Jurica Pavičić

Crvenkapica
01.
Kuhinja je bila ledena kao more. Odjevena samo u spavaćicu, Mare je bunovno trljala oči. Otvorila je
ormar i uzela iznutra limeni tanjur. Prugasti mačić vrzmao se pod stolom, otirući leda o drvene noge.
Znao je što sada slijedi, i mazno se češao o Marin gležanj.
Napunila je tanjur dopola vodom. Ulije potom mlijeko do vrha, a tanjur oprezno položi na pod. Mačić
je hrapavim jezikom gutao tekućinu.
— Mare! — začula je. Nije odgovorila.
— Mare, čuješ li me?
Razmišljala je bi li bilo bolje da se naprosto pravi gluha i prečuje dozivanje. Odmah je odbacila tu
zamisao. Znala je - kad mamino dozivanje započne, neće prestati. Zvat će je i zvati, sve dok se ne
odazove.
Odložila je pjat na tlo i otresla ruke:
— Reci, mame?
— Mare, mačka je u kužini. Izbaci je vani! Mater je stajala na kuhinjskim vratima.
— Izbaci mačku vanka, čuješ li? — ponovi — neću da se mota di je hrana.
»Ajde sad vani« promrmlja Mare, i pogurne mačića nogom k vratima. Životinja se nevoljko vrpoljila.
Još ga je jednom gurnula nogom, a mačić nagazi u limeni tanjurić. Vodnjikavo mlijeko izlilo se na
pločice.
Mare uzme krpu i klekne. Komadom krpe prebrisala je mlijeko, brzo i pedantno. Ustala je, ocijedila
dronjak u sudoper, a onda se osvrnula. Majka ju je još uvijek promatrala, s istog mjesta, pomno kao
da gleda neznanca. Bio je to onaj pogled, uvijek isti.
— Zašto si išla u dvor?
— Unila sam pitare u verandu, diranje i limun. Rekli su na radiju da će danas zaledit.
— Pogledaj se malo. Ne možeš tako izlazit vani.
Mare obori pogled. Bila je ogrnuta u tešku zimsku vjetrovku, prebačenu preko spavaćice. Na nogama
je imala samo papuče, musave od zemlje.
Majka zakoluta očima. — Ajde, spremi se. Pobići će ti autobus.
Mare ude u sobu i skine vjetrovku.
Čak je i u sobi bilo svirepo hladno. Tijekom noći je okrenulo na buru. Refuli vjetra satima su svirali po
škurama, granama i oluku. Velebit je sigurno već zabijelio, pomisli Mare i nagne se kroz prozor.
Planinu nije mogla vidjeti. Vani je bio gusti mrak, a na obzoru je svijetlila tek jedna jarka točka,
svjetionik na lukobranu. Kroz tmicu se naziralo pokoje blijedo svjetlo s druge strane kanala, na
Ugljanu i Pašmanu.
Navukla je hlače i džemper. Pritvori vrata, a onda sa zida uzme sliku Svetog Ante Padovanskog i položi
je na krevet. Bila je to mala oleografija pokrivena staklom. Mare je pogleda: Sveti je Ante vlažnim,
skrušenim očima gledao u nebo, držeći bijeli ljiljan u ruci. Klekne i počne moliti. Molila je Svetog Antu
da joj pomogne na putu, a materi dade zdravlja. U pola molitve, prekinuo je majčin glas. »Mare, di si
više!« vikala je, »ure su!«. Mare se prekriži, pa sliku vrati na mjesto.
Mater je upalila uljenu peć. Kuhinja je već bila toplija. Na stolu ju je čekala turska kava, gusta i
ljepljiva. »Autobus ide iz Zadra u tri« reče mater, »biće na magistrali za dvadeset minuti.«
Mare kimne glavom i brzo srkne kavu. Spazi veliku platnenu torbu pokraj vrata.
— To je to — reče mater, i rastvori torbu. — Unutra su dvije boce maslinovog ulja, svaka po litru i pol.
Zamotane su u novine. U jednoj kesi su žižule i rogači, u drugoj limuni. U kutiji su rafioli, pazi da se na
zgnječe. Ispod sam joj spakirala malo ribe, dva škarpunića, podlanicu i par arbuna. Uputi se ravno k
njoj, da se riba ne odledi, propašće. Stavila sam je u dvi kese, ali isto pazi da ne počne curiti.
Mare podigne torbu. — Teško je.
Mater ju opet pogleda prijekorno. — Iću s tobom do magistrale. Dalje ćeš se snać sama.
Mare otvori vrata. Hladni zrak prostrujio je hodnikom. Negdje u kući neka su vrata odgovorila
treskom. »Nemoj držat vrata otvorena, sve će bura porazbijat«, pro-gunda mater ljutito. Mare zatvori
vrata.
— Idemo li?
— Ne možeš ić tako, gologlava.
Mare prođe rukom kroz kosu. Bila je dobro ušuškana, zagrijana debelom dolčevitom, hulahopkama i
vjetrovkom. Ali, glava joj je nepokrivena. Uvijek napravi neku grešku, uvijek barem jednu.
Zatvori vrata, otvori ladicu u hodniku i stane pretu-rati po njoj. Na koncu pronađe kapu, vunenu i
jarko crvenu. Nevoljko je navuče na čelo.
— Tako je bolje — reče mater i zakorači u dvorište. Tako izgledam kao idiot— pomisli Mare i pođe za
njom.
02.
Hodali su prema magistrali - mater brzo, a Mare za njom, povijena pod težinom torbe. S obje strane
ceste nizale su se kuće utonule u tamu, uglavnom vikendice, beživotne još od rujna. Ulična rasvjeta
škrto je tinjala.
U ovo doba godine, mjesto je i po danu sablasno prazno. Sada — usred noći — doimalo se kao da je
zauvijek napušteno.
— Daćeš joj tu boršu — govorila je mater, ne usporavajući hod. — Bude li te zvala na obid, ostaćeš.
Bude li te pozvala prispavat, odbij. Imaš kartu za večernji autobus.
Mare bez riječi pogleda na sat. Nije bilo razloga ovakvoj žurbi, do autobusa ima još deset minuta.
— Zahvali joj, i u moje ime —- nastavi mater — Reci sve ono šta ide: da nam je puno pomogla, da
uvik može računat na nas. Ali, nemoj joj puno podilazit. Neću da si umišlja svašta, uvik su oni gori
mislili da su bolji od nas.
Stigli su do ceste. Na mjestu gdje se čeka autobus stajala je nadstrešnica od bloketa, neožbukana,
išarana grafitima protiv komunista i Srba.
— Evo ti na — reče mater i pruži joj obojeni papirić — evo karta. Povratna je, ne možeš prominit
vožnju u povratku. A ovo ti je papirić s njenom adresom.
Na papiriću je školski uredno pisalo VRHOVEC 86. Mare spremi papirić u skute. Mater izvadi novčanik
i počne brojati grudu dvadesetica.
— Eto ti i ovo — reče, i pruži Mfcri smotak novčanica. — To ti je za pojist nešto putem, i za taksi u
jednom smjeru. Uzmi taksi, inače nikad nećeš naći di je to. Za taksi za natrag nemaš novaca. Neka te
stara baci, ona vozi.
Mare potvrdno kimne i spremi u kaput zgužvane dva-desetice. Kroz praznu se noć čuo sve bliži zvuk
motora.
— Evo dolazi — reče mater, a cestu rasvijetli bijeli trak farova. Autobus se približavao. Vozač ih je
spazio i dao žmigavac.
— Pamet u glavu — promrsi mater i dotakne joj nad-lanicu. Bio je to lak dodir hladnog dlana, ali Mare
svejedno razrogači oči. Dodir ruke bio je znak nježnosti, najveći koji je od nje mogla dobiti.
Autobus je bio prepun, i pregrijan. Putnici iz Dubrovnika i Makarske ležali su prevaljeni po sjedištima,
shrvani nemirnim snom. — Imate tamo mjesto, u šestom redu — reče kondukter. Preskačući torbe i
opružene noge Mare se uputi kamo joj je rekao.
— Izvolite — reče putnik na sjedištu do prozora, i stisne se u svoj kraj. Mare sjedne.
— Dokle?
— Do Zagreba.
— Brzo će to — odgovori suputnik, i sklopi dlanove na prsima. Mare ga pogleda. Bio je starac. Gledao
je ravno pred sebe, kao da ne želi zadirati u tuđu privatnost. Mare primakne torbu nogama, skine
crvenu kapu i zaklopi oči.
03.
Bio je još mrak kad je Olga, shrvana nesanicom, odlučila napokon ustati. Prišla je prozoru i rukom sa
stakla obrisala vlagu. Noćas je napadao novi snijeg, suh i čist. Vrhovec je, bjelji nego sinoć, spavao
mirnim građanskim snom.
Olga je navikla ustajati rano još u mladosti — prvo u logoru, poslije u tvornici. Ali, staračka nesanica
sve ju je gore mučila. Zaspala bi kasno i krepko, a onda bi se iz čista mira probudila, u tri ili četiri
ujutro, čila i budna kao puh. Tako je bilo i sad. Probudila se u četvrt do pet, zaključila kako ništa nema
od sna, upalila svjetlo i ogrnula se haljetkom.
Radijator je ugodno šumio. Olga priđe štednjaku i pristavi vodu za kavu. Priđe akvariju s vodenim
kornjačama, pa iz papirnate vrećice stresne u vodu prstohvat sintetske hrane. Dvije sićušne kornjače,
dotad skamenjene, stale su jesti.
Olga prihvati džezvu i premjesti je na stol. Ispila je prvi gutljaj, a onda sa stola uzela jučerašnje novine.
Još sinoć ih je iscrpno pročitala i riješila križaljku. Baci ih ponovo na isto mjesto, ustane i ode u
spavaću sobu.
Vratila se s neraspakiranom jučerašnjom poštom. Razreze plastični omot i izvuče novi broj Scientific
Americana. Položila je časopis pred sebe, nastavila pijuckati kavu i stala čitati. Povremeno bi bacila
oko na prozor, iščekujući jutarnje rumenilo.
Probudila se u istom položaju - na stolici, a pred njom časopis i hladna kava. Vani je već bio dan. Kroz
prozor je čula razbuđeni grad: autobus kako se muči uz vrhovečki uspon, glasove radnika, udaljeni
kompresor i zveket gajbi koje istovaruju iz mljekarskog kamiona. Ustala je. Od počinka na tvrdoj
stolici boljela su je leđa.
Pošla je u nužnik. Sjela je na školjku, pa rukom po-segla za lančićem vodokotlića. Istog je časa povukla
ruku: vodokotlić nije radio.
Olga nije spadala u žene kojima je pokvaren vodokotlić nerješivi usud. Nije bila tehnički idiot, kao
mnoge njezine vršnjakinje. Znala je: s poluge vodokotlića otkačio se plovak. Samo to i ništa drugo —
bio je to kvar koji je mogla urediti za tri minute. Ali, da to učini mora se popeti na stolicu. Morala bi
držati ravnotežu u zraku, riskirati pad i slomljeni kuk. Strašno se bojala nepokretnosti - samo se toga
bojala u starosti. Zato napuni lavor vodom i zalije školjku ručno. Mlaz vode zbrisao je nečistoću i
ponirući nestao u grotlu. Olga opere ruke i iziđe.
Ogrnula se plaidom i izišla na stubište. Vani je bila ciča zima: tek je sad to osjetila, izašavši iz ugodno
ugrijana doma na studeno stepenište. Spustila se u prizemlje i otvorila pretinac. Bio je prepun: Olga je
odmah prepoznala krupnu, ružičastu omotnicu u koju je bio upakiran Biotechnology Today. Uz nju je
poštar ugurao par računa i razglednicu.
Vrati se u kuću. Ušla je u hal i okom prešla preko svoje kolekcije fotografija. U halu su sa svih zidova
visjele slike, njezine slike. Sve jednako uokvirene, sve crno-bi-jele, prikazivale su vedute koje je
vidjela, gradove u koje je putovala, stvari koje je vrijedilo snimiti. Prijeđe prstom preko jedne. Na
staklu spazi svjetliji trag prsta. Moram obrisati prašinu. I to danas.
Poštu je odložila na stol. Pregledala je račune i raspakirala časopis. Tad je u ruke uzela razglednicu.
Bila je od bivše studentice - s mora, iz Crikvenice. Fotografija nije bila osobito otisnuta, pa je more
imalo boju tinte, ljubičastu i neprirodnu. Ugledavši more, Olga se najednom sjeti. Isuse, to je danas.
Smjesta ustane.
Otvorila je zamrzivač i izvukla iz njega tvrdog, debelog purana. Odložila ga je na sudoper da se odledi i
pošla u smočnicu. Bila je bez krumpira.
Srednje police smočnice bile su ispunjene uredno složenom hranom: paketima soli, konzervama
graška i sjeckane mrkve, staklenkama krastavaca i dalmatinske ljutike. Svega je bilo pretjerano
mnogo: voljela je gomilati zalihe, kao i svi ljudi koji su prošli oskudicu. Na gornjim policama držala je
foto opremu. U prednji dio police nagurala je aparat za visoki sjaj, kadice i sušilicu. Iza su stajale
bočice s kemikalijama — EUon razvijač, Brenckatehin razvijač, Piro-galol razvijač, fiksiri, pojačivači,
štoperi i toneri.
A sasvim dolje, na prizemnoj polici, bilo je mjesto za krumpir. Ali, umjesto nabreklih gomolja u kutu je
ležala tek mlohava i prazna mrežica. Morat ću van, pomisli Olga. Do placa. Po ovoj studeni i poledici
taj joj pothvat nije bilo po volji.
Prišla je prozoru. U taj se čas začulo unjkavo zvono ulaznih vrata. Pogledala je na sat. Pet do osam.
Znala je tko je, tko jedini gnjavi ljude u ovakav sat.
Otvorila je vrata. Pred vratima ugleda lice koje je i očekivala.
— Bog — pozdravi gošća, i ude u kuću bez pitanja.
— Bog, Vera — odgovori Olga, glasom koji je odavao dosadu.
04.
Stajao je nasred spavaće sobe, zadovoljno češao dlakavi trbuh i promatrao je. Sandra je spavala,
povijena kao fetus, umotana u flanelsku deku. Vinko je stajao i promatrao taj prizor, što tiše. Nije je
htio probuditi. Htio ju je što dulje promatrati ovakvu, ušuškanu i mirnu.
Ispod flanelske deke naslućivao je zaobljeni luk San-drinog trudničkog trbuha. Pratio je tu liniju sve do
mjesta gdje se osam mjeseci pod fianelskim naborima spajalo s krivuljom Sandrinih bokova.
Promatrao je tu točku i znao da je sretan.
Flanelski nabori najednom su se uzburkali, a tijelo pomaklo. Sandra se okrene i pogleda ga.
— Već ideš?
— Skoro je osam.
— Isuse!
Vinko stane premetati hrpu bačene odjeće. Nakon kraće potrage upita: — Gdje su mi traperice?
— U pranju.
— Sto ću obući?
— Obuci crne. Molim te, podigni rolete.
Vinko priđe prozoru i povuče remen. Sobu je okupalo blještavilo. Činila se još svjetlijom, jer je bila
svježe okrečena, i gotovo prazna. Bio je to njihov prvi stan, tek useljen i jedva namješten.
U snopu zdravog, jutarnjeg svjetla Sandru je sad jasno vidio. Bila je prelijepa. Duga, ravna, kestenjasta
kosa uredno je uokvirivala pristalo lice, tamne oči, čiste, pravilno iscrtane obrve. Jedino
nesavršenstvo na tom savršenom licu bila je duga, blijeda, ružičasta brazgotina koja je sezala od
brade do uha. Biljeg davne dječje nesmotrenosti Sandru je činio još zamamnijom — onako kako je
Nefre-tete ljepša bez drugog oka, a grčke vaze otkrhnute. Savršenstvo, mislio je Vinko, trebaš
dopuniti u mašti.
Sandra ga je gledala. Gledala je kako on nju gleda.
— Što je?
— Ništa... — odgovori on. I nije bilo ništa.
Sandra se pridigne. Vinko navuče crnu jaknu od skaja, priđe krevetu i poljubi je.
— Idem.
— Vinko...
— Molim?
— Zvao te neki čovjek sinoć.
— Ne znaš tko?
— Bio je malo neugodan. Čini mi(pe da je rekao da se zove Trbar.
Vinko ne odgovori ništa.
— Sto ću mu reći ako opet zove? — vikne Sandra kad je Vinko bio već na izlasku.
— Ništa. Ništa mu nemoj reći — odgovori on i zaključa vrata. Dan koji je lijepo počeo odjednom mu
se manje sviđao.
05.
— Bog, Vera — odgovorila je Olga, a glas joj je odavao neskrivenu dosadu.
Vera kao da to nije primijetila. Ušla je u stan, bacila kaput preko stolice, sjela uz stol i zapalila
cigaretu. Doimala se zaposleno i žurno, kao uvijek.
Olga sjedne do nje. Što je, tu je — pomisli, morat ćemo i to pretrpjeti.
— Kako si?
Olga neodređeno kimne glavom.
— Još si u spavaćici?
Olga zine. Mogla bi reći da se zapravo probudila u četiri, ali to bi zvučalo kao opravdavanje. A Vera
nije ni čekala njenu obranu: puhnula je dim i nastavila:
— Nemamo baš puno vremena. Žurim.
— Vremena za što?
— Znaš zašto sam banula?
— Ne znam. —- slaže Olga.
— Znaš koji je danas dan?
— Znam, Vera.
— Danas je godišnjica...
— Znam, Vera.
— Mislila sam da sada skočimo do groblja...
— Ne mogu. U gužvi sam — odgovori Olga.
Sjedile su za stolom, tako različite da čovjek ne bi povjerovao da su doista sestre. Olga je bila mršava,
kratko ošišana, lice su joj zakrivala stakla velike dioptrije. Vera se doimala kao ocvali odvjetak epohe
filmskih zvijezda: male dizajnerske naočale, crni krzneni kaput, savršena trajna za koju bi čovjek rekao
da se cakli u mraku. Ono manje glamurozno bio je Verin stas: rekao bi čovjek da svoju sestru Vera
može pojesti za užinu.
— Mislila sam da odemo sad do groblja. Bilo bi najpraktičnije, kad sam već...
— Bilo bi najpraktičnije tebi, meni ne. Imam goste.
— Goste?
— Dolazi mi Mare, iz Dalmacije.
— Mare?
— Mare Vlatkina, kako ne znaš koja Mare...
— Pa baš danas?
— Vera, danas je sasvim običan dan.
Nekad se Olga trudila ne biti prema Veri gruba. Sad više ne, nije imala strpljenja.
— Nije dosta što te Vlatka ovdje gnjavila mjesec dana, sad i kći...
— Vera, oni su nam rod. Rod se pomaže.
Nisu se baš uvijek iskazali kao rod. Bilo je i drugih a.
Na gnjavi s tim — prekine je Olga grubo, a onda irljivije nastavi: — Osim toga, mala mi donosi neki
poklon.
Ustane, ponajviše zato da prekine razgovor koji ju je nervirao. Priđe sudoperu i opipa puricu. Bila je
još ledena i tvrda. Pusti iz slavine vrelu vodu, pa mrtvu pticu odloži natrag. Uputi se potom u špajzu.
Prekapala je police tražeći mrkvu i luk. Vera je sjedila i prelazila pogledom po zidovima, po njenim
fotografijama. Olgi pomisli kako će je šut-nuti iz kuće ako čuje makar jednu, najmanju primjedbu.
— Bogme si ti toga nafotografirala svih ovih godina... Olga s olakšanjem odvrati: — Jesam. Volim ih
vidjeti
na zidu. Sjećanja.
— Ovaj prevrnuti brodić, je li to negdje kod nas?
— Ne, to sam snimila u Portugalu.
— A ovaj lukobran?
— To je kod nas. To je misto.
— Naše misto?
— Da.
— Tko bi rekao.
Olga iskopa tri krupna luka i nekoliko neuglednih mrkvica. Nastojeći izbjeći Verine kritičke objekcije,
prenese ih u kuhinju i stane sjeckati. Možda će je se riješiti, pomisli, ako joj uvjerljivo pokaže kako ima
posla. Sreća da ova mala dolazi iz Dalmacije, to je živa sreća.
— Kad onda misliš na groblje? Mislila sam da bi bilo ljepše kad bi išli skupa...
— Neću na groblje, Vera.
— Ne?
— Nemam danas kad.
— A, tako.
Sad sam ja negativac, pomisli Olga, i najednom se razljuti. Znala je - Vera je obuzeta prošlim. O
prošlosti govori, s njom je ustaje i liježe. Nekad je Olga to prihvaćala s trpeljivom dosadom, ali sad je
jedva susprezala odbojnost.
— Sto ćeš joj spraviti — puricu?
— Da. Moram van po krumpir. Morat ćeš ići.
— Zao mi je što nećemo tamo skupa.
— I meni je žao — odgovori Olga. Rekla je to pomirljivo, kao da želi izbrisati prijašnju prekomjernu
ljutnju.
Vera je načinila dostojanstvenu stanku, baš kao da Olgi daje vremena da se urazumi. Kako je Olga
nastavila sabrano sjeći luk, Vera je na koncu ustala, ogrnula kaput i ugasila opušak. — Idem — rekla je
— pričat ću ti je li prošlo lijepo.
Vera iziđe u hodnik. Osvrne se još jednom i pogleda Olgine fotografije. Promatrala je ruzinava sidra,
komade spužve, reflekse u vodi, morske naplavine, detalje egzotičnih trgovina i dalekih nebodera. '
-— Zašto nikad ne fotografiraš ljude? — upita. — Nemaš ljude ni na jednoj slici.
— Ljude je najteže slikati.
— Morala si jednom napraviti izložbu.
Vera to reče, pa mahne na pozdrav. Izišla je bez riječi. Olga ostane gledati za njom. Ugrizla ju je
savjest. Pretjerala sam, pomisli. Pretjerala je, otpravila ju je kao najgoreg tuđina.
Sjeti se tad da je još u spavaćici. Odloži nož, uđe u sobu i stane se odijevati.
06.
Vinko je stajao na kućnom ulazu i promatrao ulicu, krovove i stabla. Preko noći cijeli se kvart
preobrazio.
Snijeg je sve zabijelio. Nogostup i automobili bili su pokriveni vlažnim, paperjastim slojem koji će još
do večeras Čada i smog učiniti pepeljastim i ružnim. Na sredini ceste snijeg je već bio smeđ i gnjecav,
prošaran tragovima kamionskih guma. Vinko zakašlje, a iz usta mu se izvije gusta para.
Jebemti zimske radosti, pomisli. Netko ovo možda i voli, ali on ne. Može biti sretan ako mu taksi
uopće upali.
— Dobro jutro, sused — začuje s leda i okrene se. Stari Kolesar s drugog kata stajao je uz podrumski
prozor, s lopatom u ruci, nasmijan od uha do uha.
— Susjed, vrijedni najranije?
— Eto — reče Kolesar — dopeljal sam ugljen. Hitit ću ga nutra da nije na mokrom. Poslije bum malo
pres-ložil, tamo je u podrumu takav nered.
Vinko ga je načas promatrao, a onda priđe i uzme mu lopatu. — Dajte meni, susjed. Nije to za vas, vi
ste profesor.
Skinuo je jaknu, zasukao dolčevitu i lopatom zagrabio ugljen. Radio je brzo i odlučno. Ugljen je brzo
nestajao u prozorskom grodu. »Vidi se za koga je, za koga nije« reče Kolesar. Vinko je bio za glavu viši
od njega, mišićavi gorostas bez traga trbuha ili obješenog sala.
— Ništa ne dirajte dolje — reče Vinko kad je otresao dlanove. — Ja ću dolje napravit reda, vi samo
zatvorite i spremite lopatu.
— Zlato ste od čovjeka!
— Susjedi su da se pomažu.
— Plaćam piće.
— Dobro bi leglo jedno kuhano vino, nije da ne bi. Ali ipak.
— Dajte...
— Posao čeka. Još bi to samo falilo, pijani taksisti. Ionako se sve probarabilo, sve je odnio vrag.
Vinko otključa taksi i jaknu baci na sjedište. Očisti krov i haubu od snijega, a onda lopaticom ostruže
led s vjetrobranskog stakla. Sjedne za upravljač i pogleda u retrovizor što Kolesar radi. Ovaj je učinio
što mu je i rekao: spremio lopatu i zabravio okno.
Vinko uzme mobitel. Imao je hrpu neodgovorenih poziva, sve s istog broja. Bio je to Trbarov broj.
Trbar. Toga se i bojao. Samo toga.
Pozvao je ubilježeni broj. Trbar se odmah javio.
— Nemoj da te više ovoliko zovem.
— Oprostite. Ne nosim mobitel kad taksiram.
— Znaš zašto zovem...
— Znam.
— Budi kod mene za pola sata.
Vinko okrene ključ. Žuti mercedes malo se tržne, a onda ugodno zabruji. Dizel je radio u niskoj turaži,
pa je cijelo vozilo pomalo vibriralo. Vinko začu kako u pretincu zvecka. Otvori ga. Kovanice za
parkiranje, okasti ključevi i pištolj zveckali su jedno o drugo, kao čaše u prepunoj kre-denci kada
protutnji tramvaj.
Izvadio je pištolj i zatvorio pretinac. Pištolj je tutnuo pod sjedište i ubacio u prvu.
07.
— Probudili ste se?
Mare promrmlja odgovor.
Pomoli nos iz ovratnika kaputa, pa se osvrne. Putnici su uglavnom spavali. Samo je njezin suputnik bio
budan. Strpljivo je sjedio, ruku stoički sklopljenih pred sobom.
Vani se razdanilo. Uokolo su bile nekakve gore, posve pod snijegom. Snijeg je prekrio sve lijevo i
desno od ceste. Cesta je međutim bila očišćena: s vremena na vrijeme, autobus bi prohujao pokraj
ralica koje su bijele nanose strpljivo gurale uz rub.
— Gdje smo?
— Iza Gračaca — odgovori starac — prespavali ste najgore. Još tri sata i doma smo.
— Vi ste doma — reče Mare — ja idem od kuće.
— O, može biti da studirate u Zagrebu?
Mare se jetko nasmije. — Ne studiram, otkud vam to?
— Mislio sam — odgovori starac — zbog torbe s hranom. To obično studenti nose.
Mare posegne rukom pod noge da opipa torbu, ali zahvati samo prazninu. Starac se nasmiješi.
— Ne bojte se, stavio sam je ovdje, do svojih nogu. Da vam bude udobnije. Ja ionako ne spavam, a
ovako ste se vi mogli opružiti.
— Hvala vam.
— Nema na čemu.
— Tu hranu nosim rođakinji u Zagreb — reče Mare, nakon kraće tišine — Jednoj starijoj gospodi. To
je dar.
— Lijepo.
— To moja mater šalje. Kao zahvalu.
— Zahvalu?
— Znate već. Operirala je rak crijeva. Liječila se u Zagrebu. Ta teta u Zagrebu— ona joj je našla krevet,
spojila je s doktorima.
— A, tako.
Kratko su šutjeli. Starac tad opet progovori.
— A gospoda majka, sad je dobro?
— Dobro je.
— Drago mi je to čuti.
Mare ga iznenađeno pogleda. I starac je nju gledao, prijazno, druželjubivo. Nasmiješi joj se, a ona mu
odvrati smiješak.
— A vaša tetka, ona je liječnik?
— Ne baš. Biolog, ali radila je s doktorima. Dosta je poznata. Možda ste i čuli za nju.
— Sumnjam. Zagreb je velik.
— A vi? Sto ste vi po profesiji?
Starac je iznenađeno pogleda. — Profesor — odgovori — profesor u miru.
Vozili su se i dalje. Autobus je i dalje špartao crnosi-vom trakom, povučenom usred bijelog ništavila.
Činilo se da se ništa ne mijenja, ni van ni unutra. Drndanje i monotoni pejzaž Maru su uljuljali u san. Iz
prvog drijemeža probudio je starčev glas.
— Znate — rekao je — imam unuku baš vaše dobi.
— A, da?
— Ona je studentica, Linda se zove. Studira arhitekturu. A vi, što ste vi rekli da studirate?
Mare se zacrveni. — Ništa — reče — Nisam studentica.
— Oprostite, već ste mi to rekli. Iskreno se ispričavam.
— Nemate na čemu. — odgovori Mare. Rekla je to, ali to nije bila istina. Bilo je na čemu.
Mare okrene glavu i ponovo zabije bradu u podignute ovratnike. Odjednom ju je spopala zlovolja: ista
onakva kakva bi je dolje, u mistu, znala držati tjednima.
— Znate — reče najednom — Tila sam studirat. U Zadru. Ali, nismo mogle. A sad se mater
razboljela...
— Pa se ne možete maknuti od nje?
— Otprilike. Ali, nemojmo o tome.
— Oprostite. Nisam htio zabadati nos...
— Sve je u redu. — presječe Mare.
— Sigurno?
-— Sve je u redu. Samo, sad bih malo odspavala.
Zatvorila je oči. Pokušala je spavati. Ali, razgovor joj je otvorio stare ožiljke, mislila je sad o njima i san
joj nije htio na oči. Počela je moliti. Molila se Svetom Nikoli za uspješno putovanje, Svetoj Luciji da joj
prosvitli mater i Svetom Kuzmi i Damjanu da terapija završi dobro. Sjeti se slike Kuzme i Damjana u
mistu, u župnoj crkvi. Obojica su imali ljekarničke halje, mužare i tučke, a iza njih je stajao čovjek koji
je imao jednu bijelu, i jednu crnu nogu. Ta joj je crna noga kao djetetu ulijevala stravu.
Od pomisli na to najednom se prene. Pogleda oko sebe. Svi su i dalje spavali. Glave putnika skljokale
su se na naslone ili susjedova ramena. Uokolo se vidjela tek ista, nepregledna bjelina. Lijepo je što ju
je starac greškom zamijenio za studenticu, pomisli. Barem je sličila na studenta, bar nekom je tako
izgledala.
-— Nećete spavati?
— Molim?
Starac ju je promatrao.
— Mislio sam da vam se spava — reče.
— Oprostite — odgovori Mare, a onda se zacrveni. Bilo je glupo ispričavati se jer ne spavaš. Zaklopila
je oči, manje zbog sna, a više iz stida.
Bjelina je nestala zastrta kapcima. Mare se vozila i razmišljala. Sličim mu na studenta, pomisli opet, a
ta je pomisao ispuni ugodom. Tako oraspoložena tonula je u po-lusan, a onda se bijelo opet
pretvorilo u crno, pa sve nestane — autobus, stari čovjek, asfaltna traka i okolne planine.
08.
Pretjerala je. Ovaj je put doista pretjerala, otjerala je Veru kao najgoreg tuđina.
Ali — to je bila samoobrana. Branila se, branila svoj prostor od Verine euforije, kolonjske vode i
duhanskog dima. Branila se od Verine nepresušne energije, stalne potrebe da stvari miče i gura, da
ljudima daje naputke, određuje im što im je raditi.
Vera je ušla je u njezin prostor, oskrnavila ga. Unijela je u njega prošlost, a za Olgin je ukus tu
prošlosti već bilo i previše.
Svukla je spavaćicu i stala pred ogledalo. Promatrala je svoje ogoljeno, mršavo tijelo. To je tijelo
ispisano prošlošću, pomisli. Tijelo starice. Ali, ne samo to — nego tijelo izmučene, iskasapljene
starice. Gledala je to tijelo u ogledalu, netremice, kao da s njega ne može skinuti oči od mučeničke
naslade.
To je tijelo bilo tijelo preživjelog. I samo tijelo bilo je preživjeli, zgaženi, isječeni ostatak nekog davnog
tijela koje se Olgi činilo tako nestvarnim kao da nije ni postojalo. Jednom davno ova je ista tjelesna
ljuštura igrala badminton i vozila bicikl uz Savu. U međuvremenu, to je tijelo toliko toga prošlo.
Dio onog što je prošla spadao je u obične ženske stvari. Ženi tijelo ne pomaže nego zapinje i odmaže -
pomisli Olga - slini, krvari, živi nestalan vlastiti život neovisan o tvojoj mišićnoj volji. Menstruacije.
Ciste. Grlić maternice. Peemes. Osteoporoza. Sve je to prošla, kao veteran, sve po spisku. Ali, nije to
bilo sve.
Njezino tijelo bilo je drukčije - stradalnik, poprište rata.
Pred dvadeset sedam godina zbog tumora su joj odsjekli grud, a na tom mjestu ostala je tek
brazgotina u obliku polumjeseca, neznatno bljeđa od okolne kože. Šest godina ranije, izvadila je
slijepo crijevo nakon kratke i neopisivo bolne upale zbog koje je završila prvo na hitnoj, pa pod nož.
To su bile vidljive rane. Ono isood bilo je još gore. Pluća joj je čitavo desetljeće mrvila tuberkuloza.
Dobila ju je vjerojatno još u logoru, dijagnosticirali su je na radnoj akciji. Poratne je godine provela u
sanatoriju: dok su se drugi busali mladošću i radnim zadacima, njezino je fizičko stanje bilo stanje
starice, a jedini radni zadatak da preživi. Preživjela je, tijelo je izguralo.
Zatim je uslijedila tvornica, pa laboratorij. Isparenja, opekline, reagensi, pluća koja je trovala vinilskim
prahom i Drinom bez filtera. Preko svega toga — glad. Glad u ratnom Zagrebu, pa glad u logoru, pa
poslijeratna glad i bolnička glad — petnaest godina limenih tanjura, vodnjikavih kaša i racioniranog
brašna njezino je tijelo pretvorilo u krti uškrobljeni papir, tanušnu konstrukciju koju oste-oporoza
dubi i mrvi, kojoj ni jedna kalcijeva tableta ni riblji file ne mogu više vratiti čvrstinu i stas.
A zatvor i logor počinili su prvu i najveću štetu. Ne samo glad, nego još više batine. Batine šakom,
cipelare-nje čizmom, zalijevanje ledenom vodom, čupanje noktiju. Tu je njezino tijelo, tad u prvoj
mladosti, izgubilo polituru i postalo krto, staro. Unutrašnji su joj organi bili poput miješanog mesa,
jetra nacikla, maternica propala. Do kraja života nije solila ni paprila, a vino je pila točno triput tjedno.
Nikad se više nije zatrčala ni povezla biciklom, jer bi je nakon trideset metara lovilo bezdušno
hroptanje. Nikada nije rodila dijete.
Olga se odmakne od ogledala. Zatvorila je oči. Pokušavala je zamisliti istu ovu ljusku, samo mladu, s
obje sise, glatku. I po njoj udarce čizmama. Zatim se trgne.
Nije htjela o tome misliti. Nije htjela biti kao Vera.
Počela se odijevati. Obukla se toplo, jer je bilo očito da joj plac ne gine. Navukla je čizme, nabila na
glavu vunenu kapu i izišla na stubište. Nije bilo nikog: nikog obično ni nema u ovo doba godine.
Izišla je na cestu. Sunce je probilo kroz oblake, pa se kvart glamurozno bjelasao. Opipala je pažljivo
utabani snijeg i pošla nizbrdo, pažljivo obilazeći krpice skliskog leda.
09.
Kafić je bio nerasvijetljen i poluprazan. Vinko ude i ugleda zblajhanu plavušu kako iza šanka lasti čaše.
Osvrne se. U kutu su dva mlada muškarca igrala biljar. Bili su kratko ošišani, nosili kričave trenirke.
Čim si ih vidio, odmah si znao koja su mustra.
— Tražim Trbara — reče Vinko biljaristima. Oni odlože štapove i pogledaju ga.
