JADRANKO BITENC

TWIST NA BAZENU
B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Jadranko Bitenc
TWIST NA BAZENU

Copyright © 1988, 1990. Jadranko Bitenc

Ilustrirao
JOŠKO MARUŠIČ

Urednik
VERA BARIĆ

Recenzenti
ANA KULUŠIĆ
DUBRAVKA TEŽAK
 JADRANKO BITENC

TWIST NA BAZENU

Drugo izdanje

m.
MLADOST
IZDAVAČKA RADNA ORGANIZACIJA
Naravno,
ne možeš pisati samo istinu,
moraš ponešto i izmisliti.
 — Ide! — prošapće Ado strogo povjerljivo. — Ide mama!
Njegovo lice naglo nestane s prozora. Zastor se lagano zanjiše.
Napravi kolut unatrag na kauču. Skotrlja se na pod. Tiho jaukne.
Nataša odmah prebaci otvorenu čitanku preko ljubića. Proguta
slinu:
— Kako se drži?
Dječakovu grimasu zamijeni osmijeh.
— Rascvala se, kad ti kažem. Sve se spotiče od sreće.
Ado se otkotrlja do vrata. Onda skoči na noge pa ruke podboči na
kukove. Malo ih protrlja. Brza kontrola: djeluje li soba kao učionica?
Sve mora biti na svom mjestu: svaka olovka, svaka knjiga čak i stoli­
ca mora biti pravilno povučena. Soba mora izdržati strogi mamin po­
gled.
— Ih, ona vesela!? — uznemireno u pola glasa progovara Nataša.
— Ne sjećam se kad sam je posljednji put vidjela nasmijanu.
— Kako ne bi evala kad smo u školi o-kaj. Barem ovaj dečko —
kucne kažiprstom po čelu.
— Ti si šašav sto posto. — Okrene očima. — Zašto je baš moj brat
primjer drugima?
Nataša privuče stolicu bliže stolu, leđa prilijepi za naslon, uspravi
se nad knjigom.
— Je 1 ovako dobro?
Dječak zažmiri lijevim okom i nagne glavu udesno.
— Strašno je dobro, kad ti kažem. Usnice su ti poplavjele, ruke ti
se tresu kao da si zbrisala iz Jankomira.

5
 Ado se zgrabi rukama za vrat, izbeči oči, isplazi jezik do brade.
Zavapi:
— Maamaaaa, mene je strah...
Ali Nataši nije do šale. Zaista. Ona ima samo jednu želju. Samo
jednu želju koja glasi: što bezbolnije pregurati mamin školski izvješ­
taj!
Zato nervozno razvuče:
— Daaj, reci brzo. Mama Ružica samo što nije došla.
— Kad te ugleda, uopće neće posumnjati da ne štrebaš barem dva
sata. Sva si natekla od znanja...
— Daaj, Ado, prestani. Lako je tebi — njeni vlažni prsti dirkaju
stranice čitanke. — Ti si mamin školski biser.
— Brilijant, kad ti kažem — ispravi je važno.
— Uhvatit će nas da ne učimo. Opet ćemo dobiti kaznu. A ja neću
propustiti plesnjak za Dan škole — nestrpljivo pocupkuje nogama.
— Neću niti ja — tajanstveno izgovori Ado. — To je tek drugog pet­
ka.
Već se sasvim dobro čula škripa drvenog poda u hodniku. Mami­
ni će koraci na trenutak zastati pred vješalicom, tamo će odložiti tor­
bu, pa će produžiti do njihove sobe.
— Sjedni! Sjedni konačno! — cijedi Nataša kroza zube.
Na njezin užas Ado počne izigravati usporeni film: uputi se na
svoje mjesto sastavljajući bradu s koljenom dok su ruke u širokom
luku davale zamah.
Onda se u trenu promijeni sve.
Mamina ruka dohvati kvaku izvana i još je pravo ne spusti, kad
dječak dograbi olovku pa se prigrbi nad ispisanim papirom.
Mama ih zatekne u »dubokom« radu.
Tek kad njezin pozdrav dotakne njihov svijet, pokažu da su je
opazili.
— Oo, to si ti! — našali se dječak. — Baš sam gotov sa zadaćom. —
Mahne papirom.

6
 Mama zavrti glavom; nikad se oni neće popraviti. Kao da ih ne
pozna. Djeca tako malo cijene svijet odraslih.
— Kad biste se ovako ozbiljno prihvatili knjige samo pola propi­
sanog vremena, iz škole bi stizale samo pohvale. Je li tako, Nataša?
Nataša ne skida pogled sa čitanke, Ado se smješka.
— Propisano je pogrešno vrijeme, kad ti kažem.
— Ado, poštedi me svoje duhovitosti — ozbiljno će mama. — Ako
imaš što reći, eno ti tata spava u kuhinji. Izvoli.
Mama nervozno otvori sobna vrata pa rukom pokaže duž kratkog
hodnika.
— Izvoli, hajde, kad si toliko hrabar.
— Nisam toliko hrabar — prizna iskreno, a mama ponovno pritvo­
ri vrata. Onda se obrati Nataši:
— Imaš li ti što reći ili smo se razumjele?
A Nataša kao Nataša, pokajnički podiže glavu. I šuti. Šuti i bulji
neodređeno pred sebe kao tele u... Ona zna što je mama mogla čuti, a
što vidjeti u školi. Uh, ta razrednica! Sigurno je sva očarana trčala s
dnevnikom pod rukom uza stepenice makar ima devedeset i pet kila
i nijedna joj dijeta ne može pomoći. Sigurno je mami pod nos gurnu­
la njezine dvije jedinice za redom iz matematike, klimave dvojke iz
kemije i biologije. Mama je mogla vidjeti da ni hrvatski više nije čet­
vorka, da se skupilo nešto previše trica i to baš sada, niti trideset da­
na do kraja školske godine. Sigurno je razrednica napunila mami uši
tužakanjem nastavnika da je Nataša postala preglasna, da su je ulo­
vili s Bubicom u ženskom WC-u kako puši. I sada još samo da je upi­
ta otkud joj lova za cigarete. To je pravo prokletstvo, zašto nju uvijek
uhvate kad nešto pogriješi!?
— Jesmo li se razumjele, Nataša?
Nataša kimne glavom.
»Baš mi ne daju disati«, pomisli susrevši nakratko mamine oči.
Bio je to pogled koji ne dopušta vrludanja.
— Mene se ne treba plašiti — nastavi mama. — Ja te neću tući. Ne­
ka se tvojim mušicama bavi tvoj otac.

7
 — Popravit ću — otme joj se iz grla.
— Molim? Ne čujem te dobro.
— Popravit ću ocjene drugog tjedna — iskašlje riječi obećanja. —
Matematičarka mi je dala rok do drugog tjedna. U ponedjeljak će me
pitati. A iz kemije i biologije imat ćemo još jedan test. Već sam polo­
vicu naučila.
Osjeća kako joj riječi jednostavno teku niz grlo. Jedna sustiže
drugu bez zastoja. Sigurno joj se i boja lica vratila. Tako je to: kad
srce nadvlada razum, počinješ i sam vjerovati da ćeš obećanje i iz­
vršiti.
Zato sasvim odlučno kaže:
— Uvijek sam popravljala ocjene.
— Da i ovaj put prešutimo tati? — doda mama Ružica pomirljivo.
»Pa, naravno«, prostruji Natašinim mislima. »Tko bi još njemu
sve objašnjavao. Ovo je samo mala kriza, on to ne bi htio razumjeti.«
— I proći ćeš na kraju sa četiri? — nastavi mama daviti.
Nataša duboko uzdahne:
— Hoću, kako da ne! Moram! — Mora izbjeći bliski susret s tati­
nim remenom. Sva se strese od pomisli na remen. Naježi se. Brrrr...
Sve će popraviti. Proklete bile ocjene i batine. Zašto one u ovoj kući
uopće zavise jedne od drugih!?
— To mi se sviđa jer je korisno za nas obje. Tata ne podnosi da
mu se laže.
Nataša sva sretna zaključi da je njeno pitanje skinuto s dnevnog
reda. Napokon se usudi odmaknuti stolicu od stola. Baš je bila vraš­
ki prikliještena.
Onda mama upita sina:
— Ado, kakve papiriće spominje tvoja drugarica? Rekla je da ćeš
mi ti sam to objasniti. Ostalo je sve u najboljem redu kao i obično,
čiste petice.
Dječak se počeše iza uha pa malo protrlja nos. Zadirkivat će ga
ako prizna.

8
 Mama pokuša odgonetnuti:
— Aviončići? Bacaš aviončiće pod satom?
Dječak prasne u smijeh. Odmahne rukom.
— Oni su za klince. Mama, radi se samo o jednom papiriću. Obi­
čan papirić koji leti-leti pa padne, tap, na stol.
Nataša se začudi:
— I ti si se usudio pred Kontrolom bacati papirić!? Pa njoj ne mo­
že promaknuti niti muha. Ona sve vidi.
— Je, ali onda naš Ado ne bi bio glavni fakin u razredu. Mora da
je užasno dosadno biti najbolji i najmirniji učenik — izgovori mama.
— Mama, ponekad govoriš kao tata. Bio je to samo jedan papirić.
Nećemo od toga praviti dramu.
Nataša glasno bubne:
— Znam! Ljubavna poruka!
Zagleda se u brata. Za mjesec dana će napuniti dvanaest godina.
Sigurno se njegov nestašni čuperak već sviđa djevojčicama iz razre­
da. Pa i Bubica je neki dan rekla da mu dobro stoje traperice.
— Je li to? — ubrza mama. — Pišeš već i ljubavna pisma na nasta­
vi?
Ado uzdahne. Podboči glavu pa se okrene sestri.
— Baš ti hvala.
— Molim i drugi put — odgovori Nataša zadovoljno.
Dječak pogleda mamu.
— No, jesmo li sada gotovi s ispitivanjem? Ili ćeš me pitati što je
pisalo na njemu?
Mama ne voli takav razgovor, strogo ga ukori ali ne ispituje dalje.
Mora on imati i nešto svoje. Svoje male tajne.
Htjede otići, već se okrene ka vratima, onda izgovori:
— A cigarete škode zdravlju, ako niste znali.
Nataša osjeti pogodak, ipak je sve saznala. Neoprezno pomakne
čitanku ispod koje se ukaže ljubić. Maminom oku to ne promakne.
— Sto je to? Lektira?
Nataša se zbuni. Pokuša ponovno sakriti knjigu. Kimne glavom.

9
 — Koja je to knjiga? — isljednički će mama Ružica.
— To je knjiga po slobodnom izboru — pokuša neuvjerljivo mulja­
ti. — Možemo sami izabrati nešto što nije na spisku za lektiru.
— Nisam li bila dovoljno jasna? — strogo će mama. — Pitam za
naslov?
»Naravno da si jasna«, pomisli Nataša proklinjući svoju nespret­
nost. Nevoljko izgovori:
— Naslov je »Skriveno blago ljubavi«.
— To je sad lektira za sedmi razred?
I Nataši dojadi ovakva igra. Požali što je lagala, mama Ružica je i
tako nikad nije tukla. Samo, nervira je to vječito ispitivanje i sumnji­
čenje dok te ne uhvate u laži. Sve je to stil tate Zvonkeca. Kao da je
vanbračna kćer umirovljenog policijskog inspektora a ne majora u
prijevremenoj mirovini.
— Kako misliš da će te netko cijeniti kad nas neprekidno pokuša­
vaš varati? Otkud mogu znati kad govoriš istinu? I sad me gledaš u
oči i lažeš! Kaznu sama izaberi: ili subota bez kina, ili pereš suđe cije­
log tjedna!
Onda Nataša poželi da se mama napokon makne iz njihove sobe.
I to joj bi ispunjeno. Mama, prije nego zatvori vrata za sobom, upo­
zori:
— Ne zaboravite složiti krevete na crtu i stolice gurnuti do stola.
Znate da to tata traži. I nemojte mu zaboraviti odnijeti pokazati na­
pisane zadaće. Bez ispravki, je 1 jasno?
»Kako ne bi bilo jasno«, pomisli Nataša, »u ovoj kući je sve pro­
kleto jasno.« Sama pitanja, gomila pitanja. U ovoj kući nitko i ne raz­
govara, samo ispituje i kažnjava. Zabrana za ovo, zabrana za ono, te
kino, te suđe... To je za nju nova igra, igra koje nije bilo kod bake u
Zagrebu.
Da je barem tamo ostala.
Dobro je znala: baka više nije mogla nakraj s njom. Kad je krenu­
la u sedmi razred, osjetila je neodoljivu potrebu za sitnim kućnim
krađama. Prvo je uzimala novac iz novčarke, a kako ga baka nije

10
imala previše, prebacila se na nakit. Uzela je jednog dana bakin broš,
bakin zlatni broš, i prodala ga švercerima. Onda je vodila cijeli raz­
red na baklave u Jurišićevu. Baka je pošizila kad ju je uhvatila u slije­
dećoj maloj kućnoj krađi: krađi naušnica.
Nije joj mogla odgovoriti zašto krade. Školski psiholog je tuma­
čio baki da ona nije u stvari grabila za predmetom nego je tražila
svoju mamu. Baka je odgovorila da joj ona sve pruža, sve što joj do­
puštaju mogućnosti i novac što ga njezin otac šalje za izdržavanje.
Zalupila je vratima. Tako je neslavno završio razgovor sa školskim
psihologom. Zgrabila je Natašu za ruku i odvukla je kući. Makar je
bila zima i padao snijeg, spremila je njene stvari u putnu torbu pa na
bus za Breganu. Dovela ju je do kućnog praga i isporučila: »Na, evo ti
kćeri pa je sam odgajaj!«
Nataša je brzo shvatila koja tu ludnica vlada. Tata Zvonkec je
imao dva pravila odgoja: jedno su pitanja, uporna, policijska dok vi­
še nisi znao što te pita niti kako se zoveš, i drugo — remen. Koliko
godina, toliko udaraca po debelom mesu. Tu kombinaciju se nije ni­
kako moglo izbjeći.
Kad su djeca ostala sama, Nataša vidno odahne.
— Da me mama Ružica otkucala tati, ne bih više mirno čekala
kod kuće. Radije bih pobjegla.
— A kamo to? — Ado se zabavljao oko otvaranja sivog Linguapho-
ne kovčežića.
— Bilo gdje, samo da ne moram pred njegove oči.
— To bi ti bilo jako pametno, kad ti kažem, sve dok te ne uhvate.
Onda bi te čekala dupla porcija, pratiš me, dakle ne trinaest udaraca
nego dvadeset i šest. Hoćeš se kladiti da bi to tati Zvonkecu teško pa­
lo? — pruži ljevicu preko stola. Desnicom je okretao Linguaphone ka­
zetu.
— Još samo da mi stari Sergeant Pepper (Sardžent Pejper) posudi
kazić pa da navalim na učenje engleskoga. Jesi li ti ovo vidjela? —
gurne joj pod nos otvoreni kovčežić s uredno poredanim kazetama
na desnoj strani i knjigama na lijevoj. — Zarađeno na školskom tak­

11
mičenju za najboljeg Englishmana. Ili si pomislila da su ga starci ku­
pili? — naceri se.
Nataša blene u njega:
— Znaš što?
On je i ne sluša, pažljivo kao najveće blago vadi knjige pa ih op­
rezno dodiruje jagodicama. Njegovo jedino vlasništvo.
— Kad nabavimo taj kazić, možeš se priključiti učenju. Strašno je
važno znati još neki jezik — kad ti kažem.
— Ti si šašav sto posto. Uopće te ne dira ova ludnica. Meni ništa
ne ide otkad sam kod vas. U Zagrebu sam i ja mogla proći s pet. Pa ni
četvorka nije tako loša. Ocjene nisu uopće bile razlog da me baka po­
vuče za kosu a kamoli da me mlati. Tu sam već dvaput dobila bogov-
ske batine samo zato što nisam ujutro, na točno vrijeme tate Zvonke-
ca obrisala prašinu. Zar je to uopće normalno!?
A što joj odgovoriti? Da se tata promijenio otkad je Nataša kod
njih. Više pije, više mlati. Mama ga je upozorila neka Nataši ništa ne
predbacuje, da se ne osjeća krivom. Dovoljno je što ima maćehu.
— Ti, Ado, dobijaš batine za bezvezarije kao i ja. Zar njemu ništa
ne znači što si ti tako dobar učenik?
— Pitaj ga ti, ja se ne usuđujem — nasmije se mlađi brat. — On
nam je takav kakav je. Nervoznjak. Zato su ga i poslali prije vremena
u mirovinu. Tu sebi ne možemo pomoći. U školi je druga priča — ta­
mo njega nema. Tamo ne bi smjelo biti problema.
— A u ljubavi? — zaiskri pitanje u Natašinim očima. — Kome to
moj mlađi brat piše ljubavna pisma?
— Drugarici Kontroli.
Oboje prasnu u smijeh pa se brzo stišaju. Roditelji ih ne smiju ču­
ti. Već su toliko istrenirani.
— Baš me čudi da je Kontrola rekla mami za pismo.
— I je li ti odgovorila na pismo?
— Tko? Kontrola?
Umalo su pali pod stol. Nisu se smjeli pogledati u oči a da ne
prasnu. Rukama su zatvarali usta.

12
 Psst, umirivali su jedno drugo i napinjali uši ne bi li čuli korake.
Imali su sreće ovog puta. S druge strane vrata, u hodniku, u kuhinji
je vladao mir: mama je pripremala večeru, tata je dremuckao na kau­
ču.
Onda ih ponovno uhvati navala smijeha.
Kad se primire, Nataša uspije postaviti pitanja:
— Mislim na tvoju tihu patnju. Mogu pogađati?
— Ne razumijem: hoćeš li pogađati kome je papirić bio namije­
njen ili tko je moja tiha patnja?
— Zar to nije isto?
Bratov prst miga zrakom: no, no.
— Kad ti ja kažem.
— A kad ti ja kažem: Jelena? Ljiljana? Đurđa? Vesna? Je 1 vruće?
Bilo je i te kako vruće, ali se Ado samo tajanstveno nasmije. Ta­
man posla da on njoj prizna na koju je bacio oko. Pa da ga zeza kad
god se sjeti.
A što se tiče papirića, kad bi znala što je na njemu pisalo, shvatila
bi da odgovora nema.
 Zbilja ponekad ne razumijem te starije. Oni uvijek imaju odgovo­
re na sve. Pitao sam mamu zašto je uopće spominjala onaj papirić
pred Natašom. Da ste je samo čuli!? Kad vam kažem, moja je mama
rođeni psiholog makar je u radno vrijeme možete vidjeti kako izigra­
va domaćicu.
— Spadaš li u razredu među bolje nogometaše? — pitala je mama.
Bio sam neodređen:
— Tako, tako, mogu igrati za prvu ekipu.
— Nisi najbolji?
— Nee, Željac je glavni. On već igra za reprezentaciju škole makar
je u šestom razredu.
— Ima li on mana dok igra nogomet?
Nasmijem se: ima jednu tipičnu za sve one koji misle da su najbo­
lji-
— Predugo drži loptu i dribla da mu znamo vikati neka je kupi i
nosi doma.
— Da li je njegov svaki udarac gol?
Pogledam mamu čudno, ona nema pojma o nogometu. Ali ona se
i dalje drži ozbiljno.
— Ni košarkaši ne pogađaju svaki put koš. Čak ni Dražen Petro-
vić.
— Dobro, a da li ti se čini da bi i ti mogao igrati nogomet tako do­
bro kao on?
— Teško — priznam iskreno. — On po cijeli dan naganja loptu i
prije i poslije nastave. Nekad zna markirati s nastave zbog nogome­
ta.

14
 Nisam znao što smjera, uporno je nastavljala:
— A kad bi ti toliko trenirao?
Tu se zamislim. Zbilja, može li se nogomet usporediti s matemati­
kom? Ako je skužiš na satu, redovito rješavaš zadatke, zar ti se može
dogoditi da ne znaš?
— Bih, zbilja. Kad bih spavao s loptom, sigurno bih postao škol­
ska nogometna zvijezda. Ali, mama, daj mi napokon reci kakve veze
sve to ima s onim pismom?
— Dobro, pojednostavimo priču. Kad bi sve ovo o nogometu pri­
mijenili na tvoj i Natašin odnos prema školi, što bi mogao zaključiti?
Zamislim, ha, nogomet i matematika: za neke dan, za neke noć.
— Hoćeš reći da si papirić spominjala samo zato da Nataša vidi
kako ja nisam tako sjajan učenik?
Zaklima glavom.
— Nisi fer, mogla si nešto drugo reći.
— Nečem se drugom tvoja drugarica razrednica nije mogla dosje­
titi. Morala sam je moljakati da mi kaže nešto loše o tebi što bi bila
istina, da ne izmišljam.
— Oo, papirić, mora da je strašno loša vijest.
— To je sitnica doduše, sine, ali Nataša vidi da i ti imaš mušica u
školi. Uostalom, znaš i sam da je Nataša prošle godine bila solidan
učenik. Sada je malo popustila...
— Da malo!? Prema tvom izvještaju ona bi mogla završiti na pro­
dužnoj nastavi.
— I bi. Moramo joj pomoći. Ona sada živi s nama, ona je naša.
Možda se trgne i prilagodi.
To me oborilo s nogu. Mislio sam da mama uopće ne mari za nju.
A zašto i bi, nije je ona rodila. Njena prava mama dovela je Natašu
tati Zvonkecu kad su joj bile dvije godine i više nije kakala u pelene.
Poslije toga se izgubila u nepoznatom pravcu. Zbog mira u kući tata
je Natašu odveo svojoj mami u Zagreb.
Ta baka iz Zagreba je posebna priča. Ona je jedan od onih likova
iz priča kojima se plaše mala djeca. Ako ste pomislili na vješticu, ba­
barogu ili zlu ženu, to nisam ja rekao.

15
 Istina, ta baka Matilda je bila suhonjava tanašna ženica kojoj je
glas dolazio kroz nos. Zato nikad i nisam mogao gledati njena usta
nego mi je pogled bježao nekud u njene sinuse.
Ona bi učinila sve za novce, kad vam kažem. Čak bi trčala do po­
šte makar malo hrama na lijevu nogu i mora se služiti štapom. Čim
bi zakasnili s plaćanjem za Natašu samo jedan dan, mogao si se kla­
diti da će popodne stići telegram. Otkad je Nataša kod nas, zaboravi­
li smo kako telegram izgleda.
Eto, takva baka je Nataši bila najdraže biće. Nekoga moraš volje­
ti. Ja to razumijem, kad vam kažem. Everybody love somebody so-
metimes, kako bi rekla naša razrednica. Svatko nekoga ponekad voli.
Mama me pomiluje po kosi. To je to što vam pričam.
Reče:
— Ne ljutiš se?
A tko bi se mogao ljutiti na jedinu osobu koja te ponekad pomazi.
Obično je bila nervozna. Tako nisam imao prilike postati mamina
maza.
Naravno, poslije reda pažnje stiže red opomena:
— Sine, moraš se ošišati. Znaš da tata ne voli dvaput govoriti.
Ne može ona bez toga. Uvijek spominje staroga, kao da ga se ne
plašim dovoljno. Što ćeš više, gdje se on pojavi, ja kidam nalijevo.
Kad mi se učini da je naš razgovor završio, mama se pokaže kao
pravo žensko iz priča i viceva. Upita me kojoj je djevojčici bilo nami­
jenjeno pismo.
Nisam joj rekao.

Vi imate ludu sreću, kad vam kažem, sve ćete saznati.

Naša slavna razrednica Kontrola je najradoznalije stvorenje koje

ste mogli upoznati u našoj školi. Ona bi golim rukama pohvatala sve
muhe u razredu samo da joj što ne promakne.
Bilo je vrijeme da joj namjestim igru. Dugo sam to smišljao. Pi­
samce sam pisao na rubu klupe da ga sasvim jasno može vidjeti. Na­

16
ravno, znao sam: prvo — zgrabit će ga kad je izda strpljenje. Zato
sam žurio sa ispisivanjem velikih slova. Inače pišem tako sitno i ruž­
no da ponekad to može dešifrirati samo Hrga koji se pretplatio na
prepisivanje mojih zadaća. Treba li naglasiti da mi je on glavni
frend? On i mladi Lennon.
A drugo: Kontrola to pismo neće čitati naglas kao obično iz samo
jednog razloga. Biste li vi čitali naglas pismo ovog sadržaja?

