- Piški mi se - pomislio je Miško istežudi istovremeno

svoje prednje šape nakon popodnevnog drijemeža.

- Gdje je Filip? Mora me izvesti van - pitao se i
krenuo u potragu za svojim vlasnikom. - Ako nije u
dnevnom boravku, onda je sigurno u svojoj sobi -
zaključi i krene prema vratima Filipove sobe. Vrata
su pritvorena pa ih odgurne njuškicom i uđe unutra.
Zacvili.
- Samo malo Miško, sad du - reče mu Filip. Sjedio je
za računalom i igrao neku igricu. Mišku nije bilo do
čekanja. Morao je van. Ponovno je zacvilio, ovoga
puta malo glasnije.
- Tiho, Miško! Idem, strpi se! - dobacio mu je Filip, pomalo nervozan.
- Ne krenemo li uskoro, popiškit du se u stanu - mislio je Miško. - Nisam siguran da de
se to svidjeti ukudanima...
Nemajudi izbora, jer Filip se i dalje nije micao s mjesta, Miško ponovno zacvili.
- Miško, dosta! Izađi iz sobe - zapovijedi Filip. Miško izađe i legne u hodnik pred
ulazna vrata. Filip je za računalom i izgleda kao da se ne namjerava od njega i odvojiti.
Miško u jednom trenutku više nije mogao trpjeti i popiški se na parket u hodniku,
točno pred vratima Filipove sobe. Filip je bio usredotočen na igricu. Ipak, u jednom se
trenutku zaputi prema toaletu. Pri izlasku iz sobe, samo s čarapama na nogama,
zagazi u žutu lokvicu. Ljut i nervozan počne vikati na Miška. On je pak pobjegao pod
kauč u dnevnom boravku. Nije htio slušati ljutitog Filipa. Možda je i ostavio lokvicu iza
sebe, ali za taj nered svakako nije bio kriv.

pricazatebe.com