— Gore je, u stanu.
— Idem gore.
— Ne. Sjedi u separe. Doći će po tebe.
Vinko sjedne i naruči kavu. Miješao je makjato plastičnom žličicom kad nasuprot njemu sjedne stariji
muškarac.
Trbar mu se ovaj put doimao osobito star. Nosio je dotrajalu jaknu s podstavom. Mirisao je na duhan.
Čovjek bi rekao da je inkasator, pomisli Vinko, ili kontrolor u tramvaju.
Trbar ga je promatrao. U očima mu nisi raspoznavao ništa: ni ljutnju, ni naklonost, ni prijetnju.
— I? — upita Trbar, a Vinko pogne glavu.
— Treba mi još vremena. '
— Nema više vremena.
— Nemam. Naprosto nemam.
Stari ga prostrijeli pogledom. Činilo se da gubi strpljenje, ako Trbar uopće može izgubiti strpljenje.
— Imaš vremena do večeras.
— Isuse, večeras!? — zavapi Vinko — otkud mi novci tako brzo?
— Prodaj stan.
— Nisam ga ni otplatio. Imam trudnu ženu. Ne mogu
s njom na ulicu.
— Kasno si se sjetio.
— Uzmi auto! — zajeca Vinko.
— Htio sam ti uzeti auto, pred mjesec dana. Ali onda si moljakao »nemoj auto, čime ću hraniti
obitelj?«. Sad je auto malo.
— Malo? Isuse!
— Čovječe, jebeš me tu s polovnim mercedesom. Još malo pa si na petnaest tisuća!
Vinko ga pogleda panično.
Suma ga je zapanjila. Mozgao je malo množeći kamate, a onda pognuo glavu. Bio je u goroj nevolji
nego što je mislio.
Trbar ustane. — Momče, prodaj stan. To ti je najbolje. To je uvijek najbolje. Prodat ćeš ga prije ili
poslije. Bolje je prije, više će ti ostati.
— Imam neke antikvitete, prodat ću njih.
— Jebo tu starudiju. Morao bi imat pun kamion za ovaj dug. Prodaj stan!
— Ne mogu stan.
— Ti baš ne slušaš, a? — promrsi Trbar, a sad se vidjelo da je stvarno ljut. —Ti se zajebavaš? Misliš da
je ovo dječji vrtić?
— Ne mislim...
— Misliš! Inače ne bi pravio majmuna od sebe. Znaš što ćemo ti napraviti? JeT znaš? E, reći ću ti.
Nećemo tući tebe. Vidi te koliki si, ti bi preživio da ti svaku kost polome. Prvo ćemo ti prebit onu
tvoju... kako ono, Sandru? Je li momci— Sandru?
— Tako je. Sandru! — odgovori biljarist, ne podižući glavu od zapetljane partije.
— Kakva je ta Sandra? — upita Trbar.
— Zgodna — odgovori jedan biljarist.
— Istina. Iako, ima onu brazgotinu — dometne drugi.
Vinko na to skoči kao da će ih pobiti.
Iskorači naprijed kao da će raspaliti Trbara. Ipak, zaustavi se na vrijeme. Znao je: ako takne starca,
mrtav je.
Trbar mu se unese u lice. Progovorio je, sporo, kao da sriče slova: — Je li znaš šta može napravit
udarac čizmom u osmom mjesecu?
Vinko ga je gledao, licem u lice, niti pedalj od starčevih čupavih obrva i olovnih očiju. Nije se usudio ni
pomaknuti.
Trbar se odmakne. — Do večeras.
Starac iziđe. Vinko najednom primijeti da ga oba bi-Ijarista promatraju, baš kao da važu kakav ih
posao čeka. Ostavi sitno na stolu i izjuri van.
10.
I dalje su se vozili kroz nepreglednu bjelinu. Ali, znakova života bilo je više. Promet je zagustio,
cestom su prolazili brojni šleperi, a uz cestu su se nizale gostionice, vulkanizeri i benzinske crpke.
Snijeg pred njima bio je utaban i prljav, nalik mrlji na blagdanskom stolnjaku.
Bili su blizu Zagrebu. Nisi trebao čitati natpise da bi to znao: raspoznavao si to po kovitlanju ljudi,
živosti, gužvi. Mari se činilo kao da se približava središtu pčelinjaka, epicentru života. Sjetila se mista
— ostavljenog, praznog i pustog. Činilo se kao da pripada drugoj državi, drugom vremenu i prostoru.
— Dobro jutro — začu Mare i okrene se. Starac ju je čilo pozdravio. Nije izgledao pospano, iako je bilo
očito da nije sklopio oka.
— Jesmo li blizu?
— Još sat, sat i pol.
— Znači, brzo pa ću i to čudo vidjeti.
Starac je iznenađeno pogleda: — Prvi put u Zagrebu? Ona kimne niječno: — Nije prvi, ali kao da i je.
Bila sam kao dijete, baš kod tete Olge.
— Znači, niste neki bliži rod?
— Je, blizak smo rod. Ali nismo se toliko viđale.
— Sto, nije dolazila dolje na more?
— Ona se rodila u Zagrebu. Njezini su bili bogata familija, mama kaže da joj je otac bio vinarski
trgovac. Nisu baš držali vezu s nama doli. A poslije ni naši s njom.
— Što, posvadili su se?
— Ne baš posvadili. Ona vam je bila u partiji, ušla je poslije rata, i ona i sestra.
— Mnogi su bili u partiji.
— Moji nisu na to dobro gledali. Bili su više za crkvu. Znate: svaku nedilju misa, pričest, krizma, odnit
fritule u župni dvor. Pokojna bi baba njih u Zagrebu rijetko spominjala, mater isto. Kad bi ih
spomenula, znala bi samo reći »koje je to bogatstvo bilo«. Govori da i sad imaju svega, a to je samo
ono šta nisu raznili ustaše i partizani.
— Znači, ispada da vas je spojila bolest?
— Eto, ispada tako. Materi su to dijagnosticirali. Nije znala šta će, pa je zvala tetu Olgu. Teta Olga je i
radila u bolnici, predavala na fakultetu. Zna sve te doktore. Čekali bi u Vinogradskoj krevet misecima,
ovako ga je dobila drugi ponediljak.
Starac je ušutio, onako kako ljudi ušute kad im spomeneš rak. Stao je navlačiti rukave kaputa, baš kao
da ne želi da mu Mare vidi iskrzanu košulju. Šutio je, gledao ponovo pred sebe u prazno, a onda mu je
muk najednom dosadio.
— Ako ste prvi put u Zagrebu, hoćete se znati snaći? Gdje stanuje gospoda kojoj idete?
— Na Vrhovcu. Uzet ću taksi.
— To je pametno, po ovom vremenu. Ako vam bilo što zapne, ja sam u centru. U Preobraženskoj.
Znate gdje je to?
— Ne.
— U centru. Preobraženska 3. Tako ako imate bilo kakvih problema...
— Bit će sve u redu. Zbilja ste jako ljubazni.
Mare se nasmiješi starcu. Rijetko je danas naći tako susretljive ljude. Toliko je drukčiji od grintavih,
sebičnih staraca u mistu. Toliko drukčiji od njezine starice, one koja je čeka kod kuće.
— Jesam vam rekao — reče starac — da imam unuku vaših godina?
— Jeste. Arhitekticu.
— Buduću, ne trčite pred rudo. Želite li da vam pokažem sliku?
Mare slegne ramenima, a starac to shvati kao privolu. Izvuče tešku kožnu novčarku i stane kopati po
njoj. Naposljetku je pronašao što je tražio. Iz lisnice izvuče fotografiju nepravilnih rubova, očito
obrezani dio neke veće. Mare je pogleda. Linda je bila lijepa žena, pravilnog lica, tamnih, fino
nadsvodenih obrva. Jedino joj se nije sviđala Lindina frizura. Imala je kosu a la osamdesete,
oksidirane pramenove nafrčkane kao da su ih oblikovali petardama.
Starac kao da je čitao Marine misli: — Ne sviđa mi se što ovako boji kosu, ali što mogu. Tko bi joj
prigovorio. I ovako kad joj nešto kažem vidim onaj izraz lica, kao da veli »koji si ti idiot«. Ali proći će je
to, svih prođe. A ja vam, vidite, volim ovako staromodniju mladež, kao što ste vi.
Mare pocrveni do ušiju.
— Ne ljutite se valjda, ne? To vam je kompliment. Toga vam više nema puno, znate — bar ne tamo u
gradu.
Mari je koža još uvijek bridjela od poniženja. Najednom je razumjela. Shvaćala je kako je ovaj čovjek
uistinu vidi. Ne vidi je kao studenticu, nije ona studentici ni nalik. Vidi je onako kako je vide i svi,
onakvom kakva uistinu i jest. Dogodilo bi se tu i tamo da na tu istinu zaboravi, ali našao bi se uvijek
netko da je nehotice prisjeti.
Spustila je pogled na sebe i na vlastitu odjeću. Imala je bakandže dostojne seljanke, jer je mater rekla
»snig je gori«. Nosila je turobni, starački kaput boje višnje u kojem su joj mater i teta hodale u doba
Brežnjeva. Pleteni šal boje kvasine mater joj je isplela iglama — i sad ga ti ne nosi, iako je imao očice
veličine trešnje i vrištao »pazi se-ljačure«. Znala je da ima loš ten, nezahvalnu kožu koja se lako
rumenila, i još nesimpatične pjegice po vilici i obrazima. Čak i kosa oko koje se trudila bila je sad
prljava i raščešljana od autobusnog naslona. Sreća da barem crvenu kapu nije imala na glavi, pomisli
Mare, jer bi grozota bila potpuna.
Bila je to Mare kakvu je misto poznavalo, i viđalo svaki dan. Prihvatila je da je tako, misto je mogla
podnijeti. Navikla se na to da muški prijeđu pogledom preko nje kao da je nema, da za njom nikad ne
dobacuju, nikad joj ne kortedaju, ne izriču pred njom slatke dvosmislice. Ali, Zagreb je bio nešto
drugo. Ići u Zagreb značilo je izići u svijet, pred druge muškarce, ljude koji je nisu nikad vidjeli.
Pokušavala se zamisliti ovakvu kakva jest u velegradskim prostorima, i već na samu sliku u mašti
hvatao ju je neizrecivi stid.
Mare se namršti i bolje namjesti glavu. Zagreb, studij - to su bile njezine sanjarije, zabijene u najtajniji
dio mozga, onaj u koji nije bilo pristupa izvana, ni materi ni ikom drugom.
— Nešto nije u redu? — upita starac brižno. Mare kimne niječno, ali ne otvori usta.
— Što, zlo vam je? Povraćate? Hoćete vrećicu?
— U redu je. Sve je u redu.
Ti ni ne znaš što mije, pomisli Mare, ni ne znaš što.
11.
— Osamdeset — reče Vinko i ugasi taksimetar.
Putnik mu pruži stotku, a Vinko vrati ostatak. Zadržao je načas ruku pruženu u zraku, očekujući dobru
ruku. Putnik se pretvarao da to ne primjećuje i izišao van.
Vinko iziđe i priđe gepeku. Otvori ga i odmakne se na distancu. »Sam tegli kufer, pizdo« pomisli, ali
ne rekne ništa. Putnik je iščupao kovčeg iz gepeka, promrmljao pozdrav i otišao svojim putem.
Vinko sjedne u auto i nastavi vožnju. Vozio je kroz Novi Zagreb i dvojio što dalje.
Mogao se vratiti na stajalište pred kolodvorom. Mogao je opet stati u red. Uhvatio bi do kraja dana
još dvije vožnje, ili tri. Zaradio bi četiristo kuna. Ali, Trbaru sa če-tiristo kuna ne dolaziš pred oči.
Mogao je do Krištofića, prodati antikvitete. Imao je u gepeku krasan secesijski stolić iz Vlaške, jedan
ivedgeivood tanjur i servis od alpake. Mogao je otići kući po ulje s motivom jedrenjaka iz jedne
orebićke vile. Ali, sve to skupa ne bi dostajalo ni za polovinu duga. Krištofić nikad nije bio odveć široke
ruke, a on sad nema vremena za cjenkanje.
Trebalo mu je nešto pravo, nešto veliko.
Vozio je dugo, prvo uz Držićevu, pa kroz Petrovu na sjever. Popeo se uz Zajčevu i nedaleko od bolnice
opazio voćarnicu. Zaustavio je auto. Imao je sreće: ispred voćar-nice smiješilo se parkirno mjesto.
Kupio je naranče, banane i veliku bombonijeru. Potr-pao je sve to u vrećice, navukao rukavice i
krenuo uz ulicu. Zastao je pred brojem dvadeset i otvorio vrtnu ogradu. Dvorište je bilo zatrpano
snijegom. »Morat ću ovo počistit« pomisli i zazvoni na vrata u prizemlju.
Pritisnuo je zvono jedan put, pa drugi i treći — svaki put dulje. Neko se vrijeme nije čulo ništa, a onda
iza vrata začu spore korake.
Starica je otvorila. Stajala je na vratima, kao da se dvoumi bi li ga pustila u kuću. Vinko bez krzmanja
ude.
Odmah se zaputi u dnevnu sobu. Položio je vrećice na stol i osvrnuo se, baš kao da nikad u njoj nije
bio. Sve je bilo na mjestu: barokna škrinja, art deco kredenca, stare serigrafije i kopija Čikoš Sesije
iznad radnog sekretera.
— Baka, evo malo voća i nešto za posladu — reče Vinko i sjedne — Što je, niste valjda mislili da ću vas
zaboraviti?
— Nisam, Vinko moj. Znam ja da ti uvijek dođeš.
— Mislim ja: led je vani, pa ne mogu baku pustit da ide po grincajg, još se bude sklizla i potrgala.
— Znam ja da me nećeš zaboraviti.
Baka uzme vrećice i virne u svaku da im ispita sadržaj. Istrese potom naranče u zdjelu na stolu, a
bombonijeru spremi u stilsku kredencu. Izvuče odatle staklenku napolitanki i postavi ih pred gosta.
»Višnjevače, može?« upita, a Vinko kimne glavom: - Zna se, baka, što se ovdje pije.
Baka stane točiti šeri u dvije kristalne čašice. Za nju je to bila složena operacija: drhtavom je rukom
gađala čašicu, a potom na jedvite jade zatvorila kristalnu bocu. Vinko promotri još jednom sobu i
primijeti nešto što mu se sviđalo: izvrsno očuvanu rokoko zdjelu za voće, ovalni komad s plavo
narisanim pastiricama i vjetrenjačama.
— Dajte, baka, ja ću — reče najednom, prihvati bocu i spremi je u ormar. Položio je čašice na tanjur
od alpake i sve to pažljivo prenio na stol.
Sjedili su. Baka je otpila malo višnjevače, a Vinko ju je samo gledao. Činila se uznemirenom.
— Baka, trebate još nešto? Da odem po malo zelja?
— Ne treba...
— Imate ručak?
— Skuhala sam čušpajz.
— Nije to dobro, baka. Trebate mesa jesti, za snagu.
— Vinko...
— Treba li još što? Vidio sam, viri vam utičnica u halu iz zida, ti boga, van je pet centimetara. Strest će
vas struja, baka. Donijet ću jedan dan sve što treba i srediti to.
— Vinko...
— I moramo riješiti napokon kuhinju. Oprostite, baka, što još nisam, ali uvijek poslovi. To treba
pofarbati, skroz je musavo. To ćemo kad malo zatopli, ne možete rastvoriti prozore po ovom ledu. Još
bi falilo da upalu pluća ulovite.
— Vinko, slušaj. Sin mi je bio ovdje.
— Boris?
— Da... Vinko?
— Da?
— Ne smiješ više dolazit ovamo.
Vinko nije ni trepnuo. Netremice je gledao. Baka je mumljala sebi u bradu, razoružana nelagodom.
— Boris kaže da ne dolaziš više sim. Svašta je o tebi rekel. Rekel je da mi nisi niš, da zakaj stranca
puštam u kuću. Da si prevarant, koristoljubiv, da me budeš do gola svukel...
Vinko je nakratko stajao skamenjen, kao da ga je ono što čuje porazilo. A onda skoči sa stolice i
uzvrpolji se po sobi kao duša na muci.
— To je rekao!? Boris, ha? To on kaže? Da sam stranac, da vam nisam niš?
Starica je i dalje sjedila. Vinko se nadvije na nju. Ispružio je dva metra svog gorostasnog tijela i
zasjenio je kao zvonik.
— Ja vam nisam niš — a on je, znači? A kako to da sam ja uvijek ovdje? Je li vam to rekao?
— Vinko...
— Hoće vam Boris pofarbati špajzu? Hoće on sredit struju, da vas ne sprži u halu? Gdje je taj Boris
kad vam treba? Gdje je sad?
— Vinkec, nemoj...
— Znam gdje je. S onom flundrom od vaše nevjeste. Broje dane kad ćete otegnut papke i broje novce
što budu naslijedili. To njima smeta, baka — to što vi meni tu i tamo date neki poklon. Ali nema ih,
nema ih kad treba po grincajg ići, po ledu cekere vući.
— Nemoj vikati, molim te...
— Eto, to vam je taj vaš Boris. A kad je bio tu? Baka zašuti.
— Kad je bio, baka?
— Jučer... Jučer je bio.
— Jučer?! Lijepo! A kako to da vam snijeg nije očistio?
Baka ga pogleda kao da joj je srušio vjeru neoborivim argumentom.
— Znao vam je savjete davati — ali, lopatu u ruke, to ne! Kao i uvijek! A snijeg tko čisti —Vinko! Onaj
koji vam nije niš...
Baka pokolebano potvrdi glavom.
— Jučer je bio, kažete? I — je li što donio?
— Donio je...
— Sto je donio?
Baka je gledala negdje pod stol, kao učenica zatečena u sramotnom neznanju. Promrmljala je
odgovor u bradu.
— Ovo je donio... — reče baka i pokaže rukom na staklenku s napolitankama.
Vinko je likovao. — O! Vidi ti! Mladi gospodin je donio kekse! Rastrošan, nema što! Ja mislim da je
baš to ono što vam treba, baka: ni boca plina, ni zelje, ni snijeg očistit, nego keksi vama trebaju. Evo,
pogledajte, pogledajte...
Vinko skoči i otvori kredencu. Bila je do vrha puna kojekakvih suhih slastica, vafla, čajnih keksa i
čokoladnih tabli. Ipak, brojem su prednjačile napolitanke, iste vrste poput onih na stolu.
Vinko se smiri.
— Baka? — progovori nakon kraće tišine, pomirljivim glasom.
Baka je samo sjedila, a brada joj je drhtala. Činilo se da plače, ali suho, bez suza.
— Baka?
— Vinko?
— A što vi mislite?
— Molim?
— Sto vi mislite? Sto vi hoćete? Bi li vi htjeli da više ne dolazim?
Baka ga pogleda molećivo, kao da čezne da tortura prestane.
— Eto, Boris to hoće, čuli smo. Bi li vi to htjeli?
— Ne bi, Vinkec, znaš da ne bih.
— Naravno da ne bi. A to je jedino važno. To je važno, ne što Boris kaže, što ne?
Baka kimnu glavom.
— To je važno. Da mi imamo jedan drugog. Da si pomažemo. To nemreju oni shvatit, egoisti. Ali
znate, baka. Možda nije vaš Boris loš. To vam njega punta ona flundra.
Baka je sad već neuvijeno plakala.
— Ona vam je to kriva. Samo broji novce i misli kako budete vi što prije krepali. A Boris ne zna s njom,
on je dijete, kako bi on s njom znao? A vi pustite nju što govori. Figu joj dajte. Mi imamo jedno drugo,
to je važno. Mi se pomažemo i darivamo.
Baka obriše oči. Nelagoda je puštala, pa je uzdigla pogled i odobrovoljeno ga promatrala.
Vinko ustane i pode prema modroj zdjeli na polici.
— Baka?
— Da?
— Ja ću sad dolje do trgovine, donijet ću vam poriluka za čušpajz, mesa i limun — nemate limun, jel'
da? Pa nek oni nose napolitanke i drugi put, neće meni bakica biti gladna. A vi drugi put promislite kaj
im budete rekli. Kad oni kažu »Vinko ne smije u kuću«, vi promislite što ih spada i recite im.
Vinko uzme zdjelu i strpa je pod ruku: — Recite im ovako: ako ja darivam Vinka, to je zato jer smo si
mi dobri. Ja znam zašto to radim. Jel'da da znate?
— Znam, Vinko.
— Znam da znate. Baka, ja ću si uzeti ovaj komad.
Baka se trgne i pogleda ga upitno, kao da ga nije dobro razumjela. Onda kimnu pokorno glavom.
— Vama i ne treba, ne koristite ga. A ona flundra vam ga je već škicnula, to si možete mislit. Kome
vam je draže da ode — meni ili njoj?
Baka je šutjela. I on je šutio, očekujući odgovor.
— Baka, nisam vas čuo.
Izvukao je zdjelu iz jakne, kao da je kani uvrijeđeno vratiti. Baka nije rekla ništa.
»Dobro, baka...« reče, namješteno uvrijeđenim glasom. Rukom je krenuo k polici da zdjelu vrati na
mjesto.
— Tebi.
Promrsila je to jedva čujno.
— Nisam vas čuo, baka.
— Tebi, Vinko. Više volim da ide tebi... -— Nego kome?
— Nego... njoj.
Plave vjetrenjače i pastirice učas su nestale u crnoj jakni od skaja. Vinko zagrize napolitanku iz zdjele i
skoči na noge. »Posao čeka, baka«. Rekao je to, požurio niz hodnik i zalupio vrata.
Sjeo je u mercedes. Ruke su mu još mirisale na celer i mrkvu. Gledao je na broj dvadeset kao umorni
trudbenik na dovršeni posao. Otvorio je aseptičku maramicu i pro-trljao ruke, da izbriše miris zelja i
mrvice zemlje. Pogledao je na suvozačko sjedište. Tamo je ležao modri ovalni komad. Pastiri,
vjetrenjače i frivolne pastirice plavile su se na bijelom porculanu. Zdjela je bila malo žuta od starosti,
ali mimo toga perfektna - bez kvrge, naciknuća ili tankih napuklina.
Možda je ovo rješenje, pomisli. Možda je spašen. Morao je smjesta do Krištofića, na procjenu.
Broj dvadeset je mirovao, neosvijetljen, zatrpan snijegom. Vinko se najednom sjeti da nije očistio
dvorište. A onda zaključi da će to učiniti neki drugi put: stara ionako nije nikamo išla, niti bi po ovom
ledu ikamo trebala.
12.
Ptičje se meso udubilo pod Olginim prstom. »Meka je, odledila se«, pomisli Olga, i izvadi puricu iz
sudopera. Na dnu slivnika ostala je tek lokvica razvodnjene krvi. Olga je ispere mlazom, a tragove
prebriše krpom.
Učinila je sve to još u kaputu, netom što je ušla na vrata. Olga tada svuče kaput i šal, a vrećicu s
kupovinom unese u kuću. Izvukla je iz nje mrkvu, luk, novine i mrežicu mladih krumpira.
Preletjela je novinske naslove, nervozne i pune optu-žujućih žalopojki. Presvuče se u kućnu odjeću,
naulji metalni pladanj i položi puricu na njega. Složi uokolo oguljene krumpire, komade mrkve i dvije
polovice jabuke. Bacila je preko svega žlicu masti i namrvljenu grančicu ružmarina - kuharski
memento na njezinu pokojnu majku, Dalmatinku koja je u svaku hranu trpala miris livad-nih trava.
Peć je već bila ugrijana. Položila je puricu u njeno grotlo i sjela. Uskoro je iz peći začula umirujuće
pucketanje. Kuća je zamirisala po pečenju, bogato i ohrabrujuće.
Olga priđe prozoru. Od Mare Vlatkine nije bilo traga. Znala je da dolazi danas, ali ne kako ni kad. »Kad
uhvatimo bus na magistrali«, rekla joj je telefonom Vlatka, ma što to značilo. Rekla je i to da Mare u
Zagreb dolazi po neke nalaze. Olga je pratila Vlatkinu bolest i znala da je to laž. Mare je putovala u
Zagreb donijeti danak: u gorem slučaju novce, u boljem svinjsku nogu ili demižon vina. Olga je prema
tome osjećala takvo gađenje, da bi radije bila s Verom i šljapkala po kliskim mirogojskim stazama.
Mrzila je taj kmetski duh, ropsko savijanje šije pred gospodinom, doktorom, sucem i ćatom. Pedeset
su godina tim ljudima naturali jednakost i bratstvo, utuvljivali im besklasno društvo pendrekom i
školskom kredom, da bi se na koncu probudili isti kakvi su i bili, kmetovski podložni. Pokloni doktoru
pršut, daj činovniku mito, skuhaj majstoru kavu, uliži se učiteljici, dodvori šefu -sve je to bio jedan te
isti pakt snishodljivosti i bahatosti, gnjusna društvena igra koja je Olgu davno navela da povjeruje u
političke tlapnje. Tlapnje su isparile kao da ih nije bilo, kmetske povijene šije ostale su kakve su
odvajkada.
A Mare Vlatkina bila je primjer. Kad je pred pola stoljeća kao skršeni tuberant uzela crvenu knjižicu,
Olga je vjerovala u budućnost u kojoj neće biti cura kao Mare. Mare joj nije bila samo daleka
rođakinja, nego i slika i prilika pedeset straćenih godina. Pokorna, tiha, bogobojazna. U prvom redu u
crkvi. Majci poslušna i odana do debilnosti. Bez ambicija, bez strahova, bez stava. Zadovoljna
horizontom gdje je najviša točka obzora župni toranj, a vjerojatna budućnost ona ribarske nevjeste
koja uvečer čisti blitvu, a u zoru krljušt. Mare je bila negacija napretka, a istodobno neoprostivo
dobra. Njezina poslušnost i krotkost Olgu su uspijevale tek ljutiti. Znala je što slijedi: mala će joj doći
na vrata, donijeti tu kost pršuta, demižon ili što već, bit će krotka, zahvalna i prijazna, a nju će te
poželjne vrline umjesto da je smekšaju samo bacati u nepravični bijes.
Olga proviri u štednjak da vidi što je s puricom, a onda zadovoljna onim što je vidjela ponovo sjedne
uz stol. Sjeti se nedočitanih novina i uzme ih u ruku.
Listala ih je bez osobitog interesa. Okretala je list za listom, stupce pune štrajkova, suđenja i zvjezdica
kojima nije znala imena. A onda je na dnu stranice ugledala poznato lice. Lice koje nije vidjela
desetljećima.
Na dnu živahne stranice u boji stidljivo je stajao neveliki, crno-bijeli portret. Prikazivao je mladu
djevojku, odjevenu po meduratnoj modi, s uvojcima valovite tamne kose preko bijele oprave. Na slici
je bila upravo onakva kakvu ju je Olga pamtila.
Slika je prikazivala Rahelu Lerner. Prikazivala ju je onakvu kakva je bila malo pred smrt: tek
propupalu, neodoljivu, darovitu.
Olga preleti tekst. »Šezdeset godina od smrti nezaboravne zagrebačke glazbenice« stajalo je u
nadnaslovu. Ra-helino ime bilo je u naslovu, a podnaslov je navodio kako je mlada violinistica stradala
u ratnom vihoru šesnaestog siječnja 1943. Tko je god opremao novinski tekst, izbjegao je neuvijeno
reći što se Raheli dogodilo. Ali, u tekstu je to pisalo. Pisalo je da su je u prosincu '42. ustaše izvukli iz
stana gdje joj je bilo utočište. Pisalo je kako je logoru violinistica izdržala nepunih mjesec dana.
Nije pisalo da je Rahelino posljednje utočište bio stan jednog vinskog trgovca.
Nije pisalo da je to bio ovaj stan. Olgi je bilo milije da nije.
Znala je da negdje tu mora biti spomenuta i Vera. Našla ju je pri kraju članka. Spazila je izvještaj s
konferencije za tisak koju je Vera održala povodom tužne obljetnice. »Neki i danas negiraju zločin«
rekla je Vera u grozd tustih mikrofona, a redaktor je tu rečenicu stavio u me-dunaslov. Olgu
odjednom uhvati malaksalost. Okrene list. Preleti preko sporta i odloži novine.
Ustane. Otvori štednjak i vrškom vilice opipa puricu. Već je imala blijedozlatnu boju i pucketavu
koricu, jedino su krumpiri bili sirovo blijedi. Ugasi pećnicu. Ručak može dopeći i kad mala dođe.
Pogleda na sat, a potom proviri kroz prozor. Nogostupi su i dalje bili okovani ledom, ali je sunce fino,
zimski sijalo. Ne bi je smetalo još malo protegnuti noge. Učinit će to da oraspoloži Veru, da joj da do
znanja kako joj nije posve svejedno.
Navuče opet kaput i šal. Do groblja je bilo daleko. Nije bila sigurna hoće li njezina četvorkica povući
po snijegu. Možda bi bilo najbolje pozvati taksi, zaključi Olga, pa provjeri koliko novaca ima u lisnici.
13.
Nakon kraćeg kruženja ugledao je slobodno mjesto uz drvored. Dao je žmigavac, ugurao žuti
mercedes medu platane i izvukao ključ. Donjogradski pločnik bio je blatno smed, pun zgnječenih
bobica. Vinko iskorači oprezno da se ne izblati, pa krene niz ulicu. Hodao je stotinjak metara niz
Deželićevu, sve dok nije ugledao suterenski dućan. Proviri kroz izlog. Krištofić je bio unutra, za
pultom.
Ulazno zvono zazveči, a Krištofić digne glavu i pogleda k vratima. Krpicom je čistio omanji kristalni
svijećnjak. Promatrao je Vinka nepovjerljivo.
— Pozdrav — reče Krištofić i s nosa skine naočale za čitanje.
— Bog, lopužo — odgovori Vinko i osvrne se. — Ima štogod lijepog?
— Uvijek se nade — odgovori gazda, i vrati se svijećnjaku i krpici.
Vinko pogledom preleti dućan. Doimao se punim bezvrijedne krame. Ipak, bilo je tu stvari koje bi
vrijedilo posjedovati. Vinko je tjednima u izlogu gledao sadrene svijećnjake u obličju anđela, i razbijao
glavu iz koje su crkve mogli biti ukradeni. Pasao je oči na kompletu izvrsnog zvuiebl porculana iza
Krištofićevih leđa. Uočio je i stvari koje je sam gazdi prodao: bidermajer ladičar koji je nabavio u
Daruvaru, srebrne svijećnjake s Opatovine, pozlaćeni tanjur iz Petrove ulice. Tanjur mu je prošlog
mjeseca poklonila baka, a Vinko se istinski čudio što Krištofić za njega još nije našao mušteriju.
— Sto imaš? — upita Krištofić, i skloni svijećnjak pod stol, kao da se boji da ne bi završio u Vinkovoj
jakni.
— Evo — reče Vinko, pa položi na stol sve— alpaku, wedgewood\ bakinu plavu zdjelu uvijenu u
ponjavu. Odmota krpu i zdjelu pokaže Krištofiću. Ovaj natakne naočale i počne s pregledom. Stvari je
gledao dugo, pomno, bez žurbe.
Na koncu odgurne srebrni komad i ivedgeivood, pa još jednom uzme pod lupu samo bakine pastirice.
Gledao je predmet neko vrijeme, a onda odložio naočale.
— Ova dva manje-više — reče — dobio bi nešto za njih, ali ne onoliko koliko ti treba, bar koliko
čujem. Ali, ovo je druga priča. To je nešto drugo. Lijepa stvar.
— Lijepa stvar? Samo to? Ništa više nemaš za reći?
— Sto bi htio? Stilsku analizu? Atribuciju?
— Ne zajebavaj. Reci mi cijenu.
Krištofić se nasmije. — Cijenu, ha? Dogorjelo je? Pričekaj.
Krištofić se povuče u prostoriju iza pulta i zastre je zavjesom. Vinko je čuo kako vrti brojčanik, a
potom kako nešto tiho šuška u slušalicu. Znao je da se Krištofić trudi kako ga ne bi čuo. Znao je i
zašto. Zatraži li kupcu tisuću osam-sto, njemu će ponuditi tisuću petsto. Dobije li od kupca dvije
tisuće, njemu će dati tisuću sedamsto, ili manje.
Razgovor je trajao dugo. To je bilo dobro. To je značilo da je kupac ozbiljan. Vinko je znao koliko bi
ozbiljan kupac mogao dati za ono što ima. Sva tri predmeta, i orebićka slika - to bi bilo dovoljno da
Trbar uzme samo mercedes.
Osvrne se po prostoriji. Kao i u svakoj antikvarnici, i u ovoj je dominirao drek. Stare pisaće mašine,
bavarske krigle s poklopcem, preslice, kolorirane razglednice s Jadrana.
Ali, bilo je i stvarno finih stvari. Volio bi da jer on Kriš-tofiću prodao taj zwiebl, ili srebrni beštek iz
izloga. Volio bi da je on popalio te andele-svijećnjake, ne bi onda bilo problema s Trbarom.
Krištofić odgrne zavjesu. Vinko poskoči.
— Što kaže?
— Zainteresiran je.
— Koliko mu tražiš?
Krištofić ga podrugljivo pogleda. — Dodi popodne — reče, i prekrije zdjelu ponjavom. — Ljudi će doći
vidjeti nakon posla.
— A cijena?
— Javit ću ti na mobitel. Postoji još nešto: oni bi htjeli znati tko je... izvor.
— Ja sam izvor — odgovori Vinko. Riječ izvor izrekao je posprdno.
— Sasvim dobro za mene. Ali možda će te željeti vidjeti. Možda ćeš se trebati nacrtati ovdje.
— Nikakav problem.
— Možda i je. Smisli bolje nekakvu priču. Ne bi im se svidjelo kad bi doznali za tvoje bakice. Od koje
ovo potječe, a? Stigmajerice, s Opatovine? Ili Gorjančićke?
— Zašto bi ti morao znati?
— Ja ne moram. Mene brine da kupci ne saznaju.
— Tebe nešto drugo brine: da kupci preda mnom ne bubnu cijenu. Da ne doznam koliko im uzmeš.
— Slušaj me, idiote balavi — reče Krištofić ljutito — možeš biti sretan da ti išta uopće uzimam. Misliš
da ne znam kako muzeš te stare babe? Koliko ih imaš, bar deset, a? E, slušaj: tko donosi tako mutnu
robu, dobije manje. A kome se k tomu žuri kao tebi...
— Sto ti pričaš?
— Šuti! Kome se žuri kao tebi, dobije još manje. Sreća tvoja da te ne želim mrtvog ili slupanog. Probat
ću isisat ove popodne, jer mi te je žao. Ali, kad to učinim, imaš mi biti zahvalan.
Vinko ustukne. Poželio je Krištofiću smrskati nos, a zatim pola radnje. Ali, bila je istina što je Krištofić
rekao: sad ga samo on može izvući iz govana.
— Gubi se, budalo — reče Krištofić, i strpa zdjelu
pod stol — do popodne. I pozdravi Sandru. Ona ništa ne zna, ha?
— Molim?
— Sandra... ona ništa ne zna? To, u kakvom si dreku.
— Što je to tebe briga?
— Koji si ti idiot — promrsi Krištofić, i vrati se četkici i svijećnjaku — stvarno si idiot.
14.
