1

Naslov izvornika
Last Breath

ROBERT BRYNDZA

Preveo s engleskoga
Predrag Mavar

Zagreb, 2018.
2
Za Veroniku, Filipa i Evie

3
»Najstrašnija su čudovišta ona koja vrebaju u našim dušama...«

Edgar Allan Poe

4
 PROLOG

Ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

Bila su tri sata ujutro, a zadah mrtvog tijela ispunio je auto. Neprekidne
vrućine trajale su već danima. Vozio je s klima-uređajem uključenim do
maksimuma, ali zadah njezina tijela širio se iz prtljažnika. Brzo se raspadala.
Prošla su dva sata otkako ju je stavio u prtljažnik. Odmah su se okupile
muhe, pa je morao mahati rukama u mraku da ih otjera. Bilo mu je smiješno
kako je mahao i mlatarao rukama po zraku. Da je još uvijek bila živa, možda
bi se i ona nasmijala.
Unatoč riziku, uživao je u tim noćnim izletima, u vožnji praznim
autoputom i ulaženju u London kroz predgrađa. Dvije ulice ranije ugasio je
prednja svjetla, a kad je skrenuo u jednu stambenu ulicu na nizbrdici, ugasio
je i motor. Auto se nastavio tiho kretati pokraj kuća s mračnim prozorima i
došao do podnožja brijega gdje je ugledao malu napuštenu tekstilnu
radionicu, odvojenu od ceste parkiralištem. Visoka stabla obrubljivala su
pločnik i bacala ga u sjenu, a udaljena gradska rasvjeta davala je okolini
mutni narančasti sjaj. Kad je skrenuo na parkiralište, auto je poskočio i
zanjihao se prelazeći preko korijena drveća koje se probijalo kroz asfalt.
Prišao je redu kontejnera za smeće ispred ulaza u tekstilnu radionicu,
skrenuo oštro nalijevo i zaustavio se tako da je razmak između prtljažnika i
posljednjeg kontejnera iznosio manje od pola metra.
Načas je ostao sjediti u tišini. Kuće na drugoj strani bile su zakrivene
stablima, a na mjestu gdje se red kuća u nizu susretao s parkiralištem stajao
je samo zid od opeke. Iz pretinca je izvadio par rukavica od lateksa i navukao
ih na ruke. Kad je izašao iz auta, zapahnula ga je vrućina koja se dizala iz
ispucanog asfalta. Ruke su mu se ispod rukavica oznojile u roku od nekoliko
sekunda. Kad je otvorio prtljažnik, jedna muha zujara izletjela je i pogodila
ga u lice. Otjerao ju je mahnuvši rukom i pljunuo.
Kad je odgurnuo poklopac kontejnera, zapahnuo ga je smrad, a prema
njemu je izletjelo još vražjih muha koje su polagale jajašca u toplo trulo
smeće. Mahnuo je rukom, viknuo i opet pljunuo, a onda otišao do prtljažnika.
Bila je tako lijepa, čak i na samom kraju, prije samo nekoliko sati, kad ga
je preklinjala i plakala, masne kose i zamrljane odjeće.
Tijelo joj je sada bilo samo beživotna vreća. Ni ona ni on više ga nisu
trebali.

5
 Jednim ju je spretnim pokretom podigao iz prtljažnika i spustio po dužini
na crne vreće, a zatim je zatvorio poklopac kontejnera i osvrnuo se oko sebe.
Bio je sam, a sada kad više nije bilo nje, bio je to još i više. Vratio se u auto i
krenuo na dugu vožnju kući.

Istog jutra jedna je susjeda s druge strane ceste prišla radionici s punom
crnom vrećom. Bio je državni praznik pa se nije odvozio otpad, a došli su joj
u posjet muževi rođaci s novorođenom bebom. Kad je gurnula poklopac
prvog kontejnera da baci vreću, naglo je izletjela gomila muha i pogodila je u
lice. Ustuknula je i mahnula rukom da ih otjera. A onda je na crnim vrećama
ugledala tijelo mlade žene. Bila je divljački pretučena, jedno joj je oko bilo
natečeno i zatvoreno, glava puna posjekotina, a tijelo na ranojutarnjoj vrućini
prekriveno muhama.
A onda ju je zapahnuo smrad. Ispustila je crnu vreću iz ruke i povratila na
vreli asfalt.

6
 1.

Ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Viša inspektorica Erika Foster gledala je inspektora Jamesa Petersona

kako ručnikom otire rastopljene pahuljice snijega s kratkih kovrča. Bio je
visok i mršav i posjedovao pravu mješavinu arogancije i šarma. Navučene
zavjese skrivale su pogled na snježnu vijavicu, u pozadini je ugodno mrmljao
televizor, a mala dnevna soba s kuhinjom kupala se u toplom sjaju dvije nove
svjetiljke. Nakon napornog dana na poslu, Erika je namjeravala pripremiti
toplu kupku i rano leći u krevet, ali onda ju je Peterson nazvao iz obližnje
prodavaonice ribe s krumpirićima i zapitao je li gladna. Prije no što je uspjela
smisliti neki izgovor, odgovorila je potvrdno. Njih su dvoje već uspješno
surađivali na nekoliko istraga umorstava, u kojima je Erika bila nadređena
Petersonu, ali sada su radili u različitim timovima: Peterson u timu za
istrage umorstava, a Erika u timu za posebne projekte - što je posao koji
je brzo zamrzila.
Peterson je prišao radijatoru i uredno odložio ručnik, a onda se sa
smiješkom okrenuo prema Eriki.
»Vani je prava mećava«, rekao je puhnuvši u skupljene šake.
»Kako si proveo Božić?« upitala ga je.
»Bio sam samo s mamom i tatom«, odgovorio je skinuvši kožnu jaknu.
»Nije bilo loše. Moj se bratić zaručio.«
»Čestitam...« Nije se mogla sjetiti je li već čula za bratića.
»A ti? Bila si u Slovačkoj?«
»Da, sa sestrom i njezinom obitelji. Dijelila sam ležaj na kat s nećakinjom...
Jesi li za pivo?«
»Naravno«, odgovorio je.
Odložio je jaknu na naslon sofe i sjeo. Erika je otvorila vrata hladnjaka i
zavirila unutra. Paket sa šest limenka ležao je u pretincu za povrće, a jedina
hrana bila je nekoliko dana stara juha u loncu na gornjoj polici. Provjerila je
svoj odraz na boku lonca od nehrđajućeg čelika, ali njegova zaobljenost
izdužila joj je lice i izbočila čelo kao da se gleda u cirkuskom ogledalu. Trebala
je pristojno slagati da je već jela.
Prije nekoliko mjeseci, nakon što su s kolegama otišli u pub na piće, Erika
i Peterson završili su u krevetu. Premda nijedno to nije smatralo seksom za
jednu noć, nakon toga ponašali su se profesionalno. Proveli su još dvije noći
7
zajedno prije Božića, a Erika je oba puta napustila njegov stan prije doručka.
Ali sada je on bio u njezinu stanu, bili su trijezni, a s police za knjige pokraj
prozora gledala ih je fotografija njezina pokojnog muža Marka u pozlaćenom
okviru.
Pokušala je istjerati iz glave tjeskobu i osjećaj krivice, izvadila dvije
limenke piva i zatvorila vrata hladnjaka. Na kuhinjskom pultu ležala je
crveno-bijela prugasta plastična vrećica s ribom i krumpirićima, a od mirisa
su joj potekle sline.
»Želiš li jesti ribu iz papirnatog omota?« upitala je otvarajući limenke.
»To je jedini način«, odvratio je Peterson prebacivši ruku preko naslona
sofe i spustivši gležanj jedne noge na koljeno druge. Izgledao je
samopouzdano i opušteno.
Znala je da će to pokvariti ugođaj, ali morali su porazgovarati. Morala je
odrediti granice. Izvukla je dva tanjura, odnijela ih s vrećicom i pivom i
spustila ih na stolić. Šutke su razmotali papirnate omote, a s hrskave pohane
ribe i mekanih zlaćanih krumpirića digla se para. Neko su vrijeme jeli.
»Slušaj, Peterson, James...«, počela je Erika.
Uto je zazvonio Petersonov mobitel. Izvukao ga je iz džepa.
»Oprosti, moram se javiti.«
Erika je kimnula i dala mu znak da nastavi.
Javio se na mobitel i slušao namrštenih obrva. »Ozbiljno? U redu, nema
problema. Kako glasi adresa?« Dohvatio je olovku sa stolića i zapisao adresu
u kut papira za krumpiriće. »To je nedaleko odavde. Mogu odmah otići i
pripaziti na mjesto zločina do vašeg dolaska... Samo vozite polako po
nevremenu.« Prekinuo je vezu, gurnuo nekoliko krumpirića u usta i ustao.
»Što se događa?« upitala ga je Erika.
»Neki studenti pronašli su osakaćeno truplo mlade žene u kontejneru za
smeće.«
»Gdje?«
»Na Tattersall Roadu, nedaleko od New Crossa... Kvragu, ti su krumpirići
doista ukusni«, rekao je gurnuvši još nekoliko komada u usta. Uzeo je kožnu
jaknu s naslona sofe i provjerio ima li službenu iskaznicu, novčanik i ključeve
od auta.
Erika je opet osjetila ubod žaljenja što više ne radi u timu za istrage
umorstava.
»Oprosti, Erika, morat ćemo ovo učiniti nekom drugom prilikom. Ovo mi
je trebala biti slobodna večer. Što si mi ono htjela reći?«
»Nema problema. Ništa važno. Tko te to nazvao?«

8
 »Viša inspektorica Hudson. Ona je zaglavila u snijegu. Nije zaglavila, ali
dolazi iz Središnjeg Londona, a stanje na cestama prilično je loše.«
»New Cross je blizu. Poći ću s tobom«, odvratila je Erika spustivši tanjur
i uzela novčanik i službenu iskaznicu s kuhinjskog pulta.
Peterson ju je slijedio u hodnik navlačeći jaknu. Erika je provjerila svoj
odraz u malom ogledalu u hodniku, obrisala masnoću od krumpirića s kuta
usta i provukla prste kroz kratku plavu kosu. Nije bila našminkana i unatoč
visokim jagodičnim kostima primijetila je da joj lice nakon tjedna božićne
hrane izgleda punije. Pogledi su im se sreli u ogledalu i Erika je spazila da se
Petersonovo lice smrknulo.
»Je li to problem?«
»Nije«, odvratio je. »Ali ići ćemo mojim autom.«
»Ne. Ja ću uzeti svoj.«
»Namjeravaš li mi sada naređivati?«
»O čemu govoriš? Ti idi svojim autom, a ja ću svojim. Vozit ćemo jedno
iza drugog.«
»Erika, došao sam na ribu s krumpirićima.«
»Samo na ribu s krumpirićima?« upitala ga je.
»Što to znači?«
»Ništa. Ti su dobio poziv, a to je posao. Ja imam viši čin od tebe, pa je
savršeno razumljivo da odem na mjesto zločina, tim više što je viša
inspektorica Hudson spriječena...«. Zastala je, svjesna da je to malo
nategnuto.
»Ti imaš viši čin. Nećeš mi dopustiti da to zaboravim, zar ne?«
»Nadam se da ti to nećeš zaboraviti«, oštro je odvratila navlačeći kaput.
Ugasila je svjetla, pa su izašli iz stana u nelagodnoj tišini.

9
 2.

Prednja svjetla Erikina auta osvijetlila su pahulje gustog snijega kad je

napustila kolonu vozila pokraj željezničke postaje New Cross i skrenula u
Tattersall Road. Trenutak poslije Peterson je skrenuo za njom. Na uglu dviju
ulica nalazio se salon kuhinja s velikim prednjim parkiralištem. Bijeli pokrov
na pločniku odražavao je blještava plava svjetla triju patrolnih kola koja su
stajala ispred. Neprekinuti red kuća u nizu protezao se uz brijeg i Erika je
spazila da nekoliko susjeda stoji na osvijetljenim pragovima svojih kuća i
promatra razmotavanje policijske trake oko parkirališta salona kuhinja, koji
je stajao pokraj prve kuće u nizu. Sa zadovoljstvom je ugledala inspektoricu
Moss, koja je stajala na pločniku ispred policijske trake i razgovarala s
uniformiranim policajcem. Mossova je bila pouzdana kolegica i zajedno
s Petersonom surađivala na nekoliko istraga umorstva. Erika i Peterson našli
su mjesta za parkiranje na drugoj strani ulice i prešli cestu.
»Baš mi je drago što vas vidim, šefice«, rekla je Mossova podižući
ovratnik kaputa kako bi se zaštitila od snježne vijavice. Bila je to sitna i
debeljuškasta žena s kratkom crvenom kosom i hrpom pjega na licu. »Jeste li
ovdje službeno?«
Erika je odgovorila: »Da« baš kad je Peterson rekao: »Ne«.
»Možete li nas na trenutak ispričati«, obratila se Mossova uniformiranom
policajcu.
On je kimnuo i otišao prema jednom od patrolnih automobila.
»Bila sam s Petersonom kad je dobio poziv«, objasnila je Erika.
»Uvijek je sjajno kad ste ovdje, šefice«, rekla je Mossova. »Mislila sam da
će ovaj slučaj voditi viša inspektorica Hudson.«
»Ja ću ostati samo dok ona ne stigne«, odvratila je Erika zatreptavši pred
naletom snijega. Mossova je pogledala nju pa Petersona. Nastala je nelagodna
stanka.
»Onda, mogu li vidjeti s čime imamo posla?« upitala je Erika.
»Tijelo mlade žene, gadno pretučeno«, odgovorila je Mossova.
»Nevrijeme je usporilo i dolazak forenzičara. Na poziv se javio uniformirani
policajac. Jedna studentica koja živi u posljednjoj kući u nizu otišla je do
kontejnera i pronašla tijelo.«
»Jesu li zaštitni kombinezoni dostupni ?« upitala je Erika.
Mossova je kimnula. Krenuli su prema policijskoj traci pred ulazom na
parkiralište, a onda je nastao nelagodan trenutak dok je Erika čekala da joj
10
Peterson podigne traku. Oštro ga je pogledala. On je podigao traku, a ona je
pokraj njega ušla na parkiralište.
»Oh, kvragu, jesu li oni sada par?« promrmljala je Mossova sebi pod
bradu. »Ljudi uvijek govore da ne treba raditi s djecom i životinjama, ali nitko
nikad ne spomene ljubavne parove.«
Pošla je za njima i pridružila im se dok su navlačili zaštitne kombinezone.
Prošli su ispod policijske trake i otišli do velikog kontejnera za industrijski
otpad koji je lancem bio privezan za cigleni zid salona kuhinja. Zaobljeni
poklopac bio je povučen unatrag. Mossova je usmjerila snažan snop
baterijske svjetiljke u kontejner.
»Oh, Bože«, rekao je Peterson ustuknuvši i stavio dlan na usta.
Erika je ostala nepomično buljiti.
Na hrpi uredno naslaganih rastavljenih kartonskih kutija ležalo je tijelo
mlade žene, okrenuto na desni bok. Bila je gadno pretučena, oči su joj bile
natečene i zatvorene, a duga smeđa kosa slijepljena sasušenom krvlju. Bila je
gola od struka nadolje, a noge su joj bile prošarane posjekotinama i ranama.
Nosila je malu majicu s kratkim rukavima, ali bilo je nemoguće reći koje je
boje nekoć bila jer je i ona bila natopljena krvlju.
»A pogledajte ovo«, tiho je rekla Mossova. Usmjerila je baterijsku
svjetiljku na vrh djevojčine glave i osvijetlila smrskanu lubanju.
»I našli su je studenti?« upitala je Erika.
»Čekali su vani kad je policajac stigao«, odgovorila je Mossova. »Možete
vidjeti da ulazna vrata njihove kuće gledaju na parkiralište, pa ih nismo mogli
pustiti natrag unutra kad smo ogradili mjesto zločina.«
»Gdje su?«
»Policajci su ih smjestili u auto malo dalje na cesti.«
»Zatvorimo kontejner do dolaska forenzičara«, rekla je Erika primijetivši
da je mrtvo tijelo i okolne kartonske kutije već prekrio tanak sloj snijega.
Peterson je polako povukao zaobljeni poklopac zaštitivši tijelo od
nevremena.
Uto su pokraj policijske trake začuli glasove i pisak radija. Otišli su do
mjesta gdje je viša inspektorica Hudson, sitna žena kratke plave kose, stajala
s nadzornikom Sparksom, visokim mršavim muškarcem duga, blijeda lica
izbrazdana ožiljcima od akna. Masna crna kosa bila mu je začešljana s čela, a
odijelo izgužvano.
»Erika, što vi ovdje tražite?« upitao je. »Posljednje što sam čuo bilo je da
radite u nekoj dalekoj, dalekoj galaksiji.«
»Radim u Bromleyju«, odvratila je Erika.
»Ista stvar.«
11
 Viša inspektorica Hudson suspregnula je smiješak.
»Da, to je jako smiješno«, odvratila je Erika. »Baš kao i nasmrt pretučena
djevojka u onom kontejneru.«
Hudsonova i Sparks prestali su se cerekati.
»Erika nam je samo došla pomoći«, objasnila je Mossova. »Nevrijeme je
usporilo stvari, a ona živi u blizini.«
»Bila je sa mnom kad sam dobio poziv. I ja živim u blizini«, počeo je
Peterson, ali Erika mu je dobacila oštar pogled.
»Shvaćam«, rekao je Sparks primijetivši Erikin pogled. Zastao je, kao da
pohranjuje taj podatak u pamćenje kako bi ga poslije mogao upotrijebiti
protiv nje, a onda krenuo prema policijskoj traci i podigao je rukom u crnoj
rukavici.
»Pobrinite se da predate svoj zaštitni kombinezon, Erika. A onda me
pričekajte vani. Moramo porazgovarati.«
Mossova i Peterson htjeli su još nešto dodati, ali Erika im je jedva
primjetno odmahnula glavom i krenula prema policijskoj traci.

12
 3.

Erika je napustila mjesto zločina i udaljila se ulicom, a onda se ushodala

pod snopom narančaste svjetlosti jedne od uličnih svjetiljaka. Snijeg je vijao
u debelim pahuljama, pa se pogrbila, podigla ovratnik jakne i gurnula ruke
duboko u džepove. Osjećala se bespomoćno dok je iz prikrajka gledala kako
se crni kombi forenzičnog tima zaustavlja na pločniku ispred policijske trake.
Unatoč velikoj hladnoći, nije se htjela vratiti u svoj auto. U pretincu za
rukavice držala je kutiju cigareta za hitne slučajeve. Prestala je pušiti prije
nekoliko mjeseci, ali u trenucima stresa obuzimala ju je potreba za
nikotinom. No, nije htjela prihvatiti da Sparks bude razlog da popusti i pripali
cigaretu. On se nakon nekoliko minuta pojavio na ulazu u parkiralište i prišao
joj.
»Erika, zašto ste ovdje?« upitao ju je. Ispod svjetiljke, primijetila je da mu
je kosa prošarana sjedinama, a lice upalo.
»Već sam vam rekla, rečeno mi je da je viša inspektorica Hudson zaglavila
u prometu.«
»Tko vam je to rekao?«
Erika je oklijevala. »Bila sam s Petersonom kad je dobio poziv, ali htjela
bih naglasiti da to nije njegova krivnja. Nisam mu ostavila velik izbor.«
»Bili ste s njim?.«
»Da...«
»Volite egzotiku, ha?« odvratio je Sparks nacerivši se. Unatoč studeni,
Erika je osjetila žarenje u obrazima.
»To se vas ništa ne tiče.«
»A vas se ništa ne tiče moje mjesto zločina. Ja vodim timove za istrage
ubojstva. Vi ne radite za mene i niste dobrodošli. Pa zašto onda ne odjebete?«
Erika mu je prišla bliže i pogledala ga u oči. »Što ste mi to rekli?« Dah mu
je bio ustajao i kiselkast.
»Čuli ste me, Erika. Odjebite. Niste došli pomoći, samo se petljate u tuđe
poslove. Znam da ste podnijeli zahtjev za premještaj natrag u jedan od timova
za istrage ubojstava. Kakva ironija! Kad se uzme u obzir da ste tako teatralno
dali ostavku kad su unaprijedili mene, a ne vas.«
Erika se zabuljila u njega. Znala je da je Sparks mrzi, ali njihove je odnose
dosad prekrivao tanki sloj pristojnosti.
»Da se niste usudili tako mi se opet obratiti.«

13
 »Da se niste usudili tako mi se opet obratiti, gospodine.«
»Znate, Sparks«, rekla je Erika gledajući ga u oči, »možda vam je
ulagivanje donijelo viši čin, ali autoritet morate zaslužiti«. Snijeg je u
međuvremenu počeo jače padati, u velikim vlaknastim komadima koji su se
hvatali za Sparksov sako. Erika ga je netremice gledala. Uto im je prišao
uniformirani policajac, pa je Sparks je bio prisiljen skrenuti pogled.
»Što je?« obrecnuo se.
»Gospodine, stigao je voditelj očevida, a dolazi i čovjek koji vodi salon
kuhinja kako bismo priključili svjetla na njegovu mrežu.«
»Želim da odete s mog mjesta zločina«, rekao je Sparks Eriki, a onda
otišao s policajcem do policijske trake ostavljajući svježe tragove cipela na
snijegu.
Erika je osjetila da joj suze naviru na oči, pa je duboko uzdahnula da se
smiri.
»Prestani«, ukorila je samu sebe. »Sparks je običan seronja. Budi sretna
što ti ne ležiš mrtva u onom kontejneru.«
Obrisala je suze i krenula natrag prema svom autu, prolazeći pokraj
patrolnih kola s upaljenim unutarnjim svjetlima. Prozorska stakla počela su
se zamagljivati, pa je jedva razabrala troje mladih ljudi koji su unutra sjedili,
dvije djevojke na stražnjem sjedalu i plavokosog mladića na prednjem. Bili su
zadubljeni u razgovor, a momak se naginjao kroz razmak između sjedala.
Erika je usporila korak i zaustavila se.
»Oh, jebi ga«, rekla je.
Okrenula se i vratila do auta. Kad se uvjerila da u blizini nema nikoga,
pokucala je na prozorsko staklo, otvorila vrata i pokazala im službenu
iskaznicu.
»Jeste li vi studenti koji su pronašli tijelo?« upitala ih je. Pogledali su je i
kimnuli, a na licima im se još uvijek vidio šok. Činilo se da nisu stariji od
osamnaest godina. »Jeste li već razgovarali s nekim policajcem?« dodala je
nagnuvši se u auto.
»Nismo«, odgovorio je mladić. Sjedimo ovdje cijelu vječnost. Rekli su nam
da pričekamo, ali ovdje se smrzavamo.«
»Moj je auto na drugoj strani ceste«, rekla je Erika. »Porazgovarajmo u
njemu, pa ću uključiti grijanje.«

14
 4.

Erika je namjestila grijanje u autu dok iz odušnika nije počeo izlaziti

topao zrak. Mladić je sjeo do nje na suvozačevo mjesto i protrljao gole ruke.
Bio je plavokos i mršav s lošim tenom, a nosio je majicu s kratkim rukavima,
tanku jaknu i traperice. Dvije djevojke sjele su straga. Prva je sjela iza Erike i
bila je to lijepa djevojka kože boje karamele. Nosila je traperice, crveni
džemper i ljubičasti hidžab pričvršćen na lijevu stranu grla srebrnom
kopčom u obliku leptira. Djevojka pokraj nje bila je niska i debeljuškasta i
imala je kratku smeđu kosu. Prva dva zuba bila su joj ispupčena, što joj je
davalo izgled zeca, a nosila je izgužvani frotirni kućni ogrtač boje breskve.
»Možete li mi reći kako se zovete?« upitala ih je Erika izvukavši notes iz
torbice i naslonivši ga na volan.
»Ja sam Josh McCaul«, odgovorio je momak.
Erika je strugnula po papiru olovkom koja nije radila.
»Možete li pogledati ima li u pretincu za rukavice druge olovke?« upitala
je.
Mladić se nagnuo naprijed da provjeri, a majica mu se podigla na leđima
i otkrila tetovirani crtež lista kanabisa na dnu kralježnice. Prekopao je kroz
stare paketiće bombona i kutiju Marlboro Lights za slučaj nužde i dodao joj
kemijsku olovku. »Mogu li uzeti jednu od ovih?« dodao je našavši paketić
napola pun Marsovih čokoladica.
»Samo izvoli«, odvratila je Erika. »Želite li vas dvije čokoladicu?«
»Ne«, odgovorila je djevojka s hidžabom i dodala da se zove Aashirya
Khan. I druga je djevojka odbila čokoladicu.
»Ja sam Rachel Dawkes. Piše se sa slovom >a<.«
»Misli reći da se Rachel piše sa slovom >a<, ne Dawkes. Jako je osjetljiva
na to«, objasnio je Josh odmatajući drugu čokoladicu Marsa. Rachel je s
negodovanjem napućila usne i namjestila haljinu.
»Svi unajmljujete stan pokraj salona kuhinja?« upitala ih je Erika.
»Da, studiramo na Sveučilištu Goldsmiths«, rekla je Rachel. »Ja i Aashirya
studiramo engleski, a Josh umjetnost.«
»Jeste li u posljednjih nekoliko dana čuli ili vidjeli išta sumnjivo, nekoga
da se vrzma oko onih kontejnera ili parkirališta salona kuhinja?«
Aashirya se promeškoljila na sjedalu i prekrižila ruke na krilu, krupnim
je očima gledala forenzičare koji su sada prolazili pokraj njihove kuće i ulazili
na parkiralište. »Ovo je loše područje, noću se uvijek čuje vika«, odgovorila je
15
i počela plakati. Rachel se nagnula i zagrlila je. Josh je žvakao ostatak
čokoladice i s mukom progutao.
»Kako to misliš vika?« upitala je Erika.
»Ovdje postoje četiri puba, mnogo studenata, a mnogi su od tih stanova
socijalni stanovi«, uštogljeno je odgovorila Rachel. »Ovo je Južni London.
Kriminal na svakom koraku.«
Automobilska stakla počela su se zamagljivati. Erika je prešla preko
Rachelinih riječi bez komentara i podesila grijanje.
»Tko je pronašao tijelo?«
»Josh«, odgovorila je Rachel. »Poslao mi je poruku da izađem.«
»Poslao ti je poruku?«
»SMS«, objasnio je Josh kao da je priglupa. Eriku je opet pogodila razlika
u godinama. Njezin bi prvi poriv bio da otrči u kuću i kaže im što je vidjela, ali
Josh im je to javio mobitelom.
»Naša je kanta za smeće bila puna, a kontejneri pred salonom nisu se
upotrebljavali preko Božića, pa sam mislio da će biti prazni.«
»Obje smo izašle«, rekla je Aashirya.
»U koliko je to bilo sati?« upitala ih je Erika.
»Oko pola osam«, odgovorio je Josh.
»U koliko se sati zatvara salon kuhinja?«
»Zatvoren je od Nove godine«, rekao je Josh. »Čuli smo da je vlasnik
bankrotirao.«
»Znači, u posljednjih nekoliko dana bilo je jako tiho?«
Svi su kimnuli.
»Poznajete li žrtvu?« upitala je Erika. »Je li ona bila studentica ili djevojka
iz susjedstva?«
Odmahnuli su glavama zatreptavši na spomen mrtve djevojke.
»Mi smo na prvoj godini«, rekao je Josh. »Stanujemo ovdje od rujna.«
»Kad ćemo se moći vratiti u stan?« upitala je Rachel.
»Stan je dio mjesta zločina, a te stvari traju«, odgovorila je Erika.
»Možete li biti precizniji?«
»Žao mi je, ali ne mogu.«
»Ta djevojka u kontejneru vjerojatno je bila prostitutka«, uštogljeno je
dodala Rachel i namjestila ovratnik na kućnom ogrtaču. »Ovo je takvo
područje.«
»Znaš li koju prostitutku u susjedstvu?«
»Ne!«
16
 »Kako znaš da je bila prostitutka?«
»Pa kako bi se drukčije djevojka našla... Kako bi se to inače dogodilo?«
»Rachel, naivnost i podcjenjivanje drugih neće te odvesti daleko u
životu«, rekla joj je Erika.
Rachel je stisnula usnice i pogledala u zamagljeno staklo pokraj sebe.
»Možete li mi još što reći? Bilo što što ste vidjeli, kako god nebitno vam
se čini? Unatoč svim čudacima u susjedstvu, nitko se nije vrzmao okolinom?
Nitko tko bi pobudio sumnju?« Odmahnuli su glavama. »Što je sa susjedima
na drugoj strani ulice? Kakvi su oni?« upitala je Erika pokazujući red tamnih
kuća s druge strane ceste.
»Zapravo ih ne poznajemo«, odgovorio je Josh. »Mješavina studenata i
nekoliko starijih gospođa.«
»Gdje ćemo prenoćiti?« slabim je glasom upitala Aashirya.
»Jedan mi je prijatelj ostavio ključeve svog stana kako bih mu hranio
mačku«, odvratio je Josh. »Mogli bismo otići u njegov stan?«
»Gdje je to?«
»Pokraj Ladywella.«
»Inspektorice, što će se sada dogoditi?« upitala je Rachel. »Hoćemo li
morati svjedočiti na sudu ili sudjelovati u prepoznavanju osumnjičenih?«
Erika je osjetila žaljenje prema njima. Bili su mladi i prije samo nekoliko
mjeseci napustili su roditeljski dom i došli živjeti u jednu od grubljih četvrti
Londona.
»Možda vas pozovu na sud, ali to će biti mnogo kasnije«, odgovorila je.
»Zasad vam možemo ponuditi razgovor s psihijatrom. Ja se mogu pobrinuti
za hitni smještaj, ali to će potrajati. Ako mi možete dati prijateljevu adresu,
mogu se pobrinuti da vas netko prebaci do njegova stana? Ali morat ćemo
opet razgovarati s vama kako biste dali službene izjave.«
Aashirya se malo smirila i nadlanicom obrisala oči. Erika je potražila
maramicu u torbici.
»Želite li nazvati roditelje?«
»Ja imam mobitel«, odvratila je Rachel potapšavši džep kućnog ogrtača.
»Moja mama radi u noćnoj smjeni«, rekao je Josh.
»Moj je mobitel ostao u stanu«, rekla je Aashirya uzimajući maramicu od
Erike. »Htjela bih nazvati oca, molim vas.«
»Upotrijebi moj mobitel, dušo«, rekao je Josh i dodao joj mobitel između
sjedala.

17
 Aashirya je nazvala broj i pričekala pritisnuvši mobitel uz hidžab. Josh je
obrisao kondenzaciju sa stakla. Uto je stigao kombi patologije, a tehničari su
izvukli nosila na pločnik i krenuli prema parkiralištu.
»Ta je djevojka bačena kao da je komad smeća«, rekao je Josh. »Tko bi
učinio takvo što?
Erika se zabuljila kroz prozor i žarko poželjela doznati odgovor na to
pitanje. Uto se na ulazu parkirališta pojavio Sparks, odjeven u zaštitni
kombinezon, pa je shvatila da mora otići.

18
 5.

Erika se sutradan ujutro probudila sama. Nadala se da bi je Peterson

mogao nazvati s novim informacijama s mjesta zločina, ali kad je uključila
mobitel, vidjela je da nema propuštenih poziva ni poruka.
Trebalo joj je dulje no obično da stigne na posao. Ralice su sinoć očistile
ulice, ali polako se probijala tmurnim ulicama punim bljuzgavice. Kad je
napokon stigla u Bromley, središte grada bilo je sivo, a jutarnje svjetlo jedva
se probijalo kroz niske oblake. Snijeg je nastavio padati otapajući se čim bi
dodirnuo očišćene ulice, ali bilo je dovoljno hladno da se zadrži na
pločnicima. Policijska postaja Bromley stajala je na kraju glavne ulice,
nasuprot željezničkom kolodvoru i velikom Waitroseovu supermarketu.
Blijedi putnici ulazili su u postaju prolazeći pokraj nestrpljive kolone ljudi
ispred malog kafića.
Erika je ostavila auto u podzemnom parkiralištu i odvezla se dizalom u
prizemlje. Nekoliko uniformiranih policajaca koji su se vraćali iz noćne
smjene pozdravili su je dok je prolazila pokraj garderoba za osoblje prema
maloj kuhinji. Skuhala si je šalicu čaja i odnijela je na kat do svog ureda u
kutu, uzdahnuvši kad je na stolu ugledala nove fascikle. Pregledavala ih je
kad se začulo kucanje na vratima. Podigla je pogled i ugledala pozornika
Johna McGorryja, zgodnog, tamnokosog policajca u srednjim dvadesetim.
»Dobro jutro, šefice.«
»Dobro jutro, Johne. Mogu li ti pomoći?«
»Jeste li stigli pogledati moju molbu?«
John je krajem prošle godine bio član Erikina tima u istrazi jedne davno
nestale osobe i nakon uspješnog završetka slučaja započeo je postupak
prijavljivanja za čin policijskog narednika.
»Oprosti, Johne, pogledat ću je danas... Bio je... pa, Božić i sve to.«
»Hvala, šefice«, odvratio je sa smiješkom.
Eriku je obuzela grižnja savjesti. Dobila je njegovu molbu tjedan dana
prije Božića. Sjela je za pisaći stol, otvorila svoj poštanski pretinac na
računalu i pronašla privitak, ali onda joj je pozornost odvukao novi e-mail:

VAŽNO: Višoj inspektorici Foster,

Odgovaram vam na molbu za premještaj u Tim za istrage
umorstava. Nažalost, u ovom trenutku moramo odbiti
vašu molbu.
19
 S iskrenim pozdravima,
Barry Mcgough
Metropolitanska policija, Odjel za ljudske resurse

»Sparks...«, rekla je naslonivši se na stolcu. Podigla je slušalicu i nazvala

Petersona. Nakon nekoliko signala, javio se omamljenim glasom. »Kvragu,
probudila sam te.«
»Jesi«, odgovorio je nakašljavši se. »Sinoć smo ostali do dva.«
»Što ste još otkrili?«
»Ne mnogo. Melanie Hudson poslala je mene i Mossovu u ispitivanje
susjeda, ali nitko na Tattersall Roadu ništa nije vidio.«
»Čuj, oprosti što sam te sinoć dovela u nepriliku.«
»Zašto si to učinila?«
»Nisam nikom rekla, ali dala sam molbu za premještaj natrag u Tim za
istrage ubojstava.«
»Da radiš za Sparksa?«
»Ne, da rješavam slučajeve umorstva. Posljednjih nekoliko mjeseci samo
sjedim u uredu i pišem vražja izvješća. U svakom slučaju, to sada nije važno.
Molba je odbijena.«
»Baš mi je žao. Jesu li naveli razlog?«
»Nisu.«
»Erika, kad se donose odluke o tim stvarima, tvoj čin i platni razred rade
protiv tebe.«
»Mislim da ja radim protiv sebe. A uvjerena sam da je Sparks imao prste
u toj odluci... Da su bar prosuđivali molbu na temelju broja slučajeva koje sam
riješila. Po broju ubojica koje sam strpala iza rešetaka.«
»Hvatanje ubojica ne štedi novac. Znaš li da dan u zatvoru stoji jednako
koliko i dan u Ritzu?«
»Sve se svodi na to?«
»Za nekoga tako pametnog, ti znaš biti prilično naivna, Erika.«
»Ne možeš razmišljati na taj način. Previše ljudi misli da je najvažniji
novac...«
Peterson je uzdahnuo na drugoj strani linije.
»Slušaj, odspavao sam tri sata, Erika«, rekao je. »Slažem se s tobom, ali
moram još malo odspavati prije no što se upustim u raspravu.«
»U redu. I još jedanput, oprosti za sinoć.«
»Nema problema. Samo budi strpljiva, nešto će iskrsnuti.«

20
 »Znam. Samo što mi je već muka od sjedenja u ovoj rupi i ispunjavanja
beskrajnih formulara za Ronalda McDonalda...«
Erika je začula nakašljavanje i na pragu ugledala riđokosog muškarca. Bio
je to Ronald McDonald glavom i bradom: nadzornik Yale.
»Čuj, moram prekinuti...« Spustila je slušalicu. »Dobro jutro, šefe, jeste li
što trebali?« pokunjeno je upitala.
»Erika, možemo li porazgovarati?« upitao je Yale. Bio je to krupan
muškarac, visok i debeo, s čupavom riđom bradom koja je odgovarala boji
kose. Lice mu je bilo crveno i posuto mrljama, a plave oči razvodnjene. Erika
je imala dojam da je on stalno na rubu alergijske reakcije na nešto što je
upravo pojeo.
»Da, gospodine, je li to u vezi s izvješćem o statistikama zločina nožem?«
»Ne.« Zatvorio je vrata, ušao i sjeo pred njezin stol. »Upravo me nazvao
nadzornik Sparks...« Yale je imao običaj da ostavi rečenicu visjeti u zraku i
pričekati da njegov sugovrnik sam provuče glavu kroz omču i inkriminira se.
»Kako je on?« nonšalantno je upitala Erika.
»Kaže da ste mu sinoć upali na mjesto zločina.«
»Došla sam s inspektorom Petersonom. Bila sam s njim kad je pozvan na
mjesto zločina, a budući da je nevrijeme usporilo dolazak drugih inspektora,
odlučila sam pomoći i otišla s njim...«
»Sparks kaže da vam je naredio da napustite mjesto zločina.«
»Može li se izraz >odjebi< ikad protumačiti kao naredba, gospodine? To
je doslovan navod.«
»Nakon toga ste ostali na poprištu i uzeli svjedočenja troje studenata koji
su otkrili tijelo Lacey Greene.«
Erika je podigla obrvu. »Žrtva je identificirana?«
Yale se ugrizao za usnu. »Za Boga miloga, Erika. Stalno zahtijevate
unapređenje, a ponašate se kao tinejdžerica!«
»Troje svjedoka ostavljeno je samo u nezagrijanom policijskom autu.
Tattersall Road prilično je grubo područje. Bilo je kasno navečer, a oni nisu
bili odjeveni za temperature ispod ništice. Jedna od djevojaka bila je u
kućnom ogrtaču, a druga je nosila hidžab...« Erika je pustila da njezine riječi
načas ostanu visjeti u zraku, a onda je nastavila. »To su krhke mlade žene,
gospodine, a moramo se baviti sve većom islamofobijom, osobito u
siromašnijim kvartovima...«
Yale je podigao čupavu obrvu i zabubnjao prstima po njezinu stolu. Oboje
su znali da je to prilično nizak potez, premda je odgovarao činjenicama.
»Gospodine, uzela sam izjave triju svjedoka, organizirala im sigurno
mjesto za noć i o svemu izvijestila e-mailom nadzornika Sparksa.«
21
 »Erika, ja znam da vi ovdje niste sretni. To mi je jasno. Ni meni suradnja
s vama ne predstavlja veliko zadovoljstvo.«
»Dala sam molbu za premještaj, ali odbili su me.«
Yale je ustao. »Onda bismo trebali dati sve od sebe da poboljšamo
situaciju. Moram vidjeti prvu verziju izvješća o statistici zločina noževima u
oblasti do kraja radnog dana.«
»Naravno, gospodine.«
Htio je još nešto reći, a onda je kimnuo i izašao. Erika se naslonila na
stolcu i zabuljila kroz prozor. Glavna ulica protezala se do raskršća, a onda se
pretvarala u pješačku zonu. Ispred ulaza u prodavaonicu jeftine robe stajala
se duga kolona ljudi. Uto je iz prodavaonice izašao mladi Azijac i podigao
roletu, a gomila je nahrupila unutra.
Erika je htjela napraviti još jednu šalicu čaja kad je zazvonio telefon.
»Je li to inspektorica Erika Foster?« upitao je glas mladog muškarca.
»Da, viša inspektorica.«
»Dobar dan. Ovdje Josh McCaul, od sinoć...« Zašutio je, a Erika je u
pozadini začula zvuk aparata za kavu. »Mogu li porazgovarati s vama?«
»Josh, jedan od mojih kolega stupit će u kontakt s tobom u vezi sa
službenom izjavom.«
»Prije toga moram porazgovarati s vama.«
»O čemu?«
»O ubijenoj djevojci«, odgovorio je slabašnim glasom.
»Rekao si da je ne poznaješ?«
Na drugoj strani linije nastala je duga stanka, a onda je Josh rekao. »I to
je točno. Ali mislim da znam tko ju je ubio.«

22
 6.

Dogovorili su se da se nađu u Brockley Jacku, tradicionalnom britanskom

pubu na prometnom Brockley Roadu, nedavno preuređenom u gastro-pubu.
Bilo je jedanaest sati ujutro i u baru nije bilo nikoga osim dva zapuštena
starca koji su dovršavali veliku čašu piva, a druga ih je već čekala.
Josh je stajao iza šanka u majici s dugim rukavima i slagao čiste šalice na
veliki srebrni aparat za kavu. Djelovao je uplašeno
»Zdravo. Gdje želiš razgovarati?« upitala ga je Erika.
»Imate li što protiv da odemo u vrt?« upitao je. »Treba mi cigareta.«
Uto se na vratima iza njega pojavila jako našminkana sredovječna žena u
plisiranoj crvenoj bluzi i oštro pogledala Eriku. »Pretpostavljam da želite
kavu?« obrecnula se.
»Crnu i bez šećera.«
»Donijet ću ih. Uključi grijalicu ako ti bude hladno, Josh.«

Vrt je bio malen, ograđen visokim zidom koji se naslanjao na stražnji dio
reda kuća. Sjeli su na malu verandu. Josh je uključio grijalicu koja je
škljocnula i zašuštala i dovukao je bliže, a Eriku je zapahnuo topao zrak. Uto
se žena pojavila s kavama i pepeljarom.
»Bit ću u baru ako me budeš trebao, Josh... Nemojte zaboraviti, on je
nazvao vas«, rekla je i namrgođeno otišla.
»Grize li ona gore nego što laje?« upitala je Erika i srknula kavu.
»Sandra je super, ona mi je kao druga majka«, odvratio je Josh izvukavši
kutiju cigareta i pripalivši jednu. »Odakle ste vi rodom? Govorite čudnim
naglaskom.«
»Iz Slovačke, ali već dvadeset pet godina živim u Engleskoj.«
Josh je podigao glavu i odmjerio je stežući zažarenu cigaretu. »Imate
sjevernjački naglasak s primjesom tuđine.«
Erika je primijetila da on na slabom siječanjskom suncu izgleda blijedo i
bolesno.
»Da, naučila sam engleski u Manchesteru, gdje sam upoznala muža«,
odgovorila je.
»Kako ste dugo u braku?«
»Nisam u braku. Muž mi je umro prije nekoliko godina.«
»Žao mi je.«
23
 Unatoč hladnoći, ispred grijača bilo je vruće. Josh je stao sukati rukave, a
onda se predomislio, ali ne prije no što mu je Erika spazila tragove igle na
rukama.
»Josh, ja ne vodim ovaj slučaj. Trebao bi porazgovarati s nadzornikom
Sparksom.«
»S onim groznim tipom koji izgleda kao vampir s hemoroidima?«
Erika je suspregnula osmijeh. »Da, to je on.«
Josh je ugasio cigaretu, pripalio novu i otpuhnuo dim grizući usnu.
»Mislim da znam nešto o mrtvoj djevojci. Ali da bih vam to rekao, moram
priznati nešto ilegalno.«
»Počni govoreći hipotetički«, rekla je Erika spustivši mu ruku na rame.
Malo se zgrčio. »Što ako je neka osoba kupila drogu od dilera, ali onda
vidjela tog dilera na mjestu zločina?« upitao je.
»O čemu govorimo? O kanabisu?«
Odmahnuo je glavom. »O nečemu mnogo gorem.«
»Je li ta osoba već osuđivana?«
»Ne, nije... nisam«, tiho je odgovorio Josh oborivši pogled.
»Onda sumnjam da bi tužiteljstvo tražilo osudu. Trebaš li pomoć?«
»Imam sve potrebne brojeve, samo se moram prisiliti da ih nazovem.«
Josh je izvukao treću cigaretu i grozničavo zatreptao da zadrži suze.
»Josh, vidio si djevojku u onom kontejneru. Bila je to brutalna smrt.« On
je kimnuo i obrisao oči.
»No dobro. Postoji taj diler koji se stalno vrzma oko studentskog doma.
Iznio sam smeće prije no što sam rekao. Kad sam prvi put izašao, on je bio
ondje. Pa sam se vratio unutra.«
»U koliko sati?«
»U pet, pola šest.«
»Zašto si se vratio unutra kad si ga vidio?«
»Zato što mu dugujem novac... ne mnogo, ali to je gadan tip. Pomislio sam
da bi me mogao napasti.«
»Što je točno radio?«
»Samo je, kao, stajao pred kontejnerom.«
»Samo je stajao?«
»S rukama u kontejneru. Zatim se povukao korak natrag i samo buljio.«
»Znaš li kako se zove?«
»Steven Pearson.«
»Adresa?«
24
 »Koliko ja znam, on je beskućnik.«
»Josh, jesi li našao tijelo onako kako si mi rekao, oko pola osam navečer?«
»Da, taj je dio istina. Izašao sam opet sa smećem oko pola osam, kad je on
otišao.«
»Bi li bio voljan dati službenu izjavu?«
»A ako odbijem?«
»Ako odbiješ, imat ćeš na savjesti problem s drogom i ubijenu djevojku.«
Josh je oborio pogled i kimnuo. »U redu.«
Kad se Erika vratila u auto, nazvala je Johna u Bromley i dobila broj više
inspektorice Hudson. Melanien mobitel prebacio ju je ravno na govornu
poštu, pa je ostavila kratku poruku s pojedinostima o Joshu i onome što je
vidio.
Erika je pogledala parkiralište. Počeo je padati gust snijeg, a Sandra je
istrčala kroz izlaz za nuždu s vrećom smeća i bacila je u otvoreni kontejner.
Zatim je Erika nazvala postaju da dozna tko će obaviti obdukciju Lacey
Greene.

25
 7.

Sutradan ujutro, malo poslije jedanaest sati Erika je stigla u mrtvačnicu u

Lawishamu gdje ju je dočekao forenzični patolog Doug Kernon. Bio je to
krupan veseo medvjed od čovjeka u ranim šezdesetima s kratkom sijedom
bodljikavom bradom i crvenim licem.
»Erika Foster, baš mi je drago sam vas napokon upoznao. Mnogo sam
toga čuo o vama!« veselo je zagrmio zatresavši joj ruku i pokazao joj da uđe
u mali ured pokraj mrtvačnice.
»Dobro ili loše?«
»I jedno i drugo.« Nacerio se i gurnuo naočale na nosu. Erika mu je slagala
da je uključena u istragu ubojstva Lacey Greene. Kernon je to prihvatio zbog
njezina čina i ugleda, ali isti taj čin i ugled govorili su da bi morala bolje znati.
»Upravo me posjetila viša inspektorica Hudson. Pretpostavio sam da će
vas ona kao glavna istražiteljica izvijestiti?«
»Željela je čuti moje mišljenje«, slagala je Erika. »Nadam se da nemate
ništa protiv da sve ponovite?«
»Ne, nimalo«, odvratio je Kernon odmahnuvši rukom. Ured mu je bio
natrpan uobičajenim medicinskim knjigama i raznoraznim drangulijama
koje skupljaju stariji članovi medicinske struke. Bila je tu lava-svjetiljka, a
ispred malog prozora stajala je pokretna traka za trčanje, ali bila je
prekrivena teglama s lišćem domaće salate. Činilo se da mu se jako sviđa
britanska glumica Kate Beckinsale. Erika je nabrojala devet njezinih
fotografija u raznim filmskim ulogama. Na stolu su ležali razni otvoreni omoti
voštanog papira s mesom i sirevima i štruca finog kruha na drvenom pladnju.
»Jeste li gladni?« upitao je slijedeći njezin pogled. »Baš sam htio otvoriti
staklenku ženina piccalillija.«
»Ne, hvala«, odgovorila je Erika. »Moram se vratiti u ured.«
Premda se bavila smrću mnogo godina, Erika nije bila sigurna da bi joj sir
i kobasica dobro sjeli prije pregleda trupla.
»Naravno, hajdemo onda.«
Kad su iz ugodnog ureda prešli u prohladnu mrtvačnicu, Kernonovo se
ponašanje promijenilo. Začulo se struganje metala kad je izvukao jednu od
ladica za tijela na velikom stražnjem zidu, na kojoj je ležala crna vreća.
Erika je prišla zaslonu računala u kutu mrtvačnice, na kojem su se
nalazile pojedinosti o Dougovu izvješću i Laceyna fotografija s vozačke
dozvole. Bila je privlačna žena srednje visine s dugom sjajnom smeđom
26
kosom i prekrasnim srcolikim licem. Na fotografiji iskaznice imala je
mladenačku, gotovo anđeosku ljepotu. Erika je pretpostavila da je u
stvarnom životu bila još i ljepša.
Uto je iza leđa začula zvuk polaganog otvaranja nauljena zatvarača i
pucketanje kad je Doug rastvorio vreću za tijelo. Duboko je udahnula i
okrenula se.
Krv joj je bila isprana s tijela, ali bila je neprepoznatljiva kao djevojka s
fotografije, imala je dvije velike natečene vrećice umjesto očiju. U kontejneru
je ležala na boku, a sada na leđima. Erika je mogla vidjeti da je lijeva jagodična
kost njezina srcolikog lica slomljena. Grudi, nadlaktice i bedra prekrivalo joj
je mnoštvo dubokih posjekotina.
Doug je pričekao trenutak kako bi Erika mogla sve to upiti, a onda je
počeo objašnjavati svoje nalaze. »Ove su posjekotine napravljene krajnje
oštrim predmetom. Imaju ravnomjernu dubinu i liniju, što me navodi na
zaključak da je izbodena oštrim nožem. Na stražnjem dijelu lubanje vide se
posljedice udarca tupim predmetom, a lijeva okularna kost - to je očna
šupljina - i lijeva jagodična kost slomljene su. Možete vidjeti da su joj oči
probodene i da joj je s lijevog uha otrgnuta naušnica.« Pokazao je razderanu
ušnu resicu.
»Je li seksualno zlostavljana?«
»Nema tragova sjemena ni ostatka lateksa«, odgovorio je Kernon. »Ali na
opnama vagine postoje unutrašnje ozlijede. Posjekotine su male, ali
sugeriraju umetanje malog oštrog predmeta... Možda noža Stanley ili
skalpela.«
»Radi mučenja«, dovršila je Erika.
»Da, to je moje mišljenje. A pogledajte joj zapešća. Imaju modrice koje
upućuju na to da je bila svezana. Mislim da su joj zapešća bila svezana tankim
lancem, možete vidjeti da su modrice ulančane. A identične se modrice nalaze
i na vratu.«
»Bila je svezana... Jeste li joj uspjeli što naći ispod noktiju?«
»Obratite pažnju na prste«, dodao je nježno joj podigavši jednu ruku.
Eriki se stegnuo želudac. Nokti su bili iščupani.
»Kad sam je vidjela na mjestu zločina, prsti su joj bili svijeni oko obraza«,
rekla je Erika. »Nisam ovo primijetila... Možda ga je ogrebla, a nije htio da
nađemo njegov DNK.«
Doug je kimnuo. »Desna joj je ruka slomljena na dva mjesta, a možete
vidjeti da su joj slomljeni i prsti na desnoj nozi«, rekao je.
»Uzrok smrti?«

27
 »Unatoč svim tim ranama, pravi uzrok smrti bio je katastrofalni gubitak
krvi iz posjekotine na bedrenoj arteriji lijeve noge.« Premjestio se na bok
stola i nježno joj raširio noge kako bi pokazao malu posjekotinu na
unutrašnjoj strani bedra, u blizini prepone.
Erika je primijetila da su joj stidne dlačice obrijane i da ima malu količinu
čekinja.
»Jesu li joj stidne dlačice obrijane tijekom obdukcije?« upitala je.
»Nisu.«
Erika nije htjela donositi zaključke naprečac, ali je li to znak
promiskuiteta? Pogledala je Douga.
»Ja ne bih moralno prosuđivao jadnu djevojku na temelju toga«, rekao je
kao da joj čita misli. »Je li odabrala pogrešnog muškarca? Ili su događaji bili
izvan njezine kontrole? Na vama je da to ustanovite.«
»Njezin je nestanak prijavljen prošlog tjedna, a tijelo joj je nađeno
nekoliko dana poslije«, počela je Erika.
»Da. Vjerujem da su ozlijede nanesene u razdoblju od nekoliko dana, a
neke od njih već su počele zacjeljivati. Kobna je bila posjekotina na bedrenoj
arteriji. Pretpostavljam da je iskrvarila u roku od nekoliko minuta.«
»Znači, vi mislite da je negdje bila držana i mučena?«
»Mogu reći samo to da su ozlijede nanesene u razdoblju od dva do tri
dana.«
»Impresionirana sam što ste je uspjeli tako brzo identificirati«, rekla je
Erika.
»To baš nije teško kad se uz žrtvu pronađe torbica i iskaznica... ali vi biste
to trebali znati?« odvratio je zaškiljivši.
»Da. Naravno.«
Sumnjičavo ju je pogledao, ali je ipak nastavio. »Posjekotina na
unutrašnjoj strani bedra, na bedrenoj arteriji, precizna je. Znao je gdje mora
zasjeći.«
»Mislite da je riječ o muškarcu?«
»Optužujete li me za političku nekorektnost, Erika?«
»Ne. Osobno sam se osvjedočila da su žene sposobne za jednake grozote
i okrutnosti kao i muškarci...«
On ju je pozvao prema velikoj anatomskoj karti na popločenom zidu.
Tijelo neodređenog spola ležalo je s raširenim rukama pokazujući položaj
svih glavnih organa i arterija.
»Ovdje možete vidjeti unutrašnjost bedra«, rekao je pokazujući
kemijskom olovkom. »Arterija je zakopana pod naslagama masnog tkiva.
28
Bedrena arterija koristi se kao točka ulaska za procedure na srcu, na primjer,
kad se ugrađuje stent za širenje srčanog zaliska. To nije invazivan zahvat,
umjesto da otvarate grudni koš možete ići kroz preponu.«
»Mislite da ubojica ima medicinskog znanja?«
»Opet, to morate ustanoviti vi i vaš nadređeni.«
»Jeste li ustanovili vrijeme smrti?«
»S obzirom na uznapredovalost rigor mortisa, rekao bih da je mrtva
najmanje četrdeset osam sati.«
Dakle, ne znamo ništa o četiri dana nakon nestanka, pomislila je Erika. O
četiri dana straha, agonije i boli.
Okrenula se od anatomskog dijagrama i vratila stolu da pogleda Lacey i
posjekotinu na gornjem dijelu bedra.
»Nije li moguće da je ubojica jednostavno imao sreće? S nalaženjem
bedrene arterije i pravljenjem posjekotine?«
»Moguće je, ali bila bi luda sreća u prvom pokušaju pronaći tu arteriju i
napraviti pravilnu posjekotinu. Ako je bila u nesvijesti, bilo bi je lakše naći,
ali vidite da se opirala.«
Erika je pogledala Laceyino istučeno i unakaženo tijelo. Duga uredna
linija šavova od pupka do prsa, napravljena nakon obdukcije, nije se slagala
s nasumičnim nasiljem koje je žrtva pretrpjela. Erika je poželjela da su i druge
posjekotine zašivene. One kao da su je još više otkrivale.
»Bilo bi jako dobro da uhvatite ovog tipa«, rekao je Doug, turobna i tužna
lica.
Erika je kimnula. »Uhvatit ću ga. Uvijek ih uhvatim.«

29
 8.

Erika se vratila u policijsku postaju u Bromleyju i provela ostatak

poslijepodneva potišteno buljeći u statističke podatke na svom računalu. Nije
se mogla usredotočiti na brojke, koje su joj se stalno zamagljivale pred očima.
Mogla je misliti samo na Laceyino unakaženo tijelo u mrtvačnici.
Malo prije pet spremala se otići po kavu, a onda je donijela odluku i
podigla slušalicu. Ovoga puta, Melanie Hudson odgovorila je na njezin poziv.
»Jeste li dobili moju poruku?« upitala ju je Erika. »Josh McCaul, momak
koji živi pokraj salona kuhinja, kaže da je nekoliko sati prije no što je otkrio
tijelo Lacey Greene vidio muškarca koji se zove Steven Pearson kako se
sumnjivo ponaša.«
»Dobila sam vašu poruku«, razdraženo je odgovorila Melanie. »A Steven
Pearson je uhićen.«
»Već?«
»Da. Priveli smo ga prije nekoliko sati. Još smo jedanput ispitali sve
susjede i dobili pozitivnu identifikaciju od jednog susjeda. Steven Pearson
dobro je poznat lokalnoj policiji. Nanošenje lakših i teških tjelesnih ozljeda,
pokušaj silovanja. Imao je kod sebe novčanik Lacey Greene s gotovinom i
bankovnim karticama i kirurški skalpel. Ruke i lice prekriveni su mu
ogrebotinama.«
»Je li imao njezin mobitel?«
»Nije... Gledajte, Erika, zahvalna sam vam što mi prenosite informacije, ali
nadzornik Sparks dao vam je direktno naređenje da se ne miješate u istragu.«
»To je točno, ali...«
»Ja samo želim obaviti svoj posao, Erika. Imam ubojicu Lacey Greene u
pritvoru i čini se da će ovaj slučaj ubrzo biti uspješno zaključen. Ne miješajte
se ili ću vam otežati situaciju.«
Začuo se škljocaj kad je Melanie prekinula vezu. Erika je bijesno zalupila
slušalicom. Gusti snijeg vijao je na prozore i pokrivao glavnu ulicu. Moć
snijega da pročisti duh obično bi joj popravila raspoloženje, ali u malom
uredu u Bromleyju osjećala je samo bijes i izoliranost. Vratila se statistikama
i pokušala usredotočiti.
Netko je oteo Lacey Greene, četiri je dana držao u zatočeništvu i mučio, a
onda joj kirurškom preciznošću prerezao bedrenu arteriju, koju je teško
pronaći.

30
 Bi li sve to bio u stanju izvesti jedan narkoman i beskućnik? I zašto bi se
onda vratio na mjesto zločina i dopustio da ga vide dva svjedoka?

31
 9.