UH, STO JE NETKO RADOZNAO!?

A TKO MU JE KRIV KAD SE PRIRODA POIGRALA S NJIM!
NO, NO, RADOZNALCE!
NIJE LIJEPO CITATI TUĐA PISMA!
TAKO NAS UCE STARIJI!!!

I bio sam u pravu. Nije ga čitala. Samo, snašla se. Dobio sam za
domaću zadaću prevesti ga na engleski. To nije bio problem; stari
Sergeant Pepper je to vrlo rado učinio, kad vam kažem.
No, ne pričam ono glavno. To glavno se dogodilo u trenutku kad
se Kontrola prestala gristi i drhtati. Dakle, izdržala je cijelu minutu
prije negoli je — hop! — zgrabila pismo.

A tada se pokreće čisti film. Dokumentarac.

1. kadar: ona okreće leđa.

2. kadar: korača između redova prema katedri.
3. kadar: vidiš mene kako se cerim u posljednjoj klupi do prozora.
4. kadar: ona hoda i čita u sebi.
5. kadar: ono pravo pismo, napisano prije, slijeće ravno u krilo
tajnoj simpatiji.
6. kadar: nema više.

Kad vam kažem, to i nije neki uspjeh.

2 Tvvist na bazenu 17
 Pokušajte preveslati tatu Zvonkeca. Njega treba pobijediti, pobi­
jediti tako da poslije njegovog saslušanja ne dobiješ batine. To mi
još nije uspjelo ma kako dobro odgovarao na njegova pitanja. Njega
ne može nitko prijeći, nijedan vojnik ga nije preveslao. Njega za sada
vesla samo alkohol: malo konjak, malo En starček. I tako svakog da­
na. Vrijeme je da ga netko pobijedi. A taj pobjednik ću biti ja.
Moj frend Lennon je rekao da baš nije pametno što sam uradio.
Mogao sam to s pismom jednostavnije izvesti pod odmorom.
Ako vam priznam da smo Lennon i ja bacili oko na jednu malu iz
razreda, da li vam se to čini poznato? Zamislite samo, dva dobra
frenda priznaju jedan drugome da su se zatreskali u istu curu!?
Ima li gore situacije u životu!?
Odlučili smo malu staviti pred svršen čin. Napisat ćemo joj pismo
pa neka se odluči. Mladi je Lennon složio i pjesmu. Ako se dobro sje­
ćam, prva dva stiha su glasila:

Znaš, mala, ne spavamo noćima

maštamo samo o tvojim očima, o je.

Itd. Možete nastaviti u istom stilu. Možete nabaviti gusle. Možda

se proslavite.
Lennonu to nije uspjelo makar je pjesmu uglazbio. Jeste li čuli za
njegov PODROOM BAND? Oni su bili živa strava za podrumske šta­
kore, kad vam kažem. Dečki su šibali žestoki podrumski rok da je po­
čela otpadati žbuka. Brižni stanari njegove zgrade su poludjeli sve
dok nisu shvatili da su se i štakori razbježali. Opet su mogli tamo vje­
šati šunke i sušiti sir. Otada raznježeni stanari i PODROOM BAND
žive u harmoniji.
Bez obzira na odgovor naše tajne simpatije nismo željeli pokvari­
ti naše prijateljstvo, ostajemo frendovi. Dali smo jedan drugome ru­
ku i zajedno sastavili pismo. Barem je mladi Lennon imao taj osje­
ćaj. On je ispisivao cijelu rijeku rečenica koje sam ja diktirao.
I sad ono najvažnije.

18
 Vas sigurno zanima ime djevojčice ako se dobro razumijem u te
stvari. Poslušajte moju polusestru Natašu, ima ona nos. A kako i ne
bi kad se nabrbljamo svake večeri prije spavanja. Naravno, uz potre­
ban oprez da ne narušimo propisani noćni mir tate Zvonkeca.
Ha, kome je pismo namijenjeno? Sjetite se imena koja je Nataša
izgovarala. Bio je to poker ženskih imena: Jelena, Ljiljana, Đurđa i
Vesna. Kojoj bi vi rado pisali pismo? Otvorite kladionicu ako baš ho­
ćete. Samo da vas stariji ne uhvate.
Mogu pomoći:
Jelena je mirna cukrena dušica, smeđokosa, vedra duha.
Dok pametno priča, okreće očima. Kada je uhvatiš na
krivoj nozi, dobije izdajničke crvene mrljice po vratu. Da
si slabiji učenik, otimao bi se za mjesto do nje.
Ljiljana je tamnoputa crnka kovrčave kose, zašiljenog
nosića i širokog osmijeha. Uvijek miriše na maline. Iz­
vrsna plesačica, ne možeš joj nagaziti noge. Njoj lova
uopće nije najvažnija u životu. Sigurna buduća nastavni­
ca. Možda baš u ovoj školi u Bregani.
Đurđa — tu strašnu brbljavku ravne kratke kose s raz­
djeljkom po sredini i britkog jezika ne možeš promašiti
pogotovo ponedjeljkom. Ta zna sve sportske rezultate.
Veliki dinamovac i cibonaš. Sportaš od glave do pete.
Stalno u pokretu.
Vesna, e, tu poseban oprez. Napon 220 V. A kako i ne bi:
tiha zagonetna plavuša koju uopće ne zanima film. Pa
gdje to ima! Nosi stalno hlače koje skrivaju najbolje no­
ge u šestom a. Tko ne bi imao oko za te stvari.
I sada njihovi najveći aduti:
Jelena je najbolji učenik razreda, naravno uz mene.
Ljiljana je apsolutno najzgodnija cura u razredu.
Đurđa se uvijek smije mojim luckastim štosovima.
Vesna — zar nije dovoljno da je plavuša i još tajanstvena?

19
 Koja najbolje stoji u vašoj kladionici? Sve su iz mog razreda a sa­
mo jedna pobjeđuje.
Ali strpljenja, molim.
Sve će se razjasniti kad dobijemo odgovor. A kad se on nađe pred
mojim očima, to je isto kao da je dospio pred vas. Sve će se znati.

Imate ludu sreću što ste sa mnom, kad vam kažem.

 — Gle ovo! — glasno mljacne mladi Lennon između dva zalogaja.
— Narode, pišu o nama.
Dobaci mi Večernjak presavijen na Crnoj kronici. Onda i on skoči
do mene i prstom pokaže na dno stranice. Osim zagonetnog uboj­
stva, pljačke benzinske crpke i privrednog kriminala, u stupcu koji
počinje prometnim nesrećama na samom dnu smjestila se kratka vi­
jest neobična naslova:

FACA S PLACA

BREGANA — Nepoznata osoba

odnosi svežnjeve ilustriranih časopisa
s Vjesnikovog kioska u Bregani koji
je smješten u sklopu mjesne tržnice.
Pretpostavlja se da to čini u ranim
jutarnjim satima kad vozač ostavi
novine ispred kioska. Da bi zavarao
trag, novine su ovaj put nestale na
još nekoliko mjesta na putu do Zagre­
ba. (L. S.)

— Narode, što će nekome tolike novine?

Moj najbolji frend skine naočale pa ih obriše o majicu. Bile su to
one sitne okrugle lenonke ali s običnim staklima. Nosio ih je samo
zbog imidža.
— Mogao je pročitati samo jedne.

21
 — A što ako je nepismen i samo gleda slike pa ih lijepi po zidovi­
ma svoje sobe? — oblije me val nagađanja. — Ne idu svi redovito u
školu kao ti i ja.
Pogled na kazaljke zidnog sata natjera me izgovoriti:
— A i mi bismo mogli danas zakasniti ako ne požuriš.
Mladi Lennon se poslušno vrati za stol svojoj podgrijanoj limenci
gotove hrane. Danas je na redu grah s kobasicama i svom onom mas­
noćom što pliva na površini. Fuj! Da povraćaš!
Priznam iskreno:
— To ti ja ne bih jeo.
— Ne bih ni ja — žmirkne Lennon pa uvali novu žlicu u usta.
— Zašto ne dođeš ponekad k meni na pošteni ručak? I moja te
mama već zvala.
— Ne sviđa mi se tvoj stari — reče mladi Lennon. — Ne ljutiš se?
— Nee, ne znam ni sam zašto je mama još uvijek s njim? A sada se
spremaju iza ove stare graditi novu kuću. Trebat će odvaliti pola
brda. Baš se veselim, baš se ludo veselim, kad ti kažem.
Ustanem, umalo ne udarim glavom o gitaru na zidu.
— Ipak je meni bolje s mojim starim i svim njegovim mušicama
makar morao jesti ovo — nogom nagazi pedalu koša pa u njega sruči
ostatak s limenkom.
— Mir s vama — iz sobe miroljubivo ispuže dugokosi Sergeant
Pepper. Njegova dva prsta činila su V u zraku. Mladi Lennon i ja uz­
vratimo u istom hipi-stilu. Dakle, V.
On se uputi isprazniti trbušinu koja se nešto opasno opustila od
gomile ispijenih boca piva. Da ste samo mogli to vidjeti: pun hodnik
sanduka pive. Pravo skladište.
— Oo, napokon je izašao — uzdahne mladi Lennon. — Danas je
stiglo pismo od stare iz Stuttgarta ali mu ga nisam mogao predati jer
nisam uspio pogoditi pjesmu dana.
Poskoči, dohvati pismo sa stola pa ga zatakne za kvaku.
Moram li objasniti da se k Sergeantu Pepperu ulazilo samo pro­
gramirano? Dakle, imao je ugrađen kompjutor na ulazu u svoju so­

22
bu. Unutra si mogao ući samo na jedan način: morao si programirati
točan naziv dežurne pjesme. Naravno, bilo ti je strašno olakšano jer
se radilo samo o pjesmama Beatlesa. A onda, ako pomisliš da ih je
bilo samo 230 između 1962. i 1967!?
Taj kompjutor je bio totalno otkvačen, kad vam kažem. Ako si i
pogodio pjesmu a pogrešno je ispisao, nije priznavao tvoje nepozna­
vanje pravopisa. Otkucao bi samo NO CORRECT. Tako bi ostao pred
vratima.
Meni je Sergeant Pepper bio strašno simpa ne samo zato što će
mi posuditi meg za učenje engleskoga. Ili zbog njegove luckaste ideje
oko oživljavanja bazena u Bregani. Taj zadatak je pripao mladom
Lennonu, Hrgi i meni. Sve bi se krilo pod tajanstvenim nazivom
TWIST NA BAZENU. Nas tri najbolja frenda bismo započeli sa čišće­
njem kabina, garderobe, premazivanjem i popravkom vrata, plijev-
ljenjem trave što raste između betonskih ploča. Stari Pepper bi fi­
nancirao te početne radove. On se nadao da bi se i stariji mogli za­
misliti kad ugledaju trojicu klinaca kako se trude vratiti bazenu sjaj
šezdesetih. Tada su na bazen, osim domaćih Bregančana, dolazili to­
kom vikenda i Zagrepčani. Dovozio ih je stari dobri Samoborček i
Peglica koji su završili u rezalištu. Stari Sergeant Pepper se živo ras­
tapao dok se prisjećao prošlosti. Kad vam kažem, uopće nije sličio
odraslom čovjeku. Bio je veći klinac od nas. To se odmah moglo pri­
mijetiti.
Bio je posljednji primjerak hipi-generacije ludih šezdesetih. Još
je nosio luckaste košulje na cvjetiće, izlizane i pokrpane trapez-trape-
rice, blijedožuti bedž MAKE LOVE NOT WAR i slušalice duboko za­
kopane ispod duge masne kose. Mogao si se kladiti da mu do bubnji­
ća dopire samo liverpulska četvorka.
Bio je strašno cool* taj Sergeant Pepper. Živo mu se fućkalo za ci­
jeli svijet. Nitko ga nije mogao baciti iz ravnoteže. Živio je u stilu: let
it be. Neka bude, kako bi to prevela Kontrola. Priznavao je samo Be-

* cool — hladnokrvan, ravnodušan

23
atlese, samo je uz njih disao. Zar je onda čudno što je prisvojio ime s
njihove najglasovitije ploče: Klub usamljenih srdaca narednika Pej-
pera!?
Pravo ime mu je zapravo bilo Tonček Folnović i bio je rođeni otac
mog najboljeg frenda mladog Lennona. Treba li posebno objašnjava­
ti da je bio vrlo razočaran što ima samo jedno dijete pa nije imao pri­
like podijeliti imena preostale trojice legendarnih čupavaca: McCar-
tneyja (MekKartni), Ringa i Harrisona!?
To ga je toliko dotuklo da se povukao u ilegalu, barem je tako pri­
čao. Bio je stručnjak za kompjutore ali je radio samo kad se to nje­
mu htjelo. Imao je svoj obrt.
Njegova žena Micika ga je napustila jer nije htio odrasti. Nisu bili
sudski rastavljeni. Ona je dobila ime Lady Madonna. Eno je u Stut-
tgartu gdje zarađuje marke. Stari Sergeant Pepper broji ih doma za­
valjen u izlizani naslonjač kojeg je dovukao šezdesetisedme iz Lon-

_&
dona direktno poslije konferencije za novinare. Navodno je u njemu
sjedio glavom i bradom sam John Lennon!?
— A što ako nam ona ne odgovori? — začujem šuškanje iza leđa.
Mladi Lennon sprema knjige za školu.
— Molim? — Ne okrećem se. Gledam neodređeno kroz prozor: ta­
mo je tržnica. Ljudi se vrzmaju makar je podne prošlo.
Lennon mora ponoviti pitanje.
— Svi će nam se smijati.
— Zagrizla je, kad ti kažem. Možda ćemo baš danas saznati njen
izbor.
Neki ljudi tamo dolje kupuju novine! Pa naravno, kiosk s novina­
ma na dlanu!!!
— Hej, Lennone, pogledaj ovamo! — dozovem ga.
On se nevoljko približi.
 — Idemo Ii napokon u tu školu. Mene je samo strah da će nam se
svi smijati.
— Samo minutu. — Dlanovima mu zarobim glavu pa je kao lutki
okrenem u smjeru tržnice.
— Što vidiš? Pričaj!
— Ti mene učiš što vidim kroz svoj rođeni prozor...
— Dobro, reci onda već jedanput.
— Vidim ulicu, kuće, bez veze, to vidim svaki dan...
Moj stisak ne popusti makar se trudio izmigoljiti. Nećeš, ptico.
— A ono tamo?
Ta tržnica mora već jednom probiti stakla njegovih lenonki.
— Pričaj, samo pričaj — obuzme me oduševljenje.
Nije imao kud, poznavao je moju upornost. A što ću, obiteljsko
nasljeđe!
— Naša glupa tržnica...
— A na ulazu u nju? — pokušavam mu pomoći.
— A na ulazu u nju — glavna stvar, no, reci glasno — prodrmam
ga-
— Novine. Kiosk za novine.
Napokon. Olakšam stisak i on se odmakne.
— To je, vidiš — pljesnem šakom o dlan. U stripu bi sada iskočile
zvjezdice. — To je to! Imaš iz kuhinje pogled točno na Vjesnikov ki­
osk s kojeg netko krade novine. Ti si genijalac! Ti možeš sve otkriti!
Mladi Lennon je bio skroz zbunjen, nije se lako palio. Nos mu za­
bodeni u Crnu kroniku.
— Ti možeš otkriti tog tipa, kako ga ono zovu?
Zavirim u Večernjak.
— Faca s placa! Čuj, faca s placa. Ti novinari su zbilja ponekad lu­
do duhoviti.
Razbacam se po kuhinji; sad me vidi na klupi, sad čučim ispod
prozora. Puna me kuhinja.

26
 — Ustaneš ujutro... ne, još bolje, tu kao spavaš, pritajiš se, ugasiš
svjetlo, čekaš jutro. Vani je još mrak, tek gori ulična rasvjeta i hop! —
ugledaš Vjesnikovo vozilo. Dečkima se žuri, ne zaustavljaju se nego u
laganoj vožnji otvore vrata i kao u crtiću — taf, taf izbacaju novine
i produže. Oni se još ne izgube za zavojem kad, eto, oprezno izviri fa­
ca s placa. Tu si! — prikradem se mladom Lennonu pa ga zgrabim za
ramena. Onda ga obgrlim. — Pisat će o tebi, kad ti ja kažem. Koji bi
to naslov bio. Zamisli samo: MLADI LENNON OTKRIO TKO JE FA­
CA S PLACA. Sve kriči s naslovnih stranica. Pisali bi i u Modroj lasti
o tebi. Odmah bi dao i intervju.
Zaklimam mu pred nosom drškom metle koju dohvatim iz kuta.
— Dakle, kako je to bilo? A ti počneš: »Narode, imam frenda iz
škole koji mi je sve rekao.« Onda ponoviš sve ovo što sam ti ispričao,
od riječi do riječi.
— To ni ti ne možeš zapamtiti.
Potvrdim glavom.
— Dobro, zapisat ćemo sve pa ćeš naštrebati. Dakle, kad sve to li­
jepo ispjevaš, pitat će te za tvoje planove i te stvari. Tada ti stupaš na
scenu i pričaš im o svom PODROOM BAND-u, o je. Ako si pravi kit,
nabacit ćeš i ideju svog staroga: TWIST NA BAZENU.
— Opet te hvata — pokuša mi uvaliti torbu u ruke.
Ali ponekad me ne možeš zaustaviti.
— Lennone, što ti imaš sreće! Tvoj bend bi mogao snimiti i ploču
prije kraja školske godine, o, je-je-je... Postat ćeš slavan prije nego za­
vršiš šesti razred! Svi će se trgati za tvoj autogram. I cure iz razreda
će pošiziti za tobom, nećeš se moći obraniti od cura iz šestog be. Ko­
ja ćeš ti pisma dobijati, uou!
Sad me već gura prema izlaznim vratima.
— Narode, da li je još nekome nejasno zašto ti uvijek dobiješ peti­
cu iz hrvatskih zadaća!?
A onda prije nego ispadnemo iz zgrade izgovori:
— Je 1 tebe stari previše mlati po glavi!?

27
 Klinac. Moj najbolji frend je još uvijek klinac. Ima sve, mislim
sve stvari koje se mogu kupiti markama. Sve mu je osigurano. Meni
su jedino sigurne batine doma a u školi petice. Sve drugo je čista sre-
 Ima li što važnije za jednog šestaša od zaključene petice niti mje­
sec dana prije kraja školske godine?
Drugarica Gramatikakis je iz hrvatskoga Jeleni i meni zapisala ve­
liku peticu u onaj posljednji čarobni kvadratić u dnevniku. I to naliv­
perom. Nek’ se zna.
Održala je kraći govor. Onako ozbiljno:
— Shvatite ovo kao nagradu za trud. Vaš je rad tokom godine bio
upravo onakav kakav mi nastavnici priželjkujemo: primjeran, akti­
van, znalački. Usvojili ste gradivo hrvatskog jezika što se vidi i iz oc­
jena, koje za vas i nisu najvažnije. — Onda joj se licem razvuče osmi­
jeh. — Ne bih zaista imala ništa protiv da i za sve ostale mogu to reći.
Ako je tko pomislio da sada mora iz razreda stići onaj uzvik: »Ua,
štreberi!«, vara se. Vara se debelo jer i oni najgori što će grijati stoli­
cu još deset dana na produžnoj nastavi, znali su da imam petlju za
sastave, pričanje, pravopis, gramatiku i matematiku. Pa od koga bi
inače prepisivali zadaće!?
Jelenu u prvom naletu oblije rumenilo. Dok su joj čestitali oni iz
najbližih klupa, prstima se poigravala kosom.
Drugi moj najbolji frend svima znani Hrga prošeće s drugog kra­
ja učionice da bi mi odvalio rame. On je inače naslijeđeni kadar kako
se voli izražavati naša Raska. Dečko koji izgleda poput dvokrilnog or­
mara ponavlja razred već drugu godinu. Zaljubio se u šesti razred,
kad vam kažem. Lica prolaze, samo Hrga ostaje. On je strah i trepet
velikog odmora.

29
 Drugarica Gramatikakis je morala upotrijebiti sve svoje glasnice
da nas umiri. Kad to nije pomoglo, jednostavno je otvorila dnevnik.
Taj se potez pokaže djelotvornim; taj čas se moglo vidjeti junačke
glave šestog a kako nešto traže pod klupom.
Jelena i ja nismo imali tih problema, barem što se tiče hrvatsko­
ga-
Ali to se i moglo očekivati.
Nešto me drugo natjeralo u žurbu.
Najvažniji događaj dana zbio se pod velikim odmorom: jedan je
dragocjeni kockasti duguljasti papirić promijenio vlasnika. Jedna se
vlažna ženska ručica tajno na trenutak zadržala u mojoj taman toli­
ko da mi preda pisamce. Očekivano najdraže pisamce!
Vjerojatno sam građen od maslaca ili čokolade. Da nisam učinio
korak, sigurno bih se rastopio.
Pismo sam čvrsto stisnuo u šaku i udario ravno u školski WC. A
tamo gužva. Ludnica! Sve se dimi! Zapalili dečki cigarete pa se osje­
ćaju važnima. Nude i meni. Klinci. Nemaju pojma o ljubavi.
Glavu promolim samo na trenutak u razred. Umalo me ne pogodi
kreda. Hvala lijepo, društvo, već sam udaren u glavu.
Nigdje mira.
Onda sam požurio van, ali baš kao za inat naletim ravno na direk­
tora kome je trebalo objasniti što znači ova šetnja izvan školske
zgrade a svi učenici znaju da je to strogo zabranjeno. Morao sam od-
slušati cijelu bukvicu dok mi je pisamce sve više škakljalo dlan. U
svemu sam se složio s njim. Sigurno bih se i rukovao da nisam pismo
držao baš u desnici. I on je bio sretan na rastanku; ipak nešto znači
kad te učenik hoće poslušati.
Okrenem nalijevo krug. Tu me dočeka Cico, nogometna zvijezda
šestog be. Htio je da poslije nastave odigramo tekmu na školskom ig­
ralištu. Šesti a protiv šestog be.
— Teren je slobodan, raspitao sam se — uvjeravao me.
Davio bi on i dalje da nisam odmah pristao. Posljednji put smo ih
smazali sa 7:1. Pa kad baš tako lako zaboravljaju...

30
 U kabinetu biologije naletim na Hrgu na tajnom zadatku. Baš je
tamanio sendvič. Oko sebe je okupio klince koji su s divljenjem i duž­
nim poštovanjem promatrali kako njihovi sendviči nestaju u njego­
vim ustima. Poslije svakog bi se podrignuo tako gadno da su se otva­
rala staklena vrata ormara iz kojeg bi se na njih sručio klimavi kos­
tur. Nastavno sredstvo iz biologije.
Kad klinci odrastu, imat će o čemu pričati. Možda pokušaju pisati
i memoare. Tata Zvonkec zna reći da danas svaka šuša piše memoa­
re.
Hrga je inače naš razredni golman. Ima ruke do koljena ako baš
hoćete znati.
— Poslije nastave igramo protiv šestog be — obavijestim ga.
U znak pristajanja on opet podrigne. Staklena se vrata treskom
otvore a dva se klinca bace na njih pa ih zatvore. Svojom predstavom
Hrga je klince bacao u trans. Oni su se takmičili tko će mu prije uva­
liti novi sendvič.
Udivljeno su navaljivali:
— Da vidimo opet.
Napokon nađem mir na jedinom mogućem mjestu. U školskoj
knjižnici. Tu nije bilo gužve niti poznatih lica. Tu se nitko ne zadrža­
va predugo; barem ne više od vremena potrebnog da se uzme lektira.
Cak ni knjižničarka. To je obično ona nastavnica koja nema dovoljno
sati nastave. Kad bi knjige na policama znale pričati, sigurno bi pri­
znale da su najčešće mogle čuti glasove koji tiho brundaju: »Uh, ta
lektira!«
Nisam spadao među takve. Na mene su sve te knjige istrošenih
korica djelovale poput mladog Lennona ili Hrge. Dakle, sasvim prija­
teljski.
Zavučem se u kut. Iznad mene na polici cijela rijeka dragih radoz-
nalaca: Kanižaj, Kastner, Kolar, Krilić, Krklec, Kušan, Kušec, Lov-
rak. U društvu sam dobrome.
Razmotam omekšani i ovlaženi papirić. Mirisao je na maline. U
dahu progutam poruku. U dahu promijenim osobni opis. U dahu moj

31
dragi herc udari novi ritam. U dahu krvotok krene obrnutim smje­
rom.
Pisalo je:

VOLIM TEBE. ZAO MI JE MLADOG LENNONA. NE RECI NATAŠI.