Svaki bi se put nanovo izgubila. Lutala bi stazama i lijehama, saginjući se pokraj svakog križa koji je
nalikovao njezinom. Grob Rahele Lerner jedva je znala naći i za obična dana, a kamo li sad, pod
snježnim zapusima koji su prekrili mirogojske križeve i učinili ih sve nekako demokratski istima. »
Ipak, našla ga je. Nakon kraćeg lutanja spazila je jednostavan, neugledan grob bez znaka. Nije imao
Davidovu zvijezdu, jer je Rahela bila krštena. Nije imao križ, jer je ukopana nakon rata, u bezbožno
doba, onda kad su joj pokojni roditelji uspjeli detektirati tijelo. Grob Rahele Lerner nije nosio znakove
pripadnosti nikomu i ničemu - tek porculanski oval, s onom istom fotografijom koju je Olga jutros
vidjela u novinama.
Olga zastane pred grobom. Donijela je sa sobom kitu krizantema, ali ih nije imala kamo staviti. Sve
posude pri grobu, kamene i staklene, bile su prekrcane ekstravagantnim buketima koji su odavali
Verin ukus. Snijeg oko groba bio je svojski izgažen. Vera je jutros bila ovdje, i to s povećom grupom.
Olga odloži krizanteme na smrznuto tlo i potraži klupu. U blizini ih nije bilo, stoga sjedne kraj nekog
sasvim neznanog humka, malo podalje, na mjestu s kojeg se od Rahelina groba vidio tek kameni
okrajak. Kao da je važno, pomisli Olga. Ljudi na groblje ionako idu zbog čempresa, arkada i svečanog
mira. Dolje u toj rupi ionako nema ničeg. Ako igdje ima išta od Rahele Lerner, to je negdje drugdje.
Ako ima — a vjerojatno nema.
S dvadeset se Olga bojala smrti, isto tako s trideset i pedeset. Bojala se zatvora u Petrinjskoj, logora,
gladi, te-becea, partijske čistke, raka. Sad sa osamdeset, više se smrti nije bojala, iako je smrt bila
pred njom izvjesnije nego ikad. I logoru i tumoru neki su utekli, starosti nitko.
Zato je ovo mjesto nije plašilo. Bilo joj je naprosto žao. Bilo joj je žao što je Rahela Lerner umrla, što
nije s njom stigla provesti bar dio onog dugog, jednoličnog i besadržajnog traka na koji se svodio
njezin kasniji život. Rahela je umrla, a Olgi su potom bila poklonjena još desetljeća i desetljeća
življenja, golema količina vremena koje je nedolično rasipala, jer ga je imala napretek. Rahela ga je
imala malo. Ali — Rahela je bila slaba, a Olga jaka.
Rahela zato leži dolje u ilovači, a Olga sjedi na klupi, isječena i istučena, i čeka moguću upalu pluća.
A nije tako onda izgledalo. Olga je u to doba izgledala kao netko koga će smazati sušica ili tifus:
visoka, pepeljasto-bijele puti, slabe kose. Rahela je pak bila živahna, neumorna, rumene puti. Očistila
bi kao od šale zdjelu rezanaca s kravljim sirom, dok bi Olga dugo brljala vilicom po tanjuru.
To je bila Rahela koju je pamtila. Rahela koju su njezini primili da je spase pogroma. Rahela kojoj je
zatočeništvo teško padalo, jer njezina ćud nije trpjela skrivanje. Ona koja je bila zvijezda, morala je po
cijenu života sada biti anonimna. Ona koja je bila glazbenik, nije smjela svirati. Ona, divljakuša,
morala je hodati na prstima i izbjegavati vrt, jer nisu nikad mogli znati tko će od naizgled
dobronamjernih susjeda zavrtjeti telefon i dozvati ustaše.
To je bila njena Rahela, Rahela koju nikad neće zaboraviti. Rahela koja bi se uvečer uvukla pod njezin
poplun, pa bi do zore čavrljale o djevojačkim stvarima. Rahela bi se privila uz nju, grijući studene
tabane o Olgine noge. Gladila bi Olgu po kosi, polako, dugim pokretima kao da gladi mačku. Potom bi
je hladnim dlanovima sporo i brižljivo milovala po obrazu, boku i trbuhu. Olga bi ušutjela, prepustila
se užitku, a iz nutrine bi joj počela isijavati nedefinirana vrućina. Uskoro bi osjetila vlagu medu
butinama i neki ljepljivi, viskozni užitak kojem bi se posve prepustila, sve dok je ne bi svladao san i
dok Raheline studene noge ne bi postale tople koliko i poplun, krevet i sav okolni svijet. U to vrijeme
Olga nije sasvim razumjela kakav je to užitak obuzimao. Danas to zna, ali je baš briga.
To je priča koju bi Olga mogla ispričati o Raheli Ler-ner, svojoj prvoj ljubavnici. Ali nije je ispričala
nikome, ni u mikrofone, ni uz kavu. Nije ispričala ni Veri, tada premladoj da dijeli njihove šiparičke
tajne. Kad Olga danas gleda njezinu javnu bol, ozbiljno dvoji koliko se Vera doista može sjećati ičeg
što se zbilo onog dana kad su došli po Rahelu. Možda se sjeća kakvog odbljeska, impresije, slike - ne
više od toga. Olga se međutim sjeća svega. Sjeća se unifomiranih ljudi koji potežu njezinu noćnu
drugaricu. Sjeća se oca, dvorskog vinskog dobavljača, kako se odveć svečano odijeva prije nego što će
posljednji put prijeći prag i poći s ustašama na policiju. Sjeća se vlastite uloge u toj strašnoj noći: dok
su Rahelu odvodili, objesila se vojniku o ruku i urlala. Bacili su je na pod i mlatili nogama. Čizme su
lupale po bokovima, guzici i ramenima, skidajući prvi put caklinu mladosti s njenog gimnazijskog
tijela. Tako je počela trapnja, tako je počela starjeti.
Ali je preživjela. Preživjela je, a Rahela nije. Preživjela je jer je bila jača.
Olga ustane. Uputila se prema mirogojskoj kupoli i pogledala na sat. Mare je već mogla biti blizu
Zagreba. Treba požuriti. Mrtvi su mrtvi, a nju čeka još taj posao sa živima, posao koji treba obaviti
precizno i spretno, baš kao da u retorti miješaš osjetljive tvari.
15.
Dotad dvotračna cesta proširila se u čet-verotračnu rijeku vozila, razudenu i zamršenu u petlje i
križanja. Pokraj ceste promicali su neboderi i dimnjaci, dugačke stambene zgrade, šarene montažne
hale i derutne tvornice. Skladišta i tvornice potom su ustupile mjesto stambenim blokovima, a oni
poslovnim zgradama. Cesta se križala sa željezničkim nadvožnjakom, zatim oba s nasipom, pa s
rijekom. Zagreb.
Mare mu se nije mogla načuditi. Kristalne fasade od metala i stakla stajale su u susjedstvu natrulih
drvenih izba. Reklamni panoi s ugrađenom rasvjetom nadizali su se na krte zidove od opeka. Blato i
mramor obitavali su u susjedstvu. Čak ni nebo nije bilo poput neba u mistu, nego olovno i zagasito,
kao da se hrani dimom. Ali, ono najčudnovatije bilo je mnoštvo: neiscrpni, kuljajući ljudski mravinjak.
Izlazili su i ulazili u tramvaje, vozili aute, gurali se po nogostupima.
— Eto nas — reče stari čovjek i uzme šešir. Usnuli putnici polako su se budili, rastezali i navlačili
odjeću. Autobus je skrenuo u široku prometnicu, a potom još jednom u užu. Zaustavio se pod
golemim betonskim krovom. »Zagreb!« drekne šofer i iziđe van s ugašenom cigaretom u zubima.
Vani je bilo hladno, ali ne onako kao noćas na magistrali. Nije ta hladnoća bila nalik hladnoći od bure.
Bila je drukčija: vlažna, tiha, bez vjetra. Puštala te na miru ako ti pustiš nju, nije se bezočno zavlačila u
svako prozorsko okno, pod pragove i poplune.
Dakle, to je Zagreb — pomisli Mare, pa pogledom preleti okolni krajolik. Ono što je vidjela bilo je
neprivlačno.
Sve uokolo kao da je bilo iste boje, boje smoga i dotrajale cigle. Visoke i mračne zgrade od opeka,
skladišni kubusi oprljeni nataloženim smogom, blijedi asfaltni kolnik, pa čak i prljavi snijeg — sve je
bilo obojeno derivacijama iste osnovne boje, boje gradske periferije. Mari se činilo da su se čak i
oblaci i odjeća ljudi prilagodili tom monokromnom redu, pa su i oni olovnosivi, neupadljivi i tužni.
Opipa je li torba na mjestu. Potraži potom crvenu kapu i nabije je nevoljko na glavu. U međuvremenu
je iz autobusa izišao i starac.
— Eto — reče. — Drago mi je da sam imao čast. Valjda ćemo se nekad susresti.
— I ja bih to voljela. Hvala vam na društvu.
— Dopustite — reče starac, i pruži joj ruku — nisam se predstavio. Filipović. Profesor Filipović.
Mare mu reče svoje ime i stisne ruku. »Dobrodošli u Zagreb« reče starac, mahne joj i izgubi se u
gužvi. »Dobrodošla u Zagreb« ponovi ona bezglasno, i pogleda oko sebe. Gužva se nije smirivala,
svijet je kuljao odasvud, a motori, žamor i zvuči gradilišta spajali su se u jedan jedini, neprekinuti šum.
Uzela je torbu i počela hodati kamo je nosilo mnoštvo. Torba je bila teška pa je zastajkivala. Gdje god
bi položila torbu zamijetila bi malu, vlažnu lokvicu. Riba se očito počela odleđivati.
Hodala je neko vrijeme uz dugi, prljavi zid, našaran davno izblijedjelim slikarijama. Htjela je još
jednom provjeriti adresu. Otvorila je lisnicu i iz nje izvukla papirić. Onim istim, ukočenim rukopisom
na njemu je pisalo VRHOVAC 86.
Vratila je papir u lisnicu. Novčanik joj se najednom činio sumnjivo prazan. Rastvori ga. Ono što je
ugledala, užasnulo ju je.
U lisnici je ležao papirić s adresom, a do njega povratna karta. Osim toga, u njoj nije bilo ničeg
drugog. Snopića dvadesetica za sendvič i taksi više nije bilo. Novci su joj bili ukradeni.
Mare prekopa džepove. Pronašla je ključeve i nešto sitnih kovanica, jedva dostatno za kavu. Papirnati
novac nije našla.
Nanovo otvori novčanik. Izvukla je iz prazne lisnice kartu i adresu. Na dnu kožnog utora spazila je još
jedan bijeli papirić. Rastvorila ga je.
Na listu je bila napisana samo jedna riječ, ispisana pedantnim, dječjim rukopisom.
OPROSTITE
Sjela je zdvojno na torbu.
Netko ju je okrao dok je spavala. Uzeo je sve njezine novce i ostavio pismenu ispriku, kao da joj se
ruga. Sve je to učinio zbog stopedeset kuna, ili čak manje. Morao je biti očajan. Ali — kad se to
dogodilo? Dok je spavala? Kako to da nije ništa čula? Kako to da starac nije primijetio, a bio je budan?
Ili je možda to bio on?
Mare opet pogleda listić. Promatrala je obli, dječji rukopis, tražeći u riječi OPROSTITE trag drhtanja
staračke ruke. Bio je to on, pomisli. Nitko drugi nije to mogao biti, samo on.
Starac nije spavao, ni jedne jedine sekunde. Kad se nakon počinka probudila, našla je torbu pod
njegovim nogama. Sjeti se starčevih iskrzanih rukava i otrcanog kaputa.
I dalje je sjedila na torbi. Osjeti najednom kako se rafioli pod njenom težinom gnječe. Odmah je
ustala. Pomakne torbu u stranu. Pod njom je ugledala lokvu riblje sluzi.
Ljuljalo joj se pred očima. Hitno je trebala klupu, bilo kakvo mjesto da sjedne i predahne. Osvrne se:
klupe nije bilo kilometrima uokolo, samo sivi stanični zid i tvornica na tvornicu. Naposljetku je sjela
opet na torbu i uronila lice u dlanove.
Nije znala što učiniti. Imala je još sedam ili osam kuna, premalo za taksi. Vrhovac je daleko, torba
teška, vrijeme ružno, a riba se odleduje. Mogla je nastaviti dalje bez novaca. Ne bi joj to bilo ugodno,
ali — mogla bi zamoliti taksista da je odveze, pričeka pred portunom dok se ne popne gore i novce
posudi od tete Olge. Ako ne, čekaju je sati klatarenja s teškim teretom po bljuzgi.
Odlučila je. Ustane, podigne torbu i nastavi hodati. Taksi stajalište bilo je pri dnu ulice, gdje se uski
tvornički zid širio u trg.
Pokraj nje promicala je spora kolona vozila. U toj koloni Mare najednom ugleda taksi. Unutra nije bilo
putnika - samo vozač. Crveno svjetlo na križanju zaustavilo je kolonu, pa i njega. Mare mu mahne.
Ugledavši je, taksist da žmigavac i skrene na tramvajsku traku.
Vozio je mercedes svijetlo žute boje, a Mari se nije činio pretjerano nov.
— Dobar dan — reče Mare i sjedne na suvozačko mjesto.
— Dobar dan i vama — odgovori vozač. Bio je mlad. Izgledao je pristalo — krupan, pravilna lica,
tamne kose i ženski ljupkih očiju koje su odavale umor. Mari se nasmiješio ugašenim smiješkom
nekog tko još od rana radi.
— Kamo? — upita.
— Vrhovac 86 — odgovori ona.
— Dobro — reče vozač, iziđe iz kolone i okrene se preko dvostruke trake u smjer odakle je naišao.
16.
Srebrninu i tanjur položio je pažljivo u prtljažnik, pa sjeo u auto. Upalio je rnotor i pustio ga da se
ugrije. Pritisnuo je memorirani broj. S druge se strane začuo Sandrin glas.
— Jesi dobro? Nasmijala se. — Naravno.
— Sigurno?
— Isuse, Vinko! Trudna sam, neću umrijet od toga.
— Htio sam samo provjeriti.
— A ti?
— Sve je u redu.
— Je li te našao onaj... Trbar?
— Našli smo se... Sve je u najboljem redu.
— Onda bog.
— Sandra?
— Da?
— Doći ću kasnije danas. Možda dosta kasnije. Upao mi je neki ekstra posao popodne.
— Mislila sam da ćemo poći po ormarić.
— Kakav ormarić?
— Pa, ormarić za cipele. Gazimo po obući u hodniku, to moramo hitno riješiti.
— Pogledat ćemo za ormarić, Sandra. Sutra. Sori, tako je ispalo.
— Ne može nikako danas?
— Nikako.
— Uf, uf.
— Sori. Vidimo se večeras. Pusa.
— Pusa.
Odložio je mobitel i ubacio u prvu.
Krenuo je prema kolodvoru. Rijeka vozila vukla se kilometrima bez prekida. Automobilska kolona
sporo je klizila prema Branimirovoj, zastajkujući pred svakim crvenim svjetlom. Ljudi su u okolnim
autima živčanili. Vinko ne, on se na gužvu navikao. Pustio je da ga rijeka limarije nosi, i mislio svoje
brige.
A imao ih je. Trbar je bio briga, ozbiljna briga. Do večeri će imati novaca - možda. Ne sigurno, možda.
Ako ljudi odluče kupiti zdjelu. Ako mu Krištofić ponudi fer cijenu. Ako Trbar pristane uzeti mercedes u
zalog. Ako bilo što od toga zašteka, onda je bez ičeg - na ledini, gol. A San-dra o svemu tome ne smije
doznati ništa.
Na semaforu je zatitralo zeleno. Dodao je gas i krenuo, prateći drhturavu povorku limarije. Vozio je
niz Branimi-rovu i krajičkom oka ugledao mušteriju.
Neka djevojka, bezvezno odjevena, stajala je uz nogostup. Mahala mu je, a drugom je rukom
povlačila očito tešku torbu. Baš bih mogao malo taksirati, pomisli Vinko. Neće mu škoditi još stotinjak
kuna.
Zaustavio se uz pločnik i otvorio vrata. Djevojka ude u taksi i pozdravi ga. Vinko joj odzdravi.
— Kamo? — upita je.
— Vrhovac 86 — odgovori ona, a Vinko upali taksi-metar računajući unaprijed mogući ceh. Okrenuo
se preko dvostruke trake i uputio k botaničkom vrtu, proučavajući u retrovizoru putnicu.
Nije bila lijepa. Ne može se reć^ ni da je bila ružna. Ali - imala je nešto neprivlačno, ostavljala neki
nezavod-ljivi dojam koji su zajedno tvorili kosa, koža i odjeća. Čovjek ju je morao pažljivo proučiti da
vidi kako uopće nije građena loše. Imala je čvrste, pravilne sise i tanki, pjegavi, jebozovni vrat. Možda
bi bila seksi da se nije odijevala grozno. Vinku zapadne za oko putničina kapa. Isuse, što je smiješna -
pomisli - ovakvo bi što navukli nekom samo na reklami za alpsku čokoladu.
— Molim vas — reče najednom djevojka — Smijem li vas nešto zamoliti?
— Kažite.
— Ja nemam novaca za ovu vožnju.
— Sto ste rekli?
— Ja vam ne mogu platiti.
Vinko je pogleda zapanjeno, a onda uključi žmigavac i skrene u zaustavnu traku. Zaustavio je uz
nogostup i upalio sva četiri žmigavca. Gledao je curu kao da ne vjeruje vlastitim ušima.
— Jeste vi pri sebi?
— Ukrao mi je džepar sve novce.
— Vozite se onda tramvajem.
— Ne mogu, odledit će mi se stvari. Idem rodici. Ona će mi posuditi novce. Samo ćete me sekundu
pričekati, i bit će sve u redu.
— Zeno Božja, kako ti mogu vjerovati? Nemaš ništa prtljage, osim te kese.
— Dajem vam riječ.
— Može ta tvoja ne biti doma, i što onda?
— Bit će doma. Ona je stara žena, živi sama.
— A što ako nema novaca? Ko da je danas lako penzioneru izvući dvjesto kuna.
— Ima ona novaca, vjerujte mi. Bogata je, vidit ćete kuću.
Vinko se okrene kao ošinut.
Bogata starica, iz fine gornjogradske kuće, živi sama. Bila je to situacija od kakvih je živio. Nije ih bilo
mnogo, zato je svaku valjalo pomno obraditi. I toj bi staroj možda dobro došao netko tko bi joj donio
krumpir, ili utrpao ugljen. Najednom ga je sve to skupa zanimalo.
Ubacio je u brzinu.
— Gdje ste rekli da stanuje? Vrhovac?
— Da.
— Nek vam bude.
— Hvala vam. Hvala puno.
Krenuli su. Polako su milili niz botanički vrt. Semafor na Savskoj puštao je kolonu na kapaljku.
Mercedes je drndao ugrijan čokom. Vinko je petljao po radiju, ali nije našao ništa zanimljivo.
— Dakle, niste iz Zagreba?
— Ne, nisam ovdi bila još od djetinjstva. Idem obać staru tetu.
— Svaka čast. Danas se rodbina više i ne pazi, svi smo se odrodili.
— Istina. Otuđili smo se jedni od drugih.
Vinko je shvatio da se klopka zatvara, da mu opasno prijeti jedan od onih dugih, načelnin razgovora o
rasapu vrijednosti i o tome kako je svijet pošao k vragu. Odlučio je promijeniti temu.
— Znači, bogata vam je tetka?
— Kako znate?
— Pa rekli ste.
— Da samo vidite!
— Zbilja? Cime se bavila?
Mare odmahne rukom: — Ma, ona je znanstvenica. Ali, kuća je bogata od prije. Njeni su bili bogati još
za stare Jugoslavije, otac joj je bio dobavljač vina za princa.
— Kakvog princa?
— Ma nekog, što ja znam, Pavla. Još prije onog rata. A da vidite kuću. Sva je jedan muzej. Da vidite
samo — slike, kipovi, vaze...
Mare se razvezala. Počela je opisivati kuću na Vrhov-cu, onakvu kakve se maglovito sjećala iz
djetinjstva. Tada je ta kuća za nju bila kao škrinja s blagom. Sjećala je se kao divote za kakvu ni sad
nije imala priličnih riječi.
— A ta vaša tetka znači živi sama?
— Sama. Nikad se nije udavala.
Kod bivše mađarske vojarne skrenuli su ulijevo. Do Vrhovca su bila još dva semafora. Morao je što
više saznati o starici, a ne izazvati pri tome sumnju.
— Pa dobro, brine li se tko o toj gospođi? Mare prasne u smijeh. — Brine? O Olgi?
— Sto — znači, nije stara?
— Ma stara je, bit će blizu osamdeset. Ali ne znate vi nju, ona vam je zmaj. Moja mater kaže za nju
»stara partizanka«. Bistra, pokretna, vozi.. .Ne znam bi li ona i htjela koga u kuću.
Šteta, pomisli Vinko. Skrenuo je udesno i počeo se penjati uz vrhovački brijeg.
— Valjda će sad biti kod kuće?
— Ništa ne brinite. Zna da dolazim, mora bit doma.
Vinko je čvrsto držao volan, izbjegavao krpe leda i šutio. Mislio je o vili na Vrhovcu, sigurno secesijskoj
ili nešto slično. Mislio je o svemu onom što možda sadrži, o češkom porculanu i gipsanim odljevima,
srebrnini i bidermajeru. Bukovac, Klement Crnčić, Račić — svašta možeš naći po tim starim kućama.
Morat će upoznati tu staru. Morat će se potruditi da joj se svidi. Na koncu se uvijek svidi, svakoj —
samo treba vremena.
Ali nije imao vremena. To je bila jedina šteta: što se god nalazilo u toj kući, neće do večeras to
odnijeti Krištofiću. Neće keširati sad kad mu treba.
Osim ako...
Sama pomisao ga je sledila.
Takvo što nikad nije učinio. Nije o sebi imao osobitih iluzija. Ali - tu granicu nikad nije prekoračio, to
nije bio ni njegov stil ni njegova liga.
Sve do sad. Ali sad ima Trbara za vratom.
Vinko zastenje, očito dovoljno'čujno.
— Molim? — upita putnica.
— Molim?
— Rekli ste nešto?
— Ne, učinilo vam se.
Križanje se bližilo. Cesta se račvala u dva smjera. Uz rub ceste stajao je natpis koji je kazivao da je
Vrhovac lijevo. Morao se odlučiti sad - odmah, u nekoliko sekundi.
Tupo je gledao pred sebe, u razgrnuti snijeg, kolnik i nadolazeće račvanje. Mozak mu je radio kao
vekerica. Ponavljao je u sebi: ja starce pomažem, ne činim im nažao. Nikad im nisam naudio, i neću. A
onda je u glavi odvrtio i ostatak priče: Trbara, dečke uz biljarski stol, Sandru, mercedes. Nije se mogao
odlučiti. Upregnuo je sav posrani mozak, svih milijardu neuronskih stanica, ali nije se mogao odlučiti.
Pogledao je putnicu. Gledala je blesavo, ne sumnjajući ništa. Lijevo je bio Vrhovac, desno nepoznato.
Trebao je odlučiti sad.
Lijevo. Desno. Lijevo. Desno.
Držao je volan kao ukočen. Kad se račvanje približilo, skrenuo je.
Skrenuo je udesno.
Pogledao je prema stražnjem sjedištu. Djevojka je i dalje sjedila, nevino i bezbrižno. Zavio je niz brijeg
i nastavio voziti u nepoznatom smjeru.
17.
Vozili su se sve dalje i dalje, baš kao da do tog Vrhovca neće nikad doći. Mare baci pogled na
taksimetar. Pokazivao je već sto trideset kuna. Već sad je to bilo više no što je mater predvidjela za
taksi.
Vozač je uočio njezin zabrinuti pogled. Posegao je rukom prema taksimetru i pritisnuo tipku. Kotačić s
lipama ukočio se na mjestu.
— Krenuli smo malo izokola, da obidemo gužvu. Vidite i sami kakav je krkljanac. Stići ćete brže, a
neću vam to naplatiti.
— Jako ste ljubazni.
— Nisu vam svi taksisti gulikože, znate.
Mare se oraspoloži. Ako je isprva bila prestravljena velegradom, taj je strah sad raspršila ljudska
ljubaznost. Taksist ju je pristao voziti bez novca. Sad joj je odobrio popust. »Svugdje je uvijek isto,
važno je naići na dobrotu« pomisli. Zamolit će Olgu sto četrdeset kuna: čovjek je bio susretljiv,
zavrijedio je dobru ruku.
Kao da joj čita misli, taksist se nasmiješi. Mare mu uzvrati smiješkom. Gledala ga je. Bio je prelijep.
Lice mu je bilo pristalo i djevojački ljupko, oči svijetle, ali nadsvo-dene tamnim, orijentalnim obrvama.
A ako mu je lice i bilo ženski dražesno, ukupnom je pojavom ipak odavao čistu muževnost. Bio je
visok, golem, bez grama debelog mesa. Izgledao je kao princ iz ljubica, vitez zaštitnik. Mare s njega
nije mogla skinuti oči. Taksist to primijeti i uzvrati joj pogled, a Mare postideno obori oči.
Prostori po kojima su se kretali bili su sve čudniji. Isprva su prolazili kroz četvrti nalik Vrhovcu kakvog
se sjećala: dugo su i dugo vozili kroz kvartove obiteljskih kuća, mahom starinskih vila okruženih
drvećem. Onda su kuće postajale sve manje i skromnije, nalik onima na selu. Na koncu su prošli
pokraj neke ljupke crkve čiji je krov bio od raznobojnih crjepova. Potom su ušli u šumu i dugo se vozili
kroz nju.
»Ovo je doista zaobilazno« primijeti Mare, ali to nije bio prigovor ili sumnjičenje. Da ju je želio oguliti,
taksist ne bi ugasio taksimetar. Vjerovala mu je u potpunosti, ne možeš ne vjerovati licu poput
njegova.
— Vidjet ćete malo Zagreb. Onu stranu koju ljudi ne vide.
— Istina. Kad bih inače obišla sve ovo?
— Evo, blizu smo.
Počeli su se nanovo spuštati. U podnožju gore ugledala je u sumaglici grad, baš kao na dlanu: tornjeve
toplane, katedralu, nebodere. S obje su im strane opet počele promicati kuće. U jednom je času
ugledala visoki prugasti toranj, a na njegovu vrhu golemu kuglu. »Sto je ovo?« upita. »Vodotoranj«,
odgovori taksist, a Mare zbunjeno potvrdi glavom.
Stigli su na nekakvu čistinu, iskrčenu od šume. Uokolo su bile nedovršene novogradnje, a niže niz
ulicu grozd starinskih kuća okruženih parkom.
— Tu smo — reče taksist i otvori joj vrata. Mare ga pogleda zbunjeno.
— Ovo? Ovo je Vrhovac?
— Ovo. Broj osamdeset šest vam je tamo, trideset metara niže. Ja ne mogu dalje, jednosmjerno je.
— Ali, ovo je skroz drukčije nego što se ja sjećam.
— Gospodična, prošlo je i nešto vremena.
— A što su ove kuće? — upita Mare i pokaže prstom na divovski betonski blok.
— Novogradnja. Nedovršeno. Iskrčili su šumu zbog njih. Čuli ste za to, podsljemenska zona,
špekulanti. Ma fuj, bagra! Ne biste prepoznali ovaj kraj, da znate kako je tu bilo fino.
— Zaista se ničeg ne sjećam...
— Gospodična — je li vam adresa sigurno točna? Vr-hovac 86?
— Da, sigurno.
— Onda nema brige. Pođite dolje niz ovu uličicu, to vam je odmah s desna — ni sto metara.
Sto metara je po ovom snijegu bio komad puta. Nije joj se toliko pješačilo s teškim teretom u ruci.
— Hoćete da ostavim kese, kao polog?
— Ne treba. Vjerujem vam.
— Volila bih kad bi mogli stati ispred kuće.
— Gospodična, ne mogu, rekao sam vam.
— Trebat će mi možda vremena dok nađem.
— Ništa se ne sekirajte. Čekam vas koliko treba.
Taksist se nasmiješi. Gledao ju, je zavodnički, mangupski, onako kako nije svikla da je gledaju. Ali -
nije joj ponudio da će joj ponijeti boršu, a trebao je to učiniti.
Mare uzme torbu i zaputi se prema kućama. Nakon dvadesetak metara taksi se u magli više nije vidio.
Ušla je u ulicu. Premještala je torbu iz ruke u ruku svakih par metara. Sve je teže nosila teret. Unatoč
hladnoći, iz torbe je sad već prilično kapala sukrvica. Nogavica i skuti bili su joj puni masnih fleka.
Hladnoća joj je štipala lice, gore nego dosad. Ovdje je bilo mnogo hladnije nego u gradu. Bila je to
gorska hladnoća, neumoljiva i prodorna.
Prišla je kući na koju je taksist uputio. Bila je to vila s tornjićem, sva od mrke cigle. Okruživala ju je
visoka kovana ograda. Mare uoči nešto što ju je zbunilo: na pločici pokraj ulaza pisao je broj 61.
Mare se osvrne. Načas nije znala što bi, a onda pritisne kovanu kvaku da ude u dvorište. Istog časa
začuje bučni, bjesomučni lavež. Odskoči od vrata.
S unutrašnje strane na dvorišna je vrata nasrtao vučjak. Svom se snagom bacao na ogradu
proizvodeći zag-lušujući lavež. Pobudio je i ostale pse u susjedstvu, pa je sad čitava ulica odjekivala
uzbunjenom psećom kakofo-nijom. Mare iz kuće začu glas. Neka gospoda u kućnom haljetku izišla je
u dvorište i prišla ogradi. Pas se primirio.
— Izvolite?
— Je li ovo Vrhovac 86?
— Ma dajte! — odgovori žena i prezrivo se okrene. Pas joj se vrtio oko nogu.
— Gospodo! — vikne Mare, ali žena se već počela penjati uz stepenište. — Gospodo! — dozivala je
Mare — Tražim Vrhovac 86. To nije ovdje?
Žena se osvrne: — Gospodična! — odgovori — Nađite nekog drugog da se sprdate s njim! — a potom
ude u kuću.
Mare je ostala sama pred kapijom. Osvrne se. Ulica je bila pusta. Vjetar je s brda stao nanositi
pršavac, a nedugo potom počelo je doista sniježiti. Mare podigne torbu, pa je odmah pusti. Zglob
ruke već ju je svojski bolio. Taksist joj je trebao pomoći oko torbe, trebao je ako je zaista kavalir.
Podigne ponovo torbu i krene niz ulicu. Prešla je na suprotnu stranu ceste, gdje su trebali biti parni
brojevi. Prolazila je pokraj anonimnih, raskošnih kuća čija pročelja u njoj nisu prizivala nikakvo
sjećanje, nikakav bljesak već viđenog iz djetinjstva. Hodala je i hodala, nadajući se da će bar neka
kuća imati pločicu s brojem.
Naposljetku je jedna imala. Bila je to mrka, derutna kuća s visokim alpskim krovom. Mare priđe
pločici. Kućni broj bio je 48. Priđe idućoj. Imala je broj 46.
Okrene se u protusmjeru. U pravcu gdje su se brojevi trebali penjati naviše bile su još svega dvije ili tri
kuće. Slijedila je potom snijegom zametena ledina, pa betonski kub us nedovršene zgrade. Maru
uhvati očaj.
Morala je natrag. Taksist je čeka već petnaest minuta, možda i više. Treba mu objasniti u čemu je
problem. Treba njegovu pomoć.
Krenula je uz ulicu, što je brže mogla. Ubrzo se našla se na istom mjestu gdje ju je taksist ostavio.
Taksija nije bilo.
Vozač je otišao. Nije dočekao da mu plati. Otišao je, vjerujući da ga je izvarala, da je nepoštena.
Najednom je obuzme neizdrživ sram.
Osvrne se. Bila je sama nasred ledine. Vjetar je jačao. Najednom je ugledala kako se iz bjeline pomalja
crna točkica. Približavala joj se ljudska figura.
Bila je to neka žena - krupnija, dobro ušuškana kaputom i šubarom. Približila se Mari i pozdravila je.
Pozdravila je neznanku - onako kako je to običaj na selu, kako je bio običaj i u Marinu mistu.
— Gospodo?!— zavapi Mare molećivo. Žena stane.
— Recite?
— Pomozite mi, izgubila sam se.
— Kamo trebate?
— Vrhovac 86.
— Budi Bog s vama.
Mare ju je gledala preneraženo. Ali - činilo se da je neznankino čuđenje bilo još veće.
— Kakav Božji Vrhovac?
— Broj 86.
— Vrhovac, kažete? Ne Bukovac?
— Vrhovac, sigurno.
— Gospodična, jako ste pogriješili. Ovo je sasvim drugi dio grada.
— Kako ću doći do Vrhovca?
— Kako? Čekat ćete autobus, kao i ja. Onda ćete s njim do kolodvora. Tamo ćete pitati za dalje.
Mare pusti torbu na pod. Odjednom je uhvati smalaksalost. Zaklatila se u zraku, a gospoda sa
šubarom priskoči da je pridrži. »Gospodična, gospodična« čula je Mare kako gospoda ponavlja, a
onda joj se pred očima zavrtjelo, i više nije čula ništa.
18.
Nije smio gubiti vrijeme. Nagazio je na gas, pazeći da ga nanos leda ne odnese dovraga, u pokrajnju
grabu. Vozio je niz padinu, kroz sve gušći snijeg. Pahulje su gušile i ono malo preostalog danjega
svjetla. Vinko pogleda na sat. Još malo, pa dva.
Parkirao je u dvorištu. Zagradio je Kolesarovog golfa, ali to nije bilo važno, ionako se neće dugo
zadržavati. Pretrčao je dvorište, pazeći da ga Sandra ne vidi. Sišao je u podrum.
Jutros je Kolesar bio poslušan. Zaključao je prozor na ulicu i odložio alat, ali nije ništa premještao, niti
dirao ugljen. Vinko otključa svoj odjeljak, a potom i spremu. Sprema je bila gotovo prazna. Cijeli je
prostor zapremao tek jedan metalni sef. Vinko ga otključa. Odgrnuo je prvo plastičnu ceradu, a
potom i debeli sloj staklene vune. Ispod te zaštite, izolirane od vlage i hladnoće, po policama su
uredno posložene ležale njegove male tajne. U sefu je čuvao stvari za koje Sandra nije trebala znati.
Na vrhu je ležala kojekakva sitnež — svijećnjaci, srebrni beštek, kaleži iz župnih crkvi. Na srednjoj je
polici čuvao pravoslavnu ikonu, potamnjelu Bogorodicu s jedva vidljivim ćiriličnim slovima. Navodno
je bila iz Bukovice, navodno trofej iz Oluje. Na donjoj polici držao je nešto Gorjančićkinih stvari,
uključujući jednu stolnu uru. A sasvim u dnu ležao je Vinkov glavni adut. Bila je to ore-bićka zavjetna
slika, veliko platno s jedrenjakom koji brazdi nemirnim morem. Jedrenjak je imao tri jarbola napetih
jedara i austrijsku zastavu. Ponad lade je na vrhu oblaka sjedila Gospa i posadi pokazivala put iz
uskomešanih voda. Na tmastoj, nemirnoj površini mora kočio se natpis zlatnim krasopisom —
Famiglia Columbatich — Orebich Sabioncello.
Položi uru i sliku na tlo, pa rukom posegne još dublje. Kopao je rukom po dnu police, a onda napipao
što je tražio. Iz škrinje izvuče smotak obložen plastikom. Razmota foliju i sadržaj prostre na pod. Bilo
je to streljivo za pištolj — pet paketića, pakiranih mekih kartonom. Istresao je jedan. Meci za
policijsku berettu sad su mu ležali na dlanu, kratki i tusti kao sitni, stočni brabonjci.