Erika nije mogla zaspati te noći. Satima je ležala u mraku, a onda ustala i
otišla do prozora. Imala je jasan pogled na malo parkiralište ispred svoje
stambene zgrade. Snijeg je i dalje padao pretvorivši automobile u bijele grbe.
Ispred visokog ciglenog zida u kutu stajala su tri kontejnera njihove zgrade.
Vladala je tišina i jedini zvuk bilo je jedva čujno lupkanje snježnih pahuljica o
prozor. Erika nije mogla istjerati iz glave sliku unakaženog tijela Lacey
Greene. Lacey je imala samo dvadeset i dvije godine i cijeli život pred sobom.
Erika je iz prethodnih istraga dobro znala kako veliku ulogu u
slučajevima ubojstva igra slučajnost. Da je žrtva napustila bar deset minuta
poslije ili da se sjetila zaključati vrata automobila, ili da je krenula drugim
putem, još uvijek bi bila živa.
Okrenula se od prozora i otišla istuširati. Dugo je stajala pod vrućom
vodom. Zapitala se koliko je puta ona jedva izbjegla smrt kad je imala
dvadeset i dvije godine. Koliko je puta možda prošla pokraj nekog
grabežljivca koji je vrebao u sjeni i ispružio ruku da je dohvati, ali je za dlaku
promašio.
Kad je u šest sati izašla iz stana, vani je još uvijek bio mrak. Snijeg na tlu
bio je netaknut, njezini otisci stopala bili su prvi u snijegu koji je odražavao
narančastu boju uličnih svjetiljaka. Prije odlaska ispraznila je malu kantu za
smeće u kuhinji, pa je prešla parkiralište o kontejnera dok joj je snijeg
škripao pod nogama, naizgled glasno u jutarnjoj tišini. Zaustavila se pred
crnim kontejnerom sa zaobljenim plavim poklopcem. Ovdje iza zgrade nije
čula buku s glavne ceste, kao da joj je snijeg prekrio uši i prigušio zvukove
svijeta. Nekoliko je dugih minuta ostala stajati između dva parkirana
automobila, uvjerena da u crnom kontejneru leži truplo. Zatvorila je oči i
ugledala Lacey Greene, prljavu od smeća i osušene krvi, izobličena lica, tijela
prekrivena tankim slojem sablasno blistavog snijega.
»Oprostite«, začula je glas iza leđa i gotovo viknula od šoka.
Jedan od njezinih susjeda, sredovječni muškarac, nagnuo se pokraj nje i
gurnuo snijegom pokriveni poklopac unatrag da baci u kontejner punu crnu
vreću. Vreća je šuplje udarila o dno.
»Dobro jutro«, odvratila je dok joj je srce divlje lupalo.
Muškarac se namrštio i otišao do svog auta.
Erika se opet okrenula kontejneru i zavirila u njegovu mračnu
unutrašnjost. Jedva je mogla razabrati da je prazan, muškarčeva je vreća bila
prva na dnu. Oprezno je spustila svoju vreću u kontejner i povukla poklopac.
32
Zatim je odgurnula poklopce druga dva kontejnera: za papir i plastiku i za
staklo. Svi su bili prazni.
Okrenula se i otišla do auta. Muškarac, koji je u međuvremenu gotovo
završio sa skidanjem snijega s malog kombija, čudno ju je gledao.

Kad je stigla u policijsku postaju Bromley, u njoj je vladala tišina.

Napravila si je čaj i odnijela šalicu u svoj ured. Doručkovala je pola paketića
keksa koje je našla u donjoj ladici. Umočeni u vrući čaj, malo su je razvedrili i
dok je žvakala uključila je računalo. Našla je profil Lacey Greene na
Facebooku, ali dopuštao je samo ograničeni pristup onima koji nisu imali
status prijatelja. Povukla je kursor nad ikonu za zahtjev prijateljstva i osjetila
jaku tugu što Lacey više nikad neće prihvaćati nove molbe. Podigla je pogled
i vidjela da vani sviće, prazna glavna ulica pred zgradom poprimila je
sablasno plavu nijansu. Vremenske prognoze na radiju najavile su jaku
hladnoću.
Osjećala je frustraciju što ne sudjeluje u istrazi ubojstva Lacey Greene, pa
ne može pristupiti pojedinostima slučaja na policijskoj bazi podataka
Holmes. Jučer je imala pristup kriminalističkom dosjeu Stevena Pearsona na
informacijskom sustavu podataka o zločinima. Sada ga je opet otvorila.
Pearsonov dosje sezao je unatrag do 1980. godine i obuhvaćao dvadeset pet
uhićenja zbog krađa, prevara s kreditnim karticama, silovanja, nanošenja
tjelesnih ozljeda i pokušaja umorstva. Triput je završio iza rešetaka,
posljednji put 2003., proveo je deset godina u zatvoru Blundeston zbog
silovanja i pokušaja umorstva.
Uto je začula zvižduk i trgnula se. Okrenula se i shvatila da John stoji iza
nje sa svežnjem papira.
»Izgleda kao pravi šarmer«, rekao je.
Pogledali su fotografiju na zaslonu. Steven Pearson imao je oštro malo
lice, loš ten i bio je gotovo ćelav. Pramenovi smeđe kose visjeli su mu na
strani glave. Ispod okruglih očiju imao je velike podočnjake i doimao se
starije od svojih pedesetak godina.
»Upravo je uhićen zbog ubojstva Lacey Greene u New Crossu«, odvratila
je Erika.
»Sreća što su ga tako brzo uhvatili.«
Erikina prva misao sada joj se vratila: Bi li jedan beskućnik i narkoman
imao dovoljno pameti i sredstava da isplanira otmicu i ubojstvo?
»Jesi li što trebao, John?«
»Nadzornik Yale pregledao je novu verziju vašeg izvješća i napravio
bilješke«, odgovorio je John dodajući joj svežanj isprintanih listova. Prva

33
stranica bila je prekrivena Yaleovim crvenim črčkarijama. »Također bi vas
htio vidjeti poslije ručka.«
Erika je stavila papire na stol i opet se okrenula zaslonu. »Johne, imaš li ti
kod kuće odvojene kante za recikliranje?«
»Oh, Bože«, odvratio je John zakolutavši očima. »Moja je djevojka luda za
recikliranjem: papir, metal, plastika, ako nešto nije u pravoj kanti, u nevolji
sam... Kad bih htio baciti nečije truplo, mojoj bi djevojci bila važno samo da
ga bacim u odgovarajuću kantu.«
Erika ga je oštro pogledala.
»Oprostite, šefice, to je bila neslana šala.«
»Na mjestu zločina bila su tri kontejnera. Lacey Greene pronađena je u
kontejneru za opći otpad. Zašto baš u njemu?«
»Opći otpad završava na odlagalištu otpada, pa bi trebalo mnogo više
vremena da se tijelo pronađe i identificira, ako bi to uopće bilo moguće.
Odlagalište u Rainhamu veliko je. Sav reciklirani otpad završava u
sofisticiranom postrojenju za razvrstavanje otpada u Istočnom Londonu.
Moja je djevojka sve to saznala.«
»Nešto mi ovdje ne štima. Neke od posjekotina na Laceynu tijelu počele
su zacjeljivati, što znači da je možda držana i mučena četiri dana prije no što
je ubijena. Svaki zločin što ga je Steven Pearson ikad počinio bio je posljedica
divljeg ispada pod utjecajem alkohola ili droge. On je mogao ubiti Lacey, ali
ako se pogleda njegov dosje, ne bi li on to učinio na licu mjesta?«
»Čak i ako to nije učinio, dobro je što više nije na slobodi.«
»To baš nije dobar način razmišljanja, John.«
»Vi često kažete da ne bismo smjeli podcjenjivati ljude. Samo zato što to
nije prije učinio ne znači da nije sposoban za to.«
Erika je kimnula i opet pogledala Pearsonov dosje. »Ne znam. Kvragu, to
čak nije moj slučaj.«
»Šefice, ne bih vas htio gnjaviti, ali jeste li stigli pogledati moju molbu?«
»Oprosti, Johne. Namjeravam je pogledati danas, obećavam ti.«
John je neuvjereno kimnuo i izašao iz ureda.
Erika je pretražila u svoju torbicu i izvukla bilješke koje je naprašila
nakon posjeta Dougu Kernonu u mrtvačnici. Otvorila je policijsku bazu
podataka na računalu i obavila opću potragu o žrtvama s posjekotinama
bedrene arterije, dodavši pojedinosti s mjesta zločina i podatke o starosti i
spolu žrtava.
Ostala je zapanjena dobivenim rezultatima.

34
 10.

Forenzični patolog Isaac Strong živio je u elegantnoj kući u nizu u tihoj

ulici u Blackheathu u Južnom Londonu. Bio je mrak i snijeg je tiho padao kad
je Erika zakucala na vrata. Stajala je nestrpljivo cupkajući i trenutak poslije
začula škripanje podnih dasaka, a onda su se vrata otvorila. Isaac je bio visok,
zgodan muškarac kratke tamne kose i visoka čela. Imao je tanke svinute
obrve i izgledao je preplanuo i opušteno.
»Donijela sam dosje«, rekla je Erika projurivši pokraj njega u toplinu
elegantnog hodnika. »Na koncu sam se morala odvesti do postaje u
Croydonu, u kojoj drže originalne dokumente. A ti znaš kakav je
jednosmjerni promet od vražje IKEA-e...« Skinula je kaput i objesila ga na kraj
ulaštene ograde stuba. Isaac ju je zabavljeno gledao. »Što je?«
»Zdravo, Isaac. To bi bio dobar početak, a onda bi me mogla pitati kako
sam proveo Božić?«
»Oprosti«, rekla je hvatajući dah i izuvajući cipele. »Zdravo. Kako si
proveo Božić?« Nagnula se i zagrlila ga. Bio je tako mršav da mu je osjetila
svako rebro.
»Zapravo ne baš bogzna kako. Podsjeti me da nikad više na rezerviram
blagdan na tako... udaljenom mjestu.«
Otišli su u kuhinju. Erika je sjela za mali kuhinjski stol, a Isaac je prišao
tamnoplavom štednjaku, čučnuo i držeći kuhinjsku krpu otvorio jedna
vratašca.
»Gdje si ono bio? U Tajlandu?«
Opet se uspravio kad je para sunula kroz vratašca. »Ne. Na Maldivima.
Šest malih koliba na komadiću pijeska okruženom miljama oceana. Ponestalo
mi je knjiga.«
»Zar nisi imao s kim razgovarati ili...«
Odmahnuo je glavom. »Sve samo parovi. Petorica ruskih poslovnih ljudi
sa ženama. Žene su imale toliko plastičnih operacija da sam se bojao da će se
raspasti po šavovima.«
Erika s nasmijala. Isaac je zatvorio štednjak, otišao do zidnog ormarića i
izvadio dvije čaše za vino.
»Crno ili bijelo vino?«
»Crno, molim«, odgovorila je Erika spuštajući dosje na kuhinjski stol.
»Kako si ti provela Božić?« upitao ju je Isaac.

35
 »Dobro. Bilo je sjajno vidjeti sestru i djecu. Muž joj je još uvijek umiješan
u svakakve mutne poslove, a Lenka se osjeća kao da je u klopci... Ali ne
vjerujem da će ga ikad ostaviti.«
»Što on kaže na to da mu je ženina sestra policajka?«
»Zapravo se prilično dobro slažemo. Kod kuće sam običan civil. Rekao mi
je da radim odličnu kapustnicu...«
»Što je to?«
»Juha s mesom i kupusom koju smo pripremili za Božić. Juha je u
Slovačkoj važna stvar.«
»Trebala bi je jednom pripremiti za mene.« Nasmiješio se i spustio pred
nju čašu crnog vina. Ona je srknula i osjetila toplinu vina u hladnim kostima.
»Što je s Jamesom?«
Zavrtjela je glavom. »Mislim da bi to trebala ostati samo avantura. Veza s
njim bila bi previše komplicirana...« Spustila je ruku na sivi fascikl pokraj čaše
s vinom. »U svakom slučaju, kao što sam ti rekla telefonom...«
»Erika, kad si posljednji put jela?«
»Jutros.«
»Što?«
»Kekse.«
Isaac je prijekorno otpuhnuo i zavrtio glavom. »Vojske marširaju puna
želuca. Čini se da ti sebe smatraš vojskom od jedne žene, pa bi barem trebala
propisno jesti. Prvo ćemo večerati, a onda razgovarati o slučaju.«
»Ali Isaac, ovaj slučaj...«
»Može pričekati. Kvragu, ja umirem od gladi, a sudeći po izgledu, i ti. Prvo
ćemo jesti, a onda ću te poslušati.«
Ispružio je ruku zatraživši fascikl i zauzvrat joj dodao topao tanjur.
»U redu, ali znaš da ja brzo jedem«, nasmiješila se.
Nakon ukusnog mljevenog mesa s pire krumpirom i kuhanim povrćem,
Isaac je maknuo tanjure sa stola, a Erika je uzela fascikl. Sjeli su za stol i ona
ga je izvijestila o slučaju.
»Ubacila sam u bazu podataka pojedinosti umorstva Lacey Greene i
potražila sličnosti«, rekla je. »I dobila sam ovo: dvadeset devetog kolovoza
prošle godine, u Chichester Roadu u Croydonu nađeno je tijelo
dvadesetogodišnje Janelle Robinson.« Erika je izvukla fotografiju s mjesta
zločina i gurnula je pred Isaaca. Djevojka na fotografiji ležala je na boku u
kontejneru. Kao i Lacey, imala je dugu smeđu kosu, bila je gola od struka
nadolje, a lice joj je bilo tako izudarano da su joj se oči zatvorile od oteklina.
»Čekaj malo, taj mi je slučaj poznat«, rekao je Isaac.
36
 »I trebao bi ti biti poznat. Ti si obavio obdukciju.«
Zabuljio se u nju, a onda povukao fascikl preko stola i stao pregledavati
fotografije. »Da, sjećam se«, rekao je. »Udarac tupim predmetom u tjeme,
obraz i kost očne šupljine, vagina joj je bila unakažena, a bedrena arterija
presječena. Iako bih ja radije upotrijebio izraz izmasakrirana. Izgleda da je
bila grubo rasječena na mjestu gdje se arterija spaja s preponom.«
»Ali policijsko izvješće sugerira da je to bila seksualna igra koja je izmakla
kontroli«, rekla je Erika.
»Ja to nisam napisao. Jesam li?«
»Ne, to je napisao glavni istražitelj, viši inspektor Benton. Otišao je u
mirovinu tri tjedna poslije toga.«
Isaac ju je opet pogledao podigavši tanke obrve. Uzeo je u ruke školsku
fotografiju Janelle Robinson, snimljenu kad je imala oko šesnaest godina. Bila
je mlada djevojka rumenih obraza sa sitnim prodornim plavim očima i
dugom smeđom kosom. Smiješila se u objektiv i nosila školsku uniformu,
plavu bluzu s izvezenim grbom škole, Akademije Salt. Šavovi su bili okruženi
čičcima.
»Nije li se Janellin slučaj pojavio kad je slučaj Lacey Greene unesen u bazu
podataka?« upitao je.
Erika je odmahnula glavom. »Nije. Janelle Robinson nikad nije prijavljena
kao nestala osoba.«
»Zašto?«
»Zato što nikom nije nedostajala. Nije imala obitelj. Bila je odgojena u
sirotištu pokraj Birminghama i preselila se u London kad je napustila školu.
Prošle godine živjela je i radila u hostelu za mlade u Središnjem Londonu.
Našli su upraviteljicu i ispitali je tjedan dana nakon što je nađeno njezino
tijelo. Rekla je da nije neuobičajeno za Janelle da nestane bez dopuštenja na
nekoliko dana. U policijskom izvješću također se pogrešno tvrdi da je
Janelleino tijelo pronađeno na parkiralištu, ali fotografija s mjesta zločina
pokazuje da joj je tijelo pronađeno u kontejneru na parkiralištu, baš kao i
Laceyno.«
Isaac je zavrtio glavom gledajući rasprostrte fotografije na stolu.
»Odjeća koju je Janelle imala na sebi«, nastavila je Erika, »duboko
dekoltirani topić i prozirni grudnjak od crne čipke, u Bentonovu je izvješću
opisana kao >provokativna<, pa je on naginjao pretpostavci da je Janelle
možda bila prostitutka koja je doživjela gadan svršetak.«
»Za razliku od Lacey Greene, koja je bila dobra studentica iz srednje
klase«, dovršio je Isaac.

37
 Opet su pregledali Janelleine fotografije s mjesta zločina. Grudnjak od
crne čipke i tanak topić s uskim naramenicama bili su i prljavi i natopljeni
krvlju, a ispod struka bila je gola. Kao i kod Lacey, noge su joj bile prošarane
posjekotinama i poprskane krvlju.
»Je li u Chichester Roadu bilo svjedoka?« upitao je Isaac.
»Nije, ali postoje upadljive sličnosti s mjestom zločina Lacey Greene. U
Janellinu slučaju, kontejner se nalazio na parkiralištu stare tekstilne
radionice na kraju stambene ulice. Parkiralište je zaštićeno stablima. Jedna je
susjeda našla njezino tijelo kad je izasla vreću kućnog smeća u kontejner.«
»Erika, je li glavni istražitelj u ovom slučaju svjestan toga?«
»Nadam se. Ostavila sam Melanie Hudson tri poruke: dvije danas ujutro,
a jednu poslijepodne... Također sam nazvala postaju i rekla im da sam
ostavila poruke. Nije mi odgovorila.«
»I sama znaš kakva ludnica može nastati na poslu...«
»Isaac, da ja vodim ovu istragu, usredotočila bih se na ovo svim snagama.
To bi otišlo na sam vrh kolone«, rekla je Erika kuckajući prstom po
fotografijama s mjesta zločina.
Isaac je prelistao izvješće. »Sjećam se da su je se dočepale muhe.
U ranama sam pronašao larve.«
»Tu je još jedna stvar. Tvoje je izvješće o obdukciji nepotpuno.«
»Nepotpuno?«
»Vidi se da je dosje u neredu. Pokušala sam uspostaviti kontakt s višim
inspektorom Bentonom, ali on je sada na produljenom odmoru negdje u
australskoj divljini.«
Isaac je pogledao isprintane stranice. »Da, čini se da jedna stranica
nedostaje. Misliš li da je nešto prikriveno?«
»Ne. Provjerila sam Bentona. Imao je dugu i istaknutu karijeru. Čini se da
je u ovom slučaju naprosto bio nemaran.«
»Vjerojatno se više koncentrirao na skorašnje umirovljenje«, odvratio je
Isaac.
»Moram znati što piše u nestalom dijelu tvog izvješća. Točnije, jesu li
Janelline rane počele zacjeljivati i jesi li joj na zapešćima i vratu našao
modrice koje upućuju na mogućnost da je bila okovana.«
»Čekaj malo, mogu provjeriti. Čuvam kopije svih svojih izvješća«, rekao
je Isaac i ustao. Otišao je na kat i vratio se nakon nekoliko trenutaka s
isprintanim stranicama. »Da, rane su joj počele zacjeljivati, i pronašao sam
modrice koje nagovještavaju da su joj zapešća i vrat bili svezani lancem sa
sitnim karikama.«

38
 Erika je uzela isprintane stranice i pročitala ih. »Kako dugo možeš
neslužbeno raditi na ovom slučaju?«
»Ne još dugo«, odgovorila je.
»Morat ćeš sve ovo proslijediti i zaboraviti, Erika.«
»Ne mogu.«
»Ali tim za istrage ubojstava vodi Sparks, a viša inspektorica Hudson
odgovara njemu. Zašto misliš da bi on predao slučaj tebi?«
Erika je oklijevala. »Razmišljala sam. Možda bih mu se trebala ispričati.«
»Jesi li luda?«
»Nisam. Kako bi bilo da odem k njemu i sve mu otvoreno kažem? Da mu
se ispričam i zamolim ga da počnemo iznova. Da mu kažem kako sam
spremna progutati ponos i raditi s njim.«
Isaac je podigao obrve. »Nikad nisam vidio da ti gutaš ponos. Da mu se
ispričaš nakon svega što se dogodilo? To jednostavno nije tvoj stil, Erika.
Uzdahnula je. »Možda bi trebao biti. Ja sam jako tvrdoglava i mnogim
ljudima otvoreno govorim što mislim. Možda je vrijeme da se promijenim.
Ovaj mi se slučaj uvukao pod kožu. Moram raditi na njemu. Ponos i
tvrdoglavost doveli su me do toga da cijeli dan sjedim u uredu pišući
izvješća.«
»Doista vjeruješ da možeš početi surađivati sa Sparksom? Izbacila si ga
sa slučaja ubojstva Andreje Douglas-Brown. Nisi ga štedjela.«
»Moram barem pokušati. Važno mi je da pronađem čovjeka koji je ovo
učinio ovim dvjema ženama. Ta su umorstva sadistička i isplanirana... A ja ne
vjerujem da je to učinio Steven Pearson. Što znači, ne samo da imaju krivog
čovjeka, nego da je gad koji je ovo učinio još uvijek na slobodi i čeka da se
prašina slegne kako bi to mogao učiniti opet.«

39
 11.

Bila je rana večer kad je Darryl Bradley izašao iz vlaka. On je često bio
jedina osoba koja bi izašla na maloj postaji na rubu Londona, posljednjoj
postaji na svakodnevnom putovanju. Izašao je iz postaje i otišao do svog auta,
parkiranog na uobičajenom mjestu uz žičanu ogradu, pred snježnim drvećem
i poljima.
Bilo je hladno u autu kad je krenuo kući držeći se ograničenja brzine dok
je prolazio kroz malo selo, u kojem su dućani i kuće već bili zatvoreni. Na
kraju sela bio je niz raskršća, a na semaforima je gorjelo crveno svjetlo.
Zaustavio se i bacio pogled prema pubu Golden Lion, koji je stajao na
travnatoj uzvisini s desne strane. Prozori su bili zamagljeni i blago su sjali.
Uto se na parkiralištu zaustavio jedan mali taksi, a iz njega su izašle dvije
privlačne mlade djevojke. Jedna je bila tamnokosa, a druga plavuša. Bile su
odjevene za večernji izlazak, u uske traperice i elegantne kratke jakne.
Uto je jedan auto dojurio do semafora, skrenuo i zaustavio se do njega na
krivoj strani ceste. Darryl je spazio da za volanom sjedi Morris Cartwright.
Bio je to mršav čovjek u kasnim dvadesetima s ravnom masnom kosom, koji
je odisao prljavom muževnošću. Darrylov otac zapošljavao ga je na farmi.
Morrisova stakla bila su spuštena i dao je znak Darrylu da spusti staklo, što
je on nevoljko učinio.
»Kako si, uredski dečko?« nacerio se otkrivši ružičaste vlažne desni iznad
požutjelih zuba. Morris je bio dobro poznat u obližnjim selima. Imao je
problematičnu prošlost, ali činilo se da bez muke pronalazi žene - premda
nije baš bio poznat po visokim standardima.
»Dobra večer«, rekao je Darryl bacajući molećiv pogled prema semaforu,
na kojem je još uvijek gorjelo crveno svjetlo.
Morris je kimnuo glavom prema dvjema mladim djevojkama na
parkiralištu puba. Tamnokosa djevojka sagnula se da plati vozaču, a kratka
joj se jakna uzdigla i otkrila čvrstu kožu boje meda i istetovirani kineski
simbol na dnu kralježnice. Njezina plavokosa prijateljica strpljivo je čekala sa
strane i primijetila da ih Morris gleda.
»Želiš da ti dam jebeni autogram?« obrecnula se.
»Ne, samo sam se divio tetovaži tvoje prijateljice. Što znači?« upitao je
Morris kad je taksi otišao. Tamnokosa djevojka okrenula se i odmjerila ga,
procijenivši da je propalica.
»To je kineska riječ za mir«, odgovorila je.

40
 »Baš lijepo. Ja volim imati nešto za čitanje kad sjedim na zahodu«, rekao
je Morris podižući bokove gore-dolje za volanom i plazeći jezik. Uto su se na
semaforu upalila zelena svjetla i Morris je odjurio uz luđački smijeh i škripu
guma.
Darryl je ostao buljiti u dvije djevojke.
»A što ti gledaš? Jebeni kreten«, obrecnula se tamnokosa djevojka i
krenula prema ulazu u pub. Plavuša mu je pokazala srednji prst i krenula za
svojom prijateljicom.
Darryl je osjetio žarenje u obrazima, a onda se lecnuo začuvši trubu iza
sebe. Bijeli kombi obišao ga je i projurio uz jeku prigušenih uzvika, a onda su
njegova stražnja svjetla skrenula i nestala među drvećem.
A onda se na semaforu opet upalilo crveno svjetlo.
I ispred i iza njega prostirala se tamna cesta, ali Darryl je odlučio čekati.
Pomaknuo je retrovizor i pogledao svoje lice, blijedo, punašno lice s malim
očima i sivkastom kosom. Imao je osjećaj da to lice ne pripada njemu. Pravi
on, uzbudljiv i muževan mladić, bio je zakopan duboko ispod ovog gubitnika.
Ponovno je pomislio na tamnokosu djevojku. Imala je grubu ljepotu, ali
privlačnu figuru.

***

Darryl je jednom upitao oca zašto je zaposlio Morrisa. To je bilo prije

nekoliko godina, kad je i Darryl još uvijek radio na farmi. Morris je stalno
imao problema s policijom i tada je baš bio pušten iz pritvora uz jamčevinu,
nakon što je nasrnuo na nekoliko mladih Poljakinja koje su brale jagode na
gornjem polju.
»On je zapravo dobar momak i marljiv radnik. I prokleto dobar muzar«,
otvoreno mu je odgovorio otac. »Trebao bi se ugledati na njega.«
»Ali pokušao je silovati one djevojke!«
»To nije točno, Darryl. Samo se ponašao kao mladi momak! A mladi
momci prave pogreške.«
Darryla je pogađalo što njegov otac cijeni Morrisa zbog snage i
muževnosti. I što njega u usporedbi s Morrisom smatra razočaranjem.

Darryl je vidio da su cesta i parkiralište sada prazni. Gorjelo je zeleno

svjetlo, pa je ubacio u brzinu i krenuo. Posljednji dio puta vodio ga je
mračnim, vijugavim seoskim cestama. Nebo je bilo vedro prvi put nakon
nekoliko dana, a snijeg na okolnim poljima blistao je na mjesečini. Ugasio je
prednja svjetla i usporio uživajući u pogledu. Prošao je pokraj dvije kuće s
41
mračnim prozorima, a onda se spustio niz strmi brijeg koji je skretao ulijevo.
Stigao je do velikih željeznih dvorišnih vrata i usporio. Kad su se vrata
automatski otvorila prema dvorištu, opet je počeo padati snijeg. Darryl se
odvezao pošljunčanim kolnim prilazom, prošao pokraj ukrasnog jezerca i
velike seoske kuće čiji su prozori sjali kao da ga pozivaju i zaustavio se pod
plastičnim krovom otvorene garaže.
Ukipio se kad je iza majčina Jaguara i očeva blatnog auta s pogonom na
četiri kotača spazio Morrisov auto. Zaključao je auto i ušao na stražnja vrata.
Kad ih je otvorio, začula se salva laveža. Otišao je do ostava za obuću i veliki
bijeli pas s blijedocrnim pjegama doskakutao je do njega.
»Zdravo, Grendel«, rekao je kad mu je pas počeo lizati ruku. Bila je to
ženka, mješavina dalmatinera i stafordskog terijera, što joj je dalo visinu i
snagu kao i široko lice i čeljust. Njezine blijedoplave oči bile su bezizražajne
kao da su izrađene od stakla.
Začulo se puštanje vode u pokrajnjem zahodu, a onda se pojavila njegova
majka, niska debeljuškasta žena s kratkom kosom obojenom malo previše
tamno za njezine godine. Oči su joj bile zakrvavljene.
»Dobar dan na poslu?« zacvrkutala je kad je Darryl izuo cipele i stavio ih
pokraj zida. Bile su čiste i uglačane pokraj reda blatnjavih čizama.
»Zašto je Morris ovdje?« upitao je.
»Nešto u vezi s farmom«, odvratila je slegnuvši ramenima. Oprezno je
obišla Grendel i otišla u veliku neurednu kuhinju. Uto je iza zatvorenih vrata
koja su vodila iz kuhinje u ured farme začuo bučan smijeh.
»Želiš čaj?« upitala ga je majka otvarajući ladicu s jedaćim priborom.
»Da, umirem od gladi«, odvratio je Darryl dok je Grendel otišla do svoje
zdjele i počela piti, a identifikacijska pločica na njezinu ovratniku počela je
strugati o metal.
Uto su se otvorila vrata ureda i Darrylov otac John izašao je s Morrisom.
Obojica su se smijala.
»Mary, daj Morrisu ostatak mesne pite«, rekao je John jedva pogledavši
Darryla. Bio je visok, plećat čovjek lica otvrdnula od vremena i potpuno sijede
kose. Darryl je pogledao majku koja je već odnosila tanjur zadimljene mesne
pite s pire krumpirom sa štednjaka. Morris se treba dobro najesti, cijeli je dan
radio na zemlji Colina Harpera«, dodao je John.
Morris ga je pogledao s prljavim cerekom otkrivši desni i povukao
traperice preko mršavih bokova. »A gospođa Harper ne hrani nas kao vi.«
»Pa, ona ima druge kvalitete«, odvratio je John namignuvši, pa su se
obojica opet nasmijala.
»To je moja večera«, slabašnim je glasom rekao Darryl.
42
 »Ti si cio dan sjedio na svojoj debeloj guzici«, rekao je John fiksirajući ga
hladnim plavim očima. »Morris radi na zemlji na četiri farme«.
»Stavit ću ovo na stol za tebe, Morris«, rekla je Mary. Darryl je pogledao
majku, ali ona je izbjegla njegov pogled i odnijela zadimljeni tanjur kroz vrata
u blagovaonicu.
»Ah, pogledajte to debeljuškasto lice«, rekao je Morris prišavši Darrylu i
uštipnuvši ga za obraze.
»Poput svoje majke«, promrmljao je John slijedeći Mary u blagovaonicu.
Morris je zadržao stisak na Darrylovu licu. »Štip«, nacerio se. »Štip!«
Darryl se uspaničio i pokušao olabaviti Morrisov stisak, ali Morris ga je čvrsto
držao. »Moj brat mi je nekoć to radio. Mi smo to zvali uštipak. Uštipneš
obraze i gle, iskoči mali ružičasti jezik. Evo ga!«
»Dođi, Morris, jelo se hladi!« viknuo je John iz blagovaonice.
»Dolazim, John«, viknuo je Morris. Opet se okrenuo Darrylu, čiji je blistavi
jezik virio između zubi. »Zatim bi me natjerao da mu i kušam prst...« dodao
je dodirujući vrhom prljavog kažiprsta Darrylov jezik. Nagnuo se prema
njemu i Darryl je mogao osjetiti njegov užežen dah kad mu je šapnuo: »Možeš
li osjetiti? Bio mi je u šupku...«
Uto se Grendel okrenula s mjesta gdje je pila vodu, skočila na Morrisa i
zarinula mu zube u list lijeve noge. Morris je viknuo i pustio Darryla, a Darryl
je pao na pult pljujući u slivnik i trljajući zube. Začuvši Morrisove uzvike, John
se vratio u kuhinju.
»Darryl! Smjesta skidaj tu vražju kuju s Morrisa!« viknuo je. Ali Grendel
je čvrsto stisnula čeljusti gledajući Morrisa praznim očima. »Darryl, naredi
joj da prestane!«
»Grendel, mir, curo, mir«, rekao je Darryl. Grendel je ispustila Morrisovu
nogu i počela lajati. Morris je viknuo i uhvatio se za nogavicu koja se počela
natapati krvlju.
»Izvedi tu jebenu životinju«, rekao je John. »Mary, dođi ovamo i nađi
antiseptik za Morrisa, brzo!«
Darryl je odvukao lajavu Grendel u ostavu za obuću. Čim je zatvorio vrata,
ona se smirila. Kroz vrata je čuo kako otac viče na majku. Otišao je do kaputa
koji su visjeli na zidu, izvukao iz džepa malu pseću poslasticu i dao je Grendel.
Ona ju je progutala cijelu i zalajala da hoće još jednu.
»Šššš, ššš. Ti su dobra cura, Grendel«, rekao je Darryl dajući joj još jednu
poslasticu. Pomilovao ju je po velikoj bijeloj glavi, a ona ga je pogledala
svojim praznim očima i grubim mu jezikom polizala ruku.
»Čuvaj se Morrisa. On je loš čovjek. Budi oprezna.«

43
 12.

Erika je izašla iz Isaacove kuće malo prije devet sati. Zrak je bio čist ali
vrlo hladan, pa je nekoliko minuta ostala sjediti u autu čekajući da grijač
počne djelovati. Namjeravala se odvesti kući, obećala je Isaacu da će otići
ravno kući i dobro se naspavati, ali onda se sjetila ideje da porazgovara sa
Sparksom. Jednom ga je čula kako spominje novu kuću koju su on i njegova
žena kupili u Greenwichu, a Greenwich je blizu Blackheatha.
Osvrnula se prema Isaacovoj kući i vidjela ga kako je gleda s prozora kako
bi se uvjerio da je sigurno otišla kući. Upalila je motor i mahnula mu na
odlasku. Čim je skrenula za ugao, zaustavila se i .nazvala kontrolu u
policijskoj postaji Bromley. Kad je završila razgovor, pogledala je sat na
kontrolnoj ploči.
»Nemam što izgubiti«, rekla je, upalila motor i opet krenula.
Nadzornik Sparks živio je u trošnoj kući u uglednom dijelu grada. Erika
je parkirala auto na kraju ulice i otpješačila stotinjak metara do njegove kuće.
Kad se približila ulaznim vratima, mogla je vidjeti da je prednja soba prazna.
Gorjelo je svjetlo, samo gola žarulja koja je visjela sa stropa. Uz jedan zid
stajale su ljestve, a jedan potez svijetloplave boje bio je povučen preko
žućkastog zida, a na dnu ostava stajala je mala kanta boje s valjkom. Erika je
krenula malom dvorišnom stazom, prošla pokraj mjesta na koje se slijevalo
svjetlo s izbočenog prozora i došla do ulaznih vrata koja su bila u sjeni.
U hodniku nije gorjelo svjetlo. Podigla je ruku da pozvoni a onda iznutra
začula viku.
»Davno je otišao...« viknuo je ženski glas. »Pa nisi valjda očekivao da će
ostati?«
»Dakle, učinila si to. Priznaješ?« odvratio je muški glas. Sparks. »Da!
UČINILA SAM TO i bilo je SJAJNO!«
»Ti si takav klišej«, viknuo je.
»Što sam ja?«
»KLIŠEJ! Soboslikar i dekorater!«
»I što onda? On mi je dao osjećaj da sam živa! To što ti imaš nekakvu
frajersku diplomu iz kriminologije ne znači da znaš jebati! On me pojebao kao
pravi muškarac.« Ženin glas pucao je od histerije.
Erika je trepnula, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Glasovi su se
stišali pa je napregnula uši da čuje.
»Nisi li malo pretjerala?« upitao je Sparks.
44
 »Sa seksom?« viknula je.
»S tabletama. Zašto je ova bočica prazna?«
»Što? Ne namjeravam se ubiti. Daleko od toga!«
»Te si tablete dobila tek prošlog tjedna«, rekao je Sparks. Glas mu je
zvučao slomljeno.
»Nije mi žao. ČUJEŠ? NIJE MI ŽAO! VIŠE TE NE VOLIM, ANDY.«
Nastala je tišina. To je bilo prvi put da Erika čuje Sparksovo ime. Znala je
da bi morala otići, ali onda je začula bučan tresak i zveckanje stakla. Otvorila
su se ulazna vrata.
»Luda kuja«, viknuo je Sparks preko ramena. Okrenuo se, stao i zabuljio
u Eriku. Nosio je traperice, džemper i crnu kožnu jaknu. Lijevo rame bilo mu
je poprskano nečim što je nalikovalo na mlijeko. Sitna tamnokosa žena
doteturala je u hodnik iza njega. Pogled joj je bio neusredotočen, a kosa
neuredna. U ruci je držala vrećicu brašna i bacila je na njega, ali promašila je,
pa je vrećica udarila o zid i rasprsnula se.
»Kvragu, tko je ova mršava kuja?« upitala je pokazujući Eriku koja se
povlačila prema dvorišnim vratima. »Da, hajde, pojebi NJU!«
Žena je pritrčala Sparksu, gurnula ga iz kuće i zalupila vratima. Začulo se
struganje dok je okretala ključ i stavljala lanac na vrata.
Sparks je bijesno mimoišao Eriku i izašao na cestu.
»Jeste li dobro?« upitala je krenuvši za njim, dok je sloj mlijeka na
stražnjem dijelu njegove jakne blistao pod narančastim svjetlom uličnih
svjetiljaka i kapao s ruba.
»Kog vraga radite pred mojom kućom?« upitao je još uvijek hodajući.
»Došla sam zbog slučaja, slučaja na kojem radite.«
»I mislite da ste odabrali dobar trenutak?«
»Ne, ne mislim. Nisam znala da imate...«
Sparks se naglo zaustavio i okrenuo, pa se Erika se gotovo zabila u njega.
»Mora da vam je ovo jako smiješno, Erika, zar ne? Dobro se zabavljate?«
»Ne. I ako vam to nešto znači, žao mi je.« Prekopala je po torbici, izvukla
nekoliko maramica i dodala mu ih pokazujući mlijeko.
Uzeo ih je i pokušao obrisati rame suprotnom rukom, ali nije mogao
dosegnuti. Erika je izvukla još jednu maramicu iz paketića i s iznenađenjem
shvatila da joj on dopušta da mu obriše mlijeko.
»Ona već godinama ima probleme...«, rekao je. »To je govorio alkohol, ne
ona.« Ispod ulične svjetiljke izgledao je poput sablasti. Imao je duboke
podočnjake i ispijene obraze. Erika je nastavila brisati donji dio njegova
kožne jakne. »Shvaćate? Ona je bolesna.«
45
 Sada mu je jakna bila čista. Erika je stisnula ovlažene maramice i kimnula.
»Shvaćam.«
Uto su se iza ugla pojavila prednja svjetla automobila i jedan je auto
polako prošao pokraj njih. Sparks se okrenuo na drugu stranu. Kad je auto
prošao, opet se okrenuo prema Eriki.
»Zašto ste mi došli u kuću?«
»U vezi s ubojstvom Lacey Greene.«
»Koga?«
»Djevojke koja je nađena u kontejneru u blizini New Crossa.«
»Melanie je uhitila osumnjičenika, nekog beskućnika s ulice. Našla ga je s
Laceynim novčanikom. Imamo dva svjedoka.«
»Da, ali ja sam otkrila još jedan sličan slučaj... pa, ne samo sličan. Metoda
ubojstva na dlaku je ista...« Prekopala je po torbi i izvukla fascikl. »Ozbiljno
vam kažem. Čujte, možemo li porazgovarati negdje drugdje?« Sparks ju je
dugo pogledao.
»Molim vas, samo vam želim dati informacije kako biste riješili slučaj.«
»Na kraju ulice je pub«, rekao je. »Vi častite.« Okrenuo se i krenuo.
Erika je pošla za njim, uvjerena da je pristao više zbog toga što mu treba
piće nego zato što želi porazgovarati s njom.

46
 13.

Pub je bio malen i udoban, s dotrajalim namještajem i mjedenim reljefima

konja na tamnim zidovima. Našli su tihi kutak, daleko od meča pikada i
velikog zaslona na kojem se prenosila neka utakmica. Erika im je kupila
svakome veliku čašu lagera i s iznenađenjem shvatila da je Sparks doista
sluša.
Kad je završila, prelistao je izvješće na ulaštenom stolu pred sobom
pazeći da prikrije fotografije s mjesta zločina kad je jedan krupni tip iz ekipe
za pikado teturajući prošao pokraj njih na putu za zahod.
»Prvo moramo točno ustanoviti gdje je Steven Pearson bio kad je nestala
Janelle Robinson«, rekla je Erika. »Moramo biti sigurni da ga možemo
isključiti kao osumnjičenika, ali kao što sam rekla, ne vjerujem da je on
sposoban za planiranu otmicu. Voljela bih vidjeti sve podatke o Laceynim
telefonskim razgovorima i interakciji na društvenim mrežama...«
»Polako, polako. Melanie je glavna istražiteljica na ovom slučaju i ja je ne
namjeravam zamijeniti. Složio sam se da popijem piće i poslušam vas«, rekao
je pokazujući posljednjih nekoliko centimetara u svojoj čaši.
»U redu, voljela bih asistirati. Biti uključena kao savjetnica. Znate da
imam iskustva sa sličnim slučajevima.«
Sparks se naslonio na stolcu i provukao prste kroz kosu. »Zar nemate
ponosa?« upitao ju je.
»Mnogo sam toga uprskala i zaglavila u zabiti. Do čina mi je stalo samo
ako to znači da mogu rješavati stvari.« Ispila je drugi dio lagera u jednom
gutljaju.
Sparks se nacerio. Bio je to čudan prizor. Imao je male nepravilne zube
koji su njegovu licu načas dali vragolasti izraz.
»Vraga«, rekao je, ne bez razumijevanja. »Bili ste me u stanju ubiti kad su
me unaprijedili umjesto vas.«
»Da, bila sam.«
Sparks je iskapio ostatak piva, a onda se naslonio i prepleo prste na
trbuhu. »Nisam siguran da je to vrijedno truda...«
»Ja ću se pobrinuti da bude. Surađivat ću s Melanie. Držat ću jezik za
zubima...«
On je zavrtio glavom. »Govorim o činu nadzornika. Nisam siguran da se
isplati. U ovom trenutku nadzirem osamnaest slučajeva. Šefovi nam režu
sredstva do daske, a sve što radimo javna je stvar.«
47
 »Ali mi smo javni službenici...«
»Službenici? Nemojte mi prodavati ta sranja«, odvratio je Sparks lupivši
šakom po stolu. »Znate kako to ide. Moramo obaviti stvari, a nije sve
ružičasto. Moramo pritisnuti ljude. Moramo, inače posao neće biti obavljen,
ali sada svaka ništarija na ulici ima mobitel s kamerom. Objavljuju stvari na
internetu, a onda se svaki kritičar iz fotelje uključi u raspravu. Prošlog
mjeseca jednog mog pozornika napao je tip tijekom rutinske kontrole. Mladi
tip imao je kilogram heroina u pretincu za rukavice. Udario je mog
čovjeka polugom i slomio mu ruku, a onda pokušao otići zaboravivši
da pozornik ima njegove ključeve. Kad je shvatio da je u klopci, mladi tip stao
je snimati pozornika kako reže prednje staklo rezačem i izvlači ga iz auta.
Snimku samo tog djela stavio je na YouTube i sada mi šefovi vise na grbači
govoreći kako ljudi na internetu ostavljaju poruke o policijskoj brutalnosti!
Moj je čovjek sjajan tip, uvijek se drži zakona, ali njegovo istinito izvješće o
onome što se dogodilo nije tako važno kao zrnasta snimka mobitela na
YouTubeu! Znate li što je rekla pomoćnica povjerenika?«
Sparks je uzrujano stegnuo šake.
»Mogu pretpostaviti da nije bilo od pomoći?« odvratila je Erika.
»Jebeno ste u pravu da nije bilo od pomoći. >Pedeset tisuća ljudi označilo
je da im se snimka sviđa i ostavilo komentar. Tisućama je puta podijeljena na
Twitteru<«, rekao je oponašajući falset pomoćnice povjerenika. »U kakvom
to svijetu živimo kad javno mnijenje formiraju bezveznjaci koji sjede kod
kuće i na korak su od toga da drkaju na pornografske filmove ili popuše
džoint? Još gore, određuju stavove naših nadređenih! Iskrivljavaju
stvarnost!«
Sparks se naslonio na stolcu drhteći od bijesa. Još uvijek je bio blijed, ali
sada su mu dvije male mrlje rumenila ukrašavale obraze. Počeo je kašljati i
treptati, ispio posljednji gutljaj lagera i opet zatreptao.
Erika je ustala i otišla po još jednu rundu. Kad se vratila, Sparks je opet
počeo kašljati.
»Hvala«, rekao je i otpio gutljaj.
»Htjela bih vam reći da mi je žao«, rekla mu je Erika. On se naslonio i
pogledao je. »Žao mi je zbog svega što se dogodilo među nama. Trebala sam
se bolje ponijeti kad sam prvi put došla u London i preuzela slučaj Andreje
Douglas-Brown. Bio je to vaš slučaj. Bila sam prava kuja.«
»Vi ste bili kuja, a ja gad.« Žalosno se nacerio. »Takav je život.«
»Samo želim uhvatiti tog tipa, Andy. Imam ponos. Ponos što dovodim
ljude pred lice pravde. Nije riječ o meni. Radit ću u vašem timu. Možemo
odrediti pokusno razdoblje. Radit ću na istrazi pod Melanienim vodstvom,

48
unatoč tome što imamo isti čin. Ne mogu više izdržati u Timu za posebne
projekte i baviti se papirologijom.«
Sparks je otpio iz čaše i pogledao dva krupna tipa zadubljena u meč
pikada.
»Da budem iskren, imam osjećaj da sam se izborio za nagradu koja nije
vrijedna truda.«
»Imate dobru plaću«, odvratila je Erika.
»Neće mi mnogo ostati. Razvod. A onda borba za skrbništvo...« Popio je
pivo do kraja.
»Žao mi je.«
»Niste vi krivi! Gledajte, dogovorit ću nešto s Melanie. U redu?«
Erika je kimnula. »U redu.«
»A sad moram krenuti kući«, rekao je.

Kad su izašli na ulicu, opet je počeo padati snijeg. Sparks je podignuo

ovratnik da se zaštiti od vjetra.
»Dođite sutra na jutarnje informiranje«, rekao je. »Iako, sada je to vaš
problem. O njoj ovisi želi li raditi s vama.«
»Potrudit ću se.«
Jedan auto polako je prošao pokraj njih, blatobrani su mu bili prekriveni
prljavim snijegom.
Sparks je okrenuo glavu na drugu stranu i ostao tako dok auto nije
odmakao daleko niz cestu.
»Što je?« upitala ga je Erika.
»Jeste li već vidjeli taj auto?«
»Nisam.«
»Prije no što smo krenuli u pub?«
»Mislim da nisam. Zašto?«
Zaškiljio je prema mjestu gdje je auto skrenuo. »Imam osjećaj... U
posljednjih nekoliko dana vidio sam ga triput.«
»Mislite da vas netko slijedi?«
Sada je bio još bljeđi i ispijeniji no prije odlaska u pub. Pogledom je
pretražio praznu ulicu. Primijetio je da ga Erika pozorno promatra i
promijenio temu.
»Može li vaša postaja bez vas? Nemam vremena da izglađujem stvari s
vašim nadzornikom.«
»Mislim da je mom nadzorniku svejedno«, odgovorila je Erika.
49
 Sparks je kimnuo. »U redu. West End Central, sutra u devet ujutro.«
»Hvala, Andy.«
»Samo polako. Samo bi još trebalo da se počnemo sviđati jedno drugom.«
Kimnuo joj je i krenuo prema svom domu i nesretnom braku. Erika ga je
gledala s osjećajem bijesa i olakšanja. Nije zauzvrat dobila ispriku od njega,
ali bila je zadovoljna što se stvari pomiču s mjesta i što je dobila priliku da
radi na slučaju.

50
 14.

Sutradan ujutro Erika se odvezla vlakom za Charing Cross i s mnoštvom

putnika izašla na hladan zrak. Gomila se smanjila kad je došla na trg
Trafalgar, koji je bio očišćen od snijega, osim divovskih brončanih lavova koji
su nosili male bijele perike. Kad je stigla na trg Leicester i onda u Kinesku
četvrt, oko nje je bilo samo nekoliko turista ranoranilaca koji su žmirkali na
tmurnom jutarnjem sivilu. Pronašla je policijsku postaju West End Central.
Bila je to betonska zgrada izgrađena poslije rata, skrivena u sporednoj ulici
na rubu Sohoa, punoj uredskih zgrada koje su se renovirale. Pokazala je
službenu iskaznicu na recepciji i odvezla se dizalom na peti kat, na kojem ju
je dočekao niz vrata s natpisom: Tim za istrage ubojstava.
Zastala je pred vratima i duboko uzdahnula. Hoće li to doista učiniti?
Sinoć je rekla da joj čin nije važan, ali nije li previše toga žrtvovala kako bi
mogla raditi sa Sparksom na ovom slučaju? Pitanje joj nije dalo zaspati
gotovo cijelu noć, ali stalno se vraćala na Lacey Greene i Janelle Robinson i
njihova tijela odbačena u smeće... A Janelline životne okolnosti duboko su je
dirnule. Bila je to djevojka rođena bez ičega, koja je išla kroz život ni s čim, a
onda je ubijena kao da je nitko i ništa. Još jedna djevojka s ulice pronađena
mrtva, strašno, grozno, ali to se događa, slučaj završen...
Sličan ju je stav ogorčavao kad je prvi put došla u Ujedinjeno Kraljevstvo
s vizom da radi kao au paire. Radila je za milostinju, a prevladavajući je stav
bio da su ljudi iz istočne Europe manje vrijedni od ljudi sa Zapada. »Mi smo
potrošna roba«, rekla joj je jedna djevojka iz Poljske tijekom dugog putovanja
vlakom po Europi. Erika je zato u kasnijim godinama težila tome da
napreduje u policiji, da pokaže svoju vrijednost. Da dokaže da nije potrošna
roba.
Još uvijek nije bila sigurna u svoju odluku, ali gurnula je vrata i ušla. Bio
je to veliki otvoreni ured s nekoliko skupina pisaćih stolova, odvojenih
staklenim pregradama. Prošla je pokraj timova koji su radili, u jednom je
pregratku inspektor izvještavao tim o slučaju, a fotografije na ploči iza njega
pokazivale su red izloženih spaljenih tijela, kao i detaljne fotografije na
kojima se vidjela maska boli na licu.
Erika je prišla mladoj uniformiranoj policajki pokraj fotokopirnog
aparata.
»Tražim nadzornika Sparksa?«
»Na dnu prostorije«, odgovorila je policajka.

51
 Erika joj je zahvalila i krenula dalje, prolazeći pokraj impozantnih
pogleda na krovove pokrivene snijegom i niske oblake koji su visjeli iznad
zgrada poput crjepova. Kad je stigla na kraj ureda, ugledala je Sparksa kako
stoji pred nizom velikih bijelih ploča, okružen timom od deset policajaca. Iza
njega su se zlokobno uzdizale hrpe fascikala. Erika je prepoznala slučaj o
kojem je govorio: trostruko ubojstvo u pubu u Sjevernom Londonu. Izgledao
je grozno, iscrpljen i blijed, i oslanjao se o kut stola, upotrebljavajući
slobodnu ruku kako bi naglasio poantu. Ugledao ju je i pristojno joj kimnuo,
ali nastavio je govoriti.
»Kao što kažem, obitelj će prilično brzo zbiti redove, a oni imaju vrašku
povijest. Moramo provjeriti njihovo kretanje prije no što ih razdvojimo za
ispitivanje.«
Kad je krenuo prema redu staklenih vrata na kraju prostorije, članovi
tima počeli su govoriti. Erika je požurila za njim.
»Sinoć sam razgovarao s Melanie«, rekao joj je. »Prenio sam joj sve o
čemu smo razgovarali. Ona sada provjerava okolnosti smrti... smrti...«
»Janelle Robinson«, dovršila je Erika.
»Da. Otišla je u Croydon da pogleda mjesto gdje je tijelo pronađeno i da
porazgovara sa susjedima.«
»Hoćete li izvijestiti tim o mom uključenju u istragu?«
»Hoću, danas poslijepodne. Moramo provjeriti informacije koje ste nam
dali, pa smo odgodili sastanak. Vratite se u četiri.«
Uhvatio je vrata od hrapava stakla, ušao i htio ih zatvoriti. Erika je
ispružila ruku i zaustavila ga. »Andy, ono što sam vam sinoć rekla ozbiljno
sam mislila. Radit ću s vama, ali molim vas, bez igrica.«
On je zastao i zabuljio se u nju. Oči su mu bile zakrvavljene.
»A vi ste čuli kad sam vam rekao da sam pretrpan poslom. Znate kako to
ide. Stvari se mijenjaju. Bio je prioritet da Melanie i njezin tim provjere ono
što ste mi rekli. Možemo zadržati Stevena Pearsona u pritvoru još samo
dvadeset i četiri sata, a onda moramo ili podići optužbu ili ga pustiti.«
»I Melanie mi to nije mogla javiti prije no što sam krenula u London?«
obrecnula s Erika.
»Što hoćete da učinim?«
»Uključite me sada. Ne želim ovdje besposleno sjediti cijeli dan.«
Ponovno se zabuljio u nju zakrvavljenim očima, a onda joj pokazao da ga
slijedi u ured.
»Hvala«, rekla je Erika ušavši u ured i zatvorivši vrata.
Sparks je prišao policama iza stola koji je bio krcat dosjeima. Protrljao je
lijevu ruku i opipavao tražeći kutiju tableta protiv boli. Koža kao da mu je
52
ostala i bez ono malo boje koju je prije imala, a pojavio se sloj znoja. Sparks
je izvukao nekoliko tableta iz omota i progutao ih s vodom trepnuvši. Otišao
je do telefona na stolu, ali onda je zastao i stisnuo zube od boli.
»Jeste li dobro?« upitala ga je Erika krećući prema stolcu nasuprot
njegova stola.
»Isuse! Izgledam li dobro?« Zastao je s prstom nad tipkovnicom telefona
i duboko udahnuo. »Kako glasi njezin broj?«
Počeo je obilaziti stol, ali onda je posrnuo. Uhvatio se za rub stola, ali ruka
mu je popustila, pa je pao licem nadolje na sag.
»Sranje!« viknula je Erika žurno mu prilazeći. Okrenula ga je na leđa, a on
je stao ispuštati hripave dahtaje obilno se znojeći na sivom licu. Stisnuo je
lijevu ruku i povukao ovratnik košulje.
»Moja prsa... ne mogu... disati. Ruka, bol«, zasoptao je. Zakrvavljene oči
jezivo su se iskolačile.
Erika mu je brzo otkopčala ovratnik i olabavila kravatu. Nježno ga je
podigla u sjedeći položaj i naslonila ga na bok stola.
»Morate ostati mirni i disati«, rekla mu je.
Stisnuo je lijevu ruku znojeći se i drhteći. Skinula je svoj dugi kožni kaput
i prebacila ga preko njega. Počeo je stenjati i soptati, a u kutovima usta
pojavili su mu se komadići pljuvačke.
»Molim vas, pomognite mi«, dahnuo je.
Erika je obišla stol i uzela njegov telefon, nalazeći neobično ironičnom
činjenicu da naziva hitnu pomoć iz jedne od najvećih policijskih postaja u
Središnjem Londonu.
»Policijski službenik«, rekla je kad je dobila vezu. »Mislim da ima srčani
udar.« Dala je sve podatke i onda spustila telefon i odjurila do Sparksa. On je
sada bio mrtvački siv i slinio je. »Aspirin, Andy, imate li aspirin?«
Zakašljao je i fini sprej pljuvačke ispunio je zrak. Otišla je do police na
kojoj je držao tablete protiv boli, ali sve su bile paracetamoli. Zatim je počela
prekopavati po ladicama njegova stola. Sparks je sada pokušavao ustati i
napola se uspravio, ali noge su mu otkazale pa je opet kliznuo na pod udarivši
tjemenom kut stola.
»Molim vas, mirujte, prva pomoć stiže«, rekla mu je Erika čučnuvši pokraj
njega. Opet ga je prekrila kaputom i onda otrčala do vrata ureda, grubo ih
otvorila i povikala: »Treba mi pomoć. On ima srčani udar.«
Glave su se znatiželjno okrenule da vide što se događa.
»Nadzornik Sparks je kolabirao«, viknula je. »Ima srčani udar. Treba mi
pomoć!«

53
 Ljudi su iznenada skočili. Dva muškarca dotrčala su u pratnji jednog
policajca kojem se Sparks obratio prije samo nekoliko minuta.
Erika se vratila u ured i osjetila šum u ušima kad se okrenula i vidjela da
se Sparks prevrnuo i da sada leži na sagu na boku. Prišla mu je i oprezno ga
okrenula na leđa. Usne su mu sada počele poprimati plavu boju. Pogledao ju
je sa strahom u očima.
»Moja žena... recite joj... da je volim... Novac s našeg računa... Zamrznut će
ga...« graknuo je.
»Andy, izvući ćete se, čujete me?« rekla je Erika.
Ured se sada punio ljudima koji su beskorisno vrzmali i gledali. Sparks je
uhvatio Eriku za ruku, ali ruka mu je pala natrag i udarila o sag.
»Ne!« rekla je Erika kad je ono malo boje koju je Sparks imao u licu naglo
počelo nestajati. »Neka netko ustanovi gdje je hitna pomoć!«
Otkopčala je nekoliko dugmeta na Sparksovoj košulji i otkrila mu prsa.
Gurnula mu je glavu unatrag i počela mu pružati prvu pomoć masirajući mu
prsa i nagnuvši se da mu udahne u usta.
»Rekao je da se već neko vrijeme ne osjeća dobro...« rekao je glas iza Erike
kad je nabrojala petnaest pritisaka na prsa.
»Znam ga više od godinu dana i on uvijek izgleda bolesno«, odvratio je
drugi glas.
Erika se nagnula i opet mu udahnula u usta. Sparksova su se prsa nadigla,
ali lice mu je ostalo obješeno i bijelo. U prostoriji je zavladala čudna tišina
dok su policajci gledali prizor pred sobom.
»Hajde, vi ste borac... Borite se! Nemojte sada stati!« rekla je Erika.
Oči su mu ostale zatvorene, a glava mu se neznatno objesila na sagu dok
je brojala pritiske na prsa: trinaest, četrnaest, petnaest...
Krajičkom oka ugledala je fotografiju na stolu. Andy Sparks sa ženom.
Oboje su čučali na osvijetljenom komadu travnjaka s malom djevojčicom koja
je sjedila na malom ružičastom romobilu i smješkali se. Nastavila mu je
masirati prsa i davati umjetno disanje. Znoj joj je počeo curiti licem od
napora. Činilo se da traje beskrajno dok ju je nijema soba gledala.
Napokon su stigla dva medicinska tehničara u žutom, noseći pribor za
prvu pomoć. Ušli su u ured i preuzeli stvar, ali bilo je prekasno.
Proglasili su nadzornika Sparksa mrtvim u 9 i 47 ujutro. Eriki nije
promakla ironija da je petak trinaesti.

