcopum ex parte altera
super quibusdam iuribus ecclesie ipsorum, steterantque ambe partes diu
in curia implacabiliter litigantes. Cumque non posset inter eos tumultus 10
huius discordia mitigari, dominus papa hanc uiam inuenire uoluit fomitem
tanti rancoris utiliter extinguendi. Itaque absoluit Raynerium ab
administrationis uinculo, quo Callensi ecclesie fuerat alligatus et quia
sciebat, eum uirum ualde habilem regimini pastorali, uocatis ecclesie
Spalatine nuntiis, dedit ipsum illis in patrem et pastorem sue ecclesie 15
deducendum. Tunc clerici Callenses, licet ipsum odiis et uexationibus
prosecuti fuissent, multum tamen tristes de amisso pastore effecti ad
propria sunt reuersi.
3 Raynerius autem suscepto dignitatis pallio gaudens et letus cum
nostris nuntiis iter arripuit ueniendi. Descenderunt ergo Rauennam. 20
Habebat autem Raynerius archiepiscopus uasa argentea non modica,
pecuniam et indumenta pontificalia pretiosa. Cum autem timerent in mari
latrocinia piratarum, noluerunt predictas opes secum in naui portare, sed
includens eas archiepiscopus in quodam dolio recommendauit seruandas
apud sancte Marie monasterium de portu Rauennate, mandans ut nulli 25
hominum illud depositum traderetur, nisi ad manus cuiusdam seruientis
sui, quem eis presentem ostendit. Tunc conscendentes nauem profecti sunt.
4 Cum autem peruenissent ad ciuitatem, cum magno tripudio cleri
populique susceptus est. Cepit autem ecclesiam multa prudentia gubernare,
emendare clericos, populum instruere salubribus documentis, facultates 30
ecclesie uigilanti studio ampliare.

Raynerio : Rainerio (passim ) VUrb II 4 Ionium : Enium Z II 6 p o rex eru n t :

porrexere M II 7 Callenses : Calenses (passim Z) Challenses (passim ) V II 8
Raynerium : Rainerium Z II li fom item : fom ites VUrb II 12 extinguendi :
ex tin x itZ II 17 p rosecuti: persequuti Z II 20 nuntiis iter arripuit u en ien d i: nuntiis
iam arripuit ueniundi uiam Z II D escenderunt: Discenderunt Z Descendere M II
22 tim e re n t : tim uerunt T II 25 R auen n ate : Rauenate T VUrb V Rauenati Z II 26
tra d e re tu r: thraderetur V II 28 autem p eruenissent: profecti peruenissent VUrb
II tripudio : thripudio V II 31 ampliare : amplicare T

108
 0 nadbiskupu Arniru XXI, 1-4

XXI. O nadbiskupu Arniru1

Kad je umro nadbiskup dobre uspomene Girard,2 ostalo se na odluci 1
cijele splitske crkve da nikoga ne izaberu nego da od Apostolske stolice
zatraže prikladna pastira. Pošalju tada svoje izaslanike u rimsku kuriju,
nekog svećenika sakristana Jonija i još jednog drugog. Došavši pred noge
5 pape gospodina Aleksandra, ponizno izložiše molbu splitske crkve.
U to se vrijeme vodio veliki spor između klerika tuscijskoga grada 2
Callija3i njihova biskupa zbog nekih prava tamošnje crkve. Obje su strane
dugo prebivale u kuriji i nepomirljivo se prepirale. Budući da se njihovi
krajnje oprečni stavovi nisu mogli približiti, gospodin papa želio je pronaći
10 drugi način i korisno ugasiti plamen tolike mržnje. Stoga je oslobodio
Amira od obveze upravljanja, kojom je bio vezan za crkvu u Calliju i,
znajući ga kao čovjeka veoma okretnoga u pastirskoj službi, pozvao je
glasnike splitske crkve i predao ga je njima da ga vode svojoj crkvi kao
oca i pastira. A klerici Callija, premda su ga progonili mržnjom i vrije-
15 danjima, vratili su se kući veoma ražalošćeni što su izgubili pastira.
Arnir,4 preuzevši palij kao znak dostojanstva, radosno i veselo krene 3
na put s našim glasnicima. Došli su tako do Ravene. Imao je Arnir mnogo
srebrnih posuda, novac i skupu biskupsku odjeću. Budući da su se bojali
gusarskog razbojništva na moru, nisu htjeli spomenuto blago nositi sa
20 sobom na brod, nego gaje nadbiskup spremio u neki sanduk i povjerio na
čuvanje u samostanu svete Marije u ravenskoj luci. Naložio je da se
nikome taj polog ne preda osim u ruke jednoga njegovog službenika, koji
je bio prisutan i kojeg im je pokazao. Tada su se ukrcali na brod i krenuli.
Kad su došli u grad, kler i pučanstvo dočekali su ih s velikom radošću. 4
25 Crkvu je počeo voditi veoma razborito, ispravljati ponašanje klerika, narod
poučavati primjerima koji donose spasenje i budnom brigom povećavati
imutak crkve.

' Ime splitskog nadbiskupa koji će svoj život završiti mučeničkom smrću, u latinskoj
varijanti glasi Rainerius, što bi pohrvaćeno trebalo glasiti Rajnerije. No, u prijevodu se
služimo hrvatskom odnosno splitskom tradicijom imena koje glasi Arnir.
2 Girard umire oko 1175. godine.
3 Callium, Callis danas je grad Cagli u pokrajini Marche. Arnir je bio biskup u Calliju
od 1156. do 1175. godine. Nekoliko puta u svom djelu Toma upotrebljava latinska imena
Tuscia, Tuscus za područje srednje Italije i pojedine osobe iz gradova s tog prostora. Naziv
Tuscia za područje na Apeninskom poluotoku kroz povijest se mijenjao. U rimsko doba
to je bilo ime za Etruriju odnosno one prostore koje su nastavali Etruščani, a danas je to
pokrajina Viterbo. Zatim se to ime proširilo na Lacij.Toskanu i Umbriju. U srednjem vijeku
to ime također teritorijalno pokriva različita područja. Čini se da Toma naziv Tuscia rabi
u širem civilizacijsko-kulturološkom smislu za čitavu središnju Italiju bez obzira na to pod
kojom je vlašću koji grad u tom trenutku.
4 Dokumenti Amira navode kao splitskog nadbiskupa od 1175. do 1180. godine (CD
II, 140,141,142,143,144,147,156,158,159,163,164,165,166), a 1181. kao pokojnog.
(CD n, 175,181)

109
 XXI, 5-8 De Raynerio archiepiscopo

5 Sed nunc ad Martinum episcopum insularum redeundum est. Hic cum

esset senex, quadam ualitudine comprehensus, quasi amens effectus erat.
Insulani uero eius amentiam non ferentes, expulerunt eum et accedentes
ad ecclesiam Spalatensem elegerunt Lucarum, filium Duimi Cicle,
archidiaconum eiusdem ecclesie. Qui presentatus Raynerio archiepiscopo 5
consecratus est ab eodem.
6 Per idem fere tempus dominus Alexander papa tempore scismatis
nauigauit ab Apulia et uenit ad insulam Lissam. Statim autem, ut presensit
Raynerius archiepiscopus preparatis nauibus multis cum magno comitatu
cleri et nobilium ciuitatis uenit ad eum, defferens ei cibaria et exenia multa. io
Temptabat rogare ipsum, ut ad Spalatensem urbem, que prope erat,
diuertere dignaretur, sed non acquieuit papa. Festinabat enim ire Venetias
ad componendum cum Frederico imperatore. Nauigauit ergo inde et uenit
Iaderam. Fuit autem Raynerius archiepiscopus cum eo.
7 Tunc Martinus insularum episcopus recuperata sanitate iam compos 15
mentis effectus, querelam domino pape de sua expulsione et de Lucari
intrusione deposuit. Summus uero pontifex auditis et cognitis cause meritis
Lucarum deposuit, Martinum uero ad suam sedem remisit.
8 Eo tempore Emanuhel inclite memorie apud Constantinopolim
imperabat. Tota autem Dalmatia et pene Chroatia uniuersa subiecta erat 20
principatui eius. Ipse autem erat benignissimus circa omnes sibi subiectos,
non tributorum exactor, sed diuitiarum suarum liberalissimus distributor.
Omnes ad se uenientes honorabat, omnibus impensas ex fisco regio
exhibebat. Recepta etiam computatione capitum ciuitatis Spalatensis,
mittebat stipendia omnibus, infantibus etiam in cuna iacentibus singulos 25
aureos dari faciebat. Mittebat autem duces suos cum magno apparatu

2 ualitudine : in u alitudine Z V U rb II 4 D uim i C icle : D uym icillae Z

D uym icicleV II 7 scismatis : sismatis Z schismatis ZV er V L II 8 a b : deestT II
A pulia : A quila ZV er II Lissam : Lyssam V U rb II 10 exenia : xenia ZV er II n
T em p tab at: Tentabat V II 14 F u i t : luit ZV er VL II 19 Emanuhel : Emanuel Z
ZV er M Hemanuel (passi/n) V U rb II 22 liberalissimus : liberalissimus dispensator
et distributor V U rb II 23 fisco : phischo Z phisco V U rb II 24 Recepta : Recepit
V U rb II 25 singulos : singulis Z II 26 apparatu : apparato T

110
 O nadbiskupu Arniru XXI, 5-8

Ali sada se treba vratiti na otočnoga biskupa Martina.5Bio je već star 5

i obuzela ga je neka bolest te se ponašao kao daje bez razuma. Otočani,
ne podnoseći više njegovu bezumnost, otjeraju ga i dođu u splitsku crkvu
da bi izabrali Lukara,6 sina Dujma Čikle, arhiđakona iste crkve. Bio je
5 predstavljen nadbiskupu Arniru i ovaj ga posveti.
Gotovo u isto to vrijeme gospodin papa Aleksandar u doba shizme7 6
plovio je iz Apulije i došao do Visa.8Budući da je to Amir doznao unaprijed,
odmah je opremio mnogo lađa i s velikom pratnjom, u kojoj je bio kler i
ugledni građani, došao pred njega s hranom i mnogim darovima. Pokušao
10 ga je pozvati da se udostoji skrenuti prema gradu Splitu koji je bio u bli­
zini, ali papa nije pristao. Žurio je, naime, ići u Mletke da bi se dogovorio9
s carem Fridrikom. Otplovio je, dakle, otamo i stigao u Zadar u pratnji
nadbiskupa Amira.
Tada otočni biskup Martin ozdravi, dođe k pameti i podnese tužbu 7
15 gospodinu papi o tome da su ga izbacili i uveli na njegovo mjesto Lukara.
Vrhovni svećenik, saslušavši i shvativši bit stvari, Lukara ukloni a Martina
vrati na njegovu biskupsku službu.
U to je vrijeme u Carigradu vladao Emanuel10 čija se slava pamti. 8
Cijela je Dalmacija i gotovo čitava Hrvatska bila podložna njegovoj vlasti.
20 Bio je veoma milostiv prema svim svojim podanicima, nije nametao
poreze nego je široke ruke dijelio svoje bogatstvo. Svima koji su k njemu
dolazili iskazivao je čast, svima je podmirivao troškove iz kraljevske
blagajne. Budući da je primio popis stanovništva Splita, slao je plaće
svima, dao je čak da se novorođenčadi u kolijevci dade po jedan zlatnik.
25 Slao je svoje zapovjednike11 s velikom ratnom opremom i s obilnom
5 Radi se o Martinu Manzavinovu, prvom hvarskom biskupu. Da su Tomini podatci
utemeljeni, svjedoči pismo pape Aleksandra Hvaranima, kojim im nalaže da se brinu za
svog biskupa sada u starosti kao što su i onda kada je bio mlad. (CD II, 121)
6 O ovom Lukaru nema podataka u dokumentima, osim što se u jednom iz 1170-
1171. spominje arhiđakon L. (CD II, 128)
7 Shizma koju Toma spominje sukob je između Carstva i papinstva i opredjeljenje
Friđrika I. Barbarosse (/1152-1190/ car Svetog Rimskog Carstva od 1155) za antipapu
KalikstalII. (1168-1178) Papa Aleksandar III. godine 1160. izopćio je cara Friđrika.
8 Papa Aleksandar III. doplovio je iz Apulije do Visa 10. ožujka 1177. godine. U
Zadar je stigao 13. ožujka, a 24. ožujka u Veneciju. (Vidi: A. Strgačić, 1954.)
9 Dogovor koji Toma spominje jest mir koji sklapaju u Veneciji papa Aleksandar III.
i car Fridrik Barbarossa nakon gotovo osamnaestogodišnjeg sukoba i poraza Fridrikova
od građanske vojske Lombardske lige kod Legnana 1176. godine. (Vidi: R. Lopez, 1978,
210; A. Franzen, 1988,156-157.)
10Car Emanuel Komnen (1143-1180) u razdoblju 1165-1167, iskoristivši prilike nakon
smrti ugarsko-hrvatskog kralja Gejze II, pripojio je Bizantskom Carstvu Hrvatsku, Dalmaciju,
Bosnu i Srijem, koji su ostali pod njegovom vlašću do 1180. (F. Šišić, 1944, 80-101.)
11 Zapovjednici koje Toma spominje carski su namjesnici za Dalmaciju i Hrvatsku a
stoluju u Splitu. Povjesničari se uglavnom slažu s tim daje Tomine navode o bizantskoj
upravi u Splitu teško provjeriti, ali da odgovaraju općeprihvaćenom stavu unutar
cjelokupnih odnosa i vladanja Emanuela Komnena, osobito ono što se odnosi na porezni
sustav. (Vidi: G. Ostrogorski, 1969, 357-370; I. Goldstein, 1997.)1

111
 XXI, 9-11 De Raynerio archiepiscopo

armorum portantes pro sumptibus pecuniam copiosam. Qui ueniebant et

tenebant ciuitates maritimas et magnam Chroatie partem.
9 Itaque Spalatenses rogauerunt Raynerium archiepiscopum, ut pergeret
Constantinopolim ad imperialem curiam uisitandam. Qui gratanti animo
acquiescens assotiatis sibi aliquot de nobilibus ciuitatis Constantinopolim 5
profectus est. Ingressusque ad Emanuhelem imperatorem ipsumque ex
parte suorum ciuium multum reuerenter salutans ualde honorifice ab
imperatore susceptus est et quamdiu ibi mansit, satis uenerabiliter
impensis ex curia affluenter exhibitis procuratus est. Cum autem redeundi
licentiam a principe postulasset, donauit ei munera pretiosa satis et non 10
pauca. Sicque ad ecclesiam suam gaudens et locuples est reuersus.
10 Fuit autem Raynerius uir ualde constans et intrepidus nec patiebatur
aliquid de iuribus et facultatibus ecclesie deperire. Unde factum est, ut
quodam tempore iret ad montem Massarum, ut exquireret quedam predia
ecclesie, que a Sclauis occupata detinebantur. Et cum faceret circuitum 15
cum his, qui terrarum illarum habebant notitiam, ambiendo et limitando
eas per suas extremitates, ecce Nicolaus quidam cum fratribus et parentela
sua, qui erant ex genere Cacitorum, de facto archiepiscopi ualde dolere
cepit. Et conuocata populari multitudine in magno furoris impetu
Raynerium circumdantes exclamauerunt: »Quid tu, pessime presul et 20
inique, contra nos agere conaris? Numquid putas posse nos eicere de
possessionibus territorii patrum et antecessorum nostrorum? Nisi
incontinenti recedas, hic, hic dies uite tue ultimus erit.« Raynerius autem,
ut erat constantissimus, nil eorum minis perterritus, libera et intensa satis
uoce respondit dicens: »Non uestrum est territorium, ut asseritis, sed 25
possessio ecclesie beati Domnii, a uobis hactenus usurpata.« Ad hanc
uocem omnis multitudo Sclauorum arreptis lapidibus in eum unanimiter
proiecerunt tam diu dextris furrentibus debachantes, donec exanime corpus
sub magno aceruo lapidum dimitterent et abirent.
11 Viri autem illi, qui presulem fuerant comitati, uidentes Sclauorum 30
rabiem in eius fore mortem succensam, cucurrerunt ad ciuitatem tantum
malum ciuibus nuntiantes. Ciues autem subitaneo rumore attoniti repente
ad arma concurrunt. Et alii quidem per mare, alii per terram ad montem

4 gratanti: grato Z II 14 Massarum: Masarum T II 16 habebant: abebantV

II ambiendo : habiendo T II 17 ecce : ecchce V II 19 cepit : incepit Z II 20
circumdantes : circundantes V II 21 nos: deest V II 22 Nisi : desunt Nisi...erit.
VUrb II 23 hic : deest T ZVer VL II 26 beati : sancti T II Domnii : Dompnii
VUrb II hactenus : actenus T II usurpata: additum : Qui omnes furore repleti
dixerunt »Nisi incontinenti recedas hic dies uite tue ultimus erit.« VUrb II 28
debachantes : debacantes Z debacchantes M II donec : donech V

112
 O nadbiskupu Arniru XXI, 9-11

količinom novca za troškove. Oni su dolazili i držali su primorske gradove

i velik dio Hrvatske.
I tako su Splićani zamolili nadbiskupa Amira da se uputi u Carigrad
i posjeti carski dvor.12 On drage volje pristane i u društvu nekoliko
5 gradskih velikaša krene u Carigrad. Kad je došao pred cara Emanuela, s
osobitim gaje poštovanjem pozdravio u ime svojih građana a car gaje uz
počasti primio. Za sve vrijeme njegova boravka dvor je dostojno i obilno
podmirivao troškove. A kad je od vladara zatražio odobrenje za odlazak,
dobio je od dvora mnogo najdragocjenijih darova. Tako se u svoju crkvu
10 vratio radostan i bogat.
Bio je Amir čovjek veoma postojan i neustrašiv, nije dopuštao da se 10
narušavaju prava i oduzima crkvena imovina. Dogodilo se da je jednom
otišao na brdo Mosor tražiti neka crkvena imanja koja su Slaveni oteli i
držali.13 Dok je bio u ophodnji s ljudima, koji su poznavali te zemlje,
15 obilazeći i postavljajući međe na njihovim krajnjim točkama, neki Nikola14
sa svojom braćom i rodbinom iz plemena Kačića nikako nije mogao
podnijeti što je nadbiskup činio. Okupi se mnoštvo naroda i opkole Amira
bijesno ga napadajući povicima: »Što to ti, najgori i najnepravedniji
biskupe, pokušavaš protiv nas učiniti? Zar smatraš da nas možeš izbaciti
20 iz posjeda zemlje koja je pripadala našim očevima i precima? Ako se istoga
trena ne povučeš, ovaj će dan biti posljednji dan tvoga života.« Amir pak,
budući da je bio veoma ustrajan, nije se preplašio njihovih riječi, nespu­
tanim i snažnim glasom odgovori: »Nije to vaša zemlja, kako tvrdite, nego
je to posjed crkve blaženoga Dujma, kojom ste se vi sve do sada protu-
25 zakonito koristili.« Na te riječi čitavo mnoštvo Slavena zgrabi kamenje i
počne ga kamenovati. Tako su dugo desnicama bjesnili i divljali, dok se
nisu razišli ostavljajući mrtvo tijelo pod golemom gomilom kamenja.
Ljudi, koji su bili u biskupovoj pratnji i koji su gledali kako su ga 11
Slaveni u žaru bijesa usmrtili,15 potrčali su u grad i javili veliko zlo
30 građanima. Građani, preplašeni iznenadnom viješću, odmah se naoružaju

12 Osim Tominih podataka, nema nikakvih neposrednih dokumenata koji bi

posvjedočili da je Amir bio u Carigradu. E. Peričić (E. Peričić, 1991,227-228) Amirovo
putovanje dovodi u vezu s rješavanjem odnosa dubrovačke i barske metropolije u vrijeme
Grgura barskog, povezujući i oslanjajući se na dokument kojim Grgur priznaje splitskoj
crkvi primat. (CD II, 159)
13 Nadbiskup Amir je u Poljicima htio ući u posjede splitske crkve koje je ona na
temelju diplomatičkih falsifikata nastalih šezdesetih godina XII. st. pokušala zadržati.
Upravo jedan dokument cara Emanuela Komnena s početka 1180. godine svjedoči o tom
činu. Naime, car piše svom upravitelju Hrvatske Rogeriju da prisili neke otimače, i to one
od Kačića, da splitskoj crkvi vrate otete zemlje. (CD II, 165) (Vidi: N. Klaić, 1973,52-72.)
14 Nikola iz plemena Kačića bio je knez (comes) u Poljicima. Osim Tome, spominje
se u dokumentima iz druge polovice XII. st. (CD II, 221,241,349,390)
15 Mučenička smrt nadbiskupa Amira bila je razlogom rasta njegova kulta, osobito u
XVI. st. Na temelju Tomina teksta sastavljen je poslije Život sv. Amira. (Vidi: C. Fisković,
1977.)

113
 XXI, 12-14 De Raynerio archiepiscopo

Crassum, ubi scelus perpetratum fuerat, uenire accelerant properanter. Vt

autem peruenerunt ad locum, ecce pontifex miserandus sub illa lapidum
congerie quasi tumulatus iacebat, hostes omnes recesserant. Tunc
extrahentes eum nauique extincta imponentes membra cum magno luctu
et merore ad ciuitatem duxerunt. Clerus autem preparatis de more 5
solempnibus exequiis una cum populo extulerunt corpus pontificis et
sepelierunt eum in ecclesia sancti Benedicti.
12 Erat autem eo tempore sacerdos quidam, nomine Micha. Hic, cum de
suis excessibus a predicto antistite sepe argueretur, in magnum exarserat
odium contra eum. Non enim erat homo, qui de correctione proficeret in 10
melius, sed qui deficeret in deterius. Hic ergo uidens, quod mortuus erat
insectator uitiorum suorum, letus effectus est. Et quasi insultans morti eius,
dixit quibusdam complicibus suis: »Date mihi potum aque, ut possim
dicere, quia superstes sum illi maligno presuli, qui me quiescere non
sinebat.« Et cum datam aquam ex uoto bibisset, ita quasi miraculose 15
contigit, ac si uenenum pro aqua illa bibisset, statim se iecit in lectum, a
quo numquam surrexit, sed paulo post uita decessit.
13 Spalatenses autem facta inquisitione de interfectoribus archiepiscopi,
aliquos inuenerunt, quos statim patibulis suspenderunt. Sed Deus
omnipotens non diu permisit tam nefarium scelus sine manifesta ultione 20
manere, nam quotquot in effusionem innocentis sanguinis impias
extenderunt manus, post modicum tempus alii fame, alii gladio, alii peste
cum sua posteritate consumpti sunt. Obiit autem uenerabilis Raynerius
secundo nonas Augusti anno Domini millesimo centesimo octogesimo.
Prefuit uero ecclesie annis quinque. 25
14 Post cuius decessum Spalatenses rogauerunt seruientem eius,
quatenus Rauennam pergeret depositumque archiepiscopi ad ecclesiam
Spalatensem deferret. Ipse autem, cum esset fidelis et bonus, acquieuit
ciuibus. Et preparato nauigio perrexit Rauennam. Miserunt autem cum
ipso quendam clericum, nomine Raddam Marule. Tunc ostenderunt 30
depositariis quedam intersignia archiepiscopi. Et quia ille idem erat, ad
cuius manus depositum illud iusserat archiepiscopus tradi, reddiderunt
totum illud dolium, in quo fuerant opes ille recluse. Receptis uero omnibus
reuersi sunt. De rebus itaque illis quedam ecclesie date sunt, de aliis fecit
communitas uoluntatem suam. 35l
l Crassum: Chrassum V II 2 peruenerunt: peruenere M perexerunt V VUrb II
3 iacebat: iacebat et hostes VUrb II 4 extrahentes : extraentes V II extincta :
extinctum Z II 6 solempnibus : deest Z solennibus ZVer II 8 Micha: Miha M II 10
enim erat: erat enim T II n deterius : detherius V II 15 bibisset: bibis sed V II 21
quotquot: quoquod T II 24 secundo: manu posteriore correctum secundo in pridie
S secundo nonas Augustas T Z ZVer secundo Nonas Augusti VUrb V VL II 29
ciuibus:Ipse...ciuibusdeestT II 30Marule:MarulliZMardeVUrbMarulleVLV

114
 O nadbiskupu Arniru XXI, 12-14

te jedni morem, a drugi kopnom, brzo pohitaju na Mutogras gdje je zločin

počinjen. Kad su došli do mjesta na kojem je bijedni nadbiskup ležao pod
onom gomilom kamenja, kao da je u grob pokopan, svi se neprijatelji
povuku. Tada su ga otkopali, ukrcali beživotno tijelo na brod i uz veliku
5 tugu i žalost dovezli ga u grad. Kler je, prema običaju, pripremio svečani
sprovod, zajedno s narodom iznijeli su nadbiskupovo tijelo i pokopali ga
u crkvi svetoga Benedikta.16
Bijaše u to doba neki svećenik po imenu Miha. Budući da ga je 12
spomenuti nadbiskup prekoravao zbog njegovih ispada, izgarao je od
10 mržnje prema njemu. Nije, naime, bio čovjek kojega bi opominjanje
popravilo, nego je postajao gori. Zato se razveselio kad je vidio daje umro
progonitelj njegovih pogrešaka. I kao da se izruguje njegovoj smrti, reče
svojim istomišljenicima: »Dajte mi da popijem vode, da mogu reći da sam
nadživio onog pakosnog biskupa koji mi nije davao mira.« A kad je popio
15 vodu, koju su mu prema njegovoj želji dali, dogodilo se čudo, kao daje
umjesto te vode popio otrov; odmah je pao u krevet iz kojega više nikada
nije ustao nego je nedugo zatim preminuo.
Splićani su proveli istragu o ubojicama nadbiskupa, neke su pronašli 13
i odmah ih objesili na vješalima. Ali svemogući Bog nije dugo pustio da
20 takvo zločinačko nedjelo ostane bez kazne; koliko god ih je pružilo
bezbožne ruke da proliju nevinu krv, poslije nekoga vremena jedne je
svladala glad, druge posjekao mač, a ostale je zajedno s njihovim
potomstvom pokosila kuga. Otišao je časni Amir drugoga dana prije nona
u kolovozu,17 godine Gospodnje tisuću sto osamdesete, nakon
25 petogodišnjeg upravljanja crkvom.
Poslije njegove smrti Splićani su tražili od njegova službenika da 14
otputuje u Ravenu i da nadbiskupov polog prenese u splitsku crkvu. On
sam, jer je bio odan i dobar, pristane na traženje građana, opremi brod i
otplovi u Ravenu. Poslali su s njim nekog klerika po imenu Radu
30 Marulina.18Tada pokažu čuvarima pologa neke nadbiskupove dogovorene
znakove i jer je on bio upravo isti onaj u čije je ruke nadbiskup bio
zapovjedio predati ostavljeno na čuvanje, povratili su mu čitav sanduk u
kojemu je bilo zatvoreno blago. Sve su to preuzeli i vratili se. Tim su
stvarima obdarene neke crkve, a s drugima je zajednica učinila što je htjela.

16 Crkva sv. Benedikta je u sklopu samostana splitskih benediktinki, koji je - kako

smo naprijed vidjeli - osnovao i obdario 1068. godine splitski nadbiskup Lovro. (CD I,
109-112)
17 Amir je ubijen 4. kolovoza 1180.
18 Svećenik Rade, Marulin sin (presbiter Radde, filius Marole), spominje se kao
svjedok u jednoj splitskoj ispravi iz 1184. godine. (CD II, 191)

115
 XXII, 1-3 De Petro et altero Petro archiepiscopis

XXII. De Petro et altero Petro archiepiscopis

1 Post mortem uero Hemanuelis imperatoris, cum redissent Spalatenses
ad dominium Hungarorum, electio facta est de quodam Petro Hungaro,
filio Chitilen, qui erat nobili genere ortus. Cum ergo consecrationis munus
fuisset adeptus, primo pontificatus sui anno conuocauit uniuersos
episcopos suffraganeos suos, abbates etiam, et omnes ecclesie personatus 5
habentes cum uniuerso clero. Et celebrauit prouincialem synodum in
basilica sancti Andree, que dicitur picta. In hac synodo multa bona fuerunt
statuta. Tunc limitate fuerunt dioceses cuiuslibet episcopatus. Corbauia,
cum esset parochia ecclesie Spalatensis, uoluit eam archiepiscopus sibi
detrahere et in ea episcopatum facere metropoli Spalatine subiectum. Quod 10
et factum est. Nam ex uoluntate cleri illius prouintie, qui ad synodum
uenerant, ordinatus est primus episcopus Corbauie Matheus Maurute,
canonicus ecclesie sancti Domnii, iuuenis quidem etate, sed honeste
conuersationis et sobrie uite. Denique peracto synodali conuentu
quecumque ibi statuta fuerunt, apostolicis sunt auribus intimata. Dominus 15
uero papa aprobans uniuersa, pondus auctoritatis Romane ecclesie eis
imprimens, confirmauit.
2 Igitur Petrus archiepiscopus modum pontificalis acrimonie paulisper
excedens, cepit cum canonicis ecclesie sue contentiose agere. Volebat enim
quedam iura eorum infringere propter quod ambe partes multum 20
exasperate ad Romanam se curiam contulerunt. Cumque causam
huiusmodi apostolico conspectui presentassent, quidam de cardinalibus
auditor partibus datus fuit. Ventilatis ergo questionibus utrorumque pax
et compositio inter ipsos reformata est et sic ad propria sunt reuersi.
3 Post modicum uero temporis Petrus archiepiscopus in Hungariam 25
profectus, nescio qua causa, ad archiepiscopatum Colocensis ecclesie
translatus est. Prefuit autem ecclesie Spalatine annis duobus. Huic

De Petro et altero Petro archiepiscopis : De duobus Petris archiepiscopis M

II l Hemanuelis : Emanuelis Z ZVer II l redissent: rediissent Z reddissent M II
2quodam: codam V II 3 Chitilen: Chithilen V II 8Corbauia: Chorbauia (passim)
V II io detrahere : dethraere V II 10 metropoli: methropoli V II 10 subiectum :
subyectumV II 12Corbauie: CorbiaZ II 12Matheus : Mateus nomine ZMattheus
Maurute ZVer M Matheus nomine Maurute V II 16papa aprobans uniuersa: papa
uniuersa aprobauit Z II 19 enim : autem Z II 20 infringere : fringere Z II 21
contulerunt. Cumque causam huiusmodi apostolico conspectui presentassent :
contulerunt cuiusque modi Apostolico conspectui presentarunt. VUrb II 26
archiepiscopatum \folium (sine numero) deestS II 27 Spalatine: Aspalatinae M

116
 O nadbiskupima Petru i drugome Petru XXII, 1-3

XXII. O nadbiskupima Petru i drugome Petru

Poslije smrti cara Emanuela,1kad su Splićani ponovno bili pod vlašću 1
Ugara, bio je izabran neki Petar Ugrin, sin Hitilenov, podrijetlom iz
plemićke porodice. Nakon obavljena posvećenja u prvoj godini obnašanja
svoje nadbiskupske časti, sazvao je sve biskupe svoje sufragane,2također
5 opate i sve koji su imali crkvene položaje, s cjelokupnim klerom. I održao
je provincijalnu sinodu u bazilici svetoga Andrije3 koja se zove
»oslikanom«. Na toj su sinodi donesene mnoge dobre odluke. Određene
su tada granice dijeceza svake biskupije. Nadbiskup je želio odvojiti
Krbavu,4 jer je bila parohija splitske crkve, i učiniti od nje biskupiju
10 podložnu splitskoj metropoliji pa je tako i učinjeno. Prema želji klera te
provincije, koji je došao na sinodu, određen je za prvoga biskupa
krbavskoga Matej Maurutin, kanonik crkve svetoga Dujma, po godinama
još mladić ali čestita ponašanja i trijezna života. Kad je sinodski skup
završio, dojavljeno je papi sve što je bilo zaključeno. Gospodin papa5je
15 sve odobrio i osnažio težinom ugleda rimske crkve.
Međutim, nadbiskup Petar, djelomice prekoračivši mjeru biskupske 2
strogosti, uđe u prepirke s kanonicima svoje crkve jer im je htio okmjiti
neka njihova prava. Zbog toga su obje strane u velikoj ljutnji pošle u
rimsku kuriju. Kad su pred Apostolskim licem izložili svoju stvar, jedan
20 od kardinala određen je stranama kao sudac auditor. Žalbe jednih i drugih
bile su preispitane i među njima je došlo do pomirenja i obnovljenoga
mira.6
Nedugo zatim, nadbiskup Petar krene u Ugarsku i bude prebačen 3
na dužnost kaločkoga nadbiskupa iz nepoznatoga mi razloga. Na čelu
25 splitske crkve bio je dvije godine.7 Njega je naslijedio drugi Petar,8 opat

1 Car Emanuel Komnen umire 24. rujna 1180.

2 Petar Ugrin, sin Hitilenov, na splitsku je nadbiskupsku stolicu zasjeo oko 1185.
godine. Naime, te je godine pod njegovim predsjedanjem održan splitski sabor na kojemu
je definiran ustroj splitske metropolije nakon osnivanja zadarske nadbiskupije. (CD II, 192-
194; S. Kovačić, 1988)
2 Crkva sv. Andrije nastradala je u XV. st. Arheolozi su na mjestu gdje je ona bila otkrili
ostatke ranokršćanske bazilike te antičke i srednjovjekovne nalaze. Lokalitet je poznat kao
Ad basilicas pictas. (Vidi: F. Buškariol, 1987; F. Oreb, T. Rismondo, M. Topić i dr., 1999.)
4 Krbavska je biskupija utemeljena na tom saboru. Među sufraganima je naveden
krbavski biskup Matej kao electus (izabrani, a neposvećeni). (Vidi; M. Bogović, 1988.)
5 Sabor je održan pod papom Lucijem III. (1. IX. 1181-25. XI. 1185) a zaključke je
odobrio 1186. papa Urban III. (1185-1187). (CD II, 202-204)
6 Sukob splitskog kaptola i nadbiskupa o kojemu Toma ovdje piše treba pripisati
drugom Petru, nasljedniku ovog Petra Hitilenova, kako se može zaključiti nakon analize
Tomina teksta i dostupnih diplomatičkih vrela. (Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,178-180.)
7 Petar Hitilenov sigurno se nalazio na splitskoj stolici četiri do pet godina. Posljednji
put se spominje 1189. godine (CD II, 240-241). Na čelu kaločke nadbiskupije spominje
se 1190.
8Drugi Petar, opat samostana sv. Martina, na splitskoj je stolici oko pet godina. Doku­
menti ga navode od 1191/2. do 1196. (CD II, 250,251,253,257,258,264,269,270,278)

117
 XXII, 4-6 De Petro et altero Petro archiepiscopis

successit alter Petrus abbas sancti Martini de Pannonia uixitque in

pontificatu Spalatine sedis annis quinque.
4 His temporibus defuncto Martino insularum episcopo Nicolaus
Manzauini, nepos eius, ambitionis ardore succensus, tantum sollicitauerat
insulanos, quod ab eis in episcopum est electus. Presentatus ergo 5
Spalatensi archiepiscopo manus consecrationis sibi postulabat imponi,
archipresul uero eius deuitans uersutias, sciens eum callidum et dolosum,
minime admittebat. Tandem instantia ciuium superatus, promisit se die
dominica, que crastino futura erat, eorum satisfacere uoluntati. Nicolaus
uero, indigne ferens dillationem archiepiscopi, ipsa nocte iter arripiens, 10
perexit Veronam ibique dominum papa Lucium quibusdam machina­
tionibus circumueniens consecrationem ab eo petiit et accepit.
5 Vacante autem ecclesia Iaderensi Nicolaus iste in archiepiscopum est
electus. Qui electionem temere suscipiens absque licentia apostolice sedis
administrationi Iaderensi ecclesie se impudenter immersit. Quam ob rem 15
dominus Innocentius papa eum utraque dignitate priuauit.
6 Insulani uero Spalatum accedentes elegerunt in suum episcopum
Micham nepotem Picii, canonicum ecclesie Spalatensis. Hic in Spalatina
ecclesia consecrationem suscepit et pergens ad apostolice sedis presulem
confirmationis rescriptum optinuit, ut deinceps episcopatus Farensis 20
antique metropoli Spalatine, tamquam matri sue, iure perpetuo adhereret.

3 defuncto : deest VUrb II 4 Manzauini: Man$auiny V II 6 manus : manum

ZVer M VUrb VL II 13 Iaderensi: Iadrensi M V desunt vacante autem ecclesia
Iaderensi VUrb II in archiepiscopum : in archiepiscopum Jadrensem VUrb II
14 electionem : electus VUrb II 16 Innocentius : Inocentius V II 18 Micham :
MihaM II 20optinuit: obtinuit VUrb VL II Farensis: Pharensis Z M VUrb VL

118
 O nadbiskupima Petru i drugome Petru XXII, 4-6

svetoga Martina iz Panonije, koji je kao nadbiskup splitske stolice proživio

pet godina.
U vrijeme kad je umro otočni biskup Martin, njegov je nećak Nikola 4
Manzavinov,9 plamteći od častohleplja, izvršio toliki pritisak na otočane
5 da su ga izabrali za biskupa. Predstavivši se splitskom nadbiskupu, tražio
je od njega da ga svojom rukom posveti. Nadbiskup pak, izbjegavajući
njegove smicalice i znajući ga kao lukava i varljiva, nije pristajao.
Napokon svladan navaljivanjem građana obeća da će udovoljiti njihovoj
želji sljedećega dana, u nedjelju. Nikola, ljutito ne prihvaćajući
10 nadbiskupovo odgađanje, iste noći krene na put i stigne u Veronu. Tamo
gospodina papu Lucija10prevari svakojakim smicalicama te zatraži i primi
od njega posvećenje.
Budući da je i zadarska crkva bila upražnjena, taj Nikola bude izabran 5
za nadbiskupa.11Lakoumno je prihvatio izbor i bez odobrenja Apostolske
15 stolice bestidno se upustio u upravljanje zadarskom crkvom. Zbog toga
ga je papa Inocent lišio jedne i druge časti.12
Otočani tada dođu u Split i izaberu za svoga biskupa kanonika splitske 6
crkve Mihu,13nećaka Picijeva. On u splitskoj crkvi primi posvećenje, otiđe
do vrhovnog svećenika Apostolske stolice i primi reskript o potvrdi s
20 naredbom da hvarska biskupija od tada za vječna vremena pripadne
splitskoj metropoliji kao svojoj majci.14

9 Nikola Manzavinov se kao hvarski biskup navodi u dokumentima od 1184. do

1198. godine. (CD II, 190, 244, 304)
10 U Veroni je papa Lucije boravio 1184-1185. godine.
11 Kao izabrani zadarski nadbiskup (archielectus) Nikola Manzavinov se pojavljuje
krajem XII. st„ točnije 1198-1200. (CD II, 290,294,296, 297, 304-305, 314, 315, 318,
322,323,324,326,340,351,352,353,357)
n Papa Inocent III. 14. listopada 1200. piše splitskom nadbiskupu Bernardu da izopći
Nikolu, nekadašnjeg hvarskog biskupa koji je sada u zadarskoj crkvi. (CD II, 352)
13 Hvarskim biskupom postao je Miha 1198. godine. (CD II, 309,322,323,324,325,
341)
14 Rješavanje metropolitanske jurisdikcije nad hvarskom biskupijom počelo je 1181.
godine pod papinim legatom Teobaldom, kada je on presudio da hvarska biskupija potpada
pod splitsku metropoliju (CD II, 178-179), a završilo je 1198. godine potvrdom hercega
Andrije da hvarska biskupija pripada splitskoj metropoliji (CD II, 309-310), odnosno
dekretom pape Inocenta III. iz 1199. kojim nalaže splitskom kaptolu da se brine za hvarsku
biskupiju dok on ne odluči drukčije. Toma je događaje od gotovo dvadeset godina prikazao
vrlo sažeto. Što je sve bio razlog raspletu te kako se odnos političkih snaga u pozadini
odražavao na crkvene događaje, nije lako utvrditi zbog nedostatka vrela. Treba imati na
umu da i patrijarh Grada ima ingerencije nad zadarskom nadbiskupijom. (Vidi: M.
Matijević Sokol, 2002,181-185.)

119
 XXIII, 1-2 De Bernardo archiepiscopo Spalatensi

XXIII. De Bernardo archiepiscopo Spalatensi1

1 Eo tempore illustris uir Bela Hungarie rex, missis apochrisariis ad
apostolicam sedem, supplicauit domino pape Innocentio, ut iuberet
reliquias beati Vladislaui regis subleuari et in loco decentiori componi ac
ipsum in sanctorum cathalogo decerneret ascribendum. Cuius petitioni
summus pontifex annuit et misit quendam uirum reuerendissimum 5
Gregorium de Crescentio cardinalem, ut uoluntati regie satisfaceret
condecenter. Tunc cardinalis apostolica legatione suscepta transfretauit et
uenit in partes Dalmatie applicuitque Tragurium. Et quia yemis adhuc
asperitas imminebat, uoluit ibidem per totam quadragessimam comorari.
Erat autem in comitatu eius clericus quidam capellanus ipsius, Bemardus 10
nomine, de prouincia Tuscie, patria Perusinus, uir litteratus et eloquens,
statura procerrus. Hic quia frequenter in Hungariam fuerat missus, notus
erat effectus regi Bele gratiamque ipsius et multorum principum et
prelatorum Hungarie habebat, ita ut rex ipse filium suum Henricum ei
nutriendum traderet et docendum. Cum ergo legatus in Hungariam 15
profectus legationis sue peregisset officium, ad propria reuersus est.
2 Itaque uacante ecclesia Spalatensi elegerunt Bernardum in
archiepiscopum suum et quia regi carus erat, sperabant propter ipsum
ciuitati et ecclesie multa comoda prouenire. Ergo fauore regio petito et
facile optento miserunt Romam ad dominum Innocentium tertium 20
petentes, ut electionem factam de Bernardo dignanter admittens
consecrationis ei munus impenderet ipsumque ad regimen Spalatine
ecclesie salubriter destinaret. Fuerunt autem nuntii Spalatensium:
Vilcasius diaconus et Duimus nepos Gumay laycus. Sed non libenter
summus pontifex petitionem huiusmodi admittebat, quin immo satis 25
euidentibus inditiis dissuadere eorum desideriis uidebatur. Sed tanta fuit
precum instantia, quod ad ultimum acquieuit. Precepit tamen eidem
Bernardo, ut expeteret licentiam ab abbate monasterii sancte M. de Fameto
Clusinensis diocesis, cui professionem fecerat regularem et resumeret

Spalatensi: deest Z M V VUrb VL II l Bela : Bella Z T M VUrb VL II 3

reliquias : reliquas M II 4 cathalogo : catalogo ZVer chathalogo V II 6 Gregorium
de Crescentio cardinalem : Gregorium de Chrescentio gardinalem V II 8 quia :
deest VUrb II yemis : hiemis Z hyemis ZVer M II adhuc : aduc Z II 9
imminebat: imininebat T II ll Tuscie : Thuscie V II Perusinus : Perosinus Z II
12 procerrus : procerus ZVer II in : sequitur folium 41 . S II 14 Henricum :
Hembricum Z II 15 traderet: tradederet VUrb II et : deest Z II docendum :
docendus Z II 18 carus : charus ZVer II 24 Vilcasius : Nicolaus M II Duimus
nepos Gumay : Diminus nepos Gumai VUrb II 27 acquieuit: aquieuit T Z II 29
Clusinensis : Clusiensis ZVer

120
 O nadbiskupu Bernardu XXIII, 1-2

XXIII. O nadbiskupu Bernardu

U to doba ugarski kralj Bela,1 izvrstan junak, pošalje poklisare do 1
Apostolske stolice i zamoli gospodina papu Inocenta2 neka zapovjedi da
se relikvije blaženoga kralja Ladislava izvade i polože na dostojnije mjesto
i da se donese odluka o njegovu uvrštenju u katalog svetaca.3Papa udovolji
5 njegovu traženju i pošalje nekog veleštovanoga kardinala Gregorija de
Crescendo4 da na doličan način ispuni kraljevu volju. Tada kardinal
preuzme apostolsko poslanstvo, preplovi preko mora, dođe u krajeve
Dalmacije i pristane u Trogiru. Budući da je još prijetila oštra zima, želio
je ondje provesti čitavu korizmu. U njegovoj je pratnji bio neki klerik,
10 njegov kapelan, po imenu Bernard, iz Perugie u Tusciji, čovjek književno
izobražen, rječit i visok stasom. Često je bio slan u Ugarsku i zbog toga
je bio poznat kralju Beli, dapače, bio je u milosti njegovoj i mnogih
ugarskih velikaša i prelata, tako da mu je sam kralj povjerio odgoj i
naobrazbu svoga sina Emerika.5Kad je kao izaslanik otputovao u Ugarsku,
15 obavio je svoj izaslanički posao i vratio se natrag.
I tako, budući da je splitska crkva bila upražnjena, izaberu za svoga
nadbiskupa Bernarda. Kako je kralju bio drag, nadali su se da će zbog
njega i crkva imati velike koristi. Zatraže stoga i lako dobiju kraljevu
privolu, pošalju izaslanstvo u Rim gospodinu Inocentu Trećem s molbom
20 da se udostoji prihvatiti izbor Bernardov i da obavi obred njegova
posvećenja te da ga mudro uvede u upravljanje splitskom crkvom. Glasnici
Splićana bili su: đakon Vukaš6 i laik Dujam, nećak Gumajev. Ali vrhovni
svećenik nije bio sklon toj njihovoj molbi, čak se činilo prema sasvim
očitim naznakama da ih odgovara od njegovih želja. No, u svojim su
25 molbama bili tako uporni daje naposljetku pristao. Naložio je ipak istome
Bernardu da traži dozvolu od opata samostana svete Marije de Fameto iz
dijeceze Chiusi, kojemu se zavjetovao kao redovnik, i da ponovo stavi

1 Ugarski kralj Bela III. sin jeG ejzell. vlada od 1172. (okrunjen je 13. siječnja 1173)
do 1196.
2 Papa Inocent III. obnaša dužnost i čast pontifikata od 1198. do 1216. godine.
3 Sveti Ladislav I. kralj umro je 1095. godine, a kanoniziran 1192, odnosno za
vrijeme pape Celestina III. (1191-1198). Očigledno je da je Toma pogrešno pripisao
kanoniziranje kralja Ladislava papi Inocentu III, ali je točno da se taj čin dogodio u vrijeme
kralja Bele III.
4 Grgur Krescencijev odnosno Gregorius de Sancto Apostolo sancte Marie in Porticu
cardinalis spominje se kao papin legat u dokumentu iz 1192. godine, u kojemu se određuju
daće kaptolu trogirskom. Dokument je izdan 16. travnja iste godine u Splitu, desetak dana
nakon Uskrsa. (CD II, 253-255) Navode ga i drugi dokumenti iz kojih se vidi daje obavljao
niz poslova za papu Celestina III.
5 Emerik je prvorođeni sin Bele III. Rođenje 1174. godine iz braka Belina s prvom
ženom Agnezom. S njom je imao i sina Andriju koji je rođen 1176.
6 Kanonika Vukaša potkraj XII. st. spominje jedan dokument (CD II, 250). No, on
je aktivan u javnom životu Splita i dvadesetih godina XIII. st. - kako će to i Toma
spominjati - a potvrđuju i dokumenti. (CD III, 185,197,198,203)

121
 XXIII, 3-5 De Bernardo archiepiscopo Spalatensi

habitum, quem reiecerat monachalem. Quod et factum est. Tunc

consecratus ab Innocentio anno Domini millesimo ducentesimo uenit
Spalatum satisque uigilanter cepit curam pastoralis officii circa subiectos
impendere.
3 Erat autem insectator hereticorum ualde sollicitus. Fuerunt namque 5
eo tempore dui fratres, filii Zorobabel, quorum alter Matheus, alter uero
Aristodius uocabatur. Hi quamuis essent ex patre Appulo, erant tamen a
pueritia Iaderenses ciues effecti. Conuersabantur uero ex maiori parte aput
Bosnam, quia erant pictores optimi et in aurifabrili arte satis exercitati.
Competenter etiam Latine et Sclauonice litterature habebant peritiam. Sed 10
ita erant fallente diabolo in baratrum heretice pestis immersi, ut non solum
impiam heresim obcecato corde crederent, sed etiam scelestis labiis
predicarent. Hos inuenit Bernardus Spalati comorantes multosque iam
pestiferi dogmatis tabe ab eis infectos. Cepit ergo paulatim eos ad
catholicam normam miti sermone allicere frequenter eos conuocans, 15
frequenter exhortans. Sed cum illi heretica calliditate tergiuersantes
dissimularent conuerti, statim archiepiscopus fecit omnia bona eorum
diripi eosque anathematis uinculo innodatos cum magno opprobrio de
ciuitate expelli. Tunc predicti fratres uidentes se maximis iniuriis
dampnisque affectos ad mandatum ecclesie sunt reuersi fecitque eos 20
archiepiscopus suam heresim, tactis sancrosanctis euangeliis abiurare
ipsosque ab excommunicationis nexu debita solempnitate expediens,
ipsorum bona restitui fecit. Sic autem omnes illi, qui per ipsos decepti
fuerant, ab heretica sunt contagione mundati.
4 Eo tempore mortuo rege Bela Henricus filius eius in solio regni 25
successit. Quam ob rem Bernardus archiepiscopus frequentius in
Hungariam profectus, multum honorifice tractabatur a rege multaque
donaria consequebatur ab ipso. Quasi patrem enim rex eum uenerabatur
et quicquid ab eo archiepiscopus poposcerat absque aliqua difficultate
impetrabat. Ad ipsius ergo petitionem donauit rex ecclesie sancti Domnii 30
sextalarios molendinorum Salonitani fluminis, qui septimanaliter
pertinebant ad banum.
5 Cum autem rex Henricus haberet filium paruulum cuperetque eum
regni successorem habere, uoluit eum se uiuente in regem inungi. Inuitatusl

l m onachalem : monacalem V L II e t : de e st T Z II 6 M atheus : M atthaeus

Z V er M V L II 7 ex patre Appulo : ex parte Appuliae Z ex parte Appulo ZV er ex
patre Apulo M ex parte Apulo V U rb II 9 Bosnam : Bossinam Z II 11 baratrum :
barathrum Z V er II 15 catholicam : chatolicam V II miti : mitti Z V U rb II 16
exhortans : exortans T V II heretica calliditate : erethicha chaliditate V II 18
opprobrio : obrobrio Z II 19 iniuriis : inguriis V II 22 solempnitate : solennitate
ZV er sollennitate M solemnitate V L II 34 in u n g i : iniungi VL

122
 O nadbiskupu Bernardu XXIII, 3-5

redovničku odjeću koju je bio odbacio. Kad je tako učinio, Inocent mu je

dao posvetu. Godine Gospodnje tisuću dvijestote7 dođe u Split i veoma je
revno obavljao pastirsku dužnost prema svojim podređenima.
Budno je, naime, progonio heretike.8 Živjeli su u to doba dva brata, 3
5 sinovi Zorobabelovi, od kojih se jedan zvao Matej,9 drugi Aristodije.
Premda im je otac bio iz Apulije, ipak su već u djetinjstvu postali
stanovnici Zadra. Kretali su se uglavnom po Bosni jer su bili izvrsni slikari
i veoma vješti u zlatarskome umijeću. Osim toga, poznavali su dobro
latinsku i slavensku pismenost. Ali, od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli
10 u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u
bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovijedali. Bernard otkrije
da oni borave u Splitu i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim
naučavanjem. Počne ih, dakle, pomalo blagim riječima privlačiti ka
katoličkome nauku, često ih pozivajući i često bodreći. No oni su se
15 heretičkom lukavošću činili nevjesti, ne želeći se obratiti. Zbog toga
nadbiskup dade da se odmah sav njihov imutak oduzme, a da se oni sputani
lancem prokletstva istjeraju iz grada. Tada su se spomenuta braća, vidjevši
da će ih zadesiti najveće kazne i štete, vratila pod zapovijed Crkve.
Nadbiskup zapovjedi da se oni zakletvom odreknu svoje hereze dotaknuvši
20 presveta evanđelja. Razriješio ih je izopćenja obveznim svečanim
obredom i dao da im se povrate njihova dobra. Tako su i svi drugi, koje su
oni zaveli, bili očišćeni od heretičke zaraze.
U to je vrijeme, nakon smrti kralja Bele, na kraljevsko prijestolje 4
došao njegov sin Emerik.10Zbog toga je nadbiskup Bernard češće putovao
25 u Ugarsku, gdje gaje kralj obasipao počastima i mnogim darovima. Kralj
ga je, naime, poštovao kao oca i što god je od njega nadbiskup tražio,
mogao je bez teškoća postići. Na njegovo je traženje kralj darovao crkvi
svetoga Dujma šest dijelova od davanja mlinova na salonitanskoj rijeci,
što je tjedno pripadalo banu.11
30 Budući da je kralj imao maloljetnoga sina i želio da on bude nasljednik 5
kraljevstva, htio je da za njegova života bude pomazan. Na poziv kralja

7 Nadbiskupa Bernarda na splitskoj stolici dokumenti spominju 1200. godine. (CD

II, 348)
8 Jedan dokument pape Inocenta III. iz 1200. godine koji šalje kralju Bmeriku hvali
Bernarda zato što je istjerao iz Splita i Trogira heretike. (CD II, 351)
9 Mateja, sina Zorobabelova (Matheus Zorobabeli), među uglednim Zadranima
navode dokumenti iz 1193. i 1198. godine. (CD II, 261,297)
10 Kralj Emerik na prijestolje dolazi 18. travnja 1196. godine.
11 Darovnica koju Toma spominje splitskoj nadbiskupiji vjerojatno je ona koju je kralj
Andrija 1207. godine dao splitskoj crkvi i u kojoj se spominju solinski mlinovi. (CD III,
70-71) Ovaj se dokument kao i više drugih smatra falsifikatom. (Vidi: N. Klaić, 1976,16.)
Drukčiji stav općenito prema tim dokumentima iznosi S. Kovačić, 1988,14, bilj. 16.

123
 XXIII, 6-7 De Bernardo archiepiscopo Spalatensi

autem Bemardus a rege in Hungariam est profectus. Ibique cum aliis

prelatis ecclesiarum regni Hungarie qui ad solempnitatem iocunditatis
regie confluxerant, regis filium coronauit multisque a rege honoratus
muneribus ad ecclesiam suam reuersus est.
6 Eo tempore facta est dissensio inter Henricum regem et Andream 5
ducem, fratrem eius fugatusque est bis Andreas ad maritimas regiones, cui
Bemardus archiepiscopus satis bene et honeste obsecutus est. Post hec eo
in Hungariam regresso maior cepit inter fratres discordiarum tumultus
insurgere. Omnes enim regni proceres et uniuersa pene totius Hungarici
exercitus multitudo regem deseruerant et Andree duci non legitime 10
adherebant. Cum rege vero pauci admodum remanserant et ipsi tante
seditionis metu perterriti, non regem uero ad sperandum hortari audebant,
sed fugam potius suadebant. Factum est autem, ut die quadam ambe partes
sibi cominus propinquantes ad conflictum ineundum se sollicite
prepararent. Sed cum pars regis fere nulla esset comparatione alterius, 15
cepit plurimum anxiari huc illucque mentem exagitans, querebat, quale
consilium in tanto discrimine reperiret. Et tandem celitus inspiratus,
multum solerti industria utilem uiam inuenit, qua et regni iura resumeret
et ab effusione sanguinis innoxius permaneret. Tunc ait ad suos: »Nolite
me sequi, sed paulisper subsistite.« Moxque depositis armis accepit 20
dumtaxat uirgam in manu et ingressus leniter in agmina hostium, ibat per
mediam armatorum multitudinem intensa uoce clamando: »Nunc uidebo,
quis erit ausus manum extendere ad cruorem regalis prosapie?« Quem
uidentes omnes cedebant nichilque mutire audentes largam ei uiam hinc
inde faciebant. Cum autem peruenisset ad fratrem, cepit eum et ducens 25
extra aties misit eum in custodiam ad quoddam castrum. Et tunc omnes
arma cum pudore et pauore deponentes ad regis genua prouoluti ueniam
precabantur. Rex autem, ut erat clementissimus, uniuersos ad gratiam
suscepit.
7 Post hec autem non toto transacto anni spatio rex Henricus insanabile 30
genus languoris incurrit. Cum ergo sciret diem sibi instare extremum, misit
cum omni celeritate et fratrem suum fecit educi de custodia et ad se adduci.
Qui cum presens adesset, rex coram eo testamentum condidit committens

2 solempnitatem iocunditatis : sollempnitatem T solennitatem iucunditatis

ZVer sollennitatem iocunditatis M solemnitatem iucunditatis VL II 6Andreas :
AndreisZ II 7 obsecutus est: obsequutus est M II 10legitime: legiptimeV II 12
ad : deest Z II ad sperandum : adspirandum T disperatum Z II 13 sed fugam
potius suadebant: sed fratrem potius colebant Z II 14 ineundum : introundum Z
II 24 nichilque : nihilque Z II audentes : audientes T II 30 insanabile : insabile Z
II 31 languoris : Iangoris VUrb V II 32 celeritate : exceleritate T celleritate Z

124
 O nadbiskupu Bernardu XXIII, 6-7

Bernard je krenuo u Ugarsku i tamo je s ostalim prelatima crkava

Ugarskog Kraljevstva, koji su se slili na svečanost kraljevskoga veselja,
okrunio kraljeva sina i vratio se u svoju crkvu nagrađen od kralja mnogim
darovima.12
5 U to je doba došlo do nesuglasica između kralja Emerika i njegova 6
brata hercega Andrije.13 Andrija je dva puta bio protjeran u primorske
krajeve,14 a Bernardov je odnos prema njemu bio veoma dobar i pun
poštovanja. Kad se on poslije toga vratio u Ugarsku, među braćom se rodio
još veći sukob.15 Svi velikaši u kraljevstvu i gotovo cijela brojna ugarska
10 vojska napustila je kralja, i pristala protuzakonito uz hercega Andriju.
Malo ih je ostalo uz kralja i od straha pred tolikom pobunom nisu se
usuđivali ohrabrivati kralja u nadi nego su mu radije savjetovali bijeg.
Dogodilo se pak da su se jednoga dana obje strane približile jedna drugoj
i u uzbuđenju su se pripremale za početak bitke. Budući da je kraljeva
15 strana u usporedbi s drugom bila gotovo nikakva, bio je do krajnosti
zabrinut i svom snagom svoga uma tražio je spasonosne odluke u takvom
odlučnom trenutku. Napokon ga je nebo nadahnulo i domišljato je
pronašao pogodan način da povrati pravo na kraljevstvo i ne bude kriv za
prolijevanje krvi. Tada reče svojima: »Nemojte me slijediti, nego malo
20 zastanite!« Odmah zatim, odloživši oružje, uzme samo grančicu u ruku i
uđe mimo u neprijateljske redove. Išao je po sredini naoružanoga mnoštva
vičući snažnim glasom: »Sada ću vidjeti tko će se usuditi dići ruku da
prolije kraljevsku krv!« Svi su se uklanjali gledajući ga i ne usuđujući se
ni pisnuti, stvarali su mu s jedne i druge strane široki prolaz. Kad je došao
25 do brata, zgrabio ga je, odveo s bojnoga polja i poslao u tamnicu u nekoj
tvrđavi. I tada su svi odložili oružje te prestrašeni i postiđeni molili za
oprost, bacivši se ničice pred kraljeva koljena. A kralj sve pomiluje jer je
bio premilostiv.
Nepunu godinu dana nakon toga kralja shrva neizlječiva bolest. Kad 7
30 je, dakle, predosjetio da mu je došao kraj, pošalje svom brzinom glasnike
i dade izvesti brata iz tamnice i dovesti ga k sebi. Kad je došao preda nj,

12 Kralj Emerik imao je sina Ladislava III. koji se rodio 1199. Majka mu je bila
aragonska princeza Konstancija. Bio je još za Emerikova života okrunjen, tj. 26. kolovoza
1204. Tom je činu bio nazočan Bernard.
13 Andrija je bio drugorođeni sin Bele III. Rođenje 1180, a 1205. bit će okrunjen za
ugarsko-hrvatskog kralja. No, prije toga nosio je naslov hercega Dalmacije, Hrvatske,
Rame i Huma (dux Dalmatie, Chroatie, Rame Chulmeque). (CD II, 309, 355, 357 et
passim) Sukob braće odnosno kralja Emerika i hercega Andrije izbio je 1197. godine, a
ponovno se razbuktao 1203.
14 Herceg Andrija boravio je u »primorskim zemljama« 1198. godine, što svjedoči
dokument koji izdaje u Zadru samostanu sv. Kuzme i Damjana potvrđujući mu posjed (CD
II, 293-294) i 1200.
15 Taj se događaj zbio 1203. godine. Kralj Emerik je brata zatvorio u grad Kneginec
kod Varaždina.

125
 XXIII, 8 De Bernardo archiepiscopo Spalatensi

ei tutelam filii sui cum administratione totius regni, donec pupillus ad

legitimam peruenisset etatem. Et sic Henricus rex mortis debitum soluit
modicoque post hec transcurso dierum spatio etiam ille unicus eius
paruulus morte extinctus est.
8 Tunc Andreas uidens in se solum totius regni fore iura transducta, fecit 5
se coronari a prelatis Hungarie uniuersis. Misit autem et uocauit
Bernardum archiepiscopum Spalatensem, ut ad solempnitatem regie
inuntionis accederet. Sed Bernardus exstimans puerum, Henrici regis
filium, adhuc uiuere, ad conuocationem regiam ire neglexit. Propter quod
rex non satis digne tulit archiepiscopi neglectum. 10

4 unicus: unctus VUrb II 7solempnitatem: solennitatem ZVer sollennitatem

M II 8 inuntionis : unctionis Z M VUrb VL inunctionis ZVer hunctionis V II
exstimans : existimans ZVer VL putans VUrb II 10 archiepiscopi :
archiepiscopum Z

126
 O nadbiskupu Bernardu XXIII, 8

kralj pred njim sastavi oporuku i povjeri mu skrbništvo nad svojim sinom
i upravu nad čitavim kraljevstvom, dok siroče ne dođe do zakonom
propisanih godina. I tako je kralj Emerik preminuo,16a malo dana poslije
ugasio se život i njegova jedinog djeteta.17
5 Tada Andrija, vidjevši da će na njega jedinog biti prenesena prava 8
čitava kraljevstva, dade neka ga okrune zajedno svi ugarski prelati.18
Pošalje glasnike i pozove splitskoga nadbiskupa Bernarda da pristupi
svečanosti kraljeva pomazanja. No Bernard, smatrajući daje dječak, sin
kraljaEmerika, još živ, nije se želio odazvati kraljevu pozivu.19Zbog toga
10 je kralj nadbiskupovo odbijanje smatrao uvredom.

16 Kralj Emerik je umro sredinom rujna 1204. godine.

17 Emerikov sin Ladislav III. umire 7. svibnja 1205. godine.
18 Andrija II. okrunjen je za kralja 29. svibnja 1205. i vlada do 1235.
19 Nadbiskup Bernard bio je vjeran Emerikovu sinu Ladislavu i nije vjerovao Andriji
jer je smatrao da je Ladislav živ budući da je morao s majkom Konstancijom bježati u
Austriju. Međutim, ipak je na tom putu umro i pokopan je u Stolnom Biogradu, što nije
moralo biti poznato nadbiskupu Bernardu.

127
 XXIV, 1-5 De prim a captione ladere

XXIV. De prima captione ladere

1 Eo itaque tempore processit edictum a domino Innocentio summo
pontifice, ut omnes Christiani ad succursum terre sancte se potenter
accingerent fecitque indulgentiam omnium peccatorum, quoscumque ibi
pro spe uite eteme mori contingeret.
2 Tunc totus pene orbis commotus est et maxime de occiduis regionibus 5
multitudo magna crucis suscepto caractere Venetias aduenerunt petentes
dari sibi passagium ex classe conductitia Venetorum. Tunc inita pactione
de quantitate pecunie pro nautis ac nauibus persoluenda, Veneti eis
expediuerunt quinquaginta galeas et totidem magnas naues ac totidem alias
ad subuectionem equorum et uictualium et armorum. Preter hec autem 10
fuerunt et aliarum nauium expeditiones priuatim conductarum factusque
est stolus naualis exercitus copiosus. Hoc etiam Veneti conditionaliter
Francigenis studuerunt apponere, ut ubicumque ipsi uellent cum toto
exercitu applicare, tenerentur ex pacto contra omnes homines Venetos
adiuuare. 15
3 Erant autem eo tempore Iaderenses Venetis multum infesti.
Quacumque enim ex parte poterant, Venetos inuadebant, bona eorum
diripientes, iniuriantes, trucidantes et quicquid mali exercere ualebant in
ipsos, totis uiribus conabantur. Quippe diuitiis affluentes multa lasciuie
insolentia raptabantur, erant enim superbia tumidi, potentia elati, de iniuriis 20
gloriantes, de malitiis exultantes, deridebant inferiores, contempnebant
superiores, nullos sibi fore pares credebant. Et cum pluribus essent uitiis
deprauati, hoc etiam ad nequitie sue cumulum addiderunt, ut catholice fidei
normam spernerent et heretica se permitterent tabe respergi. Nam pene
omnes, qui nobiliores et maiores ladere censebantur, libenter recipiebant 25
hereticos et fouebant.
4 Itaque uniuersa classium multitudo sustulerunt se a Venetiis anno
domini millesimo ducentesimo tertio, mense octubri, et uenientes circa oras
Ystrie, intrauerunt in Dalmatiam, applicuerunt prope Iaderensium
ciuitatem. 30
5 Erant autem insigniores duces ipsius exercitus: ex parte Francorum
quidam Symon comes de Monteforti, ex parte uero Venetorum erat dux
3 omnium : deest V U rb II 5 commotus : conatus Z II occiduis : occidentis
V U rb II 6 crucis : chrucis V II caractere : charactere Z II 9 expediuerunt :
expedierunt V U rb II 22 contem pnebant: contemnebant V U rb II 24 ad d id eru n t:
adiderunt T hoc etiam nequitie sue addiderunt V U rb II catholice : catolice T
chatolice V U rb chatholice V II 25 resp erg i: coninquinari Z II e t : deest V U rb II
27 su stu le ru n t: sustulere V L II Venetiis : Venetis Z M II 28 mense o c tu b ri: in
mense octobri M mensis octobris V U rb II octubri: octobri Z VL II 3 1 Francorum:
Franchorum Z II 32 Symon : Simon V U rb V L II 32 de M onteforti : de M onte
forte V II uero : deest V U rb

128
 O prvom zauzeću Zadra XXIV, 1-5

XXIV. O prvom zauzeću Zadra

U to je vrijeme došla naredba od gospodina Inocenta,1 vrhovnoga 1
svećenika, da se svi kršćani valjano pripreme da bi pritekli u pomoć Svetoj
zemlji. On dade oprost za sve grijehe svakome tko tamo pogine s nadom
u vječni život.
5 Tada se gotovo čitav svijet pokrenuo i ponajviše iz zapadnih krajeva 2
veliko je mnoštvo sa znakom križa došlo u Mletke.2 Tražili su da im se
osigura prijevoz iznajmljenim mletačkim brodovljem. Dogovorivši se o
svoti novca koju je trebalo platiti za mornare i brodove, Mlečani im
opreme pedeset galija, isto toliko velikih lađa i toliko drugih za prijevoz
10 konja, hrane i oružja. Osim toga bilo je i drugih brodova koje su osobno
iznajmljivali za pohod, tako da se stvorila oveća povorka pomorske vojske.
Mlečani su Francuzima nastojali nametnuti uvjet da mogu pristati sa
čitavom vojskom gdje god budu željeli, ali će prema dogovoru pomagati
Mlečanima protiv svih ljudi.3
15 A u to su se vrijeme Zadrani odnosili prema Mlečanima veoma 3
neprijateljski. Napadali su Mlečane gdje god su mogli, grabili njihova
dobra, nanosili im nepravdu, ubijali ih i svim su im silama nastojali činiti
svako zlo. Plivajući u bogatstvu bili su obuzeti obijesnom razuzdanošću;
nadimali su se od oholosti, uznosili zbog moći, hvalili su se nepravdama
20 i likovali zbog pakosti; ismijavali su niže od sebe, prezirali više, vjerovali
su da im nitko nije ravan. Budući da su već bili iskvareni mnogim
porocima, na hrpu svoje zloće dodali su i to što su prezreli učenje katoličke
vjere i dopustili da ih zarazi kužna hereza. Naime, gotovo su svi, koji su
se u Zadru smatrali plemenitijima i uglednijima, rado primali heretike i
25 bili su im skloni.
I tako je cijelo brojno brodovlje u Mlecima diglo sidro u mjesecu 4
listopadu godine Gospodnje tisuću dvjesto treće. Došavši do obala Istre,
uplovili su u Dalmaciju i pristali u blizini grada Zadra.4
Istaknutiji su zapovjednici vojske bili: na strani Francuza neki Simon, 5
30 grof od Montforta,5 na mletačkoj strani Henrik Dandolo,6 čovjek veoma

1 Papa Inocent III. već 1198. i 1199. poziva europske vladare u IV. križarski rat. Tako
zove i hercega Andriju 29. siječnja 1198. podsjećajući ga na ispunjenje zavjeta njegova
oca Bele da će ići braniti Svetu zemlju. (CD II, 288-289) (Vidi: N. Klaić - 1. Petricioli,
1976,176.)
2 Križari su se u Veneciji počeli okupljati tijekom proljeća 1202. godine.
3 Venecija je s križarima sklopila sporazum o zauzimanju Zadra za njezine interese.
O tome svjedoči sudionik i kroničar Geoffroy de Villehardouin. (Vidi: P. Skok, 1951,85.)
4 Križari su iz Venecije krenuli u listopadu 1202, a ne 1203, godine, pod Zadar su
došli 10. studenoga 1202, a sutradan, tj. 11. studenoga, započeli su podsjedati grad.
5 Simon IV. de Montfort (7-1218), vazal francuskog kralja, jedan od glavnih
križarskih vojskovođa.
6 Henrik Dandolo je mletački dužd (1192-1205).

129
 XXIV, 6-8 De prima captione Iadere

Henricus Dandolus, uir ualde strenuus et circumspectus. Qui licet

corporalibus oculis cecutiret, mente tamen satis nouerat perspicaciter
intueri.
6 Igitur ubi se Iaderenses uiderunt ab exercitu circumuallari, timuerunt
ualde, quid consultius agerent nescientes. E uestigio autem subsecuta est 5
clades nimie mortalitatis ita, ut non tot uiui et sani in ciuitate restarent,
qui sufficerent mortuos sepelire. Iacebant miserorum cadauera in domibus
et in ecclesiis inhumata, nesciebant miserandi ciues, quid potius, funerea
an publica officia, procurarent. Sicque factum est, ut infelix ciuitas,
suorum presidiis indefensa, in breui et de facili ab hostibus caperetur. Die 10
autem sancti Crisogoni, qui apud illos celeberrimus habebatur, diuina ultio
patuit super eos. Nam Veneti tunc de ratibus egressi cateruatim in ciuitatem
irruerunt, quam in momento captam et aliquamdiu hospitatam in recessu
totam in solitudinem redegerunt. Dirruerunt enim omnes muros eius et
turres per circuitum et uniuersas domos intrinsecus, nil nisi solas ecclesias 15
relinquentes. Inde autem recedens omnis illa classium multitudo perrexit
Constantinopolim et cepit eam.
7 Tunc Iaderenses, patria exules, ceperunt per mare discurrere, magnas
Venetorum cedes, ubicumque eos inuadere poterant, facientes. At Veneti
missis galeis et nauibus edificauerunt quoddam presidium in insula ante 20
Iaderam ubi plurima considens aties armatorum, prohibebant Iaderenses
ciuitatem ingredi eos per mare undique insequentes.
8 His diebus aduenerunt decem galee Gagetanorum ad Dalmatie partes.
Tunc Bernardus archiepiscopus Spalatensis accedens ad eos, locutus est
cum eis, ut darent auxilium Iaderensibus contra Venetos, qui presidium 25
insidebant. Cum ergo Gagetani archiepiscopo acquiescerent, facta
pactione de stipendio percipiendo abiit archiepiscopus Vranam, et accepit
quandam argenti quantitatem, quam rex aput templarios deposuerat; et
soluto stipendio coadunauerunt se Iaderenses cum Gagetanis et abeuntes
ceperunt pugnare fortiter cum Venetis, qui erant in castro. Et tandem Veneti 30
impares uiribus, defecti iam et languentibus dextris resistere nequiuerunt.
Tunc Iaderenses cum Gaietanis potita uictoria, quotquot Venetos in castro
illo inuenerunt, omnes gladio peremerunt35destructoque totius munitionis

l Dandolus : Dandulus VUrb II 4 uiderunt : uident VL V II 5 subsecuta :

subsequtaVL II i zl \ deest h II 10de : deest VUrb II 11Crisogoni: Grisogoni
T Z V Chrisogoni ZVer VL Grysogoni M II habebatur : habetur VUrb II 12
ratibus : partibus VUrb II 13 aliquamdiu : aliquandiu VL II 14 redegerunt :
redigerunt VUrb redegere VL II 18 Iaderenses: Iaderensis T II 20 edificauerunt:
hedificauerunt VUrb II 23 Gagetanorum : Gaietanorum Z VUrb Caietanorum
ZVer M VL Gagettanorum (passim) V II 31 defecti : effecti VUrb II
nequiuerunt: nequirent VL II 33 peremerunt: perimerunt VUrb

130
 O prvom zauzeću Zadra XXIV, 6-8

odlučan i razborit koji, premda tjelesnim očima nije vidio, ipak je umom
znao vrlo jasno razabirati.
Kad su, dakle, Zadrani vidjeli da ih je vojska opkolila, veoma su se 6
uplašili ne znajući što im je činiti. I iz tih je stopa uslijedio poraz uz
5 mnogobrojne poginule tako da u gradu nije ostalo ni toliko živih i zdravih
da mogu pokopati mrtve. Mrtva su trupla jadnika ležala nepokopana po
kućama i crkvama, a bijedni građani nisu znali što da prije obave - pogrebe
ili javne dužnosti. Tako se dogodilo da su neprijatelji brzo i lako osvojili
nesretni grad, jer nije bio branjen. Na dan svetoga Krševana,7 koji se kod
10 njih najviše slavi, dostigla ih je kazna Božja.8 Tada su, naime, Mlečani,
iskrcavši se s brodova u gomili provalili u grad i u trenutku ga osvojili.
Proboravili su tamo neko vrijeme i na odlasku ga cijelog pretvorili u
pustoš. Razrušili su sve njegove zidine i kule unaokolo i uništili
unutrašnjost svih kuća ne ostavljajući ništa osim crkava. Zatim cijelo to
15 brojno brodovlje krene odatle,9 nastavi ploviti u Carigrad i zauzme ga.10
Tada Zadrani, protjerani iz domovine, stanu lutati morem i ubijati 7
Mlečane, gdje god su ih mogli napasti. A Mlečani pošalju galije i brodove
i sagrade neko utvrđenje na otoku ispred Zadra.11Tamo je boravila brojna
naoružana četa koja je branila Zadranima da uđu u grad i tjerala ih posvuda
20 po moru.
Tih je dana došlo deset galija Gaećana12 u krajeve Dalmacije. Tada 8
nadbiskup Bernard dođe do njih, i porazgovara s njima da pomognu
Zadranima protiv Mlečana koji su boravili u utvrđenju. Kad su Gaećani
pristali na nadbiskupov zahtjev i kad je postignut dogovor o plaći, ode
25 nadbiskup u Vranu13 i preuzme stanovitu količinu srebra koju je kralj
ostavio kod templara. Kad su bili isplaćeni, ujedine se Zadrani s
Gaećanima, otiđu i počnu se hrabro boriti protiv Mlečana koji su bili u
utvrdi. Na kraju Mlečani odustanu od otpora jer su bili slabiji, izmoreni i
desnice su im bile onemoćale. Tada Zadrani i Gaećani, domogavši se
30 pobjede, posijeku mačevima sve Mlečane koje su pronašli u utvrdi, razore

7 Dan sv. Krševana je 24. studenoga i u nekim kronikama je naveden kao dan
osvajanja Zadra od strane križara, što i Toma preuzima. (Vidi: S. Antoljak, 1974,71-72.)
Inače, sv. Krševan je zaštitnik grada Zadra. U vrijeme cara Dioklecijana taj rimski vitez je
doživio martirij. Odrubljena mu je glava u Akvileji, a tijelo je bačeno u more. Poslije je
njegovo tijelo preneseno u Zadar i njegovim zagovorom dogodila su se mnoga čudesa.
8 Zadar su osvojili križari 18. studenoga 1202.
9 Križari su se u Zadru zadržali do travnja 1203. godine.
10 Carigrad su križari osvojili 13. travnja 1204.
" Radi se o utvrdi sv. Mihovila na otoku Ugljanu.
12 Gaećani su stanovnici grada Gaete sjeverno od Napulja.
13 Vrana je bila benediktinski samostan sv. Grgura kod Vranskog jezera koji je kralj
Zvonimir darovao papi Grguru VII, ali je poslije predan templarima. Kao templarski
spominje se 1169. godine. (Vidi: L. Dobronić, 1984, 25-56.)

131
 XXIV, 9-10 De prima captione ladere

illius edificio, Iaderam intrauerunt. Et tunc ruinas domorum suarum, ut

poterant, instaurantes, habitauerunt in eis. Miserunt autem Venetias et
fecerunt pacem cum ipsis, iurantes eis subiectionem perpetuam et
fidelitatis constantiam obseruare.
9 Eodem tempore uolentes Veneti de Bemardo archiepiscopo sumere 5
ultionem, uenerunt cum galeis et destruxerunt turrem cum palatio, quam
idem archiepiscopus construxerat in insula Hurania, que est ante Salonam.
10 His ita gestis, quedam controuersia cepit inter Bernardum
archiepiscopum et eius canonicos agitari. Erat enim archiepiscopus astutus
et callidus, canonici uero simplices et incauti. Cepit itaque uerbis blandis 10
eos circumuenire, suadens ut refutarent priuilegia iurium suorum, que olim
facta fuerunt in Romana curia sub archiepiscopo Petro dicens ea falsa fore
et friuola. Et tunc fere omnes resignauerunt. Erat enim eis largus in mensa,
in munusculis liberalis et se familiarem ipsis plurimum exhibebat. Sed
Andreas primicerius, Cataldus et quidam alii duo resignationi huiusmodi 15
nullatenus assenserunt. Cum autem archiepiscopus a consueta
munificentia paulisper manum retraheret, mox resignatores ipsi, ad se
reuersi, penitere ceperunt et accedentes ad predictos duos, qui non
resignauerant, adheserunt eis. Tunc archiepiscopum adeuntes cum magna
instantia exposcant iura sua sibi restitui. Sed cum archiepiscopus 20
denegaret, in tantum discordiarum excreuit procella, ut tam archiepiscopus
quam canonici, fere omnes, ad Romanam curiam essent deuoluti. Qui cum
illuc pariter conuenissent, preparabant se mutuis accusationibus impetere.
Verum antequam cause huiusmodi coram summo pontifice in iudicitium
deducte fuissent, amicis suadentibus, et de pace consulentibus, eorum sunt 25

3 subiectionem perpetuam: parem perpetuam subiectionem Z II 5 sumere :

facere Z II 6destruxerunt: dextruxerunt VL II turrem : turrim ZVer turem V II 7
Hurania : Vranića Z Vrania VUrb II 14 exhibebat : exibebat T II 15 Andreas
primicerius :Andreas Cataldus primicerius Z II 16 assenserunt: assesserunt VUrb
II 18 predictos : ipsos Z II 19 resignauerunt: resignauerant M II 20 exposcant:
exposcunt VUrb V VL II 23 illuc : deest VUrb II 24 Verum antequam : uerum
autem VUrb II iudicitium : iudicium Z ZVer M iuditium VUrb II 25 et de pace
consulentibus : deest VUrb II eorum sunt animi mitigati: eorum animi mitigati
fuerunt Z

132
 O prvom zauzeću Zadra XXIV, 9-10

cijelu tu obrambenu građevinu i uđu u Zadar.14 Obnavljali su, koliko su

mogli, ruševine svojih kuća i stanovali u njima. Poslali su izaslanstvo u
Mletke i sklopili s njima mir sa zakletvom da će čuvati trajnu podložnost
i pouzdanu vjernost.15
5 Istovremeno Mlečani, u želji da se osvete nadbiskupu Bernardu, 9
uplove s galijama i razore kulu s palačom koju je isti nadbiskup sagradio
na otoku Vranjicu16 ispred Solina.
Nakon tih događaja dođe do nesuglasice između nadbiskupa Bernarda 10
i njegovih kanonika.17 No nadbiskup bijaše oprezan i lukav, a njegovi
10 kanonici prostodušni i neoprezni. Počeo ih je umiljatim riječima oblijetati
i nagovarati ih da odbace povlastice svojih prava, koje su nekoć
dogovorene u rimskoj kuriji za vrijeme nadbiskupa Petra,18 govoreći im
da su krivotvorene i bezvrijedne.19 Gotovo su svi pristali povući svoja
prava jer je ih je on široke ruke za stolom častio, lako darivao i veoma se
15 prijateljski prema njima odnosio. Ali primicerij Andrija, Katald20 i još
dvojica drugih nikako se nisu htjeli složiti s tim dokidanjem prava. Kad
je pak nadbiskup postao malo manje darežljive ruke od uobičajenoga,
ubrzo su pristaše dokinuća došli k pameti, počeli su se kajati i priklone se
spomenutoj dvojici, koji su bili protiv toga. Tada pođu do nadbiskupa i
20 veoma uporno zatraže da im se vrate njihova prava. Ali, kad je to
nadbiskup odbio, bura nesuglasica se tako razjačala, da su se i nadbiskup
i kanonici, gotovo svi, obratili rimskoj kuriji. Stigli su tamo istovremeno
i spremni su bili uzajamno se obasipati optužbama. Međutim, prije nego
što su takve njihove optužbe bile iznesene pred sud vrhovnog svećenika.

14 Zadrani su ušli u svoj grad početkom 1204. godine.

15 Mir s Mlečanima Zadar je sklopio početkom 1205. godine. Uvjeti mira za Zadrane
bili su nepovoljni. Obvezali su se da će birati nadbiskupa i kneza iz Venecije. Velike su
bile i novčane obveze osobito jer je u to vrijeme Zadar bio u teškoj situaciji. Ipak možda
je najteža bila ona o davanju trideset najodličnijih ljudi za taoce koji moraju o trošku
Zadrana boraviti u Veneciji. (CD III, 45-47; N. Klaić - 1. Petricioli, 1976,182-184)
16 Vranjic je otočić (danas poluotočić s naseljem) u Kaštelanskom zaljevu na njegovoj
istočnoj strani.
17 Nesuglasice kaptola i nadbiskupa Bernarda nastavak su permanentnog sukoba oko
prava kanonika.
18 U vrijeme čak trojice nadbiskupa s istim imenom Petar u XII. st. tinjao je sukob
nadbiskupa i kaptola. No, ipak dokumenti svjedoče da je nadbiskup Petar za čijeg je
pontifikata problem rješavan u Rimu bio treći splitski nadbiskup u XII. st. imenom Petar,
opat iz Ugarske. Usporedi bilj. 8. uz poglavlje XXII.
19 Radi se očito o buli pape Celestina III. od 15. lipnja 1196. (CD II, 278-279) Taj
dokument ovjerio je papa Inocent III. 16. lipnja 1206. (CD III, 56-58) Te 1206. godine
pohodili su papu Inocenta i nadbiskup Bernard, ali i grupa splitskih kanonika, kako svjedoči
papino pismo iz 1206. godine i jedan dokument također iste godine, ali kod Smičiklasa u
Diplomatičkom zborniku pogrešno datiran u 1196. (CD II, 281) Općenito o sukobu kaptola
i nadbiskupa Bernarda te o pitanjima datacije spomenitih dokumenata vidi: M. Matijević
Sokol, 2002,193-197.
20 Kanonici Andrija i Katald poznati su iz nekih dokumenata s početka XIII. st. (CD
II, 281; CD III, 102)

133
 XXIV, 11-13 De prima captione Iadere

animi mitigati. Nam archiepiscopus omnia ipsis restituit et sic cum pacis
gaudio ad propria sunt reuersi.
11 Fuit autem Bernardus uir scolasticus, triginta annis et eo amplius
Bononie in scientiarum studiis fuerat comoratus habuitque libros plurimos 5
bonos et pretiosos, quos suis nepotibus largitus est emitque eis magnum
domicilium et turrim iuxta portam orientalem Perusine ciuitatis satisque
ditauit eos in uita sua. Fecit autem quandam compilationem contra
hereticos, composuit etiam librum sermonum. Iste extraxit corpus beati
Anastasii ab altari ueteri et collocauit in eodem loco in altari nouo anno 10
Domini millesimo CCIX-o.
12 Ordinauit autem uno die Iohannem nepotem Cucille Nonensem
episcopum et Bartholomeum nepotem Titionis in episcopum
Scardonensem. Hi ambo erant Iaderenses, nec satis legitime in eorum
fuerat promotione processum, quippe in etate et in scientia non modicum 15
patiebantur defectum. Unde quia Bernardus non qua debuit
circumspectione ad eorum examinationem processit, nimisque festinanter
manum eis imposuit, non sibi cessit impune. Nam delatus apud summum
ponitificem, canonica fuit animaduersione punitus. Fecit autem Gruptium,
filium Prodani, archidiaconum ecclesie Spalatine, archipresbyterum uero 20
fecit eodem nomine Gruptium, nepotem Firme. Hi ambo manebant in eius
obsequio, sequentes eum quocumque pergebat. Sed in controuersia illa
priuilegiorum recessit ab eo archidiaconus et cum capitulo stetit, quam
ob rem non equis eum oculis archiepiscopus aspiciebat, sed mutuis se odiis
insectabantur. Archipresbyter uero perseueranti constantia adherebat 25
eidem.
13 Eo tempore uacante ecclesia Traguriensi electus est Treguanus natione
Tuscus, patria Florentinus. Hic quia Bemardo archiepiscopo compatriota
erat, duxit eum secum ab Hungarie partibus mansitque cum eo aliquanto

8 ditauit : dotauit Z II 10 et collocauit in eodem loco in altari nouo anno

D om ini m illesim o CCIX-o : et in eodem loco colocauit in altare nouo anno
Domini M C C IX Z II 14 legitime : legiptime V II 18 delatus : accusatus VUrb II
18 Gruptium : Grupcium (passim) ZVer VUrb Grubcium V VL II 23 cum : deest
T II 28 Tuscus : Thuscus M

134
 0 prvom zauzeću Zadra XXIV, 11-13

njihovi su se duhovi smirili jer su poslušali savjete prijatelja koji su ih

nagovarali na pomirenje. Nadbiskup im je, naime, sve vratio i tako su se
vratili kući radosni zbog mira.
5 Bio je pak Bernard školovan čovjek, trideset je i više godina 11
proboravio u Bologni baveći se znanošću. Imao je mnogo dobrih i
dragocjenih knjiga koje je poklanjao svojim nećacima. Kupio im je
prostranu kuću za boravak i kulu pored istočnih vrata u gradu Perugii i
mnogo ih obdario u svojem životu. Sastavio je jednu zbirku protiv heretika
10 i napisao knjigu propovijedi.21 On je izvadio tijelo blaženoga Staša iz
staroga oltara i smjestio ga na istome mjestu u novom oltaru godine
Gospodnje tisuću dvjesto devete.22
Istoga je dana zaredio Ivana, nećaka Kucilina, za ninskog biskupa23 i 12
Bartula, nećaka Ticionova, za skradinskog biskupa.24 Obojica bijahu
15 Zadrani, a postupak njihova promaknuća nije bio u svemu zakonit, jer nisu
odgovarali s obzirom na dob i naobrazbu. Stoga ga je, jer nije nužnim
oprezom ispitao sve o njima i prebrzo ih svojom rukom zaredio, stigla
kazna. Bio je kažnjen kanoničkim ukorom prema prijavi vrhovnom
svećeniku. Postavio je nadalje Grupcija, Prodanova sina, za arhiđakona
20 splitske crkve, a za arhiprezbitera imenuje nećaka Firminova koji se
također zvao Grupcije.25Oni su mu obojica bili poslušni i slijedili ga kuda
god je išao. Ali se u onom sporu oko povlastica arhiđakon od njega udaljio
i stao uz kaptol. Zbog toga ga nadbiskup nije gledao ravnodušnim očima
nego su jedan drugoga mržnjom progonili. Arhiprezbiter je pak ustrajnom
25 postojanošću bio uz njega.
U to je vrijeme za ispražnjenu crkvu u Trogiru bio izabran Treguan ,26 13
Toskanac, iz grada Firenze. Budući da je bio sunarodnjak nadbiskupa
Bernarda, ovaj ga dovede sa sobom iz ugarskih krajeva, da bi ostao s njime

21 Zbirka protiv heretika danas nije poznata, ali D. Kniewald smatra da je ipak
sačuvan manji ulomak iz tog Bemardova djela, dok A. Jadrijević također drži daje knjiga
Bemardovih propovijedi sačuvana u kodeksu (626 ser. C) u riznici splitske katedrale. (Vidi:
S. Kovačič, 1983.)
22 Ovaj Tomin navod potvrđuju dvije kasnije vijesti, tj. natpisi na moćniku i na stipesu
oltara sačuvani u prijepisima kod Farlatija (Illyricum sacrum 1,738,740; III, 238-239). No,
oni navode 1210. godinu kao godinu posvećenja ovog predgotičkog oltara. O rezulta-tima
novih istraživanja u katedrali vidi: M. Ivanišević, 1990; A. Duplančić, 1997,75-94.
23 Ninskog biskupa Ivana dokumenti pouzdano navode 1217. (CD III, 166) što ne
isključuje mogućnost daje zaista posvećen za Bemardova pontifikata.
24 Skradinski biskup Bartul spominje seod 1207.(CD III,63,67) do 1221.(CDIII.202)
25 Na arhiđakona Grupcija i arhiprezbitera Grupcija upućuje dokument što ga je
Smičiklas pogrešno datirao u 1196, a zapravo se radi o 1206. godini. (CD U, 281) (Vidi
bilj. 19. u ovom poglavlju)
26 Treguan je u Trogir bio pozvan 1203, vrlo brzo nakon dolaska u Split, da obavlja
dužnost arhiđakona i prema starim zapisima uredi i napiše nastavak životopisa sv. Ivana
Ursinija, obnovitelja trogirske biskupije u XI. st. Trogirskim biskupom postao je oko 1206.
godine i njegova prisega splitskom nadbiskupu Bernardu zabilježena je u Splitskom
evanđelistom (CD III, 62-63). Bio je vrlo aktivan na trogirskoj biskupskoj stolici više od
četrdeset godina, o čemu svjedoče mnogi dokumenti. (Vidi: CD III, 114,126,145,170 et
passim; CD IV, 12,23,47,58,80 e tpassim: N. Klaić, 1985,76-150.)

135
 XXIV, 14-15 D e prim a captione Iadere

tempore docens Spalatenses clericos in grammatica facultate. Cum ergo

esset etate iuuenis et in his, que ad litterature peritiam pertinent, ualde utilis
haberetur, ciues Tragurienses petierunt eum a Bemardo archiepiscopo, ut
pro eorum necessitatibus deberet cum eis aliquamdiu comorari. Quorum
postulatione a Bemardo concessa, abiit Treguanus Tragurium ibique cum 5
ciuibus conuersando mutuum contraxit amorem cum eis. Factusque est
primo eorum tabellio, postmodum archidiaconus, deinde in episcopum est
electus. Presentatus ergo Bernardo archiepiscopo, munus ab eo
consecrationis accepit. Tunc demum cepit Traguriensem ecclesiam a
rudimentis sue uetustatis ad nouam informationis normam paulatim 10
reducere eamque ecclesiasticis instituere disciplinis. Erat enim uir
litteratus et eloquens suaque uigilanti industria breui tempore fecit clerum
et populum duitatis illius in bonum statum excrescere.
14 Per idem tempus uacante ecclesia Nonensi electus est quidam
canonicus Spalatensis Nicolaus nomine, quem archiepiscopus Bemardus 15
admittere noluit, sed fecit eligi a Nonensibus supra dictum Gruptium,
archipresbiterum. Sed quia canonici Spalatenses aduersabantur ei, partem
Nicolay fouentes, non in ecclesia metropoli, ut mos est, eundem uoluit
Gruptium consecrare, sed pergens Vranam aput ecclesiam templariorum
consecrauit eum cum altero electo Tiniensi, nomine Micuso. Qua de re 20
magna fuit suborta contentio inter Nicolaum electum et Gruptium
Nonensem episcopum, ita ut distractis patrimoniis suis pro sumptibus in
prosecutione causarum huiusmodi faciendis, ambe partes ad magnam
inopiam deuenirent.
15 Cum autem Bemardus archiepiscopus iam in senium uergeret, 25
paralisis morbum incurrit adeo, ut trementibus membris elinguis
efficeretur. Et cum non posset uerbum nisi cum difficultate exprimere,
flebat amare quando aliqui ueniebant ad eum. Sed cum nondum fuisset
ex toto ui languoris absorptus, abiit Romam et interfuit concilio domini
Innocentii, quod apud Lateranum celebratum est. Inde autem rediens, cum 30
iam per omnia inutilis esset effectus, uix pauca uerba coram clero et populo
proponere potuit. Sed Treguanus episcopus Tragurensis uno et altero die
aliquot capitula ipsius concilii perlegit et exposuit.
7 e o ru m : deest VUrb II u Erat en im : Enim erat T II 13 et populum ciuitatis
illius in bonum statum excrescere : et populum in bonum statum crescere ciuitatis
illius Z V II 16 admittere n o lu it: noluit admittere VUrb II G ru p tiu m : Grubijium
(passim Z) Grupcium (passim) VUrb Grubcium VL II 18 Nicolay : Nycolay T
Nicolai VL II 19 ecclesiam templariorum : templariorum ecclesiam VUrb II 23
prosecutione : prosequutione Z insecutione VUrb II 24 d eu en iren t: deuenerunt
VUrb II 26 paralisis : paralysis ZVer II ut : deest T II elinguis : elingis VUrb II
28 amare : hamare VII 29 absorptus : corr. ex absortus S II 30 Inde autem rediens :
Cum autem rediens VUrb II 31 iam : deest VUrb II 32 proponere : promere Z II
33 a liq u o t: aliqua T

136
 O prvom zauzeću Zadra XXIV, 14-15

neko vrijeme i poučavao splitske klerike gramatici. Građani Trogira

zatraže od nadbiskupa Bernarda da za njihove potrebe proboravi neko
vrijeme kod njih, jer je bio mlad i jer se činio veoma prikladnim za sve
što se odnosi na književnu naobrazbu. Bernard njihovom traženju udovolji
5 i Treguan ode u Trogir, stane se družiti s građanima i rodila se uzajamna
ljubav. Naprije je postao njihov bilježnik, zatim arhiđakon i napokon je
izabran za biskupa. Bio je predstavljen nadbiskupu Bernardu koji obavi
čin posvećenja. Tada pomalo počne trogirsku crkvu izvoditi iz njezine
zastarjelosti, uvoditi u nove norme spoznavanja i obrazovati je u crkvenim
10 disciplinama. Bio je on čovjek književno naobražen i rječit27 i svojom je
revnom marljivošću postigao da se u kratkom vremenu popravilo stanje i
naroda i klera.
U isto vrijeme za ispražnjenu je ninsku crkvu izabran neki kanonik 14
splitske crkve, po imenu Nikola, kojega nadbiskup Bernard nije htio
15 prihvatiti, nego je učinio da Ninjani izaberu gore spomenutoga
arhiprezbitera Grupcija. No splitski su kanonici bili neprijateljski
raspoloženi prema njemu, jer su bili na Nikolinoj strani.28 Zbog toga nije
želio obaviti čin posvećenja u metropolitanskoj crkvi, kako je bio običaj,
nego je otišao u Vranu i tamo ga je u templarskoj crkvi posvetio zajedno
20 s drugim, izabranim za kninskoga biskupa, po imenu Mikuz.29 Zbog toga
je nastao veliki sukob između izabranoga biskupa Nikole i ninskoga
biskupa Grupcija. Potrošili su svu svoju očevinu za troškove koje su imali
u tjeranju parnica i zbog toga su obje strane zapale u veliku bijedu.
Budući da je nadbiskup Bernard već bio ostario, razboli se i bude 15
25 oduzet tako da nije mogao govoriti i udovi su mu se tresli. Riječi je mogao
izgovarati samo uz velike poteškoće i zbog toga je gorko plakao kad su
neki dolazili k njemu. No, nije još bio sasvim oduzet te je otišao u Rim i
sudjelovao na koncilu gospodina Inocenta, koji je bio održan u Lateranu.30
Vrativši se i postavši u svemu beskoristan, jedva je pred klerom i narodom
30 mogao izložiti nekoliko riječi. Ali je trogirski biskup Treguan u dva dana
za redom pročitao i izložio nekoliko poglavlja tog koncila.

27 Treguanovu književnu naobrazbu potvrđuje to što je sastavio nastavak odnosno

drugi dio Života sv. Ivana Trogirskog. (Vidi: M. Ivanišević, 1977.)
28 Nikolu i arhiprezbitera Grupcija na ninskoj stolici ne spominju drugi dokumenti i
zbog nedostatka vrela teško je nešto određenije reći o situaciji na ninskoj stolici. (Vidi:
M. Matijević Sokol, 2002,198-201.)
29 Mikuza (Mihovila) na čelu kninske biskupije spominju dokumenti od 1221-1226.
(CD m , 202, 240, 251,253. 259), što ne isključuje činjenicu da ga je posvetio Bernard.
(Vidi: M. Matijević Sokol, 2002,197-201.)
30 IV. lateranski koncil održanje u mjesecu studenom 1215. godine. Bilo je nazočno
više od četiri stotine crkvenih dostojanstvenika. (Vidi: H. Jedin, 1993,191-198.)

137
 XXV, 1-2 De passagio Andree regis

XXV. De passagio Andree regis

1 Per idem tempus Andreas rex Hungarie uotum patris exequi cupiens,
crucis suscepto signaculo, ad auxilium terre sancte iter arripuit profecturus.
Misit ergo, et conduxit naues magnas a Venetiis, ab Ancona et Iadera, et
ab aliis ciuitatibus Adriactici sinus fecitque omnes applicare ad portum
Spalatine ciuitatis. Premisit autem omnem apparatum armorum et escarum 5
in multitudine curruum et iumentorum. Qui uenientes repleuerunt omnia
per circuitum ciuitatis. Precessit autem regem et Hungaros ingens
Saxonum multitudo, qui omnes pacifici et mansueti erant, cum deuotione
ac desiderio nauigationem regiam prestolantes, omnes enim cruce signati
erant. Ad petitionem uero domini regis dederunt Spalatenses totum 10
suburbium ad hospitium peregrinorum, exeuntes enim de domibus illis
expeditas hospitibus dimiserunt. Mox autem ita confertim replete sunt
hominibus et iumentis, ut non pateret aditus transeundi. Sed non eos
suburbane domus capere potuerunt, licet constricti et constipati manerent,
plurima uero pars totius comitatus regalis curie morabatur extra in tentoriis 15
per campum diffusa. Ciues uero alii pauebant, alii mirabantur inconsuetam
multitudinis frequentiam intuentes.
2 Itaque anno redemptionis nostre millesimo ducentesimo septimo
decimo, mense Augusto, uicesimo tertio die, aduenit Andreas rex ad
ciuitatem Spalatinam. Exierunt autem processionaliter obuiam domino 20
regi uniuersi ciues, omnesque forenses totaque turba sui exercitus, laudes
ei altis uocibus concrepantes. Deinde clerus omnis olosericis super
comptas induti uestibus cum crucibus et thuribulis procedentes usque
posturium, prout regie magnificentie dignum erat pariter, concinnebant.
Ipse uero illustris rex, uiso processionis cetu solempni, statim descendit 25
de equo, magnaque suorum principum uallatus caterua, tenentibus eum
hinc inde episcopis, qui conuenerant, pedes usque ad ecclesiam sancti
Domnii processit. Ubi celebrato missarum officio, et data oblatione super
altare, ad hospitium secessit. Ea die comunitas exhibuit regi
affluentissimam procurationem in domo, que dicitur Mata extra muros 30
aquilonaris porte. Dicebatur autem tunc fuisse in comitatu regio plus quam
decem milia equitum, excepta uulgari multitudine, que pene innumerabilis

Andree regis : in margine additum : tertii filii Bele regis S De passagio

A ndree regis tertii filii B ele regis U ngarie T ZVer M V VL De passagio
Andreae regis III filii Bellae regis Ungariae Z De passagio Andree regis tertii
filii regis Belle rege Ungarorum VUrb II 3 Venetiis : Venetis Z M II 5 escarum :
escharum Z II 12 confertim : confestim T Z consortim VUrb II 16 m irabantur :
m erebantur VL II 19 Augusto : Augusti Z ZVer M VL mensis Augusti VUrb II
23 thuribulis : turibilis T turibulis Z turribulis VUrb II procedentes : procedente
T II 25 so le m p n i: solenni Z sollenni M II 29 Ea : Eo ZVer II 32 innumerabilis :
innum erabis T

138
 O prolazu kralja Andrije XXV, 1-2

XXV. O prolazu kralja Andrije

U isto vrijeme kralj Andrija, u želji da izvrši očev zavjet,1uzme znak 1
križa i pođe na put s namjerom da krene u pomoć Svetoj zemlji.2 Pošalje,
dakle, glasnike i povede velike brodove iz Mletaka, iz Ancone i Zadra i iz
ostalih gradova Jadranskoga zaljeva. Pristao je sa svima u luci grada Splita.
5 Poslao je unaprijed svu ratnu opremu i hranu na mnogo kola sa zaprežnom
stokom. Kad su stigli, ispunili su svu okolicu grada. Prethodilo je kralju i
Ugrima veliko mnoštvo miroljubivih i dobroćudnih Saksonaca koji su
odano i željno očekivali plovidbu s kraljem, svi su nosili znak križa.
Splićani su na traženje gospodina kralja dali cijelo predgrađe za boravak
10 hodočasnika, izašavši iz kuća ostave ih na slobodnu uporabu gostima.
Uskoro su bile tako ispunjene ljudima i stokom da se nije moglo prolaziti.
Iako su bili stisnuti i zbijeni, nisu se mogli svi smjestiti u kućama u
predgrađu te je najveći dio čitave svite kraljevskoga dvora boravio vani
rasut u šatorima po polju. Jedni su se građani pribojavali, a drugi se čudili
15 promatrajući neuobičajeno brojno mnoštvo.
I tako dvadeset trećega kolovoza godine Otkupljenja našega tisuću
dvije stotine sedamnaeste dođe kralj Andrija u grad Split. U povorci su u
susret gospodinu kralju izašli svi građani i svi stranci, kao i čitava gomila
njegove vojske pjevajući mu visokim glasovima hvalospjeve. Zatim je
20 cjelokupan kler u svilenim haljinama povrh kota s križevima i
kadionicama u povorci do Pisture pjevao, kako se pristoji za kraljevsko
veličanstvo. A sam prejasni kralj, kad je vidio svečanu povorku, odmah
siđe s konja i okružen velikom gomilom svojih prvaka i s obje strane
podržavan od biskupa, koji su se okupili, pješke dođe sve do crkve svetoga
25 Dujma. Nakon odslužene mise i položenoga dara na oltar povukao se u
hospicij. Toga je dana gradska zajednica priredila kralju prebogati prijam
u kući koja se zove Mata, izvan zidina sjevernih vrata. Pričalo se da je u
kraljevoj pratnji tada bilo više od deset tisuća konjanika, ne računajući
mnoštvo prostoga naroda kojeg je bilo nemoguće prebrojiti. Tada je kralj

1 Andrija ispunjava očev zavjet na koji gaje podsjetio već 1198. papa Inocent III.
(CD II, 288-289)
2 Riječ je o V. križarskom ratu koji traje od 1217. do 1221. godine i u kojemu je
sudjelovao ugarski kralj Andrija.

139
 XXV, 3-6 De passagio Andree regis

erat. Tunc rex cepit magnam benignitatem erga Spalatenses ciues

ostendere, ita ut ipse ultro prouocaret eos ad petendum a se, quod eis ad
publicum cederet comodum. Velle quippe regis erat, ut ad munimen
ciuitatis sue reciperent castrum Clisse, uolebat nichilominus eis concedere
comitatum insularum. Sed Spalatenses suo more ad publica nimis tardi, 5
ad priuata comoda singuli intendebant. Neglectis siquidem regalibus
beneficiis, que eis pie et liberaliter concedebat, rex proprio clementie sue
prouocatus affectu, noluit castrum illud comittere alicui de proceribus
sciens, quia multa infestatio Spalatensibus ex illo castro procedat, sed
accersito quodam Pontio, qui erat magister militie domus templi per 10
regnum Hungarie, comisit ad manus eius custodiam et tutelam ipsius
castri, precipiens ut uicissim fratres sue religionis ibidem faceret insidere.
3 Cum autem Andreas rex aliquantam moram faceret preparando
nauigium, Bemardus archiepiscopus mortis debitum soluit. Sepultus uero
est iuxta ecclesiam sancti Domnii. Protinus autem rex misit ad canonicos 15
Spalatenses rogans et consulens, ut eligerent de clericis, qui circa ipsum
erant, maxime quidem instabat pro quodam Alexandro fisico, qui erat uir
litteratus et honestus, per quem ecclesie poterant multa commoda
prouenire. Sed non fuit petitio regis admissa, quoniam aliorsum tendebat
intentio seniorum. 20
4 Interea rex naues ingressus dispositum arripuit iter. Spalatenses uero
dederunt ei usque Diracchium duarum galearum conductum. Non potuit
rex tantum habere nauigium, quod sufficeret adpassagium omnibus cruce
signatis, quam ob rem necessitate compulsi alii redierunt ad propria, alii
uero expectauerunt usque ad annum sequentem. 25
5 Eodem tempore Stephanus dominus Seruie siue Rasie, qui mega
iupanus appellabatur, missis apochrisariis ad Romanam sedem, impetrauit
ab Honorio summo pontifice coronam regni. Direxit namque legatum a
latere suo, qui ueniens coronauit eum primumque regem constituit terre
sue. 30
6 At rex Andreas ad partes Syrie transuectus, magnum metum incusserat
Saracenis. Explicatis siquidem sue militie copiis, abiit satis procul a

2 ostendere : extendere Z II eos : eo Z II 4 nichilominus : nihilominus Z

ZVer II concedere : concederet Z II n tutelam : in custodiam et tutellam Z II 12
uicissim : uicissimi T II 13 aliquantam: aliquantum Z II 17 fisico : physico ZVer
phisico M VUrb II 22 Diracchium : Durachium Z Dyrrachium ZVer II 24
redierunt : rediderunt T rediere M II 27 apochrisariis : appocrisarios Z
apochrysariis M apochrisariis VUrb II Romanam : Romam T

140
 O prolazu kralja Andrije XXV, 3-6

počeo iskazivati prema Splićanima veliku blagonaklonost time što ih je

sam pozvao da od njega traže što da im odobri za javnu korist. Kraljeva
je želja bila da za zaštitu svoga grada uzmu tvrđavu Klis, želio im je
također prepustiti kneževsku vlast nad otocima. Ali Splićani, po svome
5 običaju, za javno su dobro bili odveć spori i brinuli su se, kao pojedinci,
samo za vlastitu korist. Zanemarivši dakle kraljevska dobročinstva koja
im je kralj odobravao milostivo i darežljivo, potaknut svojom vlastitom
razboritošću nije htio povjeriti tu tvrđavu nekome od velikaša. Znao je,
naime, da mnogo neprijateljstava Splićanima dolazi iz te utvrde. Pozvao
10 je stoga nekoga Poncija, koji je bio glavni meštar templara u Ugarskom
Kraljevstvu, predao mu je u ruke tvrđavu daje čuva i štiti nalažući da ondje
naizmjence borave braća njegova reda.3
Dok se kralj Andrija nešto duže zadržao opremajući brod, nadbiskupa 3
Bernarda zadesila je neumitna smrt.4 Pokopan je tako uz crkvu svetoga
15 Dujma. Najprije je kralj poslao poruku splitskim kanonicima tražeći i
savjetujući im da izbor učine među klericima koji su bili oko njega.
Najviše je pak bio sklon nekom liječniku Aleksandru5 koji je bio učen i
pošten i koji je mogao mnogo koristiti crkvi. Ali nisu prihvatili zahtjev
kralja jer su starješine imali druge namjere.
20 U međuvremenu se kralj ukrcao na brodove i krenuo na namjeravani 4
put. Splićani su mu dali kao pratnju dvije galije sve do Drača. Kralj nije
mogao imati toliko brodovlje koje bi dostajalo za prijevoz svih križara.
Zbog toga su neki bili prisiljeni vratiti se kući, a drugi su čekali do sljedeće
godine.6
25 U isto vrijeme gospodar Srbije ili Raške Stevan, koji se nazivao 5
velikim županom, pošalje izaslanike do Rimske stolice i isposluje od
vrhovnoga svećenika Honorija kraljevsku krunu.7 On je bio poslao
izaslanika iz svoje najuže pratnje, koji dođe i okruni ga kao prvoga kralja
njegove zemlje.
30 Kralj Andrija, otplovivši u krajeve Sirije, zadade veliki strah 6
Saracenima. Rasporedivši svoje vojne čete, udaljio se dosta daleko od

3 Kralj Andrija templarima daruje utvrdu Klis, a Poncija de Cruce, njihova meštra
za čitavu templarsku vojsku u Ugarskoj i Hrvatskoj, postavlja za kraljeva namjesnika koji
upravlja hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom za vrijeme kraljeve odsutnosti. (CD III, 165,
174-176; L. Dobronić, 1984, 34-35)
4 Bernard umire vjerojatno krajem kolovoza 1217. godine. Naime, ako je kralj Andrija
došao u Split 23. kolovoza, a pristao na Cipar 8. rujna, onda se smrt Bernardova može
datirati prije nego je križarska vojska isplovila iz Splita.
5 Aleksandar fizik nije potvrđen na splitskoj nadbiskupskoj stolici.
6 Toma ne spominje daje kralj Andrija morao od Venecije posuditi brodovlje i da se
zato odrekao prava na Zadar. (F. Šišić, 1975,190; N. Klaić, 1976,67.)
7 Stevan Prvovjenčani, veliki župan Raške (od 1196), okrunjen je od pape Honorija
III. za kralja 1217. godine. (Vidi: K. Jireček, 1922, 207-222.)

141
XXV, 6 De passagio Andree regis

regione maritima, expugnans castra et uillas, et obstantia queque

conculcans. Sed inuida fatorum series preclara principis prepediuit incepta
nec bonos ipsius successus permisit ulterius progredi. Ecce etenim, nescio
an suorum an extraneorum, nefaria temeritas regis machinatur in mortem,
impiaque manus diabolicis armata uersutiis uenenatum ei haustum 5
propinat, ex quo scelere uix mortis potuit periculum euitare. Necdum uero
sanitate ad integrum recuperata, redeundi cepit habere propositum, uerens
se suumque regnum in tantum precipitare discrimen credensque de suo
uoto pleniter Domino satisfactum, incipit cum omni comitatu suo ad patrie
regredi fines. Noluit autem ulterius marinis se comittere casibus, sed per 10
terram iter faciens, uenit Anthiochiam, deinde transiuit in Gretiam, ubi
affinitate contracta cum Lascaro rege Grecorum ultra progreditur. Accepit
enim filiam eius suo filio primogenito Bele in uxorem. Exinde peragratis
Gretie finibus, ascendit in Bulgariam, ubi ab Oxano Bulgarorum rege
detentus est, nec ante abire permissus, quam plenam ei securitatem faceret, 15
quod ei suam filiam matrimonio copularet. Sic autem Andreas rex
peregrinationis sue completo itinere, ad sua regna reuersus est. Nos uero
his breuiter prelibatis ad materiam redeamus.lI

l maritima : montium VUrb II 2 inuida: inuidia ZVer VUrb II 3 progredi:

sequitur Lucanus : Inuida fatorum series summisque negatum stare diu Z V VL
II nescio : deest Z II 5 haustum : austum VUrb VL II 6 propinat: prominat T II
scelere : scellere Z II n Anthiochiam : Antiochiam Z ZVer M VUrb II 12
Lascaro : Lascharo Z VUrb II 14 Oxano : Boxano ZVer II 17 peregrinationis :
peragrationis Z

142
 0 prolazu kralja Andrije XXV, 6

primorja osvajajući utvrde i naselja i uništavajući sve prepreke. Ali je slijed

sudbine iz zavisti zaustavio sjajne pothvate vladara i nije dopustio da se i
nadalje nastavljaju njegovi uspjesi.81 eto, zločinačka drskost, ne znam da
li njegovih ljudi ili tuđih, snuje o kraljevoj smrti, a bezbožna ruka
5 naoružana đavolskim varkama napaja ga otrovnim gutljajima. Zbog tog
se zlodjela jedva izvukao iz smrtne opasnosti.9 Ne povrativši još potpuno
zdravlje, počne razmišljati o povratku bojeći se da sebe i svoje kraljevstvo
ne izloži prevelikoj opasnosti. Vjerovao je daje u svemu ispunio zavjet
Gospodu i krenuo je sa svom svojom pratnjom prema granicama
10 domovine. Nije se više želio prepustiti morskim udesima nego je putovao
kopnom. Došao je tako u Antiohiju, zatim prešao u Grčku, gdje se povezao
rodbinskom vezom s Laskarisom, grčkim kraljem, i krenuo dalje. Njegovu
je, naime, kćer10 oženio za svoga provorođenoga sina Belu. Odatle,
prošavši krajeve Grčke, ušao je u Bugarsku, gdje ga je zadržao bugarski
15 kralj Oksan. On ga nije pustio otići prije nego što mu ne dade potpuno
sigurna uvjeravanja da će mu svoju kćer11 dati za ženu. Tako se kralj
Andrija, završivši hodočašće, vratio u svoje kraljevstvo. Nakon ovog
kratkog pregleda vratimo se na na glavnu temu.

8 Ugarska epizoda V. križarskog rata koja se odvijala tijekom 1217-1218. bila je

neznatna po uspjehu, iako je ugarski kroničari (Simon de Keza) slave. (Vidi: F. Šišić, 1975,
190.)
9 Kralj Andrija se razbolio u Tripolisu 1218.
10 Riječ je o Mariji Laskaris, kćeri Teodora Laskarisa (1204-1222), koju za ženu
svomu sinu Beli uzima kralj Andrija. Teodor Laskaris je poslije pada Carigrada osnovao
Nicejsko Carstvo i okrunjen je 1208. za cara. (Vidi: G. Ostrogorski, 1969, 396-407.)
“ Oksan je bugarski car Ivan Asen II. (1218-1241), a Andrijina je kći Marija.

143
 XXVI, 1-3 De promotione Guncelli

XXVI. De promotione Guncelli

1 Erant autem tunc temporis maiores in capitulo Spalatensi Gruptius
filius Prodani, archidiaconus, et Cataldus filius Formini et quidam alii
pauci. Hos, quia digniores et maturiores erant, ceteri canonici sequebantur.
Sed de substituendo pontifice non bene cogitabant hi duo, quia non recte
emulationis compede trahebantur. Aiebant enim plerumque ad inuicem: 5
»Quoniam quietius et utilius se res nostre haberent, si ecclesia sic sine
pastore maneret, quam si subrogabitur aliquis, qui uitam nostram uexabit,
super nos dominium exercebit«. Itaque cum aliqua fiebat mentio de
electione facienda, ipsi astuta cauillatione uoces murmurantium
comprimebant. Simulabant enim se uelle eligere et nominabant pueros 10
filios nobilium de Hungaria, qui etatis imbecillitate ad pastorale fastigium
prouehi non ualebant, occasiones subdolas pretendentes dicebant utile fore
ecclesie et ciuitati, »si tales habuerimus principes in regis curia
protectores«.
2 Cum ergo his malignis dilationibus ecclesia Spalatensis foret iam 15
biennio supplantata, diaconus quidam, Petrus nomine, erat ualde curiosus
et impatiens. Hic cum esset de humili genere oriundus, non audebat se
palam opponere parti archidiaconi et eius complicum nec eorum dolos
ducere in apertum. Magnis tamen dolorum stimulis angebatur non tantum
ob hoc, quod ecclesia pastore careret, sed quia fructus ipsius, ut dicebatur, 20
ad suum usum seniores predicti deuoluebant. Murmurabat autem sepius
et tacebat.
3 Erat autem quidam clericus Hungarus, Guncellus nomine, filius
Cornelii, nobilis quidam genere, sed non magni ualoris ipse. Hic cum esset
iam prouecte etatis, nullam potuit in Hungariam dignitatem habere, sed 25
assumpto cruciferorum habitu factus erat rector cuiusdam ecclesie sancti
Stephani regis. Cum ergo Spalatensis ecclesia multo iam tempore pastore
uacaret, iste Guncellus cepit se sollicite intromittere, ut in pontificem
eligeretur. Factum est autem, ut quidam Yula banus, qui erat de eius genere,
mitteret ad clerum et populum Spalatensem epistolam satis loquacem, 30
commendando Guncellum, et suadendo, ut eligeretur, ac promittendo
suum seruitium et amorem. Tunc predictus Petrus diaconus, ut erat

l Gruptius : Grub?ius Z Grupcius ZVer II 5 Aiebant : Dicebant Z II

plerumque : plerunque ZVer II 6 Quoniam : Cum VUrb II 7 subrogabitur :
subrogaretur Z II 9 facienda : fienda Z II 12 occasiones : occhasiones V II 17
impatiens : inpaciens T II humili : umili V II audebat : audiebat T II 21
Murmurabat: Murmurabant T II 23 Hungarus : Bulgarus VUrb II 25 dignitatem
habere : habere dignitatem M II 28 intromittere : deest de intromittere ad clerum
et populum (additum in inferiore parte paginae) VUrb intromitere V II 29
eligeretur : ut pontificem elegerent T elligeretur Z II 31 ac: at Z II 32 amorem:
hamorem V

144
 O promaknuću Guncela X X V I , 1-3

XXVI. O promaknuću Guncela

U to su vrijeme u splitskom kaptolu bili starješine: arhiđakon 1
Grupcije, sin Prodanov,1 Katald,2 sin Forminov, i još nekolicina drugih.
Budući da su oni bili ugledniji i iskusniji, ostali su ih kanonici slijedili.
No ta dvojica nisu dobro pripremali izbor novog biskupa jer su ih sputavali
5 okovi suparništva. Često su međusobno govorili: »Mirnije bi se i korisnije
odvijali naši poslovi kad bi crkva i dalje ostala bez pastira. To je bolje nego
da bude izabran netko tko će nam ometati naš život i vladati nad nama.« I
tako kad bi se spominjalo da treba provesti izbor, oni su lukavim
mudrovanjima stišavali glasove negodovanja. Pretvarali su se da žele
10 izabrati i predlagali su imena dječaka, sinova ugarskih plemića, koji se
zbog nejake dobi nisu mogli uzdići do pastirske časti; prijetvorno su isticali
razloge govoreći: »Bit će korisno za crkvu i državu ako budemo imali
takve istaknute prvake kao zaštitnike na kraljevu dvoru.«
Tako se pakosnim odugovlačenjem crkvi splitskoj podmetala noga. 2
15 Neki đakon Petar3 bijaše veoma gorljiv i nestrpljiv. Budući da je bio
niskoga podrijetla, nije se usuđivao suprotstaviti se javno strani arhiđakona
i njegovih ortaka, niti iznijeti na vidjelo njihove varke. Boljelo ga je i
mučilo ne samo to što je crkva bila bez pastira nego što su njezine plodove,
kako se govorilo, spomenuti starješine brali sebi u korist. Rogoborio je
20 često i šutio.
Bio je pak neki klerik Ugrin, po imenu Guncel, sin Komelijev, 3
plemenita roda, ali sam nije vrijedio mnogo. Budući da je bio već u
poodmakloj dobi, nije mogao vršiti nikakvu visoku službu u Ugarskoj,
nego je, odjenuvši halju križara, postao rektor neke crkve svetoga kralja
25 Stjepana. Splitska je crkva već dugo vremena bila bez pastira4 i taj se
Guncel počeo uporno nametati da bude izabran za biskupa. Dogodilo se
pak daje neki Jula ban,5koji je bio njegov rođak, poslao kleru i splitskom
narodu veoma rječito pismo u kojem preporučuje Guncela i savjetuje da
ga izaberu obećavajući svoje usluge i naklonost. Tada spomenuti đakon

1 Arhiđakon Grupcije spominje se već prije (vidi bilj. 25. u poglavlju XXIV.), ali i u
dokumentu iz 1219. (CD III. 170)
2 Kanonika Katalda spominju dokumenti iz 1210. godine (CD III, 102) te oko 1229,
kada će postati arhiđakonom. (CD III, 327,328)
3 Đakon Petar dvadesetih godina XIII. st. spomenut je u više dokumenata. (CD III,
171,301)
4 U nekim se dokumentima poslije Bernarda od 1217. do 1219. godine spominje
izabrani Slavac (CD III, 164,170,172), a u pismu pape Honorija III. (1216-1227) od 29.
srpnja 1220. splitskom kaptolu (CD III, 182) spominje se šest izabranih a nepotvrđenih
splitskih nadbiskupa koji nisu htjeli preuzeti splitsku stolicu zbog siromaštva.
5 Jula je bio vrlo ugledna osoba i početkom XIII. st. obnašao je mnoge časti i dužnosti
na dvoru Arpadovića (CD III, 13,35,69,71,74 etpassim), a od 1229. do 1234. godine u
dokumentima se navodi kao ban Slavonije (banus tocius Sclauonie). (CD III, 311,315,
324, 344, 346, 367, 369,423,425)

145
 XXVI, 4-5 De promotione Guncelli

uerbosus, nacta occassione, abiit susurrando per clericos et per laycos,

laudando Guncellum de potentia, de honestate, de scientia, de quibus ipse
nullam habebat certitudinem, sed ut seniorum intentionem elideret, modis
omnibus satagebat, ut eligeretur Guncellus.
4 Erat autem tunc temporis Domaldus comes ciuitatis Spalatine, uir satis 5
circumspectus et prouidus. Hic quia bene Guncellum nouerat, ueritatem
asserebat de ipso, quia pro suorum leuitate morum habilis non erat tanto
sacerdotio fungi. Alii etiam multi tale de ipso testimonium dabant. Sed
Petrus suorum procacitate uerborum omnes reuincebat. Et quamuis in
ecclesia Spalatensi uel alibi non deessent persone, que tutiori uia et iustiori 10
possent ordine ad eam prouehi dignitatem: uulgaris tamen inscitia hac
uanitatis uentositate raptatur, ut notos contempnant, ignotos posse patrare
miracula arbitrentur. Ast alii tanta inuidie tabe liuescunt, ut quod ipsi
assequi non merentur, hoc meritos prohibeant adipisci. Aliorum enim
profectum sibi reputant in defectum. 15
5 Cum ergo instantibus laycis omnes clerici ad eligendum fuissent
inducti, adhuc archidiaconus cum suis nullatenus consentire uolebant. Sed
cum tumultus popularis seditionis insurgere uideretur, uix tandem
acquieuerunt inuiti. Ante biduum uel triduum quam eadem celebraretur
electio, quidam ex his, qui cum Petro promotionem electionis moliebant, 20
uidit per uisum, quod pulpitum ecclesie dirutum erat et archiepiscopalis
sedes euersa iacebat. Dicebat autem Petro: »Quid hoc esset?« Respondebat
ipsi: »Hoc nescis modo, scies autem postea.« Licet autem hec uisio non
boni auspitii portendisset euentum, non minus tamen incepta improbitas
insistebat, donec electio qualiscumque solemnizata est et peracta. Tunc 25
miserunt ad eum Vulcasium diaconum nuntiantes ei electionem de ipso
unanimiter celebratam et petentes, ut ad ecclesiam Spalatensem accederet
incunctanter.

l abiit : habiit VUrb II susurrando : susurando T II 2 de potentia, de

honestate, de scientia: de potentia, honestate et scientia Z II 3 seniorum: seniorem
V II 4 eligeretur: elligerent Guncellum Z II 7 habilis : abilis Z V II 10 deessent:
deesset VUrb II 11prouehi : prouei V II 12 contempnant: contemnant Z ZVer
M VUrb contemnat VL II patrare miracula arbitrentur : miracula facere putant
Z II 13 arbitrentur : arbitretur Z II A st: At Z II 14 prohibeant: prohibent Z
prohibebant Z Ver II adipisci: adhipisci V II 17 adhuc : aduc Z II 18 insurgere :
insulgere VUrb II 19 acquieuerunt: aquieverunt Z aquievere M acquievere VL
II 20 moliebantur : corr. ex moliebatur S T ZVer V VL VUrb moliebantur Z M
II 21 uisum : uisionem VUrb II dirutum : diruptum VUrb II 23 uisio : uiso V II
non : non bonum auspitium portendisset Z II 24 portendisset: protendisset M
VL pretendisset VUrb II 25 electio : electio a qualiscumque soleni§ata T II
solemnizata : solennizata ZVer VL sollemnizata M solempnizata V II est : deest
Z II e t : deest VUrb II 26 miserunt: misunt T miser M II 27 celebratam : factam
et celebratam VUrb

146
 O promaknuću Guncela XXVI, 4-5

Petar, kako je bio govorljiv, iskoristi priliku, pođe šapćući među klerike i
laike i stade hvaliti Guncelovu sposobnost, čestitost i naobrazbu, o čemu
sam zapravo nije ništa znao. No u želji da onemogući namjere starješina,
na sve je načine nastojao da bude izabran Guncel.
5 Tada je knez grada Splita bio Domald,6 čovjek veoma oprezan i 4
promišljen. Budući daje dobro poznavao Guncela, širio je o njemu istinu
prema kojoj on zbog svoje lakomislenosti nije sposoban vršiti takvu
svećeničku službu. Mnogi su drugi također tako o njemu svjedočili. No
Petar je svojim nepromišljenim riječima sve pridobivao. I premda u
10 splitskoj crkvi ili drugdje nisu nedostajale osobe koje su mogle biti
uzdignute do te časti sigurnijim putem i pravednijim redom, ipak je puk u
svome neznanju bio tako obuzet ispraznom taštinom daje poznate prezreo
a za nepoznate je mislio da mogu stvarati čuda. Jedne je tako zarazila
pogubna zavist da ono što ne zaslužuju sami postići ne dopuštaju to doseći
15 zaslužnima, a napredak drugih smatraju svojom slabošću.
Kad su se dakle na pritisak laika svi klerici bili priklonili izboru, još 5
uvijek arhiđakon sa svojima nikako nije htio pristati. No, kako se činilo
da će doći do pobune u puku, ipak su napokon protiv volje pristali. Dva
ili tri dana prije nego što se trebao održati svečani obred izbora, netko od
20 onih koji su s Petrom podržavali izbor imao je priviđenje da je crkvena
propovjedaonica razbijena i da je nadbiskupska stolica ležala izvrnuta.
Govorio je Petru: »Što bi to moglo značiti?« On mu je odgovarao: »Sada
to ne znaš, znat ćeš poslije.« I premda to viđenje nije pretkazivalo dobar
ishod, ipak se nastavilo začetom bezočnošću dok nije izbor, takav kakav
25 jest, obavljen i završen. Tada su k njemu poslali đakona Vukaša javljajući
mu da je jednodušno izabran i zahtijevali su da bez oklijevanja dođe u
splitsku crkvu.

6 Domald je bio splitskim knezom od 1207. pa do oko 1221. godine (CD III, 67,96,
97, 99, 101,112 etpassim). (Vidi: D. Švob, 1955.)

147
 XXVI, 6-8 De promotione Guncelli

6 Suscepta ergo legatione Guncellus ualde letus effectus est et mox ad

summum pontificem pro confirmatione sue electionis nuntium destinauit.
Ipse uero iter arripuit Spalatum ueniendi. Cum autem esset inops scientie,
ambitionis uero stimulus eum acriter perurgeret, adhuc in itinere positus
apud Vranam templariorum in uigilia Pentecostes se fecit in diaconum 5
ordinari a Gruptio Nonensi episcopo, qui cum eo ab Hungaria ueniebat.
Cum autem duitatem intrasset, satis officiose ab omnibus susceptus est.
Et cum aliquantam ibi moram fecisset, tanta in eo leuitas uerborum et
morum apparuit, ut omnibus in tedium deueniret, seraque penitudine ducti,
qualiter ab ipso possent euadere, cogitabant. Sicque factum est, ut qui 10
ignotus fuerat dilectus, notus foret exosus et quem non uidentes affectuose
traxerant, uidentes eicere appetebant. Sed Guncellus papali confirmatione
suscepta, optinuit nichilominus in partibus Hungarie consecrari. Siquidem
dominus Honorius summus pontifex missa auctoritate Roberto
Vesprimiensi episcopo precepit, ut examinatis diligenter tam electi 15
persona, quam electionis forma, si nichil obstaret de canonicis institutis,
munus ei consecrationis impenderet. Robertus uero suscepto apostolico
mandato, quamuis esset uir discretus et relligiosus, non tamen de rerum
circumstantiis, que in huiusmodi processibus inquirende sunt, curiosus
extitit indagator. Unde consecrationem ei facile tribuens, precepit sibi, ut 20
pro petendo pallio apostolico se conspectui presentaret.
7 Venit ergo Guncellus ad suam ecclesiam consecratus nimiumque ad
exercenda pontificalia festinus et promptus nondum optento pallio
ecclesias consecrabat, celebrabat ordines et se ubique archiepiscopum
nominabat. 25
8 His temporibus misit summus pontifex quendam apochrisarium suum,
nomine Acontium, natione Biterbiensem, curie capellanum, uirum ualde
discretum et bonum; misit, inquam, eum pro quibusdam arduis negotiis
ad totum Hungarie regnum, dans sibi mandatum, ut ad Dalmatie partes
descenderet piratasque Almissanos a latrociniis cohiberet. Sed cum non 30
haberet plenam legationem nimioque succenderetur zelo multas
enormitates in clero et populo corrigendi, Spalati positus, misit nuntios
suos ad domini pape curiam postulans, ut perfecte sibi legationis auctoritas

3 esset : in absentia Z II inops : in obscientie V II 4 uero : deest Z II

perurgeret : stimulabat Z II adhuc : aduc Z II 6 Gruptio : Grupcio ZVer II
Nonensi: Nonense T II 9 penitudine : plenitudine T penitentia Z II io ipso : eo
VUrb II possent: posset ZVer euadere possent VL II 12traxerant: attraxerant Z
M II 12uidentes: uidentes cito repprobabant Z II 23 optento: opetento T obtento
palio Z VUrb obtento ZVer M II 26 apochrisarium : appochrisarium T
apocrisarium VL II 27 Biterbiensem : Viterbiensem Z Bitribiensem VUrb II 30
piratasque : pyratasque Halmysanos M pyratasque VUrb II Almissanos :
Almisanos V

148
 O promaknuću Guncela XXVI, 6-8

Primivši izaslanstvo, Guncel se veoma obradovao i ubrzo je poslao 6

glasnika vrhovnom svećeniku7 da potvrdi njegov izbor. Sam je pak krenuo
na put u Split. Budući daje bio slaboga znanja, to žešće g aje častohleplje
razdiralo: još tijekom putovanja, kod templara u Vrani dade da ga ninski
5 biskup Grupcije,8 koji je s njim dolazio iz Ugarske, uoči Duhova zaredi
za đakona. Kad je ušao u grad, svi su ga veoma ljubazno primili. A kad je
neko vrijeme tamo proboravio, u tolikoj je mjeri izašla na vidjelo
lakoumnost njegovih riječi i ponašanja, da se svima zgadio. Potaknuti
zakašnjelim kajanjem razmišljali su kako da se od njega izbave. Tako se
10 dogodilo daje onaj koji je nepoznat bio drag, poznat postao mrzak. Željno
su ga, dakle, dovukli a da ga prije nisu vidjeli, a kad su ga vidjeli, željeli
su ga izbaciti. Ali Guncel, primivši papinu potvrdu, uspio je postići da se
obred posvećenja obavi u Ugarskoj. Vrhovni svećenik gospodin Honorije
pošalje ovlast vesprimskom biskupu Robertu i naloži mu da brižno ispita
15 kakva je osoba izabranik, kako je protekao izbor i ako nema prepreke
prema kanonskim odredbama, neka obavi nad njim čin posvećenja. Robert
je primio apostolski nalog9 i premda je bio čovjek razborit i pobožan, ipak
se nije iskazao i pomno istražio okolnosti koje treba ispitati u takvim
postupcima. Olako mu je podijelio posvećenje naloživši mu da po palij
20 dođe pred papino lice.
Dođe, dakle, Guncel u svoju crkvu posvećen, ali prebrzo je i prerevno 7
počeo obnašati biskupske dužnosti. Palij još nije bio dobio, a već je
posvećivao crkve, obavljao crkvene obrede i svugdje sebe nazivao
nadbiskupom.
25 U to vrijeme pošalje vrhovni svećenik nekog svoga poklisara, po 8
imenu Akoncija iz Viterba, kapelana kurije, čovjeka veoma razborita i
dobra, pošalje ga, kažem , da obavi neke teške poslove po cijelom
Ugarskom Kraljevstvu. Naložio mu je da se spusti do krajeva Dalmacije i
da odvrati omiške gusare od razbojništava.10No, kako nije imao potpunu
30 ovlast, a gorio je od silne želje da ispravi mnoge nepravilnosti kod klera i
puka, zaustavio se u Splitu i poslao svoje glasnike u kuriju gospodina pape
sa zahtjevom da mu se dadu sve ovlasti izaslanika. Glasnici su otputovali

7 Vrhovni svećenik bio je tada papa Honorije III. (1216-1227)

8 Ninski biskup Grupcije zaređuje ga u Vrani i to je još jedan podatak o tom ninskom
biskupu o kojemu znamo samo po Tominim navodima. (Usporedi bilj. 28. uz poglavlje
XXIV.) Dogodilo se to uoči Duhova 1220, odnosno 16. svibnja.
9 Guncela je po papinu nalogu za splitsku stolicu posvetio 1220. vesprimski biskup
Robert. (CD III, 182)
10 Iz bule pape Honorija III. od 13. travnja 1221. vidi se da papa Splićanima i njihovu
knezu šalje Akoncija za borbu protiv gusara. (CD III, 191-192) Inače mnogi dokumenti iz
razdoblja 1221. do 1223. godine svjedoče o mnogostrukoj Akoncijevoj djelatnosti na ovim
stranama. (CD III, 196,199, 202, 205, 210, 212, 216, 217, 218, 229)

149
 XXVI, 9-10 De promotione Guncelli

preberetur. Profectis ergo nuntiis Acontius in Spalatensi urbe permansit,

donec redirent expectans. Videns uero archiepiscopi temeritatem et
imperitiam, multum compatiebatur ecclesie Spalatine, quod tam
insolentem fuerat sortita pastorem. Arguebat autem eum frequenter. Sed
ipse, sicut onager, assuetus in heremo et ipsum Acontium et eius monita 5
contempnebat. Interea nuntii redierunt de curia, legationis officium eidem
Acontio plenissime perferentes. Tunc Acontius, sedis apostolice
auctoritate suffultus, cepit multa circa clerum populumque corrigere,
ecclesiam nouis studiis informando. Fecit enim a clero cunctas expelli
focarias, de quibus archiepiscopo nulla suberat emendationis cura. 10
9 Conuocauit autem totam Dalmatiam et Chroatiam in adiutorium suum
contra hereticos et piratas, faciens indulgentias omnibus, quicumque zelo
diuino succensi in personis uel expensis ad eorum interitum laborarent.
Tunc congregato multo nauali exercitu et equestri, cepit eos undique
impugnare. In tantum enim Almisanos in mari et terra insequendo 15
contriuit, ut defectis uiribus desperarent ulterius se posse resistere.
Venerunt ergo et corruentes ad pedes legati pacem et misericordiam
humiliter implorabant, promittentes omnem emendationem et obedientiam
ad eius beneplacita et mandata. Quos legatus suscipiens, fecit eos omnes
piraticas naues exurere, promittentes interposito iuramento, ut a christiana 20
iam infestatione cessarent.
10 Eo tempore misit Guncellus archiepiscopus nuntium ad Romanam
sedem pro pallio postulando. E uestigio uero legatus Acontius misit litteras
et nuntios, excessus archiepiscopi summo pontifici nuntiando. Dominus
uero papa misit pallium ad manus legati, committens sibi, ut in causa 25
archiepiscopi, sicut uideretur, de iure procederet. Accepto siquidem papali
mandato legatus pallium tradidit seruandum cuidam abbati de Rogoua,
archiepiscopum uero ab omni pontificali suspendens officio, precepit ei,
ut de suis satisfacturus excessibus apostolico se conspectui exhiberet. Tunc
archiepiscopus dolens et anxius ad curiam est profectus. Comitati sunt 30
eum: Vita diaconus, qui postea fuit primicerius, et Petrus, nepos Murigii,
diaconus. Contra ipsum uero directus est Vulcasius. Pauci de canonicis
fouebant archiepiscopum, plures et maiores erant contra eum. Itaque1I

1Acontius : Accontius (passim) VUrb II in : deest Z II 2redirent: rediret Z

II 6 contempnebat: contemnebat Z ZVer VL II 8 suffultus : fultus VUrb II circa :
circha V II clerum : clerum et populum Z II 9 informando : reformando M II
cunctas : multas focarias expelli Z II 10 suberat: subherat V II 13 laborarent :
laboraret V II 14 Tunc : deest Z Tunch V II nauali: nauali et equestri exercitu Z
II 15 Almisanos : Halmysanos M II 16 defectis : deffecti Z VUrb V defecti VL II
18 humiliter : deest Z II 19 omnes: piratas naues exercere Z II 28 archiepiscopum :
archiepiscopus V II 29 se : que Z II 32 Vulcasius : Volcassius VUrb

150
 O promaknuću Guncela XXVI, 9-10

a Akoncije je ostao u gradu Splitu i čekao na njihov povratak. Gledajući

nadbiskupovu lakoumnost i nesposobnost, suosjećao je sa splitskom
crkvom što je izabrala tako nevještoga pastira. I često ga je korio ali je
on, poput divljeg magarca naviknutoga na pustinju, prezirao i samoga
5 Akoncija i njegove opomene. U međuvremenu su se glasnici vratili iz
kurije i donijeli Akonciju potpune izaslaničke ovlasti. Tada Akoncije,
oslonivši se na punomoć Apostolske stolice, stade mnogo toga ispravljati
kod klera i naroda, obnavljati crkvu na novim načelima. Zapovjedio je da
kler otjera sve priležnice, jer nadbiskup nije vodio brigu da to ispravi.
10 Pozvao je čitavu Dalmaciju i Hrvatsku da mu pomognu protiv 9
heretika" i gusara, dajući oprost svima koji su se iz ljubavi prema Bogu
trudili da ih unište sudjelujući osobno ili u troškovima. Tada je okupio
veliku ratnu mornaricu i konjicu i počeo ih sa svih strana napadati. Do te
je mjere šatro Omišane, goneći ih po kopnu i moru, da su im pale snage i
15 nisu se više nadali da će se moći dalje odupirati. Došli su, dakle, i bacili
se pred noge izaslanika i ponizno molili da im se smiluje obećavajući da
će se popraviti i da će se pokoriti njegovoj volji i naredbama. Izaslanik je
to prihvatio i naredio im da spale sve gusarske lađe. Svoje su obećanje
potkrijepili zakletvom da će prestati napadati kršćane.
20 U to je vrijeme nadbiskup Guncel poslao glasnika12k Rimskoj stolici 10
da traži palij. Slijedom toga legat Akoncije pošalje pismo i glasnike
izvještavajući vrhovnog svećenika o ispadima nadbiskupovim. Stoga
gospodin papa pošalje palij u ruke izaslanika, povjeravajući mu da u
pitanju nadbiskupa postupi prema svome nahođenju i u skladu sa
25 zakonom. Pošto je primio papin nalog, izaslanik preda palij na čuvanje
nekom opatu u Rogovu, a nadbiskupu oduzme pravo vršenja svih
biskupskih dužnosti i naredi mu da pođe pred lice pape kako bi se ispričao
zbog svojih ispada. Tada nadbiskup u muci i brizi krene u kuriju. U
njegovoj su pratnji bili: đakon Vita, koji je poslije postao primicerij,13 i
30 đakon Petar, nećak Murgijev. Protiv njega poslan je Vukaš. Malo je
kanonika bilo sklono nadbiskupu, većina i stariji bili su protiv njega. I tako

11 Papa šalje 3. prosinca 1221. mandat Akonciju da ide protiv heretika u Bosnu (CD
III, 196-197). O pitanjima vezanim uz pojavu heretika u Bosni vidi: F. Rački, 1931; J.
Šidak, 1975.
12 Taj izaslanik je kanonik Vukaš (Vulcasius, Wlcasius). (CD III, 197-198)
13 Vita se kao primicerij splitskog kaptola spominje oko 1228/1229. godine. (CD III,
301,328)

151
 De promotione Guncelli
XXVI, 11-13

archiepiscopus Romam ueniens proiecit se ad pedes domini Honorii pape

lacrimabilem proponens querelam de infestatione legati. Sed dominus
papa de omnibus excessibus archiepiscopi plene instructus, cepit eum
multum dure increpare de insolentiis et temeritatibus suis. Archiepiscopus
uero nitebatur excusare se, imponens Roberto consecratori suo, quasi ex 5
ipsius mandato presumpsisset sine pallio pontificalia celebrare. Sed non
satis sibi credebatur a papa. Cardinales fere omnes aduersabantur ei, ita
ut uix eorum auderet presentie comparere. Canonici uero qui eum fuerant
comitati, uidentes causam archiepiscopi fore grauissimam et quia
depositionis nota iam conscripta erat contra eum, relinquentes ipsum in 10
curia ad propria sunt reuersi. Guncellus uero ibi remanens multa
supplicatione pulsabat, ut de suis excessibus misericorditer ageretur. Tanta
ergo fuit precum instantia, tam importunus labor, ut reuocaretur prior
sententia, et conscriberetur altera mitior; uidelicet ut biennio maneret
suspensus, postea de misericordia sedis apostolice fieret in omnibus 15
restitutus. Quod et factum est.
11 Interim uero legatus Acontius in Bosnam contra hereticos profectus,
multo ibi tempore pro statu catholice fidei laborauit.
12 His temporibus factus est terremotus magnus et orribilis in die
Natiuitatis bomini circa horam tertiam, per Liguriam, Emiliam et per 20
marchiam Veneticam, ita ut multa edificia ad terram ruerent, ciuitas uero
Brixiana ex magna parte sui prostrata est multaque hominum multitudo
et maxime hereticorum oppressa est et extincta.
13 Eodem anno in die assumptionis Dei Genitricis, cum essem Bononie
in studio, uidi sanctum Franciscum predicantem in platea ante pallatium 25
publicum, ubi tota pene ciuitas conuenerat. Fuit autem exordium sermonis
eius: angeli, homines, demones. De his enim tribus spiritibus rationalibus
ita bene et diserte proposuit, ut multis litteratis, qui aderant, fieret

2 lacrimabilem: lachrimabiliter Z VL lacrymabilem ZVer M II 4 dure : deest

Z II 5 excusare : se excusare Z II quasi: quum Z quod VL II 7 credebatur : sibi
papa credebat Z II 8presentie : presentiae auderet comparere Z II qui: quicumque
Z II eum : qui cum eo fuerant comittati VUrb II 9 fore : esse Z II io erat: erat
conscripta Z II ipsum : eum Z II 12 misericorditer : misericordiam haberetur Z
misericordiam ageretur V II ageretur : ageret VUrb II 13 conscriberetur :
conscribetur Z II 14 biennio : bienio Z II 16 est : deest VUrb II 17 Bosnam :
Bossinam Z II 19 orribilis : teribilis T horribilis ZVer M VL oribilis V terribilis
VUrb II die : inde Z II 20 circa : circha V II 21 Veneticam : Venetiarum Z II
edificia: hedificia VUrb II 22 Brixiana : Brexiana T V II hominum : ominum V
II 23 hereticorum : ereticorum V II oppresa : oppressa et extincta sunt Z II 24
Genitricis : Ienitricis V II 2 6 autem : deest T II exordium : ex ordinario VUrb II
28 diserte : discrete T Z V VL VUrb II fieret: deest VUrb

152
 O promaknuću Guncela XXVI, 11-13

nadbiskup dođe u Rim, baci se pred noge gospodina pape Honorija tužeći
se na napade izaslanikove koji su bili vrijedni plača. No gospodin je papa
o svim nadbiskupovim ispadima bio dobro obaviješten te mu je počeo
oštro predbacivati njegovu obijest i nepromišljenost. Nadbiskup je
5 nastojao opravdati se, prebacujući krivnju na Roberta koji ga je posvetio,
jer se po njegovu nalogu usudio bez palija vršiti biskupsku službu. Ali papa
mu nije povjerovao. Gotovo su svi kardinali bili protiv njega tako da se
jedva usudio pojavljivati u njihovoj prisutnosti. Kanonici pak koji su ga
pratili, vidjevši da će nadbiskupova stvar loše završiti, jer je nacrt odluke
10 o njegovu uklanjanju već bio napisan, ostavili su ga sama u kuriji i vratili
se kući. Guncel je ostao i vršio snažan pritisak moleći da se prema
njegovim prijestupima odnose milostivo. Tolika je bila upornost njegovih
molbi, toliko ustrajno nastojanje da se povuče prvotna odluka i sastavi
druga blaža, kojom bi mu ovlasti bile oduzete samo na dvije godine, a da
15 mu se nakon toga milostivošću Apostolske stolice vrate sva prava, da je
tako i učinjeno.
U isto je vrijeme legat Akoncije krenuo u Bosnu protiv heretika i tamo 11
je duže vremena djelovao da popravi položaj katoličke vjere.14
U to se doba dogodio veliki i strašni potres15 na sam Božić oko tri 12
20 sata u Liguriji, Emiliji i Mletačkoj marki tako da su bile srušene mnoge
zgrade, a grad Brescia velikim dijelom sravnjen sa zemljom. Veliko je
mnoštvo ljudi, ponajviše heretika, stradalo i preminulo.
Iste godine na dan Bogorodičina uznesenja,16kad sam bio u Bologni 13
na studiju, vidio sam svetoga Franju17 kako drži propovijed na trgu pred
25 gradskom palačom gdje se okupio gotovo čitav grad. A tema njegova
govora bili su: anđeli, ljudi i zli dusi. On je tako dobro i jasno izlagao o ta
tri duha koji imaju razum, da su se mnogi učeni ljudi, koji su bili prisutni,

14 Akoncije odlazi u Bosnu 1221, kako to svjedoči pismo pape Honorija III.
ostrogonskom nadbiskupu Ivanu. (CD III, 198-199)
15 Potres u Liguriji bio je 25. prosinca 1222.
16 15. kolovoza.
17 Sv. Franjo Asiški (1182-1226), osnivač Reda male braće odnosno franjevaca.