Uzme praznu torbu i natrpa u nju manje musave komade ugljena. Povrh je stavio plastičnu kesu da
zamaskira sadržaj. U džepu je već imao pištolj, a za pojasom dugi ključ za automobilski kotač, najbolje
hladno oružje koje je mogao smisliti. Iz džepa izvuče crnu skijašku kapu. Rastvori je prstima, a u drugu
ruku uzme nožice. Oštricom je na kapi probio dva otvora, u širini očiju. Kapu je položio na vrh torbe.
Uzeo je šaržer u ruku, s namjerom da ga napuni. Stajao je tako neko vrijeme — s okvirom u jednoj,
mecima u drugoj ruci, kao da se nećka. Neće mi trebati, pomisli napokon. Ne smije se dogoditi da mi
trebaju.
Naposljetku se odlučio. Zatvorene paketiće streljiva vratio je u sef. Prazni okvir vrati u žlijeb na
pištolju. Osam metaka koji su mu porazbacani ležali na dlanu ugurao je u džep. Nikad ne znaš,
pomisli.
Zatvorio je škrinju. Još je jednom pregledao pripremljenu opremu. Torba, odvijač, kapa, pištolj - sve je
bilo na broju. Trebalo se samo odlučiti. Ali Vinko se još kolebao.
Stajao je tako u podrumu, važući još jednom za i protiv. Preispitivanje ga je obezglavilo: još maloprije
je bio odlučan, a sad nije znao što učiniti.
U taj čas zazvoni mobitel.
Bio je to Krištofić.
— Možeš doći sad? — rekao je — Mislim da imaš kupca.
— Mogu — odgovori Vinko i odloži pripremljene stvari. I sam se iznenadio koliko mu je laknulo.
19.
Dok se penjala uz stube, pogledala je na sat. Do groblja i natrag trebalo joj je dulje no što je planirala.
Nadala se da je Mare ne čeka pred vratima.
Mare ne bi ništa rekla, dakako. Ne bi se ni domislila nekoj razbibrizi, ne bi ni pitala susjedu ključ ili
otišla u gostionicu na čaj. Samo bi čekala pred vratima, a kad bi Olga došla krotko bi šutjela i gledala
je onim prijekornim pogledom koji je naslijedila od majke. Bila bi pomirena i krotka, a to bi Olgu
naljutilo više nego išta. Zato se nadala da ne kasni i da je Mare ne čeka.
I nije čekala. Pred vratima nije bilo nikog, Olgin je dom bio pust i nevino zaključan, onakav kakvog ga
je ostavila. Olga ude u kuću.
Zbacila je kaput i skinula cipele. Otvorila je štednjak. S dvije je vilice prevrnula puricu, a onda upalila
peć da se krumpiri dopeku i poprime tamnu boju. Potom se pres-vukla i ogrnula plaidom. Promrzla je
na groblju, tabani i leda bili su joj neugodno hladni. Toplina kuće postupno ju je i ugodno osvajala. Iz
pećnice su opet zamirisali pečeno meso i mirisne trave.
Pregleda još jednom stan. Zaključi da mu ne bi loše došla jedna ruka čišćenja. Uhvatila je partviš,
pomela kuhinju i predsoblje, oribala sudoper. Još je jednom kantom zalila zahodsku školjku. Onda se
sjeti ostave.
Popela se na stolicu i sredila gornje police. Presložila je zimnicu, džemove poredala do džemova,
kisele krastavce do paprika, tegle šalše od poma posložila jednu uz drugu. Pomela je pod ispod vreće
za krumpire, pa gomolje presula u kartonsku kutiju. Izdvojila je par proklijalih komada i bacila ih u
stranu.
Olga tad spazi foto laboratorij. Vera joj je prigovarala što kemikalije drži uz hranu. Koji put i Vera ima
pravo. Ako želi red u špajzi, mora to maknuti.
Popne se na stolicu i podigne na prste. Olga je bila kemičar, fotokemikalije je voljela spravljati sama.
U malim bočicama držala je spojeve potrebne za razvijače i fiksire - amonijak, natrijevu i kalijevu
lužinu, srebrni nitrat. Spustila je na tlo prvo kemikalije, pa gotovi razvijač i fiksir. Zatim spusti redom
na pod kadice, fotopapir, sušili-cu, aparat za visoki sjaj. Na kraju s police makne aparat za razvijanje.
Bio je kabast, visok i težak. Jedva ga je prenijela do nužnika.
Prenijela je u nužnik i sve ostalo. Aparat i kadice odložila je na mašinu za robu. Bočice s kemikalijama
nosila je oprezno, jednu po jednu. Provjerila je rok trajanja. Mnogima je istekao. Načas ih je mislila
izliti u nužnik. Sjeti se, međutim, da joj vodokotlić ne radi. Izlije li kemikalije u školjku, smrdjet će
tjednima.
Položila je bočice na mašinu, uz kadice. Pošla je u sobu i vratila se s vodootpornim flomasterom.
Ispisala je na bočice kemijske formule, jednu po jednu - za srebreni nitrat, kalijevu i natrijevu kiselinu,
solnu kiselinu, željezni klorid. Ispod svake kemijske formule masnim je slovima napisala PAZI. Nitko
neće navraćati u njezin nužnik osim nje. Ipak - pomisli - ove su stvari vrag za oči, nikad nisi dovoljno
oprezan.
Kad je bila gotova, pogleda još jednom laboratorij. Sad je zauzimao cijelu gornju plohu mašine.
Promatrala je taj nered, i najednom ju obuzme tronutost.
Gledala je jarke plastične kadice, buntove drevnog Fo-tokemikina papira, lijepe kromirane metalne
obline. Zanat koji izumire ovdje je bio konzerviran u svom zlatnom razdoblju. Laboratorij je kupila
pedeset prve, ili druge. Pripadao je vremenima kućne tehničke kulture, obiteljskih super osmica,
aviomodelarstva, kućnih dijaprojektora. Eri kad se mislilo da su inženjeri prvi ispod bogova, a svijet
njihov da ga obuzdaju, ukrote i iscrpe. Te ere više nema - iščezla je bez traga.
Olga pogladi vrat aparata za razvijanje. Činio joj se nalik nekoj dugovratoj životinji. U svoje vrijeme,
bio joj je poput kućnog ljubimca. Pružio joj je sate i sate nadahnute razbibrige, najljepše provedeno
vrijeme u životu.
Dosta cendranja — pomisli, i trgne se. Tek je sad uočila koliko se smeća nakotilo u čišćenju.
Staklenke, prašina, ambalaža hrane — sve u svemu, skupile su se tri vreće. Podvezala ih je, uhvatila i
pošla odložiti u hodnik.
Olgin hal imao je oblik trapeza. Bio je neugrijan i prevelik, pretrpan fotografijama, gipsanim
odljevima, malim broncama i lijepim staklom. Krunski ukras hodnika bio je ljupki secesijski vitraj nad
vratima, niz žutih i bijelih vitica koje su se sjedinjavale u ljubičastom središtu. Na prijepodnevnom
suncu središte bi vitraja projiciralo ljubičastu pjegu u centar hodnika. To je bio Olgin light show:
ljubičasta mrlja koja bi svaki dan buknula u jedanaest, a zgasnula u dva.
Pogledala je prema telefonu koji je nevino ležao na stoliću u predsoblju. Pomisli kako bi trebalo
nazvati Veru.
Željela ju je odobrovoljiti, reći joj da je članak u novinama bio baš dobro pogođen, da je bila na
groblju, kako je cvijeće divno. Udobrovoljila bi je, bile bi opet zakratko sestrice. Sto je najvažnije —
rekla bi samo suštu istinu, osim naravno onog o cvijeću.
Trebala bi nazvati Veru. Bilo bi lijepo to učiniti, i pravično. Olga pride rukom slušalici, a onda je
povuče.
Bilo je to jače od nje. Nije mogla.
U halu joj je najednom postalo hladno. Ušla je natrag u sobu i provjerila pečenje. Krumpiri su bili
rumeni koliko treba. Ugasila je peć i otvorila vratašca. Izvukla je pod-ložak i odlila malo masti od
pečenja na stranu, a potom puricu vratila natrag u grotlo.
Kad je to obavila, uhvati ružičasti svezak Biotechnology Today i nastavi čitati. Čitala je članak o
mikromanipulaciji jajnim stanicama. Svaki se put nanovo divila dokle je ta nauka otišla.
Pogledala je na sat. Petnaest do tri.
Mala je odavno trebala biti ovdje.
Pogledala je kroz prozor. Zameteni Vrhovac nevino se bijelio. Potpuni mir tek bi tu i tamo prekinuo
pokoji automobil. Zagrnula je zavjesu, sjela uz stol i uzela časopis.
20.
Na ustima je osjetila kiseli, mliječni ukus. Ob-lizala se i progutala sadržaj u ustima. Osjeti kako joj se
snaga vraća. Smalaksalost je popuštala, začula je oko sebe zvukove, stala razaznavati obrise.
— Evo, budi se — rekao je jedan ženski glas.
— Digao joj se šećer. Daj joj još toga — rekao je drugi.
— Gospodična, jeste pri svijesti? Čujete nas?
Opet je na nepcu osjetila metalni dodir žličice, a potom kiseli ukus. Osjećala je vibracije i drndanje.
Čula je šum motora i vibriranje stakla po kojem zaključi da je u nekakvu vozilu. Otvori oči.
Prvo što je vidjela bila su dva lica.
Dvije žene zabrinuto su je proučavale. Jedna od njih bila je gospoda s kojom se susrela na ledini,
drugu nikad nije vidjela. Ta druga je u ruci držala žličicu i otvoreni jogurt.
— Evo je. Probudila se. — reče.
— Gospodična, jeste dobro?
Mare kimne glavom i ispravi se.
Sjedila je u autobusu — glave položene na naslon, nogu dignutih na sučelno sjedište. Autobus je bio
gotovo prazan. U nju nisu piljile samo dvije spasiteljice, nego i svi ostali putnici, a nije ih bilo nego
pet-šest.
— Što se dogodilo?
— Onesvijestili ste se. Bila sam toliko slobodna da vas ukrcam u autobus, kad ste mi već rekli kamo
idete.
— Ja moram na Vrhovac.
— Vrhovac nije ni blizu — reče druga žena, ona s jogurtom — jako ste se zabunili. Hoćete još jogurta?
Mare kimne potvrdno glavom i otvori usta, kao dijete. Progutala je kiseli zalogaj, a onda nastavila: —
Taksist me doveo gore. Rekao je da je to Vrhovac.
Dvije su se žene uzajamno pogledale. — Bože dragi, kako čudno! Tko danas sve ne vozi taksije!
— Ma to su ti dotepenci, Hercegovci, kaj ja znam. Kao da oni poznaju Zagreb.
— Istina! Znate što se mojoj sestri dogodilo nedavno? Taksist je nije znao odvesti do svetog Marka.
Kaže, nije nikad čuo.
— Budi Bog s nama!
Mare se sad već sasvim uspravila. Gledala je grad koji je promicao pokraj prozora. Vidjelo se da se
spuštaju prema centru: trgovine i kiosci bili su sve češći, promet gušći.
— Ja moram na Vrhovac — ponovi Mare, a gospoda odloži jogurt.
— Ovaj bus će vas dovesti na taksi stanicu. Uzmite taksi.
— Nemam više novaca.
— Onda ćete sjesti na tramvaj broj dva i pitati šofera.
— Broj dva ne vozi — uplete se druga gospoda — Ju-kićeva je raskopana.
Autobus je neko vrijeme brujao na semaforu, a onda se ulio u široku prometnicu. Skrenuo je potom
na ugi-balište, svi su putnici ustali, a šofer izišao van. Mare se uspravi i pogleda u kakvom je stanju.
Bila je isflekana, zgužvana, raščešljana. Povrh svega, sad joj je i kaput bio iskapan od jogurta.
— Hvala vam — reče gospođama, a one se srdačno nasmiju.
— Znat ćete se snaći?
— Baš i ne.
— Eto, dvojka vam ne vozi. Najbolje vam je pješice do centra, do Trga. To ćete znati naći?
— Da.
— Eto. Kad dođete tamo, sjednite na tramvaj. Svaki za Ilicu. Silazite na četvrtoj stanici...
— Petoj — upadne druga.
— Petoj, da. Kad sidete, na Ilici uzmite bus. Nije vam to kraj svijeta. Trebat će vam, tako, tri frtalja
sata...
— Sat, barem. — upadne druga.
— ...možda sat. — odgovori prva, i doda: — Eto, sretno.
Zene su se razišle svaka na svoju stranu. Mare je ostala sama, s torbom pokraj sebe. Pokušala je
podići torbu, ali snage su joj bile na izmaku. Pogledala je u tlo. Sluz i slana voda vukle su se već za
njom kao ponižavajući trag.
Pogleda uokolo. Prepoznala je mjesto gdje se nalazila. Bila je već ovdje. Na ovom istom mjestu rastala
se od starca.
Sjela je na prvu klupu. Zatvorila je oči i stala moliti. Molila je Svetog Nikolu koji štiti putnike, Svetu
Lucu kreposnu, Blaženu Gospu i Svetoga Antu. Sjeti se Svetog Ante sa zida u svojoj sobi. Držao je u
ruci sočni, mesnati ljiljan. Imao je velike, vlažne, skoro ženske oči - oči nalik taksistovima. Mare se tad
sjeti svojih bludnih misli. Sjeti se kako je čovjek zaludu čekao da mu plati. Sjeti se kako je vjerovala da
joj se nabacuje.
Zaklopila je dlanovima lice, da sakrije crvenilo. Obuzeo ju je strašan stid. Opet je bila na početku.
21.
Ovaj put nije imao živaca za lutanje Deže-lićevom i traženje parkinga. Zaustavio se točno pred Kriš-
tofićevim dućanom, parkirao na kolniku i upalio sva četiri žmigavca. Promet je opet jačao,
popodnevna špica se bližila, a zeleni val se gušio od prometa. Vinka je, međutim, za to sada bolio
kurac.
Ušao je u dućan. Čuo je Krištofića kako u stražnjoj sobi telefonira. Odmah je s vrata ugledao svoju
rokoko zdjelu. Ležala je na pultu, položena na ponjavu, ali od-grnuta. Krištofić ju je nekom nedavno
pokazivao.
Čekao je neko vrijeme, slušajući razgovor. Krištofić je bio dobre volje, svako malo bi se u slušalicu
kozje cerekao, kao da je osoba prijeko prvoklasni šeret. Vinko je znao da ga je Krištofić spazio. Ali,
antikvar je nastavio brbljati u slušalicu, namjerno i drsko.
Sugovornici su se domalo pozdravili. Krištofić se napokon dovukao do pulta. »Stigao si?«, upitao je,
hineći iznenađenje. »Jebem ti mater«, pomisli Vinko, ali ne reče ništa.
— Gdje su kupci?
— Nisu te čekali.
— Zašto?
— Uvjerio sam ih da ne trebaju. Bolje po tebe.
— Zašto?
— Pravi su purgeri, pet generacija. Znaju svaku gornjogradsku obitelj, do zadnje babe. Iskreno, teško
bi prošao njihovo rešetanje. Nisi ti za taj kviz.
— I?
— Rekao sam im da si moj kolega, da je zdjela druga ruka. I da nije iz Zagreba.
— I popušili su?
— Naravno.
Možda i bolje, pomisli Vinko. Nije mu se sad izlagalo sumnjičenju neznanaca, za to nije imao ni
vremena ni volje. Ako hoće komad, hoće ga — prosto ko pasulj. Ponekad je bilo dobro imati Krištofića
za partnera, znao je ljudima izbiti suvišne bube iz glave.
— I? Znači, uzimaju?
— Oduševljeni su. Kažu da već dugo tako nešto traže.
— Odlično. Koja je cijena?
— Tisuću i sto.
Vinku je krv briznula u glavu. Poželio je Krištofića rukom dohvatiti preko pulta, primiti ga za ovratnik i
baciti na gipsane odljeve na polici. Tisuću i sto, bjesnio je, jebemti mater — ti ćeš meni za ovo nuditi
tisuću i sto?
Ipak, zadržao je sabranost. Nije smio izgubiti živce, barem ne sad.
— Samo toliko? To je malo.
— Toliko sam dobio.
— Ne seri.
— Sto misliš, da ja serem kune? Čovječe, toliko sam dobio: stvar iz druge ruke, nepoznat izvor...
— Malo je.
— Koliko ja znam, ne možeš puno birati.
Krištofić je to rekao hladno, kirurški. Ta rečenica govorila je sve. Govorila je: jebi se, Vinko. Znam da si
dužan ko Grčka. Uzet ćeš pola cijene jer ti novac treba što prije. Kriš-tofić je Vinku sve fino nacrtao, a
ovaj to nije mogao otrpjeti. Opali šakom o pult tako da je zdjela poskočila u zrak.
— Ne seri! — drekne Vinko — Ajde, zovi sad te ljude, pa da ja čujem koliko si pogodio!
— Vinko, umiri se.
— Ajde, govno jedno! Zovi ih sad, preda mnom!
— Vinko, umiri se ili se kupi van iz mog dućana! — odgovori Krištofić, sad već bio ozbiljno ljut.
— Jebem ti mater, soma i sto! Pa ovo vrijedi dva i če-tristo, minimum!
— Zadnji put ti govorim...
— Ti ćeš meni soma i sto, pička ti materina...
— Vinko, gubi se.
— Što?
— Gubi se — reče Krištofić odlučno i zamota zdjelu natrag. — Nema ništa od posla. Vrati se sutra, kad
se središ.
Bio je to ubod floretom u srce, a Vinko je toga bio svjestan. Njemu nije novac trebao sutra, ni dvije ni
tri tisuće. Trebao mu je sad, a Krištofić je to očito znao. Zagrnuo je zdjelu i pružio je Vinku: - Promisli
malo, pa se vrati.
Vinko ga je zgrabio za ovratnik. Držao ga je u šaci, podigao ga pedalj od tla i gledao kao da će ga
zgromiti. Zamišljao je krš kakav bi mu bio u stanju prirediti. Bio je jači, mladi, brži. Zgrabio bi ga, bacao
s kraja na kraj dućana, porazbijao bi vitlajući njime štukane anđele, ziviebl i mletačka ogledala. Prebio
bi ga kao psa. Ali, ne bi dobio niti tisuću i sto. Tisuću i sto koji ga čak ni neće spasiti od Trbarovih
razbijača.
Vinko najednom popusti stisak. Sjetio se torbe pune ugljena, kape, odvijača i pištolja. Sjetio se bake
na vrhovač-koj adresi. Još je imao šansu. Još je mogao skupiti novce. Još je mogao učiniti ono. Ali, za
to je trebao Krištofića. Bez Kri-štofića je bio bespomoćan. Vinko ga pusti iz šaka.
— Dobro — reče najednom. — Uzet ću toliko.
Krištofić ga zbunjeno pogleda. Sređivao je zgužvanu kecelju i zurio u njega onako kako gledaš neku
opasnu, neuračunljivu pojavu.
— Uzet ću tisuću i sto za ovo. Ali trebam više novaca. Doći ću noćas s još jednom turom, s jakim
stvarima.
— Koliko jakim?
— Najjačim. Prvorazredna predratna kolekcija. Slike, kipovi, srebro.
— Tko?
— Moš mislit. Da ti ne bi rekao.
— Nosiš sve odjednom?
— Sve odjednom.
Krištofić se odmakne podozrivo od pulta. Sumnjičavo ga je gledao, a onda progovorio: — Ne sviđa mi
se to. Da ne spremaš štogod nepametno?
— Ne brini.
— Brinem. Ovo ne sliči ne tebe. Neću policiju...
— Neće bit policije.
— Sto, nemoj mi samo reći... izboksao si oporuku?
— Tako je.
Krištofić ga je još gledao sumnjičavo: — A obitelj?
— Nema je.
— Sereš!
— Nema je.
Krištofić ga je promatrao dugo i bez riječi, a onda zdjelu spremio pod pult. »Dobro », rekao je,
»vidimo se večeras«. Pružio je Vinku svežanj novčanica.
Vinko izleti na ulicu. Nad zimskim Zagrebom padao je rani sumrak. Nebo je bilo olovno tamno. Osjetio
je mučninu od gladi.
Sjeo je u auto. Opipao je u džepu tisuću i sto. Do maloprije su postojali razni putovi, razni načini da
ovaj dan završi dobro. Sad je postojao samo jedan način, samo jedan put. On je vodio na Vrhovac.
22.
Za njom se još uvijek vukao sramotni trag slane vode i sluzi. Mare se pretvarala da to ne primjećuje,
prtila torbu i grabila prema centru.
Noćilo je. Grad, međutim, nija zamirao. Dapače, činilo se da mu je električno svjetlo udahnulo novu,
umjetnu živost i trgnulo ga iz popodnevnog drijemeža. Ulice su opet vrvjele pješacima, izlozi su se
ljeskali okupani neonom, buka se pojačala. Grad je brujao intenzivnim, jednoličnim šumom, smjesom
automobilske buke, pneumatskih bušilica, glazbe iz lokala i tramvajskog kočenja.
Hodala je sličnim ulicama koje su se slijevale u slična križanja. Svuda uokolo kuće su bile mrke od
smoga, urešene štukaturama, a fasade su im prekrivali svijetli, svečani prozori. Tu i tamo banula bi u
neki park ili na trg. Prolazila je pokraj krpica zelenila, poneke ljuljačke ili perivoja. Ali uglavnom je
hodala kroz ulice, još ulica i još ulica, obilazeći hrpe nečistog snijega. Prolazeći pokraj jednog parka
spazila je kako u kričavim skijaškim jaknama naprijed i natrag špartaju kurve. Prošla je pokraj jednog
prodavača kestena, pa drugog, pored jedne pizzerije, pete, šeste. Na koncu je izbila na veliki, svijetli
trg.
Bio je pun štandova. Ljudi su pod šatorčićima prodavali rukotvorine, božične ukrase, privjeske za
ključeve, nožiće, novčanike i razglednice, ali ponajviše stare knjige i ploče. Prodavači su većinom bili
mladi muškarci. Nosili su bradice ili rinčice, i doimali se kao studenti. Neki su trgovali novim knjigama,
neki starim iskupusanim sves-kama nalik na one što ih je posuđivala iz zadarske školske knjižnice.
Neki su na štandu držali diskove, ali mnogi i stare vinilke kakve više nisi mogao kupiti dolje u mistu.
Na ponekoj omotnici uočila je ime koje poznaje: Olivera, Dibu, Britney Spears, Madonnu. Ipak, većinu
lica na omotima nije nikad vidjela.
Prošla je pokraj štanda na kojem je neki mladac prodavao hrenovke u kruhu, vruće toliko da su se
pušile. Privukla ju je glasna glazba pa se zaputila k središtu trga. Tamo se nalazila natkrivena, šarena
pozornica, a na pozornici je s mikrofonom u ruci stajala neka dugonoga crnka. Mari se činilo da ju je
već vidjela na naslovnici ženskog časopisa. Crnka je pričala o sponzorstvu i nekakvom sapunu, a onda
su na pozornicu izišli glazbenici i počeli svirati. Crnka se povukla, a Mare nastavila dalje.
Ušla je u jednu od pobočnih ulica. Prošla je pokraj pravoslavne crkve, opasane željeznom ogradom i
utonule u tamu. Ruka ju je već neizdrživo boljela. Morala je pod hitno odmoriti šaku. Povukla se u
jedan natkriveni haus-tor i položila torbu na tlo. Osvrnula se oko sebe. Ugledala je pločicu s imenom
ulice.
Ulica se zvala Preobraženska. Naziv joj je zvučao poznato.
Bila je to ulica u kojoj živi starac iz busa.
Potražila je broj tri. Ulica je bila kratka, pa ga je pronašla učas. Masivna drvena vrata imala su prozore
od mutnog stakla i tešku mjedenu kvaku. Haustor je bio neosvijetljen. Mare pritisne kvaku. Vrata su
bila zaključana.
Pritisnula je tipku za svjetlo, i rasvijetlila parlafon. Čitala je redom niz nepoznatih prezimena, sve dok
pri dnu stupca nije pronašla ono koje je tražila. Na prekidaču je pisalo FILIPOVIČ. Prezime je bilo
napisano rukom - ženskim, užurbanim rukopisom, sasvim drukčijih od starčeva. Ali, prezime je
odgovaralo, on doista živi ovdje. Ako ju je već okrao, zašto joj je dao točnu adresu? Ili je ipak nije on
okrao?
Odložila je torbu i odmaknula^se. Gledala je debela, masivna vrata. Ta su je vrata dijelila od njenog
suputnika, čovjeka koji ju je okrao, ponizio je, uzrokovao sve njezine nevolje. Izvadila je iz džepa
papirić. Još je jednom pročitala poruku oprostite. Nije razumjela je li poruka čin poruge, ili skrušene
isprike. Da bi to saznala, morala je proći kroz ova vrata.
Haustor najednom obasja svjetlo. Vrata se otvore i na ulicu iziđe žena srednjih godina, dobro
ušuškana u zimsku odjeću. Mare prihvati vrata s namjerom da uđe, ali žena se okrene prema njoj i
oslovi je:
— Vi idete nekom gore?
— Molim?
— Vidim da nemate ključ. Idete nekom gore? Mare se zacrveni — Idem Filipovićima.
— To vam je četvrti kat. — reče neznanka. — Lifta nema. I zatvorite vrata za sobom. Vidite kaj je ovo
došlo, lopova kak u priči.
Kad je Mare došla do kata, stubišno se svjetlo utrnulo. Pipkala je kratko u mraku, dok nije napipala
sklopku. Rasvijetlila je stubište. Bilo je otmjeno i strogo: štokovi od teška drva, ograda kovana i
tamna, uobličena u vitice i cvijeće. Cvijeće je bilo zloslutno crno, kao da je ostatak nekog davnog
zgarišta.
Stigla je do četvrtog kata i pronašla vrata. Uz starinsko, leptir-zvonce nalazila se jednako starinska
pločica na kojoj je pisalo prof. FILIPOVIĆ. U uglu vrata stajalo je električno zvono, a uza nj natpis
Filipović-Majkić. Mare se kratko dvoumila, a onda pritisnula električno zvono.
Iz kuće su se začuli koraci, a potom zvuk nekog tko prčka po zasunu. Vrata su se na koncu otvorila. Na
njima je stajala žena srednjih godina u kućnom haljetku. Kad ju je ugledala, Mare se prestravila.
Žena koja joj je otvorila bila je Linda. Bila je to ista ona žena koju joj je starac predstavio kao svoju
unuku, i pokazao joj njenu sliku. Ali, ova Linda koju je sad gledala pred sobom razlikovala se od Linde
na slici. Imala je barem deset godina i barem petnaest kilograma više. Žena pred Marom bila je osoba
srednjih godina, već prilično punašna. Frizure a la osamdesete očito odavno nema: umjesto nje,
starčeva navodna unuka imala je konzervativnu trajnu žene srednjih godina.
Mare suspregne iznenađenje, i pozdravi.
— Dobar dan. Trebala bih profesora Filipovića. Žena ju je gledala, oprezno i sumnjičavo.
— Trebate profesora? — reče — A zašto?
Mare obori glavu — Zbog nekih novaca. Ako mogu s njim...
Navodna Linda i dalje ju je gledala. A onda pritvori vrata, okrene se i vikne iz svega glasa »Mama!«.
Još se jednom zaderala »Mama!«, tek je onda dobila odgovor.
— Što je!?— začulo se iz dubine stana.
— Mama, neka je žena ovdje, zbog tate.
— Opet?
— Opet.
Vrata su se nanovo otvorila. U Lindu je na vratima sad stajala starija žena izmučenog izgleda. Izgledala
je kao starčeva vršnjakinja, ne kao kći. Doimala se umorno. Promatrala je Maru, ali ne sumnjičavo kao
Linda, već prije kao da se boji.
— Što — progovori stara — ukrao vam je novce?
Mare ne odgovori, nego joj pruži papirić. Starica je piljila u jednu jedinu napisanu riječ kao da
proučava kakav referat. Rukopis je očito dobro poznavala.
— Je li on ovdje? — reče Mare.
— Koliko vam je ukrao? — reče stara.
— Mogu li s njim razgovarati?
— On ne živi ovdje. Koliko vam je ukrao? — reče mlada nestrpljivo.
— Gdje ga mogu naći?
— Nemojte ga tražiti. Koliko vam je ukrao, pitam?
— On mi je dao vašu adresu.
— Znam, kao i svima. Ali, on ne živi ovdje. — odgovori mlada.
— Bog zna gdje on živi — dometne stara — Možda s klošarima. Recite — koliko vam je ukrao? Mi
ćemo vam nadoknaditi.
Mare ih je gledala. Gledala je dvije žene: mladu -ljutitu, i staru - molećivu i umornu. Oborila je glavu,
uhvatila torbu i odmakla se od vrata.
— Moram ići — promrsi.
— Koliko vam je ukrao? Koliko? — ponavljala je starica i dalje, poput zlostavljane papige. Mare nije
odgovorila. »Moram ići!« — ponovila je, pa se s torbom u ruci stuštila niz stube kao da bježi od aveti.
Optrčala je dva niza stuba, kad je za sobom začula glas. Starčeva unuka, (ako je to uopće bila) spustila
se puni kat za njom i derala iz svega glasa:
— Ako ga vidite, recite mu da ne dolazi ovamo! Jeste li čuli, da ne dolazi! Nikad! Nikad više!
Mare se štrcala u prizemlje i kao bez duše istrčala na trg. S pozornice se još čula glazba. Crnke na njoj
više nije bilo. Umjesto nje, na pozornici je bio dječji zbor i pjevao neku pjesmicu na očiti plejbek.
23.
Vozio je uz Vrhovac, što je sporije mogao. Kako se ulica penjala prema brijegu promet je bio sve rjeđi,
a rasvjeta sve škrtija. Vinku je i jedno i drugo jako odgovaralo.
Kad je procijenio da bi broj 86 mogao biti blizu, parkirao je automobil, tražeći pogodnu debelu sjenu.
Izišao je i prošetao izgaženim nogostupom, sve dok nije našao traženi broj.
Kuća je bila prelijepa. Secesijski kitnjasta, s ulične je strane bila prekrivena keramičkim pločicama s
floralnim ornamentom. Zabat je bio drven i kasetiran, na uglovima urešen lažnim vazama iz kojih su
se izvijale štukane vitice. Na dvorišnoj strani vila je imala lijepi, ali derutni trijem koji je netko
prostački ostaklio. Vinko gurne kovanu kapiju i priđe haustoru. Na parlafonu je vidio tri tipke, do
njega tri poštanska sandučića. Provjerio je prezime. Bio je na pravom mjestu.
Nije zazvonio. Vratio se natrag do auta. Iz prtljažnika je izvadio dugi odvijač i torbu, a iz pretinca za
rukavice pištolj i kapu. Krenuo je natrag prema kući. Kad je ušao u dvorište, ugazio je na plohu leda i
proklizao. Tresnuo je na pod i ispustio torbu. Opsovao je i ustao.
Provjerio je džepove. Kako je pao, meci su mu ispali iz džepa i razbježali se posvuda. Prišao je
prevrnutoj torbi. Kad ju je podigao, na mjestu gdje je stajala ugledao je upadljiv ugljeni trag. Rukom je
zagrabio snijeg i zagladio grafitnu fleku, osvrnuvši se vidi li ga tko. Potražio je kapu i metke. Nakon par
minuta traganja, pronašao ih je šest. Dva su nedostajala. Nije bilo ni kape. Očito su pali u grmlje.
Po ovom mraku, metke i kapu ne bi našao satima. Dvojio je što učiniti, a onda zaključi da nema
izbora. Uzme torbu u ruku, zabije odvijač o pojas hlača i nadigne kapuljaču. Do vrata je stigao
neprimijećen.
Pritisnuo je tipku i pričekao. Uskoro je začuo starački glas.
— Da?
— Dobar dan. Gospoda?
— Tko je?
— Imam paket za vas.
— Paket?
— Da. Od rodbine, iz Dalmacije.
— Paket od Vlatkinih?
— Tako je.
— Uđite.
Začuo je krčanje i pritisnuo vrata. Popeo se na kat. Primijeti kako staričina vrata imaju rezu. Ukoliko
ga vidi zakrabuljenog, neće otvoriti. Bude li provaljivao, razbu-dit će susjedstvo. Morat ćemo ovako,
promrmlja Vinko i nevoljko svrne kapuljaču. Zazvoni na vrata.
Zazvonio je samo jednom. Istog se časa negdje u dubini stana upalilo blijedo svjetlo. Čuo je spore
korake u kućnim papučama. Lice mu najednom rasvijetli bijeli mlaz svjetla: starica je upalila žarulju u
hodniku. Kroz mutno staklo na vratima vidio je njezinu nejasnu konturu, čuo je kako se muči s
bravom. Brava je na koncu škljoc-nula, a vrata se otvorila.
Gledala ga je začuđeno.
— Vi ste donijeli paket?
— Da.
— A Mare?
— Nije mogla. Meni je bilo usput, ionako sam putovao.
Olga ga još jednom prouči pogledom, a onda primijeti torbu koju drži.
— To je to?
— Da.
— Uđite.
Uvela ga je u hodnik. Bio je prostran, gotovo prazan, prekriven crnim i bijelim pločicama koje su
tvorile šahovski ornament. Starica priđe kuhinjskim vratima, a onda se najednom okrene.
— Dajte to meni — reče, i pokaže na torbu.
— Neka, ja ću. Teško je.
— Vi ste iz mista?
— Da.
— Ne poznajem vas. Ne govorite kao iz mista. —- Nedavno sam doselio.
— Tako. A Mare nije mogla doći?
— Ne.
— Šteta.
— Što ćete.
— A zašto? Zar Vlatka nije dobro?
Vinko ne odgovori. Nije mu se uplitalo u izmišljanje i improvizacije. Sad je bio trenutak, trenutak da
učini što se mora.
»Niste mi rekli, ili je Vlatka...« zausti Olga, ali ne dovrši rečenicu. Osjeti snažan udarac u glavu. Pred
očima joj se zatamnilo.
Vinko je stajao na vratima dnevne sobe. Pred njegovim nogama ležalo je mlohavo tijelo. Odvijač mu
nije ni trebao, dovoljan je bio jak udarac podlanicom da se starica sruši kao vreća. Prignuo se i
provjerio bilo. Blago je pulsiralo: bila je živa.
Vinko povuče tijelo s vrata, pa ugasi svjetlo u hodniku. Morao je djelovati brzo: djevojka je svaki čas
mogla naići.
24.
Držala je torbu i trčala. Trčala je panično, kao da hoće pobjeći što dalje od one strašne kuće. Trčala je,
a onda ju je nakon stotinjak metara presjekao umor. Hladni zrak prodirao joj je u pluća i palio
bronhije. Slezena ju je pekla, šaka isto tako. Savila se u struku i oštro dahtala. Zastala je da se pribere,
pa nastavila je dalje.
Ugledala je tramvajske tračnice. Prekorači ih i produži prema još jednom trgu, većem, ali praznom,
bez štandova i ljudi. Prošla je pokraj visokog i tjeskobnog nebodera koji se doimao kao bez ulaza i
vrata. U njegovu prizemlju ugleda vitraj od bojana stakla i veliki mramorni križ. Unutta, u suterenu,
bila je crkva. Stisnula se tu, zbijena u nedostojnom prizemlju, baš kao da se i Krist ne osjeća ugodno u
blještavom okružju. Mare osjeti potrebu da ude i da se pomoli.