Ljiljana.

Odmah je nazovem Darling Lili.

Neka se samo tko usudi prigovoriti kako je znao da ću pasti na
najljepše lice šestog a!? Vas kao ne zanimaju zgodnička lica!? Ta ne­
mojte reći!
Ne poznajem više nikoga.
Mladog Lennona uhvatim prije zvona. Baš se s dečkima iz POD-
ROOM BAND-a dogovarao za večerašnju probu. Izvučem ga na stra­
nu. Gurnem mu pod nos pismo Darling Lili. A kako ćeš se drugačije
ponašati prema frendu nego iskreno.
— A žao joj je — bilo je sve što je izgovorio.
Zgrabio me šutke za desnicu i čvrsto je prodrmao.
Da li sam ja to dobro vidio? Mladi Lennon se smješkao. To nije
dobar znak. On se uvijek smješka kad se loše osjeća.
Pokušam ga utješiti. Obgrlim ga oko ramena.
— Pa mi smo stari frendovi, TWIST NA BAZENU i te stvari.
Zvonce koje oglasi kraj velikog odmora spasi situaciju. Treba mu
vremena da se zbroji. Ne mogu sada tugovati s njim.
Priskočim do Darling Lili pa joj nasred hodnika šapnem:
— Čekam te večeras pred kinom.
Znao sam da je roditelji bez problema puštaju samu u kino. Baš
kao za inat nisam se mogao sjetiti koji film igra, a svaki dan na putu
do škole prolazim pokraj kina. Svejedno obećam:
— Bit ću tamo.

32
 Njenim se licem razlije osmijeh u znak potvrde. Onda nas struja
šestog a povuče u razred.
Učionica nikad prije nije sjala takvim sjajem. Sva se pretvorila u
veliki osmijeh Darling Lili.
 Kad vam kažem, odigrao sam utakmicu života.
Poslije petog sata okupilo se više gledalaca oko igrališta nego na
školskom prvenstvu. Neki su pobjegli sa šestog sata. Kao da su pred­
osjećali da će se zbiti nešto izuzetno i neponovljivo.
U tri riječi: rasturili smo bekavce! Cico, Mario i kompanija zakli­
njali su se kako neće mjesec dana spominjati riječ nogomet. Bilo je
čistih 11:0 za nas! A baš su mogli bez toga.
Željac je dao jednog, ostalih deset su moji. Istina, devet. Onaj de­
seti su bekavci sami sebi zabili kad su me ugledali u naletu. Pomoći i
tako nije bilo.
Bilo me svuda po igralištu, jedino me lopta mogla uhvatiti. Igrao
sam moj sistem bum-bum. Uzmem loptu i čim se ukaže rupa, opalim
po golu. Sve bez suvišnog petljanja i umiranja u ljepotama igre od
noge do noge. Za to uopće nemam smisla. Njihov je golman izigra­
vao skretničara: hoćeš lijevo, hoćeš desno, hoćeš skinuti paučinu iz
kuta, kroz noge. Već su neki glasovi u publici pjevali:
— Kupi si haljinu, kupi si haljinu!
Svi su se čudili što je to sa mnom danas: i Hrga i Željac i Jura i
Štef i Joža i Ivek i svi bekavci. Padale su oklade. Tješili su se da više
nikad neću moći ovako odigrati.
Samo se mladi Lennon smješkao. On je bio publika. Kad me
Hrga nabacio na ramena i optrčao dva počasna kruga, mladi Lennon
mi je čestitao riječima:
— Bio si pravi, ali ja se ne predajem.
Hrga nas čudno pogleda, nije znao o čemu je riječ.

34
 — Kaj mali misli španati nogač?
Mladi Lennon i ja prasnemo u smijeh. U Hrgi proradi smisao za
posao. Zagrli nas pa se tri zavjereničke glave nađu zajedno.
— Ozbiljno velim, samo se meni javi. Ja ću te naučiti. Imam
strpljenja. — To smo mu vjerovali, jer tko bi triput išao u isti razred.
— Za honorar dva sendviča na sat. Pajdo si mi, imaš popust. Samo
nikom ni riječi da mi ne padne cijena.
Ubacim se u pogodbu:
— Hrga, pa frendovi valjda za badava.
Gotovo se rasplakao. On bi za sendviče sve učinio. Jednom je na
izletu na Plitvicama za sendvič skočio u vodu gdje ljudi bacaju no­
vac. Sama lova za njega nije imala značenje. Ali ako si za nju mogao
dobiti sendvič... Pravo je čudo da ga nitko nije zvao Mister Sendvič.
— Ne predajem se — Lennon se izdvoji iz naše skupine.
Sviđala mi se ta upornost. Mladi Lennon je vrlodobar učenik i
odličan gitarist. Kod Darling Lili i tako nema šanse. Pojavit će se ne­
ka koju će zabljesnuti svojom gitarom. I začarati. Kao u priči.
Zbunjeni Hrga se nakašlje:
— Kaj on to stalno melje: ne predajem se, ne predajem se! Kaj on
prav zaprav hoće? To ti meni objasni.
Poštedim ga objašnjenja. I tako ne bi razumio. On bi skužio da se
frendovi bore oko sendviča, ali zbog cure, to njemu do malog mozga
ne može doprijeti. Razlog sasvim jednostavan: njemu ljubav zbilja
ide kroz želudac.
 Most na rijeci Bregani je granica između dvije republike: Hrvat­
ske i Slovenije. On se nalazi točno na pola puta od škole do moje ku­
će u Breganskom selu. Nešto se sa mnom uvijek čudno događa na
tom mostu. Kad zakoračim prema kući, nestaje veselja, nestaje bez-
brižnosti, torba me počinje žuljati, koraci postaju nesigurniji. U kos­
ti mi se uvlači strah.
Bazen je posljednja oaza predaha. Zapušten i oronuo, ali odiše
nesputanošću. Svi ga zaobilaze. Tu bih mogao dovesti Darling Lili.
Ali prvo treba imati sreće kod kuće. Tako je malo potrebno za sre­
ću:
pod a/ dovoljno da je tata Zvonkec odlutao na neki sastanak
(umirovljenici, oficiri, mjesna zajednica, bilo što)
pod b/ dovoljno da pijan spava dubokim snom.

Hvatajući kvaku na ulaznim vratima shvatio sam da ovog puta

nemam sreće. Iz kuhinje se čulo pijano dvoglasje: jedan je glas pripa­
dao tati Zvonkecu, drugi njegovom glavnom vinskom pajdašu čuda­
ku zvanom Bez-brige-Zvonkec. Ja sam ga još zvao Crveni Kljun, tre­
ba li uopće to objašnjavati?
Čujem ih kako se napucavaju tumačenjem što je to: Curi curi curi
a curi ne curi. Zareze možete sami umetnuti. To je njihov uobičajeni
sport. Cugaju i rješavaju neke glupe zagonetke.
Odmah strugnem u sobu. Naletim na Natašu koja je bila dobre
volje. A kako i ne bi, pa ne mora se ona izvući iz ove kuće i stići do
dvadeset sati pred kino. Najkasnije.

36
 Htjela me nešto pitati. Već je otvorila usta, zinule su plombirane
petice i šestice i gore i dolje. Jednostavno joj odbrusim:
— Ne poznajem te.
Zaboravljam na sve one gluposti oko pažnje i brige za nju. Ona je
naša, ne? I te stvari. Pa nisam ja socijalni radnik.
Tresnem torbom o stol. Razlete se olovke, knjige, pernica. To se
mora čuti u cijeloj kući. Baš me briga. Nabijem ruke u džepove tra­
perica i zabuljim se kroz prozor. Još mi samo rešetke nedostaju, tako
sam se osjećao.
— Treba ti pomoć? — oglasi se Nataša tik uz mene.
To je bila prava riječ. Kod kuće nikad nisam blistao s idejama.
Nataša preuzme ulogu.
— Dakle, sinko, ako mi sve lijepo izrecitiraš, možda ti tvoja sestri­
ca može pomoći.
Okrenem se k njoj. Ipak je dobro imati nekoga uza sebe. Prije je
to bio mlađi brat Danko. Njega su roditelji odveli baki i djedu u
Predavač. Što taj malac ima sreće! Tamo u Kloštru Ivaniću ide u peti
razred. Dođe kući a nigdje u blizini tate Zvonkeca. I može na čistom
zraku biti do kasno u noć. Tko te pita. Jedino ponekad mora krave
voditi na pašu. Jedino to. A Natašin dolazak u našu kuću glavni je
razlog što je on tamo. Kad je tata Zvonkec shvatio da baka Jana i
djed Joža ne traže niti pet para za čuvanje unuka, on se tjedan dana
nije trijeznio.
— Saznala sam tko je tvoja tiha patnja — zavjerenički izgovori Na­
taša. — Bubica i ja smo pratile tvoje kretanje pod svim odmorima.
— Uhodile ste me? — A Darling Lili piše neka Nataši ne kažem.
— E pa, sinko, kad već nećeš reći svojoj sestrici, moram se sama
snaći.
— I što veliš? Što veli tvoja Bubica?
Nataša me pokroviteljski obgrli.
— Sinko, imaš dobar ukus, nemam prigovora. Mala je Ljiljana
strašan komad. Krasuljac.
Tako je, sve zna. Mogu joj onda sve reći.

37
 — E, ta mala, taj krasuljac i ja imamo večeras prvi sudar. Morao
bih stići do dvadeset sati u kino.
— Do dvadeset sati — ponovi. — Strašno si precizan u izrazu. Vidi
se da ideš u vojnu školu tate Zvonkeca.
Odvali mi rame. Jedan red zezanja i tako moraš otrpjeti.
— Bravo, sinko, znala sam ja da ti ideš na prvu.
— Moglo bi biti i zadnje ako se tamo ne nacrtam. Ja sam nju po­
zvao.
— Pa to je bar jednostavno — zračila je optimizmom. — Ispričaj
našem dragom tati Zvonkecu sve. Trebalo bi upaliti. I on je jurio cu­
rice. A ti si još i muško, njegov sin, ne? Da se radi o meni... — onda se
prisjeti svoje kazne. — Ja i tako imam zabranu sutra za kino.
Opet se zabuljim kroz prozorsko okno. Izgleda sve manje, možda
se ne bih mogao ni provući kroz njega. Da sam ja tata Zvonkec, bio
bih sretan da mi sin izlazi s nekom curicom u kino.
 — Hej, sinko, ne predaj se — čujem Natašu kako me hrabri. —
Evo ja ću ga srediti. Imam plan.
Skokne do vrata, lagano ih otvori i, kad se uvjeri da je zrak čist,
vrati se natrag do mene.
— Evo što sam smislila: ići ću k njemu i priznati mu da sam se za-
željela bake i Zagreba. Zamolit ću ga da me pusti. Onda ću mu dosa­
đivati sve dok ne zaspi. A tada ćeš imati samo mamu Ružicu i ona će
te pustiti.
— Ne zezaj se s tim, Nataša.
Začuje se neka galama i mi se utišamo. Pretvorili smo se u veliko
uho.
— To tebe tata Zvonkec zove — progovori Nataša.
Zbilja se čulo:
— Ado! Ado odmah simo!
Krenem prema vratima ali se Nataša ispriječi. Oči u oči.
— Obećala sam, idem ja.
 Pokušam je odmaknuti ali to je malo veći problem, teža je od me­
ne barem deset kila.
— Znaš da to može završiti batinama? — upitam je.
— Neće — tvrdoglavo uhvati kvaku i zakorači u hodnik. Vrata ku­
hinje su bila otvorena i do nas dopre svjetlost.
Nije trebalo dugo čekati. Tata Zvonkec trenira strogoću:
— Tko je tebe zvao? Ado je trebao doći! Moraš u sobu! Brzo! Ni ri­
ječi!
Nema više pomoći. Kao osuđenik izađem iz sobe. U hodniku se
Nataša drži za lice. Časna riječ, pljusku uopće nisam čuo.
U prolazu samo izgovori:
— Mene nitko ne voli.
A mene voli, zato ću popiti cijelu porciju batina. Samo još ne
znam koji će ovog puta biti razlog. Kako onda znati da li je bolje da
te vole ili mrze?
Da bih ušao u kuhinju, moram prekoračiti povišeni prag. Ako ne
sagnem glavu, mogao bih zaraditi čvrgu. Razlog je niski dovratak. Tu
naletim na čovjeka zvanog Bez-brige-Zvonkec. Bio je na odlasku.
Odmaknem se u stranu da ga propustim. Taj svaki put prije nego
ode zvizne glavom o dovratak. Kuća je drvena i stara, možda baš za­
to odolijeva njegovim upornim udarcima.
— Bez brige, Zvonkec, idem ja sam u Breganu.
— Radije ti odi doma — upozori ga tata.
— I doma ću stići bez brige, Zvonkec.
— Pazi na štok — naceri se tata.
— Bez brige, Zvonkec — izgovori čovjek pa ga punim čelom pogo­
di. Sto su vam vinska braća, kad vam kažem.
Čovjek ote tura.
— A sada nas dvojica — kucne prstom po stolu što je značilo neka
se približim nadohvat njegove ruke u stavu mirno.

Dragi čitaoče, može li slijedeće poglavlje? Neka bar ovo ne završi

tužno.
Okreni.

40
 Saslušanje počinje.
U četiri oka: dva tate Zvonkeca + moja dva plava.
— Koliko si danas imao sati?
— Pet.
— Kad ti završava peti sat?
— Nešto poslije sedamnaest.
— Kada točno? Može li preciznije?
— Mislim u 17 i 15.
— Misliš? — Zapali cigaretu i otpuhne dim u zrak. — On misli!
Na brzinu računam. Mozak radi poput džepnog računara.
— Da, točno u 17 i 15.
— Koliko ti točno treba do kuće? Ali precizno! Ne zanima me što
ti misliš, hoću samo točno vrijeme.
— Dvadeset minuta. Deset do bazena i još deset do kuće.
— I? — gleda me onim hladnim očima. — I gdje si bio u 17 i 15?
— Imali smo slobodne aktivnosti. Iznenadni trening.
— Da i to provjerimo?
— Možeš, pitaj druga — izgovorim sasvim slobodno. Gdje bi on
išao u školu.
Malo pošuti gledajući me oštro u oči. I ne trepće.
— Treba li te podsjetiti koji je danas bio tvoj zadatak?
Nisam se micao. Stajao sam kao i obično, mirno s rukama spušte­
nim niz tijelo. Dok ne da znak voljno, ne smijem se pomaknuti. I ne
mogu mu sada odgovoriti da mi je zadatak bio otići u školu. Takav
odgovor odmah donosi pljusku.

41
 Njegovo se pitanje odnosilo na nešto drugo. Trebalo je pasti sisa­
nje kod tipa zvanog Bez-brige-Zvonkec. A lijepo me mama upozorila.
Tata Zvonkec odlazi kod njega na sisanje još od vremena kad je
hodao u kratkim hlačama. U to doba se šišalo na tanjur. Znate ona­
ko; staviš tanjur na glavu pa sve što viri ispod njega, brico fino ostru­
že. Do daske, kad vam kažem.
Danas je napredak očit. Tip zvan Bez-brige-Zvonkec koristi lonac.
Nabavio ga je na rasprodaji.
— I? — posebno voli pitanja na koja ima odgovor. — Jesi li ošišan?
Tiho se k nama uvuče mama. Ni ona mi ne može pomoći. Jednom
je pokušala. Tata je odalamio i nju. Ne volim da se svađaju zbog me­
ne. Niti zbog Nataše. Ne volim da se uopće svađaju.
Ne piše mi se dobro. Tata Zvonkec toči novu čašu vina. Prozirna
svjetložuta tekućina se penje i pjeni uz staklo. Vinske pare mi draš­
kaju nos. Ne ide pa ne ide. Nikako nemam prave odgovore na njego­
va pitanja.
Opet ću popušiti batine. Jedanaest udaraca remenom. Još mjesec
dana pa će ih biti dvanaest. Dvanaest godina! Koja sretna okolnost!
— Onda?
Vino mu klizi niz grlo, poigrava adamova jabučica. Skakuće gore-
-dolje. Žedno grlo dobija sve što želi. Opet sam izgubio. Nije upalilo.
Opet nisam bio uvjerljiv.
Koje sam ja sreće!
Kucnem se po glavi. Hej, koje sam ja lude sreće! Umjesto da ne­
strpljivo iščekujem prvi sudar, strpljivo čekam svoju porciju batina.
Drugo nisam ni zaslužio. Udarim se blago otvorenim dlanom po če­
lu. Pa drugi put. To odjekne kuhinjom. Ne promakne mi iznenađeni
pogled tate Zvonkeca. I pepeo mu padne s cigarete a da to ne opazi.
Pljusnem se još zvučnije; ljevicom pa desnicom! Počnem se istovre­
meno objema rukama lupati po tintari.
Cerio se! Moj tata Zvonkec se cerio i prijateljski me promatrao!
I ja bih se cerio. Ipak sam se izvukao. Napokon! Napokon sam te
pobijedio, tata Zvonkec!

42
 Odjednom padne pljuska! I to kakva! Izbaci me iz ravnoteže. Po-
srnem. Hej, što je sad to! Stigne i druga! Mama!!! To me moja rođena
majka pljuska! Tata Zvonkec ponovno natoči čašu. Okrene se, kao da
je izgubio zanimanje za mene.
Samo sam ga čuo prije nego me mama izgura iz kuhinje:
— On je lud! Nisam li ti govorio da je lud!
Mama me u hodniku još jednom bolno odalami makar sam ruka­
ma štitio glavu.
Zamolim je:
— Nemoj više, mama.
Ona sva zadihana prestane.
— To da nisi više nikad učinio! — zagalami.
Onda se stiša pa me ugura u sobu. Na Natašino iznenađenje
pljusne me još jednom. Ovaj put se nisam stigao zaštititi. Koje sam
ja sreće!?
Unese mi se u lice:
— Jesi li ti normalan? Da se više nisi ponižavao pred njim! Nikad
više, razumiješ! — uhvati me za kosu i bolno prodrma.
— On uživa da te vidi izgubljenog. Njega ljuti što nikad ne plačeš
dok te mlati. Ne podnosi tvoj prkos. Tako mu se treba suprotstavlja­
ti.
Njezin stisak popusti. Zašuti. I Nataša odahne.
— Ovo više nikad nemoj učiniti — prijateljski me mama prigrli. —
Nemoj se ponižavati pred njim, sine.
Ima li joj smisla objašnjavati da njegove batine više bole, da sam
se napokon mogao spasiti?
— Zašto ti uopće s njim živiš? Zašto svi ne odemo?
I u Natašinim očima nađem ista pitanja.
— A kamo ću s vama? Danko je kod bake i djeda a oni žive samo
od poljoprivrede. Ja ne radim, tko bi nas tolike hranio?
Nismo imali odgovora. Ni Nataša niti ja.
Prigrli nas oboje; mene svog rođenog sina i Natašu koja joj nije
ništa. Ama baš ništa.

43
 Onda ode iz sobe.
Nataša me uhvati za bradu pa se baci u razgledavanje lica.
— Je 1 te boli?
Zatražim ogledalo. Kog bi vraga boljelo? Nisam ja valjda svoj ne­
prijatelj!
— Malo ti je lijeva strana crvena — primijeti Nataša.
Naravno, tu je pao onaj iznenadni mamin udarac.
Odbacim ogledalo.
— Ipak sam ga pobijedio! Tata Zvonkec me nije ni taknuo! Po prvi
put, Nataša! Po prvi put!
Pruži mi ruku. Ona je znala kad si pobjednik. A znala je i što bih
mogao izgubiti.
— Teško ćeš stići do kina.
— Ja tamo moram biti.
— A da joj sutra objasniš. Ako je mala upola bistra koliko je zgod­
na, razumjet će te.
Luda je.
— Misliš da bih joj mogao priznati kako me starci mlate? Onda
bih zbilja bio lud sto posto, kad ti kažem.
— Zao mi je što ti nisam mogla pomoći.
— Nisi ti kriva. Da nije onaj Crveni Kljun navratio, ne bi se stari
niti sjetio mog šišanja.
— I što sad namjeravaš?
— Rekao sam ti, više ga se ne bojim. Idem ga otvoreno pitati. Još
uvijek mogu biti točan na prvom sudaru.
Nataša me zadivljeno promatrala. Jedna obožavateljica više.
— Mogu to gledati?
— Samo naprijed — otvorim joj vrata. Već je vrijeme da se tata
Zvonkec pokaže kao pravi otac.

44
 Prvo naletimo na mamu. Baš je prostirala stol za večeru. Tata
Zvonkec je dremuckao uz čašu vina i napola dogorjelu cigaretu. Na-
taša joj pomogne oko postavljanja tanjura. Mogla bi to biti najslađa
večera. Zamislite samo: pečeni mladi krumpirići iz našeg vrta.
Mami ispričam u dvije rečenice o čemu se radi. Još se ljutila na
mene, zato samo glavom pokaže na tatu.
A što ću? I sat je pokazivao da je krajnje vrijeme za prava pitanja.
Nema više odlaganja.
Hoću medalju za hrabrost! Pojaviti se pred tatom Zvonkecom
dvaput u istom danu i još razgovarati, to graniči s junaštvom.
Stanem ispred njega. Pogleda me dremljivo.
— Tu si. Što je?
— Zaboravio sam ti reći da mi je drugarica iz hrvatskoga zaključi­
la pet za kraj godine.
Koje je to bilo oduševljenje! Nezaboravno!
— Naravno — kimne glavom. — Da i što sad? Što si drugo očeki­
vao?
Više nije pokazivao želje za razgovorom. Nataša mi očima da
znak neka nastavim.
— Tata?
— Još nešto?
Nisam vičan vođenju običnog razgovora s njim.
— Htio sam te pitati da me večeras pustiš u kino?
— Zaboravi — odmahne rukom.
Javi se i mama.

45
 — Zvone, mogao bi ga pustiti.
I Nataša kimne glavom. Ona se ne usudi pustiti glas.
Tata Zvonkec napravi novu piruetu prstima.
— Zaboravi.
Ne odustajem. Ne dam se.
— Tata, uvijek si nas učio da moramo biti iskreni...
— Što? Lagao si za peticu? — nacilja onaj svoj cinični pogled u
mene.
— Nee, zbilja me drugarica već sada nagradila jer sam najbolji u
razredu; Jelena i ja.
— A ti kao ne znaš koji je dan sutra?
— Subota.
— Subota, nego što. Ti nisi nizašto — obrati se mami. — Je 1 nje­
mu trebaju naočale?
Mama okrene glavu, ne vrijedi razgovarati.
— Ti, klipane, nisi vidio ona dva krampa i dvije lopate što nas če­
kaju kod šupe? Doma ništa ne vidiš a gospodin bi išao u kino?
— Kad nemamo televizor... pa sam mislio da mogu ponekad...
Nestajalo je sve moje samopouzdanje. Topilo se.
— Ti si mislio? Ti sve nešto misliš? Pametnjaković! Da imaš što u
toj svojoj glavi, znao bi da sutra počinjemo kopanje temelja. Jesam li
dovoljno jasan?
— Jesi — izgovorim brzo u nadi da će se razgovor što prije završi­
ti.
— E, tako — ispuni moja očekivanja. — Voljno si.
 — Spavaš li?
Natašin glas poremeti jednolično otkucavanje budilice u mraku.
Okrenem se na drugu stranu. Bili smo sami u sobi. Mama spava s ta­
tom u kuhinji. Tako je uvijek kad nisu na ratnoj nozi. Inače spava
kod nas na podu. Baci madrac pokraj stola i složi ležaj.
Dograbim sat. Samo jedna fluorescentna kazaljka. Znam, kazalj­
ka na kazaljci. Petnaest do devet. Više i ne može biti. Legli smo prije
pet minuta. Darling Lili misli na mene! Film je negdje na polovici.
Ona misli koja sam ja budala; pozovem je u kino pa ostanem ležati u
svom krevetu. Koja bi cura htjela takvog klipana?
Moja sestra čita misli.
— A da je sutra pozoveš? Kao, učit ćete.
— A krampanje? To ne možemo nikako izbjeći. A i kako bih uopće
mogao do nje? Neću je vidjeti do ponedjeljka. Možda me zaboravi do
tada.
— Rasplači se, evo ti rupčić — začuje se šuškanje s Natašinog kre­
veta. Onda me u nos pogodi njezin jastuk. Odmah joj ga vratim. Si­
gurno bi letjelo perje da naši jastuci nisu punjeni poliesterom.
Odjednom umjesto jastuka doleti Natašina nova zamisao:
— A što veliš za trešnju? Starcima velimo da idemo na trešnju a
mi skočimo do Ljiljane! I tako nećemo raditi cijeli dan. Mama Ruži­
ca bi nam mogla napraviti štrudlu. Ja sam ti luda za njom, znaš? Što
je baka Matilda radila štrudle, prste poližeš.
Nije dolazilo u obzir:
— Trešnje su još zelene.