153
 XXVI, 14-15 De promotione Guncelli

admirationi non modice sermo hominis ydiote nec tamen ipse modum
predicantis tenuit, sed quasi contionantis. Tota uero uerborum eius
discurrebat materies ad extinguendas inimicitias et ad pacis federa
reformanda. Sordidus erat habitus, persona contemptibilis et facies
indecora. Sed tantam Deus uerbis illius contulit efficatiam, ut multe tribus 5
nobilium, inter quas antiquarum inimicitiarum furor immanis multa
sanguinis effusione fuerat debachatus, ad pacis consilium reducerentur.
Erga ipsum uero tam magna erat reuerentia hominum et deuotio, ut uiri et
mulieres in eum cateruatim ruerent, satagentes uel fimbriam eius tangere,
aut aliquid de paniculis eius auferre. 10
14 Sed iam ad propositum redeamus. Transcurso autem punitionis sue
biennio, uenit Guncellus ad ecclesiam suam misitque ad curiam et
restitutum est ei pallium, quod ab Acontio fuerat interdictum. Tunc
archiepiscopus non equis aspiciebat oculis omnes canonicos, qui sibi
fuerant aduersati. 15
15 Eo tempore mortuus est Gruptius archidiaconus. In cuius locum
canonici elegerunt Cataldum, intronizantes eum, archiepiscopo tunc
absente. Regressus uero archiepiscopus indigne tulit promotionem
Cataldi; numquam uero confirmationem archidiaconatus sui ab eo potuit
optinere. Erat autem Cataldus iam etate grandeuus, nec toto peracto 20
biennio mortis debitum soluit.l

l admirationi: admiratione VUrb II ipse : deest de aut ad auferre ZVer II 2

eius : eius series discurrebat Z II 4 contemptibilis : comtemplabilis Z II 7
debachatus : debacchatus ZVer II reducerentur : reducte sunt Z II 9 ruerent :
iuerant Z II fimbriam : finbriam VL II 15 aduersati: aduersabantur Z II 16 Eo :
deest de Eo tempore ad archidiaconus. VUrb II Gruptius : Grubtius Z II 17
Cataldum : Cathaldum Z II intronizantes : inthronizantes ZVer II tunc : tunc
archiepiscopo Z II 18 promotionem : pronuntiationem Cathaldi Z Chataldi VL

154
 0 promaknuću Guncela XXVI, 14-15

uvelike divili govoru jednostavna čovjeka. On nije, naime, nastupao kao

propovjednik nego kao govornik u skupštini. Cijeli je sadržaj njegovih
riječi bio usmjeren na to da ugasi neprijateljstva i da učvrsti dogovore o
miru. Odjeća je njegova bila prljava, pojava je izazivala prezir a lice mu
5 je bilo ružno. Ali Bog je njegovim riječima udijelio toliku djelotvornost
da su mnoge plemićke obitelji, među kojima je bjesnila mržnja davnih
neprijateljstava i prolijevalo se mnogo krvi, bile dovedene do primirja.
Ljudi su prema njemu osjećali toliko poštovanje i odanost da su muškarci
i žene hrpimice hrlili k njemu nastojeći barem dotaći resu na njegovoj
10 haljini ili odnijeti komadić s njegovih dronjaka.
No vratimo se na glavnu temu. Kad je proteklo dvogodišnje razdoblje 14
njegove kazne, došao je Guncel u svoju crkvu i poslao izaslanika u
papinsku kuriju te mu je odobren palij18koji mu je Akoncije bio zabranio.
I tada nadbiskup nije ravnodušnim okom gledao sve kanonike koji su se
15 bili okrenuli protiv njega.
U to je vrijeme umro arhiđakon Grupcije, na njegovo su mjesto 15
izabrali Katalda19 i ustoličili ga u nadbiskupovoj odsutnosti. Kad se pak
nadbiskup vratio, s negodovanjem je primio Kataldovo promaknuće. I
zaista ovaj nikad nije mogao postići od njega potvrdu svoga arhiđakonata.
20 Bio je Katald već u poodmakloj dobi, nije prošlo ni dvije godine i on
premine,

18 Guncel je dobio palij tek 27. srpnja 1223. godine (CD III, 229-230), i to nakon
dvije godine po molbi kanonika Vukaša. (CD III, 197-198)
19Arhiđakon Katald obnašao je tu dužnost oko 1228-1230. godine. (CD III, 327,328)

155
 XXVII, 1-5 De uictoria facta de Cetinensibus

XXVII. De uictoria facta de Cetinensibus

1 Per idem ferine tempus Spalatenses eiecerunt Domaldum de comitatu
et fecerunt sibi comitem quendam nobilem uirum de Luca, nomine
Buisenum.
2 Erant autem quidam Cetinenses, Budimir cum fratribus suis, homines
feroces et qui numquam in pace uiuere sinerent Spalatenses, semper enim 5
uelud rapaces lupi caulis ouium insidiantes, non nisi de sanguine uiuere
appetebant. Vix enim dies unus immunis poterat transire ab eis, quo minus
in campum nostrum irruerent, homines opprimerent, animalia predarentur.
Nam quod erat immanissimi sceleris, cuncta hec perpetrabant facinora
consilio et fauore quorundam pemitiosorum ciuium, qui emolumentum io
aliquod ex illis predonibus expectabant. Eorum etenim animalia signata
erant, propter quod hostes ea pretereuntes ad rapienda alia conuolabant.
3 Hoc est quod maxime ad communem spectat pemitiem, cum in una
ciuitate dissimiliter uiuitur et cum hostis publicus priuatim habetur amicus,
cum nec bellum communiter geritur nec pax unanimiter obseruatur. Illi 15
siquidem urbi proximum paratur excidium, ubi regunt patriam patrie
proditores, ubi celsiorem locum optinent ciuium predatores et cum in ipsos
foret acrius uindicandum, ipsi e contra ad innoxios ciues uindictam
retorquent. Tam misera tunc erat conditio Spalatensium, quia nullum intra
se regimen opportunum habebant. 20
4 Igitur Budimiro, qua dignus erat morte perempto, Chranislaus,
successor fraterne nequitie, cepit in nostris molestationibus simili
rapacitate crassari. Reliquerat autem Buisenus comes quasi uiginti equites
ad auxilium Spalatensibus contra hostes. Ipse uero reuersus ad propria
domi manebat. 25
5 Factum est autem, ut die quadam Chranislaus armata equitum turma
in campum irruerent diripientes et predantes quecunque occurrissent
eisdem. Et tunc exierunt Spalatenses armati cum predictis equitibus
Buiseni comitis. Predones uero uidentes multitudinem de ciuitate

De uictoria facta de Cetinensibus : De uictoria facta de Cetinensibus,

u(idelicet) B(udimiro) et f(ratribus) s(uis) T ZVer II l ferme : fere Z VUrb II 2
Luca : Lyca VL II 4 Cetinenses : Cetinensis Z II 5 numquam in pace uiuere :
nunquam uiuere Z II Spalatenses : deest VUrb II 6 sanguine : sangine T II 8
homines : omines V II predarentur: predabant Z II 9 perpetrabant: perpetrabantur
Z II 10 quorundam : quorum Z II 13 una: unita VL II 16 siquidem urbi proximum
paratur excidium : siquidem eximium parant excidium Z II paratur: parant M II
17 optinent: deest Z II optinent ciuium predatores : ciuium predatores obtinent
Z II 19 quia: quum Z II 21 Chranislaus : Branislaus (passim) VL II 23 crassari:
grassari Z II 26 Chranislaus : Cemisclavus VUrb II 27 irruerent: irruerat Z II
diripientes et predantes quecunque : diripiens et depredans quaecumque Z II
quecunque : quicunque VL II occurrissent: occurrebant Z

156
 O pobjedi nad Cetinjanima XXVII, 1-5

XXVII. O pobjedi nad Cetinjanima

Gotovo istovremeno Splićani su s položaja kneza izbacili Domalda i 1
postavili sebi za kneza nekog uglednog čovjeka iz Luke,1 po imenu
Višena.2
Živjeli su tada neki Cetinjani,3 Budimir sa svojom braćom, ljudi 2
5 žestoki koji nisu nikada dopuštali Splićanima da žive u miru. Neprestano
su im poput grabežljivih vukova ovcama postavljali zasjede u težnji da
žive samo od krvi. Ni jedan dan nije mogao proći a da oni ne izjure na
naše polje, da ne napadnu ljude, da ne zaplijene stoku. Najveće je pak zlo
bilo u tome što su sva nedjela poduzimali savjetovani i podržavani od
10 nekih štetnih građana koji su od tih razbojstava očekivali korist. Njihove
su životinje bile označene, zbog čega su ih neprijatelji zaobilazili i letjeli
grabiti druge.
Ono što najviše pridonosi zajedničkoj propasti, to je kad se u jednom 3
gradu živi na različite načine i kada se javni neprijatelj privatno smatra
15 prijateljem, kad se ni rat ne vodi zajednički, niti se jednodušno radi na
očuvanju mira. Onome se gradu sprema bliska propast gdje vladaju
izdajice domovine, gdje istaknuto mjesto zauzimaju pljačkaši građana. I
onda kada njih treba što oštrije kazniti, oni naprotiv sami skreću kaznu na
nevine građane. Položaj Splićana bio je tada tako bijedan jer među sobom
20 nisu izabrali prikladno vodstvo.
Zatim je Budimira odnijela smrt, kakvu je zaslužio, a Hranislav, 4
nasljednik bratovih zlodjela, stane jednakom grabežljivošću divljati i
mučiti nas. Knez Višen bio je ostavio oko dvadeset konjanika za pomoć
Splićanima protiv neprijatelja. On se sam vratio i ostao kod kuće.
25 Dogodilo se tako da je jednoga dana Hranislavova naoružana četa 5
provalila u polje grabeći i pljačkajući sve što joj je bilo na putu. Tada izađu
naoružani Splićani sa spomenutim konjanicima kneza Višena. Razbojnici
pak, videći da se mnoštvo sjurilo iz grada, stanu se jedan za drugim

1 Luka, županija u Hrvatskoj u zaleđu Zadra. (Vidi: N. Jakšić, 1984.)

2 Višen se kao splitski knez pojavljuje 1221. godine. (CD III, 190,202), 1222. (CD
III, 210) i 1223. (CD 111,226)
3 Sukob s Cetinjanima datira se također u 1222. godinu. (Vidi: N. Klaić, 1976,
478-500.)

157
 XXVII, 6 De uictoria facta de Cetinensibus

concurrere, receperunt se paulatim ad montes, predam, quam ceperant,

coram se minantes. Postquam autem interpositis montibus disparuerunt,
quidam ex nostris uolebant illos insequi, quidam non. Sed equites comitis
et equites Spalatenses, qui erant fortasse totidem, cohortantes se inuicem,
ascenderunt post eos. Secuti autem eos sunt et non pauci ex peditibus, qui 5
audatiores et expeditiores erant. Et cum ascendissent et castrum de Clissa
transissent, perambulantes ulterius inuenerunt hostes in quadam conualle,
que erat undique collibus circumuallata nec satis libera patebat uia ad
partem aliquam diuertendi. Descenderant autem iam securi et quiescebant
in pratis. Ut autem uiderunt hostes sua uestigia insequentes, statim 10
ascenderunt equos et sese ad pugnandum ordinare ceperunt. Nostri uero
uidentes eos ad prelium preparari in se paululum substiterunt. Et primo
quidem pauentes ancipiti se fato comittere cogitabant declinare potius
quam pugnare. Quidam enim ex eis dicebant: »Non consulte agimus, si
propter modicam predam hanc nosmet ipsos ponimus in discrimen.« Alias 15
autem instante metu hostili difficilius uidebatur eis posse descendere, unde
ascenderant, quia ita erat locus conclusus, ut nulla daretur tuta uia
cedentibus. Erat autem uir ille, sub quo militabant equites comitis,
monoculus quidem, sed ualde strenuus multumque exercitatus in armis.
Is ergo, ut uidit agmen suum aliquantisper musitando cunctari, facta corona 20
stetit in medio et dixit: »Quid cunctamini, uiri prudentes? Ecce uictoria
nobis in manibus est, si preliari uolumus, si uero declinare intendimus,
spes nulla uiuendi. Deliberate igitur, quid consultius est, ignominiose mori
an uincere gloriose? Maior nobis armorum copia, melior pugnantium
turma. Ipsi etiam hostes hoc optime sciunt, nec proponunt se nobiscum 25
fortitudine sed sagacitate pugnare. Impetum enim contra uos facturi sunt,
quasi insuetos belli deterrendo, putant enim uos in fugam uertere. Sed si
uidebunt uos ad conflictum stare fortiter preparatos, credite mihi, quia cito
nobis terga ostendent. State ergo constanter et pugnate uiriliter, de morte
intrepidi, de triumpho securi.« 30
6 Talibus itaque dictis cohortatus suos, cepit ordinare pedites in turma
sua, equites uero disposuit in acie sua, dans mandatum his, qui debebant
precedere uel subsequi, ut omnes ad ducis uexillum respicerent. Igitur

l receperunt: ceperunt Z VL II 2 se : sese M II 2 minantes : corr. numerantes

VL II disparuerunt : disparauerunt T II 3 illos : illo VUrb II 4 cohortantes :
choartantes T coortantes V II 5 Secuti autem : Sequutique Z II e t : deest Z II 6
et: ad VUrb II 8 circumuallata : circundata Z II 9 Descenderant: Descenderunt
VUrb II 15 Alias : Aliis Z II 20 musitando : muscitando VL permusitando V
VUrb II 22 manibus : manibus nobis VUrb II 24 uincere : uiuere VL VUrb II 26
sagacitate : sagaciter Z II 27 si uidebunt uos : suadebit nos Z II 29 ostendent:
hostendent V II 30 triumpho : thriumpho V II 32 acie sua, dans mandatum his :
acies suadens dansque mandatum hiis Z

158
 XXVII, 6
O pobjedi nad Cetinjanima

povlačiti prema brdima tjerajući pred sobom plijen koji su bili oteli. Pošto
su prešli brda i nestali iz vida, neki su ih od naših htjeli slijediti, a neki
nisu. No konjanici kneza i splitski konjanici, kojih je bilo isto toliko, popnu
se za njima bodreći jedan drugoga. Slijedilo ih je i dosta pješaka koji su
5 bili odvažniji i spremniji za okršaj. Kad su se popeli i prošli klišku tvrđavu,
prodirući dalje našli su neprijatelje u nekoj dolini koja je odasvud bila
okružena brežuljcima i nije bilo slobodnoga puta da se skrene na bilo koju
stranu. Bili su se spustili već sigurni i mimo su se odmarali na livadama.
Čim su vidjeli da neprijatelji slijede njihove tragove, uzjahali su na konje
10 i počeli se raspoređivati za bitku. Naši su pak, kad su vidjeli da se oni
spremaju za napad, malo zastali. Najprije su u strahu da se prepuste
neizvjesnoj sudbini razmišljali je li bolje povući se ili boriti se. Neki su
od njih govorili: »Ne činimo razborito ako zbog ovog neznatnog plijena
sami sebe dovodimo u opasnost.« S druge pak strane, uza sav strah od
15 neprijatelja, činilo se da će se teže moći spustiti s mjesta na koje su se
popeli, jer je mjesto bilo tako zatvoreno da nije bilo sigurna puta za one
koji su odstupali. No čovjek, pod čijim su se vodstvom borili kneževi
konjanici, bio je jednook, ali veoma odvažan i s velikim ratničkim
iskustvom. Kad je, dakle, on vidio da njegova četa nešto mrmljajući
20 oklijeva, stane u sredinu okružen njima i reče: »Zašto oklijevate, mudri
ljudi? Evo, pobjeda nam je u rukama ako se želimo boriti, a ako se
namjeravamo povući, nema nam nade u spas. Odlučite sada što je
razumnije, sramotno umrijeti ili slavno pobijediti? Mi imamo više oružja,
bolja nam je četa boraca. Sami neprijatelji to dobro znaju i zbog toga
25 namjeravaju boriti se s nama lukavošću a ne hrabrošću. Kane nas napasti
zastrašivanjem kao da smo nenavikli na rat; misle da ćemo se okrenuti u
bijeg. Ali ako budu vidjeli da smo spremni hrabro ustrajati u borbi, vjerujte
mi da će brzo oni nama okrenuti leđa. Stojte, dakle, postojano i borite se
muževno, ne bojte se smrti i budite sigurni u trijumf.«
30 Tim je riječima ohrabrio svoje, zatim je poredao pješake u četu, a 6
konjanike rasporedio u bojni red dajući naredbe onima koji su trebali ići
naprijed ili pratiti, tako da svi gledaju stijeg zapovjednika. Sve, dakle,

159
XXVII, 6 De uictoria facta de Cetinensibus

omnibus oportune dispositis, statim contra hostes signa uertentes, ceperunt

paulatim incedere. At uero hostes uidentes nostrorum audatiam statim
magno impetu admissis equis currunt fortiter contra eos. Nostri uero
conglobati primo peditum turma ceperunt stare erigentes lanceas, alii uero
uenabula terre affigentes, parati erant excipere uenientes, alii uero intentis 5
arcubus parabant sagittas emittere, alii gladiis agere equites autem hinc
inde stantes, astasque eminus intentantes, quasi turris fortissima et
munitum presidium totius exercitus apparebant. Cum autem uidissent
hostes, quod nostrorum acies immobiliter in suo loco constarent, non
audentes irruere eminus substiterunt. Tunc dux nostri exercitus clamauit 10
dicens: »Eia uiri fortes, hec est hora de hostibus uindicari.« Et cepit ipse
precedere et totus exercitus ipsum sequi. Nec mora, statim in hostium
phalangas irrupit, immixtique sunt simul et ceperunt manus inserere
strictisque mucronibus dimicare. Stetit aliquandiu anceps uictoria. Tunc
cepit dux ipse urgere Chranislaum, nunc claua, nunc ense ictus ictibus 15
inculcando. Ipse nichilominus, ut bellicosus uir, modo ictus clipeo
eludebat, modo hostem totis uiribus feriebat. Sed erigens se dux noster
totus in ensem, percussit Chranislaum acerrime uenitque ictus inter
cassidem et collarium deiecitque caput eius multum procul a corpore et
mox truncus ab equo corruens iacuit prostratus in terra. Nec amplius pugna 20
durauit, sed omnes Cetinenses in fugam uersi campum certaminis
Spalatensibus reliquerunt. Qui eos a tergo insequentes cedebant passim
per campos fugitantes persecutique sunt eos usque ad montis ascensum.
Redeuntes autem patrata uictoria acceperunt caput Chranislaui et affixum
aste detulerunt usque Salonam. Sicque cum exultatione maxima ad propria 25
sunt reuersi. Et ita pestis illa a nostra infestatione cessauit.

3 currunt: cucurerunt Z II 4 conglobati: conglobatim Z II ceperunt: cepit

VL II 6 arcubus : archubus Z V II 7 astasque : hastas T ZVer M VL II 9
constarent: starent Z II 13 phalangas : phalanges Z ZVer II s \m t: d e e s t\ II 15
Chranislaum : Cranisclaum (passim) VUrb II 17 hostem : hostes Z V II 19
collarium : colaridem T II 25 aste : haste ZVer II 2 6 cessauit : cesa fuit Z

160
 O pobjedi nad Cetinjanima XXVII, 6

prikladno rasporedivši, okrenu bojne znakove protiv neprijatelja i počnu

polako nastupati. A neprijatelji, vidjevši odvažnost naših, odmah u
velikom naletu podbadajući konje pojure snažno protiv njih. Naši su zbili
redove i najprije je četa pješaka stala podižući koplja, drugi zabijajući
5 lovačka koplja u zemlju bili su spremni dočekati napadače; treći su se
pripremali odaslati strijele s napetih lukova, a četvrti boriti se mačevima.
Konjanici su stajali s obje strane i uperili izdaleka koplja te tako bili poput
utvrđene kule i čvrste zaštite cijeloj vojsci. Kada su vidjeli neprijatelji da
bojni redovi naših nepomično stoje na svome mjestu, nisu se usudili
10 napasti i na udaljenosti zastanu. Tada zapovjednik naše vojske kličući reče:
»Hrabri ljudi, kucnuo je čas osvete nad neprijateljima!« Sam krene
naprijed i čitava vojska za njim. Bez zastajkivanja navali na neprijateljske
redove, odmah se izmiješaju, trgnu bodeže i stanu boriti se prsa o prsa.
Neko je vrijeme pobjeda bila čas na jednoj čas na drugoj strani. Tada sam
15 zapovjednik stane napadati Hranislava zadajući mu udarac za udarcem sad
buzdovanom, sad mačem. A on je jednako, kao ratnik, odbijao udarce
štitom i svim silama udarao po neprijatelju. Ali naš vođa, unijevši svu
svoju snagu u mač, silovito udari Hranislava udarcem između kacige i
ovratnika i odbaci njegovu glavu veoma daleko od tijela. Zatim se truplo
20 skotrlja s konja i ostane ležati nauznak na zemlji. Bitka se više nije odvijala
nego su se svi Cetinjani dali u bijeg i prepustili bojno polje Splićanima
koji su ih s leđa progonili i ubijali dok su po poljima amo tamo bježali.
Gonili su ih sve do uspona na brdo. Pobijedili su i vraćajući se uzeli su
Hranislavovu glavu, naboli je na koplje i donijeli sve do Solina. I tako su
25 se u velikom oduševljenju vratili kući. A ona nas je pošast prestala mučiti.

161
 XXVIII, 1-4 D e c o m ite P etro

XXVIII. De comite Petro

1 Post hec autem ingens bellum exortum est inter Gregorium comitem
Berberiensem et Buysenum comitem Spalatensem. Manebat autem
Buysenus in Suinigrado et licet esset uir nobilis, diues et potens, fautor
tamen hereticorum erat. Cum autem dissensionum procella inter ipsum et
Gregorium multo tempore deseuisset et assiduis congressionibus partes 5
ad deteriora uergere cogerentur, pars tamen Buyseni superior uidebatur.
Erant autem ambo una stirpe progeniti.
2 Quodam namque tempore Buysenus cum exercitu suo erat circa
Berberium diffusus, eratque Gregorius intra suum presidium undique
coartatus ita, ut nulli egredi uel ingredi liceret. Gregorius qui nimis erat io
callidus et astutus, positis insidiis ualde diluculo, cum non bene uigiles
precauissent, repente irruit in castra Buyseni et antequam arma bene capere
potuissent, ceperunt magnam cedem ex hostibus facere, ipsumque
Buysenum ceperunt uiuum. Et cum ante Gregorium adductus fuisset, cepit
pro uita sua misericordiam deprecari. Sed Gregorius, ut erat uir austerus 15
et ceruicosus, nil flexus ad supplicis uerba captiui, dixit astantibus: »Exuite
ipsum lorica.« Et cum seipsum exueret, Gregorius arrepto ense transfodit
eum per media ilia dicens: »Talis misericordia fieri debet de Buyseno, qui
me totiens armis hostilibus instigauit.«
3 Tunc Spalatenses prefecerunt sibi comitem Petrum quendam, qui erat 20
dominus Chulmie. Erat autem idem Petrus uir potens et bellicosus, sed
non sine infamia heretice feditatis. Quam ob rem non recipiebatur a clero.
Sed layci, ut sunt ad temeritatem precipites, facto impetu uenerunt ad
ecclesiam cum grandi tumultu et raptis clauibus a custode, introduxerunt
eum in ecclesiam uiolenter. Que res, postquam ad aures Acontii peruenit, 25
misit et totam ciuitatem interdicto supposuit. Cessatum est autem a diuinis
fere per annum. Guncellus autem archiepiscopus erat eo tempore in
Hungariam profectus. Sed ad ecclesiam suam rediens, non satis discrete
absoluit interdictum legati.
4 Interea legatus Acontius in Bosnam profectus pro exterminandis 30
hereticis multo ibi tempore laborauit. Erat autem corpore imbecilus, sed
zelo catholice fidei ualidus propugnator. Cum ergo forti fuisset languore
correptus, ad extrema perueniens totum se domino commendauit. Ibique
sue uite cursum feliciter peregit anno millesimo CCXXII.
1 inter : d e e s t M II 2 Buysenum : Buisenum T Buisenum (p a ssim ) Z ZVer
II 3 Suinigrado : Zuonigrado Z Suonigrado V VL II nobilis : a d d itu m su p ra S
nobilis et potens T M VUrb nobilis, dives et potens ZV II 7 autem : d e e s t T II
io coartatus : coarctatus Z M cohartatus VUrb II it callidus : auidus Z chalidus
V II 16 ceruicosus : peruersus Z II supplicis : supplicationis Z II 17 cum se ipsum
exueret: quum ipsum exuerent Z II 21 Chulmie : Culmie T II 26 misit et totam
ciuitatem interdicto supposuit: misit totam ciuitatem interdicto suspendi Z II 30
Bosnam : Bosinam Z 11 31 imbecilus : imbecillisVUrb II 32 fuisset languore
correptus : languore fuisset correptus Z

162
 O kn ezu P etru XXVIII, 1-4

XXVIII. O knezu Petru

Poslije toga nastao je veliki rat između bribirskog kneza Grgura1i split- 1
skog kneza Višena. Boravio je, naime, Višen u Zvonigradu2 i premda je bio
plemenita roda, bogat i moćan, ipak je bio sklon hereticima. Budući daje oluja
nesuglasica između njega i Grgura bjesnila dugo vremena i zaraćene su se
5 strane zbog neprestanih sukoba laćale sve gorih sredstava, ipak se činilo da
je Višenova strana nadmoćnija. Obojica su, naime, bili istoga podrijetla.
Višen je jednom bio sa svojom vojskom rasut oko Bribira, a Grgur je 2
bio unutar svoje utvrde i odasvud pritisnut tako da nitko nije mogao ni izaći
niti ući. Grgur, lukav i promućuran, postavi zasjede u osvit zore. Budući da
10 je noćnim stražarima oslabila pažnja, on iznenada provali u Višenov logor.
Prije nego što su mogli zgrabiti oružje, mnogi su bili posječeni a sam Višen
uhvaćen živ. Kad je bio doveden pred Grgura, stade moliti da mu se smiluju
i poštede život. No Grgur je bio čovjek neumoljiv i surov te ga molitve
zarobljenikove nisu dimule nego reče prisutnima: »Skinite s njega oklop.«
15 Kad se on sam svukao, Grgur zgrabi mač i probode mu utrobu govoreći: »Ovo
je milosrđe za Višena koji me je toliko puta izazivao neprijateljskim oružjem.«
Tada Splićani postave sebi za kneza nekoga Petra,3gospodara Huma. Taj 3
je Petar bio čovjek moćan i ratoboran, ali okaljan heretičkom sramotom. Zbog
toga ga kler nije prihvaćao. Laici pak, jer su skloni brzopletosti, odluče napasti
20 i dođu uz veliku buku do crkve, otmu ključeve od čuvara, nasilno Petra uvedu
u crkvu. Kad je to došlo do ušiju Akoncijevih, pošalje izaslanika i čitav grad
kazni zabranom. Služba Božja nije se gotovo godinu dana obavljala.
Nadbiskup Guncel je u to doba otputovao u Ugarsku. Vrativši se u svoju
crkvu, dostaje nesmotreno ukinuo izaslanikovu zabranu.
25 U međuvremenu je izaslanik krenuo u Bosnu i dugo vremena tamo 4
uporno radio na iskorjenjivanju heretika. Bio je slabašna tijela, ali gorljivi
borac za katoličku vjem. Kad ga je zatim obuzela potpuna nemoć, pred kraj
života sasvim se prepustio Bogu. Tamo je sretno završio svoj život godine
tisuću dvjesto dvadeset druge.4

' Knez Grgur najmoćniji je velikaš iz roda Bribiraca u prvoj polovici XIII. st. Sukob
Grgura i Višena datira se u 1223. godinu i završava pobjedom Grgura.
2 Zvonigrad je utvrda kod Knina.
3 Knez Petar iz Huma postao je splitski knez 1224/1225. godine i tu je dužnost
obnašao do 1227. godine.
4 Nije točno godina Akoncijeve smrti. To je možda pogreška Tome Arhiđakona, ali
je moguće daje pogriješio i prepisivač njegova djela. Naime, postoji pismo pape Honorija
upućeno Akonciju 27. srpnja 1223. (CD III, 229-230) kada se on posljednji put spominje
kao živ i drugo od 15. svibnja 1225. (CD III, 242-243) koje papa piše kaločkom nadbiskupu
u kojemu se Akoncije spominje kao pokojni. Smrt Akoncijeva može se dakle datirati 1224-
1225. jer iz papina pisma proizlazi da kaločki nadbiskup Hugrin treba nastaviti Akoncijeve
akcije u Bosni protiv heretika, pa je ono vjerojatno potaknuto Akoncijevom nedavnom
smrću. (Vidi: J. Šidak, 1975,219.)

163
 XXIX, 1-3 De bello, quod gestum est pro uilla de Ostrogo

XXIX. De bello, quod gestum est pro uilla de Ostrogo

1 Per idem tempus quidam Chroate Tollen, Vilceta, filii Buteo, cum
parentela sua, inuaserunt uillam sancti Domnii, que appellatur Oštrog,
ceperuntque contra prohibitionem ciuium munimen edificare, uolentes ibi
cum familiis suis locum habitationis statuere, ut possent impune consueta
latrocinia exercere. Dicebant autem, se esse coheredes loci ipsius. 5
Archiepiscopus uero, ut eos colonos et coadiutores haberet, consensum
corde simplici adhibebat.
2 Tunc Spalatenses preparationem belli ceperunt facere contra eos.
Miserunt ergo et aduocauerunt comitem suum Petrum, qui ueniens cum
magno equitum comitatu fecit totam expeditionem exercitus per mare et 10
per terram applicare ad castrum. Fuitque recensitus duitatis exercitus, et
inuenta sunt plus quam tria millia armatorum. Tunc ceperunt pugnare
fortiter circa castrum. E contra uero Chroate in rupibus circumfusi,
lapidibus, iaculis et sagittis fortiter repugnabant. Spalatenses uero uidentes
eos loci munitione defendi ad aliarum se pugnandi maneriem conuerterunt. 15
Protinus ergo coadunata multorum lignorum frondiumque congerie ignem
sub ipsis rupibus succenderunt, ex quo fumifera se subrigens flamma,
hostes obeeeat; crates et tabulata, que ad sui protectionem parauerant,
exuruntur. Tunc audatiores iuuenes ex nostris uidentes eos uiribus
armisque deficere conabantur ad eos inter ignes ascendere, gladiis ipsos 20
inuadere perquirentes. Sed illi ex eminenti rupe ingentes lapides
reuoluentes quosdam ex nostris miserabiliter deiecerunt ita, ut decidentes
in ignem, confracti et perusti animas exhalarent.
3 Taliter equidem aliquot diebus ab utraque parte pugnatum est. Sed
deficientibus iam alimoniis, frustra miseri, uiribus corporeis destituti, 25
repugnare posse confidunt, sed paulo post ad deditionem faciendam
intendunt. Verum antequam deliberarent ad plenum, ecce cuneus unus ex
fortissimis iuuenibus, alii reptantes manibus, alii per occultas semitas
subito castrum inuadunt. Tunc comes Petrus cum tota militia, respicientes
in altum, uident suos iam stantes in rupibus manu ad manum cum hostibus 30
dimicare. Et statim comes exclamat: »Nunc currite uiri, quoniam uictoriam
dedit nobis Deus de inimicis nostris.« Ad hanc uocem omnes irrumpunt

quod gestum est pro villa de Ostrogo : quod emersit pro uilla Oštrog Z V
VL quod factum est pro uilla de Ostrogo VUrb II 1 Vilceta : Volceta VUrb II
Buteo : Butcho Z VUrb II 3 munimen : murum VL II 7 adhibebat: adibebat T
hadibebat V II 10 equitum : equitantium Z II ll ciuitatis : ciuitas VUrb II 18
crates : Croates Z chrates V II 20 conabantur: contabantur V II 21 illi: illi exeuntes
Z II 23 exhalarent: exalarent T Z exallarent VUrb exaltarent V II 30 uident: et
uident T II suos : solus V II 31 exclamat: exclamauit Z V VUrb VL

164
 O ratu koji se vodio za naselje Oštrog XXIX, 1-3

XXIX. O ratu koji se vodio za naselje Oštrog

U isto su vrijeme neki Hrvati, Toljen i Vučeta, sinovi Butka, sa svojim 1
rođacima napali selo svetoga Dujma koje se zove Oštrog' i počeli su,
usprkos zabrani građana, podizati utvrdu. Željeli su se tamo skrasiti i
boraviti sa svojim obiteljima da bi mogli nekažnjivo vršiti uobičajena
5 razbojstva. Govorili su, naime, da su oni nasljednici toga mjesta.
Nadbiskup im, kao svojim kolonima i pomoćnicima, naivna srca dade
suglasnost.
Tada Splićani počnu pripremati rat protiv njih. Pošalju izaslanika i 2
pozovu svoga kneza Petra.2 On dođe u pratnji velikog broja konjanika i
10 dovede morem i kopnom cjelokupnu vojsku do utvrde. Gradska je vojska
bila prebrajana i utvrđeno je više od tri tisuće naoružanih vojnika. Tada
su hrabro započeli bitku oko utvrde. A Hrvati rasuti po hridima snažno su
odgovarali kamenjem, kopljima i strijelama. Splićani, videći da su
zaštićeni prirodnim položajem, okrenuli su se drugome načinu ratovanja.
15 Nagomilavši brzo na hrpu mnogo drva i lišća, potpale vatru pod stijenama.
Plamen i dim, koji se iz toga uzdigao, zaslijepi neprijatelje, a pleteri i daske
koje su bili pripremili za svoju zaštitu, izgore. Tada naši odvažniji mladići,
videći da su onima pale snage i ponestalo oružje, pokušaju se do njih kroz
vatru uspeti i napasti ih mačevima. Ali oni su s visoke hridine koturali
20 golemo kamenje i neke su od naših tako nesretno pogodili da su pali u
vatru te slomljenih udova i spaljeni izdahnuli.
Tako se nekoliko dana na obje strane vodila borba. Ali zalihe su im 3
bile ponestale i uzalud su se jadnici, lišeni tjelesne snage, nadali da će moći
pružiti otpor. Namjeravali su se uskoro predati. Prije nego što su donijeli
25 konačnu odluku, iznenada jedna četa najhrabrijih mladića, dijelom
uspinjući se rukama, a dijelom skrovitim puteljcima, napadne utvrdu. Tada
knez Petar i svi vojnici pogledaju uvis i ugledaju svoje kako već stoje na
stijenama i bore se prsa o prsa s neprijateljem. I odmah knez uzvikne:
»Trčite sada, junaci, jer nam je Bog dao pobjedu nad našim
30 neprijateljima.« Na taj glas svi pojure i silom osvoje utvrdu. Ubrzo su

1 Oštrog je naselje hrvatskih didića. Bio je važan među naseljima u Podmorju i na

cijelom prostoru između Trogira i Solina u srednjem vijeku. Spominje se u mnogim
ispravama, pa čak i u XI. st. (CD I, 160), ali u ispravi sumnjive vjerodostojnosti. Prvi
pouzdan spomen potječe iz 1171. godine. Splitska nadbiskupija je polagala prava na taj
posjed i zato je bio predmet sporenja s Trogirom. (Vidi: V. Omašić, 2001,1, 85-95.)
2 Sukob za Oštrog vodio se 1226. godine.

165
XXIX, 3 De bello, quod gestum est pro uilla de Ostrogo

castrumque per uiolentiam capiunt. Mox uero uniuersos hostes cum

uxoribus et filiis apprehendentes uinctis post tergum manibus pertraxerunt
ad suos. Tunc inito consilio cuncta, que eorum fuerant, diripientes,
ecclesiam quoque, cuius se fundatores fore iactabant, ad solum diruentes,
effoderunt sepulcra, extumulantes ossa progenitorum eorum, sparsim ea 5
proiecerunt in campum, quatenus ius nullum eiusdem uille aliquando
uendicarent. Tragurienses autem auxilium nostratibus impenderunt, sed
modicum et exile. Tunc uinctis a tergo manibus ad ciuitatem duxere
captiuos, artissima eos custodia mancipantes. Ubi triduo sine cura iacentes
tum famis sitisque tabescentia resoluti, tum carceris squalore suffocati, 10
plures eorum ibidem expirarunt.l

l uero : uero per Z II 4 fundatores : fondatoresVUrb II 6 eiusdem : equidem

V II 9 artissima : arctissima Z ZVer M VUrb II 10 tum : autem T quum Z cum
VUrb II carceris : carceribus VUrb II suffocati: suffocauit Z

166
 O r a tu k o ji s e v o d io z a n a s e lje O š tr o g XXIX, 3

zarobili sve neprijatelje sa ženama i djecom, i vezavši im ruke na leđima,

dovukli ih k svojima. Donijeli su tada odluku i razgrabili sve što je bilo
njihovo. Srušili su im do temelja crkvu, premda su se oni hvalili da su
njezini osnivači. Otkrili su grobove, iskopali kosti njihovih predaka i
5 razbacali ih po poljima, da ne bi nikada više zahtijevali svoje pravo na to
isto naselje. Trogirani su našima pružili pomoć ali neznatnu i slabu. Tada
su zarobljenike, svezanih ruku iza leđa, doveli u grad i čuvali ih u
najstrožem zatvoru. Kad su tamo tri dana bez ikakve skrbi odležali, mnogi
su od njih tamo i izdahnuli kako shrvani glađu i žeđu, tako i zagušeni u
10 zatvorskoj prljavštini.

167
 XXX, 1-3 De bello, quod gestum est cum Domaldo

XXX. De bello, quod gestum est cum Domaldo

1 His ita gestis Petrus comes ad propria reuersus morabatur in Chulmia.
Ciuitas uero Spalatensis, quia sine rectore manebat, in bono statu esse non
poterat. Templarii autem, sicut rex preceperat, castrum Clisie tenebant.
Spalatensibus autem, quibus plerumque solent utilia displicere et inutilia
complacere, uerti cepit in tedium quietis pacisque bonum. Tunc multas 5
oblocutionum calumpnias contra templarios concinnantes ceperunt
multifarie moliri, ut de castro illis exeuntibus eorum uicinitatem modestam
ac sobriam euitarent. Sicque factum est, ut illis egressis statim Domaldus
Spalatensium auxilio et fauore castrum illud optinuit. Quis tam mente
captus cecusque interioribus oculis haberetur, ut inermem relligionem io
contempneret, et armatum inimicum affectaret super caput sibi imponi?
Cum ergo Domaldus castrum illud securus iam insideret, cepit a principio,
utpote uersutus et cautus, simulare bene se uelle cum Spalatensibus uiuere.
Attamen dolorem, quem pro sua delectione conceperat, callide
dissimulans, explorabat tempus, quando suam posset iniuriam uindicare. 15
Sed quia plura facinora Spalatenses communiter in Deum commiserant,
que communi erant pena plectenda, idcirco Domaldi machinationes sortiri
potuerunt effectum. Cum enim absque reatu periurii non potuissent ipsum
Domaldum de comitatu eiecisse, nec sine sacrilegio Petrum comitem
contra prohibitinem ecclesie intrusisse, ad ultimum hoc piaculum publice 20
commiserunt.
2 Erat autem quidam sacerdos pauper et simplex. Hunc cum quidam
Sclauus forensis super debitis impeteret, curiam laycalem intrauit,
querelam deposuit. Vocatus sacerdos uenit, priuilegium allegauit, sed
quidam nobilis, Caceta nomine, surgens de consessu curie dedit alapam 25
in faciem presbyteri et alligans eum in conspectu omnium, tradidit ad
manus impetitoris sui.
3 Et ecce, die tertio in festo omnium sanctorum rumor uenit ad
ciuitatem, quod aliqui predones in campum intrassent. Subito autem tota
ciuitas ad arma cucurrit. Et uenerunt trans pontem Salone. Descenderunt 30

l Chulmia : Culmia Z VUrb II 2 quia : quae Z II 3 Clisie : Clissae Z ZVer

Clissiae M VL ecclesiae VUrb II 5 cepit : deest Z II 6 oblocutionum :
obloquutiones cum calumniis Z II calumpnias : calumnias ZVer M calupnias V
II io inermem relligionem : inhermem regionem VUrb inhermem relligionemV
II 11 armatum : harmatum V II 14 Attamen : Adtamen T II delectione : dilectione
Z deiectione ZVer M VL VUrb II 15 iniuriam : inguriam V II 16 Spalatenses
communiter in Deum commiserant: Spalatensis comunitas eidem comiserunt Z
II in Deum : in dictum VL II commiserant : comiserunt Z II 17 communi :
comuniter M II erant: erat M II 19 eiecisse : iecisse T eicere Z II sacrilegio :
sachrilegio V II 20 intrusisse : intrudisse T II 23 Sclauus: secularis Z II 25 Caceta:
Cacetta V Cazzeta VL

168
 0 ra tu k o ji j e vo đ en s D o m a ld o m XXX, 1-3

XXX. O ratu koji je vođen s Domaldom

Dok se to događalo, knez Petar vratio se kući i boravio je u Humu. 1
Grad Split nije mogao biti u dobrom stanju, jer je ostao bez upravitelja.
Templari su prema kraljevu naređenju držali tvrđavu Klis.1 Splićanima
pak, kojima se najčešće ne sviđa korisno, a nekorisno obično sviđa,
5 dodijale su blagodati mira i mirovanja. Šireći tada mnoge spletke i
prigovore protiv templara stali su na sve načine smišljati kako da ovi
napuste tvrđavu. Time bi se riješili njihova smjernoga i razboritoga
susjedstva. Tako se i dogodilo. Čim su oni izašli, odmah je Domald uz
pomoć i podršku Splićana zauzeo tu tvrđavu.2 Tko je tako bezuman i
10 pomračena uma da prezire nenaoružane redovnike i žarko želi na svoju
glavu navući naoružanoga neprijatelja? Kad je, dakle, Domald već sigurno
zasjeo u toj tvrđavi, počeo je isprva, kako je bio prepreden i oprezan, hiniti
da želi živjeti u dobrim odnosima sa Splićanima. I lukavo skrivajući bol,
koja ga je obuzela kad su ga svrgnuli, čekao je priliku da se može osvetiti
15 zbog nanesene nepravde. Budući da su Splićani zajednički počinili više
nedjela prema Bogu, koja su morala biti kažnjena zajedničkom kaznom,
Domaldova su lukavstva mogla uspjeti. Nisu, naime, mogli Domaldu
oduzeti čast kneza a da ne budu optuženi za prekršenu zakletvu, niti su
mogli bez svetogrđa uvesti Petra kao kneza protiv crkvene zabrane.
20 Naposlijetku su javno počinili i sljedeći prijestup.
Živio je jedan siromašan i jednostavan svećenik. Od njega je neki 2
stranac Slaven potraživao dugove i na laičkom je sudu uložio tužbu. Na
poziv svećenik dođe i pozove se na povlasticu. No neki plemić, po imenu
Kaceta,3 digne se sa sjednice suda, dade pljusku svećeniku i svezavši ga
25 pred očima sviju, preda ga u ruke njegovom tužitelju.
I evo, trećega dana na blagdan Svih svetih4 dođe glas u grad da su 3
neki pljačkaši ušli u polje. Odmah čitav grad potrči k oružju. I dođu do
mjesta preko solinskoga mosta, a već se nekoliko konjanika Domaldovih

1Vidi bilj. 3. uz poglavlje XXV.

2 Domald zauzima utvrdu Klis 1225. godine.
3 Kacetu, uglednog Splićanina, spominju dokumenti iz 1234. godine. (CD III, 403,
431)
4 Bilo je to 1. studenoga 1225. godine.

169
 XXX, 4-5 De bello, quod gestum est cum Domaldo

autem pauci admodum equites Domaldi de Clissa. Et statim multitudo illa

in fugam uersa huc illucque dispersa est. Et tunc capti sunt plures de
nobilibus et diuitibus ciuitatis, uidelicet Caceta, Duimus Formini,
Leonardus Caualis, Jacobus Dusciza, Crisogonus et alii plusquam LX et
non sine ignominia in castrum ad Domaldum delati sunt. 5
4 Eadem nocte misit Domaldus ad caulas Spalatensium, et abstulit fere
triginta millia ouium, homines uero compedibus astrictos custodie
deputauit, quos longa inedia pressuraque seua torquendo plurimam ab eis
extorsit pecunie quantitatem. Sic ergo Spalatenses per annum ferme
incarcerati, uix tandem cum magno rerum detrimento euadere potuerunt, io
5 Post hec uero Colomannus filius Andree regis, dux Sclauonie, cum
magno principum comitatu ad mare descendit et a Spalatensibus multum
honorifice susceptus est. Erat autem adhuc puer adolescens, nec tale quid
ab eo gestum est, quod dignum memorie haberetur.

l Clissa : Clissia V VL Clisia VUrb II 4 Caualis : Cauallus VUrb II

Crisogonus : Grisogonus T Z Chysogonus ZVer M II 6 Eadem : Eeadem T II i
ouium : corr. ex oum ST II 13 Erat: sequentia desunt VUrb II adhuc : aduc Z

170
 0 ra tu k o ji j e vo đ e n s D o m a ld o m XXX, 4-5

iz Klisa bilo tamo spustilo. Odmah se mnoštvo u bijegu raspršilo na sve

strane. Tada su zarobljeni mnogi ugledni i bogati građani: Kaceta, Dujam
Forminov,5 Leonard Kaval, Jakob Dušica, Grizogon i više od šezdeset
drugih. Svi su oni sramotno bili odvedeni u tvrđavu k Domaldu.
5 Iste noći pošalje Domald svoje ljude u obore Splićana i otjera gotovo 4
trideset tisuća ovaca, ljude pak sapete okovima zatvori u tamnicu.
Izgladnjivanjem i okrutnim mučenjima izvukao je od njih veliku svotu
novaca. Tako su se Splićani, nakon gotovo jedne godine tamnovanja, jedva
uspjeli izbaviti uz veliki gubitak svoga imutka.
10 Poslije toga se Koloman, sin kralja Andrije, herceg Slavonije, spustio 5
do mora s velikom svitom velikaša.6 Splićani su ga dočekali uz velike
počasti. Bio je on tada još mladić i ništa nije učinio što bi bilo vrijedno
spomena.

5 Dujam Forminov (Duimus Formini) kao ugledan splitski građanin pojavljuje se u

više dokumenata. U jednom koji piše Toma Arhiđakon kao splitski notar Dujam Forminov
se navodi među svjedocima (CD III, 267,268), a poslije je često u ulozi suca. (CD IV, 86,
113,196,271,327,347,374)
6 Herceg Koloman, drugorođeni sin kralja Andrije (rođen 1208) i brat kralja Bele
IV, boravi u Splitu 1226. godine, o čemu svjedoči darovnica koju iste godine 1. kolovoza
izdaje Trogiranima u Splitu. (CD III, 258-259)

171
 XXXI, 1-4 De scandalo, quodfactum est inter archiepiscopum
et archidiaconum

XXXI. De scandalo, quod factum est inter archiepiscopum et

archidiaconum
1 Post hec autem anno Domini millesimo ducentesimo tricesimo
uacante archidiaconatu capitulum et uniuersus clerus in summa concordia
elegerunt Thomam canonicum in archidiaconum suum tricesimo etatis sue
anno, archiepiscopo tunc absente Guncello. Cum uero fuisset reuersus,
presentatum pro confirmatione petenda archidiaconum primo admittere 5
noluit, quippe cui numquam pene canonicorum facta, licet honesta,
placebant. Postmodum uero, uidens omnia de promotione archidiaconi rite
ac canonice processisse et quia nulla erat scintilla discordie inter
canonicos, ex qua posset refragrandi materiam finaliter inuenire, assensum
prebuit et dans suam benedictionem ei archidiaconatum confirmauit 10
propriaque manu installauit eundem.
2 Erat autem archidiaconus competenti scientia preditus et in executione
sui officii, prout ei possibile erat, satis feruidus et intentus. Amator iustitie,
nequitie detestator nimioque zelabat affectu, ut sanctorum seruarentur
statuta et in ecclesiaticis negotiis secundum Deum totius iustitie uigeret 15
norma.
3 Cum autem archiepiscopus in corrigendis subditorum excessibus se
remissius ageret, archidiaconus, prout poterat, emendare enormia
satagebat. Sed cum non satis cohertio archidiaconi circa morosos
proficeret, nonnunquam pontificem desidie arguebat ipsum incitando et 20
monendo, ut sicut pastor bonus super gregis sui custodia magis sollicite
uigilaret. Sed quia iam ipse in torpore segnitiei sue senuerat, durum ei
uidebatur atemptare noua et suis moribus insueta. Sic ergo sollicitudo
archidiaconi ad onus erat presuli, non ad leuamen uidebatur ministerii
pastoralis. Unde non libenter cum ipso de causis ecclesiasticis conferebat, 25
sed eos potius ad sui familiaritatem admittebat, qui de uanitate
conueniebant in idipsum.
4 Sicque factum est, ut aliqui clericorum, hi maxime, qui defixi erant
in fecibus suis, archidiacono infesti oppido haberentur. Eo enim odiorum
hec causa succreuerat, ut quos archidiaconus secundum debitum sui officii 30
pro excessibus puniebat, archiepiscopus ueniens in oprobrium archidiaconi
absque ulla cause cognitione absolueret. Archidiaconus uero magnis
dolorum stimulis angebatur, non pro eo quod presul ad derogationem
dignitatis eius intenderet, sed quia euacuando ministerium archidiaconalisl

ll instalauit: instituit Z II 19 cohertio : coertio Z ZVer M II circa: circha V

torpore : corpore ZVer V VUrb II 23 atemptare : attentare ZVer VL II 24
II 22
leuamen : adiuuamen Z II 29 fecibus : facibus V VL II 31 oprobrium: obprobrium
T opprobrium (passim) Z ZVer VL II 32 absolueret: absoluebat Z

172
 O svađi između nadbiskupa i arhiđakona XXXI, 1-4

XXXI. O svađi između nadbiskupa i arhiđakona1

Poslije toga, kada je godine tisuću dvjesto tridesete mjesto arhiđakona 1
bilo upražnjeno,2kaptol i sav kler u najvećoj slozi izaberu kanonika Tomu
za svoga arhiđakona u tridesetoj godini njegova života. Nadbiskup Guncel
je tada bio odsutan. Kad se vratio, najprije nije htio primiti arhiđakona da
5 se predstavi i da traži potvrdu, jer mu se gotovo nikad nisu sviđali postupci
kanonika, pa makar bili čestiti. Poslije je vidio da se u promaknuću
arhiđakona u svemu postupilo valjano i zakonito. Budući da nije bilo ni
najmanje iskre nesloge među kanonicima, iz koje bi na kraju mogao
pronaći izgovor za odbijanje, dao je svoju privolu i uz blagoslov mu je
10 potvrdio službu arhiđakona i vlastitom ga rukom ustoličio.
Arhiđakon je bio obdaren doličnim znanjem, veoma revan i savjestan, 2
koliko mu je bilo moguće, u vršenju svoje službe. Volio je pravdu, mrzio
zloću, izgarao od želje da se čuvaju odredbe svetih i da u crkvenim
poslovima vrijedi Božji zakon potpune pravednosti.
15 Budući da je nadbiskup u ispravljanju prijestupa podanika bio 3
nemaran, arhiđakon se trudio, koliko je mogao, ispraviti nepravilnosti. No,
arhiđakon nije uvijek uspijevao zaustaviti svojeglave građane i često je
biskupu predbacivao nemar, poticao ga i opominjao da, kao dobar pastir,
budnije bdije nad svojim stadom. No njega je već bila obuzela staračka
20 tromost i teškim mu se činilo pokušati nešto novo i neuobičajeno za
njegovu narav. Tako je, dakle, zabrinutost arhiđakonova biskupa
opterećivala, a ne olakšavala pastirsku službu. Stoga nije rado s njime
raspravljao o crkvenim pitanjima, nego je radije u svoju blizinu puštao
one koji su se zbog taštine s njime u tome slagali.
25 Tako se dogodilo da su neki od klerika, a ponajviše oni koji su bili 4
ogrezli u svojoj prljavštini, smatrani veoma neprijateljski raspoloženima
prema arhiđakonu. Mržnja je tako narasla da je nadbiskup one koje je
arhiđakon kažnjavao za prijestupe u skladu sa svojim službenim obvezama
oslobađao ne ispitavši uopće slučaj, nego samo da bi osramotio
30 arhiđakona. Arhiđakona je obuzimala tuga i bol i to ne zbog toga što je
biskup nastojao njegov ugled dovesti u pitanje, nego jer se činilo da se

1 Razdoblje sukoba nadbiskupa Guncela i Tome Arhiđakona trajalo je 1230-1234.

godine.
2 Tomin prethodnik arhiđakon bio je Katald kojega dokument na toj dužnosti
spominje oko 1229. godine. (CD III, 327)

173
 XXXI, 5 De scandalo, quod factum est inter archiepiscopum
et archidiaconum

officii totus ecclesiastici ordinis cursus turbari et confundi uidebatur. Erat

enim certum animarum periculum et patens oprobrium ecclesie Dei, cum
hi, qui pro enormitate sue uite puniendi erant, abiecto pudore de insontibus
sumerent penas et ipsi licentius sua ludibria exercerent.
5 Factum est autem, ut quadam uice congregatis canonicis 5
archiepiscopus diceret: »Volo, ut nullus uacet in ecclesia personatus.« Et
tunc ordinatus est archipresbyter quidam Petrus, nepos Murigii. Hic, quia
erat factiosus homo et inquietus, cepit aperte derogare archidiacono
persuadens simplicioribus et indiscretis et se quasi caput eorum
constituens nitebatur debitam obedientiam subtrahere archidiacono et se 10
ipsum quasi superiorem reuereri querebat ab eis. Et sic feda nimis
dissensio in capitulo est suborta. Archiepiscopus uero, cum se deberet
tamquam murum opponere exardescentibus odiis ex aduerso et fraternam
caritatem in filiis reformare, cepit factioso archipresbyteri conuenticulo
fauorem impendere, partem uero archidiaconi auctoritatis sue mole 15
deprimere, quantum posset. Hoc enim magis placere sibi uidebatur, si
canonici sui dissiderent ab inuicem, quam si forent in unitate concordes.
Videns autem archipresbyter, quod Guncellus sue parti accederet, ab
archidiacono uero tota mentis esset intentione disiunctus, cepit eum magis
ac magis in archidiaconum odiorum facibus inflamare. Ille uero, ut erat 20
facilis ad credendum, et quia rancoris huius scintilla iam in eius erat corde
perflata, libenter aures susurrationibus inclinabat. Et sic in archidiaconi
periculum facti sunt cum archipresbytero concordes ad inuicem, qui prius
numquam poterant concordare. Tunc ceperunt palam aggredi
archidiaconum et post appellationem a se factam interdicti et 25
excommunicationis in eum iacula intorquere. Et facta conspiratione, ad
nihil aliud nisi ad ipsius perpetuam deiectionem laborare ceperunt. Ut
autem in eum popularem concitarent tumultum, fecerunt omnes ecclesias
claudi et ab omnibus cessare diuinis. In tantum enim scandali huius
excreuerat malum, ut intra ecclesiam et extra ecclesiam non solum 30
clamosis uocibus decertarent, sed etiam temerarias in se manus inicerent
populique furentis insania modo hanc modo illam insequens partem,
acerrimam seditionem in totam concitauerat duitatem. Canonici pene

l turbari : conturbari T II 2 certum : animarum periculum certum Z II 2

periculum : perichullum V II 3 pudore : pudorore T II 12 est suborta : orta est Z
II 15 impendere : impedire Z II partem : partes Z II auctoritatis sue molle :
auctoritatem suam velle Z II 17 unitate : unanimitate Z uninitate V II 18
accederet : acederet T II 21 rancoris : ranchonis Z II huius : eius VUrb II
scintilla : sintila Z II 24 poterant : deest T fuerant concordes Z II 26
excommunicationis : excogitationis T II conspiratione : conspirarratione T II 31
clamosis : clamorosis T II 33 concitauerat: concitauerant T

174
 O s v a đ i iz m e đ u n a d b is k u p a i a r h iđ a k o n a XXXI, 5

zbog smanjenja arhiđakonovih službenih dužnosti remeti i kvari cijeli tok

crkvenoga reda. Opasnost je dušama pouzdano prijetila, a crkvi Božjoj
očita sramota, kad su oni, koji su trebali biti kažnjeni za prijestupe u svome
životu, bez ikakva stida kažnjavali nevine i sami još drskije nastavljali
5 raditi sebi na ruglo.
Dogodilo se, naime, da je jednom okupljenim kanonicima nadbiskup 5
rekao: »Želim da svaka služba u crkvi bude popunjena.« I tada je bio
postavljen za arhiprezbitera neki Petar, nećak Murgijin.3Ovaj, pak, kako
je bio čovjek spletkar i nepostojan, stane otvoreno ugrožavati ugled
10 arhiđakonov i pridobivati uvjeravanjima manje učene i nerazumnije ljude.
Nastojao je poput njihova vođe uskratiti dužnu poslušnost arhiđakonu.
Tražio je od njih da ga poštuju kao starješinu. I tako je u kaptolu nastao
veoma sramotan razdor. A nadbiskup, premda se morao postaviti poput
zida nasuprot mržnjama koje su se razgarale i obnoviti bratsku ljubav
15 među sinovima, počeo je iskazivati naklonost grupi spletkara
arhiprezbitera, a stranu arhiđakonovu ponižavao je, koliko je mogao,
snagom svoga položaja. Činilo se da mu više odgovara ako su kanonici
međusobno u sukobu, nego ako bi bili složni i ujedinjeni. Arhiprezbiter,
vidjevši da će Guncel pristupiti njegovoj strani, jer se u svojim namjerama
20 potpuno razlikovao od arhiđakona, počne u sebi sve više i više raspaljivati
plamen mržnje prema arhiđakonu. On je doista, kako je bio lakovjeran i
jer se iskra prezira već razgorjela u njegovu srcu, rado slušao govorkanja.
I tako su se radeći na propast arhiđakonovu s arhiprezbiterom složili za
promjenu oni koji prije nikada nisu mogli biti složni. Tada počnu javno
25 napadati arhiđakona, a kada je on uložio žalbu, stanu prema njemu vitlati
strijele zabrane i izopćenja. Urotivši se nisu ništa drugo radili nego
nastojali da ga zauvijek izbace. Kako bi izazvali protiv njega pobunu
pučanstva, dali su da se sve crkve zatvore i prestanu sve službe Božje.
Ovaj se sukob razmahao do tolikoga zla, da su ne samo u crkvi i izvan
30 crkve povišenim glasovima raspravljali nego su i nepromišljeno dizali ruke
jedni na druge. Bezumnost bijesnoga naroda, koji se priklanjao čas jednoj,
čas drugoj strani, izazvala je u cijelome gradu najžešći nemir. Kanonici

5 Murgija je bio ugledni splitski građanin. Dokumenti ga navode kao svjedoka i suca.
(CD m , 267,438; CD IV, 196)

175
 XXXI, 6-7 D e s c a n d a lo , q u o d f a c t u m e s t in te r a r c h ie p is c o p u m
e t a r c h id ia c o n u m

omnes contra archidiaconum erant. De nobilibus uero ciuitatis hi maxime,

qui meliores et discretiores erant et maior pars cleri, archidiacono
fauebant.
6 Cum ergo propter dissensionis huius materiam tota uideretur ciuitas
in seditionem commota, metuens archidiaconus, ne forte aliquod inter 5
ciues facinus oriretur, cedendum tempori ratus, ad apostolicam sedem
profectus est. Secuti sunt eum quattuor canonici fautores sui. Videns uero
archiepiscopus, quod archidiaconus ad curiam proficiscitur, statim
persuasus a complicibus suis iter post ipsum arripuit profecturus. Secuta
est eum canonicorum turba, que de malignitate cum ipso conueniebat. 10
Preuenit autem eos Thomas diebus octo, non credens adhuc, quod tam
uehementer odiorum flamma in eorum cordibus estuaret, ut tantum uellent
se insequendo subire laborem . Quamquam ex precepto Guncelli
condixissent inter se, ut nullus eum archidiaconum appellaret, sperabat
autem, ut impetratis ab apostolica sede litteris ad propria remeans posset 15
materiam scandali mitigare. Sed cum uidisset tantam multitudinem zelo
nequitie inflammatam contra se uenientem, pauefactus a principio terreri
cepit. Quid miri, cum ipse quasi solus esset, aduersariorum uero tam
numerosus exercitus, tanti nominis cetus, ut in his solis tota Spalatensis
m etropolis auctoritas dependeret. Erant enim archiepiscopus , 20
archipresbyter, sacrista, primicerius et alii quam plures litteris muniti,
testificationibus armati, nil aliud nisi archidiaconum toto ore glutire
parantes. At ipse nullam habens aliunde fidutiam nisi ex Deo, qui facit
iudicium omnibus iniuriam patientibus, de sola enim innocentie sue causa
confisus, bono animo rerum exitum expectabat. 25
7 Erat autem tunc temporis dominus Gregorius papa nonus apud
Perusium. Itaque Thomas archidiaconus consilio et fauore quorundam,
quos numquam nouerat, intromissus est ad papam, quando solus erat in
camera cum uicecancellario tantum. Et flexis genibus coram eo cepit cause
sue seriem exponere diligenter. Ipse autem clementissimus pater benignam 30
ei exhibuit audientiam et tanquam certus de omnibus multum ei de tot
m olestationibus est com passus. Et requisiuit ab eo, an uellet cum
archiepiscopo de his omnibus in curia experiri. Respondit archidiaconus:
»Vtique, pater sancte.« Tunc papa dixit uicecancellario, qui astabat:1

1 contra : circa Z M V II archidiaconum : archidiaconum ecclesie T II 7

fautores : fauores V II 9 arripuit: aripere Z II profecturus : d e e s t Z II 10 que : qui
T Z II conueniebat: conueniebant T Z II n adhuc : aduc Z II 13 subire : subrie
T II 17 contra : c irc aT Z M V II 18 m iri: mirum Z VUrb II 19 his : illis ZVer II
solis : solum Z V VL II tota : totius Z II 21 litteris : litteratissimi Z II muniti :
d e e s t Z II 22 glutire : deglutire Z II 32 est compassus : compassus est Z II
uellet: uolet Z

176
 O svađi između nadbiskupa i arhiđakona XXXI, 6-7

su gotovo redom bili protiv arhiđakona, od gradske vlastele najviše su mu

bili skloni bolji i razumniji, kao i veći dio klera.
Kad se činilo da je čitav grad zbog ovog sukoba zahvatila pobuna, 6
arhiđakon u strahu da slučajno među građanima ne dođe do nekog zločina
5 i smatrajući da treba odluku prepustiti vremenu, krene pred Apostolsku
stolicu. Slijedila su ga četiri kanonika, njegovi pristaše. Nadbiskup,
vidjevši daje arhiđakon krenuo do rimske kurije, odmah prema nagovoru
svojih istomišljenika krene poslije njega na put. Slijedila ga je gomila
kanonika koji su mu u zlobi odgovarali. Toma je bio osam dana ispred
10 njih i nije vjerovao da će se plamen mržnje u njihovih srcima tako
razgorjeti da će slijedeći ga podnijeti toliki napor. Premda su se prema
Guncelovu savjetu međusobno dogovorili da ga nitko neće nazivati
arhiđakonom, nadao se da će, kad dobije od Apostolske stolice pismo,
moći smiriti sukob po povratku kući. Ali kad je preplašen vidio da nadolazi
15 toliko mnoštvo, raspaljeno silnom zlobom protiv njega, počeo se bojati.
Što je u tome čudno? Ta on je bio gotovo sam, a neprijateljska je vojska
bila toliko brojna, bila su to sve ugledna imena o kojima ovisi dostojanstvo
splitske metropolije. Bili su nadbiskup, arhiprezbiter, sakristan, primicerij
i mnogi drugi opskrbljeni pismima, naoružani svjedočanstvima, spremni
20 da samo u jednom hipu progutaju arhiđakona. A on - imao je vjeru jedino
u Boga koji presuđuje svima koji trpe nepravdu, i uzdajući se samo u svoju
nevinost, mirna je duha očekivao ishod stvari.
U to je doba gospodin papa Grgur IX. bio u Perugii .41 tako je Toma po 7
savjetu i naklonošću nekih, koje nije nikada upoznao, uveden k papi, kad
25 je bio sam u sobi samo s vicekancelarom. Kleknuvši pred njega, brižno
izloži tijek svoje stvari. Premilostivi otac dobrostivo gaje saslušao i tako reći
uvjeren u sve, suosjećao je s njim zbog tolikih teškoća. I upita ga želi li da se
o svemu tome s nadbiskupom raspravi u kuriji. Arhiđakon odgovori:
»Dakako, Sveti Oče.« Tada papa reče vicekancelaru koji je stajao pokraj:

4 Papa Grgur IX. (1227-1241) nalazio se u Perugii od rujna 1234. do kraja iste godine,
pa zatim opet u rujnu 1235. godine.

177
 XXXI, 8-9 De scandalo, quodfactum est inter archiepiscopum
et archidiaconum

»Precipe Otoni cardinali, ut causam utriusque partis audiat diligenter«.

Tunc archidiaconus gratias agens deosculatis eius pedibus letus egressus
est.
8 Videns autem archiepiscopus cum turma sua tam facilem audientiam
archidiacono fore datam et quod auditorem impetrauerat contra eos, 5
contristati sunt ualde. Et intrantes ad papam conabantur, ut Raynerius
cardinalis, de quo multum confidebant, eis daretur auditor. Sed dominus
papa nullatenus acquieuit. Vocatus itaque archiepiscopus cum sua
multitudine ad Otonem cardinalem accessit et iam mitior factus uolebat,
ut sine iudiciario strepitu causa de plano procederet et quasi in forma io
compositionis totius litis negotium tractaretur. Sed noluit a principio
cardinalis, cauens ne forte super aliquo crimine collusio fieret inter partes.
Denique archiepiscopus uidens propositum suum non satis sibi ad uota
succedere uehementer cepit penitere incepti. Tunc seorsum ad
archidiaconum ueniens latenter a sotiis blandis temptabat eum demulcere 15
loquellis timens, ne qua criminalis actio contra se intentaretur ab eo. Sed
archidiaconus parum credulus blanditiis archiepiscopi sciens eum
consuetum esse cum tempore uerba uultumque mutare, causam suam
coram cardinali sollicite promouebat. Sotii sui omnes recesserant preter
unum. 20
9 Itaque die statuta ambe partes ad iudicium accesserunt. Tunc
archidiaconus conscripto libello cepit in archiepiscopum quedam crimina
denuntiando intentare. E contra archiepiscopus cum suo cetu inepta
quedam et nil iuris habentia in archidiaconum confingebant dicentes ipsum
in officii sui executione transgredi terminos a patribus diffinitos. Et cum 25
diebus pluribus huiuscemodi altercatio haberetur, cardinalis, ut erat uir
discretissimus, uidens quod non aliunde in archidiaconum consurrexerant
nisi ex rancorum scandalis et fomite odiorum, tunc cepit multum dure
increpare archiepiscopum, quod seminarium tante nequitie pullulare
permiserat in ecclesia Spalatensi. Et quia non ut pastor bonus, qui animam 30
solam ponit pro ouibus suis, se insidianti lupo opponeret, sed potius se
actore inter fratres passus erat tanta scandali certamina excreuisse. Tunc
requisiuit a partibus, an uellent ante diffinitionis calculum in pacis ac

l Otoni: Othoni (passim) ZVer M Ottoni VUrb II 2 deosculatis: deobsculatis

VUrb II 5 fore : esse Z II 6 contristati : contristatis ualde VL II 8 acquieuit:
aquieuit T Z II 8 sua : deest T II 14 seorsum : seorsim VL II 15 temptabat:
tentabat ZVer VUrb II 16 contra : circa: T Z V II 17 credulus : chredullus V II
19recesserant: recesserunt Z II 23 intentare : intemptare T M VUrb II contra : T
Z M V VL VUrb II 28 rancorum: tantorum VUrb II 28 scandalis : schandalis Z
II 32 se actore inter : se actore corr. in seductor inter Z II 33 diffinitionis :
diffinitionem causae Z II calculum :folium 65. scriptum altera manu S

178
 O svađi između nadbiskupa i arhiđakona XXXI, 8-9

»Naloži kardinalu Otonu da pažljivo sasluša argumente obiju strana.« Tada

arhiđakon, iskazujući zahvalnost, poljubi njegove noge i radostan izađe.
Kad je nadbiskup sa svojom gomilom vidio da je arhiđakonu tako lako 8
odobrena audijencija i da je u postupku protiv njih određen sudac auditor,
5 veoma se ražalostio. I ušavši kod pape pokušavali su da se sucem
auditorom imenuje kardinal Rajnerije u kojega su se veoma uzdali. Ali
gospodin papa nikako na to nije pristao. Pozvan, dakle, nadbiskup sa
svojim mnoštvom pristupi pred kardinala Otona i već je bio postao mekši
jer je htio da se bez sudske buke odvija parnica i da se postupak vodi u
10 obliku izmirenja čitave svađe. Ali kardinal to u početku nije htio prihvatiti
iz opreza da se stranke nisu prijevamo dogovorile zbog nekog zločina.
Napokon, kad je nadbiskup vidio da se njegove namjere neće ostvariti u
skladu s njegovim željama, počeo se silno kajati zbog onoga što je učinio.
Tada napose sam dođe do arhiđakona, potajno od drugova, laskavim ga
15 je riječima pokušao smekšati da ne pokrene u vezi s njime neku kaznenu
tužbu. Ali je arhiđakon malo vjerovao slatkim riječima nadbiskupovim,
znajući da on s vremenom obično mijenja riječi i obraz, te je svoju stvar
uporno kod kardinala zastupao. Svi su mu drugovi otišli osim jednoga.
I tako su utvrđenoga dana obje strane pristupile na sud. Tada arhi- 9
20 đakon prema napisanoj optužnici počne napadati nadbiskupa optužujući
ga za neka nedjela. Nasuprot je nadbiskup sa svojom svitom izmišljao
protiv arhiđakona neke neprikladne postupke bez pravne podloge,
govoreći daje on u vršenju svoje službe prešao granice koje su oci odredili.
I ovakvo se prepiranje odvijalo više dana. Kad je kardinal, kao veoma
25 razborit čovjek, vidio da su protiv arhiđakona ustali samo zbog svađalačke
zlobe i plamteće mržnje, stade oštro grditi nadbiskupa što je dopustio da
splitska crkva postane rasadnik takve razmahane zloće i što se nije poput
dobra pastira, koji svoju dušu izlaže za svoje ovce, suprotstavio vuku u
zasjedi, nego je radije kao začetnik dopustio da među braćom uzmu maha
30 toliki sukobi. Tada zapita stranke žele li prije donošenja presude doći do

179
 XXXI, 10 D e s c a n d a lo , q u o d f a c t u m e s t in te r a r c h ie p is c o p u m
e t a r c h id ia c o n u m

dilectionis redire consensum. Guncellus absque ulla cunctatione aquieuit,

nil enim aliud affectabat, nisi pedem suam de laqueo eruere, in quem ipse
inciderat, dum aliis prepararet. Sui uero complices, ut erant in peruersitatis
proposito indurati, ceperunt contra archiepiscopum tumultuari consensum
adhibere negantes. Contra quos cardinalis multum aspera uerba intorquens 5
uix eorum sedauit tumultum. Tandem facta promissione altrinsecus, quod
ad omnia starent auditoris precepta, presul cum suo agmine merentibus
animis et obducta facie sese hospitio receperunt. Et non expectantes
arbitrium cardinalis unus post unum, quasi de naufragio, iter arripiunt ad
propria redeundi. Tunc uenerabilis Otto, absoluto prius ad cautellam 10
archidiacono et eodem in plenitudine sui offitii restituto, precepit
archiepiscopo, ut eum quasi sotium et filium paterna charitate pertractet,
nec umquam aduersus eum patiatur tam praua imperitorum machinamenta
uigere. Guncellus autem demisso uultu in terra respondit se uelle omnia
deuote et efficaciter adimplere. 15
10 Tunc apparuit nuncius cum litteris uenerabilium episcoporum:
Treguani Tragurienis, Nicolai Farensis et aliorum duorum, quas domino
pape mittebant in accusationem archiepiscopi et excusationem
archidiaconi. Quod cum uidisset Guncellus, nullam ulterius sustinens
moram necdum plene licentiatus recessit. Quas litteras cum cardinales 20
uidissent, uolebant archiepiscopum reuocare ad iudicium, si archidiaconus
causam uoluisset resumere contra eum. Sed dominus Otto, compositionis
conficiens instrumentum, distincte expressit omnia, que secundum statuta
canonum singulis ministeriis pertinere noscuntur. Expletis itaque omnibus
negotiis uenerabilis cardinalis traddidit conscriptiones arbitrii, unam 25
procuratoribus archiepiscopi, alteram archidiacono eumque ad patriam
cum sua gratia et benedictione remisit, confirmato sibi archidiaconatus
offitio ex papali rescripto. Acta sunt hec anno Domini MCCXXXIIII sub
Ottone cardinali sancti Nicolai in carcere Tuliano.

1 aquieuit: acquievit T II 2 eruere : eripere Z II 3 aliis : aliis eum Z II 4

tumultuari: tumulturari T II 10 redeundi: d e e s t Z II Otto : Oto Z II ll eodem :
eoT II 12 charitate : caritate T II pertractet: pertractaret VUrb II 16 episcoporum:
epischoporum Z II n Nicolai: Nycolay Z Nicole T II Farensis : Pharensis VL
II 22 resumere : reassumere Z II contra ( p o s t e r io r e m a n u s c r ip tu m S ): circa T
M V VL II 24 ministeriis : misteriis T II Expletis itaque : Expletisque Z II 29
Nicolai: Nicolay T

180
 O s v a đ i iz m e đ u n a d b is k u p a i a r h iđ a k o n a XXXI, 10

suglasnosti o pomirenju i ljubavi. Guncel je pristao bez ikakva oklijevanja,

ništa drugo nije živo želio osim da svoju nogu oslobodi iz stupice u koju
je sam upao, dok ju je drugima pripremao. Njegovi pak istomišljenici,
kako su bili ogrezli u pokvarenom naumu, počeli su se buniti protiv
5 nadbiskupa odbijajući mu dati pristanak. Kardinal je jedva smirio njihov
bunt izgrdivši ih veoma oštrim riječima. Napokon su obećali jedni drugima
da u svemu prihvaćaju naloge kardinala, koji ih je saslušavao, te se
nadbiskup i njegova četa, tužnih duša i izduženih lica, povuku u hospicij.
I ne očekujući kardinalovu presudu, jedan po jedan, kao nakon brodoloma,
10 krenu na put kući. Tada velečasni Oton najprije iz opreza oslobodi
arhiđakona i potpuno ga vrati u njegovu službu, zatim naloži nadbiskupu
da se prema njemu očinskom ljubavlju odnosi kao prema drugu i sinu i da
nikad ne dopusti da ojačaju tako niske spletke ljudi neznalica. Guncel je
pogleda spuštena prema zemlji odgovorio da će sve to izvršavati odano i
15 uspješno.
Tada se pojavi glasnik s pismima časnih biskupa Treguana trogirskog, 10
Nikole hvarskog5 i druge dvojice, koja su bili poslali gospodinu papi da
bi optužili nadbiskupa i oslobodili od optužaba arhiđakona. Kad je to Gun­
cel čuo, nije se više zadržao, nego je otišao a da ga nisu otpustili. Budući
20 da su kardinali vidjeli ta pisma, bili bi nadbiskupa ponovno pozvali pred
sud, da je arhiđakon želio protiv njega obnoviti parnicu. Ali gospodin
Oton, sastavivši dokument o pomirenju, jasno je sve istaknuo što se zna
da prema kanonskim odredbama pripada pojedinim službama. Završivši
tako sve poslove, časni je kardinal predao presude, jednu opunomo-
25 ćenicima nadbiskupa, a drugu arhiđakonu. Njega je otpustio u domovinu
s blagoslovom i svojom milošću, potvrdivši mu čast arhiđakona papinskim
reskriptom. Događalo se to godine tisuću dvjesto trideset četvrte za
vrijeme Otona, kardinala svetoga Nikole in Carcere (Tulliano).6

5 Biskupa Nikolu može se pratiti na stolici hvarske biskupije po Tominim navodima,

ali i po dokumentima od oko 1230. do 1256. godine. (CD IV, 151-152; CD V, 4)
6 Radi se o kardinalu Otonu de Monteferrato koji je u to vrijeme (1227-1244) nosio
naslov kardinala sv. Nikole in Carcere. Đakonat s ovim naslovom osnovan je u Rimu u
VIII. st. za pomoć zatvorenicima tada aktualnog gradskog zatvora. Poslije je - neki drže
tek u XIV. st. iako upravo Toma Arhiđakon na ovom mjestu dokazuje da se to dogodilo
već u njegovo doba tj. u XIII. st. - uz ovaj naslov dodan pogrešan atribut Tulliano, po
najpoznatijem rimskom zatvoru koji je sagrađen pod zemljom u vrijeme Servija Tulija.
Tulijanum se nalazi na podnožju Kapitolija, a bazilika sv. Nikole in Carcere sagrađena je
na ostatcima triju antičkih hramova koji su bili posvećeni Junoni Zaštitnici (luno Sospita),
Nadi (Spes) i Janu (Janus), i to uz Forum holitorium (Zelenu tržnicu).

181
 XXXII, 1-3 D e G r e g a r io c o m ite

XXXII. De Gregorio comite

1 Illis temporibus mortuo comite Petro Spalatenses prefecerunt sibi in
comitem nobilem uirum Gregorium Berberiensem. Hic erat uir potens et
diues et in administrandis rebus satis circumspectus et strenuus, ualde
siquidem fortune prosperitas in prolis fecunditate et in omni rerum
felicitate sibi arriserat. Nec erat in tota prouintia Chroatie qui tanta potentie 5
prerogatiua polleret, omnes enim inimicos suos superauerat nec erat qui
ad res ipsius et fratrum suorum extendere manum auderet.
2 Cum ergo factus fuisset comes, satis secure sub eo Spalatenses aliquo
tempore laborabant terras gregesque pascebant. Sed quia homo erat multis
negotiis implicatus, non poterat Spalati facere moram sed dimisso ibi 10
quodam suo uicario, qui iura colligeret comitatus, ipse in locis sibi
oportunis manebat. Et si quando, quod rarissimum erat, uocatus ueniret,
non pro statu ciuitatis erat sollicitus, sed de suis prouentibus maxime
contendebat. Quam ob rem , quia ciuitas quasi uidua sine rectoris
gubernatione manebat, non ante sed retro ire debebat. Superbie pestis 15
precipue uigebat in ea ita, ut qui potentiores esse uidebantur, uel rectores
seu consules, paruam curam de communi utilitate haberent, immo pro
modico sui lucri emolumento maximum com munitatis commodum
uenundabant. Preterea furta, cedes, rapine et omnia mala perpetrabantur
impune. Non enim unicus erat, qui gubernationis moderamen super omnes 20
teneret, sed uniuerse ciuitatis uulgus pro sua uoluntate singillatim dominos
sibi de potentioribus fecerant, quorum iniquo freti patrocinio, multa scelera
presumebant. Et propter hoc inter ipsos magnates multorum emerserat
materies odiorum ita, ut in nequitiis perpetrandis sibi emulatores existerent
et ille reputaretur maior et melior, qui plus gloriari poterat in malitia, qui 25
potentior erat in iniquitate. Sic dissipata et lacerata erat ciuitas, ut nullum
rigorem iustitie curia exercere ualeret, nisi in illos dumtaxat, quia nimia
paupertate et imbecillitate sordebant.
3 Tunc ciues, ex licentia malitie quasi effrenes effecti, ceperunt in
communem pernitiem mutare dominia: modo pars una illum facere 30
comitem, modo pars altera alium, non metuentes crimen periurii, non
uerentes iura patrie pestiferis factionibus temerare. Tunc eiecerunt

De Gregorio comite : sequentia posteriore manu scripta S II 2 Berberiensem:

Breberiensem VUrb II 9 gregesque : sequitur folium 66. S II 10 implicatus :
implicitus VUrb II 19 uenundabant: uenumdantT II 21 teneret: tenerent Z II 25
et ille reputaretur maior et melior qui plus gloriari poterat in malitia, qui potentior
erat in iniquitate : et illi reputarentur maiores et meliores qui plus gloriari poterant
in malitia qui potentiores erant in iniquitate Z II 26 in iniquitate : iustinquitate
VUrb II 32 temerare : temere erare Z II eiecerunt: iecerunt T

182
 O knezu Grguru XXXII, 1-3

XXXII. O knezu G rguru1

U to je vrijeme umro knez Petar2i Splićani su sebi postavili za kneza 1
uglednoga čovjeka Grgura bribirskog ? On je bio moćan i bogat, a u uprav­
ljanju veoma razborit i čvrst, osmjehnula mu se sudbina u obilju potomstva
i u posvemašnjoj sreći. U cijeloj pokrajini Hrvatskoj nije bilo nikoga koji
5 se toliko isticao svojom moći, sve je neprijatelje svladao i nije bilo nikoga
tko bi se usudio pružiti ruku za imutkom njegovim ili njegove braće.
Kad je postao knezom, Splićani su veoma mirno pod njegovom 2
upravom obrađivali zemlju i napasali stada. Ali kako je to bio čovjek
upleten u mnoge poslove, nije mogao boraviti u Splitu, nego je tamo
10 ostavio svoga zamjenika koji je imao prava kneza, a sam je boravio na
mjestima koja su mu bila prikladna. Ako je kad dolazio, što je bilo veoma
rijetko, nije se brinuo o stanju u gradu nego ponajviše o svojim prihodima.
Zbog toga je grad poput udovice ostajao bez vodstva upravitelja te nužno
nazadovao umjesto da napreduje. Zarazna je oholost u njemu bila snažna
15 tako da su se oni koji su se činili moćnijima, bilo upravitelji bilo visoki
gradski činovnici, malo brinuli o zajedničkoj koristi, dapače, da bi za sebe
postigli neznatnu dobit prodavali su najveći probitak zajednice. Osim toga,
nekažnjeno su se mogle počiniti krađe, ubojstva, grabež i sva zlodjela.
Nije, naime, bilo jednog jedinog čovjeka koji bi držao kormilo upravljanja
20 nad svima, nego je puk čitavoga grada prema svome nahođenju svaki za
sebe birao gospodare među moćnijima pod čijom su se nepriličnom
zaštitom mogli odvažiti na mnoga zlodjela. I zbog toga je između samih
moćnika dolazilo do razloga za mnogo mržnje tako da su se počinjenim
nedjelima nadmetali. Smatrao se većim i boljim onaj tko se mogao
25 pohvaliti većom zloćom, koji je bio moćniji u nanošenju nepravde. Grad
je bio tako rascjepkan i raskomadan da se sud nije mogao pridržavati
pravedne strogosti osim prema onima koji su bili prezreni zbog krajnjeg
siromaštva i nemoći.
Tada su građani, postavši neukrotivi u razuzdanoj zloći, počeli 3
30 mijenjati vlast na opću propast, čas je jedna strana postavljala ovog kneza,
a čas druga onog drugoga. Nisu se bojali počiniti krivokletstvo, nisu se
plašili oskvrnuti prava domovine pogubnim strančarenjem. Tada su Grguru

1 U ovom poglavlju riječ je događajima od 1227. do 1239. godine.

2 Knez Petar je umro prije 14. travnja 1227. godine.
3 Grgur bribirski postaje splitskim knezom 1227. (CD III, 265) do 1234. godine
(CD III, 431) Stariji povjesničari (F. Rački u Thomas, 114, bilj. a; V. Klaić, 1897,31; a za
njim se poveo i K. Šegvić, 1927,69) pogrešno shvaćaju dokument koji se datira u 1229.
godinu (CD III, 326) i iz njega zaključuju da je Domald te godine opet postao splitskim
knezom, a da se Grgur vraća tek 1231. na mjesto splitskog kneza. No, nema razloga za ovakvo
tumačenje spomenutog mandata hercega Kolomana iz 1229. god., kako je to ispravno
upozorio G. Novak, 1957-1961,1, 546, bilj. 220. O Bribircima vidi; N. Klaić, 1976,407-
450.

183
 XXXII, 4-6 De Gregorio comite

Gregorium de comitatu et fecerunt comitem Domaldum, qui erat inimicus

eius capitalis. Rursus eiecto Domaldo fecerunt comitem Marcum, filium
Gregorii. Et hoc non communiter sed diuisim ex mutuis odiorum
infestationibus presumebant. Propter hoc magnas inimicitias, dampna et
pericula patrie conquirebant. 5

4 Illis temporibus, ut ferunt, quidam pestilenses ciues in odium eorum,

quos Gregorius diligebat, abeuntes instigauerunt quendam Tollenum, qui
erat nepos comitis Petri de Chulmia, ut exiens ueniret ad predam
Spalatinorum pecorum et Tragurinorum. Qui armata equitum turma non
modica clam equitauit ad locum, qui dicitur Basilen, ubi magna ouium 10
multitudo pascebatur et abstulit de ouibus Spalatensium octoginta fere
milia et abduxit eas in terram suam nichilque Spalatenses recuperare
potuerunt. Verumtamen armato sepius nauali exercitu magnam partem
terre ipsius depopulati sunt.
5 Eo tempore erat quidam senex Duimus nomine, qui licet esset etate 15
maturus, crudis tamen erat moribus insuauis. Hic cum putaret sibi factam
fore iniuriam a filiis Vitalis pro eo, quod in quandam eius ancillam manus
iniecerant, indignum putauit adire curiam et iudicum sententiam expectare,
sed iratus uenit cum duobus filiis suis et primo quidem uerbis agressus
est predictos iuuenes filios Vitalis. Hi etiam, cum essent ad fatuitatem et 20
superbiam multum precipites, noluerunt dare locum ire, sed procaci ore
uerba tumentia responderunt. Sic post uerba tendunt manus ad uerbera,
dehinc diabolo instigante tractis pugionibus iam res non ciuiliter sed
hostiliter agitur. Tunc tota ciuitas in seditionem commota, alii lapidibus
alii gladiis debachantur. Itaque die ipsa iacuerunt more porcorum despicati 25
in platea Duimus Drasce cum duobus filiis suis. Eodem modo unus de filiis
Vitalis, nomine Domitius, et multi alii saxo uel ferro uulnerati sunt. Post
multos tamen dies superuixit filius Duimi iunior et filius Vitalis. Tunc
congregata communitas iudicauit expelli de ciuitate homicidas illos
domibus illorum ad solum destructis. 30

6 Exierunt ergo de ciuitate filii Vitalis et filii Gallone cum sequacibus

suis, et abierunt Iaderam. Et cum ibi aliquantam moram fecissent,
perquirebant, qualiter per uim saltem eis liceret ad patriam remeare.
Conduxerunt ergo in auxilium sibi aliquantam sotietatem Pisanorum, qui
erant boni pugnaces, sed ad malum satis ueloces. Tunc armatis duobus 35
lignis uenerunt et media nocte applicantes ad portum consilio amicorum
2 eiecto : ellecto Z electo VL VUrb II 8 Chulmia : Culmia Z VUrb II 9
Spalatinorum pecorum et Tragurinorum : Spalatinorum et Tragurinorum
peccorum Z II 15 Duimus : Duymus (passim) T II 21 procaci ore : procatiora Z
procaciora VL II 25 debachantur : debacantur Z debacchantur ZVer VL II
25 despicati : dissipati Z M II 28 Tunc : Tone T II 29 iudicauit : iudicat Z II
33 domibus : de domibus Z II 31 Gallone : Galone T Galloe (passim) VL

184
 O k n e zu G rg u r u 1 XXXII, 4-6

oduzeli kneževsku čast i postavili za kneza Domalda4koji im je bio smrtni

neprijatelj. Ponovno zbacivši Domalda izaberu za kneza Marka,5Grgurova
sina. I sve su to poduzimali pojedinačno, a ne zajednički, jer ih je gonila uza­
jamna mržnja. Zbog toga su na domovinu navukli mnoga neprijateljstva,
5 štete i opasnosti.
Pričaju da su u to vrijeme neki opasni građani iz mržnje prema onima 4
koje je Grgur volio otišli i nagovorili nekog Toljena, koji je bio nećak kneza
Petra iz Huma, da izađe i krene u pljačku splitske i trogirske stoke. On je
potajno, praćen većom četom konjanika, dojahao do mjesta koje se naziva
10 Bosiljina,6gdje je paslo mnoštvo ovaca i oteo Splićanima gotovo osamde­
set tisuća ovaca te ih odagnao u svoju zemlju. Splićani nisu mogli ništa vra­
titi, ali su više puta naoružali brodove i opustošili velik dio njegove zemlje.
U to je doba živio neki starac Dujam. Premda je po godinama bio star, 5
ćud mu je bila sirova i neobuzdana. Budući daje smatrao da su mu sinovi
15 Vitalovi nanijeli nepravdu zbog toga što su bacili ruku na neku njegovu
služavku, nije se udostojao doći na sud i čekati presudu sudaca, nego je
razljućen došao s dvojicom sinova i najprije riječima napao spomenute
mladiće, sinove Vitalove. Oni pak, veoma skloni obijesti i brzopletosti,
nisu htjeli smiriti svađu, nego su bezobrazno i bahato odgovorili. Tako
20 nakon riječi prijeđu na batine, zatim, potaknuti đavlom, trgnu bodeže i
stanu se ponašati ne kao građani nego kao neprijatelji. Tada se čitav grad
pobuni, jedni su divljali kamenjem a drugi mačevima. Tako su toga dana
ležali na trgu, prezreni poput svinja, Dujam Dražin sa svoja dva sina.
Jednako je tako jedan od Vitalovih sinova, po imenu Domicije, bio ranjen,
25 kao i mnogi drugi ozlijeđeni bilo kamenom bilo nožem. Poslije mnogo
dana ipak prežive mlađi sin Dujmov i sin Vitalov. Tada se zajednica
okupila i presudila da se iz grada istjeraju i ubojice i da se njihove kuće
sravne sa zemljom.
Iz grada, dakle, odu sinovi Vitalovi i sinovi Galonovi sa svojim 6
30 pristašama i dođu u Zadar. Pošto su tamo malo vremena proboravili, tražili
su način kako da im se omogući povratak kući, pa makar i silom. Doveli
su sebi u pomoć neku družinu iz Piše, u kojoj su bili dobri borci ali su se
veoma brzo upuštali u zlo. Opremili su oružjem dvije lađe, usred noći
pristali u luku i prema savjetu svojih prijatelja i rođaka potajno ušli u jednu

4 Domald se ponovno kao splitski knez pojavljuje 1234/1235. (CD III, 438) i obnaša
tu dužnost do 1237.
5 Grgurev sin Marko postaje splitskim knezom 1237. (CD IV, 22)
6 Bosiljina (Drid) područje je oko današnje Marine za koje su se borili Splićani i
Trogirani a bila je često predmet njihovih sporova tijekom srednjega vijeka. Opširno o
situaciji koju Toma ovdje bilježi u širem kontekstu vidi: M. Ančić, 2000.

185
XXXII, 6 D e G r e g o r io c o m ite

et parentum suorum clanculo intrauerunt in turrim quandam, que est super

portam aquilonarem. Et quia inopia rei familiaris premebantur, ceperunt
consilia pessima machinari, disponebant enim armata manu quorundam
diuitum domos inuadere et bona eorum diripere uiolenter. Ob hoc uero in
huius se presumptionis audatiam erigebant, quia nullum caput, nec 5
regimen inter ciues uidebant. Cum autem in ciuitate auditum fuit, quod
filii Vitalis cum sotietate hominum externorum aduenissent, et quod ad
talia facinora perpetranda sui cordis relaxarent habenas, mox inimici
eorum pauefacti totam concitauerunt ciuitatem contra eos. Unde facta
coadunatione totius communitatis miserunt ad eos, ut statim recederent, 10
unde uenerant, alioquin impetus uniuersi populi in ipsorum mortem fureret
incunctanter. Tunc consilio suorum fautorum exierunt et usque ad
monasterium sancti Stephani secesserunt ibique occassione quadam biduo
comorandi indutias petierunt et optinuerunt. Infra quod spatium
appropinquabant ad ciuitatem et cum amicis et propinquis per ortos 15
comedebant et bibebant securi. At uero eorum inimici manebant inclusi
in turri Calende. Factum est autem, ut quadam die, aduesperascente iam
hora, cum uiderent quosdam eorum quasi insultando eis prope ciuitatem
accedere, magnum sibi oprobrium fieri extimantes, si in conspectu
inimicorum suorum tota die manerent inclusi. Exierunt ergo de turri: 20
Iohannes Cegaida, Lampridius filius Duimi cum ceteris complicibus suis,
et uenerunt uersus montem, non quasi pugnandi animo, sed gratia
spatiandi. Et ecce, inimici eorum sedebant absque pauore post ecclesiam
sancti Felicis. Videntes autem inimicos suos contra se uenientes illico
surrexerunt et, ut erant audatiores, licet pauci essent, ibi ceperunt urgere 25
ipsos lapidibus et non permittere eos ulterius progredi. E contrario uero
pars aduersa lapides contra lapides iactando suos aduersarios ex loco illo
expellere nitebatur. Cum ergo inter eos aliquantisper eminus pugnatum
esset, pars filiorum Vitalis in tantum ualidior fuit, ut eorum inimici
compellerentur retrocedere usque presidium suum. Sed cum fragor 30
pugnantium in ciuitate audiretur, factus est popularis concursus contra
filios Vitalis una uoce clamantium, ut recederent uel perirent. Tunc
uidentes hi, qui erant ex parte Duimi Drasce, quod in auxilium eis de
ciuitate confluerent, resumptis uiribus ceperunt contra hostes reuerti. Et
concurrentes aduersus eos, non iam instant lapidibus, sed telis et ensibus 35
in hostes feruntur. Et cum ipsis ignominiosum uideretur cursim ad suos

3 disponebant: deponebant VUrb II 7 externorum : extraneorum ZVer VL

VUrb II 10 coadunatione : coadunatio M II 15 ortos : hortos Z II 17 Calende :
Chalende VL II 19 oprobrium : opprobrium Z II fieri : d e e s t Z II extimantes :
existimantes Z aestimantes M II 21 Cegaida : Cegayda T Zegayda VL II 22
gratia : d e e s t Z II 26 E : d e e s t T II 28 nitebatur : nitebantur Z II 29 filiorum
Vitalis : Vitalis filiorum T II 31 audiretur: audirent Z II 35 aduersus : usque ad Z

186
 O k n e zu G rg u ru XXXII, 6

0 knezu Grguru'kulu koja je iznad sjevernih vrata. Budući da nisu imali

nikakvih sredstava, počeli su izmišljati veoma loša rješenja. Tako su se
spremali oružjem napasti kuće bogatijih i silom oteti njihova dobra. A
dopuštali su takvu drskost zbog toga što su vidjeli da građanima nitko ne
5 vlada i ne upravlja. Kad se u gradu pročulo da su došli sinovi Vitalovi s
družinom stranaca i da su bez ustručavanja spremni upustiti se u svako
nedjelo, njihovi se protivnici preplaše i podjare protiv njih čitav grad.
Cjelokupna se gradska zajednica okupila i pošalje im poruku da se odmah
povuku odakle su došli, inače će sav narod silovito i bez oklijevanja
10 navaliti na njih da ih ubije. Tada su prema savjetu svojih pristaša izašli i
povukli se sve do samostana svetoga Stjepana.7Zatim su nekim povodom
zatražili dvodnevno prim irje i postigli ga. Tijekom tog vrem ena
približavali su se gradu i mimo jeli i pili po vrtovima sa svojim prijateljima
1 bližnjima. A njihovi su protivnici ostali zatvoreni u Kalendinoj kuli.
15 Dogodilo se pak da su toga dana u sumrak vidjeli da neki od njih, kao da
ih izazivaju, dolaze blizu grada. Misleći da će im biti na veliku sramotu
ako čitav dan ostanu zatvoreni pred očima neprijatelja, izađu iz kule Ivan
Cegaida,8 Lampridije, sin Dujmov s ostalim svojim sukrivcima i pođu
prema brdu ne namjeravajući se boriti nego samo prošetati. A njihovi su
20 protivnici sjedili bez straha iza crkve svetoga Feliksa.9 Ugledavši svoje
protivnike kako im se približavaju, smjesta ustanu. Premda ih je bilo malo,
bili su odvažni i počeli su ih napadati kamenjem ne dopuštajući im da idu
dalje. Suprotna je strana počela odgovarati kamenjem na kamenje i
nastojala otjerati protivnike s toga mjesta. Pošto su se neko vrijeme borili,
25 strana sinova Vitalovih bila je toliko snažnija da je prisilila protivnike na
uzmak sve do njihove utvrde. U gradu su se tada začuli ratni povici i sav
je narod pojurio protiv sinova Vitalovih vičući im u jedan glas da se
povuku ili će poginuti. Kad su pristaše Dujma Dražina vidjeli da su im iz
grada pritekli u pomoć, povratila im se snaga i okrenuli su se protiv
30 neprijatelja. U jurišu nisu više bacali kamenje nego su napadali strijelama

7 Riječ je o benediktinskom samostanu sv. Stjepana pod borovima (de pinis) u Splitu.
8 Ivan Cegaidin (Iohannes Cegaide) ugledni je splitski građanin. Pojavljuje se u
dokumentima kao svjedok i sudac. (CD IV, 327,428,453, 510; CD V, 56, 97,107,199,
212,430,448)
9 Crkva sv. Feliksa bila je na mjestu današnjeg samostana sv. Frane na splitskoj Obali.

187
 XXXII, 7-9 De Gregorio comite

fugere, cum essent pene inhermes, lentis gressibus recedebant. Et ecce

repente inimici eorum irruerunt super eos et primo inuadentes Gregorium,
filium Gallone, totum iaculis et mucronibus confoderunt, alterum uero
Domitium ei succurrere properantem cede simili mactauerunt. Et sic sui
sanguinis ultione patrata ad turris sue presidium sunt cum exultatione 5
reuersi munientes se undique, ne qua ex parte ab aduersariis possent
inuadi. Iohannes uero, maior ex filiis Vitalis, cum sua sotietate apud
portum monasterii positus audiens miserabilem casum fratrum suorum
cepit tristis et anxius ad ciuitatem reuerti.
7 Tunc communitas congregata cepit fouere partem alteram, partem io
uero Duimi compulit ire Tragurium destructis eorum domibus omnia bona
ipsorum Iohanni et eius complicibus adiudicauit, cum ergo ambe partes
assidue armate incederent et ex uicinitate ciuitatum sese ad inuicem oculte
ac palam crebrius infestarent, ita ut homicidia, rapine, cedes in eos etiam
comitterentur, qui neutri parti fautores erant. 15
8 Erat autem tota ciuitas in pessimo statu posita, quia tanta erat disensio,
ut fieri solet, quod nullus pene remaneret, qui non pro alterutra parte
contenderet. Tunc ceperunt parentes timere pro filiis, pro rebus, pro uita
etiam sua. In tantum enim omnes procliui erant ad facinus, ut generalis
uideretur interitus ciuibus iminere. 20
9 Iste metus causam dedit nostratibus de Latino regimine cogitare. Tunc
ceperunt relligiosi uiri fratres minores in suis predicationibus suadere
ciuibus, ut potestatem de gente Latina aduocarent. Precipue autem Thomas
archidiaconus conuocato clero frequenter populum comonebat multis
ostendens rationibus, quod non alio modo poterat ciuitas ad bonum statum 25
reduci, nisi per regimen Latinorum. Et tandem acquieuerunt omnes, ut de
gente Latina potestas eligeretur. Facto autem uniuersali consilio quesitum
est, ex qua ciuitate Ytalie potestas aduocari deberet. Et tunc omnium in
hoc resedit uoluntas, ut ad ciuitatem Anconitanam pro potestate mitteretur.
Tunc elegerunt duos, qui legationis huius perferrent negotium, uidelicet 30
Thomam archidiaconum et Micham filium Madii, dantes eis per publicum
instrumentum plenam auctoritatem, ut abeuntes Anconam, quoad melius
uideretur eis, factum huiusmodi promouerent, obligantes se iuramenti
uinculo uniuersa pro rato habere. Itaque archidiaconus cum suo collega
suscepto legationis mandato, quamquam cernerent quosdam ex ciuibus 35l

l inhermes : inermes Z M II 2 eorum : deest Z II 15 comitterentur :

commiterent Z II 18 ceperunt parentes timere pro filiis, pro rebus, pro uita etiam
sua : ceperunt parentes pro filiis et rebus suis ac etiam pro uita sua timere Z II
24 comonebat : comouebat T V VL II 26 acquieuerunt : aquieuerunt T 11 28
deberet : deberetur Z VL deberetur V II 32 Anconam : Anchonam T II 35
quosdam: cosdam V

188
 O knezu Grguru XXXII, 7-9

i mačevima. Onima se pak činilo sramotnim u trku bježati k svojima, jer

su bili gotovo bez oružja i polaganim su se koracima povlačili. Iznenada
njihovi neprijatelji navale na njih, prvo napadnu Grgura, sina Galonina, i
cijeloga ga izbodu kopljima i bodežima, zatim na sličan način ubiju
5 Domicija, koji mu se žurio u pomoć. I tako osvetivši prolivenu krv klicali
su vraćajući se pod zaštitu svoje kule i štiteći se odasvud da ih neprijatelj
ne bi s neke strane mogao napasti. A kad je Ivan, najstariji Vitalov sin,10
koji je bio smješten sa svojom družinom kod samostanskoga pristaništa,
čuo za jadan udes svoje braće, tužan i zabrinut krene u grad.
10 Okupljena gradska zajednica tada pristane uz drugu stranu, a stranku 7
Dujmovu istjera u Trogir, sruši njihove kuće i sav njihov imutak dosudi
Ivanu i njegovim pristašama. Budući da su obje strane neprestano bile pod
oružjem, u blizini gradova su se često javno i tajno međusobno napadale
tako da su od ubojstava, grabeži i ranjavanja stradali i oni koji nisu prista-
15 jali ni uz jednu stranu.
Stanje u gradu bilo je veoma loše jer je vladao takav razdor da se 8
obično događalo da više nije bilo baš nikoga tko bi se borio za jednu ili
drugu stranu. Tada su se roditelji počeli bojati za djecu, za imutak, pa i za
svoj život. Svi su bili tako skloni zločinu da se činilo kako sveopća propast
20 prijeti građanima.
Taj je strah dao povoda našima da razmišljaju o latinskoj upravi. Tada 9
su redovnici reda male braće u svojim propovijedima počeli savjetovati
građanima da pozovu načelnika latinskoga roda. Toma arhiđakon okupljao
je kler i često opominjao narod iznoseći mnoge dokaze da će se samo
25 latinskom upravom moći popraviti stanje u gradu. I napokon su svi pristali
da se izabere načelnik latinskoga roda. Na općem je vijeću postavljeno
pitanje: iz kojega italskoga grada treba pozvati načelnika? I tada su se svi
složili da se po načelnika pošalje izaslanstvo u grad Anconu. Tada su bila
izabrana dvojica koji bi obavili zadatak izaslanstva: Toma arhiđakon i
30 Miha sin Madijev.11 Dobili su javni dokument s punom ovlašću da odu u
Anconu i da po svome nahođenju što bolje provedu odluku u djelo. Bili
su se obvezali zakletvom da će u svemu postupati po zakonu. Tako su
arhiđakon i njegov drug preuzeli nalog o izaslanstvu i, premda su bili
svjesni da su se neki od građana već pokajali, krenuli su na put i otplovili

10 Ivan Vitalov (Iohannes Vitalis) ugledni je splitski građanin. Navodi se u

dokumentima kao svjedok i sudac. (CD IV, 271,373,453,571,587,588; CD V, 56,343,
399,421,426,448,494)
11 Miha Madijev (Micha Madii) uglednije splitski građanin koji je od 1239. do 1270.
obavljao niz dužnosti. Bio je splitski izaslanik s Tomom Arhiđakonom, svjedok, sudac,
egzaminator itd. (CD IV, 86,394,428, 453 etpassim; CD V, 3, 6,56 etpassim)

189
XXXII, 9 De Gregorio comite

penitere, post festum Epiphanie iter arripientes nauigauerunt multosque

ac diutinos passi labores tandem prope festum Pasce Anconam
applicuerunt. Et cum iam rumor processiset, quod uenturi essent
Spalatensium nuntii pro potestate eligendo satis honorifice suscepti sunt
a nobilibus ciuitatis, alacri animo prebendo eis hospitia et grata seruitia 5
impendendo. Tunc nuntii primitus accesserunt ad potestatem Anconitanum,
qui erat Lombardus genere, patria Bergamensis. Et porrigentes ei
salutatoriam Spalatensium, exposuerunt ei causas legationis sue petentes,
ut necessarium eis consilium impendere dignaretur. Ipse uero, ut erat uir
legalis et bonus, duxit eos seorsum cepitque multis suadere loquellis, ut 10
super tam arduo negotio nichil incaute, nichil agerent properanter sed
relligiosorum dumtaxat et fidelium uirorum utentes consiliis in facti
executionem procederent. Nominauit eis expressim personas paucas,
quarum debebant consiliis adherere dicens: »Quia tanta uiget hic hominum
malitia, ut plerique priuato amore non laudanda laudarent, alii uero priuato 15
odio non uituperanda uituperarent, nec consulendo sinceriter ad uestre
respicient utilitatis profectum, sed ad sue camalitatis affectum.«

2 Pasce : Pasche ZVer VL II 3 applicuerunt : applicauerunt T II essent :

erant Z II 6 primitus : primum Z II 7 Bergamensis : Bergomensis Z ZVer VL II
14 consiliis : consilium V II 15 amore : hamore V II non laudanda laudarent: non
laudant laudanda T II 16 uituperarent: uituperarant'T II sinceriter : sincere Z
synceriter M II 17 affectum : sequitur Sic et factum est T

190
 O knezu Grguru XXXII, 9

poslije praznika Bogojavljenja.12 Nakon mnogih i dugotrajnih neprilika

tek pred Uskršnje13 blagdane pristanu u Anconi. I budući da je već
unaprijed bio došao glas da će doći glasnici Splićani radi izbora načelnika,
gradski su ih uglednici primili sa svim počastima, srdačno im pružili
5 gostoprimstvo i ljubazno nudili usluge. Tada su izaslanici najprije pošli k
načelniku Ancone, koji je bio rodom iz Lombardije, iz grada Bergama.
Uručivši mu pozdravno pismo Splićana, izložili su povod svoga poslanstva
s molbom da se udostoji dati im potreban savjet. Kako je on bio pošten i
dobar čovjek, povede ih na razgovor iza zatvorenih vrata i počne ih dugo
10 uvjeravati da u tom tako odgovornom poslu ne učine ništa neoprezno, ništa
na brzinu, nego da se u provedbi toga posla posluže savjetima redovnika
i odanih ljudi. Poimence im je nabrojao nekoliko osoba, čijega se savjeta
trebaju pridržavati govoreći: »Jer je ovdje toliko jaka ljudska zloća da
većina njih iz osobne ljubavi hvali što se ne smije hvaliti, a drugi iz osobne
15 mržnje kude ono što ne treba kuditi. Savjetujući vas nemaju iskreno na
umu vašu korist i uspjeh nego svoje niske strasti.«

12 Bilo je to 6. siječnja 1239.

13 Uskrs je 1239. bio 27. ožujka.

191
 X X X III, 1-3 De Gargano potestate

XXXIII. De Gargano potestate

1 Sic et factum est. Nam accedentes ad quendam religiosum uirum, qui
erat de ordine fratrum minorum, qui fidem et conuersationem omnium
perspicue cognoscebat secumque diutius conferentes, taliter
deliberauerunt, ut neminem alium pro potestate eligerent, nisi nobilem
uirum Garganum de Arscindis, qui testimonium habebat bonum ab 5
omnibus. Tunc nuntii eundem Garganum adeuntes, ceperunt alloqui
ipsum, exponentes ei suum propositum, quod de ipso habebant et
querentes, an uellet ad unum annum uenire pro eorum regimine ciuitatis.
Quibus ipse benigne respondit, quod deliberaret primo cum propinquis et
amicis et tunc demum certum quid responderet. Facta autem deliberatione io
per aliquot dies, reuersus ad eos acquieuit uoluntati eorum. Et pacti sunt
cum eo in quingentis libris Anconitane monete pro salario unius anni. Et
multis coram positis pactionem firmauerunt et ipse iuramentum prestitit
super quibusdam articulis. Et sic potestatis officium suscepit.
2 Confectis autem publicis instrumentis cepit se preparare ad iter. Cum 15
ergo denuntiata fuisset electio Gargani apud potestatem et consilium
Anconitanum, ualde commendantes factum Spalatinorum pulsu campane
ac preconis uoce populum conuocarunt. Et facto grandi conuentu iuerunt
nuntii cum Gargano ad palatium publicum. Et intrantes curiam, perorauit
archidiaconus processum legationis et electionis, quam fecerant de 20
Gargano, petens ex parte suorum ciuium, ut cum eorum beniuolentia et
fauore dirigant eum ad regimen ciuitatis Spalatine. Tunc potestas
Anconitana surgens prolixe contionatus est grates multiplices referens,
quod tantum honoris a Spalatensibus eis foret impensum. Et accipiens
Garganum per manum posuit eum ad manus nuntiorum ipsum multipliciter 25
recommendans.
3 Garganus uero necessarie sotietatis comitatu parato nauem ingressus
est. Habuit autem militem unum et unum notarium, clientelam bonam,
duos dextrarios et armorum non modicum apparatum. Comitati sunt eum
multi nobiles cognati sui, alios misit communitas pro nuntiis ob 30
honorificentiam persone ipsius. Nauigantes autem non paucis diebus,

De Gargano potestate: titulus additus in margine eadem manu S De Gargano

potestate civitatis Spalatensis T ZVer sine titulo M VUrb II l et : deest Z II
est :fin is capitis praecedentis T II 5 Garganum : Garganeum Z II 6 Garganum :
Garganeum Z II 9 deliberaret: deliberabit Z II 10 responderet: respondebit Z II
11 acquieuit: aquieuit T II 13 multis : in litteris VL II 19 Gargano: Garganio Z II
21 Gargano : Garganio Z II u t: et Z II beniuolentia et fauore : beniuolentia et
uoluntate ac fauore Z II 23Anconitana: Anconitanus T Z Anconitanae urbis VUrb
II coronatus Z II 26 recommendans : comendans Z II 31 honorificentiam :
honorifentiam T

192
 0 načelniku Garganu XXXIII, 1-3

XXXIII. O načelniku Garganu

Tako se i dogodilo. Posjetili su nekog redovnika iz reda male braće, 1
koji je dobro poznavao pouzdanost i ponašanje svakoga. Nakon duže
rasprave donijeli su odluku da njihovu izboru najviše odgovara ugledan
čovjek Gargan de Arscindis. O njemu su svi samo dobro mogli
5 posvjedočiti. Tada poslanici odu do Gargana, stanu s njime razgovarati
izlažući mu što su s njime naumili i pitajući ga želi li na jednu godinu doći
upravljati njihovim gradom. On im blagonaklono odgovorio da će prvo
raspraviti sa svojim bližnjima i prijateljima i da će im tada dati određen
odgovor. Pošto je nekoliko dana razmišljao, došao je k njima i pristao
10 udovoljiti njihovoj želji. Ugovorili su s njime jednogodišnju plaću od 500
libara ankonitanskoga novca, javno pred mnogima potvrde ugovor a on
sam dade zakletvu nad nekim člancima dogovora. I tako je preuzeo službu
načelnika. 2
Pripremivši javne dokumente, počne se spremati na put. Kad je
15 Garganov izbor bio dojavljen načelniku i vijeću Ancone, odobrili su
postupak Splićana i sazvali narod zvonjavom zvona i vikom glasonoše.
Okupilo se mnoštvo a glasnici su s Garganom pošli u gradsku palaču i
ušli u kuriju. Tada arhiđakon razjasni što su kao izaslanici učinili i kako
su izabrali Gargana tražeći od njegovih građana da ga milostivo i
20 dobrohotno pošalju upravljati gradom Splitom. Na to je ankonitanski
gradonačelnik ustao i održao opširan govor, iskazajući mnogostruku hvalu
Splićanima što su im ukazali toliku čast. I dohvativši Gargana za ruku
predade ga glasnicima višestruko ga preporučujući. 3
A Gargan skupi najnužniju pratnju i ukrca se na brod. Imao je jednoga
25 vojnika i jednoga notara,1 dobre služitelje, dva snažna konja i ne malu
oružanu opremu. Pratili su ga mnogi njegovi ugledni rođaci, a druge je
gradska zajednica poslala kao poslanike u čast njegove osobe. Nakon duge

1 Notar Garganov bio je Petar Tranzimundov. (CD IV, 86, 113,135)

193
 XXXIII, 4-5 D e Gargano potestate

tandem quinto decimo die mensis Maii ad Spalati portum leti applicuerunt.
Ut autem rumor in ciuitate perstrepuit, quod potestas aduenisset, mox tota
ciuitas prorupit ad portum factusque est concursus utriusque sexus et etatis
uidere cupientium, quem longo desiderio fuerant prestolati. Egressus
autem de naui ab uniuersa cleri populique frequentia in magno tripudio et 5
honoris obsequio susceptus est.
4 Altera autem die misit et fecit inspici plura hospitia, ubi uideretur
commodius sui regiminis officium exercere. Et tandem placuit habere
domum comitis Grubesce pro publico palatio et pro hospitio suo. Tertia
uero die fecit coadunari uniuersum populum ciuitatis et facta curia primo 10
expediuerunt se nuntii exponentes sue legationis processum et exitum
ostendentes. Deinde nuntii Anconitanorum Matheus de Girardo et Albertus
legationem ciuium suorum, que erat pro Gargano, coram populo multis
laudibus perorarunt. Post hec autem surgens Garganus, ut erat eloquens
uir, multum lepide contionatus est. Et prestito sui regiminis iuramento, 15
fecit uniuersam multitudinem tam nobilium quam popularium uinculo
sacramenti astringi, ut essent suis preceptis obedientes per omnia et
sequaces. Iussit autem omnes iuratos in scriptis redigi et inuentus est
numerus fere duum milium uirorum. Tunc ordinauit curiam statuens
iudices, camerarios et precones. Totum namque regimen disposuit ad 20
exemplar Ytalicarum urbium, que per potestatum regimina gubernantur.
Cum enim nihil pecunie in fisco publico reperisset, per sue discretionis
industriam cito ipsum abundare fecit absque grauamine alicuius. Siquidem
tantam ei gratiam concessit Deus, ut ab omnibus timeretur et audiretur,
quasi quidam sanctus a Deo missus. Nec solum ciuibus uenerationi erat 25
sed de tota pene prouintia ueniebant audire ipsius sententias, quasi diuinas.
Erat enim quam maxime intentus cum omnibus pacem facere factamque
fideliter obseruare, superbis resistere, pacificos quasi filios confouere.
Sicque breui tempore tota ciuitas ueluti de magnis tenebrarum squaloribus
exiens ad lucem deuenit. 30
5 Tunc illa cruenta et orribilis discordia, quam supra descripsimus,
sopita est. Nam filii Vitalis cum parentella Duimi contractis inter se
conubiis pacem perpetuam tenuerunt. Sclaui etiam, qui inplacabiliter
contra ciuitatem seuiebant assiduis predationibus laniantes eam, ad pacis
concordiam reducti sunt. Tanta namque fuit eo tempore securitas intus et 35

3 e s t: deest Z II 4 prestolati: prestolauerant Z II 5 tripudio : gaudio Z II 7

u b i: ut Z II uideretur : uiderentur Z II 14 perorarunt: perorauerunt Z perorauit
VL II eloquens : loquens T II 19 duum : duorum VLVUrb II Tunc:TunchV II
20 disposuit : deest VL II 22 fisco : phischo Z II 23 abundare : habundare V II
grauamine alicuius : alicuius gravamine Z II 26 diuinas : diuinitus VUrb II 31
cruenta : chruenta V II 33 Sclaui: Slaui T

194
 O načelniku Garganu XXXIII, 4-5

plovidbe napokon su petnaestoga dana mjeseca svibnja veselo pristali u

splitsku luku. Kad se po gradu proširio glas daje došao načelnik, odmah
je čitav grad pojurio u luku i štrcalo se mnoštvo obaju spolova i svih dobi
koje je željelo vidjeti onoga kojega su dugo vremena s nestrpljenjem
5 čekali. Sišavši s broda, od cjelokupnoga je mnoštva klera i naroda bio
dočekan s radošću i poštovanjem. 4
Drugoga dana pošalje da se pregledaju mnoga prebivališta, gdje se
činilo da bi mogao prikladnije vršiti svoju službu. I napokon je odabrao
kuću kneza Grubeše za javnu palaču i svoje prebivalište. Trećega dana2
10 dade okupiti cjelokupno pučanstvo grada i na sastanku kurije prvo su
poslanici izvijestili o tijeku i ishodu poslanstva. Zatim su izaslanici Ancone
Matej Girardov i Albert pred narodom mnogim pohvalama istakli
Garganov značaj, kako su im njihovi građani ovim poslanstvom bili
naložili. Poslije toga ustane Gargan i kao čovjek obdaren rječitošću održi
15 sjajan govor. I položivši zakletvu za svoje upravljanje, obvezao je
prisegom cijelo mnoštvo, kako vlastelu tako i puk, da će se u svemu
pokoravati i slijediti njegove naredbe. Zatim je zapovjedio da se popišu
svi koji su prisegli i utvrđen je broj od gotovo dvije tisuće ljudi. Tada je i
sredio kuriju postavivši suce, rizničare i glasnike. Cijelu je upravu
20 ustanovio prema italskim gradovima kojima upravlja načelnik.3 Budući
da u javnoj blagajni nije našao nikakav novac, odmah ju je svojom revnom
okretnošću napunio a da nikoga nije opteretio. A Bog mu je udijelio toliku
milost da su ga svi slušali i pribojavali ga se kao da je sveti čovjek od
Boga poslan. Štovali su ga ne samo građani nego su iz čitave provincije
25 dolazili poslušati njegove misli kao da su božanske. Nastojao je, naime,
svim silama sa svima sklapati mir,4 postignutog se mira pridržavati,
suprotstavljati se obijesnima i bdjeti nad mirnima kao da su mu sinovi. I
tako je u kratkom vremenu cijeli grad izašao na svjetlo iz prljavih mračnih
dubina. 5
30 Tada se smirila ona krvava i strašna nesloga koju smo prije opisali,
jer su se sinovi Vitalovi povezali ženidbenim vezama s Dujmovom
rodbinom i zauvijek uspostavili mir. I s neumoljivim i divljim Slavenima,
koji su neprestanim pljačkama nanosili gradu štetu, došlo se do složnoga

2 Tj. 17. svibnja 1239. godine.

3 O »latinskom« načinu upravljanja vidi: M. Matijević Sokol, 2002,307-327.
4 Prvi veći čin koji je Gargan napravio po dolasku u Split bilo je sklapanje mira s
Trogirom. Ovaj ugovor sastavio je notar Petar Tranzimundov 11. srpnja 1239. (CD IV,
84-86)
5 Možda ovdje Toma misli na mir koji je splitska komuna sklopila s humskim knezom
Andrijom 7. rujna 1241. god. (CD IV, 134-135) O toj epizodi vidi: M.Ančić, 2001,153-154.

195
 XXXIII, 6-7 D e G a r g a n o p o te s ta t e

extra, ut numquam maior ibi memoraretur fuisse. Hoc ideo contigerat, quia
potestatis metus omnes ciues in unitate constrinxerat. Omnes autem, quasi
per unum funem trahentes, robur ciuitatis integrum conseruabant nec erat
ausus quispiam ciuium priuatas amicitias seu inimicitias cum extraneis
facere, sed qui erat amicus publicus a singulis amabatur; quem uero ciuitas 5
pro inimico habebat, quasi omnium hostem omnes insequebantur.
6 Et hoc ceu miraculose eo tempore contigit, ut duo implacabiles hostes
Spalatensium uiuendi finem facerent, uidelicet Tollen de Chulmia et alter
Tollen Politianus, qui nunquam poterant cum Spalatensibus pacem habere.
7 Per idem tempus, anno domini millesimo CCXXXVIIII die tertio 10
intrante mense Iunio, facta est eclipsis solis mirabilis et terribilis. Totus
enim sol obscuratus est et tota serenitas aeris obtenebrata est. Et quasi
noctis tempore stelle apparuerunt in celo et quedam maior stella micabat
iuxta solem ex occidentali parte. Tantusque pauor in omnes incubuerat,
ut uelud amentes huc illucque clamando discurrerent mundi finem adesse 15
putantes. Erat autem dies Veneris luna tricesima. Et quamuis solis iste
defectus per totam aparuisset Europam, in Asia tamen et Africa non
dicebatur fuisse. Eodem anno uisa est stella crinita, id est cometa, que
imminebat septentrionali regioni, quasi supra regnum Hungarie, et mansit
diebus multis satisque magne rei portendi uidebatur presagium. His etenim 20
diebus crebrescebat iam per aures hominum tristis rumor, quod pestifera
Tartarorum gens fines iam Christianorum inuaserant in Ruthenie partibus;
sed quasi pro ludo reputabatur a multis.

3 unum : unam VL II trahentes : traentes V II 6 omnium : inimicum ZVer II

7 implacabiles : inplacabiles T II 8 Chulmia : c o rr . e x Chilmia S ZVer V II 9
Politianus : de Policia Z V VL II 13 micabat: michabatV II 15 illucque : illuchque
V II 18 crinita : chrinitaV II cometa :f o l iu m 72. d e e s t S II 20 portendi: portenti
VUrb II 21 per aures : parturiens Z per tures V II hominum : omnium Z V VL

196
 O načelniku Garganu XXXIII, 6-7

mira .5 Tolika je tada bila sigurnost unutra i vani, da se nije pamtilo da je

ikada bila veća. To se dogodilo zbog toga što je strah od načelnika ujedinio
sve građane i svi su čuvali nepovredivu snagu grada kao da zajedno jednim
konopom vuku teret. Nitko se od građana nije usuđivao sklapati sa
strancima vlastita prijateljstva ili neprijateljstva, nego je općeg prijatelja
volio svaki pojedinac, a ako je nekoga grad smatrao neprijateljem, svi su
5 ga progonili kao zajedničkoga neprijatelja. 6
I kao nekim čudom tada su dva neumoljiva neprijatelja Splićana
doživjela kraj svoga života, to su bili Toljen humski6 i drugi Toljen
poljički,7 koji nisu nikada mogli živjeti u miru sa Splićanima. 7
U isto je vrijeme, godine Gospodnje tisuću dvjesto trideset devete
10 trećega dana početkom mjeseca lipnja,8 došlo do neobične i zastrašujuće
pomrčine Sunca: cijelo se Sunce zamračilo, umjesto prozračne vedrine
nastala je tama i pojavile su se zvijezde na nebu kao da je noć, a neka je
veća zvijezda svijetlila pored Sunca sa zapadne strane. Toliki je strah sve
ljude obuzeo da su vičući trčali amo tamo, kao da ih je napustio razum.
15 Mislili su daje nastupio smak svijeta. Bio je to petak u vrijeme tridesetoga
mjeseca. I premda je ta pomrčina bila vidljiva u čitavoj Europi, nisu
govorili da su je vidjeli u Aziji i Africi. Iste se godine mogla vidjeti
zvijezda repatica, zapravo komet, koja se pojavila na sjeveru iznad
Ugarskoga Kraljevstva i zadržala se mnogo dana kao predznak nečega
20 veoma velikoga.9 Tih je već, naime, dana počeo dolaziti do ljudskih ušiju
tužan glas da je pleme Tatara, koje sije propast, već provalilo u krajeve
Rutenije.10 A mnogi su to još uzimali kao šalu.

6 Toljen humski je bio nećak humskog kneza Petra, kneza Splita od 1224/5. do 1227.
godine.
7 Toljena poljičkog iz roda Kačića spominju dokumenti iz 1239. i 1240. godine. (CD
IV, 91,92,112)
8 Ta pomrčina Sunca zaista se dogodila 3. lipnja 1239. godine.
9 Po srednjovjekovnoj shemi mišljenja, autori su se koristili, pri objašnjenju nekih
događaja, meteorološkim i zemljopisnim pojavama kao što su zvijezde repatice, potresi,
plime. (Vidi: J. Le Goff, 1974,234.) Toma se također služio tim načinom pri kompoziciji
i to upravo u ovom, ali i nekim drugim slučajevima.
10 Rutenija je Kijevska Rusija.

197
 XXXIV, 1-3 D e r e g im in e G a r g a n i

XXXIV. De regimine Gargani

1 Interea Garganus in administrandis rebus publicis ualde
circumspectus et cautus, ubicunque opus erat pro tractandis consiliis, pro
disponendis negotiis, pro expendendis foralibus causis, multa prudentia
ducebatur. Amator siquidem honestatis, quos laudabilis fame ac bone
conuersationis esse nouerat, hos amicos et familiares habebat, quos uero 5
superbos, elatos infamesque cognouerat, his nunquam faciem ylarem
hostendebat. Iuniores more pii patris ad se frequenter conuocans
instruebat, hunc de rebus iusta negotiatione augendis, alium de militia
exercenda, alium de causis ciuilibus fideliter exequendis. Et quid plura
referam? Nunquam erat quietus sed semper intentus et feruidus statum 10
singulorum et omnium ad meliora transferre. Qualiter autem ciuitatis
honor et commodum ampliori possit mensura excrescere, mentis aciem
undique circumferebat, dando operam solerti studio seruare habita et
lucrari habenda, expendenda pro utilitate expendere et tenenda ex
discretione tenere. De rebus propriis satis erat curialis et largus sed de 15
communibus multum tenax et parcus.
2 Facta est autem tunc collatio inter ciues, et peracta taxatione omnium
bonorum mobilium et immobilium. Soluit unusquisque de centenario tria
fuitque summa totius collecte quasi quatuor milium ypperperorum. Ex hac
pecunie collatione expedita sunt debita communitatis, et redempta fuerunt 20
uasa aurea et argentea, que de thesauris ecclesie suscepta a longo fuerant
tempore pignorata.
3 Nempe uir catholicus ecclesiam et ecclesie ministros in magna
ueneratione habebat. Si quando a peruersis et malignis ciuibus ad ipsius
aures persuasio sacrilega contra clericos fieret, ut in depressionem 25
clericalis priuilegii aliquod eis commune seruitium imponeret, seu datium
ab eis exigeret, numquam audire uolebat. Immo uelud defensor ecclesie
et aduocatus cleri contra omnium se obloquia opponebat. Denique tanto
amoris studio de uita et moribus singulorum ciuium perquirebat, ut ante
annum actus et nomina predisceret senum et iuuenum, puerorum etiam, 30
ita ut omnium haberet notitiam ac si natus et nutritus in hac urbe fuisset.
Preterea in exibendo honore hospitibus ita liberalis erat, ut plerique antea
ciuitatis inimici, propter ipsius curialitatem amicissimi efficerentur.

4 quos : cos V II 6 faciem : factum VUrb II 8 negotiatione : negotiationem

VUrb II 9 ciuilibus : ciuibus V II 17 tunc collatio inter: collatio tunc inter Z II 18
unusquisque : quisque M II de centenario tria : tria de centenario Z II 21 a longo :
longe T II 22 tempore : longo tempore Z M II 23 catholicus : chatholicus V II 30
predisceret: prenosceret Z II 33 curialitatem: s e q u itu r f o l iu m 7 3 . S curirialitatem
T cordialitatem Z civilitatem VL

198
 O G a r g a n o v u u p r a v lja n ju XXXIV, 1-3

XXXIV. O Garganovu upravljanju

U međuvremenu je Gargan, jer je bio oprezan i odmjeren u 1
upravljanju poslovima, pokazivao mnogo razboritosti kad je trebalo
donositi odluke, sređivati poslove i presuditi u sudskim parnicama. Bio
je ljubitelj poštenja, prijateljima i bliskima smatrao je one čiji je dobar
5 glas i ponašanje poznavao, a onima koje je upoznao kao obijesne, bahate
i ozloglašene, nikada nije pokazivao milo lice. Mlade je poput nježnoga
oca zvao k sebi i poučavao ih, jednoga kako povećati imutak poštenom
trgovinom, drugoga kako ratovati, trećega kako pošteno obavljati
građanske poslove. I što bih još mogao reći? Nikad nije mirovao,
10 neprestano je žarko nastojao poboljšati položaj pojedinaca i svih zajedno.
Svojom je oštroumnošću posvuda dopirao u nastojanju da se ugled i
probitak grada što više povećaju. Davao je sve od sebe brižno se trudeći
sačuvati postojeće, obogatiti ono što je trebalo zadržati, trošiti što je bilo
potrebno potrošiti, a zadržati što je razložno bilo sačuvati. S vlastitim je
15 imutkom postupao darežljivo i široke ruke, ali zato je u pitanjima
zajedničke imovine bio nepopustljiv i štedljiv.
Provedeno je tada skupljanje novca među građanima, procijenjena je 2
sva pokretna i nepokretna imovina i svatko je platio tri od stotine;
skupljena je suma od gotovo četiri tisuće iperpera.1 Iz te su svote novca
20 plaćeni dugovi zajednice i otkupljeno zlatno i srebrno posuđe koje je bilo
uzeto iz crkvene riznice i dugo vremena založeno.
Naravno, kao čovjek katolik, veoma je štovao crkvu i crkvene 3
službenike. Ako su mu kad obijesni i zlobni građani punili uši objedama
protiv klerika da bi im smanjio povlastice i nametnuo im neku javnu
25 obvezu ili da traži od njih porez, nikada nije htio poslušati. Dapače, kao
zaštitnik crkve i branitelj klera, suprotstavljao se svima koji su prigovarali.
I tolikom se ljubavlju zanimao za život i običaje pojedinih građana daje,
i prije nego što je prošla godina, znao što rade i kako se zovu starci, mladići
pa i djeca, kao da se rodio i othranio u ovome gradu. Osim toga, tolikom
30 je ljubaznošću iskazivao čast gostima da su mnogi, koji su prije bili
neprijateljski raspoloženi prema gradu, sada postali najveći prijatelji zbog

1 Iperper je u početku bio bizantski zlatni novac. U XIII. st. to postaje obračunska
jedinica.

199
 XXXIV, 4-5 De regimine Gargani

Veraces amabat, mendaces uitabat, ambulans in uia immaculata hic sibi

ministrabat. In bello magnanimus et audax, in pace mansuetus et blandus,
nullus poterat esse ita pauper et uilis qui non facilem ingressum haberet
ad eum et qui propere sui iuris non consequeretur effectum. In penis autem
pro maleficio inferendis non erat tepidus sed rigidus, ut nullus daretur 5
criminibus locus. Ad uindictam siquidem malefactorum laudem uero
bonorum portabat gladium iudiciarie potestatis. Tunc etenim ueraciter
uidebat bonus bonitatem sibi prodesse, quando suam malitiam malis
cernebat obesse. Multi namque ex habilitate sue nature fierent boni, sed
ex impunitate criminum efficiuntur mali. E contrario uero quidam ex quo- 10
dam temeritatis impulsu fierent mali, qui timore penali discunt fieri boni.
4 Voluit autem Garganus, ut non solum suo tempore, sed etiam
inposterum Spalatensis ciuitas iusto moderamine regeretur. Fecit ergo
quoddam uolumen fieri, quod capitularium appellauit, in quo iussit
conscribi omnes consuetudines bonas quas ciuitas habuerat ab antiquo, 15
superaddens multa alia iura, que uidebantur necessaria in actibus publicis
et priuatis, uidelicet in causis expediendis, in maleficiis puniendis et pro
iustitia equo libramine omnibus exhibenda. Quem libellum curia semper
habebat pre manibus nec absque eo iudices uel aduocati ad discutienda
causarum merita procedebant. Hoc capitulare transcripserunt Tragurienses 20
et alii, quos emulatio nostri regiminis ad bona studia prouocabat.
5 Denique transcurso iam ex maiori parte anni spatio uentum est ad
electionem anni sequentis. Et cum super hoc uniuersale agitaretur
consilium, non fuit contradictio aliqua sed omnium proclamatio, ut idem
Garganus ad alterius anni regimen assumi deberet. Erant tamen aliqui 25
insolentes, qui nec ipsum nec alium pro potestate uolebant, ut absque
rectoris terrore uiuentes consuetam possent nequitiam exercere, sed non
presumebant palam resistere, metuentes popularem tumultum contra se
concitari. Statutum enim fuerat et sacramenti religione firmatum, ut nemo
assumeretur pro comite, sed per potestates de cetero ciuitas regeretur, nec 30
prima potestas ante recederet, nisi cum altera aduenisset. Factam autem
electionem suscepit Garganus auctumque est ei salarium in tanta quantitate
pecunie, quod accedebat ad summam mille librarum nostre monete.
Eodem modo electus in tertio anno suscepit regimen, sed quasi inuitus,
habuitque salarium mille trecentarum librarum, sotietatis tamen numerum 35
ampliauit.

l amabat : hamabat V II ambulans : hambulans V II 2 mansuetus et

blandus : manu posteriore aditum humilis S mansuetus et humilis T Z ZVer V
VL VUrb mansuetus, humilis et blandus M II 4 propere : prope Z II 5
inferendis : inferendus Z II 10 E:dee,s/VL II li penali: penae Z II 15 quo : eo
V II 22 quos : cos V II 25 deberet: deberetur Z II 30 potestates: potestatem Z

200
 O Garganovu upravljanju X X X IV , 4-5

njegova prijaznoga ophođenja. Istinoljubive je volio, lažljivce izbjegavao,

upravljao je hodajući neokaljanim putem. U ratuje bio srčan i odvažan, u
miru krotak i blag. Nitko nije mogao biti tako siromašan i prezren da ne
bi lako došao do njega i u kratkom vremenu ostvario svoje pravo. Kad je
5 dosuđivao kazne za prijestupe, nije bio blag nego strog, da ne bi bilo mjesta
zločinima. Nosio je mač sudačke vlasti da bi kažnjavao zločince i hvalio
dobre. Tada je, naime, svaki dobar čovjek vidio da mu dobrota koristi, jer
je bio svjestan da zloća zlima škodi. Mnogi bi, naime, po svojoj prirodi
bili sposobni za dobro, ali postaju zli jer se zločini ne kažnjavaju. I obratno,
10 drugi bi iz neke obijesti mogli postati zli ali ih strah od kazne uči da budu
dobri.
Želio je Gargan da grad Split ima doličnu upravu ne samo u njegovo 4
doba nego i poslije. Sastavio je zbornik propisa koji je nazvao kapi-
tularijem:2 zapovjedio je da se u njemu popisu svi dobri običaji koje je
15 grad sačuvao od starine i dodao mnoga druga prava koja su mu se činila
neophodnima u javnom i privatnom djelovanju, odnosno u donošenju
parničnih presuda i u kažnjavanju prijestupa te u primjeni jednakog mjerila
za svakoga u provođenju pravde. Tu je knjižicu sud uvijek imao pri ruci i
bez nje ni suci ni branitelji nisu pristupali raspravi o parničnim pred-
20 metima. Taj su kapitularij prepisali Trogirani i drugi, jer ih je suparništvo
s našom upravom poticalo da teže k dobrome.
Kad je prošao veći dio godine, došao je izbor za sljedeću godinu. O 5
tome su pitanju raspravljali na općem vijeću i nitko nije proturječio, nego
su svi izjavili da treba istoga Gargana izabrati da upravlja i druge godine.
25 Bilo ih je ipak nekoliko obijesnih, koji za načelnika nisu htjeli ni njega ni
nekoga drugoga, da bi se mogli prepustiti uobičajenom nevaljalstvu bez
straha pred vlašću. No nisu se usuđivali javno se suprotstaviti bojeći se
da će izazvati pobunu puka. Odlučeno je i osnaženo svetom zakletvom da
se nitko neće uzeti za kneza, nego da će ubuduće načelnici upravljati
30 gradom i da načelnik neće otići prije nego što drugi dođe. Gargan prihvati
izbor, povećana mu je plaća tolikom svotom novca daje došla do iznosa
od tisuću libara u našem novcu. Na isti način izabran, i treće je godine
prihvatio upravljanje ali nekako protiv volje, imao je plaću tisuću tristo
libara uz veći broj službenika.

2 Garganov kapitularij nije sačuvan, ali se u nekim splitskim ispravama spominje

statut koji je stariji od onoga Percevalova iz 1312. godine. Tako se u notarskoj ispravi
izdanoj 24. ožujka 1256. jedna stranka poziva na Garganov kapitularij riječima: secundum
statutum civitatis Spalati appelationem suam exequi infra terminum editum non curauit.
(CD V, 7)

201
 XXXIV, 6 De regimine Gargani

6 Itaque Garganus non minus in duobus sequentibus quam in primo

anno feruidus, circa prouectionem rei publice intentissime uigilabat. Fecit
autem fieri quoddam munimentum, ubi dicitur ad petram, ut esset tutelle
refugium contra predones, qui consueuerant maxime de Massari monte
descendere, predasque abducere ad montana. Sed multis aliis negotiorum 5

incursibus prepeditus inceptum edificii opus intermittere coactus est.2

2 prouectionem : procurationem Z II 3 petram : portam Z II 4 M assari :

M osori Z II 6 coactus : conatus Z V U rb

202
 O Garganovu upravljanju XXXIV, 6

I tako je Gargan, jednako marljiv u prvoj godini kao i u dvije sljedeće, 6

veoma usrdno bdio nad napretkom grada. Dao je da se podigne utvrda na
mjestu koje se zove »kod Kamena«3da pruža zaštitu protiv razbojnika koji
su se obično spuštali s planine Mosora i odvodili plijen u brda. Ali
5 spriječen mnogim drugim poslovima koji su na njega navaljivali, bio je
prisiljen prekinuti započetu gradnju.

3 Radi se o klisuri Kamen koja se nalazi na istočnoj strani splitskog polja. Danas je
sjeverno od nje istoimeno naselje. (Vidi: D. Kečkemet, 1980, 120-136; P. Petrić, 1984,
10,22,26,27.)

203
 XXXV, 1-3 De bello, quod gessit cum piratis

XXXV. De bello, quod gessit cum piratis

1 Anno autem secundo sui regiminis opus ualde commendabile
aggressus est. Etenim quia uir erat detestator nequitie, cepit uigilanti studio
cogitare, quonam modo fieri posset, ut tam uesanam piratarum seuitiam
refrenare ualeret uocatisque non multis ex ciuibus cepit cum eis secrete
tractare et eos inducere, ut bellum Deo gratum et hominibus in Almisanos 5
inferrent. Et quamquam cerneret quosdam in facto huius negotii
uacillantes nec assensum pleno corde prebentes, ardebat tamen eius
animus aliquod suo tempore Deo prestare obsequium, si Dei inimicos
disturbare et insequi conaretur. Tanta enim desiderii auiditate in eorum
ferebatur perniciem, ut cum esset in omnibus circumspectus, non satis 10
consulte, ut uidebatur multis, in bellum processit. Nam antequam
sufficientem preparationem lignorum atque armorum Spalatenses haberent
auxilio fretus diuino pugnandi materiam adinuenit.
2 Nactus uero occassionem congruam contra ipsos ex eo, quod quidam
Tollen, nepos Malducis, predam fecerat in campo Spalatensi, palam arma 15
parari constituit. Et cum pecuniam pro ipsa preda soluere pacti fuissent
eamque soluere denegarent, tunc facta est Spalatensibus iusta occassio
insurgendi unanimiter contra eos. Tunc potestas, ut erat sagax homo, cepit
dissimulare aliquandiu, temptans si foret possibile insidiose inuadere
castrum. Sed positarum insidiarum conatus frustra processit, nam 20
castrensium uigiles presenserunt; ceperunt ergo manifeste bellum eis
inferre. Itaque armatis lignis que habebant, quamuis non satis forent ad
bellum habilia, nauigauerunt et applicuerunt ad insulam Bratiam. Et
recensitus est numerus naualis exercitus, et inuenti sunt ex Spalatensibus
fere mille ducenti armati. Dederunt autem Tragurienses auxilium, sed 25
pigrum satis et tenue.
3 Tenebant autem eo tempore insulas Faron et Bratiam Pribislaus et
Osor, filii Malducis de Almisio. Tunc potestas misit ad insulanos
precipiens, ut statim ad eos accederent, et spreto dominio Almisanorum
recipiant dominium Spalatensium. Illi autem ualde gratanti animo 30
accesserunt et iurantes omnimodam subiectionem tradiderunt ex potestatis

De bello, quod gessit cum piratis : De bello quod Garganus gessit contra
pyratasVUrb II 2 e st: deest ZVer II 5 Almisanos : Halmysanos (passim) M II 7
assensum pleno corde : pleno corde assensum Z II 8 obsequium, si Dei inimicos:
obsequium fidei inimicos Z II 9 disturbare : distruere T II conaretur : conarentur
Z II 16 parari : apaparari Z partiri M II 19 temptans : tentans ZVer II 20 Sed
positarum insidiarum conatus frustra processit: frustra conatus processit Z II 22
armatis : armatus Z II forent: deest Z II 23 Bratiam : Brafiam Z Brachiam ZVer
VLBraciamV II 24 Spalatensibus : expalatensibus T II 27 autem : eidem T II 28
Osor: Osser VUrb

204
 O r a tu k o ji j e v o d io s g u s a r im a XXXV, 1-3

XXXV. O ratu koji je vodio s gusarima

Druge godine svojega upravljanja1 započeo je djelo vrijedno svake 1
hvale. Budući daje prezirao nevaljalstvo, počeo je neumorno smišljati na
koji bi način mogao zauzdati to tako divlje mahnitanje gusara. Sazvao je
nekoliko građana i s njima se počeo potajno dogovarati i nagovarati ih da
5 se protiv Omišana krene u rat koji bi bio drag Bogu i ljudima. Premda je
razabirao da se neki dvoume po pitanju toga pothvata i da ne pristaju
punim srcem, ipak je njegova duša gorjela od želje da u svoje vrijeme
Bogu iskaže poslušnost time što bi pokušao uznemiriti i goniti protivnike.
Njegova želja da ih uništi bila je toliko jaka da je, kako se to mnogima
10 činilo, nepromišljeno ušao u rat, premda je u svemu bio oprezan. Naime,
Splićani se još nisu bili dostatno opremili lađama i oružjem kada je,
uzdajući se u pomoć Božju, pronašao razlog za borbu.
Našavši zgodan povod protiv njih u tome što je neki Toljen,2 nećak 2
Maldučev,3 pljačkao po splitskome polju, odredi da se provede javno
15 naoružavanje. I kad su se bili dogovorili o iznosu novca za tu pljačku, a
ovi su odbili platiti, tada su Splićani imali opravdani povod da složno
ustanu protiv njih. Tada je načelnik, kao oštrouman čovjek, neko vrijeme
djelovao potajno, tražeći mogućnost iz zasjede napasti utvrdu. Ali je
pokušaj iz zasjede bio uzaludan, jer su ih stražari na utvrdi preduhitrili.
20 Stoga su otvoreno započeli rat protiv njih. I tako su zaplovili naoružanim
brodovima, ne sasvim prikladnima za bitku, i doplovili do otoka Brača.
Izvršeno je prebrojavanje mornarice i utvrđeno daje gotovo tisuću dvjesto
Splićana pod oružjem. Trogirani su dali pomoć, no dosta tromu i slabašnu.4
U to su vrijeme otoke Hvar i Brač držali Pribislav5 i Osor,6 sinovi 3
25 Maldučevi iz Omiša. Tada načelnik pošalje poruku otočanima s naredbom
da odmah stanu uz njih i da, prezrevši vlast Omišana, prihvate vladavinu
Splićana. Oni su im zahvalne duše pristupili i, zaklevši se na svaku
podložnost, predali su prema načelnikovu nalogu sva dobra Omišana koja

1 Druga godina Garganova upravljanja Splitom počinje sredinom svibnja 1240.

godine, ali Toma izlaže o događajima koji su započeli nešto prije. Očigledno je da navod
druge godine nije egzaktan. Svi događaji koji se tiču sukoba s gusarima završeni su na
samom početku Garganove druge godine upravljanja Splitom.
2 Riječ je o Toljenu Kačiću za kojega Toma kaže već prije da je umro, ali se ovdje
vraća na ono što je napravio za života. Vidi bilj. 7. pogl. XXXIII.
3 Malduču, knezu Kačića (dux Kachetorum) , prijeti kralj Andrija 1220. silom ako ne
odustane od gusarstva. (CD III, 187)
4 Vjerojatno se Tomina ocjena da su Trogirani dali slabu pomoć Splićanima u ovom
sukobu s gusarima odnosi na godinu dana prije potpisani ugovor o miru između Splita i
Trogira. Po tome ugovoru Trogirani su bili obvezni sudjelovati u sukobima na moru na
strani Splićana s dvije šajke i s drugim brodovima, prema mogućnostima. (CD IV, 84-86)
5 Pribislava se navodi u više dokumenata iz 1226. pa do 1245. godine kao hvarskog
kneza (CD III, 254) i kao omiškog kneza (comes de Almisio) (CD IV, 77,268).
6 Osor je knez otoka Brača. (CD IV, 77, 268 (?); V, 105)

205
 XXXV, 4-6 De bello, quod gessit cum piratis

precepto omnia bona Almisanorum, que erant in insula, greges, armenta

et sata et uniuersa, que pertinebant ad ipsos. Que omnia receperunt
Spalatenses et transposuerunt ea in terra, alia in Appuliam uendenda
miserunt, alia in eadem insula custodiri fecerunt. Osor autem, qui erat
comes eiusdem insule, eo tempore aberat, Almisani uero armatis clanculo 5
lignis nauigauerunt latenter ad insulam et inuaserunt quatuor barcusios
Spalatensium, qui erant missi ab exercitu ad aliud insule caput. Verum
tamen nec unum hominem capere potuerunt. Tunc potestas, relictis ad
custodiam insule duobus nobilibus uiris, Lampredio et Stephano, tradita
eis sotietate quinquaginta bonorum iuuenum ex popularibus ciuitatis, ipse 10
cum toto exercitu repedauit ad urbem. Auxit autem exercitum et abiit ad
uineta hostium cepitque ea passim destruere, succidere arbores et culta
omnia deuastare.
4 Interea quadam die aduesperascente iam hora ecce Osor belli nescius
cum armato ligno ab insula uersus Almisium remigabat. Spalatenses uero 15
uidentes et cognoscentes ipsum esse festinanter preparauerunt se
circumdare ipsum et capere. Factum est autem et appropinquante Osor,
Spalatenses cum sua numerositate lignorum subito prorumpunt ex portu
et sparsim remigantes circumuallant equor, ne qua parte uia pateret
hostibus euadendi. Videns autem Osor hostilibus se circumseptum 20
cateruis, non potuit diuertere sed cohortatus suos, inter omnia
Spalatensium ligna irruens, ulterius remigauit. Et dum iam constringi, dum
teneri putatur, ipse, uelud anguilla lubrica, de manibus comprimentium
elapsus est et euasit. De cuius euasione Spalatenses multum tristes effecti,
ad propria sunt reuersi. 25
5 Tunc Osor, qui ceteris erat fratribus insolentior, cepit toto suo
conamine preparare se ad defendendum et resistendum contra
Spalatensium incepta. Et ut erat consuetus, conuocauit ad se omnes uiros
sanguinum et dans eis stipendia cum fratribus suis, quia piraticis erant
opibus admodum locupletes, omnes, quas habebant liburnas, multo plures 30
et meliores quam Spalatensium armauerunt. Et exeuntes ab Almisio,
ceperunt oculte et manifeste et quacumque arte poterant offendere
Spalatenses.
6 Cum ergo Spalatenses cernerent, quod inimici eorum a rigore sue
nequitie ceruices nequaquam flecterent sed ad nocendum essent totis 35
uiribus preparati, ceperunt penitere incepti contra potestatem maxime

2 sata et uniuersa : et facta uniuersa Z II 3 terra : terram VL II 6 barcusios :

barchusios Z II 12 uineta : iumenta Z II 14 Osor : Ossor (passim) VUrb II 17
e t: ut Z ZVer VL deest VUrb II Osor : Osore M II 28 incepta : incepit V II 30
opibus : operibus Z II locupletes: locuplentes T II liburnas : liburnos T
liburnicas M

206
 O ratu koji je vodio s gusarima XXXV, 4-6

su bila na otoku: stada, krupno blago, usjeve i sve što im je pripadalo. Sve
su to Splićani preuzeli i prebacili na kopno, jedan su dio poslali da se proda
u Apuliji a drugi dali da se čuva na istom otoku. Osor, koji je bio knez
toga otoka, bio je tada odsutan. Omišani potajno opreme oružjem lađe i
5 krijući se doplove do otoka. Napadnu četiri barkuzija7 Splićana, koje je
vojska poslala na drugo važno mjesto na otoku. Ipak nisu mogli zarobiti
ni jednoga čovjeka. Tada načelnik povjeri dvojici uglednih ljudi,
Lamprediju i Stjepanu, čuvanje otoka ostavivši im družinu od pedeset
dobrih momaka iz redova gradskih pučana. Sam se sa cijelom vojskom
10 vrati u grad, poveća broj vojnika, ode do protivničkih vinograda i stade ih
posvuda pustošiti, sjeći stabla i uništavati sve što je bilo obrađeno.
Ali jednoga dana u sumrak pojavio se Osor koji je, ne znajući za rat, 4
plovio brodom pod oružjem od otoka prema Omišu. Splićani su ga
ugledali, prepoznali i brzo se pripremili da ga opkole i zarobe. A dogodilo
15 se tako da su Splićani, dok se Osor približavao, svojim brojnim lađama
iznenada isplovili iz luke i veslajući raspršili se da bi neprijatelja opkolili
na moru i zapriječili mu put da se spasi. Osor je vidio da je opkoljen
gomilama protivnika i nije mogao skrenuti, nego se, ohrabrivši svoje,
zabio među sve lađe Splićana i veslao dalje. I kad su već mislili da su ga
20 uhvatili i da ga drže, on je, poput sluzave jegulje, izmakao iz ruku onih
koji su ga već bili dohvatili i pobjegao. Splićane je veoma ražalostilo što
im je umakao te su se vratili kući.
Tada se Osor, koji je bio drskiji od ostale braće, stane svom snagom 5
pripremati za obranu i otpor protiv pohoda Splićana. Po običaju je pozvao
25 sve svoje rođake i zajedno sa svojom braćom dao im plaće. Budući da su
se gusarenjem dosta obogatili, opreme oružjem sve libume koje su imali,
tako da su im bile brojnije i bolje od splitskih. I isplovivši iz Omiša počeli
su čas skrivajući se, čas otvoreno i na sve moguće načine udarati na
Splićane.
30 Kad su Splićani postali svjesni da njihovi protivnici ne samo nisu 6
pokleknuli u tvrdokornosti svoga nevaljalstva nego su se svim silama
pripremili da im nanesu štetu, počeli su se kajati zbog započetoga sukoba.

7 Barkuzij je vrsta većeg broda.

207
 XXXV, 7-9 De bello, quod gessit cum piratis

obloquentes, quod improuide et inconsulte ante sufficientem

preparationem lignorum et armorum bellum uoluit atemptare. Tunc
Garganus curarum pondere inquietus huc et illuc mente rapiebatur
pertractans, qualiter hostium audatiam suppeditare ualeret. Fecit autem
fieri unum lignum trireme in modum galee, quod esset ceteris uelocius et 5
eminentius, quod infra uiginti ferme dierum spatium totum de nouo
fabricatum est et expletum. Sed hoc erat, quod maxime potestatem
affligebat, quia uidebat ciues non ex corde contra hostes arma mouere uix
enim cum magna difficultate cogere eos poterat ad ligna intrare.
7 Itaque comes Osor cum sua classe in uigilia Apostolorum adnauigauit io
in insulam Soltam, quam percurrentes hostiliter ceperunt obuiantia queque
uastare. Custodes uero insule cum colonis atiem struentes, ut poterant,
aliquandiu restitere. Sed cum essent hostium respectu paucissimi,
consultum uolentes esse uite sue, campum hostibus relinquentes ad tutiora
loca se contulerunt. Tunc Almisani liberum se cursum habere uidentes, 15
ceperunt ad predam undique debachari, inuadere rusticos, mulieres
opprimere, comburere segetes et mala omnia perpetrare. Venientes autem
ad ecclesiam beati Stephani, diripuerunt quicquid in domo erat, flammis
eam succedentes. Ad ultimum uero ecclesiam ingressi, paganorum more
altariola fregerunt, spargentes reliquias, ac ausu nefandissimo ipsam 20
sacrosancti corporis eucharistiam, que super altari pendebat, sceleratis
manibus contingentes deiecerunt in terram. Mox uero, quasi leta potiti
uictoria, cum exultatione ad propria remearunt.
8 Sed benedictus Deus, qui non in longum passus est tanti sceleris
dormire uindictam, die namque tertia iterum multiplicatis suarum 25
apparatibus copiarum exierunt ab Almisio et nauigauerunt ad insulas
occupandas. Et primo quidem medio noctis tempore applicuerunt ad
Bratiam et exeuntes de lignis optime se armarunt. Et exstruentes aties
ascenderunt summo diluculo ex orientali capite et adhuc soporatis
hominibus repente irruerunt in uicos capientes homines, predaš rapientes, 30
domos ignibus concremantes.
9 Et ecce rumor huius pestis per totam insulam subito euolauit
gelidusque tremor per omnium membra cucurrit. Tunc quinquagenarii illi,

2 atemptare : attentare ZVer II 5 in : ad V II 9 cogere eos poterat ad ligna

intrare : poterat ad ligna intrare cogere Z II 13 restitere : restiterunt ZVer VUrb
II 14 consultum uolentes esse uite sue : consuluerunt uite sue Z II 21
eucharistiam : eucaristiam T II 26 ab Almisio : corr. ex adalmisio S ab Alimisio
T II 28 Bratiam: Bra?iam Z II armarunt: armauerunt T II exstruentes : extruentes
Z II 31 concremantes : additum Unde Ouidius in Epistula X lib. Attoniti micuere
sinus gelidusque cucurrit ut mihi narasti dura per ossa tremor Z V VL II omnium :
deest Z

208
 O ratu koji je vodio s gusarima XXXV, 7-9

Najviše su predbacivali načelniku da je nepromišljeno i neoprezno htio

ući u rat ne osiguravši unaprijed dosta brodova i oružja. Tada je Gargan,
opterećen i uznemiren brigama, stao smišljati sve moguće načine kako da
nadvlada drske protivnike. Dade sagraditi jednu lađu troveslarku poput
5 galije, koja bi bila brža i bolja od drugih. U samo dvadeset dana taje lađa
nanovo sagrađena i opremljena. Ali najviše je načelnika ogorčilo to što je
vidio da se građani ne laćaju oružja od srca. Jedva ih je, naime, i veoma
teško mogao prisiliti da se ukrcaju na lađe.
I tako je knez Osor sa svojim brodovljem uoči dana Apostola8 7
10 doplovio do otoka Šolte. Neprijateljski su kročili po otoku i uništavali sve
što im je bilo na putu. Čuvari otoka s kolonima zauzeli su položaj za borbu
i odupirali su se koliko su god dugo mogli. Ali, budući da je njihov broj u
odnosu na neprijatelja bio neznatan, u želji da sami odlučuju o svome
životu, prepustili su polje neprijateljima i povukli se na sigurnija mjesta.
15 Kad su Omišani vidjeli da mogu neometano napredovati, počeli su
posvuda bjesomučno pljačkati, napadati seljake, zlostavljati žene, paliti
usjeve i činiti svako zlo. Došavši do crkve blaženoga Stjepana,9 raznesu
sve što je bilo u kući i zapale je. Na kraju uđu u crkvu, poput bezbožnika
slome oltare, razbacaju relikvije i neopisivom drskošću dotičući
20 zločinačkim rukama euharistiju presvetoga tijela, koja je visjela iznad
oltara, bace je na zemlju.10 Zatim, kao da su postigli radosnu pobjedu,
kličući vrate se kući.
Ali blagoslovljen je Bog koji nije dopustio da dugo spava kazna za 8
takvo nedjelo. Trećega dana povećaju opremu svojih četa, krenu iz Omiša
25 i zaplove da zauzmu otoke. I najprije usred noći doplove do Brača, iskrcaju
se i dobro se naoružaju. Postrojivši se u cik zore krenu uzbrdo, te s istočne
strane, dok su ljudi još spavali, iznenada provale u naselja hvatajući ljude,
grabeći plijen i paleći ognjem kuće.
I evo, glas o toj pošasti brzo je preletio čitavim otokom i studena 9
30 drhtavica prođe svakome kroz udove. Tada se onih pedesetero, koji su bili

8 Dies Apostolorum je blagdan koji se slavi 1. svibnja, tj. blagdan sv. Filipa i Jakova.
Prema tome dan uoči je 30. travnja.
9 Crkva sv. Stjepana na Šolti je vjerojatno trobrodna ranokršćanska bazilika iz VI-
-VII. st. u Grohotama, koja je očito do tog događaja bila u funkciji. Danas su njezini temelji
otkopani i konzervirani uz župnu crkvu. (Vidi: I. Fisković, 1982; F. Oreb, 1990,63-66.)
10 Toma je ovdje zabilježio zanimljiv podatak da se euharistija još u njegovo vrijeme
čuvala iznad oltara što je prethodilo običaju njezina polaganja u svetohranište na oltaru.
Vjerojatno o ovakvom čuvanju euharistije svjedoče i podatci o krunama koji se spominju
u Zvonimirovoj zavjemici iz 1076. godine i koje je kralj Zvonimir s blagom samostana u
Vrani darovao papi. (Vidi: A. Duplančić, 1995,29-30.)