54
 15.

Erika je gledala kako Sparksa odvoze iz ureda u sjajnoj crnoj vreći za

tijela. Od šoka su joj počela klecati koljena, pa je morala sjesti kad je davala
izjavu uniformiranim policajcima koji su došli u ured. Bila je to čudna
situacija: policajci ispituju policajce koji ne znaju kako da se nose s
tragedijom. Andy Sparks imao je samo četrdeset i jednu godinu. Do sinoć je
bio Erikin zakleti neprijatelj, a sada je mrtav.
Kad je izašla na glavni ulaz postaje West End Central, nije bila sigurna ni
što da radi ni što da osjeća. Puhao je ledeni vjetar i velika zelena mreža koja
je pokrivala skele na drugoj strani ulice šumjela je i ječala. Erika nije
poznavala nijednog policajca u postaji. Nije imala s kim porazgovarati.
Dlanovima je protrljala obraze osjećajući štipanje ledenog vjetra kroz tanki
džemper. Sparks je bio umotan u njezin kaput kad su ga stavili u vreću za
tijela, a činilo joj se neprikladnim da ga zatraži natrag. Izvukla je mobitel i
nazvala Petersona. On joj je rekao da uzme taksi i dođe k njemu.
Kad ju je sat poslije uveo u svoj topli stan, drhtala je od hladnoće i gotovo
komično cvokotala zubima. Dugo ju je držao u zagrljaju dok su stajali u
dnevnoj sobi slušajući šum vode koja je punila veliku kadu u kupaonici.
»Isuse, Sparks je mrtav...«, rekao je Peterson. »Mislio sam da će on još
dugo biti ovdje.«
»On ima malu kćer i ženu koja ga treba, a ja sam posljednja osoba s kojom
je razgovarao.«
»Rekla si da si mu pokušala spasiti život.«
»Jesam. Ali ne mogu zamisliti kako je to kad ležiš na samrti, a jedina je
osoba koja te može uhvatiti za ruku tvoj najgori neprijatelj.«
Nadlanicom je obrisala oči. U međuvremenu je prestala drhtati.
»Ti si dobra osoba, Erika. Ti si na strani dobra«, odvratio je Peterson
izvukavši je iz zagrljaja i pogledavši je u oči.
Opet su joj navrle suze. »James, gledala sam toliko ljudi kako umiru mladi,
muža, kolege. Zašto oni, a ne ja?«
»Ne bi trebala osjećati krivnju.«
»Ali osjećam je.«
»Gledaj... vruća kupka je spremna«, rekao je Peterson. »Ja ću nam donijeti
piće.«

55
 Ostala je dugo ležati u vrućoj vodi držeći veliku čašu viskija u ruci, a
Peterson joj je pravio društvo sjedeći na poklopcu zahodske školjke. Erika
mu je ispričala što se dogodilo prethodne večeri.
»Zašto misliš da je promijenio mišljenje o suradnji s tobom?« upitao ju je.
Slegnula je ramenima. »Možda zato što sam vidjela njegovu drugu stranu.
Čula sam ga kako se svađa sa ženom, a preda mnom ju je ipak branio ... Ja sam
nabrzinu stvorila mišljenje o njemu i to mišljenje nikad nisam promijenila.
Možda je bio samo...«
»Erika, Sparks je bio seronja.«
»Da, na poslu.«
»Ali mi smo morali raditi s njim. Mi nismo upoznali tu njegovu drugu
stranu, pa ona za nas nije ni postojala.«
»Ali postojala je.«
»U redu, postojala je, ali da si počela surađivati s njim na ovom slučaju,
misliš li da bi održao riječ? I kako bi se to odrazilo na tvoj ugled?«
»Nije mi stalo do mog ugleda.«
»To je doista glupa izjava.«
Erika se slabašno osmjehnula. »Da, imaš pravo.«
»Što će se sada dogoditi sa slučajem?«
»Ne znam. Moraju pustiti Stevena Pearsona sutra do ručka. Melanie
Hudson sada ima sve: dosjee o Janelle Robinson. A naravno, poticaj da
surađuje sa mnom sada je nestao.«
»Zato što joj je Sparks tako naredio«, dovršio je Peterson. Načas nisu
govorili. Ona je zadrhtala, a on je pustio toplu vodu. »Erika, znam da nikad
neću zamijeniti Marka. I to je u redu. Uzmi sve vrijeme koje ti je potrebno.«
Nagnuo se i zatvorio slavinu. Pogledala je njegovo ponosno zgodno lice,
tamnu kosu, sada kratko ošišanu. Podigla se i dotaknula mu dlanom obraz.
»Ne mogu naći zamjenu za nekoga tko je mrtav... Mark je mrtav, James.
Moram živjeti svoj život. Uvijek mi je govorio da ako umre, da bi želio...«
Zastala je oklijevajući.
»Želio bi da ti nastaviš živjeti.«
Kimnula je. »Ali to je najteža stvar. Samo živjeti. Znati kako da živim sama,
a onda s nekim drugim.«
Peterson ju je uhvatio za ruku, nagnuo se i poljubio je u mokru kosu.

Vani je već bio mrak kad je Erika izašla iz kade i sjela na sofu u velikom
frotirskom ogrtaču. Peterson je upalio televizor da pogleda rane večernje
vijesti. Glavna vijest na kanalu BBC London bila je da je Steven Pearson, koga
56
je policija uhitila u vezi s otmicom i umorstvom Lacey Greene, pušten zbog
nedostatka dokaza.
»Znači, oni ozbiljno shvaćaju informacije koje im ti daješ?« rekao je
Peterson napunivši joj čašu.
»Moraju«, odvratila je Erika gledajući reportera koji je govorio stojeći
ispred znaka koji se okretao pred zgradom New Scotland Yarda. »A o
umorstvu Janelle Robinson ne govore ništa.«
»O njezinoj otmici i umorstvu. Ta je jadna djevojka prvo bila nestala
osoba, James. Samo zato što nije imala nikoga kome bi nedostajala ne znači
da nije nestala.«
»Znam...«, odvratio je Peterson. »Smiri se, ja sam na tvojoj strani.«
»Oprosti. To me izluđuje. Melanie Hudson već je bila spremna optužiti
Pearsona i zaključiti slučaj, a sada će ona nastaviti istragu. Vjerojatno će sve
uprskati.«
Uto je zazvonio mobitel u Erikininoj torbi. Peterson joj je dodao torbu.
Kad je izvukla mobitel, ugledala je broj koji nije prepoznala i javila se.
Peterson je miješao viski u svojoj čaši i gledao je kako razgovara. Televizijske
vijesti u pozadini prešle su na prilog o životu stanovnika Olimpijskog sela u
Istočnom Londonu.
»Tko je to bio?« upitao ju je kad je završila razgovor.
Erika je kucnula mobitelom o zube. »Camilla Brace-Cosworthy,
pomoćnica povjerenika. Pozvala me da u ponedjeljak ujutro svratim na
čašicu razgovora.«
»Na čašicu razgovora? Zanimljiv izbor riječi.«
»Tako je rekla, na čašicu razgovora. Izgleda da je Sparksova smrt ostavila
neka neriješena pitanja.«
»Neriješena pitanja?« upitao je Peterson. »Je li što sumnjivo?«
»Nije ulazila u pojedinosti... Ostavila me da se preko vikenda pržim na
laganoj vatrici. Želi me vidjeti u svom uredu u New Scotland Yardu.«
Erika se prisjetila kako je Sparks vjerovao da ga netko slijedi i zapitala se
u što se točno uvalio.

57
 16.

Darryl se u subotu ujutro probudio rano. Snježne pahuljice lupkale su o

tamne prozore. Kroz zid svoje sobe začuo je škripu krevetnih opruga kad je
njegov otac ustao i uputio nekoliko kratkih oštrih riječi majci. Darryl nije
uspio razumjeti što je otac rekao, ali prepoznao je grub ton. Sva su vrata na
farmi imala zasune umjesto kvaka, a kad je njegov otac izašao da krene u
obilazak farme, Darryl je začuo zvuk dizanja i spuštanja zasuna i škripu
podnih dasaka u hodniku.
Kad su očevi koraci izblijedjeli, Darryl je začuo kako se majka okreče u
krevetu i otvara vratašca noćnog ormarića. Znao je da uzima prvo jutarnje
piće, što je obično bila votka, iako poput većine alkoholičara nije bila
izbirljiva. Darryl je odrastao s majčinim alkoholizmom, koji se pojačao nakon
smrti njegova mlađeg brata Joea prije jedanaest godina.
Darryl se okrenuo u krevetu, a onda je opet začuo škripu noćnog
ormarića i odlučio ustati. Još uvijek je živio u istoj sobi u kojoj je živio kao
dječak, s visokim stropom, drvenim podom i teškim tamnim namještajem
koji se doimao zlokobnim uz tapete ukrašene likom Winnieja Pooha. Još je
bio mrak kad je u papučama sišao u ugodno toplu kuhinju u prizemlju.
Grendel je ležala u sjeni pred štednjakom upijajući njegovu toplinu. Kad je
upalio svjetlo, ona je zatreptala, ustala i pronjuškala mu stopala.
Ako bi čovjek bio miran, Grendel bi bila dobra, ali ako bi učinio neku naglu
kretnju, ona bi se uplašila i napala ga. Prošlog ljeta napala je jednu mladu
plašljivu Poljakinju koja je radila na polju jagoda. Djevojka je dobila sedam
šavova i gotovo izgubila oko.
»Hvala Bogu što je Grendel napala onu Poljakinju, a ne nekoga od lokalnih
ljudi«, našalio se njegov otac kad se vratio iz bolnice. Djevojka je radila
ilegalno, pa tužba nije dolazila u obzir. John mu je dopustio da zadrži Grendel
zato što je bila dobar pas čuvar. Baš kao što je zadržao Morrisa zato što je bio
dobar muzar. Darryl je pretpostavljao da su i Morris i Grendel vjerojatno
rezultat parenja bliskih rođaka.
Pojeo je zdjelicu žitnih pahuljica i nahranio Grendel, a onda su izašli iz
kuće. Tek je počelo svitati kad je prošao kroz otvorenu garažu, a Grendel je
skakutala uz njega na utabanom snijegu. Prošao je pokraj velikog štaglja za
sijeno sa zahrđalim krovom prekrivenim debelim snijegom. Zrak je bio svjež
i hladan, a ispod svježine osjećao se uvijek prisutan miris gnojiva i trulog
sijena.

58
 Hale za mužnju bile su jarko osvjetljenje i pune zvukova mukanja,
udaranja kopita i ritmičkog usisavanja mašina za mužnju. Dva radnika na
farmi ravnodušno su ga pogledala kad je prošao, a Grendel je podignula
blijedu ružičastu njušku prema mirisima i zvukovima goveda. Prošli su
pokraj Johna koji je izašao iz hale pune divovskih srebrnih spremnika za
mlijeko. Pristojno je kimnuo Darrylu, a onda spustio pogled na besprijekorno
čistu zimsku jaknu koju je Darryl nosio i zavrtio glavom. Darryl ju je kupio
sebi na dar, pa se opirao porivu da je malo zablati.
Na dnu dvorišta hale su prestajale, a široka dvorišna vrata vodila su
prema poljima. Kad je Darryl izašao, pustio je Grendel s uzice, a ona je
potrčala stazom i s užitkom otjerala jato ptica okupljenih na snijegu. Lajala je
gledajući kako ptice grakćući odlijeću.
Pola milje niz stazu prošli su pokraj duge niske građevine s kružnim
tornjem i krovom u obliku svinutog lijevka. Tek je počelo svitati i crni se oblik
zlokobno ocrtavao na plavom nebu. Bila je to stara sušara za hmelj,
sagrađena u 19. stoljeću, kada je hmelj predstavljao glavni farmerski usjev.
Sušara je bila napuštena otkako se Darryl sjećao, a kad je odrastao
predstavljala je sjajno mjesto za igru. On i Joe proveli su mnoge ljetne večeri
verući se u njoj po trima razinama prekrivenim daskama na kojima se sušio
hmelj. Na dnu tornja nalazila se pećnica, a iznad nje protezale su se grede na
kojima se moglo čučati i viriti kroz žlijeb dimnjaka i vidjeti krajolik miljama
daleko. U zimskim večerima, uz odgovarajuće vremenske prilike, moglo se
čuti hučanje vjetra kroz ventilacijski sustav.
To je također bilo mjesto gdje se njegov brat Joe objesio u dobi od
petnaest godina.
Darryl je usporio i zaustavio se pred velikom ciglenom zgradom. Nalet
vjetra uskovitlao je suhi prhki snijeg, a žlijeb na tornju oglasio se visokim
cviljenjem.
»Joe«, šapnuo je Darryl. Krenuo je dalje, prošao pokraj velike ciglene
zgrade, a onda ubrzao i otpješačio otprilike još jednu milju preko snijegom
pokrivenih polja i pokraj niza golih stabala. Kad se svijetloplava boja na
obzoru pretvorila u ružičastu, na vidiku se pojavilo veliko zamrznuto jezero.
Darryl je pozvao Grendel, koja je doskakutala s jezikom obješenim na jednoj
strani njuške. Opet je počeo padati snijeg, pahuljice su se brzo okretale i
kristal leda sletio joj je na jedno od crnih očiju i natjerao je da trepne. Darryl
joj je počešao uši i dao joj poslasticu. Poslušno je skakutala pokraj njega dok
se spuštao stazom do ruba jezera. Na mjestu gdje se staza sretala sa vodom,
jezero je ograđivala betonska barijera. Led je bio debeo i prekriven snježnim
prahom koji su prošarali tragovi gusaka i malih ptica. Grendel je skočila na
betonsku barijeru, sletjela na led sigurnih šapa i pogledala natrag kao da kaže
da nema opasnosti. Darryl ju je neodlučno slijedio, polako hodajući i
59
osluškujući hoće li čuti izdajničko pucketanje, ali led je bio čvrst poput
betona. Otišao je do divovskog debla koje je izvirivalo kroz led. Grendel je
lajala i kružila oko njega.
»U redu je, curo«, rekao je Darryl oprezno ispruživši ruku. Grendel se
ukipila s iskešenim zubima i divlje ga pogledala, ali on je polako primicao
ruku sve dok mu nije dopustila da joj spusti dlan na dlakavu glavu: »To je
samo drvo. Neki je dan plutalo, sjećaš se?«
Dopustila mu je da je potapša, a onda je podigla glavu, legla na led i
dopustila mu da joj poškaklja trbuh. Darryl je sjeo na smrznuto deblo i pojeo
štangicu čokolade gledajući kako Grendel natjerava ptice na rubu leda, a
onda je izvukao mobitel da provjeri elektronsku poštu i svoj profil na
društvenim mrežama.

***

Bilo je svjetlo kad su se vratili do kuće i zašli za ugao pokraj otvorene

garaže. Na otvorenom prtljažniku svog auta sjedio je Morris. Na jednoj nozi
imao je gumenu čizmu i baš je preko golog stopala s dugim žutim noktima
navlačio drugu. Darryl je čvršće stegnuo Grendelinu uzicu.
»Drži tog vražjeg psa na uzici«, rekao mu je Morris lecnuvši se kad je
Darryl prošao pokraj njega s Grendel, koja je režala.
Darryl je bacio pogled u otvoreni prtljažnik i ugledao kolut tankog lanca
i kožnu kapuljaču s rupama za oči.
Morris se brzo okrenuo i s treskom zatvorio prtljažnik.
»Nešto te muči?« upitao je.
»Ne«, odgovorio je Darryl brzo krećući prema stubama koje su vodile
prema stražnjim vratima.
»Ja i...ovaj... moja djevojka voli nastrane stvari«, rekao je Morris kimnuvši
glavom prema zatvorenom prtljažniku.
Darryl je slegnuo ramenima. »To se mene ništa ne tiče.«
»Imaš pravo, ne tiče te se... Naša je stvar što radimo u spavaćoj sobi...«
Morris se tresao, gotovo kao da je pomalo uplašen.
»Ništa nisam vidio«, rekao je Darryl. Sada je stigao do stražnjih vrata i
uhvatio kvaku. Morris je prišao dnu stuba, a Grendel je počela malo jače
režati.
»Dobro, drži se toga. Samo zapamti, tvoj jebeni mješanac neće uvijek biti
tu da te štiti.« Dugo se zabuljio se u Darryla, a onda je zaključao auto
daljinskim ključem i otšepao prema dvorištu.

60
 Darryl ga je gledao, a u želudac mu se uvukla nelagoda. Zatim je otkopčao
Grendelinu vodilicu i odveo je natrag u toplinu kuće.

61
 17.

Kad je Erika u ponedjeljak ujutro stigla u zgradu New Scotland Yarda.

odveli su je ravno u ured pomoćnice povjerenika. Umjesto da joj pokaže
stolac pred svojim pisaćim stolom, Camilla Brace-Cosworthy odvela je Eriku
do dvije fotelje pokraj velikog prozora koji se protezao od poda do stropa i
gledao na Temzu. Erika je sjela leđima okrenuta staklu, a Camillin je asistent
donio poslužavnik sa šalicama kave i keksima. Erika je pomislila da Camilla
izgleda iscrpljeno, njezina do ramena duga plava kosa bila je sjajna kao i
uvijek, ali blijedo lice bilo joj je ispijeno i nenašminkano. Asistent, elegantan
mladić s upadljivo zelenim očima, pozdravio je Eriku kimanjem glave,
nasmiješio se i izašao.
Pozvana sam, ali na kavu i kekse, pomislila je Erika. Ovo bi moglo biti
zanimljivo.
»Kako bi bilo da nas ja poslužim?« upitala je Camilla podižući lonac s
kavom. Govorila je kultiviranim naglaskom gornje klase koji je Eriku
podsjetio na to kako ona sama govori razvlačeći samoglasnike. »Bez razloga
opet mi se upalio ekcem iz djetinjstva«, dodala je Camilla primijetivši da joj
Erika promatra lice, »pa sam prisiljena na nekoliko dana odustati od
ratničkih boja ... Vrhnje?«
»Ne, hvala.« Sjele su i srknule kavu. Erika je pogledala kekse na maloj
zdjeli od kineskog porculana s tri razine. Bili su to skupi keksi s đumbirom,
napola preliveni tamnom čokoladom. Umirala je od gladi, ali imala je osjećaj
da će, ako uzme jedan keks, nekako progutati i laž da je pozvana na običan
razgovor uz kavu.
»Kako ste, Erika?«
»Dobro, hvala, gospođo.«
»Doista? Upravo vam je preminuo jedan od kolega. Pokušali ste ga
oživjeti i zakazali...« Sućutno je nakrivila glavu.
»Bila je to grozna tragedija, gospođo, ali postupila sam onako kako su me
naučili na Akademiji. A zapravo nisam dobro poznavala nadzornika Sparksa.
I nisam zakazala. Doživio je težak srčani udar.«
»Da, naravno... Ali vas dvoje surađivali ste na više slučajeva. Kad ste bili
premješteni u Lewisham Row, preuzeli ste od njega istragu umorstva
Andreje Douglas-Brown.«

62
 Istraga ubojstva Andreje Douglas-Brown bila je najistaknutiji slučaj u
Erikinoj karijeri. Andrejino tijelo nađeno je ispod leda u jednom parku u
Južnom Londonu.
»Uklonila sam Sparksa sa slučaja.«
»Zašto?«
»Sve piše u izvješću, gospođo.«
»Da«, odvratila je Camilla srknuvši kavu. »Smatrali ste da je površan
istražitelj i da je pomogao prikriti dokazni materijal.«
»Ne. Otac Andreje Douglas-Brown bio je medijski eksponirani pripadnik
najviših društvenih krugova. A ja sam smatrala da je Sparks dopustio da ga
Simon Douglas-Brown impresionira. Dopustio mu je da utječe na istragu.«
»Jeste li u posljednje vrijeme imali kakav kontakt s njim?«
»Sa Simonom Douglas-Brownom? Ne, on je u zatvoru.«
»Mislila sam na nadzornika Sparksa, a posebno na vaš sastanak u pubu
Crown večer prije njegove smrti.«
Erika nije dopustila da joj se iznenađenje pokaže na licu.
»Malo me čudi što se sastajete s njim privatno, Erika, kad je među vama
postojao takav animozitet?«
»Razgovarala sam s njim o tome da se pridružim jednoj od njegovih
istraga. Da budem iskrena, gospođo, došla sam mu na kućna vrata. Rekao je
da vjeruje kako ga netko slijedi. Pretpostavila sam da je paranoičan, ali očito
sam se prevarila.« Camilla je nakrivila glavu ne promijenivši izraz lica.
»Gospođo, je li ovo formalan razgovor? Kava i ovi skupi keksi govore mi da
nije, ali zašto sam ovdje?«
»Erika, mogu vam potvrditi da je nadzornik Sparks bio predmet tajne
istrage.«
»Tko ga je istraživao?«
»Tko? U to ne mogu ulaziti. Mogu vam reći da imam razloga vjerovati da
on nije primao plaću samo od nas.«
»Mogu li pitati od koga je još primao plaću?«
»Ne, ne možete.«
»Ja i Sparks bili smo neprijatelji. Ne znam ništa o njegovim vezama na
poslu ni u privatnom životu. Ali znam da su on i njegova žena imali
probleme.«
»Kakve probleme?«
Erika je ukratko opisala ono što je čula kad je otišla Sparksovoj kući. Kad
je završila, Camilla je ustala, prišla prozoru i pogledala Temzu. Nastala je
duga tišina.
63
 »Erika, kad ste radili na slučaju Andreje Douglas-Brown, jeste li bili
nazočni na kojem od susreta nadzornika Sparksa sa sir Simonom Douglas-
Brownom ?«
»Mislite reći Simonom Douglas-Brownom. Titula mu je oduzeta.
Nemojmo to zaboraviti.«
»Molim vas, odgovorite na pitanje.«
»Od početka istrage bila sam isključena iz razgovora s obitelji. Simon je
želio zadržati Sparksa kao glavnog istražitelja. A ni njegova žena nije baš bila
luda za mnom.«
»A zašto ne?«
»Ona je podrijetlom iz Slovačke, baš kao i ja. Mislim da sam je podsjećala
na to odakle potječe.«
»A to je?«
»Siromašno okruženje ... Radnička obitelj. Gledajte, ja sam posljednja
osoba koja bi vam mogla dati ikakve informacije o eventualnoj korupciji u
policiji. Ja se bavim istragama, a ne politikom.«
Camilla se okrenula od prozora i nasmijala.
»Želite mi reći da ste vi posve čisti?«
»Čišća sam od većine, gospođo. Ne bojim se reći ono što mislim, a to je
razlog zašto me vaš prethodnik preskočio kad se odlučivalo o napredovanju.«
Camilla se vratila od prozora i sjela.
»Erika, jeste li čuli za obitelj Gadd?«
»Jesam. Ta je obitelj dobro poznata policiji u Južnom Londonu.
Dopušteno joj je da se malo previše slobodno bavi uvozno-izvoznim poslom,
a zauzvrat održava red u oblasti.«
»Odakle to znate?«
»To je javna tajna. Zapravo i nije tajna, više neslužbena politika. Je li
Sparks bio na njihovu platnom popisu?«
»Vjerujemo da jest. Također provjeravam slučajeve na kojima ie
nadzornik Sparks radio, a njegovi odnosi sa Simonom Douglas-Brownom
možda će doći pod mikroskop. Naravno, ako do toga dođe, novine će se
sigurno raspisati o tome.«
»Simon Douglas-Brown idealna je meta za medije.«
»Da. Kult slavnih osoba.«
»Zašto sve to istražujete sada? Obitelj Gadd već godinama neslužbeno
surađuje s metropolitanskom policijom. Zaustavili su velik dotok narkotika u
glavni grad.«
Camilla je pogledala Eriku, a oči su joj postale hladnije i lišene radosti.
64
 »Vi ste bliski sa zapovjednikom Marshom, točno?«
Erika je osjetila grčenje u želucu. Marsh je bio viši nadzornik u
Lewishamu kad su ona i Sparks radili zajedno.
»Ja i moj pokojni muž pohađali smo s Paulom Marshom Akademiju u
Hendonu, ali premda smo prijatelji, u prošlosti smo se sukobljavali u vezi sa
smjerom mojih istraga.«
»Unajmili ste od njega stan, bili ste mu na vjenčanju i krštenju njegovih
blizanka...«
»On je također sudjelovao u donošenju odluke o unapređenju Andyja
Sparksa umjesto mene.«
»Poričete da ste bliski?« obrecnula se Camilla.
Erika se zapitala zna li Camilla štogod konkretno ili samo kopa naslijepo.
Očito je krenula u neki križarski pohod. Želi li iskorijeniti korupciju? Je li riječ
o osobnoj osveti? Smatra li da je lakše ukaljati ugled mrtvog policajca? Kako
god bilo, Erika je zaključila da je ovaj sastanak zamoran gubitak vremena.
Vremena koje je mogla iskoristiti za istragu. Iznenada joj se u malom mozgu
upalila žarulja.
»Mi smo prijatelji, točno. Ali ja ostajem profesionalna i nepristrana. Uloga
autsajdera ima svojih prednosti. Čovjek može manje toga izgubiti. Spremna
sam dati ograničene informacije koje imam. Naravno, bila bih voljna držati
jezik za zubima pred novinama, znate kako oni obožavaju ražestiti javnost.
Ljudi se vole razbjesniti i iskaljivati svoj bijes na društvenim mrežama. Već
vidim naslove: Metropolitanska policija iznenada otkriva moral nakon
dvadeset pet godina ulagivanja zločinačkoj obitelji Gadd.«
Camilla je počela bubnjati prstima po naslonu svog stolca.
»A što biste željeli zauzvrat, Erika? U zamjenu za suradnju.«
»Željela bih da me uzmete u obzir za ispražnjeno mjesto nadzornika. Više
od toga. I željela bih da me postavite za glavnu istražiteljicu u slučaju ubojstva
Lacey Greene...«
»Zamolila sam vas da dođete ovamo da porazgovaramo, Erika.«
»S dužnim poštovanjem, gospođo, pozvali ste me da vidite možete li
iščeprkati štogod prljavo o mojim kolegama. Jedan od kojih je preminuo dok
sam ga pokušavala oživjeti. Ako ste prisiljeni mene ispitivati u vezi s
korupcijom, onda mora da ste prilično očajni. Da sam ja na vašem mjestu,
koncentrirala bih se na vašeg prethodnika.« Eriki je srce tako jako lupalo da
je bila uvjerena kako će Camilla to čuti...
Camilla je dugo buljila u Eriku i odmjeravala je. Nije bila našminkana, pa
je Erika prvi put primijetila kako su joj oči plave. Bila je to oštra i hladna plava
boja, kao da su joj oči komadići stakla.
65
 18.

Erika je napustila zgradu New Scotland Yarda i otišla u kafić u Ulici

Victoria, naručila veliku kavu s mlijekom i sjela u kut. Izvukla je mobitel i
nazvala Marsha, ali on se nije javio, pa mu je napisala poruku da je bila na
razgovoru s pomoćnicom povjerenika i zamolila ga da je čim prije nazove.
Kad je završila, vidjela je da je dobila novi e-mail s molbom da se sutra
ujutro javi u policijsku postaju West End Central kako bi preuzela vođenje
istrage ubojstva Lacey Greene.
»Ne gubiš vrijeme, Camilla«, rekla je. A onda joj se opet oglasio mobitel.
Ovoga puta bio je to e-mail nadzornika Yalea koji je želio znati gdje je. U
kovitlacu posljednjih nekoliko dana, zaboravila ga je izvještavati o
događajima.
Ispila je ostatak kave i požurila na kolodvor Victoria.

Sat poslije stigla je u Bromley. Na putu u Yaleov ured prošla je pokraj

male kuhinje i spazila ga kako priprema šalicu čaja.
»Gospodine, dobila sam vaš e-mail«, rekla mu je. »Oprostite što nisam
bila ovdje.« Yale je nastavio umakati čajnu vrećicu u šalicu, a onda ju je
izvukao. »Jeste li čuli za nadzornika Sparksa?«
»Jesam. Bili ste uz njega kad je umro?«
»Da.«
»A onda ste otišli Camilli na razgovor o promaknuću.«
Eriki se nije svidio njegov prijekorni ton. Otvorio je mali hladnjak i
izvukao tetrapak mlijeka. Erika je u tom trenutku prvi put shvatila koliko je
ta kuhinja zapravo mala. Mali hladnjak, sitni putni čajnik koji je jedan od
uniformiranih policajaca donirao kad se veliki pokvario. Yale je bio krupan
čovjek i u ovoj je kuhinji izgledao poput medvjeda u kućici za lutke.
Pomiješao je čaj delikatno držeći žličicu prstima debelim poput kobasica.
»Morala sam pokušati spasiti kolegu, gospodine«, rekla je Erika. »Nadam
se da biste vi učinili isto kad biste se našli u takvoj situaciji.«
Yale je uzeo šalicu i izašao iz kuhinje, a Erika ga je slijedila u hodnik.
»Gospodine, trebali bismo porazgovarati o nekim stvarima. Premještena
sam. Morat ću uputiti onoga tko će preuzeti moj posao ovdje...«
»Erika, vi nikad niste voljeli ovdje raditi. Neprestance ste se obraćali
mojim nadređenima i prkosili mojim naređenjima. Ishodili ste premještaj u

66
jedan od timova za istrage ubojstava a da niste ni razgovarali sa mnom.
Mislim da biste naprosto trebali otići.« Otišao je do dvokrilnih vrata. Erika je
zaustila da prosvjeduje, ali onda se predomislila.
Otišla je na kat i pogledala mali ured koji je nevoljko nastanjivala. U
njemu nije bilo nikakvih tragova njezina boravka ni njezinih osobnih stvari
osim punjača za mobitel, koji je iskopčala, i jednog prhkog keksa koji je ležao
na rubu tipkovnice. Zagrizla ga je, ali je onda shvatila da je postao mekan, pa
ga je ispljunula na dlan i bacila u košaru.
Uto se začulo kucanje na vratima, a onda je u ured provirio John.
»Oprostite šefice, samo sam vas htio pitati jeste li stigli pročitati...«
»Nisam.«
»Oh. U redu. Čuo sam za nadzornika Sparksa. Žao mi je.«
»Hvala.«
»Život je kratak, zar ne? Kad čovjek pomisli da se srušio mrtav u uredu.
Kad na mene dođe red, žalim znati da sam se u životu bavio ekstremnim
sportovima, da sam se dobro zabavio, da sam se proveo a krevetu s
djevojkom... Ne želim biti bezobrazan, ali toliko sam vas puta zamolio da
pročitate moju molbu, a vi ste mi stalno davali lažna obećanja. Ako je ne želite
pročitati, u redu, ali nemojte mi lagati...«
Stajao je na pragu i Erika je mogla vidjeti da pokušava ostati smiren, ali
ruke su mu se tresle.
»Premještena sam u Tim za istrage ubojstava u postaji West End
Central.«
»Oh«, odvratio je pokušavajući prikriti razočaranje.
»Željela bih da dođeš sa mnom raditi na slučaju, to je istraga ubojstva
Lacey Greene. To bi ti moglo dati priliku da pokažeš da zaslužuješ viši čin.
Cijenila sam tvoj rad na slučaju Jessice Collins lani i dobro bi mi došao tvoj
instinkt i još jedno prijateljsko lice.« John je izgledao iznenađen. »Mogu ti dati
vremena da razmisliš.«
»Ne, volio bih to. Mislim, bilo bi dobro, sjajno. Što je s Yaleom?«
»Imam dopuštenje da sama sastavim tim. To ne bi smio biti problem, ali
ako bude, samo mi reci. Morat ćeš se javiti u West End Central sutra ujutro u
devet.«
»Hvala, šefice«, rekao je i neočekivano je zagrlio.
»U redu, samo polako, tigre«, rekla mu je, ali u sebi je bila zadovoljna što
postoji netko tko vjeruje u nju, čak i ako je to netko s pretjeranim
mladenačkim pouzdanjem.

67
 Kad je izašla na glavni ulaz policijske potaje Bromley, opet je počeo padati
snijeg. Nije se pozdravila s mnogo ljudi i bila je zadovoljna što može zatvori
vrata iza tog teškog razdoblja svoje karijere. Prešla je cestu da uhvati vlak i
nije se osvrnula.

68
 19.

Sutradan ujutro Erika se opet našla u Sparksovu starom uredu u

policijskoj postaji West End Central. Vrata su bila odškrinuta, pa je pokucala
i provirila. Melanie Hudson sjedila je za Sparksovim stolom zadubljena u
telefonski razgovor i rukom joj je dala znak da uđe. Erika je ušla u ured i
zaobišla mjesto na sagu na koje se Sparks srušio. Malo se toga promijenilo u
četiri dana. Pogled na sivo nebo i snijegom pokrivene krovove još uvijek je
bio isti. Melanie je sada bila »v. d. nadzornice«, a to je i napisala na komadić
papira i nalijepila na pločicu sa Sparksovim imenom na pisaćem stolu. U tome
nije bilo zlobe, Erika bi možda učinila isto, ali to je podcrtavalo
realističku narav policijskog posla.
»Dakle, Erika, nadam se da možete jednostavno nastaviti«, rekla joj je
Melanie spuštajući telefon i trljajući sljepoočnice. »Sparks mi je ostavio hrpu
neurednih slučajeva, nepotpunu dokumentaciju i obećanja za sredstva koja
nije...« Zašutjela je. »Oprostite, mora da vam je teško vratiti se ovamo. Je li vas
tko ružno pogledao?«
»Nije.« Nekoliko je policajaca izbjeglo njezin pogled kad je išla do ureda.
Nije ih krivila, vjerojatno bi i sama učinila isto.
»Dobro. Organizirala sam skupljanje priloga za Sparksa, obratite pažnju
na žutu kantu. Kupit ćemo mu lijep buket cvijeća, a ostatak će otići u
dobrotvorne svrhe.«
»Zna li se kad je pogreb?« upitala ju je Erika. Melanie je odmahnula
glavom. »Kojoj dobrotvornoj organizaciji?«
»Nešto u vezi s posebnim potrebama, mislim. Nalijepljeno je na kantu.
Jeste li dobili moje bilješke i dosjee o Lacey Greene i Janelle Robinson?«
»Jesam, i upoznata sam...«
Uto je zazvonio Melanien telefon i ona ga je podigla. »Možete u
pričekati...« Stavila je ruku preko mikrofona. »Erika, savjetujem tim da još
malo kopate prije no što povezete ta dva ubojstva.«
»Dokazi su ovdje. Ne želim s tim još izaći u javnost, ali moramo početi
postavljati pitanja.«
»Postavljajte pitanja, svakako, ali učinite to s malo opreza. Osigurala sam
vam pregradak na drugoj strani zajedničkog ureda i nemam prigovora ni na
koga od onih koje ste zatražili za svoj tim.«
»Oni će dobro surađivati s drugima ovdje i...«

69
 »Zatvorite vrata na izlasku«, rekla joj je Melanie i vratila se telefonskom
pozivu.
Barem nije zatražila da je oslovljavam »gospođo«, pomislila je Erika kad
je izašla iz ureda. Bila je zadovoljna što joj Melanie ne pravi probleme i nije
osjetila neprijateljstvo. Zapitala se želi li Melanie i službeno postati
nadzornica, ali istjerala je tu misao iz glave.
U otvorenom uredu radili su različiti timovi i čula se buka razgovora i
zvonjave telefona. Kad se vratila u ured, ugledala je područje koje joj je
dodijeljeno, mali nakrcani dio s pisaćim stolovima ograđen dvama panelima
od hrapavog stakla. Niski strop pridonosio je osjećaju klaustrofobije.

Mossova i Peterson prvi su stigli nekoliko minuta poslije.

»Jeste li dobro, šefice?« upitala ju je Mossova skinuvši veliki zimski kaput.
»Dakle, ovo nam je novo radno mjesto?«
»Malo je manje no što sam očekivala«, rekla je Erika.
»Ovo je Soho«, odvratio je Peterson. »Ovdje je najveći problem prostor.«
»Hvala vam oboma što ste se pridružili timu.«
Mossova i Peteron pogledali su se.
»Što je?«
»Samo smo htjeli znati jeste li dobro«, odgovorila je Mossova i spustila
glas. »Nitko nije želio Sparksovu smrt više nego ja, ali želje su jedno, a kad se
to stvarno dogodi...« Nastala je neugodna tišina. Peterson je zavrtio glavom.
»Što je? Samo sam iskrena.«
»Hvala na pitanju, ja sam dobro«, rekla je Erika. »Želim samo da što prije
počnemo.«
Mossova je kimnula i otišla objesiti kaput na vješalicu u kutu.
»A je li među nama sve u redu?« upitao je Peterson Eriku primaknuvši se.
»Naravno.«
»Nisi me nazvala«, rekao je pretražujući joj lice.
»Jesam li rekla da ću te nazvati?«
»Nisi. Ali očekivao sam da ćeš me osobno zamoliti da se pridružim timu.«
»Samo se ponašam profesionalno«, odvratila je Erika nelagodno se
osvrćući po skučenom uredu.
»Sviđalo se to tebi ili ne, Erika, među nama postoji nešto. Nisam baš
siguran što, ali nešto što nadilazi profesionalni odnos.«
Erika je mogla vidjeti da se Mossova namjerno bavi torbom u kutu kako
bi im dala dovoljno prostora.

70
 »Postoji, James. Ali dogodilo se mnogo toga i sada se moram koncentrirati
na slučaj. U redu?«
Nije dobio priliku da kaže još nešto jer se uto kod staklenog pregratka
pojavio John, malo zadihan, u kaputu, šeširu i rukavicama.
»Dobro jutro, šefice«, rekao je, a kad je ugledao Mossovu i Petersona, lice
mu se razvuklo u velik osmijeh. »Baš dobro. Jako mi je drago što ću opet raditi
s vama.« Rukovao se s Petersonom i zagrlio Mossovu.
»U redu, po mom satu sada je deset minuta do devet. Moram obaviti
telefonski razgovor. Trebalo bi nam se pridružiti još petoro policajaca na
informiranje«, rekla je Erika i izašla iz ureda.
Mossova je pogledala Petersona kad je preklopio kaput i sjeo za jedan od
stolova.
»Sve će biti u redu. Ne bi te pozvala u tim da te ne želi.«
»Želim biti siguran da sam ovdje iz pravili razloga«, odvratio je Peterson.
»Jesi. Ona gleda preko onoga što se među vama događa privatno i vidi isto
što i ja. Sjajnog policajca.« Mossova je sjela na rub stola, a stol se nagnuo i
monitor računala počeo je kliziti prema rubu. Hopla. Pozor, debela guzica!«
Nasmijala se, ustala i uhvatila monitor malo prije no što je pao na sag. »Sve je
vrlo klimavo, nimalo čvrsto.«
»Govorimo li još uvijek o tvojoj stražnjici?« upitao je Peterson sa
smiješkom.
Mossova je zgrabila fascikl sa stola i udarila ga njime po glavi.
Erikin tim okupio se u devet ujutro i ona je ustala da im se obrati. Uz
Petersona, Mossovu i Johna, zatražila je narednika Cranea, policajca riđe kose
i drska osmijeha s kojim je surađivala na slučaju Andreje Douglas-Brown u
Lewishamu. Bilo je tu još dvoje kriminalističkih pozornika, Andy Carr i
Jennifer House, oboje mladi, elegantno odjeveni i željni da impresioniraju, i
službenice iz Civilne podrške: tri mlade žene na sredini dvadesetih,
podjednako entuzijastične. Kad je Erika zaustila da progovori, shvatila je da
su Andy, Jennifer i tri žene iz podrške imali jedva četiri ili pet godina kad je
ona diplomirala na Hendonu. Melanie Hudson bila je deset godina mlađa od
nje, a ubrzo će joj možda postati nadređena. Otjerala je te misli iz glave i
okrenula se bijeloj ploči, na kojoj su stajale pribodene fotografije mjesta
zločina Lacey Greene i Jennifer Robinson.
»Dobro jutro svima. Hvala vam što ste došli na vrijeme.« Začulo se
odobravajuće mrmljanje. »Onima koji se tek trebaju upoznati sa slučajem
narednik Crane će podijeliti bilješke o dosadašnjem tijeku slučaja.« Kucnula
je po dvjema fotografijama istučenih tijela mrtvih djevojaka u kontejneru.
»Ovo su dvadesetogodišnja Janelle Robinson i dvadesetdvogodišnja Lacey
Greene. Janellino tijelo nađeno je u ponedjeljak dvadeset devetog kolovoza u
71
kontejneru pokraj male tekstilne radionice na Chichester Roadu u Croydonu
u Južnom Londonu. Lacey Greene nađena je u ponedjeljak, devetog siječnja
u kontejneru pokraj salona kuhinja na Tattersall Roadu u New
Crossu... Koliko možemo reći, žrtve nisu povezane s tim ustanovama, ali
njihove smrti pokazuju sličnosti. Postoje indicije da su obje mučene u
razdoblju od tri do pet dana i seksualno zlostavljane skalpelom. Kod obje
žrtve presječena je bedrena arterija, što je uzrokovalo naglo i kobno gubljenje
krvi u oba slučaja. Presijecanje bedrene arterije rezultira brzim istjecanjem
tri do tri i pol litre krvi.«
Erika je uzela dvije fotografije s putovnica Janelle i Lacey, obje mlade i
svježih lica, kako gledaju u fotoaparat.
»Nestanak Lacey Greene prijavljen je u četvrtak, petog siječnja. Ona je
živjela kod kuće u Sjevernom Londonu i nije se vratila nakon večernjeg
izlaska četvrtog siječnja. Trebala se sastati s nekim naslijepo u osam navečer
u pubu Blue Boar na Widmore Roadu u Southgateu. Zatražili smo snimke
kontrolnih kamera, ali za to treba vremena.«
Crane se sada provlačio između stolova i dijelio isprintane kopije
sažetaka slučajeva.
»Okolnosti Janelle Robinson nisu jasne. Nitko nije prijavio njezin
nestanak u kolovozu, pa ne znamo toliko o njezinu kretanju prije smrti.
Živjela je i radila u hostelu za mlade pokraj Barbican Estatea unutar četvorne
milje, a iz originalnih bilježaka o slučaju, nije bilo neuobičajeno da se neko
vrijeme ne javlja.«
»Što to znači >da se ne javlja<?« upitao je Peterson.
»Pretpostavljam da je to lijep način da se kaže kako je običavala pobjeći
bez dopuštenja, osobito ako bi upoznala nekog novog dečka. Rečeno mi je da
budem oprezna s povezivanjem tih umorstava, ali okolnosti njihovih smrti
pokazuju upadljive sličnosti.«
Načas je nastala tišina dok je tim prelistavao sažetak.
»Steven Pearson bio je uhićen u vezi s ubojstvom Lacey Greene. ali pušten
je prije nekoliko dana zbog nedostatka dokaza. Steven je beskućnik i
narkoman koji vodi težak život, u posljednja tri mjeseca povremeno živi u
skloništima za beskućnike. Ja ne vjerujem da je imao sredstva i pameti da
isplanira otmicu. Kad je pronađeno Jenellino tijelo, on je završavao
odsluživanje duge zatvorske kazne u Pentonvilleu i nije pušten iz zatvora do
petnaestog rujna. Nije mogao ubiti Janelle. a ja sam uvjerena da je Janelle i
Lacey ubila ista osoba... Moramo početi otpočetka. Želim detaljno izvješće o
kretanjima obje djevojke prije otmice, sve što možemo otkriti. Želim
pojedinosti o lokacijama gdje su nađena tijela. Želim snimke nadzornih
kamera kako bismo rekonstruirali posljednja kretanja obje djevojke. I želim
72
podatke o njihovim telefonskim razgovorima, aktivnostima na računalu i
povijesti na internetu. Laceyn je laptop na digitalnoj forenzici, a
triangulacijom ie ustanovljeno da je njezin posljednji poznati telefonski
signal bio u blizini mjesta gdje je oteta, ali nemamo mobitel... Andy i
Jennifer, želim da radite s Craneom, Petersone, želim da vi i John odete
u hostel za mlade u Barbican, ondje bismo trebali početi skupljati pojedinosti
o Janelle. Mossova, vi idete sa mnom. Posjetit ćemo roditelje Lacey Grene.
Ponovno ćemo se naći ovdje u četiri poslijepodne.«

73
 20.

Sat poslije patrolna kola dočekala su Eriku i Mossovu kad su izašle iz

postaje podzemne željeznice Southgate u Sjevernom Londonu Kružna
betonska i staklena građevina činila se kao da lebdi iznad prometnog
križanja, a svjetlo koje se probijalo izgledalo je neobično lijepo na slabom
siječanjskom suncu. Obitelj Lacey Greene živjela je nekoliko milja od postaje,
u velikoj kući odmaknutoj od ceste u tihoj ulici obrubljenoj drvećem.
Kad je Erika pozvonila, začulo se grebanje dok su se brave okretale, a
onda su se otvorila vrata.
Charlotte Greene, Laceyna majka, bila je žena u ranim pedesetima,
upadljivo slična svojoj kćeri. Ali duga tamna kosa bila joj je prošarana
sjedinama, a oči bunovne. Pozornica Melissa Bates, policajka za vezu, pojavila
se iza nje u hodniku.
»Dobar dan, gospođo Greene. Možemo li ući, molim vas? - upitala je Erika
nakon što su joj ona i Mossova pokazale policijske iskaznice.
Charlotte je rastreseno kimnula. Otišli su za njom u prekrasno uređenu
dnevnu sobu s izbočenim prozorima koji su gledali na stražnje dvorište.
Pokraj velikog kamina od opeke stajalo je veliko božićno drvo, još uvijek
ukrašeno, ali golo i smeđe, a iglice su ležale u debelom sloju na sagu. Jedan je
muškarac klečao ispred umiruće žeravice sjajne vatre gurajući hrpu svježeg
drva žaračem. Bio je zdepast, s tamnom kosom koja se prorijedila na vrhu.
Kad je ustao i okrenuo se, vidjele su da nosi naočale i ima bradu.
»Dobar dan, gospodine Greene«, pozdravila ga je Erika.
Obrisao je ruke i rukovao se s Erikom i Mossovom.
»Zovite me Don«, rekao je. Imao je isti prazni pogled kao i njegova žena.
Svi su sjeli i Erika je objasnila da ona preuzima istragu od više
inspektorice Hudson.
»Zašto je Melanie morala otići? Ona nam se sviđala. Uhvatila je mog
čovjeka«, rekla je Charlotte gledajući Eriku pa Mossovu.
»Bojim se da se i policijski istražitelji mijenjaju, baš kao i ljudi na drugim
poslovima«, rekla je Erika. Čim je to izgovorila, shvatila je da to zvuči kao
obično sranje.
»Zašto ste ga pustili?« upitao je Don zagrlivši ženu oko ramena.
»Ne vjerujemo da je Steven Pearson odgovoran za smrt vaše kćeri.«
»Kako možete biti sigurni? Kako dugo radite na tom slučaju? Pet
minuta?«
74
 »Vjerujemo da je smrt vaše kćeri povezana sa smrću jedne druge mlade
žene«, objasnila je Erika.
»Kako to mislite, >jedne druge mlade žene<? Koga?« upitao ie Don,
gledajući jednu pa drugu i namjestivši slobodnom rukom naočale na nosu.
Erika mu je ukratko ispričala pojedinosti o Jannellinoj smrti, ali nije rekla
ime ulice u kojoj joj je tijelo nađeno. »Ovo vam govorim u povjerenju. Nismo
objavili tu informaciju, a zasad i nećemo, ali željela sam vam objasniti razloge
za puštanje Stevena Pearsona.«
Don se nagnuo naprijed, povukavši ruku od Charlotte.
»Dakle, želite mi reći da znate za tog gada od kolovoza, a ništa niste
poduzeli?«
»Gospodine Greene«, počela je Mossova, »druga mlada žena bila je
bjegunica, nije imala obitelji i, nažalost, nitko nije prijavio njezin nestanak.
Tijelo joj je prilično dugo ostalo neidentificirano ...«
Izostavila je činjenicu da je prethodna istraga uprskala stvar i iskrivila
ključne informacije.
»Poduzimamo sve što možemo, gospodine Greene«, dodala je Erika.
»Znam da to zvuči kao klišej, ali želimo porazgovarati s vama da nam
pomognete stvoriti sliku o događajima prije Laceyna nestanka.«
»Sve smo to već rekli Melanie, a vi nas sada tjerate da sve to ponavljamo!«
počela je Charlotte.
Don je podigao ruku da je smiri.
»U srijedu, četvrtog siječnja, Lacey je otišla oko sedam navečer da se nađe
s tim tipom. Rekla nam je to sastanak naslijepo. Razgovarala je s njim preko
interneta nekoliko tjedana. Rekla nam je da se zove Nico«, objasnio je.
»Tog je Nicoa upoznala na internetu?« upitala gaje Erika.
»Da, na web-stranici za nalaženje partnera, ...« počeo je Don.
»Don. To je aplikacija za nalaženje partnera«, obrecnula se Charlotte.
»Aplikacija nije web-stranica.«
»Aplikacija, web-stranica, to je svejedno.«
»Kako to misliš, svejedno? Oni moraju znati točne pojedinosti! Ta se
aplikacija zove Match.com.«
»Je li već upoznala nekoga prije preko te aplikacije ili neke druge
društvene mreže?« upitala je Erika.
Charlotte je odmahnula glavom. »Ne. Nikad.«
»Taj Nico. Znate li koliko je imao godina?« upitala je Mossova. »Gdje je
živio? Znate li mu prezime ili adresu?«

75
 »Ne, a vi biste to trebali znati, sve smo to rekli Melanie«, odgovorila je
Charlotte. »Ja sam bila protiv toga da Lacey ide, ali činilo se da taj momak...
pa, rekla je da je razgovarala s njim telefonom. On ima profil na Facebooku.«
»I ja sam bio protiv toga da ode...« počeo je Don-
»Ti si bio prezauzet gledanjem televizije da bi ti bilo stalo!«
»Ona... Ona je imala dvadeset i dvije godine!« viknuo je Don sa suzama u
očima. Opet je skinuo naočale i obrisao ih.
»Ja nisam željela da ide«, rekla je Charlotte prijekorno. »Ali ona je rekla
da je taj pub odmah iza ugla, Blue Boar, i da će se naći na javnom mjestu...
Isprva sam pomislila da kasni s povratkom, što bilo neuobičajeno. Ali onda je
došlo dva, tri, četiri ujutro, a ona se još uvijek nije vratila kući... Gledala sam
s onog prozora. Uvijek to radim kad se treba vratiti kući kako bih je vidjela.
Ovoga puta nisam, pokušali smo je nazvati na mobitel, ali bio je isključen...
i...« Opet se stisnula uz muža.
Don ju je zagrlio oko ramena i preuzeo priču, boreći se s emocijama.
»Tada nam je sinulo da moramo nazvati policiju«, rekao je. Ona je tek
diplomirala prošlog ljeta, na Sveučilištu Northumberland. Bila je jedna od
najboljih studentica. Imala je mnogo prijatelja ondje, sjajno se provodila. Za
nju je bio šok kad se vratila ovamo, u stvarni svijet, to joj je teško palo. Mi smo
to zvali Hotel Mama i Tata. Plaćala nam je malo za održavanje kuće i smjestila
se u svoju staru sobu, ali bila je nemirna, čekala je da počne živjeti. Ovo se
nije smjelo dogoditi. Čovjek misli da se takve stvari događaju samo drugim
ljudima.«
Erika i Mossova su kimnule dajući im trenutak da se smire.
»Je li Lacey radila?« upitala je Mossova.
»Privremeno je radila u uredima preko agencije«, rekao je Don. »Svakog
tjedna u drugom. Znate, u administraciji i sličnom.«
»Nije bilo nikoga u njezinu životu?« upitala je Erika. »Nije spominjala
nikakve nove prijatelje?«
»Ona ovdje nije imala prijatelja«, odgovorila je Charlotte. »U srednjoj
školi grdno su je maltretirali, pa je bila sretna što može okrenuti leđa
Southgateu. Na sveučilištu je procvjetala. Održavala je kontakt sa svim
prijateljima s fakulteta na internetu. Trebali su se okupiti sljedećeg mjeseca.«
Pogledala je Eriku natečenim očima. »Svi dolaze na pogreb, zvali su, pitali što
se dogodilo... Žele da njezinu stranicu na Facebooku pretvorimo u
memorijalni profil... Ne mogu to podnijeti.« Opet se slomila i zagnjurila lice u
Donova prsa.
»Je li možda postojao neki bivši dečko iz škole, prije no što je otišla na
fakultet?« upitala je Erika.

76
 »Ne, rekla sam vam da ovdje nije bila sretna. Postojao je momak na faksu,
bio je drag, jedanput je došao ovdje, ali to se izjalovilo.
Usredotočila se na učenje. Bila je jedna od najboljih studentica, sve je
stajalo pred njom... sve«, rekla je Charlotte. Ugrizla se za usnu. »Mislite li da
je patila?«
»Jeste li pogledali Laceyno tijelo?« upitala ih je Erika.
Kimnuli su.
»Onda ste vidjeli što se dogodilo. Imam sjajan tim policajaca. Dajem vam
riječ da ću otkriti tko je ovo učinio. Neće se izvući.«
Charlotte je nastavila jecati, a Don ju je privukao bliže. Leće naočala
uvećale su mu suze. Pogledali su policajku za vezu s obitelji, koja nije
progovorila. Ona je jedva primjetno kimnula Eriki i Mossovoj.
»Imate li što protiv da pogledamo Laceynu sobu?« upitala ih je Mossova.
»Molim vas, nemojte ništa premještati«, rekla je Charlotte »Lacey je
uredila sobu prije odlaska. Ostavite je onako kako ju je ona ostavila.«
»Naravno«, odvratila je Erika. Ona i Mossova izašle iz sobe baš kad su u
kaminu oživjeli plameni jezici.

77
 21.

Laceyna soba nalazila se u stražnjem dijelu kuće i gledala je na elegantno

dvorište djelomice prekriveno drvenim podom. Uza zid kuće bili su naslagani
drveni stol i stolci, a ispod žućkastosmeđeg plastičnog pokrova virila je
srebrna noga velikoga plinskog roštilja. Na kraju dvorišta nalazio se bazen sa
zaobljenim pomičnim krovom, a iza njega visoki kameni zid koji je odvajao
dvorište od šume. Kroz drveće se vidio prolazak vlaka čije je kloparanje
remetilo tišinu.
»Prilično otmjeno, zar ne?« rekla je Mossova. »Pogledajte ovaj ormar. Nije
ovamo dopremljen u komadima. A nije ni krevet, ni onaj pisaći stol pred
prozorom.«
Soba je bila zamrznuta u vremenu, sve je izgledalo isto kao u doba kad je
Lacey imala petnaest ili šesnaest godina. Na krevetu je ležao red plišanih
igračaka, a na zidu su visjeli plakati Lily Allen i Duffy. Pisaći stol bio je
prekriven kozmetičkim priborom i bočicama parfema, a uza zid je stajalo
veliko ogledalo.
»Jako bih voljela znati što joj je na laptopu«, rekla je Erika Dokazujući čisti
kvadrat u prašini na pisaćem stolu. »Moramo reći informatičkom timu da
požuri.«
»Ako je upotrebljavala aplikaciju za upoznavanje, bila joj je na mobitelu«,
odvratila je Mossova.
Erika je prišla ormaru s ogledalom i otvorila ga. Na prečki je visjelo
mnoštvo natiskane odjeće, mješavina sportske i uske, golišave odjeće. Svi su
odjevni predmeti bili visoke kvalitete, a neki su nosili poznate dizajnerske
marke. Mossova je prišla jednoj od polica za knjige, uzela teški smeđu
fotoalbum i počela ga prelistavati, a Erika je opet pogledala kroz prozor. Na
dvorištu se pojavila Charlotte u dugoj crnoj pernatoj jakni i stala bacati
mrvice starog kruha na snijeg. Jato ptica naglo je sletjelo da se nahrani.
»Šefice, pogledajte ovo.«
Erika je prišla Mossovoj koja je sjedila na rubu kreveta. Foto-album je bio
otvoren na stranici s polaroidima. Na svima njima Lacey je bila s istom
namrgođenom mladom djevojkom duge ravne kose. Na jednoj su fotografiji
bile snimljene za sunčanog ljetnog dana u dvorištu pokraj bazena, u
bikinijima, na drugoj su pozirale ispred kipa Erosa na Piccadilly Circusu. Na
trećoj su snimljene pod vodom - smješkale su se širom otvorenih očiju, kose
su im se širile poput aure, a iz nosova izlazili mjehurići.

78
 »Zar nemate dojam da one nisu samo prijateljice?« upitala je Mossova.
Okrenula je list uz pucketanje kartona i otkrila još polaroida djevojaka. Na
jednoj su pjevale pred ogledalom držeći četke za kosu kao mikrofone, na
drugoj ležale zajedno na krevetu, a djevojka ravne kose spustila je glavu na
Laceyno rame.
»Ne čini li ti se da su polaroidi ovdje ispupčeniji ?« rekla je Erika
dodirujući prstima rubove prekrivene celofanom.
Mossova je oprezno odlijepila prozirni celofan i podigla ispupčenu
fotografiju otkrivši ispod nje drugi polaroid na kojem su obje djevojke bile
gole. Bile su snimljene sa strane, priljubljene jedna uz drugu s glavama
okrenutim prema kameri, a ispod je bila još jedna fotografija na kojoj su bile
okrenute prema fotoaparatu potpuno gole, ruku prebačenih preko ramena.
»Ovo je snimljeno pred ormarom u ovoj sobi«, rekla je Mossova. »Zašto
Charlotte i Don to nisu spomenuli kad ste ih pitali o Laceynim vezama?
Izgleda da njih dvije nisu bile samo prijateljice.«
Erika je ponovno pogledala fotografiju zagrljenih djevojaka.
»Moramo doznati tko je ova djevojka i je li Lacey još uvijek bila u kontaktu
s njom. Ona možda nešto zna.«

79
 22.