Side stepenicama u suteren. Ono što je izvana izgledalo kao neugledna kapela iznutra se razotkrivalo
kao mala, ali ipak prava crkva. Bila je mračna, po obličju moderna, ali dotrajala i zapuštena, baš kao
da se ne može natjecati sa sjajem okolnih izloga. Mare sjedne.
Osjećala se kao u utočištu. Vani je svijetlio velegrad, ulice su pulsirale, treštali su zvučnici, žurilo se,
trgovalo, trošilo novce. Ovdje je bila van dosega svega što je loše-blještavih dućana, raskoši, grešnih
misli. Sjeti se još jednom taksista, njegovih tamnih obrva i krupnih očiju. Nije više osjećala stid, nego
nepomični mir koji ju je krijepio. Gledala je stalak s niskom voštanica, vitraje na prozorima i oltarnu
pregradu od višebojnih, staklenih cigli. Voštano svjetlo i neon presijavali su se na staklu u zagasitim
bojama, pa joj se činilo kao da ju je netko potopio u ugodno, mlačno, pastelno more.
Molila se, tiho, pomičući usnama. Molila se Gospi, Svetom Anti i Luciji da je poštede iskušenja i
prekomjernih želja. Nije željela žudjeti za onim što ne može dobiti. Molila se zaštitnici kreposti da joj
pomogne, da se zadovolji s onim kako joj je, da istrijebi iz nje čežnju za raskoši, ambicijom i bijegom.
Pomolila se Vinku Ferrerskom za materino zdravlje, da tumor u utrobi ne nabubri opet, nego da
usahne spaljen zračenjem. Molila je Svetog Antu da popravi materinu ćud, da ne bude tako prijeka i
osvetoljubiva. Molila je Svetog Nikolu da ovaj put privede dobro kraju, kad već nije dobro započeo.
Molila je tako sve dok je nije prekinuo glasan zvuk. Bio je to napad nečijeg suhog, neugodnog kašlja.
Kašalj je grubo odjeknuo praznom dvoranom. Mare se okrene. Čovjek koji je kašljao sjedio je do
vrata. Pred njim je bio stolić s robom: prodavao je nabožne brošure i značke. Pogledali su se.
Izgledao je kao klošar. Vjerojatno je i bio klošar: nosio je musavi, otrcani kaput s mustrom na riblju
kost, šal omotan oko grla, čizme bez vezica i staru navijačku kapu. Nokti su mu bili duhanski žuti, crte
dlanova istaknute od prljav-štine. Pogledao ju je nepovjerljivo, onako kako nesretni obično gledaju
sretne. Pružio je ruku kao znak prošnje. Mare se strese od straha. Crkva, svijeće, boje - sve je
najednom izgubilo nevinost.
Začula je korake. Svora u bijeloj odori prošla je iza propovjedaonice i užgala nekoliko voštanica. Mare
pogleda klošara. On ju je i dalje optužujuće gledao i pružao ruku. Mare posegne u torbu, izvadi iz kese
šaku rafiola i uruči mu ih. Nije ih prijazno prihvatio: očito nije trebao hranu nego novac, a novca mu
Mare nije mogla dati. Preplašena krene k izlazu. Gumeni džonovi bučno su joj škripali po kamenu, pa
se redovnica okrenula da izvidi tko to remeti hramski mir. Mare istrči na ulicu. Zapah-nuo ju je noćni
zrak, oštar i hladan.
Osvrnula se i pogledala crkvu. Opet je izgledala kao dio nebodera, i ništa drugo. Nije više osjećala
toplinu, ni sigurnost. Utočišta je nestalo.
Potražila je tramvajsko stajalište. Ugledala ga je s druge strane trga. Zgrabila je torbu i krenula. Na
sredini trga ugledala je šačicu svirača. Pred njima je ležao izokrenuti šešir. Bili su neobično odjeveni,
prekriveni nečim što je nalikovalo deki, ali se navlačilo preko glave. Pogledala ih je pobliže. Bili su
tamnoputi, imali su kose oči i tamne, sjajne vlasi.
Prišla je tramvajskom stajalištu i stala tamo gdje je po-najveća gužva. Tražila je najprijaznije medu
licima. Odabrala je jednu bakicu umotanu u maramu.
— Oprostite...
— Da?
— Trebam tramvaj za Ilicu.
— Svaki tramvaj ovdje ide za Ilicu. — odgovori žena nestrpljivo. Mare je očito loše sudila o njenoj
prijaznosti.
— Moram doći na Vrhovac.
— Tako recite! Onda uzmite evo ovaj, ovaj koji sad staje.
Tek što je starica to rekla, vrata tramvaja su se otvorila, a svjetina je nahrupila unutra, bezočno se
laktareći i gurajući. Mare se prepusti ljudskoj rijeci i zakorači u vozilo. Nekakvo zvono nervozno je
zvrndalo, a vozač je ljuti to ponavljao »oslobodite vrata!«. Svjetina se sve gušće naguravala. Mari je
nos uskoro bio pod nečijim pazuhom, a torba pod nečijim stopalom. Unutrašnjost tramvaja bila je
topla i mokra, prezasićena ljudskim dahom i vlažnim kišobranima.
Vozilo se napokon pomaklo — isprva stidljivo, a onda brže. Krenuli su niz ulicu. Hvala Bogu, pomisli
Mare, ipak se pomičem k cilju.
25.
Obišao je kuću da izvidi stanje. Upalio je svjetlo u svim prostorijama, čak i u kupaonici. Vratio se
potom u hodnik i uzeo torbu. Preokrenuo je, istresao na pod ugljen i lupio dlanom da istjera prašinu.
Na kockastom podu ležala je sad gomila crnih, ugljenih gruda. Eto što ćeš dobiti umjesto poklona,
pomisli Vinko, tako vam i treba, potkupljivim doktorima.
Vinko uzme torbu i ponovo krene u obilazak, sobu po sobu. U spavaćoj sobi spazio je hrpu starih
obiteljskih fotografija, mahom u lijepim secesijskim okvirima. Pograbio je okvire i potrpao ih u torbu.
Pred ogledalom primijeti vitki, zanimljivi svijećnjak. Nije bio srebren, nego od alpake. Dvojio je načas
bi li ga strpao u torbu, a onda ga zdvojno baci na krevet. Osvrne se po zidovima. Bili su goli. Spavaća
soba bila je razočaranje.
Ušao je u salon. Odmah je uočio raskošnu sliku, platno sa žitnim poljem i nekakvim mostom u
drugom planu. Priđe slici i opipa je. Ogadeno se lecnuo: bila je reprodukcija, uokvireni poster.
Osvrnuo se po sobi: ono što je u njoj vrijedilo bio je namještaj, secesijski, dobro očuvan. Ali, namještaj
nije mogao tegliti niz stube, a sve ostalo u sobi nije vrijedilo koliko pola bakine zdjele. Vidio je gomilu
fotografija, jednako uokvirenih, očito novijih. Osim toga, uočio je hrpu svakodnevne robe: par finih
okvira iz 19. stoljeća, jednu secesijsku tintarnicu, mjedeni mužar i nešto bezveznih slika. Utrpa u
torbu tintarnicu i mužar. Pohrli prema kredencu i stane izvlačiti ladice. Znao je da tu negdje mora biti
srebra, možda i starog. Nije, međutim, našao ništa.
Pregledao je djevojačku sobu. Našao je još fotografija, te par gipsanih kipova koje smjesta ubaci u
torbu. Pode potom u nužnik, pa u hodnik. U hodniku spazi još jedan secesijski okvir i spremi ga.
I hodnik je bio popločan fotografijama. Ali, ovdje ih je bilo uvjerljivo najviše: prekrivale su sve zidove
od podnožja do plafona. Dijelom su to bile stare obiteljske slike, fotografije muškaraca s krutim
ovratnicima i brkovima, žena u međuratnim haljinama, djece u marinerama. Ipak, najveći dio slika bio
je noviji. Sve su imale jednake okvire od svijetla javorova drva. Na starim fotografijama, sretna se
obitelj gužvala da stane u kadar, naguravali bi se jedan drugom rame uz rame, nasmiješeni, uvijek u
sličnim pozama koje bi se komično ponavljale iz slike u sliku. Na novim fotografijama vidio si pustoš.
Prikazivale su pustu kišnu obalu, brodske olupine, prazne pjacete, detalje arhitekture, gorje, nebo,
granje. Vinko je gledao slike i nije s njih mogao skinuti oči. Promatrao, je kapljice, inje, oljuštenu rđu,
prazne kamene nogostupe — svijet zamrznut objektivom u času najveće tuge. Fotografije sa zidova u
njemu su pobuđivale jezu.
Jebes to, ajmo radit - pomisli, pa torbu baci na tlo. Ok-virići, tintarnica i mužar zvecnuli su muklo i
poluprazno.
Sve što je imao skupa nije vrijedilo ništa. Ono što je našao bio je drek, i samo drek.
U želucu je osjećao mučninu - smjesu straha, nelagode i neopisive gladi. Osvrne se još jednom po
kući, ne bi li ipak spazio išta dragocjeno i dobro. Ništa nije vidio. Pogleda tada staričino tijelo,
sklupčano u kutu. Baci oko na sat. Bilo je čudo da one cure još nema. Još je mogao otići. Mogao je, ali
neće. Vinko je znao: sad kad je zagrizao u ovo, mora ići do kraja.
26.
Stajala je na nogostupu i gledala kako tramvaj zavija niz ulicu, gubeći se u daljini. Odložila je torbu da
odmori zapešće. Pogledala je uokolo.
Činilo joj se da se nikamo nije ni pomakla. Iste posiv-jele fasade, štukature, pekarnice, frizeraji i
pizzerije. Samo je gužva bila osjetno manja, pa si po tome vidio da ovo nije baš centar. Mare opet
digne torbu i krene niz ulicu, tražeći autobusnu postaju. Nakon par koraka odloži teret i stane. Bilo joj
je dosta - dosta ovog grada, neprijaznih ljudi, uvijek istih ulica, raskršća i pizzerija.
Neka žena u nercu prošla je pokraj nje. »Oprostite«, oslovi je Mare, »gdje se čeka bus za Vrhovac?«.
Žena je promotri, a onda pokaže rukom. »Tamo, iza ugla, dvjesto metara odavde.« Mare zahvali i
krene, a žena vikne za njom. »Bolje požurite, ide vam na dvadeset, četrdeset i puni sat. Pobjeći će
vam«. Mare odloži teret i pogleda na uru: do busa je imala minutu, najviše minutu i pol. Gledala je
preostali dio puta, opipala ručicu torbe, pa na koncu zaključila da ne može više. Uz nogostup primijeti
kafić. Zeleni tapison na podu, umjetne palme, mesingani bar: izgledao je baš kao što kafić ima
izgledati, pristojno i malko kitnjasto. Kad su se vrata otvorila, Mare osjeti toplinu, miris toplog mlijeka
i šištanje aparata. Ono što joj je stvarno trebalo bila je jaka kava.
Ušla je unutra. Konobar odjeven u strukirani prsluk pogledao ju je sumnjičavo, pa Mare skutom
sakrije sluzave fleke na kaputu. Sjedne, skine kapu i rukom zagladi kosu. Naručila je kavu. Konobar je
primio narudžbu, motreći je i dalje prezrivo.
Kava je divno mirisala. Stigla je u maloj šalici, čista i crna, a s njom i fišek smedeg šećera i kockica
čokolade. Mare proguta čokoladicu, ulije šećer i promiješa. S prvim gutljajem jakog espressa svijet joj
se najednom činio boljim.
Privila je torbu nozi i otvorila gornju kesicu. Čeprkala je malo po sadržaju, sve dok nije iskopala kutiju
s rafiolima. Izvukla je van i odložila na stol. Uzela je s vrha prvi, pa drugi i treći.
Kakva bila da bila, mater je rafiole radila bogovski. Radila ih je svih vrsta: pelješke, nadjevene
kuhanom narančom, ili sinjske, s bjelanjkom, maraskinom i ribanom čokoladom. Najčešće je radila
ove koje je načinila Olgi — trogirske. Nadjenula bi ih bajamitna, od kojih bi pola oljuštila i samljela, a
pola popržila i istukla. Začinila bi ih limunovom korom, maraskinom i cimetom, pa posula šećerom u
kristalu koji bi u pečenju stvorio staklastu i oštru koru. Čarolija je bila u tvrdom oplošju i u mekoj kori:
zubi bi probili slatku, krutu opnu cukra, pa prodrli u ljepljivu mekoću broštulanog bajama. Rafiole je
Mare i inače voljela - sada, ovakvo iznemogloj, činili su joj se poput najboljeg obroka u životu.
Kava ju je okrijepila, a rafioli podigli šećer. Cilj joj je napokon bio dosezan. Sve se postupno vraćalo u
red.
— Oprostite, ne smijete jesti donesenu hranu.
Mare se prene. Konobar u prsluku stajao je nad njom i gledao je prijekorno. Odložila je nepojedeni
rafiol i rukom mrvice stresla u stranu. Po konobarovu izrazu lica činilo se da griješi sve gore i gore.
— U našem lokalu ne smije se jesti hrana izvana —-ponovi konobar.
— Oprostite.
— Možda želite nešto naručiti? Topli sendvič?
— Ne, hvala.
— Molim.
— Platila bih.
— Devet kuna.
Devet kuna — kava? — sablazni se Mare, ali ne reče ništa. Poredala je na stol kovanice koje su joj
preostale. Izdvojila je srebrne na stranu i prebrajala ih. Imala je sedam kuna. Prebrajala je potom
žutice: bilo ih je za nepunu kunu.
Odložila je kovanice na tanjurić, stresla mrvice s odjeće i ustala. Krenula je k izlazu. »Evo, ovdje je
novac«, reče, a konobar indiferentno kimne i ne pomakne se s mjesta. Mare istrči iz lokala, što je brže
mogla. Zakrene iza ugla, da što prije izmakne iz vidnog polja. Valjda neće primijetiti, pomisli, bar ne
istog časa.
Prišla je autobusnoj stanici. Bus je stajao tamo i nevino brujao. Bio je poluprazan. Mare uđe, skine
kapu i sjedne iza vozača. Sjeti se opet Svetog Nikole, zaštitnike putnika i djevojaka. Molila mu se, ali
joj nije udovoljio. Sad više nije imala snage za molitvu. Iznutra je bila jalova, umorna i suha.
27.
Na licu je osjetila udarce dlana. Netko ju je ša-marao, kao da je hoće probuditi. Odmah zatim osjetila
je hladnoću. Po licu i bluzi zapljusnula je voda.
Otvorila je oči.
Prvi ga je put doista promotrila. Stajao je nad njom, držeću u ruci čašu. Bio je ogroman, sličniji divu
nego čovjeku. Nosio je gotovo sve crno: crne traperice, crnu jaknu od skaja.
Bio je golem, opasan. Stajao je nad njom, mogao je činiti što je htio. Ipak, Olga je u neznančevu
govoru tijela vidjela strah - samo strah i ništa drugo, baš kao da ona ima oružje, kao da ona pred njim
vitla dugačkim ključem kojim se mijenja kotač.
»Ustani« — reče neznanac i povuče je za vestu. Olga se osovi na noge. Pogleda oko sebe. Spazila je
hrpu ugljena na podu i praznu torbu pokraj uljezovih nogu.
Uljez joj prinese stolicu. »Sjedi!«, reče. Olga posluša.
— Gdje držiš srebro?
— Nemam srebra — odgovori Olga.
— Dosta gluposti. Ovakva kuća — a nema ništa srebra? Vadi ga, brzo.
— Nemam.
Vinko ju je gledao. Bila je stara, ali žilava i tvrdoglava poput dalmoške mule. Gledali su se u oči, ona je
piljila u njega ravno i odvažno, a Vinko je znao što taj pogled govori. »Imam sve, ne dam ti ništa«,
kazivao je staričin prgavi gard, a Vinka je hvatao sve veći bijes. Zgrabi je šakom za vrat, podigne sa
stolice i unese joj se u lice. »Dosta s tim sranjem!«, reče tiho, pa je baci na stolicu. »Van sa
srebrom!«. »Nemam«, odgovori Olga. Vinko je ošamari.
Sjedila je u stolici, posve bespomoćna. Obraz joj je bridio od pljuske. Strah je najednom ustuknuo.
Olgu je sad hvatalo drugo, žešće osjećanje: bila je ljuta.
— Kako nemaš srebro? U ovako gospodskoj kući?
— Odnijeli.
— Kako odnio? Tko?
— Odnijeli, u ratu.
Vinko ju je gledao zapanjeno. Od svih mogućih gor-njegradskih kuća, od svih mogućih usamljenih
starica morao je naići na ovu. Ona nije bila samo tvrdoglava. Još gore — bila je tvrdoglava i senilna
kao top. Vinko je imao divovsko iskustvo sa starcima, a to ga je iskustvo učilo da je ta kombinacija
najgora. Dolazak ovamo bio je kolosalni zajeb.
Pogledao je. Starica je možda pričala kao da je izvjetrila. Ali — nije izgledala tako. Gledala ga je bistro,
prodorno, s upornom, tvrdoglavom mržnjom. Nije ona blesava, pomisli Vinko. Ona njega pravi
blesavim.
Rukom je posegnuo k zidu. Uzeo je jednu od fotografija pod staklom. Na njoj je bio prikazan stari
oljušteni brod, izvučen na žalo. Vinko baci sliku svom snagom o pod. Staklo se rasprsnulo, a prasak
odjeknuo praznim stubištem.
— Ti misliš da sam ja budala, a, stara? — reče, i unese joj se ponovo u lice. — E, pa evo ti! — Zgrabi sa
zida narednu fotografiju i tresne je o tlo. Isto učini s idućom, pa još jednom.
Padale su, jedna za drugom, uz stakleno prštanje. Olga je gledala kako crno-bijela lica jedno za drugim
padaju ničice o pod. Gledala je navoštene brkove, ovratnike od nerca, šešire iz tridesetih, uškrobljene
ovratnike. Sve je zadesio isti usud. Nalazili su konačni počinak u hrpi smrvljena stakla, svi redom: tata,
mama, Vera kad je bila mala, tetke, djed Đuro, Rahela Lerner. Kad je pala familija, na red su došle
njezine slike. Javorovi okviri pucali su poput pruća. Slike s putovanja po Portugalu, Siciliji i Tunisu, svi
ti lukobrani, granje, razvaline i lunete, rasprskavali su se o pod ispod uljezovih nogu. Zidje uskoro bio
prazan. Samo su svijetložuti obrisi na njemu ukazivali gdje su do maloprije visjele slike. Pod je bio pun
krhotina. Vinko se uspuhao od napora i ljutnje. Gledao je staricu, ona je gledala njega. Nakratko je
vagao i dvojio, a onda rekao.
— Gdje su ti novci? Daj novce.
Rekao je to, i istog trena osjetio kako ga prožima stid. Nije to bilo ono po što je došao. Nije to bio
njegov stil, ni njegova liga.
On je bio connaisseur, čovjek koji voli lijepo, koji voli starce. Srebro, slike - to je bila jedna stvar. Novci
su nešto drugo: a ipak — našao se u tuđoj kući s pištoljem, i od neznanke traži da mu da kešovinu.
Sad je lopov, čisti, najčišći.
— Gdje su novci!? — ponovi, oštrije.
— Novci? — ponovi Olga mehanički, a Vinko joj opet udari šamar.
— Novci, ne!? Marke, dolari? Jesu ti i njih odnijeli u ratu, pizda ti stara materina? Novce vadi!
— Dobro, pričekajte — reče Olga i ustane. Zaputila se u djevojačku sobu. Vinko je čuo kako tamo
prekapa po tko zna kakvoj krami. Vratila se noseći u ruci svežanj novčanica. Pruži mu ih. »Eto, to je
sve«, reče, »sad molim vas idite.«
Vinko uzme svežanj. Bio je uredan, baš kao da je stigao iz banke. Novčanice su bile po sto eura.
Prebroji ih odoka. Bilo ih je petnaest, šesnaest— ne više. Tisuću i pol. Stara ga je htjela otpraviti
sitnišem. U Vinku je kuljala sve postojanija ljutnja.
— To je sve?
— Sve — odgovori starica. Gledala ga je jednako, drsko.
Laže. Sve laže — pomisli Vinko. U tom ga je času više ljutilo takvo drsko nepoštivanje nego što je
mario za novce, srebro, Krištofića i Trbara. Nije on bio ničija budala, pa ni ove babe. A ona je i dalje
jednako stajala, tvrdoglava, nepopustljiva, odlučna da ga skine s vrata a da mu ne da ništa. Jebat ću ti,
pomisli Vinko, sad ću ti stvarno jebat mater.
— Ovo? Ovo je novac? Ovo je sve što imaš?
— Sve.
— Pizda ti, da ti pizda stara materina! — zaurla Vinko živčano, pa mlatne staricu podlakticom po
obrazu. Lomno staričino tijelo stropoštalo se na tlo. Vinko se nadvije se nad nju i iz sve je snage udari
nogom.
Kad je počeo, nije se mogao zaustaviti.
Mlatio ju je, ni sam ne zna koliko. Cipelario ju je, a ona je ležala na tlu ne pružajući otpor. Šutirao joj
je rebra, bokove i ramena, sve dok se nije pobojao da je mrtva. Unio joj se tad u lice. Ležala je na tlu,
živa. Na jagodici je imala modricu, bila je bez naočala. Ali, gledala ga je jednako kao i prije: strogo, s
visoka i prezrivo. Udario je opet, pa opet.
A Olga je ležala na tlu i čekala da prestane. Osjećala je udarce: bili su tupi i bolni, probijali su joj
bokove i ramena. Začulo bi se tek muklo »tup« — bol bi joj sjevnula utrobom, tako jaka da bi
poželjela umrijeti - a onda bi se načas sve smirilo, do idućeg »tup«, do idućeg udara. Ležala je tako,
čekala »tup«, da novi udarac dođe, odlučna da ne pisne ni riječi. Neće jaukati: nije ni onda, kad su je
prvi put mučili.
Položila je obraz na hladne pločice. Ovo mora završiti — pomisli. Mora, nekako. Ili će on odustati, ili
će njezino skršeno tijelo napokon popustiti i zgasnuti joj svijest. Čekala je da se dogodi jedno ili drugo.
Žudjela je za tim.
Ali - dočekala bi samo novo »tup« i novi bljesak boli. Tijelo nije popuštalo, nije ni uljez.
Gledala je bistro ljubičasto svjetlo koje je prodiralo kroz vitraj na vratima. Ljubičasti plam mutio joj se
pred očima kao da je razmazan akvarelom. Crno-bijeli raster i svjetlo nad vratima pomiješali su se
Olginom u mozgu u jednu jedinstvenu sliku, sliku koju je već nekoć davno vidjela. Ležala je na ovim
istim hladnim pločicama, gledala isti ljubičasti snop i slušala isto, muklo »tup«. »Tup« - pa trzaj tijela.
»Tup« — pa bol.
Bilo je to onda. Onda, pred pet desetljeća, tukli su je na ovom istom mjestu. Mlatili su je čizmama. Isti
tupi udarci odjekivali su halom, obraz joj je jednako ležao na ledenom mramoru, tijelo joj je jednako
poskakivalo od udaraca kao mlohavi, napušteni ginjol. Onda je bila mlada, sad je stara i ruševna. Ali,
onda je više boljelo: sad je malo što ostalo što bi se bolom imalo braniti.
»Tup«, začu Olga, a bol opet sjevne negdje u boku. Stari udarci i novi udarci pretopili su se u jedno.
Olgu je sad boljela jedna bol, bol koja je prelazila desetljeća i nadsvodila kao luk sav njen život, kao
neki veliki refren beznačajnog šlagera. I kako su god navirali novi i novi udarci, Olga je bila sve
odlučnija da ovaj put promijeni povijest. Neće od nje dobiti ništa, čak ni ono malo što bi joj još mogao
uzeti. Neće naprosto otići, nekažnjen, kao oni, kao drugi uljezi u ono drugo vrijeme. Olga više nije
marila hoće li ostati živa. Sa svakim tupim udarcem sve je jasnije shvaćala da je zanima osveta, samo i
jedino ona. Ovaj čovjek neće otići odavde, ne živ, ne čitav.
Olga pomisli to, a onda se prene. Udarci su stali. Praznim se halom začuo gromki, metalni zvuk. Netko
je zvonio na vratima.
Provalnik ju je smjesta prestao tući. Tiho se približio vratima i provirio kroz špijunku. Prišao joj je i
rekao šapatom: »Ustaj, baba. Otjeraj je s vrata«. Olga je i dalje ležala na boku, onemoćala od boli.
Uljez je tada zgrabi kao da je od papira i osovi na noge. U raznim zakutcima tijela bol je simultano
sijevnula: zgnječene, polupane kosti zvale su na uzbunu.
Olga priđe vratima. Klatila se, tražeći najbolji način da se bezbolno osloni o stajaću nogu. Proviri kroz
špijunku. Kroz rupicu je vidjela lice koje je i očekivala.
— Otjeraj je — reče uljez, pa se povuče iza kuhinjskih vrata —Inače će ti rođakinja najebat, kao i ti.
Olga opet proviri kroz špijunku. Mare se na stubištu promrzlo klatila s noge na nogu. Do nogu joj je
bila nabrekla torba, povod svoj njenoj nevolji. Olga zatvori špijunku.
Baš je to čudno, pomisli. Čudno je da stranac zna da joj je cura ispred vrata rođakinja. To je činjenica
nad kojom se vrijedi zamisliti, zaključi Olga, a onda nevoljko posegne za kvakom.
28.
»Ovdje, gospodična«, rekao je vozač autobusa i pritisnuo tipku. Hidraulična vrata otvorila su se uz
šištanje. Vozač namigne Mari. »Ovo je vaša stanica« reče, nasmijan do ušiju, »i dobra vam zabava«.
Mare se spusti iz autobusa na snježni nogostup. Dok se vozila k Vrhovcu, pao je već puni mrak.
Kuću je pronašla brzo. Čim je vidjela, znala je da je na pravom mjestu. Olgina kuća izronila je
netaknuta iz Marinih zakopanih sjećanja. Pamtila je sijaset sitnica: željeznu kapiju, keramičke pločice
na fasadi, girlande i vaze na zabatu krova. Te popamćene, smrvljene krhotine spojile su se sad u
cjelinu.
Popela se na kat. Kućna vrata bila su još jedna od upamćenih krhotina. Lijepa, velika vrata, sa
staklenim prozorom i rešetkom na svakoj vratnici. Nad vratima se nalazio raznobojni vitraj koji je u
predsoblje bacao ljupko ljubičasto svjetlo. Mari se sve odvrtjelo: druge boje, drugi mirisi, prostor
pustolovine koji joj je kao maloj dražio maštu i poticao znatiželju.
Zazvonila je. U hodniku je začula korake koji se približavaju, pa udaljavaju. Ali, nitko nije otvarao.
Zazvoni ponovo. Iza vrata je nazirala nečiju siluetu. Mare zazvoni treći put, sjenka se pomakne, a
brava zaš-kljoca.
U procijepu je ugledala Olgino lice. Olga je vrata odškrinuta samo malo, onoliko koliko je dopuštao
lančić. Gledala ju je sumnjičavo.
— Teta, bog.
— Bog, Mare.
— Stigla sam.
— Mare, sad nije zgodan trenutak.
— Ali, teta...
— Mare, molila bih te da odeš.
Mare je zapanjeno pogleda. Teta Olga nije izgledala kao da je svoja. Bila je raščešljana, usplahirena,
slaba. »Isuse«, pomisli Mare, »Isuse, kako je propala«.
Voljela je ili ne, mater je o Olgi govorila kao o odrješitoj, samostalnoj ženi, bistroj i okretnoj. Zvala ju
je »partizanka«, a u toj posprdnoj primjedbi nije bilo samo zajedljive politike, nego i zrno divljenja.
Olga je bila »žvel-ta«, kako bi rekli u mistu: poduzetna, energična, neovisna. Ovo biće koje ju je
gledalo kroz odškrinuta vrata nije bilo ta Olga. Mare je sad gledala poluludu, preplašenu staru ženu
kojoj očito nisu sve na broju. Otišla je na kvasi-nu, rekli bi u mistu. Nema više stare Olge: pred njom je
bila senilna, panična starica.
— Mare, bilo bi dobro da odeš.
— To sam ja!
— Znam, Mare. Ali, nije baš moment.
— Donijela sam ovo — reče Mare, pa ispruži flekavu torbu.
— Nisi trebala. Reci mami da nije trebala.
— Teta, šta je vama?
— Idi, Mare.
— Sta vam je? Pa neću ovo nositi natrag u Dalmaciju!
Olga ju je sumnjičavo promatrala. Stajala je tako bez riječi neko vrijeme, a onda promrsila »Dobro...«.
Rekla je to i s vratnica skinula lančić. Ali, nije širom rastvorila vrata. Odškrinula ih je tek malo više,
toliko da kroz otvor može proći nabrekla torba. »Daj to«, reče. Mare joj gurne boršu kroz otvor, a
Olga je prihvati.
— Ne mogu te pozvati unutra.
— Teta, sva sam promrzla. Vidi me.
— Ne mogu, vjeruj. Ne mogu ti sad objašnjavati.
Ona je luda, pomisli Mare. Potpuno je luda, živi tu sama, stara i uplašena kao progonjena zvijer. Ali,
prepoznala ju je. Prepoznala je, a opet je se boji, što znači da se boji svakog i ne prima u kuću nikog.
Olga je u strašnom stanju, a to nitko ne zna: ni mater, ni itko u familiji. Morala je ući u tu kuću i
izvidjeti stanje.
— Teta, ja bi ušla.
— Mare, idi kući.
— Ne mogu kući, teta. Ukrali su mi novce.
— Nemaš novaca?
Mare se zacrveni. — Ne — odgovori — ni za kartu.
Olga se sad više nije doimala kao luđakinja. Gledala ju je jednako usplahireno, jednako grozničavo -
ali, izgledala je kao osoba koja misli i važe što bi. »Pričekaj tu« reče napokon, »dat ću ti novaca. Ali,
ne ulazi unutra, čuješ li?«.
Olgini su se koraci udaljili. Mare je stajala na stubištu i čekala. Na koncu se odvaži. Dlanom lagano
gurne vrata i otvori ih.
Vidjela je Olgin hal, onakav kakvog ga se sjećala: prekriven crnim i bijelim pločama, obasjan
ljubičastim vitrajem. Ali, taj hal sad je bio u neopisivom neredu.
Pod je bio prekriven krhotinama stakla koje je Mare mljela nogama gazeći ih. Po tlu su ležali deseci
starih fotografija porazbacani kao da ih je uskovitlao vjetar. Stolčić za telefon bio je prevrnut. Nasred
predsoblja nalazila se hrpa nečeg masnog i crnog, tvari koja je sličila na ugljen. Olgin stan je izgledao
kao da se u njemu vodio građanski rat.
Isuse, koji svinjac — pomisli Mare. Je li moguće da Olga, ona Olga, živi ovako? Je li moguće da je
toliko poludjela? Užasnuto je gledala prizor kataklizme oko sebe, a tada je kroz kuhinjska vrata
banula Olga.
— Teta, šta je ovo? Otkud ovaj krš?
— Imala sam nezgodu.
— Teta, šta se događa ovdi?
— Mare, pusti to. Evo ti novci, bit će dosta.
— Teta, a zašto imaš masnicu ispod oka?
Olga se rukom uhvati za obraz. Bila je to izdajnička gesta.
— Teta, ja ću zvati policiju.
— Nećeš.
Glas koji je začula nije bio Olgin. Bio je to muški glas.
Iza Olginih leđa iz kuhinje je izišao krupni muškarac, u crnom džinsu i dolčeviti. Imao je lijepe,
zavodničke oči, i tamne obrve koje su ih ljupko nadsvodile.
Mare je to lice pamtila, pamtila jako dobro.
29.
Muškarac je u ruci imao pištolj. Ali nije ga uperio, nije njime prijetio: držao ga je nehajno u šaci kao da
drži vadičep, ili grickalicu za nokte. Bio je dovoljno velik i nadmoćan, čak i bez oružja.
— Pretpostavljam da se vas dvoje poznajete — reče Olga hladnokrvno. — Je li istina?
Olga je to rekla ledeno i racionalno, kao da su na kakvom domjenku pa potpiruje druženje.
Mare se sjeti kako je pred jedva pet minuta vjerovala da je Olga otišla na kvasinu. Vraga: bila je i dalje
bila najbistrija. Istina, Mare je muškarca poznavala. Upoznala ga je nakratko. Ali, i to malo vremena
bilo je dovoljno da je zavede i učini glupom.
— Baš si se morala što prije vratiti? — progovori taksist. — Što, nisam te bacio dovoljno daleko?
Mare pogne glavu. Povrh svega još ju je i kudio.
Muškarac ustane i Olgu uhvati čvrsto za vrat. — Slušaj, babetino! Znaš li zašto je ova mala sad ovdje?
Znaš li zašto? Zbog tebe — Taksist to reče, a onda se okrene Mari. — Da mi je odmah dala što ima,
odavno bih otišao. Eto ti tko te uvalio!
— Čovječe, sve sam dala, nemam više ništa...
— Šuti! Što misliš, da mi cura nije rekla da plivaš u lovi!
Mare je poželjela umrijeti na mjestu. Spazila je u hipu Olgin pogled. Tetine oči su je oprljile
prijekornim bljeskom.
Taksist uhvati Olgu za zapešće i povuče je za sobom. Lomnu i suhu, vukao ju je kao krpenu lutku.
Povede je u hal, otvori jedna od pobočnih vrata i strpa je unutra. Zaključao je za njom, pa se okrenuo
Mari.
Mare je pokušala pobjeći, ali pokušaj je bio bezizgledan. Zapriječio joj je izlaz. Ona je na to pojurila u
unutrašnjost stana, ali on je bio brži. Dostigao ju je u kuhinji. Batrgala se, otimala kao životinja, ali
snaga koja ju je vukla kao da nije bila ljudska snaga, nego nešto jače po stupnju, nalik snazi vala. Još
se jednom otela, ali nije dospjela daleko. Ulovio ju je, pritisnuo o kuhinjski zid i dobro promotrio.
Promotrio ju je drukčije nego dotad. Mare je poznavala taj pogled: gledao ju je kako muškarac gleda
žensku.
Položio joj je dlan na prsa i pritisnuo o zid. Nije se usudila ni pomaknuti. Njegov dlan ležao je točno na
Marinim grudima, skvrčenim pod težinom muške ruke. Mare tad osjeti kako taksistova ruka putuje
njenim trbuhom i bedrima, sve do medunožja. Pritisnuo ju je rukom na ono mjesto.
Osjetila je užas, a istovremeno vrućinu. Muškarac ju je držao pritisnutu o zid, glavom joj se unio u
lice, a onda je lagano ugrizao za usnu školjku. Kad je osjetila ugriz, pomislila je da je to kraj.
Stajali su načas tako: glavom uz glavu, kao da plešu. Vinko je naslonio glavu uz njen vrat. Još je u
taksiju uočio taj vrat, tanak i bijel. Sad je oslonio glavu o njega i lagano ga ugrizao. Osjetio je kako se
tijelo trgnulo. Osjećao je bilo koje ubrzano kuca. Slušao je kako usplahireno diše. Slušao je njezin
zvjerski strah, osjećao kako taj strah njega samog hrani samouvjerenom snagom. I dalje je držao ruku
na njenoj pički. Osjećao je njezinu meku kožu, ovalne sise.