209
 XXXV, 10 De bello, quod gessit cum piratis

qui ad custodiam insule fuerunt deputati, preparauerunt se uiriliter ad

pugnandum. Miserunt autem, ut omnes insulani accurrerent ad auxilium
impendendum. Ipsi uero ceperunt paulatim incedere uersus eos. Et ecce
turma quedam apparuit eminus in conualle, quam multitudo cetera
sequebatur. Nostri uero desuper intuentes substiterunt et ceperunt 5
deliberare inter se quid facto opus esset. Nondum enim ex insulanis nisi
pauci conuenerant. Hostes uero uidentes nostrorum turmulam quasi
pauidam non crediderunt eos fore ausos ad conflictum accedere; quam ob
rem putabant eos primo insultu in fugam uertere. Vnde omnes simul
conglobati ceperunt uociferando contra eos incidere. Nostris uero quamuis lo
temerarium uideretur, cum pauci essent, contra multitudinem dimicare,
fedum tamen et ualde ignominiosum esse putabant, si absque belli impulsu
et solo uisu pauefacti eis cedendum putarent. Tunc ipsis cunctantibus et
suum consilium in diuersa uoluentibus, hostes magis ac magis
appropinquabant. Mox uero quasi quidam constantie spiritus in eorum 15
uisceribus incalescere cepit statimque unus eorum, qui preerat
quinquagenariis illis, Stephanus nomine, factus audatior dixit: »Eia uiri,
nonne scitis, iustam nos bellandi causam habere? Non recordamini, quod
hii, qui contra nos ueniunt Deo et hominibus odibiles pirate sunt? Numquid
non a tota christianitate anathematizati et execrati habentur? Nos Deus et 20
iustitia proteget, illos sua iniquitas confundet. Nulla ergo sit trepidatio,
uiriliter agite et confortamini, quia Deus dabit uictoriam de inimicis suis«.
Ad hanc uocem omnes exilarati ceperunt commendare se Deo et beato
Domnio. Tunc ordinantes se ceperunt contra hostes audacter incedere.
Factum est autem, ut ambe aties minimo iam essent interuallo propinque, 25
exclamauit Stephanus: »Vindica, Domine, sanguinem seruorum tuorum,
qui ab his canibus effusus est.« Tunc ceperunt altrinsecus sagittis et iaculis
magno strepitu dimicare. Cum autem manu ad manum coniuncti iam
gladiis et pugionibus commixtim instarent, parua mora utrinque certatum
est. Et ecce, pars Almisanorum, quasi celitus percussa, repente disrupta 30
est. Et cum non multi uulnerati, non multi trucidati fuissent ex eis, subito
terga uertentes fugati sunt attonitique uelud amentes huc illucque
discurrunt.
10 At nostrorum uictrix sotietas, gratias agens Deo, qui percutit impios,
et saluat sperantes in se, a tergo percutere fugientes, ligare captiuos, arma 35
diripere non cessabant. Sed quia pauci erant, non poterant eos
usquequaque insequi oberrantes. Persecuti autem eos sunt usque ad puppes
biremium suarum. Ecce autem inuenerunt comitem Osor, utraque manu

2 accu rreren t: occurrerent ZVer II 6 facto : factus VUrb II 7 co n u en eran t:

uenerant Z II 16 incalescere : inchalescere V II 19 odibiles pirate s u n t: odibiles
sunt pirate Z II 27 altrinsecus : alarinsecus T II 38 Ecce : Ecchce V

210
 O r a tu k o ji j e v o d io s g u s a r im a XXXV, 10

postavljeni da štite otok, hrabro pripreme za ratovanje i pošalju poziv svim

otočanima da priskoče u pomoć. I sami su polako krenuli prema njima. I
evo, pojavi se neka četa daleko u udolini, koju je slijedilo ostalo mnoštvo.
Naši pak gledajući s visine zastanu i počnu se međusobno dogovarati što
5 im je činiti. Od otočana je, naime, samo nekolicina bila pristigla.
Neprijatelji, opazivši daje naša četica nekako preplašena, nisu vjerovali
da će se oni usuditi stupiti u borbu. Zbog toga su mislili da će se oni na
prvi juriš okrenuti u bijeg i, okupivši se svi u gomilu, krenuli su protiv
naših glasno vičući. Premda su naši držali nepromišljenim boriti se protiv
10 mnoštva, jer ih je bilo malo, ipak im se činilo veoma sramotnim i
nedoličnim ako donesu odluku da se moraju povući bez bojnog juriša,
preplašeni samo onim što su vidjeli. I dok su oni oklijevali i donosili
različite odluke, neprijatelji su se sve više približavali. No ubrzo im je
nutrinu stao grijati neki duh prkosne upornosti. Tako iznenada vođa te
15 pedesetorice, po imenu Stjepan, ohrabrivši se reče: »Hej, ljudi, zar ne znate
da imamo opravdani povod za rat? Zar se ne sjećate da su ovi, koji idu
protiv nas. Bogu i ljudima mrski gusari? Zar ih nije cjelokupno kršćanstvo
proklelo i izopćilo?11 Nas će štititi Bog i pravda, a njih će njihova
nepravednost uništiti. Ne može, dakle, biti strahovanja, budite muževni i
20 ne gubite nadu, jer će Bog dati da budu pobijeđeni njegovi neprijatelji.«
Tim riječima osokoljeni prepustili su se Bogu i blaženome Dujmu,
postrojili se i odvažno krenuli protiv neprijatelja. I dogodilo se da je
Stjepan, kad su obje postrojbe bile veoma blizu jedna drugoj, povikao:
»Osveti, Gospodine, krv slugu svojih, koju su ovi psi prolili.« Tada s druge
25 strane krenu u napad strijelama i kopljima uz veliku viku. Kad su se već
počeli boriti prsa o prsa i napadati jedni druge mačevima i bodežima, obje
su protivničke strane na trenutak zastale. I evo, dio Omišana, kao da je
pogođen gromom, odjednom bude razbijen. I premda ih nije bilo mnogo
ranjenih niti ubijenih, iznenada su krenuli u bijeg pred našima i bježali
30 amo tamo prestrašeni i ošamućeni.
A naša pobjednička družina, zahvaljujući Bogu, koji udara po 10
nevjernicima i spašava one koji se u njega uzdaju, nije prestajala s leđa
udarati po njima dok su bježali, vezivati zarobljene i oduzimati oružje.
Ali naših je bilo malo i nisu ih mogli posvuda slijediti i progoniti. Gonili
35 su ih sve do krme njihovih dvoveslarki. I odjednom naiđu na kneza Osora,

11 U više se dokumenata iz dvadesetih godina posvjedočuje da su papa, ali i kralj

Andrija oštro ustajali, prijetili i poduzimali različite djelatnosti protiv omiških gusara.
(Vidi: CD III, 187-188, 191-192, 209-210.)

211
 XXXV, 11 De bello, quod gessit cum piratis

debilitatum, sub armis anelantem et diffugium ad mare querentem. Statim

ergo, ut cognouerunt eum, circumdederunt ipsum. Et cum unus eorum
eleuato gladio super caput ipsius uibrasset, Lampredius, super ipsum toto
corpore se prosternens, non permisit eum interfici, sed captum et ligatum
ad descensum ducentes in custodia posuerunt. Ceperunt autem et ex 5
melioribus multos, quos omnes ergastulis mancipantes, potestatis arbitrio
seruauerunt. Porro hi, qui ad mare euadere potuerunt, concite se
impellentes a terra tremebundi et anxii raro remigio ad propria se traxerunt.
Sequenti uero die exierunt nostri, ut inuestigantes caperent, qui latebant.
Et ecce inuenerunt multos ex melioribus absque ullo uulnere iacentes 10
exanimes inter uepres. Et hoc quasi miraculose contigit, ut absque humana
percussione a sua nequitia perfracti iacerent. Nam et ex eis quidam, qui
ad ligna confugerant, antequam applicarent ad terram, spiritum exhalarent.
De nostris uero nec unus quidem occubuit. Cum autem nuntios ad
ciuitatem misissent, triumphum uictorie referentes, non credebat Garganus 15
pre gaudio, admirans quomodo fieri potuit, ut parua manus hominum et
ipsa modicum bellandi exercitatione perita tantam potuit superare
multitudinem, que frequenti inebriata cruore, pro nichilo consueuit ducere
mortis periculum in pugne conflictu. Tandem certificati de leto euentu
uictorie cum magna festinatione et exultatione armauerunt liburnas et ad 20
insulam nauigauerunt.
11 Miserunt autem et fecerunt omnes captiuos ad mare adduci. Cum
autem ductus fuisset comes Osor cum ceteris maioribus coram potestate,
cepit Garganus dicere insultando: »O comes Osor, ubi tantus elationis
fastus? Ubi tante preminentie potentatus? Ecce, quo deuolutus es, qui nec 25
imperatores, nec reges credebas esse pares potentie tue! Disce iam, quia
plus potest diuina iustitia quam humana temeritas.« His dictis fecit omnes
uinctis a tergo manibus introduci ad ligna et sic ad ciuitatem uenerunt. Mox
autem ut ciuitatem ingressi sunt, fecit potestas omnes duci ad carceres et
constringi ligno pedes eorum posuitque custodias circa ipsos, comitem 30
uero et maiores ferreis compedibus uinctos fecit sub palatio suo arctissime
custodie mancipari. Mitius a principio cepit agere cum eis, expectans si
forte emollirentur corda eorum et ad ipsius uenirent mandata. Sed cum
uideret eos in sua malitia obduratos, ita ut ad bonam pacis conditionem
aliquo pacto flecti nequirent, cepit eos carcerali squalore affligere, inedia 35
macerare, quosdam etiam uerberibus torquere. Sic autem extorsit ab eis
non paruam pecunie quantitatem.

12 perfracti : deest Z perfocati ZVer M VL VUrb perforati V II 16

quomodo : comodo T II 19 leto : letu T II 20 liburnas : lybumicas M II 25
preminentie : preeminentie VUrb II 28 Mox autem ut in ciuitatem : Ex lignis in
ciuitatem Z II 33 emollirentur : emolirent Z

212
 O ratu koji je vodio s gusarima XXXV, 11

kojemu su obje ruke bile ranjene, kako se guši pod oružjem i nastoji spasiti
se morem. Budući da su ga prepoznali, smjesta ga opkole. I kad je već
jedan od njih zavitlao mač nad njegovom glavom, Lampredije, zakrilivši
ga čitavim tijelom, ne dopusti da ga ubiju, nego ga zarobljena i vezana
5 povedu do spusta i stave pod stražu. Zarobili su mnoge uglednije, sputali
ih okovima i čuvali ih do odluke načelnika. A ostali, koji su se uspjeli
izbaviti i doći do mora, u žurbi su se otisnuli od obale te su se puni straha
i strepnje jedva, uz tek nekolicinu veslača, dovukli do kuće. Sljedećeg su
dana naši izašli da potraže i uhvate one koji su se posakrivali. I pronašli
10 su mnoge među uglednijima kako bez rana, ali u besvijesti, leže među
trnjem. Nekim se čudom dogodilo da su zbog svoje podlosti ležali ubijeni
a da ih ljudska ruka nije probola. I od onih koji su bili pobjegli na lađe,
neki su izdahnuli prije nego što su pristali na kopno. Od naših nije poginuo
nijedan. Kad su pak poslali glasnike u grad da jave o trijumfalnoj pobjedi,
15 Gargan od veselja nije mogao vjerovati, čudeći se kako se moglo dogoditi
da je mala četa ljudi, bez velikog iskustva u ratovanju, mogla pobijediti
mnoštvo koje se, opijeno čestim pokoljima, veoma lako izlagalo smrtnoj
opasnosti u oružanom sukobu. Kad su se napokon uvjerili u uspješan ishod
bitke, žureći se i radosno vičući, opreme oružjem libume i otplove na otok.
20 Pošalju poruku i dadu sve zarobljenike dovesti k moru. Kad je knez
Osor s ostalim starješinama bio priveden pred načelnika, Gargan mu
podrugljivo reče: »Kneže Osore, gdje je sad tako naduta oholost, gdje je 11
tako premoćna vlast? Evo kamo si dospio ti koji si vjerovao da ni carevi
ni kraljevi nisu dorasli tvojoj moći. Nauči sad da više može Božja pravda
25 od ljudske obijesti.« Nakon tih riječi zapovjedi da se svim zarobljenicima
svežu ruke iza leđa i ukrca ih se na brodove. I tako su došli u grad. Kada
su pak ušli u grad, dao ih je sve odvesti u tamnicu i naredio da im se
kladama sputaju noge. Postavio je oko njih stražare, a kneza i starješine
željezom okovane bacio je u najstroži zatvor ispod vlastite palače. U
30 početku je s njima postupao blaže, očekujući da će se možda njihova srca
smekšati i da će se prikloniti njegovim naredbama. Ali kad je vidio da su
tvrdokorni u svojoj nevaljalštini i da ih se nikakvim dogovorom ne može
privoljeti na dobre mirne odnose, počeo ih je moriti zatvorskom
prljavštinom, iscrpljivati izgladnjivanjem, a neke i šibanjima mučiti. Tako
35 je od njih izvukao ne malu svotu novaca.

213
 XXXV, 12 De bello, quod gessit cum piratis

12 Tunc cepit pacis colloquium fieri inter ipsos. Promittebat siquidem

comes omnia ligna piratica in manibus tradere potestatis et quod
numquam alia facerent ad cursum denuo exercendum. Et cum talis pactio
Spalatensibus complaceret, statim Almisienses resiliebant, adeo
durissimum uidebatur eis a consueta nequitia ex toto cessare. Sed potestas 5
non aliter eorum relaxationi acquiescere uolebat, nisi ex eorum manibus
excuteret gladium, quo in insontes latrocinando grassari solebant.
Conabatur quippe potestas tota cordis intentione pestem piratice uesanie
prorsus extinguere, magnum se Deo prestare obsequium arbitratus, si tante
impietati finem imponere potuisset. Inducebat autem eos ad iuste 10
uiuendum, nunc blandis uerbis comonens, nunc terrores incutiens. Ipsi
uero, ut peruerse mentis homines, callida simulatione deducebant consilia
potestatis, mallentes penaliter seruire diabolo, quam iustam et tranquillam
secundum Deum agere uitam. Talibus ergo uersutiis utentes promissis
decem mensibus in carcere iacuerunt. Tandem uero uidentes fratres comitis 15
cum ceteris, quod nullo modo de potestatis manibus euadere poterant
eorum captiui nisi ligna Spalatensibus traderent et cursum penitus
resignarent, tunc acquieuerunt ad omnia et miserunt Spaletum sex ligna,
que habebant maiora, et alia quedam, que ceperant, minora. Pacti sunt
autem, quod numquam ad latrocinandum exirent, iuramenti se uinculi 20
astringentes et obligantes, quod, si quando in contrarium facerent,
tenerentur soluere Spalatensibus duo millia iperperorum, et quod ab
offensione istorum precipue abstinerent, uidelicet Spalatensium,
Venetorum et Anconitanorum; imperatori namque obsides dederant, ut
nullam in toto regno Appulie lesionem inferrent. Iurauerunt etiam, ut 25
omnibus amicis et iuratis Spalatensium eadem pacis federa obseruarent.
Et sic eorum captiui relaxati sunt omnes.

1colloquium : alloquium VL II 3 exercendum : exercenda Z II 3 talis : deest

Z II 4 Almisienses : Almissenses Z II 7 grassari : crassari M II 8 Conabatur :
Conabantur T II quippe : deest Z II 11 comonens : commouens VL VUrb II
incutiens : iniciens Z II 12 u t : deest T II 13 seruire : seuire T II 14 agere : deest
Z II 27 relaxati sunt omnes : omnes relaxati sunt Z

214
 O ratu koji je vodio s gusarima XXXV, 12

Tada je došlo među njima do razgovora o miru.12 Knez je obećavao 12

da će načelniku predati sve gusarske brodove i da neće više nikada
sagraditi druge da bi opet gusarili. I premda se takav dogovor Splićanima
sviđao, odmah su se Omišani povlačili, jer im se činilo preteškim sasvim
5 odustati od uobičajena nevaljalstva. Ali je Gargan htio pristati na njihovo
oslobađanje samo u slučaju ako iz njihovih ruku uspije izbiti mač kojim
su običavali napadati i pljačkati nedužne. Pokušavao je načelnik svim
snagama iskorijeniti pošast gusarskoga divljanja. Mislio je da će iskazati
veliku poslušnost Bogu ako uspije učiniti kraj tom bezbožništvu. Učio ih
10 je kako treba pravilno živjeti, čas ih opominjući blagim riječima, čas im
utjerujući strah u kosti. A oni, kao ljudi pokvarena duha, lukavo su i
prijetvorno odbijali savjete načelnikove, jer su više voljeli služiti đavlu
nego u skladu s Bogom voditi pošten i miran život. Koristeći se takvim
prijetvornim obećanjima, deset su mjeseci proležali u tamnici. Napokon
15 su kneževa braća i ostali vidjeli da će se zarobljenici moći osloboditi iz
načelnikovih ruku samo ako predaju brodove Splićanima i potpuno se
odreknu gusarenja. Pristavši, dakle, na sve, pošalju u Split šest većih
brodova, koje su imali i neke manje, koje su bili oteli. Dogovorili su se da
nikada više neće krenuti u pljačku, obvezali se zakletvom i javnim
20 obećanjem da će biti dužni platiti Splićanima dvije tisuće iperpera, ako
kad učine nešto suprotno tome, da će se suzdržavati i da ih neće napadati,
točnije Splićane, Mlečane i Ankonitance. Caru13su bili dali taoce, da neće
povrijediti nikoga u cijelom kraljevstvu Apulije. Zakleli su se također da
će se u odnosu na sve prijatelje i saveznike Splićana pridržavati istoga
25 sporazuma o miru. I tako su pušteni svi njihovi zarobljenici.14

12 Ugovor između Brača i Splita potpisan je 19. svibnja 1240. (CD IV, 112-113), a
sastavio ga je Garganov notar Petar Tranzimundov.
13 Riječ je o caru Fridriku II. (1220-1250)
14 Toma detaljnije prikazuje situaciju poslije pobjede Splićana nad gusarima, pa se
njegovo pripovijedanje nadopunjuje s tekstom ugovora o miru između Brača i Splita.

215
 XXXVI, 1-2 D e p e s t e T a rta r o ru m

XXXVI. De peste Tartarorum

1 Anno quinto regnante Bela, filio Andree regis Hungarie, secundo anno
Gargani, genus pestifera Tartarorum ad partes Hungarie propinquauit.
Etenim a pluribus iam annis rumor et timor gentis ipsius in totum
processerat orbem. Venerant namque ex partibus orientis depopulando
prouincias, per quas habuerunt transitum, usque ad confinia Rutenorum. 5
Sed Rutenis fortiter resistentibus non potuerunt ulterius progredi,
multotiens enim conflictum habuerunt cum gentibus Rutenorum
multumque cruoris fusum est hinc et inde, longe tamen fugati sunt a
Rutenis. Quam ob rem diuertentes ab eis uniuersas septentrionales
regiones pugnando circuierunt ibique uiginti et eo amplius annis demorati 10
sunt. Postea uero multiplicatis legionibus exercitus sui ex gentibus
precipue Cumanorum et ex multis aliis nationibus, quas deuicerant, reuersi
sunt ad Rutenos. Et primo quidem ciuitatem maximam Christianorum,
nomine Susdalium circumdantes obsederunt et obsessam diu non tam ui
quam fraude ceperunt et destruxerunt regemque ipsius, nomine Georgium, 15
cum magna multitudine sui populi neci dederunt. Inde autem uersus
Hungariam proficiscentes obuia queque uastabant. Eo autem tempore,
anno uidelicet incarnationis millesimo CCXLI sexto die intrante Octobri,
die dominica, iterum factus est solis defectus totusque aer obscuratus est,
fuit orror magnus in omnibus, uelud in ea ecclipsi, que facta est tertio anno 20
precedente, ut supra tetigimus.
2 Igitur cum rumor exitialis aduentus Tartaree gentis ad aures
perstreperet Hungarorum, quasi ludus quidam uel inane sompnium
uidebatur eis, tum quia tales rumores frustra sepe audiuerant, tum etiam
quia de copiosa sui regni militia confidebant. Erant tamen longa pace 25
dissoluti, armorum asperitate desueti, non nisi carnalibus gaudentes
illecebris ignauie torpore marcebant. Etenim terra Hungarica omnibus
bonis locuplex et fecunda causam prestabat suis filiis ex rerum copia

Tartarorum : Thartharorum V II 6 progredi: progredire Z II 10 circuierunt:

circuiuerunt VL II 13 Rutenos : Rudenos V II 16 neci dederunt: necauerunt Z II
18 Octobri: Octobre Z Octobris VUrb Octubri V II 20 fuit orror: fuitque horror
Z II 22 Tartaree : Tartaricae VL II ad aures perstreperet Hungarorum : ad aures
Ungarorum perstreperet Z II 24 audiuerant: audierant ZVer M II 25 tamen : enim
Z

216
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 1-2

XXXVI. O tatarskoj pošasti1

Kad je Bela, sin ugarskog kralja Andrije, vladao petu godinu, a Gargan 1
drugu,2 opasno se pleme Tatara približilo granicama Ugarske. Već je više
godina glas i strah pred tim narodom obilazio cijeli svijet. Dolazili su s
istoka pustošeći pokrajine kroz koje su prolazili sve do granice s
5 Rutenima.3 Budući da su im se Ruteni snažno suprotstavili, nisu mogli
dalje napredovati; mnogo su se puta, naime, sukobili s rutenskim
plemenima i mnogo se posvuda krvi prolilo.4 Napokon su ih ipak Ruteni
otjerali u bijeg daleko od sebe. Stoga, skrenuvši od njih, zaokružili su
ratujući sva područja na sjeveru i tamo proboravili više od dvadeset
10 godina. Poslije, mnogostruko povećavši legije svoje vojske, osobito iz
plemena Kumana5 i mnogih drugih pobijeđenih naroda, vratili su se do
Rutena. Najprije su veliki kršćanski grad Suzdalj6 opkolili i držali pod
opsadom. Opsjednuta su ga ne toliko silom koliko varkom osvojili i
razorili, a kralja Jurija7 i veliko mnoštvo njegova naroda poubijali. Otamo
15 su krenuli prema Ugarskoj i pretvarali u pustoš sve što im je bilo na putu.
U to doba, odnosno godine tisuću dvjesto četrdesete, dana šestoga, u
nedjelju početkom listopada, opet je došlo do pomrčine Sunca, sva se
atmosfera smračila i sve je obuzeo velik užas kao u vrijeme one pomrčine
koja se bila dogodila prije tri godine, kako smo ukratko bili opisali.8
20 Kad su glasovi o dolasku tatarskog naroda koji sije smrt došli do ušiju 2
Ugara, njima se to učinilo poput igre ili nekoga ispraznoga sna zato što su
takve glasine često uzalud slušali i jer su se uzdali u brojnu vojsku svoga
kraljevstva. Raspustili su se, naime, zbog dugotrajnoga mira i odučili od
surovoga oružja pa su ih, obamrle od lijenosti i tromosti, privlačila samo
25 tjelesna zadovoljstva. Doista je ugarska zemlja, bogata svakojakim
dobrima i plodna, pružala svojim sinovima mogućnost da se zbog

1 Brojni su suvremenici opisali provalu Tatara u Europu 1241-1242, kao npr. Iohannes
de Plano Carpini, nadbiskup Bara i kasniji splitski nadbiskup Rogerije, ali četiri poglavlja
ove Tomine »Povijesti« najljepše su i najautentičnije stranice o toj pošasti koja je zadesila
Europu. (Vidi: A. J. Soldo, 1971; J. R. Sweeney, 1982.)
2 Bilo je to 1240. Bela IV. okrunjen je 14. listopada 1235. godine, a Gargano je došao
u Split u svibnju 1239.
3 Ruteni su Rusi.
4 Ovdje Toma vjerojatno misli na sukob koji se dogodio oko 1224. godine na rijeci
Kalki nedaleko od Azovskog mora, kada su Tatari potukli sjedinjene vojske Rusa (Rutena)
i Kumana.
5 Kumani su jedno pleme u Rusiji. U početku su bili uz Tatare, ali pobjegavši 1239.
godine jedan njihov dio s kanom Kutenom u Ugarsku pred Tatarima bili su svojevrsni casus
belli koji je potom uslijedio.
6 Suzdalj, grad u Kijevskoj Rusiji, pao je 5. veljače 1238. godine.
7 Jurij II. Vsevolodovič bio je veliki župan Suzdalja (1218-1238), pao je na rijeci
Siti 4. ožujka 1238. u bitki s Tatarima.
8 Te pomrčine Sunca dogodile su se 3. lipnja 1239. i 6. listopada 1241. Vidi bilj. 8.
uz poglavlje XXXIII.

217
 XXXVI, 3 D e p e s t e T a rta ro ru m

immoderatis delitiis delectari. Quod enim aliud erat iuuenilis etatis

studium, nisi polire cesariem, cutem mundare, uirilem habitum in
muliebrem cultum mutare? Tota dies exquisitis conuiuiis aut mollibus
expendebatur iocis. Nocturnos sopores uix hora diei tertia terminabat.
Cuncta quidem sue uite tempora in apricis siluis et amenis pratis cum 5
uxoribus transigentes non de bellorum strepitu cogitare poterant qui non
seria sed ludicra cotidie contrectabant. At uero, quibus erat mens sanior,
feralibus nuntiis excitati pestifere gentis metuebant incursum. Quam ob
rem regem et principes crebris sollicitabant alloquiis, ut tanto precauerent
malo, ne forte subita fieret impie gentis irruptio et maiorem pemitiem 10
inferrent incautis.
3 Vix tandem rex his pulsatus clamoribus comouit se et abiit ad extrema
sui regni uenitque ad montes, qui sunt inter Ruteniam et Hungariam et
usque ad confinia Polonorum, inde circuiens et circumspectans cunctos
infirmiores terre ingressus, cesis ingentibus siluis, longas fieri fecit 15
indagines obstruens transiectis arboribus uniuersa loca, que ad
transeundum facilia uidebantur. Et tunc reuersus misit et congregari fecit
omnes principes, cunctos barones et proceres regni sui cunctumque robur
Hungarici exercitus contraxit in unum. Venit autem Colomannus rex, frater
eius, cum omni potentatu suo. Venerunt et presules Hungarie, qui et ipsi 20
non contenti sobriam ecclesiastice moderationis habere familiam, immo
pre diuitiarum magnitudine magnas militum aties ductitabant. Affuit
Mathias Strigonensis, accessit Hugrinus Collocensis archiepiscopi,
uterque cum suffraganeis suis. Quos secuta est magna multitudo
prelatorum et relligiosorum, qui omnes ad castra regia congregati sunt, 25
quasi oues ad uictimam. Tunc ceperunt uniuersale consilium agitare diebus
non paucis contractantes, qualiter aduentantibus Tartaris esset consultius
occurrendum. Et cum diuersi diuersa sentirent, nullum uolebant consilium
concorditer stabilire. Alii terrore torpentes nimio dicebant cedendum eis
fore ad tempus, nec esse confligendum cum eis, utpote cum hominibus 30
barbaris et desperate salutis, qui non pro regnandi cupiditate sed pro
predarum auiditate per mundum pugnando discurrunt. At uero alii
securitate fatua dissoluti dicebant ad primam ostentationem nostre 4

4 iocis : locis Z V II 7 contrectabant: contractabant T II mens sanior: sanior

mens T II 14 circuiens : incircuens Z incircumiens V II circumspectans : spectans
Z II 16 obstruens : obruens Z II 19 autem : enim T II 20 qui et ipsi non
contenti: quia et ipsi non erant contenti Z II 23 archiepiscopi: archiepiscopus Z
II 24 uterque : deest Z unaque V VL II 26 agitare : cogitare T II 28 occurrendum :
reccurrendum ZVer II 29 terrore torpentes nimio : terrore nimio torpescentes Z
II 30 fore ad tempus : ad tempus fore Z II 31 cum hominibus barbaris : cum eis
tam barbaris hominibus Z

218
 0 tatarskoj pošasti XXXVI, 3

blagostanja prepuste neumjerenim zadovoljstvima. Mladi nisu imali druge

brige nego češljati dugu kosu, održavati čistom svoju kožu i pretvarati
muško ponašanje u žensku gizdavost. Cijele su dane trošili na birane gozbe
ili ugodne igre, a spavali su danju sve do trećega sata.9 Provodeći svaki
5 trenutak svoga života u sjenovitim šumama i na ugodnim livadama sa
ženama, nisu mogli razmišljati o zveketu oružja jer su se neprestano bavili
zabavom a ne ozbiljnom stvarnošću. A oni, koji su bili zdravijega razuma,
uznemireni strašnim vijestima, bojali su se osvajačkoga prodora pogubnog
naroda. Stoga su neprestano opominjali i nagovarali kralja i ostale prvake
10 da preduhitre toliko zlo, da kojim slučajem bezbožni narod ne navali
iznenada i neopreznima ne donese još veću propast.
I napokon su kralja, uznemirujući ga ovim glasinama, jedva uspjeli 3
nagovoriti i on otiđe u krajnje krajeve svoga kraljevstva i dođe do planina10
koje se nalaze između Rutenije i Ugarske, sve do granice s Poljacima.
15 Tamo obišavši i pregledavši sve slabo zaštićene ulaze u zemlju, posiječe
velike šume, dade sagraditi dugačke ograde i zagraditi oborenim stablima
sva mjesta koja su se činila lakima za prijelaz. I tada, vrativši se, pošalje
poruke te zapovjedi da se skupe svi prvaci, svi baruni i velikaši njegova
kraljevstva i poveže u jedno svu najjaču snagu svoje vojske. Došao je
20 također njegov brat kralj Koloman11sa svom svojom moćnom silom. Došli
su i ugarski biskupi koji se nisu mogli zadovoljiti malenom četom u skladu
s crkvenom umjerenošću, nego su prema veličini svoga bogatstva dovodili
i brojne čete vojnika. Bili su tu i nadbiskupi Matija ostrogonski i Hugrin
kaločki, obojica sa svojim sufraganima.12Njih je pratilo mnoštvo prelata
25 i redovnika koji su se svi okupili kod kraljevog logora kao ovce na
žrtvovanje. Tada se počelo odvijati opće vijećanje i višednevno
raspravljanje o tome na koji bi način trebalo najpromišljenije pružiti otpor
Tatarima koji nadolaze. Budući da su stavovi bili oprečni, nisu htjeli složno
donijeti nikakvu odluku. Jedni su, obuzeti prevelikim strahom, govorili
30 da se treba na vrijeme povući, da se ne smije ići u otvorenu borbu s njima,
kao s ljudima okrutnima od kojih nema nade u spas, jer oni ratujući jure
po svijetu iz pohlepe za pljačkom, a ne iz želje za vladanjem. Drugi su
pak glupo i bezrazložno sigurni govorili da će se dati u bijeg čim ugledaju

9 Hora tertia je vrijeme dana - ovisno o godišnjem dobu - od 8. do 9. sata.

10 To su Karpati.
11 Koloman je mlađi brat Bele IV. Rođenje 1208. Nosio je naslov hercega Slavonije
(dux tocius Sclavonie), ali je bio i rex Rutenorum ili rex Galicie. (CD IV, 102-103)
12 Ostrogonski i kaločki nadbiskupi ujedno su ugarski metropoliti, a biskupi drugih
biskupija njihovi su sufragani. Matija je bio ostrogonskim nadbiskupom od 1239/1240.
pa do pogibije 1241, a Hugrin je na kaločkoj nadbiskupskoj stolici bio od 1219, također
do svoje pogibije 1241. godine.

219
 XXXVI, 4-5 D e p e s t e T a rta r o ru m

multitudinis eos esse in fugam uertendos. Sic autem quibus repentinus

parabatur interitus, non ualebant in unum consilium concordare.
4 Illis ergo consulendo cunctantibus, morasque inaniter protrahentibus,
ecce nuntius inopinatus ad regem cucurrit, nuntians ex certo, quod infinita
iam multitudo Tartaree gentis regnum intrauerat et iam prope esset. Tunc 5
omisso consilio rex et regni principes ceperunt arma parare, ordinare duces
super legionibus, maiorem pugnantium copiam conuocare. Exeuntes
autem a Strigonii partibus transierunt Danubium et uenerunt uersus
Pestium, que erat maxima uilla. Igitur peractis iam fere diebus
quadragesime, prope Pasca, uniuersa multitudo Tartarei exercitus in 10
Hungarie regnum irrupit. Habebant autem quadraginta milia securigeros,
qui preibant exercitum siluas cedentes, uias sternentes et omnia
offendicula ab ingressibus remouentes. Quam ob rem indagines, quos rex
parari fecerat, tam facile transcenderunt, ac si non ex ingentium abietum
et quercuum fuissent exstructe congerie sed ex leuibus essent stipulis 15
preparate, ita breui spatio contrite sunt et combuste, ut nullum foret
obstaculum transeundi. Venientes autem ad primos terre colonos non totam
sue atrocitatis seuitiam a principio ostenderunt, sed discurrentes per uillas
predasque facientes non magnam stragem ex hominibus faciebant.
5 Erant autem duo fratres duces illius exercitus, quorum maior Bath, 20
minor uero Caydan uocabatur. Miserunt autem ante se quandam equitum
manum, qui ad Hungarorum castra propinquantes et se ipsos frequentius
ostentantes, eos ad prelium prouocabant experiri uolentes, utrum Hungari
pugnandi haberent animum contra eos. At uero Hungarorum rex selectis
militibus imperat in eos exire. Qui armatis cuneis et bene dispositis 25
ceperunt egredi contra ipsos. Sed Tartarorum aties non expectans manuale
certamen suo more sagittarum iacula emittentes in hostes cursu precipiti
fugiebant. Tunc rex cum uniuerso exercitu suo, quasi fugitantium
insequens terga, uenit usque ad flumen Tysiam, quam transuadentes, leti
iam et uelud hostiles turmas extra sua confinia propellentes, uenerunt 30
usque ad aliam aquam, que uocatur Solo. Vniuersa uero multitudo
Tartarorum castra posuerat ultra aquam illam in locis abditis inter
condensas siluas, unde non totaliter, sed in parte ab Hungaris conspici

3 consulendo : consultando Z II protrahentibus : prothraentibus V II 4

ecce : ecchce V II 5 Tartaree : Tartaricae VL Tartare VUrb II 9 Igitur : Ideo Z II
10 Pasca : Pascha Z ZVer II 12 preibant: peribant VUrb prehibant V II omnia
offendicula ab ingressibus remouentes : omnia opposita ingressibus remouentes
Z II 14 ex ingentium : exigentium Z II 19 stragem ex hominibus : stragem
hominum Z II 20 Bath : Bat Z II 22 propinquantes : apropinquantes Z
appropinquantes VUrb II 24 pugnandi haberent animum contra eos : pugnandi
animum contra eos haberent Z II 30 turmas : thurmas Z II 31 Solo : Solon M II
33 in parte : inepte VL

220
 0 tatarskoj pošasti XXXVI, 4-5

kako smo brojni. Tako se spremala nenadana propast onima koji ne mogu
složno donijeti zajedničku odluku.
Dok su oni tako odlučivali, oklijevali i uzalud gubili na vremenu, 4
neočekivano do kralja dotrči glasnik s pouzdanom viješću daje beskrajno
5 mnoštvo Tatara ušlo u kraljevstvo i da je već blizu. Tada, prekinuvši
vijećanje, kralj i prvaci kraljevstva stanu pripremati oružje i postavljati
zapovjednike legijama i okupljati još veći broj ratnika. Izišavši iz okolice
Ostrogona,13prešli su Dunav i pošli prema Pešti14koja je bila najveći grad.
Kada su već bili prošli dani korizme, oko Uskrsa,15 čitava mnogobrojna
10 tatarska vojska provali u Ugarsko Kraljevstvo. Imali su četrdeset tisuća
sjekironoša, koji su išli ispred vojske i sjekli šume, ravnali putove i
uklanjali sve prepreke s mjesta na kojima su ulazili. Zbog toga su ograde,
koje je kralj dao pripremiti, prešli tako lako kao da nisu bile podignute od
nagomilanih golemih jela i hrastova, nego od lagane trstike. U veoma
15 kratkom su vremenu sravnjene sa zemljom i spaljene da više ništa nije
ometalo prolaz. Kad su došli do prvih kolona na zemlji, nisu pokazali svu
svoju bijesnu surovost nego su jureći po naseljima pljačkali bez velikoga
pokolja ljudi.
Ova je vojska imala dvojicu zapovjednika, od kojih se stariji zvao 5
20 Batu, a mlađi Kadan.16 Poslali su ispred sebe neku četu konjanika da se
približi ugarskom logoru i da se što češće pokazuje izazivajući ih na boj u
želji da iskušaju namjeravaju li se Ugri boriti s njima. I doista, ugarski
kralj zapovjedi odabranim vojnicima da krenu na njih. Oni naoružanim i
dobro raspoređenim klinastim četama krenu protiv njih. Ali četa Tatara
25 nije očekivala bitku prsa o prsa nego je odapinjala po svojem običaju na
neprijatelja strijele i bježala glavom bez obzira. Tada kralj i njegova
cjelokupna vojska, kao da progone neprijatelja na bijegu, dođu do rijeke
Tise, prijeđu je i već radosni, kao da tjeraju neprijateljske čete izvan svojih
granica, dođu do neke vode koja se zove Šajo.17 Sve se mnoštvo Tatara
30 utaborilo na suprotnoj strani te vode na skrovitim mjestima u gustim
šumama, gdje su ih Ugri mogli samo djelomice vidjeti. Kad su vidjeli da

13 Ostrogon (Strigonium) je kraljevski utvrđeni grad sjeverno od Pešte, na dunavskoj

okuci. Osim što je bio metropolitansko sjedište, bio je i kraljevska rezidencija.
14 Pešta je grad osnovan u XII. st. na lijevoj obali Dunava. Pala je u travnju 1241.
godine.
15 Uskrs je te 1241. godine bio 31. ožujka.
16 Batu-kan je bio unuk Temudžinov koji se prozvao Džingis-kanom (najmoćnijim
kanom) i Ogotajev nećak, a Kadan-kan je bio sin Ogotajev.
17 Bitka na rijeci Šajo, pritoku Tise, odigrala se 11. travnja 1241. godine.

221
 XXXVI, 6 De peste Tartarorum

poterant. Videntes autem hostilia agmina ultra fluuium descendisse,

castrametati sunt citra. Tunc precepit rex, ut non sparsim sed confertim
tentoria figerent. Composuerunt ergo sese quasi in quodam artissimo
stabulo cuncti, circumponentes currus et clipeos undique quasi pro
munimento castrorum. Ita uero tentoria constipata fuerunt et eorum 5
funiculi in tantum connexi et concatenati ad inuicem stringebantur, ut uia
esset omnino perplexa nec liceret per castra discurrere, sed omnes essent
ueluti quodam retinaculo intercepti. Hoc reputabant Hungari munimen,
sed in maximum eis cessit discrimen.
6 Tunc Bath, maior dux Tartarei exercitus, in quendam collem 10
conscendens, speculatus est diligenter omnem dispositionem exercitus et
reuersus ad suos dixit: »Bono animo nos esse oportet, o sotii, quia licet
magna sit multitudo gentis istius, tamen quia improuido reguntur consilio,
non poterunt effugere manus nostras. Vidi enim eos quasi gregem sine
pastore in quodam artissimo stabulo interclusos.« Tunc eadem nocte 15
uniuersis legionibus suo more dispositis iussit aggredi pontem, qui inter
utramque fluminis ripam distentus non multum ab Hungarorum castris
distabat. Quidam uero transfuga ex Rutenis ad regem cucurrit et nuntiauit
dicens, quod »Hac nocte ad uos transituri sunt Tartari. Estote itaque cauti,
ne forte subitanei et improuisi irruant in uos!« Tunc Colomannus rex 20
armatis suorum cuneis e castris processit, quem secutus est Hugrinus
archiepiscopus cum agmine suo. Erat enim et ipse uir bellicosus et ad
pugnandum satis promptus et audax. Venerunt autem medio noctis tempore
ad predictum pontem. Et ecce iam pars quaedam hostium ultra transierat.
Quos uidentes Hungari statim irruerunt in eos et satis uiriliter pugnantes 25
cum eis plurimos trucidauerunt, alios uero urgentes ad pontem in flumen
submergi fecerunt. Et positis custodiis ad caput pontis, cum magna
exultatione redierunt ad suos. Hungari ergo ex euentu uictorie ualde
letificati, quasi iam omnino uictores, abiectis armis tota nocte dormierunt
securi. At uero Tartari in pontis capite septem erigentes machinas custodes 30
Hungarorum longius abegerunt, ingentes in eos lapides intorquendo et
sagittarum iaculis insistendo. Fugatis ergo custodibus libere et secure alii
per pontem, alii per uada aluei transierunt. Et ecce summo diluculo
apparuit uniuersa multitudo Tartarorum per campum diffusa. Custodes

2 confertim : consertim Z VUrb confestim VL II 3 sese : se Z M deest VL

II quodam : codam V II artissimo : arctissimo Z M II 5 vero : ut ZVer II 6
concatenati : concathenati Z M II 7 esset omnino : omnino esset ZVer II 8
retinaculo : renaculo VUrb II 12 oportet: deest M II o : deest Z V VL II 15 quasi
gregem sine pastore in quodam artissimo : quasi greges in quodam arctissimo Z
arctissimo M II interclusos : introclusos Z II 21 secutus : sequtus (passim) V II
28 redierunt: redideruntT II 31 abegerunt: abiecerunt Z abeierunt V

222
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 6

su neprijateljske horde prešle rijeku, utaborili su se s te strane. Tada kralj

naredi da postave šatore ne raštrkano nego što zbijenije. Smjestili su se,
dakle, svi kao u nekom uskom toru, okruživši se sa svih strana kolima i
štitovima kao da time štite logor. Šatori su bili tako zbijeni, a konopi
5 između njih do te mjere zapleteno i zamršeno nategnuti, da je put bio tako
isprepleten da je bilo nemoguće brzo se kretati po logoru. Činilo se da su
svi sapeti nekom mrežom. Ugri su to smatrali zaštitom ali im je upravo to
bilo uzrokom propasti.
Tada Batu, stariji zapovjednik tatarske vojske, s neke uzvisine 6
10 pozorno promotri sav raspored vojske i vrativši se svojima reče: »Drugovi,
budimo hrabra duha! Premda je ovaj narod veoma mnogobrojan, ipak neće
moći pobjeći od naših ruku jer im zapovijeda nesmotreno zapovjedništvo.
Vidio sam da su oni zatvoreni u pretijesnom toru poput stada bez pastira.«
I iste noći, rasporedivši legije po svome običaju, zapovjedi navaliti na most
15 koji je povezivao obje riječne obale nedaleko od ugarskoga logora. Neki
prebjeg Ruten dotrči do kralja i javi govoreći: »Ove noći Tatari kane prijeći
i krenuti na vas. Budite oprezni da vas možda iznenada i neočekivano ne
napadnu.« Tada je kralj Koloman sa svojim naoružanim četama izašao iz
logora, slijedio gaje sa svojom četom nadbiskup Hugrin koji je bio čovjek
20 hrabar, veoma spreman za rat i odvažan. Dođu, dakle, usred noći do
spomenutoga mosta. I evo, već je jedan dio neprijateljske vojske bio prešao
na drugu stranu. Vidjevši ih, Ugri su odmah navalili na njih i, veoma se
hrabro boreći s njima mnoge poubijali, a druge su gonili do mosta i bacili
u rijeku da se utope. Rasporedili su straže na kraju mosta i glasno kličući
25 vrate se k svojima. Ugri su se veoma obradovali sretnom ishodu i, kao da
su već sasvim pobijedili, odbacili su oružje i mimo spavali cijelu noć. A
Tatari su na kraju mosta podigli sedam ratnih sprava i daleko otjerali
ugarsku stražu vitlajući prema njima golemim kamenjem i obasipajući ih
strijelama. Kad su natjerali stražu u bijeg, jedni su prešli slobodno i mimo
30 preko mosta, a drugi na plitkim mjestima riječnoga korita. I evo, u
praskozorje se pojavilo, rasuto po polju, cjelokupno tatarsko mnoštvo.

223
 XXXVI, 7-8 De peste Tartarorum

uero fugientes ad castra magnisque clamoribus perstrepentes uix excitare

poterant securo somno sopitos. Tandem tristi nuntio expergefacti non, ut
oportebat in summo discrimine, concite arma arripere, equos ascendere
et in hostes exire, sed lente e stratis surgentes querebant potius suo more
capita pectere, manicas suere, faciem lauare, de comittendo prelio 5
modicum cogitabant.
7 Attamen Colomannus rex et Hugrinus archiepiscopus et quidam
magister militie templi, ut strenuos decebat uiros, non ut ceteri se quieto
sopori dederunt, sed totam noctem sub armis ducentes peruigilem mox ut
clamorem persentiunt, statim e castris erumpunt. Tunc militaribus armis 10
accinti et in unum cuneum conglobati, audacter in hostiles aties irruerunt
et cum eis aliquandiu multa fortitudine pugnauerunt. Sed cum essent
paucissimi respectu infinite multitudinis Tartarorum, qui locustarum more
paulatim ebulliebant de terra, pluribus iam de sua societate peremptis
redierunt ad castra. Hugrinus ergo, ut erat uir constanti libertate intrepidus, 15
eleuata uoce cepit regem de negligentia increpare et omnes barones
Hungarie de ignauie torpore arguere, quod in tanto periculo constituti non
sue uite consulerent nec toti regno subuenire pararent. Qui ergo parati
erant, exierunt cum eis, alii uero inopinato pauore perculsi, quasi amentes,
nesciebant ad quid manus tenderent et quo tutius se conferrent. Itaque tres 20
duces predicti nullas sustinentes moras iterum exeuntes, prelium cum
hostibus commiserunt. Tanta denique fortitudine inter confertissimas
hostium cateruas ferebatur Hugrinus, ut uelud fulminis ictum magno cum
clamore uitarent. Similiter et Colomannus et templarius cum suis
commilitionibus Latinis magnas strages ex hostibus faciebant. Sed 25
impetum multitudinis iam non ualentes sufferre, Colomannus et
archiepiscopus acriter uulnerati uix euaserunt ad suos. Magister uero
templarius cum tota atie Latinorum occubuit, multi etiam Hungarorum in
illo certamine perierunt. Hora autem diei quasi secunda et ecce uniuersus
exercitus Tartaree multitudinis, ueluti quadam chorea, circumdedit omnia 30
castra Hungarorum et intentis arcubus ceperunt undique saggittare, alii
uero in circuitu castrorum ignem apponere properabant.
8 Videntes autem Hungari ex omni parte hostilibus se cuneis
circumseptos, periit mens et consilium ab eis, nil iam de explicandis suis
copiis aut de ineundo uniuersali certamine poterant cogitare, sed tanto 35

3 c o n c it e : c o n a n tu r Z II 6 m o d ic u m : p aru m Z II l l ir r u e r u n t: irruunt Z II
17 q u o d : q u ae Z II 18 t o t i : to to Z VUrb II 19 in o p in a to : in o p in a ti T II p e r c u l s i :
p erteriti Z II 21 p r e liu m : dee st VL II 23 ic tu m : ic tu s VUrb II 26 su ffe r r e :
s u stin e r e Z II 27 e u a se r u n t ad s u o s : ad s u o s e u a se r u n t Z II 29 e t : deest Z II 30
T artaree : T artaricae VL II c h o r e a : c o r e a Z V VL II c ir c u m d e d it : deest Z II 31
in te n tis : in te n tib u s Z II 33 h o s tilib u s : h o s tib u s T II 34 n i l : n ih il Z

224
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 7-8

Stražari pak, bježeći u logor, vikali su svom snagom ali su svoje jedva
uspjeli probuditi iz mirnoga sna. Razbudivši se od tužne vijesti, nisu
odmah, kako je trebalo učiniti u krajnjoj opasnosti, zgrabili oružje, skočili
na konje i pošli na neprijatelja, nego su se polako dizali s ležajeva i umjesto
5 da razmišljaju o borbi radije su po običaju češljali kosu, prišivali rukave i
prali lice.
Ipak, kralj Koloman i nadbiskup Hugrin i meštar templara,18kao što 7
i dolikuje odvažnim muževima, nisu se poput drugih predali snu, nego su
cijelu noć probdjeli pod oružjem i, čim su čuli viku, odmah su pojurili iz
to logora. Opasani ratničkim oružjem i zbijeni u postrojbu u obliku klina
hrabro su napali neprijateljske redove i neko su se vrijeme veoma srčano
borili. No, budući da su bili malobrojni u odnosu na beskonačno mnoštvo
Tatara, koji su poput skakavaca pomalo izvirali iz zemlje, vratili su se u
logor uz veliki gubitak svojih suboraca. Hugrin tada, kao čovjek uvijek
15 slobodouman i od važan, podigne glas i stane optuživati kralja zbog
nemarnosti i grditi sve ugarske barune zbog mlitave tromosti, jer se u
takvoj opasnosti ne brinu za svoj život niti su spremni biti od pomoći
čitavome kraljevstvu. Tada su oni, koji su bili spremni, krenuli s njima, a
drugi, ošamućeni neočekivanim strahom, kao da su izgubili razum i nisu
20 znali što uzeti u ruke i kamo se na sigurnije skloniti. I tako tri spomenuta
zapovjednika bez oklijevanja ponovno izađu i zametnu bitku s
neprijateljima. Hugrin je tolikom hrabrošću ulijetao u najgušće
neprijateljske redove, da su uz veliku viku uzmicali od njega kao od udarca
groma. Koloman i templar slično su sa svojim latinskim19 suborcima
25 posjekli mnogo neprijatelja. No, teško ranjeni Koloman i nadbiskup nisu
više mogli odolijevati napadu mnoštva i jedva su pobjegli do svojih.
Meštar templar je poginuo sa cijelom svojom družinom Latina, a i mnogi
su Ugri u toj bitki poginuli. I već je bio skoro drugi sat20 u danu i evo,
cjelokupna mnogobrojna tatarska vojska, kao da pleše kolo, opkoli sav
30 ugarski logor, stade napinjati lukove i sa svih strana odapinjati strijele.
Drugi su pak žurno okolo logora podmetali vatru.
Kad su Ugri vidjeli da su sa svih strana opkoljeni neprijateljskim 8
postrojbama, izgubili su prisebnost i moć rasuđivanja. Nisu više mogli
razmišljati o tome kako rasporediti čete niti kako započeti sveopću bitku,

18 Meštar templara za čitavu Ugarsku i Slavoniju bio je poslije travnja 1240. Jakob
de Monte Regali (CD IV, 121), i on je poginuo u bitki na Šaju.
19 Vjerojatno su to templari, jer je njihov meštar bio Latin.
2(1 Drugi sat u danu, ovisno o godišnjem dobu, odgovara vremenu između 5. i 6. sata
ujutro.

225
 XXXVI, 9 De peste Tartarorum

malo attoniti ibant circumquaque, uelud oues in stabulo luporum morsus

euadere perquirentes. Hostes uero undique circumfusi non cessabant
iaculis et sagittis instare. At uero miseranda Hungariae multitudo omni
salutis consilio destituta, quid faceret non uidebat neque enim alteri cum
altero colloquium habere licebat, unusquisque sibi sollicitus de communi 5
salute nullus prouidere ualebat. Sagittarum et iaculorum imbrem non armis
oppositis excipiebant, sed dorsa uertentes ad ictus cadebant passim tam
crebri, ut de concussa ylice diffluere glandes solent. Et cum omnis spes
uite foret adempta, mors uero in omnium oculis yando per castra uideretur
discurrere, rex et principes relictis signis ad fuge presidium se conuertunt. 10
Tum reliqua multitudo hinc crebris mortibus territa, hinc flamme
deuorantis in giro metu attonita, nil nisi ad fugam totis precordiis estuabat.
Verum cum tantis se posse malis eripere fugiendo intendunt, ecce aliud
malum domesticum et familiare incurrunt. Etenim cum uiarum aditus
funiculorum conexione et tentoriorum densitate forent periculosissime 15
prepediti, dum cursim exire festinant, alter ruebat in alterum nec minor
uidebatur ruina, quam ex sui pressura exercitus faciebat, quam ea, quam
hostes sagittarum ictibus inferebant.
9 Videntes autem Tartari, quod in fugam uersus esset exercitus
Hungarorum, quasi hostium quoddam aperuerunt eis et permittentes eos 20
abire, non impetuose, sed pedetentim insequebantur eos ex utraque parte
non sinentes eos huc aut illuc diuertere. Iacebant autem per uias infelicium
opes, uasa aurea et argentea, purpurea indumenta et arma copiosa. Sed
Tartarorum inaudita crudelitas nil curans de spoliis omnem pretiosarum
rerum parui pendens predam in sola hominum cede crassatur. Cum enim 25
uiderent iam itineris labore defessos nec posse ad arma manus extendere
nec pedes ulterius ad fugam laxare, tunc ceperunt hinc et inde iaculis
infigere, gladiis obtruncare, nulli parcere, sed omnes feraliter trucidare.
Cadebant a dextris et a sinistris ybemalium foliorum instar, iacebant per
totam uiam miserorum prostrata cadauera, fluebat sanguis more torrentis 30
fluuii. Infelix patria filiorum infecta cruore longe lateque rubebat. Tunc
miserabilis multitudo, quam nondum deuorauerat gladius Tartarorum, ad
quandam paludem uenire compulsa, non est permissa diuersam ingredi
uiam, sed urgentibus Tartaris in eam ingressa est. Pars maxima
Hungarorum ibique ab aqua et luto pene omnes absorti sunt et extincti. 35

9 f o r e t: esset Z II 9 y a n d o : ia n d o Z II 13 ta n tis : in ta n tis Z II s e : deest T

II s e p o s s e m a lis er ip e r e : m a lis s e p o s s e erip ere Z II 15 p e r ic u lo s is s im e : p e r ic u lo
p e r ic u lo s is s im e VUrb II 17 q u a m : q u u m Z II q u am e a , q u am h o s te s sa g ittaru m :
e a h o s tiu m q u a e sa g ita ru m Z II 21 ab ire : h ab ire V II 23 in d u m e n ta e t arm a :
in d u m e n ta arm aq u e Z II 24 cu ran s : c u n c ta n s M II 25 cra ssa tu r : cra ssaru n tu r Z
II 28 fe r a lite r : fe r o c ite r Z II 31 cru o re : ch ru ore V II 34 u r g e n tib u s : ut g e n tib u s
VUrb II 35 a b s o r t i : a b so rp ti ZVer

226
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 9

nego su se prestrašeni tolikom nedaćom, kretali tamo-amo poput ovaca,

koje u staji nastoje izbjeći ugrize vukova. Neprijatelji, posvuda rasuti, nisu
prestajali napadati kopljima i strijelama. A nesretno ugarsko mnoštvo,
lišeno svake pomisli o spasu, nije znalo što učiniti, niti su jedan s drugim
5 razgovarali jer je svatko mislio samo na sebe i zbog toga nitko se nije
mogao pobrinuti za opći spas. Kišu kopalja i strjelica nisu dočekivali
oružjem nego su okrećući leđa posvuda padali pod udarcima tako gusto
kao što se obično prosipaju žirevi s cera koji tresu. I kad im je bila oduzeta
svaka nada da će spasiti goli život i kad se činilo da smrt razjapljenih usta
10 juri po logoru naočigled sviju, kralj i prvaci ostave bojne znakove i u
bijegu potraže spas. Tada je ostalo mnoštvo, ovdje prestrašeno brojnim
mrtvima, tamo obuzeto strahom od vatre, koja sve u krugu proždire, svim
srcem gorjelo od želje da pobjegne. I kad su već doista namjeravali
bijegom izbaviti se od tolikih zala, zadesilo ih je drugo njihovo vlastito
15 domaće zlo. Budući da su prilazi putovima bili veoma opasno zapriječeni
isprepletenim konopcima i zbijenim šatorima, oni su srljali jedan na
drugoga, dok su u žurbi trčali i tražili izlaz. Propast, koju si je vojska sama
tom gužvom zadala, nije bila manja od one koju su joj neprijatelji nanosili
probadajući ih strijelama.
20 Tatari pak, vidjevši da je ugarska vojska krenula u bijeg, otvorili su 9
im prolaz i puštali ih da odlaze ali ne naglo nego korak po korak. Pratili
su ih s obje strane ne dopuštajući im bilo kuda skrenuti. A ležalo je po
putovima bogatstvo nesretnika, zlatne i srebrne posude, haljine grimizne
boje i skupocjeno oružje. No nečuveno surovi Tatari nisu se osvrtali na
25 ratni plijen, malo su cijenili vrijednost dragocjenih opljačkanih stvari,
zadovoljavali su se jedino ubijanjem ljudi. Kad su, naime, vidjeli da su
neprijatelji već izmoreni napornim putovanjem, da ne mogu pružiti ruke
za oružjem i da ih noge više ne mogu ponijeti u bijeg, tada su ih počeli s
obje strane bosti kopljima, sjeći mačevima, ne štedjeti nikoga nego sve
30 zvjerski ubijati. Padali su zdesna i slijeva poput zimskoga lišća, po
cijelome su putu ležali izvaljeni nauznak leševi jadnika, krv je tekla poput
riječne bujice. Nesretna se domovina, natopljena krvlju svojih sinova, na
daleko i naširoko crvenila. Tada je jadno mnoštvo, koje još nije bio
požderao tatarski mač, bilo dotjerano do neke močvare. Nisu im dopustili
35 da krenu drugim putem, nego su Tatari natjerali veći dio Ugara da uđu u
močvaru i tamo ih je blato i voda gotovo sve progutala te su tako izdahnuli.

227
 XXXVI, 10-12 De peste Tartarorum

Ibi ille famosissimus uir Ugrinus periit, ibi Mathias Strigonensis, ibi
Gregorius Ioriensis episcopus, ibi multa prelatorum et clericorum turba
occubuit.
10 Heu, heu, domine Deus, cur ecclesiastica dignitate preditos tuoque
ministerio deputatos, tam acerbo fine concluseris, tam uili sepulchro 5
dampnaueris? Vere iudicia tua abyssus multa. Infelices et miseri, qui multo
melius se suumque populum piis uotis intentisque precibus iuuare
poterant, in sacris edibus supplicando, quam materialibus armis accinti in
castris laycalibus pernoctando.
11 Factus est ergo sicut populus sic sacerdos, et quos unum agmen 10
commisit ad pugnam, unus interitus inuoluit ad penam. Igitur si qui ex
illa uoragine euadere potuerunt, nullam spem habebant diffugii a facie
gladii imminentis, cum tota terra quasi locustis esset repleta hostilibus
turmis, quibus nulla erat pietas parcere prostratis, misereri captiuis,
preterire lassos, sed uelud agrestes belue nil nisi humanum sanguinem 15
sitiebant. Tunc uideres omnes uias, cuncta diuerticula densis cadaueribus
repleta.
12 Transierat iam prima communis exitii dies, quam alie nichilominus
acerbiori sunt auspicio secuture. Etenim facto uespere defessis iam et
cessantibus Tartaris non patebat liber transitus uolentibus fugere 20
quocumque mediis tenebris diuertebant, impingebant in corpora
miserorum spirantium adhuc aut sub uulnere gementium. Iacebant ex
maiori parte letali sompno immobiles, uelud utres flatibus tumefacti.
Horror ingens erat prima nocte cernere tam multa cadauera hominum,
uelud ligna et lapides ubique iacentium. Sed diebus sequentibus assuetudo 25
mali horrorem in tutelam mutauit. Nonnulli etenim, tota die diffugere non
audentes, semetipsos interfectorum sanguine inuoluebant et inter cadauera
latitabant et sic uiui a mortuis tutele refugium optinebant. Quid uero
commemorem de immani seuitia, quam in ciuitatibus et uillis diebus
singulis exercebant? Cum imbellem turbam mulierum, senum et infantium 30
congirantes faciebant uno ordine consedere et, ne uestes macularentur
sanguine, neue carnifices lassarentur, indumenta prius omnibus
detrahebant et tunc missi carnifices singulorum brachia eleuantes figebant
leniter telum in corde et extinguebant omnes. Preterea mulieres

l ib i M a th ia s S tr ig o n ie n s is : deest M II 2 I o r ie n s is : L o r ie n s is V L II ib i :
deest Z II m u lta : m u ltaq u e Z II 4 D e u s : D e u s n o ste r V L II 7 in t e n t is q u e : in te n tis
q u a m V U rb II 8 m a te r ia lib u s : m a th e r ia lib u s V II a c c in ti : a c c in c h ti V II 12
e u a d e r e : e a d e r e Z II d iffu g ii : a u fu g e r e Z II 18 c o m m u n is : deest V U rb II 21
im p in g e b a n t in c o r p o r a : im p ig e b a n t m ise r o r u m sp ira n tiu m Z II 23 l e t a l i : le th a li
ZVer II 31 c o n g ir a n te s : c o n g r e g a n te s V L II 33 d e tr a h e b a n t: d eth ra eb a n t V II
m is s i : n is i Z II 34 le n ite r : le u ite r V L V U rb

228
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 10-12

Tamo je poginuo čuveni muž Ugrin, tamo Matija ostrogonski,21 tamo

Grgur gjurski biskup,22 tamo je palo mnogo prelata i klerika.
O Gospodine Bože, zašto si kaznio tako gorkim krajem i osudio na
tako ružan grob one koji su bili obdareni crkvenim dostojanstvom i
5 izabrani da služe Tebi. Doista su Tvoji sudovi kao bezdan nedokučivi!
Nesretni i bijedni bijahu oni koji su mnogo bolje svetim zavjetima i
usrdnim molitvama mogli pomoći sebi i svojem narodu moleći se u svetim
hramovima, nego provodeći noći u svjetovnim logorima opasani stvarnim
oružjem.
10 Jednako se, dakle, dogodilo i puku i svećeniku jer je svima, koje je 11
jedna te ista vojska povela u bitku, kazna bila jedna te ista propast. Ako
se tko uspio izbaviti iz tog vrtloga, nije imao nikakve nade da će izbjeći
prijeteći mač, jer su čitavu zemlju poput skakavaca pokrile neprijateljske
čete, koje nisu imale milosrđa da poštede ranjene, da se smiluju
15 zarobljenicima, da propuste iznemogle, nego su kao divlje zvijeri žeđale
samo za ljudskom krvlju. Tada si mogao vidjeti sve putove, sve staze gusto
prekrivene leševima.
Prošao je već bio prvi dan opće pogibije, a slijedili su drugi pod još 12
mučnijim znakovima. Kad je, naime, nastupila večer, Tatari su već bili
20 umorni i zaustavili su se, ali za one koji su željeli bježati nije bilo
slobodnoga prolaza. Kuda god bi usred mraka krenuli, udarali su o tijela
jadnika koji su još disali ili u ranama stenjali. Većina je ležala nepomična
i u smrtnome snu napuhana poput mješina. Stravično je bilo prve noći
gledati brojne ljudske leševe kako poput drvlja i kamenja leže posvuda.
25 No, sljedećih su se dana privikli na zlo pa se strah pretvorio u zaštitu. Neki,
naime, ne usuđujući se preko dana bježati, premazivali su se krvlju
ubijenih i skrivali među leševima i tako su mrtvi pružali živima utočište i
zaštitu. Sto reći o groznoj surovosti koju su iz dana u dan Tatari pokazivali
u gradovima i selima? Kada su nemoćnu gomilu žena, staraca i nejake
30 djece, kružeći okolo, tjerali da sjednu u jedan red i skidali im najprije
svima odjeću da se ne bi haljine zamrljale krvlju i da se krvnici ne bi
umorili! Tada su slali krvnike koji su, podižući ruke svakome pojedinome,
polako zabijali oružje u srce i ubijali ih. Osim toga tatarske su žene, po

21 Riječ je o dva ugarska metropolita. Slavni muž Ugrin je hrabri kaločki nadbiskup.
Ovdje je drukčija grafija imena, inače je gotovo uvijek Hugrinus. Vjerojatno je riječ o
pogrešci prepisivača.
22 Grgura, gjurskog biskupa (episcopus Iauriensis), dokumenti spominju od 1225.
godine. (CD III, 245, 296, 319,458; CD IV, 3,50)

229
 X X X V I , 13 De peste Tartarorum

Tartarorum uirili more armis accinte in pugnam audacter ferebantur, ut

uiri, he in mulieres captiuas atrotius seuiebant. Si quas enim uenustiores
uultu cernebant, ex quibus zelotypie motum possent aliquatenus formidare,
statim extracto gladio perimebant uel si quas uidebant ad seruiendum
habiles, preciso totaliter naso, deturpata facie seruili ministerio deputabant. 5
Pueros quoque captiuos ad se uenire iubentes, tale de ipsis ludibrium
faciebant: primo seriatim eos consedere iubebant, deinde uocatis paruulis
suis, dabant eis uiridium lignorum uectes singulas et tunc precipiebant, ut
in capita percuterent miserabilium paruulorum, ipsi uero sedentes et
crudelibus oculis intuentes, corridebant ad inuicem collaudantes eum, qui 10
melius ictum uibrasset et qui unica percussione cerebrum collidere poterat
et corpus extinguere puerile. Quid pluribus opus est? Nulla erat reuerentia
feminei sexus, nulla pietas puerilis etatis, nulla miseracio senectutis, uno
cunctos impietatis genere trucidantes, non homines, sed demones
uidebantur. Ad relligiosorum habitacula cum uenirent, procedebat eis 15
clericalis cetus, sacris stolis induti concinentes ymnos et cantica, quasi
debitam honorificentiam uictoribus exhibentes et parantes munera et
exenia, ut eorum circa se misericordiam prouocarent. Sed ipsi totius
pietatis et humanitatis ignari relligionis obsequia contempnentes et piam
eorum simplicitatem deridentes, extractis gladiis absque ulla miseratione 20
ipsorum capita detruncabant. Tunc irruentes in claustra diripiebant omnia
domos succedentes, ecclesias prophanantes, dirruebant altaria, spargebant
relliquias, ex sacratis uestibus concubinis et uxoribus redimicula
preparabant.
13 At uero Bela rex auxilio protectus diuino, tantum euadens excidium 25
cum paucis secessit in Austriam. Rex uero Colomannus, frater eius,
deuenit ad magnam uillam, que sita est super ulteriorem ripa Danubii,
nomine Pestium. Ad quem locum maxima multitudo Hungarorum et
aliarum nationum, que ultra citraque Danubium habitabant, audito infausto
belli euentu et cognoscentes interitum totius exercitus confugerunt. 30
Habebant enim fiduciam in numerosa plebis multitudine, que ex aduenis
et incolis ibidem fuerat congregata. Sed dissuadebat eis Colomannus rex
temeraria ausa molientibus et celesti gladio se posse resistere arbitrantibus.
Consulebat autem eis, ut potius ad alia loca diuertentes salutis sue
quererent munimentum. Sed cum non acquiescerent salubri consilio, 35
discessit ab eis Colomannus et uenit trans Drauum fluuium, ubi
habitationis sue habebatur locus.
3 z e lo ty p ie : z e lo th y p ie Z II a liq u a te n u s : a liq u a lite r Z II 5 p r e c is o : p r e tio s o
V U r b II to ta lite r : deest Z II 7 c o n s e d e r e : c o n s id e r e Z II 8 u e c te s : n e c te s T II
9 in : deest Z II 13 m ise r a tio s e n e c tu tis : s e n e c tu tis m is e r a tio Z II 2 0 u l l a : u n a V L
II 22 d ir r u e b a n t: d irru m p eb an t T II 23 e t : e x II 25 tan tu m : T artareum Z II 35
a c q u ie s c e r e n t : a q u ie sc e r e n t T II 3 7 s u e h a b eb atu r lo c u s : su a e a b eb a t lo c u m Z

230
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 13

m u š k o m o b i č a j u o p a s a n e o r u ž j e m , j u r i l e h r a b r o u b it k u k a o m u š k a r c i , i
p r e m a z a r o b l j e n i m ž e n a m a j o š s u s t r a š n ij e d i v l j a l e . A k o s u v i d j e l e d a s u
n e k e l j u p k i j e u l i c u i d a b i m o g l e p o t a k n u t i l j u b o m o r u , o d m a h s u ih
t r g n u t im m a č e m u b i j a l e . A k o s u p a k v i d j e l e d a s u n e k e d o b r e z a s l u ž e n j e ,
5 odrezale bi im cijeli nos i nagrdivši im tako lice, određivale im da budu
ropkinje. Zarobljenim dječacima su zapovijedali da dođu k njima i ovakvu
su igru s njima priređivali: najprije su zapovijedali da sjednu u nizu, zatim
su zvali svoju djecu i davali im svakome po jednu motku od zelenoga drva
i tada naređivali da udaraju po glavama nesretnih mališana. Sami su pak
10 sjedili i promatrali surovim očima, smijali se i međusobno hvalili onoga
koji je najbolje zamahnuo i koji je jednim udarcem mogao rasuti mozak i
usmrtiti dječje tijelo. Sto bi više trebalo? Nije bilo poštovanja prema
ženskom spolu, nije bilo milosti prema dječjoj dobi, nije bilo milosrđa
prema starosti, sve su ubijali istom vrstom bezbožnosti te se činilo da nisu
15 ljudi nego zli dusi. Kad su dolazili do nastamba redovnika, izlazio im je
ususret zbor klerika u posvećenim svečanim haljinama pjevajući himne i
pjesme da bi iskazali nužno poštovanje pobjednicima. Spremali su im
darove i gostinjce da bi izazvali njihovo milosrđe. Ali oni uopće ne znajući
što je pobožnost i čovječnost, prezirući religioznu pokornost i izrugujući
20 se njihovoj naivnosti, isukanim su im mačevima bez ikakve milosti
odsijecali glave. Zatim provaljujući u unutrašnjost samostana, grabili su
sve, palili nastambe, oskvmjivali crkve, rušili oltare, bacali relikvije i od
posvećenih haljina rezali vrpce za priležnice i žene.
Kralj je Bela pod Božjom zaštitom izbjegao toliko zlo i s nekolicinom 13
25 se povukao u Austriju.23 Kralj Koloman, njegov brat, dođe do velikoga
grada Pešte koji se nalazi s druge strane Dunava iznad obale. Na to je
mjesto došao zbjeg mnogobrojnih Ugara i drugih naroda koji su živjeli
na obje obale Dunava, kad su čuli za nesretni ishod rata i propast čitave
vojske. Uzdali su se, naime, u velik broj pučanstva koje se bilo skupilo
30 odasvud od doseljenika i domaćeg življa. Oni su smišljali poduzimati
nepromišljene pothvate i smatrali su da se mogu oduprijeti nebeskome
maču ali ih je kralj Koloman odvraćao od toga. Savjetovao im je da se
povuku na druga mjesta i da tamo potraže zaštitu i spas. Budući da nisu
prihvaćali njegov spasonosni savjet, Koloman ih napusti i prijeđe rijeku
35 Dravu, gdje je bilo njegovo boravište.

23 Kralj Bela pobjegao je austrijskom hercegu Fridriku II. Babenbergu (1230-1246).

231
 XXXVI, 14-15 D e peste Tartarorum

14 Predicta uero popularium turba, ut talium se habet presumptio,

ceperunt locum munire, uallum effodere, componere aggerem, uimineas
crates circumplectere et inaniter omnia preparare. Sed antequam ad
medium operis processisset principium, ecce repentini adsunt Tartari,
timor et ebitudo mentis peruadit multitudinem Hungarorum. Tunc 5
truculenti duces, ueluti rapaces lupi, quos rapide famis exagitat ingluuies,
caulas solet ouium ad predam inyando lustrare, ita isti beluino more
furentes totam uillam trucibus oculis circumspiciunt, feroci animo
pertractantes, qualiter Hungaros uel ad exteriora traherent uel ad eos
ingredi per atiem gladii preualerent. Igitur Tartarorum acies suis castris 10
circa totam uillam defixis, ceperunt eam undique impugnare sagittantes
acriter et telorum ymbrem interius iacientes. E contrario uero Hungarorum
infausta rebellio totis se uiribus defendere conabatur intendentes balistas
et arcus plurima in hostiles cuneos iacula emittebant multos e machinis
lapides intorquendo. Sed letifere Tartarorum sagitte infallibiliter 15
penetrantes certiorem inferebant mortem. Non enim erat torax, clipeus,
uel lorica quam non transfoderet ictus Tartarea manu uibratus. Cum ergo
altrinsecus duobus aut tribus diebus pugnatum fuisset et plurima iam
strages ex miseranda plebe foret peracta, ne quicquam infelices dextris
languentibus resistebant. Et quia locus non satis erat munitus, die quadam 20
uno impetu Tartari irruperunt, nec fuit ultra congressio, nec resistentia ulla.
15 Tum furor et impietas, ultra quam dici potest, in miseros deseuire
cepit. Reuera in Pestio tota se pestis immersit. Ibi diuine ultionis gladius
in Christianorum cruore quam maxime debachatus est. Introgressis itaque
Tartaris, quid misere plebi restabat consilii, nisi complicare brachia, ponere 25
genua, flectere sub mucrone ceruices? At uero cruenta barbaries non
satiabatur inundatione sanguinis copiosa, non deficiebat cedis instantia
indefessa. Tantus audiebatur fragor cedentium, ac si ingentium siluarum
robora securium multitudine detruncarentur ad terram. Tollebatur ad celum
rugitus et ululatus plangentium mulierum, uociferantium puerorum, qui 30
tam acerbe mortis furiam coram oculis discurrere sine cassatione

6 ra p id e : ra b id e T ZV er V L deest V U rb II ra p id e fa m is : ra p id a fa m e s Z II
e x a g i t a t : e x a g ita v it M II 7 c a u la s s o le t o u iu m ad p red a m in y a n d o lu strare : q u a e
s o le t o u iu m p red a m in y a n d o lu strare Z II 8 fe r o c i : fo rti Z V II 9 t r a h e r e n t :
th r a e r e n tV II 12 y m b r e m : h im b r e m M II E : deest Z V V L II c o n tr a r io : C on trarie
Z II H u n g a ro ru m : deest Z II 15 in fa llib ilite r : in fa lla b ilite r T II 17 tr a n s fo d e r e t :
tr a n sc e n d e r e t Z II 18 p u g n a tu m : p u g n a tu s V II 20 la n g u e n tib u s : deest Z II erat
m u n itu s : m u n itu s era t Z II 22 d e se u ir e : d eu ire V II p o te s t, in m is e r o s d e s e u ir e
c e p i t : p o te st, seu ire c e p it Z II R eu era : reuersa V L II tota : tanta V II 25 r e s ta b a t:
r e s ta b it T II 27 s a n g u in is c o p i o s a : c o p i o s a s a n g u in is Z II 30 m u lie r u m ,
u o c ife r a n tiu m p u ero ro m : m u lie r u m p u e ro ru m q u e Z

232
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 14-15

Spomenuto mnoštvo puka, kako se od takvoga i očekuje, počelo je 14

utvrđivati mjesto, kopati jarak, podizati nasip, plesti brane od pruća i sve
uzalud pripremati. Ali prije nego što su došli do polovine započeta posla,
pojave se iznenada Tatari te ugarsko mnoštvo padne duhom od straha i
5 otupi. Tada krvožedni zapovjednici, kao što grabežljivi vukovi, koje
razapinje proždrljiva i neutaživa glad, običavaju gledati obore ovaca
razjapivši njuške u očekivanju plijena, tako su i oni, zvjerskom bjesnoćom
obuzeti, divljim pogledima prelazili po čitavom gradu da bi u svojoj
nesmiljenoj duši odlučili da li će Ugre istjerati na brisani prostor ili će ih
10 silinom mača moći svladati. Bojni redovi Tatara, dakle, utvrdivši svoj
logor oko čitavoga grada, počeli su ga odasvud oštro napadati najprije
strijelama a zatim kišom kopalja. Na suprotnoj strani nesretni su Ugri
pružali otpor i nastojali obraniti se svim silama, napinjući baliste i lukove
odašiljali su po neprijateljskim redovima bezbroj kopalja i vitlali iz
15 strojeva mnogobrojno kamenje. No, smrtonosne tatarske strjelice
nepogrešivo su pogađale i donosile više nego sigurnu smrt. Nije bilo
oklopa, ni štita, ni kožne zaštite koju ne bi mogao probosti udarac zavitlan
tatarskom rukom. Napokon, kada je borba već trajala dva ili tri dana i kad
je već bio izvršen velik pokolj nad jadnim pukom, nesretnicima su
20 smalaksale desnice i nisu se više odupirali. Budući da mjesto nije bilo
dovoljno zaštićeno, u samo jednom naletu Tatari krenu u juriš i ne naiđu
ni na kakvu borbu niti ikakav otpor.
Tada su prema bijednicima stali postupati tako bijesno i opako da se 15
to ne može iskazati. Doista se sva ta pošast razlila Peštom.241 upravo je
25 tamo mač Božje osvete najviše ogreznuo u krvi kršćana. Kad su Tatari ušli,
što je drugo jadnom puku preostalo nego da sklopi ruke, savije koljena i
pogne šiju pred oštricom noža? A okrutni se barbari nisu mogli zadovoljiti
krvlju koja je obilno plavila nego su bez umora i bez prestanka ubijali.
Sjekli su ih uz toliki prasak kao da pod udarcima mnogobrojnih sjekira
30 padaju posječene na zemlju goleme hrastove šume. Do neba su se uzdizali
krikovi i jauci žena koje su naricale, djece koja su vrištala jer su bez
prestanka gledala kako im pred očima bjesni smrt. Nije bilo pogrebnih

24 Toma povezuje ime grada Pešte sa značenjem riječi pestis = nesreća, propast.

233
 XXXVI, 16-17 De peste Tartarorum

cernebant. Non uacabat tunc funereas agere pompas, non flere super caris
extinctis, non sepulchrales exequias celebrare. Generalis interitus omnibus
imminens non de aliena sed de sua morte quemlibet plangere compellebat.
Mares enim et feminas, senes et paruulos letalis gladius deuorabat. Quis
infelicissimam illius diei effari ualeat lucem? Quis stragem tam numerosi 5
populi recensere queat, cum plusquam centum milia hominum seua mors
unius diei spatio et breui loci termino deglutiret? Heu, quam effera corda
pagane gentis, que sine ullo pietatis affectu totas Danubii aquas humano
sanguine rubere cernebat!
16 Postquam patrate cedis atrocitas sufficere uisa est, exeuntes de uilla 10
ignem undique posuerunt, quam totaliter in conspectu hostium absque ulla
mora uorax flama consumpsit. Ad locum predicatorum pars quedam
miserande plebis cum uxoribus et filiis confugerant putantes se murorum
ambitu interclusos summum frustrari discrimen. Sed nil profuit loci
munitio, quibus non aderat diuina protectio. Nam uenientibus Tartaris et 15
locum fortiter impugnantibus communi exitio traditi sunt appositoque igni
ad decem milia ferme hominum cum loco et rebus miserabiliter
conflagrarunt. Huius tam grandis et orribilis cedis testis est multitudo
inhumatorum ossium, que in magnos coadunata tumultos, magnum
spectaculum cernentibus prestant. 20
17 Interea Tartarorum exercitus depopulata omni regione Transiluana,
cesis ac fugatis Hungaris ex Transdanubialibus horis, composuerunt se in
locis illis totam ibi estatem et yemem peracturi. Et ut metum incuterent
his, qui erant ex altera parte Danubii, collectam multitudinem occisorum
in aceruos plurimos super ripam fluminis locauerunt. Alii uero puerulos 25
lanceis affigentes, quasi pisces in ueru, per horas aluei baiulabant. Iam
uero captarum predanim non erat numerus uel mensura. Quis extimaret
inumerabilium equorum et ceterorum animalium multitudinem? Quis
diuitias et thesauros? Quis spoliorum copias infinitas, quibus hostes
locupletati gaudebant? Quanta erat hominum captiuitas, uirorum et 30
mulierum, puerorum et puellarum, quos diuersis seruitiis subigentes sub
arta custodia detinebant!

l N o n : I d e o M II fu n e r e a s : fu n e r a s V II c a r is : c h a r is ZV er V U rb II 3 su a
m o rte q u e m lib e t p la n g e r e c o m p e lle b a t : su a q u ilib e t m orte p la n g e r e c o m p e lle b a tu r
Z II m o r t e : deest T II 5 illiu s d ie i e ffa r i u a le a t l u c e m : e ffa r i u a le a t lu c e n a m Z II
9 c e r n e b a t : c e r n e b a n t T V L II 13 s e m u roru m a m b itu in te r c lu s o s : s e m a c e r ia m
a m b itu s e in tr o c lu s o s Z II 16 i g n i : ig n e Z II 18 c o n fla g r a r u n t: c o n fla g r a r e t V II
22 tr a n sd a n u b ia lib u s : tr a n sd o n u b ia lib u s T II h o r is : o r is Z II 26 la n c e is : la n c e a
Z II p is c e s in u eru : p is c e s p e r o ra s Z II 28 e q u o r u m e t cetero ru m : e q u o r u m
c e te r o r u m q u e Z II 32 arta : arcta Z

234
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 16-17

povorka, ni oplakivanja dragih pokojnika, niti svečanih sprovoda. Opća

se propast nadvila nad sve i tjerala svakoga da plače nad svojom a ne nad
tuđom smrću. Muškarce i žene, starce i djecu proždirao je smrtonosni mač.
Tko bi mogao opisati kako je nesretna svjetlost sjala toga dana? Tko bi
5 mogao prebrajati koliko je nesretnoga naroda poklano, kad je okrutna smrt
u jednom danu i na ograničenom mjestu progutala više od sto tisuća ljudi?
Jao, kako su surova srca poganskoga naroda koji je bez ikakva osjećaja
strahopoštovanja gledao kako se sva voda Dunava crveni od ljudske krvi!
Kad se već činilo da su počinili dosta strašnoga ubijanja, izašli su iz 16
10 grada, sa svih su strana zapalili vatru i odmah je oganj sve progutao pred
očima neprijatelja. Jedan dio bijednoga puka došao je do samostana
redovnika propovjednika,25 u nadi da će zatvoreni unutar zidina izbjeći
najgoru opasnost. Ali ne koristi zaštićeno mjesto onima koji nisu pod
Božjom zaštitom! Kad su, naime, došli Tatari i snažno napali samostan,
15 zahvatila ih je opća propast. U mukama je izgorjelo gotovo deset tisuća
ljudi u podmetnutoj vatri, zajedno sa samostanom i svim stvarima. O tako
velikom i zastrašujućem pokolju svjedoče bezbrojne kosti nepokopanih,
koje su, skupljene u velike gomile, promatračima bile dojmljiv prizor.
U međuvremenu se tatarska vojska, opustošivši cijelu transilvanijsku26 17
20 pokrajinu, poubijavši i otjeravši Ugre s obala na onoj strani Dunava,
smjestila na tim mjestima da provede tamo cijelo ljeto i zimu. Da bi utjerali
strah u kosti onima koji su bili na drugoj strani Dunava, na obalu rijeke
nabacali su na brojne hrpe gomile ubijenih. Drugi su djecu nabadali na
koplja kao ribe na ražnju i raznosili ih po obalama riječnoga korita.
25 Zarobljenoga je plijena bilo toliko da se nije mogao ni brojiti niti izmjeriti.
Tko bi procijenio neizmjerno mnoštvo konja i ostalih životinja, tko
bogatstva i blaga, tko beskonačno obilje plijena kojim su se neprijatelji
obogatili i kojem su se veselili? Kakav je pak bio položaj zarobljenih
muškaraca i žena, dječaka i djevojčica, koje su podvrgli različitom
30 robovanju i držali pod strogom stražom.

25 Radi se o dominikanskom samostanu sv. Antuna u Pešti koji je osnovan oko 1230.
godine.
26 Transilvaniju je okupirao Kadan koji je razrušio Varadin.

235
 XXXVI, 18-19 De peste Tartarorum

18 Cum quidam relligiosus uir nimio afficeretur dolore super tanto casu
populi Christiani admirans et ardenti desiderio causam scire cupiens, cur
omnipotens Deus permiserit terram Hungaricam deuastari gladio
paganorum, cum fides catholica ibi uigeret et ecclesiarum honor optimo
statu polleret, audiuit nocte per uisum: »Noli admirari, frater, nec diuina 5
iudicia tibi uideantur iniusta, quia licet multa facinora huius populi summa
Dei clementia supportasset, scelus tamen nefande libidinis trium
episcoporum nequaquam potuit tollerare.« De quibus tamen hoc dictum
sit, mihi non est compertum.
19 Tunc Bela rex de Austria reuersus uenit cum omni familia sua et 10
demoratus est in partibus Zagrabie. Congregati uero sunt circa eum omnes,
qui effugere poterant gladium Tartarorum et erant ibi per estatem rei
exitum prestolantes.

3 omnipotens Deus : Deus omnipotens Z II permiserit: per miseram Z II 8

potuit : supra corr. uoluit T II n Zagrabie : Zagabriae Z M VUrb II 12
poterant: potuerunt Z

236
 O tatarskoj pošasti XXXVI, 18-19

Budući da je neki redovnik veoma tugovao nad tolikim udesom 18

kršćanskoga naroda te se čudio i žarko želio saznati zašto je svemogući
Bog dopustio da poganski mač opustoši ugarsku zemlju, iako je tamo bila
snažna katolička vjera, a crkva ugledna i snažna, on u noći začuje glas
5 priviđenja: »Ne čudi se, brate, neka ti se Božji sudovi ne čine nepraved­
nima, premda je, naime, uzvišena Božja milost podnijela mnoga nedjela
ovoga naroda, ipak nije mogla podnijeti zločin neopisive požude trojice
biskupa.« O kojima je bila riječ, nije mi poznato.
Tada se kralj Bela vrati iz Austrije,27 dođe sa svom svojom obitelji i 19
10 proboravi u okolici Zagreba. Okupili su se oko njega svi koji su uspjeli
pobjeći od tatarskog mača. Bili su tamo cijelo ljeto očekujući ishod
događaja.

27 Bela IV. nalazi se u Zagrebu 18. svibnja 1241. i papu izvješćuje o navali Tatara.
(CD IV, 128)

237
 XXXVII, 1-2 De natura Tatarorum

XXXVII. De natura Tatarorum

1 Nunc uero de natura et habitu gentis illius, prout ab his audire potui,
qui rem curiosius indagarunt, pauca narrabo. Est enim regio illorum in ea
parte orbis sita, ubi oriens coniungitur aquiloni, gentesque ille secundum
proprietatem lingue sue Mangoli appellantur. Ferunt tamen, quod terra
illorum confinis sit ulterioris Indie nomenque regis eorum Cecarcanus 5
uocatur. Hic ergo cum habuisset bellum cum quodam rege sibi contermino,
qui quandam ipsius sororem stupratam occiderat, deuicit eum et extinxit.
Filium autem eius ad regem alium fugientem insecutus est et facto
conflictu contriuit eum et ipsum, qui ei tutelam auxilii preparauerat in
regno suo. Ad tertium quoque regnum cum armatus accederet, comisit 10
prelia multa cum eo et uictor existens ad propria repedauit. Et uidens, quod
tam prospera sibi in omnibus bellis fata successerant, cepit cor eius
uehementer intumescere et ad superbiam eleuari. Ratus autem, quod non
esset in toto orbe gens aut regnum, quod eius potentie resistere posset,
proposuit ex cunctis nationibus tropheum glorie reportare. Voluit ergo 15
potentatus sui magnitudinem toto stentare mundo demonum fretus
auspiciis, quibus uacare solebat. Itaque uocatis duobus filiis suis Batho et
Caydano tradidit eis robur exercitus sui precipiens eis, ut ad debellandas
totius mundi prouincias exire deberent. Exierunt ergo et triginta fere annis
perambulauerunt omnia regna orientalium et aquilonarium regionum, do- 20
nec uenirent ad terram Rutenorum et demum ad Hungariam descenderunt.
2 Hoc autem nomen Tartari non nomen est gentis proprium, sed a
quadam aqua, que illorum preterfluit regionem, sic appellati sunt uel
secundum quosdam tatar idem sonat quod multitudo. Licet autem maxima
esset multitudo eorum, maior tamen in illo certamine fuisse dicitur copia 25
Hungarorum, sed non est gens in mundo, que tantam habeat bellandi
peritiam, que ita sciat, maxime in campestri conflictu, hostes euincere siue
uirtute, siue sagacitate pugnando. Preterea nec Christiana, nec ebrea, nec

Tatarorum : Tartarorum T Z ZVer M VL VUrb Thartharorum V II 3 oriens :

Origens ZVer II coniungitur : coniungit Z II gentesque ille : genitosque illic Z II
4 tamen : causam VUrb II 5 Cecarcanus : alias Seharhanus Cecarcanus
(transcriptum ex cod.T., ubi hoc in margine scriptum est) ZVer Cecarcanius M
Cecarcarus V VL Cacarcanus VUrb II 6 contermino : cumtermino VUrb II 7
quandam : quadam M II 8 ad regem alium : ad alium regem Z II 10 quoque : uero
VL II 12 fata : facta M II cor eiu s: in corde Z II 15 tropheum : thropeum V II 16
toto : toti T ZVer M V VUrb VL II stentare : ostendere T ostentare Z II Batho :
Bahat Z Bahat et Chaydano V Bahat et Kaydano VL II 21 uenirent: uenerunt Z
II 22 nomen est gentis proprium : nomen gentis est precipuum Z II est : deest
VUrb II 23 quadam : quodam ZVer II appellati sunt: appellarunt Z II 24 quosdam :
cosdam V II 26 gens : genus ZVer II 27 sciat: scit Z II 28 sagacitate : sagaciter Z
II ebrea : hebrea Z M VL VUrb

238
 O prirodi Tatara X X X V I I , 1-2

XXXVII. O prirodi Tatara'

Sada ću nešto ispričati o prirodi i izgledu ovoga naroda, onako kako 1
sam mogao čuti od drugih koji su to dublje istražili. Njihova je zemlja
smještena u onome dijelu svijeta gdje se istok spaja sa sjeverom i ta se
plemena na svome vlastitom jeziku zovu Mongoli. Pričaju da njihova
5 zemlja graniči s dalekom Indijom,2 a da se njihov kralj zove Cekarkan.3
Kad je taj ratovao s nekim kraljem u susjedstvu, koji je obeščastio i ubio
njegovu sestru, pobijedio gaje i ubio. Progonio je dalje njegova sina, koji
je bio pobjegao k drugome kralju, sukobio se s njime i svladao njega i
onoga koji mu je u svome kraljevstvu pružio pomoć i zaštitu. Kad je pod
10 oružjem došao do trećega kraljevstva, kao pobjednik se nakon više bitaka
vratio kući. I videći da mu je u svim ratovima sudbina bila toliko sklona,
njegovo se srce uzobijestilo i postalo oholo. Budući daje smatrao da na
cijelome svijetu ne postoji narod ili kraljevstvo koje se može suprotstaviti
njegovoj moći, naumio je proslaviti se pobjedom nad svim narodima. Želio
15 je veličinu svoje moći pokazati cijelome svijetu uzdajući se u proroštva
zlih duhova, kojima se obično obraćao. I tako pozvavši svoja dva sina,
Batua i Kadana,4 predade im najjači dio svoje vojske i naredi da moraju
krenuti u osvajanje svih krajeva svijeta. Krenuli su i tijekom gotovo
trideset godina prošetali kroz sva kraljevstva u istočnim i sjevernim
20 krajevima, dok nisu došli do zemlje Rutena i na kraju se spustili u Ugarsku.
Ime Tatari ne dolazi od naroda, nego od neke vode koja protječe njiho- 2
vim krajem, ili prema drugima »tatar« znači isto što i mnoštvo. Premda
su bili veoma brojni, ipak kažu da su u onoj bitki Ugri bili brojniji, ali
nema naroda na svijetu koji ima takvo iskustvo u ratovanju, koji tako dobro
25 zna, osobito u srazu na ravnici, svladati neprijatelje boreći se odvažnošću
ili oštroumljem. Osim toga ne sputava ih ni kršćanski ni hebrejski ni

1 Ovo poglavlje je zanimljivo etnolozima i smatra se početcima etnološke misli na

hrvatskim prostorima. (Vidi: M. Kožić, 1988.)
2 Toma dobro određuje postojbinu Tatara. To je područje od Altaja do Inda.
3 Cekarkan je vjerojatno »veliki kan«. U to vrijeme bio je to Ogotaj.
4 Batu i Kadan nisu braća, nego bratići. Batu je drugorođeni sin Johi-kana, najstarijeg
sina Temudžinova, a Kadan je sin tada velikog kana Ogotaja.

239
XXXVII, 2 De natura Tatarorum

saracenica se lege constringunt et ideo nulla ueritas reperitur in ipsis,

nullius iuramenti fidem obseruant. Et contra morem omnium gentium nec
de bello nec de pace legationem recipiunt aut mittunt. Terrificum ualde
exhibent faciei aspectum, breues habent tibias, sed uasta pectora, lata est
facies et cutis alba, imberbis gena et naris adunca, breues oculi spatio 5
longiori disiuncti. Arma eorum sunt quedam tegmina ex taurinis coriis
laminarum more compacta, impenetrabilia tamen et ualde secura. Cassides
gerunt ferreas et ex coriis factas, falcatos enses, faretras et arcus militariter
cingunt. Sagitte eorum nostris sunt quattuor digitis longiores, ferrea, ossea
et cornea cuspide conspicate. Teni uero sagittarum ita stricti sunt, ut cordas 10
nostrorum arcuum minime capiant. Vexilla breuia, nigro alboque colore
distincta, quendam lane globum in summitate habentia. Equos breues sed
fortes, patientes inedie ac laboris more equitant rusticano, per rupes uero
et lapides absque ferramentis ita discurrunt, ac si capre forent siluestres,
tribus enim continuis diebus labore quassati paruo stipularum pabulo sunt 15
contenti. Homines simili modo, nil pene de alimentorum perceptione
curantes sola crudelitate pascuntur. Usum panis aborrent, mundorum et
imundorum carnibus indifferenter utuntur. Et lac concretum cum sanguine
potant equino. Habent autem ex diuersis nationibus, quas bellis edomue­
runt, multitudinem maximam pugnatorum et precipue Cumanorum, quos 20
ad pugnandum subigunt uiolenter. Si quem uero ex his paululum trepidare
conspiciunt nec in mortem sese tota mentis insania precipitare absque ulla
cunctatione eius amputant caput. Ipsi Tartari non se libenter morti
exponunt, sed si quem eorum in bello mori contingat, statim rapiunt et
efferentes in occultissimo loco terre infodiunt complanantes tumulum et 25
locum equorum pedibus conculcantes, ne quod sepulture appareat signum.
Nulla pene rapidorum fluminum eis aqua obsistit, quominus equis
transeant insidendo. Si qua uero immeabilis unda occurrit, continuo in
modum lemborum ex uiminibus cistas intexunt superducentes crudas
animalium cutes, quibus sarcinas inferentes intrant et transeunt absque 30
metu. Tentoriis utuntur filtrinis et ex coriis factis. Equos ita bene habent
edomitos, ut quotcumque unus habeat homo, omnes ipsum tamquam canes

2 fidem obseruant: iuramenti fides obseruatur Z II 4 exhibent: exibent ZVer

V II e st: deest Z II 6 disiuncti: disguncti T II 8 falcatos : faltatos V II 9 nostris
sunt quattuor digitis longiores: nostris diverse sunt digitis longiores Z II 10 Teni:
Tenui Z II 12 lane globum : globum lane T II sed : et ZVer II 13 inedie : inedia
VUrb II more equitant rusticano : more rusticano equitant Z II 14 si capre forent
siluestres : si essent capre siluestres Z si capre forent siluestrium V II 16 Homines
simili modo, n il: Homines nil pene Z II 18 concretum : ancretum V VL II cum :
deest Z II 2 0 Cumanorum : Cumano M II 21 subigunt: subiungunt Z V II 26
quod : neque Z V II 27 quominus equis : cominus eam equis Z V II 31 filtrinis :
feltrinis Z II 32 quotcumque : quocumque Z ZVer VL quodcumque VUrb V II
habeat: abeat Z ZVer VL II homo : deest Z

240
 O prirodi Tatara XXXVII, 2

saracenski zakon, tako u njima nema istinoljubivosti i ne pridržavaju se

nikakve zakletve. I suprotno od onoga što je kod svih naroda uobičajeno,
ne primaju i ne šalju izaslanike ni za rat niti za mir. Izgled lica im je
zastrašujući, imaju kratke golijeni, ali su krupni u prsima, lice je široko i
5 koža bijela, golobradi su i zakrivljenih nosnica, oči su im sitne i široko
razmaknute. Oružje su im neki oklopi sačinjeni od komada volovske kože
u obliku pločica, neprobojni su i veoma sigurni. Nose željezne ili kožne
kacige, zakrivljene mačeve, a tobolce i strijele opasuju na vojnički način.
Njihove su strijele duže od naših za četiri prsta i imaju zašiljenu oštricu
10 od željeza, kosti ili roga. A uške strjelica su tako uske da se uopće ne mogu
uhvatiti za tetive naših lukova. Stjegovi su im kratki, crne i bijele boje, i
imaju na vrhu neku vunenu loptu. Jašu na seljački način na malenim ali
snažnim konjima koji mogu podnijeti glad i napore, a po stijenama i
kamenju jure bez potkova kao da su divlje koze. Izmoreni trodnevnim
15 neprekidnim naporom zadovoljavaju se s malo slame. Ljudi se na sličan
način hrane samo grabežom ne brinući se gotovo ništa o jelu. Groze se od
upotrebe kruha, jedu bez razlike meso čistih i prljavih životinja i piju
mlijeko zgusnuto konjskom krvlju. Zatim, imaju veliko mnoštvo ratnika
podrijetlom iz različitih naroda što su ih u ratovima pokorili, i to osobito
20 Kumana5 koje žestoko tjeraju na borbu. Ako pak vide da netko od njih
malo zadrhti i ne juri u smrt mahnito glavom bez obzira, bez ikakva
oklijevanja mu odrube glavu. Sami se Tatari ne izlažu rado smrti, ali ako
se dogodi da tko od njih pogine u bitki, odmah ga otimaju, odnose i
ukopavaju u zemlju na skrovitom mjestu. Humak poravnavaju gazeći ga
25 konjskim kopitima da se izbriše i najmanji znak pokapanja. Voda brzih
rijeka nije im nikakva prepreka i prelaze je sjedeći na konjima. Ako pak
dođu do nekog neprohodnog vodenog toka, odmah pletu iz pruća košare
u obliku čamaca, navlače preko njih sirovu životinjsku kožu, ulaze u njih
s prtljagom i prelaze bez straha. Koriste se šatorima učinjenim od pusta i
30 kože. Konje tako dobro krote da koliko ih god jedan čovjek posjeduje,

5 Kumanima je područje kretanja bilo između Kaspijskog mora i Dunava.

241
 XXXVH, 3-5 De natura Tatarorum

secuntur. Cum autem tanta sit hominum multitudo, quasi muti nullam fere
uocem emittunt, sed taciti ambulant et taciti pugnant.
3 His ergo breuiter prelibatis, nunc ad materiam redeamus. Patrata
denique ex Hungarica gente uictoria, cum fama mali tanti celeri ubique
percurrisset uolatu, totus pene mundus intremuit tantusque metus in omnes 5
prouincias incubuit, ut nulli uideretur eorum se posse impias effugere
manus. Ipse etiam Fredericus Romanorum imperator non de resistentia sed
de latibulo dicitur cogitasse. Tunc plerique litterati uiri ueteres scrutantes
scripturas, coniciebant maxime ex dictis Methodii martiris, has fore illas
gentes, que precedere debent Antichristi aduentum. Ceperunt autem 10
munire ciuitates et castra suspicantes quod ad urbem Romam uellent
omnia uastando transire.
4 Porro Bela rex ueritus, ne Tartari transuadato Danubio reliquam regni
partem contererent, misit ad ciuitatem Albensem et suscepto corpore beati
Stephani regis, susceptis etiam multarum ecclesiarum thesauris, misit 15
omnia cum domina Maria uxore sua et cum paruo filio Stephano, adhuc
bimulo, ad maritimas regiones, rogans et mandans Spalatensibus, ut hec
seruanda susciperent reginamque cum filio in sue fidei tutela tenerent. Sed
domina regina ueniens a quibusdam Spalatensium emulis persuasa noluit
intrare Spaletum, sed composuit se cum omnibus regalibus gazis et 20
consedit in castro Clisse. Venerunt autem et multe nobiles mulieres cum
ea, que suis erant uiris per Tataros uiduate. Garganus uero potestas et
nobiles Spalatenses ad dominam accedentes multa precum instantia
exorabant eam, ut mansionem ciuitatis aspernari minime dignaretur sed
non acquieuit regina. Spalatenses tamen multis eam afficientes honoribus 25
crebris exeniis et donariis eius curiam frequentabant.
5 Eo tempore Colomannus rex ad Dominum feliciter de hac luce
migrauit. Fuit enim uir pietate magis ac relligione preditus quam in
administrandis publicis rebus intentus. Sepultus est autem in loco fratrum
predicatorum apud Cesmam, latenti mausoleo infossus. Etenim gens 30
nefandissima Tatarorum sepulchra Christianorum et maxime principum
sceleratis manibus uiolantes confringebant ossaque spargebant.

3 materiam : matheriam V II 4 gente uictoria : regione uictoria genteque Z II

fama mali tanti : tanti mali fama Z II 6 eorum se posse impias effugere manus :
eorum impias manus se posse evitare aut effugere Z II 7 Fredericus : Federicus
Z M II 8 plerique litterati uiri : litterati plerique uiri Z II ueteres : uetheres V II
9 Methodii : Metaldi Z II ii suspicantes : suspirantes VUrb II ad urbem
Romam : manu posteriore corr. ad usque urbem Romanam T II 13 Bela: Bella Z
II 16 paruo filio Stephano: filio suo Stephano Z VUrb II 20 Spaletum : Spalatum
M II gazis :ga 5 isV II 21 Clisse : Clissiae Z Clisie VUrb V II 22 Tataros : Tartaros
ZZVerMVLVUrb II 25 acquieuit: aquieuit T II 26 donariis : honoriis V VL II
30 Cesmam : Qesmam T Cesinam Z II 31 Tatarorum : Tartarorum Z ZVer MV
VL VUrb II 32 uiolantes : uiolentes VUrb

242
 O prirodi Tatara XXXVII, 3-5

svi ga slijede poput pasa. I premda su tako mnogobrojni, ne puštaju glasa

od sebe kao da su nijemi, nego se šutke kreću i šutke bore.
Budući da smo to ukratko ispričali, vratimo se sada na glavnu temu. 3
Kad je, dakle, ugarski narod bio pobijeđen i kad je glas o tolikoj nesreći
5 brzo preletio po svim krajevima, zadrhtao je gotovo cijeli svijet. Toliki je
strah obuzeo sve pokrajine da se svakome činilo da ne m ože izbjeći
njihovoj bezbožnoj ruci. Priča se da i Fridrik,6 rimski car, nije razmišljao
može li pružiti otpor nego kako da se sakrije. Tada su mnogi učeni ljudi
čitajući stare spise dolazili do zaključka, i to najviše iz riječi mučenika
to Metodija,7 da će to biti oni narodi koji prethode dolasku Antikrista. Počeli
su utvrđivati gradove i utvrde pretpostavljajući da Tatari žele proći do
Rima pretvarajući sve u pustoš.
Zatim se kralj Bela uplašio da Tatari ne prijeđu Dunav i ne unište drugi 4
dio kraljevstva te pošalje izaslanika u Stolni Biograd i preuzme tijelo kralja
15 blaženoga Stjepana i riznice mnogih crkava. Sve je to poslao s gospođom
Marijom, svojom suprugom i malenim dvogodišnjim sinom Stjepanom8
u primorske krajeve moleći i nalažući Splićanima da to prime na čuvanje
a da kraljici i sinu pruže pouzdanu zaštitu. No kad je gospođa kraljica
došla, nagovorili su je neki suparnici Splićana i nije htjela ući u Split, nego
20 se sa svim kraljevskim blagom smjestila i odsjela u kliškoj tvrđavi. Došle
su s njom i mnoge plemenitaške žene koje su Tatari učinili udovicama.
Načelnik Gargan i splitski velikaši otišli su do gospodarice i usrdno je
molili da se udostoji i ne odbije boravak u gradu, ali kraljica nije na to
pristala. Splićani su je ipak obasipali mnogim počastima i darovima i često
25 posjećivali njezin dvor.
U to je vrijeme kralj Koloman blaženo otišao s ovoga svijeta Gospo- 5
dinu.9 Bio je on čovjek više obdaren velikom pobožnošću i vjerom, a
manje revan u upravljanju javnim poslovima. Pokopan je u samostanu
braće propovjednika kod Čazme10 i ukopan u skrovitom mauzoleju.
30 Prokleti je , naime, narod Tatara zločinačkim rukama oskvmjivao i razbijao
grobove kršćana, a ponajviše vladara, i prosipao njihove kosti.

6 Fridrik II. Hohenštaufovac (1194-1250) okrunjen je za njemačkoga kralja 1212, a

za cara 1220.
7 Metodije što ga spominje Toma bio bi prema Sweeneyu Pseudo-Metodije koji je
sastavio jedan govor (Sermo) kojim je najavljivao milenij. Sweeney smatra da gaje Toma
poznavao preko djela Historia Scolastica Petra Comestora, redovnika i pisca iz Pariza iz
XII. st. (Vidi: J. R. Sweeney, 1982.)
8 To je budući ugarski kralj Stjepan V. (1270-1272). Rođenje 1239. godine.
9 Herceg Koloman umro je 1241. godine.
10 Današnja župna crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi bila je samostanska crkva u
sklopu dominikanskog samostana i kao takva služila je sve do turskih vremena. Po najnovi­
jim istraživanjima, bila je bogato arhitektonski opremljena zato što je imala posebnu namje­
nu, a to je da bude mauzolej hercega Kolomana, koji je za svoga brata podigao kralj Bela
IV. Još sredinom XIX. st. bila je poznata hercegova nadgrobna ploča s njegovim likom,
ali je nestala. (Vidi: J. Stošić, 2001.)

243
 XXXVIII, 1-2 D efu g a Hungarorum

XXXVIII. De fuga Hungarorum

1 Itaque transacto Ianuario hyemalis asperitas solito magis inorruit,
omnisque aquarum cursus, glatiali frigore constrictus, liberam uiam
hostibus patefecit. Tunc cruentus dux Caydanus recepta parte exercitus
regem insecuturus exiret. Venit autem in multitudine graui, obuia queque
conculcans. Primo ergo concremata Budalia, Strigonium accessit, cepitque 5
uillam totis uiribus impugnare, quam non satis difficulter capiens succendit
omnesque in ea peremit in ore gladii paucasque manubias asportauit,
quoniam in munitionem editam res suas Hungari subuexerant uniuersas.
Inde discedens recto cursu deuenit ad urbem Albensem et continuo cuncta
suburbane habitationis domicilia concremauit, ciuitatem uero aliquot 10
diebus obsessam factis insultibus inuadere satagebat. Sed quia locus
circumfusa palustrium aquarum copia satis erat munitus, quem optima
Latinorum presidia erectis undique machinis tuebantur, dux impius uano
frustratus labore discessit. Properabat autem regem attingere, idcirco non
tantam uastationem transcurrendo facere poterat, sed adinstar estiue 15
grandinis ea dumtaxat loca demoliti sunt, per que transitum habuerunt.
2 Itaque antequam Draui flum inis gurgitem transmearent, rex
persentiens eorum aduentum relictis stationibus Zagrabiensium partium
cum omni comitatu suo ad mare descendit. Tunc diuersi diuersa querentes
diffugia per omnes ciuitates maritimas, que propinquiores uidebantur ad 20
fugam, dispersi sunt. Rex uero et totus flos reliquiarum Hungarie ad
Spalatinas partes deuenit. Erant autem in comitatu regio multi ecclesiarum
prelati, plures principes et barones, reliquum uero uulgus utriusque sexus
et etatis pene innumerabile erat. Appropinquante autem domino rege ad
introitum ciuitatis, uniuersus clerus et populus processionaliter exeuntes 25
debito uenerationis obsequio susceperunt eum, dantes ei hospitia infra
muros, quotquot uoluit ipse. Venerunt etiam isti magnates cum eo:
Stephanus episcopus Zagrabiensis et alter Stephanus Vacciensis et idem
in Strigoniensem archiepiscopum postulatus, Benedictus A lbensis
prepositus, aule regie cancelarius et idem ad Colocensem sedem electus, 30

De fuga Hungarorum : De fuga Hungarorum a facie impia et seuissima

Tartarorum gentis T ZVer II l inorruit: inhorruit Z II 3 Caydanus : Cayndanus
VUrb II 9 recto : retro Z II 13 tuebantur: tuebatur VUrb II 14 idcirco : iccirco Z
M VUrb II 15 poterat : poterant VUrb II 16 que: quem ZV II 17 gurgitem :
gurgiretem M II 18 persentiens : presentiens T VUrb II Zagrabiensium :
Zagabriensium M VUrb Zagrabiensium V II 24 innumerabile : inumerabili Z II
27 uoluit ipse : ipse uoluit Z II 28 Zagrabiensis: Zagrabiensis T Zagabriensis M
VUrb II 29 postulatus : prestolatus Z II Albensis : Albiensis V

244
 O bijegu Ugara XXXVIII, 1-2

XXXVIII. O bijegu Ugara

Kad je tako prošao siječanj,‘ zimska se studen, kao i obično, pooštrila 1
i zaledila sve vodene tokove, tako daje neprijateljima bio put slobodan.
Tada krvoločni vojvoda Kadan s dijelom vojske krene namjeravajući
goniti kralja. Dolazio je s opasnim mnoštvom zatirući sve na putu. Najprije
5 je spalio Budim i došao do Ostrogona. Počeo je svim snagama napadati
grad i uspio gaje bez velike muke osvojiti i zapaliti a sve njegove stanov­
nike pobiti mačem. Plijen je neznatan odnio jer su Ugri prenijeli sve svoje
stvari u utvrdu na uzvisini. Odanle se spustio i ravno je došao u Stolni
Biograd i odmah spalio sve nastambe u predgrađu. Grad je nekoliko dana
10 opsjedao i jurišajući pokušavao u nj provaliti, ali je mjesto bilo dosta dobro
zaštićeno brojnim močvarama. Grad su štitile čete Latina2koje su posvuda
podigle ratne strojeve te je bezbožni vojvoda odstupio nezadovoljan
uzaludnim naporima. Žurio se dostići kralja i zbog toga u prolazu nije
mogao pretvarati sve u pustoš, nego su poput ljetnoga grada uništavali sve
15 što im je bilo na prolazu.
I tako, prije nego što su prešli vrtloge rijeke Drave, kralj je napustio 2
prebivališta u okolici Zagreba i spustio se sa svom svojom svitom do mora
jer je predosjećao njihov dolazak. Tada je svatko tražio sebi utočište i tako
su se raspršili na razne strane, po svim gradovima uz more u koje im je
20 bilo bliže pobjeći. Kralj pak i sav cvijet ostataka Ugarske dođe u okolicu
Splita.3 U kraljevoj su pratnji bili mnogi crkveni prelati, mnogi prvaci i
baruni, a ostali je puk obaju spolova i dobi bilo gotovo nem oguće
prebrojiti. Kad se gospodin kralj približavao ulasku u grad, cjelokupni je
kler i narod izašao u povorci i dočekali su ga s dužnim štovanjem. Dali su
25 mu konačišta unutar gradskih zidina koja je god želio. S njim su došli ovi
crkveni dostojanstvenici: Stjepan,4 biskup zagrebački, i drugi Stjepan,5
vački biskup koji je bio predložen za ostrogonskog nadbiskupa, Benedikt,6

1 To je 1242. godina.
2 Latini su bili doseljenici u Stolni Biograd kao i oni koji su osnovali Vicus Latinorum
u Zagrebu. To je jedno od mišljenja. Neki smatraju da se radi o templarskoj vojsci. Vidi
bilj. 18 i 19 u poglavlju XXXVI.
3 Kralj boravi u proljeće 1242. u okolici Splita.
4 Radi se o Stjepanu Baboniću, zagrebačkom biskupu (1225-1247), obnovitelju
zagrebačke biskupije. (Vidi: N. Budak, 1983.)
5 Većina crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika koje Toma spominje navedena je u
dignitariju isprave od 18. ožujka 1242. godine koju je kralj Bela IV. izdao Trogiranima.
(CD IV, 146-148) U njoj je Stjepan naveden kao vački biskup, ali poslije u istoj godini,
točnije u ispravi od 16. studenoga (CD IV, 172-176), uz naslov vačkog biskupa, Stjepan
se titulira i kao postulatus in archiepiscopum Strigoniensem. Naime, ostrogonski nadbiskup
Matija poginuo je u sukobu s Tatarima, kako je to naveo i Toma.
6 Benedikta se također u ispravi izdanoj Trogiranima navodi sa svim atributima kao
i Tomu: magister Benedictus prepositus Albensis, aule nostre cancellarius et electus in
archiepiscopum Colocensem. Benedikt je naslijedio nadbiskupa Hugrina na drugoj
ugarskoj metropolitanskoj stolici. Hugrin je također poginuo u sukobu s Tatarima.

245
XXXVIII, 2 D e fu g a Hungarorum

Bartholomeus Quinqueecclesiensis episcopus et quidam alii episcopi.

Affuerunt nichilominus Hugrinus prepositus Cesmensis, Achilles
prepositus, Vincentius prepositus, Thomas prepositus et alii quam plures
prelati, quos enumerare superuacaneum duximus. Proceres quoque curie
isti erant: Dionisius banus, Vladislaus comes curialis, Matheus magister 5
tauernicorum, Orlandus magister agasonum, Dimitrius, Mauritius et alii
multi illustres uiri omnes cum domibus et familiis suis. Garganus autem
potestas circa regium obsequium ualde sedulus et deuotus, curabat
sollicite, ut et ciues in executione mandatorum regalium prompti existerent
et regalis clementia uniuersitatem ciuium affectu dilectionis et gratie 10
confoueret. Fecerunt autem Spalatenses omnia ad regis placitum hoc
excepto, quod ei quandam galeam minime potuere tam celeriter preparare,
quantum rex declinans Tatarorum rabiem expetebat. Quod factum non satis
equanimiter tulit regius animus. Noluit autem rex residere Spaleti, sed
abiens cum uxore et cum omnibus gazis suis demoratus est Tragurii, putans 15
se ibi contra hostium incursum fortiorem habere tutelam propter
uicinitatem insularum. Composuit autem se cum omni curia sua et mansit
in insula adiacente.l

l Quinqueecclesiensis : Quinqueecclesiarum VL VUrb II 6 agasonum :

agasonum T II 7 domibus : dominabus VL II 12 ei : eius T II 13 quantum :
quatenus Z quanam M II Tatarorum : Tartarorum T Z ZVer M V VL VUrb

246
 O bijegu Ugara XXXVIII, 2

prepozit7 Stolnog Biograda, kancelar na kraljevskome dvoru i izabran za

kaločku biskupsku stolicu, Bartolomej,8 pečujski biskup, i neki drugi
biskupi. Došli su također: Hugrin,9 prepozit čazmanski, Ahilej prepozit,
Vincent prepozit, Toma prepozit i mnogi drugi prelati koje je, po našem
5 mišljenju, izlišno nabrajati. A dvorski su velikaši bili ovi: ban Dionizije,10
dvorski župan Ladislav,11 glavni komornik M atej,12 glavni konjušar
Roland,13 Dimitrije,14 Mauricije15 i mnogi drugi ugledni muževi svi sa
svojim obiteljima i služinčadi. Načelnik Gargan, veoma revan i odan u
poslušnosti kralju, usrdno se brinuo da i građani spremno izvršavaju
10 kraljeve naredbe i da se kraljeva m ilost zajednici građana iskaže
naklonošću i ljubavlju. Splićani su sve činili prema kraljevoj volji, jedino
što nisu mogli opremiti neku galiju tako brzo kako je kralj to zahtijevao,
u strahu od tatarskoga bijesa. Taj događaj kralj nije potpuno ravnodušno
primio. Nije htio boraviti u Splitu nego je otišao sa ženom i svim svojim
15 blagom u Trogir16 jer je mislio da će mu blizina otoka osigurati bolju
zaštitu od neprijateljskoga napada. Smjestio se, naime, sa svim svojim
dvorom i ostao na obližnjem otoku.

7 Prepozit je glavar kaptola u sjevernoj Hrvatskoj i Ugarskoj, kao što je to u

dalmatinskim kaptolima bila dužnost arhiđakona.
8 Pečujskog biskupa (episcopus Quinqueecclesiensis) Bartolomeja može se prema
dokumentima pratiti od 1219. do 1246. godine. (CD III, 176,184,201 etpassim; CD IV,
13,16,49 etpassim)
9 Hugrin, koji je tada bio čazmanski prepozit, postat će poslije splitskim
nadbiskupom. (Vidi: A. Gulin, 2001,76-77.)
IU Dionizije je bio ban i herceg Slavonije ([banus Sclauonie et maritimarum, banus
et dux tocius Sclauonie) (1241- 1246). (CD IV, 136, 148,152,163 et passim)
11 Dvorskog župana, palatina (palatinus) Ladislava navode dokumenti od 1242. do
1246. godine. (CD IV, 175, 192, 225 et passim)
12 Mateja kao glavnog tavarnika (blagajnika, komornika) može se pratiti po
dokumentima od 1242. do 1246. godine. (CD IV, 102,158, 163 et passim)
13 Roland (Rolandus, Lorandus) u to vrijeme nije glavni konjušar (magister
agasonum). On u razdoblju 1242-1246. obnaša dužnost glavnog jelonoše (magister
dapiferorum) (CD IV, 148,152 et passim), dok je prije toga bio glavni peharnik (magister
pincernarum) (CD IV, 136), a nakon 1246, točnije 1248, pojavljuje se kao palatin. (CD
IV, 369, 370, 466 et passim) Poslije će od 1261. do 1270. godine postati banom čitave
Slavonije (CD V, 203. 204, et passim), a od 1262. do 1268. bit će na dužnosti splitskog
kneza. (CD V, 343, 378, 384. et passim)
14 Dimitrije se 1242. godine pojavljuje uz kralja kao župan mošunski (comes
Musuniensis),a u razdoblju 1243 -1246. obnaša dužnost dvorskog suca (iudex curie regie).
(CD IV, 192, 225,233 et passim)
15 Mauricije je u vrijeme 1242-1245. bio glavni peharnik (magister pincernarum).
(CD IV, 148, 158, 175 et passim)
16 Kralj Bela IV. u Trogiru boravi u ožujku 1242. godine. Tom prilikom daje i
potvrđuje Trogiranima povlastice svojih prethodnika. (CD IV, 146-148)

247
 XXXIX, 1-2 De seuitia Tatarorum

XXXIX. De seuitia Tatarorum

1 Porro dux impius nil intemptatum relinquere uolens furioso
constipatus exercitu post regem cucurrit, nil nisi regium sanguinem sitiens
in regis pemitiem totis furiis raptabatur. Paruam autem stragem de Sclauis
facere potuit, quia latuerant homines in montibus et in siluis. Venit autem
non quasi iter faciens, sed quasi per aerem uolans loca inuia et montes 5
asperrimos supergrediens unde numquam exercitus ambulauit. Properabat
enim impatienti festinatione arbitrans se regem posse inuadere, antequam
descendisset ad mare. Sed postquam resciuit, quod rex iam in maritimis
tutus maneret, lentius gradi cepit. Et cum totus exercitus ad quandam
aquam, que dicitur Sirbium, descendisset, parumper consedit ibidem. Tunc 10
truculentus carnifex iussit omnem captiuitatem, quam ex Hungaria
duxerat, congregari in unum, multitudinem magnam uirorum et mulierum,
puerorum et puellarum fecitque omnes in quandam planitiem duci. Et cum
omnes quasi quidam grex ouium coadunati fuissent, missis spiculatoribus
omnium fecit capita amputari. Tunc ingens audiebatur ululatus et planctus 15
totaque terra moueri a uoce pereuntium uidebatur. Iacuerunt autem omnes
in illa prostrati planitie, quemadmodum spicarum manipuli sparsim solent
in agro iacere. Et ne cui uideretur, quod cedis huius immanitas spoliorum
sit auiditate patrata, nullas ab eis uestes detrahere uoluerunt, sed tota
multitudo funeste gentis in circuitu occisorum illorum per contubernia 20
discumbentes ceperunt in magna letitia comedere, choreas ducere, mag-
nosque chachinos ludendo mouere, quasi multum aliquid perpetrassent
boni.
2 Inde surgentes ceptum iter per Chroatie partes carpebant. Cum autem
prope iam essent, adhuc Spalatensibus incredibile uidebatur. Sed cum pars 25
aliqua descendisset de monte, ecce subito apparuerunt pauci sub menibus
ciuitatis. Spalatenses autem non eos a principio cognoscentes et credentes
eos esse Chroatas uolebant armati contra eos exire. Sed Hungari uisis
eorum signis diriguerunt animis tantusque pauor eos corripuit, ut omnes
ad ecclesiam confugerent, cum tremore magno percipiebant eucharistie 30
sacramentum non sperantes lucem huius uite ulterius intueri. Flebant alii
in uxorum et filiorum ruentes amplexus diris eiulatibus complangentes
dicebant: »Ve miseris, quid profuit tanto fugiendi labore quassari? Quid

De seuitia Tatarorum : De sevitia atque crudelitate Tartarorum T ZVer II

Tatarorum : Tartarorum T Z Z Ver M VL VUrb Thartharorum V II l intemptatum :
intentatum V II 4 homines : omnes Z II 5 quasi iter faciens : quasi interficiens
VUrb II aerem : ayerem V II 8 iam : iam iam V VL II 9 cepit: dicebatur Z II io
parumper : parum percunctatus ibidem Z II 14 omnes quasi quidam grex ouium
coadunati fuissent: omnes coadunati sic fuissent Z II grex : dux V II 15 Tunc :
Quum Z Tum M II 18 cui: nechui V II 19 detrahere : dethraere V II 26 de monte :
iam de monte VUrb II 28 uisis : iussis VUrb II 33 Ve : Vehe Z Veh V VUrb

248
 0 okrutnosti Tatara XXXIX, 1-2

XXXIX. O okrutnosti Tatara

Zatim je bezbožni vojvoda želeći iskušati sve, zbijen u redovima svoje 1
vojske, bjesomučno bježao za kraljem. Žeđao je samo za kraljevskom krvi
i razapinjala ga je mahnita želja - uništiti kralja. Slavena je malo mogao
poubijati jer su se ljudi skrivali u brdima i šumama. Došao je, ali ne kao
5 da je išao putem, nego kao da je doletio zrakom prolazeći kroz bespuća i
strme planine kuda nikada nije prošla vojska. Jurio je gonjen žurnom
nestrpljivošću misleći da će kralja moći napasti prije nego što se on spusti
do mora. Ali kad je doznao da kralj boravi na sigurnom uz more, počeo je
polaganije nadirati. I kad je čitava vojska došla do neke vode koja se zove
10 Sirbij,1 nakratko se tu zaustavio. Tada surovi krvnik zapovjedi da svi
zarobljenici koje je doveo iz Ugarske budu dovedeni na okup i dade
odvesti veliko mnoštvo muškaraca i žena, dječaka i djevojčica na neku
ravnicu. Kad su svi, poput stada ovaca, bili okupljeni, pošalje tjelesnu
stražu da im svima odrube glavu. Tada se čuo neizmjeran jauk i plač, činilo
15 se da se cijela zemlja zatresla od glasova umirućih. Svi su ležali nauznak
na toj ravnici kao što se obično snopovi klasja valjaju po poljima. I da se
ne bi komu činilo da je taj stravičan pokolj počinjen iz pohlepe za
plijenom, nisu htjeli s njih skidati nikakvu odjeću. Cijeli je taj poguban i
mnogobrojan narod, rasporedivši se po šatorima uokrug tih poubijanih
20 ljudi, u veselju počeo jesti, plesati i u igri grohotom se smijati, kao da su
učinili neko veoma dobro djelo.
Odatle krenu dalje i nastave započetim putem po krajevima Hrvatske. 2
I premda su već bili blizu, Splićanima se to još i dalje činilo nevjerojatnim.
Ali kad se jedan dio spustio s brda, iznenada se nekolicina pojavila pod
25 gradskim zidinama. Splićani ih u početku nisu prepoznali i vjerujući da
su to Hrvati, htjeli su oružjem krenuti na njih. Kad su pak Ugri vidjeli
njihove bojne znakove, sledili su se u duši i takav ih je strah obuzeo da su
svi pobjegli u crkvu i drhtali od straha primajući sakrament euharistije,
jer su izgubili nadu da će ikada više gledati svjetlo ovoga života. Jedni su
30 plakali i hrlili u zagrljaj žena i djece. Govorili su strašno jadikujući: »Jao
nama bijednima, kakve nam je koristi donio tako naporan bijeg? Sto nam

1 Sirbij neki izjednačuju s rijekom Unom, a neki sa Srebrenicom u Lici koja utječe u
Unu kod Srba.

249
 XXXIX, 3-4 De seuitia Tatarorum

contulit tanta terrarum spatia percurrisse, si persecutorum gladios effugere

nequiuimus, si hic expectauimus iugulari?« Tunc oppressio magna facta
est ad omnes ianuas ciuitatis fugientium intra muros. Relinquebant equos
et animalia, uestes et utensilia, ipsos etiam filios non prestolantes mortis
urgente stimulo ad tutiora currebant. At uero Spalatenses magnam eis 5
humanitatis gratiam exhibentes recipiebant hospitio et eorum inopiam,
quantum poterant, releuabant. Sed tanta erat fugitantium multitudo, ut
domorum eos non caperent diuerticula, sed manebant in uicis et in uiis.
Nobiles etiam matrone circa septa ecclesie sub diuo iacebant. Alii in
fornicium tenebras se abdebant, alii purgantes munditias de andronis et 10
criptis, alii ubi poterant etiam sub tentoriis comanebant.
3 Tatari uero uniuersos, quos in campo reperire poterant, sub gladio
trucidantes, non parcebant muliebribus uel pueris, senibus uel debilibus,
ipsis etiam lepre morbo tabentibus ferro uitam eripere barbarica feritate
gaudebant. Tunc quedam turma illorum menibus appropinquans tota 15
ciuitate undique perlustrata eodem die recessit. Spalatenses autem
ceperunt fabricare machinas et eas per oportuna erigere loca. Ecce autem
paucis diebus elapsis uenit Caydanus cum aliquotaparte sui exercitus, quia
non erant herbe pro toto equitatu sufficientes, erat enim principium Martii
asperis frigoribus inhorrescens. Credentes autem Tatari, quod rex in Clisse 20
presidio consideret, ceperunt undique oppugnare castrum iacientes sagittas
et iacula intorquentes. Sed quia locus erat natura munitus, modicam
poterant inferre iacturam. Tunc descendentes de equis ceperunt reptantes
manibus ad superiora conscendere. Castrenses uero ingentes lapides
reuoluentes in ipsos aliquot ex eis neci dederunt. Ipsi uero ex casu 25
ferociores effecti usque sub magnas rupes manu ad manum pugnando
uenerunt diripientes domos predasque non modicas asportantes. Sed cum
cognouissent regem ibi non esse, dimiserunt oppugnare castrum et
ascensis equis uersus Tragurium equitarunt. At Spaletum autem non multi
diuerterunt ex e is. 30

4 Tunc uero ciues non tantum proprio titubantes pauore, quantum ex

eo, quod uidebant Hungaros desperabili metu constringi, cogitabant aliqui

2 nequiuimus : nequiminus V II 6 inopiam : inhopiam V II 7 fugitantium :

fugientium Z II 9 circa: circha V II iacebant: orabant Z II 10 fornicium: fornicum
V II abdebant : obdebant M II munditias : immunditias ZVer V VUrb II ll
tentoriis : fatoriis VUrb II 12 Tatari: Tartari (passim) Z ZVer VVL VUrb II 14
tabentibus : tabescentibus Z II feritate : feritas VUrb II 17 erigere loca : loca
errigere Z II 18 aliquota : aliqua Z II 19 herbe : erbe T II 21 castrum : chastra Z
II 25 ex eis neci dederunt: ex eis necaverunt Z II 28 regem ibi non esse : non esse
ibi regem Z II oppugnare castrum : castrum oppugnare Z II 29 equitarunt :
equitauerunt Z II Spaletum : Spalatum M VL II 30 diuerterunt: deuenerunt Z II
31 titubantes pauore : pauore titubantes Z II 32 metu : motu VUrb

250
 O okrutnosti Tatara XXXIX, 3-4

je pomoglo proći tolike razdaljine na zemlji, ako nismo mogli izbjeći mač
progonitelja, ako smo ovdje dočekali da budemo zaklani?« Tada su,
bježeći unutar gradskih zidina, napravili veliku gužvu kod svih gradskih
vrata. Ostavljali su konje i stoku, odjeću i oruđe, bježali na sigurnije ne
5 čekajući čak ni djecu, gonjeni strahom od smrti. A Splićani su iskazali i
svoju milostivost i čovječnost pružajući im gostoprimstvo i olakšavajući,
koliko su mogli, njihovu oskudicu. No bjegunci su bili toliko brojni, da
se nisu svi mogli skloniti u kuće nego su ostali na otvorenom prostoru i
ulicama. Plemenite su gospođe ležale pod vedrim nebom oko crkvenih
10 ograda. Neki su se skrivali pod mračnim svodovima, drugi su čistili i
praznili hodnike i kripte, a treći su ostali pod šatorima tamo gdje su mogli.
Tatari su posmicali mačem sve koje su mogli zateći u polju, nisu
štedjeli ni žene ni djecu, ni starce ni nejake, pa čak su se poput barbara 3
zvjerski veselili oduzeti život bolesnim gubavcima. Tada se neka njihova
15 četa približila zidinama, razgledala grad sa svih strana i istoga se dana
povukla. A Splićani su počeli graditi bojne strojeve i podizati ih na
prikladnim mjestima. Kad je prošlo nekoliko dana, dođe Kadan s jednim
dijelom svoje vojske jer nije bilo dosta trave za čitavo konjaništvo. Bio
je, naime, početak ožujka i vladali su oštri mrazovi. Tatari su vjerovali da
20 kralj boravi u kliskoj utvrdi pa su počeli sa svih strana napadati tvrđavu
odapinjući strijele i bacajući koplja. Ali mjesto je bilo prirodnim položajem
zaštićeno i mogli su nanijeti samo neznatnu štetu. Tada su sišli s konja i
počeli se uspinjati pužući i hvatajući se rukama, a stanovnici tvrđave stanu
valjati veliko kamenje na njih i tako ih nekoliko ubiju. Oni su pak slijedom
25 događaja postali žešći i došli su sve do velikih stijena boreći se prsa o prsa,
rasturajući kuće i odnoseći ne baš maleni plijen. Ali kad su doznali da kralj
nije tamo, prestali su napadati tvrđavu i zajašivši konje krenuli su prema
Trogiru. Samo ih je nekolicina skrenula prema Splitu.
Tada su se građani pokolebali ne toliko zbog vlastitoga straha nego
30 zato što su vidjeli da su Ugri sapeti očajnim strahom. Jedni su razmišljali 4

251
 XXXIX, 5-6 De seuitia Tatarorum

ciuitatem deserere et cum rebus et familiis ad insularum presidia se

conferre. Ceperunt autem uanos agitare rumores, confingentes opiniones
uarias et inanes. Dicebant alii, quod ingentes machinas et plurima instru­
menta bellica Tatari fabricarent, quibus ciuitates has deicere conabuntur.
Asserebant alii, quod ad montis instar terre ac lapidum congeriem 5
aceruabant et sic ciuitatibus supereminentes facile eos esse capturos.
5 Sed Tatarorum agmina cum duce impio in Traguriensi litore
consederunt. Porro rex uidens Tatarorum exercitus ante asilum sui diffugii
descendisse, non satis tutum sibi fore arbitrans in insulis prope positis
comorari transposuit dominam cum sua prole et cum omnibus thesauris 10
ad naues, quas conduxerat, ipse uero in quodam residens ligno aduehebatur
remigibus, inspectans aduersarias aties et rei euentum expectans. Ceterum
dux Caydanus omnibus loci illius circumstantiis perlustratis temptabat, si
posset sub menibus equitando transire. Sed cum cognouisset, quod aqua
illa, per quam ciuitas a terra dirimitur, propter lim i profunditatem 15
inuadibilis erat, retraxit se inde et ad suos reuersus misit quendam nuntium
ad ciuitatem mandans, que uerba effari deberet. Qui ueniens prope pontem,
exclamauit uoce magna Sclauonice dicens: »Hec dicit uobis diuinus
Caydanus, inuicte militie princeps. Nolite reatum alieni sanguinis uobis
apropriare, sed tradite aduersarios ad manus nostras, ne forte inuoluamini 20
uindicte eorum et pereatis frustra.« Sed murorum custodes nil ad eorum
uerba respondere sunt ausi. Mandauerat enim rex, ut nullum eis redderent
uerbum. Tunc uniuersa multitudo eorum inde consurgens uia, qua uenerat,
reuersa recessit. Sic ergo per totum fere Martium in Chroatie ac Dalmatie
partibus com m orantes, quinque aut sex uicibus ad ciuitates has 25
descendebant et postea ad sua castra redibant.
6 Igitur relinquentes Chroatie regionem transierunt per ducatum
prouincie Bosenensis. Inde descendentes abierunt per regnum Seruie, que
Rasia nuncupatur ueneruntque ad ciuitates maritimas superioris Dalmatie
et pertranseuntes Ragusium, modicam enim illic potuerunt lesionem 30
inferre, uenerunt ad Catariensem ciuitatem, quam ignibus concremantes
processerunt ulterius hasque ciuitates aggressi: Suagium et Driuosten,
depopulati sunt eas in ore gladii non reliquentes in eis mingentem ad

l familiis : famulis T II 2 uanos : uarios Z II 4 conabuntur : conabantur M

VL VU rb II 6 aceruabant : aceruabunt T ZVer acceruabunt VUrb II 12
aduersarias : aduersariorum Z II 13 temptabat: tentabat V VUrb II 18 diuinus :
dominus Z V II 19 Caydanus : Gaydanus V II 20 inuoluamini: inuoluimini Z II
22 sunt ausi: ausi sunt Z II redderent: responderent Z II 24 reuersa : deest Z II
Martium : mensem Martium M II 28 Bosenensis : Bosinensis Z Bosnensis ZVer
Bosniensis VUrb II 29 nuncupatur : nuncipatur T II 30 illic : illich V II 31
Catariensem : Cathariensem Z V II 32 Driuosten : Diuosten ZVer Driuostrum
VL

252
 O okrutnosti Tatara XXXIX, 5-6

0 tome da napuste grad i da sa stvarima i obiteljima potraže zaštitu na

otocima. Počeli su širiti isprazne glasine i izmišljati razne neutemeljene
priče. Drugi su govorili da Tatari grade goleme strojeve i brojne ratne
sprave, kojima će pokušati razrušiti ove gradove. Drugi su pak tvrdili da
5 oni nasipavaju gomilu zemlje i kamenja u visini brda i da će tako nadvisiti
1 lako osvojiti gradove.
Ali tatarske su čete s bezbožnim vođom zasjele na trogirskoj obali. 5
Kralj, koji je vidio da se tatarska vojska spustila nasuprot njegovu utočištu,
smatrao je da mu neće biti sasvim sigurno boraviti na obližnjim otocima.
10 Prebacio je svoju gospođu s djecom i svim blagom na lađe, koje je uzeo u
najam, a sam se ukrcao na neki brod s veslačima da promatra neprijateljske
redove i očekuje ishod događaja. U međuvremenu je vojvoda Kadan
pregledao sva okolna mjesta i pokušavao na konjima doći do zidina. Ali,
kad je doznao da se voda koja odvaja grad od kopna zbog dubokoga mulja
15 ne može pregaziti, povukao se odande. Vrativši se k svojima, pošalje
jednoga glasnika u grad naloživši mu, koje riječi mora izgovoriti. Kad je
ovaj došao blizu mosta, glasno poviče govoreći slavenskim jezikom:2
»Ovo vam govori božanski Kadan, zapovjednik nepobjedive vojske.
Nemojte krivca za tuđu prolivenu krv primati k sebi, nego predajte
20 protivnike u naše ruke, da vas ne zadesi njihova kazna i da ne poginete
uzaludno.« No stražari na zidinama nisu se usudili ništa odgovoriti na
njihove riječi. Kralj im je bio naredio da im ne odgovore ni riječi. Tada se
čitavo njihovo mnoštvo pokrene i odstupi istim putem kojim su i došli.
Tako su se tijekom cijeloga ožujka, boraveći u krajevima Hrvatske i
25 Dalmacije, pet ili šest puta spustili do tih gradova i ponovno vraćali u svoj
logor.
Zatim, napustivši pokrajinu Hrvatsku, prošli su kroz kneževinu 6
bosanske provincije. Spustivši se odatle, prošli su po srpskom kraljevstvu,
koje se zove Raška i došli do primorskih gradova Gornje Dalmacije.
30 Prošavši preko Dubrovnika, kojemu su mogli učiniti samo neznatnu štetu,
došli su do grada Kotora, spalili ga i krenuli dalje. Napali su zatim gradove
Svač i Drivast, opustošili ih mačem tako da nije ostao nitko tko bi se

1 I drugi autori koji su opisivali Tatare (Iohannes de Plano Carpini) navode među
njima osobe koje su poznavale razne jezike i bile prevoditelji. Ovim Tominim navodom
ujedno se potvrđuje da su stanovnici Trogira u to vrijeme Hrvati.

253
 XXXIX, 7-8 De seuitia Tatarorum

parietem. Iterum autem totam Seruiam percurrentes in Bulgariam

deuenerunt. Ibi enim uterque dux Bathus et Caydanus condixerant suarum
turmarum copias recensere. Illi ergo ibidem coadunati curiam celebrarunt
et simulantes gratiam exhibere captiuis fecerunt per totum exercitum
preconis uoce clamari, ut quicumque esset in comitatu eorum spontaneus 5
uel captiuus, qui uellet redire in patriam, liberam se sciret habere licentiam
ex clementia ducum. Tunc multitudo magna Hungarorum, Sclauorum et
aliarum gentium nimia exultatione repleti data die de exercitu exierunt.
Et cum omnes conglobatim duobus aut tribus milibus processisent, statim
misi equitum cunei irruerunt in eos, quos simul gladiis detruncantes in ipsa 10
planitie prostrauerunt.
7 At uero Bela rex missis exploratoribus cum cognouisset certius, quod
impia gens ex toto iam regno recesserat absque omni cunctatione in
Hungariam est profectus. Regina autem cum regio puero in Clisse castro
remansit fuitque ibi usque ad mensem Septembrem. Mortue autem sunt 15
due filie ipsius puelle uirgines, et in ecclesia beati Domnii honorifice
tumulate.
8 Licet autem barbarica rabies totum regnum Hungaricum immoderato
gladio attriuisset, e uestigio tamen famis subsecuta pemities miserabilem
plebem tabo inedie deuastauit. Instante namque furore Tartareo, non licuit 20
colonis miseris aruis semina tradere, non ualuere preterite messionis
recolligere fruges. Sic ergo non extantibus alimentorum subsidiis cadebant
infelicium corpora clade famis absorta. Iacebant per campos, per uias
innumera uulgi cadauera, ut non minus credatur hec acerba lues inedie
gentem Vngaricam deuastasse, quam pestilens immanitas Tatarorum. 25
Post hec uero rabidorum luporum multitudo, quasi de diaboli cauerna
emersit, qui nonnisi humanum sanguinem sitientes, non iam occultis
insidiis, sed palam irrumpebant in domos et de matrum gremiis paruulos
rapiebant; nec solum paruulos, sed ipsos etiam armatos uiros facto agmine
inuadentes seuis dentibus lacerabant. Tribus ergo cladibus antedictis, 30
uidelicet ferro, fame, fera totum regnum Hungarie continuato triennio
flagellatum ex diuino iudicio penam suorum expendit non mediocriter
peccatorum.

2 Bathus : Batus Z 11 condixerant: conduxerant V VUrb VL II 5 preconis:

preconia Z II 8 exierunt : exirent Z II 10 simul : similiter Z V VL II 15
Septembrem : Septembris Z VL Septenbrium VUrb II 19 subsecuta : subleuata
Z II 20 deuastauit: deuastabat Z II 23 absorta : absorpta ZVer II 24 innumera :
innumerabilia VUrb II 25 gentem Vngaricam : gentesque Vngarorum Z II
pestilens immanitas Tatarorum : seuissima Tartarorum immanitas Z II 26
luporum : deest M II quasi: quae Z II de : deest Z II 27 sitientes : sitiens ZVer
VUrb II 28 in domos et de matrum gremiis parulos rapiebant: deest VUrb II 31
triennio : trigenio V

254
 O okrutnosti Tatara XXXIX, 7-8

pomokrio uza zid. Ponovo su prošli kroz cijelu Srbiju i stigli u Bugarsku.
Tamo su se oba zapovjednika. Batu i Kadan, dogovorili da prebroje svoje
čete. Na tom su se mjestu skupili i održali vijećanje. Pretvarajući se da će
pomilovati zarobljenike, dali su da glasnik po cijeloj vojsci objavi da svi
5 iz njihove pratnje, slobodni ili zarobljenici, koji se žele vratiti u domovinu,
trebaju znati kako im je ta sloboda milošću vođa odobrena. Određenoga
je dana veliko mnoštvo Ugara, Slavena i drugih naroda izašlo iz vojske
ispunjeno velikim veseljem. A kad je zbijena gomila od dvije ili tri tisuće
ljudi krenula, iznenada pojure na njih poslane čete konjanika, postrojene
10 u obliku klina, odmah im odrube glave i ostave ih da leže izvaljeni nauznak
na ravnici.
Kralj Bela pošalje izvidnike i kad je pouzdano saznao da se bezbožan 7
narod povukao iz čitavoga kraljevstva,3 bez oklijevanja krene u Ugarsku.
Kraljica je s kraljevićem ostala u kliškoj tvrđavi i proboravila tamo sve
15 do rujna. Dvije su joj kćeri djevojke umrle i s počastima pokopane u crkvi
svetoga Dujma.4
Premda je bijesni barbarin čitavo Ugarsko Kraljevstvo upropastio 8
nezaustavljivim mačem, slijedila je zatim još i strašna glad koja je uništila
jadan narod pogubnim gladovanjem. Dok su, naime, prijetili bijesni Tatari,
20 bijedni koloni nisu mogli zasijati polja i sada nisu imali što pobrati kao
plodove prošle sjetve. Budući da nije bilo zaliha hrane, padala su tijela
nesretnika shrvana i izmorena glađu. Po poljima, po putovima ležala su
bezbrojna ljudska tjelesa tako da se moglo vjerovati daje ova gorka pošast
gladovanja uništila ugarski narod jednako kao pogubna surovost Tatara.
25 Nakon toga je još mnoštvo bijesnih vukova izronilo kao iz đavolove špilje,
žeđajući samo za ljudskom krvlju, napadalo ne više iz zasjede nego su
otvoreno upadali u kuće i iz krila majki grabili malenu djecu. Nisu napadali
samo djecu nego su u čoporu napadali naoružane muškarce i razdirali ih
oštrim zubima. Tri su, dakle, spomenute pošasti - mač, glad i zvijer - bez
30 prestanka tri godine bičevale cijelo Ugarsko Kraljevstvo te je prema
Božjemu sudu platilo veliku kaznu za svoje grijehe.

3 Nije jasno zašto su se Tatari iznenada povukli. Jedno od objašnjenja jest smrt
velikog kana Ogotaja koji je umro potkraj 1241. godine.
4 Iznad vrata crkve sv. Dujma i danas je sarkofag Belinih kćeri Margarete i Katarine.
(Vidi: J. Belamarić, 1998, 47)

255
 XL, 1-2 De obitu Guncelli

XL. De obitu Guncelli

1 His ita gestis, regina adhuc considente in castro, Guncellus
archiepiscopus ab hac luce migrauit. Vir senex et plenus dierum et ipse
prefuit Spalatensi ecclesie annis uiginti duobus. Hos autem episcopos
eiusdem ecclesie suffraganeos suo tempore consecrauit: Nicolaum
Scardonensem quo defuncto alium ibidem consecrauit episcopum nomine 5
Bartholomeum. Fuerunt autem ambo isti de Spalatensi ciuitate assumpti.
In episcopatu Farensi consecrauit Nicolaum, qui erat canonicus
Spalatensis. In episcopatu Seniensi consecrauit Borislaum, quo defuncto
substituit ei Iohannem. In Nonensi ecclesia consecrauit Samsonem. Omnes
hi tres fuerunt Hungari natione. In Corbauia fecit episcopum quendam 10
iuuenem, qui erat de parentella Domaldi comitis, nomine Sarracenum.
2 In illis diebus coadunato capitulo et clero ecclesie Spalatensis factus
est tractatus de pontifice subrogando. Tunc laycali importunitate et
maxime Gargani annisu, modesto tamen et discreto, facta est ellectio de
domino Stephano, Zagrabiensi episcopo, in Spalatensem archiepiscopum 15
postulandum, qui tunc temporis Spalati morabatur. Erat autem episcopus
ipse in auro et argento locuplex ualde, aliis etiam diuitiis opulentus.
Mundana pompositate largus et curialis benignum se omnibus et affabilem
exhibebat. Totus enim extolli fauoribus et efferri hauris popularibus
cupiebat. Regressus autem Zagrabiam misit ad Romanam sedem pro sue 20
postulationis expetendo assensu. Sed tunc temporis mortuo bene memorie
Gregorio papa, facta est dissensio inter cardinales ita, ut subrogatio summi
pontificis foret ferme biennio protellata. Sic ergo causa electionis ipsius
episcopi toto illo tempore indeterminata permansit.