Sad mi je jasno zašto se ovaj arhitektonski stil naziva brutalizam«, rekao

je John pogledavši Petersona ispod ruba vunene kape. Izašli su iz postaje
podzemne željeznice i našli se u okrugu stambenih zgrada nazvanih
Barbican. Betonske zgrade bile su lišene boja i slagale se sa sivilom neba.
Ispred njih dizao se Bakers Tower, neboder od sedamnaest katova u kojem
se nalazio hostel katoličke mladeži, gimnastička dvorana i mala kantina.
Ušli su u hostel uživajući u toplini. U tihoj i jarko osvijetljenoj prostoriji
golih betonskih zidova stajao je dugi recepcijski pult od uglačane plastike. Za
stolom je sjedila žena u dvadesetima. Imala je dugu crvenu kosu, asimetričnu
frizuru i debele crne naočale koji su odražavale sjajni zaslon računala.
Okruživao ju je miris starih gimnastičkih papuča pomiješan s mirisom
tekućine za čišćenje i podnog voska, a iza nje stajali su redovi malih zidnih
ormarića, mnogi odškrinuti i s ključevima u bravama.
»Dobar dan«, pozdravio ju je Peterson. »Jeste li vi Sada Pence?«
»Izgovara se Shaday«, nezainteresirano je odvratila djevojka ne
skrenuvši pogled sa zaslona računala.
Peterson i John izvukli su policijske iskaznice, predstavili se i objasnili da
joj žele postaviti nekoliko pitanja o ubojstvu Janelle Robinson.
»Policija me već ispitala«, odvratila je djevojka nastavljajući tipkati.
Govorila je neznatnim sjevernjačkim naglaskom.
»Željeli bismo vam postaviti još nekoliko pitanja«, rekao joj je Peterson.
»Pa onda pitajte«, odvratila je djevojka, a njezin je tanki uredski stolac
zacvilio kad se naslonila i prekrižila ruke.
»Kako je dugo Janelle Robinson ovdje živjela?«
Sada je slegnula ramenima. »Devet, možda deset mjeseci.«
»Dakle, doselila se ovamo... krajem 2015.?«
»Tu negdje. U studenom. Isprva je plaćala smještaj, a onda joj je malo prije
Božića ponestalo novca, pa je zamolila može li raditi u zamjenu za smještaj.«
»Je li to uobičajeno?« upitao je John.
»Ovisi o tome što smatrate uobičajenim. Vi izgledate kao ljudi koji si
mogu priuštiti život u Londonu.«
»Ja živim u okolici Bromleya«, odvratio je John.
»Samo odgovorite na pitanje, molim vas«, rekao joj je Peterson

80
 »To ne ovisi o meni. Odluke donosi tip koji vodi ovo mjesto. Ona mu se
sviđala i sažalio se...« Nagnula se naprijed i razrogačila oči, uvećane lećama
naočala. »Pričalo se da mu je pušila, ali ja o tome ništa ne znam.«
»Je li Janelle ovdje radila sve do nestanka?«
»Nije, radila je samo preko Božića, a onda je opet počela plaćati.«
»Kako joj je to uspjelo?« upitao je John.
»Kad se vrijeme poboljšalo, vozila je bicikl za prodaju kave.«
»Bicikl za prodaju kave?«
»Znate, bicikl koji straga ima jedan od onih malih aparata za kavu. Vozila
se naokolo i prodavala kavu. Dobro je zarađivala.«
»Znate li gdje je prodavala kavu?«
»Posvuda. U Covent Gardenu, London Bridgeu, Embankmentu. Ali nije
imala dozvolu, pa se stalno premještala.«
»Gdje je nabavila bicikl?« upitao je John.
Djevojka se nasmiješila i otkrila jedan sivi prednji zub. »Nisam je pitala.
Ako ne pitaš, ne moraš slušati laži. Bio je to dobar bicikl, kromiran i lijep.
Janelle je sanjala o tome da jednog dana otvori vlastiti kafić.«
»Mislite da ga je ukrala?«
Djevojka se opet nasmiješila i slegnula ramenima. »Menadžer joj je
dopuštao da ga drži u prostoriji za bicikle kad u hostelu nije bilo mnogo
gostiju.«
»Jeste li ikad upoznali nekoga od njezinih prijatelja ili rođaka?«
Sada je odmahnula glavom. »Janelle nije imala rođaka. Majka joj je umrla
kad je bila vrlo mala. Nije poznavala oca. Odrasla je u sirotištu, ali pobjegla je
malo prije šesnaestog rođendana.«
»Zašto je pobjegla?«
»Ondje je radilo nekoliko muškaraca nemirnih ruku«, rekla je napućivši
usne na Johnovo pitanje.
»Je li spomenula ijednog od muškaraca s kojima se viđala?«
»Katkad, u prolazu.«
»Je li ikad spomenula muškarca koji se zove Nico?«
Sada je odmahnula glavom.
»Kad ste je posljednji put vidjeli?«
»Posvađale smo se. Bilo je to dvadeset trećeg ili dvadeset četvrtog
kolovoza. Došla nam je velika skupina biciklista iz Nizozemske, pa sam joj
rekla da više ne može držati bicikl ovdje jer će spremište bicikala biti puno.
Otišla je tog jutra, rekla mi je da odjebem i odnijela bicikl sa sobom. Tada sam
je posljednji put vidjela.« Obrisala je suzu koja joj se pojavila u kutu oka. »Još
81
je mogu vidjeti kako ga gura preko prednjeg dvorišta. Bio je lijep sunčan
dan.«
»Dakle, to je bilo dvadeset i četvrtog kolovoza. Možete li se sjetiti u koliko
sati?«
»Ne znam, devet ujutro.«
»Nije rekla da odlazi?« upitao je John.
»Rekla sam vam da smo se posvađale.«
»Što ste učinili kad se nije vratila? Što je s njezinom stvarima?«
»Janelle nije imala mnogo stvari, a obično ih je nosila sa sobom. Kao što
sam rekla, mislim da je otišla jer sam je iznervirala.« Izvukla je maramicu i
obrisala nos. »Vi ne znate što joj se dogodilo, zar ne? Uspjeli ste me pronaći
samo zato što je Janelle otišla dati krv u jedan od onih kombija koje smještaju
na parkirališta knjižnica. U rubrici za najbližeg rođaka navela je moje ime i
ovu adresu ... Kad sam otišla u mrtvačnicu identificirati tijelo, izgledala je kao
da joj je izvađena sva krv. Bila je blijeda poput voštane figure. Čak su joj i
posjekotine i ogrebotine na tijelu izblijedjele. Ja sam organizirala
prikupljanje novca za pogreb.«
»Hvala vam«, rekao je Peterson. »Zanima me samo još nekoliko stvari. Je
li Janelle bila na društvenim mrežama?«
»Mislim da jest.«
»Jeste li vi na društvenim mrežama?« upitao je John.
»Nisam.«
»Doista? Čak ni na Facebooku?«
Sada je odmahnula glavom. »Ja mislim da je Facebook sredstvo za
praćenje ljudi. Jedan moj prijatelj ima iPhone i aktivan je na društvenim
mrežama. Kaže da kad s prijateljima razgovara o nekim stvarima, znate, kao
o tipu telke s ravnim zaslonom ili o vrsti piva koju vole, na mobitelu mu se
počnu pojavljivati reklame. I to za stvari koje nije tražio Googleom. Tako da
ih ja ne upotrebljavam.« John i Peterson pogledali su se. »Pa, osim kad sam
na poslu«, dodala je pokazujući računalo na stolu.
»Možete li sastaviti popis svih ljudi koji su odsjeli u hostelu mjesec dana
prije Janellina nestanka?« upitao ju je Peterson.
»Što? To će trajati cijelu vječnost.«
»Želim taj popis što prije. Inače ćemo morati zatražiti sudski nalog, a to
bi moglo biti nezgodno za vašeg šefa«, rekao je Peterson gurnuvši posjetnicu
preko stola.
Djevojka ju je uzela i kimnula.
Sat poslije, John i Peterson izašli su na hladan zrak.

82
 »U čemu je veza?« upitao je John. »Nema ničega što povezuje Lacey i
Janelle.«
»Obje su bile zgodne cure«, odgovorio je Peterson. »Obje su radile na
poslovima koji su ih odvodili po čitavom Londonu. Lacey je dobivala
privremene poslove preko agencije, a Janelle je imala bicikl za prodaju kave.
Mogao je biti bilo gdje, mogao ih je vidjeti bilo gdje.«
»U gradu s devet milijuna stanovnika«, dodao je John. Uto je opet počeo
padati snijeg, a preko golog betona zapuhao je ledeni vjetar. »Hajdemo na
kavu, da se maknemo odavde.«

83
 23.

Kad su se Mossova i Erika vratile u dnevnu sobu i upitale Charlotte i Dona

o djevojci koja je pozirala s Lacey na fotografijama u foto-albumu, nastala je
napeta situacija, a onda je Charlotte na njihovo iznenađenje izjurila iz sobe i
zaključala se u kupaonicu prepustivši Donu da im kaže kako se djevojka zove
Geraldine Corn.
»Oboje smo znali da su Lacey i Geraldine bliske«, rekao je. »Upoznale su
se u srednjoj školi. Lacey je mrzila srednju školu, a Geraldine joj je bila jedina
prijateljica... Neko je vrijeme često svraćala ovamo poslije nastave, ostajala
na večeri i... prenoćila.«
»Kad ste shvatili da to nije obično prijateljstvo?« upitala je Mossova.
Don je skinuo naočale i protrljao lice. »Charlotte ih je jedne večeri zatekla
zajedno u krevetu.«
»I što se dogodilo?«
»Potpuno je poludjela. Zabranila je Geraldine da opet dođe. Charlotte
tvrdi da bi isto reagirala da smo zatekli Lacey u krevetu s nekim momkom,
ali činjenica da smo je zatekli s djevojkom jako ju je pogodila.«
»Je li se Lacey nastavila viđati s Geraldine?« upitala je Erika.
»Mislim da jest. Nije ju smjela dovoditi ovamo, ali bile su zajedno u školi,
sigurno i preko vikenda. Charlotte nije htjela ništa znati o tome, pa je to
naprosto gurnula pod tepih i zadovoljila se činjenicom da Geraldine više ne
dolazi ovamo. Rekao sam Charlotte da je to samo faza i bio sam u pravu. Kad
je Lacey otišla na fakultet, udaljila se od Geraldine. I imala je dečka na faksu,
dragog momka. Ali ta je veza propala.«
»I sigurni ste da se trebala naći s muškarcem kojeg nikad prije nije
vidjela?« upitala je Mossova.
Don je podigao pogled i opet stavio naočale na nos.
»Pa, jesam. Tako je rekla. Vi ne vjerujte u to?«
»Ne znamo. Još uvijek čekamo podatke o Laceynim telefonskim
razgovorima i aktivnostima na računalu. Hvala vam, gospodine Greene«,
rekla je Erika. »Ispitujemo vas o tome samo zato da bismo mogli
porazgovarati s Geraldine. Razočarana sam što nam to niste sami rekli.
Izričito smo vas pitale o Laceynim poznanstvima.«
»To je bilo prije nekoliko godina!«

84
 »Moramo to znati. Kad lažete, otežavate nam posao. Molim vas, nemojte
ništa skrivati. Obećala sam vam da ću pronaći počinitelja, ali morate biti
iskreni i otvoreni s nama.«
Don je kimnuo, zagnjurio lice u ruke i počeo plakati. Erika mu je položila
ruku na leđa, a onda tiho izašla.
»Ne biste smjeli davati takva obećanja, šefice«, rekla joj je Mossova kad
su izašle iz kuće i ušle u patrolni auto koji ih je čekao.
»Obećanja?«
»Obećanja da ćete naći Laceyna ubojicu.«
»To mi pomaže da zadržim osjećaj odgovornosti«, odgovorila je Erika. »I
još nikad nisam prekršila obećanje.«
»Ali ta su obećanja gotovo skršila vas...«
Erika je pogledala Mossovu, a onda joj je zazvonio mobitel. Bio je to
Peterson. Slušala je dok joj je prenosio informacije koje su doznali od Sade u
hostelu za mlade u Barbicanu.
Kad je prekinula vezu, prenijela je sadržaj razgovora Mossovoj.
»Moramo razgovarati s prometnom policijom«, zaključila je. »Ako je
Janelle >nabavila< taj bicikl, možda je netko prijavio krađu. To također znači
da je Janelle mogla biti bilo gdje u Londonu kad je nestala«.
»Dobila sam podatke o Geraldine Corn«, rekla je Mossova gledajući svoj
mobitel. »Radi u lokalnoj ljekarni, milju daleko.«
»Dobro«, odvratila je Erika. »Hajdemo vidjeti što nam ona može reći.«

85
 24.

Našle su malu dotrajalu ljekarnu na kraju dugačkog niza lokalnih dućana.

Kad su otvorile vrata, oglasilo se zvonce, a unutra je vladala tiha, studiozna
atmosfera. Police su bile krcate i zrakom se širio miris antiseptika i prašine.
Prepoznale su Geraldine iza izgrebenog drvenog pulta, posluživala je stariju
gospođu koja je imala bijeli zavoj na jednom oku. U usporedbi s tinejdžerkom
na slikama u foto-albumu, Geraldine je sada bila mlada žena senzualna
izgleda. Nosila je besprijekorno čistu uštirkanu bijelu kutu, imala je vrlo
blijed i čist ten i dugu ravnu kosu svezanu na tjemenu.
Iz stražnje prostorije začuo se zvuk sipanja tableta na metalnu vagu, a
kroz stražnji prozorčić načas su ugledale niskog Indijca.
Pričekale su da gospođa ode, a onda prišle pultu i pokazale policijske
iskaznice.
»Već je bilo vrijeme«, prokomentirala je Geraldine.
»Očekivali ste nas?« upitala ju je Mossova.
»Morala sam doznati o njezinoj smrti iz lokalnih vijesti. A bila sam joj
najbolja prijateljica...«
Rekla je to ljutitim glasom, kao da joj je status najbolje prijateljice oduzet.
Uto se začulo zujanje na vratima i u ljekarnu je ušao jedan postariji
čovjek.
»Pričekajte trenutak«, rekla je Geraldine i pošla da ga posluži.
»Ne, vi pričekajte«, odvratila je Erika. »Želimo razgovarati s vama.
Smjesta.«
Geraldine je pogledala muškarca u stražnjoj prostoriji, a on je kimnuo.
Odvela ih je između nakrcanih polica do malih vrata koja su vodila u
jednako nakrcanu ostavu sa stolom, stolcima i malim sudoperom s čajnikom.
»Žao nam je zbog Lacey«, rekla joj je Erika kad su sjele za stol. »Vas dvije
bile ste bliske.«
Geraldine se promeškoljila na stolcu i slegnula ramenima.
»Prije dvije minute rekli ste nam da ste bile najbolje prijateljice?« dodala
je Mossova.
»Bile smo. Povremeno. Imale smo kompliciran odnos.«
»Znamo da ste bile u vezi«, rekla je Mossova. »Našle smo skrivene
polaroide u foto-albumu«,

86
 »Skrivene... To sve kaže. Kad je Lacey otišla na fakultet, bilo je kao da me
ostavila.«
»Vi niste željeli ići na fakultet?«
»Moji roditelji nisu mogli platiti školarinu... Ali ovo je dobar posao,
siguran. Ljudi su uvijek bolesni, zar ne?« Čeznutljivo je zašutjela.
»Što ste znali o Laceynim prijateljstvima i vezama?« upitala ju je Erika.
»Tu sam bila ja. Tri-četiri momka na Sveučilištu Northumberland.
Mijenjala je partnere«, s neodobravanjem je odgovorila Geraldine. »Lacey je
bila vrlo zgodna djevojka, a zgodne djevojke to rade.«
»Kad ste prekinule vezu?« upitala je Mossova.
»Zapravo nikad nismo prekinule. Kad god bi se Lacey vratila kući na
praznike, uhvatila bi je potištenost i nazvala me, pa bismo se našle.«
»Gdje?«
»Kod moje kuće. Moja mama nema problema s tim stvarima. Mislim da je
Lacey voljela što se može opustiti. Charlotte je jako napeta, a Don je pravi
papučar.«
»Mi smo samo vidjeli dvoje slomljenih roditelja«, odvratila je Erika.
»Oni su me izbrisali iz Laceyna života«, rekla je Geraldine prekriživši
ruke.
»Jeste li vidjeli Lacey u mjesecima prije njezina nestanka?«
»Jesam. Obnovile smo vezu. U rujnu prošle godine.«
»Kako to mislite >obnovile ste vezu<?«
»Opet smo se počele viđati... katkad i više od toga. Ali više nije bilo kao
prije. Lacey je bila usredotočena na druge stvari. Ja sam joj predstavljala
samo privremenu zabavu.«
»Na koje je druge stvari Lacey bila usredotočena?« upitala ju je Mossova.
»Davala je molbe za poslove, željela je raditi u Umjetničkom vijeću ili u
dobrotvornoj udruzi za pomoć Africi. Tipična sranja bogate djevojke. I
pridružila se aplikaciji za nalaženje partnera u nadi da će upoznati gospodina
Pravog.« Geraldine je trepnula kao da te riječi imaju gorak okus.
»Ne možete se pridružiti aplikaciji«, odvratila je Mossova. »Možete je
preuzeti ili se pridružiti internetskoj stranici za pronalaženje partnera.«
»Ja nisam na društvenim mrežama. Samo odgovaram na vaša pitanja.«
»Mislite li da ste zato izgubile kontakt?« upitala ju je Erika. »To se može
dogoditi ako niste na društvenim mrežama, a vaši priatelji jesu. Toliko
interakcija događa se preko njih.«
»Znam kako to funkcionira«, obrecnula se Geraldine.
»Mislite li da je Lacey bila lezbijka?« upitala ju je Mossova.
87
 »Vi očito jeste,« oštro je uzvratila Geraldine. »Što vi mislite?«
»Pitam vas«, mirno je odgovorila Mossova.
Geraldine je slegnula ramenima. »Katkad mi se čini da je Lacey stavljena
na ovu zemlju samo zato da izazove u meni sve moguće emocije.«
»Voljeli ste je?«
»Voljela, mrzila... Ali sada kad je više nema, žao mi je što je nisam više
voljela... Što joj nisam rekla da se ne nalazi s tim tipom.«
Geraldine je izvadila mali paketić maramica iz džepa kute, izvukla jednu
maramicu i obrisala suze.
»S kojim tipom?« upitala je Erika pogledavši se s Mossovom.
»Kad sam posljednji put vidjela Lacey, razmišljala je da se nađe s jednim
tipom i htjela je čuti što je o tome mislim. Imala sam dojam da traži moj savjet
samo zato da bi me povrijedila. Pa sam joj rekla da to učini.« Obrisala je suze
s očiju.
Erika i Mossova opet su se pogledale.
»Kad je to bilo?« upitala je Erika.
»Između Božića i Nove godine. Nekoliko je tjedana razgovarala s njim na
internetu. On je predložio da se nađu. Smatrala je da je jako zgodan, meni je
izgledao malo premastan.«
»Kako to mislite?« upitala ju je Erika. »Vidjeli ste njegovu fotografiju?«
»Da, pokazala mi ju je na svom mobitelu.«
»Kako to mislite >premastan<?«
»Tamnoput. Imao je crnu kosu, nauljenu i začešljanu unatrag i mršavo
lice s tamnim crtama. Na mnogom je slikama bio gol od struka nadolje.«
Zakolutala je očima. »Mislim da me željela učinit ljubomornom. Možda joj je
još uvijek bilo stalo.«
»Kad je to točno bilo?«
»U petak prije Nove godine, tridesetog. Našle smo se na kavi. Rekla mi je
da će se naći s tim Nicom u srijedu.«
»Znači, zvao se Nico«, rekla je Erika.
Geraldine je protrljala oči izgužvanom maramicom. »Pokušala sam to reći
policiji.«
»Kako?« upitala ju je Mossova.
»Nazvala sam 999«, odgovorila je Geraldine. »Rekli su mi da nazovem
101, što sam učinila i ostavila poruku. To je bilo prije dva tjedna. Dva tjedna!«
»A što je s Laceynim roditeljima?« upitala ju je Erika. »Jeste li išta od toga
spomenuli njima?«
»Nazvala sam ih, ali Charlotte je prekinula vezu.«
88
 Erika je pogledala Mossovu. Ovo će morati provjeriti. »Geraldine, ako
dovedemo policijskog crtača, mislite li da biste nam mogli pomoći da
rekreiramo sliku Nica koju ste vidjeli na Laceynu mobitelu?«
»Da, naravno... Kako je umrla?«
»Žao mi je, ali ne možemo otkrivati pojedinosti«, odgovorila je Erika.
»Ali ubijena je na okrutan način, zar ne?«
Erika je kimnula. Geraldine je opet počela plakati, a ovoga puta Mossova
ju je pokušala utješiti.

89
 25.

Nekoliko sati poslije, Geraldine je radila s policijskim crtačem u maloj

ostavi u stražnjem dijelu ljekarne. Erika je stajala na hladnoj ulici i
razgovarala mobitelom s Petersonom. Nebo je počelo poprimati tamniju
nijansu sive, a na prozorima zapuštene kemijske čistionice pokraj ljekarne
upalila su se svjetla.
»Mossova je krenula u postaju da pokuša ubrzati stvari u vezi s Laceynim
laptopom i mobitelom.«
»Mislis li da ima ikakve koristi od toga što si ti ostala u ljekarni?« upitao
ju je Peterson. I on se vratio u West End Central i Erika je u pozadini začula
Craneov glas.
»Dva su tjedna prošla od Laceyna nestanka«, rekla je. »A ja sam tek danas
doznala da je njezina najbolja prijateljica pokušavala stupiti u kontakt s
policijom. A ona je jedina osoba koja je vidjela fotografiju čovjeka s kojim se
Lacey otišla naći. Zamisli samo gdje bismo sada bili da smo taj crtež imali
prije dva tjedna.«
»Nema mnogo smisla govoriti o tome što je moglo biti.«
»Imala sam sreće da je crtač uspio doći tako brzo. Poslat ću e-mail čim
budem nešto imala. Kako idu stvari s nadzornim kamerama?«
»Postoji bankomat nasuprot pubu Blue Boar kamo je Lacev otišla na
sastanak s tim Nicom. Crane pokušava ustanoviti ima li kakvih snimaka.
Radimo pod pretpostavkom da je Lacey oteta u pubu ili pred njim, pa možda
postoje i druge točke gdje su nadzorne kamere mogle nešto snimiti.
Pokušavamo ustanoviti koje sve ceste vode od puba.«
»Dobro. Što je s biciklima za prodaju kave?«
»Nazvao sam prometnu policiju da vidim je li neki bicikl ukraden ili
prijavljen kao nestao«, odgovorio je Peterson. Erika je uto začula kucanje i
podigla pogled. Policijski crtač, mladi tamnokosi muškarac u ranim
tridesetima, stajao je na prozoru ljekarne i pozivao je da uđe.
»Oprosti, moram ići«, rekla je.
Vratila se u ljekarnu uživajući u toplini. Menadžer ju je gledao sa svog
malog prozorčića, malo zbunjen što je njegova ljekarna postala
mjesto policijske istrage. Geraldine je sjedila za stolom u ostavi iza
crtačeva laptopa. Izgledala je iscrpljeno, ali se slabašno nasmiješila Eriki.
»U redu, evo što imamo«, rekao je crtač i okrenuo laptop prema Eriki.

90
 Sa zaslona ju je gledalo lice muškarca u kasnim dvadesetima ili ranim
tridesetima. Bilo je dugo i mršavo, sa širokim nosom, istaknutim jagodičnim
kostima i smeđim očima. Koža mu je bila glatka s vrlo malom bradicom, a
crna kosa bila je duga i začešljana s čela, s izraženim vrhom u sredini. Crtež
je djelovao sablasno, malo nejasno i nestvarno.
»I sigurni ste da je to on?« upitala je Erika.
»Jesam«, odgovorila je Geraldine kršeći ruke u krilu. »Uspijevaju li ovakve
stvari obično? Hoće li to pomoći da ga uhvatite?«
Crtač ju je oštro pogledao.
»Da, pomažu«, rekla je Erika. »Hvala vam što ste to učinili, Geraldine.«
Kad se Erika vraćala do parkiranih patrolnih kola, puhao je jak vjetar koji
kao da joj je rezao kožu. Opet je nazvala Petersona.
»Upravo sam ti poslala crtež«, rekla mu je. »Čim ga dobiješ, pošalji ga
svim postajama kojima možeš. I želim da se pošalje medijima. Uhvatimo tog
gada.

91
 26.

Za Darryla je povratak iz Londona predstavljao noćnu moru. Kad se

ukrcao na vlak na postaji Waterloo East, u vagonu nije bilo slobodnih sjedala
pa je morao stajati uz vrata, stiješnjen među ljudima koji su najveći dio sata
kašljali i kihali. A kad se odvezao od postaje u svom autu, počeo je padati
snijeg, što mu je dodatno usporilo povratak kući.
Bilo je pola osam kad je stigao na vrh brijega koji se spuštao prema farmi
i ugledao prednja svjetla auta koji se spremao izaći kroz dvorišna vrata.
Usporio je očekujući da će auto proći pokraj njega, ali auto se nije pomaknuo,
a kad se približio, shvatio je da je jedno krilo velikih željeznih vrata
zaglavljeno. Zaustavio je auto i izašao. Padao je gust snijeg, pa je požurio
prema tamnoplavoj figuri koja se mučila otvoriti vrata. Tek kad se dovoljno
približio da može vidjeti pokraj sjaja prednjih svjetala, shvatio da na kolnom
prilazu stoje policijska kola i ugledao uniformiranog policajca koji je
pokušavao pomaknuti vrata.
»Dobra večer«, pozdravio je podigavši ruku da se zaštiti od snijega i sjaja
patrolnog auta. »Trebate li pomoć?« Policajac ga je pogledao.
»Tko ste vi?«
»Ovo je farma mojih roditelja.«
»Mislim da se mehanizam zaglavio«, odvratio je policajac, mlad čovjek
dječačkog lica s tamnom jarećom bradicom.
»To se katkad događa. Stalno govorim tati da ih popravi«, rekao je Darryl.
»Ako ih uhvatimo ispod srednjeg dijela, trebali bismo ih moći podići i
osloboditi.«
Stao je na jednu stranu vrata i pokazao policajcu da stane na drugu, pa su
ih digli nekoliko centimetara sa šarke. Mehanizam je počeo zujati a vrata su
se počela otvarati, pa su se morali brzo skloniti.
»Hvala«, rekao mu je policajac pogledavši blatne ruke i obrisavši ih o
hlače. »Trebali biste reći tati da popravi vrata. Predstavljaju problem u
hitnim slučajevima. Grozno su teška.«
»Da, reći ću mu. Je li sve u redu?« upitao je Darryl pogledavši policijski
auto. Mogao je razabrati još jednog policajca na suvozačevu sjedalu i obris
čovjeka koji je sjedio straga.
»Morali smo uhititi jednog od ljudi koji rade za vašeg oca.«
»Koga?«
»Morrisa Cartwrighta.«
92
 Darrylu je srce jače zakucalo. »Nešto ozbiljno?«
Policajac je podigao obrvu. »Moglo bi se reći. Ne mogu ulaziti u
pojedinosti, ali vjerojatno će vam tata sve objasniti, još jedanput hvala.«
Otrčao je natrag do auta zaobišavši jednu zaleđenu lokvu vode na šljunku.
Darryl se maknuo ustranu i propustio auto. Na stražnjem sjedalu mogao
je vidjeti Morrisa s lisicama na rukama. Njegovo dugo usko lice buljilo je u
Darryla, a crne oči bile su lišene emocija.
Darryl je pričekao da policijska kola dođu do polovine brijega, a onda se
vratio u auto i odvezao kroz vrata. Srce mu je još uvijek lupalo dok je obilazio
kuću i vidio upaljena svjetla u prednjoj sobi. Parkirao je iza Morrisova
automobila pod krovom otvorene garaže. Izašao je, otišao do njega i pokušao
otvoriti prtljažnik. Bio je zaključan. Otišao je do prednje strane auta i spustio
dlan na haubu. Bila je hladna.

Grendel ga je dočekala kod stražnjih vrata s rafalnim lajanjem i polizala

mu ruke. Darryl je objesio kaput u ostavu za obuću. Kroz kuhinju je mogao
čuti majku i oca kako razgovaraju tihim glasovima. Prošao je kroz kuhinju i
našao ih u uredu farme.
John je sjedio za neurednim stolom kojim je dominiralo veliko staro
računalo, a Mary je stajala pokraj njega i oslanjala se rukom o stol. Oboje su
izgledali zabrinuto. Zidovi su od poda do stropa bili prekriveni policama
punim dokumenata. Na stražnjem zidu visio je zemljovid područja, malo
izblijedio. Pokazivao je okrug kakav je bio prije dvanaest godina, kad su
stabla oko bazena bila posađena i tek su trebala izrasti u visoke divove.
»Upravo sam vidio policiju«, rekao je Darryl. »Što je Morris učinio?«
John je zavrtio glavom.
»Prokleta budala. Krao nam je gnojivo i pokušavao ga prodavati
susjednim farmama...« Mary mu je pokušala spustiti ruku na rame, ali on se
izmaknuo. »Problem je u tome što svaki pokušaj prodavanja kombinacije
kemijskog gnojiva koje je Morris uzeo pobuđuje sumnju... a farmerima je
rečeno da kontaktiraju policiju. Teroristi bi s tim kemikalijama mogli
napraviti bombu.«
»Policija misli da je Morris prijetnja nacionalnoj sigurnosti«, odvratio je
Darryl ne mogavši prikriti osmijeh.
»To nije smiješno, Darryl«, kreštavim ga je glasom upozorila majka.
»Ma daj, jest. Policija misli da je Morris terorist?« odvratio je Darryl, jedva
susprežući smijeh. »Morris nije u stanju rasprsnuti balon a da ne uprska
stvar.«

93
 »Ionako bi zaradio najviše nekoliko stotina funta«, rekao je John. »Trebao
je doći k meni. Sada sam ostao bez dobrog muzara.«
»Nemoj tako, Johne. Možda je to samo privremeno«, odvratila je Mary
spustivši ruku na njegovo rame.
»Hajde, serviraj večeru, Darryl je stigao kući«, obrecnuo se John i
odgurnuo joj ruku. Mary je poslušno kimnula i otišla u kuhinju.
»Što će se sada dogoditi?« upitao je Darryl.
»Morris već ima policijski dosje, a oni se vole obrušiti na takve ljude.
Mogao bi nastradati.«
Darryl je iznenada u glavi ugledao sliku mršavog malog Morrisa u
zatvorskoj ćeliji, kako moli i cvili dok ga siluju trojica velikih tipova. Pobjegao
mu je brektav smijeh, a John ga je oštro pogledao.
»Oprosti, tata...« rekao je. »Oprat ću ruke prije večere.«
Darryl je izašao kroz kuhinju i popeo se u svoju sobu, a onda je upalio
svjetlo, zatvorio vrata i prasnuo u smijeh. Smijao se nekoliko minuta, i onda
je obrisao oči i uspio se smiriti.
Otišao je do prozora kod pisaćeg stola i navukao zavjese. Pomaknuo je
kompjuterski miš da probudi računalo, a onda sjeo i utipkao lozinku. Pojavio
se njegov početni zaslon s velikom slikom Grendel. Uključio je VPM, koji je
maskirao njegovu internetsku lokaciju, i prijavio se na novi profil koji je
kreirao na Facebooku. Zvučni signal obavijestio ga je da je u međuvremenu
primio novu poruku i sa zadovoljstvom je ustanovio da ju je poslala djevojka
s kojom je očijukao. Napisala je da joj se jako sviđa njegova fotografija i da je
zgodan.
Darryl je odlučio da nakon Lacey i Janelle prestane upotrebljavati profil s
imenom Nico. Dvaput je bilo dovoljno riskantno i nije htio riskirati treći
pokušaj. Nije bio siguran je li mu policija na tragu, zasad se činilo da nemaju
pojma ni o čemu, a osim toga, shvatio je da čovjek na fotografiji pomalo
podsjeća na Morrisa. Ne dovoljno da bi ih ljudi povezali, ali bio se uplašio kad
je vidio Morrisa na stražnjem sjedalu policijskog auta.
Jadni glupi Morris. Opet ga je zamislio u zatvorskoj ćeliji. Ovoga puta
dodao još dva tipa koji zlostavljaju njegovu mršavu malu zgrčenu stražnjicu.
Naslonio se na stolcu i počeo pisati odgovor na djevojčinu poruku. Zvala
se Ella. Morao je pripremiti teren prije no što joj predloži sastanak.

94
 27.

Erika se probudila na sofi, dezorijentirana. Instinktivno je ustala i krenula

prema kupaonici kako bi se istuširala, a onda je shvatila da je televizor
upaljen na kanalu BBC News i da su dva sata i šesnaest minuta ujutro. Otišla
je u kuhinju i popila čašu vode, a onda je provjerila mobitel. Navečer je
nazvala zapovjednika Marsha i ostavila mu poruku, ali on joj još uvijek nije
odgovorio, što je bilo neuobičajeno.
Vratila se do sofe i uzela laptop s niskog stolića. Policijski crtež Nica bio
je stavljen na internetske stranice metropolitanske policije u okruzima
Lewisham i Croydon, s molbom ljudima da se jave ako imaju bilo kakvu
informaciju. Crtež se također pojavio na njihovim računima Twittera.
Provjerila je ima li kakvih reakcija ili odgovora. Našla je jednu reakciju na
računu za Lewisham, od mlade žene koja je odgovorila

@MPSCroydonTC Ja ga ne bih izbacila iz kreveta!!

»Kvragu«, promrmljala je Erika.

Opet je škljocnula mišem na policijski crtež, pa je ispunio zaslon. Bilo je
to grozno lice. Odlučno. Bezobzirno. Pomalo grubo. Odavalo je miješano
podrijetlo. Britansko ili francusko s neznatnom primjesom Južne Amerike.
Hoće li se stopiti s masom drugih policijskih crteža? Svako je lice jedinstveno,
ali svi policijski crteži kao da imaju pomalo prazan i prijeteći izraz. Erika se
često pitala ne bi li pomoglo kad bi se uz neutralni izraz lica objavilo i
nasmiješeno lice, osobito kad je riječ o seksualnim prestupnicima. Na kraju
krajeva, oni isprva često pokušavaju šarmirati svoje žrtve. Maska bi pala tek
kad bi zakazali.
Načas je ostala buljiti u crtež, a onda je s treskom zaklopila laptop i otišla
u spavaću sobu da još malo odspava.

Sutradan ujutro njezin se tim pregrupirao u West End Centralu. Crane je

uspio pronaći snimke kontrolne kamere s bankomata nasuprot Blue Boaru u
Southgateu. Ugasili su svjetla u svom dijelu ureda kako bi pogledali zrnate
crno-bijele snimke projicirane na bijelu ploču.
»Problem je u tome što je kamera u bankomatu usmjerena nadolje«,
objasnio je Crane. »Ljudi s druge strane ceste, gdje se nalazi pub, mogu se
vidjeti u potpunosti samo kad prilaze, a onda im gornji dio tijela izađe iz
95
kadra.« Gledali su prolazak jednog čovjeka sa psom. Gornji dio čovjekova
tijela nestao je kad je došao do puba, pa su vidjeli kako crni labrador skakuće
pokraj para nogu u pokretu.
»Drugim riječima, kamera je neupotrebljiva«, zaključila je Erika.
»Ne u potpunosti«, odvratio je Crane. »Imamo snimke s oznakom
vremena od srijede četvrtog siječnja. Lacey Greene trebala se naći - Nicom u
osam sati navečer...« Ubrzao je snimku kroz poslijepodne a onda je opet
usporio. Vremenska oznaka brzo je prošla šest sati. »U redu, sada gledamo
dvanaest puta ubrzanu snimku od sedam navečer nadalje. U blizini nema
nikoga. Samo nekoliko automobila u prolazu. Upravo je završila
poslijepodnevna prometna gužva. Ali ovaj auto prolazi triput u roku od pet
minuta...« Zaustavio se na malom autu koji je prolazio slijeva nadesno.
»Vidite. Prvi put u sedam i pedeset pet.« Opet je ubrzao snimku. »Zatim
minutu poslije, gledajte, vraća se u kadar s druge strane... A treći put se
pojavljuje u 7 i 58 i izlazi iz kadra iza puba...«
Uto se na zaslonu pojavila mutna figura mlade žene koja je hodala prema
pubu, a tamna joj je kosa vijorila na povjetarcu. Crane je zaustavio snimku.
Nosila je tamne čizme do koljena i tamnu jaknu.
»A ovo je Lacey Greene.«
Erika je načas ostala bez daha ugledavši živu i zdravu Lacey. Svi u
operativnoj sobi znali su što će joj se dogoditi, ali djevojka na zaslonu ništa
nije slutila. Najvjerojatnije je bila uzbuđena zbog sastanka. Crane je opet
pokrenuo snimku i Lacey je počela hodati, ali kad je došla do puba, gornji dio
tijela izašao joj je iz kadra.
»Jesmo li sigurni da je to Lacey?« upitala je Erika.
»To je jedina mlada žena koja odgovara njezinoj visini i pojavi koja je
prošla pokraj puba cijele večeri«, odgovorio je Crane.
Uto su Laceyne noge izašle iz kadra.
»Kvragu, ne vide se vrata puba, ne možemo vidjeti je li ušla«, rekla je
Erika.
»Nije ušla«, odgovorila je Jennifer. »Razgovarala sam s tipom koji je u
srijedu četvrtog siječnja radio za šankom. Rekao mi je da je večer bila vrlo
mirna jer je tek prošla Nova godina, pa je cijele večeri svratilo samo nekoliko
stalnih mušterija, a Lacey nije bila jedna od njih. Djevojka s kojom je radio
potvrdila je njegove riječi.«
»Dakle, Lacey je u sedam i pedeset navečer izašla iz kadra malo iza puba
ili pred njim«, rekla je Erika. »A što je s onim autom? Prokleta snimka vraški
je nejasna i crno-bijela. Možemo li pročitan broj na registarskoj tablici?«

96
 »Ne možemo, već sam pitao ljude iz digitalne forenzike«. odgovorio je
Crane. »Oni mogu uvećati sliku, ali samo ako je jasna Ovako ćemo dobiti samo
kašu piksela. Ne možemo ustanoviti čak ni koje je boje auto.«
»Izgleda kao Fiat ili Renault«, rekao je John.
»Ili jedan od onih Ford Kaova, možda Citroën«, dodao je Crane
»Moramo učiniti bolje od ovoga«, obrecnula se Erika. »Kako stojimo s
nabavkom snimaka nadzornih kamera iz okolnog područja?«
»Ove smo snimke dobili sinoć kasno navečer«, odgovorio je Crane.
»Nema drugih nadzornih kamera sve do područja oko postaje podzemne
željeznice u Southgateu. Naravno, zatražio sam snimke tih kamera i držimo
otvorene oči.«
»Što je s Laceynim mobitelom?«
»Uspjeli smo izvući većinu podataka«, odgovorila je Mossova Upalila je
svjetla, otišla do svog pisaćeg stola i uzela ispis. »U području puba Blue Boar
postoje tri stupa za mobitele. Triangulirali smo posljednji signal s Laceyna
mobitela, u osam i dvadeset jedan četvrtog siječnja. Nakon toga nema
ničega.«
»Koliko su ti stupovi udaljeni?« upitala je Erka.
»Svi su unutar jedne milje od puba.«
»U redu, želim da još jedanput ispitamo sve susjede. Želim znati je li tko
što vidio. Tu su kuće, dućani.«
»Pokraj Blue Boara postoji veliko parkiralište. Leži ispred autobusnog
spremišta i loše je osvijetljeno«, rekao je Crane radeći na svom laptopu, a
onda se na bijeloj ploči pojavila još jedna slika. Ovoga puta bio je to Googleov
ulični prikaz parkirališta pokraj puba, snimljen za ljetnog dana. Cesta je bila
puna automobila, a okolno drveće zeleno.
»Možda ju je ondje ugrabio«, rekao je Peterson. »Bio je mrak.«
»I isključio joj mobitel kako joj se ne bi moglo pratiti kretanje«, dodala je
Erika pogledavši sliku Googleova uličnog prikaza. Crane je promijenio sliku
na pogled uz Widmore Road. Na jednoj fotografijii vidio se prolazak
autobusa. »Autobusi imaju nadzorne kamere. Ustanovite koji autobusi
prolaze tom ulicom i zatražite snimke od Londonskih transporta. To baš nije
vjerojatno, ali možda je jedna od tih kamera nešto snimila. Što je s Laceynim
laptopom?«
»To je prioritetni slučaj, ali rečeno mi je da ćemo se morati strpjeti još
dvadeset i četiri sata«, odgovorila je Jennifer.
»Porazgovarat ću s njima...« Erika je mogla vidjeti da tim izgleda
obeshrabreno. »Ne smijemo prestati postavljati pitanja, koliko god glupa bila.
Odgovori rješavaju slučajeve. Razgovarat ću s nadzornikom da vidim može li
97
mi dodijeliti još ljudi za ispitivanje susjeda. I možemo li objaviti policijski
crtež. Već je objavljen na internetskim stranicama mjesne postaje, ali to nije
dovoljno. Također bih željela objaviti snimke nadzornih kamera na kojima se
vidi Lacey i zamoliti eventualne svjedoke nje i auta... Što je s Janelle Robinson
i nadzornim kamerama na mjestu gdje je nađeno njezino tijelo?«
»Žao mi je, šefice, ali to je slijepa pjega nadzornih kamera. Riječ je o
stambenoj ulici, nema dućana, a ni autobusi ne prolaze.«
»U redu. Nastavimo. Uhvatit ćemo tog tipa. Sigurna sam u to.«

98
 28.

Između pola dvanaest i dva poslijepodne u velikom zajedničkom uredu u

kojem je Darryl radio bila je pauza za ručak, što je značilo da je inače
beživotna atmosfera dobila malo živosti. Ljudi su otvarali zapakirane
ručkove, jeli i raspravljali o najboljim restoranima.
Očekivanje ručka i televizijske serije bile su glavne teme razgovora
tijekom dana. Posao je često bio sporedna stvar.
Darryl je radio u timu za unošenje podataka s još troje kolega: Terri,
anemičnom plavušom u kasnim tridesetima koja je vječno bila prehlađena;
Derekom, dosadnim ćelavcem u kasnim pedesetima, : Bryony, voditeljicom
tima, krupnom ženom srednjih tridesetih koja je i po kiši i po suncu nosila
crne tajice i džempere od akrila s gustim uzorcima. Njezina ljubav prema
osobnoj higijeni nije se mogla mjeriti s ljubavi prema sintetičkim
materijalima, pa se iznad njihovih pregradaka u sredini ureda stalno osjećao
jak tjelesni vonj.
Darryl je u tvrtci radio gotovo tri godine i uglavnom se držao podalje od
ostalih. Počeo je kao honorarni radnik, ali zahvaljujući lijenosti i redovitim
prihodima vrijeme je proletjelo. Nije studirao, a nakon nekoliko
katastrofalnih pokušaja da radi za oca na farmi ovaj mu je posao predstavljao
bijeg i čin prkosa. Darryl je nakon bratove smrti ostao jedini nasljednik
farme, ali čvrsto je odlučio da nikad ne postane farmer. Proveo je jutro
unoseći rezultate istraživanja mušterija i, budući da je bilo sedam minuta do
jedan, minimizirao je prozor na zaslonu.
Uvijek je odlazio na ručak u jedan kako bi elegantno raspolovio radni dan.
Bryony je sledila za svojim stolom s druge strane niske pregrade s Big Macom
u jednoj ruci i šalicom zadimljene kave u drugoj i žvakala ritmički kao krava.
Nešto je čitala na računalu.
Uto je do pregratka pokraj njezina došla jedna visoka privlačna djevojka,
skinula kaput i zatresla dugom tamnom kosom. Spustila je na stol papirnatu
vrećicu iz lokalne prodavaonice delikatesa. Zvala se Katrina i počela je
honorarno raditi prije tjedan dana.
»Je li to članak o onoj jadnoj djevojci koju su pronašli u kanti za smeće?«
upitala je pokazujući zaslon.
Bryony je progutala zalogaj. »Da. Objavili su crtež tipa kojeg traže«,
odgovorila je i gurnula posljednji komad hamburgera u usta.
»Gdje to čitaš?« upitao ju je Darryl pokušavajući govoriti mirnim glasom.

99
 Bryony je mahnula punim ustima.
»Na sredini BBC-jeve stranice«, odgovorila je Katrina.
Darryl je otišao na BBC-jevu stranicu. Bio je šok vidjeti policijski crtež i
pojedinosti slučaja. Dugo se činilo da policija ne mari za taj slučaj. Sada kad
je ugledao crtež na zaslonu, to ga je uplašilo i malo uzbudilo. Tko ih je doveo
do Nica? zapitao se. Bio je oprezan i upotrebljavao VPM da prikrije digitalne
tragove. Nije bilo ničega što bi ih moglo dovesti do njega. Jesu li našli Laceyn
mobitel? Ili su ušli u njezin laptop? Duboko je udahnuo. Sve je u redu. Ako je
to sve što imaju, onda je sve u redu. Preletio je ostatak članka.
»Uhitili su jednog čovjeka, ali onda su ga pustili...« govorila je Bryony
otirući mrvice s džempera. »Ja živim blizu New Crossa.«
»Da? Gdje?« upitala ju je Katrina naherivši glavu s glumljenim
suosjećanjem.
»Nekoliko milja dalje, u Bermondsayu.«
»Ne brinite, ne vjerujem da će vas napasti«, odvratila je Katrina
potapšavši je po ramenu. Bryony ju je pogledala s patetičnom zahvalnošću.
Koliko je Darryl mogao razabrati iz članka, jedna Laceyna prijateljica
pomogla je policiji da izradi crtež. Trebao je znati da će Lacey nekome
pokazati Nicovu fotografiju.
»Gdje ti živiš, Katrina?« upitala je Bryony.
»U Zapadnom Londonu«, odgovorila je Katrina. Sjela je i izvadila iz
vrećice posudu salate i bocu vode.
»Nabijaš mi komplekse«, rekla je Bryony pogledavši svoju zamašćenu
vrećicu iz McDonald?sa
»Ne budite smiješni, ja se stalno prejedam«, odvratila je Katrina zabacivši
besprijekornu kosu.
Kakva lažljivica, pomislio je Darryl.
»Čula sam da je Zapadni London jako lijep?« rekla je Bryony.
Katrina je kimnula.
»Moraš se voziti podzemnom željeznicom na posao?« upitao je Darryl.
Katrina ga je pogledala preko pregrade kao da ga tek sad prvi put
primjećuje.
»Ovaj... katkad«, odgovorila je zataknuvši dugi pramen sjajne kose za uho
i otvarajući posudu sa salatom. Darryl ju je pogledao u oči i nasmiješio se.
»Darryl, sada je jedan«, rekla mu je Bryony kuckajući prstom po satu.
»Zar ti u jedan ne ideš na ručak?«
»Ah, da. McDonad's ili salata... McDonald’s ili salata?« odvratio je Darryl.
»Čovjek je ono što jede.«
100
 Isključio je računalo, ustao i navukao jaknu. Popravio je fotografiju
Grendel koju je držao zataknutu na dnu monitora i uzeo novčanik i mobitel,
krajičkom oka gledajući Katrinu. Točno je znao gdje ona živi: u malom stanu
blizu glavne ulice u Chiswicku. Imala je profil na Facebooku koji se nije
potrudila osigurati, a i profile na Instagramu i Foursquareu. Znao je da nema
dečka i da je u posljednjih mjesec dana bila na dva katastrofalna spoja, prvo
je otišla u kino s tipom koji je imao ruke poput hobotnice, a onda je izašla u
bar kod Canary Warfa s bogatim zaposlenikom u Cityju. Dvaput je naručila
Long Island Ice Tea, prvi put u 7 i 30, a drugi put u 7 i 53 - ako je vrijeme na
njezinu Instagramu točno - i napisala da je razmišljala o tome da naruči
treće piće, ali nije željela da tip pomisli da je laka djevojka. Ali sudeći po
stotinama fotografija koje je Darryl kod kuće prekopirao s njezina profila na
Facebooku na tvrdi disk svog računala, točno je to bila.
Sinoć je proveo nekoliko sati masturbirajući nad njezinim fotografijama
u školskoj uniformi iz Noći vještica i fotografiji u bikiniju snimljenoj na Ibizi.
Katrina je primijetila da je gleda i nezgrapno se nasmiješila, a on joj je
uzvratio smiješak i izašao.
»Sada su dvije minute poslije jedan«, doviknula je Bryony za njim.
»Nemoj zaboraviti staviti karticu.«
Darryl je izašao iz ureda i pridružio se gomili koja je išla na ručak pokraj
Boroughske tržnice. Odjeven u pristojno odijelo i crnu jaknu, utopio se u
mnoštvo činovnika u trci za ručak. Katrina ga nije zanimala. Zapravo jest, ali
kao kolegica na poslu bila mu je previše blizu, pa bi ga se moglo povezati s
njim.
Koncentrirao se na Ellu, koju je otkrio prije nekoliko mjeseci. Radila je u
Bay Organic Caféu nedaleko od Boroughske tržnice. Kad ju je prvi put vidio,
doista je došao naručiti jelo za ručak. Bila je lijepa, na senzualan način, s
dugom tamnom kosom, maslinastom puti i prekrasnom figurom.
Počeo je onamo odlaziti redovito na ručak, da vidi kako često ona radi. Za
šestog posjeta posrećilo mu se kad je otišao platiti salatu. Bio je miran dan i
Ella je radila na izlaznoj blagajni, udubljena u svoj mobitel. Široko mu se
nasmiješila i spustila mobitel na pult zaslonom nagore dok mu je stavljala
hranu u vrećicu. Na zaslonu je bio otvoren njezin profil na Facebooku, pa je
jednim pogledom doznao da se zove Ella Wilkinson.
Platio je gotovinom, a ona mu se ponovno nasmiješila, ali bio je to osmijeh
kakav dajete malom bratu i on ju je zbog toga mrzio. Te se večeri na farmi
zatvorio u svoju sobu, našao Ellu na Facebooku i preuzeo njezinu fotografiju
na svoje računalo. Zatim je otvorio program za obrnutu potragu slika. Bio je
to sjajan softver, pa je u roku od nekoliko minuta doznao njezinu e-mail

101
adresu, popis svih društvenih mreža na kojima je bila aktivna i mjesto
stanovanja.
Bila je izvanredna studentica umjetnosti na St. Martinsu i živjela je u
Sjevernom Londonu. Imala je profil na Match.comu, što ga je navelo na
zaključak da stvari ne bi mogle biti bolje.
Nekoliko je sljedećih mjeseci proveo gradeći posve nov profil na
Facebooku, dodajući prijatelje, postove i realnu povijest. Također je otvorio
profil na Match.comu i uskladio svoje interese s njezinim. Kolebao se čiji
identitet da ukrade i nakon pomnog istraživanja zaključio je da je najbolje
preuzeti identitet nekog pokojnika. Njegov novi profil glasio je na ime
Harryja Gordona, zgodnog plavokosog tipa koji se upravo vratio s putovanja
po svijetu. Zapravo je to bila fotografija čovjeka iz Južne Afrike, koji je
poginuo prije godinu dana, prilikom skoka padobranom.
Nakon što je proveo nekoliko tjedana gradeći lažni profil Harryja
Gordona, počeo je raditi na tome da se ugura u svijet Elle Wilkinson. Imala je
650 prijatelja na Facebooku, pa ih je sve pregledao da ustanovi kojem bi od
njih mogao postati prijatelj, a da ne izazove sumnju. Dvojica su mu uzvratila
prijateljstvo, što je njemu i Elli dalo zajedničke prijatelje.
Odmah nakon Božića, poslao je Elli poruku na Match.comu pod imenom
Harry Gordon. Ona je zagrizla udicu, a onda ju je počeo obrađivati, isprva
polako, razgovarajući s njom na Match.comu nikad se pretjerano ne trudeći i
ostavljajući dovoljan razmak između odgovora. Znao je da je ima kad je
dodala ime Harryja Gordona na popis prijatelja na Facebooku. Nakon toga
očijukanje se intenziviralo, pa je sada samo još morao napraviti posljednji
ključni korak. Harrv Gordon morat će razgovarati s Ellom telefonom.

Darryl je došao u Bay Organic Café i vidio da je krcat ljudima koji su došli
na pauzu za ručak. Ella je radila na izlaznoj blagajni, a pred njom je stajao
velik red. Kratko ju je pogledao, a onda krenuo dalje odlučivši da će danas
uzeti sendviče od Sainsburyja. Da, sir i salata zvučali bi dobro. Nije mu
smetalo što je kafić pun. Razgovarat će s Ellom poslije, a onda će je imati samo
za sebe.

102
 29.

U četvrtak ujutro Erika i njezin tim vratili su se u operativnu sobu. Crane

ju je umorno izvijestio da, unatoč temeljitom pregledavanju mnogobrojnih
sati snimaka nadzornih kamera s nekoliko lokacija, nisu bili u stanju
rekonstruirati kretanje auta nakon što je napustio pub Blue Boar.
»Za Boga miloga«, rekla je Erika. »Taj je gad pravi srećković. Ja sam
dvaput zaradila kaznene bodove na vozačkoj dozvoli kad me nadzorna
kamera jasno uhvatila kako skrećem u traku za autobus.«
»Nije to ništa«, odvratio je Peterson. »Moja mama uhvaćena je u traci za
autobus s rukom u tubi Pringlesa. Dobila je tri kaznena boda i kaznu od sto
dvadeset funta. A na snimci se jasno vidi da jede Pringlese sa soli i octom.«
Unatoč svemu, Erika se nasmiješila. »Šališ se.«
»Istina je! Ako ikad upoznaš moju majku, povjerovat ćeš«, rekao je
Peterson sjedajući na stolac i trljajući umorne oči. Nastala je nelagodna
stanka.
»Zahvaljujem vam na trudu, Crane, ali još uvijek nemamo ništa o
ubojičinu autu«, rekla je Erika. »Može li mi itko reći neku dobru vijest?«
Uto je ustao John i prišao bijeloj ploči noseći nekoliko fotografija. »Dobili
smo reakciju na objavljivanje policijskog crteža od izvjesnog Giovanija
Manriquea, državljanina Ekvadora koji živi u Ealingu...« Pričvrstio je na ploču
fotografiju mladog muškarca, gotovo identičnu policijskom crtežu. Na
fotografiji se smješkao na plaži.
»Ovo je Sonny Soniento, devetnaestogodišnjak iz grada Ambato
u središnjem Ekvadoru, fanatični poklonik ekstremnih sportova. Sonny je
prije dvije godine poginuo u planinarskoj nesreći. Giovanni je obiteljski
prijatelj i često se vraća kući. Prepoznao je policijski crtež.«
»Također nam se javio informatički tim. Pregledali su laptop Lacey
Greene i njezinu povijest na Facebooku.« Pribio je kopiju fotografije uzete s
Facebookova profila, ispod koje je pisalo Nico Brownley. »Kao što možete
vidjeti, naš ubojica upotrebljavao je fotografiju s profila Sonnyja Sarmienta.
A ukrao je još šesnaest fotografija, koje uglavnom prikazuju Sonnyja s
prijateljima na izletu u London. Profil Nica Brownleyja kreiran je prošlog
ljeta. Čini se da je naš čovjek potrošio mnogo vremena skupljajući prijatelje i
gradeći povijest kako bi ga učinio stvarnim.«
»Možemo li ući na profil Nica Brownleyja?«

103
 »Ne možemo. Deaktiviran je. Upotrijebljena IP adresa bila je VPM -
virtualna privatna mreža - što onemogućava otkrivanje mjesta gdje je profil
stvoren.«
U sobi je zavladala tišina. Uto je zazvonio telefon. Javila se Mossova.
»Što je s podacima Laceyna mobitela?« upitala je Erika.
»Trebali bismo ih dobiti poslije ručka«, odgovorio je John.
»U redu, ovo je početak. Želim da pogledate Laceynu povijest na
Facebooku i zapise razgovora tražeći sve što bi nas moglo približiti čovjeku
koji je stvorio ovaj lažni profil Nica Brownleya. Pronađite tko su mu još bili
prijatelji na Facebooku i stupite u kontakt s njima.«
»Šefice«, rekla je Mossova prekinuvši vezu. »Upravo mi se javila
prometna policija. Pronašli su jedan napušteni bicikl za prodaju kave u blizini
London Bridgea. Izgleda neobično, pa misle da bi to mogao biti Janellin
bicikl.«

104
 30.