Bila je ružna. Odavala je neuredan dojam, kao netko tko se prekomjerno zapustio. Tako neugledna,
Sandri nije bila ni do koljena. Ipak, bila je dobro građena, meka, krupnija. Imala je čvrste sise koje su
se sad nalazile u Vinkovoj šaci, kao sitne zvjerčice. Vinko osjeti lagano, nenadano uzbuđenje. Osjetio
je kako se ispod prepona kruti. Znao je: uzbuđivala ga je moć. To uzbuđenje mu se gadilo.
Pustio ju je. Oslobodio je stiska.
I dalje je gledao onako — onako kako Maru obično nisu gledali. Ali, u tom je pogledu Mare sad
prepoznala primjesu prijezira i gađenja. Sad ga je mrzila dvostruko.
— Upadaj — reče taksist, otključa ostavu, pa Maru ubaci unutra kao da je smotana vreća. Čula je zvuk
ključa u bravi. ,
Osvrne se. Očekivala je sobičak za sluškinju, ili nešto slično. Ali — soba u koju ih je strpao bila je
ostava — tijesna, od dna do vrha u ugrađenim policama. Na drvenim letvama nizale su se staklenke
zimnice: cikle, paprike, ljutike. Špajza je bila tamna, rasvijetljena tek malim ventilacijskim prozorom
negdje visoko uz strop. Nije mirisala na hranu. Vonjala je oštro, kao na kemikalije.
Olga je ležala zgrčena u kutu. Stenjala je. Podljevi i udarci očito su se hladili, pa je bol jačala. Starici je
trebao liječnik.
Mare osluhne što se događa. Nije se ništa čulo. Ali, on je još bio tu. Osjećala je kroz zatvorena vrata
njegovo prisustvo, njegov suspregnuti dah i težak korak. Još je osjećala njegovu ruku na bradavicama
i bedrima. Osjećala je kako joj je pod kožu utisnuo prljavštinu.
Olga je zastenjala. Mare se prene. »Teta, jesi dobro?«, upita, pa položi dlan starici na glavu. Olga
kimnu niječno. — Boli me — reče, pa rukom pokaže na grudni koš. Odviše ju je boljelo da bi mogla
govoriti.
— Teta, oprosti.
— Pusti.
— Ja sam za ovo kriva...
— Pusti, Mare.
Mari je uho još vlažno bridjelo od ugriza. Sjeti se taksistove ruke, tamo gdje nije smjela biti. Stid je u
njenim prsima polako rastao, skrućivao se i tvrdnuo sve dok se nije pretvorio u nešto drugo — vruću i
postojanu mržnju.
— Teta... — reče najednom.
— Reci, dušo.
— Oprosti mi, molim te.
— Ništa, mišu moj. Ništa ti nisi kriva.
Mare ne odgovori ništa. Samo stisne starici ruku, a Olga joj šutke uzvrati stisak.
30.
Upao je u klopku koja se zatvorila. Sad je bio u njoj i strugao kandžama zidove. Ali, nije bilo izlaza:
zamka se zatvorila nepovratno i čvrsto.
Sve nevolje koje su ga dovele ovamo sad su se činile tek kao blijedi pabirci iz nekog bivšeg života.
Nevolja u koju se sad uvalio bila je kudikamo čvršća i jebenija.
Vinko se osjećao smalaksalo. Na glad se nadovezao strah, na strah adrenalin. Svi su se zajedno
smiješali u njegovu želucu i proizveli osjećanje kiselkaste mučnine. Bio je gladan. Jedino što je od
jutros strpao u usta bio je bakin šeri. Morao je nešto pojesti, morao je kupiti burek na okretištu ili
sendvič u Pingvinu. Morao je, ali nije: samo jedna od pogrešaka danas.
Nevolja koju si je navalio na leda bila je ružnija od dugova, opakija od Trbara. U vrhovečku je kuću
ušao kao šmeker koji vreba na srebro i antikna govna. U idućih sat vremena pretvorio se u lopova, pa
u«nasilna lopova. A najgore je od svega što je raskrinkan. Izgubio je kapu, dvije žene su ga vidjele.
One sad leže tu iza vrata ostave, spremne da to ispripovijedaju ostatku svijeta. Reći će svima kako je
prevario mušteriju, provalio u kuću, krao stvari, uništavao imovinu, drpao mladu curu, tukao staru
ženu, prijetio da će je ubiti. To je lijepi paket aranžman: dobit će šest godina, možda osam. A svjedoci
su postojali, i ne može ih ušutkati. Osim na jedan način.
A taj nije dolazio u obzir. Istina: srušio je danas sve barijere, sve granice onog čega se gnušao, što je
mislio da ne bi učinio nikad. Ali, to nije dolazilo u obzir.
Vinko ustane. Rješavati je morao problem po problem, a sad je prvi problem bio kako kupiti vrijeme i
ostati nezamijećen. Pogasio je po kući suvišna svjetla, provjerio bravu na vratima, osluhnuo što se
događa u špajzi. Zatočenice su mirovale. Mogao je razmisliti, uzeti vremena koliko mu treba.
Provjerio je još jednom vrata na ostavi. Bila su čvrsta. Uzeo je ključ ulaznih vrata, izišao u haustor i
zaključao stan izvana. Spustio se na ulicu. Dobro se osvrnuo uokolo, da ga tko ne vidi. Preparkirao je
automobil i dobro snijegom zamaskirao registarske pločice. Sa zadovoljstvom je primijetio da snijeg
dalje pada, i zameće tragove stopa. Dvorište je već bilo u debelom mraku. Nije bilo šanse da nađe
odbačenu kapu.
Vratio se u kuću i otresao pahulje s odjeće. Pregledao je mobitel. Primio je dva poziva, oba od Sandre.
Predugo je već ovdje, Sandra je očito zabrinuta. Zove da dozna kad će otići po ormarić za cipele.
Vinko se sjeti vlastitog dlana na tuđoj pizdi, sjeti se kako je poželio onu rugobu, i to jako. Postojalo je
nešto srodno preljubu u ovom što sad čini. I jedno i drugo iziskivalo je silne količine laganja.
Promuvao se još jednom po kući. Ako si je već svalio nedaće na vrat, želio je da to bude zbog nečeg
što ima smisla — ne zbog secesijskih okvirića, nekakvog mužara i nešto gipsanog dreka. Još je jednom
pročešljao kuću, zavirio pod poplune, prekopao ladice. Pošao je u djevojačku sobu, odakle je starica
donijela novce. Prevrnuo je naopako, otvorio baš svaku kutijicu s intarzijama, svaku limenku od
danskih keksa. Ništa: nije pronašao ni kune.
Ovakva kuća nije mogla biti bez novaca. Stara mu je lagala, krila je od njega svoje bogatstvo. Lagala
mu je čak i sad — nakon batina i oružja.
Ušao je u sobu i još jednom prekopao ladice. Otvorio je sekreter, smakao madrac s kreveta, ispipao
zakutke ormara za odjeću. Onda je pregledao nužnik. Iznad perilice spazio je gomilu bočica, i neku
golemu, kabastu rugobu. Stari aparat za razvijanje. Krama i smeće, pomisli, to je jedino čega u ovoj
kući ima napretek.
Vratio se u kuhinju. Još je jednom pretražio kredenac, prevrnuo sve ladice s beštekom. Odgurnuo je
hladnjak i ispipao mu poleđinu. Iza njega je spazio žohara. S gađenjem vrati hladnjak na mjesto, pa
još jednom pretraži zidni ormar. Na koncu otvori štednjak i u pogašenom grotlu ugleda pečenog
purana.
Puran je ležao na plitici za pečenje, a oko njega krumpiri i povrće, zaboravljeni i hladni. Želudac mu se
uzbunio.
Izvukao je pečenku na stol. Sjeo je i založio. Zgrabio je rukom hladni pureći batak, iščupao ga iz trupa i
stao halapljivo jesti. Čim su prvi proteini krenuli nizdol, Vinkov je organizam prestao uzbunjeno
paničariti. Vinko shvati da je glad bila prvi problem, problem koji je morao prvi rješavati. Jeo je
zdušno, a mozak mu se bistrio.
Vani je davno pala noć. Promet se na Vrhovcu prorijedio, ulična je rasvjeta oskudno žmirkala. Staričin
stan bio je u mraku, osim kuhinje u kojoj je gorjelo svjetlo. Uz kuhinjski stol sjedio je Vinko i gutao
komad po komad pečenja. Ustao je, izvukao iz ladice vilicu, a potom stao nabadati i krumpire. Olgin
objed polako je nestajao s podloška.
Jeo je tako, ni sam nije znao koliko dugo. A onda je tišinu prekinulo lupanje. »Trebam van« vikala je
cura, i šakom udarala u vrata.
31.
Sjedile su u ostavi - rame uz rame, osluškujući tišinu. Isprva su se izvana čuli otmičarovi koraci i
lupanje vratima. S vremenom, stan je utonuo u grobni muk. Od uljeza nije bilo glasa. Činilo se kao da
je otišao, ali Mare i Olga su znale da nije.
Olga zatvori oči.
U blaženoj tišini mogla je čuti vlastito tijelo, i Marino tijelo. Osluškivala je svoje stenjanje, i Marin
duboki, jednolični dah. Slušala je kucanje dva asinkrona bila. Čula je krvotok, jednolično kloparanje
klijetki, duboko roktanje želuca uznemirena glađu. Njezino tijelo i Marino tijelo živjeli su svoje
zasebne, simultane živote kao dva odmetnuta rupčića organskog tkiva. Dva su tijela tjerala dalje svoju
slijepu, ugljikovodičnu rabotu kao da se uokolo ne događa ništa, kao da za koju minutu ili za pola sata
tu tvornicu sluzi i dahtanja ne može prekinuti muškarčev metak ili udarac ključem. Olga je mislila o
tom slijepom naporu. Bilo je to čudo, čudo kojem se nije mogla načuditi.
U potpunoj tišini izgubila je osjećaj za vrijeme. Unutra su mogle biti pola sata, pet sati, tjedan. A onda
je grobnu, jednoličnu tišinu prekinuo šum. Zvučao je baš kao da neka sitna zvjerčica ruje rupu u
krtome zidu. Shvatila je da je zvuk koji čuju glodanje, žvakanje, zvuk zuba koji drobe tanke koščice.
— On jede — reče Mare zapanjeno.
— Jede puricu iz pećnice — odvrati Olga.
— Umirem od gladi — reče Mare. Iz želuca joj se u ždrijelo vraćala kiselost jogurta. Činilo joj se da će
povratiti.
Slušale su i dalje. Čule su kako otkida krila i batak od trupa, kako nožem reže kruh i pljuje sitne kosti.
Sjedile su i slušale, a Olga tad osjeti na svojoj ruci topli Marin dlan. Mare joj obujmi zapešće i stisne ga
u znak podrške. Olga se raznježi.
Olgu je boljela svaka kost. Bolni bljeskovi sijevali su joj naizmjence iz zdjelice, rebara i bokova. Tijelo
joj je bilo krto i ruševno. Trebalo je pomoć. Trebala je Maru.
Za Olgu je to bio novi osjećaj. Prošla su desetljeća otkad je Olga posljednji put osjećala da joj netko
treba. Sad joj je stisak mlade pesnice pružao nemjerljiv osjećaj sigurnosti i zaštite. Bilo bi strašno da je
sad sama, bez Mare, bez svog oruđa osvete.
Olga uzvrati stisak.
Mare je nježno obgrli da je utopli. »Teta, jesi dobro?« upita, a Olga bezglasno potvrdi glavom. Lagala
je. Nije bila dobro.
— Mare?
— Reci, teta.
— On nas neće pustiti, to ti je jasno? Mare kimne potvrdno.
— Znam. — odgovori — Vidila sam mu lice.
— Vidjele smo ga obje.
— Sta ćemo onda?
— Ja znam što ćemo.
Mare pogleda staricu. A Olga se premjesti na drugo koljeno i približi joj glavu uhu. »Slušaj me sad
dobro« rekla je. »Moram govorit tiho«. Prignula joj se k uhu i izložila što ima učiniti. Mare je slušala,
bez riječi.
Kad je Olga završila, Mare je samo potvrdno klimnula. Kako je samo griješila kad je podcijenila Olginu
pamet. Olgin je mozak još radio kao nauljeni sat. Nijedan se muški brav nije s tom pameću mogao
nadmetati.
Sutjele su i dalje. Mare je tetu gledala s nijemim divljenjem. A onda Olga prekine tišinu.
— Mare?
— Reci, teta.
— Koliko smo ovdje, unutra?
— Sat, sat i kvarat. Možda više.
— Sad je vrijeme. Nema smisla više čekat.
Mare kimne potvrdno glavom. Ustane na noge, pa vikne iz punog grla: »Trebam van!»
Načas je vladala potpuna tišina.
— Ne može van — odgovori taksist.
— Trebam u zahod.
Začule su korake. Sad je bio sasvim blizu, odmah s onu stranu vrata.
— Trebam u zahod — ponovi Mare.
— Dobro.
Prišao je vratima i otključao. Polutamu špajze okupalo je jarko električno svjetlo. »Izlazi« naloži
provalnik, a Mare bojažljivo iskorači van.
32.
Poveo ju je prema nužniku. Hodao je za njom i promatrao je s leda. Gledao je njezinu kosu boje rde,
široku i čvrstu guzicu, tanki bjeloputi vrat. Čudio se sam sebi: nije razumio kako se na ovakav
bjelanjac od ženske mogao napaliti. Ipak - uzbuđivala ga je. Mislio je na njezine sise i bijelu kožu ispod
uha. Taj komad meke, suhe kože nije mogao izbiti iz glave.
Zalio ju je. Cura je bila collateral damage, kako bi rekli Ameri. Dekneš granatu na kasarnu, a ako
poginu civili u susjedstvu, sori, sit hepenz. Tako je i cura bila usputna šteta: našla se u krivom mjestu
u krivo vrijeme, kao žrtva tuđe lakomosti. Stara ju je tvrdica hladno žrtvovala. Odugovlačila je sve dok
cura nije došla. Ostavila je namjerno otvorena vrata. Stara ju je rospija u sve ovo uplela kao pauk.
Vinko se strese. Pomisao na babu ispunjala ga je mržnjom. Curu je samo žalio.
Hodnik je mirisao po puretini. Iz kuhinje je dopirao miris masnoće, pečenog mesa, luka i ružmarina.
Djevojka očito nije mogla odoljeti. Najednom se okrene, pogleda ga ravno u oči i reče — Gladna sam.
— Molim?
— Gladna sam.
Cura ga je gledala drukčije, otvorenije, gotovo zavodnički, kao da je shvatila bljutavu kemiju koju
izaziva u njegovim preponama. Neka bude, pomisli Vinko. Neka bude, ona je ionako slaba karika,
kolateralna žrtva. Ako ikako bude slomio staru, to će biti preko nje.
— Htjela bi jesti?
— Srušit ću se ako nešto ne pojedem.
— Dobro, nek ti bude.
Mare ga pogleda zapanjeno.
Muškarce nikad nije gledala ravno u oči. Dolje u mis-tu, prolazila je pokraj njih oborene glave,
strepeći od dobacivanja. Mater je za muške govorila da su ništa doli napast i nevolja. Istina: bili su
bučni, beštimali su, hulili na trgu ispred crkve. Subotom nakon uštapa, kad bi se koča-rice vratile u
porat, oblokavali su se pivom, bacali boce s mula i pjevali navijačke pjesme. Mare je jednu stvar
naučila: muškaraca se valja kloniti. Čini se da su to s vremenom shvatili i oni. Nekoć su je znali
ismijavati, dovikivati za njom »šantoča« i »di ti je Sveti Ante, biće u prsima, medu cicama?«. A onda
su je s vremenom pustili na miru. Mari je to i odgovaralo. Oni bi sjedili na muletu ili na zidiću ispred
zadruge, klatarili bi nogama poviše škrapa, a ona bi prošla svojim poslom praveći se da ih ne vidi. Bili
su dlakavi i ogrubjeli. Vbnjali su na znoj, neoprano rublje i friš-kinu. Nisu je privlačili, niti ona njih.
Druge cure nisu tako mislile, čak ni cure iz crkve. Nakon probe župnog zbora hitro bi se presvukle u
manje strogu robu i trčale na zid ispred zadruge. Mare bi ostala sama u crkvi, gledala crnu nogu
Kuzme ili Damjana, uživala u miru i treperenju svijeća. Ipak, misli su joj bježale dolje na mulet.
Zamišljala je zboristice kako defiliraju ispred zbora mužjaka, hofiraju im i odgovaraju na dvosmislene
upadice. Onda bi poneki par počeo hodati. Išlo bi se u hotelski disko, pa u šumicu kod kampa. Onda bi
došle trudnoće. Cure koje su trčale na mulet za par su godina postajale debeljuškaste ribarske žene.
Babile bi doma djecu i čekale puni mjesec, da im čovik konačno prespava uz njih. Mater je imala
pravo: muškarci su bili napast, i ništa drugo.
Ali, Mare je znala i za drugi dio priče. Kokete dobivaju sve. Vidjela je stotinu puta kako otvorene
ženske ruše prepreke kakve su njoj bile neprijelazne. Zatrepći okica-ma - i stiže piva, sladoled, đir do
grada. Mogla si dobiti da te netko preveze do Zadra, ili da ti prenese sadnicu, ili utovari vreću kapule -
ali, trebalo je nešto i dati. A žene su to znale davati: nasmiješile bi se, pogledale bi muškog vlažnim,
koketnim pogledom, i oni bi letjeli.
Taksist je nju tako zaveo. Sad mu je vraćala. Prvi je put podigla glavu i odvratila mu na pogled.
Odvratila mu je pogledom kakvim nikad ne bi pogledala nijednog muškarca, nigdje, pogotovo ne u
mistu. Prvi put je pokušala nešto slično — i uspjela.
Mare je pratila muškarčev pogled kao da prati crvenu točku na noćnom nišanu. Crvena točka
putovala je njenim torzom, preko sisa do bokova. Ipak, prezriv smiješak nije mu silazio s usta,
podsjećajući Maru gdje joj je mjesto.
Poveo je u kuhinju. Nije joj skidao ruku s nadlaktice, baš kao da mu se ruka vruće utisnula u njeno
meso pa je ne može odvojiti. Kad su ušli u kuhinju, na stolu ih je dočekala purica, razvaljena i
neuredno izgrizena, kao da su je glodale mačke. Stol je bio u neredu, pun kostiju po-bacanih po
stolnjaku.
— Smijem uzeti tanjure? — upita Mare.
— Smiješ — odgovori uljez.
Mare otvori kredencu, uzme jedan tanjur, a potom i drugi. »Ne možete ovako jesti, kao životinja«,
reče, pa položi tanjure na stol. Posegnula je potom za viljuškama.
»Ne vilice i noževe« reče provalnik, »jest ćeš rukama«. Mare ih bez riječi vrati na mjesto.
Sjeli su. Muškarac se posjeo na čelo, kao otac neke čudne obitelji. Progovorio je prvi, baš kao da drži
zdravicu ili u petak dijeli kruh apostolima. »Neću nikakve pizdarije« rekao je, »ako bilo što pokušaš,
ideš natrag u šupu.« Sčepao je potom već načeti zadak i nastavio glodati.
Jeli su bez riječi. Mare je pognute glave žvakala pure-tinu, motreći ga kriomice. Taksist je jeo brzo,
kao netko tko je svojski izgladnio. Ipak, gledao ju je cijelo vrijeme. Gledao ju je kao da joj ne vjeruje,
ali bi je ipak istog trena povalio.
Bio je zaista lijep. Stasit i naočit, činio se stvarno kao neki deseterački junak koji spašava divojke,
mačuje s Turcima damašćanskim sabljama, tare zmije zlopoglede. Da ga je susrela drugdje, Mare bi
pomislila da je idealni zet. Mislila bi da spada u one muškarce koji u kupaonicu sami stavljaju pločice,
a u dvoru ziđu roštilj. Vjerovala bi da spada u onu sortu muških koji se žene crnkama, rađaju im se
samo muška djeca, a na blagdane u bijeloj košulji idu u župnu crkvu. U drugoj prilici, Mare ga se ne bi
usudila ni pogledati, jer takvi muški nisu njena liga. Takvih se muškaraca Mare bojala, jer su je i ne
znajući stavljali na mjesto koje je spada. Tajcvi ju muškarci nikad ne bi obdarili ni jednim jedinim
pogledom, ne bi joj se udostojali dobaciti ni mrvu besplatnog i neobaveznog flerta. Prolazili bi pokraj
nje kao da je nevidljiva. Zato se rano naučila od njih bježati kao što životinja bježi od nečeg
nepredvidivog i jačeg, nečeg što te i bez namjere usput pozlijedi i zgazi.
Muškarci poput ovog pojavljivali su se u Marinim sanjarijama. Nikad ne bi sanjarila kako ih je zavela,
pokupila na plaži ili u disku: znala je da je to nemoguće, pa je iz svojih snova takve nemoguće stvari
amputirala u korijenu. Mare je uvijek maštala kako ovakve muškarce dobiva na poklon spletom
milosrdnih okolnosti. Te bi okolnosti bile katastrofične: ostali su kao jedini ljudi na svijetu, zatvoreni
su u liftu, gdje nitko neće po njih doći mjesecima. Izolirani, u pećini, podmornici, kao dio nekog
eksperimenta. Usud bi tako udesio stvari da bi bili upućeni jedno na drugo, bez druge opcije ili
konkurencije, jer je čak i u Marinim sanjarijama njihovu vezu svaka konkurencija mogla prelako
raspršiti u dim.
Medu takvim sanjarijama jedna je bila najčešća. Zaključani su u stanu iz kojeg ne mogu izići. U njemu
će biti mjesecima, nitko ih ne čuje, nitko ih ne može izbaviti. Ne prijeti im smrt jer je stan pun hrane.
Upućeni jedno na drugo, Mare i On provode tjedne.
Sad se ta sanjarija ozbiljila. Bili su zaista zaključani. On je bio tu. Cak je i hrane bilo napretek. Hrana je
ležala posvuda po stolu — masne koščice ostavljale su po stol-njaku mrlje, masna žlundra ležala je na
podlošku. U zadak tuke bio je zabijen perun. Podsjetio je na koplje u boku Svetog Sebastijana.
Glavom su joj prošli svi mesnati, krvavi martiriji — Sveti Lovre kako se prži na gradelama, Sveti Petar s
nožem u čelu, Sveti Roko kojem pas liže odurnu ranu s koje se cijede sukrvica i gnoj. Krv i muka
izgledali su uzvišeno i strašno lijevani u gipsu. Sad će saznati kako zbilja izgledaju.
Pogledala ga je. Jeo je. Trpao je meso u usta, nepovjerljiv ali siguran u sebe. Nije ni znao da mu je
klopka već spravljena. On je nju imao u šaci. Ali, u šaci je imala i ona njega, a on to nije čak ni znao.
Više ga se nije bojala. Ona će Njemu zadati strašnu, posljednju bol. A mogao je biti dobar prema njoj.
Morao je biti dobar, pa bi završilo drukčije.
— Jesi pojela? — upita taksist i obriše ruke. Mare više nije jela: odložila je polupojedeni komad
bijelog mesa na tanjur.
— Gotova sam — odgovori Mare i obriše usta.
— Idemo onda natrag.
— Stani...
— Što je?
— Bio bi red da se poslije obroka popije vina.
Taksist ju je pogledao zapanjeno. Ona je spomenula vino, on je tomu nadopisao zavođenje. Tako se
prebire po muškoj mašti, govori njihov jezik, ubada njihove skrivene tipke.
Prekopala je kredencu. Na koncu je pronašla butelju slavonskog rizlinga. Nije joj dao da uzme otvarač.
Otvorio je bocu, napunio obje čaše do vrha i butelju prislonio sebi uz noge, daleko od Mare. - Živjela
— rekao je, i zaklatio čašu kao da joj nazdravlja.
Otpila je vino. Osjećaj je bio prekrasan: kao da je s mlakim sirupom stekla odvažnost, sigurnost i
ljepotu.
Gledala ga je. Proučavala ga je kao predator plijen. Sad je trenutak, pomisli. Sad je trebalo preći u
akciju.
— Slušaj — reče Mare najednom, a čašu položi na stol — Ovo ne vodi ničemu, i ti to znaš.
— Istina.
— Ajmo se onda dogovorit. Dogovorit kao ljudi.
Vinko ne reče ništa, nego otpije malo vina i sa zanimanjem je pogleda.
33.
Gledala ga je u oči, drsko i odlučno, bez igre zavođenja koja joj je tako loše pristajala. Vinko ju je
proučavao fascinirano. Vrata na koja je mislio kucati otvorila su se sama.
Govorila je, vrteći vinsku čašu u ruci.
— Slušaj — rekla je — ja ne želim stradat, a za ništa. Ti hoćeš njeno zlato, ona ti ga ne da. Ja s tim
nemam veze.
— Nastavi.
— Možemo se dogovorit. Ti ne želiš otići praznih ruku. Okej, šta se mene tiče. Ono šta ja oću to je
ostati živa.
— A stara?
Djevojka najednom spusti glas.
— Ona je luda!— odgovori mu šaptom, glasom koji je zvučao ogorčeno — Sve će nas uništiti, obje će
nas dati pobiti, radi posranog zlata.
— Ima zlata? — odvrati Vinko.
— Ima li? — nastavi cura šaptom — Pa vidiš ti ovu kuću? Ima svega, deviza, dragulja, napoleondora.
— Gdje?
— E, do toga ćemo doći.
Vinko je proučavao. Instinkt me nije prevario, pomisli. Taksist je, poznaje ljude, toliko mu je ljudi
prošlo kroz posrani taksi da o njima sve zna i svakoga vidi kao kroz rendgen. Ovu je curu pročitao
nakon deset riječi. Familija, krv nije voda — za sve to nije davao ni bijele. Nema ovdje solidarnosti:
nema je, jer sit gladnom ne vjeruje. Odmah je znao da će mu cura biti najbolji saveznik.
— Dobro — reče Vinko — Je li ti znaš gdje stara čuva srebro?
— Možda.
— Sto to znači »možda«?
— Znači da nisam sigurna. Trebat ću malo pročešljat.
— Ja sam već sve pročešljao.
— Ovdje di ću ja tražit nisi.
— Gdje to?
— Da ti ne bi rekla.
Igrala se s njim. Poželio je udariti. Stisnuo je pest, a onda je ona opet progovorila:
— Ja ti mogu dobavit to srebro.
— A što ti dobivaš zauzvrat?
— To da ćeš nas pustit. Pustit ćeš nas žive. Vinko zašuti.
Sve alternative koje ove noći ima bile su loše, a ova je od svih bila ipak najbolja. Ne može ih ubiti. Ne
može otići praznih ruku. Ne može ih u špajzi držati do vijeka.
Ne može ih čuvati do kraja života. Pustio bi ih ionako. Sad će to bar naplatiti u srebru.
To je bio izlaz. Ne dobar, ali ipak izlaz.
Vinko nije imao iluzija da će se na koncu izvući. Istina, iznudit će od dvije žene obećanje da neće zvati
policiju. Ali, prije nego što autom stigne do okretišta, stara će pozvati devet dva. Odmah će policiji
reći njegovu profesiju. Boju i model auta detektirat će do sutra ujutro. Na njegova će vrata zakucati
za tri, najdalje četiri dana.
Vinko je znao da mu nema spasa.
Ali — spasit će Sandru, spasit će stan.
— Dobro — reče Vinko — Pristajem. Ali, ima jedan uvjet.
— Koji?
— Mora biti vrijedno. Neću vas pustit da se izvučete s par špekula.
— Bit će vrijedno — odgovori djevojka, pa ustane od stola — Vjeruj mi, imat ćeš što vidjeti.
Ustala je od stola. Vinko ustane odmah za njom. Izišli su na hodnik. Umjesto prema ostavi, Mare se
uputi niz hal.
— Gdje ćeš? — upita Vinko.
— U zahod. Zaboravio si zašto sam izišla.
Prišli su nužniku. Vinko ude prvi i pregleda ga još jednom. Prozor je bio visoko, bio je preuzak i imao
rešetke. Nije mogla nikuda.
— Smijem sada? — upita Mare.
— Samo naprijed.
Mare ude u nužnik, a on zaključa za njom.
34.
UŠLA je u nužnik i osvrnula se. Zahod je bio razočaravajuće bijedan.
Olgin stan bio je raskošan, prostran, bogataški. Očekivao bi da takav stan ima raskošniji nužnik. Ali -
vidjela je tek usku, loše oličenu prostoriju u kojoj se čovjek jedva mogao okrenuti. Tako su se nekad
gradili zahodi, kao tijesni sobičci za sramotnu radnju koje se stidiš. Olgin nije bio drukčiji od desetina
drugih: pod od mramornih kocki, zid oličen lakom do visine struka, neobzidana kada i pod njom
linoleum. Tom je zahodu odavno trebala muška ruka. Muška bi ruka obzidala kadu, oblijepila
keramiku i oličila strop.
Olga joj je opisala nužnik i rekla gdje će što naći. Ono što je zatekla posve je odgovaralo opisu. Na
stroju za pranje robe stajao je golemi, ovalni aparat s izduljenim metalnim vratom. Pokraj njega ležale
su plitke plastične kadice, a povrh njih žute kartonske kutije, oslikane siluetom djevojke koja
fotografira. Iza svega su stajale nebrojene, prašnjave bočice.
Bilo ih je na desetke: sve od tamna stakla, s malim papirnatim etiketama raznih boja. Sad je morala
upregnuti mozak. U sebi je ponavljala Olgine upute. Plava etiketa, formula počinje sa H2S. Crvena
etiketa, FCL2. Plava etiketa, NOH. Žuta, KOH.
Odvoji na stranu bočice koje je Olga odredila. Popne se na zahodsku školjku. I gore je sve odgovaralo
Olginom opisu. Vodokotlić je bio prazan i suh. Odmah je spazila polugu koja se nesvrhovito klatila.
Uvukla je ruku u kotlić i napipala plovak. Ležao je na dnu kotlića, suh i otkačen kao podrtina broda
nakon što se povukla plima.
Obavila je sve prema Olginim uputama. Odlila je sadržaj najveće boce. Smiješala je tekućine u praznu
posudu. Položila je bočicu na polugu. Uzicom od cipela vezala je bočicu za dovodnu cijev - tako da ne
padne, nego da se prevrne i izlije. Potom je položila staklenku, oprezno joj odvrnula poklopac i sakrila
ga. Naposljetku je poluprazne boce začepila i vratila na mjesto, gdje su i bile.
Klopka je bila pripremljena. Sve je bilo spremno za izvršenje kazne.
Mare spusti suknju i svojski se ispisa. Kad je završila, lavorom zali školjku, pa zadigne suknju. Sjeti se
taksista. Ništa na njemu više nije bilo nadmoćno i strašno. Nije više bio vladar: od sada nadalje on je
tek siroti, priprosti komad sirova mesa, predviđen za prženje. Bio je osuđen, a to nije ni znao.
— Gotova sam! Možeš otvorit! — vikne, a lice joj se rastegne u blagi, trijumfalni osmijeh.
35.
Sjedio je u kuhinji i kroz otvorena vrata promatrao hodnik. U mraku je vidio tek trak blijedog svjetla
koje je prodiralo kroz okvir zatvorenih zahodskih vrata.
Trak svjetla tvorio je na podu blijedu, bjeličastu prugu koja je zarobila Vinkovu pažnju.
Prene se i ustane. Još je jednom provršljao stanom uronjenim u tamu. Nije više ni za čim tragao, nije
čak ni palio svjetla. Ubijao je vrijeme, hodao s kraja na kraj stana osluškujući kako pod njegovim
teškim korakom škripe dotrajale grede. Vratio se u osvijetljenu kuhinju i na stolu ugledao ostatke
mesa. Masni i razvaljeni, sad su mu se najednom gadili.
Raspremio ih je. Činio je to brižno, kao domaćica: kosti je potrpao u vrećicu za smeće, preostalo meso
raskomadao i spremio u hladnjak, a masne tanjure utrpao u sudoper. Nije ih oprao: to bi ipak bilo
previše.
Uklonio je sa stola čaše i prebrisao stolnjak, a onda je začuo telefon. Bio je to njegov mobitel. Vratio
se u predsoblje i izvukao ga iz jakne. Znao je tko zove. Sandra.
Pomisli kako bi najbolje bilo ignorirati poziv, baš onako kako to ustrajno čini čitavo poslijepodne. Ali -
ne javlja se već satima, na koncu će Sandri to postati sumnjivo.
— Bog, Sandrić.
Usmjerio se samo na jedno — da zvuči normalno, da mu se povišeno stanje ne prepozna u glasu.
— Mišić, gdje si?
— Posao se odužio.
— Kad ćeš kući?
— Ne znam... ne znam još. Sandra?
— Da?
— Možda bi bilo najbolje da preskočimo danas šo-ping. Malo mi se zapetljalo.
— Sto, problemi?
— Ništa ozbiljno.
— Slušaj, išla sam danas Ilicom...
— I?
— Našla sam ga.
— Našla što?
— Ormarić za cipele. Baš kakav nam paše. Izmjerila sam, stane zdesna od vrata...
— Sandra...
— Fini je, vidjet ćeš, crveni, ali ništa jarko...
— Sandra, ne mogu sad razgovarati.
— Sto — u autu si?
— Ne, na nekom dogovoru.
— Neki problem?
— Kažem ti, nikakav problem.
— Sigurno?
— Sigurno. Idi leći.
— Ali moraš sutra sa mnom pogledati.
— Pogledat ću.
— Dobro. Pusa.
— Pusa.
Začuo se škljocaj, linija se prekinula. Vinko izdahnu umorno.
Znao je da je Sandra lakovjerna. Uvijek se na nju ljutio zbog toga. Prvi mu je put bilo drago što je
takva.
Vratio se u kuhinju. Stol je bio uredan, sude poslagano. Ničeg više nije bilo što bi se moglo učiniti ili
poboljšati. Bezvoljno se osvrnuo, pa sjeo. A onda začuje udaranje po zahodskim vratima.
— Gotova sam! Možeš otvorit! — dozivala je iznutra cura, a Vinko priđe vratima i odvrti ključ.
36.
Otvorio je vrata. Ali, djevojka kao da nije imala namjeru izići.
— Oćeš znati gdje teta drži srebro?
— Da.
— E, sad znam di ga drži.
— Što, ovdje je, u zahodu?
Djevojka klimne glavom.
— Gdje je?
— Reću ti. Ali se moraš držat pogodbe.
— Obećao sam ti.
— Dobro. Onda mi daj ključe od ostave.
Vinko uđe u nužnik i pruži joj ključeve. U malom prostoru zbili su se jedno uz drugo. Mari se gadila
blizina uljezova tijela. Njemu se pak gadio nužnik. Bio je star, dotrajao, musav; vonjao je na svježu
mokraću i ustajali klor.
— Gdje je srebro?
— Gori.
— Šta znači »gori«?
— U kotliću.
Vinko se popne nogom na školjku. Posegne rukom prema kotliću. »Stani« reče Mare.
— Što je?
— Nemoš tako. U vodi je.
— Srebro u vodi?
— U plastičnoj kesi. Ionako ne ruzinavi.
— Pametna je stara vještica, a?
— Moraš prvo isprazniti kotlić.
— Ovim? — upita Vinko, pa uhvati lančić ovješen o polugu.
— Tim — odgovori Mare skrušeno i odmakne se korak.
Olga je sve to vrijeme čučala u mraku, u zatvorenoj ostavi. Kroz zatvorena vrata jasno je čula
razgovor. A onda je čula prazni, metalni zvuk povučenog plovka. Znala je što sada slijedi.