De obitu Guncelli: De obitu Guncelli Hungari archiepiscopi Spalatensis T

ZVer De obitu Guncelli archiepiscopi M Guncellus archiepiscopus quos
episcopos consecrauit et de electione apud S. Stephanum VUrb II 3 uiginti
duobus : XXV Z II 4 eiusdem : eidem Z II 6 de Spalatensi ciuitate assumpti :
Spalatenses assumpti in episopatu Farensi Z II 7 Farensi : Pharensi Z VL II 8
Seniensi : Segniensi VUrb II 9 Samsonem : Sansonem M V VUrb VL II 14
annisu : annixu Z II 15 Zagrabiensi : Qagrabiensi T Zagabriensi Z VUrb II 16
Spalati: Spaleti Z V VL II 17 locuplex : locuples Z II 18 pompositate : mundano
potestati VUrb II 19 exhibebat: exibebat V VL II hauris : auris T Z ZVer M II
20 Zagrabiam : £agrabiam T Zagabria Z Zagrabia VL Zagabriam VUrb II 22
cardinales : gardinales V II 23 protellata : prorogata Z prolongata VUrb

256
 O Guncelovoj smrti XL, 1-2

XL. O Guncelovoj smrti

Dok se to događalo a kraljica još uvijek boravila u tvrđavi, nadbiskup 1
Guncel napusti ovaj svijet.1 Bio je star, mnogo je toga proživio, a na čelu
splitske crkve bio je dvadeset dvije godine. Za svoga je vremena posvetio
ove biskupe, sufragane iste crkve: Nikolu skradinskog,2a nakon njegove smrti
5 posvetio je tamo drugoga biskupa po imenu Bartula.3Obojica su bili iz grada
Splita. Za službu hvarskoga biskupa posvetio je Nikolu koji je bio splitski
kanonik.4Za senjskoga je biskupa posvetio Borislava,5a nakon njegove smrti
zamijenio gaje Ivan.6U ninskoj je crkvi posvetio Samsona.7Ta trojica bili su
po narodnosti Ugri. Za krbavskoga je biskupa postavio nekoga mladića, po
10 imenu Saracena,8koji je bio u rodbinskoj vezi s knezom Domaldom.
Tih su se dana sastali zajedno kaptol i kler splitske crkve a raspravljalo 2
se o izboru nadbiskupa. Tada je iz laičke nepromišljenosti, ali prije svega na
oprezan ali i jasan Garganov mig, izbor za splitskoga nadbiskupa pao na
gospodina Stjepana, zagrebačkoga biskupa,9koji je tada boravio u Splitu. Bio
15 je, naime, taj biskup veoma bogat zlatom i srebrom i prepun drugoga
bogatstva. U svjetovnom se sjaju prema svima odnosio blagonaklono i
prijazno. Sav je bio obuzet željom da ga pljeskom slave i da ga uznosi ljubav
svjetine. Vrativši se u Zagreb, poslao je poruku Rimskoj stolici tražeći
pristanak o prijedlogu za svoj izbor. Ali tada je umro papa Grgur, dobre
20 uspomene, i došlo je do nesuglasica između kardinala tako, da se izbor
vrhovnoga svećenika oduljio gotovo dvije godine. Stoga je pitanje izbora toga
biskupa cijelo to vrijeme ostalo neodlučeno.10

1 Guncel je umro 1242. godine prije mjeseca rujna.

2 Nikola se kao skradinski biskup javlja u dokumentima 1226-1229. (CD III, 259,
301,316,328)
3 Bartul, skradinski biskup, spominje se u dokumentima i prije Nikole, tj. 1207. i
1221. Ovoga je Bartula posvetio Bernard. Na skradinskoj se stolici pojavljuje biskup Bartul
nakon Nikole. Njega diplomatička vrela bilježe tek 1248. (CD IV, 338)
4 Nikola, hvarski biskup, posvećen je po Farlatiju oko 1230, a spominje ga se u
privilegiju Bele IV. izdanom Hvaranima 1242, koji se smatra falsifikatom, ali i u jednom
drugom iz 1256. godine. (CD IV, 151-152; CD V, 4)
5 Senjskog biskupa Borislava potvrđuju dokumenti iz 1233. i 1234. god. (CD 111,459,426)
6 Ivan, senjski biskup, poslije Borislava ne spominje se ni u jednom dokumentu pa
je Tomin navod jedino svjedočanstvo o njemu.
7 Ninskog biskupa Samsona dokumenti navode u rasponu od 1242. do 1269. (CD
IV, 202,240; V, 390,426,505,506)
8 Saracena, krbavskog biskupa, navode dokumenti 1251,1271. i 1274. (CD IV, 450;
V, 597,609; VI, 8-9,17)
9 Stjepan, zagrebački biskup boravi u Splitu u pratnji kralja Bele IV. Obnašao je čast
zagrebačkog biskupa 1225-1247. (Vidi: N. Budak, 1983, 305-306.)
10 Izborom zagrebačkog biskupa Stjepana na splitsku nadbiskupsku stolicu ostvarila bi
se težnja hercega Kolomana koji je želio svoju vojvodinu Slavoniju crkveno osamostaliti od
kraljevstva Ugarske. O tome svjedoči pismo pape Grgura IX. (1227-1241) od 6. lipnja 1240.
(CD IV, 115) Međutim, sve zainteresirane stranke, osim biskupa Stjepana, te 1242. godine
nisu bile žive. Naime, papa Grgur i herceg Koloman su umrli, a na papinskoj stolici izabran
je bio Celestin IV. u listopadu 1241. No, i on je već za mjesec dana umro i zatim je trajala
sedisvakancija sve do lipnja 1243. godine, kada je izabran papa Inocent IV. (1243-1254)

257
 XLI, 1-4 De seditione apud S. Stephanum

XLI. De seditione apud S. Stephanum

1 Interim autem Garganus completo regiminis sui triennio ad propria
repedauit. Spalatenses uero fecerunt potestatem quendam iuuenem de
domo Vegliensium comitum, nomine Iohannem. Hic, quantum sibi dabatur
scire, per Gargani uestigia gradiens rem publicam gubernabat, sed etatis
fluide mobilitate lasciuus facile ad inscitiam flectebatur. 5
2 Eo tempore uacante monasterio sancti Stephani rogatus est Thomas
archidiaconus et capitulum, quatenus illuc accedentes de subrogatione
abbatis cum eiusdem loci fratribus prouiderent. Archidiaconus ergo,
associatus capitulo uniuerso, ad monasterium perrexit. Et cum bono zelo
et sollicitudine debita de abbatis subrogatione tractarent, m onachi 10
secedentes seorsum et inter se aliquandiu conferentes omnes in quendam
confratrem suum, nomine Leonardum, conuenerunt, ipsum in abbatem
unanimiter eligendo ipsumque archidiacono et capitulo presentantes
petierunt eundem uice archiepiscopi confirm ari. Videns autem
archidiaconus cum capitulo, quod omnia rite procederent, habito consilio 15
approbatam electionem confirmauerunt.
3 Statim ergo, ut in ciuitate auditum est, irruerunt a maiore usque ad
minorem ad potestatem clamantes: »Succurre, domine potestas, quia
archidiaconus cum quibusdam clericis in uestrum oprobrium et totius
ciuitatis detrimentum abbatem ordinare presumit.« Et ecce, concursus 20
factus est omnium confusa uociferatione perstrepentium. A lii etiam
seditionis ignorantes causam, potestatem simpliciter sequebantur. Sed
quidam, qui archidiaconum m alignis insectabantur od iis, nocendi
occasionem repperisse gaudebant. Currebant passim om nes, ueluti
predonum afforet aties uiolenta. Armabantur non gladiis et iaculis, sed 25
acerbis odiis et mendacibus linguis. Non retrahebat eos pugnandi formido,
cum scirent hostes expectare inhermes.
4 Sedebant canonici in claustro quieti, utpote nullius mali conscii, nichil
suspicabantur sinistri. Et ecce uesanus iuuenis cum furiosa cohorte per
ianuas monasterii uiolenter irrupit. Adsunt pueri, senes et iuuenes impulsu 30

De seditione apud S. Stephanum: De seditione facta per laycos apud Sanctum

Stephanum T ZVer II 5 inscitiam : iniustitiam U rb II 6 Thomas : Tomas Z II 7 e t :
deest Z II quatenus : quantocius V U rb II 9 zelo : 9 elo T II io monachi: monachis
T II 12 confratrem : conferre Z II abbatem : habatem V II 13 presentantes :
presentes T II 14 uice archiepiscopi : archiepiscopi uice Z II 15 archidiaconus :
archidiaconus quod V U rb II 17 ciuitate : ciuitatem Z II maiore : maiori V L II 19
uestrum : nostrum V U rb II oprobrium: opbrobrium Z obrobrium vestrum V L II
20 ecce : ecchce V II 22 seditionis : sedictionis T II 26 mendacibus : mendaciis V
II pugnandi: pugnando T II 27 cum : qum Z II inhermes : inermes Z ZV er V L II
29 suspicabantur : suposicabantur T II cohorte : coorte Z chorte V

258
 0 uzbuni kod Svetoga Stjepana XLI, 1-4

XLI. O uzbuni kod Svetoga Stjepana

U međuvremenu se Gargan vratio kući jer je prošlo razdoblje njegove 1
trogodišnje uprave.1 Splićani su izabrali za načelnika nekoga mladića iz
kuće krčkih knezova, po imenu Ivana.2 On je, koliko je već mogao znati,
upravljao gradom idući stopama Garganovim, ali je zbog mladenačke dobi
5 bio prevrtljiv i lako se prepuštao postupcima koji nisu bili utemeljeni na
znanju.
U to je vrijeme samostan svetoga Stjepana bio bez vodstva i bio je 2
zamoljen Toma arhiđakon i kaptol da otiđu onamo i da se za izbor opata
pobrinu zajedno s braćom redovnicima toga samostana. Arhiđakon pak
10 okupi sav kaptol i pođe u samostan. Kad su u dobroj namjeri i dužnom
ozbiljnošću raspravili o izboru opata, redovnici su se povukli u stranu,
međusobno su neko vrijeme raspravljali i svi su se složili da to bude njihov
subrat po imenu Leonard.3Jednoglasno su ga izabrali za opata, predstavili
ga arhiđakonu i kaptolu i zamolili ovoga da ga umjesto nadbiskupa
15 potvrdi. Budući daje arhiđakon, zajedno s kaptolom, vidio daje postupak
protekao zakonito, održano je vijeće i potvrdili su odobreni izbor.
Međutim, čim se to po gradu pročulo, dotrčali su k načelniku svi, od 3
najstarijeg do najmlađega, vičući: »Dođi u pomoć, gospodine načelniče,
jer je arhiđakon zajedno s nekim klericima na vašu sramotu i na štetu
20 čitavome gradu dopustio potvrditi opata.« I evo, svi su se štrcali i u metežu
glasno vikali. Jedni su, ne znajući za uzrok pomutnje, jednostavno slijedili
načelnika, a drugi, koji su arhiđakona progonili zlobnom mržnjom, veselili
su se da su pronašli priliku kako da mu naškode. Svi su na sve strane jurili
kao da će doći snažna postrojba razbojnika. Nisu se naoružavali mačevima
25 i kopljima, nego podlom mržnjom i lažljivim jezicima. Nije ih zaustavljao
strah od borbe, kad su znali da ih čekaju nenaoružani neprijatelji.
Kanonici su mimo sjedili u klaustru, nisu bili svjesni zla i ništa loše 4
nisu predosjećali. I evo, nerazuman mladić s pobješnjelim odredom
nahrupi silovito kroz vrata samostana. Dođoše djeca, starci i mladići,

1 Garganu je treća godina načelnikovanja istekla u svibnju 1242. godine.

2 Ivana kao splitskog načelnika spominju dokumenti od srpnja 1242. do travnja 1243.
(CD IV, 155,184)
3 Iako će taj izbor opata samostana sv. Stjepana bit neuspješan, ipak će Leonard
postati opatom toga samostana, kako svjedoči jedan dokument od 6. travnja 1248. (CD
IV, 347)

259
 XLI, 5-7 De seditione apud S. Stephanum

uecordie concitati, garrulis uocibus perstrepentes. Spumant labra, anelant

pectora iracundie flammis succensa. Tum totas furoris relaxantes habenas
canonicos inuadunt, quosdam uerbis, quosdam uerberibus impetentes.
Precipue in archidiaconum impias inicientes manus totam eius tunicam
lacerarunt. M ox in monachorum cellulas irrumpentes diripiebant 5
sarcinulas, uasa frangebant, scrutantes, si dictum possent inuenire
Leonardum, ut eum cederent uel forsan morte punirent. Erant tamen
nonnulli ciues, quibus tanti facinoris temeritas displicebat, tam stolida
facta corde et animo detestantes. Sed quia stultorum infinitus est numerus,
necesse erat multitudini cedere et eam coniuentibus oculis supportare. 10
5 Reuersi tandem de claustro, quasi deuictis hostibus gloriantes,
coadunati sunt in palatio publico et facta contione sapiens potestas
proloquens iactabat se dicens: »Viri prudentes, hodie opus ualde laudabile
a nobis patratum est, quod ad statum ciuitatis et honoris nostri cumulum
non est dubium prouenire.« Sed quia rectore puero puerili consilio ciuitas 15
agebatur, non erat, qui condoleret prostrate iustitie, qui murum se pro
domo Israhel opponeret ascendentibus ex aduerso, cum, pro pudor, ipsi
etiam clerici odio archidiaconi tantum maleficium excusare malitiose
nitentes presumptionem peruersorum ciuium uanis assentationibus
demulcebant. 20
6 Porro quesitus Leonardus per multa latibula demum inuentus est et
quia furoris calor aliquantulum iam tepuerat, non enormiter manus in eum
miserunt, sed tractus ad palatium multisque minarum iaculis impetitus
uiolenter coactus est resignare. At uero capitulum, quia pastorali carebat
presidio, iniuriarum suarum dissimulauit opprobria tum, quia iure cautum 25
reperitur detrahendum esse seueritati, quando multitudo excedit, tum quia
tale tempus instare cernebant, quod peruersitas hominum ex rigida
correctione non in melius sed in deterius mutaretur. Denuntiatis ergo et
exclusis ab ecclesia paucis quibusdam personis, que in commisso facinore
fuerant principales, dimiserunt laycos abbatem querere pro sue arbitrio 30
uoluntatis.
7 Tunc miserunt quendam laycum in Apuliam cum monachis mandantes
eis, ut per monasteria terre illius quererent quem preficerent in abbatem.2

2 totas : tota Z V er II 3 quosdam : deest Z V II uerbis : deest Z V II

quosdam : cosdam V II 5 monachorum : monacorum T VL II cellulas : celliolas
VL II 13 proloquens : deest M II se : deest Z VL II 14 nostri: uestri VVL II 15
prouenire : peruenire Z VL II 16 condoleret : indoleret Z II 17 ipsi etiam
clerici : ipsis etiam clericis Z II 25 opprobria : opbrobria Z II 26 detrahendum :
dethraendum V II 27 cernebant: cernebat V II 28 mutaretur: mutent VUrb II 33
quererent: deest VUrb

260
 O uzbuni kod Svetoga Stjepana XLI, 5-7

izazvani provalom mahnitosti, i digoše nesuvislu buku do neba. Pjena im

je bila na ustima, gnjev i srdžba plamtjela im u grudima. Popustivši sve
uzde svome bijesu, napadnu na kanonike neke udarajući riječima, a neke
šibama. Svoje su opake ruke najviše bacali na arhiđakona i razderali mu
5 čitavu tuniku. Ubrzo zatim provalili su u redovničke ćelije, rasturali
njihovu skromnu opremu, razbijali posude, premetali sve da bi ubili ili
možda smrću kaznili Leonarda, ako ga nađu. Bilo je ipak nekoliko građana
kojima se nije sviđalo tako nepromišljeno nedjelo, jer su u srcu i duši
prezirali tako nerazumne postupke. N o, budući da je neizmjeran broj
10 glupih, treba popustiti mnoštvu i podnositi ga gledajući mu kroz prste.
Kad su se vratili iz samostana, ponosni kao da su odnijeli pobjedu 5
nad neprijateljem, okupili su se u gradskoj palači. Mudri se načelnik pred
skupom ovim riječima počeo hvaliti: »Danas smo, mudri ljudi, izvršili
djelo koje zaslužuje veliku hvalu i koje, bez sumnje, pridonosi napretku
15 grada i našem časnom ugledu.« N o, budući da je gradom upravljao dječak
koji je donosio dječačke odluke, nije bilo nikoga tko bi se sažalio nad
pogaženom pravdom, koji bi se za dom Izraelov poput zida suprotstavio
napadačima. I sami su klerici, koje li sramote, iz mržnje prema arhiđakonu
nastojali zlobno opravdati takvo nedjelo i umanjivali drski postupak
20 građana neutemeljenim povlađivanjem.
Napokon su pronašli Leonarda koji se skrivao po mnogim skrovitim 6
mjestima ali se nisu grubo prema njemu ponijeli, jer se vatreni bijes već
malo ohladio. Odvukli su ga do gradske palače i silom ga oštrim
prijetnjama prisilili da se povuče. A kaptol, jer je bio bez pastirske zaštite,
25 prikrio je sramotu za nanesene nepravde kako zbog toga što oprez nalaže
da se treba kloniti strogosti, kad mnoštvo prevrši mjeru, tako i jer su
shvaćali da je nastupilo vrijeme kad se ljudska pokvarenost krutim
opominjanjem može promijeniti samo nagore a ne nabolje. Optuživši i
isključivši iz Crkve neke osobe koje su prednjačile u počinjenom nedjelu,
30 prepustili su laicima da izaberu opata prema svome nahođenju.
Tada su poslali nekoga laika u Apuliju s redovnicima i naložili im da 7
po samostanima te zemlje potraže koga bi izabrali za opata. Tako je i

261
 XLI, 8 De seditione apud S. Stephanum

Sic et factum est. Duxerunt autem quemdam ex Cauensi cenobio, nomine

Bysantium. Hic quia ignarus erat admissi facinoris et bona uidebatur fide
uenisse, abbas monasterii creatus est.
8 Sed non dormit neque dormitat, qui custodit Israhel. Impie namque
contra legem Dei agere impune non cedit. Unde quasi miraculose actum 5
est, ut quando layci gaudebant, quod quasi superiores effecti, optinuerant
contra ecclesiam suum placitum expleri, diuina ultio manifestata est.
Etenim eodem die et eadem hora, qua dictus abbas de nauigio egressus
pedem in monasterio posuit, castellanus, qui presidebat castro Clisie, cum
suis ad Salonam descendens duos iuuenes nobiles Spalatenses sagittis 10
traiectos in flumine suffocauit. Quod scelus seminarium extitit grauissime
discordie inter Hungaros et Spalatinos bellumque acerimum exortum est,
per quod ciuitas amissione personarum et rerum grauiter est punita.
Quadam namque die Hungari confederati cum Chrouatis, qui erant de
Tiniensi castro, armatis cuneis descenderunt et nullo rumore preambulo 15
fere usque ad muros predaturi cucurrerunt. Spalatenses uero improuisis
ac repentinis turbationibus excitati exierunt ad arma congressum cum eis
facturi. Stetit autem eminus Hungarorum et Chroatorum acies constipata,
ex aduerso autem potestas cum sua cohorte stans et deliberans expectabat,
donec ex ciuitate maior accurreret copia armatorum. Sed potestatis miles, 20
qui secundus erat ab ipso, uir plus quam decebat impetuosus et audax, non
passus longiores moras certaminis admisso equo ferri cepit in hostes.
Sperabat enim prospere sibi succedere, quia de ipsis palam uictorie pluries
reportarant. Cuccurrerunt et alii post ipsum, quibus ardentius extuabat
animus ciuitatis iniurias uindicare. Potestas uero cum ceteris nolentes in 25
dubiis rebus ludum attemptare fortune a longe substiterunt. Tunc permixti
hostium cunei ceperunt uiriliter preliari. Sed quia non habuerunt
succursum a suis, facile pauci a multis superati sunt. Nam quos diuina ultio
punire decreuerat, non uniformiter audere poterant uel timere, sed cum
essent ab inuicem corde et corpore disgregati, animosos obruit gladius, 30
timidos uero pusillanimitatis sue obprobrium in despectum deiecit. Sic
ergo predictus miles gladiis confossus occubuit et cum eo nobilis uir
Theodosius et inter optimos ciues primus hostilibus mactatus est armis,
de cuius morte tota ciuitas maximum perpessa est detrimentum. Nonnullis
etiam aliis trucidatis infelix dies luctuosa satis nobis et nimis amara 35

l e t : deest V L II Sic e t : Et sic Z II e t : ex V L II 6 superiores : desunt fol.

9 9 ,1 00,101,102. S II 7 placitum : prelatum Z II 12 Spalatinos : Spalatenses Z
II 15 preambulo : prehabito V U rb II 16 improuisis ac repentinis turbationibus :
repentinis ac im provisis cursationibus Z II 19 cohorte : corte V II 20 accurreret:
accurret Z II 23 quia d e : qua die Z II 24 reportarant: Z reportarat VUrb V II extuabat:
estuabat Z aestuebat ZVer II 25 iniurias : ingurias V II 26 attemptare : attentare
ZVer II 28 quos : eos Z V L cos V II 29 poterant uel timere : uel timere poterant Z

262
 O uzbuni kod Svetoga Stjepana XLI, 8

učinjeno. Doveli su nekog Bizancija iz samostana u Cavi.4 Budući da on

nije znao za počinjeno nedjelo i došao je, kako se činilo, u dobroj vjeri,
izabran je za opata.
Ali ne spava i ne drijema onaj tko čuva Izrael. Ne prolazi, naime, 8
5 nekažnjeno ako tko djeluje u suprotnosti sa zakonom Božjim. Stoga se
dogodilo čudo, jer se Božja osveta ukazala, dok su se laici veselili što su
postali nadmoćniji i uspjeli da se njihova volja provede unatoč Crkvi. U
isti se dan i isti sat, kad je spomenuti opat sišao s broda i stupio u samostan,
upravitelj kliške tvrđave5 spustio sa svojima do Solina, strijelama usmrtio
10 dvojicu mladih splitskih velikaša i utopio ih u rijeci. Taj je zločin bio
izvorom velikog sukoba između Ugara i Splićana, nastao je ljuti rat u
kojem je grad bio teško kažnjen gubitkom ljudi i stvari. Jednoga su se
dana, naime, Ugri u dogovoru s Hrvatima iz kninske tvrđave spustili u
oružanim četama i bez ikakve galame dojurili sve do zidina u namjeri da
15 pljačkaju. Splićani, pak, potaknuti neočekivanim i naprasitim
uznemirivanjima, izašli su da se oružjem s njima sukobe. Na uzvisini je
tako zastao zbijeni bojni red Ugara i Hrvata, a na suprotnoj je strani stajao
načelnik sa svojim odredom i premišljajući čekao dok mu iz grada ne dođe
u pomoć veći broj vojnika. Ali načelnikov ratnik, koji je bio njegova desna
20 ruka, čovjek odviše nasilan i odvažan, nije više mogao podnijeti odgađanje
okršaja, podbode konja i pojuri na neprijatelja. Nadao se da će mu ishod
biti sretan jer je više puta odnio pobjedu u borbi s njima. Pojurili su za
njim i drugi kojima je žestoko u duši gorjela želja da osvete nepravde
nanesene gradu. Načelnik je s ostalima, koji nisu htjeli u neizvjesnim
25 prilikama iskušavati igru sudbine, stajao podalje. Tada su se neprijateljske
čete izmiješale u muževnoj borbi. No, manjina je od većine bila lako
nadvladana jer joj njezini nisu pritekli u pomoć. Naime, oni koje je Božja
osveta bila odlučila kazniti, nisu mogli na isti način biti hrabri i biti
kukavice. Budući da su međusobno bili odvojeni dušom i tijelom, srčane
30 je pokosio mač, a na kukavice je sramota njihove malodušnosti navukla
prezir. Tako je spomenuti ratnik pao proboden mačevima i s njim plemeniti
muž Teodozije, koji je prvi među uglednim građanima bio ranjen
neprijateljskim oružjem i zbog čije je smrti cijeli grad pretrpio velik
gubitak. Ubijeni su bili, također, mnogi drugi i tako nam je prošao taj

4 Cava je grad sjeveroistočno od Salerna.

5 Upravitelj kliške tvrđave bio je neki knez Aleksandar. U dokumentu ga se spominje
kao comes zupanus de Clich. (CD IV, 184-185)

263
 XLI,9 De seditione apud S. Stephanum

transiuit. Neque tunc finem habuit infausta congressio, sed multis postea
dampnis et doloribus affecti luximus et uix tandem flamma huius discordie
restincta est et finita.
9 Transacto autem sui regiminis anno Iohannes potestas recessit, cui
successit Bemardus Tergestinus, uir etate maturus, sed quem assuetudo 5
bellandi asperum effecerat et inquietum. Erat enim homo magnanimus et
glorie cupidus, ad arma promptus, ad ciuile regimen tardus.

3 fin ita : deest Z II 5 Tergestinus: Triestinus Z Trigestinus ZVer M V L V U rb

264
 0 uzbuni kod Svetoga Stjepana XLI, 9

nesretan, žaloban i velikom gorčinom ispunjen dan. No, to još nije bio kraj
tog zlosretnoga sukoba, nego smo još i poslije tugovali zbog mnogih
nanesenih nam muka i šteta. Vatra tih nesuglasica jedva se napokon smirila
i utihnula.
5 Nakon jednogodišnjega upravljanja, načelnik se Ivan povukao, a 9
naslijedio ga je Bernard iz Trsta,6 čovjek zrele dobi ali surov i nemiran,
jer je bio naviknut ratovati. Bio je on hrabra duha i slavohlepan, brz na
oružju ali spor u upravljanju gradom.

Bernard je bio načelnikom od svibnja 1243. (CD IV, 196,205)

265
 XLII, 1-2 De secunda captione Iadre

XLII. De secunda captione Iadre

1 Hoc tempore Iaderenses ciues, letis successibus subleuati, ceperunt
animos ad insolentias retorquere et contempnentes uetera, quibus optimo
statu florebant, uoluerunt noua et incerta m oliri. Etenim Venetico
dominatui rebellantes cupiebant se ab ipsius iugo prorsus subtrahere. Cum
enim inter ceteros comprouinciales suos terra marique forent potentia et 5
diuitiis sublimati, fastidio habere ceperunt nauticis lucris incumbere,
uoluerunt militie pompas inaniter experiri. Constructis nempe uillis et
oppidis gaudebant militari equitatu uolare. Quam ob rem rupto federe
dominationis antique, iuramenti religione contempta, manifestos se hostes
Venetis ostenderunt. 10
2 Sed Veneti, ut circumspecti et solertes uiri, a principio dissimulantes
iniurias et dampna equanimiter supportantes traxerunt prius cunctos
captiuos et pecunias, quas Iadre habuerant, receperunt. Deinde paulatim
preparauerunt naualem exercitum fortem et magnum et multis machinis
fabricatis, pluribus instrumentis bellicis adaptatis, circa festum beati Petri 15
in magna classium multitudine Iadre applicuerunt. Quam undique
impugnantes machinis et balistis acre certamen eis iugiter inferebant.
Fecerunt etiam Iaderenses machinas contra machinas Venetorum
habebantque magnas oppugnantium copias Sclauorum et Hungarorum
cum quibus, quantum poterant, hostili uiolentie resistebant. Octo autem 20
siue decem diebus elapsis contigit banum Dyonisium saggitte ictu
paululum uulnerari. Hunc rex ad auxilium Iaderensibus miserat, ut esset
dux et signifer exercitus militaris. Quo uulnere pauefactus fecit se extra
ciuitatem a militibus deportari. Quo uiso Iaderenses timor et ebetudo
mentis cecidit super eos putantes banum esse mortuum nec sperabant 25
absque Hungarorum adminiculo posse resistere uiolentie Venetorum. Qua
de re statim relinquentes pugnam terga uertunt et quicquid poterant de
domibus rapientes cucurrerunt ad portam et infringentes ianuas exierunt.
Et quia magna erat oppresio multitudinis fugientium, ceperunt alii murum
scandere et religatis ad propugnacula funibus dimittebant se certatim ex 30
menibus et abibant. At uero Veneti uidentes suos hostes in fugam uersos
continuo armati de ratibus descendunt et incedentes pedetentim nullamque

Iadre : Iaderae (passim) ZVer M De secunda captione Iadre: Bellum

Venetorum cum Iadrensibus VUrb II l ciues : deest Z II 2 contempnentes :
contemnentes VUrb II 3 uoluerunt: uoluere Z M II 7 pompas : preceptis Z II 10
ostenderunt: hostenderunt V II 14 naualem: nauale V II 17 balistis : balistris Z V
II 22 Iaderensibus : Iadrensium Z II 23 exercitus militaris : exercitui militari Z M
VL VUrb V II 24 ebetudo : hebitudo M ebitudo V II 26 resistere : resisti Z M
VL II 28 cucurrerunt: currerunt Z

266
 O drugom zauzeću Zadra XLII, 1-2

XLII. O drugom zauzeću Zadra

U to su vrijeme građani Zadra postali bahati, ohrabreni uspjesima koji 1
su im donosili radost. Prezirući prošlost, kada su odlično živjeli i ni u čemu
nisu oskudijevali, htjeli su ispitati novo i neprovjereno. Boreći se, naime,
protiv mletačke vlasti, željeli su se sasvim osloboditi njezina jarma.
5 Budući da su se među ostalim stanovnicima u pokrajini na kopnu i moru
isticali snagom i bogatstvom , dosadilo im je baviti se pomorskim
poslovima koji donose korist i iz taštine željeli su se okušati u ratnoj vrevi.
Veselili su se kad se po izgrađenim naseljima i utvrdama kretala vojna
konjica. Zbog toga prekinu stari dogovor1 o vrhovnoj vlasti, pogaze
10 zakletvu i javno potvrde da su neprijatelji Mlečanima.2
Ali Mlečani su, kao oprezni i razboriti ljudi, u početku prelazili preko 2
nanesenih nepravda i mirno podnosili štete. Najprije su povukli sve
zarobljenike i preuzeli sav novac koji su držali u Zadru. Zatim su pomalo
počeli opremati snažnu i veliku mornaricu,3 sagradili su mnoge strojeve i
15 prilagodili m nogo ratnih sprava. Oko svetkovine blaženoga Petra4
mnogobrojno je njihovo brodovlje uplovilo u zadarsku luku. Odmah je
odasvud bilo napadnuto ratnim spravama i balistama i nametnuta im je
bila oštra borba bez predaha. Zadrani su također sagradili ratne sprave
protiv mletačkih sprava, imali su velike odrede Slavena i Ugara koji su
20 nadirali i pomoću kojih su se, koliko su mogli, odupirali neprijateljskoj
sili. Kad je prošlo osam ili deset dana, dogodilo se d aje bana Dionizija
pogodila i neznatno ranila strijela. Kralj ga je bio poslao u pomoć
Zadranima da bude zapovjednik i stjegonoša ratne vojske. Uplašen ranom
zapovjedio je da ga vojnici iznesu izvan grada. Kad su to vidjeli Zadrani,
25 obuzeo ih strah i pali su duhom jer su mislili da je ban mrtav. Nisu se,
naime, nadali da bi se bez ugarske pomoći mogli oduprijeti snazi Mlečana.
Zbog toga su odmah napustili bitku i dali se u bijeg, trčeći prema vratima
pokupili su što su mogli iz kuća, razbili vrata i izašli van. Kako je došlo
do velike gužve u mnoštvu koje je bježalo, neki su se počeli penjati na
30 zidine, vezivati konopce za obrambene dijelove zida i, kao da su na
natjecanju, spuštali su se niz zidine i odlazili. A Mlečani, vidjevši da su
njihovi neprijatelji krenuli u bijeg, odmah su se pod oružjem iskrcali i

1 Toma ovdje misli na ugovor o miru koji su Zadrani sklopili s Venecijom 1205.
godine, kojim priznaju vrhovnu mletačku vlast. (Vidi bilj. 15. uz poglavlje XXIV.)
2Dok je Bela IV. boravio u Klisu 1242. godine, Zadrani su se odmetnuli od Venecije
te su zatražili da im Bela IV. potvrdi povlastice ugarskih vladara, njegovih prethodnika,
što je ovaj i učinio. (CD IV, 162-163)
3 Mornarica se po A. Dandolu sastojala od 26 galija i 20 lađa.
4 Vjerojatno Toma misli na blagdan svetih Petra i Pavla, koji se slavi 29. lipnja.

267
XLII, 2 De secunda captione Iadre

cedem facientes ex eis permiserunt omnes abire. Et sic tota ciuitas capta
est ferme absque ulla strage alterutrius partis. His breuiter prelibatis ad
materiam redeamus.

2 alterutrius : alteris M 3 materiam : matheriam V

268
 O drugom zauzeću Zadra XLII, 2

postupno napredovali. Dopustili su svima da odu i nisu ih ubijali. Tako je

osvojen cijeli grad a da suprotna strana nije imala gotovo nikakvih
gubitaka.5 Nakon ovih ukratko ispričanih događaja vratimo se na glavnu
temu.

5 To je bilo 1243. Po Dandolu grad je zauzet 5. lipnja, iako iz Tomina teksta proizlazi
daje to moglo biti 5. srpnja. Kralj Bela IV. sklopio je nagodbu 29. lipnja 1244. s Mlečanima
odnosno s duždem Jakobom Teupolom (1229-1249), i još jednom iste godine su odredbe
mira s Mlečanima Zadrani potvrdili. (Vidi: N. Klaić - 1. Petricioli, 1976,159-160.)

269
 XLIII, 1-4 D e b e llo , q u o d e m e r s it in te r S p a la te n s e s e t T r a g u r ie n s e s

XLIII. De bello, quod emersit inter Spalatenses et Tragurienses

1 Itaque temporibus istis inter Spalatenses et Tragurienses bellum ex
ea causa emersit quod Tragurienses occasione cuiusdam priuilegii, quod
Bela Tragurii positus super quibusdam regalibus terris eis concessit,
uolebant manus extendere ad quasdam patrimoniales terras Spalatensium,
que includebantur intra metas eodem priuilegio comprehensas. Itaque 5
Bernardus potestas armatis lignis a Spalato exiuit cepitque ex
Traguriensibus quasi homines quinquaginta, quos Spaletum adductos
ergastulis mancipauit.
2 His diebus superuenit quidam relligiosus uir de ordine minorum,
nomine Gyrardus, origine Mutinensis, homo ualde famosus et magne 10
sanctitatis titulo reuerendus, per quem Deus multa dicebatur iam miracula
ostendisse. Hic uidens inter has ciuitates crudele odium agitari ualde
condoluit. Et uerens, ne forte instigatione dyabolica intestini et nefarii belli
succrescens incendium , inter consanguineos et uicinos sanguinis
effusionem induceret, cepit benigna partes allocutione demulcens eas ad 15
concordiam multifarie inuitare. Unde factum est, ut ob tanti uiri
reuerentiam utraque ciuitas de facili ad concordiam declinaret.
Resignantes itaque Tragurienses quicquid ex bonis Spalatensium iure
priuilegii uendicabant suos recepere captiuos.
3 Sed antequam relaxatio ad integrum fieret captiuorum, ceperunt 20
Spalatenses penitere crebris mussitationibus ad inuicem sussurrantes, quod
huiusmodi compositio in derogationem honoris et iuris urgeret ciuitatis.
Quod cum audiret Gyrardus, multum moleste ferebat, nec tamen cessabat
obsecrando et monendo eorum animos allicere ad amorem dicens, quod
per quam partem pacis huius uiolabitur bonum, non erit super sed subter. 25
Verum quia iuramenti relligione interueniente compositio extitit celebrata,
omnes captiui relaxati sunt et discordie procella parum perquieuit.
4 Sed non quiescebat soccordia popularis, quin pro reformatione con-
cordie obtrectarent maioribus, relligiosos derisionibus et oblocutionibus
insectantes. Recedente uero predicto uiro sancto modica temporis 30
intercapedine mediante, uulnus in antiquum rediit malesana cicatrix. Nam
quibusdam modicis offensionum interuenientibus causis, obtectum odium

7 homines quinquaginta : quinquaginta homines Z II u dicebatur: dicebant

VUrb II 13 nefarii : nephandi VUrb II 15 partes allocutione demulcens eas ad
concordiam multifarie inuitare : alloquutione partes alloquens et eas demulcendo
ad concordiam inuitare Z II 19 uendicabant: uendicauerant Z II 19 recepere :
recipere Z ZVer receperunt VUrb II 22 urgeret: uergeret Z ZVer V VL II 26
extitit: extit Z II 27 relaxati sunt: sunt relaxati M II 28 soccordia : secordia Z II
29 oblocutionibus : obloquutionibus Z II 31 modica temporis intercapedine
mediante : modico temporis interualo mediante ueluti Ouidius de remedio amoris
Z V VL

270
 O ratu koji je izbio između Splićana i Trogirana XLIII, 1-4

XLIII. O ratu koji je izbio između Splićana i Trogirana1

U to je vrijeme došlo do rata između Splićana i Trogirana zato što su 1
Trogirani prema nekoj povlastici na neke kraljevske zemlje koje im je kralj
Bela, boraveći u Trogiru, odobrio htjeli pružiti ruku za tim zemljama.
Splićanima su one zakonito pripadale a nalazile su se unutar međaša
5 obuhvaćenih tom povlasticom.21 tako je načelnik Bernard s naoružanim
brodovima isplovio iz Splita i zarobio pedeset Trogirana koje je doveo u
Split i sproveo u tamnicu.
Tih je dana došao neki redovnik iz reda male braće, po imenu Girard,3 2
iz grada Modene, koji je bio veoma poznat i poštovan po velikoj svetosti.
10 Pričalo se da je Bog preko njega pokazao mnoga čuda. On se veoma
ražalostio kad je vidio da među tim gradovima bjesni surova mržnja. U
strahu da se na poticaj đavla ne raspali oganj bratoubilačkog i zločinačkog
rata i da ne dođe među rođacima i susjedima do prolijevanja krvi, počeo
je blagim riječima smirivati suprotne strane i na sve načine ih pozivati da
15 budu složni. Tako se i dogodilo — oba su grada iz poštovanja prema
svetome čovjeku lako pristala na slogu. Trogirani su se odrekli svega što
su po pravu, koje im je davala povlastica, svojatali od dobara Splićana i
dobili su natrag svoje zarobljenike.
No, prije nego što su svi zarobljenici bili pušteni, počeli su se Splićani 3
20 kajati rogoboreći i mrmljajući jedan drugome da ovakvo pomirenje ide
na štetu ugleda i prava grada. Kada je to čuo Girard, bilo mu je veoma
žao ali ipak nije prestajao izazivati u njihovim dušama ljubav zaklinjući,
opominjući i govoreći da će ona strana koja povrijedi blagodati toga mira
izgubiti a ne dobiti. I doista, budući da je pomirenje, osnaženo svetom
25 zakletvom, stupilo na snagu, svi su zarobljenici pušteni i oluja nesloge
malo se pritajila.
Ali nije mirovala glupost među pukom, nego su zbog obnovljenoga 4
mira predbacivali starješinama, a redovnike ismijavali i ogovarali. Kad je
spomenuti sveti čovjek otišao, nakon malo vremena oiiljak zacijeljen loše
30 u staru se pretvori ranu.* Neki su sitni povodi izazvali vrijeđanja a

1 Ovdje se pripovijedaju događaji od 1243. Naime, Bernard postaje splitskim

potestatom sredinom 1243. godine.
2 Radi se o više dokumenata koje je 1242. godine Bela dao Trogiranima, kojima im
potvrđuje stara prava i posjede, među kojima su bili i oni kao npr. Oštrog, što su ih Splićani
osporavali. (CD IV, 146-148,153)
3 Girard iz Modene bio je franjevac i skupa s drugim franjevcima Pavlom i Andrijom
rješava spor između Splita i Trogira zbog posjeda Oštroga. (CD IV, 197-199) Pri tom činu
sudjeluje Toma Arhiđakon kao svjedok.
4 Ovidius, De rem. am. I, 603. Toma mijenja firma u sana.
Vulnus in antiquum rediit male firma cicatrix.

271
XLIII, 4 De bello, quod emersit inter Spalatenses et Tragurienses

ex fictis cordibus cepit in propatulum ebullire. Natura enim feralis odii

solet esse huiusmodi, ut nisi proprio pondere collidatur, nisi dampnis et
doloribus atteratur, nesciat habere quietem ad instar maris procellosis
fluctibus concitati, quod non prius ad tranquillitatem reducitur, nisi missis
desuper imbribus quadam uiolentia comprimatur. Sed Spalatenses 5
peccatum peccato addentes grauamen sue parti non modicum ex
subsequenti facinore induxerunt.

l cepit: repsit Z II 3 nesciat: nescit Z II procellosis : procelos VUrb II 4

nisi missis : prius missis Z II 5 uiolentia : quoddam uendentia VUr b II
comprimatur: comprimatus VUrb

272
 O ratu koji je izbio između Splićana i Trogirana XLIII, 4

zatomljena je mržnja u licemjernim grudima izašla na javu. Priroda je

pogubne mržnje takva da miruje samo ako je pritisnuta pod vlastitim
teretom ili ako je satrta mukama i štetama, kao što se i more, uznemireno
olujnim valovima, ne može smiriti prije nego što ga zaustave nekom
5 snagom kiše poslane s neba. Ali Splićani nižući grijeh za grijehom otežali
su još više svoj položaj nedjelom koje slijedi.

273
 XLIV, 1-2 De seditione, que facta est per laycos in processu
electionis archiepiscopi

XLIV. De seditione, que facta est per laycos in processu electionis

archiepiscopi
1 His namque temporibus predictus Zagrabiensis episcopus missa
relatione ad Romanam sedem nitebatur obtinere sue postulationis
assensum cum quibusdam conditionibus, quas admittere noluit dominus
Innocentius, nuper ad summe sedis apostolice apicem sublimatus. Quam
ob rem dictus episcopus misit Spaletum et renunciauit postulationi de se 5
facte dans licentiam de persona alia prouidendi.
2 Aliquantis autem elapsis diebus coadunatum est capitulum et clerus
ciuitatis apud palatium episcopii et facto grandi conuentu uocati sunt
fratres utriusque ordinis, minorum et predicatorum, et cepit de
subrogatione pontificis consuetus haberi tractatus. Affuit potestas cum io
populo, ultro se ingerentes, non enim extimabant aliquid ratione procedere,
si non ipsi suas interponerent partes. Itaque a principio propositum est
uerbum Dei et ceperunt religiosi uiri obsecrare et suadere, ut sine seditioso
tumultu canonica electio fieret secundum Deum et secundum formam
concilii generalis. Allatum est autem uolumen in medium, et perlectum 15
capitulum illud, quod exprimit formas in electionibus obseruandas. Sed
stolidis mentibus ea, que Dei sunt, displicent et ea, que ordinate fiunt, nil
habere rationis uel ordinis suspicantur dicentes malum bonum et bonum
malum, ponentes tenebras lucem et lucem tenebras reputantes. Hi suas
uoluntates precipites et obscuras sanctorum constitutionibus preponentes 20
dicebant scripta esse respuenda et solam uoluntatem sectandam contra
sapientes et bonos uerbis procacibus contendentes. Et cum non modica
fieret perturbatio, surgens Prodanus, qui erat inter presbyteros primus,
benigno cepit concilium sermone alloqui monens, quatenus auxilio Sancti
Spiritus implorato, uniuersorum in hoc resideret assensus, ut non 25
diuersarum sequentes discidia uoluntatum, sed sacrorum canonum preuio
documento ad electionem iuste et canonice celebrandam unanimiter et
concorditer procedatur. Et ymno solempni uoce ac deuoto corde cantato
consenserunt omnes, ut electio canonica fieret. Tunc electi sunt tres de
senioribus capituli fide digni, quibus dato sacramento commissum est, ut 30
perscrutatis uoluntatibus singulorum in scriptis eas redigerent et post hec

De seditione, que facta est per laycos in processu electionis archiepiscopi:

De seditione que facta est per laycos in processu electionis archiepiscopi ecclesie
maioris ac metropolitane urbis Spalatensis contra clericos T ZVer De seditione
quae facta est per laicos in demonis processu Z De seditione quae facta est per
laicos in electionis processu M V VL sine titulo VUrb II 3 assensum : assesum
Z II 5 Spaletum : Spalatum M II ll ultro s e : ultiose ZII extimabant: aestimabant
Z Ver estimabant VL II 19 Hi : His T II 24 concilium : consilium VUrb II 25
resideret : residetur VUrb II 26 discidia : disidia Z dissidia ZVer VL II 29
canonica: canonice VL

274
 O pobuni laika u tijeku izbora nadbiskupa XLIV, 1-2

XLIY. O pobuni laika u tijeku izbora nadbiskupa

U to je vrijeme već spomenuti zagrebački biskup,1poslavši izvještaj 1
Rimskoj stolici, nastojao postići pristanak za svoj izbor uz neke uvjete koje
nije htio prihvatiti gospodin Inocent,2 uzdignut na sam vrh Apostolske
stolice. Zbog toga je navedeni biskup poslao poruku u Split da odustaje
5 od predloženoga izbora ostavljajući im slobodu da izaberu drugu osobu.
Nakon nekoliko dana skupio se kaptol i gradski kler u biskupskoj 2
palači. Sabrao se velik skup, došla su braća obaju redova - male braće i
propovjednika - i započela je uobičajena rasprava o izboru biskupa. Bio
je prisutan i načelnik s pratnjom, koji su se nametnuli bez poziva jer su
10 smatrali da se sve odvija valjano samo ako i oni sudjeluju u tome.3 Na
samom je početku objavljena riječ Božja i počeli su crkveni ljudi zaklinjati
i savjetovati da se, bez protivljenja i nemira, provede zakoniti izbor u
skladu s Bogom i u obliku općega sabora. Pred oči svih iznesena je knjiga
i pročitano je poglavlje koje upozorava čega se treba pridržavati prilikom
15 izbora. A li nerazumnim glavama ne sviđa se ono što je B ožje i
pretpostavljaju da sve, što se pravilno odvija, nema smisla ni reda. Govore
daje zlo dobro, a dobro zlo, zamjenjuju mrak svjetlom i svjetlo smatraju
mrakom. Ti su svoju brzopletu i nejasnu volju pretpostavljali
konstitucijama svetih i govorili da treba odbaciti spise i slijediti samo
20 vlastitu odluku, prepirući se drskim riječima s mudrima i dobrima. I kad
je nastalo opasno komešanje, ustane Prodan,4 prvi među svećenicima, i
blagim se riječima obrati skupu opominjući da zazovu pomoć Duha
Svetoga i da se svi slože u jednome: ne prepustiti se borbi različitih želja
nego prema prethodnom uzoru na kanone svetih jednodušno i složno
25 pristupiti provedbi izbora po pravu i po zakonu. I otpjevali su svečanim
glasom i odana srca himan i svi su se složili da se izbor provede prema
kanonima. Tada su izabrana trojica pouzdanih kaptolskih starješina kojima
je, kad su položili zakletvu, povjereno da ispitaju želje svakog pojedinog,
da ih zapišu i poslije toga objave na općem zboru. Tako je i učinjeno.

1 Zagrebački biskup Stjepan je u splitskim dokumentima 1242-1243. archielectus

Spalatensis. (CD IV, 155,183,196,205)
2 Inocent IV. izabran je za papu 25. lipnja 1243. a posvećenje 28. lipnja iste godine.
1 Bilo je to, čini se, početkom 1244. godine ili točnije 7. siječnja. Naime, Toma poslije
posredno navodeći da se to dogodilo u četvrtak nakon Bogojavljenja dovodi do spomenutog
nadnevka. Pripreme za izbor novog splitskog nadbiskupa, dakle, zbivale su se krajem 1243.
jer se Stjepan kao izabrani splitski nadbiskup posljednji put u dokumentu pojavljuje 13.
studenoga.
4 Kanonik Prodan bio je ugledna osoba splitskog kaptola. Pojavljivat će se kao sudac
u sporovima, a postat će i arhiprezbiterom 1257. (CD IV, 347,453; CD V, 58)

275
 XLIV, 3 De seditione, que facta est per laycos in processu
electionis archiepiscopi

in conuentu omnium publicarent. Sic et factum est. Nam predicti tres

cameram ingresi conuocauerunt singilatim canonicos, qui erant numero
uiginti et dantes eis ad sancta Dei euangelia iuramentum iusserunt, ut
postponentes eas affectiones, quibus ad ueritatem dicendam sepe humanus
animus prepeditur, et sine amore et odio uel inuidia seu temporali comodo 5
exprimerent, quem magis scirent ydoneum in archiepiscopum assumi et
eundem eligerent nominantes. Quod cum factum fuisset, exierunt tres
iurati de camera scriptum scrutinii deferentes. Et cum eis iussum fuisset,
ut quicquid singuli secreto dixerant, coram omnibus publicarent,
aperientes scriptum legerunt in auditu omnium et inuentum est, quod 10
omnes pari uoto et concordi uoce Thomam archidiaconum eligebant
exceptis quatuor, quorum unus cum eodem archidiacono Traguriensem
episcopum nominauit, reliqui tres neminem eligere uoluerunt. Quo facto
iterum residentes et ad inuicem conferentes omnes sedecim in eundem
archidiaconum consenserunt. Sed archidiaconus ipse miratus, quod preter 15
opinonem suam tanti a fratribus habitus erat, ut ipsum tanta dignitate
crederent dignum, eis gratias retulit. Nullum tamen suscipiendi oneris
gerens propositum dixit se electioni nec consentire nec dissentire ad
presens.
3 Tunc quidam layci, quos inuidie liuor et odii exagitabat insania, hoc 20
audientes exarserunt in iracundiam magnam. Et adeuntes potestatem
plurimis eum uerborum aculeis stimulantes incitauerunt dicentes, quod si
hoc fieret, tota ciuitas in seditionem comota grande foret periculum
incursura. Potestas ergo conuocata multitudine populari edictum
proposuit, ut nisi clerus a sua intentione desisteret, uel si archidiaconus 25
electioni insisteret, nullus eis auderet in emptione et uenditione participare
nec amicitiis et familiaritatibus adherere. Sed archidiaconus natura lenis
et quietus et quem ambitionis aura ad dignitatum desideria modicum
inflectebant, non de sue uexationis tristabatur molestia, cum se non gereret
pro electo, sed de illorum peruersitate dolebat, qui ueneno inuidie 30
tabescentes decorem matris ecclesie iniurarum neuis inficere satagebant.
Ibant per uicos et plateas iracundie facibus inflamati, nil nisi in clericos
obloquentes, minarum in eos iacula intentantes, in minores et predicatores
conuitia plurima iacientes. Simulabant alii rationes allegare iuris
asserentes ex eo electionem constare non posse, quia scrutinium ex solis 35

l publicarent: publicarentur ZVer II 2 singilatim : sigillatim M II 3 sancta :

santa V II 5 amore : hamore V II comodo : chomodo V II 10 legerunt: legerent
VL II ll eligebant: sequitur fol. 103. S II 14 ad : deest T II sedecim : sexdecim
ZVer V VUrb VL II 18 gerens : habens Z II 28 aura : haura T V auaritia Z II 29
inflectebant: inflectabant T II tristabatur molestia : molestia tristabatur Z II 31
neuis : nouis T neruis Z uenenis VUrb II 35 scrutinium : schrutinium VL

276
 O pobuni laika u tijeku izbora nadbiskupa XLIV, 3

Spomenuta su trojica ušla u odvojenu prostoriju i pozivali su svakog

pojedinog od dvadesetorice kanonika. Svakome su dali da se zakune na
sveto Božje Evanđelje i zapovjedili da zanemare sve osjećaje koji često
priječe ljudskoj duši izreći istinu, i da se bez naklonosti i mržnje ili zavisti,
5 ili zbog trenutačne koristi izjasne koga smatraju najprikladnijim da se
izabere u nadbiskupa i da istoga imenujući odaberu. Kad je to bilo
obavljeno, izađu iz sobe trojica zakletih i iznesu zapisnik o glasovanju.
Budući da im je bilo naređeno da pred svima objave što god su pojedini u
tajnosti rekli, otvorivši zapisnik pročitali su naglas da svi čuju. Utvrđeno
10 je da su svi jednakim i složnim glasovima odabrali Tomu arhiđakona osim
četvorice, od kojih je jedan, kao i isti arhiđakon, imenovao trogirskoga
biskupa, a ostala trojica nisu htjela nikoga izabrati. Zbog toga su opet
zasjedali i raspravljali i svih se šesnaest složilo da to bude taj arhiđakon.
Sam se arhiđakon začudio, jer nije mislio da ga braća cijene toliko da bi
15 ga smatrali dostojnim za tako uglednu službu. Zahvalio im je i rekao da
nema još namjeru preuzeti nikakvu obvezu i da zasad ne odbija ali i ne
prihvaća izbor.
Kada su to čuli neki laici, koji su bili obuzeti zavišću i bezumnom 3
mržnjom, raspalili su se i razljutili. Otišli su do načelnika, zasuli ga
20 bujicom riječi, izazivajući ga i upozoravajući da će se, ako se to dogodi,
pobuniti čitav grad i da će mu zaprijetiti velika opasnost. Načelnik tada
sazove mnoštvo naroda i donese proglas: ako kler ne odustane od svoje
odluke ili ako arhiđakon ustraje na izboru, neka se tada njima nitko ne
usudi prodavati ili od njih kupovati te s njima sklapati prijateljstva i bliske
25 veze. N o, arhiđakon je po prirodi bio blag i miran i nije težio za uglednim
položajima jer nije bio nošen na krilima častohleplja. Nije ga obuzela tuga
zbog uvreda jer se nije smatrao izabranim, nego je žalio zbog pokvarenosti
onih koji su, natopljeni otrovnom zavišću, nastojali mrljama nezakonitih
postupaka okaljati ljepotu majke Crkve. Išli su ulicama i trgovima
30 raspaljeni bakljama gnjeva, koreći samo klerike, obarajući se na njih
oštrim prijetnjama i napadajući malu braću i propovjednike mnogim
ružnim riječima. Jedni su se pretvarali da ističu pravne razloge, navodeći
da se izbor ne može provesti zbog toga što su glasovali samo klerici a ne

277
 XLIV, 4 De seditione, que facta est per laycos in processu
electionis archiepiscopi

clericis et non etiam ex laycis extitit celebratum. Alii uero abiecto pudore
palam dicebant se inuidentie saniem, que cordis fibras corrodit acrius,
sustinere non posse. Inde uero archidiaconum turbulentis animis adeuntes,
cum ei, quid obicerent, non haberent, rogabant alii, alii minitantes bona
diripere, domum diruere insistebant uiolenter, ut ab electione cessaret. Et 5
cum prope esset, ut uim facerent, tractus in medium furentis multitudinis
archidiaconus yronice resignare se dixit. Quamuis enim uideret quosdam
clericos timoris pondere uacillantes, non tamen desistebat archidiaconus,
quominus uigorem ecclesiasticum manutenens, aperte et intrepide
protestaretur nichil de electionibus ad laycos pertinere. Volebat autem 10
electionem aliam per clericos dumtaxat fieri, ut sanctorum precipiunt
instituta.
4 Erant autem in presbyteris seniores: astutus primicerius Prodanus,
nepos quondam Gruptii archidiaconi et Nicolaus sacrista. In leuitis uero
erat Martinus, Vitus, nepos olim Andree precentoris et R adosius, 15
cognom ento D aniel, qui tiranicam potestatis rabiem parui pendens,
furorem quoque m inacis plebecule despiciens pro honore ac statu
ecclesiastici iuris libere satis et intrepide contendebat. At uero impie
factionis dux et signifer erat quidam presbyter, nomine Fuscus, qui uere
moribus niger totius modestie uirtute carebat. Hic quibusdam fatuis 20
complicibus sotiatus, qui rebus erant hostes honestis, non cessabat
circuendo per ciuitatem subuertere hominum mentes sussurando ad aures,
conuenticula de sanguinibus congregando. Plus morte timebant,ne is, qui
eadem erat patria oriundus cum eis se yma tenentibus, ad tante
conscenderet fastigium dignitatis. Postquam ergo furor cecus sue uesanie 25
optinuisse arbitrabatur effectum, ne qua prioris electionis archidiacono
restaret fiducia, conuenerunt omnes ad ecclesiam et capitulum importunis
clamoribus infestantes, non sinebant celebrari diuina nec sumi corporis
alimenta, instantes et garrientes, ut incontinenti secum electionem de altero
celebrarent. Veritus autem archidiaconus, ne odiorum proterua temeritas 30
eorum stultitie relaxarent habenas, ut obstinate mentis hom ines in
desperationis baratrum precipitatos, ad aliquod seuum facinus impelleret
perpetrandum, dimisit ergo eos secundum desideria cordis eorum et
abierunt in uoluntatibus suis. Vnde factum est, ut denominationi de
Treguano Traguriensi episcopo facte preberent assensum, non quod eum 35

4 minitantes : minantes T II 5 diripere: accipere VUrb II 7 yronice: hyronice

VL II quosdam : cosdam V II 14 Gruptii: Grupci Z V VL Grubcii VUrb II 15
Vitus : Viti Z II olim : illius Z V VL II 22 circuendo : circumeundo VL II 23 is :
hisV II 25 conscenderet: consederet Z II furor: factor VUrb II 28 sumi: summi
T M VL VUrb II 32 baratrum : barathrum ZVer VL II seuum : scellestum Z
stranum VL

278
 O pobuni laika u tijeku izbora nadbiskupa XLIV, 4

i laici. Drugi su pak bez stida javno govorili da ne mogu obuzdati bolesnu
zavist koja žestoko razjeda srčana vlakna. Uzrujane su duše došli do
arhiđakona i, premda mu nisu imali što predbaciti, silovito su zahtijevali
da odustane od izbora. Jedni su to tražili, a drugi su prijetili da će mu sav
5 imutak odnijeti i srušiti kuću. I kad su već skoro upotrijebili silu,
arhiđakon, dovučen u sredinu bijesne gomile, ironično reče da se povlači.
Premda je vidio da se neki klerici pod teretom straha kolebaju, ipak nije,
u želji da očuva moć Crkve, odustajao te je otvoreno i neustrašivo tvrdio
da laici nemaju što raditi s izborima. Želio je, naime, da klerici barem
10 obave drugi izbor, kako nalažu ustanovljena pravila svetih.
Među starješinama svećenicima bili su lukavi primicerij5 Prodan, 4
nećak pokojnoga arhiđakona Grupcija, i sakristan Nikola.6Od nižih službe­
nika bili su Martin, Vito,7nećak pokojnoga precentora8Andrije, i Radosije,
po nadimku Danijel, koji nije mnogo držao do tiranskog bijesa načelnikova
15 i nije se osvrtao na ljute prijetnje svjetine nego se veoma slobodno i
neustrašivo borio za čast i položaj crkvenoga prava. Vođa i stjegonoša
opake urote bio je svećenik po imenu Fusko,9čija je narav bila doista crna
i kojemu je svaka poslušnost kao vrlina bila nepoznata. On se udružio s
nekim nerazumnim ortacima koji su bili neprijatelji čestitim stvarima. Nije
20 prestajao obilaziti grad, unositi zabunu u ljude šapćući im u uho i
okupljajući grupice za krvoproliće. Bojali su se više od smrti da će se
osoba podrijetlom iz iste domovine kao i oni, koji su bili na dnu, uzdići
na tako visok i ugledan položaj. Kad su već mislili daje njihovo slijepo i
ludo divljanje postiglo cilj, da se arhiđakon ne može više uzdati u prošli
25 izbor, svi su došli do crkve i kaptola. Napadajući drskim povicima nisu
dopuštali da se obavlja služba Božja ni blagovanje uzvišenoga tijela, nego
su tražili i vikali da se smjesta izabere netko drugi uz njihovo sudjelovanje.
Arhiđakon se pak uplašio da opaka i nepromišljena mržnja ne pusti uzde
njihove mahnitosti i da ih ne natjera na neki surovi zločin jer su bili
30 tvrdoglavi i pali u očaj. Zbog toga je u skladu sa željama njihova srca
odustao i oni su zadovoljni otišli. Zatim je došlo do toga da su dali
pristanak za imenovanje trogirskog biskupa Treguana10ali ne zato što su

5 P rim icerij je k an o n ik u k aptolu p o časti najviši do biskupa.

6 N ik o lu sak ristan a spom inju d o kum enti u razd o b lju o d 1243. do 1251. g o d in e. (C D
IV, 1 8 4 ,4 2 8 ,4 4 9 )
7 Đ a k o n a V itu sp o m in je je d a n d o k u m en t iz 1251. g o dine. (C D IV, 4 46)
8 P re c e n to r je prvi pjevač k o ji pjesm u z a p o čin je i prije n je in to n ira m elodiju.
9 L atin sk i o b lik im ena j e Fuscus, što Tom a p o v ezu je sa značen jem p ridjeva/krcM S =
c m , m rk.
10 T reg u an a ne spom inju k ro n o tak se na m jestu sp litsk o g n ad biskupa.

279
XLIV.5 De seditione, quefacta est per laycos in processu
electionis archiepiscopi

optarent in archiepiscopum prefici, cum ipsum et omnes Tragurienses pro

hostibus reputarent, sed ut archidiaconus ab omni electionis iure prorsus
uideretur exclusus et se gauderent de clericis triumphasse.
Verum quam graue sit statum matris ecclesie iniustis facinoribus
conculcare, pena euidenter docuit e uestigio subsecuta.

2 hostibus : ostibus V
 O p o b u n i la ik a u tije k u iz b o r a n a d b is k u p a XLIV, 5

ga željeli za nadbiskupa, jer su njega i sve Trogirane smatrali

neprijateljima, nego da bi se činilo kako arhiđakon nema više nikakvog
prava na izbor. Veselili su se što su odnijeli pobjedu nad klericima.
A kako je uistinu opasno nepravednim zlodjelima gaziti položaj majke 5
5 Crkve, jasno je pokazala kazna koja je odmah uslijedila.

281
 XLV, 1-2 D e b e ll o , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

XLV. De bello, quod preparauerunt Spalatenses contra

Tragurienses
1 H is ita g estis Bernardus potestas in p em itiem Traguriensium cepit
fabricare m achinas m agnasque belli copias preparare. A t uero Tragurienses
scientes se im pares e sse potentia nec sperantes se p osse resistere uiolentie
uicinorum ceperunt m agno pauore d isso lu i. Tunc legation em m ittentes
uerbis uald e len ib u s et su b m issis p acem p ostu lab an t, sa tisfa ctio n em 5
o m n im o d a m p o llic e n te s . S ed p o te sta s, ut erat fer o c is a n im i, au d itis
hum ilitatis serm onibus in tumorem superbie m axim e leuabatur et con siliis
q u oru n d am iu u en u m u su s n o le b a t d e c lin a re ad m itia , sed in g e n tia
minabatur.
2 U nde factum e st, ut S p alaten ses, preparata ex p ed itio n e, exirent in io
m ultitudine c la ssiu m , quas habebant, e t uenerunt adnauigantes in su le
uersus Tragurium, non quidem pugnandi proposito, sed facta ostentatione
anim os h ostiu m deterrere u olebant. S ed Tragurini u isa parte Spalatini
ex ercitu s, m etu , quem habebant, paulatim ex su ffla to , ceperunt anim is
incalescere arbitrantes pulcrius m ori per uulnera quam uite ignom iniam 15
su stin e r e . Et n u llo p r e m isso d e lib e r a tio n is tractatu su b ito ad m are
concurrunt, lig n a rem igibus com p len t, arm is exornant. Erat autem ibi
quedam trieris m agna et ex celsa , quam rex B ela discedens eis reliquerat
c o n se r u a n d a m , quam p u b e s s e le c ta stip en d ia rio ru m ac c iu iu m
con scen d en s in mare procedunt. Armarunt et duas liburnas cum aliquot 20
paucis et breuibus lig n is. Et erat eis auxilio lignum quoddam m agnum ex
b o n is iu u e n ib u s s tip e n d ia r iis, e x p r o fu g is Ia d eren siu m . O m n es h ii
e x e u n te s a p ortu ad sp a tiu m u n iu s m ilii rem ig a ru n t. Et u id e n te s
n u m e r o sa m c la s s e m e x p e d itio n is S p a la tin e sp a rsim lito r a in s u le
perstringentem timuerunt. Et uersis ad ciuitatem proris cursu retrogrado 25
fugiendo redibant. A t uero Spalatenses preter opinionem suam uidentes
eo s in mare e x is s e , gauisi sunt ualde. Et putantes e o s, si attingi p ossen t,
n u lla euadere ratione, fortiori annisu incubuere rem is et totis uiribus
rem igantes conabantur, antequam ad sua euaderent, eo s iaculis prepedire.
Et e c c e , dum T ragurienses euadere m oliuntur, m agna eorum trieris in 30
uadosa incidens loca hesit terre stetitque fix a im m ob ilis. Turbati ergo et
p erteriti T ragu rien ses n e sc ie b a n t, quo diuertere p o sse n t. Et tandem
resum pto con stan tie spiritu cohortati sunt sem et ip so s et con n ecten tes

D e b e llo , q u o d preparauerunt S p a la te n se s con tra T ra g u rien ses T Z V e r , titulus

posteriore manu scriptus S , D e b e llo q u o d h a b u eru n t S p a la te n s e s cu m
T r a g u r ie n sib u s Z M V V L II 8 ad m itia : a m ic itia m Z II 10 e x i r e n t : e x ie r e n t T
e x ie r u n t Z II 13 d e te r r e r e : corr. ex deterre S II u o le b a n t : u o le b a n t to ta m c iu ita te m
T r a g u r ie n se m Z II 15 p u lc r iu s : p u lc h r iu s Z II 18 trieris : Z trirem is M II 22
Ia d e r e n siu m : Ia d r e n sib u s Z Z V e r II 27 s u n t : fu eru n t Z

282
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 1-2

XLV. O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima

D o k se to događalo, načelnik Bernard počne graditi ratne strojeve i 1
oprem ati brojne vojne čete da bi uništio Trogirane. A Trogirani su znali
da nisu jednaki snagom i ne m ogu se nadati da bi se m o g li oduprijeti sili
susjeda te ih je p o čeo obuzim ati v e lik strah. Tada pošalju izaslan stvo i
5 z a tra že m ir v e o m a b la g im i p o n iz n im r ije č im a o b e ć a v a ju ć i sv a k u
z a d o v o ljštin u . A li kad j e n a čeln ik sa slu ša o p o n iz n e r ije č i, to lik o se
u zo h o lio , jer je b io okrutne duše i jer je slušao savjete nekih m ladića, te
se nije htio prepustiti blagosti n ego je neum jereno prijetio.
S to g a se d o g o d ilo da su S p lića n i, p riprem ivši p oh od , isp lo v ili na 2
10 brojnim brodovim a koje su im a li. D o p lo v ili su do otoka nasuprot Trogiru,
a li ne u n a m jeri d a s e b o re n e g o su se h tje li p o k a z a ti i p r e p la šiti
neprijatelje. N o , kad su Trogirani ugledali dio splitske vo jsk e, p om alo su
se o slo b o d ili straha koji ih je b io ob u zeo , toplina im je ulazila u duše jer
su smatrali d a j e ljep še umrijeti od rana n eg o održavati sramotan živ o t. I
15 b e z ik ak ve d o n e se n e od lu k e odm ah potrče prem a m oru, popune lađe
vesla čim a i oprem e oružjem . B ila je tam o neka velika i visok a troveslarka
koju im je kralj B ela na odlasku ostavio da je čuvaju. U krcala se u nju
izabrana četa plaćenika i građana koji su isp lo v ili na m ore. N aoružali su i
dvije lib u m e, te nekoliko m alih i kratkih lađa. Od p om oći im je b io i velik i
20 brod s p osad om dobrih m ladića plaćenika, zadarskih bjegunaca. S v i su
oni isp lo v ili iz luke i v esla li do udaljenosti od jed n e m ilje. A li ih obuze
strah kad su vid jeli brojno brodovlje splitske ekspedicije raspoređeno uz
obale otoka. Okrenuli su pram ce prema gradu i vraćali su se bježeći natrag.
S plićani su se veom a obradovali vid jev ši da su o n i, suprotno očekivanju,
25 isp lo v ili na m ore. M islili su da se on i nikako n eće m oći spasiti, ako ih
dostignu i zbog toga su snažnije za v esla li. N astojali su , veslaju ći svom
snagom , prepriječiti im put kopljim a, prije nego što pobjegnu natrag. Kad
e v o , dok su T rogirani n astojali um aknuti, n jih ova v elik a troveslark a
u p a d n e u p lić a k , n a su č e se na k o p n o i sta n e č v r sto i n e p o m ič n o .
30 U znem ireni i preplašeni, Trogirani nisu znali kuda bi m ogli skrenuti. I
n a p o k o n im se v ra tio duh u p o r n o sti, oh rab rili su jed a n d ru g o g a i,

283
 XLV, 3-4 De bello, quod preparauerunt Spalatenses contra Tragurienses

am bas liburnas a latere herentis g a lee ceperunt stare parati, insultum

hostium expectantes. E cce autem B em ardus m aiori lign o inuectus, ut erat
im petuosus et preceps in arma, noluit sotios prestolari, sed irruit repente
in hostes et intentis arcubus ceperunt sagittis insistere, pilis et contis acriter
im m inere. E contra uero T ragurienses de puppi sue trieris em in en tiu s 5
im pendentes, quasi ex arce, non cessabant lapides super lapides in hostile
agm en im m ittere et crebra iacula contorquere. Sed Spalatenses nullum
la p id e m intra su a lig n a p o su e r a n t se d la p id u m g ra n d in em sc u tis
excip ien tes instabant fortiter e puppibus gladiis et lanceis preliantes. Et
cum tanta fortitudine res ageretur, cadebant hinc et inde quidam uulnere, 10

quidam m orte prostrati.

3 H eu dirum et nefarium bellu m , ubi spreta leg e nature pater in filium
et filiu s in patrem armabatur, frater in fratrem, am icus in am icum scelestis
m anibus crassabatur! N o n illu d erat h o stile sed d o m esticu m et c iu ile
certam en. 15
4 U b i a u tem pars m a g n a d ie i arm orum strid o rib u s e t co n tra riis
c o n g r e s s io n ib u s fu is s e t e x p e n s a , eu en tu s u icto rie h in c in d e d u b iu s
o b erra b a t. S e d e o iam c erta m en erat d ed u c tu m , ut S p a la te n siu m
preualentibus turmis excussa esset pugnantium aties de puppi hostilis galee
et usque ad m edium depulsa. Et cum prope iam esset, ut Spalatina iuuentus 20
in s ilir e t ad e o s , e c c e una e x lib u rn is S p a la te n siu m , in q u a m e lio r
pugnantium erat m anus, fortiter rem is im pulsa percussit unam ex liburnis
Traguriensium , que religata erat a latere m aioris ga lee uenitque rostrum
per m ediam ratem inter rem os. Tum h i, qui erant in Traguriensium lig n o ,
insultu hostium trem efacti ascenderunt ad galee presidium et lign u m , cui 25
insederant, subleuatum est rostrumque Spalatine libum e ita tenaciter hesit
tam que fortiter stetit ac si clau is ferreis fu isset afixum . C um que m ulto
conatu temptaretur au elli, nil profuit, sed sic non hom ine, sed D e o capta
perm ansit. H o stes uero d esuper im m in en tes non d esisteb an t h om in es
obruere lap id ib u s, prosternere ia cu lis, donec in silien tes in eam totalem ex 30
ipsa uictoriam optinerent. Interim autem mare ad increm entum suo m ore
surgens fe c it enatare trierim et prospero aquarum cursu cum insperate
prede tripudio ad propria d eu ecti sunt. Sed cum S palatensium cla ssis
iterum uellent prelium uictoribus instaurare, ingruentibus iam nocturnis
tenebris intercepta, tristis et m erens ab h oste d iscessit. Capta e st tunc 35lI

l lib u r n a s : lib u r n ic a s M II a la tere : e x u tr o q u e la te r e Z II 4 in te n tis :

in te n tib u s T II 5 E : deest Z II trieris : trirem is Z M II 12 n e fa r iu m : n e p h a r iu m Z
II u b i : in Z II 14 crassa b a tu r : grassa b a tu r ZVer II 18 d e d u c tu m : d e d u c tu s Z II
24 T u m : Q u u m Z II 26 lib u rn e : lib u r n ic a e M II h e s i t : corr. a d h e sit T II 28
tem p taretu r : tem p esta retu r T ten taretu r ZVer II 30 in s ilie n te s : in s ile n te s T II 32
en atare : en trare ZVer II 32 tr ie r im : trirem em Z II 33 s u n t :finis vetustioris partis
codicis, sequitur pars recentiore manu scripta Z

284
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 3-4

pričvrstivši obje lib u m e s jed n e i druge strane nasukane galije, stajali su

sprem ni o če k u ju ć i n eprijateljski napad. A Bernard p lo v e ć i na v ećem
brodu, kako j e b io čovjek nasilan i brz na oružju, nije htio čekati drugove,
n eg o j e odm ah n a v a lio na neprijatelje. N ap in ju ći lu k o v e p o č e li su ih
5 pritiskati strijelam a i silo v ito prijetiti kopljim a i m otkam a. S a suprotne
strane Trogirani nisu prestajali iz v e ć e v isin e, s pramca svoje troveslarke,
kao iz neke utvrde, zasipati neprijateljske red ove kam enjem i gu stom
k išom kopalja. A Splićani nisu ni jedan kam en b ili u zeli u svoje brodove,
n ego su se snažno odupirali dočekujući štitovim a tuču kam enja i boreći
10 se s pramaca m ačevim a i kopljim a. B udući da se s tolikom hrabrošću bila
bitka, padali su na obje strane neki ranama, a neki smrću p ok ošen i.
Jao, kako j e stravičan i proklet rat, kada je prezren prirodni zakon, 3
kada otac uzim a oružje protiv sina, a sin protiv o ca , kad rukama zločin ca
brat srlja na b rata, a p rija telj na p rija telja . N ije to b io rat izm eđ u
15 neprijatelja, n eg o dom aći i građanski rat.
K ad j e v e lik d io dan a p r o ša o u z v e k e tu oru žja i p r o tiv n ič k im 4
okršajim a, pobjede jo š nije b ilo ni na jednoj strani. B itka je d ošla do tog
stupnja da su č e te S p lićan a b ile n ad m oćn ije. R ed boraca je otjeran s
pramca neprijateljske galije i potjeran prema sredini. I kad je već b ilo blizu
20 da splitska m ladež sk oči na njih, pojavi se jedna od splitskih liburna na
kojoj je b ila jaka četa b oraca. Snažn o tjerana v eslim a udari jed n u od
trogirskih lib u m a, vezanu uz bok v elik e g a lije, i pram ac se u siječe po
sredini broda izm eđu vesala. Tada se Trogirani sa sv oga broda, uplašeni
neprijateljskim napadom , popnu na galiju da se zaštite, a brod na kojem
25 su bili ukrcani, podigne s e . M eđutim , pramac splitske libum e tako je čvrsto
v isio i tako snažno stajao kao d a je pričvršćen željezn im čavlim a. Iako su
ga m nogim pokušajim a nastojali istrgnuti, ništa nije koristilo i tako je ostao
zarobljen ne od čovjek a, n ego od B oga. N eprijatelji su bili v iso k o iznad
njih i nisu prestajali bacati na ljude kam enje, rušiti ih kopljim a, sv e dok
30 nisu u sk očili u brod i odnijeli potpunu pobjedu nad njezinom posadom .
U m eđuvrem enu je m ore, p od ižu ći se p lim om kao o b ičn o , o m o g u ćilo
p lovid b u troveslarki te su Trogirani d o p lo v ili kući uz p ovoljn u struju
radosni zbog plijena kojem u se nisu nadali. I premda je brodovlje Splićana
h tjelo o b n o v iti bitku s p ob jed n icim a , za tečen o n ad o la zećo m n o ćn om
35 tm in o m , u tu zi i ž a lo sti napusti n ep rijatelja. Z arobljena je tada lađa

285
 XLV, 5-6 D e b e llo , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

S p a la ten siu m ratis et L X fere d e m elio rib u s ciu itatis et o m n es artis

com pedibus astricti carceris sunt custodia m ancipati.
5 E c c e , q u om od o fatorum series non o p in io n e hum ana sed diu in a
d isp osition e procedat, ut de sua uirtute c o n fisi bello succum berent et de
suis uiribus desperantes ex hostibus triumpharent. Quia non in multitudine 5
exercitus uictoria b e lli, sed de celo est fortitudo. D iscant posteri, quam
durum sit contra stim ulum calcitrare! Cum h i, qui nuper conculcando
statuta e c c le sie quasi uictores de im bellibus clericis exultabant, nunc a
desp ectis hostibus deuicti probroso carcere penas luunt. N ich il en im , ut
ait Scriptura, in terra sin e cau sa fit. S ic nam que su cced en tib u s rebus 10
com pletum uidetur, quod in persona e c c lesie dicitur per prophetam: M is it
d e c e lo e t lib e r a u it m e, d e d it in o p ro b riu m c o n c u lc a n te s m e .
6 Q uid uero de aliis m ale g estis referam b ellis? Cum propter ipsius
potestatis in solen tem tem eritatem , im m o propter peccata ciu iu m , quot
ca p ti, quot glad iis trucidati, quot equore subm ersi tunc fuerint c iu e s, flere 15
m a g is lib e t , q u am a liq u id d ic e r e . E ten im cu m q u ib u sd a m S c la u is
confederati Tragurienses nunc clam , nunc palam nostratibus offen d en tes,
ced es et predaš plurim as faciebant et quorsum se terra m arique uertebant,
letis su ccessib u s exultabant. E contrario Spalatensibus cuncta ced en d o
sinistre de d ie in diem ad deteriora uergebant. N am quasi m iracu lose 20
gestu m est, ut recte tricesim o d ie, quo e c c le sie iura perturbare tem ere
presum pserunt, in illo nautico b ello succum berent. Et cum d ie Iouis post
E pifaniam tem eratus ab e is fuerit status priuilegii clericalis, d ie Iouis in
cam ip riu io, die Iou is in A lb is P ascalibus, die Iouis in octauis P en tecostes,
p essim o s b elli euentus et in felices casus personarum et rerum passi sunt. 25
Et quorum antecessores nudis pedibus a Spalatensibus pacis federa olim
rogauerant p lu rim a seru itia e t h on oris o b seq u ia tam quam m aiorib u s
im pendentes, nunc uice uersa ciues nostri, dati eis in predam, eorum pacem
coacti sunt exoptare. S ic ergo com pletum est in eis illud prophete Zacharie

l artis : arctis ZVer M II 12 oprobrium: obrobrium Z II 18 quorsum: corsum

(corr. su p ra in cursum) T II 20 uergebant : urgebant T II 23 Epifaniam :
Epiphaniam Z II 26 pedibus — : rasura signata S Z II 29 Zacharie : Zacchariae
M

286
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 5-6

Splićanim a i gotovo šezdesetorica istaknutijih građana. Svi su b ili okovani

i stegnuti lancim a te predani stražarima u tam nici.1
E vo kako se B ožjom odredbom , a ne ljudskom voljom odvija slijed 5
sudbine, i to tako da u ratu bivaju poraženi on i koji se uzdaju u svoju
5 hrabrost, a oni koji ne p olažu nadu u sv o je snage od n ose pobjedu nad
neprijateljima. Jer ratna pobjeda nije u brojnoj vojsci, nego u hrabrosti koja
d olazi s neba. N ek a zna potom stvo kako je teško ritati se protiv badlja.
Jer o n i k oji su nedavno p o g a z ili crkvene odredbe i poput p objednika
lik o v a li nad m iro lju b iv im k le r ic im a , sada plaćaju kaznu sram otnom
10 tam nicom pobijeđeni od prezrenih neprijatelja. S veto p ism o , n a im e, kaže
da se na zem lji ništa ne događa b ez uzroka. Prem a događajim a koji su
slijed ili, ispunile su se proročanske riječi o crkvenoj osobi: P o š a lje s n e b a
i o s lo b o d i m e i p r e d a s r a m o ti o n e k o ji su m e g a z ili.2
Š to kazati o drugim lo še vođenim ratnim sukobim a kad je , zbog drske 6
15 nep rom išljenosti n ačelnika i jo š v iše zb og grijeha građana, b ilo tolik o
zarobljenih, tolik o m ačem p osječen ih , toliko u moru utopljenih građana.
L akše je nad njim a plakati n eg o nešto reći. A Trogirani, udruživši se s
n ek im S la v en im a , ča s su p otajn o, čas ja v n o udarali na n a še , ubijali i
n avelik o pljačkali. I kam o god su se po moru i kopnu kretali, ispunjala ih
20 je radost zbog uspjeha. A Splićanim a je , naprotiv, sve išlo krivo i iz dana
u dan postajalo sv e gore. D o g o d ilo se čudo kada su upravo tridesetoga
dana nakon što su se usudili drsko povrijediti prava Crkve d oživ jeli poraz
u onoj bitki na m oru. I kako su baš u četvrtak p o slije B og o ja v ljen ja 3
p o v rijed ili p o v la šten a prava k lerik a, tako su na Pokladni četvrtak,4 u
25 četvrtak u tjednu p o slije U skrsa,5 u četvrtak u osm ini p oslije D u h ova,6
p retrpjeli p orazn e ratne ish o d e , n esretn e lju d sk e u d ese i m aterijalne
gubitke. I on i čiji su preci b o son ogi jednom m olili od Splićana sporazum
o m iru , s lu ž ili im i is k a z iv a li p o š to v a n je i p o k o r n o st k a o s v o jim
nadređenim a, sada su, naprotiv, naše držali kao njihov plijen i naši su njih
30 b ili prisiljeni m oliti za mir.7 Tako su se ostvarile riječi proroka Zaharije,

1 G lav n e b itk e vodile su se tijek o m zim e i p ro lje ć a 1244. Z a neke m o žem o i to čn ije
o d re d iti d a tu m . T o m e je o č ito p re th o d ilo p ism o k o jim j e k ra lj B e la p ru ž io p o d ršk u
T ro g iran im a 3. p ro sin c a 1243. (C D IV, 208)
2 Ps. 56, 4.
3 Č etv rtak p o slije B o g o jav ljen ja 1244. g o d in e bio j e 7 . siječnja.
4 P o k la d n i č e tv rta k 1244. go d in e b io je 18. v e lja č e . Carnisprivium su p o k la d e ,
od n o sn o p rv i d a n i K orizm e.
5 Alba pasc(h)alia tjedan je po U sk rsu . K ak o j e U skrs 1244. bio 3. tra v n ja , č etv rtak
in albis paschalibus je 7 . travnja.
6 D u h o v i ( Pentecostes) 1244. g o d in e bili su 2 2. sv ib n ja, a č e tv rta k u o sm in i D u h o v a
2 6. svibnja.
7 O v d je T o m a v je ro ja tn o m isli n a m ir k o ji su S p lić a n i i T ro g ira n i sk lo p ili p o d
G a rg a n o m 11. srp n ja 1239. g o d in e (C D IV , 8 4 -8 6 ), u k o je m u su T ro g ira n i b ili ip a k u
po d ređ en o m po lo žaju u odn o su na S plit.

287
 XLV, 7-10 D e b e llo , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

oraculum , ubi de clericis dicitur: Qui tangit uos, tangit pupillam oculi
mei. E t p o s t h e c , q u a si q u ereretu r, q u o g e n e r e u in d ic te ta le s su n t
puniendi, subiungit dicens: Extendam manum meam super eos et erunt
in predam his, qui seruiebant sibi. C esset ergo gloriari uanitas humana,
cum in rebus b e llic is so la uirtus operetur d iuina d icen te d om in o per 5
prophetam: Numquid gloriabitur securis aduersus eum, qui secat in ea?
Et cetera. U n d e en im eu en tu s ille in o p in a b ilis, n isi D e o d isp o n en te
p rocessit, ut in illo certam ine cum piratis nuper g esto , quod nulli pene
p lacuit, leta su ccessit uictoria et in h oc, quod nulli pene d isp licu it, tristis
casus euenit? 10
7 H is itaque g estis potestas ad propria recessurus ad ecclesiam accessit
et sed ition is scandalum , quod in electio n is processu per prauos hom ines
nasci perm iserat, hum iliter est con fessu s et ueniam postulauit. H oc idem
co n fe ssu s est in plena con tio n e p u b lici palatii asseren s, quod capituli
factum fu isset legitim u m , sed praua et peruersa importunitas laycorum . 15
8 T unc S p a la ten ses de su is uiribus d iffid en tes, de N in o sc la u i bani
B o sen en sis potentia plurim um sunt co n fisi. Q uem aduocantes et sum ptus
e i ex p u b lico m inistrantes etiam ciuitati in com item prefecerunt. Ipse
autem ueniens m ultis et fortibus constipatus uiris abiit cum Spalatensibus
ad cam pum T ragu rien sem , ubi per duas fere ebdom adas co n sid e n te s 20
succiderunt u in eas, secuerunt arbores om nia sata et culta uastantes.
9 Inde uero recedens abiit in terram suam tradita sui regim in is uice
cuidam cogn ato su o , nom ine R icardo, qui erat Calaber natione. R eliquit
etiam pro ciuitatis tutela unum de filiis suis cum optim a equitum turma.
10 Sed Tragurienses obduratis anim is noluerunt relaxare captiuos, sed 25
m issa leg a tio n e ad regem narrauerunt e i cuncta, que facta fuerant per
banum cum Spalatensibus in cam po eorum . R ex uero his auditis iratus est
ualde statim que uocans quendam ducem suum , nom ine D ion isiu m , uirum
potentem , qui erat banus totius S clau on ie et D alm atie, m isit eum cum B .
Q u in q u eecclesien si ep isco p o et cum quodam com ite M ich aele et cum 30

2 E t : E a T II 8 g e s t o : g e s ta n s Z II 15 caput nouum cum titulo : Q u a lite r

S p a la te n s e s c u m b a n o N in o s la u o B o s n e n s i d eu a sta ru n t c u lta e t sa ta in c a m p o
T r a g u r ie n siu m T Z ZVer titulus deest sed initium capitis littera maiore signatum
S, sine titulo M VUrb, Q u a lite r S p a la te n s e s c u m b a n o N in o s c la u o B o s n e n s i
c o m ite s u o in trau eru n t c a m p u m T r a g u r ie n se m s u c c e d e n d o u in e a s e t arb o res e t
o m n ia s a ta e t c u lt a u a s ta n te s V Q u a lite r S p a la t e n s e s u a s ta u e r u n t c a m p u m
T ragu rien siu m VL II 17 B o s e n e n s is : B o s s e n e s is VL B o s n e n s is VUrb II p o t e n t ia :
deest \ Urb II 19 fo r tib u s : fo r tis VUrb II 23 R ic a r d o : R i? a rd o V R iz a r d o VL II
27 ira tu s : ir ita tu s Z II 29 m is it e u m c u m B . Q u in q u e e c c le s ie n s i : m is it c u m
Q u in q u e e c c le s ie n s i Z m is it c u m e o Q u in q u e e c c le s ie n s e m VL II B.: B a r th o lo m e o
M deest VL B a r to lo m e o VUrb

288
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 7-10

kad se govori o klericim a: Tko dotakne vas, dotiče zjenicu oka moga .8 I
p o slije toga, kao da se pita kojom kaznom takve treba kažnjavati, dodaje
govoreći: Pružit ću svoju ruku nad njima i bit će plijen onima koji su njima
služili.9 N e k a s e , d a k le , p resta n e h v a lisa ti lju d sk a isp r a z n o st, je r u
5 ratovanju d jelu je sam o b o žan sk a krepost. B o g riječim a proroka k aže
ovako: Zar će se sjekira hvalisati pred onim, koji njome siječe? Itd.'°
Z b og to g a se događaji odvijaju protiv o ček iv a n ja on ako kako odredi
B o g , kao što je u borbi s gusarim a, koja se goto v o nikom e nije svid jela,
ishod bila radosna pobjeda, a u o v o j, koju su sv i odobravali, udes je bio
10 tužan.
N akon tih događaja načelnik j e , u želji da se vrati k u ći, d ošao u crkvu 7
i p onizno priznao svoju krivnju što je dopustio da u toku izbora nečasni
ljudi iza zo v u pobunu te zatražio oprost. O sim toga, priznao je to i na
op ćem zboru u gradskoj palači izjavom d a je postupak kaptola b io zakonit
15 a da su la ici postupali p o d lo , drsko i obijesno.
Tada su Splićan i, izgu b ivši povjerenje u svoje snage, p ovjerovali u 8
m oć bosan sk oga bana N in o sla v a .11 P ozvali su ga i podm irili mu troškove
iz gradske blagajne te ga izabrali za gradskoga kneza. D o ša o je u pratnji
brojnih odvažnih ljudi i pošao je sa Splićanim a na trogirsko polje. Zadržali
20 su se tam o g o to v o dva tjedna, p osjekli lo zu , oborili stabla i uništili sv e
usjeve i nasade.
Kad se odanle p ovukao, vratio se u svoju zem lju, predavši prije toga 9
upravljanje n ek om sv o m rođaku, kao sv o m e zam jeniku, k oji se zv a o
Rikard i b io podrijetlom iz K alabrije. Za zaštitu grada ostavio je jed n oga
25 od svojih sin ova s izvrsnom četom konjanika.
T rogirani, m eđutim , tvrd oglavo nisu htjeli oslo b o d iti zarobljenike 10
n ego su p oslali poslanike kralju12 i ispripovjedili mu sve što je ban zajedno
sa S p lića n im a p o č in io na n jih o v o m p o lju . Kralj s e , č u v ši to , v e o m a
naljutio, odm ah je p ozvao nekog sv o g zapovjednika, po im enu D io n izija ,13
30 m oćn oga čovjek a, koji je b io ban cijele Slavonije i D alm acije. P o sla o je s
njim p eču jsk oga biskupa B artolom eja14 i nekog kneza M ihaela15 te m noge

8 Zach. 2, 8.
9 Zach. 2, 9.
10 Is. 10,15.
11 B osanski b an M atej N inoslav (1235-1250) splitskim k nezom p o staje 1244. g odine.
O ulozi b an a M ateja N in o slav a i o dnosu s k raljem B elom IV. u tro g irsk o -sp litsk o m sukobu
vidi: N . K la ić , 1 9 7 6 ,4 7 0 -4 7 2 ; M . A n č ić , 2 0 0 1 ,9 9 -1 0 1 .
12 K ralj B ela u to vrijem e, tj. sredinom 1244, b oravi u S la v o n iji, što je v id ljiv o iz
nekih d o k u m en ata k oje izdaje 8. sv ib n ja u V irovitici (C D IV, 2 2 7-228) i 15. lip n ja u G lažu .
(C D IV, 2 2 9-234)
13 V idi b ilj. 10 u z p o g lav lje X X X V III.
14 V idi b ilj. 8 u z p o g lav lje X X X V III.
15 M ih ael je v aražd in sk i župan. (C D IV, 2 3 5 ,2 4 5 , 2 4 6 ,2 4 7 , 367)

289
 XLV, 11-13 D e b e llo , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

m u ltis a liis H u n garie p rocerib u s im perans e is d istr ic te , q u aten u s in

D alm atiam u enientes, quantum cum que possent, rigidam de Spalatensibus
e x e r c e r e n t u in d ic ta m . A liu m e x e r c itu m m isit ad u lc isc e n d u m b an i
B o sen en sis ob temeraria facta.
11 Spalatenses etiam m iserunt legatos ad regem excusantes se et factu m , 5
quanta uerborum lepiditate poterant, palliantes. Sed rex dolorem sui cordis
callida resp on sion e dissim ulans fin xit se non multum curare de talibus,
rem isit e o s ad propria. Et quia ecclesia pastore uacabat, petiit, ut eligeretur
H ugrinus C esm en sis prepositus in archiepiscopum e c c le sie Spalatensis
asseren s, quod propter ipsius nobilitatem et scientiam tota florebit ecclesia 10
et c iu ita s e iu s su ffu lta c o n s iliis de m u ltis an x ieta tib u s in dubitatum
consequeretur solam en.
12 R euersi nuntii responsa regis cum gaudio retulerunt, nullum tam en
super facto huiusm odi regale tulerunt rescriptum. C iues uero hec audientes
et credentes om nia ueritate constare, statim ad archidiaconum et capitulum 15
a c c e s s e r u n t e t im p era n tes p o tiu s quam c o n s u le n te s p e te b a n t, ut
incontinenti celebraretur electio cum eisdem . Archidiaconus uero, quia non
ign ota sib i erat in so len tia H u grin i, non acq u iesceb at la y ca li instantie
d icen s, quod electio non est celebranda precipitanter et cum secularium
tum ultu, sed matura deliberatione fratrum et relligiosorum uirorum. Sed 20
la y c i su o m ore in iurgia prorum pentes conabantur h ec a c le r ic is per
uiolentiam extorquere. Verum d im isso conuentu com es R icardus, M urgia
iu d e x e t c e te r i d e c o n s ilio a b eu n tes ad cam eram e c c le s ie p er uim
acceperunt bullam capituli, conniuente eis F usco presbytero cum tribus
aut quatuor nequitie sotiis et asportantes eam conscripserunt litteras sub 25
nom ine cap itu li, bullantes eas fa lso m iserunt duos ex n obilibus, qui se
procuratores capituli asserentes election em ad regis libitum celebrarent.
S icq u e factum est. A bierunt ad regem nuntii fa lse legationis prosequentes
mandatum . Et quia tunc erat rex in partibus S clau on ie, cito reuersi sunt
d icen tes electio n em se de H ugrino fe c isse et regem ciuitati e sse placatum 30
et m agnam ab e o gratiam fore ciuibus reprom issam .
13 S ed u u lg o d icitu r m en d atiu m curtos habere p e d e s, parum p o test
procedere, cito deprehenditur. N o n enim bono peraguntur exitu , que m alo
sunt principio inchoata. N am qui regem placatum dixerant, uerius dicere

4 B o s e n e n s is : B o s s in e n s is V L B o s n e n s is tem erari V U r b II o b : deest Z V L

II 6 c o r d is c a llid a r e s p o n s io n e : p ro c a lid a r e s p o n s io n e V U r b II 8 e lig e r e tu r
H u g r in u s : e lig e r e tu r H u g r in u m V e lig e r e n t H u g r in u m C e s m e n p r e p o s itu m in
a r c h ie p is c o p u m V L II 9 H u g r in u s : H u g r in u m Z U g r in u s (passim) V U r b II 18
s i b i : deest Z Z V e r II a c q u ie s c e b a t : a q u ie s c e b a t T II 21 iu r g ia : iu r ia Z V e r V II
22 R ic a r d u s : R iz a r d u s V L II 24 c o n n iu e n te : c o n u in c to V U r b II 30 d e : deest l
V II 34 in c h o a ta : in c o a ta V

290
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima X L V , 1 1 -1 3

druge ugarske velikaše. Oštro im je zapovjedio da što strožom kaznom

kazne Splićane, kad dođu u Dalmaciju. Drugu je vojsku poslao da osveti
drske postupke bosanskoga bana.
Splićani su također poslali poslanike kralju opravdavajući se i 11
5 uljepšavajući, koliko su mogli, svoj čin ljubaznim riječima. Ali kralj je
prikrio svoje nezadovoljstvo lukavim odgovorom i pretvarao se da ga to
mnogo ne brine te ih otpusti kući. Budući da je crkva bila bez pastira,
zatražio je da se čazmanski prepozit Hugrin izabere za nadbiskupa splitske
crkve ističući da će zbog njegove plemenitosti i učenosti procvasti cijela
10 crkva, a da će grad, oslanjajući se na njegove savjete, bez sumnje naći
utjehu u mnogim tjeskobama.
Glasnici su se vratili i donijeli s veseljem kraljev odgovor, ali nisu o 12
tome donijeli od kralja ništa napismeno. Kad su to građani čuli, povjerovali
su daje sve istinito i odmah su pošli do arhiđakona i kaptola. Više nalažući
15 a manje se savjetujući, zahtijevali su da se smjesta obavi izbor uz njihovo
sudjelovanje. A arhiđakon je dobro poznavao Hugrinovu drskost i nije
popuštao pred navaljivanjima laika govoreći da se izbor ne može provoditi
brzopleto i s gomilom svjetovnjaka, nego na osnovi zrelog zaključivanja
braće i crkvenih ljudi. Ali su laici, po svome običaju obasipajući pogrdama
20 klerike, nastojali to od njih silom iznuditi. I doista, kad se zbor razišao,
knez Rikard, sudac Murgija,16 i ostali vijećnici otišli su u crkvenu
prostoriju i silom prisvojili pečat kaptola uz prešutni pristanak prezbitera
Fuska i trojice ili četvorice ortaka u tom nedjelu. Odnijeli su ga, napisali
pismo u ime kaptola, lažno stavili pečat i poslali dvojicu uglednih da kao
25 predstavnici kaptola obave izbor prema kraljevoj želji. Tako se i dogodilo.
Otišli su zatim do kralja glasnici lažnoga poslanstva izvršavajući povjereni
im zadatak. A budući daje tada kralj boravio u krajevima Slavonije, brzo
su se vratili izjavljujući da su oni obavili izbor Hugrina, da se kralj
smekšao u odnosu na grad i daje obećao veliku naklonjenost građanima.
30 Ali narod kaže da laž ima kratke noge, malo može napredovati i brzo 13
se otkrije. Nema sretan ishod sve što ima loš početak. Oni, koji su govorili
da se kralj smirio, trebali su bolje reći da su Boga, kralja nad kraljevima,

16 Vidi bilj. 3 uz poglavlje XXXI.

291
 XLV, 14 D e b e ll o , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

poterant regem regum Deum ausibus fore talibus ad iracundiam

prouocatum. Qui enim gratiam se iactabant ciuibus detulisse, dirum magis
incendium et excidium fere toti patrie detulerunt.
14 Etenim non duabus ex integro elapsis ebdomadibus descendit dux
Dionisius cum principibus supradictis et coadunato exercitu copioso 5
Hungarorum, Dalmatinorum et Sclauorum uenit et castrametatus est in
Salona. Tunc Spalatenses accedentes ad eos multis exeniis et blandis
alloquiis eorum demulcere pectora satagebant. Sed ipsi regium exequentes
edictum non rectis oculis aspiciebant ciues, sed aspera cominantes
petebant obsides et magnum pecunie quantitatem. Sed cum graue uideretur 10
ciuibus a statu sue cadere libertatis, allegabant priuilegia, quibus eorum
ciuitas a tali exactione debebat esse libera et immunis. Ceterum ipsi
priuilegiorum lege contempta ad exhibitionem dictarum rerum tota ciues
instantia perurgebant. Verum cum Spalatenses omnino facere denegarent,
comouit se uniuersus exercitus et prope ciuitatem accessit. Anno Domini 15
millesimo CCXLIIII, quarto Idus Iulii factum est ingens prelium in
suburbio Spalatino. Totus namque exercitus, per aties ordinatus, cepit circa
maceriam preliari. Diuiserunt autem se Hungari per cuneos et steterunt
cum bano procul, episcopus cum atie sua, Philetus prepositus cum sua,
Tragurienses cum sua, castellanus et Clisienses cum sua et alii plures. Tunc 20
appropinquantes macerie querebant aditum, unde intrandi facultatem
haberent. Sed Spalatenses undique circumfusi hostilem impetum iaculis
et lapidibus longius propellebant. At uero Tragurienses, qui erant gnari
locorum, circueuntes ex occidentali parte ascenderunt ad pedem montis
et ceperunt in ea parte committere prelium macerie, que secundum loci 25
situm inualidior erat et pauciores oppugnatores habebat. Tunc stantes ex
aduerso macerie excelsiores fuerunt his, qui maceriam defendebant et
lapidum multitudinem proicientes in eos compulerunt interius ad planum
descendere. Et quia conciues non audebant alia loca deserere, per que
fuerant ordinati, non potuerunt illis prestare succursum. Mox ergo 30
Tragurini maceriam conscendentes ceperunt instare acriter his, qui iam
inferius stantes non sinebant eos descendere et ulterius pertransire. Sed
cum multitudo magna confuso ordine et cum impetu ascedisset, statim
maceria sub eorum pedibus diruta est et in planum redacta. Videns autem

l Deum : Dominum VL II ausibus : auribus VL II 7 exeniis : xeniis M II 8

exequentes : sequentes Z II 13 ciues : ciuitas T VUrb II 14 perurgebant :
peragebant Z II omnino : omnia ZVer II 19 atie : d e e s t M II 20 et Clisienses :
etiam Clissiensis VL Clisenses Z II 23 propellebant : propedebant Z II 24
circuentes : circumeuntes ZVer VL VUrb II 25 macerie : maceriesque VL II 31
conscendentes : conscedentes Z II instare acriter: acriter instare TII 33 ascedisset:
ascendisset T II 34 redacta : reducta VUrb

292
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima X L V , 14

još više izazvali takvim drskostima. Oni pak koji su se hvalili da su

građanima donijeli milost, unijeli su zapravo strašan požar i propast u
gotovo cijelu domovinu.
Nisu, naime, u svemu prošla ni dva tjedna, kad se vojskovođa 14
5 Dionizije spustio s gore spomenutim prvacima. Okupio je brojnu vojsku
Ugara, Dalmatinaca i Slavena, došao i podigao logor u Solinu. Tada su
Splićani otišli do njih nastojeći smiriti njihova srca mnogim darovima i
ljubaznim nagovaranjima. Ali oni, izvršavajući kraljevu naredbu, nisu ih
milostivo gledali nego su od njih uz oštre prijetnje zahtijevali taoce i veliku
10 količinu novca. Budući da se građanima činilo opasnim izgubiti svoj
slobodni status, isticali su povlastice na osnovi kojih je njihov grad bio
oslobođen i prost od takvih davanja.17 Ali, ne mareći za zakonite
povlastice, oštro su silili građane da izvrše spomenuto. Kad su to Splićani
sasvim odbili, pokrene se cijela vojska i približi se gradu. Godine
15 Gospodnje tisuću dvjesto četrdeset četvrte, četiri dana do srpanjskih Ida18
došlo je do velike bitke u splitskom predgrađu. Cijela se vojska,
raspoređena po bojnim redovima, počela boriti pored suhozida.19Podijelili
su se Ugri po četama i stali su podalje s banom, biskup sa svojim odredom,
prepozit Fila20 sa svojim, Trogirani sa svojim, upravitelj kliške tvrđave sa
20 svojim i još mnogi drugi. Približavajući se zidu, tražili su pristup odakle
bi mogli ući. Ali Splićani su se posvuda raspršili i odbijali su duže vremena
neprijateljski napad kopljima i kamenjem. Trogirani su poznavali teren,
zaobišli su sa zapadne strane, popeli se do podnožja brdal9a i počeli borbu
na onom dijelu zida gdje je zbog konfiguracije tla bio slabije zaštićen i
25 gdje je bilo manje branitelja. Stojeći nasuprot zidu bili su viši od branitelja
na zidu i bacajući gomile kamenja na njih natjerali su ih da se spuste na
ravno tlo. Kako se građani nisu usuđivali napustiti druga mjesta, na koja
su bili raspoređeni, nisu im mogli priteći u pomoć. Ubrzo su se Trogirani
popeli na zid i počeli oštrije pritiskati one koji su već niže stajali i koji im
30 nisu dopuštali da se spuste ili prođu. Ali kad se veliko mnoštvo u napadu
bez reda popelo, odmah se pod njima suhozid srušio i sravnio se sa
zemljom. Kad je čitava vojska vidjela da joj je put širom otvoren, svi su

17 T u T o m a v j e r o j a t n o m is li n a p r i v i l e g i j e tz v . t r o g ir s k o g t i p a , a li i č i t a v n i z d r u g i h
k o j e s u S p l i tu t o b o ž e i z d a l i u g a r s k i v l a d a r i. V id i b i l j . 7 u z p o g l a v l j e X V I I .
18 B i lo j e t o 1 2 . s r p n j a 1 2 4 4 .
19 T o m a u p o t r e b l j a v a i z r a z maceria. L o k a l i t e t M a c e r i j a d o k u m e n t i r a n j e u n u t a r
D i o k l e c i j a n o v e p a l a č e , a n e s t a o j e t i j e k o m X I X . s t. (V id i: A . D u p l a n č i ć , 1 9 9 3 , 4 8 2 .)
I9il R a d i s e o b r d u M a r j a n u .
20 F i l a j e z a g r e b a č k i p r e p o z i t . D o k u m e n ti g a e v i d e n t i r a j u o d 1 2 3 6 . d o 1 2 4 8 . g o d i n e .
( C D IV , 2 0 , 4 1 , 4 2 , 7 4 , 1 0 4 etpassim )

293
 XLV, 15 D e b e llo , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

uniuersus exercitus, quod uia esset latius patefacta, cateruatim omnes ad

loci illius aditum confluxerunt et in suburbium irruentes usque ad muratas
edes cum ciuibus manu ad manum pugnando uenerunt. Cesi autem fuerunt
ex Spalatensibus usque ad X uiros, de Hungaris uero et Sclauis mactati
fuerunt ferme homines triginta. Sic autem, quoniam debile fuit macerie 5
munimentum, non potuit tante multitudini obsistere peccato ciuium
pregrauante. Tunc introgressi hostes statim apposuerunt ignem ex parte
occidentali et zephyri aura perstrepente asperius omnes domos ligneas et
uimineas breui spatio combusserunt uentoque flammarum globos
uiolentius deprimente aduste sunt domus lapidee quasi XX. Et ita die illo 10
quingente et eo amplius edes intra septa macerie conflagrarunt. Videntes
autem ciues uirtutem ignis uehementius excrescere flamarumque copiam
de domo in domum uorando transire ingenti sunt pauore perculsi
metuentes, ne forte domibus suburbanis exustis totam ciuitatem uorax
flamma corriperet. 15

15 Ille dies putatus est Spalato ultimus illuxisse. Tantus enim quosdam
inuaserat metus, ut Murgia, qui erat inter ciues ditior et loquatior, asportatis
pecunie sacculis ad quasdam naues diceret deditionem Hungaris
faciendam. Alii uero uigore spiritus confortati timiditatem eius uerbis
asperis increpabant. Aduesperascente iam hora et inim ico cessante 20
incendio miserunt Spalatenses adHungaros pacem suppliciter postulantes.
Sed banus de uictoria letus, de suorum uero cede non modicum mestus,
adhuc minaciter respondebat. Sic dies illa luctuosa satis tristisque discessit.
Sequenti uero die uidens banus et ceteri principes, quod inter structuras
murorum non sic foret tuta congressio, sicut hesterno fuerat inter 25
maceriarum fragilia et uilia munimenta, uocatis Spalatensibus cepit cum
eis de pace tractare. Spalatenses uero uidentes se in arto positos, hinc
hostilibus circumseptos cateruis, inde Tragurii ducentos ciues carceribus
mancipatos, condescenderunt ad omnia ineuitabili necessitudine coartati.
Pacti namque sunt dare fisco regio sexcentas marcas argenti et sex filios 30
nobilium in obsides tradere ad sue fidelitatis constantiam comprobandam.
Principes uero promiserunt firmiter, quod reformata pace cum
Traguriensibus totalis relaxatio fieret captiuorum, aliis quibusdam
interpositis articulis, quos hic inserere opus non fuit.

l quod uia esset: quia esset Z II 2 muratas : mutatas VUrb II 3 Cesi: Cessi
T II 16 Spalato : Spaleto VUrb II 25 hesterno : estemo V II 26 maceriarum :
macerarum ZVer II fragilia et uilia munimenta : utilia munimenta VUrb II 27
arto : arcto M VL certo VUrb II 28 hostilibus : hostibus T II circumseptos :
circumuentos M II cateruis : cathenis VUrb II Tragurii : Tragurium Z II 29
coartati : coarctati M VL II 30 Pacti: Passi VL II 34 non fu it: non est vel fuit
VUrb

294
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 15

se sjatili do pristupa na tom mjestu. Provalili su u predgrađe i boreći se

prsa o prsa s građanima došli su sve do zidanih kuća. Splićana je pobijeno
desetak, a Ugara i Slavena ubijeno je tridesetak. Budući daje zaštita toga
zida bila slaba, nije mogla biti prepreka tolikome mnoštvu. Osim toga,
5 građanima je položaj otežavao njihov grijeh. Tada neprijatelji uđu i odmah
podmetnu vatru sa zapadne strane, a od jakog i šumnog vjetra sve kuće
od drveta i pruća u tren planu. Vjetar je snažno raznosio plamene jezike i
spaljeno je gotovo dvadeset kamenih kuća. Tada je izgorjelo više od petsto
kuća unutar prostora ograđenog suhozidom. Kad su građani vidjeli da
10 silina vatre sve više jača i da silan oganj guta jednu kuću za drugom,
prestravili su se bojeći se da proždrljivi plamen ne zahvati cijeli grad nakon
što budu spaljene kuće u predgrađu.
Mislili su da je to bio posljednji dan koji je Splitu svanuo. U neke je 15
ušao takav strah, daje Murgija koji je bio bogatiji i govorljiviji od drugih,
15 odnio torbe s novcima na neki brod i rekao da se treba predati Ugrima.
Drugi su pak ohrabreni duševnom snagom, oštrim riječima osuđivali
njegov strah. Kad se već smračilo i neprijateljska se vatra stišala, poslali
su Splićani izaslanike Ugrima ponizno tražeći mir. Ali je ban, obradovan
pobjedom ali i žalostan zbog svojih pobijenih ljudi, ipak i dalje odgovarao
20 prijetnjama. Tako je prošao taj dan prepun plača i tuge. Sutradan, kad je
ban s ostalim prvacima vidio da okršaj unutar zidina ne bi bio tako siguran
kao što je bio prethodnoga dana između krhkih pregrada i slabih zaštitnih
zidova, pozove Splićane i počne s njima pregovarati o miru. A Splićani,
vidjevši da su stjerani u tjesnac, jer su ih ovdje okružile neprijateljske čete,
25 a tamo u Trogiru dvjesto je građana bilo zatvoreno u tamnici, pristanu na
sve prisiljeni neizbježivim udesom. Dogovorili su, naime, da će dati u
kraljevu blagajnu šesto maraka u srebru i da će šest velikaških sinova
predati kao taoce da bi potvrdili svoju postojanu vjernost. Prvaci su pak
čvrsto obećali da će zarobljenici biti oslobođeni čim se obnovi mir s
30 Trogiranima. U ugovor su umetnuti još neki članovi koje ovdje nije bilo
potrebno nabrajati.21

21 P r i m i r j e j e b i l o p o t p i s a n o 1 9 . s r p n j a 1 2 4 4 . ( C D IV , 2 3 5 - 2 3 6 ) J o š j e d n o m j e B e l a
IV . s v e p o t v r d i o 1 4 . l i s t o p a d a i s t e g o d i n e . ( C D IV , 2 4 7 ) U v j e ti m i r a b i l i s u v r l o t e š k i z a
S p l i ć a n e . U z o n o š t o n a v o d i T o m a , b i tn i s u b i li č la n c i k o ji s u z a b r a n j i v a l i d o v o đ e n j e s a
s tra n e u p ra v ite lja g ra d a , o s im iz k ra lje v ih z e m a lja i v je rn ih k r a lju , a ta k o đ e r s u S p lić a n i
m o r a l i o b e ć a t i d a n e ć e T r o g i r a n i m a o s p o r a v a t i O š t r o g , d a ć e v r a ti t i o t o č i ć S v . S t j e p a n i
m o r a l i s u s e o d r e ć i s v o j i h t a d a š n j i h s a v e z n i k a , t j. b a n a N i n o s l a v a , h u m s k o g k n e z a A n d r i j e
i d ru g ih .

295
 XLV, 16-17 D e b e llo , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

16 Et sic predicti principes infecto negotio ad propria sunt reuersi. At

uero Spalatenses de Hugrini potentia freti credebant per ipsum omnes
casus suos ad integrum restaurari. Tunc adeuntes archidiaconum cum
capitulo instabant, ut electioni assensum prebentes pro electo mittere
festinarent. Sed non acquiescebat archidiaconus cum ceteris scientes, quod 5
talis electio nullius erat ualoris, cum foret in maximum oprobrium ecclesie
attemptata. Sed hi, qui pestifero adhuc inuidie ulcere tabescebant, non
putabant archidiaconum iustitie zelo moueri, sed credebant, quod ad se
rem traheret et adhuc electionis preterite spei sibi fiducia superesset. Tunc
iudex Murgia, Fuscus presbyter et ceteri, quos praue intentionis uexabat 10
inscitia, concitantes populum ceperunt urgere archidiaconum, ut ipsemet
personaliter ad ducendum electum proficisci deberet. Archidiacono ergo
licet displiceret electi persona et maxime false electionis processus, ne quia
tamen malitie cauillatio crederetur, condescendere decreuit, sed nullo
modo prius ire acquieuit, donec ipsimet temeritatis auctores proprio 15
confiterentur ore, quod in subreptione bulle et in cunctis falsitatis
processibus contra Deum et contra animas suas presumpsissent. Sic ergo
abiit archidiaconus non tam uoluntarius quam coactus et sociatus Iohanne
Vitalis layco in Hungariam est profectus. Ibi in presentia domini Bele regis
et eius curie qualitercumque Hugrinum denuo elegit. Cui rex ibidem 20
concessit comitatum ciuitatis Spalatensis et dominium insularum cum
quibusdam aliis rebus.
17 Reuersus igitur archidiaconus ad propria non inuenit uiuos Fuscum
et Murgiam et quosdam alios, qui in depressionem ecclesiastici iuris
nequiter et perperam plus ceteris contendebant. Rex uero apud Vranam 25
positus circa Pascale festum susceptis a Spalatensibus quinque milibus
librarum relaxari fecit cunctos captiuos. Et dominus Hugrinus archielectus
cum magna fam ilia equitum et clientum ueniens archiepiscopale
domicilium habitaturus intrauit. Postea uero toto elapso triennio iste
Hugrinus ex mandato apostolico consecrationem suscepit in ecclesia beati 30
Domnii per manum istorum suffraganeorum suorum: uidelicet Treguani
Traguriensis, Nicolay Farensis, Bartholomei Scardonensis et Philippi
Seniensis episcoporum anno Redemptionis m illesim o ducentesim o
quadragesimo septimo, XII Kal. Octub., gerens annos natu circiter XL.
Fuit autem utraque preditus dignitate, archiepiscopatus et comitatus, nec 35

5 acquiescebat: aquiesebat Z II 7 attemptata: atteptata T attentata ZVer VL

II 11 ipsemet: ipsemet et T II 12 Archidiacono : Archidiaconus T Z ZVer V II 15
acquieuit: aquieuit T Z II ipsimet: ipsemet VUrb II 18 abiit: habiit T II tam :
tantus VUrb II 19 Vitalis : Vitali Z II 2 6 Pascale : Paschale ZVer M II 31
Domnii : Dompnii VUrb II 32 Farensis : Pharensis ZVer M VL VUrb II 33
Seniensis : Segniensis ( p a s s im ) VUrb II 34 Kal. Octub.: Kalendas Octobris ZVer
Cal. Octobr. M Kal. Octobris VL

296
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 16-17

I tako su se spomenuti prvaci vratili kući ne obavivši posao do kraja. 16

Splićani, koji su se oslanjali na Hugrinovu moć, vjerovali su da će se
njihov položaj iz temelja popraviti. Otišli su do arhiđakona i kaptola i
zahtijevali da dadu pristanak za izbor i žurno pošalju po izabranoga. No
5 arhiđakon, kao i ostali, nije pristajao znajući da takav izbor ništa ne vrijedi,
jer je bio poduzet na najveću sramotu Crkve. Međutim, čir pogubne zavisti
još se uvijek širio u onima koji nisu mislili da arhiđakona potiče ljubav
prema pravdi nego su vjerovali da vuče na svoju stranu i da mu prošli izbor
još uvijek ulijeva nadu. Tada sudac Murgija, prezbiter Fusko i ostali, koje
10 je razapinjala bezumna i opaka nakana, buneći narod počeli su tjerati
arhiđakona da sam osobno mora otputovati i dovesti izabranoga.
Arhiđakonu se osoba izabranika, a još više postupak lažnoga izbora, nije
sviđao, ali se ipak odlučio za put kako se ne bi povjerovalo u njegovo
zlobno izigravanje. Ali nije pristao ići prije nego što iz vlastitih usta drskih
15 počinitelja ne dobije priznanje da su se u krađi pečata i u svim postupcima
krivotvorenja usudili postupati protiv Boga i svojih duša. Arhiđakon,
dakle, nije otišao svojom voljom nego prisilom. Krenuo je u Ugarsku22 u
pratnji laika Ivana Vitalova.23 Kako bilo da bilo, tamo je u prisutnosti
gospodina kralja Bele i njegova dvora ponovo izabrao Hugrina. Njemu je
20 kralj odobrio službu kneza grada Splita i vlast nad otocima i još nekim
drugim stvarima.
Kad se arhiđakon vratio kući, nije našao među živima Fuska i Murgiju 17
i neke druge, koji su se s više opakosti i drskosti od ostalih upinjali
umanjiti crkvena prava. Kralj je pak boraveći u Vrani oko Uskrsnih
25 blagdana24 preuzeo od Splićana pet tisuća libara i dao osloboditi sve
zarobljenike. A gospodin Hugrin, izabran za nadbiskupa, u pratnji brojnih
konjanika i štićenika dođe i uđe u nadbiskupsku palaču da tamo stanuje.
Tek nakon tri godine Hugrin je prema apostolskoj naredbi bio posvećen u
crkvi blaženoga Dujma rukama ovih svojih sufragana biskupa: trogirskoga
30 Treguana, hvarskoga Nikole, skradinskoga Bartula i senjskoga Filipa,25
godine otkupljenja tisuću dvjesto četrdeset sedme, dvanaestoga dana do
listopadskih kalenda, u dobi oko četrdesetak godina.26 Premda je obnašao
obje najuglednije službe: nadbiskupsku i kneževsku,27 nije bio time

22 O v o T o m i n o p u t o v a n j e b i l o j e v j e r o j a t n o u d r u g o j p o l o v i c i 1 2 4 4 .
22 V id i b i l j . 1 0 u z p o g l a v l j e X X X I I .
24 U s k r s j e 1 2 4 5 . b i o 1 6 . t r a v n j a .
25 S e n j s k o g b i s k u p a F i l i p a n a v o d e d o k u m e n t i o d 1 2 4 8 . d o 1 2 5 7 . g o d i n e . ( C D IV ,
3 4 2 ,3 4 3 ,3 5 5 ; C D V , 6 6 ) O v o b i b io d a k le n a js ta riji n je g o v s p o m e n n a s e n js k o j b is k u p s k o j
s t o l ic i .
26 S v e d o s r e d i n e 1 2 4 7 . g o d i n e H u g r i n n o s i n a s l o v archielectus ( C D IV , 3 2 1 - 3 2 2 ) , a
n a k o n 2 0 . r u j n a i s t e g o d i n e n o s i n a s l o v archiepiscopus. ( C D IV , 3 2 7 )
27 H u g r i n o d p r o l j e ć a 1 2 4 5 . d o s m r t i 1 2 4 8 . n o s i i n a s l o v comes Spalatensis. ( C D IV ,
2 7 1 ,2 7 9 ,3 4 7 )

297
 XLV, 18 D e b e ll o , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

his contentus ad altiora semper et ditiora toto mentis desiderio hanelabat.

Erat autem sanguinis nobilitate turgidus, iuuenili calore pomposus, stature
proceritas et faciei uenustas, quibus ceteros precellebat, non permittebant
eum mediocria de se sentire. Secularibus quidem negotiis totus intentus,
ecclesiastica uelud superflua quedam et minoris cure indigentia segniter 5
procurabat. Ita demum omnia studio mundane deditus cenodoxe, non
sapientum, non relligiosorum appetebat consortia, sed armatorum circa se
cateruas habere gaudebat. Verum cum pro militaribus stipendiis domestice
sibi non sufficerent facultates, tendebat manum ad aliena et illicita, cupiens
in uictu, uestitu et multitudine clientele Hungaricorum prelatorum se 10
copiis coequare. Sic autem tam clericis, quam laycis atque monasteriis
durus exactor et onerosus dominator erat. Temptauit autem omnia iura
canonicorum subtrahere totasque quatuor decimales portiones ad usum
proprium retorquere, sed obsistente archidiacono cum ceteris non ualuit,
nisi portionem pauperum dumtaxat contra predecessorum suorum 15
consuetudinem usurpare. Et quia non permittebatur de rebus ecclesie suam
ex toto explere cupidinem, nulla caritatis conexio eorum animos in
consensum mutuum constringebat, sed dira discordie pestis eos sepius in
contentionum scandala concitabat. Layci uero nichilominus de ipso sua
spe fuere frustrati, nam cum putarent eum contra inimicos ciuitatis fortem 20
ac bellacem futurum, ipse e contrario mitem et pacatum se gerens cum
eis omnem austeritatis sue rigorem in ciues suos exercere uolebat. Erat
autem bonis turbulentus et minax, prauis uero munificus et amicus. Ita
quidem contigit, ut omnibus grauis et intolerabilis uideretur, ob quam
causam ipse semper contra ciues et ciues contra ipsum maliuolentie 25
suspitiones gerebant. Consecratus tandem, ut predictum est, m isit
prenominatum episcopum Seniensem ad domini pape Innocentii curiam,
qui tunc manebat Lugduni, petens suppliciter, ut pallium ei mittere
dignaretur. Quo optento reuersus est episcopus palliumque tradidit ex
mandato apostolico in manibus Bartholomei Scardonensis episcopi eidem 30
archiepiscopo asignandum. Idem tamen episcopus, licet iam relicto seculo
fratrum minorum religionem intrasset, uocatus tamen Spalatum uenit
pallioque, ut ei mandatum fuerat, Hugrinum archiepiscopum inuestiuit.
18 Hiis diebus contigit quemdam fratrem Iohannem natione Hungarum,
de ordine predicatorum, eligi in episcopum ecclesie Scardonensis. Qui 35lI

l h a n e l a b a t : a n h e la b a t Z ZVer a n e ll a b a t M h a n e ll a b a t V II 8 c a te r u a s :
c a th e r u a s VUrb II 12 o n e r o s u s d o m i n a to r : h o n e r o s u s d o m i n a to r M g e n e r o s u s
d o n a to r VUrb II T e m p t a u i t : T e n ta v it ZVer VL II 13 p o r tio n e s : p o r t io r e s T II 17
c a r i ta t is : c h a r i ta t is ZVer VL II 18 s e d d ir a : s e d ir a M s e d d ic t a VUrb II 27
d o m i n i : d o m n i VL II 28 L u g d u n i : L u g d u n ii Z II 30 a p o s to lic o : A p o s to l o r u m Z
II B a r t h o l o m e i : B a r a th o l o m e i T II 34 H i s : In h is Z

298
 O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima XLV, 18

zadovoljan, nego je neprestano svim srcem težio za višim položajem i

većim bogatstvom. Dičio se, naime, svojim plemenitim rodom i
mladenačkim žarom, a vitak stas i lijepo lice, čime se isticao među
ostalima, nisu mu dopuštali da ima o sebi osrednje mišljenje. Potpuno je
5 bio zaokupljen svjetovnim poslovima, a crkvene je zapostavljao smatrajući
ih suvišnima i manje važnima. U tolikoj se mjeri predavao svjetskome
slavohleplju da nije oko sebe okupljao mudre ni odane vjeri nego je rado
imao oko sebe gomile ratnika. I kad mu za vojničke plaće nisu dostajala
domaća sredstva, pružao je ruku za tuđim i nedopuštenim u želji da se
10 izjednači s bogatim ugarskim biskupima po načinu života, odijevanja i po
brojnoj pratnji. Neumoljivo je utjerivao davanja i takvom vladavinom
opterećivao klerike, laike i samostane. Pokušao je također oduzeti
kanonicima sva prava i okrenuti u svoju korist cijela četiri dijela desetine,28
ali mu to nije uspjelo jer se tome suprotstavio arhiđakon s ostalima. Ipak
15 je oteo dio namijenjen siromasima, što nisu činili njegovi prethodnici.
Budući da u crkvenim pitanjima nije mogao u potpunosti provesti svoju
volju, nije njihova srca povezivala nikakva zajednička suglasnost, nego
je pogubna nesloga često dovodila do prepirki i sukoba. Laike je također
iznevjerio u njihovoj nadi. Oni su, naime, mislili da će on prema
20 protivnicima grada biti odvažan i ratoboran, a on je, naprotiv, s njima
postupao blago i pomirljivo. Htio je, međutim, iskaliti na građanima svu
svoju krutu strogost. Dobrima je razdražljivo prijetio a loše je darežljivo
obasipao prijateljstvom. Napokon je došlo do toga da se svima činio
teškim i nepodnošljivim i zbog toga se on u svim prilikama odnosio prema
25 građanima s nepovjerenjem, a oni su mu vraćali istom mjerom. Kad je bio
napokon posvećen, kako je gore rečeno, poslao je spomenutog senjskog
biskupa na dvor pape Inocenta koji je tada boravio u Lyonu,29 s poniznom
molbom da se udostoji poslati mu palij. Biskup g aje dobio i vrativši se
uruči ga prema apostolskoj naredbi skradinskom biskupu Bartulu da ga
30 on dalje preda nadbiskupu. Premda je isti biskup već bio napustio vanjski
svijet i ušao u red male braće, ipak je na poziv došao u Split i svečano
zaodjenuo palijem nadbiskupa Hugrina.
Tih je dana neki brat Ivan, rodom iz Ugarske, iz reda propovjednika, 18
bio izabran za skradinskoga biskupa. Predstavili su ga nadbiskupu koji je

28 T o m a o v d j e v j e r o j a t n o m is li n a d io o d c r k v e n e d e s e t i n e k o j i j e n a k o n r a z m i r i c a p o
dogovoru kaptola i nadbiskupa Bernarda, potvrđenom od pape Inocenta III. iz 1206. godine
( C D I I I , 5 6 - 5 8 ) , t r e b a o p r i p a s ti k a p to l u . T o m i n a j e f o r m u l a c i j a n e p r e c i z n a , j e r s e n e r a d i o
č e t i r i d i j e l a d e s e t i n e n e g o o č e t v r t i n i (quarta pars decimationum et oblationum), k a k o j e
z a p is a n o u n a v e d e n o m d o k u m e n tu .
29 P a p a I n o c e n t IV . b o r a v i u L y o n u ( Lugdunum) o d l i s t o p a d a 1 2 4 4 . d o t r a v n j a 1 2 5 1 .

299
 XLV, 19-20 D e b e ll o , q u o d p r e p a r a u e r u n t S p a la te n s e s c o n tr a T r a g u r ie n s e s

presentatus archiepiscopo in illis tunc partibus existen ti, confirm ationem

ab e o s u s c e p it s e c u m q u e d u x it ad m etro p o lita n a m e c c le s ia m
consecrandum m isitque et uocauit suffraganeos, cum quibus eadem erat
consecratio celebranda.
19 E o autem tem poris articulo in felix Hugrinus graui languore corripitur 5
et in grauescente paulatim m orbi feruore undecim o die ad extrem a uite
peruenit. S ic autem con tigit, ut pridie quam prima u ice decoratus p allio,
consecrationem eiusdem ep iscop i celebrare uolebat, cum eod em pallio ad
tum ulum est delatus et ita dum taxat funereas pom pas, non autem diuina,
p o tu it sacra m en ta p a llio d eco ra re. I llis autem d ie b u s, cu m in le c to 10
infirm itatis decum beret e t iam de uita p en e penitus desperaret, uocauit
fratres de capitulo et in eorum presentia satis bene et ordinabiliter condidit
testam entum . Coram quibus et coram aliis religiosis uiris m irabiliter de
p ecca tis com p u n ctu s p u b lice d e quibusdam e x c e ssib u s e st c o n fe ssu s.
N ich ilo m in u s autem cu m m u ltis lacrim is et gem itib u s u alid is secreta 15
co n fessio n e coram suo con fessore penitendo, uehem enter afficiebatur de
o m n ib u s, si superuiueret, sa tifaction em om n im odam prom ittendo n ec
sem el, set pluries in ipsis diebus confitebatur. Fuerat enim uir litteratus et
naturali facundia preditus et m axim e in diuina pagina eruditus. Studuerat
e n im ap u t P a r is io s a n n is fe r e d u o d e c im in th e o lo g ic a fa c u lta te 20
subm inistrante sibi scolasticos sumptus Hugrino C olocensi archiepiscopo,
patruo suo. Emerat enim sibi cum m ulta quantitate p ecunie totum corpus
B ib lie cum com m entis et g lo sis, sicut solet leg i a m agistris in sco lis.
20 Q uo d efu n cto et aput e c c le sia m fratrum predicatorum h o n o rifice
tum ulato suffraganei, qui ad consecrandum Scardonensem ep iscop u m 25
c o n u e n e r a n t, e iu sd e m a r c h ie p is c o p i e x e q u ia s celeb ra ru n t e t frater
Iohannes, qui in episcopum uenerat consecrari, per election em unanim em
in a r c h ie p isc o p u m e x titit p o stu la tu s. P refu it au tem H u grin u s a d ie
consecrationis sue usque ad diem sepulture anno uno, m ensibus duobus,
diebus d ecem . 30

ii misitque : misit itaque Z II 14 decumberet : decumbebat Z II 15

compunctus : cumpunctus VUrb II 16 Nichilominus : Nihilhominus Z II 20 corr.
ex Parisius S Parisios ZVer VL Parisium M VUrb II 21 sumptus : subtus Z V II
23 scolis : scholis Z ZVer II 26 eiusdem : eidem Z II 28 unanimem : unanimiem
T

300
 O r a tu k o ji s u S p lić a n i v o d il i s T r o g ir a n im a XLV, 19-20

upravo u to vrijem e tam o b oravio i koji ga potvrdi, a zatim od v ed e u

m etropolitansku crkvu da zajedno sa sufraganim a, kojim a je b io poslao
p oziv, ob avi svečan i obred posvećen ja.
U pravo je u tom trenutku nesretnog H ugrina ob u zela teška slabost i, 19
5 kako se b o lest p om alo p ogoršavala, jed an aestoga dana približi se kraj
n jegova živ o ta . Tako se , naim e, d ogod ilo d a je dan prije n ego što je že lio
prvi put ukrašen palijem obaviti p o svećen je toga biskupa, u istom paliju
b io p ren esen u grob i tako je p alijem m ogao isk azati č a st pogrebnoj
s v e č a n o s ti a n e B o ž jim sa k ra m en tim a . T ih d a n a , kad a j e le ž a o u
10 b olesn ičk om krevetu i v e ć izg u b io svaku nadu u živ o t, p ozvao je braću iz
kaptola i u njihovoj je prisutnosti veom a dobro i valjano sastavio oporuku.
Pred njim a i pred drugim p ob ožn im ljudim a začuđujuće se pokajao za
grijehe i javno priznao neke od svojih prijestupa. Isto tako, snažno grcajući
u suzam a, pokajao se na tajnoj isp ovijed i pred svojim ispovjednikom i
15 silno potresen obećavao da ć e se svakom e odužiti, ako preživi. Ispovijedao
se tih dana n e jed n o m n e g o v iš e puta. A b io je on č o v je k k n jižev n o
naobražen, obdaren prirodnom rječitošću i veom a je dobro poznavao Sveto
p ism o . Studirao je g o to v o d van aest g od in a na T eološk om fakultetu u
P arizu , a n jeg o v stric, k a lo čk i nadbiskup H ugrin,30 p odm irivao m u je
20 troškove školarine. K upio je za veliku svotu novaca cijeli korpus B ib lije
s kom entarim a i glosam a, kako ob ičn o u čitelji čitaju u školam a.
Kad je on umro i bio s počastim a pokopan kod crkve braće propovjed- 20
nika, sufragani koji su se b ili skupili da p o sv ete skradinskog biskupa,
obave svečan i pogreb nadbiskupov, a brat Ivan,31 koji je bio došao da ga
25 p osv ete za biskupa, jednoglasnim izborom bude predložen za nadbiskupa.
N a nadbiskupskoj je stolici Hugrin predsjedao godinu dana, dva m jeseca
i d eset dana od dana svo g a p osvećen ja, sv e do ukopa.32

30 Vidi bilj. 12 uz poglavlje XXXVI.

31 Skradinskog biskupa Ivana na mjestu splitskog prvosvećenika dokumenti navode
sve do svibnja 1249. (CD IV, 394-395)
32 Hugrin je umro potkraj mjeseca studenoga 1248. godine. Po Farlatiju to je bilo
27. studenoga, dok iz Tominih navoda proizlazi daje pokopan 30. studenoga ili 1. prosinca.

301
 XLVI, 1-3 D e R ogerio archiepiscopo

XLVI. De Rogerio archiepiscopo

1 Cum autem ad prosequendum election is negotium ad dom ini pape
curiam nuntii quererentur, uix inuenti sunt duo, qui hoc onus assumerent:
D esa C orui can on icu s et D ragus nepos Sabaei, Spalatensis c iu is. A d eo
uidebatur om nibus graue et periculosum usque ad G allias pergere, quia
d o m in u s papa In n o c e n tiu s L u gd u n i e o tem p ore m orabatur. P ropter 5
d iscord iam siq u id em , que inter e c c le sia m et Fredericum im peratorem
agitabatur acriter, grande uiarum discrim en illuc pergentibus im m inebat.
2 Tunc predicti nuntii iter arripientes, abierunt per Lom bardiam cum
m ulta cautela. Illuc tandem peruenientes et legationem , sicut eis iniunctum
fu erat, p rocu ran tes, per totum ferm e annum in p r o secu tio n e n e g o tii 10
occupati fuerunt. Q uia uero periculosum ac sum ptuosum erat iterato pro
facto huiusm odi legation em m ittere, m etuentes, sicut et con tigit, n e forte,
q u od fa ctu m fu era t, n on d eb eret a d m itti, h o c e le c to r e s in p e titio n e
adiecerunt, ut si postulatio facta sum m o p ontifici non placeret, alium ad
regim en Spalatensis e c c le sie cum plenitudine p on tificalis o ffic ii m itteret 15
se c u n d u m su e arb itriu m u o lu n ta tis. S ic q u e fa ctu m e s t , ut c a ssa ta
p o s tu la tio n e p r e d ic ta , m itte r e t A p u lu m q u em d a m d e p artib u s
B en eu en tan is, R ogerium n om in e, e x op p ido, quod Turris C epia uocatur.
Fuerat autem clericu s, capellanus cuiusdam cardinalis Iohannis T oletani,
quem frequenter pro suis et e c c le sie n egotiis procurandis in Hungariam 20
m ittere so litu s erat. Id em autem R ogerius tem pore Tatarorum ib id em
inuentus est, et in eorum manus incidens et inter ip sos per biennium fere
sub sp etie a licu iu s u ilis et pauperis serui d elitescen s uix euasit m ortis
incursum . Cum autem ad suum dom inum reuersus fu isse t, cep it idem
cardinalis ad ipsius prom otionem satis uigilanter intendere, et ipsum in 25
notitiam et gratiam dom ini pape deuenire fecit.
3 C on secratu s tandem et palliatu s r e cessit de curia et transiens per
Lom bardiam deuenit V enetias, ibidem aliquantam faciens m oram em it,
que sibi erant necessaria. V iginti fere annis in Rom ana curia com m orando

archiepiscopo : archiepiscopo Spalatensi T Z ZVer sine titulo VUrb II 3

Desa : Dessa M VUrb II ciuis : ciues Z VUrb II 6 Fredericum : Federicum Z M
II 7 agitabatur : cogitabant T II pergentibus : per varias gentes Z II 16 Sicque :
Sichque V II 18 Cepia : cepit Z V VL II 21 Tatarorum : Tartarorum Z ZVer VL
VUrb II 2 2 eorum : corr. ex erorum S T

302
 0 n a d b is k u p u R o g e r iju XLVI, 1-3

XLVI. O nadbiskupu Rogeriju

Kad su u provedbi daljnjega postupka izbora tražili iza sla n ik e za 1
papinsku kuriju, je d v a su nađena d v o jica koji bi p reu zeli tu ob vezu :
kanonik D esa K o rvov1 i splitski građanin D rago,2 nećak Sabacijev. S vim a
se čin ilo v eom a opasnim i tešk im putovati sve do G alije jer je gospodin
5 papa Inocent tada boravio u Lyonu.3 Z bog velik og spora koji se oštro vodio
izm eđu C rkve i cara Fridrika4 prijetila je velik a opasnost onim a koji su
tam o putovali.
Tada su spom enuti izaslan ici krenuli na put i uz m nogo opreza prošli 2
kroz Lom bardiju. Kad su napokon tam o d ošli i ob avili p oslan stvo, kako
10 im je b ilo n aložen o, goto v o godinu dana radili su na provedbi postupka.
B u d u ć i da j e p r e d sta v lja lo o p a s n o s t i v e lik i trošak p o n o v n o sla ti
iz a sla n stv o za istu stvar, a iz b o ja zn i da u čin jen o n e ć e b iti i n u žn o
prihvaćeno, kako se i d o g o d ilo , provoditelji izbora su u m olbi dodali da
vrhovni sv ećen ik prem a vlastitoj v o lji pošalje nekoga drugog da sa svim
15 biskupskim ovlaštenjim a upravlja splitskom crkvom , ako mu se predloženi
izbor ne svid i. Tako se d o g o d ilo i papa je , od b ivši spom enuti prijedlog,
p oslao n ek og A p u lca iz beneventanskih krajeva, po im enu R ogerija, iz
m jesta koje se z o v e Turris C epia. On je b io klerik, kapelan kardinala Ivana
iz T oleda, koji ga je često slao u U garsku da obavlja n jegove i crkvene
20 p o slo v e.5 Sam se R ogerije u doba Tatara6 našao tam o i pao u njihove ruke.
K od njih se g o to v o dvije god in e prikrivao pod krinkom bijedna i prezrena
roba i jed v a je izb jegao smrtnom udesu. Kad se vratio svom e kardinalu,
ovaj je žarko nastojao promaknuti ga i potrudio se da ga gospodin papa
upozna i isk aže m u m ilost.
25 K ad je p rim io p o sv e tu i p a lij,1 napusti p apinsku k u riju , p rijeđ e 3
Lom bardiju i dođe u M letke. Tam o se m alo zadrži i kupi što m u je b ilo
p otrebno. B u d u ći da je proboravio g o to v o d vad eset god in a u rim skoj

1 Kanonik Desa Korvov (Desa Corbi) navodi se u dokumentima iz 1237,1248. i

1249. godine. (CD IV, 22,373,389)
2 Čini se da Drago Sabacijev (Drago Sabaci) upravo ovim zadatkom započinje svoj
uspon u javnom životu Splita, kako to svjedoči uz Tomu i pismo pape Inocenta IV.
splitskom kaptolu. (CD IV, 389) Poslije će se, 1266. i 1267. godine, pojavljivati kao splitski
sudac. (CD V, 399,421,426,430)
3 Vidi bilj. 19 uz prethodno poglavlje.
4 Na Lyonskom koncilu 1245. papa Inocent IV. ekskomunicirao je 17. srpnja cara
Fridrika.
5 Ove je podatke Toma imao navedene u pismu koje je njemu kao arhiđakonu i
splitskom kaptolu uputio 30. travnja 1249. godine papa Inocent IV. (CD IV, 389) Turris
Cepia je danas grad Torre Maggiore u Apuliji.
6 Rogerije je autor spisa o Tatarima Carmen miserabile super destructione regni
Hungarie temporibus Bele IV regis per Tartaros facta.
7Rogerije je izabran i posvećen za splitskog nadbiskupa krajem travnja 1249, o čemu
svjedoči papino pismo Tomi Arhiđakonu i kaptolu, u kojemu ih obavješćuje o tom izboru.
Pismo je datirano 30. travnja. (CD IV, 389)

303
 XLVI, 4-5 D e R o g e r io a r c h ie p is c o p o

non paruam cum ulauerat p ecu n ie sum m am . Inde iter arripiens uenit per
Carinthiam et transiens per partes A q u ilegie a dom ino Bertoldo, patriarcha,
hon orifice susceptus est. Q uem curialiter pertractans dedit ei conductum
per totam suam d io cesim , exp en sas affluenter subm inistrando, quousque
fin es regni Hungarie attigisset. Ingressus autem partes Pannonie uenit in 5
H ungariam et pergens ad dom ini B e le regis curiam cum com m endaticiis
dom ini pape litteris, exp osu it seriem n egotii, qualiter ad regim en Spalatine
e c c le s ie fuerat d estin atu s. N o n autem p lacu it regali celsitu d in i, quod
factum fuerat circa ipsum , non m odicum ferens in d ign e, quod prom otus
fu era t p reter ip s iu s c o n s c ie n tia m e t a sse n su m . D is s im u la to tam en 10

indignationis m otu ad sedem suam archiepiscopum p acifice abire perm isit.

4 V en it autem cu m u ig in ti eq u itib u s, cum ca p ella n is e t fa m ilia et
secunda dom inica de quadragesim a ciuitatem ingrediens, cum m agna cleri
et pop u li alacritate susceptus est.
5 F uit autem iste R og eriu s a rch iep iscop u s uir satis industrius et in 15
augendis rebus tem poralibus m ultum sollicitu s et intentus. C epit autem
reparare d o m o s et c a m era s e p is c o p ii e a sq u e s tu d io s iu s d e c o r a r e .
F o rin secu s autem fe c it cen a cu la et solaria trabibus e t asserib u s satis
artificiose com pacta, que m agis ad apparentiam , quam ad indigentiam
uidebantur fu isse constructa. C ella s uero uinarias n ecessa riis e t n ou is 20
utensilibus adom auit. E dificauit in Salone fluuio m olendina, posuit aratra,
acquisiuit eq u os et anim alia et quia propter inopiam rei fam iliaris non
su ffic ie b a t ad o m n ia , m u ltis e c c le s iis et m o n a steriis erat p lu rim u m
onerosus. M ultum denique conabatur honorifice uiuere, preciosam habebat
su p p electilem , sum ptuosas uolebat uestes et lectisternia. Pro m aiori parte 25
anni dom i residebat, nec facile egrediebatur ad publicum , nisi clericorum
et clientum honesta com itante caterua. M undam nitidamque uolebat tenere
m ensam , m axim e quando hospites aderant. Solebat nam que aduentantes
ex diuersis ciuitatibus nobiles ad conuiuium inuitare eisque satis affluentes
preparationes apponere satagebat. Quando uero ad uisitandam prouinciam 30
egrediebatur, uolebat sem per aliquos de canonicis et de ciuibus in sua
sotietate habere.2

2 Carinthiam : Charinthiam V II Aquilegie : Aquileiae ZVer II Bertoldo :

Bertholdo M II patriarcha : patriarca VL II 6 commendaticiis : commendationis
T )l 13 quadragesima : quadragesimale VUrb II 21 Salone : Salonis VUrb II 22
acquisiuit: aquisivit T II 28 aderant: adherantV II 31egrediebatur: agrediebatur
VUrb

304
 O n a d b is k u p u R o g e r iju XLVI.4-5

kuriji, stekao je veliku svotu novca. Krenuvši dalje na put, prijeđe kroz
Korušku, a kad je prolazio akvilejskim krajevima, ugostio gaje i iskazao
mu počast patrijarh gospodin Bertold.8 Ponio se prema njemu veoma
pažljivo, dao mu je propusnicu po cijeloj svojoj dijecezi i obilno podmirio
5 troškove sve do granica Ugarske. Zatim je ušao u krajeve Panonije, došao
u Ugarsku i, stigavši na dvor kralja Bele s pismom preporuke gospodina
pape, izložio slijed postupka kojim je bio određen za upravljanje splitskom
crkvom. Kraljevskom se Veličanstvu nije svidjelo što je to bilo učinjeno
mimo njega; veoma je teško podnio da je bio promaknut bez njegova
10 znanja i pristanka. Prikrivši ipak svoje nezadovoljstvo, dopusti mu da u
miru otiđe na svoju nadbiskupsku stolicu.
Došao je s dvadesetoricom konjanika, s kapelanima i služinčadi, u 4
grad je ušao druge korizmene nedjelje,9 a kler i narod su ga dočekali s
velikim veseljem.
15 Nadbiskup Rogerije bio je veoma marljiv i ustrajan u poboljšavanju 5
svjetovnoga. Počeo je obnavljati zgrade i prostorije biskupije, promišljeno
ih opremati. S vanjske je strane dogradio gornje katove i terase koje su
bile veoma vješto učvršćene gredama i letvama. Činilo se da su učinjene
više zbog ljepšeg izgleda, a manje iz potrebe. Vinske je podrume opremio
20 potrebnim i novim priborom. Sagradio je u Solinu na rijeci mlinove, uveo
plugove, nabavio konje i životinje. Budući da zbog siromaštva nije
dostajalo za sve, bio je opterećenje za mnoge crkve i samostane. Nastojao
je veoma otmjeno živjeti, imao je skupocjeni namještaj, želio raskošna
odijela i pokrivače. Boravio je u kući većim dijelom godine, nerado izlazio
25 u javnost a i tada samo u pratnji dostojanstvene gomile klerika i štićenika.
Volio je da mu stol bude čist i blistav. Običavao je pozivati na gozbu
plemiće koji su dolazili iz raznih gradova i nastojao ih obilno ugostiti
jelom. A kada je izlazio u posjet provinciji, uvijek je želio imati u svome
društvu neke od klerika i građana.

8 Bertold je bio akvilejski patrijarh od 27. ožujka 1218. do 23. svibnja 1251.
9 Rogerije dakle ulazi u Split 20. veljače 1250, a prvi je poznati splitski dokument
koji ga titulira nadbiskupom od 23. rujna 1250. (CD IV, 428)

305
 XLvn.i D e a d v e n tu r e g is C o r a d i

XLVII. De adventu regis Coradi

1 Per idem tem pus rex C oradus, filiu s quondam Frederici im peratoris,
ex ien s de G erm anie partibus, ad capescendum S icilie regnum properanter
iter agebat. Is cum non paucis trieribus navigans per ora D alm atici litoris
p acifice vehebatur. Suscipiebatur vero m agnifice a civitatibus, ubicum que
applicare voleb at, et tamquam prepotens rex honorabatur a cu n ctis. S ed 5
q u ia p ater su u s ab In n o c e n tio papa in c o n c ilio L u g d u n e n si fu erat
con d em p n atu s et im p eriali d ign itate cum om n i sua p role privatus ac
anathem atis m ucrone percussus, cum idem Coradus ad portum Spalatine
civitatis applicuisset, R ogerius archiepiscopus ipsum sentiens, quod vellet
ingredi civitatem , fecit claudi e c c le sia s, et ab om nibus cessare divinis .Ip se io
autem festin a n te r foras e g r e d ie n s cum T h om a a rch id ia co n o et cum
quibusdam de senioribus secessit ad uillas ibique tamdiu dem oratus est,
q u a m d iu rex ip s e in c iu ita te r e se d it. V id e n s au tem r e x , q u od
archiepiscopus eum uitabat, non m odicum tulit indigne ex eo m axim e,
q u o d d e su o r e g n o natu s in h is p artib u s p resu la ri d ig n ita te fu erat 15
sublim atus. Cum autem ciu es Spalatenses ipsum gratanter su scep issen t et
fe cissen t eu m in dom ibus ep isco p ii hospitari, rex idem uersando scrinii
cartulas, quas ibidem reperit, m ultum sollicite perquirebat, si forte aliquod
inueniretur scriptum , ex quo p osset ipsum de infidelitate sui regis infam ie
neuo notare. A lias autem non m odicas m inas intentabat eidem . Verum illic 20
paucorum dierum m oram facien s uento flante secundo in A ppuliam est
transuectus. Et archiepiscopus ad sedem suam reuersus est. lI

l Frederici : Federici M Friderici VUrb II 2 exiens : existens T II

capescendum: capessendum Z II Sicilie: Cilicie VUrb II 3 trieribus : triremibus
M VUrb II 6 in : d e e s t T II 7 condempnatus: condemnatus Z ZVer M VL VUrb
II imperiali : imperali T II ac : ach V II 18 cartulas : chartulas M II 20 neuo :
d e e s t Z ueneno VUrb II 21 paucorum : paruorum V

306
 O d o la s k u k r a lja K o n r a d a XLVII, 1

XLVII. O dolasku kralja Konrada

U isto je vrijem e kralj K onrad,1 sin pokojnog cara Fridrika, krenuo iz 1
krajeva G erm anije i žu reći se pu tovao da o sv o ji k raljevstvo S ic ilije .2
P lo v eći s v ećim brojem troveslarki m im o se v o zio uz dalm atinsku obalu.
Gradovi su ga dostojanstveno d oček ivali i gdje god je želio pristati, svi
5 su mu isk azivali počasti kao m oćnom e kralju. A li, budući da je n jegovog
o c a papa In o cen t na k o n c ilu u L yonu o su d io i liš io sv a k o g carsk og
dostojanstva njega i n jegovo p otom stvo te ga ošin u o m ačem prokletstva,
kad je Konrad pristao u splitsku luku, nadbiskup R ogerije je dao zatvoriti
sv e crkve i obustavio je svako b ogoslu žje, jer je m islio da kralj želi ući u
10 grad.3 Sam je brzo iziša o izvan grada s Tom om arhiđakonom i nekim
starješinam a i povukao se do zaselaka. Tamo je ostao cijelo vrijem e, dok
je kralj boravio u gradu. Kralj, vidjevši da ga nadbiskup izbjegava, smatrao
je to velik o m uvredom to v iše što je o v a j, rođen u n jegovom kraljevstvu,
u o v im krajevim a b io uzdignut do nadbiskupske časti. B udući da su ga
15 splitski građani ljubazno prim ili i u gostili u zgradama biskupije, kralj je
prevrćući sp ise u škrinjama, koje je tam o pronašao, brižljivo tražio n e bi
li našao nešto napism eno na osn o v i čega bi ga m ogao označiti znam enjem
sram ote zb o g izdaje sv o g a kralja. I m nogim mu se drugim prijetnjama
grozio. Zadržavši se sam o n ek olik o dana, uz povoljan je vjetar o tp lo v io u
A puliju.4 A nadbiskup se vratio u svoje sjedište.

1 Kralj Konrad IV. sin je cara Fridrika II. koji umire 13. prosinca 1250. godine.
Konrad IV. od 13. prosinca 1250. kralj je Njemačke i Sicilije i car Svetog Rimskog Carstva
do 21. svibnja 1254.
2 Kralj Konrad IV. tijekom 1251. preuzima svoje zemlje i na putu prema Siciliji
zaustavlja se i u gradovima na jadranskoj obali, pa tako i u Splitu, vjerojatno početkom
1252. godine.
3 Rogerije je bio dužan kao njegov podanik iz Apulije iskazati mu počast, ali je on
ipak radije ostao vjeran papi poštujući odluku koncila u Lyonu iz 1245. kada je
ekskomuniciran Fridrik II. i njegovo potomstvo.
4 Car je u Apuliju doplovio u siječnju 1252.

307
 XLVIII, 1 De aduentu Bele regis secundo

XLVIII. De aduentu Bele regis secundo

1 R ex autem H ungarie B ela sui regni reuisendo confinia d escendit per
C hroatiam ad D a lm a tie ciu ita tes fe c itq u e sib i parari h o sp itiu m aput
ecclesia m sancti Petri, que est inter Salonam et Tragurium ibique resedit
non paucis diebus cum m agno diuersarum gentium com itatu. C onfluebant
autem ad eu m , tamquam ad dom inum , undique m ultitudo populi propter 5
diuersas causas aput ipsum expediendas. Tunc ascendens galeam uenit ad
portum ciuitatis Spalatensis ingressusque in eam cum m ulta am bitione,
sic u t rex r e g a lia g eren s in s ig n ia , m agna c leri et p o p u li e x u lta tio n e
susceptus est. M ansitque die illa et nocte in palatio N ico la i D u im i, ciu es
uero ad ipsum frequenter a cced en tes ualde b en ign e suscipiebantur et 10
audiebantur ab ip so affabilem se ac serenum eis plurim um exhibendo.
Tunc cep it e is , non anim ose sed m oderata allocu tion e, improperare de
p r o m o tio n e a r c h ie p is c o p i, u id e lic e t q u od h o m in em a lie n ig e n a m et
ign otu m , non de suo regno et preter ip siu s con scien tiam et assen su m
uoluerunt antistitem habere. Sed cum ciu es se m ultiform iter excusarent, 15

rex factum equanim iter tulit mandans eisd em , dumtaxat laycis et eosd em
astringens uinculo iuram enti, quod de cetero tale quid facere nullatenus
attemptarent. Verumtamen eundem archiepiscopum , quamdiu hic stetit et
quotiens ad ipsum in H ungariam est profectus, debita sem per ueneratione
tractabat ipsum ad se crebro uenire faciens et cum eod em am icabiliter 20

colloq u ia faciebat. D em oratus est autem B ela rex apud sanctum Petrum
m ultis diebus. A ciuibus autem nostris pluribus est honoratus d elitiis, quos
regratian s a ffa tim e o sq u e cu m p le n itu d in e su e gratie relin q u en s ad
H ungariam reuersus est.

regis secundo : regis Hungarie secundo T Z ZVer sine titulo VUrb II 9

Duimi : Duymi VL Doimi VUrb II 10 benigne : begnigne Z II 11 exhibendo :
exhibiendoZ II 18 attemptarent: attentarent ZVer VL VUrb II 20 amicabiliter:
amichabiliter V

308
 O d r u g o m d o la s k u k r a lja B e le XLVIII, 1

XLVIII. O drugom dolasku kralja Bele

U garski kralj B e la , o b ila zeći granice sv o g a kraljevstva, spustio se 1
kroz Hrvatsku do dalm atinskih gradova. D ao je da mu se pripremi konak
kod crkve sveto g a Petra koja se nalazi izm eđu S olin a i Trogira.1 Tam o je
b oravio v iš e dana s v e lik o m pratnjom ra zličitih naroda. S lije v a lo se ,
5 naim e, k njem u, kao gospodaru, m noštvo ljudi zb og različitih stvari koje
su se pred njim rješavale. Zatim se ukrcao na galiju i d o p lo v io do luke
grada Splita. U šao je u grad veom a sv ečan o, kao kralj n o seći kraljevske
oznake. K ler i puk v eselim su ga klicanjem dočekali. O stao je te n o ći u
palači N ik o le D ujm ova2 a građane, koji su u velik om broju d olazili pred
10 njega, primao je i slušao veom a blagonaklono postupajući s njima sm ireno
i ljubazno. Tada im je p očeo bez ljutnje i odm jerenim riječim a predbacivati
z b o g p rom ak n u ća n a d b isk u p a, o d n o sn o da su č o v je k a n e p o z n a to g i
stranca, koji nije iz n jegova kraljevstva, htjeli im ati za nadbiskupa b ez
n jegova znanja i privole. B udući da su se građani na sve načine ispričavali,
15 kralj je to m ilo stiv o prihvatio naređujući im , barem laicim a, i obvezujući
ih zak letvom , da ubuduće n eće nikada pokušati učiniti takvo što. D oista,
prema istom se nadbiskupu, tijekom cijelog vrem ena u kojem je obavljao
tu slu ž b u i sv a k i put kad j e p u to v a o u U g a r sk u , o d n o sio s d u žn im
p o što v a n je m , č e sto g a zv a o k se b i i p rijateljsk i s n jim e razgovarao.
20 Proboravio je kralj B ela m nogo dana kod crkve svetoga Petra. N aši su ga
građani p očastili darovim a koji su mu pružali v eselje, a on im je uzvratio
zahvalnošću i ostavljajući ih u svojoj punoj m ilosti vratio se u U garsku.