Sat poslije Erika i Mossova stigle su na željezničku postaju London

Bridge. Na popločenom prostoru ispred postaje dočekao ih je Alan Leonard,
jedan od menadžera projekta prenamjene London Bridgea. Bio je to mladić
svježa lica, u toploj odjeći, s kacigom koja mu je visjela s pojasa za alat. Sada
je bila sredina prijepodneva i prostor pred postajom bio je prilično prazan,
samo je nekoliko putnika ulazilo i silazilo.
Erika se predstavila. »I što sve obuhvaća prenamjena?«
»Novu željezničku postaju, razvoj lukova ispod i dakako, neboder Shard«,
odgovorio je Leonard.
Podignuli su glave. Iznad njih uzdizao se velik stakleni neboder, jedna od
njegovih divovskih nogu od lijevanog željeza stajala je ravnih tabana na rubu
prostora pred postajom.
»Devedeset i pet katova«, viknuo je Leonard da nadjača zujanje upravo
uključene bušilice. Nisu mogli odrediti odakle dolazi zujanje, činilo se kao da
dolazi i iz okoline i iz podzemlja. »Visok je 309,6 metara ili 1016 stopa«,
dovršio je.
»I uglavnom je još uvijek prazan«, viknula je Mossova. »A tako će i ostati.
Kupili su ga strani ulagači?«
»Uvijek je lijepo osobno upoznati socijalista«, odvratio je Leonard.
»Ja sam inspektorica Kate Moss«, predstavila se Mossova ispruživši ruku.
»I da, majka mi je doista dala to ime, i ne, nikad me nisu pobrkali s onom
drugom Kate Moss.«
Leonard se nacerio. »Pa, ja ću se ipak pohvaliti prijateljima da sam
upoznao Kate Moss... Biste li željele otići na vrh?«
Erika je imala osjećaj da ih Leonard namjerava povesti u obilazak, pa je
skrenula razgovor na razlog njihova dolaska.
»Hvala, ali moramo pogledati taj bicikl za prodaju kave.«
»Razgovarajmo u hodu«, predložio je Leonard i poveo ih oko ugla
kolodvorske zgrade na Ulicu Tooley. »Većina se dućana ispraznila. Glavni
građevinski radovi sada se obavljaju ispod zemlje... Ovo je jedan od najvećih
civilnih inženjerskih projekata u Europi.«
Prošli su ispod niskog željezničkog mosta pokraj Boroughske tržnice pa
su sada dobili jasan pogled na Southwark Bridge i gust promet na njemu i
uokolo. Iza mosta dizala se katedrala Southwarka, kao da ju je netko
naknadno ugurao onamo.
105
 »Imamo stroga pravila«, objasnio je Leonard. »Kada rušimo,
raščišćavamo i iskopavamo, moramo katalogizirati sve što nađemo i
propisno ukloniti svaku stvar. Vaš bicikl za prodaju kave stajao je ondje
nekoliko mjeseci.«
»Gdje ste ga našli?« upitala je Erika kad su se stali spuštati obilazeći
veliku iskopinu na cesti i pločniku koja je otkrivala prastaru mrežu zahrđalih
cijevi.
»Na staroj lokaciji Londonske tamnice«, odgovorio je Leonard. »Tamnica
je sada premještena u South Bank.«
Nastavili su ulicom Tooley, prelazeći rampe iznad iskopina u pločniku.
Prazna cesta također je bila zatvorena i puna bagera, električnih kabela i
građevinskih radnika koji u vikali da nadjačaju buku. Prošli su pokraj jednog
ulaza u postaju London Bridge i došli do velikih vrata prekrivenih daskama.
Iznad dva kamena stupa još uvijek su se mogle pročitati jedva vidljive riječi:

Ulazite na vlastitu odgovornost

»Ovo je bio glavni ulaz u tamnicu, ali sada je jedini otvoreni ulaz malo
dalje«, viknuo je Alan.
Nastavili su hodati prolazeći pokraj jednog bara i prodavaonice bicikala,
napuštenih i prekrivenih daskama, i došli su do prilazne ceste koja je izlazila
iz tunela. Radovi su ovdje prestajali. Alan je maknuo pregradu pa su
zakoračili na pločnik.
»Na pola je puta«, rekao je.
Ušli su u vlažan i prazan tunel s prljavim betonskim zidovima i redom
visećih svjetiljaka. Samo je jedna osoba prošla pokraj njih: muškarac na
terenskom biciklu, odjeven u zimsku odjeću.
Alan se zaustavio pokraj zahrđalih vrata izlaza za slučaj nužde i skinuo
ključ s pojasa za alat. Otključao je vrata koja su zaškripala, pa su ušli u
polumračnu prostoriju i ugledali bizaran prizor makadamske viktorijanske
ulice koja se protezala cijelom dužinom prostorije. Bila je duga oko dvanaest
metara, a uz rubnik je stajala ulična svjetiljka od lijevanog željeza. Bila je
upaljena i osvjetljavala prostor slabim treperavim svjetlom. Pokraj svjetiljke
stajao je bicikl za prodaju kave, blistava srebrna naprava s drvenim
sandukom straga. Ispred bicikla, na sredini makadama, ležalo je nešto što je
nalikovalo na hrpu otpada.
»Stavite kacige«, rekao je Alan i dodao im kacige s hrpe u kutu.
Velika drvena vrata na lijevoj strani bila su zatvorena zasunom. Bilo je
ledeno. Alan im je dao baterijske svjetiljke.
106
 »Isuse Kriste!« rekla je Mossova osvijetlivši navodnu hrpu otada.
Bilo je to tijelo žene u prljavoj odjeći, sa zamrznutim izrazom straha na
licu. Mossova je instinktivno posegnula za radijskim prijamnikom da pozove
pojačanje, ali Erika joj je spustila ruku na rame i usmjerila svoju svjetiljku
prema ženi.
»Mossova, to nije stvarna osoba. Pogledaj, to je voštana figura.«
Prišli su bliže.
»Tako je realistična«, rekla je Mossova gledajući ženino uznemireno lice
i primjećujući detalje: žute zube koji su joj virili iz usta i kosu koja je
provirivala ispod izblijedjelog šeširića.
»Ovaj dio Londonske tamnice bio je posvećen Jacku Trbosjeku«, objasnio
je Alan. »Glumac odjeven u policijsku uniformu uveo bi posjetitelje i ispričao
im priču o prvoj žrtvi Jacka Trbosjeka. Ovo je tijelo Mary Nichols, nađeno u
Buck?s Rowu u Whitechapelu.«
Erika je usmjerila svjetiljku na zid i osvijetlila pločicu s imenom ulice,
napisanim crnim slovima. Iako je znala da je sve ovo iluzija, osjetila je da joj
srce počinje jače lupati.
»Nije stvarna, ali na neki način ipak jest. Bila je stvarna osoba«, rekla je
Mossova. »Jednako stvarna kao Lacey Greene i Janelle Robinson.«
»Zašto je sve ovo još uvijek ovdje?« upitala je Erika.
»Ova je lokacija predviđena za druge svrhe, pa je Londonska tamnica
premještena u South Bank. Interijer bi trebao biti preseljen sljedećeg tjedna.«
Erika je osjetila hladnoću i prisilila se da se usredotoči na bicikl koji je
stajao pokraj ulične svjetiljke.
»Ja sam u svakodnevnom kontaktu s britanskom prometnom policijom«,
nastavio je Alan, »jer postaje podzemne i obične željeznice moraju ostati
otvorene tijekom cijelog trajanja radova. Čuo sam da traže bicikl za prodaju
kave i sjetio se ovoga.«
Erika i Mossova navukle su rukavice od lateksa i prišle biciklu Alan je
usmjerio svjetiljku na njega. Drveni sanduk na stražnjem dijelu bio je
zaključan lokotom.
»Imate li kliješta za metal?« upitala je Erika.
Alan je otišao u kut i našao jedna. Erika ih je uzela i prerezala lokot.
Mossova ga je izvukla, pa su oprezno otvorile drveni sanduk na stražnjem
dijelu. Gornji dio nagnuo se prema sjedalu, a dvije su se bočne strane
rasklopile i ostale visjeti preko stražnjeg kotača. Na unutrašnjoj strani bio je
isprintan popis cijena. U sanduku se nalazila mala polica s metalnim
aparatom za kavu, sićušnim hladnjakom i papirnatim čašama, začinima i
malom kutijom za gotovinu.
107
 »Isuse«, rekla je Mossova otvorivši hladnjak. Brzo ga je zatvorila. »Ovo je
mlijeko dugo ovdje.«
Zrakom se raširio neugodan zadah pokvarena mlijeka i Erika ie osjetila
grčenje u želucu. Gurnula je, povukla dlanove po bokovima aparata za kavu i
osjetila nešto pod prstima. Pažljivo je izvukla iPhone.
»Janellin?« upitala je Mossova, a oči su joj zablistale.
Ispod aparata za kavu nalazio se pretinac s uredno poslaganom odjećom.
Traperice, nekoliko topića, grudnjaka i hlača. Tu je bio i mali neseser.
»Je li tu negdje ključ za ovu blagajnu?« upitala je Mossova dižući je. »Isuse,
ovo je sigurno Janellin bicikl.«
Alan ih je gledao stojeći pokraj izlaza za slučaj nužde.
»Tko sve ima pristup ovamo?« upitala ga je Erika.
»Postoji sigurnosni tim koji patrolira svaka dvadeset četiri sata, ali ovo je
vrlo čudno mjesto. Ostalo je još mnogo rekvizita iz vremena kad je mjesto bilo
otvoreno za publiku. Valjda su pretpostavili da je bicikl dio izložbe, zajedno s
tijelom i makadamom.«
»Mislili su da se u vrijeme Jacka Trbosjeka mogao naručiti makijato?«
upitala je Mossova.
Alan je umorno kimnuo. »Imamo mnogo radnika iz inozemstva.«
»Možete li doznati kada se bicikl pojavio ovdje?« upitala je Erika.
»Ne znam. Radnici se stalno mijenjaju, upotrebljavamo nekoliko agencija.
Pokušat ću.«
»Hvala.«
Erika se osvrnula po turobnoj prostoriji i opet pogledala voštano tijelo
Mary Nichols podno stuba.
»Ogradit ćemo ovo mjesto policijskom trakom. Želim provjeru otisaka
prstiju u cijelom području i detaljan pregled bicikla.«

108
 31.

Kad se vratila u West End Central, Erika je otišla u Melanien ured. Vani se
u međuvremenu spustio mrak.
»Bicikl za prodaju kave pripada Janelli Robinson«, rekla je Erika.
»Identificirala ga je jedna prijateljica koja radi u hostelu katoličke mladeži u
Barbicanu, gdje je Janelle živjela. Uz bicikl smo također pronašli i Janellin
mobitel, odjeću i pribor za osobnu higijenu.«
Melanie se naslonila na stolcu. Doimala se umorno.
»Čekaj, čekaj«, rekla je podigavši ruku. »Zašto je nosila odjeću i osobne
stvari u biciklu za prodaju kave?«
»Pa, prema toj prijateljici...«
»Koja se zove ...?«
»Sada Pence. Ona tvrdi da Janelle nije voljela ostavljati stvari. Tu je naviku
stekla još u sirotištu.«
»U redu, jeste li uspjeli štogod izvući iz Janellina mobitela?«
»Tehnički tim pregledava ga po hitnom postupku ... Također sam upravo
doznala da smo pronašli mobitel Lacey Greene.«
»Gdje?«
»U šikari petsto metara od puba Blue Boar. Čini se da je ondje bačen. Bio
je isključen. Provjeravamo ima li na njemu otisaka prstiju.«
»Još uvijek vjeruješ da su ti slučajevi povezani?« upitala ju je Melanie.
»Naravno«, odgovorila je Erika. Bila je iscrpljena, i od nekoliko proteklih
dana i od Melaniena uvjerenja da povezanost slučajeva tek treba dokazati.
»Možeš li mi reći čime podupireš tu teoriju?«
»Sada radimo pod pretpostavkom da je Janelle oteta u blizini tunela u
Ulici Tuley«, objasnila je Erika.
»Ali nemate ništa konkretno što bi upućivalo na taj zaključak? Ni snimke
nadzornih kamera ni očevidaca?«
»Još ne.«
»Ona je možda ukrala taj bicikl i odlučila ga ostaviti u tunelu.«
»To joj je bio glavni izvor prihoda.«
»Da, ali ako ne nađemo konkretne dokaze da je oteta...«
»Oteta je, Melanie. Janelle i Lacey ubijene su na identičan način. Rane
sugeriraju da su nekoliko dana bile podvrgnute mučenju. Izgubile su na težini

109
i obje su umrle od velikog gubitka krvi nakon što im je presječena bedrena
arterija... Treba mi još ljudi za ovaj slučaj. Da sam imala više uniformiranih
policajaca, mogli smo pronaći mobitel Lacey Greene prije nekoliko dana.
Našli smo ga samo zato što je jedan uniformirani policajac danas
poslijepodne uhitio nekoliko klinaca koji su se drogirali na tom komadu
pustare. Morala sam moliti ljude u dvama drugim okruzima da
ispitaju susjede u Croydonu i Southgateu.«
»Erika, za tebe izravno radi šestero policajaca i četvero civila.«
»To nije dovoljno.«
»Imaš li iti kakvu predodžbu o tome kakav je ovo posao?« upitala ju je
Melanie ne mogavši prikriti bijes. »Imamo ograničen broj ljudi na
raspolaganju. Ti misliš da sam ja protiv tebe, ali to nije točno. Morala sam se
boriti da zadržiš Johna McGorryja.«
»Johna? Zašto? Što se dogodilo?«
»Nazvao me nadzornik Yale i zahtijevao da ga pošaljem natrag. Uspjela
sam to riješiti, on nikamo ne ide, ali morat ćeš raditi s onim što imaš.«
»Što ako taj tip otme još jednu ženu?«
»Ako to učini, Erika, onda ću ti naravno, dati sve raspoložive ljude«,
odgovorila je Melanie, a onda se okrenula računalu. »Ovaj je razgovor
završen.«
Erika je krenula prema vratima, a onda se vratila do stola.
»Melanie, radila sam na mnogo sličnih slučajeva. Ne kažem da imamo
posla sa serijskim ubojicom, ali ovdje postoje velike sličnosti. Dva ubojstva u
roku od malo više od četiri mjeseca. Možda postoje druga za koja ne znamo...«
»A obje znamo kako idu takvi slučajevi. On možda nestane, možda ne
ubije nikoga godinu dana... Da, moguće je da on to opet učini, ali ja ne mogu
planirati budžet na temelju onoga što bi se moglo dogoditi.
»To je smiješno. Cijeli protuteroristički odjel radi po tom načelu!«
»E pa, Erika, mi ne možemo.«
Erika se ushodala pred prozorom.
»Htjela bih odobrenje za apel javnosti.«
»Objavili smo crtež osumnjičenika u novinama i na Twitteru.«
»Tko odlazi na vražji Twitter da pomaže policiji rješavati slučajeve?«
viknula je Erika.
»Nemoj zaboraviti s kim razgovaraš. Ja sam ti nadređena. Možda sam
samo vršiteljica dužnosti...«
»Oprosti, možeš li molim te razmotriti mogućnost da organiziramo apel
za javnost.«
110
 »U vezi s kim?« upitala je Melanie.
»U vezi s Janelle i Lacey. Ne govorim o rekonstrukciji na Crimeiwatchu,
nego o konferenciji za medije. Za nacionalne vijesti. Ako ne raspolažemo
dovoljnim sredstvima, hajde da uključimo javnost. Stavimo im njihove
nestanke u glavu, pa neka otvore oči.«
»To je riskantno. Mediji bi mogli početi govoriti o još jednom serijskom
ubojici.«
»Neću spominjati mogućnost da je riječ o serijskom ubojici. Osim toga,
mediji u ovom trenutku raspredaju o dovoljno drugih sranja. Ljude više
zanima tko je predsjednik Sjedinjenih Država. Hoće li ih zabrinuti još jedan
bauk?« Melanie se nagnula naprijed i nasmijala, i Erika je nastavila: »Znam
da moraš gutati sranja s raznih strana, ali nemoj zaboraviti da je prevencija
zločina dio našeg posla. Pomogni mi da spriječim tog gada da to opet učini.«
»U redu, u redu, vidjet ću što mogu učiniti.«
»Hvala.«
»Uzgred, Erika, Sparksov je posljednji ispraćaj sljedeće srijede u dva sata
poslijepodne. Mislila sam da bi ti to željela znati. U Crkvi svetog Mihaela u
Greenwichu.«
»Sparks je bio vjernik? Pretpostavljam da je to pogreb?«
Melanie je kimnula. »Da, bio je katolik. Izgleda da će doći mnogo ljudi,
mnogi su zatražili dopuštenje za odlazak s posla. Namjeravaš ići?«
»Razmislit ću o tome«, rekla je Erika skrenuvši pogled s mrlje na sagu
pred pisaćim stolom. »Još jedna stvar. Je li ti se javio zapovjednik Marsh?«
»Nije, ja komuniciram sa zapovjednikom Masonom, on je zasada vršitelj
dužnosti.«
»Kako to misliš, vršitelj dužnosti?«
»Otkako je Marsh suspendiran... Nisi znala?«
»Nisam. Pokušavala sam ga nazvati. Zašto je suspendiran?«
Uto je zazvonio Melanien telefon. »Oprosti, ne znam. Moram se javiti.
Možeš li za sobom zatvoriti vrata?«
Erika se vratila u ured, gdje je unatoč kasnom satu još uvijek bila gužva.
Dakle, Marsh je suspendiran. Zašto joj nije rekao? Izvukla je mobitel i opet ga
nazvala, ali poziv je preusmjeren na govornu poštu.

111
 32.

Bila je subota navečer. Stvari su se ubrzale za Ellu Wilkinson nakon

telefonskog razgovora s Darrylom. Ella je mislila da razgovara s Harryjem
Gordonom i rekla mu da bi se rado našla s njim. Darryl je znao da bi njezin
entuzijazam mogao biti kratkog vijeka, a kad je entuzijastična, lakše ju je
manipulirati. Dogovorio je sastanak nedaleko od mjesta gdje ona živi, u
blizini Angela u Sjevernom Londonu. Bila je to dobra lokacija pokraj poteza
stambenih ulica, krcata netipičnim barovima i restoranima. Blizina centru
grada predstavljala je velik rizik, ali Darryl je zadržao hladnokrvnost.
Izmanipulirao je situaciju tako da je Ella vjerovala kako ona ima kontrolu, ona
je postavila zahtjev za prijateljstvo i ona je predložila sastanak... a sastanak
na njezinu teritoriju učinit će je još opuštenijom.
U sedam i četrdeset navečer Darryl je skrenuo u Ulicu Weston. Laknulo
mu je kad je vidio da promet nije gust. Bila je to mirna ulica, nekoliko ulica
udaljena od postaje podzemne željeznice Angel, a na kraju ulice nalazio se
jedan dobar otkvačeni bar - upravo onakvo cool mjesto kakvo bi netko seksi
kao Harry Gordon izabrao za prvi sastanak s djevojkom. Snijeg se baš počeo
topiti i mogao je čuti zvuk bljuzgavice pod kotačima auta. Provjerio je na
internetu gdje se nalaze glavne nadzorne kamere i uspio je izbjeći većinu
njih. Nije bio u stanju izbjeći kamere u naplatnoj zoni kad je dolazio u London,
ali to je važno samo ako ga traže. U nekoliko ulica oko mjesta gdje se
trebao naći s Ellom nije bilo nadzornih kamera, a pod uvjetom da nitko
ne vidi sam čin otmice, bio je siguran.
Provezao se pokraj bara, koji se nalazio na uglu glavne ceste i tihe
stambene ulice. Popriličan broj kuća imao je upaljena svjetla, ali ovo je bila
hladna noć, hladna subotnja večer, pa su ljudi imali pametnija posla nego da
vire kroz prozore. Usporio je se ugledavši taksi u retrovizoru, a onda se
zaustavio i pustio ga da prođe. Cesta je opet bila prazna. Uhvatio je volan
rukama u kožnim rukavicama i stao duboko disati.
Imat će samo jednu priliku da je ugrabi. Nekoliko je puta obišao blok i
parkirao stotinjak metara daleko od bara, ugasio svjetla i motor. U baru je
svirala glazba, ali izgledao je mirno. Prozori od mutnog stakla sjali su
crvenom bojom i osvjetljavali snijegom pokriveni pločnik. Pred vratima je
stajao izbacivač u golemom kaputu i vunenoj kapi, ali bio je zadubljen u svoj
mobitel.
Minute su prolazile dok je Darryl sjedio u mraku. U autu je postajalo
hladnije, pa mu je dah počeo izlaziti u struji pare. A onda ju je ugledao.
112
 Ella Wilkinson pojavila se malo dalje na ulici. Nosila je dug kaput, čizme i
torbicu prebačenu preko ramena. Duga tamna kosa vijorila je za njom dok je
energično hodala prema baru. Nije nosila ni šal ni šešir, željela je da joj se
tijelo vidi i cijeni.
Upalio je motor, pokrenuo auto i izašao na cestu, prolazeći pokraj bara
gdje je Ella stajala čekajući na uglu. Srce mu je malo poskočilo. Došla je! Doista
je ovdje da se nađe sa mnom! pomislio je. Zatim ga je obuzeo bijes. Došla je da
se nađe s Harryjem Gordonom. Upalio je žmigavac i usporio, skrenuo udesno
u pokrajnju ulicu i parkirao uz rubnik. Ulaz u bar sada je bio odmah iza ugla,
gdje se blago crveno svjetlo slijevalo van u tamu. I na Ellu koja je čekala na
ledenom pločniku. Prebacila je težinu tijela na drugu nogu i pogledala na sat.
Njezina izvanredna ljepota oduzela mu je dah. Unatoč hladnoći u autu, počeo
se znojiti.
Još jedan taksi došao je štropoćući iza ugla i polako prošao. Upotrijebio je
taj trenutak da izvuče zemljovid iz u pregratka za rukavice. Ispod njega ležala
je četvrtasta kožna palica s bijelim šavovima. Osjetio je njezinu težinu u
rukama. Kad je taksi prošao, provjerio je cestu. Bio je parkiran u sjeni samo
nekoliko metara od ugla. Na prozorima kuća s obje strane ceste nisu gorjela
svjetla.
Duboko je uzdahnuo. Još uvijek nije prekasno... Mogao bi jednostavno
otići. Srce mu brzo kucalo i osjećao je mučninu, ali ispunjavao ga je adrenalin.
Opet je pogledao Ellu koja ga je čekala, a onda je držeći palicu ispod
zemljovida otvorio vrata i izašao.

113
 33.

Ella Wilkinson pogledala je na sat. Bilo je osam i petnaest. Harry joj je

rekao da će doći u osam. Smrzavala se čekajući ga na pločniku ispred bara.
Vladala je sablasna tišina. Iza nje stajao je visok, tamnokosi izbacivač
cupkajući na mjestu, udubljen u igricu na mobitelu. Iz bara je dopirao
prigušeni žamor razgovora i lupkanje biljarskih kugla. Pogledala je oko sebe,
a izbacivač ju je odmjerio od glave do pete, primijetivši njezin duboko
dekoltirani crni topić i uske traperice. Opet se okrenula od njega i zakopčala
kaput sa sve većim osjećajem nemira.
Kad je otišla od kuće, njezina cimerica Maggie ležala je pred televizorom
u pidžami od flanela i spremala se pogledati The Voice.
»Ella, uzmi barem šal i vunenu kapu«, bila joj je rekla gledajući je preko
malih okruglih naočala. »Nijedan muškarac nije vrijedan upale pluća.«
»Danas će me prvi put propisno vidjeti, ne samo s internetskih
fotografija. Želim uživo izgledati još bolje«, odgovorila je prešavši rukom
preko gole kože u duboko dekoltiranom crnom topiću. »Prvi su dojmovi
važni.«
»Njegov će prvi dojam biti da si laka žena«, odvratila je Maggie. »Pošalji
mi SMS kad stigneš i ako odlučiš prenoćiti vani, dobro?«
»Naravno.«
»Obećavaš?«
»Obećavam.«
Osjećajući izbacivačev pogled na leđima, Ella je otvorila torbicu i
potražila mobitel.
»Oprostite«, začula je jedan glas. Okrenula se. Jedan čudni smeđokosi tip
štreberska izgleda stajao je u sjeni malo iza ugla zgrade. Nosio je preveliko
crno odijelo i šarenu leptir-kravatu. Zanemarila ga je i opet se usredotočila
na mobitel.
»Oprostite što vam smetam, možete li mi pomoći?« upitao ju je muškarac.
Opet se okrenula i promakla se bliže krugu svjetlosti koje su bacale ulične
svjetiljke. Muškarac je držao zemljovid i žmirkao. »Pokušavam pronaći
tematski pub Huligani. Ondje pjevam večeras na rođendanskoj zabavi.«
Izgledaš više kao loš komičar nego kao pjevač, pomislila je Ella.
»Taj je pub malo dalje niz cestu, prema postaji Angel«, rekla je i nehajno
mahnula rukom. Ruke su joj sada bile utrnule. Opet se okrenula mobitelu da
pogleda poruke.
114
 »Gledajte, oprostite što vas gnjavim, ali nemam pojma o Londonu, možete
li mi pokazati na karti?« upitao je. Imao je raširen zemljovid na haubi auta
koji je stajao uz rubnik i komično se hrvao s papirom na hladnom povjetarcu.
»Trebao bih nastupiti za koju minutu, gospođa slavi devedeseti rođendan...
Bilo bi dobro da stignem prije no što stara cura otegne papke.« Podigao je
pogled i nasmiješio se.
Unatoč svemu, Ella mu je uzvratila smiješak.
»Hajde. Samo brzo, smrzavam se«, rekla je spustivši mobitel u torbicu i
prišavši mu. »Zar nemate GPS?«
»Znam da bih ga trebao imati... ali ja sam pomalo tehnofob«. odgovorio je
počevši preklapati zemljovid. »Nisam odavde. Ako mi samo možete nabrzinu
pokazati, već kasnim.«
»Zašto spremate zemljovid?« upitala ga je.
Darryl je preklopio zemljovid do posljednjeg kvadrata i stavio ga na krov
auta.
»Harry neće doći«, rekao je.
»Molim?«
Oštro ju je pogledao, a njegovo prijateljsko štrebersko lice postalo je
grubo. Prije no što je stigla išta više reći, podigao je ruku. Osjetila je kako je
nešto pogađa u tjeme, a onda je sve utonulo u mrak.

115
 34.

Darryl je uhvatio Ellu prije no što je pala na tlo između auta i rubnika.
Brzim joj je kretnjama odvukao mlitavo tijelo oko auta do prtljažnika, otvorio
ga i oprezno je spustio na pripremljene tamnozelene ručnike.
Bar iza ugla ostao je tih, ali cestu su osvijetlila prednja svjetla automobila,
pa je brzo zatvorio prtljažnik. Automobil je projurio i na raskršću žmigavcem
pokazao da skreće nadesno, a onda nestao. Darryl je spazio jednu od Ellinih
cipela s visokom potpeticom na rubniku pokraj stražnjeg kotača. Podigao ju
je i ušao u auto.
Bio je neodlučan. Znao je da mora brzo djelovati, onesvijestiti je i staviti
u auto, ali izgledala je tako lijepo. Još je nije vidio iz takve blizine, imala je oči
zelene poput mačjih, a zapahnuo ga je parfem pomiješan s mirisom šampona
od manga. Doista se potrudila izgledati lijepo za Harryja.
Upalio je motor i krenuo malim puteljkom, a onda skrenuo nalijevo u tihu
slijepu ulicu koja je završavala redom garaža. Zaustavio je auto u sjeni i
izašao. Kad je otvorio prtljažnik, ugledao je Ellu kako leži na boku stenjući i
trepćući očima. Udario ju je u lice, jedanput, pa onda i drugi put. Morao se
obuzdati da je ne udari i treći put jer joj je nos počeo krvariti. Izvukao je mali
svijetli ručnik sa svojim izvezenim crvenim inicijalima i gurnuo joj ga u usta.
Zatim ga je prekrio srebrnom trakom za maskiranje, koju joj je dvaput
omotao oko glave. Čvrsto joj je svezao zapešća i noge, a onda joj je navukao
vreću za žito preko glave i labavo je pričvrstio oko vrata. Provjerio joj je
džepove kaputa i uzeo torbicu koja je još ležala prebačena preko ruke. Uzeo
joj ie mobitel, isključio ga i bacio natrag u torbicu. Prekrio ju je dekom i
zatvorio prtljažnik, ne zaboravivši ubaciti i cipelu koja joj je ispala.
Pogledao je slijepu ulicu. Na gornjim prozorima jedne kuće gorjela su
svjetla. Otišao je do kraja zatvorenih garaža i bacio ručnu torbicu u uzak
prolaz pun smeća.
Zatim se vratio u auto, namjestio retrovizor, okrenuo auto i krenuo na
dugu vožnju prema farmi.

116
 35.

Kad je došao na autocestu M25, počeo je padati snijeg. Unatoč kasnom

satu, promet je bio gust. Održavao je razmak od auta ispred sebe, ali mala
plava Honda iza njega bila mu je preblizu, isto tako nestrpljiva da stigne kući
kao i on. Svaki put kad bi promet krenuo brže naprijed, bojao se da će vozač
krivo procijeniti njegovu brzinu i stanje na cesti i udariti ga u prtljažnik.
Opustio se tek kad je skrenuo na cestu M20, na kojoj nije bilo nikoga osim
ralice koja ga je štropoćući mimoišla iz suprotnog smjera. Prošao je pokraj
prednjih dvorišnih vrata farme i nekoliko minuta vozio tihom cestom. Bio je
uključio brisače, ali sada je padao tako gust snijeg da je gotovo mimoišao
dvorišna vrata u živici. Prebrzo je skrenuo i morao nagaziti kočnicu. Auto je
usporio, ali udario je u metalne rešetke s grdnim treskom.
»Sranje!« viknuo je i izašao. Otišao je pred auto. Hauba je bila malo
ulubljena a boja ogrebena. »Sranje!« Otvorio je vrata, uvezao auto na
snijegom prekrivenu stazu u dvorištu i onda zatvorio vrata.
Želio je ugasiti prednja svijetla na pola milje dugom potezu ceste, ali
vidljivost je bila grozna i nije želio skrenuti u jarak. Činilo se da vožnja od pola
milje traje cijelu vječnost. Auto je škripao i njihao se, a kotači su nekoliko puta
zaglavili i počeli se okretati na mjestu u snijegu. Napokon je iza skupine
ogoljelog drveća ugledao sušaru. Osvijetljen prednjim svjetlima auta, okrugli
toranj s dimnjakom u obliku lijevka izgledao je sivo i tuđe. Prošao je pokraj
drveća i zaustavio se pred visokim okruglim tornjem, a onda je ugasio svjetla
i motor.
Vjetar koji je hučao preko otvorenih polja zatresao je auto, a kad je izašao
začuo je ječanje kljunasta dimnjaka na vjetru. Pričekao je da mu se oči
priviknu na mrak, a onda je sa stražnjeg sjedala auta uzeo metalni lokot za
volan. Janelle Robinson bila ga je iznenadila, počela se otimati rukama i
nogama kad ju je htio izvući iz prtljažnika. Kad ju je oteo u kolovozu, bio je
nepripremljen i improvizirao je, a ona mu je pružila žestok otpor i gotovo
uspjela pobjeći.
Otišao je do prtljažnika, obrisao snijeg i sagnuo se da čuje što se unutra
događa. Ništa nije čuo. Čvrsto je uhvatio lokot za volan i otvorio prtljažnik.
Deka iznad Elle odmah se počela puniti snijegom. Odmaknuo ju je i nije
mogao vidjeti pomiču li joj se prsa. Skinuo joj je vreću s glave i vidio da je vrlo
blijeda. Pritisnuo joj je lokot za volan u rebra i ona je malo zastenjala .Još
uvijek je živa.

117
 »Sada ću te izvući«, rekao joj je. Morao je podići glas kako bi nadjačao huk
vjetra i ječanja tornja. »Ako mi ne budeš pravila probleme, sklonit ću te s
nevremena i dati ti malo vode.«
Nagnuo se unutra, gurnuo jednu ruku pod njezin vrat a drugu pod noge i
izvukao je. Bila je viša i teža no što je očekivao. Oteturao je kroz snijeg do
velikih metalnih kliznih vrata na dnu okruglog tornja. Spustio ju je na tlo i
izvukao hrpu ključeva. Našao je pravi ključ i otključao lokot. Otvorio je vrata
i podigao Ellu s da. Unutra je bilo hladno, ali ne i ledeno. Laktom je pritisnuo
prekidač za struju i upalio golu žarulju koja je visjela sa stropa.
U sredini kružne prostorije nalazila se mala komora u kojoj se nekoć
palila vatra. Postojala su mala vrata kojima se ulazilo unutra, a zidovi su se
dizali ravno gore oko dva metra prije no što su se počeli širiti poput obrnutog
lijevka da bi se sreli s krovom. Darryl je nogom otvorio vrata. Pećnica je bila
kvadratna prostorija sa zidovima od crvene opeke bez prozora, tri metra
duga i tri široka, pougljenjena od mnogih godina loženja. Iznad je bila debela
metalna rešetka, koja je vodila u obrnuti lijevak od opeka, kamo se vrućina
dizala i sušila hmelj u maloj gornjoj komori. Iznad komore bio je niz ventila
koji su vodili u čunjasti lijevak ili ventilacijsku kapu.
Darryl je u sredinu komore bio smjestio veliki kavez koji je prije
upotrebljavao za prijevoz Grendel veterinaru. Sagnuo se i smjestio Ellu u
kavez, a onda joj odlijepio traku s usta. U polumraku je jedva mogao razabrati
da joj je nos prekriven grudicom osušene krvi. Zastenjala je.
Na jednoj strani kaveza visjela su dva lanca s lokotima. Omotao je jedan
lanac Elli oko vrata i provukao ga kroz mrežu kaveza i natrag unutra, a onda
je zaključao lokot. U jednom kutu kaveza stajala je velika dvolitrena boca
vode, koju je smjestio pokraj njezinih ruku.
Izašao je iz kaveza i otišao do stola u kutu na kojem je ležala mala
narančasta plastična kutija. Otvorio ju je i pripremio injekciju anestetika od
deset mililitara. Zatim se vratio unutra i shvatio da su joj oči sada otvorene i
da joj pogled hita naokolo, zbunjen. Pokušala je nešto reći, ali usta su joj bila
suha. Otvorio je bocu vode i ponudio joj je.
»Hajde, to je voda«, rekao je.
Srknula je malo i progutala.
»Tko ste vi?« hripnula je. »Gdje sam?«
»Zasukat ću ti ovaj rukav«, rekao je Darryl i povukao debeli rukav njezina
krznenog kaputa.
»Gdje sam?« hripnula je. »Molim vas. Zašto ovo radite?«
Kleknuo joj je na svezane noge i ona je jauknula. Slobodnom rukom
pritisnuo ju je na žičanu mrežu kaveza, gurnuo joj iglu u golu ruku i polako

118
joj istisnuo anestetik u žilu. Zatim je izvukao iglu i pritisnuo mjesto palcem.
Zastenjala je i zakolutala očima.
Tijelo joj je omlitavjelo. Darryl je podigao palac i posisao malu kapljicu
krvi s vrška. Zatim je uzeo drugi lanac, omotao joj ga oko zapešća i provukao
kroz pokrajnju žičanu mrežu i zaključao lokot. Opet joj je trakom začepio usta
i umotao je u plahtu.
»Tako. Sad se možeš odmoriti. Trebat će ti bistra glava. Na spoju si s
Harryjem. Harryjem Gordonom.« Nasmiješio se.
Izašao je iz pećnice i zatvorio vrata. Zatim je ugasio svjetlo, izašao iz
sušare, povukao vrata i zatvorio ih s blagim treskom. Zaključao je lokot i
odvezao se natrag cestom.

Bilo je toplo kad je ušao u ostavu za obuću, a Grendel je doskakutala i

liznula mu ruku. Kad je provirio kroz vrata dnevne sobe, vidio je da mu
roditelji gledaju televiziju. Otac je uspravno sjedio u fotelji pokraj prozora, a
majka je ležala na sofi s velikom čašom gina i tonika u ruci. Gledali su epizodu
Inspektora Morsea na kanalu ITV4.
»Zdravo, dušo«, pozdravila ga je majka ne skidajući pogled s televizora.
Uto se slika na velikom ravnom zaslonu televizora zamrznula i zamračila. »Za
Boga miloga«, rekla je.
»E sada, da vidimo tko je to«, rekao je John uzimajući daljinski i
nestrpljivo se naginjući naprijed.
Mary je nesigurno ustala i odgegala se do malog šanka koji je stajao uz
izbočeni prozor na dnu dnevne sobe. Nadzorne kamere s dvorišnih vrata
aktivirale su se na kretnje, a slika se prenosila na televizor u dnevnoj sobi.
»Hoćeš li mi napuniti posudu, dušo?« zamolila je Mary Darryla pružajući
mu malu posudu za led.
Na zaslonu se pojavila slika bijelog kombija koji se zaustavio ispred
dvorišnih vrata. Zanjihao se, a vrata su se počela otvarati. Uto se
slika nadzornih kamera promijenila u krupni plan boka kombija, iz kojeg
su dva momka gledala kolni prilaz i razmišljala o svojim mogućnostima.
U noćnoj viziji izgledali su sablasno zeleno, a oči su im bile dva bijela kruga.
»Ako imaju mozga, otići će«, rekao je John.
Kombi na snimci načas je ostao stajati, a onda je polako krenuo unatrag i
otišao, a dvorišna su se vrata zatvorila. Na televizijskom zaslonu opet se
pojavila slika epizode Inspektora Morsea.
»Cigani«, rekao je John. »Ne namjeravaju ništa dobro.«
»Možda su se izgubili«, odvratila je Mary rastegnutim glasom i smjestila
se natrag na sofo.
119
 »Nisi vidio ništa čudno kad si se dovezao natrag?« upitao je John Darryla
preko ramena kad je ovaj krenuo po led.
»Ništa.«
»Jesi li se lijepo proveo u pubu?« upitala ga je Mary.
»Jesam, našao sam se s nekoliko prijatelja...«
Nije se potrudio dovršiti rečenicu. Roditelji su mu već uronili u epizodu
Inspektora Morsea. Načas ih je gledao, okupane svjetlošću zaslona, izgubljene
u fiktivnom svijetu ubojstava, nesvjesne stvarnosti na kraju dvorišta.

120
 36.

Erikin telefon zazvonio je u subotu rano ujutro. Dezorijentirano je

otvorila oči i pokraj sebe ugledala Petersonova glatka i tamna mišićava leđa.
Prenoćila je u njegovu stanu i trebalo joj je nekoliko trenutaka da se sjeti da
joj mobitel nije priključen pokraj kreveta nego u kuhinji. Otišla je u kuhinju
baš kad je prestao zvoniti. Vidjela je da ju je zvao Crane, pa ga je nazvala
natrag.
»Šefice?« odgovorio je. »Imam snimke Janelle Robinson s nadzornih
kamera. Mislim da su od one večeri kad je nestala.«
»Gdje si?«
»U postaji. Ovdje sam cijelu noć.«
»U redu, donijet ću ti nešto za doručak. Stižem odmah.«
Prekinula je vezu.
Na pragu se pojavio Peterson, bunovnih očiju, navlačeći kućni ogrtač.
»Tko je to bio?«
»Crane misli da je našao snimku Janelline otmice«, odgovorila je Erika.
»Moram požuriti.« Napunila je čašu i stala piti vodu kad je primijetila da su
razgrnute zavjese na prozoru. Dvije stare gospođe stajale su na autobusnoj
postaji na cesti pred zgradom, gledale u stan i zgražale se. Erika je spustila
pogled i shvatila da na sebi ima samo gaćice. »Kvragu!« rekla je i sagnula se.
Peterson je otišao do prozora i navukao zavjese. Počeo se smijati. »To nije
smiješno!«
»To je gospođa Harper. Ona živi u susjednoj zgradi«, rekao je. »Vjerojatno
je krenula aranžirati cvijeće u crkvi.«
»No, krasno«, odvratila je Erika. »Sada više ne mogu dolaziti ovamo.«
»Zato što te vidjela golu?« nasmijao se Peterson. Prišao joj je, uzeo joj
čašu iz ruke i poljubio je. »Drago mi je što si ostala.«
»I meni«, odvratila je. Izgurala je stalan osjećaj krivnje iz glave. Krivnje
zbog toga što je uživala. Krivnje zbog toga što nekoliko sati nije razmišljala o
Marku. Pogledala je Petersona i shvatila da joj čita misli.
»Hajdemo«, rekao je.

Sat poslije stigli su u operativnu sobu u West End Centralu s vrućom

kavom i pecivom. Dočekao ih je raščupani i neobrijani Crane.

121
 »Hvala, umirem od gladi«, rekao je izvlačeći kiflu s čokoladom i ugrizavši
velik komad. Odveo ih je do laptopa na svom stolu i otvorio video-datoteku.
»Postoji nadzorna kamera na krovu zgrade u ulici Bermondsey, koja se nalazi
pokraj tunela na suprotnoj strani u ulice Tooley. Našao sam ovu snimku od
srijede, dvadeset četvrtog kolovoza.«
Pustio je snimku: cesta je načas bila prazna, a onda se pojavila leđima
okrenuta djevojka s dugom smeđom kosom, koja je vozila bicikl za prodaju
kave u tunel, gdje ju je progutala tama. Sat na snimci pokazivao je 19 sati i 32
minute. Nekoliko trenutaka poslije za njom je ušao crveni automobil.
»Pusti to još jedanput«, rekla je Erika.
Crane je vratio snimku do mjesta kad je auto prišao tunelu. »Zaustavi
snimku. Pogledajte.«
»Sranje«, rekao je Peterson. »Ne vide se tablice.«
»Da«, odvratio je Crane. »Auto je prljav, poprskan blatom.«
»Kvragu«, rekla je Erika. »I nitko ga nije zaustavio?«
»Čekajte. Pogledajmo dalje«, rekao je Crane. Uvećao je drugu snimku
pokraj snimke auta koji ulazi u tunel. »Ovdje imamo snimku nadzorne
kamere s druge strane tunela. Pustit ću dio od 19 sati i 31 minute...«
Na lijevoj snimci Janelle je ušla u tunel na biciklu, a slijedio ju je auto.
Pogledali su desni zaslon. Crane je ubrzao obje snimke, prošavši na objema
sedamnaest minuta do 19 sati i 48 minuta. Auto se pojavio iz tunela. Sam.
Erika je buljila u obje snimke i osjetila hladnoću.
»Koliko ste nakon ovoga pregledali snimke obje kamere?«
»Dvadeset četiri sata, šefice«, odgovorio je Crane. »Ni jedna djevojka ni
bicikl ne pojavljuje se ni na jednoj strani tunela.«
»Dakle, gad ju je stavio u prtljažnik«, zaključila je Erika.
»Kamo je auto otišao?« upitao je Peterson.
»Izbjegao je kameru u naplatnoj zoni. Provjerit ću koliko još mogu
slijediti njegovo kretanje kroz London. To bi moglo potrajati. Možda ga je
negdje zaustavila policija zato što mu se ne vide registarske tablice.«
»To je bilo u srijedu navečer«, rekla je Erika.
»Bilo bi zabilježeno... Dobio bi kaznu«, odvratio je Crane.
»Gotovo je nemoguće izbjeći nadzorne kamere u Središnjem Londonu«,
rekla je Erika.
»Ali uspio je dvaput ući i izaći, a da mu nismo mogli pročitati registarske
brojeve?« odvratio je Peterson.
»Namjerno je zablatio tablice, zar ne?« upitala je Erika.
»To je prilično riskantno.«
122
 »Ali to je tip koji otima žene«, rekao je Peterson. »Rizik ga uzbuđuje. A
dosad je imao sreće.«
»Ali sreća ga ne može pratiti dovijeka. A mi moramo spremno čekati
trenutak kad ga napusti.« Erika je opet pogledala video-snimku Janelle kako
biciklom ulazi u tunel, a odmah iza nje crveni auto. Shvatila je da nikad neće
doznati što se točno dogodilo Janelli u tih sedamnaest minuta.
Kao da je nestala s lica zemlje.

123
 37.

Ellina cimerica Maggie u nedjelju se ujutro probudila kasno. Rano je bila

legla u krevet i ostala spavati do sredine prijepodneva. Kad je izašla iz svoje
sobe na hodnik, sve je bilo tiho, što za nedjelju ujutro nije bilo neuobičajeno.
Ali ustanovila je da na mobitelu nema propuštenih poziva ni SMS-poruka, a
vrata Elline sobe bila su otvorena. Maggie je prošla pokraj drvene ograde
stuba na kojoj su visjeli njihovi poslagani ručnici, spremni da ih netko dohvati
na putu za tuširanje. Ellina soba nalazila se odmah pokraj kupaonice. Maggie
je pokucala i provirila u sobu. Krevet je bio pospremljen i još uvijek pun
odjevnih predmeta koje je Ella sinoć isprobavala. Njihov cimer Doug
otputovao je s djevojkom na praznike i vrata njegove sobe također su
bila otvorena. Maggie je zastala na vrhu stuba i osjetila da je obuzima nemir.
Otjerala je taj osjećaj i sišla u kuhinju.
Tijekom prijepodneva i poslijepodneva nekoliko je puta pokušala nazvati
Ellin mobitel, a kad se Ella još uvijek nije javila, Maggien je nemir prerastao
u paniku. Ella se nikad nije odvajala od mobitela. Bila bi joj poslala SMS da joj
kaže kako se neće vratiti kući.

U pet poslijepodne, kad je svjetlo već počelo blijedjeti, Maggie je navukla

debelu zimsku jaknu i otišla do bara. Vrata su bila zaključana, ali kad je
provirila kroz prozor, ugledala je jednu ženu koja je u žutim gumenim
rukavicama čistila pod i mladog momka koji je stavljao boce u hladnjak.
Pokucala je na prozor. Isprva se nisu osvrtali na nju, ali kad je zakucala jače,
žena je napokon otvorila prozor.
»Što hoćete?« oštro ju je upitala.
»Oprostite što smetam. Stanujem iza ugla... Moja je prijateljica sinoć bila
ovdje i nije se vratila kući...«
»Koliko ta vaša prijateljica ima godina?« upitala ju je žena. Imala je
izborano pušačko lice i kratku prosijedu kosu.
»Dvadeset.«
Žena se namrštila. »Pa, onda je vjerojatno srela nekog tipa. E sad, čeka me
posao.«
Htjela je zatvoriti prozor, ali Maggie je ispružila ruku. »Ne, to nije
dovoljno dobro. Mogu li zapitati vašeg barmena? Imam prijateljičinu
fotografiju.«

124
 Žena ju je nepovjerljivo pogledala, a onda je zaključila da punašna
djevojka u debeloj jakni prebačenoj preko pidžame od flanela ne predstavlja
naročitu prijetnju, pa je otvorila vrata.
Bio je to popularan bar, ali na sve slabijoj dnevnoj svjetlosti izgledao je
jadno. Stolice su ležale naslagane na stolovima, a prostorom se širio jak vonj
dezinfekcijskog sredstva.
»Sam, ova te djevojka želi nešto pitati«, obrecnula se žena, a onda je
podigla plastičnu kantu i izašla kroz vrata iza šanka.
Sam je bio zgodan muškarac s prstenom u nosu i kratkom obojenom
kosom. Toplo joj se nasmiješio.
»Tko je vaša prijateljica?« upitao ju je. Govorio je s australskim
naglaskom.
»To je ona. Zove se Ella Wilkinson«, odgovorila je Maggie podižući
mobitel s Ellinom fotografijom s Facebooka. Osjećala se glupo što razgovara
s barmenom odjevena u kaput i pidžamu. »Trebala je sinoć doći ovamo oko
osam. Je li bila ovdje?«
Sam je pogledao fotografiju i odmahnuo glavom.
»Nije. Sjećao bih se tako zgodne djevojke,.«
»Sigurni ste da sinoć nije bila ovdje?«
»Siguran sam...« Primijetio je njezino zabrinuto lice i nepočešljanu kosu.
»Upravo je došao izbacivač koji je sinoć radio. Pričekajte, pozvat ću ga.«
Otišao je do vrata kroz koja je čistačica izašla i pozvao čovjeka koji se zvao
Roman. Nakon nekoliko trenutaka pojavio se krupni debeljko sa spojenim
obrvama i obrijanom glavom. U ruci je držao zdjelu zadimljenih rezanaca.
»Što je?« upitao je s jakim ruskim naglaskom.
Sam mu je objasnio situaciju i doveo ga do Maggie. Roman je uzeo njezin
mobitel u veliku dlakavu ruku i pogledao Ellinu fotografiju.
»Da, sinoć je čekala vani«, rekao je.
»Nije ulazila?« upitala ga je Maggie.
Odmahnuo je glavom. »Nije. Neko je vrijeme stajala pred barom, a onda
je otišla.«
»Kamo?« upitala ga je Maggie.
»Kvragu, ne znam. Radio sam.« Gurnuo je u usta rezance na vilici i otišao.
Sam joj se nasmiješio kao da se ispričava.

Maggie je izašla iz bara. Spuštao se mrak. Pogledala je lijevo i desno

ulicom i osjetila da je obuzima beznađe. Opet je nazvala Ellin mobitel, ali
poziv je odmah otišao na govornu poštu. Vidjela je da je ulica pokraj bara
125
slijepa. Krenula je njome i došla do kraja, na kojem se nalazio red privatnih
garaža. Sve su bile zatvorene, a ulica prazna. Prišla je redu zimzelenih stabala
pokraj posljednje garaže i podigla ovratnik kaputa da se zaštiti od vjetra.
»Ovo je glupo«, promrmljala je. »Ella se vjerojatno cijeli dan ševi.« Već se
okrenula da ode, a onda je u malom prolazu između posljednje garaže i reda
zimzelenih stabala spazila odbljesak nečega bijelog i smeđeg.
Probila se do tog mjesta preko starih cigala i smeća i ugledala torbicu.
Ellinu torbicu. Sprijeda je bila poprskana krvlju. Kad ju je otvorila, unutra je
našla Ellin novčanik, ključeve i mobitel.
Stisnula je torbicu na grudi i počela plakati.

126
 38.

Darryl se u ponedjeljak ujutro probudio rano i izveo Grendel u šetnju. Bio

je mrak i vjetar je blago puhao preko polja stvarajući valovite nanose u
suhom prhkom snijegu. Kad je došao do sušare, otključao je lokot i povukao
vrata. Grendel je prva ušla njuškajući hladan zrak i prostor oko vrata pećnice.
Vjetar je hučao preko vrha ventilacijske kape dimnjaka.
Upalio je svjetlo i otvorio vrata pećnice. Ella se promeškoljila u kavezu,
zatreptala i počela jaukati u ritmu s vjetrom. Zadrhtala je. Vrat i zapešća bili
su joj privezani za kavez. Jedno joj je oko nateklo i zatvorilo se. Grendel je
obišla kavez i pronjuškala joj tjeme. Ella je pokušala odmaknuti glavu od
rešetaka, a Grendel je potmulo zarežala.
»Molim vas, molim vas...« počela je.
»Ne boj se. Ne može ti nauditi«, rekao joj je Darryl. Ella nije skidala pogled
s njega, bolno iskrivivši vrat kad je otišao iza nje kako bi potapšao Grendel po
glavi.
»Podigni ruke«, rekao joj je.
»Ne, ne, ne, ne više, molim vas...«
»Neću te ozlijediti. Digni ruke. Smjesta.«
Podigla je zakrvavljene ruke s prljavim noktima i trgnula se kad je gurnuo
malu bocu kroz žičanu mrežu.
»Uzmi je i popij«, rekao je. Uzela ju je svezanim rukama. Gledao je kako je
provjerava i, kad se uvjerila da je još neotvorena, stavlja među gola koljena i
trepćući je otvara zveckajući lancima, a onda podiže ruke do usta i pije.
»Hvala«, rekla je bez daha. Darryl je otišao oko kaveza i stao pred nju.
»Moji roditelji imaju novac«, rekla je. »Platit će.« On je čučnuo na pete i
pogledao je primijetivši kako joj svjetlost koja je ulazila u pećnicu baca
kvadrate žičane mreže na lice.
»Ne želim novac... Tvoja je prijateljica zabrinuta za tebe.«
»Moja prijateljica?«
»Jedna od onih plavokosih gadura s kojima radiš u kafiću. S kurvinskom
tetovažom na zapešću.«
»Cerys?« upitala je. »Odakle znate Cerys?«
»Znam Cerys jer znam tebe. Misliš da sam te oteo nasumce? Ti me se
doista ne sjećaš, zar ne?«

127
 Ellino zdravo oko jurnulo je lijevo-desno dok se pokušavala sjetiti gdje ga
je vidjela.
»Bio sam u tom kafiću toliko puta, na pauzama za ručak. Uvijek si mi se
nasmiješila i pitala me kako sam...«
»Oh, da. Da. Sjećam se.«
»Kako mi je ime?«
»Ja, ja...« Zatresla je glavom, a na natečenim očima pojavile su joj se svježe
suze.
»Hajde, Ella. Toliko si mi puta napisala ime na šalicu kave ...«
»Znam ga, samo sam umorna i gladna.«
» LAŽLJIVICE! « viknuo je i udario šakom vrh kaveza. »Jebena
LAŽLJIVICE! Ne znaš me. Nije ti stalo.«
Grendel je zalajala i stala uznemireno obilaziti kavez.
»Stalo mi je. Kad biste mi dali priliku da vas upoznam, sigurna sam da
biste mi se svidjeli. Sigurna sam...«
Darryl se uspravio i stao obilaziti kavez baš kao i Grendel.
»Razgovarali smo o stvarima, Ella. Rekao sam ti da živim na farmi i da je
ovdje proizvodimo organsko mlijeko ... Pričao sam ti o svom psu... Ista si kao
i sve druge.«
»Nisam, ozbiljno vam kažem, nisam!«
»Jesi. Samo još jedna zgodna kuja. Kuja koja se poigrava s muškarcima.
Stvaraš dojam da ti se sviđamo, ali zapravo ti je svejedno. Samo se želiš
poigravati s nama. Iskoristiti nas!« Sada je vikao na nju razrogačivši sitne oči.
Grendel mu se pridružila lajanjem. Darryl je prestao i primirio se. Opet je
čučnuo pokraj kaveza. Miran. Nagnuo se prema njoj. »Ella, da si se barem
mogla sjetiti mog imena, pustio bih te. Ali ne. Umrijet ćeš, Ella.«
Pljunula mu je u lice.
»Ti si jezivi mali čudak«, viknula je. »Nijedna te žena ne bi ni dotaknula!«
Darryl je otišao iza njezinih leđa, zgrabio lanac i povukao ga pritisnuvši
joj vrat o žičanu mrežu. Počela se gušiti. Pokušala je podići ruke, ali lanac koji
joj je sputavao zapešća zaustavio ih je nekoliko centimetara od prsa.
Napokon, kad joj je lice poprimilo plavu boju, Darryl je pustio lanac, a ona je
pala naprijed kašljući i dašćući. Otvorio je vrata i Grendel je odskakutala van.
»Nitko te ne traži«, rekao joj je. »Nikom nije stalo do tebe.« Izašao je iz
pećnice i ugasio svjetlo.
Povukao je velika klizna vrata, zaključao lokot i krenuo za Grendel prema
jezeru.

128
 Vratio se u kuću u sedam, doručkovao i onda uhvatio vlak za London u
osam sati.
Na ručak je otišao u Bay Organic Café. Bio je pun uredskih radnika koji su
birali hranu na šanku za salate. Zadržao se kod košarica s kruhom slušajući
Ellinu kolegicu Cerys, koja je radila na izlaznoj blagajni i razgovarala s
muškarcem koji je vjerojatno bio voditelj.
»Nije nikakav problem nazvati je, zar ne?« govorila mu je. Pomalo je
podsjećala na Ellu, premda nije bila tako lijepa. Voditelj, zgodan muškarac
živahne smeđe kose, mučio se da zamijeni kolut na blagajni. Odgovorio je
neodređenim mrmljanjem, a Cerys je nastavila. »Ella nema stalnog dečka.
Studenti žive u nestvarnom svijetu zabava i pića. Čula sam je čak kako
spominje droge.«
Dok je govorila, jednu je ruku držala na boku i motala pramen duge plave
kose. Stalo joj je samo do toga da se ugura u njegov krevet, pomislio je Darryl.
Prišao je izlaznoj blagajni. Voditelj je u međuvremenu uspio namjestiti kolut
papira.
»Ellu su mi preporučili prijatelji njezinih roditelja«, rekao je. »Ona je
pouzdana. Ne shvaćam zašto nije nazvala. Nazvat ću ih.«
Cerys se okrenula Darrylu, ali pogledom je nastavila pratiti voditelja koji
je izašao na stražnja vratio dućana.
»Mogu li dobiti mali kapučino?« zamolio je Darryl.
»Kako se zovete?« upitala je podižući papirnatu šalicu i crni marker.
»Skank.«
Načrčkala je ime a onda se pokolebala i pogledala ga.
»Oprostite, kako ste rekli da se zovete?«
»Prezime je Skank, ime Cerys...« Izgledala je zbunjeno i napokon ga
primijetila, još uvijek držeći marker iznad šalice. Darryl je nastavio:
»Oprostite, to je vaše ime. Cerys Skank. Vaš je voditelj oženjen, Cerys. Ima
dvoje male djece... Razmislite o tome.«
Ostavio ju je otvorenih usta i izašao na glavnu ulicu Borougha. Znao je da
je upravo učinio idiotsku stvar, ali vrijedilo je vidjeti joj izraz na licu. Sve su
žene kuje i čovjek mora znati kako da s njima postupa.
Pomislio je na Ellu na farmi i shvatio je da će večeras biti ona noć.

129
 39.

Erika je dobila malu sobu na kraju zajedničkog ureda u West End

Centralu, u koju su jedva stali pisaći stol, stolac i ormarić za dokumente. Imala
je uski prozor s pogledom na stražnji dio zgrade. Erika je nije mnogo
upotrebljavala, radije je ostajala s timom u ostakljenim pregradama, ali
danas poslijepodne, dok se primicalo vrijeme apela za javnost, trebalo joj je
vrijeme i prostor da razmisli što će reći. Duboko je suosjećala sa žrtvama.
Poput mnogih slučajeva na kojima je tijekom godina radila, nisu je progonile
samo grozne okolnosti smrti žrtava, nego i činjenica da su njihovi životi
ugašeni prerano. Mlade žene s toliko života pred sobom: karijerama, bebama,
praznicima i svim onim radostima koje su im sada oduzete.
Začulo se kucanje na vrata i ušao je Peterson. Ugledao joj je izraz lica i
pisaći stol prekriven dokumentima.
»Hej, upravo sam telefonski razgovarao s našom glasnogovornicom
Colleen. Apel bi trebao biti dobro posjećen, pa želi upotrijebiti veću
konferencijsku dvoranu u hotelu Thistle u Maryboneu.«
»Hvala«, odvratila je Erika. Peterson je zatvorio vrata, otišao iza njezina
stolca i počeo joj masirati vrat.
»Ovo je dobro, ali ne sada«, rekla je odgurnuvši mu ruke.
»Erika, sva si napeta.«
»A ti si u mom uredu. Na poslu smo.« Izmaknula se pod njegovim rukama
i okrenula na stolcu da ga pogleda.
Peterson je zaškiljio svijetlosmeđim očima. »U tvom smo uredu. »Vrata
su zatvorena.«
Opet je okrenuo stolac i ponovno joj počeo masirati ramena.
»To je zbog tvog kreveta... Nisam naviknuta spavati na tako mekom
krevetu«, rekla je zabacivši glavu i uživajući u oslobađanju napetosti u
ramenima.
»Erika, to je jako skup madrac, napravljen da se prilagođava djelu.«
Uto se začulo kucanje na vrata i u ured je ušla Mossova, upravo u trenutku
kad je Erika rekla. »Pa, za mene nije dovoljno tvrd...«
»Oprostite, jesam li došla u nezgodnom trenutku?« upitala je Mossova
gledajući jedno pa drugo. Peterson je spustio ruke.
»Ne, samo... U redu je«, odgovorila je Erika i počela listati papire pred
sobom.