Sve će se dogoditi prema planu, precizno i točno. Jednostavna niska uzroka i posljedica, predvidiva i
perfektna baš kao i kemijski pokus. Uzroci su imali svoje posljedice, posljedice pak svoje posljedice, u
točnom i razložnom plesu koji je vodio predviđenom cilju. Provalnik je povukao lančić. Lančić će
zabibati polugu, a poluga pomaći plovak sa suhog grotla kotlića. Poluga plovka gurnut će staklenku
bez poklopca, koja će se sručiti nadolje. Četiri decilitra agresivnih spojeva slit će se po muškarčevu
licu, očima i kosi. Iduće što će čuti bit će jezovit urlik, a odmah potom zvuk skršena stakla.
U taj čas, iz hodnika se začuje strašan, životinjski krik. Olga zaklopi oči i rukama prekrije lice. Bilo je
gotovo.
A Mare je stajala u hodniku i gledala kako gorostas pada uništen i pobijeđen. Gledala je krupno tijelo
kako se tetura. Vidjela je kako se rukama uhvatio za lice, pa ih uz urlik odmakao od lica. Dodirnuo je
dlanovima glavu. Sad ga dakle i ruke peku, sad i njih izjedaju agresivne kapljice. Više ništa ne vidi. Boli
ga strašno. Ta bol neće brzo minuti, a uskoro će postati nepodnošljiva. Mare je znala: priča je ovim
gotova.
Muškarac je lupao glavom od zida do zida, mlatio ramenima pokućstvo i vratnice, sve dok nije bolno
zavijajući pronašao ulaz u hodnik. Hodnik je bio uronjen u tamu, a iz te je tame Mare čula samo
šuštanje stakla pod čizmama, i zapomaganje - strašno, praiskonsko urlanje. Ušla je u predsoblje,
napipala vrata ostave i otključala ih. »Teta, upali svjetlo« reče, a Olga naslijepo pritisne sklopku. Soba
je zasjala okupana svjetlošću lustera. Olga instinktivno svrne pogled. Prizor koji će ugledati morao je
biti strašan.
I bio je. Provalnik je stajao nasred predsoblja, izobličen i gnjevan. Ako je u tom čovjekuti postojalo
išta čovječno, razborito i dobro, znala je da toga više nema. Ostala je biologija: sto kila biomase koja
se bori za preživljavanje, ali tu borbu gubi. Uljez se bacao s kraja na kraj prostorije, napipavajući
oprljenim ekstremitetima zidove, tragajući za izlazom iz labirinta u koji je najednom bačen. Hodao je
po staklenoj šuti proizvodeći prhki, onespokojavajući zvuk. Naposljetku se leđima oslonio na kućna
vrata. Leđa su morala biti jedini dio tijela koji ga nije neopisivo bolio.
Bol i nemoć postupno su ga shrvali. Zgurio se u kutu predsoblja. Više nije urlao obnevidjelo od boli,
sad je samo jecao. Činilo se kao da zaziva pomoć. Kad ga tako vidi, pomisli Olga, čovjek bi se još
mogao i sažaliti.
Ali Mare ne. Mare se nije sažalila. Mare je bila savršena, njezino savršeno oruđe.
Ušla je u kuhinju. Uzela je nož za meso, još uvijek mastan od pureće kožice. Iščupala je nož iz ptičjeg
batka i prišla povijenom provalniku. Već je prvi udarac bio letalan. Uljezovo tijelo se trznulo bez
otpora i potom umirilo.
Mari to nije bilo dosta. Nož je izlazio i ulazio. Zabijala je napasniku oštricu u slabine - tri puta, pet,
deset. Olga je naposljetku prestala brojati. Potom se i Mare umorila. Ispustila je nož, a golemo
strančevo tijelo skljokalo se na pod.
Veliko muško tijelo ležalo je sad na podu, potpuno mirno. Srce mu je stalo, ali krv je iz tijela i dalje
tekla, pa se crvena lokva sad širila po hodniku lijepeći se za cipele i prste. Krv je klizila niz krhotine
stakla, bojala stare fotografije. Gospode u nercu, djeca u marineri, brkata gospoda — svi su sad bili
krvavo crveni. Sva je Olgina prošlost poprimila boju krvi, po posljednji put i zanavijek.
Mare je stajala nasred hodnika. Oklijevala je časak, a onda prišla Olgi i zagrlila je. Stajale su tako
nasred sobe, zagrljene, kao da se griju ili plešu posljednji sentiš. »Bit će dobro, teta, bit će dobro...«
ponavljala je Mare, drhteći kao neka sitna, nezbrinuta životinja. Olga ju primi na grudi i stane gladiti
po kosi. Pomislila je načas kako se ovako moraju osjećati majke. Osjećaj nije bio neugodan.
Mare se pribrala. Istrgla se Olginom zagrljaju, obrisala rukavom krv s dlanova i popravila kosu.
— Sto sada? — upita.
— Zvat ćemo policiju. — odgovori Olga.
— Telefon je razbijen.
— Njegov nije.
Mare klekne uz mrtvaca i s gađenjem mu odvrne skute. Prekapala mu je po džepovima sve dok na
koncu nije pronašla mobitel. Bio je gladak, sitan i crn, poput žohara.
— Koji broj — devet dva? — upita, pa rasklopi aparat.
— Mare, stani.
— Teta, zovem policiju.
-— Mare, stani. Ne zovi nikoga.
Mare prekine vezu i začuđeno se okrene. Olga je u ruci držala provalnikov pištolj.
-— Ne zovi nikoga. — reče Olga.
— Zašto?
— Evo zašto.
Olga joj priđe. Pruži ruku i pokaže joj sjajni, kromirani predmet što joj je ležao na dlanu.
— Što je to?
— Ne znaš što je to?
Znala je. Bio je to šaržer pištolja. Bio je prazan.
— Nije imao metaka?
— Ne. Pištolj je bio prazan. Prazan cijelo vrijeme.
37.
Sjedile su u kuhinji, svaka na svojoj strani stola. Stol je blistao, čist i oriban, baš onakav kakvim ga je
umrli ostavio. Na stolu ispred njih ležao je prazni šaržer, šuplji kromirani okvir koji je ovako, izglavljen
iz sprave, sličio tek na benigni inventar iz kakve alatnice.
Mare se držala dobro. Ali, Olga je znala — to može biti tek kratki provizorij, zatišje prije no što
nepovratno pukne.
— Ubila sam ga u samoobrani — reče Mare neuvjereno.
— Mare, bio je nenaoružan.
— Mogao nas je ubiti kada je htio — rukom, odvijačem.. .
— Mare — idi tamo, pogledaj ga kako izgleda. Bi li to tebi izgledalo kao samoobrana? Misliš da će
ikome izgledati tako?
Olga je znala: ne bi. Lice ubijenog bilo je sprženo kemikalijom, tijelo izbrazdano nebrojenim ubodima.
Neznanca su oslijepile razrađenom zamkom, a ubile okrutno, namjerno i bezrazložno. Kad su ga
smaknule, bio je nemoćan i slijep. Mare ga je ubola deset puta. Najmanje deset. Svaka bi autopsija
pokazala da ga je zaklala već prvim udarcem. Ipak — klala ga je dalje, masakrirala nožem za perad.
Mare se zbilja dobro držala. Možda i predobro, pomisli Olga.
— Dobro, — što sad? — upita.
— Ništa — odgovori Olga, pa glavom pokaže na hal. — Malo ćemo srediti sav onaj krš.
— A onda?
— Onda ništa. Svatko po svom poslu. Ja ostajem doma, ti ideš u Dalmaciju.
Mare prstom pokaže na predsoblje.
— A oni
— Mrtvac?
— Da.
— Pa rekla sam ti, Mare. Malo ćemo srediti taj krš tamo.
Olga ustane i ode u hal. Mare pode za njom. Šutjela je, kao da još važe što joj je činiti.
— Ali, ako nas uhvate bit će mnogo gore. Ispast će...
— Mare, neće nas uhvatiti. Ti ga nikad nisi vidjela, ja ga nikad nisam vidjela.
— A auto? Mora biti okolo...
— Auto, pa što? — odgovori Olga, pa priđe ubijenome — Koliko uokolo ima kuća. Ajde, prihvati ga.
Olga zgrabi mrtvaca za noge. — Pomozi — reče, a Mare muškarca uhvati ispod pazuha.
— Gdje ga sad možemo skloniti?
— Najbolje u špajzu.
— Diži.
Za mrtvim se tijelom vukao crveni masni trak. Od-vukle su tijelo u špajzu, ugurale ga unutra i zatvorile
vrata. Olga izvuče iz špajze metlu i partviš. »Sad ćemo napravit veliko spremanje«, reče, pa počne
pometati staklo na hrpu. Mare priđe i prihvati partviš. Staklo i fotografije smele su na gomilu.
— Sta ćemo sa slikama? — upita Mare.
Olga pogleda fotografije. Bile su natopljene crvenom, gustom tekućinom. Iza krvave koprene naziralo
se tek ponešto, koji damski šešir ili muški ovratnik. U gustoj krvavoj kaši nazirala je svoja djela: slike
zarđalih lanaca, suhog žala i kamenih razvalina.
— Uništene su. — reče.
— Bacit ćete ih?
— Bacit ću ih. Ne vrijede više ništa.
Mare zgrabi naramak fotografija i sruči ih u plastičnu kesu. Potom je metlom smela grude ugljena i
utrpala ih povrh. Na koncu je smela i staklo, pazeći da se ne poreze. Olga iz kuhinje donese mokru
krpu i lavor. »Ovo ćeš morati ti« rekla je Mari. »Mene bole kosti«.
Mare potvrdno kimne glavom i zavrne rukave košulje. Kleknula je i stala ribati krv. Ribala ju je
metodično, od kućnih vrata prema kuhinji. Kad bi voda u lavoru od krvi postala posve crvena, Olga bi
odnijela lavor u nužnik i izlila vodu, donoseći novu. Nužnik je još smrdio po kemikaliji.
Mare je radila marljivo i brzo. Krvava se mrlja smanjivala sve dok nije potpuno nestala. Predsoblje je
opet blistalo, vlažni i čisti mramor presijavao se pod ljubičastim svjetlom vitraja. Olga pomisli kako
odavno nije bilo ovako čisto.
— Dobro. Podi sad za mnom. — reče.
— Kamo?
— Moraš se presvući.
Ušle su u spavaću sobu. Provalnik ju je ostavio u neredu: madrac je bio ispreturan, svijećnjak od
alpake ležao je na krevetu, a obiteljske slike po tlu. Olga otvori ormar.
— Izaberi što ti paše.
Mare je stala prevrtati odjeću. Isprva je vjerovala da gubi vrijeme: bila je krupnija od Olge, ništa joj
njeno ne bi smjelo pristajati. Na koncu je odjenula finu, široku zelenu košulju, stegnula je širokim
pojasom i navukla kariranu suknju. »Uzmi i kapu i kaput«, rekla je Olga, »stari su ti krvavi«. Mare
probere jedan ogrtač na riblju kost, ali ne i kapu. »Ne volim kape« reče. »Kako hoćeš« odgovori Olga.
Staru Marinu odjeću strpali su u velike plastične vreće i odložili u kut. Olga pregleda Maru kritički od
glave do pete. »Nije loše«, reče. Tako je i Mare mislila — da nije loše. Riješila se tetinog kaputa boje
višnje. Već se i zato osjećala bolje.
— Dobro. — reče Olga — Sad tijelo. Nosimo ga u auto.
Mrtvac je bio vraški težak. Vukle su ga sporo, praveći često stanke. Olga naposljetku nije više mogla.
»Pusti, ja ću« reče Mare, prigne se i mrtvog čovjeka naprti na leda. Olga ju je gledala zadivljeno: Mare
je nosila čovjeka dvostruko težeg od sebe, uporno poput bodulske mule. Teturajući skalama spustila
ga je do garaže i naposljetku oborila na tlo. Čim ga je sprtila s leda srušila se na tlo shrvana umorom.
Olga pogleda na sat. Mrtvaca su vukli gotovo pol ure. Sreća je bila što su svi stanari odsutni.
Olga otključa Renault 4 i otvori stražnja vrata. Truplo su ubacile u prtljažnik. Upalila je motor, dodala
čok i pustila da se ugrije. Bilo je hladno, pa se kabina učas napunila kapljicama vodene pare. Stajale su
šutke neko vrijeme, a onda je Olga ubacila u brzinu.
— Kamo idemo? — upita Mare.
— Na Savu.
— Savu?
— Tako je.
38.
Četvorka se dobro nosila sa susnježicom. S opterećenjem u gepeku malo je plesala u zavojima, ali
Olga je čvrsto držala upravljač, sigurno brodeći prema savskoj obali. Prišli su napuštenom
željezničkom mostu, pa auto zaustavili na travnatom nasipu. Olga iziđe iz vozila. Pogledala je uokolo.
Tratina uz Savu bila je prekrivena bijelim pršavcem. Ljeti tu ljudi džogiraju ili igraju badminton. Ljeti tu
izgleda kao na Seuratovoj slici, sve je puno ljudi u dokolici. Sad nema nikoga. Sad je bjelina prekrila
sve, pa će prekriti i tijelo.
— Eto nas — reče Olga — stigli smo.
Mare iziđe iz auta. Gledala je snijegom zameteni grad, pršavac nošen oštrim sjevercem, dimnjake
toplane, ognjene oduške koje je rigala neka daleka industrija. Sve uokolo — nasip, tratina, most -
činilo se nepomično i zaboravljeno, kao da je sve te vrijedne stvari netko ostavio s namjerom da se
vrati na proljeće. Nigdje nije bilo traga života.
Olga otvori gepek i prihvati mrtvačeve noge. Mare povuče tijelo i naprti ga nanovo na leda. Nosila ga
je nekoliko koraka, do ruba nasipa, pa bacila na tlo. Mrtvac je sad ležao na susnježici, nalik crnoj mrlji
u besprijekornoj bjelini. Mare čučne u snijeg. Teško je disala, izbacujući na usta guste oblake vodene
pare.
Čak je i za nju ovo bilo previše, pomisli Olga. Čak i za njezinu jedru, uščuvanu mladost. Olga se sjeti
sebe same u Marinoj dobi. Bila je tuberant, krta i fizički nemoćna. Podići bocu plina za OlgLj je tada
bio neizreciv napor. Zato se divila Mari. Divila se njenoj jednostavnoj, tektonskoj snazi onako kako se
čovjek divi čudu prirode, gori ili vodopadu.
Gledala je Maru, i najednom u njedrima osjetila bolni manjak. Gledajući je, požalila je što sama nema
djece.
Olga je tad, u tom času, na vijavici i na pustom nasipu, osjetila kakvo bi to iskustvo možda bilo. Pratiti
kako iz tla šikljaju mladice - nova, prekomjerno visoka bića koja te zadivljuju snagom i postupno
nadvisuju dok ne utoneš u njihovu sjenu, dok ti ne preostane tek da ih gledaš odozdo i diviš im se.
Mare se uspravi i uhvati mrtvaca pod miške. Stajala je uz nasip, pripravna da bace tijelo. Olga je
pogleda. Izvrsno joj je stajao kaput na riblju kost, bolje nego njoj ikad.
— Oćemo? — upita Mare, a Olga potvrdno kimne.
Zaklatile su tijelo i gurnule ga niz nasip.
Taksistovo mrtvo truplo zakotrljalo se niz obronak. Ležalo je sad na dnu nasipa, uz samu vodu, na hrpi
snijega. Bijele pahulje već su zasipale mrtvačeva leda. Do jutra će se jedva vidjeti. Ali — i da se vidi, i
da ga nadu, tko mari? — mislila je Olga. Tko bi ih doveo u vezu s neznancem?
Olovna riječna voda plovila je monotono prema istoku. Ova ista voda proći će Sisak — mislila je Olga
— a potom Beograd. Produžit će dalje, prema Crnom moru i azijskoj obali. Vodeni tok neumorno je i
lijeno putovao, a putovat će i dalje bez i malo obzira na sve žive i mrtve što ostaju na obali. Olga nije
znala zašto, ali to joj se činilo strašnim.
Podlokana nemirnom vodom, hrpa snijega na kojoj je ležalo tijelo neznatno se pomakla. Olga shvati
da mrtvi čovjek ne leži na hrpi snijega. Umjesto na obalu, tijelo se otkotrljalo na splet grana koje je
voda bacila o obalu, a snijeg ovlaš pokrio. Pod težinom mrtvog tijela grane su se pomakle i počele
plutati. Mrtvac se naposljetku odvojio od obale zajedno sa svojom humkom, baš kao da je za života
zavrijedio privatni otok s kojim će se povesti istočno. Na koncu je struja krhki otok razlomila u
komade, a tijelo je zgrabila ledena i siva voda.
Bio je to prizor koji je Olga već vidjela u mladosti. Vidjela ga je davno, kao logorašica. Gledala je kako
mutna savska voda nosi mrtve ljude istočno, prema ušću, prema Aziji. Bio je to prizor koji Olga neće
zaboraviti dok bude živa.
Sad ga je vidjela ponovo i po posljednji put.
39.
Nakon što su se riješile tijela, Olga je Maru odvezla na kolodvor. Vozile su se dugo praznim noćnim
gradom. Putem nisu progovorile ni riječi — samo je katri-ca izmučeno brujala brodeći tvrdim,
sledenim kolnikom.
Parkirale su kod autobusnog kolodvora, pa se pokretnim stepenicama uspele na kat. Mare je
potražila nužnik. Žena na ulazu kunjala je umotana šalom. Na stoliću pred njom ležala je pletena
košarica za sitniš. Mare ubaci u nju nešto žutih lipica, pa ude u klozet.
Bio je čist, ali derutan. Naraštaji daka putnika išarali su ga vodootpornim flomasterom, ostavljajući u
njemu znamenje svih navijačkih skupina, glazbenih moda i rđavih ideologija.
Kad je bila gotova, prišla je ogledalu. Proučavala je svoj novi izgled. Tek je sad vidjela kako njen i Olgin
kaput imaju gotovo jednak kroj, strog, pomalo šinjelski, kao da su odore nekog prijekog ženskog reda.
Prešla je rukom po kosi da je rasplete. Pomno se umila, a onda se opet zagledala u mutnom ogledalu.
Izgledala je kao neki Olgin mladi klon ili gorljiva sljedbenica.
Olga ju je čekala s kupljenom kartom. »U ponoć i četvrt« rekla je, »imamo vremena za još jednu
kavu«.
Sjele su u stanični bife. Neki zapušteni muškarci uz šank su ljuštili tko zna koju turu Ožujske, glasno se
prepirući oko nogometnog suđenja. Imali su trbuhe, dlakava zapešća i neuredan ten. Mare je
pomišljala kako bi to bilo kad bi je makar i jedan od njih pokušao dotaći rukom.
Sjele su u separe obložen grimiznim ultrapasom. Olga naruči šipkov čaj s puno limuna, a Mare samo
promrsi »isto«. Konobarica je donijela dvije šalice s vrelom vodom i dvije filter vrećice. Mare potopi
vrećicu u vodu i pritisne je žlicom. Voda je poprimila tmastu boju bakra. Otpije čaja. Godio joj je.
Olga ju je promatrala. Gledala ju je znatiželjno, kao da proučava neznanca.
— Pozdravit ćeš Vlatku - reče napokon Olga. Miješala je čaj žličicom, pedantno, pravilnim pokretima
zgloba. — Pozdravi je svakako.
— Hoću — odgovori Mare.
— Bit će ona dobro, znaš.
— Nadam se.
— Manje je ona bolesna nego što stvarno misli.
Mare odšuti odgovor. Sve što bi mogla reći, Olga je ionako već znala.
— Sto će biti — progovori Mare -— ako ti policija ipak dode na vrata?
— Ništa neće biti.
— Misliš da će se to dogoditi?
— Dogodit će se, sigurno. Naći će njegov auto. Obići će cijelo susjedstvo. Doći će i do mene. Ja ću im
reći isto što i ti: da smo imale lijepu, mirnu obiteljsku večeru.
Nakratko su šutjele, a onda je Mare prekinula muk.
— Teta...
— Reci.
— Bi li bilo bolje da smo ipak zvale policiju?
— Dosta sam ja gledala policije u kući.
— Ali ovo je drugo...
— Nije drugo. Izišao bi iz pritvora za dva tjedna. I smijao bi ti se u lice.
Muškarci su se i dalje svađali oko nogometa, ali sve glasnije, kao da će kavga uskoro prerasti u
obračun. Mare i Olga su ušutjele. Mare je promatrala svoju tetku, proučavala njezin čelični, sivi
pogled koji kao da je sjajio nekim suzdržanim užitkom.
Platile su i izišle. Blatnjavi šibenski Magirus naposljetku se dokotrljao na peron. Zagrlile su se, Mare se
popela u vozilo i zauzela sjedište. Kroz poluzaledeni prozor gledala je Olgu sve dok peron i kolodvor
nisu izišli iz vidokruga. Olga je stajala tamo, ali nije mahala.
Uskoro su se kroz prozor mogli vidjeti samo tamni as-faltni trak i okolna bjelina. Mare je gledala u noć
i mislila.
Ubila je čovjeka. Mari se činilo kako bi se trebala osjećati strašno. Ali, ništa takvo nije osjećala. Nije
osjećala krivnju ni muku. Mučilo ju je nešto sasvim drugo -jedna posve trezvena misao čije joj se
hladno i strašno prisustvo uvlačilo pod ogrtač i košulju. Samo je o jednoj stvari Mare razmišljala: o
tome kako su ga smakle, a da to nije urodilo baš nikakvom posljedicom.
Mrtvi je čovjek otplutao nizvodno na žbunju. Snijeg mu je zameo trag na nasipu, krpa i voda krvave
tragove u predsoblju. Netko nalik njoj izbrisan je s ovog svijeta kao školskom gumicom, a gluha noć
nije se ni pomakla. Ubiti je bilo kao baciti kamenčić u vodu: kamen načini dva valića, najviše tri, a
onda opet bude ništa: veliko, mlako ništa trajnog zaborava.
Misleći o tom, Mare neko vrijeme nije mogla zaspati. A onda ju je nakon Slunja san konačno svladao.
Spavala je sve do Zadra, krepko i bez snova.
40.
Kad je Olga parkirala četvorku pred kućom, Vrhovac je već spavao. Kroz prozore su treperila tek pla-
vičasta svjetla rijetkih katodnih cijevi. Dolje iz centra čuli su se tramvaji i promet. Ovdje se nije čulo
ništa. Posljednji bus prošao je pred pola sata. Ovdje je - bar za danas — život završio.
Olga je otključala stan. Bio je taman i nezagrijan. Za-pahnuo ju je neugodan vonj krvi: krv se svojim
mirisom zavukla u draperije, parket i odjeću.
Nahranila je kornjačice. Ležale su skamenjene na dnu akvarija sve dok u vodu nije usula sintetske
smjese. Stvorenja su na to živnula, razbuđena mirisom hrane.
U predvorju su još stajale vreće sa smećem. Olga zaključi kako je najbolje da ih pobaca sad, dok je još
obuvena. Zgrabila je prvu vreću i ponijela je do boksa za otpatke. Vratila se potom po drugu, pa treću.
Grude ugljena, staklene krhotine, stare fotografije, podne krpe masne od krvi - sve je to pobacala u
boks.
Prisjeti se da su taksistov mobitel i šaržer još na kuhinjskom stolu. Kanila je i njih baciti u boks za
smeće, ali zaključi da bi to bilo nesmotreno. Ode do prvog kanalizacijskog šahta i gurne oba predmeta
kroz rešetke.
Preostalo joj je baciti samo još jednu, posljednju vreću. U njoj je bila Marina roba. Vreća je jako
vonjala na krv. Ona je bila izvor neugodna smrada.
Ponijela je kesu niz stube. Njen sadržaj naprosto je izručila u boks: kaput boje octa, pleteni šal i
džemper krupnog boda završili su u grotlu, medu oguljenim krumpirima, ambalažom sokova i
konzervama graška. U hrpi odjeće Olga na vrhu ugleda crvenu vunenu kapu, Marinu kapu.
Bila je to čudna kapa. Još je čudnije što ju je Mare bacila. Kapa nije smrdjela, nije imala na sebi ni
kaplje krvi niti oštećenja. Olga je gnječila kapu u šaci premišljajući se načas što bi s njom učinila, a
onda je baci natrag na gomilu.
Vratila se kući i svukla. Arbune je i komarče spremila u frizer, a naranče i rafiole presula u
porculansku zdjelu. Zagrizla je jedan kolačić: bio je odličan, kao što Vlatkino slatko uvijek bude.
Izmiješala je potom cedevitu i popila nadušak s tabletom za bolove. Bolovi su se postupno smirivali: u
tijelu je sad osjećala tek neizrecivi umor.
Pošla je u spavaću sobu, upalila svjetlo i prišla ogledalu. Sve su stare rane bile na broju: brazgotina na
prsima u obliku polumjeseca, šav od operacije slijepog crijeva, upala tuberantska prsa. Osim starih,
bili su tu i novi trofeji. Bokovi, rame i rebra bili su ljubičasti i otečeni. Promatrala je taj novonastali
pejzaž kao da ga želi pobliže upoznati.
Preživjela je, opet. Ništa se važno nije dogodilo: krto i tanko, njezino tijelo ostat će kakvo je i bilo,
oštećena olupina koju ništa više ne može bitno oštetiti. Proći će neko vrijeme, a modri će podljevi
nestati. Ostat će tijelo, jedino koje ima, neuništivo.
Vratila se u kuhinju. Skupila je malo preostale snage i odmakla frižider od zida. Čim je pomakla
hladnjak, kuhinjom su se uzbunjeno rastrčali žohari. Nije na njih obraćala pažnju. Sagnula se, i iz
šupljine u poleđini stroja izvukla malu, plosnatu kutijicu. Bila je na mjestu. Mrtvi je uljez nije našao.
Nikad je ne bi našao, da je tražio i tisuću godina.
Otvorila je kutiju. Na dnu su ležali snopići deviza, pomno sortirani dolari i švicarski franci. Bilo je tu
mnogo novaca, ali taj novac nije bio važan. Iznad njega ležale su one važnije stvari: stari pasoši,
zlatnina, majčin preostali nakit što ga nisu pronašle dvije konfiskacije. Iz zlaćane grudice Olga probere
ono po što je došla. Bio je to medaljon na privjesku. Uzela ga je u ruke.
Bio je jednostavan, ovalan, ovješen o priprosti lančić od prijeratna zlata. Olga ga okrene i pogleda lik
na medaljonu. Oči su im se ukrstile, još jednom, kao toliko puta. S ovalnog medaljona smiješila joj se
Rahela Lerner. Lice joj je bilo nasmijano, ali pogled tužan, baš kao da sluti što će biti.
Olga vrati medaljon u kutijicu, pa kutijicu u skrovište. Sve je opet bilo na mjestu, kao da se ništa nije
dogodilo. Mogla je mirno poći na počinak.
41.
Autobus je u misto stigao u svitanje. Istok se iznad Kornata i šibenskih otoka crvenio. Oblaci su se
prelijevali ponad hrpta planina baš kao da se pjena prelijeva iz krigle. Bio je to znak bure: noćas će
opet biti hladno.
Mare je sišla na magistrali. Do kuće je pješačila praznom cestom između mrtvih vikendica. Najednom
je postala svjesna ružnoće mista.
Sve je nesklapnosti najednom vidjela kao pod mlazom jakog reflektorskog svjetla. Vidjela je ružne,
neožbukane kubuse koje njihovi stanovnici nisu marili završiti. Vidjela je kaćiperne, antipatične
verande ograđene lažnim baroknim stupićima izlivenim u cementu. Stidjela se ulaznih kapija koje su
na stupićima imale cementne lavove. Primijeti nesukladnost boja: nove kuće bile su ružičaste, limun
žute, lisnato zelene. Njihove drečave boje sudarale su se s mirnoćom modrog, trpeljivog mora.
Strašno — pomisli Mare, strašno je što smo učinili od nečeg što je trebalo biti lijepo.
Prišla je kući i otvorila vrtna vratašca. Svoje lončanice spazila je poredane napolju. Nisu bile na
verandi, ondje kako ih je ostavila jučer ujutro, zaštićene i u toplom. Opet su bile u dvoru, ostavljene
da mrznu na hladnoći. Prišla im je i pregledala ih. Diranji su se smrzli, isto tako i kivi.
Mare otvori vrata i uđe u hodnik. Za njom kroz otvorena vrata utrči i mačić. Mare ga pogleda. Bio je
pro-mrznut i izgladnio. Pogladi ga, a mačić joj odvrati zahvalnim mjaukom.
Kuća je bila u mraku - škrto je svjetlo dopiralo tek iz kuhinje, kroz staklena vrata. Mare ih otvori.
Ugleda Vlatku kako sjedi uz stol i ljušti luk. Na stolu su ležale nakri-žane pome, grana lovora, kapula i
boca bijelog vina. Dugi, masni ugor počivao je u sudoperu. Vlatka je spravljala brudet.
Vlatka podigne pogled. Mare je stajala na vratima, a mačić joj se pleo pod nogama.
— Stigla si? — reče Vlatka.
— Jesam.
— Bićeš se smrzla. Oćeš da ti skuvam čaj?
— Molim te.
Vlatka potraži čajnik i pristavi vodu. Nije skidala pogleda s Mare. Mare je znala što mater gleda:
košulju, pojas i kaput na riblju kost.
— Sta je reć da si tako obučena?
— Olga mi je to dala.
— A di je tvoja roba?
— Izmačala se od ulja. Procurila je riba.
Vlatka kimne trpeljivo glavom, baš kao da je takvo što i očekivala. Užgala je plin, pa čajnik položila na
ploču. Čajnik je učas počeo ugodno šuškati. Sutjele su.
— Izbacila si mi pitare na zimu. — reče Mare napokon.
— Znaš da ih ne volim u verandi. Zemlja mi izgovni pod.
— Smrzli su se. Điranji su se smrzli.
— Pusti sad diranje.
Vlatka sjedne za stol i nastavi sjeći luk. Mare ne odgovori ništa, nego iziđe iz kuhinje. Svukla je kaput i
cipele, pa izišla na verandu.
Spustila se u dvorište i pogledala uokolo. Disala je opojni zrak bure i proučavala okoliš. Pogledala je
okopani vrt, redove raštike, blitve i salate pripravne za obrok svagdanji. Vidjela je svoje pofurene
biljke, izgnane lončanice, zelen ranjenu sjevercem. Vidjela je tužno i tamno misto, more boje olova.
Sjetila se cementnih lavova na garažnim vratima, armatura koje štrče u nebo i kuća pituranih
fasadeksom boje limuna. Gledala je mrke planine koje su izgledale kao da se zgražavaju, kao da im je
dosta tog ljudskog ćumeza, pa će se obrušiti na obalu i sve ih zatrpati žive. Sve je sad vidjela kristalno
jasno. Bio je to sasvim tjelesan osjećaj: neka nejasna sila stezala joj vrat toliko da joj je uzmanjkalo
zraka. Mislila je da će umrijeti, umrijeti na licu mjesta.
— Evo ti čaj. — začu.
Okrenula se. Mater je stajala na verandi, s potičem iz kojeg se izvijala para. Mare je najednom znala
jasno i nepogrešivo što treba učiniti.
Uhvatila je najbližu lončanicu, jedan meki grmić tuje koji joj se zbilja sviđao. Podigla je pitar i unijela
ga pod krov. Vratila se potom po drugi, pa po treći. Učinila je desetak direva od vrta do verande,
šutke i bez stanke. Mater ju je promatrala bez riječi. Kad je završila, Mare je otresla ruke. Njen
botanički vrt opet je stajao iza stakla, zaštićen od bure.
Prišla je majci. Ova je i dalje držala u ruci potić, i gledala Maru kao da je prvi put vidi.
— Mama...— reče Mare.
— Da?
— Ovi pitari stat će ovdje. Stat će tu dok ne smekša vrime.
Vlatka je gledala čas nju, čas zeleno bratstvo što joj se opet uselilo pod trijem. Proučavala je Maru bez
riječi, a onda joj pružila pot koji se i dalje pušio. »Pij«, reče, i tutne joj ga u šake.
Mare otpije gutljaj. Zbilja joj je godio čaj. Fino ju je ugrijao nakon dugog i teškog dana.
I Vlatka prinese potić ustima. Pile su, mater i kći, svaka iz svog limenog pota iz kojeg se kovitlala para.
Pile su i saveznički se gledale, kao da dijele neki eliksir kojim se mogu načarati tko zna kakva čuda.
42.
Idućeg jutra, Olga se probudila prije danjeg svjeda. Iz tankog i nemirnog sna razbudio ju je vonj. Kuća
je još uvijek zaudarala po krvi.
Dugo je stajala uz prozor i promatrala osvit. Kad je ugrijalo, odvažila se poći do trgovine. Putem je
primijetila da su kontejneri za smeće ispražnjeni. Pokraj trgovine pažnju joj privuče auto parkiran uz
nogostup.
Bio je to stariji mercedes, boje žute kreme. Snijeg je neprestance padao i već ga je dobrano zatrpao.
Ipak, Olga je na krovu uočila dopola zametan natpis TAXI. Čim ga je vidjela, znala je kome auto
pripada. Bio je to auto mrtvog čovjeka.
Stajala je uz rub nogostupa i promatrala ga. Prvi je put gledala nešto što pripada ubijenom, dio
njegovog bivšeg života, života koji je za nju bio čista nepoznanica. Podvečer je na Vrhovcu teško naći
parking, pomislila je. Provalnik nije uspio parkirati bliže. Bio je to njegov posljednji peh — njegov peh,
a njena sreća.
Vratila se ravno kući i čekala da'se nešto dogodi. Ali, ništa se nije dogodilo - ni prvi dan, ni drugi i
treći.
Ta tri dana Olga je živjela po svojoj dnevnoj rutini. Prolazila je svaki dan pored trgovine i gledala žuti
auto kojeg je svaki dan više prekrivao snijeg. Svaki je dan kupovala dnevne novine i pretraživala crnu
kroniku. Naposljetku je, nakon tri dana muka, četvrtog jutra u novinama izišla vijest o taksistovom
nestanku.
Članak je bio sitan, opremljen taksistovom fotografijom. Na fotografiji je izgledao kao dobričina. U
članku je bio opisan i taksistov auto. Olga je prvi put doznala kako se ubijeni zove: Vuksan. Policija je
molila sve koji su vidjeli Vuksana ili vozilo da se jave u postaju. Olga je novine strpala u torbu i prošla
pokraj dućana. Sa zadovoljstvom opazi da je taksi sad već posve prekriven. Pod bijelim nanosom nije
se više vidjela ni boja, ni model, ni natpis na krovu.
Idućeg jutra, Olga je dobila dopisnicu iz mista, od Mare. Dopisnica je prikazivala misto iz zraka,
lukobran, mulet i privezane barke. Mare je na poleđini ispisala samo dvije riječi, POZDRAV i HVALA.
Rukopis joj je bio dječački uglat. Olga spremi dopisnicu u malu, rezbarenu škrinjicu. Skrinjicu je
položila na noćni ormarić. Sjela je na uzglavlje i načas je promatrala, obuzeta nježnošću.
Naredni tjedan donio je zatopljenje. Kroz oblake se na dva-tri dana probilo zubato sunce i stalo
otapati snijeg. Sa žutog mercedesa otkidali su se komadi vlažne, nečiste bljuzge. Olga je svaki dan
prolazila pokraj auta i promatrala kako se snijeg topi. Znala je što sada slijedi.