1Kralj Bela IV. boravi u Kaštelima kod crkve sv. Petra 1251. godine. O ubikaciji te
crkve vidi: V. Omašić, 2001,1,120-131.
2 Nikola Dujmov (Nicolaus Duimi) uglednije splitski patricij. Bio je 1251. godine
egzaminator (CD IV, 454), a inače se pojavljuje u ulozi suca od 1249. do 1262. godine.
(CD IV, 395; CD V, 4, 83, 86,164,199,212)

309
 IL, 1-3 De aduentu regine

IL. De aduentu regine

1 A liquantis autem transcursis annorum curriculis dom ina Maria regina,
G recoru m im peratorum stirp e p ro g en ita , d e sc e n d it ab H u n garia per
P a n n o n ie e t C h roatie partes iter fa c ie n s e x ea u id e lic e t c a u sa , qu ia
fidelitatem requirebat ab illis gentibus filio suo B ele, adhuc in puerili etate
con stitu to, quem super illas partes ducem prefecerat. Q uod dom inium ei 5

naturali iure com petebat, utpote qui secundus erat regis filiu s, prim ogenito
iam Stephano Hungarici regni dyadem ate insignito. Venit ergo cum m agno
p rin cip u m ac m ilitu m co m ita tu et in castro T in ien si r e se d it. Ib iq u e
c o n u o ca tis o m n ib u s illarum region u m p roceribus habuit cu m illis de
predicta causa colloq u iu m . 10
2 Illis autem diebus con tigit, quod quidam de custodibus castri C lisie
tem pore m essiu m d escen d en tes S a lo n a m , ceperunt in aliquibus lo c is
diripere S p ala ten siu m fru g es. Q uod cum in ciu itate auditum fu isse t,
cucurrerunt aliqui indiscrete audacie iuuenes non ex ciuitatis mandato, sed
stultitie calore su ccen si, quasi ad propulsandam iniuriam et uiolentiam 15
uiolenter repellendam exierunt. Peruenientes ad ipsos ceperunt rixari cum
e is , in qua rixa duo Hungari perem pti sunt.
3 Q uod cum ad aures regin e p erso n u isset, irata est ualde statim que
T iniense deserens castrum , turbulenta nim is et m inax, ad sum m endam de
S p a la te n s ib u s u in d ic ta m to tis u irib u s p rop erab at. S e d cu m ip si 20

p resen sissen t, quod regina p essim u m gestaret propositum , m iserunt ad

eam n u n tio s, su p p lic a n te s et sa tisfa c tio n e m ad ip siu s b e n ep la citu m
p rom itten tes p ostu lab an t, ut non in d ig n a tion e co m o ta , sed p lacata et
p a cifica ad fid e le s su os accedere dignaretur, cum facinus illu d non ex
deliberatione com m u n i, sed casu contingente perpetratum fu isset. N e c ad 25
eorum culpam referendum erat, qui pro defensione suarum rerum exierant,
se d ad illo r u m p o tiu s n e q u itia m im p u ta n d u m , q u i a lie n a d irip ere
satag eb a n t. S ed ip sa n ic h il ad ration ab ilem nostrorum ex cu sa tio n em
flecten s sui anim i rigorem uenit et p osu it se in C lisie castro. Inuentus
autem ibi est R ogerius archiepiscopus, qui ascendens ad eam nitebatur pro 30
se et pro ciuitate pacem et gratiam impetrare. Sed ipsa ex uerbis eius seuior
facta ad ipsius et ciuitatis odium m ulto fortius inflam m abatur, suspicans
de ip so , quod e sse t om nium incentor m alorum , et n isi am icorum subsidio
r e c e s s is s e t de ca stro , paratum iam sib i regina p ericulum im m in eb at.
D estin a b a n t ad eam S p a la ten ses c o tid ie uiros r e lig io s o s , et n u n tio s 35

regine : regine d(ominae) M(arie) consortis Bele regis Hungarie T ZVer Z II

l transcursis : transactis V II 4 puerili etate : in puerilitate constituto T II 8Tiniensi:
Teniensi VUrb II 10 causa : deest VUrb II 11 quod : deest Z VL II 16 repellendam :
deest VL II 24 pacifica : pacificataVUrb II 27 illorum: alliorum Z II 29 Clisie :
Chlissiae Z II 33 incentor : intentor Z II 35 Destinabant: Destinebant T Z

310
 O dolasku kraljice IL, 1-3

IL. O dolasku kraljice

Prošlo je nekoliko godina i gospođa kraljica Marija, iz roda grčkih 1
careva,1spustila se iz Ugarske putujući kroz krajeve Panonije i Hrvatske
zbog toga što je od tih naroda tražila vjernost svome sinu Beli,2 još
dječaku. Postavila ga je za hercega nad ovim krajevima jer mu je ta vlast
5 pripadala po prirodnome pravu, kao drugorođenome kraljevu sinu.
Prvorođeni je Stjepan već bio okrunjen krunom Ugarskoga Kraljevstva.3
Došla je s velikom pratnjom prvaka i ratnika i smjestila se u kninskoj
tvrđavi. Pozvala je tamo sve velikaše iz tih krajeva i s njima razgovarala
o spomenutoj stvari.
10 Dogodilo se da su se tih dana neki stražari s kliške tvrđave spustili u 2
Solin baš u vrijeme žetve i počeli na nekoliko mjesta krasti plodinu
Splićana. Kad se to pročulo u gradu, dotrčalo je nekoliko hrabrih ali
nepromišljenih mladiča. Oni nisu bili izašli po naredbi grada, nego
raspaljeni vatrom ludosti da suzbiju nepravdu i silu silom otjeraju. Došavši
15 do njih, počeli su se prepirati i u toj su prepirci ubijena dvojica Ugara.
Kad je to došlo do kraljičinih ušiju, silno se razljutila, odmah je 3
napustila kninsku tvrđavu veoma uznemirena i puna prijetnji, te se svim
silama žurila osvetiti Splićanima. Budući da su oni sami pretpostavljali
da kraljica ima opasne namjere, poslali su joj glasnike ponizno moleći i
20 obećavajući joj zadovoljštinu po njezinoj volji. Tražili su da ne bude
obuzeta ljutnjom nego da se dobrohotno i smireno udostoji pristupiti k
svojim odanim podanicima, jer ovaj zločin nije počinjen na osnovi
zajedničke odluke, nego se dogodio slučajno. Osim toga krivnja se nije
smjela pripisati onima koji su izišli da bi zaštitili svoje, nego to treba prije
25 smatrati drskošću onih koji su nastojali otimati tuđe. No ona, ostavši
jednako krute duše i ne ganuvši se razumnim opravdanjima naših, dođe i
smjesti se u kliškoj tvrđavi. Našao se ondje nadbiskup Rogerije koji se
popeo k njoj nastojeći postići mir i milost za sebe i za grad. Ali ona je,
saslušavši ga, postala još žešća i još se jače u njoj raspalio oganj mržnje.
30 Sumnjala je daje on začetnik svih zala. Da se nije povukao iz tvrđave pod
zaštitom prijatelja, zaprijetila bi mu opasnost koju mu je kraljica već bila
smislila. Slali su joj svakodnevno crkvene ljude i glasnike s ugodnim

1Marija je kći nicejskog cara Teodora I. Laskarisa. Vidi bilj. 10. uz poglavlje XXV.
2 Bela, drugorođeni sin kralja Bele IV. i kraljice Marije, naslijedio je 1261. godine
starijeg brata Stjepana u slavonskom herceštvu. Tako se i boravak kraljice Marije u
Hrvatskoj i Dalmaciji, odnosno u Kninu, datira u 1261. godinu. Belaje kao herceg (dux)
vladao kraljevinom Hrvatskom od 1261. do 1269.
3 Stjepan tada, 1261. godine, nosi titulu rex iunior, a naslijedio je Belu IV. na
prijestolju 1270. i vladao je do 1272. godine.

311
 IL,4 De aduentu regine

mittentes exenia et delitias, si forte aliquo modo placari potuisset. Sed ipsa
obfirmato ad ultionem animo ferocitatem sui pectoris ad clementiam
nullatenus relaxabat. Erat autem cum ipsa exercitus magnus Hungarorum,
Sclauorum, Cumanorum, quibus precepit arma capere, ad ciuitatem
descendere, predaš animalium facere, domos incendere, uineas et agros 5
inuadere et cuncta, que possent, absque remedio deuastarent.
4 S p a la te n se s u ero u id e n te s tam m agn u m s ib i in sta re p ericu lu m
ceperunt uigilanter ad custodiam ciuitatis insistere, armis se ac oportunis
obstacu lis prem unire non foras quidem egredientes, sed ferro armati pro
m enibus excubantes. Post dam pna uero m ulta, que sui exterius intulerunt, 10
uidens regina, quod n il p o sset contra ciuitatem ex uiolentia p roficere, ad
uersuta se contulit argum enta. F inxit enim se iam fore placatam nichilque
curare a m o d o d e h o m ic id io perpetrato resp on d itq u e b e n ig n e n u n tiis
ciuitatis, quod u ellet de cetero cum e is ad pacis concordiam declinare et
quod iam non debent aliquem tim orem habere. M isitque cum eis tres u el 15
quatuor com ites et triginta fere m ilites gladiis tantum m odo circa fem ur
dependentibus, sicut eis m os est ubique incedere, precepitque secretius
ip sis, ut blandis uerbis ciu es seducerent, et eos extra m uros, quocum que
p ossen t in g en io , prouocarent et quotquot p ossen t, caperent et ad castrum
traherent, alioquin sin e m isericordia glad iis trucidarent. Venerunt autem 20
nuntii cum gau d io nuntiantes dom inam iam e s s e p lacatam , b on a fid e
suaserunt ciu ib u s, ut exirent, quia dixerant Hungari, quod nollent ingredi
ciuitatem , ne forte aliqua seditio oriretur, sed exeant m aiores, »ut cum eis
p a cis federa roborem us«. Crediderunt ciu es uerbis p a cificis et d o lo sis
nullas insidias suspicantes pro e o , quod regina uultu sereno uerba suasoria 25
n u n tiis p r o tu lis s e t. E x ieru n t n ic h il m e tu e n te s, u id e lic e t iu d ic e s et
consiliarii et alii non pauci ueneruntque per orientalem portam iuxta locum
fratrum predicatorum . S ed en tes autem cum e is et uerbis p a c ific is de
concordia contractantes Hungari m ox dato sign o insiluerunt et extractis
g la d iis arripuerunt q u in q u e de c iu ib u s , u id e lic e t D e sa m M ic h a e lis , 30
iu d icem , uirum senem et grandeuum , cum suo filio N ic o la o ac nep ote
M ich a ele, filio L eonardi, iu d icem Iohanem V italis et iu d icem Petrum ,
filiu m C erneche. Q uibusdam uero uulneratis alii om n es D e o prestante
auxilium de m anibus illorum elap si sunt et euaserunt. i

i exenia : xenia ZVer M II 4 Hungarorum, Sclavorum : Hungarorum et

Sclavorum T II 9 pro : prae VUrb II 10 dampna : damna Z Ver M II exterius :
exercitus Z II 12 uersuta : uenusta Z II 15 debent: deberent Z VUrb II 16 circa:
circha V II 20 traherent : traerent V II alioquin sine misericordia gladiis
trucidarent: alioquin trucidarent M II 24 roboremus : roborentur Z II 25 suasoria :
sua seria ZVL II 27 locum : deest T II 30 Desam : DessamT M VL VUrb V

312
 O dolasku kraljice IL, 4

darovima da bi je na neki način uspjeli udobrovoljiti, ali je ona ustrajala

na osveti i nije okrutnost svoje duše htjela pretvoriti u milostivost. Uz nju
je bila velika vojska Ugara, Slavena i Kumana kojima je zapovjedila da
uzmu oružje, spuste se do grada, zaplijene životinje, zapale kuće, opustoše
5 vinograde i obrađena polja i te do kraja unište sve što mogu.
Kad su Splićani vidjeli da im prijeti tako velika opasnost, počeli su 4
poduzimati mjere za zaštitu grada, osiguravati se oružjem i prikladnim
preprekama. Nisu više izlazili izvan grada nego su pod oružjem ležali uz
zidine. Nakon mnogobrojnih šteta, koje su njezini vani počinili, kraljica
10 je vidjela da silom ne može ništa postići protiv grada i okrenula se
varkama. Pretvarala se da se udobrovoljila, da se više ne osvrće na
počinjeno ubojstvo i gradskim je glasnicima milostivo rekla da odsada želi
s njima živjeti u miru i slozi i da se više ne trebaju ničega bojati. Poslala
je s njima trojicu ili četvoricu župana iz pratnje i tridesetak vojnika, kojima
15 je po običaju niz bok visio mač, a potajno im je naredila da ljubaznim
riječima zavedu građane i da ih pozovu, kako god budu znali, izvan zidina
i da ih što više zarobe, zatim dovuku u tvrđavu i tamo bez ikakve milosti
pobiju. Glasnici su radosno došli javljajući da se gospođa smirila i u dobroj
su vjeri građanima savjetovali da iziđu, jer su Ugri rekli da ne žele ući u
20 grad kako ne bi došlo do neke pobune, nego da iziđu uglednici da s njima
»utvrdimo sporazum o miru«. Građani su povjerovali mirnim i lukavim
riječima, ne sumnjajući ni u kakvu zasjedu zbog toga što je kraljica
izgovorila uvjerljive riječi ljubaznim izrazom lica. Izišli su bez straha suci,
savjetnici i mnogi drugi te došli kroz istočna vrata do mjesta pored
25 samostana braće propovjednika. Sjedili su zajedno s njima i mirno
raspravljali o dogovoru, kad Ugri na dani znak skoče i isukanim mačevima
zarobe petoricu građana, i to suca Desu Mihaelova,4dugovječnoga starca,
sa sinom Nikolom5i nećakom Mihaelom sinom Leonardovim,6suca Ivana
Vitalova7 i suca Petra, sina Čemehina.8Neke su također ranili, a drugi su
30 uz pomoć Božju umakli iz njihovih ruku i spasili se.

4 D e s a M ih a e lo v ( Desa M ichaelis ) , s p lits k i u g le d n i g r a đ a n i n , j a v l j a s e u

d o k u m en tim a o d 1242. g o d in e d o 1257. kao sudac i kao sv jed o k . (C D IV , 155, 2 7 1 ,3 7 3 ,
4 5 3 ,5 1 0 ,5 7 1 ,5 8 7 ,5 8 8 )
5 N ik o la D esin {NicolaiNicolaus Dese) tak o đ er se u d o k u m en tim a iz 1256. i 1260.
g o d in e ja v lja kao sudac. (C D V, 3 ,6 ,1 6 4 )
6 M ih ael L e o n ard o v {Michael Leonardi) u g led n i j e sp litsk i g ra đ a n in k o ji o b n a ša
d u ž n o st suca 1260. go d in e (C D V, 154), ali i sp litsk o g iz aslan ik a u D u b ro v n ik u u v ezi s
n ek im p o slo v im a 1265. g o d in e. (C D V, 353)
7 V idi b ilj. 10 u z p o g lav lje X X X II.
8 K a o su d a c o d 1254. d o 1269. g o d in e p o ja v lju je se Č e m e h in sin P e ta r {Petrus
Cerneche). (C D V, 7 , 5 6 ,5 8 ,1 9 1 ,3 8 4 ,4 4 8 etpassim)

313
 IL, 5-7 De aduentu regine

5 Audiens autem Bela rex omne malum, quod regina Spalatensibus

irrogauerat, ualde indoluit et protinus misit duos uiros sapientes et
religiosos de ordine fratrum minorum, qui eam a seuitia sua compescerent
et ad Hungariam celeriter reuocarent. Sed ipsa in suo rigore perdurans
captos nobiles et ignobiliter ac inhumaniter ad castrum tractos in obscuro 5
carcere fecit detrudi. At Spalatenses mestiores effecti, quod de talibus
fraudulentiis oportunam nescierunt adhibere cautelam, cum eis sepius ab
amicis persuasum fuisset, ut sibi circumspectius precauerent, tristes iam
et confusi miserunt et remiserunt ad eam suppliciter postulantes, ut
nobiles, quos absque culpa capi fecerat, misericorditer relaxaret. Sed ipsa 10
nullatenus acquieuit, uerumtamen, ut uidebatur aliquantulum mitigata,
dedit consilium, ut ad dominum regem nuntios idoneos destinarent,
spondens se apud ipsum efficaciter intercessuram. Tunc ipsos captiuos de
castro Clisie transferens ad Tininum ibidem eos artissime custodie
mancipauit. Et sic ipsa ad Hungariam est regressa. 15
6 Spalatenses uero miserunt Thomam archidiaconum et Marinum,
cognomento Bonaiunctam, in Hungariam illico post reginam. Qui
uenientes illuc et data copia coram domini regis presentia constituti,
ibidem residente regina cum legationis seriem, ut erat congruentius,
perorassent. Regina, que se spoponderat pro captiuorum liberatione apud 20
maiestatem regiam intercedere cum effectu, cepit Spalatenses accusare de
multis. Rex autem nimis credulus uerbis sue uxoris respondit, quod non
acquiesceret petitioni Spalatensium, nisi darentur ei uiginti quatuor
obsides de melioribus ciuitatis. Archidiaconus autem allegans tenorem
priuilegii, quod ab antiquis regibus ciuitas obtinuerat, de obsidibus dandis 25
consentire nullatenus uoluerunt. Et sic infecto negotio ad propria sunt
reuersi.
7 Post hec missus est Rolandus banus tractare cum ciuibus. Qui ueniens
aperuit eis regale propositum, quod non aliter conciues suos de carcelari
poterant erumna eripere, nisi traderentur ad regis custodiam ad minus 30
duodecim obsides, quos rex ipsemet delegisset. Videntes autem se
Spalatenses tali necessitate constrictos, acquieuerunt regie uoluntati. Et
cum rex et regina descendissent per Sclauoniam et uenissent et
consedissent in oppido, quod Bichicium appellatur, miserunt Spalatenses
duodecim pueros per manus archidiaconi Duimi Cassarii et Nicolai Duimi. 35

7 fraudulentiis : corr. fraudibus Z fraudolentiis V L II 11 acquieuit: aquievit

T M II 17 Bonaiunctam : Bonauenturam V U rb II 20 Regina, que : Reginaque Z
II spoponderat : sponderat ZVer M V V L II 21 Spalatenses : sequentia desunt
V U rb II 24 tenorem : tenore Z thenorem V II 25 antiquis : hantiquis V II 32
acquieuerunt: aquieuerunt T II regie: regine T II 34 consedissent: conscendissent
Z II 35 Cassarii: Chassarii Z V V L II Duimi Cassarii et Nicolai Duim i: Duymi
Casarii et Nycolay Duymi T

314
 0 dolasku kraljice IL, 5-7

Kad je kralj Bela čuo za sve zlo koje je kraljica nanijela Splićanima, 5
veoma mu je bilo žao i odmah je poslao dvojicu mudrih ljudi i redovnike
iz reda male braće koji su smirili njezin bijes i brzo je pozvali natrag u
Ugarsku. Ali ona je ustrajala u svojoj okrutnosti i dala je sramotno i
5 neljudski zatvoriti zarobljenu vlastelu u mračnu tamnicu tvrđave. Splićani
su se još više rastužili što nisu znali pronaći odgovarajuću zaštitu protiv
takvih prevara, premda su ih prijatelji često savjetovali da budu oprezniji.
Žalosni i smeteni više su puta slali izaslanike k njoj ponizno moleći da
milostivo oslobodi velikaše koje je bez ikakve krivnje dala zarobiti. Premda
10 nikako nije htjela pristati, ipak se malo udobrovoljila i dala im savjet da
upute prikladne glasnike gospodinu kralju obećavajući da će kod njega
uspješno posredovati. Tada je te zarobljenike prebacila iz kliške tvrđave u
Knin i tamo ih zatvorila u strogi zatvor. A sama se vratila u Ugarsku.
Splićani su odmah poslije kraljičina odlaska poslali u Ugarsku Tomu 6
15 arhiđakona9 i Marina, po nadimku Bonažuntu.10 Došli su tamo i, kad im
je dana mogućnost stupiti pred kralja, bila je prisutna i kraljica. Kad su
izložili, što su bolje mogli, sadržaj svojega poslanstva, kraljica, koja je
bila obećala da će s uspjehom posredovati kod kralja za oslobođenje
zarobljenika, počela je optuživati Splićane za mnoge stvari. Kralj pak,
20 vjerujući odviše riječima svoje žene, odgovori da će udovoljiti molbi
Splićana samo ako mu kao taoce dadu dvadeset četvoricu uglednijih
građana. Arhiđakon je isticao sadržaj povlastice koju je grad dobio od
drevnih kraljeva, i zbog toga nisu željeli pristati da dadu taoce.111 tako su
se vratili neobavljena posla.
25 Poslije toga poslan je ban Roland da pregovara s građanima. On je 7
došao i izložio im kraljev prijedlog da neće moći drugačije izbaviti svoje
sugrađane iz zatvora, osim ako ne predaju kralju na čuvanje barem
dvanaest talaca koje kralj sam izabere. Splićani, videći da su u škripcu,
pristali su na kraljevu volju. I kad su se kralj i kraljica spustili preko Slavo-
30 nije, došli i smjestili u gradu koji se zove Bihać,12poslali su Splićani dva­
naestoricu mladića po arhiđakonu, Dujmu Kasarijevu13i Nikoli Dujmovu.

9 T o m a A rh iđ ak o n o d lazi u U g arsk u pred k ra lja 1261.

10 M arin B o n a ž u n ta (Marinus Bonazunta) u d o k u m en tim a se iz ra z d o b lja 1251. do
1258. g o d in e sp o m in je k ao sv jed o k (C D IV, 4 5 3 ,5 7 1 ,5 8 8 ) i p ro k u ra to r (C D V, 83).
11 P o v la s tic e n a k o je se T om a p o z iv a v je ro ja tn o su o n e d ip lo m a tič k i i sa d rž a jn o
p ro b lem atičn e o d k o jih je je d n u to b o že izd ao kralj G e jza 1142. p o tv rđ u ju ći S p lićan im a
sv a p ra v a o d k ra lja K o lo m a n a (C D II, 4 9 -5 0 ), a d ru g u k ralj A n d rija 1217. (C D II I, 6 8 -6 9 )
O b je im aju k la u z u lu d a kralj n eće o d S p lićan a u zim ati tao ce (obsides a vobis nullo modo
recipiam).
12 K ralj i k raljica u B ihaću borave tijek o m o žu jk a 1262. P o tv rđ u je to d o k u m en t izdan
u B ihaću 7. o žu jk a. (C D V, 216)
13 D u ja m K asarijev (Duimus Kassari) u g le d n ije sp litsk i g rađ an in koji o d 1243. do
1266. g o d in e o b n aša v ažn e du žn o sti u ja v n o m životu g rad a. (C D IV, 1 9 6 ,4 4 6 ,4 4 9 ,4 5 3 ,
45 4 ; C D V, 3 ,6 ,8 3 ,8 6 , 1 0 7 , 3 4 3 , 3 7 9 , 3 8 4 )

315
 IL, 8-9 De aduentu regine

Qui uenientes illuc in die sancto Pasce asignauerunt pueros ad manus regis
et regine recipientes ibidem pro comite, secundum quod a ciuibus electus
fuerat, predictum Rolandum banum. Pueros uero susceperunt alacri animo
rex et regina pollicentes se benigne agere cum eis et quod non diutius ipsos
detinerent. Et sic captiui, qui per biennium fere in carcere non meritam 5
luerant penam, liberati sunt et ad propria redierunt.
8 Iam uero de transitu Rogerii archiepiscopi disserendum esse censentes
ad narrationis ordinem redeamus. Prefuit autem annis fere sedecim. Ad
ultimum quidem podagrico languore correptus toto pene bienio in doloris
stratu decumbens, non nisi alienis manibus poterat se mouere. Intumuerant 10
denique pedes eius et profluenti sanie tabescebant ita, ut membris omnibus
destitutus solo lingue officio utebatur. Cum autem omnis spes salutis
prorsus recessisset ab ipso sentiensque sibi diem instare postremum,
uocauit aliquos de maioribus capituli et ciuitatis et coram eis condidit
testamentum distribuitque omnia sua nepotibus et seruientibus: argentum, 15
libros, uestes, preter duo uascula argentea et duos anulos aureos, que
reliquit ecclesie ob memoriam sui. Capitulo uero dedit unum scifum
argenteum deauratum et quosdam lebetes de metallo et aliquam pecuniam
fecit distribui pro anima sua precepitque executoribus testamenti omnes
fruges, uinum, equos et reliqua, que remanserant in domo, distrahi et 20
quedam sua debita expediri. Prohibebat autem archidiaconus dicens, quod
non deberet prelatus testamentum de iure condere, nisi de rebus dumtaxat
non ratione ecclesie acquisitis. Sed ciues miseratione comoti permiserunt
ipsum suam facere uoluntatem.
9 Istos uero episcopos, dum uiueret, consecrauit in prouincia ecclesie 25
Spalatensis, uidelicet dominum Iohannem Scardonensem, dominum
Ladislauum Tiniensem. Dominus Columbanus consecratus est in Romana
curia, sed ueniens, ut moris est, metropolico iure sibi prestitit iuramentum.
Consecrauit etiam dominum Dobroniam episcopum Farensem.

1 Pasce : Pasche Z VL II 4 eis : ciuibus V VL II 5 fere : fere et M II 8

sedecim : sexdecim T Z ZVer II 9 podagrico : podagrio Z V podagrae VL II
doloris •. dolores VL II io decumbens : decidens Z II Intumuerant: intumuerat Z
V II ll tabescebant: thabescebant Z V II 17 scifum : cifum T scyphum ZVer M
II 18 metallo : methallo Z V II 22 deberet: debet T II 23 acquisitis : aquisitis T II
26 Spalatensis : Spalatensi Z II 27 Ladislauum : Vladislauum T V Wladislawum
Z II 30 Farensem : Farensem et Bracensem T Farensem episcopum Z Pharensem
M

316
 O dolasku kraljice IL, 8-9

Oni su tamo došli na sveti dan Uskrsa14 i predali dječake u ruke kralju i
kraljici. Zauzvrat su dobili za kneza spomenutoga bana Rolanda15jer su
ga građani bili izabrali. Kralj i kraljica veselo su primili mladiće, uz
obećanje da će milostivo s njima postupati i da ih neće dugo zadržati. I
5 tako su zarobljenici, koji su gotovo dvije godine u zatvoru plaćali
nezasluženu kaznu, oslobođeni i vratili su se kući.
Smatrajući da treba nešto reći o smrti nadbiskupa Rogerija, vratimo 8
se na glavnu temu pripovijedanja. Bio je na čelu gotovo šesnaest godina.
Na kraju se razbolio od podagre i dvije je godine ležao u bolesničkom
10 krevetu krećući se samo uz pomoć tuđih ruku. Otekle su mu noge, zatim
je potekla sukrvica i gnoj tako da su mu svi udovi bili oduzeti, jedino je
mogao govoriti. Kad je već izgubio svaku nadu u ozdravljenje, osjećajući
da mu se bliži posljednji dan, pozvao je starješine kaptola i grada i pred
njima je sastavio oporuku: sav svoj imutak raspodijelio je nećacima i
15 služinčadi, srebro, knjige i odjeću, osim dvije srebrne posude i dva zlatna
prstena, koje je ostavio crkvi za sjećanje na njega. Kaptolu je dao jedan
srebrni pozlaćeni vrč i neke metalne plitice. Dao je razdijeliti nešto novca
za spas duše, nadalje je naložio izvršiteljima oporuke razdati sve plodove,
vino, konje i sve što je ostalo u kući, te podmiriti neke svoje dugove. Ali
20 arhiđakon je bio protiv toga govoreći da prelat ne mora po zakonu
sastavljati oporuku, osim za stvari koje su nabavljene izvan crkvenoga
djelokruga. Građani su mu, potaknuti samilošću, odobrili da iskaže svoju
volju.
Za života je posvetio u provinciji splitske crkve ove biskupe: 9
25 skradinskog biskupa gospodina Ivana,16kninskog gospodina Ladislava.17
Gospodin Kolumban18posvećen je u kuriji u Rimu, ali kad se vratio, kao
što je običaj, po metropolitanskom je pravu njemu položio zakletvu.
Posvetio je također hvarskog biskupa gospodina Dobronju.19

14 U sk rs j e 1262. go d in e bio 9 . travnja.

15 B an R o lan d bio je splitski k nez o d 1262. d o 1268. g o dine. Vidi bilj. 13 u z p oglavlje
X X X V III.
16 Ivan sk rad in sk i b isk u p j e onaj k o jeg a j e trebao posvetiti splitski n ad biskup H ugrin.
A li k ako j e H u g rin u m ro n ep o sred n o p re d sam čin p o sv e ć e n ja , n je g a su S p lićan i odabrali
za svog n ad p astira . M eđ u tim , ip ak g a je te k R o g erije p o sv e tio z a sk rad in sk o g b isk u p a , je r
p ap a nije Iv a n a n a splitskoj sto lici prih v atio .
17 K n in sk i b isk u p L ad islav p o » O p ćem šem atizm u« sjedio j e na k nin sk o j b iskupskoj
sto lici o d 1251. d o 1272. g o d in e , d o k je n a jstariji d ip lo m atičk i d o k u m en t koji g a navodi
iz 1264. g o d in e . (C D V, 292)
18 K o lu m b an j e n asljed n ik T reg u an a n a tro g irsk o j sto lici. N jeg a je p ap a A lek san d ar
IV. p o stav io z a tro g irsk o g b isk u p a . To sv jed o či p a p in m an d at o d 4 . srp n ja 1255. izd an u
A n ag n i, a ne u R im u. (C D IV, 601-602) Z ato on sam o p o laže priseg u n adb isk u p u R ogeriju.
19 H v arsk o g b isk u p a D o b ro n ju n a hvarskoj se stolici navodi od 1260-1280.

317
 IL, 10 De aduentu regine

10 Obiit autem octauo decimo Kalendis Mai, anno Domini millesimo

ducentesimo sexagesimo sexto fecitque se consepeliri domino Crescendo
ante fores ecclesie.

l Mai : Madii V VL II 2 consepeliri : consepelire Z VL II Crescentio :

Cresentio Z II 3 ecclesie : additum maioris sancti Dompnii Spalatensis T altera
manu scriptum ecclesie cathedralis in area lapidea ex parte aquilonis, ibique nunc
requiescunt, quibus consulibus associatus Ioanes Man... uicarius... illius ecclesie,
qui etiam obiit anno Domini MDXCVI die 23. Septembris. M
In fine : memoriale bon? memori? domini Thom? archidiaconi Spalatensis :
scriptum altera manu S Explicit memoriale bone memorie domini Thome
quondam archidiaconi ecclesie maioris metropolitane Spalatensis. Cuius anima
requiescat in ede summi Iouis. Arnen. Finis hic summe laudes tibi Christe ressume
T ZVer. sequitur Finis Z Memoriale bonae memoriae Domini Thomae quondam
Archidiaconi ecclesiae Spalatensis M V VL

318
 O dolasku kraljice IL, 10

Preminuo je osamnaestoga dana prije svibanjskih kalenda,20 godine 10

Gospodnje tisuću dvjesto šezdeset šeste. Naredio je da bude pokopan uz
gospodina Krescencija21 pred vratima stolne crkve.

20 R o g erije um ire 14. trav n ja 1266.

21 K re sc e n c ije je sp litsk i n a d b isk u p . V idi b ilj. 24 uz p o g la v lje X V I. i b ilj. 1 uz
p o g lav lje X V III.

319
 LITERATURA

Akimova, Olga A., »Antičnie istočniki ‘Istorii arhiepiskopov Saloni i

Splita’«, Sovetskoe slavjanovedenie, 3 /1981/, Moskva 1981.
Ančić, Mladen, »Srednjovjekovno vladarsko vlastelinstvo Drid. Problemi
vlasništva i organizacija u XIII. st.«, Povijesni prilozi 19, Zagreb
2000,87-111.
Ančić, Mladen, Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne,
Zagreb 2001.
Antoljak, Stjepan, »Pad i razaranje Zadra u IV križarskom ratu«, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, 12, Razdio društvenih znanosti (5)
1973/1974, Zadar 1974, 57-88.
Barada, Miho, »Episcopus Chroatensis«, Croatia sacra, 1, Zagreb 1931,
161-215.
Barada, Miho, »Dalmatia Superior«, Rad JAZU, 270, Zagreb 1949, 93-
113.
Barbarić, Josip, »Kninski biskupi i njihova biskupija (o. 1050-1490) u
svjetlu novijih arhivskih istraživanja«, Kninski zbornik, Zagreb 1993,
68-95.
Belamarić, Joško, Split - od carske palače do grada, Split 1998.
Bogović, Mile, »Pomicanje sjedišta krbavske biskupije od Mateja Marute
do Simuna Kožičića Benje (Pregled povijesti krbavske ili modruške
biskupije)«, Zbornik radova znanstvenog simpozija u povodu 800.
obljetnice osnutka krbavske biskupije »Krbavska biskupija u
srednjem vijeku«, Rijeka-Zagreb 1988,41-82.
Bogović, Mile, »Hrvatsko glagoljsko tisućljeće«. Senjski zbornik, 25
(1998), Senj 1998.
Brandt, Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb
1980.
Budak, Neven, »Babonić Stjepan«, Hrvatski biografski leksikon (dalje:
HBL), 1,A-Bi, Zagreb 1983,305-306.
Bulić, Frane, »Serie dei Reggitori di Spalato«, III, Bulletino di Archeologia
e Storia Dalmata, anno VII, Spalato 1884,151-156.
Bulić, Frane, »Izvještaj o crkvi sv. Marije od Otoka i o nadgrobnom
natpisu kraljice Jelene«, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva
(dalje: VHAD), n. s. V, Zagreb 1901,201-227.
Bulić, Frane - Bervaldi, J., »Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak
Kronotaksa spljetskih nadbiskupa«, Bogoslovska smotra, god. 1912,
I-IV; god. 1913, n-HI, Zagreb.
Bulić, Frane - Karaman, Ljubo, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb
1927.

320
Buškariol, Frane, »Marginalija uz crkvu svetog Andrije u Splitu«,
Kulturna baština, XII, 17, Split 1987, 32-44.
Cambi, Nenad, »Dioklecijanova i Konstantinova ‘politika’ odabira
imena«, Rad HAZU, 485, Razred za društvene znanosti, knj. 40,
Zagreb 2002, 31-35.
CD = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.
Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv.
I-XVIII. Ur. T. Smičiklas (II-XII), E. Laszowsky (XIII), M.
Kostrenčić (I, XIV-XVI), S. Gunjaca (XVII), D. Rendić-Miočević
(XVIII), Zagreb ,1904-1990.
Dobronić, Lelja, Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb
1984.
Duplančić, Arsen, »Nepoznati tlocrt samostana sv. Marije de Taurello u
Splitu«, Kačić, 25, Split 1993,473-485.
Duplančić, Arsen, »Kamena kustodija iz crkve sv. Andrije de Fenestris u
Splitu«, Split 1995.
Duplančić, Arsen, »Opis oltara sv. Staša u splitskoj katedrali iz dvadesetih
godina XVIII. stoljeća«, Kulturna baština, 20,28-29, Split 1997,74-
94.
Farlati, Daniele, Illyricum sacrum I-VIII, Venetiis 1751-1819.
Fisković, Cvito (uredio), »Život svetoga Amira«, Legende i kronike, Split
1977,123-147.
Fisković, Igor, »O ranokršćanskoj arhitekturi na otocima Braču i Šolti«,
Arheološki radovi i rasprave, VIII-IX, Zagreb, 159-216.
Foma Splitskij, 1997. Istorija arhiepiskopov Saloni i Splita (prevod,
komentari O. A. Akimova), Moskva 1982.
Foster, Johan, s. a. Crkvena povijest 2 (500-1500), Opadanje i obnavljanje.
Novi Sad.
Franzen, August, Pregled povijesti crkve, Zagreb 1988.
Gabričević, Branimir, »Sarkofag nadbiskupa Ivana pronađen u podrumima
Dioklecijanove palače«, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku (dalje: VAHD), LXII, 1960, Split 1967, 87-103.
Goldstein, Ivo, »Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine«,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 30, Zagreb
1997,9-28.
Grimal, Pierre, Rimska civilizacija, Beograd 1968.
Gulin, Ante, Hrvatski srednjovjekovni kaptoli, Sjeverna i središnja
Hrvatska, Zagreb 2001.
Gunjača, Stjepan, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I, II,
Zagreb 1973.
Gunjača, Stjepan, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, III, Zagreb
1975.

321
Gunjaca, Stjepan, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, IV, Zagreb
1978.
Gyorffy, Gyorgy, »O kritici dalmatinskih privilegija 12. stoljeća«, Zbornik
Historijskog instituta JAZU, 6, Zagreb 1969,97-108.
Gyorffy, Gyorgy, Diplomata Hungariae antiquissima. I, Budae 1992.
Iohannis Viterbiensis, Liber de regimine civitatum, prodit curante Caietano
Salvemini, u: Scripta anecdota glossatorum. Bibliotheca iuridica
medii aevi edidit Augustus Gaudentius, vol. III, Bononiae MDCCCCI,
215-280.
Ivanišević, Milan, (uredio) »Život Svetoga Ivana Trogirskoga«, Legende
i kronike, Split 1977, 59-121.
Ivanišević, Milan, »Stari oltar svetog Stasa u splitskoj prvostolnoj crkvi«,
Starohrvatska prosvjeta, ser. HI, (1988) 17, Split 1990,131-143.
Ivanišević, Milan, »Povijesni izvori«, Salona Christiana, Split 1994a, 105-
195.
Ivanišević, Milan, »Salonitanski biskupi«, VAHD, LXXXVI/1993, Split
1994b, 223-252.
JakŠić, Nikola, »Topografija pravca via magna cesta vocata tendens per
Lucam«, Starohrvatska prosvjeta, 14, Split 1984,325-346.
Jakšić, Nikola, »O katedralama hrvatske i kninske biskupije«, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti, sv. 27 (14),
1987/1988, Zadar 1988,115-133.
Jakšić, Nikola, Nin prva hrvatska biskupija, Split 1997.
Jarak, Mate, »Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne
Hrvatske«, u Katalogu izložbe »Od nepobjedivog sunca do sunca
pravde«, Zagreb 1994,17-39.
Jarak, Mate, »Katedrala hrvatskog biskupa. Iuxta castrum Tiniense«
Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti, sv.
38 (25), 1999, Zadar 2000, 129-142.
Jedin, Hugo, (uredio), Velika povijest Crkve, III/I-II, Zagreb 1971-1993.
Jedin, Hugo, Crkveni sabori. Kratka povijest, Zagreb 1980.
Jireček, Konstantin, Istorija Srba, 1, Beograd 1922.
Karaman, Ljubo, »Sarkofag Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosredovječna
pleterna ornamentika u Dalmaciji«, Starinar III/3, Beograd 1924-
1925,43-59.
Karaman, Ljubo, »Portal majstora Radovana u Trogiru«, Rad JAZU 262,
Zagreb 1938,1-76; u Odabrana djela, 479-696.
Karaman, Ljubo, Odabrana djela, Split 1986.
Katičić, Radoslav, »Imena dalmatinskih biskupija u aktima ekumenskog
koncila u Niceji godine 787«, Filologija, 11, Zagreb 1982-1983,75-
92; Uz početke hrvatskih početaka, 25-35.

322
Katičić, Radoslav, »Methodii doctrina«, Slovo 36, Zagreb 1986, 11-44;
Uz početke hrvatskih početaka, 67-98.
Katičić, Radoslav, 1986. »Vetustiores ecclesiae Spalatensis memoriae,
Starohrvatska prosvjeta«, ser. III, 17, 1987, Split 1986, 17-51; Uz
početke hrvatskih početaka, 99-130.
Katičić, Radoslav, »Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt in eo.
Tragom najstarijih dubrovačkih zapisa«, Starohrvatska prosvjeta, ser.
III, 18, 1988, Split 1990,5-38.
Katičić, Radoslav, Uz početke hrvatskih početaka, Split 1993.
Katičić, Radoslav, Illyricum mythologicum, Zagreb 1995.
Katičić, Radoslav, Litterarum studia, Književnost i naobrazba ranoga
hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 1998.
Kečkemet, Duško, »Splitska utvrda Kamen«, Prilozi povijesti umjetnosti
u Dalmaciji, 22, Fiskovičev zbornik, II, Split 1980,120-136.
Klaić, Nada, 1963-1965. »Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije«,
VAHD, LXV-LXII, Split, 1971,209-249.
Klaić, Nada, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva«, Slovo 15-16,
Zagreb 1965,258-279.
Klaić, Nada, Historia Salonitana maior, Beograd 1967.
Klaić, Nada, »Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog
Zagreba i kraljevskog Gradeca«, Iz starog i novog Zagreba, IV,
Zagreb 1968,7-23.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971.
Klaić, Nada, »Još jednom o tzv. privilegijima tipa trogirskog«, Istorijski
časopis, XX, Beograd 1973, 52-72.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976.
Klaić, Nada, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb 1982.
Klaić, Nada, Povijest grada Trogira, II/l, Trogir 1985.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990.
Klaić, Nada - Petricioli, Ivo, Zadar u srednjem vijeku, Zadar 1976.
Klaić, Vjekoslav, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb
1897.
Kostrenčić, Marko, »Slobode dalmatinskih gradova po tipu trogirskom«,
Rad JAZU, 239, Zagreb 1930,56-150.
Kovačić, Slavko, »Bernard«, Hrvatski bibliografski leksikon, 1, Zagreb
1983,698.
Kovačić, Slavko, »Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću«, Zbornik
radova znanstvenog simpozija u povodu 800. obljetnice osnutka
krbavske biskupije, »Krbavska biskupija u srednjem vijeku«, Rijeka-
Zagreb 1988,11-39.
Kovačić, Slavko, »Koje je godine osnovana hvarska biskupija?«, Croatica
Christiana Periodica (dalje: CCP), XV, 27, Zagreb 1991,53-58.

323
Kovačić, Slavko, »Makarska biskupija«. Zbornik Iz riznice makarske
katedrale, Makarska 1995, 11-19.
Kožić, Maja, »‘Kronika’ Tome Arhiđakona i zameci etnološke misli u
Hrvata«, Etnološka tribina, 11, Zagreb 1988, 25-32.
Krizomali, Urban, »Crkvica svete Anastazije u Splitu«, Kulturna baština,
VII, 11-12, Split 1981,64-68.
Kronika kršćanstva, Zagreb 1998.
Legende i kronike (uredili Vedran Gligo i Hrvoje Morović), Split 1977.
Leksikon = Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog
kršćanstva, 1979. Zagreb.
Goff, de Jaques^rednjovekovna civilizacija zapadne Europe, Beograd
1974. (prev. s franc. Dobrila Stošić)
Lisičar, Petar, »Legenda o Kadmu«, Živa antika, Skoplje 1953, III, 241-
261.
Lopez, Roberto, Rođenje Europe, Stoljeća V-XIV, Zagreb 1978. (s tal.
prev. Berislav Lukić)
Lučić, Josip, Povijest Dubrovnika, II, Zagreb 1973.
Listine = Ljubić, Sime, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i
mletačke republike, knj. I, MSHSM vol. I, Zagreb 1868.
Magner, T.,Aspalathos, Spalatum, Split, Classics and classical tradition,
The Pennsylvania State University, University park, 1973,96-115.
Majstor Radovan = Majstor Radovan i njegovo doba. Zbornik radova
međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Trogiru 26-30. rujna
1990. godine, Trogir 1994.
Marasović, Jerko - Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača, Zagreb
1968.
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača, Beograd 1982.
Marasović, Tomislav, Split u starohrvatsko doba, Split 1996.
Margetić, Lujo, »Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka
pitanja«, Historijski zbornik (dalje: HZ), XLVII (1), Zagreb 1994,1-
36.
Maškin, A., Istorija starog Rima, Beograd 1968.
Matijević Sokol, Mirjana, »Toma Arhiđakon i crkvena organizacija u
Saloni«, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU, 15, Zagreb
1988,11-26.
Matijević Sokol, Mirjana, »Starohrvatski Solin u Kronici Tome
Arhiđakona«, VAHD, 85, Split 1993., 83-90.
Matijević Sokol, Mirjana, »Toma Arhiđakon Splićanin (1200-1268), Nacrt
za jedan portret«, Povijesni prilozi, 14, Zagreb 1995,117-135.
Matijević Sokol, Mirjana, »Neka pitanja o splitskom đakonu Dobri (kraj
XI.-početak XII. stoljeća)«, Spomenica Ljube Bobana, Zagreb 1996,
61-71.

324
Matijević Sokol, Mirjana, »Kralj Zvonimir u diplomatičkim izvorima«.
Zbornik radova »Zvonimir - kralj hrvatski«, Zagreb 1997,45-56.
Matijević Sokol, Mirjana, »Toma Arhiđakon i uspostava dubrovačke
nadbiskupije«, Zbornika radova znanstvenog skupa »Tisuću godina
dubrovačke /nadbiskupije«, Dubrovnik 2001,113-124.
Matijević Sokol, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko
2002 .
Matijević Sokol, Mirjana, - Sokol, V., Hrvatska i Nin u doba kneza
Branimira, Milano-Zagreb 1999.
Migotti, Branka, »Neka pitanja ranokršćanske hagiografije Srednje
Dalmacije«, Arheološki radovi i rasprave, 11 .Zagreb 1988,133-159.
Migotti, Branka, »Ranokršćanskabiskupija Scardona (Skradin)«, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu, 9, Zagreb 1992,101-111.
Misciatelli, Piero, Trattato nel’ufficio delpodesta, Sienna 1925.
Morović, Hrvoje, »Istorija svetoga Dujma i Staša«, u Legende i kronike,
Split 1977.
Mošin, Vladimir, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950.
Novak, Grga, Hvar, Beograd 1924.
Novak, Grga, Povijest Splita, I-H, Zagreb 1957-1961.
Omašić, Vjeko, Kaštela od prapovijesti di početka XX. stoljeća, I-II,
Kaštela 2001.
Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji, 1975. Zagreb.
Oreb, Franko, 1990. »Prethistorijsko, antičko i starokršćansko razdoblje
na otoku Šolti«, u M. A. Mihovilović i suradnici, Otok Šolta, Zagreb,
47-67.
Oreb, Franko; Rismondo, Tajma; Topić, M. (i dr.), Ad basilicas pictas,
Split 1999.
Ostojić, Ivan, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb 1975.
Ostrogorski, Georgij, Istorija Vizantije, Beograd 1969.
Peričić, Eduard, »Biogradska biskupija«, Biogradski zbornik, 1, Zadar
1990,335-350.
Peričić, Eduard, »Sclavorum regnum Grgura Barskog«, Ljetopis Popa
Dukljanina, Zagreb 1991.
Petrić, Perislav, »Splitski toponimi«, Čakavska rič, XII, 1-2, Split 1984,
3-27.
Piteša, A., Marijanović, I., Šarić, A., Marasović, J., 1992. »Arheološka
mjesta i spomenici«, Starohrvatski Solin, Split, 95-185.
Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od 7. do kraja 9. stoljeća
(Zbornik radova), Split, 1990.
Prlender, Ivica, Crkva i država u srednjovjekovnom Dubrovniku, Zagreb
1998. (disertacija, rukopis).

325
Puljić, Ivica, »Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji«,
Zbornik »Povijest hrvatskog Počitelja«, Čapljina-Zagreb 1996, 88-
150.
Rački, Franjo, »Documenta historiae chroaticae periodum antiquam
illustrantia«, MSHSM, VII, Zagreb 1877.
Rački, Franjo, Bogomili i patareni. Posebna izdanja Srpske kraljevske
akademije, Beograd 1931.
Rapanić, Zeljko, Predromaničko doba u Dalmaciji, Split 1987.
Rapanić, Željko - Ivanišević, Milan, Sveti Dujam, Split 1997.
Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997.
Simonis de Keza, Gesta Hungarorum, edited and translated by Laszlo
Veszpremy and Frank Schaer, with a study by Jeno Szfics, Budapest
1999.
Skok, Petar, Tri starofrancuske kronike o Zadru u godini 1202, Zagreb 1951.
Soldo, Josip Ante, »Provala Tatara u Hrvatsku«, HZ, XXI-XXII, 1968-
1969, Zagreb 1971,371-388.
Steindorff, Ludwig, Die dalmatinischen Stadte im 12.Jahrhundert, Koln-
Wien 1984.
Steindorff, Ludwig, »Tumačenje riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj
historiografiji. Istovremeno o saboru na planities Dalmae«,
Etnogeneza Hrvata, (ur. Neven Budak), Zagreb 1995,148-158.
Stipišić, Jakov, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi (III. izdanje),
Zagreb 1991.
Stipišić, Jakov, »Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira«, Zbornik
radova »Zvonimir, kralj hrvatski«, Zagreb 1997a, 57-66.
Stipišić, Jakov, »Hrvatska u diplomatičkim izvorima do kraja XI.
stoljeća«, Hrvatska i Europa I, Zagreb 1997b, 285-318.
Stošić, Josip, »Trogirska katedrala i njezin zapadni portal«, Majstor
Radovan i njegovo doba. Zbornik radova međunarodnog znanstvenog
skupa održanog u Trogiru 26-30. rujna 1990. godine, Trogir 1994,67-
89.
Stošić, Josip, »Crkva Sv. Marije Magdalene u Čazmi«, Čazma u prošlom
mileniju, Zagreb 2001.
Strgačić, Ante M., »Papa Aleksandar III. u Zadru«, Radovi Instituta JAZU
u Zadru, I, Zadar 1954,153-187.
Suić, Mate, »Granice Libumije kroz stoljeća«, Radovi Instituta JAZU u
Zadru, II, Zadar 1955,23-296.
Suić, Mate, »Lukanov Iader (IV 405) - rijeka Jadro ili grad Zadar?«,
Diadora, 8, Zadar 1975,5-27; Odabrani radovi, 603-626.
Suić, Mate, »Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike«, Rad JAZU,
426, Zagreb 1986,213-278.

326
Suić, Mate, »Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske«, Opera selecta,
Zadar 1996.
Sveti Jeronim Dalmatinac, Izabrane poslanice (priredio J. Bratulić), Split,
1990.
Sweeney, James Ross, »Thomas of Spalato and the Mongols: a thirteenth-
century Dalmatian view of Mongol customs«, Florilegiium, 4,
Carleton USA 1982,156-183.
Segvić, Kerubin, Toma Splićanin. Državnik i pisac. 1200.-1268., Zagreb
1927.
Sidak, Jaroslav, Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb 1975.
Sišić, Ferdo, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925.
Šišić, Ferdo, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928.
Sišić, Ferdo, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301),
I, Zagreb 1944.
Sišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1975.
Skegro, Ante, »Duvanjski prostor u antici«, Duvanjski zbornik. Zbornik
radova s međunarodnog znanstvenog skupa »Duvanjski kraj kroz
povijest«, Zagreb-Tomislavgrad 2000.
Svob, Držislav, »Komes Domald«, Naučna misao, 3-4, Zagreb 1955, 6-
37.
Thomas = Rački, E , Thomas archidiaconus: Historia Salonitana, MSHSM
vol. XXVI, SS vol. III, Zagreb 1894.
Tkalčić, Ivan Krstitelj, »Prieporod Biskupije zagrebačke u XIII. vieku«.
Rad JAZU, 41, Zagreb 1877, 122-153.
Tresić Pavičić, Ante, »Izgon Mongola iz Hrvatske«, Zagreb 1942.
Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. 10-
II, Atti dei Symposium intemazionale di storia ecclesiastica, Split 26-
30, settembre 1978, Padova 1982.
Vrsalović, Dasen, Povijest otoka Brača, Supetar 1968.
Zbornik radova znanstvenog skupa »Tisuću godina dubrovačke /nad/
biskupije«, Dubrovnik 2001.
Zbornik radova znanstvenog skupa »Zvonimir - kralj hrvatski«, Zagreb
1997.

327
 R adoslav K atičić

TOMA ARHIĐAKONI NJEGOVO DJELO*

1. Kritičko izdanje
Najbolje će možda biti ako se u ovoj popratnoj studiji kritičkomu
izdanju povijesnoga djela Tome Arhiđakona splitskog najprvo rekne što
je upravo kritičko izdanje i koje mu je značenje. O kritičkom izdanju
kojega starijeg djela što do nas nije došlo u jednom autentičnom autorskom
izvorniku, nego u više prijepisa, od kojih, po naravi stvari, svaki
predstavlja i zasebnu redakciju teksta, govorimo onda kad izdavač
temeljito upozna sve te rukopise, pomno usporedi oblike u kojima se tekst
javlja u njima, pouzdano usporedi svaki sa svakim i tako utvrdi kakav je
odnos među njima, pa onda utvrdi tijek njihova nastajanja, povijest
izvornoga teksta u tim prijepisima i na tome temelju uspostavi, najbolje
što može, taj tekst u izvornome obliku, onako kako gaje autor ostavio,
uklanjajući iz njega prepisivačke pogreške i kasnije promjene, bilo da su
nastale nesvjesno, pa se i one mogu smatrati prepisivačkim pogreškama,
ili pak svjesno, pa se radi o nepovlasnim redaktorskim zahvatima, polažući
pri tome čitatelju račun o svem tome postupku. Svojevrstan zapisnik o
njem objavljuje se koliko je samo moguće sažeto, a da ipak bude jasno i
pregledno, uz uspostavljeni tekst u takozvanom kritičkom aparatu. Taj je
aparat bitna sastavnica izdanja. Čitatelj tako saznaje i što stoji kao zbiljska
tekstovna predaja u očuvanim prijepisima i kako bi po mišljenju
pozvanoga i upućenog znalca trebalo uspostaviti prvobitni autorov tekst.
Tako drži sve u rukama. Istraživački pak rad koji vodi do toga, i takvo mu
je izdanje kruna, zove se kritika teksta.
Postupak kritičkoga izdavanja starih tekstova do velikoga je
savršenstva razvijen u klasičnoj filologiji, gdje su se izvorni tekstovi
antičke književnosti, latinske i grčke, brižljivo uspostavljali na temelju
srednjovjekovnih prijepisa u kojima su došli do nas. Jednako tako valja,
dakako, postupati kad se za znanstvenu uporabu priređuju tekstovi
srednjovjekovne književnosti. Temelje su tomu položili veliki učenjaci u
aleksandrijskoj knjižnici, koji su zahtjevnim čitateljima helenističkoga
svijeta na temelju knjiga što su se tamo skupile sa svih strana priređivali

’ Kao cjeloviti sintetski prikazi osobe i djela Tome Arhiđakona nude se danas Rački,
1864; Šegvić 1914 i 1927; Selem (1926) 1933; Klaić, 1975,22-28; 1976,206-214; 1990,
235-236,396-398; Raukar, 1997,370-373; Matijević Sokol, 1994 i 2002; Ivanišević, 2000-
2001.

329
provjerena izdanja klasičnih grčkih pisaca. Pokazalo se da se slični zadatci
postavljaju i pri bavljenju novijom književnosti. Tako na primjer besmrtni
ep Ivana Mažuranića istraživačima postavlja slične zadatke. Dakako, tu
su odnosi među verzijama jasniji i njihovo svjedočanstvo pouzdanije, a
kritički postupak znatno jednostavniji, pa se u istraživanju novije
književnosti kritika teksta konstituirala kao disciplina pod drugim
imenom: tekstologija. Oni pak koji zauzeto rade na njoj svjesni su njezine
važnosti, ali ta promjena u imenu discipline pokazuje da im baš nije stalo
do toga da se sjećaju svojih velikih prethodnika, aleksandrijskih njezinih
utemeljitelja.
Povijesno djelo Arhiđakona Tome nedvojbeno je najznatnije
historiografsko postignuće svega srednjovjekovlja u hrvatskome prostoru,
a i preko granice historiografije ono je izraz izobražene i misaone
osobnosti kakvoj iz toga razdoblja u nas nema premca. Tek kritičko
njegovo izdanje daje nam ga doista u ruke. Bez njega kao vrela nije se
mogla utemeljiti hrvatska srednjovjekovna povijest, pa se njegova
izdavanja pothvatio već Ivan Lučić, koji je svoje izdanje pridodao
temeljnomu svojem djelu De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam
1666), a kritičko je izdanje priredio Franjo Rački, ali mu smrt nije
dopustila da taj veliki posao potpuno izbrusi i dovrši. Ipak je on s njim
bio došao do kraja, te je i objavljeno iz njegove ostavštine (Zagreb 1894).
Sve što se od tada radilo na temelju Tomine kronike oslanja se na
Račkoga.1 No nije Račkomu ostalo uskraćeno samo to da svoje kritičko
izdanje podvrgne zadnjoj provjeri, nego nije još imao ni potpun pregled
nad rukopisnom predajom njegova teksta. Na tom su području novija
istraživanja donijela znatnih rezultata, a otvorila su se i nova pitanja s
dalekosežnim implikacijama kojih sam Rački još nije mogao biti svjestan.
Bitne su prinose kritičkomu izdanju Tomina djela dali Nada Klaić
(Beograd 1967)2 i, držeći se njezina izdanja, Stjepan Gunjača (Zagreb
1973). Ali tek ovim izdanjem, što ga čitatelj sad drži u rukama, zaokružuje
se sve to nastojanje. U jednom posebnom, ali vrlo ozbiljnom, smislu može
se reći da tek sada imamo Tomu Arhiđakona. Pa tko god rasklapa ovu
knjigu treba u njoj naći ne samo njega, nego i nešto o njem, o tome kako
je živio i stvarao, kakav je zapravo bio pisac i kakvo je njegovo djelo.
Tomu će poslužiti ova studija.

1Tomino se djelo kakvo je prikazano u tom izdanju označuje pokratom HS = Historia

Salonitana.
2 Označuje se pokratom HSM = Historia Salonitana maior.

330
 2. Toma Arhiđakon u vremenu i prostoru
O životu Tome Arhiđakona podatci su oskudni, ako i jesu vrlo
pouzdani jer potječu iz prvorazrednih vrela. Najvažnije je tu njegovo
povijesno djelo, jer opisujući zbivanja u Splitu i splitskoj crkvi za svojega
vremena nije mogao, a nije ni htio, zaobići ulogu koju je sam u njima igrao,
ali je o sebi samome i svojoj osobnoj sudbini, kako i priliči
srednjovjekovnomu piscu kleriku, izvještavao u trećem licu i vrlo škrto,
pa tako ostaje u sjeni i onda kad najsadržajnije izvješćuje o svojem
djelovanju. Uz one u njegovu povijesnom spisu ima podataka o Tominu
javnom djelovanju i u ispravama što su se očuvale iz onoga vremena. Iz
njih se dobivaju vrlo pouzdani podatci o tome koje je dužnosti vršio u
splitskoj općini, ali se o njegovu osobnom životu odatle, dakako, ne
saznaje ništa. Tim se vrelima pridružuje još nadgrobni natpis, prigodan
tekst kojim se odaje priznanje i izriče poštovanje pokojniku.
Pouzdano nam je poznat datum Tomine smrti jer je uklesan u
nadgrobni natpis koji se i danas može vidjeti u splitskoj crkvi sv. Frane,
gdje je pokopan. Umro je na dan 8. svibnja 1268.3 O datumu njegova
rođenja nemamo jednako precizan podatak. Sve što o tome možemo znati
kazuje nam Toma sam. U njegovoj povijesti piše da g aje godine 1230.
katedralni kaptol splitski i sav kler složno izabrao na ispražnjeno mjesto
arhiđakona, a on daje tada bio u tridesetoj svojoj godini.4Po tome se može
izračunati daje Toma rođen 1200. ili 1201. godine. Više se o tome ne zna.
No svakako se može vrlo pouzdano ustvrditi daje Toma Arhiđakon živio
od 1200/1. do 1268.
O tome od koga je potekao ne znamo ništa. Nema nikakve vijesti. Tek
njegov nadgrobni natpis nedvojbeno svjedoči da je rođen u Splitu. Sam
je sebe smatrao Splićaninom i po tome Dalmatincem. Po onom što nam
kazuje vidimo da se jedino sa Splitom potpuno identificirao, iako se o
njegovim građanima često izražavao prijekorno.5Treba se stoga prisjetiti

3 Na dnu kamene ploče ispod natpisa koji se sastoji od četiri elegička distiha ispisana
latinskom kapitalom uklesano je većim slovima A(nno) Dipmini) MCCLXV1II mense Madii
octavo die intrante. — »Godine Gospodnje 1268, mjeseca svibnja, osmoga dana.«
Reprodukciju i prijepis toga natpisa donosi Segvić, 1927,119-120. Za tekst toga natpisa
v. bilj. 91.
4 HS c. 31, p. 172: Post hec autem anno Domini millesimo ducentesimo tricesimo
uacante archidiaconatu capitulum et uniuersus clerus in summa concordia elegerunt
Thomam canonicum in archidiaconum suum tricesimo etatis sue anno, archiepiscopo tunc
absente Guncello. — »Poslije toga pak godine tisućite dvijestote i tridesete, kako je mjesto
arhiđakona bilo ispražnjeno, kaptol i sav kler u najvećoj su slozi izabrali kanonika Tomu
za svojega arhiđakona u tridesetoj godini njegova životnoga vijeka, a nadbiskup Guncel
bio je tada odsutan.« Na rubu splitskoga rukopisa nepoznta je ruka 15. ili 16. St. pripisala
ovo: Hic Thomas archidiaconusfuit auctor huius presentis cronice — »Taj arhiđakon Toma
bio je pisac ove ovdje kronike«.
5 Kad piše o oružanim sukobima, Splićane najčešće zove nostri — »naši« ili nostrates
— »našinci«. Usp. HS c. 27, p 156,158,160; c. 29, p. 164,166.

331
koje je u Tomino doba upravo bilo područje splitske općine, kuda se
prostirao Tomin svijet u kojem se doista i bez pridržaja osjećao kod kuće
i među svojima. Jezgru je tvorio sam grad opasan utvrdama, naselje u
Dioklecijanovoj palači. S njezine zapadne strane izgradilo se proširenje,
novi grad (Burgus), koji oko polovice 13. st. još nije bio sav čvrsto utvrđen
nego su ga na strani prema Marjanu, dakle prema unutrašnjosti splitskoga
teritorija, odakle su se najmanje očekivali napadaji, ograđivale i štitile
samo nabacane hrpe neobrađenoga kamenja i kula s koje se motrilo da li
se s te strane gradu približava kakva opasnost. Tu je uz more podignuta
crkva sv. Feliksa uz koju je u Tomino doba sagrađen franjevački samostan,
pa se i crkva počela zvati po svetome Frani. Na istoku je uz grad tada
nastajalo naselje Lučac (Arkuz). U njem je bila podignuta crkva sv.
Katarine, a uz nju je u Tomino doba sagrađen dominikanski samostan.
Tako je s franjevcima i dominikancima duh novoga vremena došao do pod
splitske zidine.
Teritorij općine ostao je od najranijih srednjovjekovnih vremena
stiješnjen uz more. Naselje u Dioklecijanovoj palači, koliko god se
predstavljalo kao nasljednik Salone i pozivalo na to, nije uspjelo i kraj
sve obnove dobiti u svoj posjed ager Salonitanus, potpuno područje
rimske kolonije, nego se moralo zadovoljiti samo njegovim manjim i za
poljodjelstvo slabije vrijednim dijelom. Glavninu toga teritorija tvorio je
otok Šolta, a protezao se i na velik dio otoka Čiova. Granica je s trogirskim
teritorijem bila na njem kod Slatina. Prema kopnu je međa splitske općine
bila tek neznatno pomaknuta od najranijega srednjovjekovnoga poteza.
Slijedila je rijeke Jadro i Žrnovnicu, a između njih je bila povučena
najdonjim obroncima Mosora. Iza te crte prestajala je gradska jurisdikcija,
a počinjala hrvatska, nad kojom je vrhovništvo tada imao ugarski kralj od
loze Arpadovića, a pod njim su po svojem nasljednom pravu vršili vlast
hrvatski rodovi: Šubići, Cetinjani, K ačići..., i velikaši što su se u njima
bili zaknežili.
Od toga gradskog teritorija valja jasno razlikovati posjede što su ih
gradska općina i još više splitska nadbiskupija imale onkraj granice, na
hrvatskom teritoriju. Bile su to vladarske nadarbine i kao takve splitsko
vlasništvo, gradsko ili crkveno, ali je juridsikcija, dakle državna vlast, nad
njima bila kraljeva odnosno njegovih feudalaca. Gradska je općina tamo
imala sudbenu vlast samo nad splitskim građanima.6
Kao i drugi znatniji gradovi na istočnoj jadranskoj obali, Split je
predstavljao važno sjecište plovnih i kopnenih putova. To je naslijedio od
antičke Salone. Plovni su ga putovi povezivali na jednu stranu potezom
obale i kanala među otocima sa sjevernim Jadranom, Istrom, Gradežom,

6 Usp. Šegvić, 1914, 8-10; 1927,22-24; Statut grada Splita, 1987, XXII-XXIV.

332
Mletcima i Jakinom, a odatle su ceste vodile po Italiji i na prekoalpski
Zapad. Na drugu su ga stranu, i opet uz potez obale i otoke, povezivali s
Otrantom, pa Barijem i Brindisijem te južnom Italijom na jednom, a s
Dračem, Jonskim otočjem te Istokom, egejskim i levantinskim, na
drugome kraju. Kopneni ga je pak put povezivao s okomicom koja se
protezala preko Knina, Bihaća, Zagreba, do Budima i podunavlja. Na
povezanosti i napetosti stoje proizlazila iz tih prostornih odnosa i njihovih
prometnih zadanosti bila je zasnovana opstojnost Tomina Splita. Sve se
to vrlo razgovijetno zrcali u njegovu povijesnom djelu.

3. Tomino podrijetlo
O tome pak koji je u Splitu bio društveni položaj Tomina roda, o tome
ne znamo upravo ništa. Istina, Farlati piše da Toma potječe od plemenita
roda, ali ne kaže na čemu zasniva tu tvrdnju.7Ta vijest ima doduše neku
težinu, ali ne presijeca pitanje. To može i u Farlatija biti tek nagađanje.
Nagađanja su sve ono što se u novije vrijeme piše o tome. I to daje Toma
morao potjecati od plemenita splitskoga roda jer inače ne bi mogao biti
tako školovan, naobražen i utjecajan,8 ali i to da je zacijelo potekao od
neznatna roda jer bi se inače bio pohvalio svojim podrijetlom.9 On je

7 Usp. Farlati, 1765,258.

8 Usp. Šegvić, 1914, 23; 1927, 42-43, osobito bilj. 4: »... mi to zaključujemo iz
Tomina pisanja. U njegovo doba klerik niska roda nije mogao aspirirati na časti i položaje
niti u samoj crkvi, niti je mogao razvijati posebnu važnu političku djelatnost.... Tomina
karijera, osobito izbor za arciđakona i kasnije za nadbiskupa, dokazuje njegovo plemićko
podrijetlo. Onda njegova politička djelatnost na korist domovine jak je dokaz visokog
socijalnog položaja njegove obitelji. Da je bio bogata roda, vidimo iz toga, što je mogao
izdržati troškove na naucima u Bolonji, što je posuđivao novaca nadbiskupu Rogeru, što
je na svoje troškove vršio različna poslanstva gradske općine.« Za to svoje zaključivanje
poziva se Šegvić na ispravu CD 5, 49-50, br. 575 iz 1256. (Split), a pri tome pogrešno
navodi CD 4, 49, iz koje se saznaje za Tominu pozajmicu nadbiskupu Rogeriju, te na
samoga Tomu, u kojega se (HS c. 26, p. 144) u vezi sa sedisvakancijom splitske stolice
čita ovo: ... diaconus quidam, Petrus nomine, erat ualde curiosus et impatiens. Hic cum
esset de humili genere oriundus, non audebat se palam opponere parti archidiaconi et eius
complicum, nec eorum dolos ducere in apertum. Magnis tamen doloris stimulis angebatur
non tantum ob hoc, quod ecclesia pastore careret, sed quia fructus ipsius, ut dicebatur, ad
suum usum seniores predicti deuoluebant. Murmurabat autem sepius et tacebat. —
»... Neki đakon, po imenu Petar, bio je vrlo brižljiv i nestrpljiv. Ali se on, kako je potjecao
od niska roda, nije usuđivao javno se usprotiviti stranci arhiđakonovoj i njegovih
suučesnika, niti razotkriti njihova nevaljalstva. Ipak ga je jako boljelo što crkva nije imala
pastira i što su njezine plodove, kako se govorilo, spomenuti starješine prisvajali da im
budu na osobnu korist. Mrmljao je tako opet i opet, ali nije govorio.«
9 Usp. Klaić, 1976, 208: »O sebi i svojoj obitelji ne govori u djelu gotovo ništa, pa
bi ta činjenica mogla biti dokaz daje podrijetlom Hrvat. Valja, naime, uzeti u obzir daje
Toma upravo klasičan primjer srednjovjekovnog građanina koji pošto je stekao sve navike,
shvaćanja i najvišu naobrazbu gradskoga stanovnika, prezire selo iz kojeg je potekao. Nema
sumnje također da je bio plemićkog roda, to ne bi propustio istaknuti u svom djelu.« O
svem tome usp. Matijević Sokol, 2002, 34; Bezić Božanić, 2000.

333
karijeru ostvario u crkvi, a ona je u njegovo doba bila prostor najotvoreniji
društvenoj pokretljivosti. A lako je zamisliti i to da je za Tomina etička
shvaćanja bilo neprihvatljivo hvaliti se rodom. Tako se o tome doista ne
može reći ništa pouzdana.
No ako i ne znamo kakva je Toma bio roda, opet ima smisla zapitati
se kakva je sve mogao biti. Splitska je općina oko polovice 13. st. imala
na cijelom svojem području nekih 20.000 stanovnika.10 Svi naseljeni u
Splitu dijelili su se u 13. stoljeću na dvije glavne skupine. To su na jednoj
strani građani (cives), pravi Splićani, oni koji u gradu posjeduju sva prava
i povlastice, ali su dužni ispunjavati i sve obveze u mirno i u ratno doba,
a najhitnija je bila da prebivaju u gradu sa svojim obiteljima i da ga ne
napuste. Morali su mu biti trajni stanovnici i ako bi ga napustili, gubili su
ne samo građansko pravo, nego i imovinu koju bi u njem stekli. Drugi su
bili tek stanovnici (habitatores), koji stanuju u gradu, imaju, dakako s toga
naslova prema njemu i obveza, ali nemaju političkih prava. Tako
obrtnicima i trgovcima nije trebalo građansko pravo da kao stanovnici u
gradu razviju gospodarsku djelatnost. Njihov je položaj pri tome bio
povoljan. Drukčije je stajalo s neslobodnim slugama i sluškinjama (servi
i ancillae). Oni su bili imovina, kupovali su se i prodavali, darivali, krali
i ostavljali oporučno, kadikad i oslobađali. Nije ih bilo mnogo jer su služili
samo u kućanstvima i obrtničkim radionicama, a ne izvan grada u
poljodjelstvu. Inače su svi slobodni stanovnici grada, i građani i oni bez
građanskoga prava, bili što se privatnopravnoga položaja tiče pred sudom
jednaki. To je pravna tradicija koja u dalmatinskim općinama potječe još
iz rimske antike. Pravno relevantnih staleških razlika u njih nije bilo.
Dakako, još od kasne antike i kroz sav rani srednji vijek postojao je u
tim gradskim općinama nobilitet (nobiles) , ali su to bili ugledni i dokazani
gradski rodovi kojih su pripadnici po nepisanom pravu obnašali više
gradske službe, osobito službu biskupa i gradskoga poglavara, koji se
prvotno zvao prior, a od kraja 11. st. knez (comes), pa onda službu

10 Razabire se to odatle što je Split pod svojim knezom Petrom Humskim (1225-
1226) u borbi s Hrvatima, Butkovim sinovima i njihovim rodom, mogao podići vojsku od
3.000 opremljenih boraca (usp. HS 29, p. 164: Fuitque recensitus duitatis exercitus, et
inventa sunt plus quam tria millia armatorum — »I popisana je vojska grada (Splita) i
nađeno je više od tri tisuće oružanih.«), a 1239. načelniku je Garganu priseglo na vjernost
2.000 splitskih domaćina, kućnih starješina: HS c. 33, p. 194: Post hec autem surgens
Garganus, ut erat eloquens uir, multum lepide condonatus est. Et prestito sui regiminis
iuramento, fecit uniuersam multitudinem, tam nobilium quam popularium, uinculo
sacramenti adstringi, ut essent suis preceptis obedientes per omnia et sequaces. Iussit
autem omnes iuratos in scriptis redigi, et inuentus est numerus fere duorum millium
uirorum. — »Poslije toga je pak ustao Gargan i, kako je bio rječit čovjek, mnogo je toga
dosjetljivo govorio pred skupljenima. I pošto je položio prisegu o svojem upravljanju
gradom, dao je sapeti okovom prisege sve mnoštvo, kako plemiće, tako i pučane, da mu
budu poslušni u svemu i da ga slijede. Zapovjedio je pak da se popišu svi koji su prisegnuli
i utvrdio se broj od gotovo dvije tisuće muževa.«

334
zapovjednika gradskih oružanih snaga (tribunus) i člana upravnoga
kolegija na čelu gradske općine (consul), a u Splitu osobito službe sudaca.
S tim društvenim položajem nije bio vezan pravno utvrđen staleški status.
No postupno se, nekako baš od 13. st., ta tradicijska razlika u društvenom
položaju građana počinje preoblikovati u pravno utemeljeno staleško
uređenje. Plemići se kao nobiles koji obnašaju gradsku vlast izdvajaju u
vijeće i po toj se vlasti za njih ustaljuje i hrvatski naziv vlastela. Njima
nasuprot stoji puk (populares)." S vremenom se pod utjecajem
predrenesansnih strujanja na njih primjenjuju antički nazivi patriciji i
plebejci. Tako stvoren staleški antagonizam prerasta od 14. st. i u žestoke
staleške sukobe.
Plemićki su rodovi u svojim rukama koncentrirali i zemljišni posjed
na gradskom teritoriju. Split je takvog zemljišta imao malo jer su na
salonitanskom ageru Hrvati uspostavili svoju vlast. Na splitskim su se
poljodjelskim površinama uzgajali gotovo isključivo vinogradi, vrtovi i
voćnjaci. Za njih su vlasnici davali svoju zemlju u zakup težacima, koji
su na njoj sadili, obrađivali i brali, a dio uroda davali vlasnicima. Stanovali
su uza sam utvrđen grad i smatrali su se njegovim stanovnicima. Takva
su težačka naselja u Splitu Veli varoš, na zapad od Dioklecijanove palače,
i Lučac, na istok od nje. Kmetova koji bi obrađivali zemlju i stanovali na
ladanjskim posjedima u Splitu gotovo da i nije bilo, jer nije bilo
poljoprivrednih površina pogodnih za ratarstvo.112
Ako se razmotri sve to, razabire se da bi Toma mogao potjecati iz
svake od društvenih skupina što su ovdje naznačene. Jedino je teško
pretpostaviti da bi potjecao od neslobodnoga sluge. Djeca ni iz koje od
tih skupina nisu bila načelno isključena od crkvenoga školovanja. A kada
se razmišlja o rastu i razvoju Tome Arhiđakona, upravo je školovanje
najhitnije, mnogo važnije od društvenoga sloja iz kojega je potekao.
Ne može se razmišljati o Tominu podrijetlu a da se ne postavi i pitanje
o etničkoj tradiciji iz koje je potekao. I o tome se izravno ne zna ništa. Po
vlastitu iskazivanju, i to ne izravnu, Toma je Splićanin i po tome
Dalmatinac. To je sve što od njega samog o tome znamo. Split je pak kao
dalmatinska gradska općina u 13. st. vrlo izrazito obilježen simbiozom
dviju etničkih tradicija. To su starinačka i korjenita romanska, upravo
spalatinska, te pridošla i doseljenička slavenska, upravo hrvatska. Još u
11. st. slavenska je etnička tradicija bila prodrla sve do u najuži krug
splitskoga nobiliteta, što se razabire po imenima koja su njegovi pripadnici
nadijevali svojoj djeci, pa su onda u rodu ostajala nasljedna, a gradski je
puk uz spalatinski tada već uvelike govorio i hrvatski, o čem najrječitije
govore hrvatski nadimci što su se tada nadijevali u samome gradu, pa i

11 Usp. HS c. 33, p. 194, navedeno u bilj. 10.

12 Usp. Šegvić, 1927,24-28; Klaić, 1976,98-119,154-177.

335
stanovnicima kuli Dioklecijanove palače.13Ta se simbioza u 13. stoljeću
još jače učvrstila. Iz takve je sredine potekao Toma, zacijelo od djetinjstva
dvojezičan. Uostalom, već je i zapaženo da njegov uzorno školovan
latinski ne pokazuje ona obilježja koja su karakteristična za pisce kojima
je materinski jezik romanski.14
Vrlo je dakle vjerojatno da je u Tominu rodu postojala i simbiotska
slavenska etnička tradicija. Ne znamo tek u kojem omjeru. No jedno je
sigurno: u tome rodu nije bilo ničega za što bismo s našega današnjeg
gledišta mogli reći da je bila slavenska, upravo hrvatska etnička svijest.

4. Tomino školovanje
O splitskom školstvu na početku 13. st. zna se doista malo. Ipak se
nešto i o tome može razabrati ako se uzme u obzir kakvo je u razvijenom
srednjem vijeku bilo školstvo prema odredbama i zahtjevima rimske
crkve. Očekivati je d a je i splitska, prema mjeri svojih mogućnosti,
održavala tako zacrtanu razinu. U latinskoj se crkvi onih vremena
književna naobrazba, vjerska i svjetovna, a bila je u svojim temeljima
naslijeđe rimske antike, od naraštaja naraštaju predavala jedino u
katedralnim i samostanskim školama. Drugih nije bilo. A rimska je crkva
poklanjala veliku pozornost razvoju i održavanju tih škola i sustavno je
vodila brigu o tome. Razvila je i školsko zakonodavstvo. Temelje mu je
položio papa Eugenije II. već godine 825. na koncilu u Rimu. Nastavio
gaje izgrađivati Lav IV. (846-855) i poslije njega Grgur VII (1073-1085),
a u širem i društveno otvorenijem duhu novoga vremena potvrdio je to
zakonodavstvo i obnovio ga na lateranskom koncilu održanom 1215. papa
Inocencije III. Tada je određeno da se u biskupskim sjedištima obvezatno
urede gramatičke škole, a u sjedištima metropolija i bogoslovne. Teško je
zamisliti da se o svem tome ne bi vodilo računa i u Splitu, osobito ako se
ima u vidu kako je važno bilo tamošnje metropolitansko sjedište i kako
su ga često posjećivali i dugo boravili u njem kao papinski legati visoki
dostojanstvenici rimske crkve. U vrijeme Tomine mladosti sigurno je bilo
moguće u splitskoj katedralnoj školi steći temeljitu naobrazbu, i
gramatičku i bogoslovnu, i sigurno je da se Toma, za čije se školovanje
očito netko brinuo i u tome ga čvrsto podupirao, valjano okoristio tom
mogućnosti. U splitskoj mu je katedralnoj školi jamačno bio učiteljem
magistar Gvalterije, koji se spominje u jednoj ispravi,15 a nije tu bez

13 Usp. Jakić-Cestarić, 1978; 1979; 1981; Katičić, 1998,446-453,583-592.

14 Usp. Šegvić, 1927,30,32.
15 CD 3,102, br. 83 (1210): magister Gualterius canonicus Spalatensis — »učitelj
Gvalterije, splitski kanonik«.

336
značenja ni vijest da je Treguan, zemljak, drug i pratilac nadbiskupa
Bernarda, bivšega bolonjskoga profesora, koji je 1192. sjeo na splitsku
stolicu, — da je taj Treguan za svojega boravka u Splitu, prije nego je pred
kraj 1206. postao trogirskim biskupom, poučavao gramatici splitske
klerike.16
U takvo je doba Toma polazio splitsku školu. A za vrhunsko
usavršavanje pošao je u Bolognu na sveučilište. Dozvolu da kao klerik
napusti svoju nadbiskupiju bit će mu dao nadbiskup Bernard, koji je,
premda već star i nemoćan, 1215. sudjelovao na lateranskom koncilu na
kojem se osobita pozornost poklonila crkvenomu školstvu. A 1219. papa
Honorije III. potaknuo je bulom »Super specula« biskupe da odabiru
nadarene klerike izrazitih umnih sposobnosti i da im daju odobrenje
(licentia) da napuste biskupiju i da pođu na usavršavanje u bogoslovnim
znanostima.17
Bilo kako bilo. Toma se 1222. nalazio na studiju u Bologni. To nam
kazuje sam, i pripovijeda o doživljaju koji mu se duboko usjekao u
duhovno biće i oblikovao ga. Slušao je svetoga Franju kako propovijeda!18

16 HS c. 24, p. 134, 136: Eo tempore uacante ecclesia Traguriensi electus est

Treguanus natione Tuscus, patria Florentinus. Hic quia Bernardo archiepiscopo
compatriota erat, duxit eum secum ab Hungarie partibus, mansitque cum eo aliquanto
tempore docens Spalatenses clericos in grammatica facultate. — »U to je vrijeme bilo
ispražnjeno biskupsko sjedište u Trogiru, pa je na nj izabran Treguan, podrijetlom Toskanac
iz Firence. Kako je bio zemljak nadbiskupu Bernardu, doveo gaje taj sa sobom iz ugarskih
strana, te je ostao nešto vremena s njim i poučavao splitske klerike gramatici.«
17 Usp.Selem, 1933,9-15
18 HS c. 26, p. 152,154: Eodem anno in die assumptionis dei genitricis, cum essem
Bononie in studio, uidi sanctum Franciscum predicantem in platea ante palatium publicum,
ubi tota pene ciuitas convenerat. Fuit autem exordium sermonis eius: angeli, homines,
demones. De his enim tribus spiritibus rationalibus ita bene et discrete proposuit, ut multis
litteratis, qui aderant, fieret admirationi non modice sermo hominis ydiote; nec tamen ipse
modum predicantis tenuit, sed quasi condonantis. Tota uero uerborum eius discurrebat
materies ad extinguendas inimicitias et ad pacis federa reformanda. Sordidus erat habitus,
persona contemptibilis, etfacies indecora. Sed tantam deus uerbis illius contulit efficatiam,
ut multe tribus nobilium, inter quas antiquarum inimicitiarum furor immanis multa
sanguinis effusione fuerat debachatus, ad pacis consilium reducerentur. Erga ipsum uero
tam magna erat reuerentia hominum et deuotio, ut uiri et mulieres in eum cateruatim
ruerent, satagentes vel fimbriam eius tangere, aut aliquid de paniculis eius auferre. —
»Iste godine, na dan uznesenja Božje Roditeljice, dok sam bio na studiju u Bologni, vidio
sam svetoga Franju kako propovijeda na trgu pred općinskom palačom, kamo se bio skupio
gotovo čitav grad. A njegovoj su propovijedi bili polazište: anđeli, ljudi, zlodusi. O te tri
vrste razumnih duhova tako je dobro i razložito razlagao da su se ljudi od knjige koji su se
tamo našli ne malo divili propovijedi neuka čovjeka; a on sam nije govorio na način kao
da propovijeda, nego kao da govori u skupštini. Sva se građa njegovih riječi razlijevala
tako da gasi neprijateljstva i da uspostavlja saveze pomirenja. Vanjština mu je bila
zapuštena, lik neugledan, lice ružno. Ali je Bog njegovim riječima udijelio takvu
djelotvornost da su mnogi plemićki rodovi među kojima su strašno bjesnila stara
neprijateljstva i bilo proliveno mnogo krvi dovedeni do toga da se opet pomire. A njega
su ljudi toliko poštovali i bili mu odani da su muškarci i žene hrpimice nasrtali na njega i
nastojali mu makar dotaknuti resu na odijelu ili odnijeti nešto od njegovih krpica.«

337
Bile su mu tada dvadeset i dvije godine. Trajno je ostao pod njegovim
utjecajem i povezan s njegovim redom koji je skoro poslije toga došao i u
Split. S franjevcima je surađivao kada je u njegovu gradu trebalo miriti
zavađene i zaustavljati krvoproliće. A i pokopati se dao u njihovoj crkvi
na obali.
Bologna je bila ugledno sveučilišno središte, daleko na glasu po
učenosti svojih učitelja i izvršnome školovanju što su ga stjecali njihovi
slušači. Njih je u ono doba bilo i do deset tisuća. Osobito je glasovit bio
studij prava, za koji je tamo osnovao školu poznati Imerije i car Fridrik
Barbarossa. Na čelu pravne škole stajao je tamo u ono vrijeme znameniti
Accursius (1185-1263), negdje od 1215, pa do svoje smrti. Kao glosator
dao je za svoje vrijeme mjerodavno tumačenje rimskoga prava i time
položio temelje građanskomu pravnom poretku novovjeke Europe. Nema
dvojbe daje Toma kao pravnik izašao ispod njegovih skuta. Na studiju u
Bologni proveo je kojih 7 godina. Vrijedno je spomenuti da je tamo s njim
studirao Pier della Vigna, veliki talijanski pjesnik, koji je, koliko znamo,
ispjevao prvi sonet na talijanskom jeziku. Na bolonjskom su sveučilištu
tada bili pravnik Ivan iz Viterba, poznat kao pisac priručnika za
ustrojavanje gradske vlasti, teoretičar gradske komune dakle, i Pavao
Dalmatinac, zvan još i Ugrin, profesor crkvenoga prava, autor knjige o
pokajanju i prvi provincijal ugarsko-hrvatskih dominikanaca. U Bologni
se učila i ars dictandi, vještina sastavljanja pravnih spisa, i ars notaria,
bilježnička vještina valjanoga ovjeravanja spisa javne vjere (fides publica).
Toj se vještini tada tamo učio, a poslije ju je tamo i poučavao, glasoviti
bolonjski notar Rolandino Passagerijev, jedan od najboljih znalaca
bilježničkoga umijeća u 13. st. Kako se vidi iz njegova kasnijeg djelovanja
u rodnome gradu, Toma je temeljito izučio obje. Veliki su učitelji na tom
području u njegovo vrijeme tamo bili Firentinac Buoncompagno i Guido
Fava. Obojica su izašla na glas svojim traktatima o retorici. Taj procvat
retorike i stilistike nije ostao ograničen na pisanje dokumenata i pisama,
nego je našao primjene i u povijesnim spisima. Kad mu je Toma slušao
predavanja, Bouncompagno je već bio sastavio svoje povijesno djelo De
obsidione Anconae — »O opsadi Jakina«. U njem je majstorski primijenio
ars dictandi, kojom je bio vrhunski ovladao. Očito je i od njega Toma
primio poticaj da se uz dotjerano sastavljanje pravnih spisa pothvati i
zahtjevne historiografije. A s njim je u Bologni studirao Rolandino iz
Padove, godine 1221. promoviran u magistra i doktora gramatike i
retorike, koji je poslije radio kao notar u rodnome gradu i tamo napisao
povijest Treviške marke te živahnim bojama oslikao veličinu i propast
tiranina Ezzelina i izrazio slobodarski duh svojih sugrađana, primjenjujući
i on pri tome sve propise iste vještine. Oba ta pisca bila su vrlo zauzeta za
slobodu svojih gradskih općina od tuđe vlasti. Toma se, doživljavajući to

338
iz bliza i družeći se s intelektualcima zaokupljenima takvim prijeporima,
duhom i sam našao u vrtlogu divovskoga razdora što se bio otvorio u svim
talijanskim državama, sukoba gvelfa i gibelina, pristaša rimskoga pape i
njemačkoga cara. Autonomni talijanski gradovi teško su se nosili s
feudalnom gospodom preko koje je kao svojih ljudi car Friđrik II. nastojao
nametnuti Italiji svoje gospodstvo. Splićanin je tu zasigurno bez ikakve
dvojbe, upravo refleksno, stao na stranu gradova. Feudalci su ga morali
odmah podsjetiti na Kačiće, Šubiće ili Cetinjane, kojima se Split znao
utjecati radi zaštite, a oni ga često nemilo pritiskali.
Pored tih u biti posve političkih sukoba, iako su i oni imali crkvenu
dimenziju, razbuktali su se u vrijeme Tomina bolonjskog studija i izrazito
vjerski prijepori, borba rimske crkve s krivovjercima, pravim hereticima,
kakvi su bili albigenzi, katari i patareni. Baš ti su se posljednji Tome
osobito ticali jer su se bili učvrstili u splitskom zaleđu, u Bosni, te je
njihovim vezama s patarenskim žarištima u sjevernoj Italiji stalno bila
ugrožena vjerska ravnoteža u dalmatinskim gradovima, pa tako i u Splitu.
Pobijanje i suzbijanje njihova vjerskog nauka i udruživanja oko njega bilo
je tamo neprekidno vrlo aktualno, to više što su upravo preko tih gradova
kretali u Bosnu i djelatnici rimske crkve koji su nastojali sređivati položaj
u toj zemlji i susjednim prostorima kuda se počela širiti hereza.
U pobijanju i suzbijanju hereze dobila je za rimsku crkvu propovijed
novu važnost. Osobito istaknuti na tom polju i nositelji novoga duha bili
su sveti Franjo Asiški i sveti Dominik Guzman. Iz njihova
propovjedničkog djelovanja proizašla su u tom ozračju dva nova reda,
1209. franjevci, i 1215. dominikanci. Ti su redovi u to doba otvarali svoje
škole i u Bologni. Lako je pretpostaviti da Toma nije propustio priliku da
tu produbi i svoju bogoslovnu naobrazbu. Tako je studij u Bologni, osim
što je mladoga Splićanina opremio najizvrsnijom gramatičkom i
retoričkom, što će reći književnom, te pravničkom naobrazbom, snažno
utjecao na oblikovanje njegove osobnosti i bitno pridonio izgrađivanju
cjelovita pogleda na svijet.19

5. Tomine općinske i crkvene službe

Nije poznato kada se upravo Toma sa studija u Bologni vratio u Split.
Jasno se, međutim, razabire da je kvalifikacija koju je tamo stekao u
rodnome gradu bila cijenjena i potrebna. Već 1227, bilo mu je tada tek
dvadeset sedam godina, bolonjski se đak javlja u ispravama kao klerik i

l9Usp. Šegvić, 1914,25-27; 1927,45-48; Selem, 1933,22-25; Krasić, 1978; Matijević

Sokol, 2002,35-37.

339
zaprisegnuti bilježnik splitske općine.20 On se u njima iskazuje kao
izvrstan pravnik, a uočljiva je pomnja kojom ispravno bilježi hrvatska
imena osoba i mjesta. U arhivu zadarskoga samostana sv. Marije očuvana
je i jedna isprava pisana njegovom rukom i obilježena njegovim notarskim
znakom. Ona je, kako se čini, sastavljena 1231. Toma je tada već bio
arhiđakon splitskoga kaptola, izabran još 1230, ali je nadbiskup Guncel
isprva osporavao njegov izbor, a potvrdio gaje tek 1234. sam papa Grgur
IX. Ta isprava nije pisana beneventanom, koja se i dalje rabila u splitskom
skriptoriju, iako je inače već izlazila iz porabe, nego karolinom goticom
kakva je upravo tada ulazila u porabu u Bologni. Nudi se tako pretpostavka
da ju je Toma kao student tamo naučio i izvještio se u njoj, te je to
suvremenije pismo zadržao i kao splitski notar.21 Iz Tominih se isprava
razabire da je sastavljajući ih primjenjivao i druge novine što ih je bio
usvojio na školovanju u Bologni. Uveo je notarski znak kao neizostavan
element koroboracije. Od 1232. susreće se u ispravama drugi notar splitske

20 CD 3,267-269, br. 240 (u Splitu 1227.). Tamo na str. 268: Et ego Thomas clericus
(comunis) Spalatensis iuratus notarius precepto archiepiscopi et nobilium predictorum
voluntate etiam et verbo utrarumque partium scripsi et consueti signi munimine roboravi.
— »I ja, klerik Toma, zakleti bilježnik splitske općine, napisao sam ovo po nadbiskupovu
nalogu i prema volji prije spomenutih plemića, a također prema riječima obiju strana te
sam to osnažio potkrepom uobičajenoga znaka.« Ta je Tomina isprava došla do nas u
mlađem ovjerenom prijepisu. Druga isprava koju je Toma ispostavio iste godine poznata
je samo u talijanskom prijevodu Ivana Lučića (Lucio, 1673,34-35) i odatle je preuzeta u
CD 3, 265-267, br. 239 (u Splitu 1227). Tamo na str. 267: Et io Thoma chierico giurato
notaro dei commune di Spalato fui presente, e per commissione dei conte e de volonta
della corte, et in parola dei spesso nominato Pietro e delli suoi assicuratori ho scritto, e
col consueto segno di stabilita ho fermato. — »A bio sam prisutan i ja, klerik Toma,
zaprisegnuti bilježnik splitske općine, i napisao sam ovo po kneževu nalogu i po volji suda,
a i po riječima upravo spomenutoga Petra i njegovih osiguravatelja, te sam to osnažio
uobičajenim znakom potkrepe.«
21 CD 3, 365, br. 318 (u Splitu 1232): Et ego Thomas comunis Spalatensis iuratus
notarius a predictis testibus audiens scripsi et consueto roborationis signo complevi. —
»I ja Toma, zaprisegnuti bilježnik splitske općine, kako sam to čuo od spomenutih
svjedoka, zapisao sam i upotpunio uobičajenim znakom potkrepe.« Na toj izvornoj ispravi
očuvan je i notarski znak na dnu lista. On sadrži, vrlo razgovijetno, monogram TAS, što
treba čitati kao TQtomas) A(rchidiaconus) S(palatensis). Isprava je oštećena upravo na
mjestu gdje je ispisana datacija. Smičiklas je uvrštavajući je u CD odredio godinu prema
devetoj indikciji koja je u dataciji jasno čitljiva. No te se godine u splitskim ispravama
javlja već drugi notar. Stoga je Šegvić pretpostavio daje i ta isprava ispostavljena 1227. i
da je Toma kad je 1230. postao arhiđakon napustio notarsku službu. Šegvić tada nije
poznavao notarski znak i nije znao da se na njem Toma izričito pojavljuje kao arhiđakon.
To je utvrdio Gunjača i uvidio da niti Smičiklasova niti Šegvićeva datacija ne može biti
ispravna. Direktor zadarskoga arhiva Usmiani upozorio ga je na to da se pri indikciji u
dataciji te isprave najvjerojatnoje radi o indictio Bedana, koja se mijenjala već u rujnu, pa
bi ta isprava, izdana 15. listopada, padala još u 1231. Kako je ona sigurno izdana poslije
1230, jer je Toma tek tada postao arhiđakon, valja tu mogućnost s Gunjačom prihvatiti
kao izvjesnost. Usp. Šegvić, 1914,27-29; 1927,48-51; Gunjača, 1973,13-21; Ivanišević,
2000, 4. O Tomi kao bilježniku splitske općine usp. Matijević Sokol, 2002, 37-38;
Ivanišević, 2000,4 određuje datum te isprave kao 15. listopada 1231, a notarski znak čita
kao TH(oma)S, oslanjajući se pri tome na drugi takav znak iz 1227. koji je do nas došao
precrtan od Ivana Lučića, a do sada nije iskorišten u istraživanju. Usp. bilj. 20.

340
općine, neki klerik Kuman, koji je poslije postao i svećenik, a Tomi u
ispravama više nema traga, pa će biti da je posve napustio bilježničku
službu, koja se smatrala nespojivom s arhiđakonskim dostojanstvom.
U ispravama iz 1227. Toma se predstavlja samo kao klerik, što znači
daje bio postrižen, ali ne i zaređen ikojim redom, pa niti subđakonskim,
te nije imao nikakve crkvene službe. Nedugo poslije toga bit će da je
postao kanonikom splitskoga katedralnog kaptola. Sam je Toma zabilježio
kako je negdje na početku dvadesetih godina umro splitski arhiđakon
Grupčo, sin Prodanov, pa su kanonici na njegovo mjesto izabrali svojega
druga Katalda, sina Forminova, u kojem su, uz pokojnoga Grupču, i prije
toga gledali svojega prvaka, ali ga nadbiskup nije potvrdio, nego je
Kataldo, tada već jako star, umro poslije nepune dvije godine.22 Tako
saznajemo da su se ispraznila kanonička mjesta u splitskom kaptolu, pa
će biti da je mladi i ugledni bilježnik Toma tada izabran na jedno od njih
i tako se pridružio kanoničkomu zboru.23 Već je oko godine 1228. Toma,
sada kao subđakon, s još tri kanonika zastupao u Zadru splitski kaptol u
parnici sa splitskim nadbiskupom Guncelom.24 Nema dakle dvojbe daje
već tada pripadao kanoničkomu zboru. A 1230. splitski g aje katedralni
kaptol i sav kler jednodušno izabrao za svojega pročelnika, arhiđakona.
Bilo mu je tada tek trideset godina. Tu je crkvenu službu obnosio do svoje
smrti.25
Od ranih početaka kršćanske crkve biskupu je u brizi oko crkvene
zajednice i u liturgijskoj službi bio pridružen prezbiterij (presbyterium),
što će reći sve svećenstvo njegova stolnog grada. Na Zapadu, gdje je rano
ušao u običaj celibat, već od 4. i 5. stoljeća, dakle ubrzo pošto je carstvo
priznalo crkvu, te je i ona postala javnom ustanovom, stali su biskup i
prezbiterij živjeti u jednoj kući, u zajedničkom kućanstvu s biskupom kao
domaćinom. Takav je zajednički život morao biti uređen pravilima.
Osobito su velik ugled uživala pravila koja su hiponski biskup Augustin i
vercelski biskup Euzebije postavili za svoje prezbiterije, pa su ta pravila,
s nekim prilagodbama, preuzeli i mnogi drugi biskupi. Takvo je uređenje

22 HS c. 26, p. 144 i 154.

23 Usp. Šegvić, 1914, 29; 1927, 51; Selem, 1933, 29.
24 CD 3,300-301, br. 268 (u Zadru oko 1228), u parbi između splitskoga nadbiskupa
Guncela i njegova katedralnog kaptola, na str. 301: Actum Iadere procurantibus causam
capituli Vita primicerio, Petro et Desa diaconibus et Thoma subdiacono, in presencia et
testimonio Bartholi Nonensis et Nicolai Scardonensis episcoporum, Nicolai et Iacomini
fratrum minorum et abbatis Chrane, laicorum vero domini Grube Spalatensis et Cerne
Carboni civis laderensis — »Raspravljeno u Zadru, pri čem su tužbu kaptola zastupali
primancir Vita, đakoni Petar i Desa, te subđakon Toma, a kao svjedoci su bili nazočni
biskupi Bartul ninski i Nikola skradinski, pa mala braća Nikola i Jakomin, te opat Hrane,
od laika pak gospodin Grube Splićanin i Crnja Karbonov zadarski građanin.« Usp. Ostojić,
1975,51.
23 Vidi bilj. 4 i 91. Usp. Kovačić, 2000; Gulin, 2000.

341
prevladalo u Italiji, Galiji, Hispaniji i Britaniji. Živeći tako, prezbiterij je
s biskupom na čelu skupno vršio bogoslužje zajedničkom molitvom u
određena vremena dana i noći, obdržavajući liturgijske časove i
prikazujući sve molitve i radnje predviđene časoslovom, a slobodno su
vrijeme provodili u razmatranju svoje dušobrižničke službe. Iako su tako
ustrojeni prezbiteriji bili vrlo slični samostanima, njihovi se članovi nisu
smatrali redovnicima jer nisu polagali redovničke zavjete. Tek u 9, a onda
osobito u 10. st. svećenstvo je biskupskoga grada stalo odustajati od takva
zajedničkoga života, a prezbiterij kakav je do tada bio zamjenjuje kaptol
(capitulum), kojemu pripada samo određen broj zaređenih svećenika,
đakona i podđakona biskupskoga grada. To su kanonici {canonici), što će
reći oni koji su uneseni u matični popis ili kanon crkve pri kojoj je kaptol
bio ustrojen, pa nam se kaptol tako predstavlja upravo kao kanonički zbor.
Nova je ustanova prozvana po dvorani u kojoj se zbor skupljao na
sastanke, a ta je pak nazvana prema zbornom prostoru u samostanu u
kojem se okupljenim redovnicima svaki dan čitalo po jedno poglavlje
(icapitulum) njihove regule i održavali drugi sastanci samostanske obitelji.
Zbog velike sličnosti strogo uređena kanoničkoga života s
redovničkim katedralne su se crkve stale nazivati samostanima
{coenobium ili monasterium), što je sve do danas ostavilo lako
prepoznatljiv trag u njemačkom jeziku, gdje se za mnoge katedralne crkve
uvriježio naziv Munster, što dolazi od monasterium ‘samostan’. Isprva su
i kanonici poput drevnih prezbiterija spavali i jeli zajedno u jednoj kući
{commune dormitorium et commune refectorium), a obdržavali su i
liturgijske časove u katedralnom koru. Postupno je onda popuštala
prvobitna kaptolska stega, napuštao se zajednički život {vita communis)
i od 13. st., osim obvezatne zajedničke molitve u koru, kanonici uglavnom
više ne žive drukčije nego svjetovni svećenici, ali im je dostojanstvo bilo
više. Smatrali su se višim klerom, a sav ostali, pa i katedralni, nižim.
Kaptoli su se osnivali da pomažu biskupu u dušobrižničkom radu i
zamjenjuju ga u upravi dijecezom, te da ga podupru u sjajnijem izvođenju
liturgije, i to službom u katedralnom koru i asistencijom pri izvođenju
pontifikalnih obreda. Kaptol se nazivao biskupskim senatom. Takav mu
je položaj jako uzvisivao ugled, ali je u sebi nosio i klicu trajnih sukoba s
biskupom jer im interesi nisu bili uvijek sukladni. Kaptol je stalno
obuzdavao biskupovu samovolju u upravljanju biskupijom i raspolaganju
crkvenom imovinom, a biskup se nastojao koliko je bilo moguće riješiti
toga nadzora. Kaptol je u svakoj prilici nastojao uvećati svoje privilegije
i prerogative, a biskup ih je opet i opet nastojao ograničiti. Kanonici su
vodili katedralno gospodarstvo, pa se kaptol sve jače poistovjećivao s
katedralom, njezinim pravima, ugledom i imetkom. Dolazilo je tako do
suparništva između biskupa i kaptola oko upravljanja crkvom i uživanja

342
njezinih beneficija. Takav je položaj davao kaptolu u dalmatinskim
gradskim općinama veliku važnost, te je uživao veći ugled od gradske
vlastele, koja su u njem, uostalom, bila dobro zastupljena. Kako je vrijeme
prolazilo, kanonici su svoj povlašten položaj naglašavali i vanjskim
obilježjima, osobito kvalitetom i krojem svoje kleričke odjeće. Isprva je
kaptol nastupao kao predstavnik svega katedralnog, pa i svega gradskog
svećenstva. To okrilje kanonika nad nižim klerom nije ostalo trajno, nego
samo dok taj nije izborio pravo da sam bira svoje vlastite predstavnike
(procuratores) ,26
Kaptol je ljubomorno čuvao svoju autonomiju, a pri tome je bilo
najvažnije da sam i bez ikakve ingerencije izvana bira svoje članove. Za
to da klerik postane kanonikom bilo je, barem u Splitu, potrebno troje.
Prvo izbor u kapitulu, na kanoničkom skupu, na koji su morali biti pozvani
svi koji su imali pravo glasa {electio). Zatim nadbiskupova potvrda
{confirmatio), koji je imao ispitati je li izbor izvršen prema propisima i je
li novoizabrani kanonik ispunjava sve uvjete (rođenje u zakonitom braku,
sposobnost i sklonost za kleričku službu, i napokon častan život) i ako nađe
da jesu ispunjeni, potvrditi izbor. Ako upravo nije bilo nadbiskupa, kaptol
je novoga člana potvrđivao sam. I kao treće: uvod u posjed {introductio
in possessionem). To su u starije vrijeme vršili kanonici sami, a poslije bi
nadbiskup odredio nekoga iz kaptola da u njegovo ime uvede
novoizabranoga i potvrđenoga. Uvoditelj je onda poveo uvođenika do
izabranoga sjedala u koru i izvršavao s njim niz simboličnih čina, kao
ulaženje u crkvu i izlaženje iz nje, dodjeljivanje knjiga i drugih predmeta
vezanih uz službu, nesmetano stajanje i sjedenje u crkvi. Tim uvodom
izabrani je stjecao mjesto u koru i pravo glasa u kapitulu, pravo na
kanonički prihod {praebenda) i pravo na precedenciju (praecedentia), što
će reći na čvrsto utvrđen rang među kanonicima i na to da nastupa prije
onih nižega ranga ili istoga ako su izabrani poslije njega.27
Od kako su ustanovljeni kaptoli, prenesen je na njih izbor biskupa,
koji je prvotno pripadao prezbiteriju, odnosno dijecezanskom kleru, pošto
su od toga isključeni svjetovnjaci. Isprva je taj izbor trebao potvrditi
metropolit, a od 13. st. papa. U Splitu je kaptol birao nadbiskupe još i onda
kada su pape od 14. st. stekli pravo da sami po svojem nahođenju imenuju
biskupe. Uz kaptol je splitskoga nadbiskupa birao katedralni, pa čak i
gradski kler. Splitski je katedralni kaptol, pozivajući se na stari običaj, koji
put birao i biskupe splitske sufragane, ako njihove katedrale u to vrijeme
nisu imale kaptola. Iako su kaptoli, jedni prije, a drugi kasnije, izgubili
vlast da biraju biskupe, nego ih je imenovao papa, ostalo im je da

“ Usp.Ostojić, 1975,16-17.
27 Usp.Ostojić, 1975, 17-19.

343
upravljaju biskupijom u duhovnim i svjetovnim stvarima dokle god je
biskupska stolica bivala ispražnjena. I tu su vlast kaptoli naslijedili od
starih prezbiterija. Nadbiskup je važnije odluke koje su se ticale katedralne
crkve i biskupije donosio u dogovoru s kaptolom, s njim je skupa sudio u
važnijim parbama i tek u dogovoru s njim podjeljivao znatnije nadarbine.
Sve to pokazuje kako je kaptol predstavljao znatno ograničenje biskupske
vlasti i vršio stalan nadzor nad njom. Razumljivo je da je i u Splitu dolazilo
do sukoba, pa i pravdanja, kanonika s nadbiskupom. U obranu svojih
prerogativa i imovinskih prava kaptol se sporio s raznim strankama.28
Crkvena je imovina u Splitu, kao i drugdje, isprva bila jedinstvena i
prihodi su se od nje po određenom ključu raspodjeljivali za službu Božju,
za život biskupu i za kler, za pomoć siromasima. Poslije se izdvojila
imovina namijenjena »biskupovu stolu« (mensa episcopalis), a kad je onda
ustrojen katedralni kaptol, dobio je i on svoja vrela prihoda. Pripale su
mu kuće i zemlje, prepušten mu je dio crkvene desetine, i to u Splitu ona
njezina četvrtina koju je po starim crkvenim propisima imao dobiti
biskupijski kler. Tomu zajedničkomu posjedu kaptola (massa communis
ili massa capitularis) treba dodati još po jednu crkvu s prihodima od nje
što je pripadala svakomu pojedinom kanoniku. Uz to su kanonici mogli
imati prihode i od drugih crkava i crkvenih posjeda. Ti prihodi nisu bili
veliki, pa se kaptol i kanonici od njih nisu bogatili, ali su uživali
materijalnu sigurnost i društveni im je položaj bio čvrst i ugledan. Danas
se više ne da utvrditi koje su crkve u Splitu, bilo ih je preko pedeset, u 13.
st. pripadale kaptolu ili su prihode od njih mogli uživati samo kanonici.
Još manje je moguće odrediti koji su u srednjem vijeku bili kaptolski
zemljišni posjedi. Može se pretpostaviti da su bili razmjerno veliki jer je
bilo mnogo darovanja za spas duše darovatelja, pa su gradsko vijeće i
skupština u drugoj polovici 12. st. donijeli zaključak da se zabranjuju takve
nadarbine. No ta se zabrana pokazala neodrživom jer je papa odmah
zaprijetio izopćenjem predstavnicima gradske vlasti i interdiktom samomu
gradu. Ne može se pouzdano utvrditi ni to jesu li prihodi od imovine
splitskoga kaptola bili bogati ili siromašni. Na početku 13. st. on se moleći
za darovanje poziva na svoju bijedu, a pod kraj 14. odobreno mu je zbog
neimaštine sniženje i odgoda isplate papine desetine. Istina, pod kraj 13.
st. nametnut mu je izvanredni papinski porez za oslobađanje Svete zemlje
u iznosu koji je bio gotovo jednak onomu koji su tada platila tri splitska
benediktinska samostana zajedno. Svakako, dobro je potvrđeno to da se
splitska metropolitanska crkva oko sredine 13. st. smatrala vrlo
siromašnom. Izabrani nadbiskupi otklanjali su zbog toga tu čast, pa je papa
morao prihvatiti izbor nadbiskupa kojega nije smatrao prikladnim i

28 Usp. Ostojić, 1975,20-38.

344
dostojnim jer se nitko drugi nije htio toga prihvatiti. Kao izlaz se
predlagalo i to da se siromašna splitska nadbiskupija spoji s bogatom
zagrebačkom biskupijom.29
Iz vrela se, međutim, razabire jedno: Ona imovina splitskoga kaptola
koja se sastojala u nekretninama nije se u 13. stoljeću bitno povećavala.
U tom pogledu nije bilo nikakva širenja koje bi zasluživalo veću
pozornost. Najvrednija pokretna crkvena imovina oko koje se brinuo
kaptol bila je riznica. Njoj valja pribrojiti i knjige, koje su, znalački
ispisane na pergamentu i umjetnički ukrašene, u srednjem vijeku
predstavljale dragocjenost.30 Poznato je da se u prvoj polovici 13. st.
splitski kaptol parbio sa svojim nadbiskupom za knjige koje je ovaj bio
uzeo sebi.31
Kaptolu je na čelu stajao arhiđakon {archidiaconus) , što će reći
nadđakon. Taj naslov potječe još iz antičkoga kršćanstva, javlja se već u
4. stoljeću kao naziv za pročelnika prezbiterija. Prvobitno je, kako mu i
naziv kaže, bio prvak među đakonima, kojih je u mnogim starim
biskupskim crkvama bilo sedam poput onih sedam izabranih da služe
zajednici kojoj su još na čelu stajali apostoli.32 U kršćanskoj starini
arhiđakonova se služba sastojala u tome da se brine oko siromaha i da
nadgleda raspodjelu milostinje. Tako je onda postao upraviteljem crkvene
imovine, a kada je biskupska stolica stajala ispražnjena (sedisvacantia),
raspolagao je i onim njezinim dijelom koji je bio određen da se njime
uzdržava sam biskup, njegovim »stolom« (mensa episcopalis). Brinuo se
i za odgoj svećeničkoga podmlatka, stajao je dakle na čelu biskupijskoga
školstva, vršio je i sudbenu vlast, ili što bi ju biskup prenosio na nj, ili
kao samostalan sudac u sporovima među nižim klerom. Takvim svojim
položajem arhiđakon je stajao nad svim biskupijskim klerom i njegovo je
mjesto bilo prvo do biskupa. Kad su ustrojeni kaptoli i kao tijela dobili
mjesto koje je do tada imao prezbiterij, arhiđakoni su se našli na njihovu
čelu i dalje, bar u načelu, vršili istu službu u nešto promijenjenim
okolnostima.
Takvo je stanje ostalo u većini biskupija na hrvatskome prostoru. U
sjevernijim europskim predjelima nastupila je u tom tradicionalnom
uređenju znatna promjena. Tamo je u kaptolu bilo više arhiđakona i oni
su vodili brigu o arhiđakonatima, jurisdikcijskim područjima na koja su
se, vjerojatno zbog većeg teritorijalnog opsega, bile podijelile biskupije.
Na čelu cijeloga kaptola stajao je prepošt (praepositus). Tako su u

29 Usp. Šegvić, 1914,32; 1927,56; Ostojić, 1975,21.

30 Usp. Ostojić, 1975,38-46.
31 CD 3,300-301, br. 268 (u Zadru oko 1228). Kaptol je tada s tri druga kanonika,
viša po rangu, zastupao Toma, tada još kanonik subđakon (vidi gore bilj. 24).
32 Usp. Djela apostolska 6,3-4.

345
hrvatskim zemljama bile uređene zagrebačka i kninska biskupija, koja se
posljednja time bitno razlikovala od splitske nadbiskupije, kojoj je kninski
biskup bio podređen kao svojoj metropoliji.33
Arhiđakon je kraj sve važnosti svoje službe i velikoga utjecaja što ga
je imao po njoj ostajao u đakonskome redu. Ako bi primio svećenički,
samim je time gubio službu34Arhiđakone je, dakako, imala i salonitanska,
te za njom njezina priznata nasljednica, splitska crkva. No nije nam poznat
sav niz onih koji su prije Tomina izbora 1230. obnašali tu službu. Poznati
su nam samo salonitanski arhiđakon Honorat (590-599), splitski Bazilije
(početkom 11. st.), Fuskon (oko 1040), Petar (1068-1089), Dobro Dicijev
(prije 1119),Dujam(oko 1119),GrupčoProdanov (1206-1228/9),Kataldo
Forminov (1229-1230). To su Tomini prethodnici koji su nama poznati.35

6. Tomino javno djelovanje

a. Okviri i pretpostavke Tomina javnoga djelovanja
Izborom za kanonika, pa onda, samo s trideset godina, već i za
arhiđakona, Toma je na velika vrata ušao u javni život onovremenoga
Splita. Kao i u svim nekada carskim bizantskim gradovima u Dalmaciji,
tako je i u Splitu žarište toga života bila autonomija gradske općine. Još
od najranijega srednjovjekovnog doba sve ono područje na obali i otocima
nekadašnje rimske Dalmacije što je ostalo izuzeto od slavenskoga zauzeća
zemlje, te tako nije postalo sklavinijom, što će reći da nije počelo živjeti
po slavenskom zakonu i običaju, nije bilo pod slavenskim redom i sudom,
nego je čuvalo, koliko god pritisnut i okrnjen, kontinuitet antičkoga
rimskog poretka i institucija, ostalo je organizirano kao niz autonomnih
gradskih općina i njihovih teritorija, izdvojenih od svojega zaleđa i između
sebe prostorno nepovezanih. Na čelu svjetovne gradske vlasti stajali su
im priori, a na čelu crkvene biskupi. Na biskupe je još Justinijan u doba
velikih nevolja u kojima su se našle neke provincije bio prebacio znatan
dio državnih upravnih prerogativa, a kad su se našli stisnuti uz more i na
otocima, u poganskom okruženju, njihova je politička važnost, dakako,
još znatno porasla.
Autonomija je bila politička organizacija koju je život tim općinama
upravo nametao i one su, oslanjajući se s jedne strane na carsku mornaricu,
kojoj su služile kao uporišta, a na drugoj, zaštićene snažnim utvrdama,
uređujući vješto u obostranom interesu odnose sa slavenskim vlastima u
svojem kopnenom zaleđu, uspjele takvo stanje održati stoljećima. I kad
33 Usp.Ančić, 1996,77-80.
34 Usp. Ostojić, 1975,46-47.
33 Usp. Ostojić, 1975,47-51; Matijević Sokol, 1996; Matijević Sokol, 2002, 164.

346
je carstvo ustrojilo svoje dalmatinske posjede prvo kao arhontiju, koja se,
kao i ona na Krimu, zasnivala upravo na toj autonomiji, pa onda i kao
temu, što je u načelu te posjede uključivalo u strogo centraliziranu vojnu
upravu carstvom, logika je života to na kraju i opet svela na labavo
povezanu skupinu gradskih autonomija bez teritorijalnoga kontinuiteta.
Koliko razabiremo, čak ni titulu prokonzula ili stratega te teme nije u l i .
stoljeću nosio namjesnik poslan od cara, nego zadarski prior, pročelnik
gradske samouprave u metropoli bizantske Dalmacije. Do te se mjere sve
bilo svelo na gradsku autonomiju. A i poslije, kada su ti gradovi, i dalje
pod najvišim vrhovništvom bizantskoga cara, priznali i neposredno
vrhovništvo hrvatskih vladara, pa se u molitvama njihovih crkava uz cara
spominjao i kralj, u položaju se autonomije njihovih općina ništa nije
promijenilo. Nikakvo trvenje, nikakva borba gradova za autonomna prava
nije iz toga vremena ostavila traga u vrelima. Splitska nas pismena predaja
izvješćuje samo o bogatim nadarbinama kojima su hrvatski vladari
podupirali splitsku crkvu i samostane.36Odatle se razabire da su ti odnosi,
kako se čini, bili razmjerno skladni i bez većih napetosti. Svakako se može
utvrditi bar to da, ako ih je i bilo, nisu ostavile traga u povijesnom
pamćenju dalmatinskih gradova.
Kada su ugarski Arpadovići nastupili Zvonimirovo nasljedstvo i
postali kraljevima Hrvatske i Dalmacije, položaj se nešto promijenio.
Istina, Koloman Arpadović je 1105. svoju vlast nad dalmatinskim
gradovima uspostavio uz izričito priznanje njihove autonomije. Ali već
je tu bilo ugrađeno ograničenje. Obećavajući da će kao biskupa i kneza
{comes), kako se sada počeo zvati prior, potvrditi one koje sami izaberu,
odredio je da im treba njegova potvrda. Time on stječe ingerenciju na
postavljanje pročelnika općine, crkvenoga i svjetovnoga. Uz pomoć svoje
stranke u gradu, te raznim mamcima i pritiscima mogao je na te položaje
dovoditi svoje ljude.371 doista je već Koloman postigao da u Splitu za
biskupa izaberu njemu odanoga dvoranina Manasa, a u Zadru za kneza
njegova bana Kledina. U Splitu je općina bila čak prinuđena prepustiti kulu
na istočnom uglu Dioklecijanove palače ugarskomu zapovjedniku i posadi
koji su odande ubirali kraljevsku daću po Hrvatskoj. Ta posada nije imala

36 Toma Arhiđakon sažeo je to ovako (HS c. 13, p. 52): Igitur duces Sclauonie habere
ceperunt in magna ueneratione ecclesiam beati Domnii, donantes ei predia et possessiones
multas, decimas et oblationes corde ylari offerentes. — »I tada su vladari Slavenske zemlje
počeli držati u velikom poštovanju crkvu svetoga Dujma, pa su joj darivali mnoga dobra
i posjede, te vesela srca prikazivali desetine i prinose.« O autonomiji dalmatinskih carskih
gradova pod izravnim bizantskim vrhovništvom usp. Ferluga, 1957; 1978; Goldstein 1992;
o splitskoj općini u zrcalu Tomina povijesnog djela usp. Raukar, 2001.
37 Usp. Novak, 1953; Novak, 1957,76-78; Klaić, 1973,21-27,30-44,54-55; 1976,
11-22; Raukar, 1997, 63-64; Cvitanić, 1998, 11-33. O javnim prilikama u Splitu 13. st.
Matijević Sokol, 2002,27-32; Ančić, 2000.

347
pod nadzorom sam grad, niti je u njem imala ikakve zadaće, ali je dakako
predstavljala znatan pritisak na gradsku autonomiju. Čak su, kako se
poslije pamtilo, biskup, Kolomanov dvoranin, i taj zapovjednik negdje
ubrzo iza 1111. u tajnom dogovoru pokušali uz pomoć ugarske vojske iz
kule skršiti gradsku samostalnost. To se izjalovilo, biskup je morao pobjeći
i napustiti svoje mjesto, a i ugarska je vojska poslije ostavila to svoje
uporište.38 A ban je Kledin braneći Zadar od mletačkih snaga kojima je
dužd kušao ostvariti svoje pretenzije na Zvonimirovo nasljedstvo ušao s
vojskom u grad, zauzeo gradsku tvrđavu i ostavio u njoj posadu, pa se
1117. morao truditi da se opet izmiri s građanima. A kada su Mletci ipak
nadjačali, dužd nije mogao drukčije, nego je i on prisegao Zadranima
jamčeći im slobodu.391 Split je tada na kratko došao pod mletačku vlast,
a onda se opet našao pod Arpadovićima.40
U tom se zbivanju jasno ocrtava položaj u kojem su se od početka
12. stoljeća našle dalmatinske gradske općine, i Split među njima. Njihova
je unutrašnja okomica bila i ostajala djedovska i pradjedovska autonomija.
Gradovi su iz svih snaga prianjali uz nju i branili je, ali su pri tome bili
izloženi teškim pritiscima koji su dolazili i s kopna i s mora. S kopnene ih
je strane, preko dinarskoga gorja, nastojao podvrgnuti svojoj vlasti rex
Hungariae, Dalmatiae et Croatiae iz podunavske Panonije, a s morske
strane dux Venetiorum, Dalmatiae et Croatiae s druge obale Jadrana, koji
su, jedan i drugi već intitulacijom što se tako preklapala pokazivali da ne
odustaju od Zvonimirova nasljedstva. U napetosti tih triju težnja, gradske
autonomne, ugarske kopnene i mletačke prekomorske, pretjecala je
povijest Splita već sto godina prije Tomina rođenja, a i za njegova života
tekla je nošena upravo njome.
U tijeku 12. stoljeća Mletci su uspjeli ostvariti svoje nasljedno pravo
nad sjevernim gradovima, otočnima i nad Zadrom, a Arpadoviči su čvrsto
držali Split i Trogir. Bizantska vlast, koju je nad Splitom kroz šesnaest
godina (1164-1180) uspostavio car Emanuel Komnen, pa je upravo u
njem stolovao bizantski namjesnik za Dalmaciju i Hrvatsku, značila je,
sasvim u duhu davne tradicije, jačanje gradske autonomije. Stoga je
splitska općina bila naklona carevu vladanju, ali mu se opirala crkva jer
je car, za razliku od starih vremena, sada, poslije crkvenoga raskola, bio
shizmatik, a splitski je nadbiskup ostajao vjeran Rimu. Bizantskoj vlasti
većinom nisu bili skloni ni hrvatski feudalci, pa je između njih i
probizantski raspoloženih Splićana dolazilo do žestokih oružanih
razračunavanja.41 Mletci nisu, dakako, odustajali od ostvarivanja svojih

38 HS c. 16, p. 68,70. Usp. Novak, 1957,78-79; Klaić, 1976,14-16.

39 Usp. Klaić, 1973,21-27; 1976,17-19.
40 Usp. Novak, 1957,79-82.
41 Usp. Novak, 1957,84-86.

348
pretenzija i kad se povukao Bizant opet su navaljivali, Arpadovići su pak
postavljajući mlađega kraljeva brata da kao herceg (dux) samostalno vlada
zemljama Zvonimirove krune pojačali svoju prisutnost na granicama
autonomnih gradskih teritorija, te njihova vlast nije do općina dosezala
više samo preko planina iz dalekoga podunavlja.
Vrhovništvo ugarsko-hrvatskih kraljeva omogućivalo je građanima
autonomne općine slobodno i sigurno kretanje po širokim kopnenim
prostorima. To je bila velika prednost za splitsku trgovinu. A pod kraj 12.
stoljeća položeni su i okviri za morsku trgovinu. Split je sklopio trgovačke
ugovore s Pisom (1188), s Koprom (1192) i s Firmom (na samom kraju
stoljeća). Takvi su ugovori na osnovi uzajamnosti sređivali ne samo
trgovačka i financijska, nego i pitanja fizičke i pravne sigurnosti. Time je
Split osigurao svoju trgovinu na Jadranskom i na Tirenskom moru, te se
snažio gospodarski i učvršćivao svoj međunarodni položaj. Koliko danas
razabiremo, pomorska je trgovina bila intenzivnija od kopnene.42
Raskorak između splitske općine i splitske crkve što se osobito jasno
očitovao za bizantske vlasti oko odnosa s carem shizmatikom imao je
dublje korijene. Crkva je bila skupila toliko posjeda da se to mjerodavnim
krugovima građanstva učinilo nedopustivim. Stoga je gradsko vijeće još
1162. zaključilo da građani ne smiju svoje nekretnine crkvi niti darivati,
niti joj ih prodavati ili ostavljati u nasljedstvo. Ta je drastična odluka
izazvala vrlo brzu i vrlo strogu papinu reakciju. Pod prijetnjom izopćenja
gradskih časnika i izricanja interdikta nad cijelim gradom morala je općina
odustati od svoje odluke i sve je ostalo po starom. To zbivanje, međutim,
pokazuje da utjecaj splitske crkve nije u gradu ostajao neosporenim.43Uz
crkvu i njezin krug postojala je među građanima i snažna protucrkvena
struja. Tako je ostalo, pa je i Toma Arhiđakon to jako osjetio u svojem
javnom djelovanju. Da u općini nije bilo sklada, pokazuje se i u tome što
se, kada je kralj Andrija II. Arpadović 1217. polazeći na križarsku vojnu
logorovao kod Splita i sam bio lijepo primljen u grad, te mu je u taj mah
bio vrlo sklon, splitska se općina nije umjela okoristiti tom iznimno
povoljnom prilikom da unaprijedi svoje interese i ojača svoj položaj.
Zanemarila je čak izričite kraljeve ponude jer su se svi utjecajni građani
više zanimali za svoje osobne probitke.44
Za Tomina djetinjstva i mladosti prilike su se oko Splita složile
drukčije, iako sve proizlazi iz stanja i razvoja kakvi se razabiru u
prethodnom stoljeću. Osvojivši 1202. uz pomoć križara Zadar i onda 1205.
42 Usp. Novak, 1957,95-98; Klaić, 1976,140-143.
43 Usp. Novak, 1957,83-84.
44 Tako pripovijeda Toma HS c. 25, p. 138,140. On je kao sedamnaestogodišnjak
već svjesno doživio prolazak kraljev i njegove vojske. O tome kako splitska crkva u toj
prilici nije zaboravila svoje materijalne interese vidi CD 3,160, br. 133 iz 1217. (Split) i
181, br. 155 iz 1220. (Civitžk vecchia). Usp. Novak, 1957,98-99.

349
Dubrovnik, Mletci su se ponovno i jako učvrstili na istočnoj jadranskoj
obali, a vlast Arpadovića, kraljeva i hercega, nije bila dosta jaka da obuzda
hrvatske rodove i njihovu gospodu u zaleđu. Tako su Kačići s najjačim
uporištem u tvrdom Omišu, »gusareći«, kako se to službeno zvalo u
kancelarijama urednih država, pa tako i u splitskoj općini, postali
ozbiljnom pomorskom silom koja je obnovila tradiciju starih Morjana i
Neretvana. Njih ni Venecija u svojoj ojačanoj prisutnosti na istoku Jadrana
nije mogla suzbiti. Njihovi brzi brodovi plovili su i plijenili sve do Boke
kotorske na jednu i do Istre i Kvarnera na drugu stranu. Čak se i kralj
Andrija II. pokazao nemoćnim stati tomu na kraj, i kad su Omišani počeli
ometati križare pri plovidbi prema Svetoj zemlji, pozvao je 1221. papa
Honorije III. na rat protiv njih. Zatražio je od Splićana da ih napadnu, a
tomu je pothvatu stao na čelo sam papin legat Akoncije, ali kako to nije
postizalo očekivan uspjeh, pozvao je 1222. još i Dubrovčane da im
pomognu. Cijeli taj pohod završio je potpunim neuspjehom, a splitski je
teritorij teško stradao od pustošenja kojim su se osvećivali Kačići.45
Splićani su još 1207. izabrali za gradskoga kneza moćnoga hrvatskog
velikaša Domalda od roda Kačića i tako se stavili pod njegovu zaštitu. Kao
da su se Kačiću utekli protiv KačićžL No kada je Domald pao u kraljevu
nemilost, zbacili su ga 1221. s toga položaja i izabrali za gradskoga kneza
drugoga hrvatskog velikaša, zvonigradskoga kneza Višena od roda Šubića.
Taj je pak bio heretik. Očito je dakle da je u Splitu pri njegovu izboru za
kneza prevladala svjetovna struja nesklona crkvi. Kada je Višena ubio
njegov rodić, Grgur Subić, knez bribirski, koji je uz kraljevu potporu sam
težio za tim da postane gradski knez splitski, izabrala je ista ta struja 1225.
na Višenovo mjesto humskoga kneza Petra, također heretika. No crkvena
struja gaje odbijala, svećenstvo je pak išlo tako daleko da su mu uskratili
pristup u katedralu. Ali su svjetovnjaci, Petrovi pristaše, silom oteli ključe
i uveli svojega kneza u crkvu. Kada je to saznao papin legat koji je bio
vodio Splićane u pohod protiv Omišana, udario je Split interdiktom, pa
se u njem godinu dana nije vršila služba božja.46
Godine 1222. napali su Hrvati Cetinjani splitski teritorij i samo su
teško, uz pomoć konjanika kneza Višena, razbijeni i potjerani. Bila je to
ona godina u kojoj je Toma kao student u Bologni slušao svetoga Franju
kako propovijeda. Godine 1225. ratovali su Splićani s Domaldom
Kačićem, svojim svrgnutim knezom, koji im se osvećivao, a 1226. borili

45 Usp. Novak, 1957,100-102; Klaić, 1976,484-486. Toma, koji je sam u to vrijeme

bio na studijima u Bologni, pripovijeda doduše daje papinski legat Akoncije šatro Omišane
i prisilio ih da spale svoje brodove (HS c. 26, p. 95-96). No iz očuvanih se pisama samoga
legata (CD 3,205, br. 179 iz 1221. i 256-257, br. 229 iz 1226.) jasno razabire da se on čak
u Splitu osjećao ozbiljno ugroženim i strahovao da mu Kačići i tamo ne dođu glave.
46 HS c. 26, p. 144,146; c. 27, p. 156; c. 28, p. 162. Usp. Novak, 1957, 102-103;
Klaić, 1976,484-486; Švob, 1955; Švab, 1993.

350
su se uspješno s Hrvatima Butkovićima za selo Oštrog, koje su ovi smatrali
svojom baštinom, a splitska crkva svojim vlasništvom.47 To je vrijeme
kada je Toma već bio na povratku kući iz Bologne. Oko Splita je tada bilo
sve uzbibano i nemirno, odnosi s Hrvatima opterećeni teškim i čestim
sukobima. A i u samome gradu nije bilo mira. Svjetovnjačka, protucrkvena
stranka sukobljavala se s crkvom i njezinim privrženicima. I feudalci koje
su građani birali za svoje knezove imali su svaki svoju stranku. Nije od
njih samo gradska općina očekivala zaštitu, nego i njihovi pristaše u gradu
osobnu korist i razne usluge. Nadbiskupi su često bili kraljevi ljudi, bliže
povezani s ugarskim dvorom nego s gradskom općinom kojoj su trebali
biti duhovni pastiri. A i velikaši, izabirani za gradske knezove, predstavljali
su u neku ruku kraljevu vlast i bili, bar u načelu, njegovi pouzdanici. U
takav se Split vratio Toma sa studija. I upravo tada nekako, godine 1227,
kada je Toma bio već zaprisegnuti bilježnik splitske općine, izabran je
Grgur Šubić, knez bribirski, za gradskoga kneza u Splitu.48

b. Početci Tomina javnoga djelovanja

Tomu je splitski kaptol izabrao za arhiđakona u nadbiskupovoj
odsutnosti. Kako god odnosi grada sa susjedima, hrvatskim rodovima i
njihovim velikašima, nisu bili mirni, pa je i u gradu vladao razdor među
pristašama istaknutijih među njima, tako su i u splitskoj crkvi razne struje
bile suprotstavljene jedna drugoj sukobljenim težnjama i probitcima.
Nadbiskup je tada u Splitu bio Guncel (1220-1242), rodom ugarski plemić
i rođak bana Jule.
Poslije smrti nadbiskupa Bernarda, koji je umro 1217, u vrijeme dok
je kralj Andrija II. preko Splita polazio na križarsku vojnu, splitska je
stolica više od dvije godine ostajala prazna. Arhiđakon i prvaci kaptola,
koji su za sedisvakancije upravljali crkvom, nastojali su odgoditi
postavljanje novoga nadbiskupa jer im je bilo ugodnije i probitačnije voditi
poslove sami, oslobođeni nadbiskupske vlasti. Kad bi se postavljalo
pitanje izbora novoga nadbiskupa, brinuli su se da se predlažu očito
neprikladni koji, ako i budu izabrani, neće biti potvrđeni, ili pak takvi koji
taj izbor neće prihvatiti zbog siromaštva splitske nadbiskupije. Napokon
je ban Jula splitskomu kleru i crkvenomu puku poslao rječito pismo u
kojem ih je pozvao da za svojega nadbiskupa izaberu Guncela, te im
obećavao svoje usluge i sklonost ako to učine. U Splitu je pak bilo
pripadnika klera nezadovoljnih upravom kaptolskih prvaka i ti su
nezadovoljnici prionuli uz banovu ponudu i predobili većinu laika da stanu
podupirati Guncelov izbor.
47 HS c. 27, p. 156, 158, 160; c. 30, p. 168, 170; c. 29, p. 164, 166. Usp. Novak,
1957,103-104.
48 HS c 32, p. 182; CD 3,258-260 i 265-267. Usp. Karbid, 2000.

351
 Knez je Domald Kačić doduše znao da Guncel malo vrijedi i da nije
dostojan položaja za koji se predlagao, a i mnogi drugi su posvjedočili da
je to tako. Ipak je prevladala Guncelova stranka jer su se sad laici toliko
zauzeli za njega da su privoljeli i većinu klera da pristane uza nj, a kad
arhiđakon sa svojim pristašama to i dalje nije prihvaćao, zaprijetili su u
gradu nemiri, pa su napokon i oni, preko volje, dali svoj pristanak.
Tako je Guncel izabran i posvećen za splitskoga nadbiskupa, ali se
uskoro pokazao tako neozbiljnim i lakoumnim da se raspoloženje u gradu
brzo okrenulo protiv njega. Nije se nimalo brinuo za red i pristojnost u
crkvi. Osim toga je na prečac vršio sve biskupske službe: posvećivao
crkve, redio klerike, svugdje se nazivao nadbiskupom, premda iz Rima
još nije bio dobio palij, čime bi tek od pape bio konačno potvrđen kao
metropolit. U Splitu je tada boravio papin legat Akoncije, koji je spremao
pohod protiv Omišana,49 čovjek vrlo strog i savjestan. On je vidio kakav
je i što radi nadbiskup i kakvo je stanje u splitskoj crkvi. Kada je napokon
Guncel iz Rima zatražio palij, legat se zauzeo da mu se ne pošalje. Papa
Honorije HI. cijeli je taj predmet onda predao tomu svojemu legatu na
rješavanje. Taj je pak Guncela suspendirao od svake biskupske službe i
naredio mu da ode u Rim i da pred papom položi račun. Tamo je Guncel
na jedvite jade postigao da ne bude smijenjen, nego samo suspendiran na
dvije godine. Tako je opet primljen u milost i dobio palij tek 1223. Ni u
toj stvari kaptol nije bio jednodušan. Dva su kanonika pošla s
nadbiskupom u Rim da ga pred papom podupru, ali kada su vidjeli kako
mu stvari loše stoje, požurili su se da se povrate kući. Treći je jedan
kanonik pak došao u Rim da iznese i posvjedoči optužbe protiv
nadbiskupa.50

c. Sukob s nadbiskupom
Kada je splitski kaptol 1229. izabrao za arhiđakona kanonika Katalda
sina Forminova, u odsutnosti nadbiskupa Guncela, nije ga on, kad se
vratio, htio potvrditi. Tako je Kataldo, koji je već bio zašao duboko u
godine, umro kao izabrani i ustoličeni arhiđakon čekajući nadbiskupovu
potvrdu.51Isti je Guncel bio uzeo sebi crkvene knjige i u parbi što se povela
oko toga morao je čvrsto obećati da će ih vratiti, a splitski su kaptol pri
tome zastupala četiri kanonika, od kojih je najmlađi i po rangu najniži bio
upravo Toma, tada još samo kanonik subđakon.52

49 Vidi o tome gore str. 350.

50 HS c. 26, p. 144,146,148,150. Usp. Šegvić, 1914,29-39; 1927,58-67; Selem,
1933,29-30; Matijević Sokol, 2002,207-209.
51 HS c. 26, p. 154. Usp. Ostojić, 1975,50. Vidi i gore str. 346.
52 CD 3,300-301, br. 268 (u Zadru oko 1228). Vidi i gore str. 341.

352
 Kao nasljednik Kataldov izabran je za arhiđakona splitskog kaptola
Toma, iako je kao tridesetogodišnjak vjerojatno bio u njem najmlađi.
Izabrali su ga složno i jednodušno kaptol i sav kler, također u odsutnosti
toga i takva nadbiskupa Guncela. To vrlo jasno pokazuje kakav je bio
odnos između nadbiskupa i kaptola te većine splitskoga svećenstva.
Razumije se da on, kad se vratio, isprva nije htio potvrditi Tomin izbor.
No onda je morao uvidjeti da je proveden uredno i po kanonskom pravu
besprijekorno, a kanonici ostali oko tog izbora složni, pa kad se ni za što
nije mogao uhvatiti, konačno je ipak popustio. Uz svoj je blagoslov
ustoličio Tomu i svojom gaje rukom uveo u službu, prava i posjede.
Novi je arhiđakon svoju službu shvatio vrlo strogo, te je počeo
bespoštedno uvoditi red u splitsku crkvu, uklanjajući i kažnjavajući
zloporabe i prijestupe. Nadbiskup ga u tome nije podupirao, nego se samo
još više oneraspoložio jer je revni arhiđakon i njega opominjao, pa je on
svojom natpastirskom vlasti znao ukidati zabrane i kazne koje je taj
izricao. A i u gradskome je kleru arhiđakon stjecao sve više neprijatelja,
pa se stvorila i stranka koja mu je, predvođena natpopom i oslanjajući se
na nadbiskupa, počela otvoreno uskraćivati posluh.
U kaptolu je pukao težak razdor. Nadbiskup i natpop počeli su podizati
teške optužbe protiv arhiđakona i prijetiti mu interdiktom i izopćenjem.
A kako bi pobunili i narod protiv njega, zatvorili su sve crkve i obustavili
službu božju. Narod je pristajao uz jednu ili uz drugu stranku i dolazilo je
do bučnih nemira, pa i do tvomih napadaja. Kanonici su gotovo svi bili
protiv arhiđakona, a dio plemića i većina svećenstva za njega. Arhiđakon
je uvidio da tako ne može opstati i, bojeći se da se ne dogodi kakvo veće
zlo, odlučio je 1234. poći pred apostolsku stolicu, papi Grguru IX, koji je
tada upravo boravio u Perugii. S njim su pošli četvorica kanonika koji su
ga podržavali. Odmah je za njim krenuo i nadbiskup s većom skupinom
kanonika, među njima i najuglednijih, da uznastoje oko njegove konačne
osude.
Toma je, međutim, i kod pape i u kuriji našao razumijevanje i potporu.
Poslije duljega postupka i parbe Toma je potpuno opravdan i potvrđen u
svojoj službi, a nadbiskup i njegovi pratioci strogo su ukoreni. Arhiđakona
su onda svojim pismima poduprli još trogirski i hvarski biskup. Na to su
izričito razgraničene služba nadbiskupova i služba arhiđakonova, te ovlasti
što iz njih proizlaze. Tako su zacrtani sređeni odnosi u splitskoj crkvi, a
Toma se vratio kući ojačan, učvršćen na svojem položaju i ugledom jako
osnažen.53

53 Sve nam to pripovijeda sam Toma, opširno i živo, s mnogo pojedinosti. Vidi HS
c. 31, p. 172, 174,176,178,180. Usp. Šegvić, 1914, 29-38; 1927, 58-67; Selem, 1933,
30-33; Matijević Sokol, 2002,211-213.

353
 O ugledu što ga je Toma stekao u Rimu svjedoči i to što Grgur IX.
1235. u pismu zadarskom nadbiskupu Ivanu najavljuje da će, ako ovaj ne
prestane kinjiti franjevce koji su u njegovoj biskupiji suzbijali krivovjerje,
ovlastiti splitskoga nadbiskupa i arhiđakona, dakle Tomu, da u njegovo,
papino, ime postupaju protiv njega.54 Taj ojačani položaj Tomi je uskoro
jako zatrebao, a i za splitsku se gradsku općinu pokazao vrlo znatnim.

d. Trvenja i sukobi u gradu i crkvi

Tek što se Toma bio vratio sa studija u Bologni i postao zaprisegnutim
bilježnikom splitske općine, izabran je Grgur Šubić Bribirski za splitskoga
kneza (1227). No čak ni taj izbor nije gradu trajno osigurao mir i sređene
prilike, premda se u prvi mah moglo učiniti daje tako. Grgur je u ono doba
bio najmoćniji hrvatski velikaš. Dok je boravio u Splitu nitko se nije
usudio napadati gradski teritorij, a i u samome je gradu vladao red, ali je
on imao mnogo posla na raznim stranama, pa je ostavio grad i u njem
svojega vikara koji je za njega ubirao gradska podavanja. A i on sam, kad
bi, rijetko, na poziv građana dolazio u Split, pokazivalo se da se ne brine
za prilike u kojima se nalazi grad, nego jedino za svoje prihode od njega.
Od takvoga su se stanja, a ono je trajalo sve do godine 1234. ili čak 1235,55
prilike u gradu sasvim rastrojile. Knežev vikar nije imao snage, a valjda
ni volje, da uvodi red. Prevladalo je strančarstvo i bezakonje. Pravda se
vršila samo nad slabima i siromašnima kojima se nikoga nije bilo strah
zamjeriti. Prestalo se paziti na javno dobro i opći probitak. Za volju osobne
koristi, makar i malene, zanemarivala se i velika javna. Pri izborima na
razne dužnosti u gradskoj općini prevladavala je negativna selekcija. Kako
je sve krenulo nizbrdo, dobila je Domaldova stranka opet većinu, pa je
knez Grgur svrgnut, a Domald Kačić opet doveden na vlast kao splitski
knez (1234/5). No samo dvije godine poslije toga prevladala je opet
Grgurova stranka. Splićani su otjerali Domalda i za kneza izabrali
Grgurova sina Marka Šubića Bribirskoga. Na to su Domaldovi pristaše,
ojađeni i izazvani, pozvali Toljena, sinovca bivšega splitskog kneza Petra
Humskoga, onoga patarenskog heretika, da napadne i opljačka splitski
teritorij. Okrenuli su se tako protiv svojega grada. Splićani su na to počeli
napadati i pljačkati humsko primorje.
Tako je u gradu zavladala prava anarhija. Tu je s neznatna povoda
došlo do teške zavade između dva ugledna splitska roda. Pala je krv.

54 CD 3,446-447, br. 389.

55 Usp. Novak, 1957,105, s bilj. 220. Na temelju nesporazuma s vrelom (CD 3,326,
br. 286) Klaić je 1897,31 krivo zaključio daje Grgur Šubić Bribirski već 1229. svrgnut sa
splitskoga kneštva i na njegovo mjesto opet postavljen Domald, ali da se 1231. Grgur opet
uspostavio na njem. Za Klaićem su se poveli Šegvić, 1914,40; 1927, 69; Selem, 1933,
40, što mu izvrsno služi da razigra svoju protuhrvatsku rječitost. Usp. Karbić, 2000.

354
Građani su se počeli svrstavati uz sukobljene, uz one s kojima se već
zgodilo da su se poistovjećivali. Gradska vlast nije bila u stanju izaći s
tim na kraj. Prvo je izagnala jednu od sukobljenih strana, tražila da ubojice
napuste grad i porušila im je kuće do temelja. Oni su skupa sa svojim
pristašama otišli u Zadar, ali su se odande brzo vratili s dva naoružana
broda i družinom Pizanaca razbijača. Po noći su pristali u splitsku luku i
odmah se povezali s rođacima i prijateljima, našli sklonište i, kako nisu
imali sredstava za život, namjerili su oružanom silom provaljivati u kuće
bogatih građana i pljačkati ih. Grad koji ih je bio izagnao nije imao glave.
Tada su se građani trgnuli na obranu i zatražili da povratnici smjesta izađu
izvan zidina i utvrda jer će inače skupno navaliti na njih i izvršiti nad njima
nesmiljen pokolj. Na savjet svojih prijatelja, što su ih imali u gradu,
prognanici su se na to povukli do samostana svetoga Stjepana pod
borovima, do Sustipana dakle, i odande su pritiskali grad.
Tu je onda opet došlo do oružanoga sukoba. I opet je pala krv. Sada
je druga sukobljena strana ubila neke svoje istaknute protivnike i tako
konačno osvetila prolivenu krv. Kad je to saznao najstariji brat, koji je
predvodio nasilne povratnike, a bio se smjestio u pristaništu sustipanskoga
samostana, žalostan se i zabrinut vratio u grad! Očito je smatrao da poslije
izvršene osvete izgon više ne vrijedi. I nije se prevario. Gradska je općina
na svojoj skupštini stala potpuno na stranu njegovih, a nove ubojice sada
izagnala iz grada, dala im porušiti kuće do temelja. Prognala ih je u Trogir
i sva je njihova dobra dosudila njihovim protivnicima. Taj potpuni obrat
ostaje nam neobjašnjiv jer Toma, koji jedini izvješćuje o svim tim
sudbonosnim zbivanjima, ne daje izričitih objašnjenja. Razumjeti se ti
općinski zaključci mogu, čini se, samo tako daje općina pod svaku cijenu
htjela zaustaviti krvnu osvetu, pa je u oba slučaja stala protiv ubojica. No
nije uspjela smiriti stanje. Obje su se strane i dalje napadale, jedni iz grada,
drugi iz blizoga Trogira, i njihovo je nasilno razračunavanje na kraju
počelo ugrožavati i one Splićane koji se nikako nisu htjeli priključiti ni
jednoj od dviju sukobljenih strana. Život u gradu postao je tako teško
podnošljiv.56 A i odnosi sa susjednim Trogirom bili su od toga još teže
opterećeni nego su i bez toga već bili. Takav je razvoj događaja svima
zorno pokazao kako gradu nedostaje prava općinska vlast. A na to je Toma,
pošto je u strašnom sukobu 1234. nadjačao nadbiskupa Guncela, usmjerio
sve svoje napore.

561 to nam sve pripovijeda sam Toma, opširno i živo, s mnogo pojedinosti: HS c. 32,
p. 182,184,186,188. Usp. Segvić, 1914,39-42; 1927,68-72; Selem, 1933,38-42; Novak,
1957,104-106; Matijević Sokol, 2002, 304-306.

355
 e. »Latinski ustroj« gradske vlade u Splitu
Tek se bilo, bar izvanjski, silom prilika nekako primirilo stanje u
splitskoj crkvi, došlo je u tim, upravo opisanim, sukobima do potpunoga
građanskog razdora koji je ugrozio i sam opstanak autonomne splitske
gradske općine. AToma, sad jako učvršćena položaja kao iz Rima poduprt
arhiđakon splitskoga katedralnog kaptola, znao je tomu lijeka. Vidio je
kako su talijanske gradske općine uspješno uspostavljale ustroj svoje
vlade, prevladavale građanski razdor i tako, opirući se o crkvu, odolijevale
caru i njegovim feudalcima. To je »latinski ustroj vlade« (regimen
Latinum) koji je Toma smatrao najprikladnijim i za vlast u svojem gradu.
U prvoj polovici 13. st. počeli su se u Italiji pisati priručnici za ustroj
gradskih vlada. Najznatniji je, čini se, nastao 1229. i uvjerljivo se pripisuje
firentinskom načelniku Ivanu iz Viterba. Tomina razlaganja o »latinskom
ustroju gradske vlade« uvelike se poklapaju sa shvaćanjima iznesenim u
tom traktatu. Bitna značajka toga uređenja bila je snažna gradska vlast
sporazumnim zaključkom građana povjerena strancu, na čvrsto određen
rok i za ugovorenu plaću, provjerenomu profesionalcu koji se dobro
razumio u gradsku upravu, a bio potpuno nezavisan od posebnih domaćih
interesa i svih podvodnih struja gradskoga strančarstva, dobroga znalca
rimskoga prava, koje se tada, uz prikladan izbor pravnih normi, tako da
posluže vladavini gradskoga patricijata, u Italiji polagalo u same temelje
novovjekoga građanskog uređenja, kakvo je u Europi nosilo budućnost.57
Takav je načelnik, potestat (podesta), stupao u jasan ugovorni odnos s
gradskom općinom i za uglednu i javno obznanjenu plaću na određen rok
preuzimao vođenje gradskih poslova. Ako su obje strane bile zadovoljne,
ugovor se obnavljao, ali se tako biran i postavljan načelnik teško mogao
trajno nametnuti gradu.
U zatvoren krug tradicionalno ustrojene autonomne gradske općine
ulazio je tako dah velikoga svijeta, a općinski su se poslovi vodili znalački,
po kriterijima provjerenim u upravi uspješnih gradova, a bez neposrednoga
utjecaja i pritiska posebnih građanskih interesa. Tako su se bile u ono doba,
prevladavši unutrašnje razdore, osovile na noge uspješne gradske općine
u Italiji. Toma je znao da i Split upravo tako može prevladati svoje nevolje.
A u obnovi talijanskih gradskih općina i učvršćivanju njihova uzdrmana
položaja u ono je doba mjerodavno sudjelovala nova duhovna snaga,
upravo tada uspostavljena, mala braća, red svetoga Frane. Oni su sasvim
nedavno bili došli i u Split. Svagdje su propovijedali građansku slogu,
smirivanje razdora, prekid lanca susljednih krvnih osveta. Sam je Toma
zabilježio daje kao student u Bologni doživio kako je na poticaj žive riječi
svetoga Frane došlo do pomirenja među odavno zavađenim i zakrvljenim

57 Usp. Cvitanić, 1987, XXXIII-XXXIV; XXXIX-XL; XL-XLV.

356
građanskim rodovima.58 U maloj braći i u njihovoj propovijedi našli su
arhiđakon i krug njemu blizak u splitskoj crkvi potporu i uporište. Prilike
su u gradu bile postale bezizlazne. Sazrelo je tako mišljenje da Split mora
uspostaviti »latinsku vladu«, da mora dobiti opunomoćenoga načelnika, i
to stranca, Talijana (de gente Latina), iz nekoga talijanskoga grada, dobro
upućena u tamošnje pravo i uredbe, bez ikakvih domaćih veza, nipošto
pak nekoga iz »slavonskih predjela ili Dalmacije«.59
Tu se Toma osobno jako zauzeo. Uspio je u skupštini klera i naroda
postići suglasnost da se izabere načelnik od latinskoga roda (ut de gente
Latina potestas eligeretur), a složno se odlučilo i to da taj načelnik bude
iz Jakina. Tu je došla do izražaja duboka i stara veza između ta dva
jadranska grada položena na dvjema obalama jedan nasuprot drugomu,
veza i povezanost o kojoj inače sve do toga vremena jedva da ima izričitih
vijesti. Toma je tako postigao da skupa s drugim jednim uglednim
splitskim građaninom pođe kao poslanik u Jakin i da tamo sve urede u
tom smislu, kako im se bude učinilo daje najbolje. To je suglasje splitskih
građana bilo krhko i Toma se požurio da odmah, usred zime, krene na put,
da se Splićani više nemaju prilike predomisliti. Bio je to doista naporan
pothvat. Na put je pošao o Bogojavljenju 1239, a u Jakinu je pristao pred
Uskrs. Od Splita do Jakina putovao je tako više od dva mjeseca. No uspjeh
toga poslanstva bio je potpun. Jakinski načelnik, sam rodom iz Bergama
u Lombardiji, zauzeo se za splitsku stvar i uz posredovanje franjevaca
našao se za Split prikladan načelnik, jakinski plemić Gargan de Arscindis,
koji se za dogovorenu plaću na godinu dana prihvatio službe splitskoga
načelnika. Jakinski ga je načelnik sam predao Splićanima i svečano se
zajamčio za njega. Tako je Jakin dao i predao Splitu gradskoga poglavara
odredivši i dva ugledna svoja poslanika da ga isprate. I na povratku je
poslanstvo, sada s načelnikom Garganom, putovalo dosta dana. U Split
su stigli 15. svibnja iste godine 1239.60 Procedura Garganova uvođenja u
službu i ustroj gradske vlade koji je uveo potpuno se poklapaju s uputama
u priručniku što se pripisuje Ivanu iz Viterba.

