Kakva je to olovka?

Mila je kupila olovku. Običnu, grafitnu, zelena tijela, s roza gumicom na jednom, a zašiljenom
špicom na drugom kraju. Kako ju je donijela kudi, tako ju je stavila na radni stol. Mora
napisati zadadu i isprobati svoju novu olovku. Pripremila je knjige i bilježnice i, taman kad je
krenula pisati sastavak o vjesnicima proljeda, špica njene lijepe zelene olovke pukla je. Krc!
Grafit se prelomio, a drvo je zagrebalo po nježnoj površini papira.
Ništa, pomislila je Mila dok je prstima nastojala zagladiti ogrebotinu u pisanci, moram te
našiljiti.
Svježe je našiljena olovka predivno započela pisanje riječi visibaba sve dok na drugome slovu
b nije ponovno pukla. KRC! Možda pregrubo pišem, mislila je Mila dok je ponovno šiljila
olovku. No olovka je, bez obzira na to što ju je djevojčica sada zaista nježno vukla po papiru,
ubrzo puknula i tredi put, i četvrti, a peti je put Mila, ljuta, na nju i povikala:
- Pa kakva si ti to olovka?! Jedva sam dvije rečenice uspjela napisati! Samo te šiljim i šiljim...
Pogledaj se! Nova, a ved napola nestala!
Kako je viknula, tako je olovku bacila u koš. Što de joj olovka kojom ne može pisati? Zadadu je
nastavila pisati nalivperom. Ono barem ne puca, dok su plavom tintom uredno napisana
slova melem za oči.
A olovka? Olovka je odahnula. Zna ona zašto je pucala. Njoj se uopde nije pisalo. Ljenica je
radije ležala po cijele dane. Pa eto joj sada. Ležanje u košu za smede sigurno je ostvarenje
njenih snova. Pih!

pricazatebe.com