U četvrtak ujutro, devet dana od taksistove smrti, spustila se do trgovine i zatekla na nogostupu
policijski očevid. Žuti automobil bio je opasan rastezljivom vrpcom. Unutrašnjost vozila bila je
naprašena prahom za otiske. Dva policajca prekapala su po gepeku. Ostali su otvarali jedan po jedan
ulični šaht, pretražujući ih sajlom.
Policija je češljala obližnja dvorišta i kontejnere za otpad. Srećom, pomisli Olga, u otpadu odavno
ničega nema.
Neko je vrijeme promatrala policajce u poslu. Jedan medu njima bio je u civilu i izgledao
najinteligentnije. Mogao je biti u kasnim četrdesetim godinama. Bio je tamnokos, pristao, sa
sjedinama oko uha. Načas ju je pogledao. Olga brzo ude u trgovinu.
Zatražila je jogurt, mandarine i dvadeset deka sira za tost. »Možete si mislit, gospoda Rimer«
prošaptala joj je trgovkinja urotnički, »ovaj auto vani — to je auto od onog taksista koji je nestao.
Jezušmarija, nije ga valjda netko ubio, i to ovdje kod nas?« Olga bez riječi plati i iziđe. Pri izlasku,
sijedi je nije ni pogledao. Imao je očito prečega posla. Proučavao je dva metalna predmeta položena
na haubu. Olga je znala što su policajci pronašli. Bili su to taksistov mobitel i šaržer. Trebala je i njih
baciti u kontejner. Mislila je da je šaht sigurniji izbor, a to je bila pogreška.
Taksist nije telefonom nazivao njezin broj, niti ona njegov. Preko mobitela nisu mogli doći do nje.
Ipak, morala se pripremiti. Policija će joj zakucati na vrata, prije ili poslije, i njoj i drugima u
susjedstvu.
Ono što je Olga očekivala, dogodilo se idući tjedan. Jutro je bilo hladno i kišno, pa je odjučila ostati
kući. Čitala je neki farmaceutski mjesečnik i prepečenac umakala u kavu, kad je začula zvono ulaznih
vrata. Bio je to onaj isti istražitelj, lijepi čovjek sa sjedinama oko uha.
— Jelušić — predstavio se. — Trebao bih s vama razgovarati.
— Znam i zašto — odgovori Olga.
— A, da? Znate?
— Sigurno u vezi onog auta što su ga našli malo niže.
— Tako je. Kako znate?
— Svijet priča.
Policajac se obazre po predsoblju. Promatrao je pažljivo zidove, kao daje kupac koji procjenjuje
nekretninu. »Izvolite naprijed«, reče Olga, i povede ga u dnevnu sobu.
Sjeli su. Olga ga ponudi čajem, on odbije. Izvadi Vuksanovu sliku i baci je na stol. »Poznajete ovog
čovjeka?« upita. Olga uzme sliku, prinese je očima i skine naočale. Gledala je fotografiju kratko, a
onda niječno kimnula glavom.
— Ne poznajete ga?
— Ne.
— Niste ga nikad vidjeli?
— Jesam. U novinama, kad i svi.
— Znate da je to tamo dolje njegov auto?
— Svi to znaju. U ulici se ni o čemu drugom ne priča.
— Gospodo Rimer, skrbi li se netko o vama?
— Kako to mislite?
— Mislim, pomaže li vam tko po kući?
— Čistačica dolazi svake srijede.
— Nisam na to mislio. Pomaže li vam netko pored toga? Tko vam nosi plin, ogrjev, hranu. Tko vas
razvozi?
— Plinovod imam, na plin se i grijem, hranu sama donosim, vozim sama. Ne treba mi ničija pomoć.
— Sasvim ste samostalni?
— Kao što vidite.
— Gospodo Rimer, imate li djece?
— Ne.
— Jeste li napisali oporuku?
— To je malo indiskretno pitanje.
— Svejedno, molio bih vas da odgovorite.
— Ne, nemam oporuku.
— Nikom izvan familije niste ništa oporučili?
— Ne.
— Pogledajte još jednom ovog čovjeka na slici. Sigurni ste da ga niste vidjeli uživo?
— Nisam, rekla sam vam već. Nastavnica sam cijeli život, izvježbana sam pamtiti lica.
— Jeste li posljednjih godina možda prodavali stvari iz kuće? Umjetnine, umjetnički obrt, takve
stvari...
— Mislite — u oskudici?
— Da.
— Za što me vi držite?
— To nije sramota.
— Nisam prodavala nikad ništa. Ne bih ni smjela. Imam i sestru, to je i njezino.
— A vaša sestra, je li prodavala?
— Božesačuvaj. Očito je ne poznate.
— Hvala Vam, gospodo Rimer.
Ustao je, a za njim ustane i Olga. Zamoli je da mu dopusti da pregleda kuću. Ona ne trepnuvši
pristane.
Obišao je spavaću sobu, kuhinju, služinsku izbu. Promatrao je, ali nije ni po čemu prekapao. U
služinskoj sobi pomno je proučavao gomilu starog namještaja i krame. Kad je ušao u kupaonicu, uočio
je foto laboratorij. Nije pokazao čuđenje. Nije ništa pitao.
Opet su se vratili u predsoblje. Druge sobe kao da ga nisu zanimale. Ali, ovdje je zastao i još jednom
pažljivo razgledao zidove. Olga shvati i zašto. Primijetio je žute, svijetle četverokute na mjestima gdje
su nekad stajale Olgine fotografije.
— Gdje su slike koje su bile ovdje? — upita.
— Bile gdje?
— Gospođo Rimer, nisam slijep. Vidim tragove na zidu.
— A, to. Tu nisu bile slike. Držala sam uokvirene stare fotografije.
— Obiteljske?
— I to. Ali, i svoje. Fotograf sam amater.
— I gdje su sada te fotografije?
— Bacila sam ih. Kupile su samo prašinu. Stara krama.
— A slike, njih se niste rješavali?
— Ne zanima me mnogo slikarstvo. Vidite, nemam puno slika po kući.
— Zato i pitam.
— Jasno da pitate. To vam je posao.
Prišli su vratima. Namjeravao je izići, kad ga Olga zaustavi:
— A taj, koji je nestao... što — on je krao umjetnine?
— Ne bih smio o tome govoriti. Ali, ne — nije krao. Dobivao ih je i prodavao.
— Kako dobivao?
— Previše me pitate.
— Znači — on nije bio kradljivac?
— Zašto mislite da je bio kradljivac?
— Po vašim pitanjima.
— Dobar odgovor.
Olga se nasmiješi: — Inteligentan ste čovjek, čini se.
— I vi, gospodo — odgovori policajac — Vrlo inteligentni.
Rukovali su se na vratima. Olga je otišla do prozora i oprezno odškrinula zavjesu. Vidjela je istražitelja
kako pretražuje dvorište. Brižljivo je češljao grmlje sve dok u gustišu nije našao nešto što ga je
zaokupilo. Olga s prozora nije jasno vidjela što je to. Izgledalo je kao komad tamne tkanine — ručnik,
marama ili kapa. Kad je završio traganje, policajac pogleda prema prozoru. Olga ustukne i zastre
zavjesu, a onda se pokaje što je to učinila.
Sumnjiva sam im, pomisli. Ako i nisam bila dosad, sada jesam. Pokucat će joj ponovo na vrata. Možda
prije, možda poslije, ali pokucat će joj sigurno.
43.
Daljnjih nekoliko tjedana izgledalo je da se ne događa ništa. Auto pred dućanom odavno je bio
odvezen. Policajci su u kvartu obilazili kuću po kuću, a susjedstvo je uzbuđeno prepričavalo pouzdana
saznanja i fantastične teorije.
Olga nije više viđala policajce oko svoje zgrade. Ipak, znala je da je istražitelj nije smetnuo1 s uma.
Jednog jutra telefonirala joj je uzrujana Vera. Izvijestila je Olgu da ju je posjetila policija. Čovjek koji je
po opisu odgovarao Je-lušiću ispitivao ju je o Olginom imovinskom stanju. Upitao je ima li saznanja o
tom da Olga prodaje umjetnine iz kuće. Raspitivao se o zajedničkoj rodbini. Pitao je pomaže li Olgi
neki muškarac oko kućanstva. »To je skandal« derala se Vera, »nije dosta što su nam sve uzeli, nego
nas i poslije toga mrcvare.«
— Nije to skandal — odgovori Olga — Pusti ljude. Rade svoj posao.
— Ali, kakve ti veze imaš s tim?
— Vera, auto su mu našli ovdje u ulici.
— Olga?
— Da?
— Ali, ti sigurno ništa ne prodaješ iz kuće?
— Vera, imam više novaca nego što mogu potrošiti.
— Olga, ti znaš da je to sve i moje?
— Znam, Vera.
— Uf, baš nam je trebao taj peh s autom.
Dan nakon tog razgovora, Olga je dobila novu razglednicu od Mare. Razglednica je uvijek bila ista, s
lukobranom i morem boje kutije za deterdžente. Mare joj je redovito pisala, svaka dva ili tri tjedna.
Na dopisnicu bi nažvrljala samo dvije ili tri riječi, nešto trezveno i jednostavno poput POZDRAV ili
STOJ DOBRO, i ništa drugo. Olga je razglednice slagala u rezbarenu kutiju. Kutiju više nije držala
naočigled, na noćnom stoliću. Doći će dani kad će joj policija švrljati po kući, bit će bolje što manje
budu pitali.
U narednim tjednima policajci su iščezli iz ulice, govorkanja su zgasnula, a pažnju susjedstva zaokupili
su drugi skandali. A onda je početkom veljače pronađeno Vuk-sanovo tijelo. Vijest o tomu Olga je
pronašla u Jutarnjem listu, zbijenu u dno strane. U članku je pisalo da su ribiči kod skele u Oborovu
pronašli bezobličan muški leš krupnije građe. Čim je to pročitala, Olga je znala da je to njezin i Marin
čovjek. Policiji je za to saznanje trebalo mnogo duže: tek sredinom tjedna natrulo i vodom nagrizeno
tijelo identificirano je kao zagrebački taksist star 29 godina. Tijelo je bilo u takvom stanju da je uzrok
smrti bilo nemoguće ustanoviti. Mrtvac je identificiran po prstenu i čizmama. Novine su spomenule
da je tijelo identificirala udovica. Vijest o tome tko je mrtvac iz Save u novinama je bila stidljivo
stisnuta, između vrgoračkog paleža staje i obračuna noževima u garešničkoj gostionici. Nije prošao ni
mjesec-dva, a mrtvi taksist više nikog nije zanimao.
Idući dan, ponovo ju je posjetio istražitelj. Došao je rano ujutro, kao i prvi put. Ovaj je put nije
zatekao nespremnu. Dok je pokraj prozora hranila kornjače, opazila ga je kako pretražuje ono isto
žbunje. Sad je to radio po dnevnom svjetlu, mnogo sporije i temeljitije. Činilo se da je naposljetku
nešto našao. Dugo je promatrao neki mali predmet na dlanu, a onda ga strpao u džep.
Za pola minute zazvonio joj je na vrata. Olga ga je čekala.
Odlučila je biti drska.
— Znala sam da ćemo se opet vidjeti — reče. -I ja.
— Uđite.
Odvela ga je u kuhinju. »Ovaj put morate čaja« reče, a on potvrdno klimne glavom, vidno nevoljko.
Sjedio je uz stol s vrućom šalicom i promatrao je.
— Pronašli smo ga — reče — mrtvog. U Savi.
— Znam. Čitala sam.
— Još uvijek ste sigurni da ga niste nikad vidjeli?
— Rekla sam vam sve.
— Gospodo Rimer, ima li netko od stanara ove kuće pištolj?
— Koliko ja znam, ne. Ja sigurno ne.
— Kako se onda ovo našlo u vašem dvorištu? Posegao je rukom u džep i sadržaj bacio na stol. Olga ne
reče ništa. Na stolu su ležala dva sjajna, prijeteća metka.
— Kalibar odgovara. Našao sam ih u grmlju. Ne znate otkud tamo?
— Ne.
— Gospodo Rimer, ponovo bih pregledao kuću.
Latio se posla, ovaj put mnogo temeljitije. Olga je već shvatila da je ubijeni čovjek bio lovac na
antikvitete. Očekivala je da će istražitelj prekapati po svijećnjacima, pokućstvu, tražiti srebrninu. Ali
on je tragao za nečim drugim. Saginjao se iza ormara, pregledavao svaki električni spoj, utičnicu i
lajsnu.
— Propale su vam instalacije — reče na kraju — trebao bi vam majstor.
— Znam.
— I kotlić u veceu vam ne radi. To vam je čas posla, ni pet minuta.
— Sto ćete, kad nemam nikog muškog pri ruci.
Bili su u hodniku. Podigao je pogled. Olga je znala što gleda: žute, svijetle četverokute na posivjelom
zidu. Trebala je dati prebojiti hodnik, greška je što to nije napravila.
— Gospodo Rimer, zašto ste pobacali te fotografije?
— Dodijale su mi. Kupile su prašinu. Upravo sam namjeravala prefarbati hal.
— Imate li ih možda u albumu?
— Naravno.
Otišla je u djevojačku sobu i vratila se otamo s naramkom debelih, prašnjavih albuma. Jelušić je sjeo
za stol i otvorio prvi. Bio je to album starih, predratnih fotografija. Policajac ih je listao bez interesa.
Stigao je do slike na kojoj su bile Rahela Lerner i ona. Ravnodušno je okrenuo list.
Stare albume gurnuo je s dosadom u stranu. Otvorio je posljednji album, najdeblji i najnoviji. U njemu
su bili njeni radovi, njezine najbolje fotografije. Ovaj svezak Jelušić je listao sasvim drukčije, sporo i s
krajnjom pažnjom. »Ovo su slike koje ste držali na zidu?« upita, a Olga potvrdi.
Pokušavala je vidjeti svoje slike njegovim očima, očima tuđina. Začudit će ga što su sve slike crno-
bijele, pomisli. Po slikama će vidjeti da je mnogo putovala. Ako je obrazovan, prepoznat će Portugal,
Njemačku, Škotsku, New York, talijanski jug. Baš kao i Vera, i on će se snebivati što na slikama nema
ljudi.
— Dobar ste fotograf — reče Jelušić.
Promatrala ga je. Policajac je album listao polako i posvećeno. Možda je samo tražio nešto što će je
optužiti. A možda je zaista razumio njene slike. Možda je zaista osjetio nijemu, neimenovanu tugu
koja je strujila sa njih.
Možda je razumio njezinu potrebu da se ovjekovječi propalo, zahrđalo, bišavo, ruševno i bivše.
Možda je mogao shvatiti kako je za nju snimanje točka gdje je potpuno i najčišće sama.
— Trebali ste izlagati. — reče — zaista fotografirate dobro.
— Znam.
— Previše dobro. Netko tko ovako fotografira, ne bi svoje djelo bacio u smeće.
Zna da lažem, pomisli Olga, poručuje mi da to zna. Ali, Jelušić samo zaklopi album i ustane od stola.
Povela ga je prema vratima. Jelušić je išao pred za njom. Na izlaznim vratima se okrene i upita je:
— Još jedno pitanje. Znači li Vam što ime Josip Trbar?
— Trbar? Nikad čula.
— Sigurni ste?
— Sigurna. Tko je to?
— Netko. Nije važno.
Izišao je u haustor. Olga odluči opet biti malo drska. »Do idućeg puta, pretpostavljam«, reče s vrata.
— Ako bude idućeg puta, gospodo Rimer.
— Što, više nisam sumnjiva?
— Zapravo, imam vijest koja će vas razveseliti.
— A to je?
— Mislim da smo našli ubojicu.
— Tko je on?
— Saznat ćete. Saznat ćete kad bude vrijeme.
44.
Od posljednjeg Jelušićevog posjeta prošla su dva mjeseca. Tijekom ožujka je zajužilo, obilne i tople
kiše saprale su s Vrhovca snijeg, vrativši ulici njenu izvornu boju asfalta i zgnječena lišća. Početkom
travnja počeli su topliji dani. Olga je sad češće izlazila. Tri popodneva u tjednu odvezla bi se do
Šestina i šetala šumom. Svakog prijepodneva spustila bi se do grada i sjela u kavanu. Ubila bi tamo
vrijeme do objeda, čitajući novine i pristiglu poštu.
Razglednice od Mare stizale su poput računa i reklama, redovito i ustrajno. Dvaput mjesečno Olga je
dobivala istu onu kartolinu s lukobranom i morem neprirodne boje. Mare je bila škrta na riječima, ali
je Olga shvaćala da se stvari mijenjaju. »Mama puno bolje«, napisala bi Mare, ili »Mama je puno
samostalnija«, a te kratke formule otkrivale su Olgi revoluciju koja se dolje odvija. Olga je Mari rijetko
otpisivala, jer je znala da bi to Vlatku uznemirilo. O istrazi koje se oko nje stezala, Olga Mari nije
napisala ni slova. Nije imala predodžbu koliko Mare zna o onom što se događa u Zagrebu. Ili nije znala
ništa, ili o tom nije htjela pisati. Ako nije, to je bilo mudro.
Početak travnja Olgu je uvijek bacao u zlovolju. Uoči desetog, u gradu je opet primijećivaja grafite sa
slovom U, prodavače guslarskih kaseta i mlade mišićave muškarce ošišanih glava. Desetog travnja
skinheadi su defilirali na trgu, a Vera je održala zapažen prosvjedni govor koji su prenijeli i u
Vijestima. Sutradan, Olga je kupila novine i sjela u gradsku kavanu. Udubila se u čitanje, pazeći da
izbjegne neku od dosadnih vršnjakinja.
Vera je bila zvijezda dana. U Jutarnjem joj je izišla velika slika pred buketom mikrofona, u Novom listu
njezin je govor bio tema uvodnika. Olga odloži novine. Sve to — Verin govor, mikrofoni, članci —
ispunjalo ju je mučnom dosadom. Opet uzme novine i prevrti ih do desnih stranica. Nasumice je
listala zabavu, sport, crnu kroniku. A onda je na dnu crne kronike spazila člančić koji ju je užasnuo.
Članak je bio neugledno malen — onakav kakve dobivaju stari, davno zaboravljeni zločini. Izvještavao
je o tome kako su inspektori zagrebačke policijske uprave priveli muškarca J. T. (62) pod sumnjom da
je naručio umorstvo svog dužnika. Olga je prepoznala ime ubijenog: bio je to Vuksan, taksist kojeg su
zaklale.
Inicijali J. T. ništa joj nisu značili. Članak je o nepoznatom govorio kao o nepobitnom ubojici. J. T. je,
pisalo je, bio zelenaš s dugogodišnjom zloglasnom prošlošću. Policijski mu je dosje, navodilo se, bio
»podeblji«. Policija ga je privela na osnovu zatvorenog kruga indicija. Taksist je J.T.-u dugovao novca.
Udovica ubijenog posvjedočila je o telefonskim prijetnjama. U Vuksanovom mobitelu policija je
pronašla niz poziva od i prema T.-u, a sve na dan umorstva. Više svjedoka, medu kojima i jedan an-
tikvar, posvjedočili su da je ubijeni te večeri imao sastanak s lihvarom. U T.-ovoj kući pronađeni su
predmeti koji su nepobitno pripadali Vuksanu. Trbar nije imao alibi. Rekao je tek to da je cijelu večer
»gledao teve sa svojom babom«.
Olga zaklopi novine.
Tijekom dva mjeseca dobro je porazmislila o svakoj najmanjoj sitnici, o svim pukotinama u priči, o
svakom propustu koji bi nju i Maru mogao razotkriti. Ipak, nije mislila da bi za ono što su učinile
mogao biti uhićen netko drugi. Kad joj je Jelušić rekao da zna počinitelja, mislila je da joj prijeti ili
blefira. Međutim, nije blefirao.
Stigla je kući, skuhala čaj i dugo sjedila uz stol, grijući dlan uz šalicu. Pokušavala je bistro misliti. A
onda ju je prekinuo telefon. Nije prepoznala sugovornikov glas, dok se nije predstavio. Bio je to
Jelušić.
— Čitali ste novine? — pitao je.
— Jesam.
— Želite o tome razgovarati?
— Očito, vi želite.
— Očito. Doći ću k vama sutra ujutro.
Olga je ostatak popodneva provela u grozničavom razmišljanju. Bila je pripravna priznati krivicu, ali
tako da Marinu ulogu prešuti. Pokušat će Jelušića uvjeriti da je taksista svladala sama. Znala je,
međutim, da joj neće vjerovati. Priča će joj biti puna rupa. Kako će istražitelju objasniti tolike ubode,
takve siline? Kako mu objasniti da je tijelo otprtila i u auto ubacila sama? Nikad joj neće takvo što
povjerovati. Preostalo joj ja ili odati Maru, ili pustiti da zatvore nevinog čovjeka.
Jelušić joj je najavio dolazak sutradan, oko jedanaest. Olga je teško zaspala i probudila se kasno.
Odlučila se spustiti do kioska i kupiti što više novina, da vidi piše li se o Vuksanu. Na kolporterovom
štandu na Ilici spazila je naslovnicu tabloida koji je inače brižljivo izbjegavala. Naslovnica tjednika bila
je posvećena slučaju Vuksan. Preko čitave naslovnice kočilo se lice i ime optuženoga. Olga kupi
novine i tutne ih pod kaput. Nije htjela da itko vidi da čita to smeće.
Novine je otvorila tek kod kuće. Izgledale su bijedno, ali je sadržaj bio još bjedniji. Tjednik se bavio
optuženi-kovim likom na dvije i pol strane. Optuženi čovjek zvao se Josip Trbar. Olga se sjeti da je to
ime Jelušić spomenuo posljednji put. Trbara je tabloid izravno nazvao »ubojicom taksista«.
Pročitala je članak. Trbara je novinar opisivao kao ka-matara, nasilnika i financijskog špekulanta.
Ljuštio je sirotinji novce financijskim piramidama. Dužnicima je lomio noge, podmetao dinamit pod
vikendice i aute. List je tvrdio kako Trbara sumnjiče za bar tri umorstva, ali mu nisu dokazali ni jedno.
Članak je bio garniran Trbarovim privatnim fotografijama, slikama s krstitki, s vjenčanja i iz ratnih
dana.
Tupo je gledala razbojnikovu sliku, njegove čupave zaliske i ptičje obrve. Promatrala je fotografiju
nekog pradavnog pira, pripitu i razularenu rodbinu, goleme ovratnike košulja po modi sedamdesetih.
Proučavala je razdrljene ovratnike, trbuhe sazdane na panceti koje nijedan kaiš nije mogao ukrotiti.
Gledala je loše trajne, lančiće s raspelom i odčepljene boce mineralne. Znala je da takvi ljudi postoje.
Znala je da su većina. Većina s kojom nije nikad imala posla, niti je htjela imati.
Usred svog tog pirovanja stajao je Trbar. Jedini se nije smijao: imao je mrko, nepovjerljivo lice, baš
kao da zna da će ova slika jednom služiti novinskoj optužnici. Bio je to čovjek kojeg je teško voljeti, to
se lijepo vidjelo.
Zatvorila je novine. Pogledala je na sat. Jelušić će tu biti svakog časa. Morala je konačno odlučiti što
joj je činiti.
Jelušić je bio točan. Zazvonio je na vrata u jedanaest i jedan. Uvela ga je bez riječi i posjela uz stol.
Nije ga se sjetila ponuditi čajem.
Tjednik je i dalje ležao na stolu pred njima. Jelušić ga je opazio. S naslovnice ih je oboje gledao Trbar,
mrki čovjek ptičjih obrva. Jelušić je gledao novine, Trbara, pa nju. Gledao ju je neprijazno, ispitivački.
— Vidim, već znate koga smo uhapsili.
— Jutros sam prošla Ilicom i vidjela naslovnicu.
— Želite li mi nešto s tim u vezi reći?
Nije odgovorila.
— Gospodo Rimer — reče Jelušić — uhapsili smo tog Trbara. S ovim što imamo možemo ga osuditi za
ubojstvo Vuksana. Ali, to nije cijela istina i vi to znate. Je li tako da znate?
Nije odgovorila. Nije imalo smisla da se izmotava. Oboje su bili preinteligentni za to.
— Ono što znam, gospodo Rimer, je to da je Vuksan one večeri bio kod vas. Na znam zašto, ali znam
da je bio. Parkirao je auto ovdje, spotakao se u dvorištu, izgubio kapu i metke. Popeo se uz stube i bio
ovdje u stanu. S vaših zidova nestale su slike, ili nešto drugo što sliči na slike. To je ono što znam.
Ostalo biste mi vi mogli reći, ako biste htjeli.
— Ne znam što želite od mene. Sto da vam kažem?
— Na primjer, kako je umro. I zašto. I je li ga uopće ubio Trbar?
Olga je i dalje šutjela. Promatrala je Jelušića, njegov ledeni, ispitivački pogled. Svrnula je tad očima na
novine koje su ležale na stolu. S naslovnice ju je gledao kamatar, zlosretni J. T, čovjek koji će njenom
krivnjom završiti loše. Gledala je njegovo mrko, ptičje lice, usamljeno i ozbiljno usred davnog
pirovanja. Gledala je loše trajne, prolivene gemište, polupojedenu svadbenu tortu. U tom je trenu
jasno znala što će učiniti.
— Žao mi je — reče Olga — nikad tog čovjeka nisam vidjela.
Jelušić nije ni trepnuo.
— Gospodo Rimer — reče — znam da ne govorite istinu.
— A ja ne znam o čemu vi govorite.
— Sigurno?
— Sigurno kao dan.
— Jeste li svjesni posljedica?
— Ja bih vas molila da odete.
— Pitam vas — jeste li svjesni posljedica?
— Idite. Stara sam, ovo me sve zamara.
Jelušić je ustao, i izišao bez pozdrava. Olga ga je ispratila do vrata i za njim zakračunala bravu. Nasred
hala zaljuljalo joj se pred očima. Uhvatila se za stolicu kod telefona i sjela.
Zatvorila je oči dok val slabosti nije jenjao. Onda je otvorila oči i stala gledati uokolo, po predsoblju.
Gledala je zidove, a na njima mrlje - svijetle četverokute na posivjelom zidu.
45.
Listopad je. Zagreb se zažutio u jesenjim bojama. Kad Olga ujutro otvori prozor, nosnice joj za-pahne
onaj prepoznatljivi vonj vlažne južine, pržene kave i farmaceutskih pogona. Tako vonja njezin dom,
zapadni Zagreb.
Olga voli listopad. Za nju je to najljepši zagrebački mjesec. Desetljeća je provela za fakultetskom
katedrom, uvodeći brucoše u tajne biokemije. Svakog bi listopada u biokemijskom praktikumu
dočekala nova brucoška lica, novi naraštaj elite koja hrli prema^vojim odredištima u laboratorije
Zapada. Između njih i njihove destinacije na Princetonu ili u Plivi stajala je Olga: njen predmet, njezini
principi, jasne i razgovijetne osnove koje će im utuviti do travanjskih kolokvija. Tog prvog tjedna u
listopadu Olga bi ih gledala s pulpita, i znala — za njih dolje to je veliki dan, nadnevak koji se pamti.
Svaki bi put nanovo bila uzbuđena, taj bi je jesenski blind date ispunjao naelektriziranom strašću.
Tako je to bilo godinama. Ali više nije. Toga više nema: sad je penzioner, sretno umirovljena, štovana
znanstvenica.
Kao i svakog jutra, Olga hrani kornjače. Pristavlja potom vodu i kuha meko kuhano jaje. Dok voda ne
uzavri, spušta se u prizemlje po poštu. Za njenih zlatnih dana kaslić bi nabrekao od pristiglih tiskovina,
pisama i flajera. Tako bi bilo svakog dana, a posebice ponedjeljkom. Sad više nije tako: u kasliću nalazi
tek nekoliko računa, jednu brošuru i Marinu razglednicu. Ljudi joj manje pišu, misli Olga. Manje je
trebaju i traže, a to je sasvim logično, jer je stara žena.
Brošura je reklamirala nove antibiotike. Olga je prouči, pa spremi u dokumentaciju. Uzima potom
razglednicu. Oslikani karton prikazivao je morski pejzaž u loše otisnutom, iskvarenom koloru. More je
na razglednici neprivlačne boje galice, kopno isprano i žućkasto kao da je pustinjsko. Premda je pejzaž
sasvim deformiran, Olga ga prepoznaje. Slika prikazuje misto. Mare se javlja, redovita kao uvijek.
Pročitala je kartolinu. Mare joj šalje novu adresu, u Zadru. Olga prepoznaje ulicu u staroj jezgri, na
poluotoku. Adresa ima dodatak kod Gracin. Mare je sada podstanarka, studentica. Piše da joj je
mater dobro, da se snalazi sama. Fakultet joj je krenuo izvrsno, položila je prvi kolokvij.
Olga okrene razglednicu i pogleda oslikani karton. Poznavala je tu fotografiju vrlo dobro. Bila je to
jedina razglednica mista, otiskana valjda još sedamdesetih. Olga zamišlja stotine takvih razglednica
kako leže negdje u turističkom uredu i čekaju da konačno budu rasprodane. U međuvremenu su iz
dana u dan više postajale laž: misto je raslo, mijenjalo se, postajalo veće i ružnije, a kartoline su bile
stalno iste, uzorak proizvoljno izabran iz prošlosti.
Vidjela je tu fotografiju sto puta. Sad ju je prvi put proučila pomnije. Gledala je mul koji se produžava
u lukobran i završava crvenim, gvozdenim svjetionikom. Proučavala je nisku sličnih, kitnjastih
pansiona uz rivu, pokušavajući po njihovom rasporedu i broju dokučiti kad je fotografija doista
načinjena. Gledala je mandrač, koji se na slici, snimljen iz helikopterske visine, doimao ljupkim. Olga
je znala da je u stvarnosti napukao, devastiran i prljav, pun odbačenih guma i boca utonulih u mulj. S
mistom je uvijek tako: uvijek bolje izgleda iz daleka, iz ptičje perspektive, s pučine. Izbliza otkriva
svoje mane, izbliza vidiš da je požderano neplanskom gradnjom, nečisto i bezlično. Sva druga mjesta
uz rivijeru imala su nešto: neki sklop uličica, crkvicu, mandrač, komad romantično razvaljena zida koji
bi ih činio dalmatinski ljupkim. Misto nije imalo ništa takvo. Misto je bilo tek nakupina kuća, loše
smišljenih da se njima zarađuju muktaški, nedovoljni novci.
Mare odloži razglednicu, pa s vrele ploče skine lončić i kuhano jaje.
Više nikad neću vidjeti misto — pomisli. Nije to zla slutnja, naprotiv: tek suha, trezvena prosudba.
Stara je, rijetko putuje. Put do mista naporna je gnjavaža. Nikad više neće otići onamo.
Olga priđe prozoru. Vrhovac je bio listopadski blistav. Krošnje su se crvenjele. Vlažni vjetar vitlao je
granjem i posipao lisni teret posvuda - po krovovima, dvorištima, nogostupu.
Ovo je bio njezin dom. Živjela je u njemu cijeli svoj život, monoton i jednostavan. U mistu nikad nije
živjela, nikad ga nije ni voljela, nije ga držala čak ni lijepim. A pomisao da ga neće nikad više vidjeti
ipak ju je pekla.
Odmakla se od prozora i položila razglednicu na stol. Te razglednice, znala je, bile su kopča. Uvijek
iste, redovite poput mjesečnice, te su kartonirane sličice bile njezina posljednja spojnica sa svijetom
kojem pripada premda to ne želi, svijetom koji ju je opleo poput pomršena parangala. Živjela je
upletena u te niti — a živjet će i dalje, još ovo malo koliko joj je ostalo.
Sjela je uz stol. Stavila je pred sebe kuhano jaje i žličicom mu kvrcnula vrh. Vrškom je kućarina iz jaja
grabila meku nutrinu i jela. Osjećala se mirnom, tako smirenom da bi bila sprema iz tih stopa umrijeti.
Jela je meko jaje, posvećeno i krotko, jednako kao kad je bila dijete, jednako kao njeni preci, bliži i
daleki.
46.
Početkom studenog prvi je put nakon one noći otišla na Savu.
Nije to planirala. Dogodilo se slučajno. Vera ju je pozvala da subotnje jutro provedu u prirodi. Olga je
vjerovala da će otići na Sljeme. Ispalo je drukčije: sjele su u Verin auto, a kad se prenula, bili su uz
rijeku.
Biciklisti su vozili nasipom, džogeri su trčanjem ubijali kilograme, a psi jurcali suhim koritom. Parkirale
su auto i otpočele šetnju. Razgovor je zapinjao. Olga je sa svojom sestrom uvijek teško razgovarala.
Hodale su i stigle do napuštenog mosta. Samo ih je još par koraka dijelilo od onog mjesta, mjesta gdje
su Olga i Mare one snježne noći mrtvog muškarca položile u mutnu rijeku. Olga osjeti blagi nemir.
Hodale su i dalje. Olga je pogledom tražila mjesto svog čina. Kad je već vjerovala da ga bez snježnog
pokrova neće ni prepoznati, ugledala ga je. Ugledala je grbu na nasipu, a pod njom runjavi grm na
rubu vode.
Vera je nastavila hodati. Olga je išla za njom, ne zastajkujući, ali kriveći glavu baš kao da mjesto ukopa
što duže želi zadržati u vidnom polju. Gledala je taj grm i krajičak nasipa. Čudila se kako ne osjeća
ništa. Zadnju mrvu nespokojstva ili zebnje kao da je pospremilo vrijeme. Kao da je one noći na nasipu
bio netko drugi.
Kod savskog mosta sjele su u kafić. Vera je naručila bijeli vermut, Olga lipov čaj. Okrenula je lice
prema suncu ne bi li ulovila što zubatih novembarskih zraka. Na stolu do njihova ugledala je mladu,
neobičnu ženu.
Bila je lijepa. Imala je opuštenu kosu i nježno lice. Ipak, to je lice kvarila blijeda brazgotina od usana
do obrve.
Bila je mlada. Pokraj sebe imala je kolica i tek rođenu bebu koju je dvorila s neobičnom pažnjom.
Premda mlada i premda mlada majka, žena je bila očito udovica. Nosila je crninu, ali ta crnina nije bila
ona obična, formalna, kakvu ljudi navlače za roditelja i srodnike. Bila je to gusta, žalobna crnina,
korota mlade žene koju je zadesio strašan gubitak.
Mladoj ženi pristupio je neki poznanik. Blago joj je stegnuo pruženu ruku. »Sandra, moja sućut«
rekao je, gotovo šaptom, a žena u koroti nijemo klimne u znak zahvale. Oči su joj bile crvene od plača.
Kako je tužna — pomisli Olga, pa skrene pogled k rijeci. Mislila je na tužnu, mladu ženu na susjednom
stolu, pa se istog trena sjetila Mare. Barem je Marina trapnja završena.
Pomislila je na Maru, a lice joj se izduljilo u osmijeh. Zubato sunce milovalo joj je kožu. Sunčana
subota činila se najednom još toplijom i ljepšom.
2001 - 2006.
Zahvala
Ove knjige ne bi bilo bez pomoći nekih ljudi kojima dugujem zahvalu. Ivo Pavičić pomogao mi je oko
fotografske kemije i tehnologije. Ivana Zima redigirala je dijaloge na kajkavskom. Čitanju rukopisa
vrijeme i trud su posvetili Rajko Grlić, Saša Vojković, Seid Serdarević, Miljenko Jergović, Ivica
Ivanisevic i urednik Nenad Riz-vanović. Svima im zahvaljujem na trudu i savjetima.