58 Usp gore bilj. 18.

59 Takva je odredba ostala na snazi i ušla je u Statut grada Splita, kada je sedamdesetak
godina poslije donesen u onom obliku u kojem je došao do nas: Statuta et leges civitatis
Spalati, ed. Hanel, 1878, lib. II, c. XVIII: Potestas nullo modo potest esse de partibus
Sclavonie nec de provincia Dalmatie. — »Načelnik nikako ne može biti iz slavonskih
predjela niti iz pokrajine Dalmacije.« Usp. Statut grada Splita, Uredio i preveo Antun
Cvitanić, 1987,37. Ta odredba potječe iz Tomina vremena. Vjerojatno je ušla već u prvi
Splitski statut, sastavljen 1240. prilikom uređivanja gradskih prilika i ustroja
srednjovjekovne komune, koji je upravo tada uslijedio, ali taj Statut nije došao do nas nego
u mlađoj preradbi iz godine 1312.
“ HS c. 32-33, p. 188,190,192,194. Usp. Šegvić, 1914,42-45; 1927,76; Selem,
1933,42-44; Novak, 1957,107.

357
 Grad je tako dobio načelnika. Taj je odmah počeo sređivati prilike i
uvoditi novo uređenje. Split se time konstituirao kao komuna kakve su u
razvijenom srednjem vijeku nastajale i drugdje na prostoru Sredozemnoga
mora. U tome je, kraj posve nezainteresiranoga nadbiskupa Guncela, imao
čvrstu podršku crkve i njezina kaptola pod odlučnim vodstvom
Arhiđakona Tome. A i sam je u svem podupirao crkvu, čuvao njezine
interese i oglušivao se na prijedloge da joj smanji povlastice ili nametne
terete. Uspostavio je vladu crkvene stranke.
Prvo je sam u skupštini svega naroda, pošto su splitski poslanici
izvijestili o uspjehu svojega poslanstva, pa dva jakinska pratioca
izgovorila svoje pohvale i preporuke, položio zakletvu i onda zatražio od
svih skupštinara, vlastele i puka, da se i oni njemu zaprisegnu na posluh i
sljedbeništvo. Dao je popisati sve koji su položili prisegu i našlo se da ih
je bilo gotovo dvije tisuče muškaraca. Uredio je onda sudište (curia) i
popunio mu časništvo, sve kako je bilo u italskim gradovima kojima
vladaju načelnici i umješno je sredio gradsku blagajnu. Zatekao ju je
praznu i napunio ju je, a da to nikoga nije previše zaboljelo. Smirio je i
onaj strašni građanski razdor, pomirio dva zakrvljena roda uspostavivši
među njima tazbinu. Odmah je prekinuo sva neprijateljstva i sklopio savez
između Splita i Trogira. Uspio je uspostaviti mir i s ostalim neposrednim
susjedima. Hrvati su prestali napadati i pljačkati splitski teritorij. Načelnik
se pobrinuo i za pravno uređenje, dobro utemeljeno i stalno, kakvo je gradu
bilo potrebno. Dao je sastaviti svezak pravnih odredaba, kapitularij
Ccapitularium), i tako položio temelj gradskomu statutu. Tu je, kako
izvješćuje Toma, dao upisati sve dobre običaje koje je grad čuvao od
starine (omnes consuetudines bonas, quas civitas habuerat ab antiquo) i
tomu je dodao mnoge druge odredbe koje su se činile potrebnima za
usavršavanje pravnoga poretka. Tako je Split dobio zapisom propisano
gradsko pravo. Legitimirala gaje usmena predaja od pradavnine, a odnos
snaga što su u tom kritičnom trenutku uspijevale nametnuti svoje interese
odredio mu je sadržaj. Toma nam ne kaže ništa o suprotnostima što su tada
uspješno prevladane. Njegov prikaz toga zbivanja intoniran je sasvim
idilično. Nema dvojbe da je struja koju je on predstavljao imala u svem
tome glavnu riječ. Nastao je tako kompromis prestižne pravne tradicije i
aktualnih društvenih aspiracija. Tradicionalni antički institucionalni
temelji gradske općine prelili su se tada u kodifikaciju vlasti gradskoga
plemstva u njoj. A tako kodificirano splitsko pravo aktualiziralo se poslije
opet i opet u sve novim redakcijama temeljnoga gradskog zakonika.
Položaj je u gradu tom kodifikacijom bio tako učvršćen da je Gargan,
dakako i nekim protivljenjima unatoč, bio još dva puta izabran za
načelnika na godinu dana. Postigao je, naime, bio da su se građani
prisegom obvezali kako više neće birati gradskoga kneza (comes), nego

358
samo još načelnike (potestas), i da nikoji načelnik neće odstupiti s dužnosti
prije nego drugi nastupi službu na koju je izabran.61
Garganu je očito bilo jako stalo do toga da svoj položaj kao splitski
načelnik iskoristi da zada odlučan udarac omiškim gusarima. Oni su, čini
se, bili jako dodijali jakinskim brodovima na dugoj plovidbi, pa je stečeni
utjecaj na splitsku politiku valjalo iskoristiti da se tomu ozbiljno stane na
kraj. Novi načelnik u Splitu nije baš naišao na spremnost za takve
pothvate, ali je iskoristio povod koji su dali sami Omišani pljačkaškim
napadajem na splitski teritorij i 1240. poveo s njima navalni rat uperen na
otoke: na Brač i na Hvar, koje su bili zaposjeli omiški kneževi. Oko Brača,
koji je Gargan odmah na početku oduzeo Omišanima, rasplamtjela se
žestoka borba u kojoj su Splićani pretrpjeli teških udaraca i Gargan se u
više navrata našao u nevolji, ali je na kraju ipak tako potpuno porazio
omiške kneževe da su oni morali ozbiljno odustati od daljnjih gusarskih
pothvata, pa je Split iz vlastite snage omogućio mirnu plovidbu u
jadranskim vodama, a na otoku Braču uspostavio svoju čvrstu vlast, te ga
uključio u svoj gradski poredak. A tako ojačan položaj splitske općine
omogućio je da se 1241. uspostavi trajan mir i sklopi čvrst savez s
humskim knezom, čime je za Splićane plovidba na jug Jadrana i trgovina
na tom potezu postala sasvim sigurna.62Toma nam o tome pripovijeda vrlo
živahno i s neskrivenim udivljenjem za načelnika, ali nam ne daje naslutiti
daje u svemu tome, osim podrške vladi, koju je ne samo podupirao, nego
i bitno pomogao uspostaviti, sam odigrao kakvu ulogu.
Doista su se u razdoblju od 1239. do 1241. bile za Split stekle iznimno
pogodne okolnosti, u kojima je bilo moguće izgraditi i učvrstiti gradsku
autonomiju. Niti jedan od pritisaka koji su je trajno ugrožavali nije tada
bio premoćan. Mletci su još bili zaokupljeni učvršćivanjem svojih posjeda
na sjevernom Jadranu sve do Zadra, ugarska je kraljevska vlast ostajala
usredotočena na daleko podunavlje, a slavenski velikaši u neposrednom
zaleđu, hrvatski i humski, nisu smagali dovoljno snage da se preko svojih
pristaša u gradu nametnu, kao gradski kneževi, Splitu za gospodare. Tako
su težnje crkvene stranke, na čelu s kaptolom i arhiđakonom,
uspostavljanjem »latinskog poretka« uspjele uvesti splitsku općinu u

61 HS c. 33-34, p. 194,196,198,200,202; CD 4,84-86, br. 79 iz 1239. (Split) Usp.

Lučio, 1673,38-40 (Lučić, 1979,149-153); Šegvić, 1914,45-46,49-50; 1927,77-79, 84-
86; Selem, 1933,44-47; Novak, 1957,107-109; Cvitanić, 1998,34-38; Matijević Sokol,
1999,2000,2002,307-327.0 ugovoru između Splita i Trogira sklopljenom 11. rujna 1243.
na granici dviju općina na otoku Čiovu kod crkve sv. Petra usp. Ivanišević, 2001,5.
62 HS. 35, p. 204, 206, 208, 210, 212, 214; CD 4, 112-113.br. 103 iz 1240 (Split);
CD 4, 134-135, br. 123 iz 1241. (Split) Usp. Šegvić, 1914, 46-49; 1927, 79-84; Selem,
1933,48-50; Novak, 1957,109-111. Kako je točan i pouzdan Tomin opis zbivanja u tom
razdoblju razabire se i odatle što su se dvije pomrčine Sunca koje spominje, od petka 3.
lipnja 1239. i od nedjelje 6. listopada 1241, dale astronomski provjeriti i potvrditi. Usp.
Ivanišević, 2000, 5.

359
razvijeni srednji vijek kao izgrađenu i dobro uređenu vlasteosku komunu.
U tim je godinama Tomino javno djelovanje imalo povoljan vjetar u
jedrima. Ono što je zahvaljujući njemu utemeljeno ostavilo je svim
promjenama i svemu potonjem kmjenju unatoč prepoznatljivoga traga i
poslije, u vrijeme mletačke vladavine, sve do uspostavljanja francuske
vlasti u Dalmaciji.

f. Tatarska kuga
Kako god su se prilike za autonomiju splitske gradske općine oko
1240. bile povoljno sredile, daljnji razvoj nije potekao niti skladno niti
glatko. Kao ni od kuda, od vrata paklenih, iz tadašnjim Splićanima
nezamislivih i sasvim nestvarnih eurazijskih kopnenih daljina, nasrnula
je na njih »tatarska kuga«, mongolska konjanička vojska, koju je od
Karakoruma na sjevernom rubu pustinje Gobi bio pokrenuo Džingis-kan,
pa su joj izvrsno vođeni udarni odredi već bili stigli do Žutoga mora, do
Dnjepra, Moskve, Novgoroda, a onda i do Jadrana. Ugarska je bila
poharana, Slavonija pregažena, razoreni Orljava, Kamenica, Čazma i
Zagreb, tek se tvrdi Kalnik nekako održao. Ni planinska Hrvatska se nije
uspjela othrvati tomu do tada nezamislivu nasrtaju, opustošeni su Kninsko
polje i Biskupija, tek je tvrdi Klis nekako opstao. A napadača je u mnogo
prilika već iskušana taktika bila da nemilosrdno progone kralja, da ga ne
puštaju sve dok ga ne zarobe i ubiju, te njegovu kraljevinu podvrgnu svojoj
nemilosrdnoj vlasti. U tome su se već bili dobro uvježbali u Središnjoj
Aziji.
O svem tome ni Ugri, ni Hrvati, ni Splićani nisu imali pojma. Tako
su Mongoli gonili i Belu IV. Arpadovića, po milosti Božjoj kralja Ugarske,
Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije,
pošto su mu 11. travnja 1241. na sjeveroistoku Ugarske na rijeci Sajo
hametice potukli veliku, ali slabo vođenu vojsku. Uostalom, baš nikoja
onodobna europska feudalna vojska nije bila dorasla mongolskomu
konjaništvu. Gonili su kralja preko ravnica, rijeka, gorja do pod zidove
Splita i Trogira, gdje su mu more i otoci obećavali da će ipak umaknuti
konjanicima. Tako je kraljica stigla prvo u Klis, pa onda u Trogir, a kralj
prvo u Split, gdje su njega i njegovu sjajnu pratnju krasno primili, ali je
on, ozlovoljen što mu Splićani nisu izgradili brod onako brzo kako je
očekivao, otišao prvo u Trogir, što je utvrđen ležao na otoku, pa onda na
nešto dalji otok Čiovo i napokon na brod kojim se otisnuo na more jer se
samo tako osjećao donekle sigurnim od tatarskih progonitelja. Njihovu
se zapovjedniku Kajdanu pokazalo da neće biti baš lako uhvatiti kralja,
njegovu obitelj i njegovu pratnju. Nije samo izostajao odlučni vojni
uspjeh, nego je, a to je odlučilo o svemu, 1242. u dalekoj Mongoliji umro
kan kanova, kakan Ugedaj, a po zakonu koji je Džingis-kan ostavio svojim

360
potomcima, morali su oni svi odmah ostaviti sva osvajanja i sa svom
svojom vojskom pohitati u Karakorum na rubu pustinje Gobi da izaberu
nasljednika. Kako su se iznenada pojavili, podjednako užasni i
neobjašnjivi, isto tako su se, ništa manje neobjašnjivo, izgubili. Za njima
je ostala samo gluha tišina pohare. Na svu sreću nije im bilo povratka.
Odnosi su se sila i moći u eurazijskim prostranstvima bili promijenili.
Latinska je Europa ostala trajno pošteđena. U kraljevstvu kralja Bele jedva
da su i shvatili koliku su nevjerojatnu sreću imali. Jer Mongoli su nad njim
već bili na široko uspostavili svoju bezdušno nemilosrdnu vladavinu.63
Oko Tome i njegova Splita u te se dvije nepune godine sve poremetilo.
Događaji su ga silno zaokupili. Vrlo je pomno pratio i poslije suvislo
opisao što se tada događalo u malom trokutu između Splita, Klisa i Trogira.
A ozbiljno je studirao to što se tada zapravo događalo unutar obzorja
daleko širega nego je on bio naviknuo imati pred očima. U tim je njegovim
studijima došlo do nas bitnih tragova ozbiljnih začetaka etnološke misli u
Hrvata.64
U svojem opisu aktualnoga zbivanja pod zidinama Splita i Trogira
pribilježio je Toma dvije potankosti koje neobično mnogo govore o polju
kulturnih silnica u kojem je uspostavljeno hrvatsko srednjovjekovlje i s
njime sami temelji hrvatske povijesti. Zapazio je tako i zapisao da su
Splićani, kada su sa zidina svojega grada prvi put ugledali kako im se
približava predstraža mongolske vojske za tu konjaničku četu mislili da
su to njima već odavno poznati Hrvati, s kojima su se opet i opet
sukobljavali, pa su htjeli izaći i udariti na njih da ih suzbiju sa svojeg
teritorija. Tek su ugarski izbjeglice, koji su već bili upoznali Tatare,
razabrali tko zapravo prilazi gradu i kako je strahovita opasnost od njih.65

63 Usp. Šegvić, 1914, 51; 1927, 86-90; Selem, 1933,50-54; Novak, 1957,112-115;
Klaić, 1976,316-321; Matijević Sokol, 2002,299-302.
64 Usp. Sweney, 1982; Kožić, 1988.
65 HS c. 39, p. 248, 250: Sed cum pars aliqua descendisset de monte, ecce subito
apparuerunt pauci sub menibus duitatis; Spalatenses autem non eos a principio
cognoscentes et credentes eos esse Chroatas, uolebant armati contra eos exire. Sed
Hungari, uisis eorum signis derriguerunt animis, tantusque pauor eos corripuit, ut omnes
ad ecclesiam confugerent, cum tremore magno percipiebant eucharistie sacramentum, non
sperantes lucem huius uite ulterius intueri. — »A kad je neki dio (tatarske vojske) sišao s
brda, eto, iznenada se malo njih pojavilo pod gradskim zidovima; Splićani ih pak isprva
nisu prepoznavali i jer su vjerovali da su to Hrvati, htjeli su pod oružjem izaći protiv njih.
Ali (izbjeglice) Ugri, kad su im vidjeli bojne znakove, ukoćila im se duša i takav ih je
strah spopao da su svi pribjegli u crkvu. Uz veliku drhtavicu pričestili su se otajstvom
euharistije ne nadajući se da će dalje gledati svjetlo ovoga života.« Tu se valja prisjetiti da
je još oko 950. Konstantin Porfirogenet zapisao'EKTOie očv KOCTeKpottri0T| i) TOiooirn
Xtopa n a p a Twv XpcoPaxcov, Kal elolv atcpijv ev XpcoPaxip ek tw v ’APaptov, Kal
■yivaMjKOVxou "Apapei; ovce«. — »Od tada su tom zemljom zavladali Hrvati, i sve do
danas su u Hrvatskoj neki od Avara, i pozna im se da su Avari.« Toliko se još i poslije
tristo godina Hrvatima poznalo odakle su u ranom srednjem vijeku došli do pod zidine
romanskih gradova na Jadranu.

361
Pravi srednjoazijski nomadski konjanici učinili su se Splićanima na prvi
pogled kao da su Hrvati. Sve do polovice 13. st. bili su dakle oko nekada
carskih dalmatinskih gradova neposredno suočeni mediteranska tradicija
antičkih korijena i svijet obilježen podrijetlom iz eurazijskih prostranstava.
Sasvim je sukladno tomu da je mongolski zapovjednik, kako je
zabilježio Toma, pozivajući Trogirane da predaju kralja i tako spasu sebe,
dao da im se to dovikuje hrvatski.66 Tko god bi preko morskih daljina sa
zapadnoga kraja tadašnjeg svijeta, ili od nekuda s one strane, brodom
doplovio pod zidine grada i htio nešto doviknuti Trogiranima, vikao bi,
dakako, na talijanskom, ili na kojem drugom romanskom jeziku. Ali oni
koji su došli kopnom, dojašili iz istočnih prostranstava, ti jednako tako
naravno Trogiranima preko zida dovikuju hrvatski, ili možda i kojim
drugim slavenskim jezikom. A Trogirani, posve naravno, razumiju oboje.
Sve stoji do toga s koje strane tko dolazi i viče.
U obojima tim zgodama vrlo jasno razabiremo kako je utemeljena
hrvatska povijest. A Toma, splitski arhiđakon, taj oštroumni promatrač i
pouzdani zapisivač, kao d aje te nevjerojatne godine 1242. postavljen
upravo u njezin stožer. On sam, zbunjen i potresen tim zbivanjem, zabrinut
za svoj mali svijet, nije to, dakako, mogao razabrati. Bolje to razabiremo
mi kad se okrenemo svojoj prošlosti i gledamo u dubinu vremena. Premda
za sebe nikada ne bi rekao daje Hrvat, Toma se tu po formatu svoje osobe
i važnosti svojega iskustva, koje nam je tako mjerodavno prenio i predao,
predstavlja kao jedan od najznatnijih likova hrvatske duhovne baštine.

g. Neskladni odnosi
Iste godine 1242, u mutnome vremenu, umro je Tomin svladani
protivnik, starac nadbiskup Guncel. Trebalo je popuniti ispražnjenu
stolicu. Tu se jasno pokazalo kako se položaj promijenio i Toma izgubio
velik utjecaj koji je u gradu dotle imao. Skupština splitskoga kaptola i klera
izabrala je na navalnu želju svjetovnjaka, kojima se, dakako protiv Tome,
oprezno pridružio i načelnik Gargan, za splitskoga nadbiskupa
zagrebačkog biskupa Stjepana,67 koji je bio došao u grad u pratnji kralja

66 HS c. 39, p. 252: Et ad suos reuersus, misit quemdam nuntium ad duitatem,

mandans, que uerba effari deberet. Qui ueniens prope pontem, exclamauit uoce magna
sdauonice dicens: »Hec dicit uobis dominus Caydanus, inuicte militie princeps. Nolite
reatum alieni sanguinis uobis appropriare, sed tradite aduersarios ad manus nostras, ne
forte inuoluamini uindicte eorum et pereatis frustra.«— » I pošto se vratio k svojima,
poslao je nekog glasnika do grada, naredivši mu koje riječi valja izgovoriti. A on, kad je
došao blizu mosta, povikao je moćnim glasom govoreći slavenski: ‘Ovo Vam veli gospodin
Kajdan, glavar nepobjedive vojske. Nemojte krivicu za tuđu krv uzeti pod svoje, nego
predajte protivnike u naše ruke, da se slučajno ne upletete u osvetu što će se izvršiti nad
njima, i tako poginete uzalud’.«
67 Za njega se vjerovalo, pa se i danas zna tako govoriti, da je od slavonskoga
velikaškog roda Babonića, ali u vrelima tomu nema pouzdane potvrde.

362
Bele kad se taj pred Tatarima sklonio u Split. Bio je bogat i utjecajan,
svima pristupačan i prema svima blagohotan. Splitski su građani očito
smatrali da bi im mogao pribaviti mnoge pogodnosti. On je pak nastojao
ujediniti svoju zagrebačku crkvu sa splitskom, čime bi se obnovilo
jedinstvo dalmatinsko-hrvatske crkve i njezina primata na cijelom
području Zvonimirove baštine. Podupirao ga je u tome mlađi brat kralja
Bele IV, Koloman Arpadović, herceg sve Slavonije, koji se nazivao i
kraljem i tako htio učvrstiti svoj položaj. No herceg i kralj Koloman smrtno
je ranjen u bitki s Mongolima na rijeci Sajo pa je biskup Stjepan izgubio
njegovu političku podršku. A zbog sedisvakancije u Rimu taj splitski izbor
nije bio potvrđen. Na kraju se cijeli naum skršio o otporu ugarske crkve
koja se žilavo protivila remećenju svoje uspostavljene metropolitanske
hijerarhije. A i papa nije htio odobriti zagrebačkomu biskupu Stjepanu sve
ono što je tražio pri preuzimanju splitske nadbiskupije, pa se on 1243.
napokon odrekao i samoga splitskog izbora.68
U svem se tome pokazalo daje napuknuo savez između splitske crkve,
a dok je bila ispražnjena nadbiskupska stolica na čelu joj je i dalje stajao
sam Arhiđakon, i općine pod načelnikom Garganom, koji je do tada
bespogovomo podupirao crkvene težnje. Mongolski je nasrtaj poremetio
one silnice po kojima je Garganova vladavina u prvim svojim godinama
bila tako uspješna. Kralj, kraljica i njihov dvor, koji su do tada, slabo
zainteresirani za Split, boravili u dalekom podunavlju, sada su se na dulje
vrijeme našli u neposrednoj blizini grada. Uza sve nastojanje, Gargan nije
uspio uspostaviti dobre odnose s njima. Neprijatelji njegova vladanja bili
su osobito uspješni u tome da kraljicu oneraspolože prema Splitu. Vladari
su se okrenuli Trogiru. Bela mu je podijelio važne privilegije,69a potpuno
je zaobišao Split. Štoviše, privilegirao je Hvar i tom mu je prilikom predao
otok Brač, koji je Gargan u ratu s Omišanima bio stekao za Split.
Kada se pak kralj vratio u Ugarsku, kraljica je sa svojim dvorom ostala
u Klisu i odande se nemilostivo odnosila prema Splitu. U privilegiju koji
je kralj Bela navodno dao Hvaranima, izričito stoji da knez kojega sebi
biraju uvijek mora biti iz ugarskoga kraljevstva.70Ta vijest, međutim, nije
pouzdana jer se dalo uvjerljivo pokazati da je isprava u kojoj je sadržana
najvjerojatnije krivotvorina i sadržajno sasvim nepouzdana.71 Tu bi se
očito pokazivalo da je kralj predao Brač Hvaranima kako bi kaznio Split
za to što je sebi za načelnika postavio Jakinjanina, koji kao takav nije bio
podanik ugarskoga kralja.72Trogirani su pak, valja pretpostaviti, uspješno
68 HS c. 39, p. 254; c. 44, p. 275. Usp. Budak, 2000.
69 CD 4,146-148, br. 133 iz 1242. (Trogir); 153, br. 137 iz 1242. (Trogir); 153-154,
br. 138 iz 1242. (Trogir)
70 CD 4,151-152, br. 136 iz 1242. (Trogir)
71 Usp. Antoljak, 1956.
72 Usp. Novak, 1957,116.

363
održavali, pa čak i potpirivali, to vladarsko neraspoloženje prema Splitu.
Tako je Arhiđakonova politika doživjela ozbiljan neuspjeh jer je kralja
otuđio od Splita, a u samome se gradu odvojio od načelnika. Nije dakle
čudno što je kod građana izgubio onaj utjecaj koji je bio izgradio kad se
vratio iz Italije poslije trijumfa nad nadbiskupom Guncelom u papinskoj
kuriji.
Godine 1242. Garganu se okončala služba kao načelniku. Nije bio
ponovno izabran, nego se vratio kući. Splitska je općina, ne dirajući u
uređenje koje je on bio ustrojio, postavila sebi za načelnika nekoga Ivana,
mladića iz kuće krčkih knezova. Tu se vidi kako se potiho stalo odstupati
od toga da načelnik mora biti potpun stranac u Dalmaciji i među hrvatskim
velikašima. On je nastavio vladati onako kako je Gargan bio započeo,
ali, mlad i neiskusan, nije bio osoba u sebi čvrsta, nego se često pokazivao
povodljivim. A u Splitu je novi načelnik bio okružen sve Tominim
protivnicima, koji su ga vjerojatno i doveli na taj položaj.73

h. Sukob na Sustipanu
Napokon je došlo i do otvorena loma. Negdje pod kraj 1242. ili na
početku 1243. ostalo je mjesto sustipanskoga opata ispražnjeno. Pravo
izbora pripadalo je redovnicima, a potvrditi gaje imao splitski nadbiskup.
Redovnici su se okupili na izbornu skupštinu, a kako Split tada nije imao
nadbiskupa, došli su svi kanonici na čelu sa svojim Arhiđakonom u
samostan da kaptol, zamjenjujući zakonito nadbiskupa, potvrdi izbor.
Benediktinci su proveli uredan izborni postupak i izabrali jednoga između
sebe za novog opata. Arhiđakon je pak, okružen svojim kanonicima, pratio
taj izbor, utvrdio da je uredno izvršen i pristupio njegovu potvrđivanju.
Tomu se potvrđivanju, međutim, žestoko usprotivila protucrkvena stranka
u gradu. Nije taj čin htjela prepustiti kaptolu i crkvi, nego je podigla na
noge načelnika i pozvala ga kako bi spriječio da Arhiđakon s nekim
klericima sam odlučuje o tako važnoj stvari. Svijet je nahrupio u
sustipanski samostan, pogrdio, pa čak i tvomo napao Arhiđakona, prisilio
izabranoga opata da se odrekne toga izbora. A načelnik je javno pohvalio
taj nasilnički čin pobješnjele gomile. I u kleru se našlo takvih koji su u toj
prilici stali uz svjetovnjake protiv Arhiđakona i kaptola. Crkvena je strana,
suočena s tako bjesomučnim neprijateljstvom općine, morala popustiti.
Izopćeno je tek nešto malo najgorih izgrednika, prihvaćeno je odreknuće
izabranoga opata i dopušteno je da jedan Splićanin svjetovnjak u pratnji
sustipanskih redovnika pođe u Apuliju i odande dovede redovnika stranca

73 HS c. 40, p. 256; c. 41, p. 258,260,262. Usp. Šegvić, 1914,51-52; 1927,88-93;

Selem, 1933,54-56; Novak, 1957,115-11; Matijević Sokol, 2002,213-217,297-298.

364
koji je onda izabran i postavljen za novoga opata.74 Položaj koji je Toma
bio svojoj struji izgradio u splitskoj općini potpuno se urušio. Razdrt u
sebi, Split se odmah pokazao i teško ugroženim s kopnene strane. Dao se
zaplesti u sukob s kliškim kaštelanom koji je zbog neopreza mladoga
načelnika prerastao u težak sukob s ugarskim i hrvatskim četama, u kojem
su Splićani pretrpjeli velike štete i gubitke. Toma je u tome vidio božju
kaznu za postupak splitske općine prema crkvi.75Svakako se pak pokazalo
kako su se nepovoljno za njega bile promijenile prilike prema onomu
kakve su bile prije samo četiri godine, kada je Toma stojeći za gradskim
kormilom onako nadmoćno upravljao plovidbom.
A smrknulo se obzorje i s jadranske strane. Još 1242. pokušali su se
Zadrani izviti ispod mletačke vlasti i uspostaviti svoju teško pritisnutu
autonomiju opirući se o vrhovništvo kralja Bele i privilegije što su im dali
kraljevi Ugarske, Dalmacije i Hrvatske. Bili su naime iskusili da je
mletački pritisak na autonomiju dalmatinskih gradova kud i kamo teži.
Toma nije baš imao razumijevanja za njih. Njegova su iskustva bila
drukčija, njega su zaokupljala trvenja njegova Splita s ugarskim
kraljevima i hrvatskim velikašima. Tamo se još nije bilo pravo osjetilo
kako pritišće mletačka vlast. Kada onda pripovijeda o tome kako su Mletci,
još iste godine, ponovno pokorili Zadrane, jasno pokazuje da misli kako
im se to pravo zgodilo.76A novi splitski načelnik, Bernard Tršćanin, pošto
je 1243. izabran na godinu dana, dao se oko privilegija što ih je kralj Bela
podijelio Trogiranima i u njima im priznao neke posjede koje su Splićani
smatrali svojima uvući u opasan rat s Trogirom. Samo teško i samo
privremeno smirili su to franjevci svojim mirotvornim posredovanjem.77
Dobrobit autonomne splitske općina bila je doista nagrizena sa svih strana.

h. Toma izabran za nadbiskupa

Godine 1243. zagrebački je biskup Stjepan konačno uvidio da će
morati odustati od svojih namjera da ujedini zagrebačku biskupiju sa
splitskom nadbiskupijom i tako obnovi dalmatinsko-hrvatsku metropoliju
izvan okvira ugarske crkvene hijerarhije, pa se odrekao i svojega izbora
za splitskog nadbiskupa, koji mu u Rimu nikada nije bio potvrđen. Splitska
je crkva stoga morala izabrati novoga nadbiskupa. U sjeni zategnutih
odnosa između crkve i općine sastao se kod biskupskoga stana katedralni
kaptol i gradski kler. Pozvani su na taj zbor i splitski franjevci i domini-
74 HS c. 41, p. 258,260. Usp. Šegvić, 1914,52-53; 1927,91-93; Selem, 1933, 56-
58; Novak, 1957,117-118; Matijević Sokol, 2002,217-218.
75 HS c. 41, p. 260, 262, 264. Usp. Selem, 1933, 58; Novak, 1957,117.
76 HS c. 42, p. 266,268. Usp. Selem, 1933,105-107; Cocci, 1998; Matijević Sokol,
2002, 288-290.
77 HS c. 43, p. 270,272. Usp. Selem 1933,59-60; Novak, 1957,118-119; Ivanišević,
2000,5.

365
kanci i započeo je izborni postupak. Našao se tamo i načelnik sa crkvenim
pukom. Oni nisu bili pozvani, ali su mislili da se taj važan posao bez
njihove nazočnosti ne može valjano obaviti. Odmah je došlo do
razmimoilaženja o tome kako se ima obaviti izbor, pa da bude doista u
skladu s odredbama kanonskoga prava. Utvrđen je strogo propisan
postupak koji je imao potpuno isključiti svaku samovolju. Kanonici, njih
dvadeset na broju, pojedinačno su dali svoj glas. Onda je utvrđeno i
proglašeno da su oni svi, složno i jednodušno, izabrali za nadbiskupa
svojega Arhiđakona Tomu, tek je jedan od njih dao svoj glas ne samo
arhiđakonu nego i trogirskomu biskupu Treguanu, a još trojica nisu htjela
dati svoj glas nikomu. Toma se zahvalio na časnome izboru i rekao da u
tome času taj izbor niti prihvaća niti odbija. Među svjetovnjacima je
nastala uzbuna. Neki su odmah spopali načelnika i govorili da će se, ako
doista dobiju Tomu za nadbiskupa, u gradu podići buna, pa će se tako naći
u velikoj pogibli. Načelnik je na to sazvao veliko mnoštvo svjetovnjaka i
predložio da se, ako kler ne odustane od svojega izbora ili Arhiđakon bude
tražio da se taj izbor provede, klerici isključe iz građanskoga ophođenja,
od svake kupoprodaje, od svih prijateljstava i bliskosti.
Toma se ponašao vrlo suzdržano, ali grad se nije smirivao. Ljudi su
obilazili ulicama i trgovima, govorili protiv svećenstva, osporavali
valjanost izbora jer pri utvrđivanju glasova nisu sudjelovali i svjetovnjaci.
Čak su otvoreno tražili od Arhiđakona da se odrekne izbora, pa su i tvorno
napadali njegovu kuću i imanje, prijeteći mu nasiljem ako ne odustane.
On je, pritisnut od razularene gomile, ne krijući pri tome porugu, govorio
da odustaje, ali je i dalje nepopustljivo radio na tome da se svjetovnjacima
ne daju nikakva prava miješati se u izbor nadbiskupa, kako god je vidio
da su se već i neki klerici od straha počeli kolebati. Radio je na tome da i
nov izbor provedu upravo klerici i da se tako poštuju crkveni propisi.
Pod takvim pritiskom došlo je do rascjepa u splitskom svećenstvu.
Među kanonicima bila je skupina vrlo uglednih koja se nije dala zastrašiti
od svjetovnjaka i gomile, nego je bila pripravna pod svaku cijenu
nepokolebivo ustrajati na strogoj primjeni crkvenih propisa. Na drugoj su
se strani Tomini protivnici pod vodstvom jednoga svećenika kojemu se
Arhiđakon bio osobito zamjerio vrlo djelotvorno priključili pritisku
svjetovnjaka. Podbadali su njihovo ogorčenje i poticali uzbunu duhova,
ne dopuštajući tako da se stanje u gradu smiri, a onda su spopali katedralu
i kaptol, sprječavali su da se redovito obavlja služba božja, uz to su uporno
zahtijevali i izvikivali da se odmah tu s njima izvrši izbor drugoga
nadbiskupa. Tu se Arhiđakon pobojao da ne dođe do najtežih posljedica i
kao, kraj ispražnjene nadbiskupske stolice, zakoniti poglavar splitske
crkve popustio je i pristao da se izbornici slože oko izbora trogirskoga
biskupa Treguana za splitskoga nadbiskupa. Odnosi sa susjednim gradom

366
bili su tada vrlo loši, Splićanima su bili nemili svi Trogirani skupa s
njihovim uglednim biskupom, ali je u svjetovnjaka i dijela klera bila pala
na Tomu tolika omraza da je Treguanov izbor, premda ga nitko nije
shvaćao doista ozbiljno, u onaj čas primirio duhove i omogućio da život
u gradu opet potekne svojim tijekom.
Sukob oko Tomina izbora za nadbiskupa bio je vrlo dubok i načelan.
Rimska crkva je u ono doba počela odlučno isključivati svjetovnjake od
toga da izabiru biskupe. U dalmatinskim gradovima to je pak bilo duboko
ukorijenjeno u prastaroj tradiciji gradske autonomije kojoj su korijeni
sezali u antiku. Biskupa po antičkoj tradiciji biraju kler i narod
biskupskoga grada. Toma je zastupao načela, propise i uređenje onodobne
rimske crkve i bio je u tome strog i nepopustljiv. Splitska je općina
nasuprot tomu ustrajala na svojem starom pravu i nije ni pod koju cijenu
htjela popustiti. Tako je Toma tu doveden do toga da je na kraju morao
popustiti on, to više što se radilo upravo o njegovoj osobi. Čak ni sve
splitsko svećenstvo nije poduprlo njegovo, a to će tu reći rimsko, gledište.
Zato i jesu Arhiđakona osobito podupirali franjevci i dominikanci, a
splitski svjetovnjaci opet bili izrazito protiv tih redovnika. On je, hoteći
nepopustljivo provoditi rimsko gledište, pretrpio poraz, ublažen jedino
time što je pro forma proglašen izbor Treguanov zasnovan na
kanonskopravno valjano utemeljenom izbornom postupku, u kojem je
sudjelovanje bilo dopušteno samo svećenstvu, a pravo su glasa imali samo
kanonici katedralnoga kaptola.
Toma je sada tek ostao ogorčen, uskraćen u svojim načelnim i
osobnim ambicijama. Zadovoljštinu je našao samo u tome što mu se
učinilo da je nevjerni i tvrdokorni grad za svoju zloću odmah osjetio i
Božju kaznu.78

i. Gorčine
Splitski načelnik Bernard Tršćanin, onaj isti koji je onako bez ograde
podupro pobunu svjetovnjaka protiv izbora Arhiđakona za nadbiskupa,
ratoboran i neotesan kakav je po naravi bio, odmah je počeo pripremati
sredstva da povede nov napadaj na Trogirane jer Splićani nikako nisu bili
zadovoljni mirom koji su bili svojim posredovanjem uspostavili franjevci.
Tako je odmah postalo i bespredmetno da na splitsku nadbiskupsku stolicu
doista sjedne trogirski biskup Treguan, koji je bio onako od nevolje izabran
na nju. Potrajala je stoga sedisvakancija i Arhiđakon je Toma, ogorčen i
uvrijeđen, ostao u skladu sa svojim zakonitim ovlastima do daljnjega na
čelu splitske crkve.

78 HS c. 44, p. 274, 276, 278, 280. Usp. Šegvić, 1914, 53-56; 1927, 91-96; Selem,
1933, 60-63; Novak, 1957,121-122; Matijević Sokol, 2002,218-221.

367
 A rat je s Trogiranima Toma, koji ga je ne bez razloga smatrao
pogubnim za Split, upravo protuprirodnim, ratom među najbližim
rođacima, doživljavao kao Božju kaznu kojom je grad bio udaren za svoju
zloću. Splićani su bili jači, to je svak znao, pa su i udarili olako. Ali iza
Trogirana je stajao kralj, što im je na dulji rok davalo nadmoćan položaj.
Postignuli su da kralj Bela poništi sve ustupke Splićanima koje su franjevci
ishodili od njih da primire opasne razmirice sa Splitom. Splićani pak nisu
mogli prihvatiti to izmirenje i načelnik se odlučio što iznenadnije navaliti
na Trogir. Sukob je počeo na moru. Sasvim neočekivano, trogirski su
brodovi nadjačali splitske, čak je zarobljen jedan splitski brod i na njem
gotovo šezdeset građana, i to od najuglednijih, koji su dopali trogirske
tamnice. I dalje je taj rat potekao vrlo nepovoljno za Splićane. Gubitci su
im bili veliki, a Trogirani su sklopili savez sa susjedima Hrvatima i ti su
napadali splitski teritorij, nadmoćno pljačkali i ubijali. Na kraju je načel­
nik, predajući službu i vraćajući se u domovinu, pristupio crkvi, priznao
se krivim što je dopustio ono nasilje nad njom i zamolio oproštenje. U
javnoj je skupštini rekao da je kaptol pri izboru nadbiskupa postupao
zakonito, a neprilično ponašanje svjetovnjaka daje bilo naopako i zlo.79
Sve je to Tomi bila velika zadovoljština, ali gorka, jer se Split našao
u vrlo teškom položaju. Ne videći drugoga izlaza, građani su se utekli
bosanskomu banu Ninoslavu i izabrali ga 1244. za gradskoga kneza. Time
su odustali od odluke da općinom vladaju stranci kao profesionalni
načelnici izabrani na strogo određen rok i postavili opet nad sobom
moćnika iz zaleđa. A taj je izbor još više opteretio njihove odnose s kraljem
Belom, kojega je Ninoslav, doduše, priznavao za svojega kralja, ali mu je
zadavao i ozbiljnih neprilika. Ban je došao s jakom vojskom i skupa sa
Splićanima dva tjedna pustošio trogirsko polje, sjekao voćnjake i
vinograde, a onda otišao i ostavio zamjenika i jednoga svojeg sina s jakom
četom konjanika. To je, dakako, bitno promijenilo odnos snaga.
No Trogirani, znajući gdje im je prava nadmoć, i dalje nisu htjeli
osloboditi zarobljenike, nego su sve što se dogodilo javili kralju. Taj se
strahovito razljutio i smjesta naredio Dioniziju, banu sve Slavonije i
Dalmacije, da s velikom vojskom pođe u Dalmaciju i koliko je to god
moguće strogo kazni Splićane. Drugu je vojsku poslao da se osveti
bosanskomu banu.80 Splićani su odmah osjetili da su se našli u velikoj
nevolji, pa su poslali kralju izaslanstvo da pokušaju sve izgladiti i
umilostiviti ga. On je pak prikrio svoju ljutnju, govorio tek o ispražnjenoj
splitskoj nadbiskupskoj stolici i preporučio im Hugrina, prepošta

79 HS c. 45, p. 282,284,286,288. Usp. Šegvić, 1914,57-61; 1927,98-100; Selem,

1933,63-64; Novak, 1957,119.
80 HS c. 45,p. 288. Usp. Šegvić, 1914,57-58; 1927,100; Selem, 1933,64-65; Novak,
1957,119-120.

368
čazmanskog kaptola, da ga izaberu za nadbiskupa jer će od toga biti velika
korist i crkvi i gradu. Napismeno im pak o tome nije dao ništa. Misleći da
im je kralj to postavio kao uvjet, da će tim izborom njemu ući u volju i
odvratiti od sebe njegovu ljutnju, građani su stali zahtijevati da se taj
Hugrin bez oklijevanja izabere za nadbiskupa i da oni, svjetovnjaci,
sudjeluju u tome. Toma se, dakako, suprotstavio. Imao je čak obrazloženje
koje nije bilo previše izazovno. Do njega je bio dopro glas da je Hugrin
drzak čovjek, pa se protivio naglom izboru ističući da treba dobro
razmotriti i promisliti. No svjetovnjaci su i opet navalili da to od crkve
iznude silom. Čak je knežev zamjenik raspustio zbor, te sa sucem i nekim
uglednim vijećnicima otišao u crkvenu komoru i tamo na silu uzeo
kaptolski pečat, pri čemu su im pomogli i neki svećenici protivni
Arhiđakonu. Odnijeli su pečat, napisali pismo u ime kaptola, bespravno
ga providili njegovim pečatom i poslali dva plemića koji su se predstavljali
kao kaptolski opunomoćenici i tobože izvršili izbor, sasvim onako kako
je kralju bilo po volji. Kralj je tada upravo boravio u Slavoniji, pa su se
brzo vratili i javili da je Hugrinov izbor izvršen, da je kralj pomiren s
gradom i da će građani osjetiti njegovu veliku milost.
Kralj pak nije ni pomišljao na to da odustane od kažnjavanja. Već za
dva tjedna stigao je ban Dionizije s velikom vojskom i utaborio se s njom
u Solinu. Splićani su doduše na sve moguće načine pokušavali uspostaviti
s njim miroljubive odnose da izbjegnu sukob s tom nadmoćnom silom,
ali ban se držao kraljeve zapovijedi. Postavio je Splićanima vrlo teške
uvjete, tražio od njih taoce i jako veliku svotu novaca. Splićani su shvatili
da time gube slobodu i pozivali su se na privilegije, ali ban ih nije priznao
nego je i dalje svojim uvjetima nesmiljeno pritiskao građane. Tada su se
Splićani u očaju osovili i odbili sve uvjete. Ban je na to napao Split. Na
dan 12. srpnja 1244. došlo je u splitskom predgrađu do velike bitke. Vojska
je udarila na grad sa sjeverozapadne strane, gdje je bio najslabije utvrđen.
Pri tome su mnogo pomogli Trogirani jer su oni dobro poznavali zemljište.
Splićani su se našli u bezizlaznom položaju i jedva su odoljeli strašnoj
navali. Neki su već ozbiljno pomišljali da napuste grad i bježe na more.
Moglo se učiniti daje ponosni Split potpuno svladan.
Drugoga je dana, međutim, ban Dionizije ipak morao uvidjeti da neće
biti lako potpuno skršiti otpor građana. Počeo je tada, iz položaja sasvim
neupitne nadmoći, pregovarati sa Splićanima o miru. Ovi pak, tijesno
pritisnuti vojskom sa svih strana i s dvjesta svojih građana utamničenih u
Trogiru, postali su sada sasvim popustljivi. Pristali su uplatiti u kraljevsku
blagajnu šeststo maraka srebra i dati šest plemićkih sinova kao taoce svoje
vjernosti kralju. Za uzvrat im je zajamčeno da će svi utamničeni u Trogiru

369
biti pušteni na slobodu. Tada se ban s vojskom udaljio od Splita. Grad je
samo za dlaku izbjegao potpunu propast.81
U velikoj nevolji Splitu je ostajao samo Hugrinov izbor za nadbiskupa
da time možda ipak popravi svoj položaj. Tako je razvoj događaja i opet
izravno zahvatio Arhiđakona. Građani su se obratili Tomi i kaptolu, te
uporno tražili da pristanu uz onaj krivotvoreni izbor i da žurno pošalju po
izabranoga nadbiskupa. Ali Arhiđakon i drugi kanonici nisu pristajali na
to jer su znali da takav izbor nema nikakve valjanosti, nego samo sramoti
crkvu. Tada su njihovi protivnici počeli opet buniti puk i vršiti pritisak na
Arhiđakona da on sam pođe i dovede izabranoga. Htjeli su time,
vjerojatno, onemogućiti jednom za svagda da se on ikada pozove na to
da je zakonito izabran za nadbiskupa. Toma pak, premda mu se nije
dopadala osoba tobože izabranoga nadbiskupa, a još manje način kako je
izbor proveden, da bi izbjegao svako zloćudno podmetanje, pristao je na
to da pođe po Hugrina, ali je zatražio da prije nego pođe oni koji su ga
počinili sami priznaju svoje krivotvorstvo.
Tako je Toma napokon pošao da izvrši taj nalog gradske općine,
prisiljen na to, a ne od svoje volje. S jednim splitskim svjetovnjakom
otišao je u Ugarsku i tamo je u nazočnosti kralja Bele ponovno izabrao
Hugrina. A kralj mu je tom prilikom povjerio i gradsko kneštvo, kao da
su ga izabrali građani, te je Hugrin bio određen za nadbiskupa i kneza u
jednoj osobi. Postavio ga je i za poglavara otoka Hvara i Brača. Toma je
tako, koliko god nevoljko i bez tračka radosti, bitno pridonio da se prilike
u Splitu srede, kako god je to bilo na tešku štetu autonomije, te je grad
sada bio potpuno podvrgnut kraljevskoj vlasti. A kada se vratio kući, bili
su umrli glavni protivnici njegovih shvaćanja i nastojanja, koji su
dosljedno gazili prava splitske crkve. Tako su se i u gradu prilike oko njega
nešto smirile. Ostala mu je briga s Hugrinom, kojega je sad morao
podnositi na čelu splitske nadbiskupije.
O uskrsnim blagdanima, u travnju 1245, kralj Belaje stolovao u Vrani.
Tamo je od Splićana primio pet tisuća libara i naredio da se oslobode svi
zarobljenici. A izabrani nadbiskup Hugrin došao je s velikom pratnjom u
Split i naselio se u nadbiskupskom stanu. Toma tako više nije stajao sam
na čelu splitske crkve. Kralj je Hugrina bio postavio na položaj duhovnoga
i svjetovnog poglavara grada Splita. Tomi ni po čem nije bio blizak. Bio
je pravi velikaški lik, ponosan na podrijetlo i pojavu, sav okrenut
svjetovnomu životu. Težeći za raskoši i bogatstvom, sve je crkveno
smatrao suvišnim i sporednim. Tako ga crta Toma, ne krijući kako ne
odobrava njegovu osobu. Životom se, kaže Toma, povodio za ugarskim

81 HS c. 45, p. 288,290,292,294. Usp. Šegvić, 1914,58-60; 1927,101-105; Selem,

1933,65-68; Novak, 1957,120-121; Matijević Sokol, 2002,221-223.

370
prelatima pa je teško opterećivao sve od kojih je ubirao prihode. Tako je
sebi pokušao prisvojiti i onaj dio desetine koji je po staroj uredbi pripadao
kaptolu. Tomu se Arhiđakon, kako mu je i bila dužnost, uspješno
suprotstavio. Ne bez zluradosti bilježi Toma, da su se splitski građani, oni
svjetovnjaci koji su toliko očekivali od Hugrina, u njem gorko razočarali.
Bio je, naime, mek i prijazan s onima koji su gradu bili protivnici, a svu
je strogost pokazivao građanima, tvrd i neugodan dobrima, ljubezan i
darežljiv nevaljalima. Tako veli Toma. Vjerojatno se odatle razabire daje
Hugrin kao nadbiskup i knez dosljedno zastupao tuđe, vladarske, interese,
a ne gradske. Zna se, uostalom, tko gaje i kako postavio. Tomi baš nikako
nije bio mio. Ipak ne govori o njem bez poštovanja. S njim nije imao
teškoća koje ne bi iz svojega položaja mogao svladavati bez pretjerana
nastojanja i napora. Ijedno mu priznaje bez pridržaja: visoku naobrazbu i
književne interese. Lik toga sinovca istoimenoga kaločkog nadbiskupa, a
samoga prepošta čazmanskoga kaptola i splitskoga nadbiskupa, vlasnika
dragocjene knjižnice, važan je izložak u kulturnopovijesnoj galeriji i
zagrebačke i splitske crkve, sasvim u smislu biskupa i izabranog
nadbiskupa Stjepana. A Stjepan je kao zagrebački biskup i osnovao
čazmanski kaptol, kao drugi u svojoj biskupiji, i stvorio tamo važno žarište
književne i pravne naobrazbe. Na čelu splitske crkve ostao je samo četiri
godine (1244-1248). Tek tri godine poslije ustoličenja posvetili su ga
njegovi sufragani po papinu nalogu za nadbiskupa, a palij mu je stigao iz
Rima baš na vrijeme da bude pokopan s njime.82
Kao Hugrinov nasljednik izabran je već 1248. jednoglasno neki
dominikanac Ivan, podrijetlom Ugrin, koji se stjecajem okolnosti baš tada
nalazio u Splitu da bude posvećen za skradinskog biskupa. Takav je izbor,
dakako, bio kralju po volji. Teško je bilo naći poslanike koji će poći do
Lyona, gdje je tada boravio papa Inocencije IV, da zatraže potvrdu toga
izbora. Put je bio težak i jako opasan zbog sukoba koji se tada bio
rasplamsao između pape i cara Fridrika. Kad su se napokon našla dva
Splićanina koji su bili pripravni upustiti se u taj pothvat, jedan kanonik i
jedan svjetovnjak, trebala im je gotovo čitava godina dana da obave taj
posao. U takvim je prilikama bilo sasvim plauzibilno u pismenoj molbi
dodati neka papa, ako bude smatrao da taj izbor ne valja odobriti, po svojoj
volji i prosudbi pošalje drugoga da stane na čelo splitskoj crkvi jer je bilo
preopasno i preskupo u onim prilikama slati radi iste stvari još i drugo
poslanstvo. S tim su se složili i to su potpisali svi izbornici. Nije teško tu
prepoznati dobro promišljen potez onih, na prvome mjestu samoga Tome,
koji su se pri popunjavanju nadbiskupske stolice htjeli izviti pritisku

82 HS c .45 ,p. 296,298,300. Usp. Šegvić, 1914,61-63; 1927,105-110; Selem, 1933,

71-72; Novak, 1957,123-124; Matijević Sokol, 2002,223-226.

371
ugarskoga kralja. To je i uspjelo. Papa je odbio potvrditi izbor dominikanca
Ivana i poslao za splitskoga nadbiskupa nekog Apulca po imenu Rogerija,
rodom iz jednog mjesta kod Beneventa.
Rogerije je kao izaslanik nekoga kardinala češće boravio u Ugarskoj.
Tamo se našao kad su navalili Tatari, pa je pao u njihovo zarobljeništvo.
Pritajivši se kao da je kakav bijedan sluga i siromašak, na jedvite je jade
izbjegao smrt. A kad se napokon vratio kući, isti je kardinal, njegov
zaštitnik, bdio nad njim i uveo ga je u krug papinske kurije. Tamo je
Rogerije odmah i posvećen za splitskoga nadbiskupa i dobio je
metropolitanski palij, pa je tako, već od prvoga časa proviđen svim
metropolitanskim ovlastima, krenuo da preuzme splitsku nadbiskupiju. Ali
nije krenuo u Split. Iz papinske kurije on je preko Lombardije došao u
Mletke. Tamo je nakupovao svega što je smatrao da će mu biti potrebno.
Dvadeset je godina, kaže nam Toma, boravio u rimskoj kuriji i za to se
vrijeme dobro potkožio. Nastavio je putovanje preko Koruške, a u Oglaju
ga je lijepo primio patrijarh i dao mu pratnju preko svojega područja sve
do međa ugarskoga kraljevstva. Tako je došao do dvora kralja Bele i
predao mu papino preporučno pismo. Objasnio je kako je imenovan da
stane na čelo splitske crkve. Kralju se to nije dopalo. Nije se mogao
pomiriti s tim da je do toga postavljenja došlo bez njegova znanja i
pristanka. Ali je prikrio svoju ljutnju i dopustio nadbiskupu da mimo pođe
do svojega sjedišta. U Splitu su ga kler i puk radosno dočekali. Brinuo se
jako da poboljša opremu svoje nadbiskupije. Popravio je i ukrasio
nadbiskupski dvor i opremio nadbiskupske posjede poljoprivrednim
oruđem i napravama te ih opskrbio stokom. Toma s njim nije imao sukoba,
tek je kritički promatrao njegovu zahtjevnu rastrošnost i bilježi kako je
zbog nje opterećivao podavanjima mnoge crkve i samostane.83
Početkom godine 1252. njemački kralj Konrad, sin papina protivnika
cara Fridrika n , koji je 1250. naslijedio svojega oca kao kralj u Njemačkoj
i Italiji, stigao je na putu prema jugu Italije, gdje je trebao zaposjesti
sicilsko kraljevstvo, prešavši preko Jadranskoga mora, i u Split.84Njegova
oca Fridrika II. papa je bio izopćio iz crkve i lišio carske časti, ne samo
njega samoga nego i sve njegovo potomstvo. Ipak su ga gradovi uz obalu,
gdje god bi Konradovo brodovlje pristajalo, primali svečano i iskazivali
mu veliko poštovanje, kako ga je priličilo iskazivati kralju. Ali kada je

83 HS c.46,p. 302,304. Usp. Šegvić, 1914,63-64; 1927,110-114; Selem, 1933,72-

73; Novak, 1957,124-125; Matijević Sokol, 2002,226-229.
84 Annales Genuenses, lib. 6, Muratori, Scriptores rerum Italicarum 6,519: Transiens
per marchiam venit in partibus Istriae et Sclavoniae, ibique sexdecim galleas regni, quae
serie paratae erant, ipsum regem cum sua comitiva levaverunt et ipsum in Apuliam
traduxerunt. — »Prešao je preko marke i došao u predjele Istre i Slavonije, te su se tamo
sam kralj i njegova pratnja ukrcali na šesnaest kraljevskih galija što su tamo bile poredane
i pripravne i prevezle su ga u Apuliju.«

372
kralj Konrad pristao u splitskoj luci i nadbiskup Rogerije razabrao da hoće
ući u grad, dao je pred kraljem zatvoriti sve crkve, pa je s Arhiđakonom
Tomom i nekojim višim pripadnicima splitskoga svećenstva napustio grad
i otišao na ladanjske posjede, te su ondje ostali dokle je god kralj boravio
u gradu. Kralj je to osobito teško zamjerio nadbiskupu jer je kao Apulac
bio njegov podanik. Splićani su ga pak radosno primili i smjestili u
nadbiskupskome dvoru. U tome je jasno došao do izražaja trajni sukob
između splitske općine i crkve. Lako je zamisliti da su građani bili jako
protivni nadbiskupu kojega nisu imali prilike niti birati. Njima je
autonomija gradske crkve bila važnija od papinskog autoriteta. Toma je
pak tom gestom, u kojoj je bio potpuno solidaran s nadbiskupom, potvrdio
dosljednu crkvenu politiku koja je poslušnost papinstvu stavljala iznad
tradicionalne autonomije gradske crkve.85
Iste je godine i kralj Bela pohodio Split. On se još 1251. bio spustio
preko Hrvatske do dalmatinskih gradova i utaborio kod crkve sv. Petra
između Solina i Trogira. Onamo su sa svih strana dolazili k njemu kao
svojemu vrhovnomu gospodaru da dobiju njegovu presudu u raznim
predmetima. Ukrcao se i na galiju, te je na njoj došao u Split, noseći na
sebi sve veličanstvene kraljevske insignije. Splićani su ga lijepo dočekali
i on je prenoćio u gradu. Građani su mu revno dolazili, a kralj ih je primao
blagohotno i prijazno je razgovarao s njima. Tada im je, ne ljutito nego
govoreći umjereno, prigovorio što su htjeli za nadbiskupa nekoga tko je
stranac i nepoznat, koji nije iz njegova kraljevstva, i još k tomu bez
njegova znanja i pristanka. Oni su mu se na sve načine ispričavali, a kralj
je smireno prihvatio ono što se dogodilo i samo zatražio od njih da mu se
zakunu kako takvo što neće opet učiniti. A sa samim se nadbiskupom, i
dok je boravio u Dalmaciji, i kad je taj dolazio u Ugarsku, uvijek ophodio
prijazno i s dužnim poštovanjem. Iz toga se zbivanja razabire kako je
splitski kaptol, a to na prvom mjestu znači Arhiđakon, bio suprotstavljen
ne samo gradskoj općini nego i vladaru. Toma nam inače ne kazuje ništa
o tome kako se sam držao za kraljeva posjeta Splitu. Inače, u to su doba
opet gradsko kneštvo držali hrvatski velikaši koji su kralju bili po volji.
Radilo se još samo o vladarskoj kontroli nad crkvom.86
Iz pedesetih godina 13. stoljeća malo je vijesti o javnome djelovanju
Tome Arhiđakona. Čini se da se u to doba vrlo ozbiljno dao na
povjesničarski i književni rad. Pod kraj toga razdoblja na Tomin je poticaj
nadbiskup Rogerije dao skupiti i srediti sve isprave koje su se čuvale u

85 HS c. 47, p. 306. Usp. Šegvić, 64-65; 1927, 114-115; Selem, 1933, 73; Novak,
1957,125; Matijević Sokol, 2002, 228-229.
86 HS c. 48,p. 308. Usp. Šegvić, 1914,64; 1927,112; Selem, 1933,72; Novak, 1957,
126; Matijević Sokol, 2002, 229, 297-299.

373
sustipanskom samostanu. Taj je samostan bio locus credibilis, pa ih se
tamo nalazilo mnogo pohranjenih.87
Još 1254. posredovao je splitski Arhiđakon u sporu između
trogirskoga biskupa Treguana i Stanimira šibenskog arhiprezbitera, koji
se htio odvojiti od trogirske biskupije i osnovati vlastitu, a papa Inocencije
IV. odobrio je nagodbu kojom je urodilo Tomino posredovanje. On je već
1240. i 1252. svjedočio i primao izjave u tom predmetu, koji je bio u
nadležnosti splitske metropolije.88 Godine pak 1261. povjerio mu je papa
Aleksandar IV. provedbu presude zadarskoga nadbiskupa protiv
šibenskoga klera.89 U tim je godinama, čini se, u javnom djelovanju
splitskoga Arhiđakona nastupilo zatišje.
Iste godine 1261. još se jednom oko njega sve uzburkalo. Kao
građaninu palo mu je na ramena teško breme. Te se godine kraljica Marija,
žena kralja Bele i majka njegovih kraljevića Stjepana i Bele, Grkinja, kći
bizantskoga cara Teodora Laskarisa, spustila iz Ugarske preko Panonije i
Hrvatske jer je htjela učvrstiti vjernost tih naroda svojemu mlađem sinu
Beli, koji je bio postavljen u tim zemljama za hercega. Kralj Bela IV.
(1235-1270) svojega je starijega sina Stjepana još 1245. dao okruniti
ugarskom krunom i onda je taj, kao »mladi kralj«, prvo dobio da kao

87 Farlati, 1765, 276: Ergo Rogerius, anno altero post susceptam administrationem
ecclesiae Spalatensis, ex praescripto canonum, et consuetudine ac disciplina ecclesiastica,
quae adhuc vigebat ea tempestate, coenobium Benedictinum suburbanum s. Stephani de
Pinnis, Thoma archidiacono comite et adjutore assumpto, invisit ac lustravit. Acta hujus
visitationis interierunt; extat tamen ejusdem Rogerii decretum, quo jubetur Leonardus
abbas curare atque efficere, ut omnia ejusdem coenobii instrumenta, privilegia, diplomata,
quae in variis tabulis dispersa et segregata erant, accurate descripta in unum volumen
colligerentur; ut, si forte antiquae membranae perirent, exemplis indidem transumptis, et
publici scribae manu subscriptis signoque obsignatis, eadem vis et auctoritas inesset, quae
ipsis autographis inerat; illaque proferri possent ad jura et bona coenobii tuenda, si quis
haec invadere, aut in litem et controversiam vocare auderet. Hoc decretum confectum est
anno 1251. indictione X. die VI. Septembris. — »Tako je dakle Rogerije, u drugoj godini
pošto je preuzeo upravu splitske crkve, prema propisu crkvenih zakona, i po običaju i
crkvenoj disciplini, koja je u ono vrijeme još bila jaka, pošto je kao pratioca i pomagača
uzeo arhiđakona Tomu, pohodio i pregledao prigradski benediktinski samostan svetoga
Stjepana pod borovima. Spisi su se te vizitacije izgubili, ali ipak postoji odredba istoga
Rogerija kojom se naređuje da se opat Leonard pobrine i učini da se sve isprave toga
samostana, povlastice i diplome, što su bile raspršene u raznim zapisima i odvojene jedne
od drugih, točno prepišu i skupe u jedan svezak tako da, ako slučajno propadnu stare
pergamene, u primjercima koji su upravo odanle preuzeti i rukom javnoga pisara potpisani,
te njegovim znakom obilježeni, bude ista dokazna moć i vjerodostojnost, koja je bila i u
samim izvornim spisima, pa da se i ti primjerci mogu iznositi kako bi se čuvala prava i
dobra toga samostana, ako bi se tko usudio povrijediti ih ili pozvati na parbu i prijedor. Ta
je odredba sastavljena godine 1251, indikcije 10, dana 6. mjeseca rujna.« Usp. Šegvić,
1914,67; 1927,115; Selem, 1933,73.
88 CD 4,101-102, br. 94 iz 1240. (Split); 512-513, br. 446 iz 1252. (Split); 551, br.
481 iz 1254. (Lateran) Usp. Šegvić, 1914,67; 1927,115; Novak, 1957,128; Zelić, 2000.
89 CD 5,162-163,br.670iz 1260.(Anagna)Usp.Šegvić, 1914,67; 1927,115;Novak
1957,128.

374
herceg vlada »cijelom Slavonijom«, a onda je tu vlast 1261. prepustio
svojem mlađemu bratu Beli, kako je to već od prije bio običaj u
Arpadovića.
Kraljica se tako spustila u Hrvatsku i u pratnji mnogih velikaša i
vojnika sjela je u tvrdi Knin i tamo okupila oko sebe prvake onih krajeva
i počela s njima razgovore o vjernosti koju su dužni svojemu novomu
vladaru. Dok je ona boravila u Kninu, dogodilo se da su od posade koja je
držala Klis neki vojnici sišli do Solina i tamo počeli Splićanima pustošiti
usjeve. Kad se to čulo u gradu, požurili su onamo neki nerazumno smioni
mladići. Nije ih poslala općina, nego su došli od vlastite revnosti i ludoga
žara da silom suzbiju silu. Pobili su se i tu su zaglavila dva Ugrina s Klisa.
Kada je kraljica čula za to, strahovito se razljutila. Odmah je ostavila
kninsku tvrđavu i krenula da se osveti Splićanima. Ti pak, kad su osjetili
što im kraljica sprema, poslali su joj poslanika i pokušali je umiriti. Ona
se, međutim, nije obzirala na njihove isprike, nego je odsjela u tvrdom
Klisu. Onamo je došao nadbiskup Rogerije i pokušao za sebe i za grad
postići mir i njezinu milost. Time ju je samo još više razdražio jer je
posumnjala da je sve to njegovo maslo. Već mu je bila spremila pogibiju
i samo je uz pomoć prijatelja umakao iz tvrđave.
Splićani su svakoga dana slali što redovnike, što izaslanike, koji su
kraljici donosili darove i razne poslastice ne bi li se nekako primirila, ali
je ona ostajala neumoljiva. S njom je bila velika vojska Ugara, Slavena i
Kumana i ona im je naredila da se spuste do grada i da tamo sve pale i
pustoše. Splićani su se onda počeli dobro čuvati, nisu izlazili iz gradskih
utvrda i kraljica je morala uvidjeti da im tako neće moći ozbiljno nauditi,
a kamoli baciti ih na koljena. Pribjegla je stoga lukavstvu. Hinila je da se
već umirila, da se više ne brine za ona dva ubijena vojnika s Klisa, pa je
dobrohotno odgovorila splitskim poslanicima da hoće s gradom uglaviti
mir i da se više ne trebaju bojati. Kad su se poslanici vraćali u grad poslala
je s njima tri ili četiri župana i nekih trideset vojnika tek lako oružanih.
Dala im je tajni naputak da izmame Splićane iz grada i da ih koliko više
mogu uhvate i odvuku na tvrđavu ili pak mačevima sasijeku. Rekli su da
neće ulaziti u grad kako ne bi izazvali kakvu pomutnju, nego su ugledniji
građani izašli na istočna vrata, prema Lučcu i dominikanskomu samostanu,
da pregovaraju o miru. Na dan znak Ugri su ih napali i uhvatili petoricu.
Ostali su pobjegli, neki od njih ranjeni. Onu su petoricu odvukli na Klis i
tamo bacili u tamnicu. Kad je kralj Bela čuo za sve to, nije odobravao
kraljičine postupke i poslao dva franjevca daje obuzdaju i što brže vrate
u Ugarsku. Splićani su je pak ponizno molili da milosrdno oslobodi
splitske plemiće koje je dala uhvatiti bez ikakve njihove krivnje. Ona
nikako nije pristajala na to, nego im je napokon preporučila da pošalju

375
poslanike kralju, a ona da će se kod njega zauzeti za njih. Onda je
zarobljene Splićane dala iz Klisa odvesti u Knin i zatvoriti u tamnicu
ondašnje tvrđave, a sama se vratila u Ugarsku. Na to su Splićani poslali
za njom onamo Tomu Arhiđakona i jednoga plemića svjetovnjaka kao
poslanike. Kralj ih je primio i saslušao u nazočnosti svoje kraljice. A ona,
kako god je bila obećala da će se zauzeti za Splićane, stala ih je sada pred
kraljem optuživati za mnogo toga. Kralj joj je pak povjerovao i zatražio
od njih dvadeset i četiri talca iz najboljih obitelji u gradu kako bi se
oslobodili zarobljenici. Arhiđakon se na to pozvao na povlasticu koju je
grad Split bio dobio od starih ugarskih kraljeva da kraljevima ne daje talce
i ustrajno je odbijao kraljev zahtjev. Tako su se poslanici vratili u Split, a
da nisu postigli ono zbog čega su pošli na put.
Kralj je onda poslao bana Rolanda da pregovara sa splitskim
građanima. On im je objavio kraljevu odluku da neće moći svoje
sugrađane osloboditi tamnice, nego samo ako kralju predaju najmanje
dvanaest talaca po njegovu izboru. Splićani su sad shvatili koliko ih je
kralj pritisnuo i pokorili su se njegovoj volji. Kralj je s kraljicom 1262.
došao u Hrvatsku, u Bihać na Uni, i Splićani su mu onamo poslali dvanaest
dječaka. On ih je primio ljubezno i dobrohotno te obećao da će lijepo
postupati s njima i da ih neće dugo zadržati. Onda je u Bihaću postavio
bana Rolanda Splićanima za gradskoga kneza, a oni su ga po tome, htjeli
ne htjeli, i izabrali za tu službu. Tako su zarobljeni Splićani oslobođeni
poslije gotovo dvije godine teškoga tamnovanja koje baš ničim nisu
zaslužili. Tomina javna djelatnost, koliko je nama poznata, završava u
turobnom osvjetljenju, bezuspješnim i jalovim poslanstvom na ugarski
dvor. Arhiđakon je i tu pod teškim pritiskom branio pravo i načela.90
Pet godina poslije toga teškog sukoba s vladarskom kućom umro je
1266. nakon duge bolesti zglobova nadbiskup Rogerije. Svoj je imetak,
koji je velikim dijelom stekao kao nadbiskup od crkvenih prihoda, ostavio
rođacima i slugama. Crkvi je ostavio samo dvije srebrne posudice i dva
zlatna prstena da joj to bude uspomena na nj. Kaptolu je dao pozlaćen
srebrni vrč i metalne plitice, a nešto je novaca dao razdijeliti za svoju dušu.
Žito, vino, konje i što je preostalo u kući odredio je da se proda i time
namire neki njegovi dugovi. Kako je nadbiskup svoju oporuku sastavljao
pred uglednim predstavnicima kaptola i gradske općine, usprotivio joj se
Arhiđakon prigovorom da crkveni dostojanstvenik ne može sastavljati
valjanu oporuku nego samo o onoj imovini koju nije stekao na račun crkve.
Ali građani svjetovnjaci ražalili su se nad starim i bolesnim nadbiskupom

90 HS c. 49,p. 310,312,314. Usp. Šegvić, 1914,65-66; 1927,116-118; Selem, 1933,

73-77; Novak, 1957,126-128; Matijević Sokol, 2002,229-230,298-299.

376
na umoru i dopustili mu da sastavi oporuku po svojoj volji. I tu je Toma
ostao dosljedan sebi, ali je i tu pretrpio neuspjeh.91
Toma je umro samo dvije godine poslije nadbiskupa Rogerija. Kroz
to je vrijeme splitska nadbiskupska stolica bila ispražnjena, pa je on, sada
već pod starost, opet morao upravljati crkvom i voditi brigu oko izbora
Rogerijeva nasljednika. Splićani su, bojeći se kralja i sjećajući se prisege
koju su mu dali, htjeli da se bira ugarski podanik, a Toma ih je, bit će,
ustrajno podsjećao na to da to mora biti dostojan svećenik. Svakako, izbor
je pao na franjevca Ivana, Ugrina od knezova Buzad, koji je onda doista i
sjeo na splitsku nadbiskupsku stolicu i ostao na njoj dugo godina (1266-
1294).92

j. Osvrt
Osvrnemo li se na javnu djelatnost Tome Arhiđakona, bar koliko ona
danas može biti poznata, pokazuje se impresivna slika. Kraj sve
raznolikosti i prigoda i zbivanja ona je pred našim očima cjelovita. Odmah
se vidi daje kraj sve širine Tomino obzorje potpuno usredotočeno na Split.
Toma Arhiđakon za neke je Toma Splićanin. Doista ima osnove za to. I
ne radi se tu niti o podrijetlu, niti o građanstvu, niti o crkvi i kaptolu, iako
je sve to za njegov lik presudno važno. Radi se o tome daje Split Tomino
mjesto u svijetu, stožer oko kojega se za njega kreće sve što se u svijetu
zbiva, mjerilo kojim se sve na svijetu mjeri. Toma je doista Splićanin, ali
kao Splićanin nipošto nije niti tipičan niti prosječan. Za razliku od svojih
sugrađana on je sav okrenut temeljnim načelima i univerzalnim
vrijednostima. Stoga bi se opet i opet našao u sukobu sa Splićanima. Samo
iznimno ih je uspio okupiti oko sebe i povesti u smjeru koji je sam zacrtao.
Većinom je koracao svojim putem sam i smrknut, vodeći doduše računa o
premoćnim zahtjevima položaja u kojem bi se nalazio grad i on sam, ali u
bitnome uvijek nepopustljiv.
»Tri ideje: prevlast crkve nad svjetovnom vlasti, privrženost Rimu i
potpuna autonomija Splita u odnosu prema ugarsko-hrvatskim kraljevima,
vodile su Tomu cijelog života«, kako je sažeto utvrdio povjesničar Splita
Grga Novak 93 Ako se Toma, sasvim u smislu onodobnoga papinstva,
dosljedno zauzimao za bitan utjecaj crkvenih gledišta na postupke
svjetovne vlasti, tipičan Splićanin njegova vremena upravo se tomu opirao
i od Crkve očekivao da ostane ono što je od starine bila: organska
sastavnica, dakako ugledna, gradske općine i građanskoga zajedništva.

91 HS c. 49, p. 314,316,318. Usp. Šegvić, 1914,67; 1927,118; Selem, 1933,77;

Novak, 1957,126-128; Matijević Sokol, 2002,231-233.
92 Farlati, 1765,280; Segvić, 1914,67-68; 1927,118.
93 Usp. Novak, 1957,128; Matijević Sokol, 2002,341-346.

377
Ako je Toma kao crkven čovjek zastupao potpuno i bezuvjetno
podvrgavanje rimskomu autoritetu, kako je to onodobno papinstvo sve
naglašenije tražilo, tipičan Splićanin njegova vremena smatrao je crkvenu
zajednicu svojega grada, uza sve načelno priznavanje rimske jurisdikcije
i primata, samostalnom i neodvojivo povezanom s tradicionalnom
gradskom autonomijom, a posebno se opirao isključivanju laika od
donošenja crkvenih odluka, osobito od izbora biskupa i opata, kakvo je
sudjelovanje od starine bilo uobičajeno, držeći se nepopustljivo formule
clerus et populus, što je Rim sve dosljednije potiskivao. Toma je, napokon,
u političkom životu upravo radikalno zastupao splitsku autonomiju. Nju
su krnjili i pritiskali vladari od roda Arpadova, kraljevi Ugarske, Dalmacije
i Hrvatske, i hrvatski velikaši iz splitskoga zaleđa, kneževi Kačići, Šubići,
i uz njih Humski, sve više ili manje vjerni kraljevski podanici. Njima se
Toma dosljedno suprotstavljao. Nije pri tome, kako se čini, pravo razabirao
opasnost koja je toj autonomiji prijetila od Mletaka ili joj barem nije znao
pravo odmjeriti težinu. Ticalo se to tada drugih. Tipični pak Splićanin
njegova doba, koliko god je i njemu splitska autonomija bila temeljna i
sama sobom razumljiva pretpostavka svega života, opet je bio spreman
na pragmatičke kompromise s tim premoćnim vanjskim silama, pa je i
sklapao savezništva s njima ako su mu obećavala dobitak i prednosti za
vlastiti rod ili pak interesnu grupaciju unutar građanstva. Osjećao se za
nuždu dovoljno zaštićenim iza gradskih zidina, a višeslojna igra u kojoj
su se isprepletale autonomija i zavisnost bila mu je pravi životni element.
Toma tako jest Splićanin, svim svojim bićem, ali kao takav nije
tipičan, nego je cijeloga života uvelike ostao sam svoj samotnjak. Uz njega
su stajali samo osobiti i izabrani. Tek jednom mu je na kratko, kad je
uspostavio »latinsku vladavinu«, pošlo za rukom usmjeriti život svojega
grada po vlastitim shvaćanjima. Pokazalo se ubrzo daje to u splitskoj zbilji
onoga vremena bilo neodrživo. Upravo tu, u tome što jest svim svojim
bićem Splićanin, ali ne i prosječni Splićanin svojega vremena, njegova je
osobna veličina, koja dojmljivo zrači od njegova lika, od monumentalnih
slova njegove nadgrobne ploče kad stupimo u splitsku crkvu svetoga
Frane. Iz te njegove osobnosti, ali isto tako i iz kulturnoga potencijala
splitske sredine njegova doba poteklo je njegovo jedinstveno povijesno
djelo, po kojem je postao i ostat će jedan od najznatnijih likova u svoj
kulturnoj povijesti hrvatskoga prostora: Toma Arhiđakon. Dakako, i Toma
Splićanin.94
94 Njegov nam lik izražajno predstavlja nadgrobni natpis u crkvi sv. Frane na splitskoj
rivi ispjevan u elegijskim distisima:
Doctrinam, Christe, docet archidiaconus iste
Thomas, hanc tenuit moribus et docuit:
Mundum sperne, fuge vicium, carnem preme, luge
pro vite fruge, lubrica lucra fuge.

378
 7. Tomino povjesničko djelo

a. Trinaesto stoljeće kao doba kulturnoga procvata u dalmatinskim

gradovima
Toma Arhiđakon prvi je pisac u hrvatskom kulturnom prostoru koji
nam je poznat kao osoba i od kojega je do nas došlo autorsko djelo. Već
samim time njegovo je značenje veliko. No k tomu dolazi još i to da je
njegovo djelo historiografski spis doista znatne vrijednosti. Ta pak
vrijednost ne leži samo u tome što nam kao vrelo donosi mnogo
dragocjenih vijesti kojih ni od kuda druguda ne bismo mogli imati, nego
je ono po svojoj zamisli i izvedbi vrlo znatno jer svjedoči o visokoj
intelektualnoj razini pisca i čitateljstva kojemu se obraća. Po tome ono
predstavlja visoko kulturno dostignuće. Važno je stoga utvrditi da se ono
ne javlja usamljeno.
Trinaesto se stoljeće pokazuje u više pogleda kao doba kulturnoga
procvata u dalmatinskim gradovima. Na splitskoj su katedrali još 1214.
postavljene Buvinine vratnice, remek-djelo ranoromaničkoga rezbarstva
iz ruku domaćega majstora, koje zadivljuje svojom veličanstvenom
zamisli, bogato razrađenom kompozicijom i nepokolebivo dosljednom
izvedbom. U Trogiru je pak 1240. Radovan, i on domaći majstor,
uklesanim natpisom signirao svoj zapadni portal tamošnje katedrale.
Ukrasili su ga što on sam, a što njegovi suradnici i učenici. U njihovu djelu
romanička skulptura na hrvatskoj obali Jadrana doseže vrhunac, a svojim
umjetničkim dometom zadivljuje i u europskim razmjerima. U 13. st.
počela je i izgradnja zvonika splitske katedrale i dovršena su dva kata. To
je dojmljiv uzorak romaničke arhitekture. Na vratima zvonika postavljena
su dva kamena lava isklesana od majstora Radovanove škole. Prvoj
polovici stoljeća pripada naslon drvenoga kora u splitskoj katedrali. On

Spaletumque dedit ortum, quo vita recedit.

Dum mors succedit vite, mea gloria cedit.
Hic me vermis edit, sic iuri mortis obedit,
corpus quod ledit, animamve qui sibi credit.
A. D. MCCLXVIII, mense Madii octavo die intrante.
U hrvatskom prijevodu Bratislava Lučina glase ti stihovi ovako:
Nauke ove, Kriste, arhiđakon Toma je, iste
Koje je naučavo, životom sam obdržavo:
Svijet taj preziri, bježi od poroka, put svoju steži,
Žica plod tugom suspreži, od dobra varava bježi.
U Splitu bio je rođen, i iz života tu pođe:
Smrt za životom kad dođe, i slava tada mi prođe.
Ovdje me crv sad glođe, što zakonom smrti je vođen,
Tijelu taj naškodit hoće - tko ohol je, duši također.
Godine Gospodnje 1268, mjeseca svibnja, osmoga dana.
Sročen je tako da u njem odjekuje izvorni pjesnički jezik Tomina vremena.

379
je rađen finije od Buvininih vratnica i pod utjecajima iz Lombardije
pokazuje daljnji razvoj romaničke rezbarije u Splitu. Prva polovica 13.
st. nazvana je po tome »zlatnim vijekom« srednjovjekovne umjetnosti u
Splitu i Trogiru.
O utjecaju što su ga europska sveučilišta dobivala u splitskoj
intelektualnoj sredini svjedoči niz istaknutih osoba. Toma u tome nije tamo
bio jedini. Bolonjski je student bio i Toskanac Bernard, nadbiskup splitski
1192-1217, pisac protiv patarena i rječit propovjednik, a vjerojatno je to
bio i drugi Toskanac, Treguan, klerik splitski i poslije biskup trogirski
(prva polovica i sredina 13. st.), i on pisac i sjajni stilizator domaće
hagiografske predaje. Pariški je pak student bio Hugrin, prepošt čazmanski
i poslije nadbiskup splitski (1244-1248). Bio je poznat ne samo po
raskošnu životu i sasvim svjetovnu nastupu, nego i po svojoj učenosti,
ljubavi za knjige i velikoj osobnoj knjižnici. Dolaskom dominikanaca i
franjevaca uklapa se tada i Split u duhovni i intelektualni procvat
onodobne latinske Europe. Razvila se nova filozofija, nova teologija, a i
u umjetnosti se tada stao najavljivati stil koji je otvarao novu epohu —
gotiku.95 Iz toga svijeta potekao je i Toma svojim duhovnim likom.

b. Tekstovna predaja Tomina povijesnoga djela

Povijesni spis Tome Arhiđakona, u kojem on prikazuje povijest
salonitanske crkve i splitske kao njezine nasljednice od prvih njezinih
početaka pa do vremena svoje starosti došao je do nas u više rukopisa.96
Na njima se temelji njegova tekstovna predaja. Najpriručnije i najizvomije
može se sada svatko obavijestiti o tome u uvodu kritičkom aparatu ovoga
izdanja Tomina djela i u samome tom kritičkom aparatu.
Glavni i najvažniji svjedok te predaje nedvojbeno je splitski kodeks,
koji se čuva u arhivu Splitskoga kaptola (KAS 623), pisan beneventanskim
pismom na pergameni još u 13. stoljeću, u posljednjoj njegovoj trećini,
ili na samom početku 14. Pomišljalo se stoga na to da je to možda Tomin
autograf, pa se čak mislilo da je to i dokazano,97 ali se usporedbom s
njegovim autentičnim rukopisom kakav je očuvan u jednoj ispravi moglo
pokazati da to nije tako.98Po tome kako Tomina povijest završava razabire
se daju on i nije smatrao dovršenom, nego je čekao da pridoda još ponešto
o događajima koji su se upravo spremali, pa ga je pri tome vjerojatno i

95 Usp. Karaman, 1942, 456; Klaić, 1976,183-185,190-197; Majstor Radovan i

njegovo doba 1994; Krasić, 1996; Vereš, 1996; Matijević Sokol, 2002,30-32; Belamarić,
2000; Nikšić, 2000; Stošić, 2000; Bužančić, 2000.
96 Usp. o tome Rački, 1864,368-369, *385-*387; 1894, str. V; Kršnjavi 1901,129-
135; Šegvić, 1914,1-8; 1927,123-132; Gunjaca, 1966; Matijević Sokol, 2002,46-52.
97 Usp. Šišić, 1907,37 i 1914,462-463,464.
98 Usp. Gunjača, 1973,13-21.

380
zatekla smrt. Nekako u to vrijeme, možda čak i nešto prije, bit će da je
prema njegovu rukopisu, po njegovoj želji ili iz njegove ostavštine, u
skriptoriju splitske crkve izrađen taj codex Spalatinus.
Drugi je stari rukopis Tomina povijesnog djela došao do nas skupa s
prijepisima drugih sastavaka kao jedna od sastavnica Papalićeva
kolektaneja, pisanoga negdje u drugoj polovici 14. stoljeća, kako se čini
upravo 1387-1388." U tom su kolektaneju skupljeni povijesni spisi vezani
za Split, a Tomino djelo uvršteno je u nj na prvom i čelnom mjestu. Taj se
rukopis u literaturi nazivao trogirskim jer se neko vrijeme čuvao u Trogiru.
Tamo je u 19. st. otkriven za povijesnu znanost, te je tako počelo njegovo
proučavanje. Danas se čuva u Budimpešti, donedavno u Narodnom muzeju
(Codices Latini medii aevi 440), a sada skupa sa svim latinskim
rukopisima iz vremena prije mohačke bitke (M. O. D. L. 38822).
Treći je stari rukopis vatikanski (Vat. Lat. 7019, prije nr. 6525). I on,
čini se, potječe iz druge polovice 14. st., ali ga smatraju nešto mlađim od
prijepisa u Papalićevu zborniku.
Osim tih, ima još niz mlađih rukopisa. Ovamo ide rukopis što se čuva
u Veneciji u Knjižnici sv. Marka (Cl. IX, cod. LXXV, MSS Latini 3290),
te se stoga naziva codex Marcianus. On potječe iz 15. stoljeća. U
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuva se prijepis također iz
15. stoljeća (R 3311), a vjerojatno je iz 16. stoljeća drugi (R 5720), koji
se nalazio u posjedu obitelji Draganić-Vrančić u Prvić Šepurinama do
1948. godine kada je otkupljen. U Vatikanskoj se knjižnici nalazi još jedan
rukopis Tomina djela (Vat. Lat. 6958), a potječe također iz 16. stoljeća i
prepisan je iz Cindrova kodeksa. To je, kako je na njem zapisano, dar Ivana
Lučića, koji je pred smrt živio, pa 1679. i umro, u Zboru sv. Jeronima u
Rimu. Ivan Lučić je 1630. i sam zgotovio rukopis Tomine povijesti,
prijepis Cindrova kodeksa. Taj se čuva u Kaptolskom arhivu u Splitu (KAS
534). Jedan prijepis Tomina povijesnoga djela iz 1747. čuva se u knjižnici
Arheološkog muzeja u Splitu (50 b 21), a dva daljnja prijepisa nalaze se u
Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, jedan iz 16.
(I d 22) i drugi iz 18. stoljeća (II b 155). Vatikanska knjižnica u Rimu
posjeduje još jedan mlađi rukopis Tomine povijesti poznat kao codex
Vaticanus Urbinas (Vat. Lat. 6958), a potječe iz 17./18. (?) stoljeća. Još
jedan rukopis toga teksta, vjerojatno iz 18. stoljeća, čuva se u Kaptolskome
arhivu u Splitu (KAS 672). To je vjerojatno prijepis Lučićeva rukopisa.
U arhivu porodice Ameri iz Korčule, sada pohranjenom u Povijesnom
arhivu u Dubrovniku, očuvao se i došao do nas i rukopis Tomina djela iz
18. st.99100

99 Usp. Barada, 1941,88; 1943,202.

100 Usp. Antoljak, 1980, 66.

381
 U tim nam se rukopisima čuva tekst one verzije Povijesti salonitanskih
i splitskih biskupa za koju se sa sigurnošću može pretpostaviti da takva
kakva je u svemu bitnome došla do nas potječe iz pera samoga
Arhiđakona.101 Upravo ona je predočena i u ovom izdanju s podatcima o
svim važnijim tekstovnim varijantama što se javljaju u rukopisima, a
pregledno su prikazane u njegovu kritičkom aparatu.
Druga jedna verzija Tomina povijesnoga djela obuhvaća samo njezin
početak, prva 22 poglavlja. U njoj su tim poglavljima dodana neka vrela,
ispisana od riječi do riječi, kojih u rukopisima što sadrže potpun tekst
nema. Tekstovna predaja te verzije jako je razgranata i bilo je teško steći
pregled nad njom. Do sada je identificirano i ubicirano šest rukopisa.
Danas je utvrđeno da su oni svi potekli od samo jednog, i to očuvanog
predloška. To je najstariji od tih rukopisa, pisan ranim humanističkim
pismom, a potječe iz prve polovice 16. stoljeća i čuva se u arhivu rimske
Congregatio de propaganda fide (Sign 264). Ostalih pet rukopisa izravni
su ili neizravni prijepisi iz njega. Pri tome treba razlikovati dva predajna
tijeka, jedan rimski i drugi koji je povezan sa Splitom.
Rimski tijek dokumentiraju dva rukopisa iz fonda Barberini, koji se
čuva u Vatikanskoj knjižnici. Signatura je tih rukopisa 828 (prije 3481) i
3218 (prije 3636). Prvi od njih potječe iz sredine 16. stoljeća i čini se da
je naprosto prijepis Propagandina. Drugi je iz prve polovice 17. stoljeća i
može se smatrati prijepisom prvoga barberinskog rukopisa. Crkveni
povjesničar Ughelli upotrijebio ga je za peti svezak svojega djela Italia

,0' Tomino je povijesno djelo do sada izdavano u tisku više puta: kao dodatak djelu
Ioannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1666, 310-370
prema vatikanskome rukopisu; to je izdanje pretiskao J. G. Schwandtner u svojoj zbirci
povijesnih vrela Scriptores rerum Hungaricarum Dalmaticarum, Croaticarum et
Sclavonicarum.Vol. 3,Lipsiae 1747,532-636; 2. izd. Vindobonae 1786; odatle je sastavljen
talijanski kompendij Toma Arcidiacono della Chiesa di Spalato, Venezia 1843; izvadak
Ex Thornae Historia pontificum Salonitanorum et Spalatinorum izdao L. de Heinemann,
Monumenta Germaniae Historica, Scriptores, tomus 29, Hannoverae 1892, 568-598;
Thomas archidiaconus, Historia Salonitana, digessit Dr. Fr. Rački, Monumenta spectantia
historiam Slavorum meridionalium 26, Scriptores 3, Zagrabiae 1894; Incipit Istoria
Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, penaicrop jia T H H C K O ro TexcTa A. H.
CononoB, MocKBa 1997, prilog uz prijevod O. A. Akimove (vidi dolje).
Izdano je i više prijevoda, na ruski: KpacoBCKHii, A.. H ctophh canoHCKHx h
cnneTCKHX ennciconoB <Pomm apxHflnaxoHa CruiMTCKoro (nepeBO« u o iiht hctophko -
KpHTHHecKoro HccjiejtOBaHHB), Tpyflbi KneBCKOH nyxoBHoii axafleMHH, KneB 1876,
ceHTn6pb, t. 3, c. 557-622; OKTn6pb, t . 4, c. 73-117; flexa6pb, t . 4, c. 703-747; 1877, t . 1.
c. 504-549; <l>OMa C htihtckhh, H ctophh ApxnenHCKonoa CanoHH h CiuiHTa. O tpmbkh ,
riepeBOn M. B. EepflOHOcoBa —A. E. Moocajiemco. Bo3HHKHOBeHne u pa3BHTne
4>eoflajn>HHX OTHomemra y kwkhmx cJiaBUH. VneĆHo-MeTOflH'iecKoe noco6ne, M ocoa
1978, 49-58; OoMa CnjiHTCKHil, H ctoph « ApxnenHCKonoB CajioHM h CiuiHTa,
BcTynHTejibHaa cTaTbn, nepeBOfl, KOMMeHTapnii O. A. A khmoboh, MocKBa 1997; i na
hrvatski: Toma Arhiđakon, Kronika, prijevod i uvod Vladimir Rismondo, Split 1960; Toma
Arhiđakon, Kronika. Splitski rukopis — Historia Salonitana. Codex Spalatensis. Uredio
i preveo Vladimir Rismondo (2. izdanje s potpunom reprodukcijom splitskoga rukopisa),
Split 1977.

382
sacra (1653), a poslije gaje stavio na raspolaganje utemeljitelju kritičke
hrvatske historiografije Ivanu Lučiću Trogiraninu, kad je taj 1561. započeo
rad na svojem djelu De regno Dalmatiae et Croatiae.
Predajni tijek koji je povezan sa Splitom potječe od prijepisa koji je
napravio Rafael Levaković (t 1649) iz Collectanea Benii, zbirke vrela koju
je skupio humanist Šimun Kožičić Benja (f 1536). Predložak mu je
Propagandin rukopis, o kojem se odatle može zaključiti da je pripadao
Begninim Collectanea. Ona se po tome nisu sasvim izgubila. Sam taj
Levakovićev prijepis nije se još mogao naći. Za sada postoji samo prijepis
toga prijepisa koji je datiran godinom 1719. i čuva se u arhivu splitskoga
katedralnog kaptola (KAS 76). Daljnji jedan rukopis, koji se nalazi u tom
istom arhivu (KAS 485) previđen je zapisima iz kojih proizlazi da ga je
1749. pod patronatom makarskoga biskupa Stjepana Blaškovića prepisao
njegov vicekancelar Josip Valenti iz predloška koji je 1739. u Padovi
zgotovio notar Lodovico Donato, a taj predložak je opet prepisan iz
rukopisa koji je u svojem posjedu imao crkveni povjesnik Filippo Riceputi
( t 1742). Riceputijev rukopis imao je pak kao predložak Levakovićev
prijepis. Još jedan rukopis nalazi se u austrijskoj Nacionalnoj knjižnici
(Codex Vindobonensis Latinus 12.670). Prepisan je iz Blaškovićeva
rukopisa i po vremenu svojega postanka jako mu je blizak. U arhivu
splitskoga katedralnog kaptola nalaze se i ekscerpti koje je Ivan Lučić
ispisao iz barberinskih rukopisa. U njima su ispisani svi oni dijelovi teksta
kojih nema u rukopisima što sadrže čitavo Tomino povijesno djelo.102

c. Naslov Tomina djela i književna vrsta kojoj pripada

Splitski kodeks, najstariji i glavni svjedok tekstovne predaje Tomina
djela, izgubio je prvi list. Tako ne znamo kakav je ono u njem nosilo
naslov. U najstarijem njegovu prijepisu, koji je ušao u Papalićev
kolektanej, a bilo se uobičajilo nazivati ga trogirskim kodeksom, stoji pred
početkom Tomina teksta: Incipit ystoria seu Chronica Salonitanorum
atque Spalatinorum pontificum. Glagolskim oblikom incipit ‘započinje’
najavljuje se u srednjovjekovnim latinskim rukopisima početak teksta.
Tomu se onda dodaju ime autora i naslov djela. Završetak prijepisa
označuje se glagolskim oblikom explicit ‘završava’, pa se i njemu dodaje
ime autora i naslov djela.103Naslov bi dakle prema rukopisu u Papalićevu

102 I ta druga verzija prvoga dijela Tomina povijesnog spisa izdavana je u tisku više
puta; djelomično Barada, 1949; Gunjača, 1951; potpuna KjiaHh, 1967; Gunjača, 1973,23-
178 (s naporedo otisnutim tekstom obiju verzija toga povijesnoga djela).
103 U našoj se historiografiji osjeća sklonost da se to incipit smatra integralnim
dijelom naslova (osobito izrazito Gunjača, 1966,175-176; 1973,15). Da to sigurno nije
tako, razabire se već odatle što se iza prijepisa teksta navodi isti naslov, samo s explicit.
Ne može se promijeniti naslov djela od početka do kraja njegova prijepisa. Usp. o tome i
Antoljak, 1980,66-75.

383
kolektaneju bio Historia seu chronica Salonitanorum atque Spalatinorum
pontificum. Takav se naslov susreće još samo u rukopisu obitelji Ameri
iz 18. st. Tamo stoji: Incipit Historia seu chronica Salonitanorum atque
Spalatinorum pontificum.104 U ostalim rukopisima potpunoga djela stoji:
Incipit historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, tek je do
nas došla vijest da je zadarski notar Sorari (1773-1847) posjedovao
rukopisnu knjigu pod naslovom Chronica Salonitanorum et Spalatinorum
pontificum auctore Thoma Archidiacono. U rukopisima druge verzije prva
22 poglavlja Tomina djela javlja se kao naslov samo Incipit historia
Salonitanorum pontificum. Ne navodi se čije je to djelo. Tek je u prvom
barberinskom rukopisu Ivan Lučić svojom rukom dodao Thomae
Archidiaconi Spalatensis. Tako ne znamo je li u prvotnom naslovu stajalo
Spalatinorum ili Spalatensium i, stoje ozbiljnije, je li se to povijesno djelo
izvorno predstavljalo kao historia seu chronica ili samo kao historia ili
samo kao chronica}05To pak nije sasvim beznačajno.
Na kraju Tomina djela stoji u rukopisu koji je ušao u Papalićev
kolektanej: Explicit memoriale bone memorie domini Thomae quondam
archidiaconi ecclesiae maioris et metropolitane Spalatensis, cuius anima
requiescat in ede summi Jovis. Arnen — »Završava memorijalni spis
gospodina Tome, pokojnoga arhiđakona velike i metropolitanske splitske
crkve, kojega duša neka počiva u stanu najvišega Jupitera. Amen.« Tu se
dakle navodi i pisac i naslov, ali drukčiji nego na početku. U splitskome
kodeksu tekst završava svojim zadnjim riječima i za njima nema nikakav
explicit. Za to je druga ali ne mnogo mlađa ruka dodala: Memoriale bong
memorig domini Thomg quondam archidiaconi Spalatensis. Na kraju djela
naknadno su tako pripisani naslov i autor. Tako završava Tomin tekst i u
vatikanskom kodeksu, koji je, kako se upravo po tome vidi, prepisan iz1045

104 Usp. Antoljak, 1980,66.

105 I Gunjača i Antoljak pokušali su riješiti pitanje izvornoga naslova Tomina djela
i vrlo odlučno zastupaju suprotna mišljenja. Gunjača 1966, 175-177 zalaže se za
pretpostavku da bi prvotni naslov bio tipa (incipit) Historia....kako je u vatikanskom
kodeksu, a Antoljak 1980, 47 i 79 smatra sigurnim da je bio tipa (incipit) Historia seu
chronica..., kako je u Papalićevu kolektaneju, jer je taj, kako je utvrdio Kršnjavi, 1900,
130 prepisan iz najstarijega kodeksa, splitskoga. Ali i vatikanski kodeks prepisan je iz
splitskoga! To je također utvrdio Kršnjavi, na istome mjestu. U jednom prijepisu izmijenjen
je naslov, ali se ne zna u kojem. To što je naslov u svim rukopisima druge verzije prvoga
dijela Tomina spisa tipa (incipit) Historia... za Gunjaču je odlučan argument, jer on misli
da je ta verzija Tomin koncept, Kako za takvu pretpostavku nije iznio dovoljno snažne
razloge, pa se ona u znanosti ne prihvaća, gubi i taj njegov argument za uspostavljanje
prvobitnoga naslova svaku snagu. Zanimljivo je uočiti da u svim potvrđenim naslovima u
kojima se javlja riječ chronica daljnji tekst glasi Salonitanorum atque Spalatinorum
pontificum, u drugima pak Salonitanorum pontificum atque Spalatensium. To je dakle
suvisla tekstovna predaja.

384
splitskoga tek pošto mu je na kraju bio dodan naslov.106 U većini mlađih
rukopisa na kraju teksta također je naveden naslov kao memoriale.101
Za podrobnije i potpunije podatke o naslovima ispred i iza teksta
(incipit i explicit) kako se javljaju u rukopisnoj predaji valja uputiti na
kritički aparat ovoga izdanja. Kada je pak Ivan Lučić u svojem De regno
prvi put tiskom objavio Tomino djelo prema vatikanskomu rukopisu,
stavio mu je naslov Thomae archidiaconi Spalatensis Historia
Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, dakle onako kako je i u
rukopisu po kojem je Tomino povijesno djelo priredio za tisak. Ali je dalje
na vrhu stranica zbog skučenog prostora stavljao na lijevoj stranici gore:
Thomae Archidiaconi, a na desnoj gore: Historia Salonitana. To je bilo
tek usputno rješenje za nevolju. Ali je Farlati stao upotrebljavati taj kud i
kamo spretniji naslov kad god bi spominjao djelo. Pod njim je ono i danas
poznato. Nema smisla zazirati od njega samo zato što je zasnovano tek u
povijesti proučavanja toga djela, a ne i u njegovoj tekstovnoj predaji. I

m Oko toga naslova nastala je u znanosti velika zabuna. U vatikanskome kodeksu,

koji je Lučić smatrao najstarijim i po kojem je u tisku objavio tekst Tomina djela, iza
posljednjega retka toga teksta u novom retku stoji: Memoriale bone memorie domini Thome
quondam archidiaconi ecclesie Spalatensis. Iza toga pak bez razmaka počinje istom rukom
ispisan tekst zabilješke o tome kako su na temelju pogodbe predstavnici dvanaest hrvatskih
plemena priznali kraljevsku vlast Kolomana Arpadovića (pacta conventa). Lučić je to
upravo tako i otisnuo. Rački, koji se s njime slaže u tome da taj rukopis uzima kao najstariji,
shvatio je taj redak kao naslov zabilješke o pogodbi Hrvata s Kolomanom (Rački 1864,
369,375) i tako gaje unio u svoje kritičko izdanje (Rački, 1894,58-59). U znanstvenoj se
literaturi odatle ta zabilješka stala nazivati Tomin Memorijale. Međutim, u Papalićevu
kolektaneju, koji je stariji od vatikanskoga kodeksa, na kraju teksta Tomina djela izrijekom
stoji: Explicit memoriale bone memoriae domini Thomae quondam archidiaconi ecclesie
maioris ac metropolitane Spalatensis itd. Odatle nedvojbeno proizlazi daje to podatak o
naslovu i autoru pripisan na kraju teksta, a da nije naslov pribilješke koja slijedi. Ona,
uostalom, u Papalićevu kolektaneju ima vlastit naslov: Qualiter et cum quo pacto dederunt
se Chroates regi Hungariae — »Kako su se i pod kojom pogodbom Hrvati podložili
ugarskomu kralju«. T a je zabilješka, tzv. »trogirska apendikula« (jer se Papalićev
kolektanej neko vrijeme čuvao u Trogiru, a i nazivao se trogirskim kodeksom), naknadno
bez toga naslova dodana splitskomu kodeksu, iza onoga Memoriale bonae memorie domini
Thome..., što je naknadno dodala nešto mlađa ruka, a iz toga je kodeksa s oba ta dodatka
prepisan vatikanski. Kodeks Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, po starosti prvi
iza vatikanskoga, nema na kraju teksta Tomina djela zapisa o naslovu i autoru, ali je
nedvosmisleno jasno označeno daje to njegov kraj. Iza toga slijedi pribilješka o pogodbi
Hrvata s Kolomanom bez ikakva naslova. U rukopisu koji je iz vatikanskoga prepisao Petar
Cindro, petome po vremenskom redoslijedu, pribilješka slijedi izravno iza teksta Tomina
djela pod svojim naslovom Qualiter et cum quo pacto... , a tek iza nje dolazi pripis
Memoriale bonae memoriae domini Thomae.... te se tako stječe dojam da je ona integralni
dio Tomina spisa. No to je mlađi redaktorski zahvat. Te je odnose uvjerljivo utvrdio
Tomašić, 1900,129-135. Priključio mu se i potpuno ga podupro Šišić, 1907, 37 i 1914,
462-464. Tomu se mišljenju pridružio i Barada, 1941,91-92, a podupire ga i Gunjača, 1966,
169-170.
107 Gunjača, 1966,169-173 protivi se tomu da biMemoriale bio naslovTomina djela,
ali i sam kaže da ga ono explicit prikazuje upravo takvim (str. 172). I Antoljak, 1980,79
ispravno kaže daje memoriale svojim položajem na kraju teksta i bez obzira na to stoji li
pred njim riječ explicit »izjednačeno« s historia seu chronica što stoji pred njim.

385
De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta poznato nam je
jedino po latinskome naslovu koji su mu dali humanisti. Farlati je osim
toga za drugu verziju prvoga dijela uveo naslov Historia Salonitana maior
(HSM). Istina, taje verzija mnogo kraća od cijeloga Tomina djela, sadrži
samo njegov manji dio, ali je znatno obilnija, pa je, čini se, po tome dobila
ime. Kako bilo, ono je u literaturi dobro prihvaćeno. Nasuprot tomu Farlati
je potpunu verziju Tomina djela nazvao Historia Salonitana minor. To ime
nije prihvaćeno. Potpuno Tomino djelo naziva se naprosto Historia
Salonitana (HS).108
Rukopisna predaja naslova opisuje Tomino djelo i kao historia, i kao
chronica, i kao memoriale. Treba dakle razmotriti što nam ti nazivi kazuju
u koordinatama srednjovjekovnoga shvaćanja o književnim vrstama i o
tome kako se piše o prošlim zbivanjima.
Riječ historia dolazi iz antike i to iz njezinih ranijih razdoblja,
zametak joj je negdje na prijelazu iz arhajskoga u klasično razdoblje i
povezana je s prvim buđenjem znanstvenoga mišljenja u Helena, do kojega
je došlo u gradovima grčkih naseljenika na egejskoj obali Male Azije i na
otocima pred njom. Svojim izvornim značenjem ona upravo izriče
postupak koji vodi znanstvenoj spoznaji. Od indoeuropskoga korijena wid-
‘znati’ izvedena je sufiksom -tor- imenica koja znači vršitelja radnje i ona
je od najdublje davnine prisutna u grčkom jeziku kao icrccop, što će reći
‘onaj koji zna’, osobito ‘koji zna zakon i ono što je pravo’, pa odatle i
‘sudac’ i ‘svjedok’, a dakako i ‘znalac’, ‘vještak’, ‘učen čovjek’. Od te je
imenice izveden glagol Lctopeco, kojemu je temeljno značenje ‘činiti ono
što je potrebno da bi se postalo znalcem’, tj. ‘pitati1, ‘raspitivati se’,
‘istraživati’, pa onda ‘promatrati’, ali i ‘prikazivati što se raspitivanjem,
istraživanjem ili promatranjem saznalo’, pa ‘prikazivati’, ‘bilježiti’,
‘zapisivati’. Uz taj glagol izvedena je i imenica la to p ia . Ona izriče
sadržaj ili rezultat radnje toga glagola, znači dakle ‘ispitivanje’,
‘raspitivanje’, ‘sustavno promatranje’, pa onda ‘znanje stečeno
ispitivanjem, raspitivanjem ili sustavnim promatranjem’ i napokon
‘pismeno izvješćivanje o vlastitom istraživanju’. Odatle onda i
‘pripovijedanje’, te napokon ‘povijest’. U tom je značenju ta grčka riječ
kao posuđenica historia ušla u latinski jezik, pa je i mi rabimo u tom
značenju kao internacionalizam latinskoga podrijetla. U antiki je služila
kao naziv za uglednu književnu vrstu, intelektualno i estetski zahtjevno
pripovijedanje o prošlosti u dotjeranoj prozi. Kako god je opseg značenja
riječi historia u takvoj porabi naprama prvobitnomu bitno sužen, ostala
mu je visoka razina znanstvenoga postupka i mišljenja bitnom značajkom.

10,1 Usp. Farlati, 1751,319,404,405; 1753,161.

386
 Kada je Izidor Seviljski (oko 560-636), pisac kojega je poznavao i
kojim se služio i naš Toma, na početku 7. st. gigantskim enciklopedijskim
obuhvatom na antičkoj baštini polagao temelje latinskoj srednjovjekovnoj
naobrazbi, odredio je historia kao narratio rei gestae, per quam ea, quae
in praeterito facta sunt, dinoscuntur — »pripovijedanje prošloga zbivanja
po kojem se razaznaje ono što je učinjeno u prošlosti«.109 Nema dvojbe
da se historia tu uzima kao povijest, upravo povijesno pripovijedanje,
dakle onako kako i mi tu riječ danas razumijemo. Pripovijedanje je bitna
sastavnica te definicije, pa je tako historija u nas i postala povijest,
neodvojivo povezana s pripovijest. Ali se po njoj iz toga pripovijedanja
ne saznaje samo nešto o prošlim činima (to bi bilo cognoscuntur), nego
se oni upravo razabiru (dignoscuntur), dakle razumiju, a tu je prisutno i
ono Horacijevo curvo dignoscere rectum — »razlikovati pravo od
kriva«.110Tako historia ima zadatak da nas uvede u prosuđivanje, pa i u
ocjenjivanje prošlih čina o kojima pripovijeda i uloga što su ih pojedine
osobe igrale u njima. Disciplinu koja se zove historia Izidor pak najuže
povezuje s gramatikom i retorikom, pa u tome dolaze do izražaja stilistički
i estetski zahtjevi koji joj se postavljaju uz intelektualne.
Historia je trebala izvještavati istinito, tako da se u njezinu
pripovijedanju doista razabire što se događalo u prošlosti. Za to je trebalo
utvrđivati, skupljati i sređivati sve pouzdane podatke o res gestae, o
prošlim činima, što su sadržane u povijesnoj predaji. Akako pripovijedanje
zasnovano na takvim podatcima omogućuje da se ti čini raspoznaju po
svojim osobinama, da se u njima razlikuje pravo od kriva, takva će povijest
biti ohrabrenjem valjanima i opomenom nevaljalima. Dakako, iz tako
shvaćene historia ne može se u ono doba isključiti biblijska povijest
spasenja, pa će ona imati i svoju svetopisamsku hermeneutičku dimenziju.
U »raspoznavanje prošlih čina« ulazi i to da se u njima prepoznaju slike
biblijskih motiva kao obrazaca što opominju o vjerskim istinama. Kao
biblijska povijest, tako i svjetovna u svojoj mnogolikoj promjenljivosti
nosi nepromjenljiv sadržaj vječne istine i treba ga u njoj prepoznavati.
Lijep je primjer ranosrednjovjekovnoga djela takve vrste Historia
Langobardorum Pavla Đakona, napisana između 787. i 799. u
benediktinskom samostanu Montecassino. U njoj se vrlo temeljito i
zahtjevno pripovijeda povijest jedne gentilno legitimirane vlasti na sjeveru
Italije u ranome srednjem vijeku, slično kao što Toma pripovijeda povijest
salonitanske i splitske crkve. Obojim djelima tako s pravom pripada naziv
historia.

m Isidorus Hispalensis, Etymologiae 1,41.

110 Q. Horatius Flaccus, Epistulae 2,2,44.

387
 I kronika kao književna vrsta vuče podrijetlo iz antike, ali ona iz
kasne. I njezino je ime grčko. Izvedeno je od imenice %povo<; ‘vrijeme’ i
pridjeva izvedenog od nje XPOVtKoq ‘vremenski’. Za označivanje
povijesnoga spisa javlja se taj pridjev u izrazima kao: od xpovtKOd
(Ypa<(>od) ‘vremenskim slijedom uređeni spisi’,1" XPOVtKij atiVTa^n;
‘vremenskim slijedom uređen sastavak’,1112 ib . %povncd; (ptpXLa)
‘vremenskim slijedom uređene knjige’ ."3Poslije se u istom tom značenju
ustalio naziv xo XpovtKov ili, u množini, ali bez množinskoga sadržaja,
xd %pOVtKĆ. Taje riječ kao chronicum ili chronica posuđena u latinski, a
to posljednje može biti i ženskoga roda.
Ta se književna vrsta stala oblikovati tek kad su se pojavili sveopći
sustavi brojenja godina, na primjer po olimpijadama ili po svećenicama
Here u Argosu. No u pravom smislu joj je utemeljitelj kršćanski pisac
Euzebije Cezarejski, koji je u 4. stoljeću u Palestini sastavio kroniku svega
svijeta, dakako oslonjenu na povijest spasenja i usredotočenu na Kristovu
smrt i uskrsnuće, a tu je kroniku u istome stoljeću naš Jeronim preveo na
latinski i u ponečem nadopunio. Ona je legla u temelje toj književnoj vrsti
u latinskom srednjovjekovlju. Na te se temelje oslanja i već spomenuti
Izidor Seviljski kada oblikujući obzorje srednjovjekovne naobrazbe
određuje tu književnu vrstu: chronica Graece dicitur quae Latine
temporum series appellatur, qualem apud Graecos Eusebius Caesariensis
episcopus edidit, et Hieronymus presbyeter in Latinam linguam convertit
— »Kronika se kaže grčki ono što se latinski zove slijed vremena, kakva
je ona koju je u Grka izdao Euzebije, cezarejski biskup, a Jeronim svećenik
preveo ju je na latinski.«114
To da je uređena po vremenskom slijedu, po tome je najvažnija
značajka kronike. Zato za nju, oslanjajući se na slavensku
književnojezičnu tradiciju, kažemo i ljetopis, što je zapravo prevedenica
od latinskoga (libri) annales, spis dakle koji uz popis godina bilježi što se
u svakoj od njih znatnijega dogodilo. To je najtemeljniji oblik kronike.
Ipak će biti da crkvenoslavensko letopisbcb nije odatle, nego od grčkoga
Xpovoyp&tpoi;, što znači upravo Tjetopisac’. A Kasiodor Senator,
obrađujući i on na pragu srednjega vijeka antičku književnu baštinu za
nova i drukčija vremena, još je u 6. st. spomenuo drugu. On je chronica
odredio kao imagines historiarum brevissimaeque commemorationes
temporum — »slike povijesnoga pripovijedanja i sasvim kratak spomen
prošlih vremena«.115 Kronika, dakle, donosi ulomke povijesnoga

111 Dionysius Halicarnassensis 1,8 (ed. C. Jacoby), 1. st. pr. Kr.

112 Diodorus Siculus 13,103,1. st. pr. Kr.
113 Plutarchus, Themistocles 27,2. st. poslije Kr.
114 Isidorus Hispalensis, Etymologiae 5, 28.
115 Cassiodorus Senator, Institutiones 1,17,2.

388
kazivanja, kratke i nezahtjevne, iznesene u vremenskom slijedu. Kronike
su po tome u svojoj biti nešto opširniji i slobodniji anali, jer ti se ograničuju
samo na škrte zabilješke o događajima kojima su popraćeni nanizani
brojevi godina.
Takvo shvaćanje kronike vrijedilo je još i u Tomino doba. Njegov
stariji suvremenik Gervazije Kanterberijski (f oko 1210) kazuje to vrlo
izričito i razgovijetno: Cronicus autem annos Incarnationis Domini
annorumque menses computat et calendas, actus etiam regum et
principum quae in ipsis eveniunt breviter edocet, eventus etiam, portenta
vel miracula commemorat. Sunt autem plurimi, qui cronicas vel annales
scribentes limites suos excedunt... Dum enim cronicam compilare cupiunt,
historici more incedunt, et quod breviter sermoneque humili de modo
scribendi dicere debuerant, verbis ampullosis aggravare conantur —
»Onaj pak koji piše kroniku izračunava godine od Utjelovljenja
Gospodnjega i mjesece u godinama, te prve dane u tim mjesecima,
poučava ukratko o djelima kraljeva i kneževa što se događaju u njima,
spominje također sudbonosne događaje, strašna znamenja i čudesa. No ima
ih vrlo mnogo koji, premda pišu kronike ili anale, prelaze granice koje su
im time povučene ... Dok, naime, žele sastaviti kroniku, postupaju kao
da pišu historiju, i što su trebali izricati kratko i skromnim načinom
pisanja, tomu pokušavaju dati veću težinu porabom kićenih riječi.«116
Tu se kronika skupa s analima suprotstavlja historiji kao jednostavno
i sažeto povijesno pripovijedanje intelektualno i estetski, upravo stilistički,
zahtjevnomu. Anali (annales) najčišći su oblik kronike. U njima se uz
godine poredane vremenskim slijedom zapisuju najvažniji događaji što su
se u svakoj od njih zbivali. I analistika se nadovezuje na antičku tradiciju,
i to rimsku. U starome su Rimu svećenici bili obvezani da pišu anale. Tako
su annales maximi bili oni koje je pisao pontifex maximus. U Franačkom
Carstvu 9. stoljeća razvili su se anali u novu i vrlo znatnu književnu vrstu
(Annales regni Francorum). Tu su oni bili službeni dokumenti i vidokrug
im se više nije ograničavao na pojedine samostane, kako je to prvotno bilo,
nego je obuhvaćao cijelo carstvo. U analima je načelo vremenskoga slijeda
provedeno tako dosljedno da se mogu citirati prema brojevima godina kao
da su to brojevi poglavlja. U njihovu prvotnom obliku nižu se sasvim
priprosti zapisi o meteorološkim, vojnim i biografskim događajima, koji
se tiču pojedinoga samostana i time su omogućivali da se zapamte zbivanja
iz nedavne prošlosti. Isprva su to, čini se, bili tek letimični zapisi na rubu
ploča na kojima su bile nanizane godine s datumom na koji u njima pada
Uskrs. Bitno je obilježje pravih anala da se zbivanja u njima zapisuju iz

1,6 Gervasius Canterburiensis, Chronica 1,87 s.

389
godine u godinu, autori tih zapisa ostaju anonimni. Za razliku od kronika
oni nisu djelo jednoga pisca niti imaju, osim slijeda godina, ikakve
cjelovite koncepcije.
Baš u tome se anali razlikuju od kronika. Kronika, naime, koliko god
bila oslonjena na vremenski slijed, ima autorsku koncepciju. To nam vrlo
izričito kaže Sikard Kremonjanin (f 1215), i on stariji suvremenik Tomin.
U njega se čita ovo: ... cronicam id est temporalem narracionem ab
exordio mundi de temporibus et personis et gestis earum, non omnibus,
sed que nobis et nunc ad exempli et cautele memoriam scripturarumque
noticiam expedire videntur — » ... kroniku, to jest pripovijedanje
vremenskim slijedom od početka svijeta o vremenima i osobama i o
njihovim djelima, ali ne svima, nego o onima za koje se čini da nam i
sada pomažu sjećati se primjera i upozorenja, te u razumijevanju Svetoga
pism a«.11718Kronika, dakle, želi poučavati odabranim povijesnim
primjerima. Po tome se razlikuje od anala, ali i od historije. Doduše, i
historija vodi ocjeni prošlih čina i zbivanja, ali ona tu ocjenu samo
priprema, a ocjenjuje umni čitatelj. Kronika, naprotiv, izravno poučava, a
prosudio je i ocijenio već njezin pisac. Tu vrlo jasno dolazi do izražaja
razlika u razini intelektualne i etičke zahtjevnosti jednoga i drugog štiva."8
Gervazije Kanterburijski nam izričito kaže da su se historija i kronika
u njegovo vrijeme načelno još vrlo jasno razlikovale, i to onako kako su
nastale različite, prva na početku klasične antike, a druga u kasnoj. Ali
nam kaže i to da se u njegovo doba, dakle u ono u kojem je rođen naš
Toma, vrlo mnogi pisci toga nisu držali. Proglašavali su, veli on, da pišu
kroniku, a zapravo su pisali historiju. Tako su i anali s vremenom gubili
svoju izvornu strogost, objektivnost, pa čak i anonimnost. Primjena tih
naziva pokazuje se u srednjem vijeku kao elastična, i kako je vrijeme
prolazilo postajala je to sve više. Ipak se pojedine vrste historiografske
književnosti pod određenim uvjetima i obnavljaju u svojoj izvornoj čistoći.
Može se, dakle, reći da na tom području vlada velika živost. U kasnijem
srednjem vijeku pisci kada je riječ o historiografiji gotovo proizvoljno rabe
naizmjence historia i chronica.
Ostaje još treći naziv što ga tekstovna predaja nudi za Tomino djelo.
To je memoriale. U temeljnom je svojem značenju to ‘spomenik’,
‘spomen-zdanje’, ‘spomen-čin’ i ‘spomen-zapis’. Du Cange u svojem
rječniku srednjovjekovne latinštine natuknicu memoriale prevodi kao
'diplom a' , 'charta' , ‘notitia’. Tako je temeljno značenje ‘vijest’,
‘zabilješka’ u njega spomenuto posljednje, a od njega izvedena, sužena i

117 Siccardus Cremonensis, Monumenta Germaniae historica, Scriptores 31,78-79.

118 U tome svjetlu pokazuje se vrlo zanimljivom misao da su kronike »trivijalna
književnost« bizantskoga kulturnog ozračja. Usp. Herbert Hunger, Die hochsprachliche
profane Literatur der Byzantiner 1, Miinchen 1978,256-278.

390
usmjerena prema sadržaju ‘isprava’, navode se prije toga temeljnoga.
Takve su zapise i spomen-zabilješke sastavljale katedralne crkve i
samostani. Do dana današnjega dužna ih je sastavljati svaka župa. Župnik
vodi knjigu koja se zove liber memorialis ili memoriale. U tim je knjigama
mnogo zanimljivoga i u povijesnom istraživanju većinom posve
zanemarenoga materijala. Takvi su zapisi ulazili u samostanske anale,
kataloge biskupa ili opata, pa su se od tako obogaćenih kataloga razvile
pontifikalne kronike. Anali i kronike sastoje se dakle iz materijala
memorijalnih zapisa, zapravo su njihove redigirane zbirke. A i historija,
u smislu posebne vrste kako je određena gore, zasnovana je na kraju
krajeva, neposredno ili posredno, na memorijalnim zapisima, pa se tako
0 svakom povijesnom spisu može reći da je, makar i samo u najširem
smislu, memoriale. Inače memoriale u srednjovjekovnoj latinštini znači
‘zapamćenja’, ‘memoari’, a isto takvo značenje ima i u talijanskom
jeziku.119120U tom se značenju javlja u naslovu memoarskih zapisa
zadarskoga plemića Pavla Pavlovića Memoriale Pauli de Paulo patritii
Jadrensis.no U njem su uz brojeve godina zabilježeni događaji koje je
pisac sam doživljavao.121
Na pitanje što zapravo predstavlja Historia Salonitana maior (HSM)
1 kako je nastala nitko još nije dao doista uvjerljiv odgovor. Isprva se u
historiografiji s nekim kolebanjima učvrstilo mišljenje Franje Račkoga da
je HSM kompilacija, nastala na početku 16. st.122 Pri tome se rasprava
primirila, čemu je vjerojatno pridonio velik autoritet Račkoga, sve dok
Barada nije iznio pretpostavku da je HSM starija od HS i kao vrelo
pouzdanija od nje u onom dijelu koji je podudaran s njom.123Uskoro zatim
počeo je Stjepan Gunjača zastupati mišljenje da je HSM Tomin koncept
za H S.124 Nada Klaić je došla do zaključka da je HSM preradba i
kompilacija nastala najvjerojatnije u 15/16. stoljeću. U tome je poduprla
shvaćanje Račkoga. Upozorava i na to da mnogo toga upućuje na Šimuna
KožiČića Benju (oko 1460-1536) kao na osobu koja je naručila prijepis i
skupljanje dodatne građe, te napokon i sastavila kompilaciju.125Napokon

119 Usp.Selem, 1933,83.

120 I on tiskom prvi put objavljen u Ivana Lučića De regno Dalmatiae et Croatiae,
Amstelodami 1666,423-438.
121 O vrstama srednjovjekovne historiografske literature usp. Grundmann, 1965;
Lexikon des Mittelalters 1,1980, natuknica: Annalen (K.-U. Jaeschke), 657-661; 2,1983,
natuknica Chronik (G. Wirth - K. Schnith - R. Manselli), 1955-1960. i 1965-1971; 4,
1989, natuknica: Gesta (M. Sot), 1404-1406; 5, 1991, natuknica: Historiographie (J.
Gruber — K. Schnith), 45-46 i 49-51; 6,1993, natuknica: Memoria (O. G. Oexle), 510-
512; Hofmann, 1987; Ivić, 1992,9-15.
122 Usp. Rački, 1864, *386-*387.
123 Usp. Barada, 1949,19-20.
124 Usp. Gunjača, 1951; 1973,23-178.
125 Usp. Klaić, 1967,59.

391
se Antoljak pridružio Baradi u mišljenju daje prvi dio Tomina spisa djelo
starijega autora i da je ono ušlo u HSM kao njezin glavni sastojak, a s
Nadom Klaić u tome da je tu kompilaciju izradio i marljivo skupljao
dokumente za nju upravo Šimun Kožičić Benja.126No njegovi argumenti
nisu takvi da bi s njima rasprava bila zaključena. Istraživačima je tu ostalo
još mnogo posla.
Prije nego se pođe dalje, možda je već tu na mjestu stati na čas i upitati
se koliko svaki od ona tri naziva: historia, chronica i memoriale pristaju
u svojim pravim značenjima povijesnomu djelu Tome Arhiđakona kako
ga držimo u rukama bez obzira na srednjovjekovnu elastičnost njihove
uporabe, koja i jest omogućila da se sva tri nađu u tekstovnoj predaji
njegovih naslova. Nema dvojbe da tom djelu potpuno pristaje naziv
historia. To je opsežan povijesni spis, zahtjevan intelektualno i estetski,
gramatički, leksički i retorički vrlo dotjeran, zasnovan na ozbiljnom
istraživanju i proučavanju, sve prije nego olaka kompilacija. Kako god
mu je pisac ne samo usredotočen, nego i bitno ograničen na crkvenu i
splitsku povijest, opet je to djelo, kad drugoga nema, svojim povijesnim
sadržajem dosta izdašno da ponese istraživanje sve hrvatske povijesti od
kasne antike do razvijenoga srednjeg vijeka. Ne može, dakle, biti nikakve
dvojbe daje to historia. No čim je to rečeno, valja odmah dodati da se u
tom djelu razabiru značajke koje dopuštaju, pa upravo i zahtijevaju, da se
ono opiše nazivom chronica. Vremenski slijed zbivanja u njem je ne samo
jasno prikazan, to mora na kraju krajeva biti i u historiji, nego mu upravo
nosi kompoziciju, njezino je načelo. Ako se i prikazuje sve što pisac
razabire o svojem predmetu, pa nema očitijega izbora, kakav je
karakterističan za kronike, opet je pouka o onom što je u prošlom zbivanju
pravo i hvale vrijedno, a što naprotiv krivo te zavređuje pokudu, što valja
gledati kao primjer, a što kao upozorenje i opomenu, u Tominu djelu tako
izričito istaknuto i stilistički podcrtano da mu, kao daje kronika, daje narav
poučnoga spisa. Ipak taj poučni spis nigdje nije tako priprost da bi se doista
mogao doživljavati kao kronika. Iako je on u svojoj cjelini nedvojbeno
historia, u nekim se dijelovima jako osjeća chronica, pa ona ponegdje čak
i prevlada. Nije stoga trebalo velike elastičnosti u uporabi, pa da se to
povijesno djelo pod kraj 13. ili na početku 14. st. tako i nazove. U svojoj
jezgri ono je zasnovano upravo kao pontifikalna kronika, okosnica joj je
katalog nadbiskupa. Sve pak što je u njoj pribilježeno uz njihova imena
već po tome su memorijalni zapisi, pa i onda kad njihovo sadržajno
bogatstvo i stilistička dotjeranost učine da čitatelj to posve zaboravi. A u
većem dijelu svojega spisa Toma pripovijeda događaje i zbivanja koja je
sam doživio kao suvremenik, o kojima nije čitao, nego je svakodnevno o

126 Usp. Antoljak, 1980,79-83 i 84-90.

392
njima ponešto saznavao, pa je to memoriale u temeljnom značenju
spomen-spisa, memoara. Čak i pored toga što se o svakom povijesnom
spisu može na kraju krajeva reći da je memoriale, kad se pogleda Tomin,
na mnogo se mjesta pokaže da je upravo to i u užem smislu.
Tako sva tri naziva što se javljaju u tekstovnoj predaji toga djela imaju
smisla i opravdanja, prihvatljiva su kako se u njoj upotrebljavaju. Na
prvom je mjestu ono ipak historia. Kako god daje bilo prvotno zamišljeno,
izraslo je u to. Taj se naziv, uostalom, u tekstovnoj predaji naslova javlja
najčešće. U svjetlu svega što je izneseno blijedi važnost pitanja je li to
bio prvotni naziv, onaj koji je u naslov kao jedini stavio sam Toma. I bez
pouzdana odgovora na nj, sve je ipak jasno.

d. Tomino djelo u kontekstu latinske književnosti njegova vremena

Osobito je važno utvrditi kako se Tomino djelo smješta u povijesti
latinske književnosti njegova doba, posebice historiografije. Na to je
pitanje teško odgovoriti jer je ta povijest slabo istražena i nedostaju još
potrebne sinteze i priručnici.127Ovdje se stoga neće moći učiniti više nego
tek nabaciti nešto od svega toga. Najvažnije je tu, dakako, talijansko
ozračje. I zbog snažnih kulturnih veza Splita sa suprotnom obalom
Jadrana, koje se nikada nisu prekidale, a u Tomino su doba bile vrlo
snažne, i zbog njegova studija u Bologni, na kojem je, valja pretpostaviti,
osobito dobro upoznao važnija i utjecajnija talijanska historiografska djela
onoga vremena. U 13. st. obzorje historiografije jako se proširilo, materijal
je povijesnih vijesti nabujao, pa je to povjesničkom kazivanju upravo
nametnulo da sebi uzme veći prostor slobode u oblikovanju i da se manje
pomno drži tradicionalno zadanih oblika. Sve se to vrlo izrazito osjeća i
kod Tome. Njegova povijest, zasnovana kao salonitansko-splitska
pontifikalna kronika, ima mjerodavan predložak u glasovitome rimskom
Liber pontificalis. Najstariji mu slojevi potječu još iz kršćanske antike.
Njega je Toma, kako sigurno znamo, poznavao, pa je čak kao povjesničar
radio s njime kao vrelom.128Iste je naravi i pontifikalna kronika ravenske
crkve Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, koja pokazuje razgovijetnu
težnju da gradivo svojih nadbiskupskih biografija oblikuje prema
povijesnim gledištima. Napisao ju je Agnello, odvjetak ugledne ravenske
obitelji, još u prvoj polovici 9. stoljeća. Povijesno su pripovijedanje
zasnovano na pontifikalnoj kronici i Gesta episcoporum Neapolitanorum.
Nastala su također u 9. st. i stoje pod izravnim utjecajem rimskoga Liber
pontificalis.

127 Danas nam u tom pogledu najviše pomaže Hofmann, 1987; Kersken, 1995, o
Tomi str. 826.
128 HS c. 8, p. 38,40.

393
 Od samoga početka, međutim, crkvena povijest daje Tomi povoda da
uvodi u svoje djelo i povijest zemlje i grada, koja je s crkvenom usko
povezana, pa da tako prikaže i neka ključna svjetovna zbivanja, kao stoje
pad Salone i osnivanje Splita, ili, poslije, odnosi sa susjednim silama,
osobito pak s hrvatskim vladarima. Kako se Tomino povijesno
pripovijedanje približuje njegovu vremenu, sve više ga uz crkvena
zaokupljaju i municipalna zbivanja, pa to tako postaje i povijest splitske
gradske općine, nevolja kroz koje je prolazila i ugroza kojima je bila
izložena. Isto je takva Arnolfova milanska crkvena povijest Gesta
archiepiscoporum Mediolanensium u pet knjiga. Ona pripada 11. st. i
pripovijeda događaje od 925. do 1077. Mi bismo bili skloni reći: od
Tomislavova do Zvonimirova vremena. Pisac je pripadao uglednom
milanskomu rodu i odigrao je znatnu ulogu u sređivanju odnosa milanske
crkve s papom Grgurom VII. i crkvenom reformom koju je on provodio.
I Tomino se povijesno djelo po bitnim svojim značajkama uvrštava među
gesta (archi)episcoporum.m A narratio rei gestae, kako uči Izidor, upravo
je historia.
U Italiji se već od 12. st. počinju učestalo pisati djela o povijesti
rodnoga grada, jer se sve jače očituje osjećaj ponosa na podrijetlo i
domovinu. Tomin drug na studiju u Bologni bio je Padovanac Rolandino,
koji je poslije napisao povijest Treviške Marke, kraja između Gardskoga
jezera i Mletaka, i u njoj opisao vrijeme kojemu je udario svoj pečat
Ezzelino da Romano, veličinu i propast toga tiranina.129130 Svojim je
pripovijedanjem obuhvatio vrijeme od kraja 12. st. do 1262.1 po svojem
djelu on je doista Tomin suvremenik. Isto je povijesno zbivanje, u
vremenskom rasponu od 1183. do 1237, ispripovijedao GerardoMaurisio,
stariji Tomin suvremenik (prije 1173-poslije 1237), tek s gledišta svoje
rodne Vicenze, suprotne sukobljene strane. To je prvo zaokruženo
povijesno djelo s područja pokrajine Venecije. Taj i takvi spisi mogli su
vrlo odlučno utjecati na Tomu. Osobitu pozornost zaslužuje u tom sklopu
franjevac Salimbene de Adam iz Parme, mlađi Tomin suvremenik (1221-
-1289). U povijesnom djelu koje nema početka ni naslova, a ostalo je i
nedovršeno, opisuje, u osamdesetim godinama svojega stoljeća, javna
zbivanja onoga vremena. Bio je izvanredan promatrač ljudi, zbivanja i
prilika i njegovo je djelo vrlo znatna paralela onomu dijelu Tomina spisa
u kojem pripovijeda o povijesti svojega vremena. Nije, dakako, mogao
utjecati na nj, nego svjedoči o duhu istoga vremena i o poticajima koje su
obojica primili. O istome svjedoči i znatno mlađi Galvano Fiamma (1283-
poslije 1344), dominikanac rodom iz Milana, koji je napisao veliku

129 Usp. Selem, 1933,82-83; Matijević Sokol, 2002,43-45.

130 Usp. Selem, 1933,22-23.

394
kroniku rodnoga grada i u njoj pokrio razdoblje od osnutka Milana do
1338, a 1344. dovršio je i prvu kroniku dominikanskoga reda. Firentinske
pak kronike s kraja 12. i iz 13. st. pokazuju sve izrazitiju težnju da legenda­
ma o osnutku svojega i drugih gradova oplemene njihovu povijest istica­
njem antičkoga korijenja. Takva se težnja javlja vrlo uočljivo i u Tome.

e. Raspored historiografske građe u Tominu djelu i njegova vrela

Bez obzira na sva možebitna razmišljanja o postanku Tomine Historije
i o autorstvu njezinih prvih poglavlja, očito je da se ona po samoj naravi
predmeta i njegove obradbe dijeli na dva glavna dijela.131 U prvome se
pripovijeda o razdoblju koje sam Toma nije doživio, pa se taj povijesni
prikaz temelji na skupljanju, proučavanju i prosudbi vrela, a u drugome
su predmet povijesnomu kazivanju zbivanja kojima je Toma bio
suvremenikom, pa se njihov prikaz u prvome redu temelji na njegovim
sjećanjima, na onome što je doznavao jer su mu o tome govorili, ili pak
vlastitim raspitivanjem jer se za to posebno zanimao, ili je opet to
doznavao vršeći javne dužnosti i obavljajući poslove, crkvene i općinske,
nešto iz službenih pregovora, a osobito iz isprava i zabilježaka koje su
mu pri tome bile pristupačne. Prvomu dijelu Tomina povijesnoga spisa
pripadaju poglavlja 1-24, s time da posljednja dva prikazuju zbivanja
kojima je Toma već bio suvremenik, ali još kao dijete koje ih nije moglo
svjesno doživljavati i pratiti, tako da bi po tim sjećanjima poslije mogao
pisati povijest. Drugi dio, od 25. do 49. poglavlja, počinje s vremenom
kad mu je bilo 17 godina. Svemu tom razdoblju bio je svjestan i živo
zainteresiran suvremenik.132
Prvi dio Historije Salonitane i sam se prirodno razdvaja u dva dijela.
Tu je prvo povijest davnih vremena o kojima je Toma sve morao saznavati
na temelju napregnutoga studija rijetkih vrela. To su poglavlja 1-14.133U
poglavljima pak 15-24134 prikazuje se bliža prošlost, koja je još bila
prisutna, pa i živa u sjećanju splitskih građana, osobito onih svjesnijih i
upućenijih, a u Splitu su vrela što su je osvjetljavala bila razmjerno obilna
i Tomi lako pristupačna. Uz predmet posljednjih dvaju od tih poglavlja
bila su vezana i neka osobna Tomina sjećanja iz djetinjstva. U prvome od
ta dva dijela jasno se razabire više tematskih krugova. U prvome Toma
uvodi čitatelja u antičku povijest Dalmacije i Salone. To su poglavlja 1-2.135
Zatim se prikazuje povijest starokršćanske Salone. To su poglavlja 3-6.136

131 Tako već Rački, 1864, 369. Usp. sada i Floramo, 2000.
132 Prvi dio obuhvaća HS p. 2-143, a drugi p. 144-319.
133 HS p. 2-59.
134 HSp. 60-143.
135 HSp. 2-11.
136 HSp. 12-29.

395
Iza toga slijedi kao velika tematska cjelina pad Salone i osnutak Splita.
To su poglavlja 7-12.137 Napokon se prikazuju prva stoljeća splitske
povijesti i odnosi s gentilno legitimiranim vlastima, hrvatskom u
neposrednom zaleđu, a poslije i ugarskom u podunavskoj ravnici. To su
poglavlja 13-14.138 Svaki od tih dijelova Tomine povijesti valjat će
razmotriti za se, slijedeći pri tome niz njegovih poglavlja.
Prvo i uvodno poglavlje upoznaje čitatelja s Dalmacijom, prvotnim
njezinim opsegom, kakav je bio u starini. Nekada joj je opseg bio veći,
kaže, jer je s Hrvatskom tvorila jednu pokrajinu. Sada je to primorska
zemlja koja se proteže od Drača do Kvarnera. Bavi se i pitanjem antičke
topografije i nastoji odrediti položaj staroga grada Delmis, po kojem je,
kako veli, dobila ime. Zove se još i Libumija, po nekoj vrsti gusarskoga
broda koji je tamo bio u uporabi. Mnogo su, naime, gusarili jer im je obala
vrlo prikladna za to. A zove se još i Ilirida, po nekoj Amazonki kraljici
koja je tamo vladala i postala rodonačelnicom tamošnjih naroda. To je
očito odjek povijesne predaje o kraljici Teuti i ratovima koje su Rimljani
vodili s njezinim Ilirima. Toma uvodi u svoje kazivanje i povijesnu predaju
o ratovanju cara Augusta, a i cara Tiberija, iako njega ne spominje, s
Panoncima i Dalmatima. Time što se kraljica, koja je, iako žena, ratovala
s Rimom, uvodi u krug mitološke predaje o Amazonkama, ulazi Toma u
krug mitoloških predaja vezanih uz Dalmaciju. On spominje dalje priču o
Antenorovu putovanju iz Troje na ušće Pada i osnivanju grada Patavija,
pa priču o Kadmu i njegovoj pretvorbi u zmiju. To povezuje s gradom
Epidaurom blizu Dubrovnika i tamo još živom predajom o ubijenom
zmaju. Dalmacija se zove još i Adrija, veli dalje Toma, a to je po Arijadni,
kćeri kralja Minosa, koju je Tezej odveo brodom i onda ostavio na nekom
otoku. Drugi pak kažu da se Adrija zove po Adriju, bratu Italovu, koji je
ondje vladao. Neki opet vele da se tako zove po riječi adra, što će reći
kamen, jer je ta pokrajina, kako kaže, velikim dijelom kamenjar.139
To nas Tomino starinoznanstvo iznenađuje svojim bogatstvom. Od
starih autora tu spominje na prvom mjestu Izidora Seviljskoga, koji
Dalmaciju pribraja Grčkoj u širem smislu, pa pjesnike Vergilija, Lukana i
Ovidija. Horacija citira, ali ga ne spominje poimence. Crpeći samo podatke
iz njih, ali ne navodeći ni njima imena, oslanja se na jezgroviti sažetak
rimske povijesti Epitome rerum Romanarum Lucija Aneja Flora140 i na
spise Sofronija Euzebija Hijeronima, našega svetog Jeronima. Njegova se
antička načitanost, međutim, u tom uvodnom poglavlju pokazuje i mnogo
širom. Zanimljivo bi bilo znati koliko je od toga stekao u Splitu, a koliko

157 HSp. 30-51.

138 HSp. 52-59.
139 Usp. AKHMOBa, 1981,70-71; Katičić, 1995.
140 A ne na Gaja Veleja Paterkula, kako je mislio Rački, 1894,4.

396
na studiju u Bologni. Osobite je pozornosti vrijedno to da je Toma
raspolagao podatcima o rodnom mjestu Jeronimovu koji nigdje drugdje u
latinskoj književnosti nisu ostavili traga.141 Tu valja istaknuti da se čini
kako se Toma služio antičkim piscima sa sholijama, osobito pak
Servijevim komentarom uz Vergilija. Ima razloga pomišljati i na to da je
u svoje djelo tu u ponečem ugradio i živu usmenu predaju o mitološkoj
povijesti dalmatinskoj i salonitanskoj kakva se do njegova vremena
održala u Splitu.
Jedna je misao u toj gustoj sintezi sasvim izvorna i pretpostaviti je da
je Tomina. Kako mitološka predaja o pretvorbi Kadma u zmiju nije
kršćanski vjerski sadržaj, on joj daje racionalno tumačenje. Povijesna je
istina, veli, da je Kadmo, pošto je morao napustiti svoje kraljevstvo u
Grčkoj, došao u Dalmaciju i tamo je nemilo gusario, te je kao sluzava
zmija stao vijugavo ploviti po moru ovamo i onamo, postavljao zasjede
brodovima i gnjeo slabije. Takvo je tumačenje to zanimljivije što u antičkoj
književnosti Kadmu gusaru nema nikakva traga. To je izmišljeno da bi se
predaja o njegovoj pretvorbi u zmiju mogla protumačiti kao metafora koja
se poslije počela uzimati doslovno. Tu se javlja motiv gusara, koji se već
prije javio u istom poglavlju u vezi s tumačenjem imena Libumije od
naziva gusarskoga broda. Taj se motiv poslije u Tominu djelu javlja vrlo
izrazito u vezi s ratom što gaje Split vodio s omiškim gusarima. Nevolje
s gusarima i taj rat, sve se to jako dojmilo Tome. Na vrhuncu svojega opisa
tih ratnih zbivanja u dramatskoj sceni uspoređuje gusarskog neprijatelja
sa sluzavom jeguljom koja se izvija iz ruku koje ju hvataju.142 Tu to,
međutim, ostaje usporedba, ne postaje priča o pretvorbi. Gusari su Tomi,
slično kao i patareni heretici, postali simbol zla. Zlo se opet i u antičkome
kršćanskom, a i u srednjovjekovnom poimanju svijeta utjelovljivalo u
zmiji, što je najautoritativnije potvrđivala starozavjetna knjiga Postanja.
Zmija je tako Tomi sasvim prirodno značila gusarstvo, pa se i pogansko
bezumlje o kralju koji se pretvorio u zmiju tako moglo razumno
protumačiti. Time se od pjesničkih maštarija (poetarum fabulae) dobila
istinita povijest (historia). Tu se zorno pokazuje kako je Toma srastao s
predodžbama i simbolikom svojega vremena.143

141 HS c. 1, p. 2 i c. 13. p. 54. Usp. Suić, 1986. O Tominim antičkim vrelima usp.
AKHMOBa, 1981. i u njezinu komentaru uz svoj prijevod prve glave Tomine povijesti 1997,
147-151, bilj. 1-21; Matijević Sokol, 2002, 335-337.
142 HS c. 35, p. 204,206,208.
143 Upozorio je na to i s pravom to istaknuo Ivić, 1992,13,19-77. Tumačeći Tomin
slijed zaključivanja i izlaganja unio je u svoje razmatranje dosta mjesta iz starokršćanske
i srednjovjekovne književnosti što, osvjetljujući ga, tvore kontekst bez kojega Tomin tekst
nije valjano razumljiv. S obzirom na to koliko je te književnosti i kako je nedovoljno
istražena, razumljivo je da izbor paralelnih tekstova ostaje dobrim dijelom podložan
slučaju, da tekstovne podudarnosti i veze među uzorcima koji se uspoređuju nisu uvijek
doista razgovijetne i precizne, pa i tumačenja tako u ponečem ostaju nedorečena. No odatle

397
 I drugo je poglavlje posvećeno antičkim početcima, ali je obzorje tu
suženo na grad Salonu, metropolu rimske provincije Dalmacije. Ističe se
kako je to velik i važan grad bio. U središtu su toga pripovijedanja borbe
koje su se oko njega vodile za građanskoga rata u kojem su se sukobili
Cezar i Pompej. I tu Toma pokazuje znatnu načitanost. Glavno su mu vrelo
Pharsalia, ep Marka Aneja Lukana o tom građanskom ratu, iz kojega
navodi i citat. Na njegovu je tekstu i zasnovan opis tih ratnih događaja,
koji su nama poznati i iz Cezarova spisa O građanskom ratu, te iz spisa
njegova legata Aula Hircija O Aleksandrinskom ratu, a nešto i iz grčki
pisane Rimske povijesti Diona Kasija. Tomino je pripovijedanje o tim
događajima zasnovano na valjanu znanju. No on pri tome pokazuje upravo
strastvenu pristranost za Pompeja i republiku (res publica), a odbija Cezara
i samovladu (monarchia), kako on to vidi. U tom je smislu znatno iskrivio
svoj prikaz povijesnoga zbivanja. Salona je, naime, kao i druge rimske
kolonije u Dalmaciji, u građanskom ratu držala Cezarovu stranu pa su je
Pompejeve snage i opsjedale. Ali Toma, koji se kao svjesni Splićanin
identificira sa starom Salonom, ponosno i dramatično ističe da Cezar, kad
je već izvojevao pobjedu nad cijelim svijetom, još uvijek nije imao vlasti
nad Salonom, toliko je ona bila vjerna republici! Odakle ta emotivna
pristranost u davnome rimskom građanskom ratu? Tu očito dolazi do
izražaja duboko usađen stav koji u ime gradske općine, svojevrsne
republike, odbija svaku monarhijsku samovlast. Tomina je emocionalnost
tu nadahnuta zbivanjima u njemu suvremenom svijetu, otporom koji je
splitska gradska općina pružala presezanjima kraljeva Arpadovića i dinasta
iz hrvatskih velikaških rodova. To je na neki način intonacija koja
najavljuje osjećajnu pozadinu svega daljnjega Tomina povijesnog
pripovijedanja. A dok je pri tome bila riječ o rimskom građanskom ratu,
Cezaru i Pompeju, bilo je to manje izazovno suvremenicima.
Na kraju poglavlja Toma govori još o tome kako je rimski vojskovođa
Azinije Polion za cara Augusta konačno osvojio Salonu i kako mu se tamo

autoru ne proizlazi nikakva zamjerka. Kako danas stvari stoje, nitko ne bi mogao bolje,
koliko bi god znao što zapravo treba. Naprotiv, vrlo je zaslužno što je zahvatio u područje
koje se u nas do sada pri proučavanju Tome Arhiđakona nije spominjalo niti kao pitanje
na koje bi trebalo početi odgovarati. Ivićeva je knjiga stoga doista vrijedna i ne bi valjalo
da se čitatelj obeshrabri time što mu pisac baš ne izlazi u susret preglednom kompozicijom
i prozračnim izričajem, nego radije govori kao da nadahnuto otkriva neku ezoteriku.
Katkada je teško oteti se dojmu da držeći se kao da objavljuje ono što je bilo skrovito
pomalo i mistificira. Dobro je othrvati se toj odbojnosti. Na čitatelje kao da gleda s visoka.
Ali tko ne odustane od toga da doista razumije ono o čem govori, pa makar morao u to
uložiti više napora nego bi bilo nužno da mu se pisac obraća susretljivije, bit će na velikom
dobitku jer će saznati nešto o tome kako je Toma smješten u cjelini latinske
srednjovjekovne misaonosti. Težište je Ivićeva istraživanja položeno na to da pokuša
utvrditi kakvo je razmišljanje i shvaćanje na kojem Toma gradi svoje povijesno
pripovijedanje.

398
rodio sin kojemu je po tome nadjenuo ime Salonin. Pri tome citira
Horacijevu odu Aziniju Polionu, a vrelo su mu ranosrednjovjekovne
sholije uz Vergilijeve Ekloge. Toma spominje i pjesnička djela Azinija
Poliona i time pokazuje iznenađujuću upućenost u rimsku književnu
povijest. U ranom je srednjem vijeku, kako pokazuju Vergilijevi
komentatori, postojala predaja o tome da je Azinije Polion osvojio Salonu.
U novije doba povijesna su istraživanja dovela u pitanje istinitost te
predaje. Salona je uvijek pristajala uz Cezara, a poslije njegove smrti uz
njegova političkog nasljednika Oktavijana, pa ju za nj nije trebalo osvajati.
A Azinije Polion slavio je trijumf nad Partinima, susjedima Dalmata prema
sjeveroistoku, u brdovitom zaleđu. Moguće je jedino da su Dalmati, boreći
se žilavo protiv Rima, bili zauzeli Salonu i da ju je Polion vratio.144
Trijumfalnoga opsjedanja i podčinjavanja nepokorne republikanske
Salone Oktavijanovu Rimu, kako to prikazuje Toma, sigurno nikada nije
bilo, a čini se da ni Polionov sin Salonin nije dobio ime po tom gradu.145
Posebno je znatno što Toma, kad nabraja domorodačke narode koji
su podupirali Pompejeve zapovjednike, spominje Kurete, Dalmate i Histre
(Isti coegerant magnas populorum adiacentium cateruas, videlicet
Curetum, Dalmatinorum et Ystrorum — »Oni su od susjednih naroda
skupili velike gomile Kureta, Dalmatinaca i Histra«). Svi ti domorodački
narodi potječu iz antičke književne predaje. Kurete je u vezi sa zbivanjima
oko rimskoga građanskog rata preuzeo od Lukana. Jedino se u njega oni
javljaju u tom kontekstu. To što ih ovdje spominje važno je stoga jer on
taj narod identificira s Hrvatima.146 Time što ih ovdje spominje, i to kao
sudionike slobodoljubivoga protumonarhijskoga otpora kojim je po
njegovu pripovijedanju bila prožeta Salona i sva provincija, uključuje i
Hrvate u širu cjelinu Dalmacije, one rimske, prikazuje ih kao dionike
njezinih vrijednosti i priznaje im u njoj načelni legitimitet. Nazire se tu
približavanje i usklađivanje dalmatinske s hrvatskom svijesti i povijesnom
tradicijom.147
U trećem poglavlju Toma prikazuje kršćanske početke u Saloni. Pri
tome je obuhvatio vijesti o apostolu Pavlu koji je kršćansku propovijed
pronio sve do Ilirika i o njegovu učeniku Titu kojega je poslao u Dalmaciju
da tamo navješćuje radosnu vijest. Toma se pri tom ne oslanja samo na
Pavlovu poslanicu Timoteju, nego i na predaju apokrifnih djela apostolskih
u kojima je našao više podataka o tome kako se Tit u Rimu pridružio Pavlu,

144 Usp. Stipčević, 1974,65; Akimova, 1997,152, bilj. 27.

145 O Tominim antičkim vrelima za najraniju povijest Salone usp. AKHMOBa, 1981. i
u njezinu komentaru uz svoj prijevod druge glave Tomine povijesti 1997,151-153, bilj.
22-29. Usp. i opet Matijević Sokol, 2002,335-337; Kuntić Makvić, 2000.
146 HS c. 7, p. 32,34.
147 Usp. A khmob3, 1983,67-68; 1997,11-12; 151-152, bilj. 25; 161, bilj. 61.