47
 — Nisu. Vidjela sam, dobijaju boju.
— Sunčaju se, ne?
— Čuj, sinko, a na čijoj si ti strani? Kao da ovo ne smišljam zbog
tebe. Ja i tako imam premalo vremena za učenje.
— Dobro, to možemo sutra pitati, ali pod jednim uvjetom: ti na
drvo ne ideš. Zadnji put te susjed Munja skinuo.
— Bolje on nego da su došli vatrogasci.
Morali smo zagnjuriti glavu u jastuk da ne prasnemo. Natašu uvi­
jek netko mora skidati sa stabla. Ne usudi se dolje, eto to je. Uvijek
čeka da je netko spasi. Isto kao ja sada. Ležim i čekam. Koga ili što
ja čekam? Tko uopće nešto može poduzeti u moje ime? Ležim gla­
vom zabijenom u jastuk. Kao noj u pijesak. Jedini trak svjetlosti je
mjesečina koja prodire kroz prozor. A prozor nema rešetke!
— Sjetio sam se — gotovo kliknem.
— Sjetio sam se — dodam tiše.
Skočim s kreveta. Uskočim u traperice. Majica sama klizne preko
glave.
— Što je sada? — podboči se zabrinuta sestra.
— Idem kroz prozor. Trčat ću do kina. Pričekat ću je poslije pred­
stave. Mladi Lennon će me na biciklu dovesti natrag.
— Ne plašiš se da te uhvate?
— A ti? Ti ćeš prva pjevati.
Što sam tiše mogao, odmaknem metalni zasun s prozora.
Moći ću iskočiti kroz njega ma kako mali izgledao.
— A što ako te starci zatrebaju?
— Ti to mene odgovaraš?
Ona izgovori jedno bojažljivo »ne«.
Moram je utješiti. U kuhinji vlada mrak, tata je mortus pijan i oni
spavaju. Nikad nas noću nisu zvali.
Zakoračim lijevom nogom kroz prozor. Tlo je blizu, nema proble­
ma. Dotaknem ga odmah cijelim stopalom. Nataša se pojavi na ok­
nu.
— Pazi da te tko ne vidi!

48
 — Možeš i ti sa mnom — šapnem joj, a ona nestane iza zatvorenog
prozora. Još sam samo stigao čuti njen šapat:
— Zašto nisam bolje slušala baku?
Bila je isprepadana. Možda i šokirana. Ja tih problema nisam
imao. Ja moram paziti da ne nagazim neku izdajničku grančicu koja
bi kvrcnula. Ja se moram sagnuti ispod prozora kuhinje. Ja moram
paziti da ne zalaje naš pas Medo. Ja se moram dokopati ceste. Ja mo­
ram trčati kad iza mene nestane naša kuća. Ja moram imati gadnu
sreću ove noći.
Bazen je djelovao poput utvare. Mjesečina mu je davala nestva­
ran izgled. Tu ja Darling Lili ne bih dovodio. Ne. Potrčim stazom sta­
re samoborske pruge i već me obasjaju svjetla grada. Eno restauraci­
je! I kino je iza nje!
Ustrčim stepenicama. Nađem se na terasi. Okrenem se časkom.
Donje naselje pod nogama. U restauraciji zveckaju čaše, čuje se ža­
mor i smijeh. Kao u priči koja počinje: Kad ja odrastem...
U predvorju naletim na tetu biljeterku. Sjedjela je pokraj ulaznih
vrata i iz dosade pušila. S plakata se smješkao Richard Gere (Ričard
Gir) i Valerie Kaprisky.
Pa naravno, igrao je film »Do posljednjeg daha«.
Teta biljeterka je djelovala kao osoba koja pozna sve živo. Ipak se
ne usudim pitati da li je Darling Lili unutra. Zato je samo upitam ko­
liko još film traje. Ona baci kratak pogled na svoj sat i reče da je za
dvadesetak minuta gotov.
To je bilo dovoljno vremena da skočim do mladog Lennona i do­
govorim se za prijevoz.
Približavajući se njegovoj zgradi u uši mi je sve jasnije ulazio pre­
poznatljivi zvuk PODROOM BAND-a. Dečki su vježbali. Kroz prozore
okolnih zgrada titralo je svjetlo s TV-ekrana. Život. To je bio život, a
mi niti struje nemamo. Stara je kuća, tata Zvonkec spominje trista
godina, zato nema smisla uvoditi struju. A prije smo imali stan u do­
njem naselju. Kad je otišao u prijevremenu mirovinu, zapeo je kupiti
kuću. I onda baš pogodi na tu staru drvenjaru pokrivenu slamom.
Kao, baš toliko love imamo.

4 Tvvist na bazenu 49
 — Bok, Lennone — pojavim se na vratima. — Haj, društvo!
Dečki daju znak da su me opazili ali ne prekidaju svirku. Uvježba­
vaju program za Dan škole. Za tjedan dana je velika školska fešta.
Zavučem se u kut. Mog najboljeg frenda mladog Lennona nije se
moglo prepoznati, stalno je prekidao probu i nešto prigovarao osta­
loj trojici iz benda. Činim ga nervoznim, kad vam kažem. Mogu se
oprostiti od noćne vožnje biciklom. Zato mahnem i krenem k izlazu.
Još ne dohvatim čisti noćni zrak kad svirka prestane a mladi Len-
non uspuhan dojuri s gitarom pod rukom. Ipak!
— Što se dogodilo? — upita zabrinuto. — Nikad nisi u ovo doba
svraćao.
Objasnim mu što zapravo želim od njega. Da ste ga samo mogli
vidjeti! Smješkao se. Opet se moj najbolji frend loše osjeća.
— Ne mogu, ne mogu — vrtio je glavom. — Sada imam probu.
— To sam i mislio — izgovorim hladno. — Bok, Lennone.
Taknem mu rame i htjedoh otići ali me zaustavi njegov glas:
— A kada te točno treba voziti?
To je već bolje pitanje. To je pitanje koje me vrati opet njemu
pred nos. Samo kako mu priznati da mi najbolje odgovara vrijeme
kad otpratim Darling Lili kući!?
— Čekaj me u deset sati.
— A kamo ćeš sada?
Što mu odgovoriti? Raspada li se klapa TWIST NA BAZENU prije
negoli je iščupala ijednu travku?
Dečki iz podruma su ga dozivali, a on je stajao i stajao, i čekao i
čekao, i gledao u moja usta i gledao u moja usta.
— Znaš već! — lagano kažiprstom taknem svoju sljepoočicu u
znak pozdrava. — Moram ići. Ti me čekaj, ako hoćeš.
 Noćas bih mogao ispisati najljubavnije stranice svojeg dvanaesto­
godišnjeg života.
Dakle, ljudi su počeli ispadati iz kina taman kad sam pristigao. Iz­
lazili su u parovima, u grupicama. Tu i tamo bi se provukao neki po­
jedinac.
Onda je ugledam! Držala je pod ruku Bubicu iz Natašinog razre­
da. Gdje li je samo nađe!
Čuo sam Bubičin glas:
— Kaj nije Richard Gere pravi? Zakaj je na kraju onako glupo
stradao?
Darling Lili se smješkala. Još me nije opazila. Smišljao sam kako
im se priključiti. Da li je previše djetinjasto privući se iza leđa i pre­
kriti oči? Ku-ku, tko je?
Onda prođe uz mene jedina osoba koju ne smijem sresti! Imao
sam sreće. Tip zvan Bez-brige-Zvonkec pijano probaulja. Na glavi se
vidjela večerašnja kvrga. Ukrašavala je njegovo čelo. Ne volim tog ti­
pa! Što ga ne volim! Ne mogu sebi pomoći, kad vam kažem.
— Tu sam — iskočim pred cure. One prasnu u smijeh i stisnu se
jedna uz drugu.
Kažem Darling Lili:
— Baš tebe trebam.
— Zar sada? Nije li malo prekasno?
Uhvatim je pod slobodnu ruku ali se ona izmakne i još više prilju­
bi uz Bubicu.
— Objasnit ću ti. Idemo malo prošetati.

51
 Umjesto nje oglasi se Bubica. Kud se ta prikrpila?
— Je, noć vam je kak stvorena za šetnju; mjesečina, zvijezde, sve
za mlade ljubavnike.
To izreče ali se ne udalji. Da mi je barem pri ruci mladi Lennon.
On bi se žrtvovao za starog frenda. Nataša je jednom spomenula da
je on Bubičin tip. Ona voli gitariste.
Pomoć stiže u vidu rečenice, ma kakve rečenice, u vidu najpoželj­
nije pjesmice moje Darling Lili:
— Možeš nas otpratiti do kuće.
— A može li ona sama? — palcem naciljam Bubicu. — Ili da prvo
nju spakiramo u krevet?
— Što bi nam ona smetala, krasna je proljetna noć.
Onda zajedno izrecitiraju nastavak:
— Mjesečina, zvijezde, sve za mlade ljubavnike.
Smijale su se glasno. Smijao sam se i ja, ali ne glasno i ne od
srca. Bio je to smijeh tiha jeza. Nevolja.
— Ljiljana stanuje bliže pa bi poslije mogao mene otpratiti.
Cure su se kuglale od smijeha. Stojimo ispred jedne zgrade. Mis­
lim da se pale svjetla u svim stanovima. Mislim da je odjednom toli­
ko svjetla kao da je dan. Plašim se da će vidjeti koliko mije neudob­
no. Sva sreća što nikad ne crvenim.
— Ti i tako gledaš sve cure — opet će ta Bubica.
— Zašto najzgodnije cure imaju uvijek najdosadnije prijateljice?
Kad vam kažem, to je bio pogodak u sridu. Bubica digne nos, iz­
vuče ruku ispod Darling Lili i otpraši naprijed. Sama!
— Stani, Bubice! — vikne Ljiljana za njom u noć, ali se imenovana
ne obazre. Htjede i ona za njom, ali je moja ruka zadrži. Bio je to naš
prvi službeni dodir poslije pisma, poslije onog vlažnog premještanja
pisma.
— Nije lijepo od tebe, zbilja, to nije bilo pristojno! — prekorava
me gledajući za prijateljicom. Meni se učini da Bubica radi tako sit­
ne korake kao da će se svakog trena zaustaviti i vratiti.
Zato Darling Lili povučem na sporednu stazu. U parkić.

52
 — Hej, ne ide se tuda k meni! Moram doma, mami sam rekla da
ću s Bubicom u kino. Sigurno me čeka.
— Da sam stigao na vrijeme, da li bi Bubica bila između nas?
— Vjerojatno — osmjehne se. — Mogao bi me netko vidjeti s to­
bom.
— Pa mi idemo u isti razred, što bi tu bilo čudno?
Zašuti. Niti ja ne znam što dalje pričati. Koraknemo stazom. Is­
pred nas promakne pas lutalica. Ona ustukne i ja je ponovno dotak­
nem. Zbunjeno se nasmiješi i oči nam se sretnu.
— Pričaj nešto. Moraš biti zabavan kad više nema Bubice.
— A da ti prebacim ruku preko ramena?
— Hvala, nije mi zima — produži korak. To više nije bio onako gla­
san i slobodan smijeh.
Navali nova ideja u moju glavu:
— A da sjednemo malo na klupu?
— Zašto? Bit ćeš zabavan?
— Samo trenutak — siguran sam da to i ona želi. Dodirnem joj ra­
me pa sjednemo.
Šutjeli smo jedno vrijeme. Lišće je treperilo, a herc je skroz polu­
dio. Koja je to lupa bila! Kakvi bubnjevi!
— Onda? Obećao si da ćeš biti zabavan.
Kliznem s drvene klupe, spustim se na koljena, raširim ruke i po­
čnem:
Pogledaj, draga, proljeće je
i ptičice se zezaju na granama!
Dodirnem joj koljena.
Padne tako zvučna pljuska da je sve lišće s grana popadalo i sve
ptičice odletjele u toplije krajeve, ako znate što mislim.
Uzbuđeno ustane.
Ne znam gdje je pogreška: pjesma ili koljena?
Pridignem se i ja.
U očima joj ugledam odsjaj. Spustim malo glavu. To se nije mog­
lo izbjeći. Usnice se nakose i priljube uz njene. Jezik dodirne njenu

53
mekoću. Pa zubiće. Prođe kroz njih i lizne njen jezik. Imao je okus
malina. Tu je i žvakača. Nije ju stigla izvaditi.
Dok su jezici mazili jedno drugo, žmarci su mi se opasno spuštali
niz kralježnicu. Nisu klecnula koljena jer sam je čvrsto obgrlio.
U glavi mi zapoju nekakve ptice, ipak nisu sve odletjele u toplije
krajeve.
Otvorim oči. Darling Lili je žmirila. Naši su se nosovi sudarali.
Plašio sam se da će odvojiti usta, možda više neće biti poljubaca.
Ovaj je bio duži od bilo kojeg viđenog na filmu. Moj prvi i odmah
najduži!
Kad se napokon odvojimo, zašušti njen glas:
— Sad me otprati doma.
Više nije tražila da budem zabavan. Hodali smo zagrljeni ali sa­
mo parkom. Na cesti me uhvati pod ruku. Hodali smo šuteći. Bio
sam važan. Kakva škola, kakva klapa, kakav nogomet! Sad znam što
ću raditi cijeloga života!
 Na ulazu u njenu zgradu nismo palili svjetlo. Sve mi je išlo na ru­
ku. Trebao sam je zagrliti, nagnuti malo usta i sve bi se ponovilo.
Odjednom bljesne svjetlo!
— Tu ste! — drekne Bubica iz zasjede. Odmah iz nje progovori zlo­
čestoća. — Bojala sam se da će vas starci ići tražiti.
— Nisi im valjda rekla — zabrine se Darling Lili.
— Jesmo li mi prijateljice ili ne?
Moja ljubav odahne. Sa njenog lica nesta onog radoznalog i sa­
njarskog pogleda iz parka. Opet je tu bezbrižan osmijeh. Proklete
najbolje prijateljice i prijatelji! Uvijek sve pokvare!
Bubica nema namjeru maknuti nam se. Povuče moju ljubav uza
stepenice.
— Idem još malo do tebe, sutra je i tako subota pa možemo duže
spavati. Moramo se dogovoriti za moj rođendan u nedjelju. I ti si po­
zvan, Romeo — namigne mi.
 Darling Lili mi mahne sa stuba.
— Vidimo se u ponedjeljak u školi. Opet smo popodne.
— A sutra pred kinom?
— Pa da opet zakasniš — osmjehnu se usnice koje sam ljubio.
Pa-pa, mahnu mi cure pa nestanu uza stubište. Čujem kako se ot­
varaju vrata. Onda se ugasi svjetlo.
Stajao sam u mraku dok se u glavi odvijao najljubavniji film ko­
jeg sam mogao zamisliti.
 Naravno, moj najbolji frend mladi Lennon nije me čekao s bicik­
lom. Dok sam hodao starom samoborskom prugom, preplavio me
osjećaj da će se moje svraćanje do njega prije nastave prorijediti.
Kod bazena začujem neko sumnjivo šuškanje. Da nije bilo onog
poljupca, sigurno bih produžio. Više se nikoga nisam plašio. Hrabro
se spustim stazom do ulaza u napuštenu zgradu. U dnu prostorije ug­
ledam neku priliku kako se saginje i čeprka po nečem šuškavom.
Mrmljao je nešto nerazumljivo. Zamahne nogom pa raspali po ne­
čem tvrdom. Jaukne pa se opet sagne.
Kad mi se učini da će se okrenuti, šmugnem unutra. Zavučem se
iza nekog stola. Pritajim se. Sav sam se pretvorio u veliko uho ne bih
li razabrao što to mrmlja. Ili pjevuši. Učini mi se da će se spustiti na
tle i spavati. Neka skitnica koja se sigurno ne bi veselila da se te pro­
storije pokraj bazena urede. Ima besplatan stan. A struje nema kao
ni mi.
Iznenada zrakom preleti neki paket! Tresne o pult! Kao novine,
kao hrpa novina!
Faca s placa!!!
Tu ima skladište novina. Tko bi tu uopće tražio ukradene novine!
Napinjem oči ne bih li prepoznao čovjeka. Sigurno je netko domaći.
Odjednom se sve promijeni. Čovjek koji je bacao novine uspravi
se. Leđima okrenut pođe k izlazu za bazen. Još ne prođe pokraj svih
kabina kad se neka prilika baci na njega!
Što je sad ovo? Obračun mafije!?

57
 Rvali su se na podu. Napadnuti čovjek i dalje nešto bunca. Onaj
drugi šuti i udara.
Napokon mi se učini poznat glas onog brundonje. To bi mogao bi­
ti samo on! Tip zvan Bez-brige-Zvonkec! Što je on tu tražio?
Onaj drugi je bio jači. A puno i treba za pijanca takvog kalibra.
Pridiže ga, ruku mu savije na leđa pa ga gura natrag na izlaz. Dru­
gom ga rukom drži visoko za ovratnik. Bez-brige-Zvonkec ispušta ne­
ke visoke tonove. Kao da se davi.
Iza leđa napipam komad drva. Pridignem ga i kad su prolazili po­
kraj mene, zamahnem iz sve snage i opalim nepoznatoga po leđima.
On posrne i pusti tipa zvanog Bez-brige-Zvonkec. Ovaj se oslobođen
opruži naprijed. Tresne svom dužinom.
Nepoznati zatetura. Onda zamahnem još jednom. Ni njemu više
nema pomoći. Padne.
To me prestravi. Odbacim drvo. Iskočim iz zasjede, pregazim jed­
nog pa drugog. Povičem:
— Bježmo! Policija! Bježmo! Kidajmo!
Uspnem se do ceste. Onda uhvatim crtu preko mosta. Mogao sam
trčati. Tko bi se još obazirao!
Kad se približim kući, počne me kopkati misao da ga nisam mož­
da prejako udario. Pazio sam, koliko mi je već strah dopuštao, da ga
ne pogodim u glavu. Možda bih se još pitao da li je daska imala čavle
da ne ugledam prozor kamo mi se valja popeti i zavući u hladnu po­
steljinu.
Sve je bilo mirno. Medo sniva kosti. I kod roditelja mrak. Poku­
šam otvoriti prozor ali ne ide.
Nataša, Nataša, to mi nisi smjela učiniti. Sigurno je zaspala. A
nju probuditi to je prava umjetnost. Ona spava tako tvrdo da i kad
padne s kreveta, nastavi spavati na podu. Stavi ruke pod glavu i ćori,
kad vam kažem.
Kucnem tiho po staklu. Ništa.
Zagrebem kao mačak. Opet ništa.
Malo ga prodrmam i okna se zaklimaju.
Napokon!

58
 Prozorsko okno se raširi i ja upužem unutra ravno na svoj krevet.
Čudi me što se sestra ne javlja.
— Nataša, koja je to noć bila!
Tada me netko zgrabi za kosu!
Prestrašim se ali ne jauknem. Ovo je već previše. Toliko uzbuđe­
nja!
— Pusti me — prošapćem bolno.
Ruka me ne pušta nego još jače steže.
— Tu si! — prepoznam mamin glas. Bijesno šapće:
— Zašto mi to činiš, sine?
Vitlala je mojom kosom na sve strane. Gotovo se rasplačem:
— Morao sam, mama, morao sam večeras ići u Breganu, već sam
ti pričao.
Popusti mamin stisak.
— Sutra ćemo razgovarati.
I ode.
Javi se i Nataša:
— Imaš sreće da te mama Ružica tražila a ne tata. Htjela se dogo­
voriti za sutrašnju akciju.
Sad me zbilja pogodi papirnati rupčić u nos.
— Kako je bilo?
— Sutra — obrišem suze — sutra ću ti pričati. Ovo je bila najluc-
kastija noć koju možeš zamisliti.
 — Gledaj ovamo!
Tata Zvonkec u kratkim hlačama se raskorači. Teatralno pljune u
šake. Iznad njegove glave bljesne kramp. Oštrica uleti u zemlju do
drške. Otkine prvi komad pod noge. Onda se kramp ponovno vine u
zrak pa ga žestoko zatjera u brdo ispred sebe. I tako svakog trenutka
odjekne novi udarac.
Sapnem Nataši:
— Mi smo gotovi do gableca, kad ti kažem.
Tata me nije mogao čuti. Čak ni mama koja je mirno stajala malo
dalje od nas, pored tački. Njoj se nije sviđao takav početak.
Opomene ga:
— Nemoj tako naglo, Zvonko!
— Tko? Ja? — ne da se on. Zadihao se. Govori kratko. — Gledajte i
učite! Posebno ti, klipane! — obrati mi se ali zamahuje i dalje u istom
tempu.
Bio sam na granici provale smijeha. Tata Zvonkec me svojim
kretnjama podsjećao na navijenog pajaca. Bio je smješniji od Benny-
ja Hilla kojeg sam ponekad gledao na videu kod mladog Lennona.
Nisu prošle niti tri minute, dakle, velika kazaljka nije ni tri puta
prošla šezdeset sekundi kad oznojeni čovjek kratkih čvrstih nogu za­
stane. Bio je gotov.
— Sad to natovarite u tačke — naredi.
Ponosno nagazi iskopanu ilovaču. Bila je to kap u moru prema
onome što nas čeka. Da bi se mogli označiti temelji kuće, potrebno je
dobro zasjeći u brdo.

60
 Mama primakne tačke i kaže:
— Možda smo trebali naručiti bager.
Tata Zvonkec to ne želi čuti.
— Samo tovarite i vozite. — Davao je i ritam. — Hajde, klipane i ti
klipanice, lopate u šake. Ponekad se izražavao kao da čita Baloga.
Mama je znala što dalje slijedi. Prema nepisanom scenariju tata
je što se posla danas tiče — gotov. Ubrzo se pokaže koliko ga dobro
poznaje; stari se zavali na prostirač u debeloj hladovini starog keste­
na nedaleko nas. Medo mu pritrči zvečeći lancem kojim je vezan za
svoju kućicu. Veselo je mahao repom. Tata Zvonkec ga pomazi. Više
se igrao s psom nego sa svojom djecom.
Nadohvat ruke mu je vrč s vinom i boca jamničke. Ta tko bi posli­
je udarničkog rada mogao bez gemišta!
— Tako bih i ja mogao — prošapćem.
Mama me mrko odmjeri. Onda odveze prve tačke zemlje do za­
puštene jame iz koje vire vršci šaša.
Nataša se podboči na držalo lopate. Ne zna kamo bi gledala: tek
načeto brdo ili oca koji zabušava.
— Ovako nećemo biti gotovi niti za sto godina — došapne mi.
— Šuti. Bolje to nego da učimo. To nam je nagrada — čuješ mene
kako se šalim.
Nataša se prisjeti jedinice iz matematike. Još samo dva dana do
ponedjeljka. Kad bi svakog dana učila dva sata, propjevala bi tu ma­
tematiku. Ali učiti tako redovito — ta tko je to još vidio! Sada bi pri­
stala na propisano vrijeme za učenje samo da nije tati Zvonkecu
pred očima.
Kramp me ne sluša. Ne uspijevam odvaliti dovoljno velike koma­
de zemlje.
To, naravno, ne promakne starom kad isprazni prvu čašu.
Drekne strogo s uzvisine:
— Udri, samo udri, neće ti ništa! Gdje ti je muškost! Ne sramoti
muški rod, nisi baba! Hajde, hajde, zamahni muški!