130
 »I govorili smo o tvrdoći mog madraca ...«, objasnio je Peterson obišavši
stol.
»Taj je madrac napravljen od memorijske pjene«, dodala je Erika. »Vrlo
je mekan.«
Nastala je neugodna stanka.
»Hvala Bogu na tome«, nacerila se Mossova. »Ali jedan moj prijatelj
probao je Viagru i kaže da mu je to promijenilo život... Drugi prijatelj smatra
da je smijeh najbolji lijek, ali pretpostavljam da to nije baš od pomoći kad
stvari postanu mekane.«
»Mekani je madrac dobra stvar«, obrambeno je rekao Peterson. Erika i
Mossova počele su se smijati. »Jest!«
»Daj, samo se šalim«, rekla je Mossova gurnuvši Petersona laktom.
»Idiot.« On se nacerio. Erika je bila sretna što su dobili priliku da se nasmiju,
makar i načas. To je razbilo napetost.
»U redu, u redu«, rekla je. »Nalazimo se na radnom mjestu. Ponašajmo se
u skladu s tim.«
»Naravno, oprostite«, odvratila je Mossova. »U redu, došla sam vas pitati
hoće li Janellina prijateljica Sada Pence iz hostela katoličke mladeži
sudjelovati u apelu za javnost?«
»Kad sam razgovarao s njom, stekao sam dojam da je ona najbliže obitelji
što je Janelle imala«, rekao je Peterson.
»Colleen je upravo doznala da Sada ima još jedan posao«, rekla je
Mossova. »Radi kao erotska plesačica u jednom od otrcanijih klubova u
Sohou.«
»Sranje«, odvratila je Erika. »Ako je stavimo pred kamere, novine bi to
mogle iskopati i staviti na sva zvona...«
»Problematični dvostruki život najbolje prijateljice žrtve ubojstva«,
složio se Peterson.
»Kao da Laceyna veza s Geraldine Corn nije dovoljan problem«, dodala je
Mossova. »Znate kako to ide. Da je lezbijka, tada to ne bi bilo tako važno, ali
činjenica da se nalazila i s muškarcima i sa ženama, pa, to je malo previše, pa
novine iznenada počnu moralizirati.«
»U redu, mogu nešto dodati kako bih apelirala u Janelleino ime«, rekla je
Erika. »Reci Colleen da ću joj u roku od nekoliko minuta poslati e-maill«
»Da, šefice«, odgovorila je Mossova i izašla iz ureda.
Erika se okrenula i zabuljila kroz mali prozorčić u mali kvadrat betonskog
dvorišta.

131
 »Janelle nije imala nikoga. Nikoga u životu i nikoga u smrti«, rekla je.
»Kako se to dogodi? Životi nekih ljudi puni su prijatelja i obitelji, a drugi
prolaze kroz život sami.«
»Ti imaš mene«, odvratio je Peterson. »To znaš, zar ne?«
»Nisam govorila o sebi.«
»Znam.«
»Hvala, James... Ali moram nastaviti«, rekla je, licem još uvijek okrenuta
prozoru.
Peterson je izašao i zatvorio vrata. Tek se tada Erika okrenula i obrisala
suzu.

132
 40.

Erika je poslijepodne otišla u Hotel Thistle gdje se u velikoj

konferencijskoj dvorani trebao održati apel za javnost. Red velikih prozora
gledao je na oblačno sivo nebo i sve veći promet oko Marble Archa. Odveli su
je da vidi Laceyne roditelje, Charlottu i Dona, koji su čekali u manjoj susjednoj
prostoriji. Izgledali su kao da su se smežurali dok su sjedili s Colleen,
krupnom ženom kratke tamne kose. Colleen je sjajno obavljala svoj posao, ali
to je djelomice značilo da nema osjećaj za situaciju i da zanemaruje ljudski
faktor.
Kad se Erika približila stolu, Colleen im je hitro pokazivala na iPadu
Laceyne fotografije koje su odabrali za uporabu tijekom apela. Bile su to
nedužne, zaigrane fotografije. Lacey kako drži malu prugastu mačkicu u
dvorištu iza gredice narcisa. Lacey kako se ozareno smiješi u objektiv na
maturi, Lacey kako sjedi bosonoga na sofi u svijetloplavom kućnom haljetku.
»Na ovo fotografiji izgleda dražesno«, rekla je Colleen ispruživši vrat da
je vidi. »Ubila bih da mogu imati tako gustu sjajnu kosu...« Uto je ugledala
Eriku i pozdravila je, a onda joj je zazvonio mobitel, pa se ispričala.
Don i Charlotte gledali su je kako se udaljava.
»Ta se žena vrlo nezgodno ponaša«, rekla je Charlotte.
»Da, porazgovarat ću o tome s njom«, odvratila je Erika. Mogli su čuti
Colleen kako u hodniku telefonom govori nekom novinaru da bi trebao
požuriti jer mu čuva mjesto u prvom redu.
»Hvala vam što ste pristali ovo učiniti, gospodine i gospođo Greene«,
rekla je Erika i sjela na Colleenino ispražnjeno mjesto. »Neću vas pitati kako
se osjećate. Znam da vam je sve ovo grozno teško.«
»Je li ovo svima samo predstava?« upitao je Don. »Ne mogu se otresti
dojmu da smo samo zabava.«
»Uvjeravam vas da ništa u vezi s ovim nije zabava«, odvratila je Erika.
»Colleen se možda neprikladno ponaša, ali ona sve ovo čini kako bi osigurala
da što je moguće više novina i TV postaja dobije informaciju o smrti vaše
kćeri.«
Načas su šutke razmišljali o tome.
»Što je s drugom djevojkom?« upitala je Charlotte. »Gdje je njezina
obitelj?« Erika je ukratko opisala Janellinu situaciju. »Znam da to zvuči
grozno, ali nadala sam se da ću upoznati Janellinu majku. Čini se da nitko ne
shvaća što proživljavam. Mislila sam da bi ona mogla... «
133
 »Rekli ste da ćete uhvatiti čovjeka koji je ovo učinio našoj Lacey«,
zahtijevao je Don. »Što se događa?«
»Neću vam lagati. Taj čovjek vješto skriva trgove. Čini se da dobro
poznaje London i dosad ga je služila sreća.«
»Jeste li sigurni da je riječ o muškarcu?« upitala je Charlotte.
»Da, upravo sam dobila vijest o uzorcima DNK koji su nađeni na Lacey i
Janelle.«
»O kakvim uzorcima?« upitala je Charlotte s izrazom užasa na licu.
»S vlasi. Dva mala uzorka vlasi. Analizirali smo ih i ustanovili da pripadaju
muškarcu i bijelcu. Ali nema ga u policijskoj datoteci uzoraka DNK. Ja sam
radila na mnogim slučajevima ubojstava poput ovoga, i oni uvijek naprave
neku pogrešku. Imamo njegov DNK. Znamo da vozi Citroën C3, upotrijebio ga
je dvaput i prikrio je registarske tablice.«
»Zašto ne nabavite popis imena svih ljudi koji posjeduju takav
automobil?« zahtijevao je Don.
»Mogli bismo, ali to je čest model. Ima ih tisuće u Ujedinjenom
Kraljevstvu.«
»Taj čovjek ne zaslužuje živjeti na ovom svijetu nakon onoga što je
učinio!« rekao je Don lupivši šakom o stol.
»Ne mogu podnijeti misao da nas on možda gleda na televiziji«, bijesno je
dodala Charlotte. »Neću plakati. Ne želim mu pružiti to zadovoljstvo.«
Don ju je zagrlio. »Ja ću govoriti, dušo.« Zatim se okrenuo Eriki. »Mislite
da će ovo donijeti uspjeh?«
»Apeli javnosti u prošlosti su nam dali ključne informacije u sličnim
slučajevima«, odgovorila je Erika.
»>U sličnim slučajevima< Mislite na serijske ubojice, zar ne?«
»Nisam to rekla. Serijski ubojice vrlo su rijetki i ne želimo trčati pred
rudo. Želimo se držati činjenica.«
»Nemojte mi prodavati sranja«, rekao je Don gledajući je ravno u oči.
»Nikad to ne bih učinila«, odvratila je Erika.
Uto se Colleen vratila s telefonskog razgovora. »U redu, gospodine i
gospođo Greene, ostalo nam je još dvanaestak minuta do početka. Gotovo su
svi novinari ovdje i trebali bismo imati punu kuću.«
Žurno se udaljila ostavljajući Laceyne roditelje da probave frazu »puna
kuća«.
Uto je zazvonio Erikin mobitel i ona se ispričala. Otišla je hodnikom i
našla kut udaljen od ljudi koji su ulazili i izlazili. Pokraj nje prošao je jedan
tehničar noseći visoki reflektor na postolju i žvačući napola pojedeni uštipak.
134
 »Zdravo, šefice«, rekao je John. »Možete li razgovarati?«
»Ne dugo. Što se događa?«
»Stigla je jedna prijava o nestanku. Označena je jer zvuči slično.«
»Slično našem tipu?«
»Da. Nestala je osoba dvadesetogodišnja studentica po imenu Ella
Wilkinson. U subotu navečer trebala se naći s jednim tipom kojeg nikad prije
nije vidjela u baru pokraj Angela u Sjevernom Londonu. Otišla je od kuće
malo prije osam navečer i nije se vratila.
Njezina cimerica našla je u nedjelju kasno poslijepodne njezinu ručnu
torbicu bačenu iza ugla bara. Ella je prije razgovarala s tim tipom preko
interneta. Izbacivač kluba kaže da ju je vidio, a ubrzo nakon toga ulicom
pokraj bara prošao je crveni Citroen C3. Zatim mu je nešto drugo odvuklo
pozornost, a nekoliko minuta poslije više je nije bilo.«
»Sranje«, rekla je Erika s iznenadnim osjećajem malodušja. Pogledala je
na sat. Do početka konferencije za tisak ostalo je manje od deset minuta. »Je
li ikad prije nestajala? Ima li prethodnih slučajeva?«
»Nije, ona je studentica u St Martinsu, ozbiljno shvaća studij, potječe iz
stabilne obitelji. Upravo sam vam poslao e-mail s njezinom fotografijom i
podacima... Mislite li da biste je trebali spomenuti?«
»Spomenuti?«
»U apelu za javnost, šefice. Pogledajte fotografiju: ona izgleda baš kao
Janelle Robinson i Lacey Greene. Spominje se crveni automobil...«
»Ali ne i registracijske tablice?«
»Ne... Šefice, ona je nestala prije tri dana. Prijava nestanka stupila je na
snagu prije četrdeset osam sati. Ako radimo pod pretpostavkom da ih taj tip
drži negdje tri do pet dana...
Uto se na dnu hodnika pojavila Colleen i rukom pozvala Eriku.
»Johne, nemamo vremena, upravo će početi prijenos uživo...« Erika je
dlanom prekrila slušalicu dok su dva muškarca bučno prolazila noseći veliki
stol.
»Ali što ako je ta Ella žrtva broj tri, šefice? A možda je još živa...«
Erika se kolebala. Mogla je čuti glasni žamor iz konferencijske dvorane
na kraju hodnika, a Colleen je sada pozdravljala sredovječnog novinara u
društvu prosijedog kamermana.
»Dovraga!« rekla je Erika. »Je li obitelj obaviještena?«
»Policajci su na putu da ih službeno izvijeste, ali izgleda da je cimerica već
razgovarala s njima.«
Erika je osjetila da joj srce lupa, ali nije bilo vremena.
135
 »Johne, konferencija za medije organizirana je oko postojećih žrtava.
Moramo biti sigurni prije no što počnemo govoriti o otmici još jedne
djevojke. Je li Melanie u svom uredu? Što ona misli?«
»Poslao sam joj SMS, ali ona je danas otišla na neko savjetovanje.«
Novinari su se sada premjestili u konferencijsku dvoranu, a Colleen je
prišla Eriki i rekla: »Erika, moramo te malo našminkati da pred kamerama
ne izgledaš tako iscrpljeno.«
»Johne, doznaj koliko možeš i stupi u vezu s Melanie. Ja moram ići.«
Prekinula je vezu, duboko uzdahnula i krenula za Colleen prema
konferencijskoj dvorani s mučnim osjećajem u želucu.

136
 41.

Apel za javnost uspješno je okončan u tri sata poslijepodne. Kanal BBC

News prenosio ga je uživo, ali glavnu će podršku dobiti na večernjim
vijestima i u kasnim izdanjima londonskih besplatnih novina.
Erika se vratila u West End Central s osjećajem iscrpljenosti i zatekla svoj
tim kako žurno radi na prikupljanju informacija o najnovijoj nestaloj osobi,
Elli Wilkinson. Prišao joj je Crane, a mogla je vidjeti da Mossova, Peterson,
John i ostali njezini ljudi primaju telefonske pozive.
»Zdravo, šefice«, rekao joj je. »Dobar posao s apelom.«
»Je li doveo do kakvih korisnih informacija?« upitala ga je Erika.
Ostakljeni pregradak pokraj njihova, koji se službeno i prilično ambiciozno
zvao »prostorijom«, oslobođen je za primanje poziva u vezi s apelom, a četiri
su policajca dobila zadaću da dežuraju uz telefone. Svi su sjedili u tišini i radili
na svojim računalima.
»Još nije. Ne znam hoćemo li što dobiti dok se apel ne prikaže ponovno s
brojevima telefonskih linija.«
»Javite mi ako što stigne«, rekla je Erika.
Otišla je u svoj ured da obavi neke telefonske pozive i da pokuša dobiti
na telefon Melanie Hudson, koja s nalazila na savjetovanju u Birminghamu,
no ona se još uvijek nije javljala.

***

Malo prije pet poslijepodne Crane joj je pokucao na vrata.

»Imam na liniji čovjeka koji želi razgovarati s vama. Kaže da je otac Elle
Wilkinson.«
Erika je spustila olovku i slijedila Cranea do prostorije s telefonima. Dva
policajca koja su sjedila i radila podigla su pogled kad je došla. Plavokosi
policajac dodao je Eriki slušalice i ona ih je stavila na glavu.
»Je li to Erika Foster?« oštro je zapitao odsječni sjevernjački glas.
»Da. Mogu li pitati tko zove?«
»Nije li vam ona djevojka rekla? Ja se zovem Michael Wilkinson. Ella je
moja kći.«
»Dobar dan, gospodine Wilkinson. Žao mi je što vam je kći nestala.«

137
 Erika je shvatila da se vijest u međuvremenu proširila i da su Mossova,
Peterson i John došli na njezinu stranu staklene pregrade da slušaju
razgovor. Dala je znak Mossovoj, koja je uzela slobodne slušalice, stavila ih
na glavu i utaknula kabel u telefonski aparat.
»Gledao sam vaš apel za javnost, inspektorice Foster. Nije mi jasno zašto
niste spomenuli i Ellu?«
»Gospodine Wilkinson, još uvijek pokušavamo ustanoviti je li nestanak
vaše kćeri povezan s...«
»Nemojte mi lagati, ženo!« viknuo je Wilkinson. »Ja sam viši nadzornik u
mirovini!«
Erika je pogledala Mossovu, koja je privukla tipkovnicu i počela tipkati.
»Nisam to znala, gospodine. Žao mi je...«
Mossova joj je pokazala zaslon računala, na koji je izvukla fotografiju
višeg nadzornika Michaela Wilkinsona, mršavog prosijedog muškarca
svijetlosmeđih očiju. Nosio je večernje odijelo na nekom službenom
primanju. Erika je ustima oblikovala riječ »sranje.«
»Već nekoliko sati pokušavam naći nekoga u metropolitanskoj policiji tko
zna što govori! Prebacuju me s linije na liniju...« Glas mu je napukao. »To je
potpuni kaos! Nisam više znao što da radim, pa sam nazvao jebeni broj za
pomoć koji je naveden na vijestima.«
»Mogu vas ponovno nazvati, gospodine, ako...«
»Zašto bih želio da me ponovno nazovete? Upravo razgovaramo! Sada mi
recite sve što znate.«
»Gospodine, nismo...«
»Poštedite me sranja! Vidio sam dosjee o dvjema djevojkama i imam
informacije o nestanku svoje kćeri. Recite mi istinu. To je sve što tražim.
Mislim da zaslužujem istinu!«
Erika se osvrnula oko sebe i spazila da su dva policajca u međuvremenu
završila svoje razgovore i da sada bulje u nju.
»Gospodine, možete li pričekati pola minute? Želim prebaciti vaš poziv
na liniju u svom uredu, kako bismo mogli razgovarati privatno.«
Erika, Mossova i Peterson brzo su otišli u Erikin ured i zatvorili vrata, a
Erika je opet preuzela poziv. Objasnila je Wilkinsonu sve što zna i rekla mu
da je obavještena o nestanku njegove kćeri manje od deset minuta prije
početka apela.
Malo se smirio. »Lokalna policija nije mi mnogo toga rekla... Dva policajca
svratila su u kuću baš kad se apel za javnost prikazivao na vijestima. Čini se
da je Ella dodana na dug popis odbjeglih i nestalih osoba... Morao sam pozvati

138
liječnika jer je mojoj ženi pozlilo... Godinama sam radio u policiji, a sada sam
na drugoj strani. Bespomoćan.«
Erika mu je dala broj svog telefona i obećala da će poslati policajca za
vezu s obitelji kojemu je dodijeljena njegova kuća. Kad je završila razgovor,
nastala je tišina. Mossova je sjedila za stolom i radila na računalu.
»Jadan čovjek«, rekao je Peterson.
Erika je kimnula. »Imao je potpuno pravo vikati. Nisam mu imala što reći,
ne znamo ništa. Naš tip, tko god bio, sigurno nam se smije.« Naslonila se na
rub stola i protrljala oči. Trebala sam inzistirati da uključim Ellu u apel za
javnost, pa tko jebe posljedice.«
»Još uvijek ne možemo biti sigurni da ju je oteo isti čovjek«, odvratila je
Mossova. »Crane opet pokušava pronaći sve eventualne snimke nadzornih
kamera, ali to bi moglo potrajati.«
»Moramo ustanoviti imena i adrese svih vlasnika Citroëna C3 u Londonu
i na jugoistoku«, rekla je Erika.
»Moglo bi ih biti stotine, ako ne i tisuće«, odvratio je Peterson.
»A što nam drugo preostaje? To je jedini zajednički nazivnik u svim
slučajevima. Stupite u kontakt s prometnim uredom.«
»U redu, to ću ja obaviti«, rekao je Peterson.
Erika je zgrabila kaput s naslona stolca i izašla iz ureda. Sišla je stubama
u prizemlje i izašla na glavni ulaz. Na pločniku je stajala jedna žena iz
kriminalističkog odjela i pušila.
»Oprostite što pitam...«, počela je Erika. Žena je bez riječi podigla pogled
i ponudila joj cigarete. Erika je izvukla jednu iz kutije i nagnula se da joj žena
pripali. »Hvala«, dodala je otpuhujući dim u hladni zrak. Iza gradskih svjetala
nebo je bilo mutno i smeđe. Iz susjedne ulice dopirali su zvukovi alkoholičara
koji su se kretali između pubova. »Ovo mi je prva cigareta u nekoliko
mjeseci.«
Žena je dovršila svoju cigaretu i prignječila zažareni opušak na pločniku.
»Ako već moramo umrijeti, barem možemo uživati«, rekla je i vratila se
stubama u zgradu.
Ženine riječi ostale su Eriki u glavi dok je pušila. Cigareta je zadovoljila
potrebu, ali osjećala je samo odbojnost. Uzela je mobitel iz džepa i nazvala
Marsha. Ovoga puta dobila je odgovor da broj više nije dostupan. Spustila se
niz popis brojeva kako bi našla broj Marshove žene Marcie, ali nije ga imala.
Palo joj je na pamet da bi mogla otići do njegove kuće, ali bilo je kasno, a nije
imala energije da se suoči s njime.
»Gdje si, Paule Marsh?« upitala je buljeći u mobitel, a onda ga je gurnula
natrag u džep.
139
 42.

Bilo je kasno polijepodne i Darryl je pogledao svoje kolege u zajedničkom

uredu kako tiho rade. Znao je da oni malo toga obavljaju, baš kao i on, ali svi
su dobro glumili da su zaposleni.
»Možeš se početi pakirati«, rekao mu je glas iza leđa. Okrenuo se i ugledao
Bryony kako stoji iza stolca držeći hrpu žućkastih kuverata u ruci.
»U redu, hvala«, rekao je. »I hvala ti što mi dopuštaš da odem malo ranije,
Bryony.«
»Nakupio si prekovremenih. Planiraš li štogod lijepo?«
Lice joj je bilo obješeno. Uvijek je imala obješeno lice kad je čekala
odgovor. Jedanput je čuo neke tipove s drugog kraja ureda kako se šale da
ona takav izraz lica ima i tijekom seksa. Suspregnuo je smijeh.
»Ništa veliko«, odgovorio je. »Večer uz televizor. Upravo smo dobili
Netflix.« Zapravo je namjeravao provesti večer s Ellom.
Njezinu posljednju večer, njezin posljednji dah.
»Mi?« upitala je Bryony, iznenada veoma zainteresirana.
»Ja, tata i mama. Ja još uvijek živim s roditeljima.«
»Znači, nemaš djevojku?«
Obješeni izraz nestao joj je s lica. Premjestila je težinu krupnog tijela na
drugu nogu.
»Nemam«, odgovorio je. Bryony je načas ostala stajati, ali Darryl se
okrenuo od nje kako bi isključio računalo.

Stigao je kući malo prije pola pet. Dok je prolazio kroz dvorišna vrata
primijetio je da tek sada pada mrak. Kad je ušao u ostavu za obuću, dočekala
ga je Grendel. Zagrlio ju je i čučnuo kako bi mu mogla liznuti lice, a onda je
otišao do kuhinje. U kuhinji je bilo vrlo vruće, a majka mu je bila sva crvena u
licu od pečenja kamenog kolača.
»Zdravo, dušo. Jesi li za šalicu čaja?« upitala ga je kad se nagnuo i poljubio
je u obraz. Osjetio joj je gin u dahu, ali samo je kimnuo. »Donijet ću ga s
nekoliko kolača.«
Otišao je u dnevnu sobu. Uključio je umjetnu vatru u kaminu, upalio
televizor i sjeo u izlizanu crvenu fotelju. Vrtio je kanale kad je Mary ušla
noseći punu šalicu čaja koja joj je zveckala na tanjuriću.

140
 »Htjela bih gledati Eggheadse u šest«, rekla je spuštajući šalicu pokraj
njega s pladnjem toplih kamenih kolača.
»Gdje su programi za djecu?« upitao je.
»Prije nekoliko godina premjestili su ih na Dječji BBC. Želiš gledati Plavog
Petera?«
»Naravno da ne želim gledati vražjeg Plavog Petera. Samo sam pitao«,
obrecnuo se. Uzeo je šalicu i primijetio da je prolila malo čaja na tanjurić.
»Čini se kao jučer kad ste ti i Joe dolazili kući i sjedili ondje... Sjećaš se,
obično ste svađali tko će sjediti u fotelji?«
»To je sada prošlost«, odvratio je Darryl srknuvši čaj s tanjurića.
Maryne su se oči ispunile suzama. Izašla je iz sobe.
Poslije se vratila, umorna i nesigurno se njišući na nogama, pa su gledali
kviz Eggheads.

Baš kad je kviz završavao, u pola sedam, u dnevnu je sobu ušao Darrylov
otac. Vonjao je na Old Spice i nosio svoju najbolju košulju i hlače, a bijela kosa
bila mu je uredno počešljana.
»U redu, idem se naći s jednim čovjekom u vezi sa psom«, rekao je. Darryl
je pogledao majku koja je staklenim očima buljila u odjavnu špicu na
televizijskom zaslonu. »Pozdravi kuju i potapšaj je po glavi u naše ime«, rekao
je ocu.
Otac ga je pogledao i zaškiljio, ali izašao je bez riječi. Spomenuta kuja
zvala se Deirdre Masters, bila je udana žena koja je živjela na susjednoj farmi.
Njegov je otac već godinama ljubakao s njom. Darryl se kao dijete često pitao
zašto otac izbiva iz kuće cijelu noć kad zadnja naređenja izdaje u petnaest do
jedanaest. A onda mu je jednog dana Joe rekao da je prisluškivao tatin
telefonski razgovor s Deirdre.
»Tata odlazi k njoj, pa se jebu cijelu noć«, rekao je Joe. »Znaš li što to
znači?«
Darryl je odgovorio da ne zna. A kad mu je Joe objasnio, otrčao je na zahod
u ostavi za obuću i povratio.
Njegova majka nikad nije pokazala da zna za očeve večeri ponedjeljkom
s Deirdre - a sigurno je znala jer su ljudi tijekom godina govorkali. Kad bi on
otišao, ona bi skuhala Darrylu i Joeu gotovo jelo od ribljih kroketa,
krumpirića i graška, koju bi pojeli s poslužavnika u dnevnoj sobi.
Ovaj je ponedjeljak bio isti kao i u prohujalim godinama. Ali baš kad su se
Darryl i Mary smještali pred televizor s poslužavnicima hrane, počele su
vijesti na Kanalu 4, i policijski apel eventualnim svjedocima u slučajevima
ubojstva Lacey Greene i Jenelle Robinson.
141
 Darryl je ispustio vilicu i prosipao hranu po sagu. Tako je dugo sve to
držao u tajnosti da mu je izgledalo nestvarno vidjeti visoku policajku kratke
plave kose kako sjedi za dugim stolom između roditelja Lacey Greene. Sa
zaslona je pročitao da se zove inspektorica Erika Foster.
»Metropolitanska policija apelira na sve eventualne svjedoke ovih
brutalnih ubojstava«, govorila je, a na zaslonu iza nje pojavio se logotip
metropolitanske policije.
Darrylu je počelo snažno lupati srce kad je vidio zrnate snimke nadzornih
kamera koje su pokazivale kako se njegov auto približava ulici Tooley kad je
oteo Janelle i pubu Blue Boar, gdje je oteo Lacey. Počelo mu je šumjeti u
ušima, a noge su mu se počele tresti. Nije mogao zadržati stopala na sagu.
Osjetio je da mu se hrana diže u grlu i morao se boriti da je opet proguta.
Ispružio je drhtavu ruku i uzeo sok od naranče s poslužavnika.
Zatim mu se u uši vratio zvuk, pa je začuo majku kako govori: »Troše sav
taj novac na da nas promatraju nadzornim kamerama, a ne mogu pročitati ni
registarski broj. Koliko oni znaju, to bi mogao biti i tvoj auto.« Kratko ga je
pogledala, a onda se iskobeljala iz sofe i krenula prema šanku.
»Što?« upitao je.
Na zaslonu je Laceyna majka plakala, a njezin otac čitao je pripremljenu
izjavu. Jarka svjetla bljesnula su mu na naočalama.
»Lacey je bila vedra djevojka i nije imala neprijatelja. Pred njom je stajao
cijeli život. Dva su ključna datuma u vezi s kojima želimo apelirati na
eventualne svjedoke. U srijedu četvrtog siječnja oko osam navečer vozač
crvenog Citroëna oteo je Lacey ispred puba Blue Boar u Southgateu. Tijelo joj
je pronađeno u ponedjeljak devetog siječnja u Tattersall Roadu u New
Crossu. Vjerujemo da je...« U tom trenutku glas mu je zadrhtao. Spustio je
pogled, a žena mu je stisnula ruku. Gutnuo je i nastavio. »Bačena je u
kontejner za smeće u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak devetog. Ako
imate ikakve informacije, molim vas da nazovete ponuđeni broj. Svaka
informacija, koliko god neznatna, mogla bi nam pomoći da pronađemo
počinitelja.«
Zatim su ponovno pokazali snimku Darrylova auta kako prolazi prema
pubu, i ubrzo nakon toga, Lacey kako hoda ulicom dok joj duga tamna kosa
poskakuje iza leđa. Također su pokazali fotografije dvije lokacije gdje su
bačena tijela. Zatim se na zaslonu pojavio crtež foto-robota, napravljen na
temelju Nicove fotografije s lažnog profila. Sličnost nije baš bila velika. Čelo
je bilo previsoko i puno bora, a nos preširok.
Plavokosa inspektorica sada je govorila da je osumnjičenik preuzeo
identitet pokojnika po imenu Sonny Sarmiento, preminulog
devetnaestogodišnjaka iz Ekvadora.
142
 »Molimo javnost da pripazi«, rekla je. »Vjerujemo da taj muškarac
odabire mlade žene na području Londona stvarajući lažne profile na
društvenim mrežama. Gradi povjerenje internetskim prijateljstvima prije no
što predloži sastanak«.
Darryl je grozničavo razmišljao... Pogledao je majku koja je malim
kliještima vadila kockice leda iz kante i bacala ih u piće. Gledala ga je. Ne,
pozorno ga je promatrala.
»Grozna stvar«, rekao je.
»Da, grozna«, odvratila je netremice ga gledajući.
Opet je gurnuo i pribrao se. Kad bi znali broj njegovih registarskih tablica
ili njegovo ime, već bi došli na farmu. Nemaju pojma. Samo su sastavili
nekoliko fragmenata. Mary ga je još malo nastavila intenzivno promatrati, a
onda je preusmjerila pozornost na televizor. Apel je u međuvremenu završio,
a voditelj je čitao telefonski broj koji ljudi mogu nazvati kako bi policiji dali
informacije.
»Mislim da bismo trebali nabaviti jedan od onih televizora visoke
rezolucije«, rekla je vraćajući se s pićem. »Ne mogu pročitati broj.«
S mukom je sjela na sofu teško dišući. »Pojedi, napravila sam žele za
desert.«
Darryl joj je u očima ugledao alkoholičarsku sumaglicu i shvatio je oštra
znatiželja nestala. Nasmiješio se.
»Tata ti ne želi dati novac za televizor visoke rezolucije?«
»Već neko vrijeme stavljam na stranu malo novca koji mi da je za
kućanstvo«, odgovorila je nagnuvši se naprijed i potapšavši ga po nozi, koja
je još uvijek drhtala.
»Mogao bih provjeriti ponudu na internetu«, predložio je Darryl i prisilio
se na smiješak.
»Hvala ti, dušo. A sada jedi.«
Prisilio se da vodi bljutav razgovor i da pojede ostatak bljutave hrane na
tanjuru. Kad su televizijske vijesti prešle na prilog o imigracijskoj krizi u
Europi, srce mu je počelo polakše kucati. Nisu spomenuli Ellu. Da imaju
registarski broj njegova auta, već bi mu kucali na vrata, zar ne? Zar ne?
Pobrinuo se da prekrije tablice blatom. Kad je oteo Janelle, imao je sreće da
je broj bio tako prljav od ljetnih oluja i vožnja po farmi. Zimsko vrijeme bilo
je pravi dar. Kad je počeo obraćati pozornost na to, bio je šokiran koliko ljudi
dopušta da im tablice postanu tako prljave da se ne može pročitati broj.
Opet je pogledao majku i vidio da je gin sada doista počeo djelovati. Oči
su joj se sklapale, imala je problema s fokusiranjem.
»Daj mi čašu«, rekao je i uzeo joj čašu. »Natočit ću ti još jedno piće.«
143
 ***

Kad je sat poslije izašao na stražnja vrata, vani je padao gust snijeg. Majka
je pijano drijemala na sofi, a otac je otišao ljubavnici. Bit će na miru. Grendel
je prosvjedujući zalajala kad je shvatila da Darryl odlazi bez nje, ali dao joj je
poslasticu i zatvorio za sobom vrata.
Otišao je dvorištem, vijugajući da izbjegne aktiviranje svjetla i kamere, a
kad je došao do dvorišnih vrata, s lakoćom ih je preskočio.
Dok je hodao tamnim poljima snijeg mu je škripao i ječao pod nogama, a
onda je ugledao obris sušare. Oči su mu se sada već privikle na mrak, pa nije
upalio baterijsku svjetiljku kad je otključao lokot i otvorio klizna vrata.
Unutra je bilo mračno kao u rogu, ali mogao ju je nanjušiti. Ugodan miris
svježe oprane kose i parfema sada je zamijenio vonj ustajalog znoja, mokraće
i izmeta. Mogao ju je čuti kako jedva čujno jeca.
»Dobro«, rekao je. »Drago mi je što si još malo izdržala.«
Zatvorio je klizna vrata, a nekoliko trenutaka poslije Ella je počela vikati.

144
 43.

Telefoni u operativnoj sobi počeli su zvoniti ubrzo nakon večernjih

vijesti. Bili su tu uobičajeni pozivi raznoraznih gnjavatora i luđaka - što nisu
termini koje metropolitanska policija službeno upotrebljava, ali neslužbeno
su ih tako zvali.
Crane je označio jedan od dobivenih poziva i malo ga istražio zajedno s
Mossovom i Petersonom. Zatim su o tome izvijestili Eriku.
»Možemo li biti sigurni da to nije još jedan luđak koji misli da je nešto
vidio?« upitala je Erika pogledavši Mossovu preko stola. Peterson i Crane
nagurali su se u njezin mali ured.
»Svjedok je izvjesna gospođa Marina Long«, odgovorila je Mossova.
»Udana je i ima dva mlada sina. Žive u selu Thornton Massey, što je smo
nekoliko milja od M20, u blizini Maidstonea. Marina i njezin muž rade kao
učitelji u lokalnoj osnovnoj školi. Imaju kuću pokraj farme sa starom
sušarom.«
»S čim?« upitala je Erika.
»S kućom za sušenje hmelja«, odgovorio je Peterson. »U Kentu je nekoć
postojalo stotine farma hmelja. Te sušare imaju pećnice i raspinjala za
sušenje kako bi se hmelj mogao variti za pivo.«
»U redu«, rekla je Erika. »I kakve to veze ima s našim apelom?«
»Marina Long kaže da je u proteklih par mjeseci nekoliko puta kasno
navečer vidjela mali crveni auto kako vozi preko polja prema sušari«,
odgovorio je Crane.
»Kako zna da je auto crven ako ga je vidjela kasno navečer?«
»Pa, ona kaže da je auto često sutradan ujutro još uvijek stajao ispred
sušare«, odgovorio je Crane. »Također kaže da je vidjela auto dvadeset
četvrtog kolovoza, kad je Janelle nestala, a sjeća se da je vidjela automobilska
svjetla četvrtog siječnja. To je noć kad je nestala Lacey Greene.«
»Znamo li tko je vlasnik tog zemljišta?«
»Zemljište pripada Farmi Oakwood. Ondje živi farmer sa ženom i
odraslim sinom«, odgovorio je Peterson. »A pazite ovo. Na sinovo ime
registriran je crveni Citroën C3.«
Erika je načas šutke razmišljala o toj informaciji. Pogledala je na sat. Bilo
je gotovo osam i petnaest navečer.
»Radili smo pod pretpostavkom da ih počinitelj otima i drži zatočene
nekoliko dana, a onda ih ubije. Ta bi se sušara slagala s tom pretpostavkom...«
145
Naslonila se na stolcu i provukla prste kroz kosu. »Ali to je daleko izvan
Londona. Zašto bi ih odvodio tako daleko? Zašto bi riskirao sve kontrole i
nadzorne kamere pri dolasku u London i odlasku?«
»I zašto ne bi otimao lokalne djevojke?«
Uto je zazvonio telefon. Erika je podigla slušalicu. Bila je to Melanie
Hudson. Prekrila je slušalicu i zamolila Mossovu, Petersona i Cranea da
pričekaju vani. Kad su izašli, Erika ju je brzo izvijestila o najnovijim
događajima oko apela i rekla joj da vjeruje kako je isti ubojica oteo kćer
umirovljenog policajca.
»Ako bude kao s prethodne dvije žrtve«, rekla je. »onda Ella Wilkinson
ima tri dana vremena. Moramo brzo raditi.«

146
 44.

Sutradan u pola jedan ujutro crni kombi s timom specijalne naoružane

jedinice iz policije Kenta zaustavio se na pomoćnoj traci ceste blizu velikih
željeznih dvorišnih vrata farme Oakwood. Vozač je ugasio prednja svjetla i
ostavio motor da tiho radi. Bilo je to osamljeno mjesto na seoskoj cesti, u
okolini sa nalazilo samo nekoliko drugih kuća. S lijeve strane kombija
protezala su se prazna polja, a s prozora kuće sjalo je osamljeno svjetlo. Šest
specijalaca predvođenih narednikom Portmanom čučnulo je pred stražnja
vrata kombija. Bili su naviknuti na čekanje. Unatoč hladnoći znojili su se pod
zaštitnim prslucima i zaštitnom opremom.
Ni četrdeset milja dalje, Erika i njezin tim okupili su se oko monitora
računala u operativnoj sobi u West End Centralu. Erika je bila impresionirana
što ju je Melanie ozbiljno shvatila i upotrijebila ovlasti nadzornice. Nije mala
stvar tako brzo okupiti dva tima specijalaca iz policije Kenta i Erika je shvatila
koliko je toga na kocki. Timovi su bili koordinirani iz kontrolne sobe
policijske postaje Maidstone, a sve se prenosilo uživo u West End Central.
Ostatak njihova zajedničkog ureda bio je u mraku, drugi su timovi otišli kući
nekoliko sati prije.
»U redu, spremni smo«, rekao je narednik Portman, predvodnik prvog
tima.
»Tim dva, čujete li me?« začuo se ženski glas. Bila je to inspektorica
Kendal u kontrolnoj sobi u Maidstoneu. Drugi tim specijalaca približavao se
dvorišnim vratima na drugoj strani zemljišta koja su, ako je zemljovid bio
točan, bila četvrt milje udaljena od sušare hmelja.
»Jasno i glasno«, začuo se glas narednika Spectora, predvodnika drugog
tima. »Upravo smo na cesti Barnes. Trebali bismo stići do dvorišnih vrata za
nekoliko minuta.«
Erika je uhvatila pogled Mossove i shvatila da je neuobičajeno napeta.
Radio je bio tih jednu dugu minutu. Baš kad su pomislili da je audio-veza
izgubljena, opet su začuli glas narednika Spectora.
»U redu, otvorili smo dvorišna vrata. Izgleda da ovdje nema sigurnosnih
svjetala.«
»U redu, nastavite oprezno, s ugašenim svjetlima«, odvratila je
inspektorica Kendal u kontroli. »Tim jedan, jeste li spremni?«
»Da, čekamo«, začuo se glas narednika Portmana.

147
 »Susjeda Marina rekla je da se dvorišna vrata otvaraju automatski kod
prilaska«, rekla je inspektorica Kendal. »Želim da tim dva zauzme položaj
ispred sušare prije no što vam dam signal da aktivirate dvorišna vrata.«
»Čekamo...«
»Kvragu, ne mogu ovo podnijeti«, rekao je Peterson u operativnoj sobi i
rukavom obrisao kapljicu znoja koja mu se spuštala niz sljepoočnicu.

148
 45.

Sušara je postajala sve većom dok joj se kombi s drugim timom polako
primicao po zaleđenom tlu. Narednik Spector čučao je u stražnjem dijelu
kombija s timom od tri muška i dva ženska specijalca. Bio je gotovo mrkli
mrak i nesnosno vruće, a njihova su znojna tijela bila natiskana u kombiju.
Unatoč višegodišnjem iskustvu u specijalnoj jedinici, uvijek je postojala
nervoza i strah. Morali ste zadržati koncentraciju. Ruke su mu bile znojne pod
rukavicama, ali snažno je stezao jurišnu pušku Hackler & Koch G36.
Kombi je usporio i zaustavio se.
»Ovdje Spector. Nalazimo se na položaju kod sušare«, rekao je u
prijamnik. Začuo je kako inspektorica Kendal u kontrolnoj sobi da je timu
jedan dopuštenje da krenu.
»Aktivirala su se dvorišna vrata i sigurnosna svjetla«, izvijestio je
narednik Portman. »Približavamo se kući.«
»Oprezno«, odvratila je inspektorica Kendal. »Tim dva, možete oprezno
krenuti.«
Zatim je Spector preuzeo stvar u svoje ruke i na njegovu zapovijed
otvorila su se klizna vrata kombija. Hladan zrak ušao je u unutrašnjost, a tim
se s uvježbanom fluidnošću, raširio oko sušare s čudnim dimnjakom nalik na
kljun. Snijeg i led pucketali su im pod nogama. Spector se zaustavio pred
velikim metalnim vratima i oslušnuo. Nije bilo zvuka. Zatim je počeo puhati
vjetar, pa se začulo potmulo ječanje.
»Čujem vikanje ili jaukanje, molim izvješće, prijam«, javio se glas
inspektorice Kendal preko slušalica.
Spector je podigao pogled prema tornju pred crnim nebom i kako se
jačina vjetra pojačavala i smanjivala, tako se pojačavalo i smanjivalo i
jaukanje.
»Mislim da je to zvuk krovne ventilacije, prijam«, rekao je.
Njegov je tim zastao držeći oružje, spreman za pokret. Slušali su
narednika Portmana preko slušalica dok je davao najnovije informacije o
napretku tima.
»Zaustavljamo se kod kuće. Izgleda napušteno...«
Prošao je još jedan trenutak, a onda su začuli klizanje vrata kombija.
Često je bilo teško slušati drugi tim i ostati usredotočen na svoju okolinu.
Vjetar je sada nosio snijeg preko okolnih polja i šibao im ga u lica poput
šećera u prahu. Ventil na kljunastom krovu ječao je, a metal je škripao.
149
 Spector je pogledao svoj tim, a onda im dao zapovijed da krenu.
Upotrebljavajući rezače za metal, jedan od policajaca odrezao je lokot na
velikim kliznim vratima. Kad je povukao vrata, svi su upalili svjetiljke na
zaštitnim kacigama.
»POLICIJA! LEGNITE!« viknuo je Spector kad su njihove baterijske
svjetiljke zasjale kroz otvorena vrata i osvijetlile unutrašnjost sušare.
U bljesku su unutra ugledali jedno zamrznuto i nepomično lice. »OVO JE
POLICIJA«, viknuo je Spector. »IZAĐITE S PODIGNUTIM RUKAMA!«
Ali figura se nije pomaknula. Zatim je ugledao ruku koja drži pištolj, a lice
se pomaknulo bliže, pa je ispalio metak.

150
 46.

Tim jedan bio je na položaju pred stražnjim vratima farmerske kuće.

Narednik Portman zakucao je na drvena vrata, ali nije dobio odgovor. Baš
kad su se dva njegova čovjeka pripremala da razvale vrata ovnom, iznad
njihovih glava upalilo se svjetlo.
»Čekaj malo, mala, dođi ovamo«, rekao je muški glas s druge strane vrata.
»Ne, ne znam tko je to u ovo doba, ali ne želim da istrčiš na snijeg!«
»OVO JE POLICIJA!« viknuo je Portman. »ODMAKNITE SE OD VRATA!«
»Što?« odvratio je glas. »Pokušavam otvoriti vrata!«
Dvojica policajaca s ovnom koraknula su unatrag i uperila puške prema
drvenim vratima. Začuli su povlačenje zasuna, a onda su ugledali mršavog
čovjeka u ranim četrdesetima. Nosio je tanak svileni haljetak s izvezenim
crvenim ružama. Imao je dugu plavu kosu koja mu je ravno padala na
ramena, velik kukast nos i strabizam u jednom od prodornih zelenih očiju. U
rukama je držao malu bijelu mačku koja je mijaukala i pokušavala pobjeći.
Povukao se, ali čini se da ga pogled na šest naoružanih policajaca nije uplašio.
»DIGNITE RUKE UVIS!« viknuo je Portman.
Plavokosi muškarac poslušao ga je i podigao ruke iznad glave držeći
mačku koja je treptala i mijaukala na svjetlu baterijske svjetiljke.
»Nemam oružje!« rekao je. »A ni majka, ona spava na katu...«
»Gdje je treća osoba koja ovdje živi?« viknuo je Portman.
»Moj otac? On je mrtav! Umro je prošlog mjeseca. Od upale pluća...«
odgovorio je čovjek, koji je počeo shvaćati da je okružen naoružanim
policajcima. Mačka koju je držao iznad glave počela je paničariti i grepsti mu
ruke. »Molim vas, mogu li spustiti ruke? Oderat će me na komadiće.«
U operativnoj sobi u West End Centralu, Erika i njezin tim sa sve su većom
zbunjenošću slušali događanja s dvama timovima specijalaca na farmi
Oakwood. Kad su začuli pucanj u sušari, inspektorica Kendal u kontrolnom
centru počela je vikati zahtijevajući da joj jave što se događa i je li koji
policajac ozlijeđen. Nakon nekoliko trenutaka zabune i strke začuli su glas
narednika Spectora.
»Sve je u redu. Nitko nije ozlijeđen. Ponavljam. Ni jedan policajac nije
ozlijeđen. Sušara je... puna lutaka, vražjih krojačkih lutaka.«
»Molim vas, možete li razjasniti zašto je ispaljen hitac? Prijam«, začuo se
glas inspektorice Kendal.

151
 »Učinilo nam se da vidimo naoružanog osumnjičenika, ali to je zapravo
bila lutka koja je držala plastični pištolj«, odgovorio je Spector.
»Još jedanput, možete li razjasniti? Prijam«, rekla je inspektorica Kendal.
»Sušara hmelja puna je plastičnih krojačkih lutaka u odijelima. Neke
imaju samo torzo, a nekoliko ih je naslonjeno na zidove... A tu je mnoštvo
vješalica punih kostima. Osigurali smo zgradu i nema opasnosti. Ovdje nema
nikoga, prijam«, odgovorio je Spector uzdrmanim glasom, kao da mu je
neugodno.
U operativnoj sobi u West End Centralu Erika, Mossova i Peterson
pogledali su se. John je zakolutao očima i zagnjurio glavu u ruke.
»Za svaki slučaj, provjerit ćemo ostale pomoćne zgrade i auto«, začuo se
Spectorov glas preko radija.
Prošao je sat, a onda dva. Svi su slušali dva tima koja su pregledavala
zgrade na farmi. Elli Wilkinson nije bilo ni traga.
»Šefice, pogledajte ovo«, rekao je Crane dodajući Eriki isprintanu
stranicu s Yelpa.
Erika je uzela list papira i pročitala:
» Gospodin Bojangles, najveći kentski dobavljač kazališnih i povijesnih
kostima u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, Farma Oaktwood, Thornton
Massey, Maidstone, Kent...«
»Kompanija je registrirana na ime Dariusa O’Keefeja«, rekao je Crane. »A
na njegovo je ime također registriran crveni Citroën, ali to je drukčiji model
od onog na snimkama nadzornih kamera.«
»Kvragu«, odvratila je Erika i lupila šakom po stolu.

Bilo je pola tri ujutro kad su Erika i njezin tim izašli iz postaje West End
Central. Uz rubnik ih je čekala kolona taksija koji su ih trebali odvesti kući.
Ranojutarnji vlakovi neće početi voziti još tri sata.
Vladala je tmurna atmosfera kad su članovi njezina tima rekli laku noć i
krenuli prema parkiranim taksijima.
»Laku noć, šefice, odmorite se«, rekla je Mossova i stisnula Eriki
nadlakticu.
Erika je pričekala da taksiji počnu odlaziti, a onda je primijetila da
Peterson stoji pokraj nje.
»Što je ovo?« upitao je pokazujući dva preostala taksija.
»Htjela bih noćas spavati u svom krevetu, sama«, odgovorila je Erika
izvlačeći kutiju cigareta i skidajući celofan.

152
 »Ne, ne, ne, nemoj opet početi pušiti«, rekao je Peterson i ispružio ruku
da joj uzme kutiju.
Erika je povukla ruku.
»Molim te, samo me ostavi na miru.«
»Ali tako ti je dobro išlo...«
»Misliš da večerašnji događaji pokazuju da mi dobro ide?« viknula je.
Zabrinuto ju je gledao kako otvara kutiju, izvlači staniol i stavlja cigaretu
u usta. Pripalila ju je i otpuhnula dim.
»Mislio sam reći da ti dobro ide s prestankom pušenja... I nisi mogla
predvidjeti da ćemo dobiti pogrešnu adresu.«
»Trebao bi otići kući, James«, rekla je.
»Ja sam na tvojoj strani«, odvratio je ljutito se nagnuvši prema njoj.
»Nemoj to zaboraviti.«
»Znam, samo želim biti sama.«
»Da, možda je tako najbolje«, odvratio je.
Otišao je do parkiranog taksija i ušao. Erika je gledala kako taksi odlazi, a
onda je popušila još dvije cigarete. Zgrada nasuprot njoj bila je okružena
skelama i obasjana jarkim sigurnosnim svjetlom koje je bacalo rešetkastu
sjenu na pločnik i na Eriku. Kao da je u kavezu. Pomislila je na Ellu Wilkinson,
koja je negdje zatočena.
Znala je da će biti ukorena zbog onoga što se upravo dogodilo. A identitet
pravog ubojice još uvijek je nepoznat. Bacila je cigaretu na pločnik i ušla u
taksi da je odveze u hladan i prazan stan.

153
 47.

Tridesetosmogodišnji Martyn Lakersfield bio je skrbnik svoje žene Sheile

s punim radnim vremenom. Sheila je imala multiplu sklerozu. Prije samo
četiri godine sretno su živjeli i imali zahtjevne karijere. Shelia je radila u
reklamnoj agenciji, a Martyn u Citibanku. Često su govorili da se mimoilaze
poput brodova u noći, ali sada su oboje bili zatočenici svog stana na trećem
katu u Beckenhamu, samo nekoliko milja od Lewishama. Bilo je to prilično
pristojni dio grada i imali su sreće što u njemu posjeduju stan, ali nisu
zamišljali da će im zajednički život ovako izgledati. Sheili je posljednjih
mjeseci spavanje u zajedničkom krevetu postalo teško i stresno, pa je Martyn
odlučio spavati u gostinskoj sobi. To mu je slomilo srce.
Martyn se u utorak probudio u tri sata ujutro i više nije mogao zaspati.
Nakon što je provjerio Sheilu, koja je čvrsto spavala, otišao je u dnevnu sobu
gledati televiziju. U pola četiri počele su ga peckati oči, ali još uvijek nije
osjećao pospanost, pa je odlučio iznijeti smeće, što nije učinio dan prije.
Izašao je iz zgrade na glavna vrata i zastao na vanjskim stubama udišući
hladan zrak, a onda je krenuo prema redu kontejnera u dvorištu ispred
zgrade, s lijeve strane parkirališta. Iznenadio se kad je kod crnih kontejnera
ugledao čovjeka i pretpostavio da je to jedan od susjeda, ali nije prepoznao
sitnu figuru čije je lice bilo skriveno u sjeni nisko nataknute bejzbolske kape.
Kad se Martyn približio, čovjek je začuo njegove korake na pošljunčanoj stazi
i okrenuo se. Načas je ostao nepomično stajati, opuštenih ruku i čvrsto
ukopanih nogu, a onda je odjurio na ulicu, prošao ispod narančaste ulične
svjetiljke i skrenuo iza živice.
Nešto u čovjekovu ponašanju natjeralo je Martyna da stane. Čovjek se bio
zabuljio u njega, gotovo kao da se koleba što da učini, da se bori ili da bježi.
Martyn je oprezno spustio vreću sa smećem na tlo i ne skidajući pogled s
ulaza u parkiralište čučnuo i podigao jedan od velikih kamena koji su
obrubljivali stazu. Držeći kamen u ruci brzo je otišao do ulaza u parkiralište
i izašao na pločnik. Cesta je bila prazna i tiha, a krugovi narančaste svjetlosti
protezali su se u oba smjera. Prozori okolnih stanova bili su u mraku.
Osjetio je olakšanje što je čovjek odlučio pobjeći. Vratio se, podigao vreću
za smeće i držeći kamen u ruci otišao do kontejnera.
Poklopac je bio otvoren i ono što je ugledao unutra natjeralo ga je da
vikne od šoka. Zateturao je unatrag i pao na hladno, tvrdo tlo.

154
 48.

Eriku je probudila zvonjava mobitela u mraku. Okrenula se na krevetu i

ispružila ruku. Mjesto pokraj nje bilo je prazno, a madrac čvrst. Bila je kod
kuće. Sanjala je da je u Manchesteru i da vodi tim naoružanih ljudi. Bio je to
čest san koji već dugo nije sanjala, san o kobnoj raciji kuće jednog
preprodavača narkotika u kojem je ponovno proživljavala smrt svog muža i
petorice članova tima.
Osjetila je zahvalnost što ju je mobitel probudio sve dok nije shvatila tko
je zove.
»Crane, što se događa?« rekla je. »Sada je pola šest ujutro.« Uspravila se
na krevetu, upalila svjetiljku na noćnom ormariću i zatreptala na jarkom
svjetlu. Shvatila je da je zaspala u dnevnoj odjeći.
»Šefice, u Beckenhamu je upravo otkriveno tijelo mlade žene. Ima tamnu
kosu i bačena je u kontejner.«
Erika se uspravila. »Je li to Ella Wilkinson?«
»Nismo sigurni, ali sve govori da jest.«
Erika je osjetila da gubi tlo pod nogama i morala se poduprijeti rukom na
rubu madraca. »Stižem odmah.«
Upravo je počelo svitati kad je Erika skrenula u Copers Cope Road u
Beckenhamu, dugu i široku stambenu ulicu punu velikih stabala i mješavine
elegantnih stambenih zgrada i starijih kuća. Usporila je pokraj nekoliko
starijih kuća odmaknutih od ceste, s velikim lakiranim izbočenim prozorima,
a onda je ugledala stambenu zgradu. Nekoliko patrolnih kola s bliještećim
svjetlima stajalo je u koloni ispred zgrade, a tu je bilo i veliko pomoćno vozilo
i kombi patologije. Erika je parkirala auto na kraju kolone i izašla.
Bila je to moderna zgrada od crvene opeke, odmaknuta od ceste, sa
širokim kolnim prilazom od opeke. Prednji pločnik bio je ograđen
policijskom trakom, a dva su velika reflektora gorjela uza zujanje benzinskog
generatora. S desne strane kolnog prilaza nalazio se mali travnjak s nešto
bilja, a s lijeve strane stajao je veliki bijeli šator za mjesto zločina, iz kojeg su
sjala svjetla. Erika je podigla pogled i shvatila da zgrada ima pogled na
dvorište s oba kraja. Na nekoliko prozora gorjela su svjetla i mogla su se
vidjeti blijeda lica stanara kako gledaju mjesto zločina.
Erika je pokazala službenu iskaznicu, uzela plavo zaštitno odijelo i prošla
ispod policijske trake. Dočekao ju je Crane, koji je izgledao jednako loše kao

155
što se ona osjećala. Razmijenili su samo nekoliko riječi dok su prilazili
velikom bijelom šatoru.
Unutra je bilo skučeno i vruće, a dva jarka velika reflektora osvjetljavala
su tri krupna plastična kontejnera, koja su stajala ispod male tende s drvenim
krovom.
Isaac Strong nosio je zaštitno odijelo i masku, a s njim su radila dva
asistenta. Eriki se okrenuo želudac od smrada kontejnera ispod vrelih
svjetala.
»Dobro jutro«, tiho ju je pozdravio i pokazao srednji kontejner, koji je bio
crn. Njegov zaobljeni plavi poklopac bio je odgurnut.
Erika i Crane nagnuli su se i provirili preko ruba. Unutra je na leđima
ležala mlada djevojka. Bila je prljava i prekrivena prašinom i osušenom
krvlju. Tijelo joj je bilo jako istučeno, a duga tamna kosa obješena i masna.
Kao i Lacey i Janelle, od struka nadolje bila je gola. Tamni topić bio je
natopljen krvlju i slijepljen za kožu. Na čelu je imala veliku udubinu, a i kost
na lijevom obrazu također je bila slomljena. Crane je skrenuo pogled i prekrio
dlanom usta, ali Erika se prisilila da pogleda jadnu djevojku i zapamti što joj
je učinjeno.
»To je ona«, rekla je. »To je Ella Wilkinson.«

156
 49.

Eriki je bilo drago što osjeća hladan zrak kad su izašli iz šatora i predali
zaštitna odijela.
»Tu je Martyn Lakersfield, čovjek koji ju je pronašao«, rekao joj je Crane
kad su prošli ispod policijske trake.
Iza reda patrolnih kola malo dalje u ulici stajala su kola hitne pomoći s
otvorenim stražnjim vratima. Martyn je sjedio straga u trapericama, prljavoj
majici Manchester Uniteda i jakni od denima, umotan u crvenu deku. Eriki je
upalo u oči kako potišteno izgleda, s podočnjacima i nadutim, neobrijanim
licem.
»Rekli su mi da ste vi pronašli tijelo?« upitala ga je kad mu je prišla s
Craneom.
Martyn ju je pogledao i kimnuo. »Izašao sam baciti smeće kad sam ga
vidio.«
»Vidjeli ste ga?« upitala je Erika pogledavši Cranea.
»Ne spavam mnogo. Uvijek odem baciti smeće kad je vani mirno. Obično
nikoga ne vidim...«
»Koga ste vidjeli?«
»Mislim da je bio muškarac. Ali imao je bejzbolsku kapu na glavi.«
»Je li bio visok ili nizak?«
»Nizak, mislim. Pomalo debeljuškast. Iako se sve dogodilo vrlo brzo. Imao
je čudan stav.«
»Kako to mislite?«
»Mirnoću. Samopouzdanje. Prilično sam se uplašio.«
»I sigurni ste da mu niste vidjeli lice?«
»Posve siguran. Naposljetku je pobjegao, ali činilo se kao da razmišlja
treba li ostati ili ... ne znam, napasti me.«
»Je li imao auto?«
»Nestao je iza ugla. Mislim da sam čuo motor. Možda ga je parkirao iza
živice.«
»Jeste li vidjeli auto?«
»Nisam.«
Erika je provukla prste kroz kosu. Nije mogla posve povjerovati da je
ubojica pobjegao, a da ga nitko nije vidio.