399
a ovaj ga onda poslao da naviješta radosnu vijest na Kreti. Na njegovo je
mjesto apostol Petar, priča dalje Toma, poslao u Dalmaciju nekog svojega
učenika, Sirijca Domnija, da ondje nastavi što je Tit započeo. Predodžba
0 tome da je Domnije, sveti Dujam, prvi biskup u Saloni, bio neposredni
učenik apostola Petra bila je jako uporište splitskoj crkvi da za sebe traži
prvenstvo među svim dalmatinskim crkvama. O Domniju kao učeniku
apostola Petra, te o njegovu životu i mučeništvu postojala je u
srednjovjekovnom Splitu razgranata tekstovna predaja. Toma se oslanja
na nju.148Ipak se u njegovo vrijeme još znalo da je biskup Domnije, sveti
Dujam, postao mučenikom Dioklecijanovih progona na samom početku
4. st., te nije nikako mogao biti Petrov učenik, pa salonitanska crkva, kojoj
je on bio prvi biskup, nije potjecala iz apostolskih vremena.
Legenda o mučeniku Domnionu, tek što ne imenjaku svetoga Dujma,
koji je doista pretrpio mučeništvo za Dioklecijanovih progona, a zbog
njihove čudotvomosti i sličnosti imena Salonitanci su ugrabili njegove
moći i prenijeli ih u svoju crkvu, očito je pokušaj da se uspomena na
povijesnu istinu uskladi s legendom o tome daje prvi biskup salonitanske
crkve pripadao krugu oko apostola. Toma tu vjerojatno slijedi neku
splitsku tradiciju. I njega je uznemirivalo to proturječje. O drugom
velikom salonitanskom mučeniku, Anastaziju iz Akvileje, svetome Stašu,
koji se također jako štovao u Splitu i tamo se u katedrali čuvaju njegove
moći, Toma je napisao samo jednu rečenicu na kraju poglavlja, premda je
1 o njegovu životu i mučeništvu u srednjem vijeku u Splitu također
postojala razgranata tekstovna predaja.149
Antički temelji srednjovjekovnomu Splitu polagali su se, čak i u
doslovnom smislu, gradnjom Dioklecijanove palače. Tomu je događaju
Toma, vrlo smisleno, posvetio posebno, četvrto poglavlje. U njem govori
o strašnim progonima kršćana koje je taj car pokrenuo, o njegovim brojnim
graditeljskim pothvatima na raznim stranama velikoga carstva, i napokon
o gradnji palače blizu Salone u kojoj će poslije nastati grad Split. A grad
je, kaže, i prozvan tako po velikoj palači. Na kraju poglavlja spominje i
papu Gaja (283-296), rodom iz Salone, kojega predstavlja i kao
Dioklecijanova rođaka, te veli kako taj uza sve to nije uspio cara
umilostiviti prema kršćanima. To je sveti Kajo koji se i danas osobito štuje
u Solinu. Od utvrdivih činjenica odstupa Toma tu u tome što kaže da je
Dioklecijan bio otac Maksimijanov, da grad Duklja, koji je, po Tominu
pripovijedanju, također izgradio Dioklecijan, leži u zemlji starih Geta,
kako se čita u splitskom kodeksu, i napokon da je palaču učinio
rezidencijom za svoju majku. U tom se pripovijedanju oslanja na legendu
148 HSM p. 73-75 donosi tu puni tekst najstarije legende o mučeniku Domniju.
149 Usp. AKHMOBa, 1997, 153-155, bilj. 30-40; Katičić, 1998, 276-280; Matijević
Sokol, 2002,54-59.

400
0 Četvorici ovjenčanih i na hagiografsku predaju o papi mučeniku,
svetome Gaju. Uvodeći u topografsko objašnjavanje nazive Rutenija i
Raška ravna se prema danostima svojega vremena. Pitanje o njegovim
vrelima nije tu, ipak, razriješeno onako dobro kao za prethodna dva
poglavlja.150
U sljedeća dva poglavlja, petom i šestom, pripovijeda Toma povijest
salonitanske crkve u drugoj polovici 5. i u 6. st. Bila su to buma zbivanja
1 teški prijepori pod nadbiskupima Glicerijem (474-480), Natalom (582-
-592) i Maksimom (598-610). O tome piše malo opširnije jer je o njima,
kaže, uspio nešto pobliže saznati. Pripovijedajući o Gliceriju, kako se bio
nezakonito postavio za rimskoga cara i kako je onda bio maknut i prognan
u Salonu da tamo bude biskup nad svom Dalmacijom, ne spominje Toma
nikoja vrela. O spletkama koje su do toga dovele piše drukčije nego Jordan
u svojoj Rimskoj povijesti. Leona Mlađega pomiješao je pri tome s
posljednjim zapadnim carem, Julijem Nepotom, sinom Nepocijanovim,
koji je prisilio Glicerija da se odrekne carstva. Pobrkao je i imena Antemije
i Antonin.151Ali po nekim elementima jezičnoga izraza može se učiniti da
pripovijedajući o tome slijedi upravo Jordana.152
U istoj glavi, petoj, pripovijeda Toma mnogo opširnije o salonitan-
skome nadbiskupu Natalu. Pri tome se drži pisama koja je njemu ili o
njegovu slučaju pisao papa Grgur Veliki (590-604). Pokazuje da ih dobro
poznaje i očito je da su mu bila pri ruci. Osobito je bogato oslikao sukob
toga nevaljalog nadbiskupa sa svojim arhiđakonom Honoratom. Vidio je
tu sliku, upravo prefiguraciju, nešto kao idealan tip, svojega sukoba s
nadbiskupom Guncelom. Pa i pripovijeda tako da, držeći se uglavnom
savjesno papinskih pisama, sličnost bude što uočljivija i dojmljivija. Tako
piše da je papa opravdao i uspostavio u službi arhiđakona Honorata još
za živa Natala, premda se iz pisama vidi da je to bilo tek poslije nadbi­
skupove smrti. No Tomu je papa opravdao i uspostavio u arhiđakonatu za
živa Guncela, a i sama scena je tako efektnija. Po svemu se tome vidi kako
je jako priča o Natalu i Honoratu bila zaokupila Tomu. U šestoj glavi pak
pripovijeda o tome kako je nadbiskup Maksim papi uporno uskraćivao
poslušnost sve dok mu se napokon, došavši na njegov poziv u Ravenu,
ipak nije pokorio, a Grgur je Veliki onda vrlo blago postupao s njime. U
svojem se pripovijedanju Toma i tu drži podataka što ih sadrže papinska
pisma Maksimu ili o Maksimu i ni u čem bitnije ne odstupa od njih.153
150 Usp. A khmob3, 1997,153-155, bilj. 31-40; Matijević Sokol, 2002,60-61,338-
339.
151 Usp. AKHMOBa, 1997,157, bilj. 49-50.
152 HSM p. 76-85 donosi tu potpuniji katalog salonitanskih nadbiskupa i zaključke
dviju pokrajinskih sinoda dalmatinske crkve održanih 530. i 533. za nadbiskupa Honorija
u Saloni.
153 Usp. AKHMOBa, 1997,157-158, bilj. 50-57; Matijević Sokol, 2002,61-75.

401
 Pad i propast Salone za Tomino je povijesno pripovijedanje zaista
stožerni događaj. To je konac i kraj antičke veličine, ali se iz te propasti,
kao ptica feniks iz pepela, digao Grad obnovljen, i tek to je Tomin Split.
On je tomu zbivanju posvetio cijelo opsežno sedmo poglavlje svojega
spisa. U njem nam se predstavlja kao istraživač.154 Jer kako je upravo
Salona konačno razvaljena, to se, veli Toma, ne razabire dosta jasno. A
on će, kao i u onome što je već napisao, i dalje slijediti dijelom pisana
vrela, dijelom ono što se pripovijeda, dijelom pak ono što se njemu čini
kako je moglo biti.155 Tu Toma doista nije kroničar. Prikazujući pak
moralno rasulo koje je prethodilo fizičkoj propasti grada, pa onda i sam
pad, stilistički se razmahao i svoje je kazivanje bogato iskitio. Spominje
brojne pojedinosti i očito je da u tome slijedi, kako kaže, ono za što se
domišlja daje bilo. Između toga dvoga, u sredini sedmoga poglavlja, daje
stvarna povijesna objašnjenja. Nameće se pretpostavka da se tu drži
pisanih vrela. A njima se može ući i u trag.156
Pripovijedanje o padu Salone Toma započinje tako da se poziva na
vrela, a ujedno izražava rezervu prema njihovim vijestima. Po njima je
Salona razorena kada su Goti pod Totilinim vodstvom na putu u Italiju
provalili u Dalmaciju.157Toma je tu, čini se, imao pred sobom neko pisano
vrelo, nastalo vjerojatno u drugoj polovici 11. st., u kojem se

154 Na to je s dobrim razlogom upozorio Ivić, 1992,81-100.

155 HS c. 7, p. 30: Qualiter autem finaliter euersa fuerit, non satis perspicuum est.
Nos uero, ut in precedentibus, partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes,
conemur exponere. — »A kako je konačno razorena (tj. Salona) nije dosta jasno. Mi ćemo
pak, kao i u prethodnom, pokušati to izložiti slijedeći dijelom ono Stoje o tome zapisano,
dijelom ono što se o tome priča, dijelom ono kako mislimo da je bilo.«
156 Usp. Katičić, 1993, 100-105; 1998, 254-255. Što se tiče retoričkog opisa
rastrojenih prilika u Saloni prije njezina pada i zauzeća. Toma upotrebljava podatke koji
se o tome mogu naći u pismima pape Grgura Velikoga. Tako Strohal, 1913, 8-9j 1916,
121-124. Nodilo, 1905,312 misli da on to opisuje prilike u Splitu svojega vremena. Šegvić,
1914, 71-72 smatra da Toma razrađuje svoj vlastiti opis prilika u Splitu za vremena
gradskoga kneza Grgura Šubića Bribirskog (HS c. 32, p. 182-185). I Segvić, 1914, 18,
bilj. 3; 1927, 155, i Strohal, 1916,124 misle da se Toma oslanja na neku pjesmu o padu
Salone sastavljenu u heksametrima, nama izgubljenu. Opis pak opsade i pada toga grada
po Šegviću, 1914,73 razradio je Toma po svojem vlastitom opisu opsade Splita kad gaje
po kraljevu nalogu došao kazniti ban Dionizije (HS c. 45, p. 288-295). Goldstein, 1992,
89-111 i 1995, 115-121 misli da je opis pada Salone u Tome Arhiđakona samo
moralizatorska retorika srednjovjekovnih općih mjesta, čista topika bez supstrata u
zbiljskom povijesnom zbivanju.
157 HS c. 7, p. 30, 32: Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et
Polonie exierunt, dicitur Salonafuisse destructa. Etenim dux ipse, antequam arma inferret
Italie, per partes Dalmatie uastando transiuit, Salonamque urbem ex parte uastauit. Ipse
intrauit prescriptum edificium Dioclitiani cesaris, et imperiales titulos ibidem sculptos
deposuit atque deleuit, aliquam etiam partem eiusdem edificii destrui fecit. — »Govori se
da je Salona bila razorena u vrijeme Gota, koji su pod Totilinim vodstvom izašli iz krajeva
Njemačke i Poljske. Sam je vojvoda, naime, prije nego je poveo vojsku na Italiju prošao
pustošeći kroz predjele Dalmacije i dijelom je opustošio grad Salonu. Sam je ušao u prije
opisanu zgradu cezara Dioklecijana, te je skinuo i uništio carske natpise koji su ondje bili
uklesani i dao je razoriti dio iste zgrade.«

402
anakronistički povezuju tri zbivanja, svako od njih nedvojbeno povijesno,
ali nisu bila istovremena. To su ova tri: 1) Pohod istočnih Gota godine
493. pod Teoderikom u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo, 2) Rat
koji je bizantski car Justinijan 535-552. vodio s Totilom, kraljem Gota u
Italiji, pri čem je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugih i stradavala
od pljačke i razaranja, 3) Zauzeće Dalmacije i razaranje Salone od Avara
i Slavena u prvoj polovici 7. st., što znači potpun i trajan gubitak njezina
antičkog urbaniteta i slom antičkoga života u svoj provinciji osim u
gradovima koji su ostali carski. Toma je time što o padu Salone piše pošto
je već prikazao sukob salonitanskoga nadbiskupa Maksima s papom
Grgurom Velikim na samome kraju 6. st. dolazak Gota pod Totilom
implicitno datirao prvom polovicom 7, što nije povijesno vrijeme gotskih
osvajačkih pohoda, nego avarskih i slavenskih.158 Tu se jasno ocrtava
anakronizam sadržan u pretpostavljenu Tominu vrelu. Ima razloga
pomišljati da se istim tim vrelom služio i Pop Dukljanin.159
No Toma je o padu Salone imao još jedno vrelo. Po njem su Salonu
osvojili i razorili slavenski rodovi koji su došli sa sjevera. I osvojili su je,
kako proizlazi iz njegova pripovijedanja, znatno poslije Totilina vremena.
Taje predaja, nedvojbeno vrlo stara, već o polovici 10. st. uvrštena u djelo
Konstantina Porfirogeneta. Njemu je najvjerojatnije bila poznata iz

158 Usp, AKHMOBa, 1997, 162-163, bilj. 68. Zanimljivo je autoričino mišljenje da
povezivanje uspostave hrvatske vlasti nad Salonom s Gotima potječe iz hrvatske tradicije
jer su hrvatski vladari identificirajući se s Gotima koji su pobijedili Rimljane osnaživali
svoje pretenzije da vladaju i nad dalmatinskim gradovima i njihovim romanskim
stanovništvom. No o tom se pitanju ne može valjano raspravljati ako se ne uzme u obzir
širi okvir nehistorijskoga pozivanja na Gote i Totilu u srednjoeuropskoj historiografiji
razvijenoga srednjovjekovlja. A ne valja tu ispustiti iz vida ni to da su pristaše crkvene
reforme koju je provodio papa Grgur VII. i njihovi mlađi sljedbenici imali razloga
identificirati Hrvate s arijanskim Gotima jer su tako mogli dojmljivije optuživati glagoljaše
za krivovjerje. Za to su potrebna istraživanja koja su do sada jedva i načeta. Novo
tumačenje podatka da je Salona razorena i Split osnovan »za vrijeme Gota« iznosi Ivić,
2000. V. o tome bilj. 165.
159 Potpun je promašaj kad Ivić, 1992,84, bilj. 6 pretpostavku o takvu vrelu hoće na
temelju onoga Gothorum tempore ... dicitur Salona fuisse destructa pobijati tumačenjem
da »Toma međutim izrijekom navodi da je ta tvrdnja usmenim putem došla do njega«.
Glagolom dicere ne izriče se samo to da ljudi govore, nego i to da pisci pišu. Tako u
Servijevu komentaru uz Vergilijevu Eneidu 1,246 stoji: Varro enim dicit hunc fluvium de
incolis mare nomnari — »Varon naime kaže da stanovnici onoga kraja tu rijeku zovu
morem.« Očito Servije tu ne kazuje da mu je Varon to priopćio usmeno. Pomponije pak
Mela u svojem zemljopisnom djelu (Chorographia 2, 60) piše: ... Roma quondam a
pastoribus condita, nunc si pro materia dicatur, alterum opus. — » ... Rim koji su nekada
osnovali pastiri, a sada, kad bi se o njem reklo sve što se ima reći, bilo bi to drugo jedno
djelo.« Ono dicatur tu se očito odnosi na pisanje knjige! Ne bi bilo teško umnožiti te
primjere. Ništa dakle ne govori protiv toga da se Toma tu služio pisanim vrelom.
Pomišlja se i na to da je Toma tu imao pred sobom tekst koji je u 13. st. bio poznat u
Dalmaciji, a bio je već ušao u Ljetopis Popa Dukljanina kao njegove prve 23 glave. Na taj
se tekst oslanjao i autor pripisa Supetarskomu kartularu koji je u 14. stoljeću opisao kako
su banovi birali hrvatskoga kralja. Usp. Ančić, 1997,280-281,303. On ističe kako su taj
pisac i Toma sasvim različito čitali taj tekst.

403
bizantskoga Splita, svakako pak treba pretpostaviti da je tamo bila
zabilježena jer ju je Toma teško mogao drugdje naći. Valjalo mu je dakle
uskladiti te dvije predaje. Učinio je to s poštovanja vrijednim povijesnim
domišljajem. Po njem su Totila i Goti samo poharali i nešto rušili Salonu,
ali su tada s njima, kao dijelovi njihove vojske došli iz Poljske i Češke
oni slavenski rodovi. Njima se u Dalmaciji dopala Kurecija, zemlja divljih
Kureta, koji su u rimskom građanskom ratu pomagali republikancima u
Saloni protiv Cezarovih pristaša. Totila im je dao tu zemlju i dopustio im
da ostanu tamo kad je s ostalom gotskom vojskom nastavio pohod u Italiju.
Oni su zauzeli Kureciju, uspostavili svoju vlast nad Kuretima i živeći tako
pod vlastitim kneževima stopili se s njima u jedan narod istoga jezika. Ali
su od njih, upravo od njihove zemlje, preuzeli ime, dakako malo preobli­
čeno, pa su sada, veli Toma, poznati kao Chroate, a Kurecija, njihova
zemlja, kao Chroatia. To je brdovit predio, veli dalje, u sjevernom zaleđu
priljubljen primorskoj Dalmaciji. Te Hrvate većinom zovu Gotima, veli
dalje Toma, ali ne manje i Slavenima, jer su se tako zvali oni što su došli
sa sjevera. Tako je smionom konstrukcijom uskladio vijesti koje su potekle
iz dvaju vrela, a Hrvatima dao status autohtonosti koji je legitimirao
njihovu trajnu prisutnost u prostoru rimske Dalmacije.160 Tomino je pri­
povijedanje cjelovito, ali je ipak u njem nesigurnost izazvana proturječnim
podatcima vrela ostavila prepoznatljiv trag.161 A za tim povjesničkim

1M Usp. Akimova, 1997,11-12,161, bilj. 6 1 ,159-160,bilj. 58. Vidi i gore u prikazu

Tomina pripovijedanja o antičkoj povijesti Salone.
161 Usp. Ivić, 1992, 81-100, Akimova, 1983,67-68; 1997,159-163, bilj. 58-68. O
tome i Matijević Sokol, 2002, 233-241. U vezi s Tominom rečenicom Isti, ut predictum
est, impugnabant Latinos, qui regiones maritimas habitabant, maxime autem Salonam,
que caput erat totius prouintie — »Ti su, kako je već prije rečeno, napadali Latine, koji su
stanovali u primorskim predjelima, a najviše Salonu, koja je bila glavni grad čitave
provincije« (HS c. 7,p. 32) piše Ivić, 1992,95,bilj. 95 ovo: »Katičić ... vidi u toj rečenici
proturječje jer isti tumači s Gothv, čini se da, ukoliko je shvatimo kao ponavljanje prve
rečenice poglavlja razjašnjene zaključcima o izvorima, proturječja nema; Isti su Hrvati,
barbari o kojima je prije, ut predictum est, rečeno da impugnabant, da su ratoborni i
pljačkaju.« Odnosi se to na ono što je sada najpristupačnije kao Katičić, 1993,103-105.
Tu treba razjasniti ovo: Isti su dakako Hrvati, spomenuti neposredno ispred te pokazne
zamjenice. Ali Hrvati su Goti, kako upravo tamo stoji, oni su Gothi et nichilominus Sclaui.
Ne može se tu argumentirati razdvajanjem Hrvata od Gota. Ali proturječje o kojem je riječ
i nije u Tominu pripovijedanju. Ono je u Tominim vrelima, a i u Tominu pripovijedanju,
kakogod ono samo po sebi i nije proturječno, ostavilo je prepoznatljiv trag. Evo gdje se
razabire: Poglavlje počinje rečenicom daje grad propadao propter barbarorum uicinitatem,
qui eam quotidianis insultibus impugnabant — »zbog blizine barbara koji su ga napadali
svakodnevnim navalama«. Onda Toma govori o teškome stanju u gradu, opisujući ga
opširno i živo. Ta blizina barbara i ugroženost od njih bila mu je poznata iz pisma pape
Grgura Velikoga salonitanskomu nadbiskupu Maksimu od godine 600. (Registri, lib. 10,
ep. 36) To je vremenski posljednje sigurno uporište. Onda kaže da nije dosta jasno kako
je grad konačno razvaljen, ali da će on to prema dostupnim vrelima ipak pokušati izložiti.
Na to veli da je, kako se saznaje, grad bio razrušen u vrijeme Gota kad su pod Totilom
kroz Dalmaciju prolazili u Italiju. Time ono impugnabant dobiva konkretan sadržaj. Onda
govori kako su s tim Gotima došli oni slavenski rodovi i u staroj Kureciji, nastanivši se

404
kazivanjem zasnovanim na razrokim vijestima vrela i njihovome
misaonom usklađivanju potanko se i stilistički bujno prikazuju zamišljena
zbivanja pri opsadi i osvajanju slavne Salone.
U osmome poglavlju pripovijeda Toma kako su Salonitanci koji su
se spasili iz propasti grada izbjegli na otoke, i nabraja te otoke redom, kako
leže od Salone: Šolta, Brač, Hvar, Vis, Korčula. To je pripovijedanje
jednako opširno i stilistički bujno kako je opisivao propast grada. O
Tominu vrelu koje tu slijedi nije se do sada još otkrilo ništa. Trag tih
izbjeglica na Braču može se možda utvrditi najednom natpisu iz Škripa.162
Dalje Toma, sve u istom poglavlju, pripovijeda kako je papa Ivan IV (640-
642), sam rodom Dalmatinac, poslao nekog opata Martina da u Dalmaciji
otkupi od pogana zarobljenike i da odande i iz Istre prenese u Rim moći
mnogih mučenika. Papa im je posvetio kapelu u lateranskoj krstionici i
ukrasio je mozaicima na kojima su bile slike svetoga Dujma, svetoga Staša
i drugih svetih mučenika. Tomino pripovijedanje o toj misiji opata Martina
sažeto je i trijezno, bez ikakve stilističke bujnosti i time jasno odudara od
prethodnoga. Ono se do u pojedinosti podudara s onim što se o papi Ivanu
IV. čita u papinskoj kronici Liber pontificalis. Taj njezin dio sastavljen je
po nalogu pape Konona (686-687). Toma se dakle služio tim vrelom. To,
dakako, nije splitski nego rimski zapis. Ne može se, međutim, odrediti je
li se Toma služio upravo izvornom papinskom kronikom ili kakvom
njezinom splitskom preradbom. U 12. st. postojala je dalmatinsko-hrvatska
redakcija rimskoga Liber pontificalis pa je moguće da se i Toma tu služio
takvom.163
Na kraju poglavlja pripovijeda Toma o osnutku Dubrovnika. U
potvrdu postojanja antičke biskupije u Epidauru poziva se na pismo pape
Grgura Velikoga salonitanskomu nadbiskupu Natalu od godine 592. To je
čvrsta povijesna činjenica. O propasti Epidaura i osnutku Dubrovnika
pripovijeda kako se ne nalazi ni u kojem drugom izvoru, ali po elementima
njegova teksta može se pouzdano utvrditi da mu je temeljno vrelo
memorijalni zapis dubrovačke crkve, vjerojatno iz 8. st., kojega se tekst
prelama još i u pripovijedanju Konstantina Porfirogeneta, Popa Dukljanina

tamo i zavladavši njome, postali Hrvati. Oni su pod svojim knezom {dux Gothus qui toti
preerat Sclauonie) napadali Salonu. Tu ono impugnabant s početka poglavlja po drugi put
dobiva konkretan sadržaj, drugi i drukčiji, a pri tome se i ponavlja. Razaranje u gotskome
vremenu tako se ostvaruje u dva različita zbivanja, a vremenski razmak među njima je
znatan, kako se razabire iz Tomina pripovijedanja, iako on to nigdje izrijekom ne veli.
Toma se ozbiljno potrudio da uskladi dva razna podatka o tome kad je upravo i kako
razorena Salona. To, uostalom, govori i Ivić, 1992, 99-100, pa je na stranicama što se
navode na početku ove bilješke iznio i zanimljive, ozbiljno obrazložene, misli o tome kako
je Toma upravo prevladavao proturječje među podatcima svojih vrela. Nema doista nikakva
razloga postavljati se kao da je tumačenje toga Tomina teksta kontroverzno.
162 Usp. Katičić, 1998,255-256 i 243-244.
163 Usp. Gunjača, 1973,198-203; Katičić, 1993,105-106; 1998, 256-257.

405
i dubrovačkoga ljetopisca Milecija, pa se odande može čak i dosta
pouzdano rekonstruirati.164
Osmo poglavlje sadrži dakle vrlo raznorodno pripovijedanje. U
cjelinu ga povezuje samo to što se u njem radi o posljedicama propasti
dvaju dalmatinskih gradova. Salone i Epidaura. Jednako je takvo i deveto
poglavlje. Toma tu pripovijeda kako su izbjegli Salonitanci teško živjeli
na otocima i čeznuli za rodnim gradom, ali je taj bio opustošen i nesiguran,
pa nisu niti pomišljali da se vrate u nj, iako ga neprijatelji nisu zaposjeli,
nego su ga ostavili da leži pust. Izbjeglice su bili posve obeshrabreni. To
je pripovijedanje zasnovano na stanju kakvo je bilo u Tomino vrijeme,
njemu, dakako, dobro poznatu. Salona se razvaljena i pusta protezala u
ruševinama, a u njoj se nisu naselili Hrvati nego je pred istočnim vratima
staroga grada nastao hrvatski Solin. U drugom se pak dijelu toga poglavlja
pripovijeda kako su neki od izbjeglica obilazeći jadranskom obalom da
sebi nađu prikladno prebivalište osnovali Zadar. Toj predaji nema inače
traga u srednjovjekovnoj književnosti.165 Valja pretpostaviti da je ona
splitskoga podrijetla jer to da su Zadar osnovali salonitanski izbjeglice
dodatno potvrđuje prvenstvo splitske crkve pred zadarskom, što, kako se
zna, nije bilo nesporno. Poslije dramatičnoga klimaksa u pripovijedanju
o propasti Salone u ta dva poglavlja, osmom i devetom, nastupa
antiklimaks.166
Pripovijedanje se zatim opet zgušnjava i kreće prema drugom
vrhuncu. To je osnutak Splita. Među Salonitancima koji su izbjegli na
obližnje otoke, priča Toma u desetom poglavlju, bio je jedan osobito
utjecajan i ugledan. Zvao se Sever, a zbog njegove snažne osobnosti
prozvali su ga Veliki Sever. On je stao nagovarati svoje sugrađane da se
vrate u domovinu, ali ne u Salonu iz koje su izbjegli jer tamo nije bilo
sigurno stanovati, nego u Dioklecijanovu palaču, koja je mogla poslužiti
kao jaka utvrda. Tamo bi ostali sve dok u povoljnijim prilikama ne
uzmognu obnoviti samu Salonu. Tako su, pripovijeda Toma, i učinili, te
se smjestili u palaču. To svoje naselje nazvali su Split (Spalatum) jer je
ono bilo prostrana palača (spatiosum palatium). No da bi mogli tamo
živjeti, morali su urediti svoje odnose s Hrvatima, koji im isprva nisu dali
da izvire iz utvrđenoga zdanja. To su postigli uz pomoć carevu. Tako je

164 Usp. Katičić, 1993,131-160.

165 Usp. Katičić, 1993,106.
166 O vijestima u osmom i devetom poglavlju piše AKHMOBa, 1997,163-164, bilj.
69-75; Matijević Sokol, 2002,72-74,241 -244. Jireček, 1904,72 misli da oblik imena Lysia
za otok Vis svjedoči o tome da opisujući kako su preživjeli Salonitanci našli pribježište
na otocima Toma slijedi vrelo sa samoga prijelaza antike u srednji vijek jer se taj otok pod
takvim imenom javlja jedino u djelu bizantskoga povjesničara Prokopija, dakle u 6. st. S
tim se mišljenjem slažu Šegvić, 1914,81; 1927,154-155 i nešto suzdržanije Strohal, 1916,
125-126.

406
nastao mir, a onda su se Splićani počeli pomalo ophoditi sa Slavenima u
svojem susjedstvu, a to su bili Hrvati, koji su se zvali i Goti, sklapati
trgovačke poslove i brakove, te živjeti s njima prisno i u miru.
Tako su salonitanski izbjeglice osnovali nov grad, koji je ipak bio
nastavak staroga. Do toga je Tomi i bilo najviše stalo da se njegov Split,
nedvojbeno nov grad, predstavi i potvrdi kao nastavak stare Salone i
zakonit baštinik njezine metropolitanske veličine. To je doista ključna
prekretnica u Tominu pripovijedanju. A oslanjao se pri tome na stare
memorijalne zapise splitske crkve, kojima su se neki ulomci dali čak i
približno rekonstruirati. Tako se jasno razabira zapis o carskom reskriptu
Splićanima i zapovijedi kneževima Hrvata na temelju kojih su uređeni
odnosi između salonitanskih izbjeglica u Dioklecijanovoj palači i
slavenske rodovske vlasti na solinskom polju. U taj su zapis bili preuzeti
bitni elementi protokolarne i diplomatičke terminologije i frazeologije
izvornih isprava onoga vremena iz kojega potječu.
Razaznaje se i zapis o tome kako je neki Veliki Sever, kad je Ivan
Ravenjanin postao prvi nadbiskup u Splitu, poklonio crkvi svoju kuću u
Dioklecijanovoj palači da posluži kao biskupski stan. U tom je zapisu
stajala i primjedba o tome da je upravo taj Veliki Sever potaknuo svoje
sugrađane da se nasele u palači. Taj je zapis vjerojatno stajao među
podatcima o Ivanu Ravenjaninu u kakvoj pontifikalnoj kronici. Podatke
tih vrela Toma je još nešto nadopunio, a mi ne umijemo niti nazrijeti odakle
upravo, i oblikovao u cjelinu u kojoj se, kad je danas čitamo, podjednako
osjeća dah starine i duhovna živost njegove osobe i njegova vremena.167

167 Usp. Gunjaca, 1973,190-198; Katičić, 1993,106-129; 1998,257-261 i 261-264;

AKMMOBa, 165, bilj. 77-78, Matijević Sokol, 2002, 245-250. U najnovije je doba u to
razmatranje uvedena Kasiodorova formula (Variae, 7,40) kojom se ruševne i zapuštene
javne zgrade predaju u privatan posjed, pod uvjetom da budu popravljene i da im se vrati
bolji izgled i dostojan ukras (Ivić, 2000). To je, kako se čini, pravna novina uvedena pod
vladom gotskoga kralja Teoderika. Time se doista dodatno osvjetljuje vijest o Severovoj
kući u Dioklecijanovoj palači. No kada se polazeći od toga njegovo stjecanje te kuće, a s
time u vezi i organizirano naseljavanje Salonitanaca u Splitu uz odobrenje carske vlasti
hoće smjestiti u doba gotske vlasti, najvjerojatnije u prvu Četvrtinu 6. st., to nedvojbeno
ide predaleko. Takva odredba nikako nije morala biti primijenjena u Dioklecijanovoj palači
odmah čim je donesena. Moglo je to biti i kasnije, sve dok je opstojalo pravno uređenje
zapadnoga Carstva u Splitu i nije bilo zamijenjeno srednjovjekovnim. Nema stoga razloga
za pretpostavku da se Tomine vijesti o naseljavanju Salonitanaca u Splitu izvorno odnose
na vrijeme gotske vlasti u Dalmaciji. Takvo mišljenje ne može naći uporište ni u tome što
Toma u vezi s naseljavanjem Salonitanaca u Palači spominje carigradske careve
(imperatores Constantinopolitani), u množini, a upravo poslije smrti Teoderikove godine
526. bili su vrlo kratko vrijeme carevi Justin i Justinijan suvladari, pa bi oni bili sredili
odnose novonaseljenih Splićana s Gotima u Salonitanskom ageru, a Toma vijest o tome
uvrstio u svoje djelo. No to je Ivićevo domišljanje bez temelja. Premda su povjesničari
Tomin izraz imperatores Constantinopolitani doista shvaćali kao da se odnosi na suvladare,
kojih je u Bizantu bilo mnogo, pa se po tome naseljavanje Salonitanaca u Splitu datiralo
oko sredine 7. st., kad je u Carigradu više Heraklijevih potomaka vladalo zajedno, dalo se
utvrditi da Toma upotrebljava taj izraz i onda kad suvladarstva sigurno nije bilo (Margetić,

407
 Osnivanjem grada nisu još do kraja položeni temelji daljnjemu
Tominu povijesnomu pripovijedanju. Potrebno je još prikazati kako je u
novonastalom gradu Splitu osnovana biskupija. Tomu je posvećeno
jedanaesto poglavlje. Salonitanska crkva od propasti grada nije imala
poglavara. Papa je poslao u predjele Dalmacije i Hrvatske svojega legata
Ivana, rodom Ravenjanina, da tamo obnovi crkveni nauk vjere i poradi
na uređivanju, obnavljanju i učvršćivanju crkvene organizacije. On je stao
poticati kler i puk da između sebe obnove nadbiskupiju staroga grada. Oni
su pak izabrali toga legata Ivana za svojega nadbiskupa. Taj se savjesno i
neumorno prihvatio uređivanja svoje crkvene pokrajine. Uredio je
biskupski stan u kući koju je crkvi poklonio Veliki Sever, a Jupiterov hram
u palači preobratio je u crkvu i posvetio ga Djevici Mariji. Podatci o Ivanu
Ravenjaninu, prvom glavaru salonitanske crkve u Splitu, potječu u Tome
iz memorijalnih zapisa splitske crkve, izravno ili posredstvom kakve
pontifikalne kronike. Toma pak o tome pripovijeda tako da nadbiskupa
ustoličenog u Splitu prikazuje kao nedvojbeno legitimnog nasljednika
salonitanskih nadbiskupa i metropolita, kojega je kao takvog priznavao
papa, pa je čak i potaknuo njegov izbor i posvećivanje. Dalmatinska metro-
polija obnovljena je tako, prema Tominu kazivanju, već negdje u 7. st. iz
Rima i dobila je jurisdikciju nad svom Dalmacijom i Hrvatskom. A upravo
do toga je Tomi i bilo osobito stalo. Tu se on, međutim, nalazi u suprotnosti
sa svim drugim oskudnim vrelima što nam osvjetljuju to pitanje jer se iz
njih razabire da je dalmatinska metropolija obnovljena tek na splitskim
saborima 925. i 928. Sve je to, čini se, Toma nadogradio na stare zapise o
Ivanu Ravenjaninu, prvome splitskom (nad)biskupu, ali ne i metropolitu,
poistovjetivši ga s nadbiskupom Ivanom iz prve polovice 10. st.168

2000). U njega je imperatores Constantinopolitani stajaći izraz. Na tome se dakle ne daju

zasnivati datacije. A što se vijesti tiče, navodno ispisane godine 1515. iz neke stare splitske
kronike, da je neki comes ... Constantii filius Magni Severi nepos, dakle unuk Velikoga
Severa, u drugoj polovici 8. st. dao obnoviti crkvu sv. Marije na Poljani u Trogiru (Farlati
4, 306-307), valja primijetiti da Ivićeva interpretacija barem u dvojem ne stoji: niti je
komes, sin Konstancijev i unuk Velikoga Severa, u tom zapisu »neimenovan«, nego mu je
ime oštećenjem izbrisano i zato nama ostaje nepoznato, niti je izraz o komesu N., sinu
Konstancijevu i unuku Velikoga Severa sročen tako da bi se moglo pretpostaviti kako »ako
je kronika i postojala, bilješka, onakva kakva je doprla do nas ne predstavlja doslovan ispis
iz nje već zaključak ispisivača: ispisivač zaključuje da je neimenovani darovatelj unuk
Magna Severa, što uvelike umanjuje čvrstinu zaključaka o vremenu naseljavanja Splita«.
Ispis se, nasuprot takvu tumačenju, sastoji samo od podataka kakvi se očekuju u službenom
zapisu o gradnji ili na gradbenom natpisu i očekivati je da su stajali u vrelu nepoznatoga
splitskog kroničara i da ih je on iz njega ispisao manje više doslovno. Jedino pitanje koje
tu doista treba postavljati jest o tome je li kronika iz koje bi ispis trebao potjecati doista
postojala ili je to samo renesansna mistifikacija. No tekst ispisa nosi prepoznatljiv biljeg
ranosrednjovjekovne autentičnosti (usp. Katičić, 1993, 112-115). Sve je drugo tek
proizvoljna interpretacija te bilješke. Na takvim se temeljima ništa ne može graditi.
Usp. AKHMOua, 1997,165-167, bilj. 79-82; Matijević Sokol, 2002,75-114. Ta
autorica misli da se Toma i tu upleo u anakronizam. Zapis o Velikom Severu, koji je svoje
sugrađane doveo u Palaču i poklonio crkvi biskupski stan, odnosio bi se doista na drugu

408
 Na prikaz osnutka splitske crkve nadovezuje se u dvanaestom
poglavlju kao dio iste cjeline legenda o prijenosu moći solinskih mučenika
Dujma i Stasa, kako su hrvatski nazvani Domnije i Anastazije, iz
razvaljene Salone u splitsku katedralu. Tek time je potpuno utemeljena
legitimnost splitske crkve kao nasljednice metropolitanskoga prava nad
nekadašnjom provincijom Dalmacijom. Godine 925. kad se ta metropolija
doista uspostavila, bio je to najodlučniji argument, koji se u sinodalnim
zaključcima spominje na prvom mjestu. Pripovijedajući o tome prijenosu
Toma se, dakako, oslanja na stariju splitsku hagiografiju.169
Tu završava bogato pripovijedanje o propasti Salone i početcima
Splita. Prikaz vremena koje slijedi prava je suprotnost tomu
pripovijedanju. Razdoblje od koja tri stoljeća obuhvaćeno je samo jednim,
trin aestim poglavljem. A i naslov mu je rječit: Cathalogus
archiepiscoporum de quibus extat memoria — »Katalog nadbiskupa na
koje postoji sjećanje«. Ipak to nije baš samo katalog. Već u prvoj rečenici
veli Toma da su od vremena njezina osnutka slavenski vladari pokazivali
osobito poštovanje prema splitskoj crkvi i obilno je darivali.170 Zapravo
je to poglavlje o sve prisnijim vezama što su se uspostavljale između Splita
i Hrvatske. Govori zatim o sufraganskim biskupijama splitske metropolije,
svim biskupijama Gornje i Donje Dalmacije, i pošto su prvi salonitanski
nadbiskup sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, i njegovi nasljednici
očistili knezove Gota i Hrvata (duces Gothorum et Chroatorum), kako

polovicu 7. st., a lik Ivana Ravenjanina pripadao bi prvoj polovici 10, kad je na splitskim
sinodama doista osnovana splitska metropolija kao nasljednica salonitanske, a prvi joj se
nadbiskup metropolit zvao Ivan. Ne stoji, međutim, kako je autorica sklona misliti (str.
112), da se prijenos moći salonitanskih mučenika u Split, ili makar utemeljenje legende o
tome, može pripisati istomu nadbiskupu Ivanu iz prve polovice 10. st. Ona se za takvu
pretpostavku poziva na podatak da je to što se moči sv. Dujma čuvaju i štuju u Splitu bio
glavni argument da se tamo uspostavi obnovljena dalmatinska metropolija. Iz prvoga
članka saborskih zaključaka od 925. razabire se, međutim, samo to da su se one tada
nalazile u Splitu, ili bar da se to tada vjerovalo, nikako pak to da su tada bile onamo i
prenesene ili da se to pripovijedalo. 0 moćima salonitanskih mučenika usp. Katičić, 1998,
282-285. HSM p. 95-106 donosi tu od riječi do riječi, i tako povezuje s Ivanom
Ravenjaninom, papinska pisma i memorijalni spis nadbiskupa Ivana što se odnose na dvije
sinode dalmatinske crkve održane 925. i 928. u Splitu. U njima nema datuma, pa su se,
kako je i tamo Ivan ime i papi i splitskomu nadbiskupu, mogli tumačiti kao da se odnose
na Ivana Ravenjanina i papu Ivana IV. u sedmom stoljeću. Pitanje koliko je to iskrena
zabuna, a koliko svjesno iskrivljivanje kako bi se splitska metropolija prikazala za kojih
tristo godina starijom nego što doista jest, ostaje tu otvorenim. Toma je svakako poznavao
te dokumente jer se poziva na podatke iz njih (HS c. 16, p. 78). Usp. Katičić, 1998,379-
392.
165 Usp. Legende i kronike, 1977,13-57; Gunjača, 1973, 203-229; Katičić, 1993,
109-110; 1998,255-261 i 280-285; AKHMOBa, 1997,167, bilj. 83-84.
110 HS c. 13, p. 52: Igitur duces Sclauonie habere ceperunt in magna ueneratione
ecclesiam beati Domnii, donantes ei predia et possessiones multas, decimas et oblationes
corde ylari offerentes — »Na to su vladari Slavenske zemlje stali iskazivati veliko
poštovanje crkvi svetoga Dujma i darivali joj zemlje i mnoge posjede te drage volje
prinosili desetine i darove.«

409
kaže Toma, od arijanskoga krivovjerja, imao je splitski nadbiskup i u
zemlji Slavena sufraganske biskupije, tako na istoku duvanjsku, a na
zapadu sisačku. O vrelima iz kojih je Toma pocrpio podatke za to svoje
povijesno kazivanje ne zna se ništa.
Tek poslije toga počinje katalog nadbiskupa, a i on nije pravi. U njem
se navode četiri nadbiskupa s podatcima o godini ili o vladarima uz koje
su zabilježeni.171 Toma to prikazuje kao rezultat svojega istraživanja.
Razabire se da su ti podatci uzeti iz isprava i zapisa u kronikama u kojima
se splitski nadbiskupi spominju skupa s navodima o godinama i o
suvremenim vladarima.172Na kraju poglavlja kazuje se da su se Držislav
i njegovi nasljednici stali nazivati kraljevima Dalmacije i Hrvatske (reges
Dalmatie et Chroatie). Znakove su svojega kraljevskog dostojanstva
dobivali od careva u Carigradu i s njima počasne naslove bizantskih
dostojanstvenika. Kraljevina im se pak prostirala od Duvna na istoku do
Koruške na zapadu, sa sjevera pak od obale Dunava sve do Dalmatinskoga
mora, sa zemljom Morjana (Maronia) i humskim kneževstvom (Chelmie
ducatus) na jugu. Do sada nije uspjelo ući u trag vrelu kojim se tu Toma
služi niti sigurno odrediti vrijeme iz kojega potječe. Pomišlja se da se tu
opisuje teritorijalna cjelina kakva se uspostavila pod vladom Arpadovića
i projicira u doba starih hrvatskih kraljeva.173 Govoreći o zapadnim
područjima jurisdikcije splitske metropolije, onima do Koruške i prema
moru, Toma pokazuje da o tome gdje je ležao Stridon, rodno mjesto
svetoga Jeronima na granici između Dalmacije i Panonije, raspolaže
nekakvim vrelom koje je inače u latinskoj književnosti ostalo sasvim
nepoznato.174
U četrnaestom poglavlju Toma pripovijeda kako su poganski Mađari
uspostavili svoju vlast u Panoniji, s obje strane Dunava. Podatke je o tome
crpio iz ugarskih povijesnih djela, a najviše iz službene povjesnice,
kraljevskoga svoda ugarskih kronika Gesta Hungarorum.175Slika koju crta

171 Može se zapravo reći da ih je pet, jer su, kako se čini, dva biskupa istoga imena
uvršteni kao daje samo jedan. Usp. Katičić, 1993,110-112.
172 Usp. Klaić, 1925, 216-218; Gunjača, 1973, 260-264; Katičić, 1993, 111-114;
1998, 247, 253-254; AKHMOBa, 1997,167-170, bilj. 85-99; Matijević Sokol, 2002, 114-
121,250-260.
173 Usp.Klaić, 1975,25,323-325; 1990,89-90;Goldstein, 1995,333-335. Drukčije
Margetić, 1983,234-235; Budak 1994,35-36; Matijević Sokol, 2000.
174 Najvjerojatnije se radi o podatcima što potječu iz nekoga djela koje se ticalo
Jeronima, a čuvalo se u Saloni, gdje su se u vrijeme velikoga intelektualnog procvata za
biskupa Simferija i Hezihija na početku 4. st. živo pratila zbivanja i kontroverzije u crkvi.
Kada je u srednjem vijeku Jeronimov svetački kult dobio za dalmatinsku crkvu osobito
značenje, bili bi podatci iz toga spisa ušli u zapise koji su se čuvali u arhivu splitske crkve.
Tamo su bili pristupačni Tomi. Drugdje na području latinske crkve nije bilo toliko
zanimanja za rodno mjesto svetoga Jeronima, pa taj podatak nigdje drugdje nije došao do
nas. Usp. Suić, 1986,232-233; Katičić, 1993,100, bilj. 4; 1998,97-101.
175 Usp. AKHMOBa, 1997,170-171, bilj. 100.

410
o njima izrazito je neprijazna. Zatim se nastavlja katalog splitskih
nadbiskupa sastavljen na isti način. Prije zabilješke o posljednjem od tih
nadbiskupa uvrstio je Toma vijest o pokrštenju Geze, četvrtoga po redu
ugarskoga kneza, i prvim početcima mađarskoga kršćanstva. Do toga je
došlo 974. Toma se pri tome poslužio Žićem sv. Stjepana, prvoga ugarskog
kralja (Legenda s. Stephani).176 Tako je Toma bitne vijesti o najstarijoj
ugarskoj povijesti uvrstio u svoj katalog splitskih nadbiskupa.
Na početku petnaestoga poglavlja Toma potpuno napušta dikciju
kataloga i pripovijeda, živo i opširno, kako su biskupi Gornje Dalmacije,
kotorski, barski, ulcinjski i svački, ploveći za nadbiskupa Dobralja (1030-
-1050) na pokrajinsku sinodu u Split kod morjanskih otoka izgubili živote
u brodolomu. Tada su građani tih gradova zatražili od pape da izuzme
njihove biskupije od vlasti splitske metropolije kako im se biskupi ne bi
izlagali tako opasnomu putovanju. Papa je to i učinio i za njihove je
biskupije osnovao novu metropoliju u Baru. Na to se nadovezuje potanki
opis biskupija donjodalmatinske crkve, koje su ostale pod splitskim
metropolitom, a pripadaju hrvatskomu kraljevstvu. Tu se vrlo sažeto, ali
ipak podrobno, opisuje kuda se prostirala izravna jurisdikcija splitskoga
nadbiskupa. Taj opis je zasnovan na aktima provincijalnih sinoda održanih
u 11. i 12. st., osobito one održane 1185. Podatke iz raznih takvih vrela
sklopio je Toma u cjelovitu sliku, smjestio ju je u tijek svojega
pripovijedanja kao da se odnosi na sredinu 11. st. Pri tome, dakako, nije
izbjegao i poneki anakronizam. Povijesno se pripovijedanje tako preobraća
u svojevrstan crkveni shematizam. Na nj se nadovezuje pripovijedanje o
nadbiskupu Dobralju i o tome kako gaje na pokrajinskoj sinodi papinski
legat uklonio s položaja jer se nije htio pokoriti zahtjevima rimske crkvene
discipline. Slijedi zapis o krunidbi prvoga ugarskog kralja Stjepana i o
tome kako je on od Ugarske učinio uzornu kršćansku kraljevinu. Tomu je
dodana još samo zabilješka o Dobraljevu nasljedniku nadbiskupu Ivanu
(t 1059), rođenom Splićaninu. U svemu se tome Toma drži splitskih vrela
koja su nam izgubljena. O krunidbi prvoga ugarskog kralja sv. Stjepana
izvješćuje i opet prema njegovoj legendi.177
Šesnaesto poglavlje posvećeno je vremenu nadbiskupa Lovrjenca,178
najznatnijega metropolita dalmatinsko-hrvatske crkve u ranome srednjem

176 Usp. AKHMOBa, 1997,172, bilj. 101-105.

117 Usp. AKHMOBa, 1997,172-177, bilj. 106-125; Matijević Sokol, 2002,121-139,
259-261.
178 U nas se uobičajilo da se splitski nadbiskup Laurentius hrvatski naziva Lovro.
Stvorena je tradicija, stručnjaci su se priviknuli na to. Međutim Lovro je ime odmila. Njime
se izriče opuštena prisnost. Zvati toga nadbiskupa Lovro to je kao da se splitski nadbiskupi
kojima je latinsko ime Johannes hrvatski zovu Ivo. A nikada ih tako ne zovemo, nego samo
Ivan. Pun hrvatski oblik latinskoga imena Laurentius jest Lovrjenac. On nam nije baš
običan, ali je povijesno izrastao i pripada našem jezičnom bogatstvu. Zato ga rabim, kako

411
vijeku i najistaknutijega dalmatinskog djelatnika crkvene reforme u l i .
stoljeću. To se pripovijedanje upravo stoga opet i opet vraća na pokrajinske
sinode koje su u to doba sazivali papinski legati što su dolazili u Split radi
poticanja i pojačavanja reformnih napora u dalmatinskoj crkvi. O
Lovrjencu kazuje Toma kako je bio zaslužan za umjetnički i književni
procvat svoje crkve. U svem tome slijedi njezinu povijesnu predaju. U
opširnijem zapisu spominje kako je Lovrjenac posvetio za trogirskog
biskupa Rimljanina Ivana, koji je također bio revan djelatnik crkvene
reforme i proglašen svetim. Pri tome slijedi životopis toga sveca koji je
napisao trogirski biskup Treguan, Tomin suvremenik.
Onda opširno piše o raskolu oko slavenskoga bogoslužja i
glagoljskoga pisma koji je tada potresao dalmatinsko-hrvatsku crkvu.
Tomino je kazivanje o tom pripovijest koja sadrži prepoznatljive elemente
povijesnoga prikaza, ali je inače, već po svojem opsegu, zaseban književni
proizvod s debelo natrpanim crtama groteske, koji se mora shvatiti kao
pamflet protiv glagoljaša. To je literatura, a ne ozbiljna historiografija. Ta
nčvela, u našem renesansnom smislu te riječi, nastala je vjerojatno u prvoj
polovici 12. st. i čitala se u Splitu, te njegovala kao rugalica u krugovima
klerika protivnih glagoljašima, među koje, kako se tu pokazuje, valja
ubrojiti i Tomu Arhiđakona. Ta je odbojnost prema liturgiji na pomjesnome
jeziku bila u skladu s papinskim reformskim težnjama u rimskoj crkvi 11.
st. i čini se da je za nadbiskupa Lovrjenca i poslije njega snažno prevladala
u splitskoj crkvi. Ipak, valja zadržati pred očima daje 1250, dakle upravo
u Tomino doba, splitskomu kaptolu pripadao i kanonik Ivan, izvrsno
izobražen u slavenskoj pismenosti.179
Toma izvješćuje i o pokrajinskoj sinodi u Solinu na kojoj je
obnovljena Ninska biskupija. Dalje je riječ o dobrim odnosima nadbiskupa
Lovrjenca s hrvatskim kraljevima Stjepanom I (1030-1058), odnosno
Stjepanom II (1089-1090), njih dvojicu Toma nije razlikovao, pa s Petrom
Krešimirom IV. (oko 1055. ili 1058-1074) i s Demetrijem Zvonimirom
(1075-1089), te o tome kako je taj nadbiskup osnovao ženski samostan
sv. Benedikta u Splitu i kako je kralj Zvonimir na pokrajinskoj sinodi u
Ninu predao splitskoj nadbiskupiji crkve koje joj je bila poklonila još
kraljica Jelena. Pri tome se spominju kralj Mihovil Krešimir (949-969) i
njegova žena kraljica Jelena (t 976), te mnogi drugi kraljevi i kraljice,
iako ti ne poimence. U svem se tome Toma oslanja na splitski diplomatički
materijal, koji se dijelom može u tom poglavlju i prepoznati kao u nekom

će god nekima zvučati neobično. Drugi autori u ovoj se knjizi drže tradicije i zovu ga
Lovro. I za to ima dobra razloga. Ja pak mislim da tradiciju, ako i jest čvrsto sjela, treba
napuštati kad se shvati daje u samoj stvari pogrešna. To je načelno pitanje i svatko mora
za sebe donijeti svoj sud o njem.
179 Usp. Katičić, 1998, 559-569,646-649.

412
sažetku. To su, dakako, izvanredno važni podatci za stariju hrvatsku
povijest. Kada je Lovrjenac umro, Splićani se nisu mogli složiti oko izbora
njegova nasljednika nego su zatražili od pape da se on pobrine za prikladna
pastira. Poslao im je Rimljanina Krescencija. U svemu tome Toma slijedi
splitska vrela koja su nam tek malim dijelom očuvana ili im se mogu bar
razabrati neki tragovi. Većinom su izgubljena bez traga osim u
Arhiđakonovu djelu.180
U sedamnaestom poglavlju piše Toma o tome kako je ugarska
dinastija zadobila kraljevsku vlast nad Dalmacijom i Hrvatskom. Pri tome
pokazuje da pozna ugarsku Legendu o svetome kralju Ladislavu (1077-
-1095), a i inače mu prikaz zbivanja ne odudara od onoga što o tome bilježi
ugarska srednjovjekovna historiografija, iako se u cjelini ne podudara ni
s kojim drugim vrelom. On u tome slijedi hrvatsku povijesnu tradiciju.
Ne spominje nasljedno pravo Ladislavljevo po svojoj sestri, udovici kralja
Zvonimira, što ističu ugarska vrela, nego rječito opisuje hrvatsku neslogu
i nesposobnost da se urede prilike u kraljevini, što je dovelo do uspostave
tuđinske vladavine. To je isto ono shvaćanje što nalazi svoj najiječitiji izraz
u povijesnoj predaji o Zvonimirovoj kletvi i bitno je utjecalo na
oblikovanje hrvatske povijesne svijesti u 13. i 14. stoljeću, a ostavilo je
tragova i do današnjega dana. Ta je predaja najizrazitija u »Hrvatskoj
kronici«, hrvatskoj verziji Ljetopisa Popa Dukljanina. Toma u svojem
pripovijedanju ne zna za nju, ostavlja dojam kao daje posljednji hrvatski
kralj umro prirodnom smrću. Zato se u Historia Salonitana maior nalazi
vrlo dojmljiva verzija te predaje, no baš u njoj se, bar kako se čini,
raspoznaje biljeg mlađega postanja, po kojem ta redakcija pripada
vremenu barem kojih dvije stotine godina mlađem od Tomina.181 U toj se
verziji spominje i kraljičino nasljedno pravo, koje joj je pomogao ostvariti
njezin brat, kralj Ladislav. U Tominu se pak prikazu, dakako, osobito ističe
potvrda splitske gradske autonomije od strane kralja Kolomana (1095-
1116). Zanimljivo je da Toma uopće ne spominje kako je kralj Ladislav
oko 1094. na štetu splitske metropolije osnovao zagrebačku biskupiju,
premda ju je pri određivanju granica splitske nadbiskupije (HS c. 15, p.
64) već bio uzeo u obzir. O tome kako su tada bili uređeni odnosi između
hrvatskoga kraljevstva i nove vladarske kuće Toma ne kaže ništa. U
rukopisima njegova povijesnoga djela nalazi se kao dodatak, jasno
odvojen od cjeline teksta, a u najstarijem, splitskom rukopisu pripisan tek
naknadno, opširniji zapis o tome pod kojim su uvjetima predstavnici

180 Usp. Rački, 1894, 47-56; AKHMOBa, 1997, 177-182, bilj. 126-152; Matijević
Sokol, 2002,139-158,261-269,272-273.
181 HSM p. 110-112. Tu se hrvatski jezik zove ilirskim, a to jasno odaje humanistički
utjecaj. Ta verzija predaje o nasilnoj smrti kralja Zvonimira po tome bi teško mogla biti
nastala prije kraja 15. st. Usp. Katičić, 1998,556-558.

413
dvanaest hrvatskih plemena priznali kraljevsku vlast Kolomanovu.182Taj
je dodatak, dakako, pobuđivao veliku pozornost, stoje mnogo pridonijelo
tomu da se raščiste temeljna pitanja oko tekstovne predaje Arhiđakonova
povijesnog djela.183Taj pripis, međutim, sam po sebi, kao samostalan tekst,
vjerojatno nešto mlađega postanja, nije predmet proučavanja kada se, kao
u ovoj studiji, radi upravo o Tomi.
U osamnaestom poglavlju pripovijeda Toma kako je Ugrin Manase,
pouzdanik kralja Kolomana, koji je na uporno zahtijevanje splitskih laika,
kako naglašava Toma, izabran za nadbiskupa, bio spreman pomoći
zapovjedniku posade koja je bila smještena u istočnoj kuli Dioklecijanove
palače kako bi se odande po Hrvatskoj ubirali kraljevski porezi i
podavanja, da zauzme i opljačka grad i kako se taj pokušaj izjalovio jer je
njihove zaplotnjačke planove Splićanima odao njihov knez, Talijan iz
Trevisa. Gradska se autonomija pod Arpadovićima odmah našla na teškoj
kušnji. Slično je bilo i u Zadru.184 Tomino je pripovijedanje tu živo, ali
sažeto, bez opisa pojedinosti toga uzbudljiva zbivanja. Pri tome se,
dakako, drži splitske predaje koja nam nije ostavila drugoga traga.185
Devetnaesto poglavlje počinje pripovijedanjem o tome kako je
zadarska crkva izuzeta iz jurisdikcije splitske metropolije. Toma tu piše
o zbivanju koje mu je moralo biti bolno, to više što nije bilo baš jako
davno. Zadarski se biskup još 928. preko volje pokorio splitskoj
metropolitanskoj vlasti. U tome se tijekom stoljeća ništa nije promijenilo.
Toma pripovijeda kako je u tridesetim godinama 12. st. zadarski biskup
uskratio poslušnost splitskoj metropoliji, a za njim se poveo i njegov
nasljednik. On to pripovijeda nekako usput i prikazuje kao da se radi samo
o osobnoj sujeti. I ništa ne govori o konzekvencijama koje je takva
samovolja trebala povući za sobom. Ničim ne napominje političku
pozadinu toga izdvajanja iz dalmatinsko-hrvatske crkve, težnju Mletaka
da njihovi posjedi na istočnom Jadranu dobiju vlastito crkveno središte i
njihov utjecaj kod rimske kurije. Već 1154. Zadar je dobio vlastitoga
nadbiskupa metropolita. Rim je tako opravdao neposluh zadarskih

182 Usp.Rački, 1894,56-60; AKHMOBa, 1997,182-185, bilj. 153-160; Matijević Sokol,

2002,158-161,270-276.
183 Prikaz te rasprave razbio bi okvire što su ovdje postavljeni. Ipak će biti korisno
ako se bar uputi na temeljnu literaturu o tom pitanju jer se u njoj raščišćuju brojna pitanja
što su važna za razumijevanje Tomina djela. Usp. Rački, 1864,375-'385; Marczali, 1882;
Kršnjavi, 1900; Kršnjavi 1902; Šišić, 1905;Tomašić, 1910; Šišić, 1911; Karacsonyi, 1911;
Gruber 1911; Barada, 1941; Gunjaca, 1978; Antoljak, 1980. K tomu, dakako, valja uzeti
odgovarajuća poglavlja u sintetskim prikazima ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti
proviđenima znanstvenim aparatom. Najaktualniji takav sintetski prikaz literature daje
Raukar, 1997,59-60.
184 Usp.Klaić, 1976,17-19.
185 Usp. Rački, 1894,60-62; AKHMOBa, 1997,185, bilj. 161-164; Matijević Sokol,
2002,161-162. Usp. i gore 347-348.

414
biskupa, a položaj splitske crkve ostao je ozbiljno okrnjen. Dalje
pripovijeda o neumnom i samouvjerenom nadbiskupu Gaudiju (1136-
1158), rođenom Splićaninu i njegovu žalosnom svršetku.186Iza toga Toma
piše o Ugrinu nadbiskupu Absalomu (1159-1161) i Lombardijcu Petru
(1161-1165). Pri svem tome osjeća se potpun prijelom u načinu Tomina
povjesničkoga pripovijedanja. Opis zbivanja nije tu samo opširniji i življi,
kakav je dok se radilo o starijim razdobljima bio samo iznimno, a inače
sažet i suh, nego je i pun pojedinosti, opet se i opet pripovijedaju anegdote,
spominju se i karakteriziraju osobe. U dva se navrata pripovijeda što se i
kako zbivalo u splitskoj katedrali. Takvo pripovijedanje nosi prepoznatljiv
pečat osobnoga sjećanja, usmene predaje, upravo crkvenoga ogovaranja
koje se nije zaboravljalo. Toma se dakako i tu oslanjao na splitska pisana
vrela, kojima većinom ne možemo naslutiti drugoga traga.187 Uz to se
njegovo pripovijedanje osniva i na usmenoj predaji u krugovima splitske
crkve. Radi se o vremenu kojega su se najstariji Tomini suvremenici u
splitskom kleru još dobro mogli sjećati. Njegovo pripovijedanje tako
upravo tu dobiva drugi ton i u njem prevladava drukčija dikcija, koju će
zadržati sve do kraja svoje povjesnice.
Tek u dvadesetom poglavlju pripovijeda onda Toma, sasvim na isti
način, kako je zadarska biskupija uzvišena na metropoliju i kakve je to
daljnje posljedice imalo za splitsku crkvu. Osnovana je hvarska biskupija
i odnos joj je prema jurisdikciji splitske i zadarske metropolije isprva bio
neodređen. Na to se nadovezuje živo i anegdotalno pripovijedanje o uzbuni
i sukobu splitskih laika, koji su ustrajali na svojem mjerodavnom udjelu
u izboru nadbiskupa, s klerom, koji je u smislu tadašnjega razvoja u
rimskoj crkvi taj izbor htio pridržati isključivo za se. To će u daljnjem
pripovijedanju biti jedan od glavnih motiva Tomine suvremene povijesti
splitske crkve. Tada je na zamolbu splitskih klerika papa poslao
Splićanima Girarda iz Verone za nadbiskupa (1167-1175). Kada je Split
sa svom Dalmacijom i velikim dijelom Hrvatske za cara Emanuela
Komnena u razdoblju 1164-1180. došao pod bizantsku vlast, te je car Split
učinio središtem uprave za hrvatske zemlje pod svojim žezlom, građani
su to dobro primili jer je sada vladar podredio zaleđe gradu, a ne grad
zaleđu, kako je bilo za Arpadovića. Zatražili su od nadbiskupa da pođe u
Carigrad, izrazi caru njihovu poslušnu vjernost i izradi za njih što je
moguće više pogodnosti. Ali Girard, kao vjerni biskup rimske crkve nije
se htio ići pokloniti caru raskolniku. Odatle su nastale u splitskoj crkvi

186 HSM p. 115-116 donosi tu od riječi do riječi darovnicu kralja Geze kojom 1143.
Splitskoj crkvi i nadbiskupu Gaudiju potvrđuje posjed crkve svete Marije na solinskoj
rijeci.
187 U s p . Rački, 1894, 62-65; AxuM OBa, 1997, 185-187, bilj. 165-174; Matijević
Sokol, 1996, 62-65; 2002,162-167, 278-280.

415
napetosti i poremetio se red u njoj i u gradu, a Girard je napustio Split i
našao utočište kod pape. Nadovezuje se na to živo i do u pojedinosti
ispripovijedana predaja o hrvatskome knezu Relji koji je napadao Split
jer je htio zavladati njime. Očito je on kao podanik Arpadovića trebao
povratiti Hrvatsku i Dalmaciju pod njihovu vlast. Pripovijest o tome kako
su Splićani suzbili njegove smrtno opasne nasrtaje živa je i razrađena do
u pojedinosti. To je literatura. U cijelom tom poglavlju Toma slijedi
splitska vrela, većinom danas izgubljena, možda i usmenu predaju u
krugovima splitske crkve.
Kad Toma priča o knezu Relji i borbi Splićana s njime, pred njim je
očito bila pisana predaja jako izražena književnog karaktera, koju je on,
dakako, zahtjevno stilistički obradio. Da se doista radi o posebnom vrelu,
pokazuje se u tome što samo tu, i nigdje drugdje u svojem povijesnom
djelu, Toma Splićane zove Latinima, onako kako je zvao stanovnike
Salone opisujući propast toga grada, a kao motiv njihova otpora Relji ističe
to što je on slavenskoga roda (uir Sclavigena) . Jedino tu se sukob Splićana
s Hrvatima u njihovu zaleđu objašnjava etničkom suprotstavljenosti.
Dakako, znajući kako je snažna u to doba već bila hrvatska etnička
tradicija u Splitu, razabire se da se latinstvo i slavenstvo tu odnose više
na kulturni ambijent i s njime povezan mentalitet, negoli na etničku
pripadnost, kako smo danas skloni razumijevati te pojmove.188
U dvadeset i prvom poglavlju Toma pripovijeda, sve na onaj isti novi
način, o nadbiskupu Amiru, kako je u splitsku predaju ušlo njegovo ime
Rajnerije (1176-1180), i osobnim podrobnostima njegova dolaska u Split.
Prikazuje dalje, također s dosta osobnih podrobnosti, zaplete oko
hvarskoga biskupa Martina, u kojima se očituje trvenje između splitske i
zadarske crkve oko jurisdikcije nad otokom. Dalje izvješćuje o Arnirovu
uspješnom poslanstvu u Carigrad. On se, naime, nije sustezao da pođe i
pokloni se caru Emanuelu. Pišući o tome, Toma se vrlo pohvalno izražava
0 caru. Očito je njegovo vladanje u Splitu, i osobito u krugovima
splitskoga klera, ostavilo takvu uspomenu. Interesi bizantske vlasti u
mnogome su se poklapali s interesima splitske crkve. Napokon
pripovijeda o tome kako je nadbiskup Amir pomno pazio na prava svoje
crkve. To gaje dovelo u sukob s Kačićima kad je na Mosoru obilazio polja
1 utvrđivao međaše te za splitsku crkvu kao njezino vlasništvo tražio
zemlju koju su oni smatrali svojom didinom. Kad nije ustuknuo pred
njima, kamenovali su ga i mrtvoga zatrpali gomilom kamenja. Od tada se
on u Splitu štuje kao sveti Amir mučenik. U svem tome Toma slijedi

188 Usp. R a č k i, 1894, 65-70; A khmob8, 186-189, b ilj. 175-190; Matijević S o k o l,

2002, 167-173, 280-285. O sadržaju p o j m o v a » L a t in i « i » S l a v e n i « usp. Pa3B H T ne
oTHHMeCKoro caM oco3H aH n« , 1989,130-138; AKHMOBa, 1983, 76-77; 1997, 10-11.

416
splitska vrela, pismena, većinom za nas izgubljena, ali i usmenu predaju.
Onim što piše o Amirovoj smrti uklapa se u splitsku hagiografiju.189
U poglavlju dvadeset i drugom piše Toma o tome kako se poslije
smrti cara Emanuela 1180. Split vratio pod vlast ugarskoga kralja, te je
poslije Amira za nadbiskupa izabran ugarski plemić Petar Hitilen (1185-
-1187). O njem Toma ne pripovijeda mnogo nego samo kazuje kako je
odmah pošto je stupio na službu sazvao pokrajinsku sinodu. Na njoj su
ponovno utvrđene granice dijeceza u sastavu splitske metropolije, a od
nadbiskupije je odvojena Krbava te je tamo uspostavljena nova
biskupija.190Pripovijeda još, također dosta škrto i sažeto, kako je između
nadbiskupa Petra i splitskih kanonika došlo do spora, pa je to razriješeno
tek nagodbom pred papinskom kurijom. Petar je onda otišao u Ugarsku i
tamo je postao kaločkim nadbiskupom, a u Splitu ga je naslijedio drugi
Petar (1188-1194), također Ugrin, opat Sv. Martina u Pannonhalmi. U
njegovo je vrijeme opet došlo do spora oko nasljednika na stolici
hvarskoga biskupa. Tu je bilo ozbiljnih peripetija sa zadarskim
kandidatom, koji je već bio uspio da bude posvećen za hvarskoga biskupa,
ali je poslije nezakonito zasjeo na zadarsku nadbiskupsku stolicu, pa je
zbog toga svrgnut i s nje i s hvarske. Izborom jednoga splitskog kanonika
za njegova nasljednika na hvarskoj stolici spor oko jurisdikcije nad
hvarskom biskupijom konačno je riješen u korist splitske metropolije,
kojoj je jurisdikcija nad tom biskupijom pripadala od samoga njezina
osnutka. U tome svojem pripovijedanju Toma se drži splitskih pisanih
vrela. Ona su nam većim dijelom čak i očuvana.191
U dvadeset i trećem poglavlju pripovijeda Toma o splitskom
nadbiskupu Bemardu (1192-1217), Toskancu iz prastaroga etrurskog grada
Kluzija (Chiusi). Time stupa na prag svojega vremena. Iz djetinjstva i
mladosti morao se sjećati toga nadbiskupa, pa je njegovo vrijeme jednim
dijelom već i svjesno doživljavao. A uspomena na nj bila je sasvim živa u
splitskim razgovorima Tominih ranijih godina. Dok je Bernard bio splitski
nadbiskup, javilo se u gradu krivovjerje. On je vrlo energično poradio na
njegovu suzbijanju, pod pritiskom naveo njegove glavne učitelje i

189 Usp. Legende i kronike, 1977, 123-147; Rački, 1894, 71-75; Akimova, 1997,
189-191, bilj. 191-206; Matijević Sokol, 2002,173-176,281-285. O političkoj pozadini
Rajnerijeva obilaska međa na Mosoru usp. AKHMOBa, 1983,70-71. Nadbiskup se uzdao u
potporu bizantske vlasti i htio zgrabiti priliku da ostvari dvojbena vlasnička prava splitske
crkve na štetu baštinskih zemalja Kačića na podnožju toga brda. Usp. i Fisković, 2000.
190 HSM p. 123-125 donosi tu tekst privilegija koji je papa Urban III. podijelio
nadbiskupu Petru Hitilenu prilikom njegova posvećenja i tekst zaključaka pokrajinske
sinode koju je on sazvao u splitskoj crkvi sv. Andrije čim je počeo upravljati metropolijom.
Tekst tih zaključaka ostao je nepotpun. Tu završava HSM.
191 Usp. Rački, 1894, 75-78; AKHMOBa, 191-193, bilj. 207-217; Matijević Sokol,
2002,176-186; Perić, 2000.

417
propovjednike da ga se javno odreknu, a onda ih je opet primio u crkvu i
ukinuo sve oštre mjere koje je protiv njih bio odredio. Tada su se, veli
Toma, i njihovi sljedbenici vratili pravovjerju. To je jedina epizoda u
njegovoj povjesnici u kojoj se govori o borbi s hereticima u samome
Splitu.
Nadbiskup je Bernard imao uske veze s ugarskim dvorom. Neko je
vrijeme bio učitelj i odgojitelj budućega kralja Emerika. Kada je taj stupio
na prijestolje, često je boravio na dvoru. To daje Tomi povoda da opširno
pripovijeda o sukobima toga kralja sa svojim mlađim bratom, hercegom
Andrijom, koji ga je i naslijedio na prijestolju. O tim dinastičkim
peripetijama Toma pripovijeda pojedinosti koje nam ni iz kojega drugog
zapisa nisu poznate. Oslanja se, dakako, na splitska vrela, koja su znatnim
dijelom i nama poznata.192 Dobrim se pak dijelom oslanja i na usmenu
predaju što potječe iz kruga splitskoga nadbiskupa Bernarda.
Dvadeset i četvrto poglavlje počinje opširnim i stilistički dosta
razvedenim pripovijedanjem o tome kako su 1202. križari zauzeli Zadar.
Sam Toma je u to vrijeme bio malo dijete. U njegovu se prikazu miješaju
dvije povijesne predaje. Jedna je neprijateljska prema Zadru i sklona
Mletcima. Slijedeći ju Toma crta poraznu sliku tadašnjih prilika u Zadru,
zloću, navalnost, raskalašenost i nadasve krivovjerje, koje se bilo raširilo
u gradu i uhvatilo u njem duboko korijenje. Druga je pak tradicija sklona
Zadranima, pa se čak može pomišljati da je upravo zadarska. Opisujući
ratovanje oko Zadra, Toma se drži vrela koje je blisko »Kronici
Giustiniani« (Venetiarum historia vulgo Petro Iustiniano Iustiniani filio
adiudicata) i jednoga drugog, zadarskoga ili bar Zadru sklonoga.
Zanimljivo je da Toma niti jednom riječju ne spominje sukob Mletaka s
ugarskim kraljem oko vlasti nad Zadrom, premda je to, dakako, u svem
tome zbivanju bilo glavno. Njemu je do toga da svu krivicu za to što je
dužd upravio križare na Zadar pripiše samim Zadranima. Nesklad dviju
povijesnih predaja suprotnih tendencija dovodi do toga da Tomino
pripovijedanje u jednome ostaje nesklapno. Opisuje kako su Zadrani, koji
niti izbjegavši i prognani iz razorenoga grada nisu odustali od otpora, teško
porazili mletačku posadu na Ugljanu i vratili se u Zadar, a prešućuje da
su ubrzo zatim ustuknuli pred jakim mletačkim brodovljem i da su se zato,
a ne dragovoljno, kako proizlazi iz Tomina pripovijedanja, podvrgnuli
mletačkoj vlasti, od koje su bili otpali još 1183. i sklonili se tada pod vlast
ugarsko-hrvatskoga kralja. Nadbiskup Bernard pomogao je Zadranima
novcem kojim im je unajmio plaćenike, pa su mu Mlečani za osvetu spalili
kulu i palaču u Vranjicu. Time se mijenja perspektiva, od makroplana

192 Usp. Rački, 1894, 78-82; A khmob3, 1997, 193-159, bilj. 218-234; Matijević
Sokol, 2002,186-192,285-286.

418
suzuje se na mikroplan. Na to se, naime, nadovezuje prikaz zapleta u
splitskoj crkvi kao da se radi o zbivanju na istoj razini kao što je križarski
pohod i ratovanje oko Zadra. Prvo se opisuje nastavak spora nadbiskupa
s kanonicima koji je bio započeo još za nadbiskupa Petra Hitilena, pa je
opet u Rimu riješen u korist kanonika, a nadbiskup je morao popustiti.
Vjerojatno zato Toma pridaje tomu toliko važnosti. Piše zatim o tome kako
je Bernard bio učen čovjek, bivši profesor u Bologni, koji se mnogo bavio
knjigama i sam bio pisac protiv krivovjerja, pa o tome kako je bilo
osporeno što je mimo kanonskih uvjeta posvetio ninskog i skradinskog
biskupa, o tome kako je dao u splitskom kaptolu izabrati dva svoja čovjeka
za arhiđakona i arhiprezbitera, što je za Tomu bio zazoran zahvat u
kaptolsku autonomiju. Opširnije pripovijeda kako je nadbiskup Bernard
svojega zemljaka, Treguana Firentinca, posvetio za trogirskoga biskupa.
Bilo je to nešto prije 1213. Razlaže zatim kako je došlo do spora između
nadbiskupa i kanonika oko potvrde i posvećivanja novog ninskoga
biskupa. I na kraju Toma još pripovijeda o starosti i teškoj bolesti
nadbiskupa Bernarda, koji je bio već sasvim iznuren i gotovo potpuno uzet,
ali je ipak posljednjim silama otputovao u Rim na koncil koji je kao 12.
lateranski 1215. sazvao papa Inocencije III. O tada još nedavnim
zbivanjima u splitskoj crkvi znao je mnogo iz spisa u kaptolskom arhivu,
a i iz tada još vrlo žive usmene predaje u krugovima splitskoga katedralnog
klera.193
Od sljedećega, dvadeset i petog, poglavlja, pa do kraja svojega
povijesnoga djela, što će reći do poglavlja četrdeset i devetoga, Toma
pripovijeda o zbivanjima koja je sam svjesno doživljavao, o kojima je
slušao od suvremenika ili se kod njih o njima raspitivao, te kao glavar
splitskoga katedralnog kaptola imao uvida u spise povezane s njima. Pri
tome je obuhvatio povijest splitske crkve za nadbiskupa Guncela (1220-
1242), Hugrina (1244-1248) i Rogerija (1249-1266). Tu se pitanje vrela
postavlja sasvim drukčije nego u prethodnim poglavljima. Toma u tom
pripovijedanju ne slijedi nikoga nego sam oblikuje prikaz događaja.
To vrijedi, dakako, i za pripovijedanje o onome što se zbivalo u Splitu
i njegovoj okolici kad su do Klisa i Solinskoga polja, te do gradskih utvrda
trogirskih i splitskih, prodrle prethodnice Batukanova vojskovođe
Kajdana, pa se mali i domaći Tomin svijet našao na udaru mongolske
najezde (1240-1242). Toj je najezdi Toma posvetio četiri poglavlja svojega
djela, trideset i Šesto do trideset i devetoga. Ona ga se silno dojmila.
Kako god je ta najezda tek na rubu i bez većih posljedica okrznula njegov
Split, on je bio potpuno svjestan eurazijskih razmjera toga zbivanja koje

193 Usp. Rački, 1894, 82-88; A khmob3, 1997, 195-199, bilj. 235-256; Matijević
Sokol, 2002,192-205,286-290.

419
je daleko prelazilo splitsko povijesno obzorje. Stoga je pomno proučavao
literaturu o tatarskom nasrtaju na istočnu i srednju Europu, koliko je
mogao doći do nje, i na temelju toga studija napisao poglavlja u kojima
dosta potanko opisuje ratna zbivanja na širokom prostoru od Dnjepra do
Jadrana. Pri tome se oslanja na izvještaj koji je 1247. papi Inocenciju IV.
podastro Iohannes de Plano Carpini, koji je 1244-1245. kao poslanik
boravio kod Mongola. Njegova Historia Mongolorum donosi
prvorazredne podatke o Mongolima koji potječu iz vlastita očevida. Već
1248. postao je Carpini barski nadbiskup, pa se tada i splitski Arhiđakon
lakše mogao upoznati s njegovim spisom. Drugo je važno djelo o tatarskoj
najezdi na ugarskoga kralja Carmen miserabile super destructione regni
Hungarie temporibus Bele IV. regis per Tartaros facta — »Žalosna pjesma
o tome kako su Tatari u vrijeme kralja Bele IV. opustošili ugarsko
kraljevstvo« varadinskoga kanonika Rogerija. On je sam doživio strahovit
poraz ugarske vojske i proveo neko vrijeme u mongolskom zarobljeništvu.
Za čudo se iz njega izbavio i onda, kao jedan od rijetkih preživjelih, opisao
ta zbivanja u spomenutom proznom djelu, podastro ga 1244. kao poslanicu
istomu papi. Između njegova i Tomina pripovijedanja nema tekstualnih
podudarnosti, ali ima dosta sadržajnih. Možda ga Toma prepričava po
sjećanju, no vjerojatnije je da se drži njegova usmenoga kazivanja jer je
Rogerije poslije postao splitski nadbiskup (1250-1266).194 Osobito je
zanimljivo i znatno ono što Toma u trideset i sedmom poglavlju piše o
naravi, načinu života i običajima Tatara. Glavno mu je vrelo pri tome
Carpini, koji je boravio u njihovim jezgrenim zemljama. Time Toma
dobiva jednu neočekivanu dimenziju. Predstavlja se kao jedan od
najranijih začetnika hrvatske etnologije.195

f. Nešto o načinu Tomina povjesničkog pripovijedanja

Glavninu Tomina djela čini povijest splitske crkve i, u najužoj vezi s
njome, gradske općine, povijest kako ju je on sam svjesno doživljavao, a
to će reći od boravka kralja Andrije II. Arpadovića 1217. u Splitu dok mu
je križarska vojska na prolazu u Svetu zemlju ostala utaborena pred
gradom, pa do smrti nadbiskupa Rogerija, autora Žalosne pjesme o najezdi
Tatara, 1266, samo dvije godine prije nego je umro i sam Arhiđakon. To
je pripovijedanje sasvim slično onomu o zbivanjima u razmjerno nedavnoj
prošlosti što na nov i živahniji način počinje s događajima od druge trećine
dvanaestoga stoljeća (19. pogl.). U svem je tome jako prisutna usmena

194 Usp. Rački, 1894,132-178; A khmob3, 1997, 206-211, bilj. 325-368; Matijević
Sokol, 2002,299-302.
195 Usp. Kožić, 1988. Kao začetnik etnologije pokazuje se Toma i kad opisuje obredne
običaje Kureta (HS c. 7, p. 25). Pomišlja se da tu možda opisuje Hrvate svojega vremena.

420
predaja, upravo anegdotalno i vrlo osobno pripovijedanje, osobito kada
Toma prikazuje kako se vuku niti iza kulisa katedralne pozornice. Pri
nekim temama razmahuje se kao stilist i povlači bogate registre rječitosti.
To su vrhunci dramatičnoga zbivanja, kada se osobito dojmljivo sukobljuju
načela dobra i zla kako ih on doživljava.
Osobito karakterističan primjer takve Tomine rječitosti jest prikaz i
opis motivacija koje su dovele do sukoba između njega i dijela kaptola
što je stao na stranu nadbiskupa Guncela. Za sebe tu, zaoštrivši do krajnosti
antitezu u paralelizmu, veli da je amator iustitie, nequitie detestator —
»ljubitelj pravde, mrzitelj nevaljalstva« (HS c. 31, p. 172). U tom je smislu
vrlo dojmljiv opis vrzinoga kola građanske nesloge pod upravom
splitskoga kneza Grgura Šubića (HS c. 32, p. 182, 184).196 Svojom pak
pregnantnom sažetosti nije manje dojmljiv ni prikaz bezizlaznog stanja u
gradu što je odatle nastalo (HS c. 32, p. 188).197Još jedan vrhunac doseže
Tomina retorika kada opisuje narav načelnika Gargana i njegovu upravu
Splitom (HS c. 34, p. 198).198 Znatan je uzorak Tomine rječitosti i
jadikovka, kao neki žalobni govor, nad Ugrima hametice poraženima u
dalekim sjevernim prostranstvima, u potiskoj nizini na rijeci Saj6 (HS c.
36, p. 228, 230). Izražajna mu se snaga sjajno pokazuje kada iskazujući
svoj pogled na svijet utvrđuje da pobjedu u ratu ne daje vojna nadmoć nego
Bog s neba svojom odredbom (HS c. 45, p. 286).199
Vrlo je uočljiva Tomina sklonost da živo i do u slikovite pojedinosti
pripovijeda o ratnim zbivanjima svojega vremena. Moglo bi se čak reći
da u njegovu povjesničkom kazivanju prosijava duh i motivika junačkoga
epa. Karakteristično je u tom smislu njegovo pripovijedanje o pobjedi
Splićana nad Hrvatima Cetinjanima (HS 27, p. 156,158,160), pa o tome
kako su Splićani osvojili Oštrog na području Kaštela i odande izbacili
Hrvate (HS c. 29, p. 164,166) i o njihovu ratovanju s knezom Domaldom
(HS c. 30, p. 168,170). Jednako živo, iako bez oduševljenja, pripovijeda
o oružanom sukobu među splitskim građanima (HS 32, p. 186, 188).
Vrhunac tu predstavlja, dakako, rat koji su Splićani pod vodstvom svojega
načelnika Gargana vodili protiv knezova Kačića i njihovih omiških gusara
(HS c. 35, p. 208,210,212). Toma susljedno pripovijeda sav tijek borbenih
djelatnosti, a nekoliko osobito dramatičnih ratnih scena prikazuje do u
pojedinosti.200 Daljnja su takva pripovijedanja o ratnim podvizima
Splićana opis borbe Splićana s Ugrima i Hrvatima koji su ih napali (HS c.

196 Usp. o retoričkom i idejnom kontekstu Ivić, 1992,198-206.

197 Usp. o retoričkom i idejnom kontekstu Ivić, 1992,176-183.
198 Usp. o retoričkom i idejnom kontekstu Ivić, 1992,184-190,205-208.
199 Usp. o retoričkom i idejnom kontekstu Ivić, 1992, 184-190,139-141.
200 Usp. o retoričkom i idejnom kontekstu Ivić, 1992,207-212. O tome kako Toma
pripovijeda o borbama oko Oštroga usp. Jovanović, 2000.

421
41, p. 262,264), pa o pomorskom boju splitskoga i trogirskoga brodovlja,
koji je svršio strašnim porazom Splićana, a Toma ga opisuje trijumfalno
jer u njem vidi Božju kaznu za to kako su se Splićani ponijeli prema njemu
kad ga je kaptol izabrao za nadbiskupa (HS c. 45, p. 282, 284, 286).
Upravo suspregnuta daha prikazuje pak obranu grada od nadmoćne vojske
bana Dionizija, kojega je poslao kralj Bela IV. da nemilosrdno kazni Split
(HS c. 45, p. 292,294).
Tim je ratničkim prizorima sasvim sličan i opis obrane Splita od
navalnoga hrvatskog kneza Relje (HS c. 20, p. 104, 106). Tek se pri
pripovijedanju o tom ratu koji se vodio prije Tomina vremena razabiru i
tragovi pisanoga vrela, te tako to pripovijedanje u nazivima nešto odudara
od Tomina pisanja o vlastitu vremenu.201 Znatno se više razlikuje
pripovijedanje o velikim bitkama što su se događale daleko, u dubini
davnoga vremena: zauzeće Salone i bijeda njezinih građana (HS 7, p. 34,
36), ili u daljini prostranstava: bitka Ugara s Tatarima u potkarpatskom
potisju i njihov čemerni poraz (HS 36, p. 220, 222, 224, 226, 228). Ti
ratnički prizori karakteristično obilježuju Tomino djelo i čine da mu
povijest doista nije samo crkvena. Pri tome valja uočiti da takva »junačka
retorika« nije u njega nužno prisutna kada pripovijeda o ratovima. Tako
kad izvješćuje o ratu što su ga Splićani 1243. zbog nekih zemljišnih
posjeda vodili s Trogiranima toga uopće nema (HS c. 43, p. 270,272). Iz
onoga što o tome piše razabire se da to ratovanje svojih sugrađana s njima
najbližim i najsrodnijim gradom nije odobravao i smatrao ga je
nepotrebnim. Odatle se vidi daje živo pripovijedanje o borbama i isticanje
ratnih pothvata bitna književna karakteristika Tomina djela i da ne stoji
naprosto u funkciji njegova povijesnog pripovijedanja.
Latinski jezik Tomin vrlo je dotjeran i njegovan. Svjedoči o izvrsnoj
naobrazbi, u smislu njegova vremena doista vrhunskoj. Nije to, dakako,
klasični latinski, nego u dosta uočljivih pojedinosti odstupa od njega. Pravi
je to srednjovjekovni latinski u kojem su se slili kasnoantički, staro­
kršćanski i vulgamolatinski sloj u skladnu cjelinu.202 Sva odstupanja od
klasične norme ostaju, međutim, u okvirima zahtjevne stilistike njegova
vremena i utjecaj romanskih jezičnih navika nije u njima ostavio nikakva
traga, kako se često opaža u ispravama i drugim zapisima s prostora na
kojima je talijanski jezik bio prisutan. Potanja analiza Tominih stilističkih
postupaka, njegovih figura i gradnje rečenica nije još provedena, pa nije,
dakako, ni stavljena u kontekst latinske stilistike u prvoj polovici 13. st.203

201 Vidi gore str. 416.

202 Usp.Perić, 1980; 1981-81; 1982; 1989; 2000.
205 Vrijedne prinose u tom smislu daju Perić, 1989, 125-144 i Ivić, 1992, ali je on
ostao pri nazivlju, sistematici sadržajnoga povezivanja i idejnom oblikovanju Tomina
pripovijedanja, a nije ulazio u potankosti samoga jezičnog oblikovanja.

422
To zahtijeva opsežno i pomno istraživanje, pa zato nije moguće tu sada o
tome išta više reći. Čitajući Tominu povijest već se na prvi pogled u
njezinu jeziku razabire mnogo očitoga i zanimljivoga, no da bi se o tome
moglo govoriti utemeljeno, potreban je pregled nad cjelinom kakav se ne
može steći samo usputnim i slučajnim zapažanjima.

g. Gdje stoji i kamo pripada Toma?

Tomino je djelo kao izvor podataka jedan od nosivih stupova povijesti
hrvatskoga srednjovjekovlja. Svi koji su se u novovjeko doba njome
kritički bavili, tamo još od Ivana Lučića, ozbiljno su ga i potanko
proučavali.204No u doba kad se konstituirala i integrirala današnja hrvatska
nacija, pa se utemeljivala i hrvatska nacionalna povijest u pravom smislu
te riječi, javile su se i teškoće s Tomom. U Tome se ne mogu naći citati,
klasična mjesta, koji bi potkrepljivali hrvatske domoljubne osjećaje,
potvrđivali nacionalna uvjerenja. Naprotiv, u njega ima mjesta koja
čitatelju s takvim osjećajnim nabojem zvuče odbojno i upravo
neprijateljski. Osobito se to osjećalo u vrijeme kada se modema hrvatska
nacija tek postavljala na noge i pri tome vodila borbu s ekspanzivnim
težnjama talijanske za dominacijom nad čitavim jadranskim prostorom.205
Hrvatski nacionalni pokret nije se u kontekstu onoga vremena mogao dičiti
Tomom. I koliko god su upućeniji povjesničari širih vidika dobro vidjeli
o čem se zapravo radi,206 bilo je nezamislivo da se Tomina povjesnica
deklarativno pribroji hrvatskoj kulturnoj baštini i uključi u utemeljivanje
hrvatske kulturne samosvijesti. Tako je Toma sve negdje od sredine 19,
pa do u početke 20. stoljeća opet i opet dovodio u nepriliku hrvatske
povjesničare: političke, kulturne i književne.
K tomu je dolazio još i neraščišćen odnos prema latinskomu pisanju
na hrvatskome kulturnom prostoru, prema latinskomu kao književnom
jeziku Hrvata. A taj odnos nije bilo lako raščišćivati jer su protivnici
hrvatske nacionalne integracije to latinsko pisanje rabili kao argument
protiv nje, ili bar protiv priznavanja njezina punoga dostojanstva i
samobitnosti. Pozivanje pak na to latinsko pisanje kao na bitnu sastavnicu
hrvatske duhovne baštine činilo se da krnji uvjerljivost i izglednost tada
vrlo živih projekata za razvoj u južnoslavenskim okvirima, a osim toga
postavljalo je zahtjeve na razinu naobrazbe kakvi su, u doba kad je valjalo
školovanjem što brže obuhvatiti što šire društvene slojeve, bitnim
dijelovima hrvatskoga društva bili teško prihvatljivi. Sve se to ublaživalo

204 Usp. Kuntić Makvić, 2000; Sardelić, 2000.

205 Da to nije bilo bez razloga, zorno se pokazuje u tome kako je s talijanskim
osjećajnim nabojem čitao Tomu i onda pisao o njem Selem, 1933.
206 Tu se osobito ističe Rački, 1864, Vidi sada o tome i Margetić, 2000.

423
kako je hrvatska nacija duhovno dozrijevala. Ali se položaj ipak mijenjao,
samo vrlo sporo, i to ne samo po inerciji, nego i zato što su ti uzroci i dalje
postojali i djelovali, iako je sve to postajalo manje dramatično nego je
isprva bilo. Nije malo onih kojima još i danas teško ide u glavu da je
latinski vrlo važan, a po vremenu čak i prvi književni jezik u Hrvata, da
je na svoj način »materinski jezik« hrvatske književnosti, te se ne može
otklanjati kao nekakva tuđinština.
Ipak je postajalo sve jasnije da se tako ne može dalje. Novo je gledanje
prvi najavio Vladimir Rismondo. Bilo je to još 1960. u vremenu i
prilikama koje nisu olakšavale takav nastup. Pritisak uobičajenih i stoga
općeprihvaćenih shvaćanja bio je tada vrlo jak. Javnost, pa i znanstvena.
Tomu je gotovo isključivo tumačila i doživljavala kao Latina, mrzitelja
Hrvata i Hrvatske, koji za hrvatsku kulturnu baštinu predstavlja strano
tijelo. To je shvaćanje bilo osobito zgusnuto u uvjetima totalitaristički
nametane ideologije, koja je bila sklona kanonizirati ga jer joj je ono u
više nego samo jednom pogledu odgovaralo. Rismondo je pak upravo tada
preveo Tomino djelo prvi put na hrvatski, uspio ga izdati i popratio
ogledom o Tomi.207U njem je kao nikoji autor do tada uključio Arhiđakona
u ozračje njegova vremena, u okvir mentaliteta kakav je prevladavao u
prvoj polovici 13. stoljeća. Gledajući unatrag, razabiremo da je taj
Rismondov prijevod s uvodnim tekstom označio preokret u gledanju na
velikoga splitskog povjesničara.208Poduprla gaje i ugledna povjesničarka
Nada Klaić. Valja joj biti zahvalan što je u svojoj sintezi ranosrednjo-
vjekovne hrvatske povijesti, objavljenoj 1971, jasno i razgovijetno
napisala: »Sasvim je pogrešno tvrditi daje TomaArhiđakon koji je napisao
najbolje djelo naše srednjovjekovne historiografije ‘Latin’ samo zato što
je ponekad osuđivao politiku hrvatskih knezova. Onda bismo morali
zabaciti i trogirskog biskupa Treguana, Firentinca, i tolike druge pisce.
Svi su oni naši, kao što je naš i zadarski nadbiskup Nikola Matafar za
kojega pretpostavljamo daje napisao ‘Opsadu zadarsku’. Ne možemo se
odreći ni jednog ‘kulturnog radnika’ koji je živio i radio u nas, pa makar
je u svojem djelu ili u svom radu iznosio mišljenja s kojima se mi danas
ne bi složili. Oni su djeca svog vremena i svoje sredine i na nama je da
shvatimo i protumačimo njihove radove, a ne da ih osuđujemo.«209
Kako se gledište o Tomi mrzitelju Hrvata sve jasnije pokazivalo
neodrživim, vrlo je sadržajno izrazio Tomislav Raukar: »Nije se najlakše

207 Taj je ogled objavljen tri puta: Toma Arhiđakon, Kronika, 1960, 5-10; Toma
Arhiđakon, Kronika, 1977,7-15; Rismondo, 1979,148-156.
201 Izričem svoju iskrenu zahvalnost profesoru Tomislavu Raukaru što me je posebno
upozorio na važnost koju Rismondov prijevod i njegov uvodni esej imaju u povijesti
proučavanja Tome Arhiđakona i njegova djela, te o tome izdašno iznio svoju ocjenu.
209 Usp. Klaić, 1976, 206 (prvo izdanje 1971).

424
oduprijeti prividno neprijepornoj, pa zato i odviše jednostavnoj tezi o
romansko-hrvatskom antagonizmu kao osnovici u Tominoj i Mihinoj
(Mihe Madijeva de Barbazanis iz 14. st., opaska R.K.) kronici. Splitski
kroničari, naravno, u svoja gledišta ugrađuju etnokulturne razlike između
komune i zaleđa, ali ta razlika nije pokretna snaga njihova ideološkog
sustava. Oni su vatreni protivnici svake političke ili društvene moći koja
bi mogla ugroziti njihov komunalni svijet. Na ljestvici njihovih
animoziteta prema vanjskom svijetu drugi su dalmatinski gradovi gotovo
izjednačeni s feudalcima zaleđa. Toma, primjerice, ne iskazuje nikakvu
sućut, pa ni razumijevanje za tegobe Zadra 1202, dapače, Zadranima
pripisuje ‘gomilu opačina’ i utjecaj ‘heretičkog gnoja’. Zadar je u Tominu
obzoru samo tuđa, a u isti mah od Splita moćnija, konkurentska zajednica.
To je mentalno ustrojstvo srednjovjekovnog društva, a ne plod
etnokulturnih animoziteta.«210Tu se vrlo temeljito objašnjavaju neki bitni
odnosi. U Tome naprosto nema ništa što bi se opravdano moglo shvaćati
kao etnički utemeljena nacionalna ideologija ili bi joj bilo makar i samo
slično. Njegove su pripadnosti i sučeljenosti drukčije naravi. Važno je
stoga nešto pomnije razmotriti kakva je upravo Tomina pripadnost u
svjetlu onoga što je sam izrekao i ostavio nam zapisano.211
Nigdje u svojem djelu Toma nije o sebi izričito kazao što je. Ali to
što on po svojoj pripadnosti jest razabire se sasvim nedvojbeno iz čitava
njegova djela. Toma je Splićanin. To je sigurno najvažnije, najhitnije i
najtemeljnije određenje.2121 nije kakav god Splićanin, nego postavljen u
sam crkveni vrh svojega grada. On je nadalje strogo vjerni pripadnik
rimske crkve koji se pomno pridržava svega što od njega traži njezino
kanonsko pravo i rimski biskup, papa, kao najviši vjerski autoritet. To se
u njegovu djelu očituje opet i opet. Kao Splićanin, pak, on je Dalmatinac
i kao takav ukorijenjen u latinskoj starini. Legitimira ga Salona, velebna
metropola rimske pokrajine. U tom je smislu on, dakako, Latin i blizak
svakomu tko se kao on, Splićanin, identificira s kontinuitetom življenja

210 Raukar, 1997,373. Usp. i AKHMOBa, 1983; 1997,10-12.

211 To je osobito dobro dokumentirala i obrazložila AKHMOBa, 1983. Vrijedno je
možda pripomenuti da mi je taj njezin članak stjecajem okolnosti došao u ruke tek pošto
je ono što ovdje slijedi već bilo napisano, onako kako se sada objavljuje. Dvije podrobne
analize Tomina djela, nezavisne jedna od druge, dovele su tako, što se toga pitanja tiče,
do sasvim podudarnih rezultata. Sada usp. o tome i Katičić, 2000.
212 Usp. gore bilj. 5. Da je rođen u Splitu, saznaje se iz njegova nadgrobnog natpisa.
Usp. gore bilj. 91. U Tomino je vrijeme svijest o pripadnosti samo svojoj općini, čak i
tvarno odijeljenoj gradskim zidinama od svega okolnoga svijeta, kako se, isključiva, u
gradovima što su na istočnoj jadranskoj obali ostali carski sasvim naravno izgradila od
najranijega srednjeg vijeka, poslije sloma rimskoga svijeta i slavenskoga zauzeća zemlje,
bila još netaknuta i sasvim cjelovita. Tek u drugoj polovici 14. st. i u prvoj 15. počela se ta
svijest pod utjecajem novih prilika zbog priljeva sve brojnijih pridošlica osjetljivije
rastvarati i rastakati, te je u razgovijetnim naznakama počelo tješnje sljubljivanje tih
gradova sa zaleđem i dovršava se tek u naše vrijeme. Usp. Ančić, 1997 294-297.

425
od rimske starine. Sam naziva salonitanske građane Latinima, a Splićani
su, kako on ističe i sve to opširno opisuje, potekli od njih.
Ipak Toma, kad govori o Splićanima, njih nikada ne zove Latinima,
osim pripovijedajući o jednoj zgodi, vjerojatno pod utjecajem vrela koje
pri tome slijedi.213 Dalmatinska ga pripadnost ne priječi da neprijazno
govori o Zadranima i njihovoj težnji da se oslobode mletačke vlasti. Ne
pokazuje tu nikakvu dalmatinsku solidarnost. Kada pak, negodujući nad
oružanim sukobom koji je bez ozbiljnijeg povoda izbio među Splićanima
i Trogiranima, govori o unutrašnjem ratu (bellum intestinum) koji se vodi
među rođacima i susjedima (inter consanguineos et uicinos),214onda, čini
se, misli na susjedske odnose i brojne rodbinske veze, za koje se može
pokazati da su između ta dva grada postojale već od najranijega
srednjovjekovnog doba,215 a ne na isto narodnosno podrijetlo.
Toma je sklon Mletcima. Pritisak njihove vlasti Split, za razliku od
Zadra, nije još bio ozbiljnije iskusio. Njemu su, kad govori o drugom
osvajanju Zadra 1242, Veneti, kako ih hvali, circumspecti et solertes uiri
— »umješni i razboriti ljudi«, što je izjava koja će zasmetati svakomu tko
ga čita s protumletačkim osjećajnim nabojem jer se izriče kao suprotnost
obijesnom i nimalo razboritom ponašanju Zadrana, koji su se borili, kako
Toma tu veli, protiv »mletačkoga jarma«.216 Ali privid tu donekle vara.
Toma se doduše divi Mletcima i ne odobrava politiku Zadrana, ali ga to
ne smeta da i na ovom mjestu kao i kad je pripovijedao o križarskom
osvajanju Zadra 1202. u svoje kazivanje uklopi i povijesnu tradiciju koja
je Zadru sklona ili čak možda upravo zadarsku.217
Hrvati su Tomi tuđi i neugodni. Zove ih još Slavenima i Gotima. Oni
su napokon, kako Toma pripovijeda, razorili Salonu i osvojili najveći dio
njezina agera, teritorija na kojem su se prostirali bogati zemljišni posjedi
njezinih građana. Zadavali su poslije Splićanima u mnogo prilika ozbiljnih
nevolja, pa tako i za Tomina života.218 Arijanska kuga je u njih, kako
pripovijeda Toma, bila doduše već rano iskorijenjena, ali su ipak ostali
obilježeni njome, na što osobito podsjeća ime Goti, kojim ih također zove,

213 HS c. 24, p. 128 i c. 42, 266, 268. Usp. gore 416.

214 HS c. 43, p. 270.
215 Usp. Katičić, 1993,118.
216 HS c. 42, p. 266.
217 Usp. AKHMOBa, 1997, 212-213, bilj. 378-382.
218 Toma o tome pripovijeda HS c. 20, p. 104,106 (knez Relja napada Split); c. 21,
p. 110,112,114 (Kačići kamenuju nadbiskupa Rajnerija); c.27,p. 156,158,160 (Cetinjani
napadaju splitske posjede); c. 29, p. 164,166 (Butkovići u Ostrogu); c. 33, p. 194,196
(Hrvati pljačkaju i pustoše splitsko zemljište); c. 35, p. 204 (Toljen Kačić pljačka Splitsko
polje); c. 41, p. 262,264 (Hrvati s Ugrima napadaju Split); c. 45, p. 284,286,288 (Trogirani
u savezu s Hrvatima napadaju Splićane); c. 45, p. 288, 290, 292, 294 (Hrvati u sastavu
vojske bana Dionizija napadaju Split); c. 49, p. 310,312 (Hrvati po nalogu kraljice Marije
u sastavu njezine vojske pustoše splitsku zemlju).

426
a i u novije vrijeme njihovo pravovjerje nije pouzdano, što osobito jasno
pokazuju njihovi svećenici, zarasli u brade, svojim liturgijskim jezikom i
glagoljaškim, »gotskim« knjigama. To osobito dolazi do izražaja kada
Toma u svoje pripovijedanje ugrađuje satiru o tome kako se nedotupavni
glagoljaš proveo u Rimu kad nije razumio što mu papa tamo latinski
govori. Opet i opet naglašuje da se tu radi o Hrvatima i Hrvatskoj.219 A
Splićani, pripovijeda Toma, kad su pod gradskim zidinama prvi put
ugledali konjanike iz Kajdanove prethodnice, nisu se nimalo uzbunili jer
su u prvi mah pomislili da su to Hrvati.220 Tako su im pravi Tatari bili
slični! Nema dvojbe, Toma nije Hrvat u značenju koje je to narodnosno
ime imalo u njegovo doba. On se čak tuđi od Hrvata i nije baš prijazan
prema njima.
Čitatelj s hrvatskim osjećajnim nabojem u prvi mah uočava samo to.
No koliko god je istinito, nije to sve. Kada se rasuđuje o Tominu odnosu
prema Hrvatima, valja uočiti i to da on njima, ako i ne njihovoj vojnoj i
političkoj vlasti, pripovijedajući o početcima, priznaje bar djelomični
status dalmatinskih starosjedilaca.221 Oni po tome nisu tek barbarski
došljaci, privremeni i nevažni, nego su u svojem temeljnom sloju tu
prisutni od davnine. Na samom početku svoje povijesti, u prvoj njezinoj
rečenici, ističe daje Dalmacija s Hrvatskom bila iskonski jedna provincija.
A Salona, kamo je apostol Petar poslao svojega navodnog učenika Dujma,
Tomi je glavni grad Dalmacije i Hrvatske (caput Dalmatie et Chroatie).222
Kada pak u svoje pripovijedanje prvi put uvodi Hrvatsku kao subjekt,
predstavlja je u njezinoj povezanosti s Dalmacijom u prirodnu cjelinu.
Hrvatska je planinski predio, sa sjevera priljubljen Dalmaciji.223Govoreći
o osnivanju splitske nadbiskupije kao nasljednice salonitanske, odmah na
početku veli da je prvi nadbiskup Ivan Ravenjanin svojim djelovanjem
obuhvatio Dalmaciju i Hrvatsku.224 Splitska je crkva, dakle, od prvoga
svojeg početka po Tominu pripovijedanju obuhvatila i Hrvatsku, koja tako
na osobit način s Dalmacijom tvori cjelinu. U ovom kontekstu Tomine
riječi da su od Držislava dalje hrvatski vladari nosili naslov kraljeva
Dalmacije i Hrvatske (reges Dalmatie et Chroatie), a baština koju su imali
od djedova i pradjedova da je bila vlast nad kraljevstvom Dalmacije i

219 HS c. 16, p. 70,72,74,76.

220 HS c. 39, p. 248,250.
221 Usp. gore 403, bilj. 158.
222 HS c. 3, p. 12,14.
223 HS c. 7, p. 32: Chroatia est regio montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie.
224 HS c. 11, p. 48: Interea summus pontifex misit quendam legatum Johannem
nomine, patria Rauennatem, qui partes Dalmatie et Chrouatie peragrando, salutaribus
monitis christicolas informaret. — »Međutim je vrhovni svećenik poslao nekoga legata
po imenu Ivana, po domovini Ravenjanina, da obilazeći krajevima Dalmacije i Hrvatske
poučava Kristove poštovatelje spasonosnim opomenama.«

427
Hrvatske (dominium regni Dalmatie et Chroatie) dobivaju novu težinu.225
Tu se jasno razabire i to koje je upravo područje Toma po svojem
shvaćanju obuhvaćao tim nazivom. Ono se prostiralo od Duvna do
Koruške, od Dunava do Dalmatinskoga mora. Toma je nazivom regnum
Dalmatiae et Croatiae nedvojbeno obuhvaćao i dalmatinske gradove, te,
štogod inače mislio o Hrvatima, na svoju je Dalmaciju tek skupa s
Hrvatskom gledao kao na potpunu i valjano legitimiranu političku cjelinu.
Dalmacija u njegovim očima nikako nije bila odvojena od Hrvatske. On
je, napokon, onaj naslov Dalmatiae ac totius Croatiae primas što ga je
nosio splitski nadbiskup shvaćao doista ozbiljno.
To ide dotle da, opisujući odnose crkvene jurisdikcije pred kraj prve
polovice 12. stoljeća, Toma izrijekom kaže da biskupije donje Dalmacije,
sve s korijenom u rimskoj starini: osorska, krčka, rapska i trogirska,
pripadaju hrvatskomu kraljevstvu.226On se dakle uopće ne libi da nazivom
hrvatskoga kraljevstva obuhvati i svoju Dalmaciju. I kad pripovijeda o
raskolu koji su izazivali glagoljaši, spominje Hrvatsku kao zemlju u kojoj
je krčka biskupija.22728Tako valja shvatiti i kad Toma pripovijeda kako je
jedan hrvatski velikaš poticao Ladislava Arpadovića da zauzme hrvatsko
kraljevstvo (ad capiendum Chroatie regnum)™ Ladislavu to nije do kraja
pošlo za rukom, a kad je njegov nasljednik Koloman krenuo da zauzme
ono što je bilo preostalo, zahvatio je i Dalmaciju. Hrvatsko kraljevstvo,
dakle, i tu za Tomu obuhvaća i Dalmaciju. To kraljevstvo pak seže do
Drave.229

225 HS c. 13, p. 52, 54: Habebant namque ex successione sue originis patrum et
proauorum dominium regni Dalmatie et Croatie. — »Imali su naime u baštini svojega roda,
očeva i pradjedova, vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske.« Usp. gore 410. O
regnum Dalmatiae et Croatiae usp. i Klaić, 1911.
226 HS c. 15, p . 62,64: Inferior uero Dalmatia habuit episcopatus suos more antiquo
sue metropoli Salonitane ecclesie subditos: uidelicet ab Apsarensi episcopatu usque ad
Traguriensem. Vegliensis, Apsarensis et Arbensis episcopatus habuerunt parochias suas
in insulis suis; sed Vegliensis optinebat maiorem partem parochiarum, quas nunc habet
Segniensis ecclesia, que non erat tunc episcopalis sedes. Omnes enim duitates predicte
ad regnum Chroatie pertinebant. — »Doljnja pak Dalmacija imala je svoje biskupije po
starom običaju pod vlasti svoje Salonitanske crkve: to jest od Osorske biskupije pa sve do
Trogirske. Krčka, Osorska i Rapska biskupija imale su svoja područja na svojim otocima;
ali Krčka je držala i veći dio onih područja što ih sada ima Senjska crkva, koja tada nije
bila biskupsko sjedište. Svi pak spomenuti gradovi pripadali su hrvatskomu kraljevstvu.«
227 HS c. 16, p. 74, 76: Denique ingredientibus eis fines Chroatie, ...primo impetu
Veglensem episcopum cum omni celeritate de sua sedefugauit — »A poslije toga, kad su
ušli u zemlju Hrvatsku,... u prvom je zaletu na brzinu protjerao krčkoga biskupa iz njegova
sjedišta.« Radi se o glagoljašu, samozvanom biskupu Cededi.
228 HSc. 17, p. 84.
229 HS c. 15, p. 62, 64: Voluerunt etiam Chroatorum reges quasi specialem habere
pontificem, petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi; et fecerunt episcopum, qui
Chroatensis appellabatur, posueruntque sedem eius in campo, in ecclesia sancte Marie
iuxta castrum Tiniense. Hic multas optinuit parochias, habuitque predia et possessiones
per totum pene regnum Chroatie, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur,
eratque unus ex principibus aule, et sua iurisdictio ad Drauum fluuium extendebatur. —

428
 Drugo je, dakako, kada je riječ o Hrvatskoj kao zemlji, upravo kao o
pokrajini posebnoga zemljopisnoga i upravnog položaja, posebnoga
rodovskog ustrojstva (gentes Chroatie), po kojoj se na istoj pravnoj osnovi
ubiru kraljevski porezi, kroz koju se putuje iz Ugarske u Dalmaciju. No
tada Toma i ne govori o kraljevstvu.230
Što se pak dalmatinsko-hrvatskoga kraljevstva (regnum Dalmatiae et
Chroatiae) tiče, kako ga Toma najčešće zove, to u splitskoj povijesnoj
predaji koju nam on prenosi u svojem djelu nema nikakvih uspomena na
kakve sukobe između njegovih kraljeva i Splita. Naprotiv, kakvi god ti

»Htjeli su također hrvatski kraljevi imati kao svojega posebnoga biskupa i zatražili su to
od splitskoga nadbiskupa; i postavili su biskupa koji se zvao hrvatski i smjestili su mu
sjedište u polju u crkvi svete Marije kod kninske tvrđave. Taj je dobio mnoga područja i
imao je dobra i posjede gotovo po čitavom hrvatskom kraljevstvu jer je bio kraljevski
biskup i pratio je kraljev dvor, i bio je na dvoru jedan od prvaka, a jurisdikcija mu se pružala
sve do rijeke Drave.« I kada kralj Ladislav kreće da zauzme hrvatsko kraljevstvo, prema
Tominu pripovijedanju prvo prelazi Dravu i onda lako i bez ičijega otpora napreduje do
Gvozda i gorja (HS c. 17, p. 84,86). A onda pripovijeda o kralju Kolomanu, Ladislavovu
nasljedniku (c. 17, p. 86, 88): ...proposuit totam teram usque ad mare Dalmaticum suo
dominio subiugare. Venit ergo cum multo armorum apparatu, et optinuit ceteram partem
Sclauonie, que Vladisclauo fueratpretermissa. Itaque ad mare usque pervenit, ut duitates
maritimas occuparet — » ... namjerio je podvrgnuti svojoj vlasti svu zemlju do
Dalmatinskoga mora. Došao je dakle s velikom oružanom silom i zadobio preostali dio
Slavonije, koji je Ladislav bio propustio. Tako je stigao sve do mora da zauzme primorske
gradove.« Zauzimanje dalmatinskih gradova po tome je samo dio Kolomanova zadobivanja
onoga što Toma zove cetera pars Sclauoniae, ona dakle obuhvaća i dalmatinske gradove.
Odatle se vidi daje Sclauonia tu isto što i regnum Dalmatiae et Chroatiae. To kraljevstvo,
uostalom, kako sam Toma piše, seže usque ad mare Dalmaticum (c. 13, p. 54). Ponavljaju
se iste riječi. Tako onda treba shvatiti i regnum Sclauonicum (c. 16, p. 72), kada je riječ o
statusu glagoljaškoga bogoslužja u drugoj polovici 11. st. Tu se napokon radi baš o Krku.
Usp. o tome Ančić, 1998,241-243.
230 HS c. 17, p. 84 o kralju Ladislavu Arpadoviću: Posthec transiuit Alpes et cepit
impugnare munitiones, et castra, multaque prelia comitere cum gentibus Chroatie. —
»Poslije toga prešao je gorje i počeo napadati utvrde i gradine, te zametati mnoge bojeve
s hrvatskim rodovima.« HS c. 18, p. 90: Dederant autem Spalatenses regi Colomanno
turrem orientalis anguli. Rex autem posuerat ibi ducem quendam cum non parua militum
manu, qui erat per Chroatiam exactor regalium tributorum. — »A Splićani su kralju
Kolomanu dali kulu na istočnome uglu. Kralj je pak tamo postavio zapovjednika s ne
malom četom vojnika koji je po Hrvatskoj utjerivao kraljevska podavanja.« HS c. 32, p.
182 o knezu Grguru Šubiću: Nec erat in tota prouintia Chroatie, qui tanta potentie
prerogatiua polleret. — »I nije u cijeloj pokrajini Hrvatskoj bilo nikoga koji bi bio osnažen
tolikom povlasticom moći.« HS c. 39, p. 248, 250 o Tatarima: Inde surgentes ceptum iter
per Chroatie partes carpebant. — »Digavši se odande, kretali su se dalje započetim putom
po hrvatskim krajevima«. HS c. 39, p. 252, 254 opet o Tatarima: Igitur relinquentes
Chroatie regionem, transierunt per ducatum prouincie Bosnensis. — »Ostavivši dakle
hrvatske predjele, prošli su kroz kneževstvo bosanske pokrajine.« HS c. 48, p. 308: Rex
autem Hungarie Bela sui regni reuisendo confinia descendit per Chroatiam ad Dalmatie
duitates — »Ugarski pak kralj Bela, obilazeći međe svoje kraljevske vlasti, spustio se po
Hrvatskoj do gradova u Dalmaciji.« HS c. 49, p. 310: Aliquantis autem transcursis
annorum curriculis domina Maria regina, Grecorum imperatorum stirpe progenita,
descendit ab Hungaria, per Pannonie et Chroatie partes iter faciens ... — »A pošto se
pretječući zaokružilo nekoliko godina, gospođa Marija kraljica, potekla od loze grčkih
careva, spustila se iz Ugarske putujući po panonskim i hrvatskim krajevima ...«.

429
odnosi u svoje vrijeme doista bili. Toma pripovijeda samo o tome kako
su hrvatski vladari duboko poštovali i bogato darivali splitsku crkvu.
Drukčije je bilo tek s Arpadovićima. Takva je splitska povijesna svijest
koja je našla svoj izraz u Tominu djelu. Takva je dakle i Tomina povijesna
svijest. Koliko je u njoj nesklonosti prema Arpadovićima i hrvatskim
kneževima pod njihovom kraljevskom vlasti, toliko je sklonosti prema
starim hrvatskim kneževima i kraljevima, pa ako se ona i izriče malo s
visoka.231 Split je tako čuvao predaju o hrvatskim vladarima, dakako sa
svojega gledišta, a Toma ju, srastao s njome, potvrđuje i čuva za nas. To
da se on neprijateljski odnosi prema Hrvatima doista nije sva istina.
Dalmacija s Hrvatskom kao cjelina nije u Tome samo povijesna
uspomena. Nije tek sastavnica splitske i po tome njegove povijesne
svijesti. Ona je kao predodžba prisutna i u njegovoj aktualnoj sadašnjosti.
Kada pripovijeda kako se papinski legat Akoncije pripravljao za pohod
protiv krivovjernika i gusara, veli da je sazvao sebi na pomoć svu
Dalmaciju i Hrvatsku.232 Tek skupa su one potpuna cjelina. Upravo tako
onda valja shvatiti i pripovijedanje kako su Tatari boravili u predjelima
Hrvatske i Dalmacije.233Tu je orijentacija od kopna prema moru, s gledišta
Tatara, a ne Splićana. Toma je tako svjedok povijesne cjelovitosti
hrvatskoga prostora od Jadranskoga mora do Drave i Dunava, svjedok to
vjerodostojniji što nije volio Hrvate. I on sam pripada toj cjelini jer je
Splićanin i po tome Dalmatinac. Kada se valjano uoči što o njegovoj
pripadnosti govori njegovo djelo, on nam se, premda nije Hrvat u smislu
svojega vremena, pokazuje hrvatskijim nego je, kraj shvaćanja koja su o
tome potpuno prevladavala, itko mogao slutiti.
Nije dakle slučajno što se Tominim djelom bave uglavnom samo
hrvatski učenjaci, od Ivana Lučića, koji je ono Tomino Dalmatia et Croatia
stavio i u naslov svojega velikoga djela i time zasnovao novovjekovnu
kritičku hrvatsku nacionalnu povijest, pa sve do istraživača naših
suvremenika.234 I kad se razmotri tko je sve i gdje prepisivao i čuvao

231 Najizrazitije HS c. 13, p. 52,54, pa c. 16, p. 78, 80, 82. Usp. Matijević Sokol,
2000.
232 HS c. 26, p. 150: Conuocauit autem totam Dalmatiam et Chroatiam in adiutorium
suum contra hereticos et piratas, faciens indulgentias omnibus, quicumque zelo diuino
succensi in personis vel expensis ad eorum interitum laborarent. — »Sazvao je pak svu
Dalmaciju i Hrvatsku sebi na pomoć protiv krivovjernika i gusara, podjeljujući oprost od
grijeha svima koji su zapaljeni božanskim žarom osobno ili prinoseći troškovima radili
na njihovoj propasti.«
233 HS c. 39, p. 252 o Tatarima: Sic ergo per totum fere Martium in Chroatie ac
Dalmatie partibus commorantes, quinque aut sex uicibus ad duitates has descendebant,
et postea ad sua castra redibant. — »Tako su dakle gotovo kroz čitav ožujak boraveći u
predjelima Hrvatske i Dalmacije u pet ili šest navrata silazili do tih gradova i poslije se
vraćali u svoj tabor.«
234 Od drugih najviše su se Tominim djelom bavili Rusi. Za razliku od talijanskog i
njemačkog, osobito austrijskoga, jezičnog i kulturnog kruga njihovu čitateljstvu

430
njegovu povjesnicu, pokazuje se isto. Očuvani prijepisi Tomina djela
pripadaju svi hrvatskomu krugu. Njegova historia seu chronica legla je
zapravo jedino u hrvatski globus intellectualis. A taj podatak ima osobitu
težinu jer se, napokon, radi o djelu univerzalne latinske srednjovjekovne
književnosti. Bilo bi očekivati da će Tomu, »Latina«, najzauzetije
prihvatiti upravo Latini. Već odatle se vidi da on i nije toliko »Latin«
koliko se pri površnu gledanju čini.
Daje zanimanje za Tomu ograničeno uglavnom na hrvatsku znanost,
izrekao je Alessandro Selem i to mu je krivo.235 Trebao se zamisliti nad
tim jer nije slučajno tako. No on je to htio promijeniti, upravo to mu je
bio poticaj da napiše svoju izvrsnu monografiju, ali je ostao bez vidljiva
uspjeha. A i Selem je vjerodostojan svjedok jer pišući o Tomi govori bez
prestanka da je Dalmacija cijelim svojim povijesnim bićem nepomirljivo
suprotstavljena Hrvatskoj, a Arhiđakon daje tomu najizrazitiji svjedok.
Ali Toma svjedoči drukčije. Treba pomnije i strpljivije čitati što on doista
govori o bitnom odnosu Dalmacije s Hrvatskom. A u hrvatskom
povijesnom zoru valja da nestane i posljednji talog nelagode koju znamo
još uvijek osjećati oko jednog od najvećih povjesničara u svoj svojoj
književnoj predaji.

srednjovjekovna slavenska povijest na Jadranu nije bila trn u oku, nego na svoj način čak
i zanimljiva. Usp. KpacoBCKHH, 1976-77; <t>OMa CiuiHTCKHfi (EepaoHOCOB —MocKanemco),
1978; AKHMOBa, 1981; 1983; Pa3BHTne orarmecKoro caMoco3HaHHra, 1989; Ooiua
CruiHTCKHH (AKHMOBa h CononoB), 1997.
235 Usp. Selem, 1933, 8-9.

431
 LITERATURA

Акимова, Ольга А., »Античные источники ‘Истории архиепископов

Салоны и Сплита’«, Советское славяноведение, Москва 1981, №
3,65-73.
Акимова, Ольга A., »K характеристике идейно-политических и
исторических воззрений Фомы Сплитского«, Советское сла­
вяноведение, Москва 1983, № 3,66-78.
Акимова 1997 vidi: Фома Сплитский, История ...
Ančić, Mladen, »Knin u razvijenom i kasnom srednjem vijeku«, Radovi
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 38, Zadar 1996,53-95.
Ančić, Mladen, »Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije (Vrijeme i
autorstvo Hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina)«, Zvonimir
kralj hrvatski, zbornik radova, Zagreb 1997,273-304.
Ančić, Mladen, »Desetljeće od godine 1091. do 1102. u zrcalu vrela«,
Povijesni prilozi 17, Zagreb 1998,233-259.
Ančić, Mladen, »Kraljevska vlast u očima Tome Arhiđakona«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Antoljak, Stjepan, »Belina darovnica Hvaranima je falsifikat«, Годишен
зборник на Филозофскиот факултет на Универзитетот во Gconje,
Историско-филолошки оддел 9, Скоще 1956,39-66.
Antoljak, Stjepan, Pacta ili concordia od 1102. godine, Zagreb 1980.
Barada, Miho, »Skup splitskih povjesnih izvora«, Nastavni vjesnik 1940-
1941, Zagreb 1941,81-92.
Barada, Miho, »Postanak hrvatskog plemstva«, Časopis za hrvatsku
poviest 3, Zagreb 1943,193-218.
Barada, Miho, »Dalmatia superior«, Rad JAZU 270, Zagreb 1949,5-25.
Barbiani, A. — G.Cadorin, 1843 vidi: Tommaso Arcidiacono della chiesa
di Spalato: notizie di Salona ...
Belamarić, Joško, »Zvonik splitske katedrale«, Referat održan na
međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo
doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Bezić-Božanić, Nevenka, »Splitska sredina u doba Tome Arhiđakona«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Budak, Neven, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994.
Budak, Neven, »Zagrebački biskup Stjepan II, Tomin suvremenik«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u
tisku.

432
Bužančić, Radoslav, »Neki primjeri graditeljske baštine otoka Brača iz
doba Tome Arhiđakona«, Referat održan na međunarodnom
znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-
27. rujna 2000, sada u tisku.
Cocci, Alfredo, »Venezia e ii medio-adriatico nella »Historia
Salonitanorum pontificum atque Spalatensium« (1245-1251) di
Tommaso da Spalato Г Arcidiacono«, Clio 34, n. 3 (luglio-settembre
1998), 365-375.
Cvitanić, Antun, Pravno uređenje splitske komune po Statutu iz 1312.
godine, Split 1964.
Cvitanić, 1987,1998 vidi: Statut grada Splita.
Ex Thomae Historia pontificum Salonitanorum et Spalatinorum, ed. L. de
Heinemann, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores, tomus 29,
Hannoverae 1892,568-598.
Farlati, Daniele, Illyricum sacrum 1, Venetiis 1751; 2, Venetiis 1753; 3,
Venetiis 1765; 4, Venetiis 1769.
Ферлуга, 1адран, Византиска управа у Далмацщи. Посебна издагьа
Српске академще наука, кн>ига CCXCI, Византолошки институт,
юьига 6, Београд 1957.
Ferluga, Jadran, L ’amministratione bizantina in Dalmazia, Venezia 1978.
Filippi, A., »Recenzija knjige: Alessandro Selem, Tommaso Arcidiacono
e la storia medioevale di Spalato, Žara 1926 (Estratto della Rivista
dalmatica, anno УШ, f. Ш-IV)«, Atti e memorie della Societa dalmata
di storia patria, volume I, Žara 1926,211-214.
Floramo, Angelo, »Istis vero temporibus sicut ab antiquo: Le categorie
dello spazio e dei tempo nell’ opera dell’ Arcidiacono Tommaso«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
»Фома Сплитский, История Архиепископов Салоны и Сплита«.
Отрывки, перевод М. В. Бердоносова —А. Е. Москаленко.
Возникновение и развитие феодальных отношений у южных ела
вян. Учебно-методическое пособие, Москва 1978,49-58.
Фома Сплитский, История Архиепископов Салоны и Сплита,
Вступительная статья, перевод, комментарий О. А. Акимовой
(редактор латинского текста А. И. Солопов), Москва 1997.
Fontana, 1939-40 vidi: Tommaso Arcidiacono di Spalato. Storia ...
Goldstein, Ivo, Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I, Zagreb
1992.
Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.
Gruber, Dane, »Primjedbe na Karacsonyevu kritiku Tomašićeva djela«.
Vjesnik kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog
arkiva 13/1 i 2, Zagreb 1911,76-85.

433
Grundmann, Herbert, Geschichtsschreibung im Mittelalter, 1965.
Gulin, Ante, »Uloga i čast Tome Arhiđakona u splitskom kaptolu«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Gunjaca, Stjepan, »Historia Salonitana maior«, Rad JAZU 293, Zagreb
1951,175-243.
Gunjača, Stjepan, »Uz rukopise djela Incipit historia Salonitanorum
pontificum atque Spalatensium Tome arciđakona splitskog«,
Hauptmannov zbornik, Razprave SAZU 5, Ljubljana 1966.
Gunjača, Stjepan, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knjiga 1:
Izvori (Analiza i kritika), Zagreb 1973; knjiga 2: Rasprave, Zagreb
1973; knjiga 3; Rasprave, Zagreb 1975; knjiga 4, Zagreb 1978.
Hofmann, Heinz, »Artikulationsformen historischen Wissens in der
leteinischen Historiographie des hohen und spaten Mittelalters«,
Grundrifi der romanischen Literaturen des Mittelalters 11: La
litterature historiographique des origines a 1500, Heidelberg 1987,
367-687.
Ivanišević, Milan, »Pax franciscana. Uz 800. obljetnicu rođenja Tome
Arhiđakona«, Hrvatska obzorja, Split 2001 (1), br. 1, str. 113-124;
(2) br. 2, str. 331-352; (3) br. 3, str. 617-632; (4) br. 4, str. 927-938.
Ivanišević, Milan, »Arhiđakon Toma«, Solinska kronika. Kultura, (1)15.
prosinca 2000, str. 14; (2) 15. siječnja 2001, str. 14; (3) 15. veljače
2001, str. 16; (4) 15. ožujka 2001, str. 16; (5) 15. travnja 2001, str.
16; (6) 15. svibnja 2001, str. 16; (7) 15. lipnja 2001, str. 16; (8) 15.
srpnja 2001, str. 16.
Ivić, Nenad, Domišljanje prošlosti. Kako je trinae sto stoljetni splitski
arhiđakon Toma napravio svoju salonitansku historiju, Zagreb 1992.
Ivić, Nenad, »Postskript Domišljanju prošlosti«. Referat održan na
međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo
doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Jakić-Cestarić, Vesna, »O imenu oca splitskog nadbiskupa Ivana u natpisu
na sarkofagu«, Onomastica Jugoslavica 7, Zagreb 1978,133-137.
Jakić-Cestarić, Vesna, »O donatorima crkve sv. Nikole u Velom Varošu u
Splitu i o crkvama toga sveca u splitskim izvorima XI i XII stoljeća«,
Fiskovićev zbornik 1, Prilozi povijesti umjetnosti 21, Split 1979,174-
189.
Jakić-Cestarić, Vesna, »Nastajanje hrvatskoga (čakavskog) Splita i Trogira
u svjetlu antroponima XI. stoljeća«, Hrvatski dijalektološki zbornik
5, Zagreb 1981, 93-112.
Jireček, Constantin, »Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend
des Mittelalters«, Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der

434
 Wissenschaften in Wien, Philosophisch-historische Klasse, Bd. 48,
Wien 1901,1-104; Bd. 49, Wien 1903,1-80; Bd. 49, Wien 1904,1-78.
Jovanović, Nenad, »Nulti stupanj Tomina pisma: glava 29. Salonitanske
historije«. Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu
»Toma Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u
tisku.
Karacsonyi, Janos, »Tomašićevo djelo o državnom pravu kraljevstva
hrvatskoga« (preveo s mađarskoga Gj. Szabo), Vjesnik kraljevskoga
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 13/1 i 2,
Zagreb 1911,66-75.
Karaman, Ljubo, »Buvinove vratnice i drveni kor splitske katedrale«, Rad
HAZU 275, Zagreb 1942, 1-96 = Odabrana djela, Split 1986, 313-
478.
Karbić, Damir, »Split i bribirski knezovi u doba Tome Arhiđakona«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Katičić, Radoslav, Uz početke hrvatskih početaka, Split 1993.
Katičić, Radoslav, Illyricum mythologicum, Zagreb 1995.
Katičić, Radoslav, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga
hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb 1998.
Katičić, Radoslav, »Toma Arhiđakon i hrvatska povijest«. Referat održan
na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo
doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Kersken, Norbert, Geschichtsschreibung im Europa der »nationes«,
Nationalgeschichtliche Gesamtdarstellungen im Mittelalter, Koln
1995.
Knanh, Hana, Historia Salonitana Maior, rioceČHa H3jtaH>a CpncKe
aKaaeMHje Hayica h yMeraocTH 399, Oneji>eH>e flpyurrBeHHX Hayica 55,
Eeorpa.it 1967.
Klaić, Nada, »Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije«, Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku 65-67 (1963-1965), Split 1971,
209-249.
Klaić, Nada, »Još jednom o tzv. privilegijima trogirskog tipa«,
HcmopujcKu naconuc 20, Eeorpan 1973,15-87.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, II izdanje, Zagreb
1975.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976.
Klaić, Nada, »Način na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana Maior«,
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 72-73, Split 1979,171-
198.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990.

435
Klaić, Vjekoslav, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347,
Zagreb 1897.
Klaić, Vjekoslav, »Regnum Croatiae et Dalmatiae (1059-1359)«, Vjesnik
kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva,
13, Zagreb 1911, 114-127 = Sveslavenski zbornik o tisućgodišnjici
hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1930,79-89.
Klaić, Vjekoslav, »Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara«, Zbornik
kralja Tomislava, Zagreb 1925,212-218.
Kovačić, Slavko, »Splitska crkva u vrijeme Tome Arhiđakona«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Kožić, Maja, »‘Kronika’ Tome Arhiđakona i zameci etnološke misli u
Hrvata«, Etnološka tribina 11, Zagreb 1988, 25-32.
Krasić, Stjepan, »‘Fr. Paulus Hungarus seu, ut alii volunt, Dalmata O. R ’
Jedna zanimljiva ličnost iz XIII. st.«, Prilozi za istraživanje hrvatske
filozofske baštine 4 ,7-8, Zagreb 1978,131-156.
Krasić, Stjepan, Generalno učilište dominikanskoga reda u Zadru ili
Universitas Jadertina 1396-1807, Zadar 1996.
KpaCOBCKHH, A., HcTOpHfl CajIOHCKHX H CnJIHTCKHX eilHCKOnOB 4>OMbI
apXHJwaKOHa CmiHTCKoro (IlepeBOfl h oiimt hctophko-
KpHTHHecKoro HccjieflOBaHH«), Tpyflbi Khcbckoh «yxoBHOft
aKatteMHH, KneB 1876, ceirraSpb, t. 3, c. 557-622; oicraSpb, t. 4, c.
73-117; aeKačpb, t . 4, c. 703-747; 1877, t. 1, c. 504-549.
Kršnjavi, Isidor, Zur Historia Salonitana des Thomas Archidiaconus von
Spalato, Agram 1900.
Kršnjavi, Izidor, »Prilozi Historiji salonitanskoj Tome arciđakona
spljetskoga«, Vjestnik kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskoga zemaljskog arkiva 2, Zagreb 1900, 159-166.
Kršnjavi, Izidor, »Ein Nachwort zu den Studien iiber die Historia
Salonitana« ,Vjestnik kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga
zemaljskog arhiva 4, Zagreb 1902,101-111.
Kuntić Makvić, Bruna, »Ivan Lučić i Toma Arhiđakon«, Referat održan
na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo
doba« u Splitu 25-27. rujna 2000 (a.), sada u tisku.
Kuntić Makvić, Bruna, »Antički izvori u djelu Tome Arhiđakona«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000 (b.), sada u tisku.
Legende i kronike, uredili Vedran Gligo i Hrvoje Morović, Split 1977.
Lexikon des Mittelalters 1-9 + Registerband, Miinchen — Ziirich, 1980-
1999.
Lučić, Ivan, Povijesna svjedočanstva o Trogiru 1-2, preveo i uredio Jakov
Stipišić, Split 1979.

436
Lucio, Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, in Venetia
1673.
Majstor Radovan i njegovo doba. Zbornik radova međunarodnog
znanstvenog skupa održanog u Trogiru 26-30. rujna 1990. godine,
Trogir 1994.
Marczali,Heinrich, Ungarns Geschichtsquellen im Zeitalter der Arpaden,
Berlin 1882.
Margetić, Lujo, »Le cause della spedizione veneziana in Dalmazia nel
1000«, Historica et adriatica, Trieste 1983.
Margetić, Lujo, »Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka
pitanja«, Historijski zbornik 47 (1), Zagreb 1994,1-36.
Margetić, Lujo, »Politička poruka Tomine Historia Salonitana«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Matijević Sokol, Mirjana, »Toma Arhiđakon i crkvena organizacija u
Saloni«, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra
JAZU 15, Zagreb 1988,11-26.
Matijević Sokol, Mirjana, »Starohrvatski Solin u Kronici Tome
Arhiđakona«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 85, Split
1993,83-90.
Matijević Sokol, Mirjana, »Toma Arhiđakon Splićanin (1200-1268), Nacrt
za jedan portret«, Povijesni prilozi 14, Zagreb 1995,117-135.
Matijević Sokol, Mirjana, »Neka pitanja o splitskom đakonu Dobri (kraj
XI - početak XII. stoljeća)«, Spomenica Ljube Bobana, Zagreb 1996,
61-71.
Matijević-Sokol, Mirjana, »Regimen Latinorum Arhiđakona Tome u
teoriji i praksi«, Historijski zbornik 52, Zagreb 1999,17-32.
Matijević-Sokol, Mirjana, »Recenzija knjige: Foma Splitskij, Istoria
arhiepiskopov Saloni i Splita (prijevod i komentar O. A. Akimova),
Moskva 1997«, Historijski zbornik 52, Zagreb 1999,211- 213.
Matijević Sokol, Mirjana, »Razdoblje hrvatskih narodnih vladara u
Salonitanskoj povijesti«. Referat održan na međunarodnom
znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-
27. rujna 2000 (a.), sada u tisku.
Matijević Sokol, Mirjana, »Regimen Latinorum u teoriji i praksi«, Referat
održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i
njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000 (b.), sada u tisku.
Matijević Sokol, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko
2002.
MoctcajieHKO, A. E., »jfaHHue xpohhkh <I>omh cruiHTCKoro o KJiaccoBOH
6op6e b CiiJiHTe b Kornte XII — nepBOH nojioBHHe XIII b .«,
Cm em cKuu cčopnuK, BopoHeac 1958. 39-40.

437
Nikšić, Goran, »Obnova prezbiterija katedrale sv. Dujma u doba Tome
Arhiđakona«, Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu
»Toma Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u
tisku.
Nodilo, Natko, Historija srednjega vijeka za narod hrvatski i srpski 1,
Zagreb 1899; 2, Zagreb 1900; 3, Zagreb 1905.
Novak, Grga, »Autonomija dalmatinskih gradova i njihov unutrašnji
razvoj od XII. st. do pada pod Veneciju«, Historija naroda
Jugoslavije, Zagreb 1953,729-739.
Novak, Grga, Povijest Splita 1, Split 1957.
Ostojić, Ivan, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb 1975.
Perić, Olja, »Složeni pasivni oblici u djelu ‘Historia Salonitana’«, Živa
antika 30, Skopje 1980,113-118.
Perić, Olja, »O morfosintaksi srednjovjekovnog latinskog u djelu Tome
arhiđakona splitskog«, Suvremena lingvistika 21-22, Zagreb 1980-81,
3-18.
Perić, Olja, »Neke jezične osobitosti djela ‘Historia Salonitana’«, Živa
antika 32, Skopje 1982, 93-103.
Perić, Olga, Jezik i stilske osobitosti u djelu Tome Arhiđakona, doktorska
disertacija (umnožena strojopisom), Zagreb 1989.
Perić, Olga, »Parataksa i hipotaksa u Tominoj Historia Salonitana«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.
Rački, Franjo, »Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest
srednjega vieka«, Književnik 1, Zagreb 1864, 358-*388.
Rački, Franjo, »Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih«, Rad
JAZU 26, Zagreb 1874,153-188.
Rački, Franjo, »‘Scriptores rerum chroaticarum’ pred XII. stoljećem«. Rad
JAZU 51, Zagreb 1880,140-207.
Rački, Franjo, 1894 v. Thomas Archidiaconus 1894.
Raukar,Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, prostor, ljudi, ideje, Zagreb
1997.
Raukar, Tomislav, »Splitsko društvo u ‘Salonitanskoj povijesti’« Tome
Arhiđakona, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Suppl.
br. 1, Rijeka 2001,243-273.
Pa36 umue smumecicozo caMoco3 Hanun cjiaeaucKUX napodoe e onoxy 3penozo
tpeočanu3Ma, M o c K B a 1989.
Rismondo, Vladimir, »Toma Arhiđakon (Profil)«, Oblici i slova, Split,
1979,148-156.
Sardelić, Mirko, »Toma Arhiđakon u Illyricum sacrum Danijela Farlatija«,
Referat održan na međunarodnom znanstvenom skupu »Toma
Arhiđakon i njegovo doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.

438
Selem, Alessandro, »Tommaso Arcidiacono e la storia medioevale di
Spalato«, Rivista Dalmatica VIII, fasc., III-IV, Žara 1926; II edizione
ampliata e corretta, con un appendice, Žara 1933.
Statut grada Splita 1312. godine (Srednjovjekovno pravo Splita) —
Statutum civitatis Spalati (Ius Spalatense medii aevi), preveo i
priredio Antun Cvitanić, Split 1975; II: dotjerano izdanje, Split 1987;
III. znatno prošireno i temeljito izmijenjeno izdanje, Split 1998.
Statuta et leges civitatis Spalati (ed. J. Hanel), Monumenta historico—
juridica Slavorum meridionalium, Statuta et leges 2, Zagrabiae 1878.
Stipčević, Aleksandar, Iliri. Povijest, život, kultura, Zagreb 1974.
Strohal, Ivan, Pravna povijest dalmatinskih gradova 1, Zagreb 1913.
Strohal, Ivan, »Romanstvo starih Spljećana i Toma Arciđakon«, Ljetopis
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 31,1, Zagreb 1916,
115-128.
Suić, Mate, »Hijeronim Stridonjanin — građanin Tarsatike (Hieronymus,
domo Stridonis, civis Tarsaticensis)«, Rad JAZU 426, Zagreb 1986,
213-278.
Sweeney, James Ross, »Thomas of Spalato and the Mongols: a Thirteenth-
Century Dalmatian view of Mongol Customs«, Florilegium 4 (1982)
156-183.
Šegvić, Cherubino, »Tommaso Arcidiacono di Spalato. II suo tempo e la
sua opera«. Saggio storico critico, 1. Supplemento al Bulletino di
archeologia e storia Dalmata, Spalato 1914, 87 p., VIII tavole.
Šegvić, Kerubin, Toma Splićanin, državnik i pisac, 1200-1268. Njegov
život i njegovo djelo, Zagreb 1927.
Šišić, Ferdo, »O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira«, Vjesnik Hrvatskog
arheološkog društva, nova serija 8, Zagreb 1905, 1-29.
Šišić, Ferdo, Kralj Koloman i Hrvati, Zagreb 1907.
Šišić, Ferdo, »Dalmacija i ugarsko-hrvatski kralj Koloman«, Vjesnik
Hrvatskoga arheološkog društva, n. s. 10, Zagreb 1908-9, 50-106.
Šišić, Ferdo (F. Š.), »Dr. Nikola Tomašić, Temelji državnoga prava
kraljevstva hrvatskoga. Najstarije doba: Pacta conventa, Zagreb
1910«, Vjesnik hrvatskoga arheološkog društva NS 11 (1910/11),
Zagreb 1911,66.
Šišić, Ferdo, Priručnik izvora hrvatske historije, dio I, čest 1 (do god.
1107), Zagreb 1914.
Švab, Mladen, »Domald (Domaldus)«, Hrvatski biografski leksikon 3,
Zagreb 1993,474-475.
Švob, Držislav, »Komes Domald«, Naučna misao 1, Zagreb 1955, 5-39.
Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, digessit Dr. Fr. Rački,
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 26,
Scriptores 3, Zagrabiae 1894.

439
Toma Arhiđakon, Kronika. Preveo Vladimir Rismondo, Split 1960.
Toma Arhiđakon, Kronika. Splitski rukopis — Historia Salonitana. Codex
Spalatensis. Uredio i preveo Vladimir Rismondo, 2. izdanje (s
fototipskom reprodukcijom splitskoga kodeksa), Split 1977.
Tomašić, Nikola, »Temelji državnoga prava kraljevstva hrvatskoga
(Fundamenta juris publici regni Croatiae). Najstarije doba: Pacta
conventa«, Vjesnik hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog
arkiva 11/3 i 4, Zagreb 1910, i posebni otisak, Zagreb 1915.
Tommaso Arcidiacono della chiesa di Spalato: notizie di Salona, antica
citta della Dalmazia (talijanski prijevod izabranih vijesti, A. Barbiani
— G. Cadorin), Venezia 1843.
»Tommaso Arcidiacono di Spalato. Storia dei vescovi salonitani e
spalatini« (talijanski prijevod P. Fontana), Archivio Storico per la
Dalmazia, 27 / 161-162 (1939), 28 / 163-168 (1939), 29 / 169-177
(1940). V'

Vereš„Tomo, »Dominikansko opće učilište u Zadru (1396-1807)«. Prvo

hrvatsko sveučilište, Zagreb 1996.
Zelić, Danko, »Toma Arhiđakon i Šibenik«, Referat održan na
međunarodnom znanstvenom skupu »Toma Arhiđakon i njegovo
doba« u Splitu 25-27. rujna 2000, sada u tisku.