61
 Moja ruka pred bujicom prijekora ne posustaje. U meni proradi
inat. Sad ću ti ja pokazati. Mislit ću na Darling Lili. Ako treba, opet
ću kroz prozor.
Začujem mamin glas u blizini:
— Znala sam da će tako biti. Ti, sine, radi koliko možeš. Kopat će­
mo na smjenu.
Javi se i Nataša:
— Računajte i na mene.
— Nije teško, samo da uhvatim ritam — naprežem se ali ne ide.
Uspijem snažno zabiti kramp u ilovaču. Onda ga ne mogu izvaditi. I
sve to pred mutnim tatinim očima.
Već ga čujem:
— Ti i tako nisi nizašto — odmahne rukom prema meni pa se zaig­
ra s Medom.
Mama mi htjede pomoći, ali joj ne dam. Sam ću. Krampanje mi
ne smije biti problem. Radit ću i misliti svoje. Onda ću samo misliti i
zaboraviti na rad. Tata Zvonkec je taj koji me čini nesigurnim. Ali za­
spat će on. Smireno udahnem zrak.
To potvrdi i mama:
— Neće on dugo izdržati — dobrodušno će. Znala je koje nas brige
muče. — Kad on zaspi, ti ćeš, Nataša, na učenje a Ado i ja ćemo na­
staviti.
To nam je dalo novu snagu. Nataša čvršće prigrabi lopatu. I ma­
ma prilegne na lopatu pa puni tačke.
Kod drugih obitelji kopanje temelja se pretvara u okupljalište
najboljih prijatelja, susjeda i članova rodbine. Tada sve vrišti od ra­
da i veselja, znoj se prolijeva, ispijaju se gemišti i pivo, svi zabranjeni
vicevi slobodno dišu. Ljudi su umorni ali zadovoljni. Slijedeći put će
pomagati nekom drugom.
Uto se pokraj kuće, odmah ispod nas zaokupljenih tovarenjem
zemlje u tačke, proveze neka prilika na biciklu. Kao da je to onaj do­
sadni Bez-brige-Zvonkec.

62
 Zastanemo. Začuje se škripa. Gumeni kotači bicikla zastružu po
šljunku ispred kuće. Slijedeći zvuk bio je zvuk pada. Čovjek je pao s
bicikla.
Odbacimo alat. Radoznalo zaobiđemo kuću. U prašini se koprcao
čovjek preko kojeg je pao bicikl. Prvi se kotač okretao. Sunčeve zra­
ke pogađale su žice.
Zbilja, to je bio tatin najbolji pajdaš. Mrmljao je pokušavajući
skinuti bicikl sa sebe:
— Kaj ste blenuli? Mogli bi mi pomoći.
Oslobodimo ga bicikla. Dok se pridizao, zapahne nas dah lošeg vi­
na.
— Gdje je moj prijatelj Zvonkec?
Pokažem palcem iza sebe. Eno ga iznad kuće.
— Što vam se dogodilo? — upita ga Nataša.
— Malo sam vježbao američko zaustavljanje. Znate ono: lagano
prikočiš pa se odbaciš rukama sa sjedala unatrag, kaj ne, a bicikl uh­
vatiš za upravljač, pa... — otegne. Onda strese glavom i zaboravi što
je htio reći. — Kaj ja vama tu objašnjavam.
— A da nam to pokažete još jednom? — zamolim ga i gurnem mu
bicikl pod nos. — Lakše biste zapamtili.
Uopće nisam bio ljutit na tog čudaka. Osim kvrge na čelu, pod
desnim okom plavio se šljivak. Bio je u komadu, a to je najvažnije.
Bez-brige-Zvonkec dohvati prašnjavim prstima upravljač bicikla
kad se začuje pijani očev glas:
— Zdravo, kako si, što radiš? Samo naprijed, tu sam pod keste­
nom.
Čovjek više nikog ne poznaje. Gotovo je. Opijen glasom prijatelja
odbaci bicikl prema meni.
— Drži!
Ja se otmjeno izmaknem. Bicikl opet uroni u prašinu. Ali koga to
dira.
Čudak se četveronoške uspentra uz brijeg. Pojavi se kao duh pred
ocem.

63
 — Što se dogodilo? — upita ovaj točeći vino u čašu za prijatelja.
— Bez brige, Zvonkec, malo sam kočio uz brijeg.
Dohvati čašu pa se kucnu. Onda isprazne do dna. Čovjek se stro­
vali na prostirač.
— Koje su ti to indijanske farbe? — upita ga tata Zvonkec.
Čovjek se nasmije. Nataša i ja se vratimo do kopališta temelja.
Mogli smo ih obojicu vidjeti a još bolje čuti jer su bili poprilično
glasni. Svatko tko nije gluh, mogao je slušati čudakovu priču.
— Noćas sam izlemao cijelu grupu huligana. Išao sam pustiti vo­
du kraj mosta ali sam se okliznuo i otkotrljao do bazena. I tamo ti ja
naletim na sami goli ološ i balavandere. Mene su našli! Mene koji
sam šezdesetišeste bio vanbacitelj — udari se snažno po prsima da
zakašlje. — Prvo sam ih razbacao na sve strane, a onda ih fino skupio
i poslagao na hrpu. A oni samo cvile: »Nemoj mene, striček, bit ću
dobar, nemoj mene.« Bez brige, Zvonkec, sažalio sam se. Rekao sam
im: »Sad je dosta, magla — da vas više nisam vidio. Svakome sam za
doviđenja opalio po jedan vritnjak. Samo je jedan ostao ležati.
— Čuj, a da to nije bio delirij um tremens? — zeza ga stari i nudi
novu čašu. — Je 1 to tebe već hoće?
— Na to sam i ja pomislio da nije jedan ostao ležati. Morao sam
ga dobro smočiti prije nego se probudio. Znaš kakav ja šus imam
kad se namjerim.
Pokuša se pridići. Pridrži se za tatu. Zamahne nogom i padne kao
kruška na travu. Vino se prolije po njemu.
— Uspori — reče tata Zvonkec. — I tko je to bio?
— Bez brige, Zvonkec, taj će me ubuduće zaobilaziti na kilometre.
Šutnuo sam mu takav vritnjak, samo što nisam nogu strgao.
Zadigne nogavicu i pokaže neki zamazani zavoj.
— Bez brige, Zvonkec, zavoj je tu. Ne bu se insekticiralo.
— Valjda si htio reći inficiralo — poduči ga tata.
— E, baš to — složi se pijanac. — Nisam baš dobro sa stranim jezi­
cima.
Zagrle se.

64
 — Znaš, tebe je divota slušati kad i toliko mastiš — izgovori otac.
Razderu se dvoglasno:
— Samoborci piju vino z lonci...
Zatim na repertoar dođe »Pa po loj trici gor« da bi prije drijemeža
zaurlali:
— Zato, braćo, pijme ga dok ne puk-ne zora...
Preporodio sam se, kad vam kažem. Mama nije mogla da kram­
pa. Radio sam mirnije otkad znam da nepoznati nije ostao ležati.
Trebalo je odmah pobjeći a ne udarati ga dvaput onim drvom. Mo­
rao sam se smješkati slušajući čudakove laži. Samo, nešto se ipak
čudnovato tamo događalo. Troje ljudi se u kasne sate nije bez veze
tamo našlo. Morao bih opet tamo svratiti i to danju.
Uskoro su mi događaji išli na ruku. Opet se čulo škripanje ali bez
pada. Mladi je Lennon stigao biciklom.
— Kako je tu postalo prometno — zavapi Nataša. — Ali nitko nas
ne dolazi zamijeniti.
— Idi ti učiti — reče joj mama. — Sad ćemo i tako ručati.
 Pozivu na ručak mladi Lennon nije mogao odoljeti.
— Jednom valjda mogu preskočiti konzervu — kucne po džepu
vjetrovke.
Da je samo jednom! Zvučalo je kao pravo skladište; muklo i me­
talno struganje lima koje se čulo pri svakom koraku.
— Nisi ih stigao baciti, ne?
— Zato sam i došao do tebe — povjerljivo se nagne k meni kad za-
stanemo pred kućom. Nataša i mama nas nisu mogle čuti. Krenule
su postaviti stol za ručak.
— Moramo do Hrge. Nešto se dogodilo.
— Da nije bolestan?
Mladi Lennon je izbjegavao odgovor.
— Tako nešto. Čim se naklopamo, krećemo.
Sumnjičavo zavrtim glavom. A tata Zvonkec? On sada drijema s
najboljim prijateljem, ali kad se probudi, opet će galamiti.
— Mislim da neću moći, Lennone. Žao mi je.
Moj najbolji prijatelj se nije dao. Odvuče me do bicikla. Na paket-
-sicu presijavala se bijeloplavkasta kutija. Tek sad opazim crna slova
koja su kričala:

SANYO MINI STEREO RADIO/CASSETTE RECORDER.

— Mislio sam ja na njega — mladi Lennon odveže konop, dohvati

paket pa mi ga preda. — Tu je unutra.
— Kazić? Je li za mene?

66
 — Otvori — nutka me prijatelj pa u jednom potezu povuče ljeplji­
vu traku.
Umjesto radiokazetofona ukažu se dvije boce bijelog vina. Da se
ne bi dodirivale, između njih je ubačen kartončić.
Razočarano izvučem jednu bocu. Prepoznam očevo najomiljenije
vino: »En starček«.
— Jesam li pogodio? — zapita Lennon očekujući pohvalu.
— Baš si lukav. To će ga sigurno dotući.
Spustim nos do brade. A toliko dugo već čekam da Sergeant Pep-
per ispuni obećanje. Htio sam naučiti engleski s Linguaphona tako
dobro da razrednicu bacim u trans. Htio sam ovladati engleskim ta­
ko dobro da mogu točno ispisivati naslove pjesama Beatlesa na kom­
pjutoru. To je inače jedini put do Sergeanta Peppera. A on je bio jedi­
na muška osoba s kojom bih mogao razgovarati o ljubavnim iskus­
tvima. Mladi Lennon, Hrga i svi ostali su još klinci. Oni radije cura­
ma bacaju za vrat hrušteve. A ja sam već ljubio! S nepunih dvanaest!
Zbuni me glas pored uha:
— Ovo je samo kutija. Radiokazić te čeka kod mene. Jutros je stig­
la Lady Madonna.
— Vratila ti se mama — iznenadim se.
— Vratila i odmah provalila u klub Sergeanta Peppera. Stari se
odmah spakirao na teren. Pobrao je sve narudžbe za popravak kom­
pjutora. Žao mi je što ne mogu skupa.
— A moji mogu pa ih pogledaj. Kao da glume u različitim filmovi­
ma.
— Ni moji nisu iz istog filma — zaključi mladi Lennon. — Oni su
kao godišnja doba, dolaze na smjenu.
Duboko uzdahnem:
— Koja smo mi sretna generacija.
A što ćeš drugo nego se otužno naceriti. Mladi Lennon izvadi dru­
gu bocu.
— Dovozim ti još jednu dobru vijest. Ili idemo prvo do tvog sta­
rog? — kutiju vrati natrag na bicikl.

67
 — Ima li bolje vijesti od Sanyja?
— Ima. — Zastane ispred mene. Zašuti trenutak. Kao da razmišlja
kojim će je riječima izreći. Onda se dosjeti:
— Pozvani smo na Bubičin rođendan sutra navečer. Društvo
odabrano — pokaže na mene. — Ti, ja, Bubica i Ljiljana!
— Vidio si je? — pomalo ga sumnjičavo odmjerim.
— Sreli smo se na biciklima u parku. Cure su htjele do tebe ali
sam ih odgovorio. Jesam li dobro učinio?
— Naravno — kimnem glavom. Da su stigli dok je kopanje bilo u
toku, tata Zvonkec bi to mogao protumačiti kao zabušavanje. Koja bi
to sramota bila!
— Je li ti nešto rekla? Mislim Ljiljana?
— Rekla je da se rado sjeća proljeća i ptičica na granama, ali ja to
ništa ne razumijem; kakvo proljeće, kakve ptičice?
Moja si, Darling Lili, rastopim se. Vratim film poljupca unatrag.
Moj najdraži film.
— Hvala, poštare — zagrlim prijatelja kojem gotovo ispadne boca
iz ruke. — Ne smeta te to?
— Ma kakvi, ja sam trznuo na Bubicu. Ja sam njezin tip. Znaš,
ona ti voli samo gitariste. Ići ćemo na taj rođendan, je 1 tako?
— Kad ti ja kažem — kliknem. Gurnem mladom Lennonu svoju
bocu u ruke pa se zatrčim do ugla kuće. Onda poskočim i rukama se
odbacim o travu. Dočekam se na noge. Ravno pred oca.
— Što se ti dereš? — dočeka me tata strogo. — Gdje si već smotao
kramp?
Ne stižem odgovoriti. U meni se prelomi ushićenje. Kao da sam
se zanjihao. Uplašim se da ću se srušiti na oca.
Ne padne pljuska. Približi nam se mladi Lennon srdačno po­
zdravljajući i tako spasi zategnutu situaciju. Ponudi tati Zvonkecu
obje boce vina.
— Za mene? — prigrli ih.
Mladi Lennon ne odgovori. Pokraj nas zaškripi na motoru poštar
u oblaku prašine. Zaustavi se i pruži ocu telegram.

68
 — Za vas. Tu potpišite — ponudi mu olovku i svoju bilježnicu.
Tata Zvonkec spusti boce do svojih nogu. Onda rastvori telegram.
Pročita u sebi. Protrlja oči.
— Je 1 tu piše da moramo u Predavač?
Moram se propeti na prste da bih vidio što piše. Zbilja, djed iz
Predavca javlja da je našao građu za stolariju i krovište. Mama i tata
bi morali odmah krenuti.
— Hura! — ne izdržim nego viknem. Tata me čudno pogleda.
— Bit ćeš opet s Dankom! — kliknem ponovno. Već mi je nedosta­
jao taj nemirni mlađi brat. Još kad bih i ja mogao u Predavač. Ali sa­
mo za koji dan. U Bregani na broju 14 je osoba bez koje više ne želim
zamisliti dan. Slika Darling Lili vrati me u stvarnost.
Poštar je nestao. Mladi Lennon je sjedio za stolom u kuhinji i od­
govarao na pitanja moje mame o svojim roditeljima.
Samo sam ja pomagao tati Zvonkecu razbistriti dan. Tata se tuši­
rao u dvorištu. Na drvenom stupu se njihala kanta s vodom. Kroz
mrežastu ružicu sručio bi se vodeni mlaz kad bih potegao komad
užeta. Voda je padala na prorijeđenu očevu kosu i slijevala se niz tije­
lo. On bi se samo stresao i kapljice vode bi štrcale na sve strane.
Dok bih donosio s bunara novu kantu vode, čovjek zvan Bez-bri-
ge-Zvonkec pozivao je pokislog oca na gutljaj vinca. Kako je on to od­
bijao, čovjek je pio direktno iz boce. A pio je kao da ima rešetku um­
jesto brade; pola niz grlo, pola niz košulju.
Nakon pete runde tuširanje je dalo rezultat. Tata Zvonkec više ni­
je galamio, više me nije nazivao svim mogućim pogrdnim imenima.
Počeo se plašiti da neće stići na autobus za Zagreb. Onda je gunđao
kako će se prebaciti do Ivanić-Grada pa do Predavca.
— Neće nas biti tjedan dana najmanje — održao je kraći govor
kad se uvukao u odijelo i počešljao. — Ti ćeš, Nataša, biti dežurna ku­
harica i pomagati Adi oko kopanja temelja. Ne zaboravite Medu hra­
niti. I pilići moraju biti na broju.
— Hrane imate i za sutra — javi se mama. — Nataša može ispeći
krumpire.

69
 — Onako da krčkaju — poveselim se, a moja sestra oduševljeno
okrene očima.
— U školi neka bude sve u najboljem redu kao do sada — izreče
otac. — Ti si, Ado, odgovoran da sve bude u najboljem redu do našeg
povratka. A ti — okrene se Nataši — ti ga moraš slušati. I temelji mo­
raju biti iskopani. Slobodnog vremena imate dovoljno.
— Ali, Zvone, oni su još djeca — pokuša nas mama zaštititi.
— Djeca koja mogu jesti kao odrasli, mogu i raditi kao odrasli —
imao je svoju logiku stara oficirčina. — Pratite li me?
A što bismo mogli odgovoriti? Obećat ćemo sve samo da malo
predahnemo od njega, samo da osjetimo slobodu. Već su nam misli
odlutale. Možda i nema tako puno zemlje za kopanje koliko nam se
čini.
— Neću hraniti lijenčine — zaključi tata Zvonkec. Onda nas polju­
bi u obraze. I mama se pozdravi s nama.
— Pozdravite Danka! — mahnemo na odlasku. Pridruže nam se i
mladi Lennon i pijanac koji je obgrlio mladu šljivu.
Roditelji uskoro izbiju na glavnu cestu. Još smo trenutak vidjeli
kako mama vuče torbu dok je tata zabio ruke u džepove i nabio šešir
na glavu. Onda nestanu.
— Do viđenja — zaželimo pijancu nabijajući mu u džep slinavu bo­
cu. On zastane, ali za njega više nismo imali vremena. U slobodi tre­
ba uživati. Izguramo ga na cestu i uputimo prema njegovoj kući. —
Do viđenja. I bez američkog zaustavljanja, ako može.
— Bez brige, Zvonkec — štucne pijanac još jednom pa se odgega
gurajući bicikl pokraj sebe.
— Koji raj! — poveseli se Nataša.
— Mi ćemo sada do Hrge — povjerim joj se.
— I ja bih s vama. Ne do Hrge, samo do Bubice.
Zavrtim glavom.
— Drugi put. Ti i tako moraš učiti.
Nije joj bilo pravo kad vidje da ozbiljno mislim. Mladi Lennon i
ja se smjestimo na bicikl pa krenemo zaobilaznim putem za Brega-
nu. Ne bi bilo dobro sresti roditelje.

70
 Mladi Lennon istrese džepove na drveni stol. Tko bi rekao koliko
tu stane konzervi! Svakim udarcem lima po stolu Hrgine oči bijesnu
novim sjajem. Dva dana je sigurno miran što se tiče hrane. Njegova
teta, kod koje živi, kuha samo variva tako da mu kelj, zelje i ostala
zelen već izlazi na uši.
Hrga nije imao sreće s roditeljima; oboje su bili pijanci i ništko-
risti. Da ne bi završio u domu, prigrlila ga je teta koja je živjela sama
kao stara cura. Radila je u Samoboru u jednoj tvornici kao čistačica.
— Vidi se da ste pravi prijatelji — izgovori Hrga čudno povijajući
ramena. Pri svakom pokretu ruke zastenje. — Boli kad se pomak-
nem.
— Reci što se dogodilo?
Radoznalo se zagledam u zidove njegove sobe. Svi zidovi oblijep­
ljeni posterima i slikama iz časopisa. Čak su sa niskog stropa pro­
matrali Eric Clapton, grupa A-ha, Kim Wilde i još mnogo očiju glaz­
benog svijeta. Tu je i Dražen Petrović. Otkud mu novci za to? I tako
ih nikad nema.
Onda nam ispriča čudnovatu priču kako je išao u izvidnicu na ba­
zen. Na te riječi pažljivije ga poslušam. Rekao je da je naletio na ne­
ke sumnjive tipove.
— Šverceri, tko bi drugi. Bila su trojica macana ko gora visoki.
Pritajio sam se i prisluškivao. Onda me jedan otkrio. Iza mojih leđa
se nalazio neki sanduk koji im je baš trebao. Tako nisam otkrio nji­
hove planove. Dvojica su me lemala dok se treći smijao. Ali zapamtio
sam ih ja — Hrga otvori ladicu stola pa u nju sruči konzerve.

71
 — Jesu li domaće face? — zapita mladi Lennon.
Hrga zavrti glavom.
Javim se i ja:
— Što si rekao da si tražio na bazenu?
— Pa, znaš, ono, Twist na bazenu, farbanje i te stvari.
— Koliko je bilo sati? — nastavim.
— Koliko sati? — Hrgu počnu nervirati pitanja. — Hm. Bio je
mrak.
— Zar nije bolje ići danju dok se vidi?
— Pa to znam i ja — naceri se Hrga. Sjedne na rub kreveta uz bol­
nu grimasu. — Došao sam prekasno iz škole; znaš i sam da smo špa-
nali nogač. A kad sam ugledao punu zdjelu karfiola, okrenuo mi se
želudac. Moja teta nije normalna. Uzeo sam bateriju i otperjao po­
gledati kako bazen izgleda noću.
To nam je izgledalo sasvim logično. Mladi Lennon i ja se pogleda­
mo.
 — Dobro? Ili ima još pitanja?
Mladi Lennon se počeše po glavi.
— Kako si rekao da ćeš prepoznati te tipove?
— Ovo će pričati — izvuče iz kreveta komad drva. — S ovim su me
odalamili da mi rame sve štreca.
Otmem mu ga iz ruke. To je noćašnje drvo! Zažmirim pa ga dobro
opipam. To je! Hrga laže!!! I tip zvan Bez-brige-Zvonkec laže!
— Što je s baterijom? — zapita mladi Lennon. Ona mu se nikako
nije uklapala u priču.
— Vidiš, to i jest problem. Oni šverceri su je razbili u gužvi. Ne
znam kako ću to teti reći. Bila nam je to jedina baterija.
— Kako su oni vidjeli u mraku? — nastavi mladi Lennon.
— Oni su sove, sve vide — razrogači oči pa se naceri.
Ni mladi Lennon niti ja se ne nasmijemo. Hrga se ne zbuni. Otme
drvo iz mojih ruku pa ga vrati u krevet.

tM'l
 — Kaj veliš, koliko tu ima?
— Što si ti zapravo tamo tražio, Hrga? — sasvim ozbiljno ga upi­
tam. Mladom Lennonu još nisam ispričao noćašnji događaj. Tu se si­
gurno krije neka tajna. I Hrga i Bez-brige-Zvonkec su tamo nešto
mutili. Ili zajedno pa su se prestrašili, ili samo jedan od njih a drugi
je slučajno dolutao? Samo, kako vjerovati prijatelju Hrgi koji priča o
nekim švercerima!?
— Dečki, vi jeste moji najbolji prijatelji, ali baš ste našli kad ćete
me gnjaviti. Ne vidite da me sve boli?
Duboko uzdahne a mladi Lennon mu pomogne da se smjesti u vo­
doravni položaj na krevet. Spuštao se sumrak. Lišće mlade breze je
treperilo pod prozorom.
— Ako ti sutra bude bolje, mogao bi skočiti do mene. Čeka te veli­
ki instrument: kramp! Možeš biti na klopi — ponudim prije nego
prstima pritisnem prekidač. Ovaj samo škljocne ali se svjetlo ne upa­
li. — Da nije vrisnula žarulja?
Popnem se na stol pa je odvrnem. Približim je očima ali se nije
dobro vidjelo. Malo je zatresem.
— Slabo je svjetlo. Ima li tko bolje oči?
— Je li ovako dobro? — bljesne svjetlost iz Hrgine ruke.
Zablenemo se u njega. Hrga je u rukama držao bateriju, jedinu
bateriju koju je teta imala.
Mladi Lennon se prvi snađe:
— Je li to ona što su je šverceri zdrobili?
Hrga shvati što je učinio. Baš ga lovimo kao klinca.
— He, he, ja je zapravo tamo nisam niti nosio. Malo sam se zabu­
nio. To je sve zbog ove boli u ramenu — pomakne lijevo rame i lice
mu preplavi uvjerljiva grimasa.
Mladi Lennon hvata kvaku.
— Dobro, Hrga, vidimo se sutra kad se dogovoriš sam sa sobom.
— Žarulja ti je pregorjela. Možeš je baciti — mahnem mu s vrata.
Nisam znao da li mi je više žao što sam Hrgu tako jako odalamio tim

74
komadom drva da je postao pravi bolesnik ili što jedan od mojih naj­
boljih prijatelja nešto krije od mene.
Ali, može li se tko odreći prijatelja ako je u maloj krizi.
Jer, prijatelj ipak nije pregorjela žarulja.
 — Ima li što?
Zakoračim na cestu sa šalicom čaja.
— Ništa. — Mladi Lennon razočarano doskoči s bicikla. — Nema­
mo sreće, narode. A budan sam od tri sata. Dečki su dovezli novine
poslije pet ali ih nitko nije pipnuo do dolaska žene s kioska.
— Baš nemamo sreće — ponovim. — Jesi li za doručak? Nataša up­
ravo maže kruh.
— Samo na brzinu — složi se. — Idemo malo pronjuškati taj ba­
zen.
Pojesti doručak na brzinu u nedjeljno jutro značilo je zasjesti za
stol u kuhinji gdje su pokraj peći pijukali mali pilići. Nataša izrazi
namjeru da i ona ide s nama.
— Znaš, Nataša, što je tvoje: složi krevet na crtu, obriši prašinu, a
za ručak nam ispeci krckave krumpiriće. — Okrenem se mladom Len-
nonu koji je halapljivo gutao zalogaje kruha. — I ti si pozvan.
Nataša se, naravno, naljuti. Prekriži ruke.
— Krevete neću slagati. Niti brisati prašinu tjedan dana. Hoću na­
pokon uživati. A krumpire zaboravi. Imaš od jučer kelja.
— Za kelj će se pobrinuti Hrga, on ga obožava — javi se moj naj­
bolji prijatelj, a ja se nasmijem tako glasno da su i pilići otpočeli
koncert uznemirenih pijuka.
U Natašinoj glavi se pale svjećice.
— Znam! Mogli bismo napraviti tulum kod nas. Pozvat ćemo i
moj i vaš razred. Tvoj Sanyo — pogleda nakratko Lennona — tvoj Sa­
njao i tako radi na baterije.