157
 »U kojem stanu živite?« upitala je.
»U onom ondje, na trećem katu«, odgovorio je pokazujući prozor na
lijevoj strani zgrade.
»Je li to prozor spavaće sobe ili kuhinje?« upitala ga je Erika.
»Kupaonice. Svi su ovi prozori sprijeda kupaonice.«
Erika je podigla pogled i nabrojala tri kata i šest prozora.
»Znate li jesu li svi stanovi sprijeda zauzeti?«
»Jedna stara žena živi dolje. Znam da još uvijek pokušavaju iznajmiti stan
iznad njezina. Znam to jer smo imali neke bučne tipove u njemu koji su se
iselili prošlog mjeseca... Izgledala je kao mlada djevojka«, rekao je pogledavši
Eriku i Cranea. Nagnuo se kao će povratiti, a onda je stavio dlan na usta.
»Hvala vam«, rekla mu je Erika. »Hajdemo vam nabaviti šalicu čaja, a
onda će netko uzeti službenu izjavu.«
Ostavili su ga i vratili se na mjesto zločina.
»Želim da se ispitaju svi stanari zgrade s pogledom na parkiralište i svi
stanari okolnih zgrada«, rekla je Erika. »Cijelo je ovo dvorište vidljivo barem
nekome. Netko mora da je vidio nešto.«
Pločnik s druge strane ceste sada su ispunile grupe ljudi koji su stajali i
znatiželjno gledali.
»U ovoj ulici nema nadzornih kamera«, rekao je Crane. »Malo dalje
postoji privatna nadzorna kamera postavljena iznad fitness-centra, a
stotinjak metara dalje nalazi se željeznička postaja New Beckenham, ali
kamere ne pokrivaju cestu, samo prilaz.«
»Ako se odvezao u tom smjeru, možda su uhvatile nešto«, odvratila je
Erika. »Taj tip ili ima nevjerojatnu sreću ili pažljivo odabire mjesta na kojima
će odbaciti trupla.«

158
 50.

Kad je Darryl završio s Ellom Wilkinson, bila je neprepoznatljiva, jako

pretučena i vrištala je poput životinje. Razbio joj je čeljust, pa je vikala kao da
je pijana, ali još uvijek je u sebi imala nešto snage za borbu, što je bilo
čudesno.
Tada je uzeo skalpel i presjekao joj bedrenu arteriju. Gledanje kako
mlazovi krvi štrcaju iz tijela pružilo mu je najveće uzbuđenje, kao da mu
valovi električne struje prolaze kroz vene. Zatim joj je svjetlost napustila oči
i ostala je nepomična.
Isteturao je iz sušare u tamu i studen dok su mu se noge nekontrolirano
tresle i povratio na snijeg pokraj zamrznutog potoka. Kad je ispraznio
želudac, ostao je ležati okrenut licem prema tlu. Snijeg koji mu je pritiskao
lice pružao je vrlo ugodan osjećaj, pa je ostao dugo ležati, sve dok nije počeo
polaganije disati i osjećati hladnoću kroz odjeću. Sušara je imala dovod vode,
a podzemna cijev nije se zamrznula. Nakon što je stavio Ellino tijelo u auto,
oprao se u pećnici, trepćući zbog ledene vode iz crijeva. Zatim se
odvezao preko polja do dvorišnih vrata i krenuo u Beckinham da se
riješi tijela.
Vratio se na farmu malo prije pet, upravo prije ranojutarnje mužnje, ali
nije sreo nijednog radnika. Parkirao je auto, dugo se tuširao vrućom vodom i
pao u krevet.

***

Probudio se malo prije jedan poslijepodne. Soba je bila okupana mutnom

plavom svjetlošću koja se probijala kroz navučene zavjese. Boljelo ga je tijelo,
a grlo mu je gorjelo. Posegnuo je prema noćnom ormariću da uzme čašu vode.
Zraka svjetlosti pojavila se kroz razmak u zavjesama pa je gledao kako se
čestice prašine vrte na slaboj svjetlosti koja je bacala bijelu prugu na otrcani
plavi sag.
Uto je tišinu razbilo metalno zveckanje. Darryl se ukipio. Zveckanje se
ponovilo, poput tihih otkucaja sata, ali dolazilo je iz ormara. Razgrnuo je
pokrivače, stao bosonog na sag i krenuo prema ormaru. Sadašnji je namještaj
bio u sobi otkako je znao za sebe, još otkako je njegov šukundjed s očeve
strane sagradio kuću. Poput pisaćeg stola i kreveta, ormar je bio antikni
komad namještaja od teškog tamnog drva. Imao je dvokrilna vrata i bio
golem, visok preko dva metra, pa je gotovo dosezao strop. Na lijevoj strani
159
vrata stajalo je ogledalo od dimljena stakla, puno crnih točaka, a u ključanici
desnih vrata mali potamnjeli ključ s ukrasom u keltskom stilu.
Uto je opet začuo zveckanje, kao da metalna vješalica za kapute udara o
unutrašnji zid ormara. Zastao je pred vratima i pogledao svoj lik u ogledalu.
Blijede gole noge u boksericama, pivski trbuh prekriven tamnim dlačicama.
A onda je začuo škripu zategnutog užeta.
»Ne, ne«, šapnuo je i ustuknuo.
Uto se opet začula škripa, a onda i zvuk gušenja. »Ne, ovo nije stvarno,
nije stvarno«, rekao je.
Mali ključ s keltskim uzorkom zazveckao je u vratima i okrenuo se. Opet
se začuo zvuk gušenja, a vrata s ogledalom polako su se otvorila.
Unutra, ugniježđen između starih zimskih kaputa i košulje za posao, na
omči je visio njegov brat. Nosio je iste plave traperice, bijelu majicu s kratkim
rukavima i tenisice Nike. Joe je bio zgodan mladić, ali mrtvo mu je lice bilo
sivo i natečeno, oči izbuljene, zakrvavljene i prošarane ispucanim venama, a
usne rastegnute u širok osmijeh. Darryl je zatvorio oči, ali kad ih je opet
otvorio, Joe je još uvijek visio u ormaru, a konopac je neznatno škripao.
Tenisice su mu se blago njihale nekoliko desetaka centimetara od dna
ormara. Grozan smijeh pobjegao je Joeu s nasmiješenih usta. Darryl je osjetio
da mu nešto toplo i mokro prska prednji dio bokserica. Spustio je pogled i
shvatio da je rasporak Joeovih traperica otvoren, a Joe drži spolovilo u ruci i
mokri na njega.
Uto je Joeovo lice oživjelo. Otvorio je usta.
»Popišanko, prljavi mali popišanko«, šapnuo je, a smiješak se raširio.

Darryl se s trzajem probudio i uspravio na krevetu. U sobi je bilo mračno.

Začuo je lupanje na vrata. Oteturao je kroz tamu i otvorio ih.
Pred vratima su mu stajali roditelji.
»Dovraga, već je prošlo podne«, rekao mu je John. »Kog vraga još radiš u
krevetu?«
»Javio sam na posao da sam bolestan«, odgovorio je Darryl trljajući oči.
»Nije istina«, rekla je majka. »Upravo je nazvala neka žena po imenu
Bryony. Rekla je da ti je šefica i željela je znati gdje si.«
»Rad nas definira«, rekao je John uperivši prst u Darryla da naglasi riječi.
»Posao je posao. Postoje milijuni ljudi koji ga ne mogu naći.«
»Riješit ću to, tata«, odvratio je Darryl.
John je spustio pogled na Darrylovo međunožje a onda ga opet pogledao
u lice. »Popišao si se«, rekao mu je.

160
 Darryl je oborio pogled i užasnuto shvatio da su mu bokserice mokre.
»Oh, oh, ne...«
»Koliko imaš godina? Isuse Kriste!« rekao je John vrteći glavom i otišao
do stuba.
»Mama... ja nisam... ja...«, zacvilio je Dyrryl, još uvijek pod utjecajem noćne
more.
Mary ga je zabrinuto pogledala, a onda se sagnula i povukla mu dolje
bokserice.
»Ne!« viknuo je Darryl i pokušao koraknuti unatrag, ali ona ga je čvrsto
uhvatila za pojas.
»Hajde, moram ih oprati...«
»Mama! Molim te!«
Dok su se hrvali, mokre bokserice zaplele su mu se oko koljena i on je
posrnuo unatrag u spavaću sobu.
Mary mu je prilazila. »Nije to ništa što već nisam vidjela. Oprat ću ih«,
rekla je ispruživši ruke i povlačeći ih s njegovih nogu dok se opirao.
Darryl je zateturao i pokrio svoju golotinju rukama. Ona je prošla pokraj
njega u kupaonicu držeći njegove gaće koje su kapale i razgrnula zavjesu.
»Mama, ostavi me na miru«, rekao je Darryl nasmrt preplašen.
Ona je pogledala njegovu sobu: dva računala na pisaćem stolu, veliku
plastificiranu mapu Londona i okolice na zidu, a onda je ugledala veliki žutu
mokru mrlju na plahtama. Pogled joj se vratio na njega dok je ležao na podu
rukama pokrivajući intimne dijelove: »Operi se. Izgleda da ćeš opet morati
upotrebljavati plastičnu plahtu«, rekla je izlazeći i mašući mokrim
boksericama u ruci.
Kad je izašla, Darryl je ustao i dohvatio ručnik s naslona stolca, ispunjen
stidom i nelagodom. Pogledao je prema ormaru. Nije se pomokrio u krevet
od šesnaeste godine, kad se Joe objesio.

161
 51.

Ispitivanje susjeda u Coppers Cope Roadu bilo je temeljito, ali nije dalo
nikakvih rezultata. Činilo se da nitko nije obraćao pažnju na svoje okruženje
i da nitko nije ništa vidio. Nadzorne kamere pred fitness-centrom i
željezničkom postajom malo dalje u ulici nisu imale izravan pogled na cestu.
Ubojica je opet došao i otišao, uspio je ostati u sjeni i otići bez traga.
Erika se vratila kući u utorak kasno poslijepodne i legla na sofu
pokušavajući uhvatiti nekoliko sati sna. Spavala je s prekidima sanjajući
pretučena lica Janelle, Lacey i Elle, a onda je usnula da se nalazi na
parkiralištu s visokim zidom. Bila je noć i na parkiralištu nije bilo nikoga osim
niskog čovjeka u bejzbolskoj kapi koji se nagnuo nad crni kontejner u daljem
kutu. Erika je potrčala prema njemu klizeći po snijegu, uhvatila ga za rame,
okrenula ga i strgnula mu s glave bejzbolsku kapu...
Ali čovjek nije imao lice. Na mjestu gdje mu je trebalo biti lice, nalazila se
mutna sjena. Koraknula je unatrag i pogledala u kontejner. Među vrećama
smeća, ljuskama jaja i komadima istrunule hrane ugledala je svoje pretučeno
krvavo tijelo.

Probudila ju je zvonjava telefona. Bio je mrak, pa je prstima potražila

mobitel u džepu. Bio je to Isaac.
»Završio sam s obdukcijom Elle Wilkinson«, rekao joj je.
»Dolazim odmah«, odgovorila je.
Kad je parkirala auto pred mrtvačnicom u Pengeu, padala je sitna kiša, pa
je žurno ušla. Malo je zatoplilo pa se kiša miješala sa snijegom koji se otapao.
Isaac ju je dočekao na vratima i odveo je ravno u mrtvačnicu. Njegov je tim
upravo odlazio. Bio je tu inspektor, forenzičar, fotograf i policajac zadužen za
dokazni materijal. Otišli su kimnuvši Eriki u prolazu. Tijelo Elle Wilkinson
ležalo je na čeličnom obdukcijskom stolu, pokriveno do grla čistom bijelom
plahtom.
Erika nije bila sigurna je li spremna za ono što slijedi. Znala je što je čeka,
znala je da je ova djevojka bila mučena na grozan način.
»Potrudit ću se da budem što kraći«, blagim joj je glasom rekao Isaac kao
da joj čita misli. Prišao je tijelu i razgrnuo plahtu. »Kao i Lacey Greene i Janelle
Robinson, imala je mnoštvo posjekotina, a neke od njih već su počele
zacjeljivati. Na lijevoj bradavici vide se tragovi ugriza.«
»Ugriza? Na drugim žrtvama nije bilo ugriza?«
162
 »Točno. Nažalost, tragovi su prilično nejasni. Ima slomljenu lijevu
jagodičnu kost, lubanju, zapešće desne ruke i tri rebra na lijevoj strani tijela...
Na gornjem dijelu desnog bedra nalazi se posjekotina bedrene arterije. Kao i
kod drugih žrtava, ta je posjekotina izazvala smrt.«
Erika je zatvorila oči i stavila dlan na čelo. Kad ih je opet otvorila,
pogledala je rez u obliku slova Y na žrtvinoj prsnoj kosti, zašiven uredno ali
grubo. Iznenada joj se zavrtjelo u glavi, pa se uhvatila za obdukcijski stol, a
koljena su joj malo popustila. Isaac je hitro prišao da je pridrži.
»U redu je«, rekao je uhvativši je pod pazuha. Njegova dva asistenta
znatiželjno su je pogledala.
»Dobro sam«, odvratila je. Ali kad ju je pustio, koljena su joj opet
zaklecala.
»Hajde, dođi u moj ured pa ću ti dati čašu vode«, rekao je Isaac.

U usporedbi s hladnom mrtvačnicom, u Isaacovu uredu bilo je ugodno i

toplo. Erika je sjela na jednu od udobnih fotelja, a Isaac je izvadio bocu vode
iz malog hladnjaka, i dodao joj je. Povukla je dug gutljaj i zavalila se.
»Blijeda si.«
»Ja sam uvijek blijeda«, našalila se.
Uzeo joj je zapešće i izmjerio puls. »Kakav puls obično imaš?«
»Ne znam.«
»Vježbaš li?«
»Stalno nekamo žurim«, odvratila je.
»Kad si posljednji put bila na zdravstvenom pregledu?«
»Prije nekoliko godina. Sjećaš se kad me onaj klinac ugrizao u Lewisham
Rowu? Morala sam otići na pregled, izvaditi krv i obaviti sve ostalo.«
»I?«
»I sve je bilo u redu.«
Isaac je sjeo u fotelju nasuprot njoj.
»Kako spavaš?«
»Malo, ali ovaj mi slučaj ne ostavlja mnogo vremena za spavanje.«
»Tako se ne može živjeti.«
»Tako ja živim«, obrecnula se i popila još malo vode. »Oprosti«, dodala je,
a onda je na svoj užas počela plakati.
Isaac ju je uhvatio za ruku, a ona je nije povukla.
»Kao što sam rekao, tako se ne može živjeti, Erika.«

163
 »Ja više ne znam kako da živim. Kad sam upoznala Marka, u početku sam
mu se opirala. Željela sam biti s njim, ali nije mi se svidjela brzina kojom smo
postali par. Uvijek sam imala nekoga kome sam se mogla vratiti kući. Nekoga
s kim sam mogla izaći i dijeliti stvari... Osjećam potrebu za tim, ali čak sam i
tada shvaćala da je to slabost, ako to ima smisla?«
»Mislila si da je zaljubljivanje slabost?« upitao je Isaac podigavši jednu
tanku obrvu.
Erika je kimnula. »Nije li dugoročno bolje biti sam? Ako si sam, ne možeš
biti povrijeđen, ništa ti ne može biti oduzeto.«
»To je prilično depresivan način gledanja na život, Erika.«
»Ti i sam znaš kako je to kad nekoga izgubiš. Lani si izgubio Stephena. Zar
se ne osjećaš ranjivo?«
Isaac se malo uspravio, kao da mu je nelagodno. »Ja sam volio Stephena,
ali mi smo zajedno proveli samo nekoliko godina, a kao što znaš, naša je veza
bila... prilično burna.«
»Nije važno koliko dugo nekoga voliš. To ne znači da ti manje nedostaje
kad ga više nema.«
Isaac je kimnuo, a Erika je obrisala suzu.
»To je jedan od razloga zašto nisam htjela imati djece s Markom. Stalno
sam to odgađala... On je htio djecu.«
Isaac ju je nepomično slušao.
»Kad je Mark poginuo...«, nastavila je Erika, »pokušala sam praktično
gledati na stvari. Mislila sam da će mi postati lakše ako preživim jedan dan,
jedan tjedan, mjesec, godinu, ali to se nije dogodilo. A ne samo da se moraš
nositi s gubitkom koji svakog božjeg dana prijeti da te slomi, još ti ostane i
sav taj život koji moraš živjeti. Sam. A o tome ti nitko zapravo ništa ne kaže,
zar ne?«
Isaac je kimnuo.
»Prebolijevanje gubitka«, nastavila je Erika. »S tim ljudi mogu suosjećati,
to mogu razumjeti. Ali nastaviti dalje, pokušati ispuniti prazninu koju je
gubitak ostavio, to je nemoguće... Ti znaš da se viđam s Petersonom -
Jamesom - od prije Božića.«
Isaac je kimnuo. »On ti se sviđa, zar ne?«
Erika je kimnula, ustala i uzela kutiju papirnatih maramica sa stola.
»On želi da budemo zajedno, a ja ga stalno guram od sebe. James je jako
dobar čovjek... Poput Marka, njega su svi voljeli. Ne shvaćam zašto je Mark
mrtav, a ja sam još uvijek živa. On je bio sjajan čovjek, a ja sam obična kuja.«
Isaac se nasmijao.

164
 »To je istina. Nema u tome ničega smiješnog.«
»Nisi ti kuja, ali tvoj posao katkad zahtijeva da se tako ponašaš. To ti
pomaže da obaviš stvari.«
»Isaac, imam osjećaj da mi ovaj slučaj izmiče iz ruku. Uvjerena sam u to.
Nemam ništa. A moram pozvati roditelje Elle Wilkinson na službenu
identifikaciju tijela... Osim toga, sutra moram na Sparksov pogreb... Ostavio
je za sobom kćer.«
»Erika, moraš sve to staviti pod kontrolu. Kako bi bilo da se na nekoliko
dana preseliš k meni? Možeš po volji dolaziti i odlaziti, a bit će ti lakše ako
budeš imala nekoga kad se vratiš kući... Obećavam ti da neću ništa pokušati.«
Erika se nasmijala. »Ne, hvala, ali želim biti sama.«
»Ne, ne želiš... Ja svakodnevno obavljam obdukcije na ljudima, a pred
mnogima od njih stajao je cijeli život. Vjerojatno su umrli želeći da su
drugačije živjeli svoj život, da su bili bolji ljudi, da su voljeli više i da nisu
stalno bili pod takvim stresom. Posjeti Jamesa. Sutra bi mogla biti mrtva i
ležati na stolu u susjednoj prostoriji.«
»Grubo, ali istinito«, odvratila je Erika. »Morao bi češće davati savjete.«
»Dajem ih, ali većina ljudi koje viđam na poslu ne može ih poslušati. Jer
su mrtvi.«
Erika ga je opet uhvatila za ruku, a onda ga držala u dugom zagrljaju.

165
 52.

Peterson je kod kuće gledao televiziju kad je začuo zvonce na vratima.

Pogledao je na sat i vidio da je gotovo osam, a onda je isključio zvuk na
televizoru i otišao do ulaznih vrata. Kad ih je otvorio, s iznenađenjem je
ugledao Eriku. Bila je potpuno mokra od kiše, a kosa joj se slijepila za tjeme.
Načas su šutke stajali, čulo se samo lupkanje kišnih kapi po prozorskim
staklima.
»Pada kiša?« upitao je Peterson.
»Rominja«, odvratila je Erika, a onda su oboje prasnuli u smijeh.
»Uđi, ženo, prije no što se smrzneš od hladnoće«, rekao je Peterson i
sklonio se ustranu.
»Žao mi je zbog onoga sinoć«, odvratila je Erika ušavši.
Peterson je zatvorio je vrata, a Erika mu je stavila dlanove na obraze i
strastveno ga poljubila. On se načas kolebao, a onda joj uzvratio. Oteturali su
u spavaću sobu skidajući jedno drugom odjeću i pali na krevet.

»Imaš mnogo hrane u kuhinjskim ormarićima«, rekla je Erika kad su se

nekoliko sati poslije izvukli iz kreveta, sada gladni.
Uzeli su bocu piva. Erika je nosila jednu od njegovih velikih majica za
spavanje s izblijedjelom slikom Scooby-Dooa na grudima.
»Da?« odvratio je sjedajući na kuhinjski element pokraj nje samo u
boksericama.
»Imaš lišće kvrgave limete... Kog vraga možeš s njim skuhati?«
»Curry. Jela s rezancima. Mnogo toga.« Nacerio se i srknuo pivo.
»Baš šteta što smo naručili pizzu.«
»Skuhat ću ti nešto drugi put«, obećao je Peterson sišavši s elementa i
zagrlio je oko struka.
Erika ga je pomilovala po mišićavim leđima i osjetila toplinu njegove
kože.
»To bi bilo lijepo«, rekla je spustivši bradu na njegovo rame. »Voljela bih
da sam niža. Spuštanje glave na muškarčeva prsa ima svojih draži... Pruža
utjehu.«
»Hoćeš da ja spustim glavu na tvoja?«
»Ha, ha, jako smiješno.«

166
 Jednu su minutu ostali šutke stajati u zagrljaju. Erika se osvrnula po
stanu. Bio je to klasični muški stan s crnim kožnim namještajem i divovskim
televizorom pred kojim je stajala konzola za igre. Bila je tu i njegova
fotografija kao tinejdžera, s roditeljima, djedom i bakom i sestrom, a onda se
prisjetila kako joj je svojedobno ispripovijedao da se njegova sestra ubila kad
je bila tinejdžerica i shvatila da nije jedina osoba na svijetu koja je nekoga
izgubila.
»Mark je bio niži od mene. To ga je prilično mučilo. Nije volio da nosim
visoke potpetice, premda ih nisam često nosila. Ali katkad sam željela.«
»Ne pokušavam ga zamijeniti«, odvratio je Peterson odmaknuvši se od
nje i pogledavši je u oči. »Znam da je to nemoguće.«
»Znam da ne pokušavaš, ali moram krenuti dalje, a ti mi se jako sviđaš. A
mislim da bi se svidio i Marku.«
Peterson se primaknuo i poljubio je. Uto se oglasilo zvono na vratima. »To
je sigurno pizza«, rekao je.

Sjeli su pred televizor s vrućom pizzom i novom bocom piva da pogledaju

kasne vijesti. Nacionalne vijesti nisu spomenule Ellu Wilkinson, ali lokalne
londonske vijesti posvetile su joj prvi prilog. Pokazali su snimku mjesta
zločina u Beckenhamu. Srećom, reporteri su stigli na mjesto zločina kad je
patolog već obavio svoj posao, pa su mogli pokazati samo policijsku traku
pred ulazom na parkiralište i jedna policijska kola. Ali pokazali su nekoliko
kratkih razgovora sa zabrinutim susjedima, jednom mladom ženom s dvoje
male djece i starim čovjekom u ravnoj kapi.
»Bojim se pustiti djecu iz kuće da se igraju«, rekla je žena držeći mladog
sina i kćer koji su se vrpoljili.
»Grozno. Čovjek ne očekuje takvo što u ovim krajevima«, rekao je starac
škiljeći u kameru kroz debele naočale.
Zatim se na zaslonu pojavila reporterka. Stajala je ispred željeznih
dvorišnih vrata koja su vodila na dugi kolni prilaz do udaljene kuće. Bila je
obasjana svjetlom reflektora na mračnoj i vjetrovitoj cesti. Rukom u rukavici
maknula je pramen kose koji joj je vjetar nanio na lice.
»Policija je sinoć napravila raciju ove farme, samo dvadeset milja od
glavnog grada«, rekla je. »Nitko nije uhićen, ali zabrinuti susjedi pitaju je li
smrt Elle Wilkinson povezana sa smrtima Lacey Greene, mlade žene iz
sjevernog Londona, i Janelle Robinson, beskućnice čije je tijelo pronađeno
prošlog ljeta. Sve su te žrtve pronađene u sličnim okolnostima, bačene u
kontejnere za smeće. Zatražili smo dodatni komentar od metropolitanske
policije, ali nitko nije bio dostupan...«

167
 Zatim se slika vratila u studio, a vijesti su prešle na prilog o nedostatku
biciklističkih traka u općini Islington.
»Mrzim lokalne vijesti«, rekla je Erika. »Uvijek stvaraju dojam da ništa ne
znaju, ali naposljetku ipak uspiju prestrašiti ljude.«
»Možda i nije tako loše da se ljudi preplaše«, odvratio je Peterson.
»A Melanie nije dosljedna... Sada razgovaramo kao prijatelji, u redu«,
dodala je Erika, a Peterson je kimnuo. »Doista se angažirala kad je sinoć
odobrila raciju, ali onda je nestala i ne mogu je dobiti na telefon.«
Kao na znak, uto je zazvonio Erikin mobitel. Obrisala je ruke i otišla do
svog kaputa. »Kad govorimo o vragu«, rekla je pogledavši zaslon mobitela i
javila se.
»Erika, jesi li vidjela vijesti?« obrecnula se Melanie.
»Upravo ih gledam.«
»Zašto su rekli da nitko u metropolitanskoj policiji nije bio dostupan za
komentar?«
»Zato što je to istina. Pokušala sam te nazvati. Colleen još uvijek sređuje
stvari oko apela, a roditelji Elle Wilkinson identificirali su njezino tijelo prije
samo nekoliko sati.«
Melanie je ljutito dahtala na drugoj strani linije. »Pomoćnica povjerenika
pozvala nas je na sastanak sutra ujutro u devet. Moramo se pripremiti.«
»Ja sam spremna«, odvratila je Erika. »Ti si bila nedostupna nekoliko
posljednjih dana.« Vidjela je da Peterson pravi grimasu kad je to rekla.
»Ja sam trenutačno nadzornica, a dok ne doznaš što to znači, zadrži svoja
mišljenja za sebe. Vidimo se sutra u New Scotland Yardu.«
Zatim je prekinula vezu. Peterson je još uvijek vrtio glavom.
»Zašto si je tako napala?«
»Zato što sam bijesna!«
»I je li ti deranje na šeficu pomoglo?«
»Čekaj malo. Ja sam TVOJA šefica.«
»Ne u ovom trenutku. Sada si samo zgodna ptičica koja jede pizzu u mom
stanu.«
Nasmiješio se.
»Zgodna ptičica?«
»Što je? Nisi zgodna?«
»Pa, sigurno nisam ptičica.«
»Pa što si onda? Moja djevojka?«

168
 Erika je uzela komad pizze iz kutije. »Hm, valjda jesam... Zapravo nisam
djevojka.«
»Dakle, nisi zgodna, nisi ni ptičica ni djevojka... Ali si bijesna na svoju
šeficu. Možemo li se barem oko toga složiti?«
Erika se nasmijala. »Možemo.«
»Takvo ponašanje otežava ljudima da vide kako si dobra detektivka«,
rekao je ozbiljna lica. Erika se prestala smiješiti i kimnula.
»Baš se ne trudim svidjeti šefovima, zar ne?«
»Točno«, odgovorio je. »A sad pojedi pizzu. Da zaposliš tu poganu
jezičinu.«
Ona je kimnula i odgrizla komad pizze. »Možda bih sutra morala otići na
taj sastanak s ustima punim pizze. Da izbjegnem neprilike.«

169
 53.

Darryl je ostatak dana proveo u svojoj sobi bojeći se da će zaspati, ali na

oprezu od svojih roditelja. Bio je zbunjen. Pokazao je takvu hrabrost kad je
oteo te žene, ali sada kad su bile mrtve, sva je ta hrabrost isparila i osjećao se
kao uplašen, beznačajan i slab mali gubitnik kakav je oduvijek i bio. Proveo
je poslijepodne pretražujući internet i gledajući fotografije djevojaka na
Facebooku i njihove profile na Match.comu. Uvijek je tražio, to mu je bila
ovisnost i navika. Volio je dugu tamnu kosu i preuzeo nekoliko zanimljivih
fotografija na svoje računalo. Samo gledam, govorio je sebi.
Sišao je u prizemlje tek kad je začuo škripu kreveta iz spavaće sobe svojih
roditelja. Zatekao je Grendel kako leži u svojoj velikoj košari u ostavi za
obuću. Kad ga je ugledala, počela je lupati repom po podu. Izvadio je iz
hladnjaka paketić pečene šunke s medom i podijelio je s njom, gledajući kako
je žvače svojom velikom bijelom čeljusti. Legao je s njom u njezin pseći krevet
i tek je tada uspio zaspati.
Probudio se malo prije pet, ugrijan Grendelinim mekanim krznenim
leđima i zapitao se je li ona jedina osoba s kojom može osjećati bliskost.
Naravno, Grendel nije osoba. S olakšanjem je ustanovio da mu je prednji dio
hlača trenirke suh.
Istuširao se i otišao ranim vlakom na posao. Dosadna uredska rutina još
ga je malo utješila i prijepodne je prošlo bez događaja. Otišao je na rani ručak,
odabravši McDonald’s pokraj Bolnice svetog Tome. Kad se vratio s masnom
vrećicom hrane, u velikom zajedničkom uredu bilo je samo nekoliko ljudi, a
Bryony je bila jedina u njihovom dijelu. Jela je sama za svojim pisaćim stolom.
Sjeo je i počeo raspakiravati hranu, a onda je osjetio da ga ona gleda i
podigao pogled. Ritmički je žvakala, a oči su joj bile uvećane iza musavih
naočala i nisu treptale. Pažljivije pogledavši, vidio je, i nanjušio, da je donijela
ostatke indijske hrane u plastičnoj posudi. Podigao je pogled i nasmiješio joj
se. Mali komadić luka držao joj se za vrh paperjaste usne.
»Nisi želio otići u pub s ostalima?« upitala ga je.
»Jesam«, odgovorio je obrisavši rukom lice.
»Zapravo sam u ovom trenutku ondje. Ovo je samo moj hologram«.
Pogledala ga je s nerazumijevanjem. »Bryony, to je bila šala.«
»Oh«, nasmijala se izbacivši na bradu sažvakani komadić bhajija s lukom.
»Joj, baš sam prase.« Zarumenjela se, obrisala bradu i pojela ga s vrha prsta.

170
 Darryl je uključio računalo i počeo jesti svoj ručak. Otvorio je BBC-jevu
internetsku stranicu s namjerom da potraži pojedinosti o Elli Wilkinson kad
je iza leđa začuo Bryonyno nakašljavanje. Trgnuo se.
»Jesi li za bhaji od luka?«
Osvrnuo se i vidio da Bryony stoji iza njega s plastičnom posudom, u kojoj
je ležao red uredno naslaganih tamnih bhajija na preklopljenoj papirnatoj
maramici. Bilo je nečega djetinjastog u načinu na koji je ispružila ruku, kao
da mu nudi čips tijekom školskog odmora. Dobro su mirisali. Pogledao je svoj
hamburger koji se na putu do ureda ovlažio i ohladio.
»Hvala«, rekao je i uzeo jedan. Bio je odličan.
»Moj tata uvijek naruči previše indijske hrane«, rekla je Bryony delikatno
vrteći debelim prstima nad kutijom odabirući koji komad da uzme.
»Ja obožavam indijsku hranu, ali nemam dobar restoran u blizini«, rekao
je Darryl punih usta.
Ona je sramežljivo kimnula, odgrizla velik komad i stala žvakati. »Ne
moraš se brinuti što ideš na internet, dok god to radiš na pauzi.«
»Sve su vijesti tako mračne, zar ne?«
Bryony je kimnula. »Želiš li još jedan?« Gurnula mu je posudu pod nos,
uzbuđena što je njezin prijatelj s igrališta ostao s njom. Uzeo je dva.
»Je li ovo tvoj pas?« upitala je nagnuvši glavu prema fotografiji Grendel
zataknutoj u donji rub monitora.
»Da.«
»Mužjak ili ženka?«
»Ženka.«
»Lijepa je na neki čudan način.«
»Da. Ona je mješanac stafordskog terijera i dalmatinera«, odvratio je
izvukavši fotografiju s monitora. »Zove se Grendel.«
Bryony je obrisala ruku o stražnji dio traperica i uzela fotografiju.
»Grendel? Je li to francusko ime?«
»Nije«, odgovorio je Darryl uzimajući joj fotografiju iz masnih prstiju.
»Znaš li priču o Beowulfu?«
»Oprosti«, rekla je gledajući ga kako pažljivo briše fotografiju
maramicom. »Gledala sam Beowulfa. Znaš, crtani film.«
»To originalno nije film. To je prastari ep. Grendel je čudovište.«
»Zašto si svom psi dao ime po čudovištu?«
»Ne slažu se svi da je Grendel čudovište. Ono što je jednom čovjeku
čudovište, drugome predstavlja prijatelja.«

171
 Bryony je načas zamišljeno žvakala i progutala zalogaj. Opet je pogledala
računalo i internetsku stranicu BBC News s člankom o Elli Wilkinson.
»Pratila sam tu priču. O tim ubijenim djevojkama. Ja živim u blizini
Waterlooa, nedaleko od mjesta gdje je prva od njih nestala.«
»Ne bi on tebe napao«, odvratio je Darryl ugrizavši svoj bhaji. Ugledao joj
je zbunjenost na licu. »Hoću reći, ti si prepametna da padneš na nekog tipa
tražeći partnera na internetu.«
»Već sam pokušala potražiti partnera na internetu, ali nisam baš imala
sreće«, sramežljivo je odvratila Bryony. Zato što si vjerojatno upotrijebila
vlastitu fotografiju! viknuo je glas u Darrylovoj glavi, ali iskoristio je šutnju
da gurne ostatak bhajija u usta. »Prva je žrtva prodavala kavu, a druga je
radila u uredu. Čak je imala istu titulu kao ja. Administratorica«, rekla je
Bryony povlačeći džemper na leđima krupnom a ipak krhkom rukom.
»Trebala bi pripaziti. Reći ljudima gdje ćeš biti«, odvratio je Darryl.
Zamislio je kako je pokušava ubiti, kako nož klizi njezinim plavim bedrima, i
pobjegao mu je kratak smijeh. Prekrio je dlanom usta i odglumio napadaj
kašlja. »Dobro sam«, rekao je i odmahnuo rukom. »Sve je u redu.«
Bryony ga je potapšala po leđima.
»Bolje?«
Kimnuo je i srknuo colu.
»Darryl...«
»Da?«
»Gledala sam Beowulfa kad se prikazivao u IMAX-u... Imam dvije karte za
kino, za IMAX, onaj pokraj kolodvora Waterloo... Dobila sam ih na dar za
rođendan.«
»Kad ti je rođendan?« upitao ju je.
»Danas«, odgovorila je oborivši pogled na stopala.
»Oh. Sretan ti rođendan.« Načas ju je gledao, a ona je brzo uzela još jedan
bhaji i zagrizla.
IMAX-ovo kino izgrađeno je na mjestu gdje je nekoć bio kružni tok
Bullring, blizu željezničke postaje. Do njega se moglo doći samo kroz jedan
od četiri vlažna i mračna betonska podzemna hodnika, a oni su često bili
ispunjeni beskućnicima. Darryl je fantazirao o tome da otme neku
beskućnicu. Ima neke draži u očajanju koje ih obuzme kad se suoče sa
smrću... Podigao je pogled i shvatio da je Bryony još nešto rekla.
»Pa, bi li želio ići, Darryl?«
»Kamo?«
»Sutra navečer u IMAX. Prikazuju se Čuvari galaksije.«

172
 Darryl je oklijevao, a onda shvatio da bi to bila sjajna prilika da malo
pogleda što se nudi. Samo da pogleda. Da zadovolji potrebu. To je veliko kino,
a Bryony bi mu mogla poslužiti kao dobar paravan.
»U redu«, odgovorio je.
»Dakle, dogovorili smo se?« rekla je žvačući i progutala posljednji komad
bhajija.
»Da, dogovorili smo se«, odvratio je Darryl. Nije skinuo smiješak s lica sve
dok se nije povukla do svog stola, sva crvena u licu.
Opet je obrisao fotografiju Grendel i zataknuo je natrag na donji rub
monitora. Zaslon se u međuvremenu zatamnio, pa je ugledao svoj odraz. U
sebi se osjećao kao snažan i nepobjediv ratnik iz Beowulfa, ali lice koje mu je
uzvraćalo pogled bilo je debeljuškasto i obično, s neizraženom bradom i
sitnim očima.
Zavalio se na stolcu i nešto shvatio. Bryony misli da ima šansu s njim. Ona
s njim.
Ostatak dana bilo mu je teško koncentrirati se, osobito zato što je Bryony
u susjednom pregratku stalno podizala pogled i smješkala mu se, a malo prije
četiri čak mu je donijela šalicu kave iz Starbucksa.
Uzeo ju je sa smiješkom, ali u sebi je kiptio od bijesa. Pokazat će joj.
Požalit će što je pomislila da su u istoj ligi.

173
 54.

Kao što im je bilo rečeno, Melanie i Erika našle su se u zgradi Ne\v

Scotland Yarda. Šutke su čekale dvadeset minuta pred uredom pomoćnice
povjerenika, a onda je tajnica napokon razbila mučnu tišinu i uvela ih u ured.
Camilla je nosila elegantni crni kostim s hlačama i bijelu svilenu bluzu, ali
na licu je imala nemilosrdan izraz. Sjedila je na čelu konferencijskog stola u
kutu ureda. S njezine desne strane sjedio je uredno odjeven mali muškarac
mrka okrugla lica, a s lijeve zgodni policajac u uniformi koji se spremao
praviti bilješke. Melanie je sjela na suprotni kraj stola, a Erika odmah do nje.
»Hvala vam što ste došle«, rekla im je Camilla. »Pozvala sam vas na ovaj
sastanak da razmotrimo napredak istrage trostrukog umorstva.... S nama je i
nadzornik Mason.«
Mali je čovjek kimnuo. Camila je lakim zamahom ruke otvorila fascikl na
stolu i stavila na nos naočale koje su joj visjele na zlatnom lančiću oko vrata.
»V. d. nadzornice Hudson. Je li vam draže da vas zovu Mel ili Melanie?«
»Melanie, gospođo.«
»Dobro, to je pametno«, odvratila je Camilla prelistavajući papire pred
sobom. Erika je postrance pogledala Melanie, koja je izgledala zbunjeno.
Camilla je voljela zbunjivati sugovornike zagonetnim komentarima.
»Melanie, pozvala sam vas i Eriku kako bih dobila neku predodžbu o tijeku
istrage«, nastavila je Camilla: »Roditelji Elle Wilkinson uložili su formalni
prigovor protiv vas i metropolitanske policije Neovisnoj komisiji za
razmatranje pritužbi na rad policije, pa bismo htjeli čuti vašu i Erikinu stranu
priče. U ovoj fazi, neslužbeno.«
»Gospođo, ovdje nema strana«, odgovorila je Erika. »Postoje činjenice.
Biste li željeli čuti činjenice?«
Melanie se nije usprotivila upadici.
Camilla je kimnula.
»Izvještavala sam Melanie u svakom koraku ove istrage. Bili smo u
procesu finalizacije apela za javnost povodom umorstva Janelle Robinson i
Lacey Greene kad smo dobili vijest o nestanku Elle Wilkinson. Imala sam
manje od deset minuta vremena da odlučim trebam li njezinu otmicu
uključiti u apel. U tom trenutku znala sam samo to da je Ella otprilike iste
starosti i izgleda kao Lacey i Janelle, a i da se njezin nestanak dogodio u
sličnim okolnostima. Odlučila sam da je ne uključim u apel u tom trenutku

174
kako ne bih skrenula pozornost sa žrtava koje smo imali. Također nisam
željela potpirivati glasine da imamo posla sa serijskim ubojicom.«
»Ja nisam bila potpuno obavještavana o događajima«, dodala je Melanie.
Erika joj se okrenula. »Da, bila si. Ali otputovala si na savjetovanje i nisi
se javljala na telefon.«
»Bilo je to savjetovanje o rasnoj toleranciji, gospođo.«
Camilla je podigla manikiranu ruku. »Kako je to relevantno?« Melanie je
otvorila, a onda opet zbunjeno zatvorila usta. Camilla je nastavila. »Da je to
bilo savjetovanje o prevenciji krađa jabuka, biste li me o tome izvijestili s
takvim zadovoljstvom?«
»Samo vam dajem informacije, gospođo«, pogođeno je odvratila Melanie.
»Meni trebaju korisne informacije, a ne uljepšavanja.«
»Da, gospođo«, rekla je Melanie, s mukom zadržavajući mir.
Erika se gotovo sažalila nad njom.
Camilla je opet bacila pogled na fascikl. »Jeste li svjesne toga da je jedan
novinar iz nacionalnih novina posjetio roditelje Elle Wilkinson, umirovljenog
višeg nadzornika Wilkinsona i njegovu ženu, i izvijestio ih o pojedinostima
vaše operacije sa specijalcima?«
»Nisam to znala«, odgovorila je Melanie i pogledala Eriku, koja je također
odmahnula glavom.
»Rekao im je da ste mobilizirali dva tima specijalaca za raciju kuće
izvjesnog gospodina Danusa O’Keefeja i njegove majke, koja je nedavno
postala udovica. Gospodin O’Keefe također nastupa kao transvestit, pod
imenom >Crystal Balls<...«
Camilla je zastala radi efekta, a Erika je spazila kratak smiješak na licu
mladog policajca koji je pravio bilješke. Zapovjednik Mason ostao je ozbiljan
i spustio sitne uredne ruke na stol.
Camilla je nastavila. »Gospodin O’Keefe želi uložiti formalnu pritužbu u
kojoj kaže da je, premda su policajci bili pristojni, u njegovu spremištu
kostima pucano puškom Hacker & Koch C36 i da je oštećena plastična
krojačka lutka koja je držala lažni plastični revolver u ruci i nosila draguljima
ukrašenu zvonastu haljinu, vrijednu sedamnaest tisuća funta... Očekujem da
će se nacionalni tabloidi raspisati o svemu tome i da će dodati kako je
nekoliko sati poslije pronađen leš kćeri umirovljenoga policijskog višeg
nadzornika.«
Erika je pogledala Melanie, ali Melanie je potonula na stolcu i zabuljila se
u uglačanu površinu stola.
»Gospođo, morate znati da su novine sve to izobličile kako bi nas
prikazale nekompetentnima«, rekla je Erika. »Djelovali smo na temelju
175
dojave koju smo smatrali vjerodostojnom, dojave izvora koji se javio nakon
što je vidio naš apel na televiziji. Znala sam da je Ella Wilkinson nestala tri
dana prije i da vrijeme istječe. Bila nam je dužnost da odemo na tu farmu i
istražimo osobu za koju smo vjerovali da je opasan čovjek koji je već oteo i
ubio dvije žene. Lako je sada sjediti ovdje i prepričavati priču kao da je riječ
o zabavnoj anegdoti.«
»Ja ne mislim da je to zabavna anegdota«, obrecnula se Camilla.
»Morali smo donijeti delikatne odluke u vrlo kratkom roku, gospođo, i ja
vjerujem da sam postupila najbolje što sam mogla u teškoj i složenoj
situaciji.«
Nastala je hladna tišina. Erika je pogledala Melanie nadajući se da će se
ona priključiti, ali Melanie je ostala šutjeti.
»Nije riječ o tome što mi vjerujemo, Erika«, rekla je Camilla. »Riječ je o
formiranju javnog mnijenja, a javno mnijenje danas diktira dobar dio onoga
što radimo i o čemu odlučujemo. O tome ovise budžeti... opće smjernice.
Novine će se sada koncentrirati na zlostavljanje jednog homoseksualca,
oštećenje njegova vlasništva i cijenu koju će porezni obveznici platiti za
akcije dvaju timova specijalaca u kratkom roku!«
»Zašto ste uopće sazvali ovaj sastanak?« obrecnula se Erika. »Već ste
odlučili tumačiti činjenice na prilično jednostran način, iz perspektive
tabloida.«
»Erika, pripazi na ton«, upozorila ju je Melanie.
»Dakle, sada odlučuješ progovoriti i davati mi packe«, odvratila je Erika,
ne uspijevajući se zaustaviti.
»Melanie vam je nadzornica«, odvratio je Mason progovorivši prvi put.
»Ona je v. d. nadzornica«, ispravila ga je Erika. »A oprostite, gospodine, i
vi ste sudjelovali u donošenju tih odluka. Imate li što pridonijeti razgovoru?«
Mason se promeškoljio na stolcu. »Ne sviđa mi se što me prozivate«,
odgovorio je.
»Prozivam!« viknula je Erika. »Ovo je sastanak o operaciji specijalne
jedinice koju ste vi odobrili, gospodine!«
»Možete li, molim vas, pričekati vani, Erika«, rekla je Camilla.
Erika se sjetila nečega što joj je Sparks rekao večer prije smrti, da ga
Camilla nepravedno kori, i sada je poželjela da je on ovdje. Sparks je barem
imao muda. Melanie je samo sjedila kao pokisli crkveni miš.
»Mogu li, molim vas, dodati za zapisnik da, premda je podrška javnosti
odlučujuća za rad policije, javnost nikad nije dobila potpunu sliku o tome što
znači voditi policijsku istragu...«
»Erika.«
176
 »Molim vas, nemojte dopustiti da uznemirenost jedne od žrtava dominira
ovom istragom. Moj tim neumorno radi da uhvati ubojicu te tri mlade žene.
To nam je prioritet, gospođo.«
Camilla joj se tanko nasmiješila.
»Hvala vam, Erika, a sad molim vas, to će biti sve«, rekla je.
Melanie je samo buljila pred sebe do je Erika izašla iz ureda kipteći od
bijesa.

177
 55.

Erika je pričekala Melanie u neoznačenom policijskom automobilu pred

zgradom New Scotland Yarda. Već su se prije dogovorile da će zajedno otići
na Sparksov pogreb. Melanie se pojavila deset minuta poslije i sjela pokraj
nje. Nastala je ledena tišina kad je auto krenuo.
»Od sada pa nadalje, želim znati sve što se događa«, obrecnula se Melanie.
»Želim da me izvještavaš o svakoj odluci koju donosiš.«
»Dakle, ja ću samo nastaviti onako kako sam dosad radila, a na tebi je da
se javljaš na telefonske pozive«, uzvratila je Erika.
»Ja sam ti nadređena!« viknula je Melanie okrenuvši joj se.
»Onda se ponašaj u skladu s tim!« viknula je Erika. Načas su se ostale
gledati, a onda se okrenule i zabuljile u zgrade koje su promicale.
»Oprostite, moram provjeriti - u koliko je sati pogreb?« upitao je
uniformirani policajac koji je vozio.
»Počinje za sat vremena«, odgovorila je Erika. »Bolje da požurite.«
»Ako je neophodno, imate moje dopuštenje da uključite plavo svjetlo«,
dodala je Melanie. Vozač je pogledao Eriku u retrovizoru.
»Znaš da je to protuzakonito«, rekla je Erika. »Nema opravdanja da
upotrijebimo plavo svjetlo radi odlaska na pogreb«. Melanie je pogledala nju
i vozača.
»Naravno. Samo sam se željela pobrinuti da ne zakasnimo na kolegin
pogreb.«
»Dovest ću vas onamo što brže mogu«, rekao je vozač.
»Hvala«, odvratila je Erika.
Ostatak vožnje protekao je u tišini.

Pogreb nadzornika Sparksa održavao se u maloj crkvi u Greenwichu,

visoko na brijegu s pogledom na kraljevski pomorski koledž i grad. Stigli su
točno na početak pogreba i sjele u jednu od stražnjih klupa u crkvi. Za čovjeka
koji je bio nasilan i svadljiv, pogreb je bio dobro posjećen. Erika se zapitala
koliko je ljudi osjećalo obvezu da dođe. Sparksova žena sjedila je u prvom
redu sa starijim parom i malom djevojčicom u ozbiljnoj crnoj baršunastoj
haljini s odgovarajućom vrpcom u kosi. Sparksov lijes sjao je pod jakim
svjetlima crkve, a širok red crvenih i bijelih ruža ležao je na vrhu
među masom klinčića.

178
 Je li Sparks volio ruže? zapitala se Erika. Je li bio vjernik? Koliko ga je ljudi
u kongregaciji doista poznavalo? Sve te misli prolazile su joj kroz glavu.
Pogrebi su vrijeme da se prisjećamo pokojnika, ali često nam onemogućuju
upravo to. Erika se prisjetila Markova pogreba, činjenice da je morala
odabrati cvijeće i pjesme i odlučiti tko će što reći. Sve je to bilo tako strano,
tako malo nalik na mladog i živahnog čovjeka koji je upravo umro.
Najdirljiviji trenutak pogreba bio je onaj kad je Sparksov prijatelj iz
djetinjstva ispripovijedao kako su on i Sparks bili bliski kad su odrastali i
kako su nakon srednje škole zajedno putovali godinu dana.
»Andy mi je bio prijatelj«, rekao je. »Bio je kompleksan čovjek, ali imao je
srce i bilo mu je stalo. Život i posao naposljetku su sve to potisnuli... Samo
žalim što nismo mogli više razgovarati. Dobro spavaj, druže.«
Erika je pogledala Melanie pokraj sebe i shvatila da joj se suza kotrlja niz
obraz. Uhvatila ju je za ruku i stisnula je. Melanie je kimnula i Erika ju je
pustila. Kad su ustali za sljedeću pjesmu, Erika je nekoliko redova ispred
spazila Marsha u društvu nekoliko drugih policajaca s visokim činovima koje
je prepoznala, ali nije poznavala po imenu. Nagnula se naprijed s nadom da
će je Marsh vidjeti, ali uto su orgulje počele svirati pjesmu »Prisežem ti,
zemljo moja«.
Sat poslije pogreb je završio. Erika i Melanie izašle su iz crkve i ostale
stajati blizu ulaza dok su ožalošćeni izlaziti. Između njih vladala je neugodna
atmosfera i Erika nije znala kako da je premosti.
»Idem izraziti sućut Sparksovoj ženi«, rekla je Melanie gledajući natrag
kroz crkvena vrata. Sparksova žena stajala je unutra okružena ljudima koji
su joj izražavali sućut.
»Čuj, Melanie, malo prije sam pretjerala. Oprosti.«
»U redu je. Onaj Sparksov prijatelj imao je pravo. Ovaj posao, on...«
Izgledalo je da će još nešto reći, a onda je zašutjela.
»Katkad nam onemogućava da budemo pristojni«, odvratila je Erika i
dodala. »Govorim o sebi.«
»Pokušajmo se čuti nekoliko puta dnevno. Ja ću se pobrinuti da budem
dostupna kad nisam u uredu.«
»Dobro.« Erika je kimnula i osmjehnula se. Melanie je otišla kroz gomilu,
a Erika je pričekala još nekoliko minuta dok se crkva nije ispraznila. Napokon
se pojavio Marsh. Izgledao je iscrpljeno, ali još uvijek je bio prilično zgodan.
Imao je vrlo kratko ošišanu prosijedu kosu i malo je smršavio, što mu je
naglasilo četvrtastu čeljust. Sada je više podsjećao na onog čovjeka s kojim su
ona i Mark pohađali Akademiju u Manchesteru prije toliko godina, prije no
što ih je njegova ambicija razdvojila.

179
 »Napokon mogu porazgovarati s vama«, rekla mu je. Marsh se sagnuo i
poljubio je u obraz.
»Zašto se ne javljate na telefon?«
»Oprosti, Erika, u posljednje vrijeme baš mi ne ide najbolje.«
»Čula sam. Kad ste mi namjeravali reći da ste suspendirani?«
Zakolutao je očima. »Možeš li govoriti malo tiše?«
»Možete li se vi javljati na moje pozive, pa vas neću morati loviti pred
crkvom kako bih mogla porazgovarati s vama?«
Marsh je prstom olabavio ovratnik košulje. »Ideš li na bdijenje?«
»Ne znam. Nisam namjeravala.«
Maknuli su se velikoj skupini koja je izašla iz crkve i pozdravila se sa
svećenikom. Krenuli su prema dvorišnim vratima.
»Čuo sam da si bila prisutna kad je umro?«
»Bila sam u njegovu uredu i gnjavila ga kad je kolabirao«, odgovorila je
Erika.
»Znači, ti si ga gurnula u smrt?« upitao je Marsh bezizražajna lica.
»Jako smiješno.«
Došli su do dvorišnih vrata i Erika je ugledala policijski auto koji je čekao
da odveze nju i Melanie natrag.
»Hajde, častim vas ručkom«, rekla je uhvativši ga pod ruku. »Želim sve
čuti i želim vas zamoliti za savjet u vezi sa slučajem na kojem radim.«

180
 56.

Otpješačili su u središte Greenwicha i pronašli mali elegantni kafić.

Naručili su veliku kavu i potpuni engleski doručak.
»Znam da ne volite govoriti o pojedinostima, ali bila sam šokirana kad
sam čula da ste suspendirani«, rekla je Erika kad su se smjestili u separe u
kutu.
»Brutalno iskrena, kao i uvijek«, odvratio je Marsh nelagodno
poravnavajući pribor za jelo.
»Što se točno dogodilo?«
Duboko je uzdahnuo. »Suspendiran sam zato što se metropolitanska
policija iznenada odlučila obrušiti na obitelj Gadd zbog pranja novca u
njihovu uvozno-izvoznom poslu. Sjećaš li se obitelji Gadd iz vremena kad
smo radili u Lewishamu?«
»Sjećam se da sam imala problema zato što sam upala na bdijenje nakon
pogreba majke Paula Gadda tražeći svjedoka«, odgovorila je Erika.
Marsh se žalosno nasmiješio. »Da, nisam to zaboravio. To je zahtijevalo
dosta izglađivanja.«
»Pa što je s tom obitelji?« upitala je Erika.
»U posljednjih dvadeset pet godina metropolitanska policija zatvarala je
oči pred nekim njihovim aktivnostima u zamjenu za informacije. Službeno,
obitelj Gadd imala je ugovore za recikliranje papira i plastike u Londonu i
okolici. Oni također posjeduju kompleks skladišta na otoku Isle of Dogs, koje
upotrebljavaju za uvoz i izvoz.«
»Dakle, oni su mafija?« upitala je Erika.
»Ne bave se prodajom droge ili oružja. Najviše je riječ o krijumčarenju
cigareta i alkohola...«
»A što je s recikliranjem?«
»To je potpuno legitiman i vrlo unosan posao. Imaju ugovor s gradskom
upravom, pa preuzimaju prikupljeni otpad iz cijelog Londona i razvrstavaju
ga, a onda izvoze u Kinu.«
Zastali su kad je stigla hrana, pomodna verzija potpunog engleskog
doručka, lijepo aranžirana na pladnju, s pečenim grahom u posebnoj zdjelici.
Načas su prionuli jelu.
»No dobro, i za što optužuju vas?« upitala je Erika mažući maslac na
prepečenac. »Za primanje mita od obitelji Gadd?«

181
 »Ne, ne, ne.« Marsh je srknuo je kavu s izrazom nelagode na licu. »Imaj na
umu da sam naslijedio neke stvari kad sam unaprijeđen u višeg nadzornika,
infrastrukturu, budžete.«
»Znam kako to ide...«
»A od svog sam prethodnika također naslijedio vezu s Paulom Gaddom.
On sad ima sedamdeset godina, ali još uvijek je vrlo aktivan u obiteljskim
poslovima. Postojao je dogovor da će porezna uprava zanemariti neke
dostave u njihova skladišta.«
»Vi ne radite za poreznu upravu.«
»Ali mogao sam uputiti neke policajce da to, recimo to tako, pomognu
prikriti ili skrenuti pozornost. Ništa opasno, samo sam pomogao da to ne
privuče pozornost znatiželjnih očiju.«
»U redu.«
»Erika, svi su znali za to. Bila je to javna tajna. Ali kao što znaš, stvari se
mijenjaju, i kad je Camilla postala zamjenica povjerenika, željela je udariti
svoj pečat, dodvoriti se najvišim dužnosnicima i vladinim službenicima.
Njezin muž dobar je prijatelj s ministrom financija, a Camilla je vidjela priliku
da od obitelji Gadd iskamči pola milijarde neplaćena poreza. Pokrenuta je
istraga, a neki su pojedinci nastradali. Ja sam jedan od njih.«
»Može li si obitelj Gadd priuštiti pola milijarde?«
»Mogu si priuštiti velik dio ako se nagode s poreznom upravom. A Camilla
postiže vidljiv uspjeh za policiju.«
»Ali naravno, to zapravo nije pobjeda, zar ne?« odvratila je Erika.
Marsh je odmahnuo glavom. »Druga strana dogovora s obitelji Gadd
omogućavala nam je da kontroliramo što dolazi u London rijekom. Pomagali
su nam spriječiti da ilegalna droga u vrijednosti od nekoliko milijarda
preplavi grad. Sve to sada prestaje i metropolitanska policija morat će se
napregnuti do krajnjih granica, i fizički i financijski, da se nosi s tim
problemom.«
»Više od pola milijarde...« Načas su žvakali hranu. »Jeste li dobro, Paule?«
»Zapravo nisam. Suspendiran sam, a nemam što raditi. Marcie je
otputovala u Francusku s majkom i odvela blizanke sa sobom. Odsjele su u
našoj ladanjskoj kući. Ne može podnijeti sramotu da je vide druge žene iz
susjedstva.«
»Još uvijek želi rastavu?«
»Da.«
»Žao mi je«, rekla je Erika i uzela vilicom velik komad hrane. »Kako se
Sparks uklapa u sve to?«
»Sparks?«
182
 »Camilla je i njega istraživala. Vjerovala je da uzima mito. Spomenula je
Simona Douglas-Browna.«
»Kvragu, to je pravi lov na vještice«, odvratio je Marsh vrteći glavom.
»Što će se sada dogoditi?«
»Ja čekam saslušanje, a to će trajati mjesecima.«
»Žao mi je.«
Načas su jeli i gledali promet na cesti. Uto je Eriki nešto palo na pamet, pa
joj je srce brže zakucalo.
»Kad ste surađivali s obitelji Gadd, imali ste čovjeka koji vam je davao
informacije?«
»Da. Zašto?«
»Jeste li čuli za slučaj na kojem radim?«
»Mrtve djevojke u kontejnerima?«
»Da. Pokušavam pronaći neki zajednički nazivnik u tim slučajevima. Sva
su tijela ostavljena u identičnim kontejnerima, pa se pitam ne radi li ubojica
za kompaniju koja nabavlja kontejnere? To bi objasnilo nasumične lokacije
gdje ih ostavlja. Kako se zove ta kompanija?«
»Ne znam, obitelj Gadd vodi krovne kompanije...«
»Možete li mi nabaviti tu informaciju?«
»Mogu ti sada reći, ali u strogom povjerenju.«
»U redu, koliko će me to koštati?«
»Daj mi svoj prepečenac pa smo kvit.«
Etika se nasmiješila i gurnula ga pred njega. Marsh joj je uzvratio
smiješak i pomislio, kao i mnogo puta prije, da je Erika žena koja mu je
izmakla.