440
INDICES / KAZALA

459
 INDEX PERSONARUM / KAZALO OSOBNIH IMENA
A Almisani 150, 204, 206, 208, 210,
Absalon, archiepiscopus Spalatensis
96
Absalon, splitski nadbiskup 91,415
Accurcius, pravnik 338
Achilles, praepositus Hungarus 246
Acontius, legatus papae 148, 150,
152,154,162
Adam de St. Victoire 69
Adam Parisiensis 68
Adam Parižanin 69,71
Adriana, filia Minois regis 6
Adrianus, comes Spalatensis 90
Adrijan, splitski knez 91
Adrijana, kći kralja Minosa 7 ,396
Adrije, Italov brat 7 ,396
Adrius, Ytali frater 6
Agneza, žena Belle HI. 119
Ahilej, ugarski prepozit 247
Akimova, Olga A. 5 ,382,396,397,
399-401, 403, 404, 406-411,
413-420,425, 426,431
Akoncije, papin legat 149,151,153,
163,350,352,430
Albert, izaslanik Ancone 195
Albert, kardinal, poslije papa Grgur
V IR .103,105
Albertus, nuntius Anconitanus 194
Aleksandar, liječnik 141
Aleksandar, upravitelj kliske tvrđave
263
Aleksandar II, papa 71,79
Aleksandar III, papa 63, 97, 103,
105,109,111
Aleksandar IV, papa 317
Alexander, fisicus 140
Alexander II, papa 70,78
Alexander HI, papa 104,108,110
214
Amazones 2
Amazonka, Amazonke 3 ,396
Anastasius, sanctus 14, 15, 38, 50,
70,134
Anastasius IV, papa 100
Anastazije, sv. — v. Staš, sv.
Anastazije IV, papa 101,374
Anconitani 214
Ančić, Mladen 185, 195,289,346,
347,403,425,429
Andreas, archiepiscopus Ragusinus
102
Andreas, precentor Spalatensis 278
Andreas, primicerius Spalatensis
132
Andreas II, dux, rex Hungariae et
Croatiae 124, 126, 138, 140,
142,170,216
Andrija, dubrovački nadbiskup 103
Andrija, franjevac 271
Andrija, humski knez 195,295
Andrija, splitski precentor 279
Andrija, splitski primicerij 133
Andrija, zadarski biskup 63
Andrija II, herceg, ugarsko-hrvatski
kralj 119, 123, 125, 127, 129,
139, 141, 143, 171, 205,211,
217,315,349-351,418,420
Angello, kroničar 393
Ankonitanci 215
Antemije, zapadnorimski car 21,401
Antenor 5 ,396
Anthemius, imperator 20
Anthenor 4
Antichristus 242
Antikrist 243
461
Antiochenus 12
Antoljak, Stjepan 131, 363, 381,
383-385, 392, 414
Antonije, Cezarov rođak 9,11
Antonije, podđakon, legat pape
Grgura I. 25,27,41
Antonin, podđakon, legat pape
Grgura I. 25,27,41
Antonin, tiranin, zapadnorimski car
21,401
Antoninus, subdiaconus, legatus
papae Gregorii I. 25
Antoninus, tiranin 20
Antonius, cognatus Caesaris 8
Antonius, subdiaconus, legatus
papae Gregorii I. 24,25,40
Apije Klaudije 15
Apolinar, sv. 13,29
Apollinaris, sanctus 12,28,29
Apolodor 5
Apolonije Rodanin 5
Apulus / Appulus 122,302
Apulae 303,372,373
Aquilegensis, sc. civis 14
Arianus, sacerdos Alexandrinus 76
Arijadna, kći cara Lava 1.21
Arijadna, kći kralja Minosa 7
Arije, aleksandrijski svećenik 77
Aristodije Zorobabelov, slikar i
zlatar 123
Aristodius, Zorobabel filius, pictor
et aurifex 122
Ameri, obitelj 381, 384
Amir, biskup Callija, splitski nadbi­
skup 109, 111, 113, 115, 416,
417,426
Amolfo iz Milana, kroničar 394
Arpad, mađarski vojvoda 378
Arpadovići 145,332,347-350,375,
398,410,414-416,430
Asclepius, deus 18
Asklepije, bog 19
462
Asynius / Asinius Pollio, Caius 10,
11
Atila, vođa Huna 57
Attila, dux Hunnorum 56
August, rimski car 5 ,1 3 ,396, 398
Augustin Aurelije, hiponski biskup,
sv. 341
Augustus, imperator 4
Avari 361, 403
Avari (lat.) 57
Azinije Polion, Gaj 11,398, 399
B
Babonići 362
Bachus, deus 6
Bakho,bog 7
Barada, Miho 61,65,381,383,385,
391,392,414
Barbarić, Josip 65
Barberini, obitelj 382
Bartholomeus, episcopus Nonensis
341
Bartholomeus / B., episcopus Quin-
queecclesiensis 246,288
Bartholomeus, Spalatensis, episco­
pus Scardonensis 256,296,298
Bartholomeus, Titionis nepos,
Iadrensis, episcopus Scardo­
nensis 134
Bartolomej, pečujski biskup 247,
289
Bartul, nećak Ticionov, Zadranin,
skrađinski biskup 135
Bartul, ninski biskup 341
Bartul, Splićanin, skrađinski biskup
257,297,299
Basilius, dux Romanorum 8
Basilius, episcopus Absarensis 78
Basilius II, imperator Constanti-
nopolitanus 56
Bath, dux Tartarorum 220,222,238,
254
Baton 5
Batu, tatarski kan 221, 223, 239,
255,419
Bazil, rimski zapovjednik 9
Bazilije, osorski biskup 79
Bazilije, splitski arhiđakon 346
Bazilije I, bizantski car 45
Bazilije II, bizantski car 57
Bela, filius Belae IV, dux Croatiae
310
Bela, sin Bele IV, hrvatski herceg
311,574, 375
Bela III, rex Hungariae et Croatiae
120,122
Bela IV, rex Hungariae et Croatiae
142, 216, 230, 236, 242, 254,
270, 282, 296, 304, 308, 314,
429
Bela II, ugarsko-hrvatski kralj 97
Bela III, ugarsko-hrvatski krali 121,
123,125,129
Bela IV, ugarsko-hrvatski kralj 143,
171, 217, 219, 231, 237, 243,
245, 255, 257, 267, 269, 271,
283, 287, 289, 295, 297, 305,
309, 311, 315, 360, 361, 363,
365, 368, 370, 372-375, 422,
429
Belamarić, Joško 15,49,255,380
Benedictus, praepositus Albensis,
archiepiscopus Colocensis 244
Benedikt, prepozit Stolnog Bio­
grada, kaločki nadbiskup 245
Benedikt VIII, papa 61
Berdonosova, M. V. 382,431
Bergamensis, sc. civis 190
Bernard, splitski nadbiskup 119,
121, 123, 125, 127, 131, 133,
135, 137, 141, 145, 257, 299,
337,351,380,417-419
Bernard iz Trsta, splitski načelnik
265,271,283,285,565,367
Bemardus, archiepiscopus Spala-
tensis 120,122,124,126,130,
132,134,136,140
Bernardus Tergestinus, potestas
Spalatensis 264,282,284
Bertold, akvilejski patrijarh 305
Bertoldus, patriarcha Aquileiensis
304
Bervaldi, Josip 13,21
Bezić Božanić, Nevenka 333
Biterbiensis, sc. civis 148
Bizancije, splitski opat 263
Blašković, Stjepan, makarski biskup
383
Bogović,Mile 65,117
Bonaiuncta / Bonazunta — v. Mari­
nus, cognomento Bonaiuncta
Bonažunta — v. Marin, zvan Bona-
žunta
Borislaus, episcopus Seniensis 256
Borislav, senjski biskup 257
Brandt, Miroslav 31
Branimir, dux Croatorum 52
Branimir, hrvatski knez 53
Bribirski, knezovi 163,183
Budak, Neven 87,245,257,363,410
Budimir, Cetinensis 156
Budimir, Cetinjanin 157
Buisenus / Buysenus de Luca, comes
Spalatensis 156,162
Bulić, Frane 13,19,21,81,91
Buoncompagno da Signa, učitelj
retorike 338
Buškariol, Frane 117
Butco, Croatus 164
Butko, Hrvat 165,334
Butkovići 351,426
Bužančić, Radoslav 380
Bysantius, abbas Spalatensis 262
C
Caceta, Spalatensis 168,170
463
Caciti 112
Cadmus 4,6
Caesar — v. Cesar
Caius, papa, sanctus 19
Caloprestantius, Iadrensis 94
Camasius, Iadrensis 100
Cambi, Nenad 17
Carbon, Iadrensis 341
Carochula, Spalatensis 94
Carolus ID. Crassus, imperator 52
Carpophorus, martyr 17
Cassarius / Kassarius, Spalatensis
314,315
Cassiodorus Senator 388
Castorius, martyr 17
Castorius, notarius papae 26
Cataldus, Formini filius, canonicus
et archidiaconus Spalatensis
132,144,154
Caualis, Spalatensis 170
Caydanus, dux Tartarorum 220,238,
244,250,252,254,362
Cecarcanus, dux Tartarorum 238
Cededa, biskup 73,75,77,79,428
Cededa, episcopus 72,74,76,78
Cegaida, Spalatensis 186
Cegaida, Splićanin 187
Cekarkan, tatarski kan 239
Celestin ID, papa 121,133
Celestin IV, papa 257
Cemata, capellanus Spalatensis et
archipresbyter 100
Cerne Carboni, Iadrensis 341
Cemecha, comes Spalatensis (12.
saec.) 92,96
Cernecha, Spalatensis (13. saec.)
312,313
Cesar, Caius Iulius 8,10
Cetinenses 156,160
Cetinjani 157, 161, 332, 339, 350,
421,426
Cezar, Gaj Julije 3,5,9,11,398,404
464
Chrane, abbas 341
Chranislaus, Cetinensis 156,160
Christus 12,14,16,58,378
Chroati, Chrouati, Chroata 32, 52,
56,72,80,164,248,262,361,
385,404,409
Chromatius, praefectus Romanus 18
Cicla, Spalatensis 100,110
Cindro, Petar 381,385
Claudius, martyr 17
Clicerius, episcopus Salonitanus 20,
21
Clisienses 292
Cocci, Alfredo 365
Colomannus, dux Slavoniae, rex
Galliciae 170, 218, 222, 224,
230,242
Colomannus, rex Hungariae et Croa-
tiae 86,90,429
Columbanus, episcopus Traguriensis
317
Conradus — v. Coradus
Constantinus VIII, imperator Con-
stantinopolitanus 56
Constantius, Magni Severi nepos
408
Coradus IV, rex Germaniae et Sici­
liae, imperator 306
Coribantes 32
Cornelius, nobilis Hungarus 144
Coruus / Corbus, Spalatensis 302,
303
Cotinus, nepos Carochule, Spala­
tensis 94
Crescens, discipulus sancti Pauli 12
Crescentius, archiepiscopus Spala­
tensis 82,86,90,318
Cresimirus, rex Croatorum 80
Cresimirus III, rex Croatorum 56
Crisogonus, Spalatensis 170
Crnota, splitski kapelan i
arhiprezbiter 101
Croati — v. Chroati
Cucilla, Iadrensisl34
Cumani 216,240,313
Cureti 8 ,3 2 ,399
Curictes 33
Cvitanić, Antun 347, 356, 357,359
Č Desa Mihaelov, splitski sudac 313
Čemeha, Splićanin (13. st.) 313
Čemeha, splitski knez (12. st.) 93,
97
Čikla, Splićanin 101,111
Čmja Karbonov, Zadranin 341
D Aurelius Valerius 14-16,18,32,
Dabral, splitski nadbiskup 59, 65,
61,411
Dabralis, archiepiscopus Spalatensis
58,64,66
Dabro Ditii, archidiaconus Spala­
tensis 92
Dalmati, gens Illyrica 4 ,8 ,399
Dalmati, ilirsko pleme 5 ,9 ,396,399
Dalmatinac, Dalmatinci 39, 69,91,
293,331, 335,405,425, 430
Dalmatini, Dalmatinus (lat.) 18,38,
68,90,292
Dandolo, Andrija, kroničar 267,269
Dandolo.Henrik, dužd 129
Dandolus, Hernicus, dux Venetorum
130
Daniel — v. Radosius
Danijel — v. Radosije
Demetrije Zvonimir — v. Zvonimir
Demetrius Suinimirus — v. Suini-
mirus
Desa, diaconus Spalatensis 341
Desa, Spalatensis 313
Desa, Splićanin 313
Desa, splitski kanonik 341
Desa Corui / Corbi, canonicus Spala­
tensis 302,303
Desa Korvov, splitski kanonik 303
Desa Macarelli, episcopus Tragu-
riensis 96
Desa Makarelijev, trogirski biskup
97
Desa Michaelis, iudex Spalatensis
312,313
Dicije, Splićanin 93,346
Dimitrije, mošunski župan, dvorski
sudac 247
Dimitrius, comes M usuniensis,
iudex curiae regiae 246
Diocletianus / Dioclitianus, Caius
44.402
Diodorus Siculus 388
Dioklecijan, Gaj Aurelije Valerije
13,15,17,19,33,45,49,131,
400.402
Dion Kasije 398
Dionisius / Dyonisius, banus et dux
Slavoniae 246,266,288,292
Dionizije, ban i herceg Slavonije
247, 267, 293, 368, 369, 402,
422,426
Dionysius Halicarnassensis 388
Dirscisclaus, rex Croatorum 54
Ditius, Spalatensis 92
Dobralj, splitski nadbiskup — v.
Dabral
Dobre, splitski đakon 93
Dobre Dicijev, splitski arhiđakon 93,
95,346
Dobronia, episcopus Pharensis 316
Dobronić,Lelja 131,141
Dobronja, hvarski biskup 317
Docleatae, gens Illyrica 17
Dokleati, ilirsko pleme 17
Domald, splitski knez 147,157,169,
171, 183, 185, 257, 350, 352,
354, 421
465
Domaldus, comes Spalatensis 146,
156,168,170,184,256
DomicijeVitalov, Splićanin 185,189
Dominik Guzman, sv. 339
Domitius, Vitalis filius, Spalatensis
184,188
Domnije, salonitanski biskup, sv. 13,
15,51,400
Domnio, martyr 12,14,15
Domnion, mučenik 13,15,400
Domnius, episcopus Salonitanus,
sanctus 11-14, 20, 38, 50, 70,
78,210
Donat, zadarski biskup, sv. 63
Donato, Lodovico 383
Drago, nećak Sabacijev, splitski
sudac 303
Drago Sabaei, iudex Spalatensis 303
Dragus, Sabaei nepos, Spalatensis
302
Drasca, Spalatensis 184,186
Dražo, Splićanin 185,187
Držislav, hrvatski kralj 55, 81,410,
427
Du Cange, Charles du Fresne 390
Duimus, Gumay nepos, Spalatensis
120
Duimus, senex, Spalatensis (13.
saec.) 184
Duimus Cassari / Kassari, Spala­
tensis 314,315
Duimus Cicle, Spalatensis 100,110
Duimus Drasce, Spalatensis 184,
186,188,194
Duimus Formini, Spalatensis 170,
171
Dujam, nećak Gumajev, Splićanin
121
Dujam, salonitanski biskup, sv. 13,
15,21,39,51,69,71,79,211,
400,405,409,427
466
Dujam, splitski arhiđakon (12. st.)
346
Dujam, starac, Splićanin (13. st.)
185,187
Dujam Čikle, Splićanin 101,111
Dujam Dražin, Splićanin 185, 187,
189,195
Dujam Forminov, Splićanin 171
Dujam Kasarijev, Splićanin 315
Duplančić, Arsen 135,209,293
Dusciza, Spalatensis 170
Dušica, Splićanin 171
Dž
Džingis-kan, vođa Tatara 221,360
E
Ecije, rimski vojskovođa 57
Emanuel I. Komnen, bizantski car
105, 111, 113, 117, 348, 415-
417
Emanuhel / Hemanuel I. Comnenus,
imperator Constantinopolitanus
110,112,116
Emericus — v. Henricus
Emerik, ugarsko-hrvatski kralj 121,
123,125,121,418
Etruščani 109
Eugenije II, papa 336
Eugenije HI, papa 97
Eusebije, vercelski biskup 341
Eusebius Caesariensis 338
Euzebije Cezarejski 338
Ezzelino da Romano, tiranin 338,
394
F
Farlati, Daniele 19, 135, 257, 301,
333,374,377,385,386,408
Fedra7
Ferluga, Jadran 347
Festo, rimski upravitelj 13
Festus, praeses Romanus 12
Fila, zagrebački prepozit 293
Filip, senjski biskup 297
Firentinac 419, 424
Firmin, Splićanin 135
Fisković, Cvito 113
Fisković, Igor 209,417
Flor, Publije Anej 5 ,396
Floramo, Angelo 395
Florencije, epidaurski biskup 41
Florentinus 134,337
Florentius, episcopus Epidauriensis
40
Florus, Publius Annaeus 5,11
Formin, ninski biskup 79
Formin, Splićanin 145, 171, 341,
346, 352
Forminus, episcopus Nonensis 78
Forminus, Spalatensis 144
Franci (lat.) 128
Franciscus Assisiensis, sanctus 152,
337
Francuzi 129
Franzen, August 111
Franjo Asiški, sv. 153,337,339,350,
356
Fredericus I. Barbarossa, imperator
110
Fredericus II. Hohenstauffensis,
imperator 242,302,306
Fridrik I. Barbarossa, car 111,338
Fridrik II. Babenberg, austrijski
herceg 231
Fridrik II. Hohenštaufo vac, car 215,
243,303,307,339,371,372
Fuscus, presbyter Spalatensis (13.
saec.) 278,279,290,296
Fusko, splitski prezbiter (13. st.) 279,
297
Fuskon, splitski arhiđakon (11. st.)
346
G
Gabričević, Branimir 67
Gaećani 131
Gagetani / Gaietani (lat.) 130
Gaius, papa, sanctus 18
Gaj, papa, sv. 19,400,401
Gallona, Spalatensis 184,188
Galon, Splićanin 185,189
Galvano Fiamma, kroničar 394
Gargan de A rscindis, splitski
načelnik 193, 195, 199, 201,
203, 209, 213, 215, 217, 243,
247, 257, 259, 287, 334, 357-
359,362-364,421
Garganus de Arscindis, potestas
Spalatensis 192,194,198,200,
202, 208, 212, 216, 242, 246,
256,258,334
Gaudije, splitski klerik i nadbiskup
95.91.415
Gaudius, clericus et archiepiscopus
Spalatensis 94,96
Gebizon, opat, papin izaslanik 79
Gejza, ugarski knez 57,67,411
Gejza II, ugarsko-hrvatski kralj 97,
111.121.315.415
Geoffroy de Villehardouin, kroničar
129
Georgius II, comes Susdalii 216
Gerardo Maurisio, kroničar 394
Gerardus, archiepiscopus Sipon­
tinus, legatus papae 78
German, kapuanski biskup 55
Germanus, episcopus Capuanus 54
Gervasius Canterburiensis 389
Gervazije Kanterberijski 389, 390
Geti 17,400
Geti (lat.) 16
Geyza, rex Hungarorum 56,66
Geza — v. Gejza
Girard iz Modene, franjevac 271
467
Girard, sipontinski nadbiskup, papin
izaslanik 79
Girard, splitski nadbiskup 105,109,
415,416
Girardus, archiepiscopus Spalatensis
104,108
Glicerije, salonitanski biskup 21,
402
Glycerius — v. Clicerius
Goldstein, Ivo 111,347,402,410
Golfank — v. Ulfo
Golfancus — v. Ulfus
Got, vojvoda 35
Gothi 30,32,44,46,52,72,74,76,
402-405, 409
Gothus, dux 34
Goti, Got 31,33,35,45,47,53,71,
12,15,11,401,403,404, 407,
409, 426
Goti, Istočni 31,403
Goti, Zapadni 31
Grci, Grkinja 374,388
Greci (lat.) 142,310,429
Gregorije de Crescendo, kardinal,
papin legat 121
Gregorius, cardinalis, legatus papae
121
Gregorius, clericus Iadrensis, electus
archiepiscopus Spalatensis 94
Gregorius, comes Berberiensis,
comes Spalatensis 162,182,184
Gregorius, episcopus Arbensis 78
Gregorius, episcopus Croatensis 78
Gregorius, episcopus Ioriensis 228
Gregorius, episcopus Nonensis 78
Gregorius, Gallonae filius, Spala­
tensis 188
Gregorius I, papa, sanctus 20,22,24,
26,40
Gregorius VII, papa 78
Gregorius VIII, papa 104
468
Gregorius IX, papa 176,256
Gregorius de Crescendo, cardinalis,
legatus papae 120
Grgur, barski nadbiskup 113
Grgur, gjurski biskup 229
Grgur, hrvatski biskup 79
Grgur, ninski biskup 79
Grgur, rapski biskup 79
Grgur, zadarski klerik, izabrani
splitski nadbiskup 95
Grgur I. Veliki, papa, sv. 21,23,25,
27,29,41,407-405
Grgur VD, papa 79,131,394
Grgur V in, papa 103,105
Grgur IX, papa 177,257,340, 353,
354
Grgur Galonin, Splićanin 189
Grgur Krescencijev, kardinal, papin
legat 121
Grgur Subić Bribirski, splitski knez
163, 183, 185, 350, 351, 354,
402,421,429
Grimal, Pierre 11
Grizogon, Splićanin 171
Grube, Spalatensis 341
Grube, Splićanin 341
Gruber, Dane 414
Gruber, Joachim 391
Grubesca, comes Spalatensis 194
Grubeša, splitski knez 195
Grundmann, Herbert 391
Grupcije, nećak Firminov, splitski
arhiprezbiter, ninski biskup 135,
137,149
Grupcije Prodanov, splitski arhi-
đakon 135,145,155,279,547,
346
Grupčo Prodanov — v. Grupcije
Prodanov
Gruptius, Firmae nepos, archipres-
byter Spalatensis, episcopus
Nonensis 134,136,148
Gruptius, Prodani filius, archidia-
conus Spalatensis 134,144,154,
278
Gualterius, canonicus Spalatensis,
magister 336
Guhal, župan 103
Guido Fava, učitelj retorike 338
Gulin, Ante 247,341
Gumaj, Splićanin 121
Guncel, splitski nadbiskup 145,147,
149, 151, 153, 155, 163, 173,
175, 177, 181, 257, 331, 340,
341, 351-354, 358, 362, 364,
401,419,421
Guncellus, archiepiscopus Spala­
tensis 144,146,148, 150,152,
154, 162, 172, 174, 176, 180,
256,331
Gunjaca, Stjepan 55, 85, 330, 340,
380, 383-385, 391, 405, 407,
409, 410,414
Gvalterije, splitski kanonik, učitelj
336
Gyorffy, Gyorgy 89
Gyrardus M utinensis, ordinis
fratrum minorum 270
H 350, 351, 358, 360-362, 368,
Hadrijan IV, papa 101
Hanel, Jaroslav J. 357
Heinemann, Lothar de 382
Helena, regina Croatorum 80
Heleni 386
Helmold, kroničar 33
Hemanuel — v. Emanuhel
Hernicus, rex Hungariae et Croatiae
120,122,124,126
Hera, božica 388
Herakleon, bizantski car 45
Heraklije, bizantski car 45,407
Hezihije, salonitanski biskup 410
Hieronymus Stridonensis, sanctus 2,
3,388
Hijeronim, Sofronije Euzebije — v.
Jeronim, sv.
Hilario — v. Ylario
Hilarion, sv. 5
Hircije, Aulo 398
Histri 9 ,399
Hitilen, ugarski plemić 117
Hofmann, Heinz 391, 393
Honorat, salonitanski arhiđakon 21,
23,25,27,346, 401
Honoratus, archidiaconus Saloni-
tanus 20,22,24,26
Honorije, salonitanski biskup 401
Honorije II, protupapa 73
Honorije III, papa 141, 145, 149,
153,163,337,350, 352
Honorius III, papa 140,148,152
Horacije Flak, Kvint 5,11,387,396,
399
Horatius — v. Oratius
Hrane, opat 341
Hranislav, Cetinjanin 157,161
Hromacije, rimski prefekt 19
Hrvati,Hrvat33,53,71,73,81,105,
165, 249, 253, 263, 333-335,
399, 403-407, 409, 416, 420,
421,423,424,426-428,430
Hugrin, čazmanski prepozit, splitski
nadbiskup i knez 247,291,297,
299,301,368-371,380,419
Hugrin, kaločki nadbiskup 163,219,
223,225,229,245,301
Hugrinus / Ugrinus, archiepiscopus
Colocensis 218,222,224,228-
300
Hugrinus, praepositus Cesmensis,
archiepiscopus et comes
Spalatensis 246,290,298, 300
Hungari, Hungarus 56, 84, 90, 96,
116, 138, 144, 216, 220, 222,
224, 226, 230, 232, 234, 238,
244, 248, 250, 254, 262, 266,
292, 294, 296, 298, 210, 312,
361
Hunger, Herbert 390
Huni 57
Hunni (lat.) 56
Hvarani 111,257,363
I Iohannes de Plano Carpini, barski
Iacominus, ordinis fratrum minorum
341
Iadrenses, Iadrensis 100, 122, 128,
130,134,266
Iadrius — v. Yadrius
Ianus,deus 181
Iliri 396
Innocentius III, papa 118,120,122,
128,136
Innocentius IV, papa 176,298,302
Inocencije, papa — v. Inocent
Inocent HI, papa 119,121,123,129,
133,137,139,299,336,419
Inocent IV, papa 257,275,299,303,
301,371,374,420
Iohannes, archiepiscopus Spala-
tensis (10. saec.) 52,78
Iohannes, archiepiscopus Spala-
tensis (11. saec.) 66,70
Iohannes, cardinalis, legatus papae
76,80
Iohannes, comes Spalatensis (12.
saec.) 102
Iohannes, Cucillae nepos, episcopus
Nonensis (13. saec.) 134
Iohannes, episcopus Portuensis,
legatus papae 64
Iohannes, episcopus Seniensis 256
470
Iohannes, Hungarus, ordinis Prae­
dicatorum, episcopus Scardo-
nensis, electus archiepiscopus
Spalatensis (13. saec.) 298,300,
316
Iohannes, Toletanus, cardinalis 302
Iohannes, Vitalis filius, Spalatensis
188,189,296,312
Iohannes IV, papa 38
Iohannes Cegaida, Spalatensis 186,
187
nadbiskup 217,253,420
Iohannes Mesagalina, Spalatensis 94
Iohannes Ravennas, archiepiscopus
Spalatensis 48,52,427
Iohannes Ursinus, episcopus Tragu-
riensis 70,78
Iohannes Vegliensis,potestas Spala­
tensis 258,264
Ionius, sacrista Spalatensis 108
Iouius — v. Iuppiter
Imerije, pravnik 338
Isaias, propheta 289
Isidorus — v. Ysidorus
Israhel, gens 260,262
Istrii — v. Ystrii
Isus Krist — v. Krist
Ital — v. Ytalus
Ital, kralj 7,396
Italicus — v. Ytalicus
lula — v. Yula
luno Sospita, dea 181
Iuppiter, deus 18,49,384
Iustinus, archiepiscopus Spalatensis
52
Ivan, kardinal, papin legat 77,79,81
Ivan, nećak Kucilin, ninski biskup
135
Ivan, ostrogonski nadbiskup 153
Ivan, portuanski biskup, papin legat
65
Ivan, senjski biskup 257
Ivan, siscijski biskup 53
Ivan, Splićanin, splitski nadbiskup
(11. st.) 61,11,411
Ivan, splitski kanonik (13. st.) 412
Ivan, splitski knez (12. st.) 103
Ivan, splitski nadbiskup (10. st.) 49,
52.61.19.408, 409
Ivan, Ugrin, dominikanac, skra-
dinski biskup, izabrani splitski
nadbiskup (13. st.) 299, 301,
317,371, 372
Ivan, zadarski nadbiskup (13. st.)
354
Ivan IV, papa 39,405, 409
Ivan X, papa 53,55
Ivan I. Cimisk, bizantski car 55
Ivan iz Toleda, kardinal 303
Ivan iz Viterba, pravnik 338, 356,
357
Ivan krčki, splitski načelnik 259,
265,364
Ivan Asen II, bugarski car 143
Ivan Buzad, franjevac, splitski
nadbiskup 377
Ivan Cegaida, Splićanin 187
Ivan Mezagalina, Splićanin 95
Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup
49,51,53,407-409, 412,427
Ivan Ursini, trogirski biskup, sv. 63,
71,77,79,135
Ivan Vitalov, Splićanin 189,297,313
Ivanišević, Milan 13,21,23,25,27,
29,41,135,\31,329,340,359,
365
Ivić, Nenad 391,397,398,402-405,
407.408, 421, 422
Izidor Seviljski 3,387,388,394,396
Izrael, narod 261,263
J
Jacobus Dusciza, Spalatensis 170
Jadrije, osnivač Zadra 43
Jadrijević, Ante 135
Jaeschke, Kurt-Urlich 391
Jakinjanin 363
Jakob de Monte Regali, meštar
templara 225
Jakomin, franjevac 341
Jakov Dušica, Splićanin 171
Jakšić, Nikola 65,157
Jan, bog 181
Jarak, Mirja 65
Jedin, Hubert 137
Jelena, hrvatska kraljica 81,412
Jeronim, sv. 3 ,5 ,388,396,397,410
Jireček, Konstantin 141,406
Johi-kan, tatarski kan 239
Jonije, splitski sakristan 109
Jordan, povjesničar 401
Jovanović, Nenad 421
Jula, slavonski ban 145,351
Julije Nepot, zapadnorimski car 21,
401
Junona Zaštitnica, božica 181
Jupiter, bog 19,33,49,384
Jurij II. Vsevolodovič, veliki župan
Suzdalja 217
Justin, splitski nadbiskup 53
Justin I, bizantski car 407
Justinijan I, bizantski car 31, 346,
403, 407
K
Kaceta, Splićanin 169,171
Kačići 113,197,332,339,350,378,
416,417,421, 426
Kadan, tatarski kan 221, 235, 239,
245, 251, 253, 255, 360, 361,
419,427
Kadmo 5 ,7 ,396, 397
471
Kajdan — v. Kadan
Kajo, papa, sv. 400
Kalikst HI, protupapa 111
Kaloprestancije, Zadranin 95
Kamasije, Zadranin 101
Karacsonyi, Janos 414
Karaman, Ljubo 19,380
Karbid, Damir 351, 354
Karbon, Zadranin 341
Karlo HI. Debeli, car 53
Karokula, Splićanin 95
Kasarije, Splićanin 315
Kasiodor Senator 388, 407
Kassarius — v. Cassarius
Kastorije, papin notar 27
Katald Forminov, splitski kanonik i
arhiđakon 133, 145, 155, 173,
341, 346, 352, 353
Katarina, kći Bele IV. 255
Katičić, Radoslav 5,41,45,51,63,
81, 396, 400, 402, 404-410,
412.413, 425, 426
Kaval, Splićanin 171
Kečkemet, Duško 203
Kersken, Norbert 393
Kibela, božica 33
Klaić, Nada 53, 63, 65, 71,73, 87,
89, 101, 113, 123, 129, 133,
135, 141, 157, 183, 269, 289,
329, 330, 333, 335, 347-350,
361, 380, 383, 391, 392, 410,
414,424
Klaić, Vjekoslav 183,354,410,428
Kledin, ban, zadarski knez 347,348
Klement ni, protupapa 61
Kniwald, Dragutin 135
Koloman, herceg Slavonije, kralj
Galicije 171, 183, 219, 223,
225,231,243,257,363
Koloman, ugarsko-hrvatski kralj 87,
89.91.315.347.348.385.413,
414,428,429
472
Kolumban, trogirski biskup 317
Konon, papa 405
Konrad IV, kralj Njemačke i Sicilije,
car 307,372, 373
Konstancija Aragonska, žena kralja
Emerika 125,127
Konstancije, unuk Velikog Severa
408
Konstantin, siscijski biskup 53
Konstantin Vn. Porfirogenet, bizant­
ski car 17,361, 386,403, 405
Konstantin VIII, bizantski car 57
Konstantin X. Duka, bizantski car 81
Koribanti 33
Komelije, ugarski plemić 145
Korvo, Splićanin 303
Kostrenčić, Marko 89
Kotin, unuk Karokulin, Splićanin 95
Kovačić, Slavko 63, 95, 97, 103,
117,123,135,341
Kožičić Benja, Šimun 383,391,392
Kožić, Maja 239,361,420
Krasić, Stjepan 339,380
Krasovskij, A 382,431
Krescencije, splitski nadbiskup 83,
87,91,319,473
Krescent, učenik sv. Pavla 13
Krešimir, hrvatski kralj 81
Krešimir Dl, hrvatski kralj 57,59
Krist 11, 13, 15, 17, 59, 379, 388,
427
Krizomali, Urban 95
Krševan, sv. 131
Kršnjavi, Izidor 380,384,414
Kucil, Zadranin 135
Kuman, splitski klerik, notar 341
Kumani 85,217,241,313,375
Kuntić Makvić, Brana 399,423
Kureti 9 ,3 3 ,399,404,420
Kuten, kumanski kan 217
Kvirin, siscijski biskup, sv. 53
L Leonardus, Spalatensis 312
Ladislaus, episcopus Tiniensis 316
Ladislav, dvorski župan 247
Ladislav, kninski biskup 317
Ladislav I. Sveti, ugarski kralj 85,
87,121,413,428,429
Ladislav HI, ugarsko-hrvatski kralj
125,127
Lampredije, Splićanin 207,213
Lampredije Marihnin, zadarski
klerik i nadbiskup 101
Lampredius, Spalatensis 206,212
Lampredius Marichne, clericus et
episcopus Iadrensis 100
Lampridije Dujmov, Splićanin 187
Lampridius, Duimi filius, Spala­
tensis 186
Lascaris (Theodorus I), imperator
Graecorum 142
Latini, Latin 91,107,225,245,404,
416, 424-426, 431
Latini, Latinus (lat.) 32, 90, 106,
224,244,404
Laurentius, episcopus Absarensis,
archiepiscopus Spalatensis 68,
70,78,80,82,477
Lav I, istočnorimski car 21
Lav II. Mlađi, istočnorimski car 21,
407
Lav VI, papa 53
Lav IX, papa 65
Le Goff, Jacques 197
Leo I, imperator Constantinopoli-
tanus 20
Leo II. Iunior, imperator Constanti-
nopolitanus 20
Leon — v. Lav
Leonard, Splićanin 313
Leonard, splitski opat 259,261,374
Leonard Kaval, Splićanin 171
Leonardus, abbas Spalatensis 258,
260,374
Leonardus Cavalis, Spalatensis 170
Levaković, Rafael 383
Liber, bog 7
Liber, deus 6
Liburni 3,39
Liburni (lat.) 2
Lingones 32
Lingoni, keltsko pleme 33
Lisičar, Petar 5
Livije, Tit 5
Lombardus 96,190
Lopez, Roberto 111
Lorandus — v. Rolandus
Lorandus, glavni konjuŠar, palatin,
slavonski ban, splitski knez 247
Lovrijenac, splitski nadbiskup — v.
Lovro
Lovro, osorski biskup, splitski nad­
biskup 69, 71, 79, 81, 83, 93,
115,477-475
Lucanus, Marcus Annaeus 2, 3, 8,
9,32,33,42,43
Lucarus, Duimi Cicle filius, archi-
diaconus Spalatensis, episcopus
Pharensis 100,110
Lucije III, papa 117,119
Lucio, Giovanni — v. Lučić, Ivan
Lucius m .papa 118
Lučić (Lucius), Ivan 330,340,359,
381-385, 391,423,430
Lučić, Josip 103
Lučin, Bratislav 379
Lukan, Marko Anej 3,9,33,43,396,
398, 399
Lukar Dujma Čikle, splitski arhi-
đakon, hvarski biskup 101,111
M
Macarellius, Traguriensis 97
Madije, Splićanin 189
Madije, splitski primicerij 95
473
Madius, primicerius Spalatensis 94
Madius, Spalatensis 189
Mađari 410
Magner, Thomas 19
Magnus Severus — v. Severus
Magnus
Majnard, opat, biskup kardinal,
papin izaslanik 69,71,75
Makarelije, Trogiranin 97
Maksim, salonitanski biskup 27,29,
401,403,404
Maksimijan, Marko Aurelije 15,17,
400
Malduč Kačić, knez 205
Maldux de Almisio 204
Manas, splitski nadbiskup 9 1 ,347,
414
Manases, archiepiscopus Spalatensis
90,91
Mangoli (lat.) 238
Manselli, Raoul 391
Manzauinus, Iadrensis 100,118
Manzavin, Zadranin 101,103, 111,
119
Marasović, Jerko 19,81
Marasović, Tomislav 19,67
Marcelijan, rimski prefekt 19
Marcellianus, prefectus Romanus 18
Marcus, evangelista, sanctus 12
Marcus, Gregorii Berberiensis filius,
comes Spalatensis 184
Marcus, praefectus Romanus 18
Marczali, Heinrich 414
Margareta, kćer Bele IV. 255
Margetić, Lujo 55,407,410,423
Maria Lascaris, regina Hungariae et
Croatiae 242,310,429
Marianus, archiepiscopus Ravennas
28,29
Marichna, Iadrensis 100
Marihna, Zadranin 101
474
Marija, žena bugarskog cara Ivana
Asena II. 143
Marija Laskaris, ugarsko-hrvatska
kraljica 143,243,311,374,426,
429
Marijan, ravenatski nadbiskup 29
Marijanović, Ivana 81
Marin, splitski nadbiskup 53
Marin, zvan Bonažunta, Splićanin
315
Marinianus, archiepiscopus Ra­
vennas 29
Marinijan, ravenatski nadbiskup 29
Marinus, archiepiscopus Spalatensis
52
Marinus, cognomento Bonaiuncta,
Spalatensis 314,315
Marinus Bonažunta — v. Marinus,
cognomento Bonaiuncta
Marko, evanđelist, sv. 13
Marko, rimski prefekt 19
Marko Šubić Bribirski, splitski knez
185,354
Marola, Spalatensis 115
Mars, bog 13,19
Marte, deus 18
Martin, opat, papin izaslanik (7. st.)
39,405
Martin, splitski nadbiskup 55
Martin, splitski svećenik 279
Martin Manzavinov, zadarski klerik,
hvarski biskup 101, 103, 111,
119,416
Martinus, abbas, legatus papae (7.
saec.) 38
Martinus, archiepiscopus Spalaten­
sis (10. saec.) 54
Martinus, sacerdos Spalatensis 278
Martinus M anzavini, clericus
Iadrensis, episcopus Pharensis
100,102,110,118
Mami, Splićanin 115
Masageti 57
Massagetes 56
Maškin, Nikolaj A. 11
Matafar, Nikola, zadarski nadbiskup
424
Matej, ugarski komomik 247
Matej Girardov, izaslanik Ancone
195
Matej Maurutin, splitski kanonik,
krbavski biskup 117
Matej Ninoslav — v. Ninoslav,
Matej
Matej Zorobabelov, slikar i zlatar
123
Matheus, magister tavamicorum 246
Matheus de Girardo, nuntius Anco-
nitanus 194
Matheus Maurute, canonicus Spa-
latensis, episcopus Corbaviensis
116
Matheus Zorobabeli, pictor et
aurifex 122,123
Mathias, archiepiscopus Strigonen-
sis 218,228
Matija, ostrogonski nadbiskup 219,
229,245
Matijević Sokol,Mirjana 31,39,41,
45,4 9 ,5 1 ,5 9 , 65,69,71,81,
87, 93, 95, 97, 103, 105, 117,
119, 133, 137, 195, 329, 333,
339, 340, 346, 347, 352, 353,
355, 359, 361, 364, 365, 367,
370-373, 376, 377, 380, 394,
397, 399-401, 404, 406-408,
410,411,413-420,430
Maur, sv. 39
Mauricije, bizantski car 27
Mauricije, glavni pehamik 247
Mauritius, magister pincernarum
246
Mauruta, Spalatensis 116
Mauruta, Splićanin 117
Maximianus, Marcus Aurelius 14-16
Maximus, episcopus Salonitanus 26,
28,29
Maynardus, abbas,episcopus cardi­
nalis, legatus papae 70,74
Mažuranić, Ivan 330
Mela, Pomponije 403
Mesagalia, Spalatensis 94
Methodius, hereticus 70
Methodius, martyr 242
Metodije, heretik 71
Metodije, mučenik 243
Mezagalina — v. Ivan Mezagalina
Micha, sacerdos Spalatensis (12.
saec.) 114
M icha, Picii nepos, canonicus
Spalatensis, episcopus Pha-
rensis 118
Micha Caloprestantii, episcopus
Iadrensis 94
Micha Madii, Spalatensis (13. saec.)
188,189
Michael, comes Varasdinensis 288
Michael, Spalatensis 313
Michael V. Ducas, imperator
Contantinopolitanus 80
Michael Leonardi, Spalatensis 312,
313
Michieli, Dominik, dužd 63
Micusus, episcopus Tiniensis 136
Migotti, Branka 51
Miha, nećak Picijev, splitski kano­
nik, hvarski biskup 119
Miha, splitski svećenik (12. st.) 115
Miha Kaloprestancijev, zadarski
nadbiskup 95
Miha Madijev, Splićanin (13. st.)
189
Miha Madijev de Barbazanis, kro­
ničar 425
Mihael, Splićanin 313
Mihael Leonardov, Splićanin 313
Mihajlo VII. Duka, bizantski car 81
Mihajlo Krešimir II, hrvatski kralj
81,412
Mihovil, kninski biskup — v. Mikuz
Mikuz, kninski biskup 137
Milecije, ljetopisac 406
Minos, kretski kralj 7 ,396
Minos, rex Cretae 6
Mirej, senjski biskup 63
Mlečani 63,103,129,131,133,215,
261,269,418
Mongoli 239,360, 361, 363,420
Mongoli (lat.) — v. Mangoli
Morjani 350,410
Morović, Hrvoje 13
Moskalensko, Anatolij E. 382,431
Mucimirus, dux Croatorum 56
Muncimir, hrvatski knez 57
Muratori, Lodovico Antonio 372
Murgia, iudex Spalatensis 290,294,
296
Murgia, Spalatensis 150,174
Murgija, Splićanin 151,175
Murgija, splitski sudac 291,295,297
Mutinensis, sc. civis 270
N
Nada, božica 181
Natal, salonitanski nadbiskup 21,23,
25,21,41,401,405
Natalis, archiepiscopus Salonitanus
20-22,24,26,40
Nepocijan 21,401
Nepotianus, Romanus 20
Neretvani 350
Neron, Lucije Domicije 13
Nicolaus, canonicus Spalatensis,
electus episcopus Nonensis 136
Nicolaus, canonicus Spalatensis,
episcopus Pharensis (13. saec.)
180,256,296
476
Nicolaus, ordinis fratrum minorum
341
Nicolaus, sacrista Spalatensis 278
Nicolaus, Spalatinus, episcopus
Scardonensis 256,341
Nicolaus de genere Cacitorum 112
Nicolaus / Nicola Dese, Spalatensis
313
Nicolaus Duimi, iudex Spalatensis
308,309,314
Nicolaus Manzavini, episcopus
Pharensis, electus archiepis­
copus Iadrensis 118
Nicostratus, martyr 17
Nikola, franjevac 341
Nikola, Splićanin, skradinski biskup
257,341
Nikola, splitski kanonik, hvarski
biskup (13. st.) 181,257,297
Nikola, splitski kanonik, izabrani
ninski biskup 137
Nikola, splitski sakristan 279
Nikola II, papa 69
Nikola Desin, Splićanin 313
Nikola Dujmov, splitski sudac 309,
315
Nikola Kačić, poljički knez 113
Nikola Manzavinov, hvarski biskup,
izabrani zadarski nadbiskup 119
Ninosclauus, banus Bosnensis,
comes Spalatensis 288
Ninoslav, M atej, bosanski ban,
splitski knez 289,295,368
Ninjani 137
Nodilo, Natko 402
Nonensis, sc. civis 136
Novak, Grga 103, 183, 347-351,
354, 355, 357, 359, 361, 363-
365, 367, 368, 370-374, 376,
377
Numa Pompilije 13
o Paulus, apostolus, sanctus 12
Octavianus Augustus 10
Octavius, dux Romanorum 8
Oderizi, montekasinski opat 85
Oexle, Otto Gerhard 391
Ogotaj, tatarski kan 221,239,255
Oksan, bugarski kralj 143
Oktavijan August 11,399
Oktavije, rimski zapovjednik 9
Olibrije 21
Omašić,Vjeko 165,309
Omišani 151, 205, 207, 209, 211,
215,350,352,359, 363
Oratius / Horatius Flaccus, Quintus
10,387
Oreb, Franko 117,209
Orlandus — v. Rolandus
Osor, filius Malducis, comes Bratti-
ensis 204,206,208,210,212
Osor, sin Maldučev, brački knez 205,
207,209,211,213
Ostojić, Ivan 341-346, 352
Ostrogorski, Georgije 21,111, 143
Oton de Monteferrato, kardinal 179,
181
Otto de Monteferrato, cardinalis 178,
180
Ouidius / Ovidius Naso, Publius 6,
7,271
Ovidije Nazon, Publije 7 ,396
Oxanus, rex Bulgarorum 142
P Petar Crni 93
Padovanac 394
Pannonii 4
Panonci 5 ,396
Papalić, Jeronim 381, 383-385
Parti 399
Paskal II, papa 83
Paulin, biskup 27
Paulinus, episcopus 26
Paulus Prestantii, archiepiscopus
Spalatensis 56,58
Pavao, apostol, sv. 13,399
Pavao, franjevac 271
Pavao Dalmatinac (Ugrin), domini­
kanac 338
Pavao Đakon, kroničar 387
Pavao Pavlović (Paulus de Paulo),
kroničar 391
Pavao Prestancijev, splitski nadbi­
skup 57,59
Pelagije n , papa 21,23
Pelagius II, papa 20,22
Perceval, splitski načelnik 201
Peričić, Eduard 63,113
Perić, Olga / Olja 417,422
Perusinus, sc. civis 120
Petar, apostol, sv. 13,400,427
Petar, nećak M urgijin, splitski
arhiprezbiter 151,175
Petar, opat sv. Martina, splitski nad­
biskup (12. st.) 117,133,417
Petar, Splićanin, splitski nadbiskup
(10. st.) 57
Petar, splitski arhiđakon (11. st.) 346
Petar, splitski đakon 145,147,333,
341
Petar, splitski nadbiskup (12. st.) 133
Petar, zadarski knez — v. Petrana
Petar, zadarski nadbiskup 95
Petar Comestor, pisac 243
Petar Čemehin, splitski sudac 313
Petar Humski, splitski knez 163,
165, 169, 183, 185, 197, 334,
350, 354
Petar Kamasijev, zadarski klerik,
osorski biskup 101
Petar Krešimir IV, hrvatski kralj 63,
81,472
477
Petar Lombard, biskup Narnija, Picius, Spalatensis 118
splitski nadbiskup 97,99,415 Pier della Vigna 338
Petar Tranzimundov, splitski notar Pisani 184
193,195,215 Piteša, Ante 81
Petar Ugrin, sin Hitilenov, splitski Pizanci 355
nadbiskup 111,417,419 Plinije Stariji 57
Petar Ursin, zapovjednik Klisa 340 Plutarchus 388
Petrana, comes Iadrensis 100 Poloni (lat.) 218
Petrana, zadarski knez 101,103 Poljaci 219
Petricioli.Ivo 63,89,101,129,133, Pompeius, Gnaeus 8
269 Pompej, Gnej 3 ,9 ,398, 399
Petrić, Perislav 203 Poncije de Cruce, meštar templara
Petrus, abbas S. Martini, archiepis- 141
copus Spalatensis 116,118 Pontius de Cruce, magister ordinis
Petrus, apostolus, sanctus 12 Templi 140
Petrus, archiepiscopus Spalatensis Pop Dukljanin, kroničar 403, 405,
(12. saec.) 132 413
Petrus, Chulmiae dominus, comes Potepa, abbas 74,76
Spalatensis 162,164,168,182, Potepa, opat 75,77
184 Prestancije, biogradski biskup 79
Petrus, diaconus Spalatensis 144, Prestantius, rector Spalatensis 56
146,333,341 Pribislauus, filius Malducis, comes
Petrus, Hungarus, filius Chitilen, Pharensis et Almisensis 204
archiepiscopus Spalatensis 116 Pribislav, sin Maldučev, hvarski i
Petrus, Murgii nepos, archipresbyter omiški knez 205
Spalatensis 150,174 Prodan, nećak Grupcijev, splitski
Petrus, Spalatinus, archiepiscopus primicerij 279
Spalatensis (10. saec.) 56 Prodan, Splićanin 135,145,341,346
Petrus Camasii, clericus Iadrensis, Prodan, splitski kanonik 275
episcopus Absarensis 100 Prodanus, canonicus Spalatensis 274
Petrus Cemeche, iudex Spalatensis Prodanus, nepos Gruptii, primicerius
312,313 Spalatensis 278
Petrus Lombardus, episcopus Nar­ Prodanus, Spalatensis 134,144
niensis, archiepiscopus Spala­ Prokopije iz Cezareje, povjesničar
tensis 96,98 51,406
Pezzoli, obitelj 381 Pseudo-Metodije 243
Phedra 6 Puljić, Ivo 65
Philetus, praepositus Zagrabiensis
292 Q
Philippus, episcopus Seniensis 296 Quirinus, sanctus 52
Picije, Splićanin 119

478
R Rogerije, splitski nadbiskup 217,
Rački Franjo 41,151,183,329,330,
380, 382, 385, 391, 395, 396,
413-420,423-425
Radde Marule, clericus Spalatensis
114,115
Rade Marulov, splitski klerik 115
Radosije, zvan Danijel, splitski
svećenik 279
Radosius, cognomento Daniel,
sacerdos Spalatensis 278
Radovan, kipar i graditelj 379
Rajnerije, kardinal 179
Rajnerije, splitski nadbiskup — v.
Amir
Rapanić, Željko 13, 83
Rauenas, sc. civis 48
Raukar, Tomislav 31, 63, 89, 329,
374, 414
Ravenjanin 408, 427
Raynerius, cardinalis 178
Raynerius, episcopus Callensis,
archiepiscopus Spalatensis 108-
110,112,114
Reles (Relja), dux Croatorum 104
Relja, hrvatski vojvoda 105, 416,
422, 426
Ricardus, Calaber, vice-comes
Spalati 288,290
Riceputi, Filippo 383
Rikard iz Kalabrije, splitski podknez
289,291
Rimljani, Rimljanin 5, 11,57,396,
403,413
Rismondo, Tajma 117
Rismondo, Vladimir 382,424
Robert, vesprirnski biskup 149,153
Robertus, episcopus Vesprimiensis
148,152
Rogerije, bizantski upravitelj 113
303, 305, 307, 311, 317, 319,
333, 372-376,419,420
Rogerius, archiepiscopus Spala­
tensis 302,304,306, 310,316,
374
Roland, glavni konjušar, palatin,
slavonski ban, splitski knez 247,
315,317,376
Rolandino iz Padove, povjesničar
338,394
Rolandino Passagerijev, bolonjski
notar 338
Rolandus / Orlandus, magister
agasonum, palatinus, banus
Slavoniae, comes Spalatensis
246,247,314,316
Roman ni. Argir, bizantski car 59
Romani, Romanus (lat.) 4, 10, 56,
57,82
Romul 13
Rusi 211,430
Ruteni, Ruten 217,219,223,239
Ruteni (lat.) 216,222,238
S
Sabacije, Splićanin 303
Sabaeus, Spalatensis 302,303
Saksonci 139
Salimbene de Adam, kroničar 394
Salonin, sin Azinija Poliona 11,399
Saloninus, filius Asinii Polionis 10,
11
Salonitanci, Salonitanac 35,39,43,
45,400,405-407
Salonitani (lat.) 14,34,38,42,44
Salustije Krisp, Gaj 5
Samson, episcopus Nonensis 256
Samson, ninski biskup 257
Samuilo, makedonski car 61
Saracen, krbavski biskup 257
479
Saraceni 141
Saraceni (lat.) 140
Sardelić, Mirko 423
Sarracenus, episcopus Corbaviensis
256
Saxones 138
Schnith, Karl 391
Schwandtner, Johann Georg 382
Scithes 84
Sclaui, Sclauus 32, 38, 46, 50, 72,
104, 106, 112, 194, 254, 266,
286,292,294,310,404
Sebastianus, martyr 18
Sebastijan, mučenik 19
Selem, Alessandro 329, 337, 339,
341, 352-355, 357, 359, 361,
364, 365, 367, 368, 370-374,
376, 377, 391, 394,423,431
Servije Mauro 7 ,1 1 ,397, 403
Servije Tulije 181
Servius Maurus 11
Seuerus Magnus, Salonitanus 44,
408
Sever, zvan Veliki 45,406-408
Severianus, martyr 17
Severus, martyr 17
Siccardus Cremonensis 390
Sikard Kremonjanin 390
Silvestar II, papa 67
Simferije, salonitanski biskup 410
Simon IV. de Montfort, francuski
grof 129
Simon de Keza 57,143
Simplicius, martyr 17
Sirijac 13,400
Skiti 57
Skok, Petar 129
Slavac, izabrani splitski nadbiskup
145
Slaveni, Slaven 33, 39, 47, 51, 73,
107, 113, 169, 195, 249, 255,
480
267 , 287 , 293 , 295 , 313 , 375,
403,404,407,410,416,426
Smičiklas,Tadija 133,135,540
Soldo, Ante Josip 217
Solopov, A .1.382,431
Sorari, Giovanni, zadarski notar 384
Sot, Michel 391
Spalatenses, Spalatensis, Spalatini,
Spalatensis 46, passim
Spes, dea 181
Splićani, Splićanin 47, passim
Stanimir, šibenski arhiprezbiter 374
Stas (Anastazije), sv. 15,39,51,69,
71,135,400,405,409
Steindorff, Ludwig 3,87
Stephanus, episcopus Iadrensis 78
(Stephanus), episcopus Muncorensis
63
Stephanus, episcopus Vacciensis 244
Stephanus, episcopus Zagrabiensis,
electus archiepiscopus Spala­
tensis 244,256
Stephanus, Spalatensis 206,210
Stephanus I, rex Croatorum 80
Stephanus I. Sanctus, rex Hungariae
66,242
Stephanus V, dux Slavoniae, rex
Hungariae et Croatiae 242,310
Stephanus (Prvovjenčani), rex
Serviae 140
Stevan Prvovjenčani, srpski kralj
141
Stipčević, Aleksandar 399
Stipišić, Jakov 79
Stjepan, makarski (?) biskup 63
Stjepan, Splićanin 207,211
Stjepan, vacki biskup 245
Stjepan, zadarski biskup 79
Stjepan, zagrebački biskup, izabrani
splitski nadbiskup 245, 257,
275,362, 363, 365,371
Stjepan I, hrvatski kralj 81,412
Stjepan II, hrvatski kralj 81,85,472
Stjepan I. Sveti, ugarski kralj 67,
243,477
Stjepan V, slavonski herceg,
ugarsko-hrvatski kralj 243,311,
374
Stjepan VI, papa 53
Stjepan Držislav, hrvatski kralj — v.
Držislav
Stošić, Josip 243,380
Strgačić, Ante 111
Strohal, Ivan 402,406
Suebi 3
Suić, Mate 3 ,3 3 ,4 3 ,397,410
Suinimirus, rex Croatorum 80,84
Sweeney, James Ross 217,243,361
Symon de Monteforti, dux Franco­
rum 128
Symphorianus, martyr 17
Syrius 12
v
S Tezej 1,396
Šarić, Aida 81
Šegvić, Kerubin 183,329,331-333,
335, 339-341, 345, 352-355,
357, 359, 361, 364, 365, 367,
368, 370-374, 376, 377, 380,
402, 406
Šidak, Jaroslav 151,163
Šimun de Keza, kroničar 57
Šišić, Ferdo 87, 95, 111, 141, 143,
380, 385,414
Skegro,Ante 53
Šubići 332, 339, 350,378
Švab, Mladen 350
Švob, Držislav 147,350
T Timotej, učenik sv. Pavla 13,399
Talijani, Talijan 357,414
Tamislaus, rex Croatorum 54
Tatari 197,217,219,221,223,225,
227, 229, 233, 235, 237, 239,
241, 243, 245, 249, 251, 253,
255, 303, 361, 363, 372, 420,
422,427,429,430
Tartari / Tatari (lat.)196, 216, 218,
220, 224, 226, 228, 230, 232,
234, 238, 240, 242, 246, 248,
250,252,254,302
Temudžin, vođa Tatara 221,239
Teobaldo, papin legat 119
Teoderik, istočnogotski kralj 403,
407
Teodor I. Laskaris, nicejski car 143,
311,374
Teodozije, biogradski biskup 79
Teodozije, ninski biskup 63
Teodozije, Splićanin 263
Teodozije, splitski nadbiskup 53
Teodozije IH, bizantski car 45,55
Tergestinus, sc. civis 264
Teupolo, Jakob, dužd 269
Teuta, ilirska kraljica 396
Theodorus, episcopus Belgradensis
78
Theodosius, Spalatensis 262
Theodosius HI, imperator Constan-
tinopolitanus 54
Theseus 6
Thomas, praepositus Hungarus 246
Thomas Archidiaconus, clericus,
subdiaconus et canonicus Spa­
latensis 172,176,188,258,276,
306, 314, 331, 340, 341, 374,
378, 384, 385
Tiberije, rimski car 396
Ticijan, rapski biskup 63
Ticion, Zadranin 135
Timoteus, discipulus sancti Pauli 12
Tit, učenik sv. Pavla 13,399, 400
Titio, Iadrensis 134
Titus, discipulus sancti Pauli 12
481
Tollen, filius Buteo 164
Tollen de Chulmia, nepos comes
Petri 184,196
Tollen Politianus, nepos Malducis de
Almisio 196,204
Toljen Butkov 165
Toljen humski, nećak kneza Petra
185,197,554
Toljen poljički, nećak Maldučev
197,205,426
Toma, ugarski prepozit 247
Toma Arhiđakon 3 , passim
Tomašić, Nikola 385,414
Tomislav, hrvatski kralj 55,394
Topić, Mira 117
Toskanac 135,337, 380, 417
Totila, istočnogotski kralj 31, 33,
402-404
Totila, rex Gothorum 30,32
Tragurienses / Traguriensis /
Tragurini 90,96,136,166,200,
204, 270, 280, 282, 284, 286,
288,292,294
Treguan, trogirski biskup 71, 135,
137, 181,279, 297, 317, 337,
366, 367, 374,412,419,424
Treguanus, episcopus Traguriensis
134,136,180,278,296
Tripimirus, dux Croatorum 56
Triuisanus, sc. civis 90
Trogirani89,91,167,171,185,201,
205, 245, 247, 271, 281, 283,
285, 287, 293, 295, 362, 363,
365, 367-369, 380, 422, 426
Trojanae 5
Troyanus 4
Trpimir, hrvatski knez 57
Tuscus 109,134,337
U Veronensis, sc. civis 104
Ugedaj, tatarski kan 360
Ughelli, Ferdinando 382
482
Ugri, Ugrin 57, 85, 91, 117, 139,
145, 217, 221, 223, 225, 227,
231, 233, 235, 239, 245, 249,
251, 255, 257, 263, 267, 293,
295, 311, 313, 360, 361, 371,
375, 377, 414, 415, 417, 421,
422, 426
Ugrin, kaločki nadbiskip — v.
Hugrin
Ugrinus, arehiepiseopus — v.
Hugrinus
Ulfo, zvan Golfank, svećenik 73,75,
•77,79
Ulftis (lat.) - v. Vlfus
Ungari (lat.) — v. Hungari
Urban III, papa 117
Usmiani, Ante 340
V
Valenti, Josip 383
Valentin, makarski biskup 63
Vandali 3,21
Varon, Marko Terencije 403
Varro, Marcus Terentius 403
Vatinije, Publije 9
Velej Paterkul, Gaj 396
Veliki Sever — v. Sever
Venancije, biskup, sv. 39
Venera, božica 31
Veneti (lat.) 62,102,128,130,132,
214,266,426
Venije, rimski zapovjednik 5
Venius, dux Romanorum 4
Venus,dea 30
Vereš, Tomo 380
Vergilije Maron, Publije 5,7,11,33,
396,397,399,403
Vergilius Maro, Publius — v. Virgi-
lius
Vibije, rimski zapovjednik 5
Vibius, dux Romanorum 4
Victorinus, martyr 17
Vilcasius, diaconus Spalatensis 120
Vilceta, filius Buteo 164
Vincent, ugarski prepozit 247
Vincentius, praepositus Hungarus
246
Vinicije, Marko, rimski namjesnik 5
Virgilius / Vergilius Maro, Publius 4,
5,32
Višen, splitski knez 157,163,350
Vita, diaconus et primicerius Spala­
tensis 150,341
Vita, splitski đakon i primicerij 151,
314
Vital, Splićanin 185,187,189,195,
313
Vitalis, Spalatensis 184, 186, 188,
194,312
Viterbiensis — v. Biterbiensis
Vito, nećak precentora Andrije 279
Vitus, sacerdos Spalatensis 278
Vladisclauus / Vladislaus I, rex
Hungarie 84, 86,120,429
Vladislaus, comes curialis 246
Vlfus, cognomento Golfancus, pres­
byter 72,74,76,78
Vrsalović, Dasen 103
Vučeta Butkov 165
Vukaš, splitski đakon 121,147
Vukaš, splitski kanonik 151,155
Vulcasius, canonicus Spalatensis
150,151
Vulcasius, diaconus Spalatensis 120,
146
Napomena:
Brojevi pisani ravno odnose se na latinski tekst i prijevod djela Historia
Salonitana, a oni pisani koso na studiju akademika R. Katičića
Vultej, rimski zapovjednik 9
Vulteus, dux Romanorum 8
W
Wirth, Gerhard 391
Wlcasius, canonicus Spalatensis 151
Y
Yadrius, conditor Iaderae 42
Ylario / Hilario, sanctus 4,5
Ysidorus / Isidorus Hispalensis 2,3,
387,388
Ystrii 8,399
Ytalus 6
Ytalicus 70
Yula, banus Slavoniae 144
Z
Zacharias, propheta 286,289
Zadrani 101, 129, 131, 133, 135,
267, 269, 348, 365, 418, 425,
426
Zaharija, prorok 287
Zelić, Danko 374
Zenon Isaurijac, istočnorimski car
21
Zoja, bizantska carica 59
Zorobabel,Appulus 122
Zorobabel, Apulae 123
Zvonimir, hrvatski kralj 57,69,79,
81,85,131,209,347-349,363,
394,412,413
483
 INDEX LOCORUM / KAZALO ZEMLJOPISNIH NAZIVA

A Aspalathos 19
Ad basilicas pictas (Split), locus 117 Atena 69
ad Petram (apud Spalatum) 202 Athene 68
Adria, grad 7 Austria (lat.) 230,236
Adria (=Dalmatia), provincia 6 Austrija 127,231,237
Adriaticum mare / Adriaticus pontus Azija 197
/ Adriaticus sinus / Hadriaticum Azija, središnja 360
mare 7,8,12,32,42,43,138 Azovsko more 217
Adrija (=Dalmacija), provincija 7,
396 B
Aenona — civitas Nonensis 80 Bar 61,217,411
Africa (lat.) 196 Bari 333
Afrika 197 Basilen 184
Akvileja 13,15,131,400 Belgradum (=Biograd) — ciuitas
Alba / Alba Regalis / ciuitas Albensis Belgradensis 62
/urbs Albensis 98,99,242,244 Benevento 372
Aleksandrija 13 Berberium 162
Almisium 204- 206,208 Bergamo 191,357
Almisium, parochia 64
Bichicium 314
Alpes ferree / Alpes ferreae 64, 84,
Bihać 315,333,376
85
Biograd 63
Altaj 239
Bizant 59,81,105,349,407
Anagna 317,374
Bizantska Dalmacija 55
Ancona 139,189,191,193,195
Bizantsko Carstvo 111
Ancona / ciuitas Anconitana 138,
188,190 Blatno jezero 99
Antibaris — ciuitas Antibarensis 60 Bohemia 32
Antiochia 68,142 Boka kotorska 350
Antiohija 13,69,143 Bologna 135, 153, 333, 337, 338,
Apeninski poluotok 109 339, 340, 350, 351, 354, 356,
Apulia/Appulia (lat.) 110,206,214, 393,394,397,419
260,306,372 Bononia 134,337
Apulija 111,123,207,215,261,303, Borgo San Donino 15
301,364, 372 Bosiljina 185
Aquilegia 12,304 Bosna 111,123,151,153,163,339
Argos 388 Bosna (lat.) 122,152,162,252
Arkuz (Split), locus 332 Brač 39, 101, 103, 205, 209, 215,
Asia (lat.) 196 359, 363,370,405

484
Bratia 38,100,204,208 Clissa / castrum Clisse, Clisie, de
Brescia 153 Clissa 140,158,168,170,242,
Bribir 163 254,262,310,314
Brindisi 333 Constantinopolis 110,112,130
Britanija 342 Corbauia, parochia 64,116
Brixia — ciuitas Brixiana 152 Corrcira (=Korčula), insula 38
Brundizi 9,11 Craina 62
Brundusium 8 Crassus mons 114
Budalia 244 Creta 12
Budim 245,333 Crna Gora 17
Budimpešta 381 Crno more 31
Bugarska 143,255 Curetia 32
Bulgaria 142,254 v
C
C Čazma 243,360
Cagli 109 Češka 33,404
Calli — v. Cagli Čiovo 332, 359, 360
Callis / Callium 109
Carigrad 27,105,111,113,131,143, D
407,410, 415 Dalmacija 3, 5 ,7 ,9 ,1 1 ,1 3 ,1 5 ,1 7 ,
Carinthia 54,55,304 1 9 ,2 1 ,2 7 ,3 1 ,3 3 ,3 9 ,4 9 ,5 3 ,
Catarum — ciuitas Catariensis 252 5 5 ,6 1 ,7 1 ,7 5 ,7 9 ,8 5 ,8 7 ,8 9 ,
Cava 263 105, 111, 121, 125, 129, 131,
Cavtat 5,41 149, 253, 289, 291, 311, 346,
Česma 242 347, 357, 360, 364, 365, 368,
Cetina, parochia 64 373, 378, 395-405, 407-410,
Cetina, rijeka 63 413.415.416.427- 431
Cetina — fluuius Cetinensis 62 Dalmacija, Donja 53, 63, 89, 409,
Chiusi 121,417 428
Chlich 263 Dalmacija, Gornja 53,61,253,409,
Chroatia / Chrouatia / Croatia 2,14, 411
32, 48, 54, 62, 64, 68, 72, 74, Dalmae, planities 3
78,84,90,110,112,125,150, Dalmatia 2,4,8 ,1 0 ,1 2 ,1 6 ,2 0 ,2 6 ,
182, 248, 252, 308, 310, 348, 27, 32, 38, 48, 54, 60, 70, 74,
404,410,427,428,429,430 78,84,104,110,120,125,128,
Chulmia / Chilmia / Chelmia 854, 130, 148, 150, 252, 290, 348,
64,162,168,184,470 357.402.410.427- 430
Cipar 5,141 Dalmatia Inferior 52,62,428
Civitavecchia 349 Dalmatia Superior 52,60,252
Cleuna, parochia 64 Dalmaticum mare 54, 86,429
Clissa, parochia 64 Dalmatinsko more 55,87,470,428,
429

485
Danubius 54,56,220,230,234,242 F
Delmina, pokrajina 3,55 Faron 38,100,204
Delmina, provincia 2,54 Firenza 135,557
Delmis, civitas 2,54 Firm 349
Delmis, grad 3 ,5 5 ,396 Forum holitorium (Rim) 181
Dioclia 16 Franačko Carstvo 389
Diokleja, grad 17
Dirachium / Diracchium 1,140 G
Dnjepar 360,420 Gaeta 131
Doclea / Dioclia, urbs 17 Galacija 13
Dokleja, grad 3,17 Galatia 12
Drač 3,61,141 Galicia (lat.) 219
Drački temat 61 Galicija 360
Drauus, flumen 4,64, 84,230,244, Galija 303,342
428 Gallia (lat.) 302
Drava 5,65,85,231,245,428, 429, Gardsko jezero 394
430 Gaza (Palestina) 5
Drid 185 Germania (lat.) 306
Driuosten 252 Germanija 307
Drivast 253 Glaž 289
Dubrovnik 5,41,61,103,253,313, Gobi, pustinja 360, 361
350, 381, 396, 405 Gradež 552
Duklja, grad 53,400 Grado 119
Dunav 55, 57, 221, 231, 235, 241, Grčka 3 ,7 ,1 3 ,1 4 3 ,396,397
243,410,428,430 Gretia 2,6,12,142
Duvno 3,53 Grohote 209
Gvozd 429
E
Egipat 5 H
Emilia, provincia 12,152 Hadria 7
Emilija 13,153 Hadriaticum mare — v. Adriaticum
Epidaur (=Cavtat) 5, 41, 396, 405 mare
406 Hispanija 342
Epir 3,9 Hrvatska 3, 15, 33, 49, 53, 55, 71,
Epirus / Epyrus 2,8 73,75,79,85,91,105,111,113,
Epitaurus / Epitauros 4,40 125, 141, 157, 183, 247, 249,
Etrurija 109 253, 309, 311, 347, 360, 361,
Europa 197,217,558,356,361,380, 365, 373-376, 378, 396, 408-
420 410,413-416,424,427-431
Europa (lat.) 196 Hum / Humska kneževina 55, 125,
163,169

486
Hungaria 84,86,88,90,96,98,102, Jakin 333, 357
116, 120, 122, 124, 126, 138, Jeruzalem 13
144, 148, 162, 216, 218, 220,
224, 238, 244, 248, 254, 290, K
294, 302, 304, 308, 310, 314, Kalabrija 289
348, 385, 429 Kalistov kompleks (Rim) 19
Hurania 132 Kalka, rijeka 217
Hvar, otok 39, 101, 103, 205, 359, Kalnik, grad 360
363.370.405 Kamen (kod Splita) 203
Kamenica 360
I Kapadocija 3
Iader — v. Yader Kapela, planina 85
Iadera / Iader, urbs 43.88,102,110, Kapitolij (Rim) 181
128, 130, 132, 138, 184, 266, Kapua 15,55
341 Karakorum 360,361
Ierusalem 12 Karantanija 55
Ilirida, provincija 3 ,396 Karintija 55
Ilirik 5,13,25 Karpati 219
Illiris, provincia 2 Kaspijsko more 241
Illyricum / Illiricum 4,12 Kaštela 309,427
Ind, rijeka 239 Kaštelanski zaljev 133
India (lat.) 238 Katalaunska polja (kod Pariza) 57
Indija 239 Kavkaz 3
Istočno Rimsko Carstvo 21 Kijevska Rusija 197,217
Istra 3, 13, 39, 55, 129, 332, 350, Klaudijeva cesta 15
372.405 Klis 141, 169, 171,267, 360, 361,
Istria — v. Ystria 363, 375, 376, 419
Italia — v. Ytalia Kluzi, grad 417
Italija 3,5,15,31,33,73,109,333, Kneginec 125
339, 342, 356, 364, 372, 394, Knin 163,311,315,333, 375, 376
402-404 Kninsko polje 360
Iulia Crisopolis / Iulia Chrysopolis Kopar 349
14,15 Korčula, grad 381
Korčula, otok 39,405
J Koruška 55,305,372,410, 428
Jadran 13,332, 348, 350, 359, 360, Kotor 253
361,379, 393,414,420,431 Krajina (Poljica) 65
Jadranski zaljev 139 Krbava 65,117,477
Jadransko more 7,9,13,33,43,349, Kreta 13,33,400
372, 430 Krim 347
Jadrija, grad 43 Krk, grad 73
Jadro, rijeka 43,332 Krk, otok 33,429

487
Krka 3 Marina (kraj Trogira) 185
Kumanija 360 Marjan, brdo 91,293,332
Kurecija 33,404 Maronia (lat.) 54,410
Kvarner 350 Maronia, parochia 64
Kvarnerski zaljev 3 Maronija 55,65
Kyrieleyson / Kyrie eleyson, mons Marusinac (Salona), lokalitet 15,51
90,91 Massarum, parochia 64
Massarum / Massari mons 112,202
L Međimurje 3
Lacij 109 Milano 394,395
Lateran 3 9 ,131,374 Mletačka marka 153
Lateranum 136 Mletačka Republika 101
Legnano 111 Mletci 111,129,133,139,303,333,
Liburnia (lat.) 2 348, 359, 365, 372, 394, 414,
Libumija 3 ,396, 397 418,426
Liguria (lat.) 152 Modena271
Ligurija 153 Mongolija 360
Lika 249 Montecassino 387
Lissa / Lysia, insula 38,110,406 Moskva 360
Lombardia (lat.) 302 Mosor 113,203,332,416,417
Lombardija 97,191,303,357,372, Mucarum 62
380 Mucrum / Mulcer 63
Luca, iupa 156 Mutogras 115
Lučac (Split), predjel 332,335,375
Lugdunum 298,299,302 N
Luka, županija 157 Naks, otok 7
Lyon 299,303,307,377 Napulj 131
Lysia — v. Lissa Nami 97,99
Niceja 63
M Nicejsko Carstvo 143
Macar 63 Nikomedija 19
Macerija (Split), predjel 293 Nin 81,472
Mađarska 53 Novgorod 360
Mageria / Magaria (lat.) 56,57
Magerija, pokrajina 57 Nj
Makar / Mukar 63 Njemačka 307,372,402
Makarska 63
Mala Azija 13,386 O
Manastirine (Salona), lokalitet 51 Obala (Split), predjel 67,187
Mantova 5 Oglaj 372
Marche, pokrajina 109 Omiš 205,207,209,350
Marchia Venetica 152 Orljava, grad 360

488
Oštrog (Kaštela) 165,271,295,351, Postures / Posturio / Pistorium
421, 426 (Split), locus 107
Oštrog (Kaštela) (lat.) 164 Potisje 57
Ostrogon 221,245
Otok (Solin) 81 Q
Otrant 333 Quamarius sinus 2

P R
Pad / Po, rijeka 5 ,3 3 ,396
Padova 5 ,338, 383
Padua 4
Padus, flumen 4
Palestina 5 ,1 3 ,388
Pannonia (lat.) 2, 16, 56, 118, 304,
310
Panonija 3,5,17,67,119,305,311,
348, 374,410
Panonija, Zapadna 57
Parisii 300
Pariz 57,243,301
Parma 394
Patauium / Patavium 4,5
Patavij 5 ,396
Pavija 65
Peristil (Split), trg 19
Perugia 121,135,111,353
Perusium / ciuitas Perusina 134,176
Pestium 220,230,232
Pešta 221,231,233,235
Piacenza 15
Piša 185,349
Pistura (Split), predjel 107,139
Po — v. Pad
Podgorica (Crna Gora) 3,17
Podmorje (Kaštela) 165
Polonia 30,32
Poljana (Trogir) 408
Poljica (kod Splita) 113
Poljska 31,33,402,404
Poljud (Split), predjel 57
Pomposa 71
Rab, grad 89
Ragusium (=Dubrovnik) 4, 40, 60,
102
Rama 125,560
Rasia 16,140,252
Raška 17,141,253,407
Rauenna 12,20,26,108,114
Ravena 13,21,27,29,115,407
R im 3,11,13,15,17,21,27,39,41,
53, 73, 77, 79, 83, 121, 133,
137, 153, 181,243, 311,336,
348, 352, 354, 356, 363, 365,
371, 377, 378, 381, 389, 399,
403,405,408, 414,419,427
Rogoua(lat.) 150
Rogovo 151
Roma/Romana urbs 10,12,14,16,
26,38,40,72,76,78,120,136,
152,242,403
Romana Res Publica 8,10
Rusija 217
Rutenia / Ruthenia 16,17,196,218
Rutenija 17,197,219,407
S
Sabarija 53
Sajo - v. Šajo
Salemo 263
Salona, rimski grad 3,9,11,13,15,
17, 1 9 ,2 1 ,2 5 ,2 7 ,3 1 ,3 3 ,3 5 ,
3 9 ,4 1 ,4 3 ,4 5 ,4 9 ,5 1 ,5 3 ,7 9 ,
332, 394-396, 398-407, 409,
410,416,422, 425-427

489
Salona / Salone, urbs Romana 8,10, Solin 79, 81, 133, 161, 165, 263,
12, 14, 16, 18,20,24,30,32, 293, 305, 309, 311, 369, 373,
34, 38, 40, 42, 44, 48, 50, 52, 375, 406,412
78,402 Solinsko polje 419
Salona (=Solin) (lat.) 80, 133, 160, Solo, flumen 220
168,262,292,304,308,310 Šolta / Soluta 38,208
Satirion, rijeka 15 Spalato (tal.) 340
Sauus, flumen 4 Spalatum / civitas, urbs Spalatensis
Sava 5 16,passim
Scardona 62 Split 17,passim
Sclauonia (=Sklavonija) 34,48,52, Splitsko polje 426
68,76, 84,347, 357, 372,405, Srb, mjesto 249
409, 429 Srbija 17,141,255,360
Sclauonia (=Slavonija) 86,145,170, Srebrenica, rijeka 249
219,247,288,290,315,429 Sredozemno more 358
Sclauonicum regnum 72,429 Srijem 111
Senj 63 Stagnum 64
Seruia 16,140,252,254 Stolni Biograd 99, 127, 243, 245,
Sevilja 3 247
Sibenicum — castrum Sibenicense Ston 65
62 Strido (lat.) 2,54
Sicilia — regnum Sicilie 306 Stridon 3 ,5 5 ,410
Sicilija, kraljevstvo 307,372 Strigonium 220,221,244
Sicilija, otok 5 Suagium 252
Sirbij, rijeka 249 Suinigradum 162
Sirbium, flumen 248 Susdalium 216
Sirija 13,141 Sustipan (Split), predjel 355
Sirmij 53 Suzdalj 217
Sisak 53 Svač 253
Siscia (lat.) 53 Sveta zemlja 129,139,344,350,420
Siscia 53 Sveti Stjepan (=Stipanska), otočić
Sita, rijeka 217 295
Skandinavija 31 Sveto Rimsko Carstvo 111,307
Sklavonija 35,49,53,69,77,85 Syria 140
Skradin 63 Sytirion, flumen 14
Slatine (Čiovo) 332 Szekesfehervar 99
Slavenske zemlje 347,409 Szombathely 53
Slavonija 87, 145, 171, 219, 225, v
247, 257, 289, 291, 315, 360, S
363, 368,369, 372,375,429 Šajo / Sajo, rijeka 221, 225, 360,
363, 421

490
Škrip 405 239, 245, 247, 249, 255, 257,
Šolta 39,209,332,405 297, 299, 303, 305, 309, 315,
Štrigovo 3 360, 363, 365, 370, 372-376,
378,411,417,429
T Ugarsko Kraljevstvo 87, 103, 125,
Terra sancta 128,138 141,149,197,221,255,311
Teutonia (lat.) 30,402 Ugljan, otok 131,478
Teutonija 31 Umbrija 99,109
Tininum / castrum Tiniense 64,262, Una 249,376
314,428
Tirensko more 349 V
Tisa, rijeka 221 Varadin 235
Toledo 303 Varaždin 125
Torre Maggiore 303 Veli varoš (Split), predjel 335
Toscana 109 Venecija 7, 13,103, 111, 129, 133,
Traguriensis campus 288 141,267,350, 381
Tragurium 88, 120, 136, 188, 246, Venecija, pokrajina 394
250,270,282,294,308 Venetia (lat.) 12,110,128,132,138,
Transiluania (lat.) 234 302
Transilvanija 235 Verona 105,119,475
Transpadanska Galija 11 Verona (lat.) 118
Treviso 91,414 Via Appia 15
Treviška marka 338, 394 Via Claudia 14,15
Tripolis 143 Vicenza 394
Trogir45.87.89,121,123,135,137, Vicus Latinorum (Zagreb) 245
165, 189, 195, 205, 247, 251, Virovitica 289
253, 271, 283, 295, 309, 337, Vis, otok 39,103,111,405,406
348, 355, 358, 359-361, 363, Visla 31
365, 368, 369, 373, 379, 380, Viterbo, grad 149
381, 385,408 Viterbo, pokrajina 109
Troja 5 ,396 Vladimirija 360
Trst 265 Vrana 131,137,149,209,297,370
Tulijanum (Rim) 181 Vrana (lat.) 130,136,148,296
Turris Cepia 302,303 Vransko jezero 131
Tuscia (lat.) 108,109,120 Vranjic 133,478
Tuscija 121
Tysia, flumen 220 Y
Yader, flumen 42
U Yadria / Yader, urbs 42,43
Ugarska 85,89,91,97,99,103,105, Ystria 12,38,54,128,372
117, 121, 123, 125, 133, 141, Ytalia 32,188,402
145, 149, 163, 217, 219, 225,

491
z Zapadno Rimsko Carstvo 21,57
Zadar 43,85,87,89,103,111,123,
125, 129, 131, 133, 139, 141,
157, 185, 267, 341, 345, 347-
349, 352, 355, 359, 381, 406,
414,418,419, 425,426
Zagrabia, parochia 64
Zagrabia, urbs 236,244,256
Zagreb 65,237,245,257,333,360,
385
Zelena tržnica (Rim) 181
Zvonigrad 163
Ž
Željezne planine 65,85
Žmovnica, rijeka 332
Žuto more 360
Kazala sastavio Arsen Duplančić

Napomena:
Brojevi pisani ravno odnose se na latinski tekst i prijevod djela Historia
Salonitana, a oni pisani koso na studiju akademika R. Katičića

492
 INDEX RERUM / KAZALO POJMOVA

A antidotum 98
abbas 38, 70, 74, 116, 118, 120, antistes 50,52,114, 308
150,250,258,260 antistites gentiles 12
abies 220 antrum 4
acta priuata 200 anuli aurei 316
acta publica 200 anulus 74
actio criminalis 178 anulus episcopalis 74,98
administratio 96,108,118 apochrisarius 96,120,140,148
administratio ecclesie Spalatensis apostol 13
66,104 apostolus 12
administratio regni 126 apparatus armorum 110,138,192,
admonitio 94 208
adra 6 apparatus escarum 138
adra 7 aqua 42, 114, 220, 226, 238, 240,
aduena 230 248,252,284
aduentus Antichristi 242 aque Danubii 234
aduocatus 200 aque palustres 244
ager 312 aquilo 238
agon martirii 14 aratrum 304
alimentum 240 arbor 206,218,288
alimonium 164 arbores fructifere 104
altare 134, 138, 208,230 arca 50
altariolum 208 archidiaconatus 22, 24, 154, 172,
altercatio 178 180
ambon 96 archidiaconus passim
ambon 97 archidiaconus Thomas 258, 276,
anathema 76,122, 306 306,314
anathematizatio 76 archiepiscopatus 296
ancilla 184
archiepiscopatus ecclesie Spala­
andron 250
tensis 94
anđeo 153
archiepiscopus passim
angelus 152
archiepiscopus Colocensis 300
anguigena 4
archiepiscopus ecclesie Spalatensis
anguilla lubrica 206
290
anguis lubricus 6
archiepiscopus ecclesie Spalatine
animaduersio canonica 134
94
animal 44,56,104,156,234,240,
archiepiscopus Sipontinus 78
250,304,312

493
archiepiscopus Spalatensis 64, 66, B
78,256 balista 233,267
archiflamen 12 balista 34,232,266
archipresbiter 100,174,176 ban 123, 145, 247, 267, 287, 289,
archipresbyter ecclesie Spalatensis 293,295,315,317
102 banus 122, 144, 246, 266, 286,
archipresul 118 288,292, 294,314,316
arcus 34,160, 232, 240,284 ban bosanski 289
argentum 256, 316 ban Slavonije i Dalmacije 289
arhiđakon passim banus Bosenensis 288
arhiđakon Toma 259,277,307,315 banus Sclauonie et Dalmatie 288
arhiflamini 13 baratrum desperationis 278
arhiprezbiter 101,175,177 barcusius 206
arhiprezbiter splitske crkve 103 barkuzij 207
arma 204,208,212, 220,224,226, barones 218,224,244
228,230,240,262, 264,282, baruni 219, 225,245
284, basilica episcopii 50
armamenta uelorum 60 bazilika biskupska 51
armentum 206 bellum 104, 156, 162, 202, 208,
ars Antiocena 68 238,262,270,284
ars aurifabrilis 122 beneplacitum 86, 150, 310
articulum 294 bilježnik 137
arx 284 biremis 210
assensus postulationis 274 biskup passim
asser 304 biskup biogradski 79
auctoritas 44, 102, 116, 148, 174, biskup delmitanski 53
176 biskup hrvatski 65,79,97
auctoritas apostolica 24,72,76 biskup hvarski 257, 317
auctoritas metropolica 68 biskup kraljevski 65
auctoritas perfecte legationis 148 biskup krčki 77
auctoritas plena 188 biskup ninski 79,149
auctoritas sedis apostolice 150 biskup osorski 79
auctoritas synodalis 40 biskup pečujski 247, 289
auditor 116,178 biskup rapski 79
auditor sudae 117, 179 biskup senjski 257, 299
aula regia 44 biskup siscijski 53
aule principes 64 biskup skradinski 299
aulicus 16 biskup trogirski 79, 277, 279
aureus 110 biskup vački 245
aurum 256 biskup zadarski 79,101
biskup zagrebački 245, 257,273

494
biskupija passim C
biskupija biogradska 63 calix 54, 68, 106
biskupija hvarska 101,119 camerarius 194
biskupija krčka 63,101 camere episcopii 304
biskupija ninska 63, 79 campana 192
biskupija osorska 63,101 campus Spalatensis 202
biskupija rapska 63,101 campus Traguriensis 288
biskupija trogirska 63 cancellarius aule regie 244
biskupija zadarska 63 candelabrum 68
bitka 5,85,107,125,159,161,165, canonicus passim
205,213,221,225,225,229, canonicus Thomas 172
231,241,265,285,293 canticum 230
bjegunac 283 capella curie 94
blagajna javna 195 capellanus 100,120,302, 304
blagajna kraljevska 111,295 capellanus curie 104,148
blagdan Svih svetih 169 capitulare, capitularium 200
blagdan Uskrsni 297 capituli bulla 290
blagdani Uskršnji 191 capituli procuratores 290
blago 235,247,253 capitulum 92, 134, 144, 172, 174,
blago crkveno 21,69, 199,243 256,258, 260,274,278,288,
blago kraljevsko 243 290.296.300.316
blago krupno 207 capitulum 70,136,274 v. poglavlje
bodež 15,161,185,189,211 capra forestis 240
bogoslužje 49, 73,75,77,307 capsa 68
bogovi 19,49 captiui 36, 38,160, 166, 210, 212,
bona Almisarorum 206 214,228, 230, 254,266,270,
bona immobilia 198 288.294.296.314.316
bona mobilia 198 captiuitas 248
bona Spalatensium 270 captiuorum liberatio 314
boravište 231 captiuorum relaxatio 270
braća mala 189, 193, 277, 299 v. caput 14,106,160,168,186,212,
red male braće 224,230,231,248 v. glava
braća propovjednici 243,275,301 caput 12,32 v. grad
v. propovjednici caput 174,186 v. starješina
brana od pruća 233 caput insule 206
branitelji 201 caput pontis 222
brod passim car 5, 17, 21, 27, 113, 213, 215,
brodovlje 3 , 11, 129 , 13 1, 141, 209 , 303,307
265,283,285 car rimski 243
brodovlje Splićana 285 carcer166,212,214,286,294,314,
bulla 296 316

495
cardinalis 102,116,178,256
carevi 45,27,213,311
carevi carigradski 45
carevi grčki 311
carnes immunde 240
carnes munde 240
carnifex 228,248
cartule scrinii 306
cassis 160
cassis ex coriis facta 240
cassis ferrea 240
castellanus 262,292
castra 34, 84, 86, 104, 142, 224,
226,232,242,252 v. logor
castra Buyseni 162
castra Hungarorum 220,222,224
castra laycalia 228
castra regia 218
castra Tartarorum 220
castrenses 250
castri custodia 140
castri tutela 140
castrum 124, 130, 142, 164, 166,
170, 204, 250, 256 v. tvrđava,
utvrda
castrum Clise 242, 254
castrum Clisie 168,262, 310,314
castrum Clisse 140
castrum de Clissa 158
castrum Sibinicense 62
castrum Tiniense 64, 262
cathalogus archiepiscoporum 52
cathalogus sanctorum 120
caula 170,232
causa 136,176,178,180, 200,256,
308 v. parnica
cause ciuiles 198
cause ecclesiastice 172
cause forales 198
cella uinaria 304
cellula 260
cenaculum 304
496
cenobium Cauense 262
cenodoxa 298
cer 227
cesar 20
cetus clericalis 230
chorea 224,248
christianitas 210
Christianorum persecutor 56
Christianus 14, 16, 18, 32, 56, 58,
86, 126, 196, 216, 232, 236,
242
christicola 46
cibarium 110
ciminile manicatum 68
cista 240
ciues Iaderenses 122,266
ciues Salonitani 14
ciues Spalatini 104
ciues Spalatenses 306
ciues Tragurienses 136
ciuis passim
ciuitas passim
ciuitas Albensis 242
ciuitas Anconitana 188
ciuitas Catariensis 252
ciuitas Christianorum 216
ciuitas episcopalis 40
ciuitas metropolis 8
ciuitas Nonensis 80
ciuitas Spalatensis 86, 200, 256
ciuitas Spalatina 104, 146
ciuitas Ytalie 188
ciuitates Dalmatie 308
ciuitates maritime 86,252
ciuitatis ianue 250
ciuitatis nobiles 110
ciuitatis regio 104
ciuium uniuersitas 246
classis 2, 36, 128, 130, 208, 266,
282
classis Spalatensium 284
claustrales 106
claustrum 230, 258, 260
clerici Callenses 108
clerici Spalatenses 104
clericus passim
clerus passim
cliens 296, 304
clientela 192,298
clipeus 222,232
clippeus 34 v. clipeus
cogressio contraria 284
cohors 262
collarium 160
collatio 68,198
colloquium pacis 214
colonus 32,164,208,220,254
colune palatii 44
comes 92,102,146,156,182,184,
194,200,210,212,214,256,
258,288,290,312, 316
comes Berberiensis 162
comes duitatis 90,100
comes duitatis Spalatine 146
comes curialis 246
comes Spalatensis 162
comes Vegliensis 258
cometa 196
comitatus 140,156,168,184,296
comitatus 170,192,244,254,308,
310 v. pratnja
comitatus Chilmie 64
commentum 300
communitas 114, 184, 186, 188,
192
communitatis debita 198
compedes 212,286
compositio litis 178
compta 138
computatio capitum 110
comunitas 138 v. communitas
concilium 68
concilium domini Innocentii 136
concilium generale 274
concilium Lugdunense 306
conductus 140, 304
confessio Christiani nominis 14
confessor 300
confirmatio 68,118,172, 300
confirmatio archidiaconatus 154
confirmatio electionis 148
confirmatio papalis 148
confirmatio priuilegiorum metro-
police auctoritatis 68
confirmationis rescriptum 118
congressio 264,294
congressus ad arma 262
consecratio 48, 70, 94, 96, 102,
116,118,120,136,296,300
consecratio oratorii 90
consecrator 152
consensum pacis et dilectionis 180
consilium 222,224,226
consilium 44,72,90,92,100,104,
108, 124, 154, 156, 176, 184,
186,190,198,200,210, 218,
220,222,224, 260,282,290,
v. odluka
consilium 36, 72,74, 84, 90,166,
188, 192, 220, 258, 290 v.
vijeće
consilium 214,230,314 — v. savjet
consilium uniuersale 200, 218 v.
vijećanje
constitutiones sanctorum 274
consuetudo ecclesie orientalis 64
contagio heretica 122
contio 260,288
controuersia priuilegiorum 134
contus 284
conuallis 210
conuentus 116,174,192,274,276,
290
conuersatio 22,98,116,198
conuersatio sancta 80
corium taurinum 240
497
corona regni 140
corpus beati Anastasii 50,134
corpus beati Apollinaris 28
corpus beati Domnii 14,50, 78
corpus beati Stephani regis 242
corpus Biblie 300
corpus pontificis 114
corpus puerile 230
cratis 164
cratis uiminea 232
cripta 44, 250
crkva — passim
crkva biskupska 53
crkva blaženoga Dujma 21,49,53,
81, 113,255,297
crkva blaženoga Stjepana 209
crkva blaženoga Ivana Lateranskog
39
crkva blaženoga Stjepana 209
crkva Bogorodičina 51
crkva braće propovjednika 301 v.
propovjednici
crkva istočna 65
crkva Katolička 75
crkva metropolitanska 65,137,301
crkva ninska 137,257
crkva salonitanska 49, 53,63, 79,
97,101
crkva senjska 63
crkva sipontinska 105
crkva skradinska 299
crkva splitska — passim
crkva svete Marije (kod kninske
tvrđave) 65
crkva svete Marije (u Saloni) 81
crkva svete Marije (u Stolnom
Biogradu) 97
crkva svete Stošije 95
crkva svetoga Benedikta 115
crkva svetoga Dujma 69, 81, 95,
101,117,139,141,255,319
crkva svetoga Feliksa 67,187
498
crkva svetoga Ivana 95
crkva svetoga Petra 309
crkva svetoga Stjepana (u Saloni)
81
crkva svetoga Stjepana (na Šolti)
209
crkva svetoga Stjepana kralja 145
crkva templarska 137
crkva trogirska 71,97,137
crkva u Calliju 109
crkva zadarska 95,101,103, 119
cruce signatus 138,140
crucifer 144
crucis caracter 128
crucis signaculum 138
crux 68,128,138,140
culta 206,288
cultura Christiana 16
cultus Christiane fidei 66
cultus diuinus 48
cultus muliebris 218
cuneus 104, 164, 220, 222, 224,
232,254,262,292
curia imperialis 112
curia 90,96,112, 242, 246, 296 v.
dvor
curia 192,194 v. kurija
curia 24, 104, 108, 150, 152, 154,
176, 302 v. kurija rimska,
kurija papinska
curia 168,184,192,200, v. sud
curia 254 — v. vijećanje
curia laycalis 168
curia pape 148, 298 v. kurija
papinska
curia regalis 138
curia regis 64,90,144
curia Romana 68, 112, 116, 132,
302,316 — v. kurija rimska
currus 138,222
custodia 124,166,212 v. tamnica,
zatvor
custodia 90,212,222,234 v. straža diaconus 144,146,148,150
custodia 286 v. stražar dies communis exitii 228
custodia 206,210,312 v. zaštita dies dominica 216,304
custodia 24, 140, 243, 314 v. dies Iouis 286
čuvanje dies Pasce 316
cutes animalium 240 dies sepulture 300
v
dies Veneris 196
C diffinitio 178
čamac 31,241 dignitas presularis 306
čast crkava 237 dijeceza 63, 305
čast kneževska 169,185 dijeceza Chiusi 121
čast nadbiskupska 117,307 dijeceze splitske crkve 101
čast pastirska 145 dioceses ecclesie Spalatensis 100
čast svećenička 27 diocesis 62,304
član 295 diocesis Clusinensis 120
čuvanje 243,315 discipline crkvene 137
discipline ecclesiastice 136
Ć diuerticulum 250
ćelija 261 diuina (sc. officia) 306
djelovanje javno 201
D djelovanje privatno 201
dan Apostola 209 dobra Omišana 207
dan opće pogibije 229 dobra Splićana 271
dan ukopa 301 doctor 2,20,22
dar 27, 73, 95,111,113,123,125, dogovor 87, 131,215, 267
139,231, 243, 293, 309,313 dokument javni 189
darovanje 69 dolazak Antikrista 243
daska 165 dolium 114
datium 198 domicilia suburbane habitationis
davanja 53,123, 293 244
decima 52 domicilium 48,134
dedicatio 48 domicilium archiepiscopale 296
deditio 294 dominatus Veneticus 266
defectus solis 196, 216 dominium 8, 84, 86,102,144, 310
demon 152, 230, 238 dominium Almisanorum 204
denominatio 278 dominium Dalmatie et Chroatie 84
depressio ecclesiastici iuris 296 dominium insularum 102, 296
derogatio dignitatis 172 dominium regni Dalmatie et
derogatio honoris et iuris 270 Chroatie 54
desetina 53, 299 dominium Spalatensium 204
dextrarius 192 dominus Chulmie 162
diabolus 184, 254 domovina 3

499
domus episcopii 304,306 dvoveslarka 211
domus lapidea 295 dyadema regni Hungarici 310
domus lignea 295
domus suburbana 294 Đ
domus templi 140 đakon 145,147,149,151,
domus uiminea 295 đavao 185,255
donarium 94,122,242
doseljenik 231 E
dostojanstvenici crkveni 245 ecclesia passim
draco 4 ,6 ecclesia beati Domnii 52,112,254,
dronjak 155 296
družina 185, 187, 189, 207, 211, ecclesia beati Iohannis Lateranen­
225 sis 38
drvlje 229 ecclesia beati Stephani 208
država rimska 11 ecclesia Callensis 108
ducatus 54 ecclesia catholica 74
ducatus prouincie Bosenensis 252 ecclesia Colocensis 116
duh koji ima razum 153 ecclesia Dei Genitricis 50
duh zao 153,231,238 ecclesia episcopalis 52
duces Gothorum et Chroatorum 52 ecclesia fratrum predicatorum 300
duces Sclauonie 52 v. predicatores
dux passim ecclesia Iaderensis 94,100,118
dux Attila 56 ecclesia metropolis 64
dux Bathus 254 ecclesia metropolitana 300
dux Caydanus 244,252 ecclesia Nonensis 136,256
dux Chrouatorum 104 ecclesia Salonitana 48,62,98
dux Dionisius 292 ecclesia sancte Anastasie 94
dux factionis 278 ecclesia sancte Marie (in Alba) 98
dux Gothus 34 ecclesia sancte Marie (in Salona)
dux Reles 104 80
dux Sclauonie 170 ecclesia sancte Marie (iuxta
dux Venetorum 128 castrum Tiniense) 64
dux Vngarorum 56 ecclesia sancti Benedicti 114
dužnost biskupska 149,151 ecclesia sancti Domnii 68, 80, 94,
dužnost nadbiskupa 118 100,138,140,254
dužnost pastirska 67,123 ecclesia sancti Felicis 66, 186
dužnosti arhiđakonove 175 ecclesia sancti Iohannis 94
dvor 65,97,243,247,297 ecclesia sancti Petri 308
dvor carski 113 ecclesia sancti Stephani (in insula
dvor pape Inocenta 299 Solta) 208
dvor kraljev 91,139,145,247,305 ecclesia sancti Stephani (in Salona)
dvor nadbiskupski 65 80

500
ecclesia sancti Stephani regis 144
ecclesia Scardonensis 298
ecclesia Signiensis 62
ecclesia Spalatensis passim
ecclesia Spalatensium 48
ecclesia Spalatina 78,94,100,118
ecclesia Sypontina 104
ecclesia templariorum 136
ecclesia Traguriensis 70, 96, 134,
136
ecclesiarum honor 236
eclipsis 32,216
eclipsis solis 196
edes 22
edes murate 294
edes sacre 228
edictum 16, 128, 276
edictum regium 292
edificium 16,18, 132,152,202
edificii.m augustale 48
edificium Dioclitiani 32,44
edificium teatri 42
electio 26, 48, 68, 82, 90, 92, 94,
102, 104, 116, 118, 120, 144,
146, 148, 168, 192, 200, 256,
276, 278, 280, 288, 290, 296,
300,302
electionis forma 148
electionis processus 274,288,296
elector 302
ellectio 256 v. electio
enses falcati 240
ensis 162, 186
eparchus 54
eparh 55
episcopatus passim
episcopatus Apsarensis 62
episcopatus Arbensis 62,100
episcopatus Belgradensis 62
episcopatus Farensis 100,118,256
episcopatus Iaderensis 62
episcopatus Nonensis 62,78
episcopatus Seniensis 256
episcopatus Traguriensis 62
episcopatus Vegliensis 62,100
episcopus passim
episcopus Absarensis 78
episcopus Arbensis 78
episcopus Belgradensis 78
episcopus Chroatensis 78,96
episcopus Chrouatensis 64
episcopus Corbauie 116
episcopus Delmitanus 52
episcopus Farensis 316
episcopus Iaderensis 78,100
episcopus insularum 110
episcopus Ioriensis 228
episcopus Narniensis 98
episcopus Nonensis 78,148
episcopus Quinqueecclesiensis
246,288
episcopus regalis 64
episcopus Scardonensis 298
episcopus Sciscianus 52
episcopus Seniensis 298
episcopus Traguriensis 78, 136,
276,278
episcopus Vacciensis 244
episcopus Veglensis 76
episcopus Zagrabienis 244, 256,
274
equitatus 250,266
equites comitis 158
equites Domaldi 170
equites Spalatenses 158
equus 240,250,304
eramenta domorum 32
ergastulum 212,270
error gentilitatis 14
euangelista Marcus 12
euangelium Christi 12
eucharistia sacrosancti corporis 208
euharistija 209
evanđelist Marko 13
501
evanđelje Kristovo 13
exactio 292
exactor 298
excommunicatio 20,122,174
executores testamenti 316
exercitus passim
exercitus Hungaricus 124,218
exercitus Hungarorum 226
exercitus Hungarorum, Dalmati-
norum et Sclauorum 292
exercitus Hungarorum, Sclauorum,
Cumanorum 312
exercitus Spalatinus 282
exercitus Tartareus 220
exercitus Tartarorum 234
exercitus Tatarorum 252
exemptio ecclesie 100
exemptio episcoporum 60
exemptio Iaderensis ecclesie 94
exenium 94, 110, 230, 242, 292,
312
exequie 234, 300
expeditio 128
expeditio Spalatina 282
expulsio 110
F fratres ordinis predicatorum 274 v.
fabulae poetarum 4
facies 240,298
facultas theologica 300
facultates ecclesie 112
facundia naturalis 300
facundia poetica 10
fakultet teološki 301
fames 114,166,232,254,
faretra 240
fastigium pastorale 144
fedus dominationis 266
fedus pacis 214
ferramentum 240
ferrum 184
festum beati Petri 266
502
festum Epiphanie 190
festum omnium sanctorum 168
festum Pascale 296
festum Pasce 190
fideles Christi 16
fidelitas 292
fidelitatis constantia 294
fides catholica 70, 128,152, 162,
236
figmenta ydolorum 48
fimbria 154
fiscus publicus 194
fiscus regius 110,294
flumen Tysia 220
fluuius Cetinensis 62
fluuius Drauus 4,64,84,230,244
fluuius Sauus 4
fluuius Sytirion 14
fluuius Yader 42
focaria 150
fons baptisterii 38
fores ecclesie 318
fornix 40,44,250
fratres minores 188,192,276,298,
314
fratres ordinis minorum 274
predicatores
fratres predicatores 242, 300 v.
predicatores
funiculum 222, 226
funis 266
G
galea 128,130,140,208,246,284,
308
galea trirema 208
galija 129,131,141,209,247,285,
309
gazum 242,246
gena 240
gens passim
gens Cacitorum 112 građanin passim
gens Curetum 32 građani splitski 307
gens Hungarica 242 građani Zadra 267
gens Massagetum 56 greda 305
gens Latina 188 grex 206,222,248
gens Scithica 84 grobovi kraljevski 81
gens Tartarea 216,220 gusar 7, 109, 149, 151, 205, 211,
gens Tartarorum 196 289
gens Tatarorum 242 gusarenje 207,215
gens Vngarica 254 gusarstvo 3
gentes Chroatie 84
gentes Cumanorum 216 H
gentes Rutenorum 216 habitaculum 44
gentiles 12 habitacula relligiosorum 230
gizdavost ženska 219 habitatio 164,230
glad 115,167,233,255 habitatio suburbana 244
gladius passim habitus 14,154,238
gladius celestis 230 habitus monachalis 122
gladius diuine ultionis 232 habitus uirilis 218
gladius iudiciarie potestatis 200 haljina 139,155, 227,229,231
gladovanje 255 herceg 125,171,311
glasnici posrednici 87 heremus 150
glasnik passim heresis 78, 122
glasonoša 193 heresis Arriana 52
glasovanje 277 heresis symoniaca 28
glava 15, 37, 77, 107, 161, 169, hereticus 70, 122, 128, 134, 150,
213,221,231,241,249,255, 152,162
275,213,231,249 heretik 73,123,129,135,151,153,
glosa 301 163
glossa 300 hereza 123,129
golijen 241 himan 71,231,275
gospodar Huma 163 hodnik 251
gospodar Srbije ili Raške 141 hodočasnik 139
gostinjac 231 hodočašće 143
gostoprimstvo 191,251 honor ecclesiarum 236
grad passim hora Transdanubialis 234
grad biskupski 9 hospicij 139,181
grad glavni 13, 33 hospitium 138,180,190,194, 244,
grad kršćanski 217 250,308
grad metropolitanski 9 hram 229
gradovi dalmatinski 309 hram Jupitrov 49
gradovi primorski 87,113,245,253 hrana 111

503
hrast 221 insignia regalia 308
hymnus 70, 230,274 insignia regie dignitatis 54
insignia sanctitatis 70
I instituta canonica 148
iaculum 24,34,164,188,210,220, instituta sanctorum 278
222,226,232,250,258,260, institutiones canonice 96
276,284, 292 institutiones ecclesiastice 20
ianua 48, 266 instrumentum bellicum 252, 266
ianue duitatis 250 instrumentum compositionis 180
ianue monasterii 258 instrumentum publicum 188,192
idoli poganski 15 insula 2, 6, 8, 38, 42, 44, 48, 62,
imanja crkvena 113 102, 110, 118, 130,140, 204,
imanje 53, 65, 69 206, 208, 210,212,246,252,
imenovanje 279 282,296
imovina crkvena 113 insula Bratia 100, 202, 204
imovina nepokretna 199 insula Creta 12
imovina pokretna 199 insula Faron 100, 204
imperator4,14,16,20,26,54,112, insula Hurania 132
212,214,242,302,306 insula Lissa 110
imperator designatus 20 insula Solta 208
imperator Romanorum 242 insulanus 102,110, 118,204, 206,
imperatores Constantinopolitani 210
26,44,54,56 insularum dominium 296
imperatores Greci 310 interdictum 174
imperium 14, 20 internuntius 86
imperium Constantinolopitanum intrusio 110
104 inuntio regia 126
imperium Romanum 10 iperper 199,215
incola 230 iperperus 198,214 v. hypperperus
indagines 218,220 ispovjednik 301
indigena 20,32 isprava o gradskim slobodama 89
indulgentia 150 isprava o imunitetu 89
indulgentia omnium peccatorum isprava o potvrđivanju 69
128 istok 217,238
indumenta pontificalia 38,108 istorie Romanorum 4
indumentum 226,228 istraga o začetniku i učesnicima 65
indutie 186 iudex 184,194,200,290,296,312
informatio catholica 46 iudicitium 132
iniquitas 210 iudicium 178, 236
iniuria 184,262 iumentum 138
inquisitio in capite et in membris 64 iupa 62
insignia archiepiscopalia 14 iupanus mega 140

504
iura 116, 132, 200 v. ius J
iura canonicorum 298 jegulja ljigava 207
iura comitatus 182 jela 221
iuraecclesie 108,112,286 jelo 241
iura patrie 182 jezik 75, 238
iura regni 124,126 jezik slavenski 71
iuramentum 28,78,150,188,192, jurisdikcija 65,95
194, 214, 238, 240, 266, 270,
276.308.316 K
iurisdictio 64,94 kaciga 161,241
iurium priuilegia 132 kadionica 139
ius24,44,116,150, 178,200,260, kalež 55,69,107
270.276.280.298.316 kamen 7,9,185
ius ecclesiasticum 278 kamenje 35
ius electionis 280 kamenje grimizne boje 17
ius metropolicum 78,316 kancelar na kraljevskom dvoru 245
ius naturale 310 kanonik passim
ius patronatus 94 kapela kurije 95
ius perpetuum 80,180 kapelan 101,121,303,305
ius pristinum 24,44 kapelan kurije (sc. rimske) 105,149
ius priuilegii 270 kapitularij 201
iusiurandum 104 kaptol 93,135,173,175,257,259,
iussio principum 46 261,279,289,291,297,301
iustitia 200, 210, 212, 260 kardinal 111,179,189,257
izaslanik passim katalog svetaca 121
izaslanstvo 27,61,73,83,121,133, kazna 291
149,189,191,195,283,303 kazna Božja 131
izbor 69,83,93,95,103,119,121, klada 213
141, 145,147, 149,191,193, klaustar 231,259
199,201,257,259,273, 275, kler passim
277,279,289,291,297,301, klerik passim
303 knez 69, 91, 93, 101, 103, 157,
izmirenje svađe 179 159,163, 165, 169, 183, 185,
izopćenje 25,123,175 195, 201,207,211, 213, 215,
izuzeće biskupa 61 257,259,289,291,297,317
izuzeće crkve 101 knez bribirski 163
izuzeće zadarske crkve 95 knez Petar 163
izvještaj 273 knezVišen 157
izvor krstionice 39 knez grada Splita 147
izvršioci oporuke 317 knez gradski 91,101
knez krčki 259
knez splitski 163

505
kneževina 55,65 krajevi Dalmacije i Hrvatske 49,79
knjiga 275,317 krajevi Dalmacije i Istre 39
knjiga propovijedi 135 krajevi Poljske 33
knjižica 201 krajevi Germanije 307
kola 139,223 krajevi Hrvatske 73,75,249
kolo 225 krajevi Hrvatske i Dalmacije 253
kolon 33, 165,209,221,255 krajevi ilirski 5
komentar 301 krajevi Panonije 305
komet 197 krajevi Panonije i Hrvatske 311
komornik 15, 247 krajevi Rutenije 197
konačište 245 krajevi Sklavonije 77
konak 309 krajevi Sirije 141
koncil 137, 307 krajevi Slavonije 287
konopac 227,267 krajevi Teutonije i Poljske 31
konstitucije svetih 275 krajevi ugarski 135
konzuli 11 krajevi primorski 85,243
konjanik 35, 105, 139, 157, 159, kralj 25, 81, 171, 213, 219, 221,
161, 169, 185, 221, 255, 289, 223,225,227,231,237,243,
297,305 245,249,251,289,291,297,
konjaništvo 251 307,307,315,317
konjica 11,151,267 kralj kraljeva 291
konjušar glavni 247 kralj ugarski 67,217, 309
koplje 9,35,1 6 1 ,1 6 5 ,1 8 9 ,2 1 1 , kraljevi Dalmacije i Hrvatske 55
223,227,233,251,259,285, kraljevi hrvatski 65
293 kraljevstvo 21,55,67,73,77,125,
koplje lovačko 161 127, 143,217, 221, 219, 239,
kopno 9, 115, 143, 151, 165, 207, 243,255,307,309
213, 253,267, 287 kraljevstvo Apulije 215
korito riječno 223 kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske
korizma 121,221 55,71
korpus Biblije 301 kraljevstvo hrvatsko 63, 65,85
kosa 225 kraljevstvo Sicilije 305
kota 139 kraljevstvo Slavena 73
koza divlja 241 kraljevstvo srpsko 253
koža volovska 241 kraljevstvo Ugarsko 87, 103, 125,
koža životinjska 241 141,197,221,255,311
krađa pečata 297 kraljica 3,243,257, 311,315,317
krajevi akvilejski 305 kraljica amazonska 3
krajevi beneventanski 303 kripta 45,251
krajevi Dalmacije 13, 17, 33, 75, krivovjerstvo arijansko 53
121,131, 149 križ 69,129,139,141
krajevi Dalmacije i Sklavonije 49 križar 141,145

506
krma 211 latibulum 90,260
krstionica 39 laycus64,90,120, 146,162,260,
kršćanin 15,17,33,49,57,59,87, 262, 274, 276, 278, 288, 290,
129 296,298,308
kršćanstvo 211 lebetes de metallo 316
kruh 241 lectisternium 304
kruna carska 15 legatio 44, 72, 82, 102, 120, 150,
kruna Ugarskoga Kraljevstva 311 188, 190, 192, 194, 240, 282,
krv 255,271 288,290,302,314
krv konjska 241 legatio apostolica 120
krv kraljevska 85,249 legatio perfecta 148
krvnik 229,249 legatio plena 148
kuća drvena 295 legatus passim
kuća kamena 295 legatus a latere 140
kuća od pruća 295 legio 222
kuća u predgrađu 295 lembus 34,240
kuća zidana 295 letva 305
kuga 115 leuita 278
kuga arijanska 33 lex Christiana 238
kula 43,45,91,93, 131, 135, 161, lex Dei 262
189 lex ebrea 238
kula Kalendina 187 lex nature 284
kula s palačom 133 lex priuilegiorum 292
kula ugaona 49, 91 lex saracenica 238
kult kršćanske vjere 67 libellus 178,200
kurija 105,151,153,177,185,193, liber 274,316
195 liber sermonum 134
kurija papinska 25,149, 303 libra 192,200,296
kurija rimska 69, 105, 109, 133, libra 193,201,297
177,303,317 liburna 39,207,213,283,285
liburna 38, 206, 212, 282, 284
L liburna Spalatensium 284
labes symoniaca 26 liburna Spalatina 284
lac concretum 240 lice 241,299
lađa passim ligna 228 v. drvlje
laik 65,91,121,147,163,261,263, lignum 184, 204, 206, 208, 212,
275,277,279,289, 291,297, 214,252,270,282,284 v. brod
299,309 lignum 212 v. klada
lamina 240 lignum trireme 208 v. troveslarka
lancea 160, 284 lijes 51
lanci 287 lingua 74,238
lapides porfiretici 16 lingua Sclauonica 70

507
litteratura 74
litterature peritia 136
littere accusatorie 20
littere commendaticie 304
littere Gotice 70
litus Dalmaticum 42,306
litus Salonitanum 8
litus Traguriense 252
locus fratrum predicatorum apud
Cesmam 242 v. predicatores
locus fratrum predictorum 312
locus predicatorum 234 v.
predicatores
locusta 224, 228
logor 35, 87, 105, 163, 219, 221,
223,225,227,229,233,293
logor kraljev 219
logor svjetovni 229
logor ugarski 221, 223,225
logor Višenov 163
lorica 232
loza 289
lues inedie 254
luk 35,161,233,241,285
luka 283
luka grada Splita 309
luka splitska 195, 307
luna tricesima 196
lupus 156,178,226,232,254
M metropolija 9,13, 63,65,137
maceria 292, 294
machina 34, 222, 232, 244, 250,
252,266,281,282
mač passim
mač nebeski 231
mač poganski 237
mač sudačke vlasti 201
mač zakrivljeni 241
magarac divlji 151
magister 300
magister agasonum 246
508
magister militie 140
magister tauemicorum 246
magister templarius 224
magnates 244
magnates Sclauonie 84
maiores 144,212,270,286, 312
maiores capituli et ciuitatis 316
mandata regalia 246
mandatum apostolicum 296,298
mandatum papale 20, 104, 150
manica 224
manubie 244
marca 294
mare Dalmaticum 86
marka 295
martir 14,18,50, 52,70, 242
martirium 18
mausoleum 242
mauzolej 243
medela 98
meliores 212
menia 2, 34,42, 90, 92,104,106
meso čistih životinja 241
meso prljavih životinja 241
meštar templara 141, 225
metaljka 35
metri lirici 10
metri lirski 11
metropolija salonitanska 61, 63,
79,83,101
metropolija splitska 69, 95, 117,
119,177
metropolis 8, 12, 62, 64,136
metropolis Salonitana 60, 62, 78,
82,100
metropolis Spalatensis 68, 176
metropolis Spalatina 94,116, 118
metropolit 97
metropolitanus 96
miles potestatis 262
militia templi 140, 224
militia regni 216 montes ferree 218
minister ecclesie 198 more Dalmatinsko 87
ministerium diuinum 70 mornarica ratna 267
ministerium episcopale 76 mos ecclesiasticus 74
ministerium misse 106 most 223,253
ministerium officii archidiaconalis most solinski 169
174 motka 231,285
ministerium officiorum 80 mreža 223
ministerium pastorale 172 mucro 160,188, 232
ministerium seruile 230 mučenik 15,19,51,53,71,243
minores 276 mučeništvo 13,15,19
mir 283,287,295,313 munimen 222
misa 95, 107 munimen ciuitatis 140
missa 94, 106 munimentum 202
misteria diuina 70 munimentum salutis 230
mjesec trideseti 197 munitio 10, 84, 130
mješina 229 murus 44, 86, 104,106,130,138,
mlijeko zgusnuto 241 174, 234, 244, 250, 252, 260,
mlin 305 266,294,312
močvara 227,245
moć 238 N
moderamen 200 načelnik 191, 193, 195, 197, 201,
molba 303, 315 205,207,209,213, 215,243,
molendinum 304 247,259,261,263,265,271,
monachus 260 275,277,279,283,289
monarchia 8 načelnik ankonitanski 191,193
monasterium 96, 108, 186, 188, načelnik latinski 189
258,260,298,304 nadbiskup passim
monasterium monalium sancti nadbiskup kaločki 117,301
Benedicti 80 nadbiskup sipontinski 77
monasterium sancte Marie de nadbiskup splitske crkve 95,291
Fameto 120 nadbiskup splitski 65,67,79,257
monasterium sancte Marie de portu nadbiskupija splitske crkve 95
Rauennate 108 nalog načelnikov 205
monasterium sancti Benedicti 96 nalog papinski 25,151
monasterium sancti Stephani 186, namet kraljevski 91
258 namještaj 305
moneta 200 naprave bojne 35
moneta Anconitana 192 naredba 27,129,293,297,299
monitum salutare 46 naredba apostolska 297,299
mons Massari 202 naredba kraljeva 247,293
mons Massarum 112 naredba papina 27

509
naris 240
narod passim
narod barbarski 87
narod bezbožan 219,255
narod kršćanski 237
narod poganski 235
narod tatarski 217, 243
narod ugarski 243,255
narodi Dalmacije 13
narodi Hrvatske 85
nasad 289
naselje 69,143,165,167,209,221,
267
nasljednik kraljevstva 123
nasljedstvo 55
nastambe redovnika 231
nastambe u predgrađu 245
natio passim
natura 32, 77, 200, 238, 250, 272,
276,284
naučitelj 3, 21,23
nauigium 26
nauis passim
nauk katolički 49
nedjelja 217
nedjelja korizmena 305
negotiatio 199
negotium 172, 198,298,302
negotium ecclesiasticum 172,298
negotium ecclesie 302
negotium seculare 298
nepravda 185, 263
nepravednost 211
neslaganje 97
nesloga 299
nobiles 192, 194, 242, 262, 290,
294,304,314
nobiles ciuitatis 176, 190
nobiles de Hungaria 144
nobiles Spalatenses 242, 262
norma catholica 122
norma catholice fidei 70
norma katoličke vjere 71
nosnica 241
nota depositionis 152
notar 27,193
notarius 26,192
novac 201
novac ankonitanski 193
nož 185,233
nuntii Anconitanorum 194
nuntius passim
O
obala dalmatinska 307
obala trogirska 253
običaj crkveni 75
običaj istočne crkve 65
obilježja nadbiskupska 15
oblatio 52,138
obor 171,233
obrazovanje književno 137
obred 81
obred kršćanskoga ispovijedanja 57
obsides 214, 292,294,314
obveza javna 199
oculus 240
odgovor kraljev 291
odijelo 305
odjeća 251,317
odjeća biskupska 39, 109
odjeća redovnička 123
odluka 73, 117, 121, 125, 153,
165, 167, 177, 189, 193, 199,
211, 219, 221, 275, 277, 283,
311
odluka apostolska 25
odluka dječačka 261
odluka načelnika 213
odmetnik 27
odredba kanonska 149
odredba papinska 105
odredbe svetih 173
officia diuina 72, 76

510
offendiculum 220
officium 72, 102, 120, 130, 150,
172,174,178,192
officium archidiaconale 174
officium archidiaconatus 22,24
officium legationis plenissime 150
officium lingue 316
officium missarum 138
officium pastorale 48, 122
officium pontificale 150, 302
officium potestatis 192
officium regiminis 194
ograda 219, 221,251
oklop 233,241
oko 241
okovi 213
okršaj 285,295
oltar 135,139,209,231
onager 150
onus pastorale 66
opat 39, 71, 75, 117, 121, 151,
259,261,263
oporuka 125, 317
oprema jedara 61
oprema oružana 87,111,139,193,
209
oprost 129,151
optužnica 179
opus fabrile auri et argenti 68
opus sculptorium 68
oraculum 288
ordo 20,30,96,174,270,298,314
ordo ecclesiasticus 174
ordo fratrum minorum 314 v.
fratres minores
ordo minorum 270 v. fratres minores
ordo predicatorum 298 v. predica-
tores
ordo sacerdotalis 20
oriens 238
oružje 2 0 5 ,2 0 9 ,2 1 3 ,2 2 1 ,2 2 5 ,
227, 229, 231, 241, 263, 265,
283,285,285,305
oslobađanje zarobljenika 315
otočanin 103, 111,205,209,211
otok 7, 39, 43,45, 131, 141,205,
207,209,213,247,283,
otok Brač 101,203,205
otok Hvar 101,205
otok Kreta 13
otok Šolta 39, 209
otokVranjic 133
ouis 156,178,218,226
ovca 157,179,219,227
ovlast potpuna 149, 151,189
ovlaštenje biskupsko 303
ovratnik 161
ozdravljenje 317
oznake kraljevske 15, 309
oznake kraljevskoga dostojanstva
55
P
pabulum stipularum 240
pacis concordia 312
pacis federa 294, 312
pactio 128,130,214
paganus 56,208
pagina diuina 300
palača 21,37,45,49,133,213
palača biskupska 275
palača carska 19
palača gradska 153,193,195,261,
289
palača kraljevska 45
palača nadbiskupska 297
palača Nikole Dujmova 309
palatium 18, 20, 36, 44, 48, 132,
212
palatium archiepiscopale 64
palatium episcopii 274
palatium imperiale 16
511
palatium Nicolai Duimi 308 partes Strigonii 220
palatium publicum 192, 194, 260, partes Zagrabie 236
288 partes Zagrabienses 244
palij 25, 39, 41, 69, 97,101, 109, pasije blaženih mučenika Dujma i
149,151,153,155,299,301 Stasa 71
palium 20 v. pallium passiones beatorum martirum
pallantheum 18 Domnii et Anastasii 70
pallatium publicum 152 v. pala­ pastir 83, 95, 105, 109, 145, 151,
tium publicum 179, 223,291
pallium 38, 40, 68, 96, 100, 108, pastor 82, 94, 104, 108, 144, 150,
148,150,152,154,298,300 178,222,290
palus 226 patena de auro purissimo 54
paniculum 154 patriarcha 304
panis 240 patricij 55,57
papa passim patricius 54,56
papinska potvrda 149 patrijarh 305
parentela 164,194 pectus 240
parnica 137,179, 199,201 pečat 297
parochia 48,62,64,116 pečat kaptola 291
parochia ecclesie Spalatensis 116 penitentia 28
parohija 49, 63 peregrinatio 142
parohija cetinska 65 peregrinus 138
parohija kliska 65 persecutio 14, 20
parohija krbavska 65 persecutor 56
parohija livanjska 65 pes montis 292
parohija mosorska 65 pestis 114, 232,
parohija splitske crkve 117 pestis discordie 298
parohija omiška 65 pestis Tartarorum 216
pars occidentalis 294 petak 197, 287
partes 216,220,236,248,252,290, petitio 302
304,306,310 petitio Spalatensium 314
partes Aquilegie 304 petra 202
partes Beneuentane 302 phanum 48
partes Chroatie 248 pictor 122
partes Chroatie et Dalmatie 252 pignus 50
partes Germanie 306 pilum 284
partes Hungarie 216 pirata 6, 108, 148, 150, 202,210,
partes orientis 216 288
partes Pannonie 304 piraterium 2
partes Pannonie et Chroatie 310 pismenost 75
partes Sclauonie 290 pismo gotsko 71
partes Spalatine 244 pismo optužbe 25

512
pismo papino 73 pokrajina Hrvatska 183,253
pismo preporuke 305 pokrajina transilvanijska 235
pismo Sveto 287, 301 pokrajia venetska 5
pitanja crkvena 299 pokrajine primorske 125
pjesma 231 pokrivač 305
placitum regis 246 položaj kneza 157
plaća 111,193,201,207,299 položaj majke Crkve 281
plaćenik 283 polje 313
planina 7,35,65,85,219,249,203, polje trogirsko 289
219 pomazanje kraljevo 127
planina Mosor 203 pomoć 238
platea 106,184,276 pompe funeree 234, 300
pleban 95 pomrčina 33
plebanatus 94 pomrčina Sunca 197, 217
plebanus 94 ponašanje 117,199,219
pleme 113,197,217 pons 222,252
pleme skitsko 85 pons Salone 168
plemići ugarski 145 pontifex 2, 12, 24, 50, 60, 64, 68,
plenitudo officii pontificalis 302 72, 74, 76, 92, 102, 114, 144,
pleter 165 172, 256,274
plijen 235,227,245,251,285,313, pontifex Romanus 66
235 pontifex summus 18,22,26,38,64,
plitica metalna 317 66, 68, 72, 74, 82, 96, 104,
plitica od čistoga zlata 55 110, 120, 128, 132, 140, 150,
pločica 241
256.302
plug 305
pontificalia (sc. officia) 26, 148,
pobjeda trijumfalna 213
152.302
pobožnost 49,85
pontificatus 26,96,100,116,118
pobuna 103, 125, 147, 175, 177,
pontificatus Spalatinus 94
273,289,313
pontifices Romani 20
počast 243
popis nadbiskupa 53
podnožje brda 293
popis stanovništva 111
podrum vinski 305
populares 44,194,206,232
pogani 13, 57, 209
populus passim
poganstvo 13
populus Christianus 236
poglavlje 71, 137,275
populus Salonitanus 26
pogreb 301
populus Spalatensis 144
pohod 129, 283
pokapanje 241 porez 111
pokora 29 porta aquilonaris 138,186
pokornost 231 porta orientalis 312
pokrajina 3, 33,57, 217,243,267 portio decimalis 298

513
portus 34, 42, 60, 184, 194, 206,
282
portus Corrcire 38
portus duitatis Spalatine 138,306,
308
portus Lysie 38
portus monasterii 188
portus Spalati 194
posao 21,27,39,73, 103,145,149,
181,199,203,299,303
posjed 53, 65, 81,113
poslanik 103, 193, 195, 289,291
poslanstvo 149,191,195,291,303,
315
poslanstvo apostolsko 121
poslovi (služba) biskupska 77
poslovi crkveni 173, 299, 303
poslovi građanski 199
poslovi javni 31, 243
poslovi legatski 103
poslovi pomorski 267
poslovi svjetovni 65,299
possessio 52,64
possessio ecclesie beati Domnii
112
possessio territorii 112
postulatio 302
postupak izbora 275,289,297
postupak krivotvorenja 297
posturium 106,138
posuda 21,227,261,317
posuda srebrna 227, 317
posuda zlatna 227
posuđe srebrno 199
posuđe zlatno 199
posvećenje 21,49,71,95,97,103,
117, 119, 121, 129, 137, 149,
297,301
posvećenje svetišta 91
pošast 217,233
potentatus 218,238
514
potestas 188, 192, 194, 196, 200,
204, 206, 208, 212, 214, 242,
258, 260, 262, 264, 274,276,
278,288
potestas Anconitana 192
potestas Anconitanus 190
potestas Bemardus 276, 282
potestas Garganus 246
potestas Iohannes 264
potestas iudiciaria 200
potkova 241
potkupljivanje 27, 29
potres 153
potvrda 119,149,173
potvrda arhiđakonata 155
potvrda povlastica metropolitske
ovlasti 69
povijest 5, 7,71
povijest četvorice okrunjenih 17
povlastica 53, 135, 169, 199, 271,
293,315
povorka pogrebna 235
povorka svečana 139
pratnja 65, 75, 111, 113, 121, 139,
141,143, 151, 165, 193,245,
255,275, 289,297,299,305,
309,311,313
prava 101,109,113,117,127,133,
153,167,201
prava crkve 109, 113,287
prava kraljevstva 125,127
prava salonitanske crkve 101
pravda 201,211,213, 261
pravila redovničkog života 81
pravila svetih 279
pravo 125,151,199,275,271,277,
299,317
pravo crkveno 279,297
pravo metropolita 79,317
pravo nasljeđivanja 85
pravo na izbor 281
 pravo patronatsko 95
pravo prirodno 310
praznik Bogojavljenja 191
prebivalište 195,245
prebjeg 223
precentor 278
precentor 279
prečo 192, 194, 254
preda 234,250,284,312
predgrađe 139,293,295
predgrađe splitsko 293
predia ecclesie 112
predicatio 52
predicatores 234, 242, 274, 276,
298,300,312
predium 52, 64, 68
predmeti mjedeni 33
pređo 202
prelati 22, 70, 72, 120,124, 126,
218,228,244,246
prelati 23, 71,73, 121, 127, 219,
229,245, 247,317
prelati Hungarie 120,126
prelati Hungarici 298
prelati ugarski 121,127, 299
prelium 4, 84, 106, 158, 220, 224,
238,284,292
prepiranje 179
prepirka 299
prepositus 246
prepositus Albensis 244
prepositus Cesmensis 246, 290,
292
prepozit 245,247, 291,293
prepozit čazmanski 247, 291
prepreke 221
presbiter 72
presbyter 176, 278,290,296
presbyter Fuscus 278
preses Festus 12
presidia insularum 252
presidia Latinorum 244
presidium 36,130,160, 162, 186,
188,
presidium Clisse 250
presidium galee 284
presidium pastorale 260
presuda 179,185
presul 20, 34,48, 52,82,90,112,
114,118,172,180
presules Hungarie 218
prezbiter 23,73,291,297
priča 3,5,253
prijedlog 303,315
prijenos 51
prijetnja 261,277
priležnica 151
prilozi 95
primarij grada 57
primarius ciuitatis 56
primicerij 95, 151,177
primicerius 94,150, 176
primirje 155,187
primorje 143
princeps 112, 142
princeps apostolorum 12
princeps militie 252
principatus 110
principes 46, 58,64, 86,138,144,
170, 218, 220, 226, 244, 292,
294,296,310
principes Hungarie 120
principes regni 220
principes Sclauonie 68
priroda Tatara 239
prisega 195
pristanak za izbor 273
pristanište samostansko 189
priuilegium 52, 68, 132, 134, 168,
198,270,292,314
priuilegium clericale 198, 286
priuilegium dignitatis 48
priuilegium emunitatis 88
priuilegium libertatis 88
515
priuilegium metropolice auctori­
tatis 68
priuilegium Salonitane ecclesie 52,
100
priznanje 15
proceres 84, 140, 218, 246, 290,
310
proceres curie 246
proceres Hungarie 290
proceres regni 124, 218
processio 138
processus 96,128, 148,194
processus electionis 192,274,288,
296
processus falsitatis 296
processus legationis 192
proclamatio 80
professio Christiana 56
professio regularis 120
profuga 282
proglas 277
progon 21
progonitelj kršćana 57
prokletstvo 77,123,307
promaknuće 23, 25, 69, 135, 145,
155,173,309
promaknuće arhiđakona 173
promaknuće nadbiskupa 309
promotio 22,24,68,134,144,146,
154,172,302
promotio archidiaconi 172
promotio archiepiscopi 308
propheta 286,288
propositum regale 314
propositum sanctum 14
propovijedanje 53
propovjedaonica 147
propovjednik 155
propovjednici 235,243,275,277,
299, 301, 313 v. braća propo­
vjednici
propugnaculum 34,266
516
propusnica 305
prorok 287, 289
prosecutio causarum 136
prostor ograđen suhozidom 295
protectio diuina 34, 234
protestatio 96
protoflamen 12
protoflamini 13
prouidentia regalis 84
prouincia4,12,18,68,72,74,216,
238.242.304
prouincia Bosenensis 252
prouincia ecclesie Spalatensis 316
prouincia Emilie 12
prouincia Tuscie 120
providnost kraljevska 85
provincija 3,5,7,15,19,69,73,77,
117.195.305
provincija bosanska 253
provincija splitske crkve 317
provoditelj izbora 303
prsa 241
prsten biskupski 75,97
prstenje zlatno 317
prtljag 241
prvaci 219,227,245,293,295,297
prvaci kraljevstva 221
prvaci Sklavonije 69
prvosvećenici poganski 13
prvosvećenik 3,19,23,104
pučani gradski 207
pugio 185,210
pugnator 240
puk 35,45,103,147,149,183,195,
199,229,233
pulpitum 146
punomoć Apostolske stolice 151
puppis 210
purgatio 28
pustinja 151
Q regimen ciuitatis 192
quadragesima 120,220, 304
quercus 220
querela 110,152, 168
R 304
ratis 38, 130,266,284
ratis Spalatensis 286
ratnik 107,161,221,241,299,311
ratnik načelnikov 263
ratovanje 143, 165,209,213,239,
289
ratovi 9, 31,33, 85, 239, 241
razbojnik 157,159, 203
razgovor o miru 215
rector 32,34,56,90,104,168,182,
200,260
rector duitatis 30
rector ecclesie 144
red braće propovjednika 275 v.
propovjednici
red crkveni 175
red male braće 271, 275, 299, 315
v. braća mala
red propovjednika 299 v. propo­
vjednici
red svećenički 23,25
redemtio 138
redimiculum 230
redovi neprijateljski 161,233
redovnici 81, 107, 191,219, 231,
237,261,271
refugium 228
reges 212
reges antiqui 314
reges Chroatorum 64
reges Dalmatie et Chroatie 54
reges Hungarie 96
reges Sclauonie 68
regimen 156, 186, 194, 200, 204,
258,264,288
regimen ciuile 264
regimen ciuitatis Spalatine 192
regimen ecclesie Spalatensis 104,
302
regimen ecclesie Spalatine 120,
regimen Gargani 198
regimen Latinorum/ Latinum 188
regimen pastorale 108
regimen uiri Slauigene 104
regina 2, 80, 242, 256, 310, 314,
316
regio passim
regio Chroatie 252
regio maritima 2, 142
regio Transiluana 234
regiones aquilonares 238
regiones Dalmatie atque Chroatie
78
regiones Dalmatie et Sclauonie 48
regiones maritime 2, 4,124, 142,
242
regiones orientales 238
regiones septentrionales 216
regnum 6, 20, 54, 66, 76, 84, 86,
122, 124, 126 142, 196, 216,
218,220, 224, 238, 242, 254,
306,308
regnum Apulie 214
regnum Chroatie 62,64, 84
regnum Chroatorum 84
regnum Dalmatie et Chroatie 54,70
regnum Hungarie 102, 124, 140,
148,220,254,304
regnum Hungaricum 254, 310
regnum Sclauonicum 72
regnum Seruie 252
regnum Sicilie 306
regulares 80
rektor crkve 145
relatio 274
relaxatio captiuorum 294
517
religio fratrum minorum 298
relikvije 51, 121,209,231
reliquie 120,208 v. relliquie
relligio 84, 230, 242
relligiosus 218, 230, 270
relliquie 230
republika rimska 9
res passim
res bellice 288
res ecclesie 298
res geste 16, 20
res publica 258
res publica Romana 8
res publice 198, 242
resa 155
rescriptum regale 290
rescriptum sacrum 46
reskript o potvrdi 119
reskript sveti 47
responsalis 26
responsum regis 290
rex passim
rex Andreas 138, 140, 142, 170,
216
rex Bela 120, 122, 230, 236, 242,
254,282,296,304,308,314
rex Bulgarorum 142
rex Cadmus 6
rex Carolus 52
rex Coradus 306
rex Colomannus 90,218,222,224,
230,242,
rex Chroatorum 56, 80
rex Cresimirus 80
rex Dirscisclauus 54
rex Grecorum 142
rex Henricus 122, 124,126
rex Hungarie 120, 138,216, 308
rex Hungarorum 66,220
rex regum 292
rex Stephanus 144,242
rex Suinimirus 80, 84
518
rex Vladisclauus 84,86,120
riječ passim
riječ Božja 13,49, 275
riječ spasa 13
riječ života 13
rijeka Drava 85, 231,245
rijeka Cetina 63
rijeka Tisa 221
ritus professionis christiane 56
riznica 21,25,199,243
riznica crkvena 21, 199, 243
rizničar 195
robovanje 235
rodbina 995,113,143,195
rođaci 21, 165,193,271,
rukav 225
rusticus 208
S
sabor opći 275
sacerdos 22,24,72,100,106,108,
168, 228
sacerdos Cemata 100
sacerdos Micha 114
sacerdos Ionius 108
sacerdotes Sclauorum 72
sacerdotium 22,26,146
sacramentum 194,200,274,300
sacramentum eucharistie 248
sacrista 108, 176,278
sagitta 160, 164, 210, 220, 222,
226,232, 240, 250,266,284,
sakrament euharistije 249
sakramenti Božji 301
sakristan 109, 177,279
salarium 192, 200
salus 316
samostan 67, 189, 231, 235, 259,
261,263,267,299,305
samostan braće propovjednika 313
v. propovjednici
samostan propovjednika 235 v.
propovjednici
samostan propovjednika kod
Čazme 243 v. propovjednici
samostan redovnica svetoga
Benedikta 81
samostan svete Marije de Fameto
121
samostan svete Marije u ravenskoj
luci 109
samostan svetog Benedikta 97
samostan svetoga Stjepana 187,
259
samostan u Cavi 263
sanctitas 70,74, 84,270
sanduk 115
sanguis 124, 154, 156, 188, 206,
210, 226, 228, 232, 234, 252,
254.270.298
sanguis equinus 240
sanguis regalis 84
sanguis regius 248
sarcina 240
sarcinula 34,260
sarcofagus beati Dompnii 50
sarkofag blaženoga Dujma 51
sata 206,288
satisfactio 310
savjet 213,231, 315
saxum 184
scandalum 24, 76, 102, 172, 174,
176.178.288.298
scelus scismaticus 26
scelus scismatis 78
scientia phisicalis 98
scifus deaureatus 316
scisma70,76, 78,110
scismaticus 26
scola 300
scripta papalia 72
Scriptura 286
scripture veteres 242
scrutinium 276
scutum 284
securiger 220
sedes apostolica 14,22,24,26,48,
72, 96, 100, 1Q8, 118, 120,
152,176,274
sedes archiepiscopalis 146, 304
sedes Colocensis 244
sedes episcopalis 62
sedes Romana 140,150, 256, 274
sedes Salonitane ecclesie 78
seditio 102, 124, 146, 174, 176,
184,258,274,276,288,312
segetes 208
selo 165,167,229
seljaci 209
senatus populusque Romanus 10
seniores 72, 140, 144, 146, 274,
278,306
sententia iudicum 184
septum 250,294
sepulchra Christianorum 242
sepulchra principum 242
sepulchra regalia 80
sepultura 240,300
sermo metricus 70
serpens Epitaurius 4
seruitium 30, 32, 144, 190, 198,
234,286
sextalarii molendinorum 122
shizma 71,77,79,111
signifer exercitus militaris 266
signifer factionis 278
signum 90, 160, 226, 240, 248,
312
signum sepulture 240
sinoda 4 1 ,6 1 ,6 5 ,6 9 ,7 1 ,7 7 ,7 9 ,
81,117
sinoda provincijska 61,69,117
sitis 8,166
sjedište biskupsko 63
sjednica suda 169
519
sjekironoša 221
sjever 217
skakavac 225, 229
skrbništvo nad sinom 127
skrovište 91
skup 261,275
skupljanje novca 199
slama 241
slika blaženoga Anastazija 39
slika blaženoga Dujma 39
slikar 123
slavohleplje 299
služavka 185
služba 179
služba arhiđakona 23,25,173
služba biskupska 111, 153, 257,
279, 297
služba Božja 21,29,71,163,175
služba kneza 297
služba načelnika 193
služba nadbiskupska 97, 297
služba pastirska 49,109,173
služba svećenička 13,23,147
službenik 109,115,199,279
služenje 49,107,231
služitelj 193
societas 224 v. sotietas
solarium 304
sotietas 90, 184, 186, 188, 192,
200,206,210,224
sotietas Pisanorum 184
sotietas uictrix 210
spes diffugii 228
spes salutis 316
spiculator 248
spiritus rationalis 152
spisi 243,307
splitsko polje 203,205
spolia 226,234
sporazum o miru 215,287,313
sprava ratna 223, 253,267
sprovod 235
srebro 257,317
stablo 207, 219, 289
stabulum 222, 226
stado 69,173,183,207,223,249
stagnum 16
starješine 73, 141, 145, 147, 213,
271,275,307,313,317
starješine kaptolske 275, 317
starješine svećenici 279
stas 299
statio 244
statura 298
status libertatis 292
status matris ecclesie 280
status slobodni 293
statuta ecclesie 286
statuta legatorum apostolice sedis
72
statuta sanctorum 172
stella crinita 196
stijeg 107,159, 241
stipendiarius 282
stipendium 110,130,206,298
stjegonoša ratne vojske 267
stjegonoša zavjere 279
stoka zaprežna 139
stole sacre 230
stolica Apostolska 15, 19, 23, 25,
27,39, 69,7 1 ,7 3 ,7 5 ,8 1 ,9 7 ,
101, 119, 121, 151, 153, 177,
257,275
stolica biskupska kaločka 245
stolica nadbiskupska 147,301,305
stolica Rimska 141,275
stolica salonitanske crkve 79
stolica splitska 81,119
strages de Sclauis 248
strana zapadna 295
straža 213,223,235,249
stražar 163, 205, 213, 225, 253,
287,311
stražari na utvrdi 205

520
strijela 9, 35, 161, 165, 175, 187, 119, 121, 129, 133, 135, 141,
211,221,223,225, 227,233, 149,151,257,303
241,251,263, 267,285 svetkovina blaženoga Petra 267
stroj 233,251,253,267 svetost 85
stroj ratni 245,283 svijećnjak od srebra 69
structure antique 36 svijet 238
structure murorum 294 svita 171,245
studia Grecorum 68 svita velikaša 171
stupovi palače 45 svjedočanstvo 177
subdiaconus Antonius 24,40 svod 45,51,251
subreptio bulle 296 synodus 64,68,76,78,80,
subrogatio abbatis 258 synodus prouinicialis 60,68,116
subrogatio pontificis 274 synodus Spalatina 76
subuersio 46
suburbium 138,294 Š
suburbium Spalatinum 292 šator 223,227,241,251
successio 54 šatori od kože 241
successor regni 122 šatori od pusta 241
sud 133, 169, 179, 181, 183, 185, šiba 261
201,237 šibanje 213
sudae 195,201,291,297,313 škola 301
sudae auditor 117, 179 škrinja 69
sud Božji 77,229,237,255 špilja 5
sud laički 169 štap pastirski 69,75
suffraganeus 52, 60, 78, 116, 218, štićenici 297, 305
256,296,300 štit 35,223,233,285
sufragan 53,61,79,117,219,257,
297,301 T
suglasnost o pomirenju i ljubavi tabellio 136
179 tabes Ariana 32
suhozid 293,295 tabes heretica 128
sukob 265,299 tabes inedie 254
svečanost pogrebna 301 tabulatum 164
svečanost posvećenja 49 tamnica 125,213,287,295, 315
svećenici Slaveni 73 taoci 293,295,315
svećenik 13, 23, 73, 75, 107, 109, taxatio 198
169,229,231,275,279 tegmen 240,254
svećenik Cmota 101 tellus patria 2
svećenik Miha 115 telum 186, 228
svećenik Fusko 278 templar 131,141,149, 169,225
svećenik vrhovni 27,39,49,61,65, templarius 130,148,168, 224
6 9 ,7 3 ,7 7 ,9 1 ,9 7 , 105, 111, templum Iouis 48

521
 tentoria ex coriis facta 240 tunica 260
tentoria filtrina 240 tunika 261
tentorium 138, 222,226,250 turris 42,44,90,92,130,134,160,
terasa 305 188
terme 16 turris angularis 48
terme 7 turris Calende 186
terra 206, 212 — v. kopno turris cum palatio 132
terra Hungarica 216, 236 tutela 126,228,242,238,246,288
terra patrimonialis 270 tutela auxilii 238
terra regalis 270 tutela ciuitatis 288
terra Rutenorum 238 tutela filii 126
terra sancta 138 tužba 111,153,169
terremotus 152 tužba kaznena 179
testamentum 124, 316 tvrđava 16,85,125,141,169,171,
testificatio 176 251,257,315
thesaurus 20,234, 252 tvrđava kliska 159, 243, 255, 263,
thesaurus ecclesie 20,68,198,242 315
thuribulum 138 tvrđava kninska 263, 311
tibia 240
tijelo blaženoga Dujma 51 U
tijelo blaženoga Stasa 51 uada aluei 222
tijelo blaženoga Stjepana kralja 243 uasa argentea 198,226,316
tijelo dječje 231 uasa aurea 198,226
tiranin 15 uasa ministerii 20
tirannus 16
uasum 260
tituli imperiales 32
učitelj 301
tobolac 241
udolina 209
tor 223,227
uenabulum 160
torax 232
uepres 212
trabes 304
uerber 212,260
transfuga 222
uerbum passim
translatio 50
uerbum Dei 12, 274
traženje 81
uerbum uite 12
trg 107, 185,277
uestis 138, 230, 250, 304, 316
trgovina 199
uexillum 106,158,240
tributa regalia 90
uglednici gradski 191
tributorum exactor 110
uicarius 182
trieris 282, 284, 306
uicecancellarius 176
trijumf 11,159
triumphus 10,18, 158,212 uicus 208, 250, 276
tmje 213 uigiles castrensium 204
troveslarka 209,283,285, 307 uigilia Apostolorum 208

522
uilla 68, 142, 164, 166, 220, 228, usluga 191
230,232, 234,244,266,306 utensile 250, 304
uilla sancti Domnii 164 uter 228
uindicta 290 utočište 229
uinea 104,288, 312 utvrda 85,131,141,143,165,203,
uinetum 106,206 205,243,285
uir catholicus 198 utvrda kliška 251
uirga pastoralis 74 utvrda kninska 65
uir relligiosus 190,236 utvrda šibenska 63
uirga pastoralis 74
uisitatio 98 V
ukop 301 velikaši 85,87,121,125,141,219,
ukor kanonički 135 311,315
ulica 277 velikaši splitski 243,263
ultio diuina 130 velikaši ugarski 290
umijeće likovno 69 vicekancelar 177
umijeće zlatarsko 123 vijećanje 219,255
umjetnost antiohijska 69 vijeće 193,201,259
umjetnost grčka 69 vijećnik 291
uncus pastoralis 68 vinograd 105,107,207.313
uniuersitas ciuium 246 virga pastoralis 74
uolumen 200, 274 vjera 129, nauk katoličke vjere 129
uorago 228 vjera 15, 243
uota clericorum 102 vjera katolička 129, 153.163.237
upozorenje 95 vjera kršćanska 13, 17
uprava 105,127,195,201,259 vjernost 295
uprava latinska 189 vještina liječenja 97
upravitelj 31,33,35,57,91,105, vladar 9,59
169, 183,195 vlast 11,21,105,111,310
upravitelj Adrijan 91 vlast Cezarova 9
upravitelj Festo 13 vlast kneževska 141
upravitelj kliske tvrđave 263,293 vlast mletačka 267
upravljanje 97,109,183,199,201, vlast nad otocima 297
205,243,265,281,301 vlast Omišana 205
upravljanje splitskom crkvom 67, vlast rimska 11
105,121,305 vlast sudačka 201
upravljanje zadarskom crkvom 119 vlastela 195,177
urbs Albensis 244 voćke 105
urceus 68 voda 235,238, 241,245,249,253
uredbe kanonske 97 vodstvo 157
usjevi 207, 209, 289 vođa 105,253,279
Uskrs 317 vođa Hrvata 105

523
vođa zavjere 279 zakon 238,263, 285
vojska splitska 283 zakon Božji 263
vojska tatarska 253 zakon hebrejski 238
vojska Ugara, Dalmatinaca i Sla­ zakon kršćanski 238
vena 293 zakon prirodni 285
vojska Ugara, Slavena i Kumana zakon saracenski 238
313 zaliha 165
vojska ugarska 227 zanatska obrada zlata i srebra 69
vojskovođa 293 zapad 238
vojvoda 245,249,253 zapovjednik 221, 223, 225, 253,
volja kraljeva 247 267,288
vrata 139,267,319 zaraza heretička 123
vrata gradska 251 zarobljenici 213, 229, 249, 289,
vrata istočna 313 295,297,315,317
vrata sjeverna 187 zaselak 307
vrata zapadna 139 zasuni 49
vrč 69,317 zaštita 7,27,85,91,141,165,183,
vrč srebrni pozlaćeni 317 189,203,,223,229,231,239,
vrpca 231 243, 247,253,261,295, 311,
vrtlog 229 315
vuk 179,227,233,255 zaštita Božja 35,87,231,235
zaštita grada 141,289,313
Y zaštita na otocima 253
ydolus 18 zaštita pastirska 261
ylex 226 zatvor 167,213,215,317
ymago beati Anastasii 38 zbor 289,291
ymago beati Domnii 38
zbor klerika 231
ymnus 70,230
zbor opći 275
ypperperus 198 v. iperperus
zbornik propisa 201
ystoria 6
zdanje carsko 49
ystoria quatuor coronatorum 16
zdanje Dioklecijanovo 33,45
zdanje kazališno 43
Z
zdjelica s ručkom 69
zabrana 175
zemlja passim
zadovoljština 311
zemlja Geta 17
zajednica 115, 139, 185,187,189,
zemlja Hrvatska 33
193,199,247
zemlja kraljevska 271
zajednica gradska 187,189,193
zemlja Rutena 239
zajednica građana 247
zakletva 189, 195, 215, 241, 271, zemlja Sveta 139
275,309,317 zemlja ugarska 217, 237
zaklon 35 zgrade biskupije 305, 307

524
zidine 3, 35, 37, 87, 91, 105, 107, zvijezda repatica 197
139. 235. 245. 249. 251. 253. zvono 193
263,267,293,295,313
zidovi 43,49,295 Ž
zlatnik 111 žalba 175
zlato 257 žeđ 17,167
zmaj 5,7 željezo 213
zmija epidaurska 5 živalj domaći 231
znak bojni 227,249 životinja 251,305
znak križa 129,139 župan 313
znak pokapanja 241 župan dvorski 247
župan veliki 141

Kazalo sastavila Olga Perić

Napomena:
Kazalo pojmova se odnosi samo na tekst Historia Salonitana, latinski i hrvatski.

525
 SADRŽAJ

PREDGOVOR....................... V

INCIPIT HISTORIA SEU CRONICA SALONITANORUM

ATQUE SPALATINORUM PONTIFICUM........................ 2
I. De D alm atia.......................................................................... 2
POVIJEST ILI KRONIKA SALONITANSKIHI SPLITSKIH PRVO­
SVEĆENIKA ......................................................................... 3
I. 0 Dalmaciji ............................................................................. 3
II. De Salona ............................................................................... 8
II. O Saloni................................................................................... 9
III. De sancto Domnio et sancto Domnione................................ 12
III. O svetome Dujmu i svetome D om nionu................................ 13
IV. De constructione edificii, quod Spalatum nuncupatur.......... 16
IV. O gradnji građevine koja se zove S p lit.................................. 17
V. De Clicerio et Natali Salonitanis presulibus .......................... 20
V. O salonitanskim biskupima Gliceriju i N atalu........................ 21
VI. De Maximo scismatico.......................................................... 26
VI. O shizmatiku Maksimu............................................................ 27
VII. Qualiter Salona capta e s t ...................................................... 30
VII. Kako je osvojena Salona ...................................................... 31
VIII. Qualiter ad insulas Salonitani fugerunt.............................. 38
VIII. Kako su Salonitanci pobjegli na otoke................................ 39
IX. Qualiter Salonitani per diuersa sunt loca d isp ersi............... 42
IX. Kako su se Salonitanci raspršili po raznim mjestima............ 43
X. Qualiter de insulis redeuntes Spalatum intrauerunt................ 44
X. Kako su se vratili s otoka i ušli u S p lit.................................... 45
XI. De Iohanne primo archiepiscopo Spalatino.......................... 48
XI. O prvome splitskome nadbiskupu Ivan u................................ 49
XII. De translatione sanctorum Domnii etA nastasii.................. 50
XII. O prijenosu svetih Dujma i Staša.......................................... 51
XIII. Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria. . . 52
XIII. Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen........................ 53
XIV. De aduentu Hungarorum...................................................... 56
XIV. O dolasku U gara.................................................................. 57
XV. De exemptione episcoporum superioris Dalmatie................ 60
XV. O izuzeću biskupa Gornje Dalmacije.................................... 61
XVI. De promotione Laurentii archiepiscopi.............................. 68
XVI. O promaknuću nadbiskupa Lovre........................................ 69
XVII. Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatie et Chroatie 84

527
XVII. Kako su Ugri zavladali Dalmacijom i H rvatskom............ 85
XVIII. Qualiter Manases uoluit prodere ciuitatem...................... 90
XVIII. Kako je Manas htio izdati g r a d ........................................ 91
XIX. De exemptione Iaderensis ecclesie ................................... 94
XIX. O izuzeću zadarske c r k v e .................................................... 95
XX. De episcopatu F arensi.......................................................... 100
XX. O hvarskoj biskupiji.............................................................. 101
XXL De Raynerio archiepiscopo ................................................ 108
XXI. O nadbiskupu Arniru............................................................ 109
XXII. De Petro et altero Petro archiepiscopis.............................. 116
XXII. O nadbiskupima Petru i drugome P etru ............................ 117
XXIII. De Bemardo archiepiscopo Spalatensi............................ 120
XXIII. O nadbiskupu Bernardu.................................................... 121
XXIV. De prima captione Iadere.................................................. 128
XXIV. O prvom zauzeću Zadra .................................................... 129
XXV. De passagio Andree re g is .................................................. 138
XXV. O prolazu kralja Andrije...................................................... 139
XXVI. De promotione G uncelli.................................................. 144
XXVI. O promaknuću G uncela.................................................... 145
XXVII. De uictoria facta de Cetinensibus.................................. 156
XXVII. O pobjedi nad Cetinjanima.............................................. 157
XXVIII. De comite Petro............................................................. 162
XXVIII. O knezu Petru.................................................................. 163
XXIX. De bello, quod gestum est pro uilla de O strogo.............. 164
XXIX. O ratu koji se vodio za naselje Oštrog.............................. 165
XXX. De bello, quod gestum est cum Domaldo ........................ 168
XXX. O ratu koji je vođen s Domaldom...................................... 169
XXXI. De scandalo, quod factum est inter archiepiscopum et
archidiaconum........................................................................ 172
XXXI. O svađi između nadbiskupa i arhiđakona........................ 173
XXXII. De Gregorio c om ite........................................................ 182
XXXII. O knezu Grguru................................................................ 183
XXXIII. De Gargano potestate.................................................... 192
XXXIII. O načelniku Garganu...................................................... 193
XXXIV. De regimine Gargani...................................................... 198
XXXIV O Garganovu upravljanju................................................ 199
XXXV. De bello, quod gessit cum piratis.................................... 204
XXXV. O ratu koji je vodio s gusarima........................................ 205
XXXVI. De peste Tartarorum...................................................... 216
XXXVI. O tatarskoj po ša sti.......................................................... 217
XXXVII. De natura Tatarorum.................................................... 238
XXXVII. O prirodi Tatara......................................................... 239

528
XXXVIII. De fuga Hungarorum............................................... 244
XXXVIII. O bijegu U g a ra ............................................................ 245
XXXIX. De seuitia Tatarorum...................................................... 248
XXXIX. O okrutnosti Tatara ..................................................... 249
XL. De obitu Guncelli.................................................................. 256
XL. O Guncelovoj sm rti............................................................... 257
XLI. De seditione apud S. Stephanum........................................ 258
XLI. O uzbuni kod svetoga Stjepana............................................ 259
XLII. De secunda captione Iadre.................................................. 266
XLII. O drugom zauzeću Zadra.................................................... 267
XLIII. De bello, quod emersit inter Spalatenses et Tragurienses. 270
XLIII. O ratu koji je izbio između Splićana i Trogirana.............. 271
XLIV. De seditione, que facta est per laycos in processu electi­
onis archiepiscopi.................................................................. 274
XLIV. O pobuni laika u tijeku izbora nadbiskupa........................ 275
XLV. De bello, quod preparauerunt Spalatenses contra Traguri­
enses ...................................................................................... 282
XLV. O ratu koji su Splićani vodili s Trogiranima...................... 283
XLVI. De Rogerio archiepiscopo................................................ 302
XLVI. O nadbiskupu Rogeriju...................................................... 303
XLVII. De adventu regis C oradi.................................. ............ 306
XLVII. O dolasku kralja Konrada................................................ 307
XLVIH. De aduentu Bele regis secundo...................................... 308
XLVI1I. O drugom dolasku kralja B e le ........................................ 309
IL. De aduentu regine .................................................................. 310
IL. O dolasku kra ljice.................................................................. 311
Literatura..................................................................................... 320

TOMA ARHIĐAKONI NJEGOVO D JELO .............................. 329

1. Kritičko izdanje........................................................................ 329
2. Toma Arhiđakon u vremenu i prostoru.................................... 331
3. Tomino podrijetlo .................................................................... 333
4. Tomino školovanje.................................................................... 336
5. Tomine općinske i crkvene službe .......................................... 339
6. Tomino javno djelovanje.......................................................... 346
a. Okviri i pretpostavke Tomina javnoga djelovanja............ 346
b. Početci Tomina javnoga djelovanja.................................. 351
c. Sukob s nadbiskupom........................................................ 352
d. Trvenja i sukobi u gradu i crkvi........................................ 354
e. »Latinski ustroj« gradske vlade u S p litu.......................... 356
f . Tatarska kuga...................................................................... 360
g. Neskladni odnosi .............................................................. 362

529
 h. Sukob na Sustipanu ....................................................... 364
h. Toma izabran za nadbiskupa............................................ 365
i. Gorčine................................................................................ 367
j. Osvrt................................................................................... 377
7. Tomino povjesničko d jelo ..................................................... 379
a. Trinaesto stoljeće kao doba kulturnoga procvata u dalma­
tinskim gradovim a............................................................ 379
b . Tekstovna predaja Tomina povijesnoga d je la .................. 380
c. Naslov Tomina djela i književna vrsta kojoj pripada . . . . 383
d. Tomino djelo u kontekstu latinske književnosti njegova
vremena............................................................................. 393
e. Raspored historiografske građe u Tominu djelu i njegova
vrela................................................................................... 395
f. Nešto o načinu Tomina povjesničkog pripovijedanja . . . . 420
g . Gdje stoji i kamo pripada Tom a?................................... 423
Literatura..................................................................................... 432

Slikovni prilozi............................................................................. 441

Indices / K azala........................... 459

Index personarum / Kazalo imena................................................ 461
Index locorum / Kazalo zemljopisnih naziva.............................. 484
Index rerum / Kazalo pojm ova.................................................... 493

530
 KNJIGA MEDITERANA 30

Thomae Archidiaconi HISTORIA SALONITANORUM ATQUE

SPALATINORUM PONTIFICUM / Toma Arhiđakon POVIJEST
SALONITANSKIHI SPLITSKIH PRVOSVEĆENIKA

Izdavač
KNJIŽEVNI KRUG SPLIT
Split, Ispod ure 3

Za izdavača
NENAD CAMBI

Lektura i korektura
BEATA I MIRKO KNEŽEVIĆ

Likovno rješenje korica

VANJAKOVAČIĆ

Tisak
»Varteks« Varaždin

Naklada: 1000 primjeraka

ISBN 953-163-189-1

Tiskanje ove knjige novčanom su potporom pomogli:

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske
Županija splitsko-dalmatinska
Poglavarstvo grada Splita