76
 — Mogli bismo se igrati i fanta — oduševljeno se pridružim nje­
noj zamisli. — Što da radi ovaj fant koji držim u ruci? I veliš neka
zgrabi kramp pa opali pola sata kopanja. Kad ti ja kažem, mi smo do
jutra gotovi.
Nataša shvati da je zezam.
— Ako misliš da ću ja biti stalno u kući...
— Ali, Nataša, ja zbilja nemam ništa protiv tvoje ideje o tulumu.
Ako sutra popraviš matematiku, možeš već za prekosutra sve organi­
zirati.
Javi se i mladi Lennon:
— Ja ću nabaviti pijaču i PODROOM BAND može prašiti na akus­
tične gitare kad se baterije u Sanyju potroše.
— Eto — ubrzam — sad si sigurno dobila volju za pospremanje ku­
će i učenje. Zato ti lijepo budi doma a navečer i tako idemo Bubici na
rođendan.
— A da malo skočim do nje učiti matematiku. I ona je mora sutra
popraviti.
Zavrtim glavom. Mladi Lennon popije napokon čaj pa ustane.
— Baš ti hvala, bilo je super.
Prije nego izađemo još jednom upozorim sestru na njene obave­
ze:
— Sve mora biti kao da su starci doma.
— Nevjerojatno! — podboči se ona. — Naprosto nevjerojatno! Tek
sada vidim koliko sličiš tati Zvonkecu!
— Je 1 iz profila?
Bila je bijesna. Reda mora biti, valjda će to napokon shvatiti. Po­
žurim van za prijateljem.
— Zašto je toliko gnjaviš? — dočeka me njegovo pitanje.
— Ti to nazivaš gnjavažom? Gotovo će godina dana kako je Nata­
ša s nama a još ne slaže krevete po vojnički, na crtu. A probaj pogodi­
ti tko to onda mora umjesto nje?
— Pa niti ja ne slažem tako krevete.

77
 — Ti i ne moraš. — Zasjednem iza mladog Lennona na bicikl. —
Tvoj tata nije major u mirovini. Kad je on doma, mi se s njim igramo
skrivača. Gdje se on pojavi, mi otuda nestajemo.
— Pazi da se Nataša tako ne počne s tobom igrati.
 — Ovdje prvo treba do-bra metla — moj glas odjekne bazenom. U
ovo nedjeljno jutro imalo se što i vidjeti: zapušteni i suhi bazen po­
stao je javno smetlište. Kamion bi imao cijeloga dana što odvoziti.
— I ti kažeš da se noćna gužva s Hrgom i onim pijancem dogodila
baš tu — ushodao se mladi Lennon naprežući oči ne bi li zapazio što
sumnjivo.
— Da, tu unutra sam se zavukao.
Pokažem na jedan stol. Koliko paučine! Danju se tu nikad ne bih
sakrio.
— A ovdje je Bez-brige-Zvonkec igrao nogomet s novinama — za­
stanem kraj razvaljenog pulta. Tu si nekad dobivao brojeve za ostav­
ljenu odjeću.
Mladi se Lennon sagne. Pobjedonosno podiže u zrak neki papir.
Držao ga je s dva prsta. Gadljivo ga omiriše.
— Meni to smrdi po salami.
Onda ga podigne prema svjetlu koje je dopiralo kroz rupu gdje su
nekada bila vrata. I ja mu se pridružim.
— Ova masna mrlja je svježa. Još se nije osušila.
A1 mu je dokaz jak!?
— Tu se mogla gostiti bilo koja skitnica. Mi bismo trebali naći
trag novina. Vidio sam svojim očima tri ovako velika svežnja — spo­
jim ruke ispred sebe kao da držim malu bebu.
— Ovdje je zaista prometno — zaključi moj najbolji prijatelj i po­
kaže rukom pred sebe. Točno se vidjelo kuda se protezalo šetalište.
Išlo je duž pulta. Tu je na betonskim pločama bilo ugažene zemlje,

79
potrganih plastičnih vrećica, papira. Iz te jednolične mase mjestimič­
no su izvirivali komadi metala.
Mladi Lennon preskoči pult oslonivši se jednom rukom kao pravi
gimnastičar. Onda se zagleda u svoje prste. Bili su čisti. Okrene ih
— Ovdje netko briše prašinu bolje nego tvoja Nataša.
Onda protrne. Ta rečenica zazvuči prijeteći. I ja osjetim njen na­
boj pa zastanem. Oslušnem. Nisu li to zaškripala vrata jedne od kabi­
na?
— Čuj, Ado, a da mi tu svratimo neki drugi put?
I ne čekajući moj odgovor mladi Lennon pokuša zaobići pult. No­
ge ga nisu slušale. Lijevu ne digne na vrijeme pa zapne o izbočinu.
Protegne se naglo da su mu pale i naočale. Jaukne. Njegovi prsti za­
grebu pljesnivu nakupinu na podu. Zgrozi se.
— Hej, Lennone, nećeš valjda tu spavati. — Nađem se pokraj nje­
ga. Već ga hvatam pod pazuh i pridižem. — Idemo odavde. Poslije će­
mo se čistiti.
— Moje lenonke su ispale — nije gubio prisebnost. Prste obriše o
suhi pult.
Sagnem se. Dohvatim naočale i cijelu hrpu plastičnih vrpci. Slo­
bodnom rukom uhvatim prijatelja za lakat pa ga povučem na zrak.
Uspnemo se do ceste prije nego se mladi Lennon oglasi:
— Kako tebe nije bilo samoga strah?
— A još je bio i mrak! — naglasim smješkajući se. Mogao bih mu
priznati da jedan poljubac prave osobe čini čuda. Za još jedan polju­
bac Darling Lili stražario bih na bazenu cijelu noć! Ili iskopao teme­
lje dok se roditelji ne vrate! A možda bih uhvatio i tu facu s placa!
Uh, koliko se planova ispreplelo ovoga jutra!
Iznenadi me Lennonov uzvik:
— Ado, zar nismo ovdje parkirali bicikl?
To ovdje odnosilo se na rasklimanu ogradu koja je priječila ula­
zak u bazen.
On se ushodao.
— Da li nas je tko pratio? — upita.

80
 Zavrtim glavom. Nisam vidio žive duše. Možda se tko sakrio u ka­
binama?
Mladi Lennon nemoćno širi ruke. Kosu još ne čupa.
— Što će nekome moj stari bicikl?
— Nismo ga smjeli ostaviti blizu ceste. Mogao ga je uzeti netko
tko je išao na lijevu ili na desnu stranu. Dakle, kad ti ja kažem, mo­
gao ga je posuditi samo onaj tko je išao pješice.
— Vrlo oštroumno. Ti bi se odmah mogao zaposliti u miliciji.
— A razlog — nastavim glasno nagađati — razlog je mogao biti
pod jedan — netko nas zeza i možda ćemo bicikl opet vidjeti. Pod dva
— bicikl više nećemo vidjeti jer je dospio u ruke koje kradu bicikle
pa od nekoliko naprave jedan novi.
— A pod tri? Ima li pod tri? — zeza me prijatelj.
Ne dam se omesti.
— Ima i pod tri, dakle, netko nas želi spriječiti da nastavimo tra­
gom kojim smo krenuli.
Mladi Lennon zaskoči na klimavu ogradu.
— A kamo smo mi to htjeli krenuti?
— Dobro pitanje. — I ja se smjestim uz njega na željeznoj ogradi.
Nismo se plašili da bismo mogli završiti na leđima. — Dakle, pod a
imamo povratak Nataši na krckave krumpiriće, a pod b nastavljamo
po tragovima čudnovatog noćnog događaja s bazena.
— A koje mi to tragove imamo?
Mladi Lennon se objema rukama držao za ogradu dok su mu se
noge slobodno klatarile. Bacim pogled na bazen. Prava je šteta što
su ljudi učinili svojom nemarnošću. Za koji dan će kraj školske godi­
ne i ljeto pa ćemo opet morati na kupanje do Šmidhena. A tu pred
nosom je pravi bazen. Život.
— Imamo zamazani papir koji smrdi po salami i punu šaku koma-
dićaka plastike.
— A naše su ruke prazne.
Mladi Lennon okrene dlanove prema meni. Izgubi ravnotežu. Ne
stiže se ponovno uhvatiti za ogradu. Njegove ruke zalepršaju zra­

6 Twist na bazenu 81
kom. Ne stignem mu pomoći. Lennon se prevali na leđa. Imao je sre­
će. Pao je u žbunje koje godinama nitko nije uređivao.
— Nevjerojatno što si ti u stanju učiniti samo zato jer si neispa­
van! — Šalim se na njegov račun. Pružim mu ruku pa ga izvučem po­
novno na cestu. — Možeš li to ponoviti ili idemo pješice na krckave
krumpiriće?
Ne ljuti ga moje peckanje. Samo strese travke sa sebe i namjesti
lenonke.
— Za bicikl mi nije žao. Lady Madonna će mi kupiti novoga. Sa­
mo me nekako strah. Ja ti više volim kad je sve jasno.
— Nema problema, možemo zamijeniti mjesta. Kod tate Zvonke-
ca ti je uvijek sve bistro.
— Hvala lijepa, radije sam sin luckastih staraca.
— Idemo k meni — predložim. — Ja ću malo kopati zemlju poslije
ručka a ti možeš dremuckati do noći. Nataša i tako mora štrebati
matematiku. Kad se Hrga dobro naklopa konzervi, i on će pjevati sve
tajne koje zna. Možda nam onda i ovaj nestanak bicikla postane jas­
niji.
Udarim prijatelja po ramenu pa potrčim preko mosta. Mladi Len­
non morao je dobrano produžiti korak da me stigne.
 Dočeka nas zaključana kuća.
Obiđemo je dva puta. Hvatamo kvaku na ulaznim vratima, trese­
mo prozore. Uzalud. Možemo samo zaključiti da Nataša nije kod ku­
će. Jedina živost dopirala je kroz kuhinjski prozor; pilići su bili živi i
zdravi. I Medo je u svom psećem sjaju; laje oštro, muški, i maše re­
pom.
— Da se Nataša zbilja nije počela igrati skrivača sa mnom? — za­
pitam prisjećajući se prijateljevih riječi.
Dozivamo je. Bez rezultata.
— Kao da je u zemlju propala — zaključim nervozno. Onda zgra­
bim kramp pa navalim s kopanjem temelja. Tako mi je lakše.
Još se ne stižem umoriti kad se oglasi mladi Lennon s novom za­
misli:
— Da je nisu oteli?
Podbočim se na kramp.
— A tko?
— Pa nemam pojma. Nestao bicikl, nestala Nataša. Možda nedje­
ljom kradu bicikle i Nataše.
Svašta. Opet se udružim s krampom.
— Bolje šuti i lezi tamo pod kesten. Zamaraš me. Kad se probu­
diš, možda ti prorade kompjutori.
On bi me i poslušao; već je glasno zijevao, rastezao ruke da se ne
začuje zvonce. I to zvonce njegovog bicikla!
Nataša!!! Nataša na biciklu! Doveze se preko svih zemljanih ne­
ravnina točno pred nas!

83
 — Što je, dečki, mislili ste da se Nataša ne zna voziti?
Skoči s bicikla. Uvali ga Lennonu u ruke pa se postavi pred nas.
— No, ostali ste bez teksta?
— Zašto nam se nisi javila? — upitam je.
— I ti bi me pustio s vama? — namigne mojem prijatelju.
»Ne bih, niti slučajno.« Ali to ne izgovorim naglas. Zaista me ro­
đena polusestra iznenadila. Uopće nisam mogao pomisliti da će se
Nataša usuditi izvesti nešto na svoju ruku.
Naredim joj:
— A sad se ispričaj mladom Lennonu.
— Ne treba — odmahne. Bio je pomalo razočaran što je stari bi­
cikl opet u njegovim rukama. A mogao je dobiti novi.
— Tebe nije bilo strah motati se oko bazena?
Nataša nategne lice, namigne.
— Tvoja sestrica je u Zagrebu morala proći kroz tri parka do ško­
le. A možeš zamisliti kako je kad padne mrak...
— Kuda si se vozikala ako smijem pitati?
Bila je u formi. Kad je Nataša u formi, tad je nenadmašna.
— Smiješ, sinko, zašto ne.
To reče pa se uputi prema kući. Kratko pogledam prijatelja. Baš
je našla kad će me zezati!
Zaskočim pred nju. Nije mogla do vrata.
— Gdje je mačka bila? — upitam strogo.
— Mišica, ako se mene tiče. Ja sam u ovoj kući samo mišica. Kad
nema mačke, mačka i mačića, onda i ja kao mišica dođem na svoje. A
ako te baš tako jako zanima — opet se osmjehne mladom Lennonu i
namigne mu — posjetila sam svoju prijateljicu i supatnicu iz mate­
matike Bubicu. Ona, doduše, ima još nekih problematičnih predme­
ta ali to se tebe ne tiče, je 1 tako? A ako te još zanima kako je kod nje
— jednom riječju — blistavo! A sad se makni, sinko!
Poslušam je. Preplavi me val sažaljenja dok je Nataša pogađala
ključem bravu vanjskih vrata. Onda joj kažem:
— Mogla si misliti da ćemo se brinuti za bicikl.

84
 — I za tebe — doda mladi Lennon pa pocrveni. — Nije te bilo do­
ma, ne.
Nataša nas pogleda u nevjerici.
— Zar vam Hrga nije ništa rekao?
— Hrga? — začudim se. — Hrga leži doma bolestan. Ne može se
pomaknuti koliko ga jako boli.
Nataša slegne ramenima.
— Onda je ovo bio neki drugi Hrga iz škole. Možda tip nije iz na­
še. A možda nije ni Hrga? — ljutila se. — A sad ću vam pripremiti
krumpiriće po narudžbi. Možemo li onda zaboraviti na bicikl i te
stvari? Dogovoreno?
Kimnemo glavom. Onda se bacimo u duboka razmišljanja.
— Može li se njoj vjerovati? — upita mladi Lennon.
— Može, kad njoj nije u korist. A ako njoj pomaže, ta farba sve u
šesnaest.
Onda se vratimo svojim mislima. Dohvatim ponovno kramp, moj
najbolji prijatelj se zaigra s Medom.
Miris pečenih krumpira dovuče se do nas prije Natašinog poziva
za stol. Koje li je to bilo iznenađenje!
Kad sam pokušao nabosti jedan krumpir na viljušku, učini mi se
da je oživio. Viljuška ga nikako nije uspijevala pogoditi. Na sam do­
dir krumpir bi odskakivao. Onda više ne izdržim tu igru pa jednoga
prstima naguram u usta. I odmah ga ispljunem!
Krumpir je bio još sirov!
Da ste me samo čuli! Koja je to bila galama! Vikao sam na Natašu
da joj je i mladi Lennon oprostio omašku u pečenju, zaboravio glad i
stao između nas.
Nataša se branila povicima da sam htio krckave krumpire.
Njezine isprike nisam više htio slušati. Jednostavno sam zgrabio
cijelu tepsiju krumpira i odnio je Medi. Ovaj ih pohlepno onjuši, ma­
lo lizne pa se zavuče u svoju kućicu. Cvilio je gladno i razočarano.
Ovakve krumpire može jesti samo Nataša i to jedino u slučaju da
sakupi dovoljno hrabrosti.

85
 — Idemo Hrgi na konzerve! Ne smijemo umrijeti od gladi do Bu-
bičinog rođendana! — kliknem prijatelju kojem nije trebalo dvaput
govoriti. Bio je gladan i neispavan.
 — Mislim da se sviđam tvojoj Nataši. Danas mi je namigivala. I
Bubica trza na mene. Htjela bi pjevati u PODROOM BAND-u, ali ne­
ma sluha niti za recitiranje. To joj ne smijemo reći. Psssst.
Mladom Lennonu zapleše kravata oko vrata. Lizne čašu sa šeri-
jem. U glavi su mu skakutali neki glupavi leptiri. Jedini tko ih je ovo­
ga trenutka pratio bio sam ja: njegov najbolji prijatelj. Darling Lili i
Nataša pomagale su Bubici u kuhinji slagati male trokutaste zalogaj-
čiće kruha, salame i majoneze.
— A onda, kad se sjetim da sam bio tako blizu Ljiljane!
— U dvije riječi; misliš da si glavni kit.
— O je, je, za komade hit!
Ogleda se u zidnom zrcalu. Susretne se s pažljivo očešljanim dva-
naestogodišnjakom kojeg su zahvatile prve zamke puberteta. Bio je
odjeven u lagani laneni kaput made in Italy i izblijedjele traperice
Wrangler. Sve u brižljivom izboru Lady Madonne. Da je Sergeant
Pepper sad u njegovim godinama, ni on se ne bi drugačije odijevao.
Pa još ta čaša u ruci.
Zato kaže:
— Dobro! Zašto je onda Ljiljana odabrala tebe?
Ovo »tebe« odnosilo se na mene. Na dečka čija odjeća nije bila
kupljena markama. Bio sam nemarno odjeven kao da sam krenuo u
školu: majica, traperice i tenisice nepoznate marke. Sasvim običan
dečko koji se dobro osjeća.
— Možda današnje cure ne padaju na obleku.

87
 — Uvijek su padale. I u doba Sergeanta Peppera bilo je tako, pri­
čala mi je Lady Madonna. Ona se zaljubila u njega jer je imao najluc-
kastiju košulju s cvjetićima.
— Mene više brine Hrga — skrenem razgovor u vode koje su me
zanimale. — Nismo ga našli doma.
— Pusti Hrgu. Zar nije na vratima pisalo da je u Samoboru na
Hitnoj. Dečko se liječi.
— Ili nas izbjegava.
Prvo se čuo glasan smijeh iz kuhinje. Onda se na vratima pojavi
Nataša noseći pun poslužavnik sendviča. Morali smo zapljeskati.
— Ima li gladnih?
Bubica promakne uz nju pa stane ispred nas.
— Dečki ne bi plesali?
Ne stignemo joj odgovoriti. Uhvati me za ruku i povede do gra­
mofona. Bio sam zatečen njenom drskošću. Otima me pred očima
Darling Lili.
 Mladom Lennonu zacakle oči. Uzme jedan sendvič. Prije nego ga
utrpa u usta promrmlja:
— Možda komadi ipak ne padaju na obleku.
Nestane mu s očiju moja majica dva broja veća i moje tenisice s
kojima igram nogomet. Znao sam; u zjenice mu se uvuče njegova ti­
ha patnja: crnokosa ljepotica živahnog pogleda.
Iz zvučnika krene »Jesen u nama« Parnog Valjka i to ga takne. Is­
pruži ruke prema Darling Lili:
— Jesi li za ples?
Ona mu udijeli osmijeh pristanka. Dobar sentiš ih ponese do nas.
Jedino se Nataša morala zabavljati grickanjem sendviča.
Osjetim Bubicu kako mi se primazi uz tijelo. Naše majice nisu bi­
le prepreka da osjetim otkucaje njena srca. Bubičini prsti su nestaš­
no dirkali završetke moje kose. Nadao sam se da to Darling Lili ne
vidi. Onda Bubica pređe na moje ušne resice. Ja nisam bio tako hra­
bar. Ja se nisam usudio spustiti svoje pipke niže od njena struka.
 Mladi Lennon prvi opazi što se sa mnom događa. Namigne mi.
Ohrabri se. Pokuša privući Darling Lili bliže k sebi, ali ga ona od­
makne. Likovao sam. No, no, prste k sebi.
Onda začujem njegov glas:
— Nataša, ugasi svjetlo!
Ona još nije stigla reagirati kad se pobunim.
— Ne! — izvučem se iz Bubičinog plesnog zagrljaja. Onda otmem
Darling Lili. Zauzmem pozu za ples. — Sad može!
Nije moglo. Mojeg najboljeg prijatelja naljuti takav postupak. Iz
protesta se povuče k Nataši na trosjed. I Bubica im se pridruži. Digla
je nos.
— Nisi joj to trebao učiniti — prekori me Darling Lili prepuštajući
se mojem plesnom koraku. O tome više nisam želio razgovarati. Zar
nije jednostavnije da sam sa svojom Darling Lili, a mladi Lennon,
eno ima cura na izbor? Glavni kit za komade hit, o je.
U sobi zavlada napetost. Darling Lili nije bila onako meka kao
Bubica. Darling Lili mi uopće nije ulazila pod kožu. Darling Lili uop­
će nije htjela nasloniti svoje lice uz moje. Tek me draškala bujnom
kosom i mirisom malina. Uopće se nisam topio. Noge su me slušale
ali sam se osjećao sve bezveznije. Kakav je to glupi rođendan kad je
ne mogu ni poljubiti!? Onda je bolje ići u kino!
Mladi Lennon je izigravao uvrijeđenoga. Uopće nije slušao o če­
mu razgovaraju Nataša i Bubica. On je samo stisnutih očiju pratio
Darling Lili i sve više me mrzio. Sigurno se pitao što je to ona našla u
meni.
Nataša i Bubica su sve glasnije govorile o sutrašnjoj matematici.
Dobro sam čuo Natašin plačljiv glas:
— Ja ću pobjeći od kuće. Vidiš kakav je moj brat, a stari je još go­
ri.
— I ja ću s tobom ako ne popravimo tu prokletu matematiku —
zavjerenički se pridruži Bubica. Njezini su je roditelji voljeli na svoj
način: sve što je htjela, imala je. Odvjetnik i vlasnica butika u Zagre­
bu imali su svoj krug prijatelja kojem su ponajprije robovali. I veče-

90
rašnje kolače je pripremila teta Lizika koja je kod njih izigravala
kućnu pomoćnicu. Ona je jedina pratila i htjela saslušati Bubičine
školske jade.
Sendviče više nitko nije dirao.
Barem ne do zvonca.
Bubičini se roditelji ne bi tako rano vratili od prijatelja.
Kad se na vratima pojavi grdosija od klinca, glavati i razbacani
Hrga, bili smo sigurni da će večerašnja proslava Bubičinog trinaes­
tog rođendana dobiti dodatnu injekciju. Prvo je Hrga za desetak mi­
nuta poharao sve sendviče. Onda je navalio na kolače tete Lizike. U
međuvremenu je ispričao nekoliko paprenih viceva. Jedino nije ple­
sao. Ispričao se curama da on pleše kao medvjed. Naravno, cure kao
cure, u to su se htjele uvjeriti.
Kad Nataša prvi put vrisne u njegovom zagrljaju i uhvati se za
stopalo, to je bio znak da mu se može vjerovati.
Jedini čovjek koji ga je cijelo vrijeme sumnjivo promatrao i tra­
žio priliku da nasamo porazgovara s njim bio sam ja.
— Što je odjednom s tvojom rukom? Oživjela je?
— Doktori su mi rekli da mi nije ništa. I gledaj — razmaše se bez
onih grimasa koje je radio u svojoj kući. — Čudo neviđeno. Zbilja mi
nije ništa.
Ta vrsta razgovora o njegovoj ruci više ga nije zanimala. Tako
sam ostao bez pravog odgovora. Večeras mi baš ništa ne ide; niti mo­
gu biti nasamo sa svojom ljubavi, niti me Hrga uvjerio da ne laže.
Najbolje će biti da krenem kući.
— Idemo — kažem Nataši koja me blijedo pogleda. Kako se i ne bi
čudila kad smo se dogovorili da prije ponoći nećemo otići. — Znaš da
moramo paziti na piliće — nađem jeftin izgovor.
Nataša je samo vrtjela glavom i šutjela. Znala je da me mora po­
slušati. Škola tate Zvonkeca, ne.
Tada započnu odgovaranja. Hrga je bio najglasniji. I Bubica mi je
mazno obećala slijedeći ples. I Darling Lili je govorila:
— Ako baš ne moraš...

91
 Čak je i mladi Lennon prigovarao što želim razvrgnuti društvo.
Ali, kad se zainatim, ništa ne pomaže. Nemilosrdan sam.
Samo im mahnem, okrenem leđa pa se spustim za Natašom niz
stubište.
 A gdje je Nataša?
Do pola osam navečer napišem zadaću. Nahranim i piliće koji su
cvrkutali u kuhinji pod svjetlom svijeće. Gadilo mi se grabiti rukama
smjesu, kako je to mama činila, pa se poslužim žlicom. I Medo je bio
vraški gladan kad je htio glodati stari kruh. Nataša nam do podne ni­
je htjela ništa skuhati. A za koga i bi kad Medo i ja nismo prošli na
njezinom testu s onim krumpirićima.
Iz bunara zagrabim vodu i napravim sok. Sa susjedove trešnje
skinem nekoliko crvenkastih bobica. Ako ovih dana ne bude redovite
klope, C vitamina mora biti. Naberem i nekoliko osunčanih jagoda u
vrtu. Dakle, ako se u to dobro razumijem, postajem živi vegetarija­
nac.
U pola osam nervozno kucnem budilicu. Onda izađem na zrak i
šetkaram ispred kuće. Pogledavam niz cestu, ali od moje drage ses­
trice ni traga. Već je prošao i produžni sat i sat razredne zajednice.
Nataša se već trebala nacrtati kod kuće!
Onda joj odlučim dati lekciju. Pregledam da li su svi prozori u ku­
ći zatvoreni. Zaključat ću i vanjska vrata. Sve bi to bilo u redu da
mrak nije loše djelovao na mene. Nikad još nisam bio sam u toj sta­
roj kući.
Htio sam Medu dovesti unutra ali je on bio strašno nemiran. Pla­
šio sam se da će srušiti kavez s pilićima. A i kamo bih s njim ako se
noću sjeti piškiti! Zato ga zavežem za kvaku vanjskih vrata. Neka se
sada tko usudi prići!
Moje je mjesto u kuhinji. Pilići i odsjaj svijeće davali su živost.
Na prozor postavim prekrivač. Tako, sada se unutra ne vidi.

93
 Bacim se na tatin ležaj. Imao je neki njegov ustajali miris. Ubrzo
se na to priviknem.
Sve bi bilo dobro da je i Nataša ovdje. Pa što ako nije popravila
matematiku!? Drugarica bi joj sigurno dala još neku priliku. Ne bi
valjda pala razred zbog toga! Kad bi mama opet otišla u školu i sve
ispričala njezinoj Raski! I ja bih joj mogao sve ispričati! Zašto joj ne
bi dali još neku priliku? Nataša nije glupa! Da je tata Zvonkec nije to­
liko gnjavio...
Onda mi se učini da netko kuca na prozor!
Skočim na noge ali se ne usudim maknuti prekrivač! Vani je
mrak.
— Tko je?
Ne dobijem odgovor.
— Nataša, ti si? — izgovaram pun nade.
Opet muk. Ni Medo se ne čuje. A možda mi se samo pričinilo.
Ne vratim se na ležaj nego čučnem kod pilića. Sjetim se mamine
poruke. Pilići su bili Natašin zadatak. Treba im dati dovoljno vode za
cijelu noć. Samo mora se paziti da je ne bude previše jer bi se mogli
utopiti. Koje bi to batine bile! Možda bi čak tata Zvonkec množio go­
dine sa brojem utopljenih pilića!
Pilićima se baš nije spavalo. Naguravali su se u kutu, hodali jedni
preko drugih, prelazili preko vode i smjese. Baš ih briga.
Da je Nataša tu, ne bi više morala slagati krevet na crtu. Samo da
je tu. I što to uopće znači slagati krevet na crtu!? Sad imam krevet na
crtu u sobi ali nema Nataše.
A da nije ona ostavila neku poruku? Prolunjam kuhinjom. Ni tra­
ga nekoj poruci. Tek jedna napuknuta šalica. Natašina jutrošnja
spretnost. Sto je ta ženska spretna! Otkad je stigla k nama, ne prođe
tjedan da nešto ne razbije pa bila to i lopta u prozor. Trras! Njezin
specijalitet.
Skočiti u sobu i prošvrljati njezinim stvarima već je malo jača
stvar. Moram s upaljenom svijećom proći hodnik. A iznad glave trule
tavanske daske između kojih točno znam da su uske rupe. Može mi

94
na glavu pasti kakav šokirani miš. Mislim, ako on usred noći ugleda
svjetlo svijeće pa padne na leđa ravno meni na glavu.
Naravno, ništa mi se ne dogodi na putu do sobe.
I tamo, na Natašinom stolu, tek sada opazim jedan papirić!
Pisalo je:

NE DIŠI MI ZA VRAT!

Zgrabim ga i trkom se vratim u kuhinju. Odmah postavim naslon

stolca pod kvaku.
Da li je to meni namijenjeno?
Onda me pogode sva moguća nagađanja. Nataša je to ispisala za
slučaj da ne popravi matematiku? I tako je rekla da se ona više neće
dati tući tati Zvonkecu! Samo, da li je ta poruka za njega ili za mene?
A da je popravila matematiku, onda bi jednostavno taj papirić
zgužvala i bacila ga u koš. I tako zna da ne kopam po njenim stvari­
ma.
Opet se zavučem na ležaj. Privučem svijeću pod prozor. Zagledam
se u plamen. Kao da je zatitrao! Odnekud prolazi zrak! Zašto taj vraž­
ji Medo ne zalaje? Da se barem jednom oglasi!
Plamen svijeće opet zapleše! Kao da netko puše u njega!
Diše!!!
Možda sam mogao noć provesti u Medinoj kućici? Tamo bismo se
nas dvojica zavukli! Tamo je najsigurnije!
Okrenem glavu. Zavučem se pod prekrivač. Dozivam u misli Dar-
ling Lili. Danas mi je u školi rekla kako nije znala da se ja mogu na­
ljutiti. To ti je ono, ljutiš se kad ti je stalo do nekoga. A meni je žao
što Hrga laže. Ja znam da laže ali to ne mogu dokazati. Pa nisam ja
neki bezveznjak da me može farbati kako ga čas ruka boli čas ne. I
ona glupost s baterijom. Žao mi je i mladog Lennona. Nemam ja ni­
šta protiv da on pleše s Darling Lili, samo ne volim da plešu u mra­
ku. On, kao nije ništa loše mislio. Nisam niti ja ništa loše mislio kad

95
sam mu rekao da se nije trebao bacati na Darling Lili pored Bubice i
Nataše.
A mrak ne volim. Da je mladi Lennon pravi frend, sada bi mi pra­
vio društvo. Mogli smo imati i Natašin tulum. Uopće nije morala po­
ložiti matematiku.
Mislima su se počele provlačiti neke gluposti pa sam, valjda, tako
i zaspao. Proganjali su me neki čudni snovi, kao pilići su bili nemirni
cijelu noć i utapljali se. A meni je teško ustati i pogledati da li je to is­
tina.
Kad počne svitati, imam što i vidjeti! Prevrnuti tanjurić uz kojeg
leži četvero pilića! Hvatam ih u ruke a oni nemoćno leže! Glavica im
pada na stranu!!!
Samo mi je to još trebalo!
Troje je pokazivalo znakove života. Jednog dirnem a on otvori
oko. Koja sreća! Drugi tiho cijukne! Treći otvori kljunić! Živi su!
Ostavim ih u pećnici, naravno nezagrijanoj, da se osuše. Onom
četvrtom jadniku nije bilo pomoći. Njega bacim u koš s drvima. Po­
slije ću ga zakopati.
Onda skočim pogledati Medu. On se lijeno razvlači iza dugog sna.
Uhvatim ga za remen pa napravimo jutarnju šetnju oko kuće.
Ništa. Nikakvih tragova. Slab bih ja bio Indijanac. A cijelu noć mi
se činilo da netko hoda oko kuće. Mora da sam čvrsto spavao.

96
 ZAŠTO SI ZBRISALA BAS SADA KAD SAM JA ODGOVORAN ZA TEBE?

VRATI SE, NATASA!

ZBRISATI MOŽEŠ KAD SE TATA ZVONKEC VRATI!

Tu sam poruku zataknuo za vrata prije odlaska na nastavu.

U školi nisam mogao misliti. Sva je sreća što me danas nastavnici
ostavljaju na miru jer lošiji popravljaju ocjene. Ćak niti mladom
Lennonu a ni Hrgi ne govorim o noćnoj stravi i Natašinom bijegu.
No, to se nije dalo dugo tajiti. Pod velikim odmorom pozove me
Natašina Raska. Pita me što je s Natašom a onda spomene i Bubicu.
Naši školski hodnici su začas pričali o bijegu dvije učenice. Natašinoj
Raski nisam mogao pomoći. Rekoh joj samo da je mama bila neki
dan u školi i da će ponovno doći. To ju je izgleda zadovoljilo jer ona
ima i drugih problema.
Pod zemljopisom se dosjetim!
Nataša zna da sam sada na nastavi, sigurno se vrzma oko kuće.
Tamo bih je mogao uhvatiti dok ne počini neku veću glupost.
Samo, kako se izvući s ovog sata?
Stari Ekvator priča o nafti. On počinje kao obično:
— Draga djeco, danas ćemo govoriti o nalazištima nafte na pod­
ručju naše republike.
Odmah dignem ruku:
— Molim van!

7 Tvvist na bazenu 97
 On ne voli ovakve upadice. Kad se Ekvator razmaše pred kartom,
ne može se zaustaviti prije negoli je cijelu ispipa.
Baš pipa najveća nalazišta na području bivšeg Panonskog mora.
Spominje on i imena: Žutica, Beničanci, Međimurje...
Kad se okrene k nama, naši se pogledi susretnu. Naime, ja sam
jedini u razredu stajao i nije me mogao promašiti.
— Mogu li nešto dodati, druže nastavniče?
Kimne glavom pa se propne na prste, a ruke prekriži na leđima.
Dakle, počujte i mene:
— Velika se nalazišta nalaze i na području Kloštra Ivanića. Čak je
nafta nađena i u Predavcu. Tamo su iznikle preko noći mnoge bušoti­
ne i tornjevi.
— To je zanemarljivo — pokuša završiti naš razgovor.
— Ne možete tako reći, druže nastavniče, ja sam sve to vidio. U
Predavcu žive moja baka i djed, ja to znam. Njima su oduzeli cijeli
voćnjak i livadu jer su otkrili naftu. I susjedima su oduzeli cijelu ora­
nicu. Sad se tamo njišu klackalice.
Netko iz razreda vikne:
— Ua, šejk!
Ekvator izvuče vrat iz uštirkana ovratnika. Vidi se da mu je neu­
godno. Inače je poznat kao čovjek koji se najugodnije osjeća u strogo
izglačanim odijelima. Na crtu. Kao da je išao u istu školu s tatom
Zvonkecom.
Nastavio sam pričati:
— Ja samo kažem što sam tamo vidio. Ako ne vjerujete, predla­
žem da cijeli šesti a pođe u Kloštar i Predavač na izlet.
Koji je to urnebes bio! Ekvator je shvatio da mu situacija bježi iz
ruku. Postojao je samo jedan način da povrati autoritet. I on ga se
dosjeti.
Zaputi se prema vratima. Širokim pokretom ruke otvori ih i poka­
že prstom i vrlo uglađenim glasom:
— Izvoli, molit ću lijepo, napustiti učionicu. Ne mogu dopustiti —
poslije svake riječi se uzdizao na pete — da jedan učenik, pa bio on i

98
najbolji, unosi nemir u nastavu zemljopisa kad se dobro zna tko je
ovdje zadužen za predavanje.
Što sam drugo mogao nego prolazeći pokraj njega najtoplije mu
zahvaliti. To je bio pogodak! On me neće zapisati u dnevnik. On će sa­
da nastojati što prije prijeći gradivo o nafti kako bi svi zaboravili na
taj Kloštar Ivanić i Predavač. A možda se zabrine što u posljednje
vrijeme ne prati malo više nova zbivanja oko nafte.
Još nisam pravo zavezao tenisice kad se vrata razreda ponovno
onako otmjeno otvore.
O, ne! Nije se valjda predomislio!?
Vremena za skrivanje više nisam imao.
Na svoje iznenađenje ugledam mladog Lennona kako se ljubazno
zahvaljuje Ekvatoru i zatvara vrata za sobom. Preko ramena je imao
prebačenu torbu.
— Što se s tobom dogodilo?
On me i ne gleda. Žurno se sprema; tenisice i te stvari.
— I ja sam vidio da u tom Predavcu ima nafte. Idem s tobom!
Pogledam ga čudno.
— Ti nisi bez veze tražio van — izgovori mladi Lennon. — Sigurno
znaš gdje su cure.
— Što je tebi?
— Pa Bubica i tvoja Nataša, ti znaš gdje su. Cijela škola već bruji
o njima.
— O-kaj, mladi Lennone. Reći ću ti: mogu biti na tri mjesta.
On se uhvati za glavu.
— Samo nemoj sad pod a, b i c.
— Dakle, ili su kod mene doma jer znaju da sam u školi, ili su ot-
prašile baki u Zagreb, ili su na nekom mjestu koje je meni za sada
nepoznato. Gdje bi ih ti prvo potražio?
— Na najbližem mjestu; kod tebe.
— O-kaj, Lennone, onda idemo. Tvoj bicikl će nam dobro doći. Bit
ćemo brži od njih.

99
 Pljesnemo se dlanovima u znak slaganja. Prije nego napustimo
školu, on upita:
— Je 1 zbilja u tom Predavcu i Kloštru ima nafte?
— Kad ti ja kažem. Baki su uništili voćnjak koji je bio star gotovo
dvadeset i pet godina. Umjesto njega izrastao je toranj.
Time smo stavili točku na naftno pitanje. Mene je najviše brinulo
kako vratiti Natašu što prije kući. Ne bih volio dočekati tatu Zvonke-
ca bez Nataše. A ukoliko ona nije doma, dakle, ako nije tamo provali­
la i uzela odjeću ili onu lovu što su roditelji ostavili za klopu, onda ću
morati na duži put. I to sam.
To je put u Zagreb do bake Matilde.

100
 — Otkud sad ti!?
Baka Matilda zapišti kroz nos na kućnom pragu. Sumnjivo me
odmjeri. Bio sam rođeni biciklist; kapa sa štitnikom na čelu, desna
nogavica s kvačicom. I zadihan. Imaš što gaziti od Bregane do Kusto-
šije.
— Je 1 Nataša kod tebe? — pokušam je rodbinski poljubiti. Baka
mi ponudi hladno staračko lice. Stisnem usnice, poljubac se sam od­
bije. To je samo zato da se tata Zvonkec ne buni. Ne volim te obitelj­
ske običaje. Moraš ljubiti sva ta nagužvana lica.
— Uđi! — reče kratko.
Strugnem uz nju u kuću. Ponudi mi stolac. Onda se važno podbo­
či preda mnom i zakriješti. Sva je sreća što mi je od vožnje ostala va­
ta u ušima.
— Ja tebe pitam gdje je Nataša! Samo da tata čuje, dobili biste
vas dvoje...
— Bako, što se dogodilo?
— Ne znaš? — ponudi mi strogo ledeno lice. Osmijeh je to lice
davno zaobilazio. — Sinoć se pojavila s nekom djevojčicom. Nije Lju­
bica nego... — pokuša se dosjetiti.
— Bubica, tako se zove.
— E, ta. Njih dvije su s razredom došle u kazalište u Zagreb pa su
me došle posjetiti. A reci ti meni gdje se Nataša sada nalazi?
— Pa to sam ja tebe došao pitati! — izgovorim u nadi da će Nataša
i Bubica svakog trenutka iskočiti iz sobe.
Baki tek sad nije ništa jasno.

101
 — Ti nisi došao s razredom u Zagreb? — govori i vrti glavom. Ona
očekuje da na to pitanje odgovorim niječno. Zato vidi i mene kako
vrtim glavom.
— Ne, ne, drugi je moj zadatak.
Onda joj sve ispričam. U detalje. Izostavim jedino da je Nataša
provalila u kuću i odnijela sa sobom Sanyo. I to onaj Sanyo radioka-
zić koji mi je mladi Lennon posudio. Ne ispričam joj niti da sam za­
poslio Hrgu na kopanju temelja. On će čak pripaziti i piliće ukoliko
se ne vratim do mraka. Hrga je zbilja čisti amater, radi samo za klo­
pu.
— Znala sam — uzdahne baka. — Ja sam to znala. Rekla je da je
nitko ne voli. Svi je mrzite, je 1 tako?
»To je pričala i za tebe kad je stigla k nama«, pomislim prije nego
se oglasim:
— Znaš ti nju. Nego, moramo je vratiti doma prije nego se tata i
mama vrate iz Predavca. Da li možda znaš gdje bih je mogao potraži­
ti?
Nije znala. Baka Matilda je znala nešto drugo: svoju staru pjes­
mu.
— A tko će meni vratiti novac?
Odmah mi se na glavu sruči gomila pitanja. Da nije možda Nata­
ša jela kod nje? Ili je prespavala? I po kojoj to tarifi baka obračuna­
va: u devizama ili dinarima? Nije valjda da će trebati platiti i za Bubi­
cu!?
— O-pljač-ka-la me, nevaljalica jedna! Takva nije bila kod mene!
To ste je vi tako pokvarili, znaš! — U bakinim očima zacakle suze. —
Ja sam ih obje nahranila, ali je Natašu zabolio trbuh. Malo je prileg-
la a vrijeme je prolazilo. Kad se primaklo deset sati, rekla sam im ne­
ka prespavaju kod mene. Pa ima mjesta. Bile su jako vesele. Nataša
m i j e rekla da tata i tako zna da će svratiti do mene.
Onda me baka pogleda ispod oka.
— A njih nema doma?
Potvrdim kimanjem glave.

102
 — Ujutro imam što vidjeti; nema Nataše niti njene prijateljice. Ali
nema ni novca u kutiji na ormaru! Eno je, samo prazna kutija. — Vi­
še nije krila suze pri pogledu na limenu kutiju u kojoj su nekad bili
bomboni 505 sa crtom. Šmrcala je. — Tužit ću je tati!
— Ali ti si njezina baka — pokušam je podsjetiti. Tata Zvonkec o
ovom izletu ne smije znati ni slovca. — Da znaš samo koliko te Nata-
ša voli, oprostila bi joj.
Sve ne vjerujem da to ja pričam. Pa i ja sam ljutit na nju. Što je
tek meni napravila!
— Mogla me pitati. Dala bih joj koliko želi.
E, to joj nisam vjerovao. Da se baka Matilda može odreći nešto
dinara! Ta ništa nije u životu radila bez računice! U kupovinu obavez­
no ide s digitronom i zbog nje uvijek nastane red pred blagajnom.
Sad je već ridala. To nisam mogao podnijeti. Riješio sam. Prodat
ću nešto. Linguaphone? Medu? Piliće? Bilo što! Davat ću instrukcije!
— Poslat ću ti uplatnicu. Do posljednjeg dinara. Samo, bako, tati
ni riječi.
To se pokaže kao bolja vijest. Ma što bolja, odlična, izvanredna!
Presahnu suze. Više niti ne šmrca. U znak dobre volje ponudi me klo­
pom. Kakvom klopom! Tanjur mi napuni juhom, ali gustom s puno,
puno rezanaca. Gladnom dječaku u razvoju i to je odgovaralo.
Samo nisam znao jedno: hoću li morati i juhu pribrojiti onim
novcima koje ću baki poslati.
Nisam pitao. Tako zločest nisam. Ne još.

103
 Prije mraka nije bilo nade stići do Bregane iz jednostavnog razlo­
ga; duboko smo zagazili u noć kad sam se opraštao s bakom u Kusto-
šiji. Otpratila me do Ilice i mahala za mnom dok sam odlazio osvijet­
ljen uličnom rasvjetom i reflektorkama nailazećih vozila.
Baka je htjela da ostanem spavati kod nje. Obećala je čak da će
mi za doručak iz obližnje pekare donijeti svježeg peciva. Nije dolazi­
lo u obzir. Da sam ostao duže s njom, naplakao bih se za cijelu godi­
nu unaprijed jer njezin je život bio tužna priča. Neću vas s njom
gnjaviti, možda nemate pri ruci papirnate rupčiće a do trgovine vam
se ne ide.
Zato me sada pratite kako žustro gazim pedale bicikla vozeći uz
sam rub ceste. Do Podsuseda se osjećam gradskim biciklistom; širo­
ka cesta, zgrade, autobusi. Onda pomalo tonem u mrak i žurno gra­
bim metre pod sobom. Sva je sreća što je Hrga ostao doma s pilići­
ma. On neće doživljavati noćnu stravu jer će biti umoran od kopanja
zemlje.
A Nataša i Bubica? Gdje one noćas snivaju?
Mladi Lennon uvježbava svoj bend za subotnju proslavu Dana
škole. Vidio sam, Lady Madonna mu je pripremila novu odjeću.
Imao sam osjećaj da je sve to namijenjeno Sergeantu Pepperu. Ali
taj se čovjek ne da. Njega nitko ne može pokoriti; ni odijelo, ni žena,
ni sin, niti posao! On je živa sloboda!
A moja Darling Lili? Stanujem li u njenim snovima?
A tata Zvonkec? Rješava li u ove sate svoje pijane zagonetke s dje­
dom Jožom?

104
 Maze li se Danko i mama kad su opet zajedno?
Kuha li baka Jana žgance za večeru?
Jednolično kloparanje kotača asfaltom davalo je ritam izmjene
misli. Tako bih mogao i zadrijemati.
Onda se dogodi!
Ništa posebno ne čuješ, samo ti se učini da je asfalt postao tvrđi.
Onda shvatiš!
0, ne! Skačeš s bicikla i imaš što vidjeti: zadnja guma je prazna!
A nemaš ni alata niti gume za krpanje!
Nemaš ni pumpe!
Jedino što imaš to je volja za viku i poneku psovku! I tako te ni­
tko ne čuje. Iza osvijetljenih prozora ljudi gledaju neke druge filmi-
će.
A ti si sam! Sam na staroj samoborskoj cesti!
Automobilska svjetla te pogađaju u prolazu! Baš si sam! I jadan!
Ali ti ne plačeš!
Drsko guraš bicikl pokraj sebe. Ne brojiš korake! Ne pomišljaš
kad ćeš stići do Bregane!
Dosta ti je što se baš sve loše događa upravo tebi! Neka ide k vra­
gu i bicikl i Nataša i temelji! Neka sve ide...
Onda prođe bučni »Harley Davidson«. Jedan onakav motor s raz­
maknutim i uzdignutim upravljačem. Onakav motor kakav vozi Ser-
geant Pepper. Kakve voze iz generacije ludih šezdesetih!
Onda taj motor da žmigavac udesno. Onda se zaustavi i pričeka
da se ti približiš. Onda se vozačev šljem pridiže i ti ugledaš poznato
lice!
Sergeant Pepper!!!! Zbiljski!
Onda on uopće ne želi slušati tvoja objašnjenja. Kaže samo:
— Penji se, stari!
A ti pitaš:
— A bicikl?
— U staro željezo.

105
 Onda zaštićen kožnatim odijelom ludog hipika jašeš sto i dvade­
set na sat! Promiču svjetla Samobora. Još se dobro ne nadišeš svje-
žeg noćnog zraka već ulaziš bučno najavljen u dobru staru Breganu.
Ostaješ spavati kod najboljeg frenda mladog Lennona.
Sergeant Pepper uzima u naručje Lady Madonnu. Odnosi je na
starog »Harleyja«. Odlaze u mrak. Ove noći sastaju se godišnja doba.
 Zelenkasti kombi na kojem je pisalo Vjesnik zaustavi se pokraj
kioska. Izađe užurbani čovjek koji spretno poslaže svežnjeve novina
ispred prodavaonice. Onda zatvori stražnja vrata, ubaci se za uprav­
ljač i kombi krene niz cestu za Samobor. Cijela operacija nije trajala
više od pet minuta.
Drhturio sam cijelo vrijeme iza stabla. Neispavanost, to je. Mladi
Lennon me nije htio slijediti. Rekao je da je on noćni čovjek a ne ju­
tarnji. Okrenuo se na drugu stranu i nastavio sanjati. Klinac. Ovakva
prilika neće nam se skoro pružiti.
U zgradi iznad mene upali se svjetlo na jednom prozoru. Kroz
drugi zastor dopre zvuk budilice. Onda se začuje psovka. Negdje ma­
čak zamijauče. Tko bi rekao da su jutra nezanimljiva?
Onda se okrenem prema kiosku i odmah shvatim: nestala su dva
svežnja novina!!!
Nije moguće! Samo sam malo odlutao pogledom i već su nečije
ruke odnijele novine!
Izađem iz sjene, pretrčim ulicu i uletim u natkriven prostor tržni­
ce. Samo hladne kamene ploče koje čekaju kumice sa sela. Brijačni­
ca, mesnica, slastičarnica, sve zatvoreno.
Potrčim na izlaz s druge strane. Samo moji koraci. I ništa više! I
nikoga nigdje!
Onda se dosjetim!
Vratim se trkom do kioska pa se spustim niz ulicu do stare samo­
borske pruge. Jurio sam, glavinjao, gotovo se opružim ali ne odusta­
jem. Moram prvi stići do bazena!

107
 Sav zadihan uletim u jednu svlačionicu. Moram držati dlanove na
ustima da smirim dah. Pritvorim vrata.
Ne čekam dugo. Začujem korake koji za trenutak zastanu na ula­
zu. Kroz rupicu vidim samo ruke kako čvrsto drže pod miškom novi­
ne. Čovjek prođe uz mene. Začuje se tresak novina po pultu.
Na toj strani, kao za inat, rupe nije bilo. Moram se osloniti na
sluh. Čovjek je teško disao.
Onda oslušnem brujanje motora. Kola se zaustave. Čovjek strug­
ne novinama po pultu. Odvuče ih van. Opazim samo hlače kako miga­
ju prema svjetlosti. Onda kroz rupicu prodre dan.
Moram za njim! Pobjeći će mi!
Još nisam pravo otvorio vrata kad ugledam sjenu na ulazu!
Opet se ubacim u svlačionicu.
Čovjek se vraća i glasno ceri. Onda zašušti papir i do mojeg nosa
dopre miris salame i svježeg kruha. To je, dakle, faca s placa jeo sen­
dviče! Otuda onaj papir što ga je našao mladi Lennon!
Čovjek počne brojiti naglas:
— Jedan, dva, tri, četiri, pet komada! Juhu! To je posao!
Glasno je mljackao i žvakao.
Nije opazio kako se izvlačim iz svlačionice i primičem mu se iza
leđa! Čovjek je mahao papirnatim novčanicama ispred nosa kao da
se hladi. Uživao je poput djeteta u obavljenom poslu.
— Faca s placa! — dreknem.
Čovjeku zastane zalogaj u grlu. Okrene glavu i ja ga prepoznam:
Hrga!!!
— Otkud ti! — Hrga skoči na noge.
— Znao sam da si ti, Hrga! Bio si mi sumnjiv s onom daskom. I
pričom o bateriji.
— Kaj si ti znao? O čemu to pričaš? — pokuša me pomilovati svo­
jom šapom.
Uzmaknem.
— Stani! — pružim ruku ispred sebe i Hrga se zaustavi. — Tu stoj!
Sve znam i ništa mi ne pričaj!

108
 — Pa ja ti nikaj i ne pričam — zagrize sendvič.
— Sve mi je bistro. Kradeš novine za neku bandu koja te hrani
sendvičima, a dobivaš i pare. Je li tako, Hrga?
— Misliš li izigravati detektiva slabo ćeš proći — zakorači prema
meni.
— Stoj! Stoj, Hrga! — ubrzam i uzmičem. — Dogovorit ćemo se! Ja
to nikome neću pričati, a tebi neka ovo bude posljednji lopovluk! Za­
što bi mi po lošem došli u novine, razmisli?
— Ja sam prvi iz naše klape u novinama. Ha, faca s placa! Buhaha-
aaa... — izbeči oči. — A ovo prvo ti je pametno, nikome ni riječi. Jesi li
siguran da nećeš i ti griz?
Ponudi sendvič.
— Hvala, ne. I još nešto, Hrga. Više ne radiš za mene! Više ne mo­
raš dolaziti kopati temelje!
— Samo to? I nećeš me tužiti tetići! Oh, nećeš me tužiti mojoj teti­
ći — zezao se kao mali klinac. — Ni u školici nemoj nikome reći, joj,
molim te, samo nemoj nikome reći, bit ću doobar...
Onda se uozbilji:
— I tako mi tvoja klopa nije odgovarala. Kao da je kuhala moja
tetića.
— A sad mi daj ključ moje kuće, ali bez gluposti — upozorim ga. —
Sve je snimljeno na magnetofonsku traku.
— Ma nemoj mi reći, je 1 na Sanyo? Onaj tvoj?
Potvrdim glavom.
— Samo ključ stavi na pult i odmakni se. Ništa više.
Hrga zavuče masnu ruku u džep. Onda ključ položi na rečeno
mjesto. Odmakne se kako bih mogao slobodno do njega.
Oprezno se približim ključu prateći Hrgine pokrete. Opet je do­
brodušan. Djeluje nezainteresirano. Žvače sendvič i uživa u svakom
zalogaju.
Zgrabim ključ i u tri skoka nađem se na izlazu.
— Doma te čeka iznenađenje! — reče Hrga prije nego odjurim.
Ta me rečenica kopkala sve do kuće.

109
 Sunce je veselo namigivalo kad se Ado dohvati kuće. Medo zalaje
u znak pozdrava. Onda ugleda gomilu iskopane zemlje.
»Bravo, Hrga«, pomisli i požali što je bio grub prema prijatelju.
Mogao je naći sto i jedno opravdanje za prijateljev postupak. Ali da
se sendvič može zaraditi i na pošten način, to će valjda Hrga jednom
shvatiti.
Odjednom začuje glas spikera s radija:
— Dobro jutro, radni narode, za deset minuta će biti sedam sati.
Temperatura u gradu je već šesnaest stupnjeva. Želimo vam ugodan
radni dan.
Zatim okolicu preplavi glazba s radija.
Ado krene u smjeru glazbe. Morao se popeti uz brijeg sve do sus­
jedove trešnje koja je bila u zavjetrini.
I koga to tamo otkrije?
Natašu!!! Njegovu rođenu Natašu kako sjedi na trešnji i sluša Ra-
dio-Sljeme. Rukom je prigrlila Sanyo.
Zastane pa zaklima glavom.
I Nataša zaklima glavom. Niz obraze joj se spuste prve suze.
Ado je značajno pogleda ali ne progovori niti riječi. Onda se zagle­
da ispod sebe u onu gomilu iskopane zemlje.
Nataša ga zovne, ali on se jednostavno okrene. Gledala je u njego­
va leđa dok se grbio nad lopatom. U uobičajenim uvjetima to je bilo
prerano vrijeme za neki pravi posao. Sada nije osjećao ni glad, niti
umor, ni pospanost.

110
 — Ado! — vikne Nataša. — Hoćeš li mi već jednom pomoći da si­
đem? Ne mogu sama, strah me.
On zastane za trenutak. Odvrati joj. Odvrati joj cijelom pričom:
— Znaš što, Nataša? Najlakše je pobjeći. I Danko je kod bake. I ti
si mogla biti u Zagrebu. Na mene više nemojte računati. Ako ti se ide
dolje, skoči! Tvoj problem!
Zgrabi ga neki ludi elan. Lopata je sama radila. I kramp. Neka se
sada pojavi tata Zvonkec! Baš ga briga! Osjećao se kao u školi: slobo­
dan! Sve mu je polazilo za rukom. Iz njega je iskrilo na sve strane.
Medo nije znao što se to zbiva. Krivio je glavu gledajući čas Nata-
šu na trešnji, čas Adu na zemlji. Valjda će ga napokon netko nahrani­
ti.
 BILJEŠKA O PISCU
ili
kako postati dječji pisac

No 1 Moram biti veći klinac od svih vas za koje pišem.

No 2 Morao sam iz školskih zadaća dobivati samo 5 ili 1, bez obzira što je
mislila moja drugarica. Samo tako sam bio svoj.
No 3 Morao sam biti rođen u Cankarevu gradiću Vrhniki, živjeti u osunča­
nom Vodnjanu, svježem Gospiću, prekrasnoj Bregani, najdražem Za­
grebu, uzbudljivom Mostaru i uspavanom Ivanić-Gradu.
No 4 Nisam se smio usporavati: po mogućnosti sam svake godine upisivao
novi faks sve dok mi igra nije dosadila ili sam se uozbiljio. Onda sam
diplomirao komparativnu književnost.
No 5 Morao sam izigravati pticu selicu: autostoper po Jugoslaviji i Evropi,
novinar u »Poletu«, nastavnik u osnovnim školama, knjižničar u iva-
nićgradskom Narodnom sveučilištu. I nigdje se ne zadržavam predu­
go. Samo tako sam na putu prema slobodnoj profesiji.
No 6 Morao sam objaviti roman za odrasle STATIST (Naprijed, 1983), pa
krimić za djecu LANA — GODINA MAČKE u biblioteci Vjeverica, Mla­
dost, 1987.
No 7 Onda sedamnaest poslijepodneva čvrsto zasjednem za pisaći stroj,
navučem slušalice do bubnjića, pojačam glazbu do daske, naoružam
se gomilom čokolade i svim klincima uputim otvoreni poziv za ples:
TWIST NA BAZENU.
J. B.
DO S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Amon Ingolič William Saroyan Milivoj Matošec

Dječak sa dva imena Mama, volim te Tiki traži Neznanca
Anđelka Martić Perzijske bajke Gianni Rodari
Pirgo Putovanje Plave strijele
Braća Grimm
Herminia zur Miihlen Mato Lovrak
Šta pričaju Petrovi Bajke
Zeleni otok
prijatelji Milan Šega
Vjekoslav Majer
Čarobni ključić
Fran Levstik Žuna na telefonu
Najdihojca Vesna Parun
Nusret Idrizović
Tuga i radost šume
N. Veretennikov Mrav i aždaja
Voloda Uljanov Knjiga radosti I
France Bevk _
Johanna Spyri Danko Oblak Mali buntovnik
Heidi Modri prozori
Braća Grimm
Angel Karalijčev Josip Vandot Priče
U svijetu priča Kekec na vučjem tragu
Felix Salten
Erich Kastner Erich Kastner Bambi
Don Quichotte Emil i detektivi
H. C. Andersen
Nathaniel Hawthorne Lewis Carroll Priče
Čudesna knjiga Alica u Zemlji čudesa
H.' C. Andersen
Kornej Čukovski Gabro Vidović Bajke
Doktor Jojboli Kurir sa Psunja
Lewis Carroll
Vladimir Colin Miroslav Hirtz Alica s onu stranu ogledala
Bajke Priče iz prirode
Jens Sigsgaard
Kornej Čukovski Vojin Jelić Robin Hud
Bajke Psiću, a kako je tebi ime
Vladimir Nazor
Marija Majerova Grigor Vitez Kurir Loda
Robinzonka Kad bi drveće hodalo
Ferenc Molnar
Erich Kastner
Makedonski pisci djeci Junaci Pavlove ulice
Tonček i Točkica
Josip Vandot Ste van Bulajić
Ivana Brlić-Mažuranić Nebeski mornar
Kekec nad
Priče iz davnine
samotnim ponorom Aleksa Mikić
Gianni Rodari Priče o malim borcima
Charles Perrault Čipolino
Bajke Oton Župančič
Anđelka Martić Ciciban
Mato Lovrak Dječak i šuma
Devetorica hrabrih Aleksandar Popović
Knjiga radosti II Tvrdoglave priče
Krišan Čandar
Preokrenuto drvo Ivana Brlić-Mažuranić Mato Lovrak
Mihail Zoščenko Čudnovate zgode Vlak u snijegu
Priče za djecu šegrta Hlapića Ezopove basne
William Saroyan Astrid Lindgren Karei Čapek
Tata, ti si lud Razino u slutnji Bajke
Branka Jurca Ivan Cankar Henry VVinterfeld
Kućica kraj mora Moj život Djevojčica iz svemira
Gabro Vidović Grigor Vitez Palma Katalinić
Trojica iz Male ulice Gdje priče rastu Pričanje Cvrčka moreplovca
Marcel Avme Branko Copić Zdenka Jušić-Seunik
Priče mačke na grani Sin Brkate čete Vode su pjevale
Pavei Bažov Vojin Jelić Stjepan Jakševac
Kameni cvijet Hrabriji nego igračka Vesela godina
Arkadij Gajdar Ivan Kušan Erich Kastner
Timur i njegova četa Domaća zadaća Emil i tri blizanca
Milivoj Matošec Marcel Ayme Erich Kastner
Admiralov otok Druge priče mačke na grani
Čovječuljak i Malena
C. Coltodi Ivan Kušan
Erich Kastner
Pinokio Uzbuna na Zelenom Vrhu
Blizanke
Gianni Rodan Gustav Krklec
Jagoda Truhelka
Đelsomino u Zemlji Majmun i naočale
Zlatni danci
lažljivaca Ela Peroci
Zvonimir Balog
A. Volkov Djeco, laku noć
Nevidljiva Iva
Čarobnjak iz Oza Gianni Rodari
Dragan Lukić
Slavko Kolar Telefonske priče
Neboder C-17
Na leđima delfina Grigor Vitez
W. M. Thackeray Igra se nastavlja M. Bjažić—Z. Furtinger
Ništa bez Božene
Ruža i prsten Ratko Zvrko
Grga Čvarak Sunčana Škrinjarić
Desanka Maksimović
Ptice na česmi Kaktus bajke
Erich Kastner
Čovječuljak Ivan Kušan
France Bevk
Crna braća Koko i duhovi
G. Parca—M. Argilli
J. Broszkiewicz Čavlićevi doživljaji Blanka Dovjak-Matković
Velika, veća i najveća Neobična ulica
Felix Salten
Palma Katalinić Bambijeva djeca Gianni Rodari
Djetinjstvo Vjetra Planeta ispunjenih želja
Mato Lovrak
kapetana Družba Pere Kvržice Mladen Ktišec
A. R. van der Dobar dan!
Stanislav Femenić
Loeff-Basenau Puž na ljetovanju Viola Wahlstedt
Lavine bjesne Aslak dječak sa Sjevera
Milivoj Matošec
Aleksej Tolstoj Strah u Ulici Lipa Anđelka Martić
Zlatni ključić Eva Maria Aab Vuk na Voćinskoj cesti
Gabro Vidović Vjetropirka Eva Mato Lovrak
Zatočenici Pernatog otoka Neprijatelj br. 1
Nada lveljić
Erich Kastner Konjić sa zlatnim sedlom H. C. Andersen
35. maj Višnja Stahuljak Bajke i priče
Tone Seliškar Začarani putovi Dubravka Ugrešić
Družina Sinjega galeba Mali plamen
Pjesme četiri vjetra
Fran Levstik (Izbor i prijevod Zlata Kolarić-Kišur
Pjesme za djecu Grigor Vitez) Moja Zlatna dolina
Ernest Thompson Seton Hans Peterson Ivan Kušan
Vinipeški vuk Matija i vjeverica Koko u Parizu
Milivoj Matošec Milivoj Matošec Anton Ingolič
Veliki skitač Dječak sa Sutle Potopljena galija
Zdenka Jušić-Seunik Zvonimir Milčec Nada Iveljić
Kupi mi vilovita konja Zvižduk s Bukovca Zvijezda na krovu
Antoine de Saint-Exupery Iris Supek Toma Podrug
Mali princ Trepavice Skitalice Od Solina do Solina
Vlatko Šarić Nikola Pulić
James Thurber
Miško Dolina zečeva
Trinaest satova i čudesno A
Sunčana Škrinjarić Dubravka Ugrešić
Dva smijeha Filip i Srećica Dobrica Erić
Slavuj i sunce
Gabro Vidović Branko Hribar
Adam Vučjak Miroslav Antić
Bjelkan
Garavi sokak
Astrid Lindgren Ivan Kušan
Tajanstveni dječak Dragan Božić
Pipi Duga Čarapa
Kad se pojavi crveni konj
Zvonimir Balog Pajo Kanižaj
Ja magarac Šarabara Anđelka Martić
Šašavi dan
Gernet-Jagdfeljd Edmondo de Amicis
Katja i krokodil Srce Danko Oblak
Danko Oblak Ježek
Stanislav Femenić
Na tragu Miloš Macourek
Krijesnice
Kazimir Klarić 6000 budilica
Mladen Kušec
Mrnjau, grizu me Slavko Pregl
Volim te
Sunčana Škrinjarić Velika pustolovina
Božena Loborec Zvonimir Balog
Svaštara
Četiri dječaka i jedan pas Zlatna nit
Anđelka Martić
Blanka Dovjak-Matković Djedica pričalo i čarobni Stanislav Femenić
Priče iz Dubrave vrutak Tikva s nosom
Luko Paljetak Zvonimir Golob Dušan Radović
Miševi i mačke naglavačke Čemu služe roditelji Igre i igračke
Drago Ivanišević Frank L. Baum Branko Ćopić
Mali, ne maline Čarobnjak iz Oza Orlovi rano lete
Ivan Kušan Miroslav Antić Hrvoie Hitrec
Lažeš, Melita Prva ljubav Eko Eko
Sunčana Škrinjarić Gligor Popovski Zlatko Krilić
Zmaj od stakla Mornar Nep Prvi sudar
Mladen Kušec Leopold Suhodolčan E. B. White
Plavi kaputić Sakriveni dnevnik Paukova mreža
Josip Barković Dragan Lukić Grozdana Olujić
Zeleni dječak Tri gusketara Sedefna ruža
Danko Oblak Marino Zuri Jevrem Brković
Zelena patrola Mama, kome on to priča Bašta starca Radosava
Višnja Stahuljak Boro Pavjović Mira Alečković
Kućica sa crvenim šeširom Lipa Ne mogu bez snova
Nada Iveljić Milivoj Matošec Arsen Diklić
Dobro lice Pustolovina u dimnjaku Ne okreći se sine
Gianni Rodari Pero Zlatar Svetlana Makarovič,
Torta na nebu Otključani globus Mišica spava
Zlatko Krilić Ahmet Hromadžić Pajo Kanižaj
Čudnovata istina Okamenjeni vukovi Zeleni brkovi
Klara Feher Joža Horvat Milovan Vitezović
Imat ću svoj otok VVaitapu Kako podići nebo
Indijančev vrt Zlatko Krilić Stjepan Jakševac
Josip Pavičić Veliki zavodnik Zlatna ptica sunca
Poletarći Desanka Maksimović Sunčana Škrinjarić
Zvonimir Milčec Priča starog kamena Kuća od slova
Posljednji zvižduk Pavao Pavličić Blanka Dovjak Matković
Ota Hofman Trojica u Trnju Zagrebačka priča
Sat plavih slonova Hrvoje Hitrec Dubravko Horvatić
Kratki ljudi Crički top
Jovan Jovanović-Zmaj
Ala je lep ovaj svet Grozdana Olujić Jadranko Bitenc
Nebeska reka Lana — godina mačke
Dubravko Horvatić
Nada Iveljić Maja Gluščević
Stanari u slonu
Dođi da ii pričam Bundaš iz petog be
Dragan Lukić
Od kuće do škole Anto Gardaš Rudyard Kipling
Bakreni Petar Knjiga o džungli
Milovan Danojlić
Srećan život Eva Janikovszky Ivan Kušan
Malinovac i slamčica Ljubav ili smrt
Anto Gardaš
Astrid Lindgren Stjepan Tomaš
Ljubičasti planet
Hrabra Kajsa Dobar dan, tata
Pero Zlatar Anđelka Martić Zlatko Krilić
Medvjed u zelenoj bundi Mali konjovodac Zagonetno pismo
Dubravko Horvatić Dobriša Cesarić P. C. Asbjornsen i J. Moe
Junačina Mijat Tomić Srebrna zrnca u pijesku Norveške bajke i priče
Dragutin Horkić Arthur Haulot Raspe — Biirger
Čađave zgode Crvenko na Mjesecu Pustolovine baruna
Ivan Kušan Minhauzena
Nikola Pulić
Strašni kauboj Ključić oko vrata Anto Gardaš
Nenad Brixy Ranko Pavlović Pigulica
Bijela loptica Čistač obuće Damir Miloš
Rosa Petković Vlatko Šarić Bijeli klaun
Kapetan valova Rogan Jadranko Bitenc
Zdenka Čop
Narodne Twist na bazenu
Dva dječaka
pripovijetke Ljerka Car Matutinović
Tone Seliškar
Mazge i češljugari A. S. Puškin MAiLU
Bajke
Arsen Diklić Zvonimir Balog
Salaš u Malom Ritu Palma Katalinić Bosonogi general
Anja voli Petra
Roberto Piumini Michel Tournier
Mladić koji je ušao Pero Čimbur
Automobilom kroz oblake Petko ili divlji život
u palaču
Anto Gardaš Nikola Pulić
Vesna Parun
Izum profesora Leopolda Sablja Vuka Mandušića
Hoću ljutić, neću mak
Irena Lukšić A. A. Milne Ivana Brlić-Mažuranić
Zrcalo Medo Winnie zvani Pooh Jaša Dalmatin
J. M. Barrie Sempe — Goscinny Anto Gardaš
Petar Pan Nikica Duh u močvari
Krunoslav Kuten i drugi Mladen Kušec Anđelka Martić
Stari sat Donatela Zarobljenik šumske kuće
Tito Bilopavlović Josip Ivanković Damir Miloš
Filipini iza ugla Klinci mandolinci Nepoznata priča
Božidar Prosenjak Tisuću i jedna noć Henry Winterfeld
Divlji konj Starinske istočnjačke priče Timpetill
Đorđe Ličina Nada Iveljić
Na zlatnom tragu Riđokosa primadona
 Izdavačka radna organizacija

Mladost
Zagreb, Ilica 30

Generalni direktor
Branko Vuković

Likovni urednik
Branko Vujanović

Tehnički urednik
Zlatko Klinger

Korektori
Sefija Ibrahimpašić
Marija Špiranović

CIP — Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Zagreb
UDK 886.2(02.053.2)-31
BITENC, Jadranko
Twist na bazenu / Jadranko Bitenc ; [ilus­
trirao Joško Marušić]. — 2. izd. — Zagreb :
Mladost. 1990. — 110 str. : ilustr. ; 21 cm.
— (Biblioteka Vjeverica)

ISBN 86-05-00473-8
Naklada 5000 primjeraka
Tisak NIŠPRO »Vjesnik« — Zagreb 1990.