183
 57.

Za Darryla je to bio neugodan dan na poslu. Stalno je osjećao Bryonynu

pažnju. Svaki put kad bi podigao pogled s posla, zatekao bi je kako bulji u
njega preko pregrade. Zatim je rano otišla na ručak i vratila se sa sendvičima
i kavom za oboje. Njemu je donijela sendvič s jajima i kres salatom, koju je
mrzio, a za sebe sendvič sa sirom i lukom, što nije baš bio dobar predznak za
njihov večerašnji sastanak.
Kad su poslijepodne održali tjedni sastanak odsjeka, sačuvala mu je
mjesto do sebe u konferencijskoj dvorani, a tijekom sastanka gurnula mu je
ceduljicu na kojoj je pisalo:

Jedva čekam večerašnji sastanak, Bryony

Pogledao ju je i vidio da su joj oči iza debelih naočala grozničave od želje.

Nelagodno se nasmiješio, a onda je skrenuo pogled i spazio da ga dva mlađa
i popularnija momka s druge strane stola gledaju s prezirnim smiješkom. Kad
je došao kraj radnog vremena, očekivao je da će ga Bryony upitati bi li volio
nešto pojesti, ali na njegovo veliko olakšanje, ona to nije učinila. Samo je
predložila da se nađu pred IMAX-om u pola osam.
Otišao je na šetnju pokraj rijeke u South Banku i onda svratio u moderni
tajlandski restoran pokraj Royal Festival Halla da nešto pojede. Bio je
poluprazan i Darryl je zatražio mjesto na kraju jedne od dugih klupa s
pogledom na rijeku. Konobarica je bila vitka tamnokosa djevojka po imenu
Kayla. Pronašla mu je mjesto, primila narudžbu i široko mu se nasmiješila.
Kad mu je donijela zadimljenu zdjelu guste juhe s rezancima, nagnula se
preko njega, a njezina se tijesna majica s kratkim rukavima podigla i otkrila
ravan trbuh s utetoviranim crtežom vrtložne mase i dva sukobljena zmaja.
Darryl je osjetio da dobiva erekciju i udahnuo njezin miris, težak
mošusni parfem. Poput kakve drolje. To ga je uzbudilo. Nije je mogao prestati
gledati dok je jeo, gledao ju je kako se kreće među stolovima, nalazi
mušterijama mjesto i donosi im pladnjeve zadimljene hrane. Mora da je
nekoliko puta osjetila njegov pogled i okrenula se, ali nije mu uzvratila
osmijeh. Kad je završio, po njegov je pladanj došao visoki mršavi konobar.
»Želite li desert?« upitao ga je hladnim glasom.
»Ne, samo račun.«

184
 Uto je Kayla izašla iz kuhinje na drugoj strani restorana i dobacila mu
sumnjičav pogled. Zatim se konobar vratio s POS-terminalom.
»Mislio sam da vi konobari imate svoje dijelove u restoranu«, rekao ga je
Darryl dajući mu kreditnu karticu.
»Imamo«, odvratio je konobar gurnuvši karticu u aparat i ukucavši
pojedinosti. Gurnuo ga je natrag Darrylu: »PIN, molim vas.«
»Zašto onda Kayla nije ostala sa mnom? Htio sam joj dati napojnicu.«
»Učinili ste da se osjeća nelagodno, gospodine. Evo vaše kartice«,
odgovorio je konobar bacivši je na pult s računom i odlazeći.
»Pizda«, promrmljao je Darryl podižući karticu.
»Što ste to rekli?« upitao je konobar vrativši se i zastavši pred njim.
»REKAO SAM DA STE PIZDA!« viknuo je Darryl ustajući. »JA SAM
MUŠTERIJA. JA SAM UVIJEK U PRAVU!«
U restoranu je zavladala tišina. Začuo se zveket vilice u kuhinji.
»Bolje da odete prije no što pozovem policiju«, rekao je konobar
povukavši se. Bio je mnogo viši od Darryla, ali sada je izgledao uplašeno.
»Odlazim. Jelo je ionako bilo očajno«, rekao je Darryl i izašao.
Kiptio je od bijesa dok se vraćao uz rijeku, ali hladan zrak ubrzo mu je
počeo smirivati živce. Neće dopustiti da mu onaj glupi konobar upropasti
večer.

Napustio je obalno šetalište u blizini kolodvora Waterloo i prošao kroz

mračni pothodnik. Na njegovu žalost, u pothodniku nije bilo beskućnika, pa
je izašao u prostor golema cirkularnog IMAX-kina. Kroz staklo je mogao
vidjeti da je unutra gužva, a iz ostala tri pothodnika pristizalo je još ljudi.
Našao je Bryony kako ga čeka uz mali stolić s rasprostrtim letcima odmah
pokraj glavnog ulaza. On je još uvijek bio u odjeći koju je nosio na poslu, pa
se načas zapitao je li ona očekivala da će se on presvući. Ona je nosila
prozračnu ljubičastu haljinu koja se spuštala gotovo do tla. Ispod slojeva
tkanine provirivali su vrhovi srebrnih cipela. Oko bijelih ramena omotala je
šal od crne pašmine. Također je učinila nešto čudno s frizurom. Kosa joj je još
uvijek bila povučena u konjski repić, ali naprijed je dodala neku vrstu male
punđe nalik na košnicu, koja ga je, zajedno s njezinim izraženim nosom,
podsjetila na izvanzemaljaca iz filmova sa Sigourney Weaver.
»Zdravo, Darryl«, rekla je, a lice joj se ozarilo.
U desnoj je ruci držala malu smeđu torbicu na lančiću, koju je nervozno
prebacila preko pregiba ruke. Cijeli se sastanak doimao staromodno. Darryl
se nagnuo da je poljubi u obraz i osjetio joj alkohol u dahu, viski ili brendi. Je
li joj trebalo malo ohrabrenje? Očito i ne baš tako malo. Blago se zanjihala i
185
zagrlila ga. Preko njezina ramena spazio je skupinu tinejdžera u redu za
ulaznice. Jedna od djevojaka kradomice je snimila njihov nezgrapni zagrljaj,
pa su se svi nasmijali. Darryl se izvukao iz zagrljaja i nasmiješio.
»Izgledam li dobro?« upitala ga je Bryony dodirnuvši rukom kosu.
»Da. Sjajno.«
Opet se nasmiješila i otkrila dva centimetra desni iznad zuba. »Već sam
kupila karte. Bi li želio nešto za grickanje?«
»Kokice?«
Kimnula je i opet se nasmiješila.
Bio je to osmijeh potpunog... potpunog čega? Obožavanja? Divljenja?
Opijenosti? Je li ona u stanju zaviriti u njegovu unutrašnjost i vidjeti pravu
osobu koja nastanjuje ovu beznačajnu ljušturu? Njezina mu je prisutnost
iznenada dala snagu. Kao da je on svjetlost u kojoj se ona kupa. Načas je
pomislio da bi joj mogao reći stvari koje ne može reći nikome drugom i da
ona ne bi pobjegla kad bi ih čula.
Kad su kupili kokice, Bryony ga je odvela u jedno od dizala.
»Imamo sjedala na samom vrhu«, uzbuđeno mu je rekla.
Izašli su iz dizala i ušli u gledalište. Darryl nikad prije nije bio u IMAX-
kinu. Zapravo je samo jedanput u životu bio u kinu, kao devetogodišnjak, s
majkom i Joeom, ali Joe se tada prejeo kokicama i povratio za vrijeme najava,
pa su morali izaći.
Ostao je šokiran veličinom filmskog platna i dvorane.
»Dvorana je visoka kao pet autobusa na kat«, rekla je Bryony uživajući u
njegovoj zadivljenosti i vodeći ga do stražnjeg reda, koji je bio prazan. Sjeli
su, a on je pogledao mnoštvo koje se protezalo pred njim. Uto su se ugasila
svjetla i počele su najave. Prvih nekoliko minuta filma jeli su kokice držeći
kutije u krilu. U stražnjem redu nije bilo nikoga osim jednoga dječaka koji je
sjedio na drugom kraju.
Bryony je spustila kokice na pod i uzela mu njegove iz ruku.
»Što to radiš?« šapnuo je.
Nagnula se prema njemu, pa joj je opet osjetio tračak alkohola u dahu.
»Samo se nasloni i opusti«, rekla mu je. Pogledala je oko sebe, a onda
spustila ruku u njegovo krilo i počela mu trljati međunožje.
»Bryony... Što to radiš?« upitao je lecnuvši se.
»Pst, ne moraš ništa reći«, šaptom je odvratila i počela žešće trljati, a on
se nezgrapno promeškoljio na sjedalu.
»Ne moraš...«, počeo je.
»Oh, ali želim«, guknula je tihim glasom. »Je li u redu? Radim li to dobro?«
186
 Počela je trljati prstima po obrisu njegova spolovila, a onda ga stiskati i
milovati jaja. On se osvrnuo po gledalištu i vidio tjemena ljudi koji su gledali
u veliko platno. Pomislio je na Kaylu, djevojku s tetovažom, pa se prepustio i
spustio glavu na naslon.
»Oh, osjećam da ti se diže«, šapnula je Bryony i štucnula. Darryl je otvorio
jedno oko. »Oprosti, popila sam čašicu prije no što smo se našli«, rekla je i
povukla ruku.
»Ne, nemoj prestati, Bryony. Dobro je«, rekao je. Uhvatio ju je za ruku i
povukao je natrag u svoje krilo.
Kimnula je i nasmiješila se. Svjetlost filmskog platna odražavala se od
njezinih velikih naočala. Darryl je zatvorio oči, a Bryony je opet počela trljati.
Pomislio je na Kaylu. Na njezin miris i preplanulu kožu s tetovažom.
Otkopčao je hlače i spustio rub bokserica. Osjetio je hladan zrak na
ukrućenom udu i opet otvorio oči.
»Hajde, uzmi ga u usta«, rekao joj je.
»Oh, Bože«, odvratila je Bryony spustivši pogled i teško dišući, a oči iza
naočala ispunile su se divljenjem.
Oh, moj Bože, ona nikad prije nije vidjela muški ud, pomislio je Darryl, a to
ga je još više uzbudilo.
»Imaš prekrasne usne«, rekao joj je.
»Hvala«, odvratila je primakavši ruku ustima.
»Hajde, stavi moj veliki kurac među te svoje prekrasne usne.«
Bryony je kimnula, nezgrapno skliznula sa stolca na koljena i oprezno ga
uzela u usta. Darryl je osjetio i uzbuđenje i odvratnost. Stavio joj je dlan na
tjeme i gurnuo joj glavu dolje. Ona je dahnula i malo se povukla, ali on ju je
uhvatio za glavu i stao ga gurati unutra i van. Ona je nekoliko minuta srkala i
dahtala, a onda ju je uhvatio za kosu na tjemenu i svršio uz još zvukova
guranja i dahtanja.
Bryony je sjela na pod između sjedala, zadihana i pomalo šokirana, a
Darryl je vratio spolovilo u gaće i zatvorio rasporak.
»Je li bilo u redu?« upitala ga je brišući usta.
»Bilo je jako dobro«, odgovorio je i pokazao joj podignuti palac.
Lice joj se ozarilo velikim osmijehom. »Oh, baš mi je drago!« Počela se
dizati natrag na sjedalo, ali je srušila njihove kokice. »Joj, mislim da me
uhvatio grč«, šapnula je.
»U redu je«, rekao joj je Darryl ustajući. »Ti sjedni, a ja ću nam kupiti nove
kokice.« Podigao je kutije.
»Hvala«, odvratila je i nezgrapno sjela trljajući nogu.

187
 »Jesu li bile slane ili slatke?«
»Slane... ali mislim da bih sada radije slatke«, odgovorila je i opet gutnula.
»I možeš li donijeti nešto za piće?«,
Darryl se nasmiješio i otišao u snack bar u prizemlju.

188
 58.

Nakon ručka s Marshom, Erika se vratila u West End Central. Radila je s

timom ostatak poslijepodneva i rano navečer u vezi s informacijom koju joj
je dao Marsh. U pola devet u postaju se vratila Melanie, pa su ona i Erika
održale sastanak u njezinu uredu.
»Zatražit ću određene podatke o zaposlenicima koji žive u Londonu i
okolici, u rubnim područjima«, rekla je Erika. »Osobito o muškarcima između
dvadeset jedne i trideset pet godina starosti.«
»Iz kompanije za zbrinjavanje otpada Genesis?« upitala je Melanie
gledajući dokument koji je Erika pripremila. »Raspolažeš li kakvim dokazima
da podupreš takav zahtjev?«
»Potrošili smo mnogo vremena gledajući lokacije na kojima su tijela
odbačena pokušavajući pronaći zajednički nazivnik, ponašanje koje se
ponavlja. Znamo da on otima isti tip djevojaka. Jedina je druga sličnost to da
su bačene u standardne kontejnere za recikliranje koje proizvodi kompanije
Genesis.«
»Erika, vjeruješ li doista da se to može okarakterizirati kao sličnost? Znaš
li koliko kućanstava postoji u Središnjem Londonu?«
»Rekla bih da ih ima...«
»Danas poslijepodne prisustvovala sam trima sastancima na kojima se
raspravljalo o statistikama zločina i provala. U Londonu i okolici postoji 886
000 ljudi koji posjeduju kuću ili stan ali otplaćuju kredit, 862 000 podstanara,
786 000 ljudi u socijalnim stanovima i 600 000 ljudi koji su vlasnici svojih
domova.«
»Kako si samo zapamtila sve te cifre?«
»Neprestance su nam ih utuvljivali u glavu«, odgovorila je Melanie. »Ali,
hoću reći da svi ti ljudi imaju jednu zajedničku crtu. Zbrinjavanje njihova
otpada, ili bih možda trebala reći: odvoz njihova smeća, obavlja kompanija
Genesis. Riječ je o 2,6 milijuna domova. Dodaj tome milijune poslovnih
prostora u Londonu. A Genesis je jedna od najvećih kompanija za
zbrinjavanje otpada u Europi, upošljava 400 000 ljudi. Misliš li da je
jednostavna stvar dobiti od njih podatke o zaposlenicima?«
»Znamo da ubojica vozi Citroën C3«, očajnički je dodala Erika.
»Ma da, to jako sužava popis! Citroën C3 jedan je od najprodavanijih
automobila u posljednjih pet godina. Misliš li da Genesis raspolaže podacima
o automobilima svojih zaposlenika? Ili bismo također trebali zatražiti od
189
agencije za izdavanje vozačkih dozvola da nam dostavi imena svih vlasnika
Citroëna C3 u Londonu i okolici ?«
»Već sam to učinila«, odvratila je Erika nakon kratke stanke.
»Provjeravamo velik popis imena. Prioritet su nam muškarci koji su već
kažnjavani.«
»Ali koliko znamo, taj tip nije u našoj bazi podataka, zar ne?« odvratila je
Melanie. »Imamo njegov DNK, ali nemamo uzorak u bazi podataka, što me
navodi na zaključak da nikad nije bio uhićen.«
Erika je uzdahnula. »Melanie, negdje moram početi. Pokušali smo
identificirati auto po snimkama, pratili njegovo kretanje kroz mrežu
nadzornih kamera, ali bez registarskog broja i s količinom Citroëna C3 na
ulicama, to je nemoguće.«
Melanie se zavalila na stolcu i popila gutljaj kave.
»Znam, Erika... Sve što učiniš morat će se održati na sudu. Postoji zaštita
podataka, problem s brojem ljudi koje ti mogu staviti na raspolaganje. Jesi li
svjesna da uz probleme s obitelji Gadd koja je dioničar u Genesisu, u Odboru
za pritužbe, koji već razmatra pritužbu roditelja Elle Wilkinson, sjede još dva
velika dioničara?«
Erika je kimnula. »Ali to bi moglo dovesti do obrata u istrazi.
Možda u svim tim podacima pronađemo nešto što nam pomogne da
riješimo slučaj prije no što taj tip otme još jednu mladu ženu.«
»Ne znamo je li...«, počela je Melanie.
»Oteo ih je tri, a razmaci između otmica i umorstava sve su kraći, Melanie.
Radim na temelju instinkta.«
»Tako rade i diktatori i megalomani«, odvratila je Melanie, ne bez
suosjećanja. »Slušaj, dođi mi s nečim konkretnijim, razrađenijim i
specifičnijim. Suzi broj ljudi koje želiš provjeriti i broj mjesta na kojima bi
mogli raditi. Genesis ima sedamnaest ureda u Središnjem Londonu, a još
četrdeset i šest u cijeloj zemlji. Naravno, ja ću ti dati sva sredstva koja mi stoje
na raspolaganju, ali ne mogu ti napisati bjanko-mjenicu za tako neodređenu
potragu.«
Erika ju je obeshrabreno gledala, a onda kimnula. »Informiraj me. Zatvori
vrata za sobom.«
Kad je Erika izašla iz dizala, u prizemlju postaje čekao ju je Peterson.
Prenijela mu je razgovor koji je upravo vodila s Melanie.
»Što namjeravaš učiniti?« upitao je.
»Ne znam. Moram razmisliti. Moram smisliti način kako da pronađem
iglu u plastu sijena.«

190
 »Bi li pomogli pzza i pivo kod mene?« upitao je kad su izašli na hladan
zrak.
»Da«, nasmiješila se. »Da, pomogli bi.«

191
 59.

Kad se Darryl vratio sa svježim kokicama, Bryony se počela ponašati vrlo

posesivno i inzistirati na tome da se ostatak filma drže za ruke, što ga je
uznemirilo mnogo više od one druge stvari koju mu je učinila.
Čim je film završio, Darryl je skočio sa stolca i inzistirao na odlasku. Dok
su s velikom skupinom ljudi čekali na dizalo za prizemlje, čuo je jednu od
djevojaka koje upućuju ljude na njihova sjedala, zgodnu mladu djevojku sa
širokom afro-frizurom, kako uzbuđeno govori o sastanku uz piće s casting
direktorom. Iz njezina razgovora s drugom kolegicom bilo je jasno da je
glumica, da ne poznaje muškarca s kojim se treba sastati i da je spremna otići
prilično daleko u očijukanju kako bi je on zapamtio.
Darryl je jedva primjećivao što je Bryony govorila dok su se spuštali
dizalom. Kad su izašli iz IMAX-a, Bryony se zaustavila i okrenula mu se.
»Hajdemo na piće ili na šetnju uz rijeku«, predložila je.
»Bit će bolje da krenem«, odvratio je Darryl. »Moram uhvatiti vlak kući.«
»Oh, mogli bismo otići u moj stan«, odvratila je Bryony, a oči su joj
požudno zablistale.
»Oprosti, ali moram se vratiti kući da nahranim Grendel.«
» Oh «, odvratila je jedva prikrivajući razočaranje. »Ali vidjet ću te na
poslu? Sutra imamo konferenciju. To će nam omogućiti da izađemo iz ureda.
Trebalo bi biti zabavno.«
»Da. Vidimo se sutra.«
Bryony ga je htjela zagrliti, ali on joj je kimnuo i krenuo prema
pothodniku ostavljajući je da stoji pod šarenim svjetlima koja su dopirala iz
IMAX-a.

Sutradan ujutro svi zaposlenici kompanije u kojoj su Darryl i Bryony

radili okupili su se na godišnjoj konferenciji zaposlenika. Bila je to velika
korporacija, pa je mnogo novca potrošeno na iznajmljivanje auditorija u
Royal Festival Hallu. Zaposlenici iz Darrylove zgrade prvi su autobusom
dovezeni u South Bank.
Darryl je izbjegao Bryony prošavši pokraj sjedala koje mu je čuvala u
autobusu. Kad su stigli u Royal Festival Hali, hitro je izašao iz autobusa na
srednja vrata, a onda se zadržao u zahodima i otišao u auditorij prije samog
početka govora.

192
 Očarala ga je veličanstvena dvorana s 3000 sjedala, puna tamnog drva.
Gotovo 3000 zaposlenika iz dvanaest londonskih ureda korporacije Genesis
okupilo se da čuje niz prezentacija i govor jednog od rukovodilaca.
Darryl je sjeo na kraj dugog reda, pokraj skupine muškaraca i žena koji
su radili na nekom drugom katu njegove zgrade, pa ih nije poznavao. U
vrijeme ručka izbjegao je veliku kantinu, izašao iz zgrade i pojeo sendvič
gledajući rijeku.
Postalo mu je jasno da je napravio veliku grešku što je izašao s Bryony.
Ona je očito bila zainteresirana za njega. Promatrala je svaku njegovu
kretnju. Morat će to sasjeći u korijenu.
Kad je došlo vrijeme za poslijepodnevni govor, Bryony više nije htjela
prihvatiti njegove igrice. Vratila se u gledalište pojavivši se niotkuda i
pohitala do sjedala pokraj njega prije no što je dobio priliku da se pomakne.
Svjetla su se prigušila, a rukovodilac, visok ćelavi muškarac, počeo je
govoriti.
»Hej, jesi li dobro?« šapnula je Bryony.
Njezina su se velika bedra priljubila uz njegova, unatoč tome što se trudio
okrenuti od nje.
»Jesam«, kimnuo je gledajući preda se.
Rukovodilac je nastavio govor pod pogrešnom pretpostavkom da su niži
zaposlenici doista zainteresirani za tromjesečne rezultate i postignute
uštede. Istaknuo je da svaka obitelj u Ujedinjenom Kraljevstvu upotrebljava
jedan od njihovih proizvoda i da je kompanija dala značajan doprinos razvoju
obnovljive energije. Dok je nabrajao dug popis postignuća kompanije, Darryl
se morao oduprijeti porivu da ustane i objavi kako su mrtva tijela mladih
kćeri iz barem tri obitelji grubo bačena u jedan od kontejnera kompanije
Genesis. Suspregnuo je djevojački smijeh.
»Čemu se smiješ?« upitala ga je Bryony uhvativši ga za ruku.
»Ničemu«, odgovorio je i izvukao ruku.
»Je li rekao štogod smiješno?«
»Nije«, odvratio je Darryl. Sada mu je već išla na živce, nerviralo ga je što
mu poteže ruku i stišće se uz njega.
»Zašto si se smijao?« plaho je upitala. »Reci mi. I ja bih se voljela
nasmijati.«
Okrenuo joj se. »Doista želiš znati?«
»Želim«, nasmiješila se.
»Doista?«
»Da!«

193
 Nagnuo joj se na uho. »Pomislio sam da bi jebati tebe moglo predstavljati
izazov. Vjerojatno bih te prvo morao umijesiti u brašno... Zapravo mi se gadiš.
Sinoćnji izlazak bio je pogreška.«
U tom trenutku dvoranom se prolomio pljesak, a rukovodilac se naklonio.
Gledatelji su ustali, a Darryl im se pridružio oduševljeno plješćući. Bacio je
pogled prema Bryony. Izgledala je shrvano. Buljila je preda se gotovo kao da
je nesvjesna okoline. Pljesak se nastavio, a ona je nesigurno ustala i prošla
pokraj njega spotičući se dok se probijala pred redom ljudi, odgurujući neke
od njih natrag na sjedala.
Darryl ju je gledao kako odlazi do kraja reda i počinje se spuštati stubama.
Ljudi su se osvrtali za njom i pravili grimase, a on se zapitao hoće li biti
posljedica.
Istjerao je tu misao iz glave i koncentrirao se na mladu djevojku koju je
namjeravao oteti. Nezaposlenu glumicu s kojom se sprijateljio preko
interneta.

194
 60.

Beth Rose bila je na drugoj godini studija u Dramskom centru u

Zapadnom Londonu. Otkako je bila mala djevojčica u Suffolku, željela je
postati glumica i odlučila je da će, ako se joj to ne uspije, sigurno postati
slavna. Imala je dugu tamnu kosu, krupne smeđe oči i bila je visoka i vitka,
gotovo krakata. Ali bila je lijepa, s nespretnošću zbog koje je bila omiljena
među prijateljima i vršnjacima. Tijekom školske godine stanovala je kod tete,
zamijenivši sobu koju je dijelila s dvjema sestrama u malom obalnom gradu
za veliku sobu na vrhu gradske kuće u Središnjem Londonu. Teta Marie triput
se udavala, ali nije imala djece, po vlastitom izboru, kako je uvijek govorila.
»Mnogo si zanimljivija sada kad si odrasla osoba«, rekla joj je Marie kad
je prije osamnaest mjeseci stigla da započne studij u Dramskom centru. Marie
se rastavila od trećeg muža, investicijskog bankara, a kao dio brakorazvodne
nagodbe sada je živjela u prekrasnoj kući u Tyburn Roadu, jednoj od
ekskluzivnih kuća u nizu u ulici New Oxford.
U četvrtak navečer Beth se nakon napornog dana u školi odmarala u
svojoj sobi na katu i lakirala nokte u tamnozelenu boju. Teta Marie gledala je
dolje seriju Poldark, opet.
Požudna krava, pomislila je Beth i nasmijala se. Gledala je svoje nokte i
divila se svom radu kad je začula signal s mobitela. Puhnula je u nokte,
dohvatila mobitel i oprezno se spustila niz zaslon. Vidjela je da je dobila
zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od casting direktora po imenu Robert
Baker. Brzo je prihvatila zahtjev bojeći se da je to učinio zbog greške. Hitro je
ponovno puhnula u nokte i onda ga potražila Googleom.
»Jebo te patak«, rekla je razrogačenih očiju kad se spustila niz rezultate
pretrage. On je poznati casting direktor. Robert Baker, CDG. Nije se mogla
sjetiti što točno znači kratica CDG, pomislila je casting director general, ali
znala je da to nije točno. U svakom slučaju, on je član neke udruge, on je
legitiman. Vidjela je da je vodio odabir glumaca za filmove i televizijske serije
i da radi u studijima u Ulici Cochrane u blizini Tottenham Court Roada.
Njezin je profil na Facebooku jasno davao do znanja da je Beth glumica.
Stavila je na njega ogledni video, nekoliko profesionalnih fotografija i
informaciju da studira u jednoj od najboljih glumačkih akademija u zemlji.
Zašto bi mi inače poslao zahtjev za prijateljstvo?
Beth je vjerovala da se nalazi na početku uzbudljivog životnog putovanja.
Putovanja ispunjenog beskrajnim mogućnostima. Loše stvari događaju se
drugim ljudima. Ona je predodređena za nešto veliko. Uvijek se voljela
195
prisjetiti gdje se nalazila kad se dogodilo nešto veliko, a ovo mora da je jedna
takva stvar. Minimizirala je prozor na zaslonu i nazvala prijateljicu Heather.
»Nikad nećeš pogoditi tko mi je postao prijatelj na Facebooku«, rekla joj
je.

196
 61.

Sutradan je bio petak i Darryl je u večernjoj prometnoj gužvi polako vozio

u Središnji London. Zapanjilo ga je kako je brzo i kako oduševljeno Beth Rose
zagrizla udicu.
Imao je profil na Facebooku pod imenom Robert Carter. Radio je na
njemu nekoliko mjeseci i trebalo je samo promijeniti ime i fotografiju i postao
je Robert Baker, CDG, casting direktor. Robert Baker bio je stvarna osoba, čak
je imao i vlastiti profil na Facebooku, ali na njega je stavio fotografiju crnog
labradora. Kao i uvijek, bio je to riskantan potez, ali Darryl je preuzeo portret
Roberta Bakera s internetske stranice casting studija, cijelo vrijeme
prikrivajući tragove softverom VPM.
Pronašao je Beth Rose gotovo nasumce, pregledavajući Adresar
studenata. Glumci su se pretplaćivali na adresar kako bi ih casting direktori
mogli pronaći, a tipična stranica u adresaru sadržavala je portret glumca,
njegovu boju očiju, težinu, visinu i osnovne podatke. Neke stranice čak su
sadržavale uzorak glasa i kratki ogledni video. Jako mu se svidjela Beth Rose,
a na svom je oglednom videu stavila snimku s jednim visokim tamnokosim
momkom u kojoj je glumila zlostavljanu suprugu. Nije to bila scena iz neke
kazališne predstave ni televizijske serije, činilo se da ju je izradila služba za
izradu takvih oglednih snimaka. Video je bio niske kvalitete, a Beth je bila
daleko previše dotjerana za ulogu žrtve obiteljskog nasilja, ali dala je sve
od sebe i Darryl je uživao gledajući njezine hinjene jauke i suze. Bilo je to
nešto s čim je mogao raditi.
Tako je brzo zagrizla udicu, odgovorila je na zahtjev za prijateljstvo u
roku od dvije minute. Izmjenjivali su poruke cijelu večer i razgovarali
telefonom, a večeras se trebao naći s njom.
Nakon što je na vijestima vidio snimke svog crvenog Citroëna, Darryl je
odlučio da ovoga puta uzme Morrisov plavi Ford, koji je stajao u otvorenoj
garaži otkako je Morris uhićen i onda pušten uz jamčevinu. Darrylov je otac
rekao da je Morrisa vjerojatno stid doći po njega, pa se brinuo za njega dok
se Morris ne pojavi, svakog je tjedna palio motor i provjeravao ulje. To nikad
nije radio s Darrylovim autom, ali s druge strane, gorko je pomislio Darryl,
Morris je dobar muzar.

Stigao je do predgrađa južnog Londona malo poslije sedam navečer.

Unutrašnjost Morrisova auta vonjala je na konje i sijeno, a taj se vonj miješao
sa svježim mirisima gela za tuširanje i losiona za brijanje. Iako je znao da ovaj
197
sastanak neće završiti romantično, Darryl se ipak volio pretvarati. Držao se
ograničenja brzine. Sada se mogao odvesti u središnji London a da izbjegne
naplatnu zonu, ali trudio se ne misliti na nadzorne kamere i premda ih nije
mogao posve izbjeći, svakako je mogao izbjeći područja u kojima ih je bilo
najviše.
Uto mu je zazvonio mobitel na kontrolnoj ploči i vidio je da ga zove Beth.
Baš je prolazio kroz Camberwell i osvrnuo se da vidi može li stati, ali bila je
to prometna cesta bez mjesta za zaustavljanje. Provjerio je ima li u blizini
policijskih kola, a onda se javio.
»Hej, ti«, rekao je zavodljivim glasom. Odlučio je da Robert Baker CDG
ima dubok i samouvjeren glas s primjesom transatlantskog naglaska. Na
kraju krajeva, on je radio odabir glumaca za američke produkcije.
»Zdravo. Oprostite! Htjela sam vam samo reći da bih mogla nekoliko
minuta zakasniti«, odgovorila je Beth zbunjenim glasom, ali u njezinoj se
zbunjenosti osjećalo samopouzdanje. Darryl je stisnuo zube i prisilio se na
osmijeh. »Nema problema. Dakle, kad bi mogla stići? U osam i petnaest?«
»Da, imam malu krizu s frizurom.«
»S frizurom na glavi?«
Nastala je tišina. Darryl je prokleo sebe što je upotrijebio derilovski
humor i ispričao se. Beth se zbunjeno nasmijala i rekla mu da će ga vidjeti
poslije, a onda prekinula vezu. Darryl je bacio mobitel natrag na kontrolnu
ploču.
»Glupi, glupi IDIOTE!« rekao je udarajući volan. Pogledao je ustranu i na
suprotnoj traci spazio muškarca i ženu u autu. Žena je sjedila na suvozačevu
sjedalu i buljila u njega. Pokazao joj je srednji prst, nagazio papučicu za gas i
prošao pokraj njih.

Dogovorio se da se nađu pred studijem u kojem je radio pravi Robert

Baker, u Latimer Roadu, tihoj ulici u Southwarku, pokraj velike staklene
uredske zgrade. Bio je to riskantan potez, ali neophodan da ona proguta laž.
Polako je ušao u Središnji London i skrenuo u ulicu Latimer malo poslije
osam sati. Ugledao je veliku dugu staklenu uredsku zgradu koja je stršala
pokraj zgrade od elegantnih crvenih opeka u kojoj se nalazio casting studio.
Nekoliko grupica uredskih radnika izlazilo je iz uredske zgrade, a kad je
podigao pogled mogao je vidjeti da su uredi prazni. Nastavio je, skrenuo u
sljedeću ulicu i našao mjesto za parkiranje ispred reda dućana prekrivenih
daskama.
Polako je udahnuo i izdahnuo. Dok su minute prolazile, unutrašnja strana
prozorskog stakla auta zamaglila se, njegovo ritmičko disanje izlazilo je u

198
kratkim oblacima pare. Promeškoljio je nožne prste i protegnuo se, ne želeći
da mu mišići ukoče.
Bilo mu je drago što je rekla da će zakasniti. Pomislio je na njezinu dugu
kosu, zamislio da dodiruje njezinu kožu i tijelo. Kroz glavu su mu prolazile
slike onoga što će joj učiniti.
U osam i deset upalio je motor, pa je počeo strujati vrući zrak odnoseći
kondenzaciju s prozorskih stakla. Provjerio je ima li u pretincu za rukavice
zemljovid i kožnu palicu. Pogledao se u retrovizoru i shvatio da slini. Obrisao
je usta rukavom, odvezao se oko bloka i vratio u ulicu Latimer. Prošao je
pokraj ulaza u uredsku zgradu i ugledao Beth kako čeka pred studijem.
Oslanjala se na mali željezni stupić. Nosila je skrojeni dugi sivi kaput, crne
cipele s visokim potpeticama, a duga tamna kosa slobodno joj je padala na
ramena. Stajala je spuštene glave, usredotočena na mobitel. Prošao je pokraj
nje i zaustavio auto uz rubnik. Sada je stajala samo nekoliko metara od
prtljažnika njegova auta. Na cesti nije bilo nikoga.
Nagnuo se i povukao ručku koja je otključavala prtljažnik. Zatim je izašao
držači palicu skrivenu u desnoj ruci. Napadno je gurnuo donji rub košulje u
hlače i krenuo prema znaku za parkiranje žmirkajući u njega poput kakva
slijepca, a onda je koraknuo unatrag i pogledao na sat.
»Oprostite, ja jako slabo vidim«, obratio se Beth preko ramena. »Je li ovo
parkiralište rezervirano za stanare?«
Beth je podigla pogled s mobitela i slegnula ramenima. Pogledala je
neosvijetljenu zgradu iza sebe i namrštila se, a onda se opet posvetila
mobitelu.
Iznenada je u Darrylovu džepu počeo zvoniti mobitel. Pogledao je Beth,
ali ona je držala svoj mobitel na uhu. Pokušavala je nazvati Roberta Bakera.
Pogledao je cestu. Nije bilo ni automobila ni pješaka.
Baš kad je Beth zbunjeno pogledala Darrylov mobitel koji je zvonio,
munjevito je krenuo u akciju. Hitro joj je prišao i udario je kožnom palicom u
tjeme. Uhvatio ju je kad je počela padati i odvukao je do stražnjeg dijela auta.
Nastalo je nezgrapno prtljanje dok je nogom pokušavao otvoriti prtljažnik i
zadržati je u rukama, a njezin je mobitel sa zveketom udario u vanjski dio
prtljažnika i zanjihao se na kabelu slušalica. Baš kad ju je smjestio unutra i
bacio mobitel na nju, na glavnom ulazu uredske zgrade pojavila se jedna žena
i krenula pločnikom prema njemu.
Namjeravao je Beth svezati zapešća i noge, ali nije imao dovoljno
vremena. Zatvorio je prtljažnik. Žena se približavala lupkajući potpeticama.
Darryl je znao da se mora nastaviti kretati kako ne bi privukao pozornost.
Držeći spuštenu glavu, otišao je na vozačevu stranu auta i ušao.

199
 Žena je prošla pokraj auta, zadubljena u misli, ruku gurnutih duboko u
baloner. Bila je to elegantna sredovječna žena kratke prosijede kose. Darryl
se malo opustio. Nije ga primijetila. Upalio je motor i krenuo od rubnika.

200
 62.

Vozio je sporednim ulicama iza Southwark Bridgea. Isplanirao je rutu

koja mu je dopuštala da što je moguće više izbjegne nadzorne kamere i da
tako barem oteža posao svakome tko bi pokušao rekonstruirati njegovo
kretanje, ali bio je dekoncentriran i shvatio je da je skrenuo u krivu ulicu. Je
li ga žena koja je izašla iz uredske zgrade vidjela? A ima li ulica u koju je
upravo skrenuo mnogo nadzornih kamera? Nekoliko je puta skrenuo, a
uredske zgrade i kafići brzo su promicali pokraj njega. Našao se na London
Bridgeu i osjetio da vjetar s rijeke udara auto.
»Sranje!« viknuo je udarajući po volanu. Približavao se raskršću pred
željezničkom postajom, a znao je da je ona puna nadzornih kamera.
Morao je naći neko mirno mjesto da stane i sveže joj ruke i noge. Kad je
napustio most, vidio je da je cesta zatvorena zbog građevinskih radova oko
nebodera Shard pa je, umjesto da skrene nalijevo, morao krenuti zaobilaznim
putem koji ga je udaljio od željezničke postaje.
Našao se priklješten između dvaju kombija, a s obje strane stajali su
redovi privremenih plastičnih barijera. Nije imao izbora nego da nastavi
voziti. Prošlo je nekoliko minuta, a obilazak ga je odveo u ulice koje nije
prepoznao. Sve je bilo slabo osvijetljeno, prošao je pokraj zgrade koja je bila
okružena skelama i zelenim mrežama, pa pokraj ispražnjene uredske zgrade
s pobijeljenim prozorima, a onda je cesta skrenula oštro nadesno i izbacila ga
u zapušteni kvart stambenih kuća i kladionica oko Bermondseya.
Nastavio je voziti i upravo kad je odlučio stati na mjestu koje je izgledalo
kao komad pustopoljine, iza njega se iznenada pojavio autobus bljeskajući
svjetlima, pa je nastavio voziti i prošao pokraj stajališta za autobuse u koji je
opet odlučio skrenuti, ali onda se drugi autobus pojavio iza ugla iz suprotnog
smjera. Zatvorio je oči zabljesnut prednjim svjetlima i morao nagaziti na
kočnicu kad je autobus skrenuo pred njim i ušao u stajalište.
Načas je ostao sjediti, a ruke su mu se sada tresle. Izgubio se. Nije znao
kako da se vrati na Old Kent Road, cestu koja bi ga odvela kroz New Cross do
South Circulara.
Ubacio je u brzinu i vozio još nekoliko minuta dok nije stigao do niza
semafora. Srce mu je poskočilo kad je ispred sebe ugledao prometni znak za
New Cross. Na semaforima se upalilo žuto pa onda crveno svjetlo, pa je
zaustavio auto i načas duboko disao. Kroz vjetrobran je vidio mješavinu
stambenih i uredskih zgrada, a pokraj semafora nalazila se prodavaonica
prehrambenih proizvoda Costcutter i prodavaonica alkoholnih pića.
201
 Nekoliko je pješaka čekalo na križanju, a kad se upalilo zeleno svjetlo,
krenuli su s rubnika i počeli prelaziti cestu pred njim. Nešto mu se u načinu
hoda jednog pješaka učinilo poznatim, ali bio je previše zaokupljen željom da
krene dalje. Pogledao je u retrovizoru cestu iza sebe, a onda je spustio pogled
da provjeri je li vratio palicu u pretinac za rukavice. Kad je opet podigao
pogled, gotovo je viknuo od šoka. Pred njegovim prednjim svjetlima stajala
je poznata figura s dvije pune vrećice u rukama i buljila u njega kroz
vjetrobran.
Bila je to Bryony.

202
 63.

Bilo je mračno i hladno kad je Beth počela dolaziti svijesti. Njihanje auta
u pokretu doprlo joj je do ruba svijesti, zajedno sa zvukovima i osjetima,
jakim toplim vonjem motornog ulja i prašnjavog starog prostirača.
Ležala je na neravnoj tvrdoj površini i imala je jaku glavobolju, ali grlo joj
nije bilo suho. Je li sinoć tulumarila? Tijelo joj je još uvijek svježe mirisalo.
Svinula je prste i osjetila da joj je lak za nokte još uvijek ljepljiv. Načas se
pokušala sjetiti slijeda događaja. Čekala je Roberta pred studijem. Bio je tako
zgodan na fotografiji. U naponu snage, kako ga je opisala teta Marie. Ali
dogodilo se nešto čudno. Rekao je da će dokasna raditi u studiju, ali prozori
su bili u mraku. Nazvala ga je telefonom. Vani je stajao jedan čudan mali
čovjek koji je napravio cijelu predstavu od buljenja u prometni znak. Nešto
ju je zamolio.
A onda je shvatila gdje je. Glava joj je bila u agoniji i svaka kretnja
zadavala joj je bol. Pokušala je zadržati smirenost i pomaknula tijelo. Je li
svezana? Nije, u skučenom je prostoru mogla pomicati ruke i noge. Ispod
lijevog boka ležala je zaglavljena tanka žica i shvatila je da su to slušalice
utaknute u iPhone. Stala je opipavati oko sebe, gurnula slobodnu ruku pod
sebe, uhvatila žicu i stala je povlačiti. Činilo se da to traje vječno. Je li se utikač
slušalica oslobodio? Ali žica se napokon napela, a onda je pod rukom osjetila
mobitel. U tami je drhtavim prstom potegnula po mobitelu i onda opet. Ja li
pokvaren?
Nije. Okrenut je na krivu stranu. Kad ga je okrenula na pravu stranu,
aktiviralo se svjetlo zaslona i osvijetlilo unutrašnjost prtljažnika: prostirač,
akumulatorski kabel i kolut električne trake. Nešto što je nalikovalo na
nekoliko pari ženskih gaćica.
»Oh, Isuse«, rekla je i umalo vrisnula. Suspregnula je vrisak, a bol joj je
sunula uz čeljust do sljepoočnice. Vid joj je bio zamućen, a trebalo joj je
nekoliko pokušaja da se sjeti PIN-a svog mobitela i da ga utipka. Činilo joj se
da navigiranje kroz mobitel traje cijelu vječnost, udarac u tjeme poremetilo
joj je ravnotežu i vid. Napokon je uspjela pronaći broj svoje prijateljice
Heather i aktivirala poziv. Zvuk zvonjave telefona izazvao joj je još veću bol
u glavi, a kad je začula Heatherinu kratku poruku na govornoj pošti, obuzela
ju je takva mučnina da je pomislila da će povratiti. Ostavila je zbrkanu poruku
pokušavajući opisati što se dogodilo.
A onda se auto zaustavio. Odmaknula je mobitel od uha i napregnula uši
da čuje što se događa.
203
 64.

Prije no što je Darryl stigao ubaciti u brzinu i krenuti dalje, Bryony je

pohitala do suvozačeve strane auta i otvorila vrata. Bacila je
dućanske vrećice na pod pred sjedalom, sjela i s treskom zatvorila vrata.
Darryl je ostao bez riječi. Oči iza naočala bile su joj divlje i rastrojene, a
lice obliveno znojem. Odmaknula je pramene kose s lica.
»Reci mi da to nisi ozbiljno mislio«, zatražila je bez uvoda. »Reci mi da je
to bila šala koju nisam razumjela... o tebi, meni i brašnu... ili da si pogriješio...«
Zabola mu je prst u prsa. »Molim te, reci mi to sada, Darryl, ili ću, tako mi
Boga...«
»Bryony, koji ti je vrag?« viknuo je.
Uto je začuo trubljenje automobila iza sebe i shvatio da sada iza njega
čeka cijela kolona automobila, a na semaforu je zeleno svjetlo.
»Ono što si mi rekao bilo je grozno. Pozvala sam te na svoj posebni
rođendan u kino. Učinila sam neke stvari da te usrećim. Zar muškarci ne vole
takve stvari?«
»Bryony, moraš izaći iz auta.«
Automobili su trubili i turirali motorima, a jedan stariji par koji je čekao
na pločniku znatiželjno se zabuljio u auto.
»Ne idem nikamo dok mi ne kažeš zašto!« viknula je zaključavajući vrata.
Oči su joj plamtjele od bijesa i to ga je načas uplašilo.
Ne budi glup, to je Bryony, debela glupača s posla, pomislio je.
Odvezi je kući i izbaci iz auta. Nevoljko je krenuo od semafora i
znatiželjnih očiju na pločniku.
»Gdje živiš?« oštro ju je upitao.
»Što?« upitala je.
»Pitao sam te gdje živiš«, odvratio je. »Odvest ću te kući, pa ondje
možemo porazgovarati... Pretpostavljam da živiš negdje u blizini ?«
Obrisala je pljuvačku s usana i kimnula puna nade. »U ulici Druid, oko
četvrt milje odavde.«
Darryl je ubrzao hitajući pokraj prodavaonica i restorana brze hrane. A
onda ga je Bryony bez upozorenja počela udarati po glavi i vratu.
»Zašto? Bio je to savršen sastanak, zar ne? Kupila sam nam kokice! Ti si
bio dobar prema meni, a ja sam bila dobra prema tebi, a onda si bez
upozorenja postao tako gadan... ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO? « Stala je tako jako
204
udarati šakom po kontrolnoj ploči da joj je zglob šake počeo krvariti. Stavila
ga je u usta i počela sisati.
»Nisam tako mislio... samo sam bio... Ozlijedila si ruku«, odgovorio je
Darryl pokušavajući je smiriti. Nastojao je gledati cestu ispruživši ruku kako
bi se uvjerio da je Bryony na odgovarajućem razmaku.
»Nisi tako mislio? Doista?« upitala je, a niz obraze su joj potekle suze.
»Doista«, odgovorio je. »Žao mi je.«
Na desnoj strani ugledao je znak za skretanje u ulicu Druid i skrenuo u
četvrtoj brzini. Bryony nije bila vezana, pa je odletjela u prozor i udarila
glavom u plastičnu ručku iznad stakla.
»Joj!« jauknula je. Ulica Druid bila je slijepa ulica puna malih
novoizgrađenih domova.
»Koja kuća?« upitao ju je.
»Treća«, odgovorila je uhvativši se za glavu i pogledala ga.
Zaustavio je auto uz rubnik. Većina ulice bila je u mraku, gorjela je samo
jedna svjetiljka na samom kraju. Darryl je počeo polaganije disati i razmišljati
kako da je se riješi.
»Bryony, ti kreni naprijed i pripremi nam čaj...«
»Darryl, molim te, ja te volim«, rekla je i nagnula se prema njemu. On je
okrenuo glavu pa su mu njezina usta skliznula niz obraz. Naslonila se na
sjedalu.
»Volim te, Darryl, jako te volim...« Iz oguljenog zgloba na šaci tekla joj je
krv, pa je čvrsto pritisnula kožicu i usisala još malo krvi.
»I ja volim tebe«, odvratio je. »Ali moramo o nečemu porazgovarati.«
»Voliš me?« upitala je sklopivši ruke pod bradom. Darryla je počeo
obuzimati grozan potmuli osjećaj: je li ovo normalno? Ponašaju li se
zaljubljene žene ovako?
»Kako bi bilo da uđeš, a ja ću donijeti vrećice iz dućana«, rekao joj je
gledajući praznu ulicu.
»Da. Kupila sam hranu. Mogli bismo pripremiti večeru.« Nasmiješila se.
»Voliš li Viennettu?«
Darryl je kimnuo. Nasmiješila se.
»To je čokolada s metvicom. Je li to u redu? Znam da neki ljudi ne vole...«
Ušutkao ju je zvuk udaranja koji je dolazio iz prtljažnika. Okrenula se
Darrylu. »Što je to?«
»Ja nisam ništa čuo«, odgovorio je Darryl. Uto se začuo još jedan udarac,
a auto se zaljuljao.

205
 »Je li netko u prtljažniku?« upitala je Bryony gledajući kroz stražnje
staklo.
»Naravno da nije!« nasmiješio se.
»U pomoć! U pomoć! Netko, molim vas! Napao me!« začuo je Bethin
prigušeni uzvik, a zatim se auto zatresao od niza udaraca.
Bryony se polako okrenula prema Darrylu. Učinilo joj se kao da je lice
koje je poznavala netragom nestalo. Udarci i krikovi iz prtljažnika nastavili
su se.
»Zašto si morala ući u auto?« mirno ju je upitao. »Sad te moram ubiti.«
Bryony se bacila prema vratima, otključala ih i otvorila. Ali kad je htjela
izaći, stopalo joj je zapelo za sigurnosni pojas, pa se spotaknula, pala na cestu
i udarila glavom o asfalt.
Darryl je otvorio vrata i obišao auto gledajući ulicu. Cijeli se auto tresao,
a Beth je glasno vikala. Kolebao se što da učini.
A onda je vidio Bryony kako omamljeno leži na cesti i pokušava dohvatiti
mobitel, koji se otkotrljao po asfaltu. Prišao joj je i udario je nogom u lice, a
onda je podigao mobitel i bacio ga u kanalizacijski otvor iza stražnjeg kotača
auta.
Na drugom kraju ulice automobili su nastavljali prolaziti, a jedan je
čovjek zakoračio s pločnika i prešao cestu, ali bio je zadubljen u telefonski
razgovor, a iz ušiju mu je visjela žica. Darryl je izvadio kožnu palicu iz auta i
otišao do prtljažnika.
Kad ga je otvorio, Beth ga je nasumce pokušala udariti. Imala je krvav nos,
ali oči su joj bile divlje i pokušala se boriti. Udario ju je palicom u glavu. Začuo
se gadan zvuk pucanja, a onda je ostala nepomično ležati. Podigao je pogled i
vidio da Bryony bez naočala slijepo tetura preko ceste prema svojoj kući
tražeći ključeve u torbici.
S treskom je zatvorio prtljažnik i potrčao za njom, ali ona je već prošla
kroz dvorišna vrata, uspjela izvući ključ i ugurati ga u ulazna vrata kuće. Kad
ih je otvorila, Darryl ju je napao straga, pa su zajedno pali na pod u hodniku.
Nogom je zatvorio ulazna vrata, a onda je nastalo čudno znojno hrvanje.
Bryony ga je pokušavala odgurnuti, ali Darryl se uspio popeti na nju.
Rukama joj je čvrsto stisnuo vrat pritišćući palčevima i stežući. Ona ga je
zgrabila za ruke i zagrebla ih, a onda ga je koljenom udarila među noge.
Darryl se zgrčio, a Bryony je hitro ustala, odgurnula ga u zid i odjurila
mračnim hodnikom.
Darryl je ostao ležati sklupčan od boli pokušavajući povratiti dah. Oči su
mu se u međuvremenu privikavale na mrak, pa je shvatio da leži na dnu

206
stuba. Začuo je kako Bryony ispušta čudne cmizdrave zvukove, tetura i
otvara ladicu. Bila je u kuhinji i tražila je nož.
Nesigurno je ustao, opipao po zidu i našao prekidač. Kad je upalio svjetlo,
Bryony je razrogačenih očiju istrčala iz kuhinje i napala ga kuhinjskim
nožem. Darryl je ostao pribran, skočio je ustranu pa se Bryony gotovo
komično sudarila s vratima. Krenuo je za njom i stao je udarati u okvir vrata
dok nije ispustila nož. Zgrabio ju je za kosu i udario licem u vrata, jedanput,
dvaput. Skliznula je na leđa i ostala nepomično ležati.
On je ustao znojeći se i tresući, a onda je spazio fiksni telefon na niskom
stoliću. Iščupao je žicu iz zida, uhvatio Bryony za kosu i odvukao je do dna
stuba. S čela joj je tekla krv, a nos joj je bio slomljen. Počeo joj je omatati žicu
oko vrata. Ona je otvorila oči i stala se opirati, ali on joj je spustio koljeno na
trbuh i povukao žicu, držeći dva kraja poput uzda, pritišćući joj koljenima
trbuh. Podigao je ruke i stegnuo joj žicu oko vrata. Bryony je počela grgljati i
cviljeti i uhvatila je rukama žicu. On ju je čvršće pritisnuo koljenima,
osjetio kako joj rebra pucaju i s trzajem povukao žicu nagore. Lice joj
je postalo ljubičasto. Dahnula je i zatresla stopalima, a onda je
napokon ostala nepomično ležati.
Darryl je ustao i odbacio krajeve telefonske žice. Odmaknuo se bez daha.
Još uvijek u hodniku, uhvatio je svoj odraz u velikom ogledalu na zidu, divlji
pogled i raskuštranu kosu. Pogledao je na sat koji je kucao iznad vrata dnevne
sobe i vidio da je devet sati. Provjerio je nije li štogod ispustio i kutom košulje
obrisao telefonsku žicu. Uhvatio je Bryonyne mlitave ruke, odvukao joj tijelo
u dnevnu sobu i ostavio ga iza velike sofe. Kad bi tko pogledao kroz ulazna
vrata ili prozor dnevne sobe, ne bi vidio ništa neobično.

Izašao je iz Bryonyna stana na praznu slijepu ulicu. Bio je siguran da je

ostavio DNK po čitavom hodniku, ali tu nije bilo pomoći. Nije imao dosje u
policiji i koliko je on znao, bez njegova DNK, policija ga ne može povezati s
mrtvim djevojkama. Ovo nije dobro. Ubio ju je, ubio je Bryony. Ženu s kojom
je radio... A kolege su ih vidjeli zajedno.
Otišao je do svog auta i ušao. Odvezao se i pridržavao ograničenja brzine
cijelim putem kući. Usput se zaustavio samo jedanput u pomoćnoj traci da
povrati. Podigao je ruke kad ga je jedan auto u prolazu osvijetlio jarkim
svjetlom i shvatio da na lijevoj ruci ima Bryonynu krv. Obrisao ju je o hlače
na stražnjici.
Zatim mu je nešto drugo palo na pamet. Beth je imala mobitel kad ju je
ugrabio! Otišao je do prtljažnika auta i otvorio ga. Beth je nepomično ležala
krvava nosa. Opipao je prostor ispod njezine noge i našao ga. Uto su se opet
pojavila prednja svjetla automobila, pa je pognuo glavu i s treskom zatvorio
207
prtljažnik. Kad je auto prošao, bacio je mobitel na asfalt i stao ga gaziti dok
nije slomio zaslon. Zatim ga je obrisao i bacio u obližnje drveće. Vratio se u
auto i ostatak puta do farme usredotočio na vožnju.

208
 65.

Zvonjava budilice probudila je Heather Cochrane u sedam sati. Mogla je

razabrati red plesnih trikoa koje je objesila na radijator i plavo svjetlo zore
koje se probijalo kroz zamagljeno staklo prozorčića njezine male sobe.
Razmaknula je pokrivače i pogledala gležanj koji je jučer poslijepodne
uganula na satu plesa. Počivao je na hrpi udžbenika koju je smjestila na dno
madraca.
Oprezno je povukla nogu prema sebi i skinula usku kompresivnu čarapu
trepnuvši od boli. Kost gležnja prekrivala je tamna modrica.
»Sranje«, rekla je i legla natrag na jastuk. Morat će otići liječniku, a ako ne
uspije dogovoriti pregled na kirurgiji, morat će otići na hitnu. Čula je smijeh
svojih sustanara iz prizemlja, popraćen zvukom s radija i šumom vode koja
je tekla kroz cijevi u kupaonici iza njezine glave. Sjela je na rub kreveta i stala
vježbati stavljanje težine na uganuti zglob, ali čak i najmanje opterećenje
izazivalo je jaku bol. Činilo se da će joj posao koji je našla preko vikenda
propasti.
Uzela je mobitel s noćnog ormarića i pričekala da se uključi. Vidjela je da
ima poruku na govornoj pošti i pritisnula da je posluša. Poruka je bila čudna
i prigušena bukom motora u pozadini.
»Heather, ovdje Beth...« začula je prijateljičin glas. »Taj čovjek. Oteo me.
Dok sam čekala Roberta... Oteo me s ulice. Tamna kosa, nizak i debeo, okrugle
oči... Ja sam u njegovu...« Uto se začuo šum, a onda samo buka motora.
Heather je još dvije minute ostala sjediti na rubu kreveta slušajući
zvukove iz okoline, promet, trubljenje automobilske trube, ali njezina se
prijateljica više nije oglasila. Spustila je mobitel s uha i vidjela da je
propušteni poziv došao sinoć u 8 i 51. Opet je prinijela mobitel uhu i nastavila
slušati sve dok se poruka napokon nije prekinula, a snimljeni ju je glas upitao
želi li pritisnuti 1 da uzvrati poziv.
To je i učinila, ali odgovorila joj je snimljena poruka da je Bethin broj
nedostupan.

209
 66.

Malo prije devet Erika i Peterson bili su na putu za West End Central u
Petersonovu autu. Bili su ostali u Erikinu stanu u Forest Hillu. Peterson je
vozio, a Erika je spustila glavu na naslon i napola zatvorila oči. Snijeg se u
međuvremenu gotovo otopio, ali bilo je hladno i sivo i padala je sitna kišica.
»Nisi spavala?« upitao je Peterson pogledavši je.
»Ne mnogo. A ti?«
»Ja sam odspavao nekoliko sati, ali ti si se stalno okretala.«
»Trebao si mi reći, premjestila bih se na sofu.« Ispred se dizao znak za
McDonald’s. Erika je pogledala na sat.
»Možeš li skrenuti u McDonald’s da naručimo iz auta? Htjela bih nešto
pojesti i popiti kavu.«
»Dobra ideja«, rekao je Peterson, upalio žmigavac i skrenuo. Pridružili su
se koloni od pet automobila, a onda je iza njih stao jedan kombi. Naručili su i
polako se pomicali prema prozoru za posluživanje kad je zazvonio Erikin
mobitel. Potražila ga je u torbici i vidjela da je zove Mossova.
»Šefice, gdje ste?« upitala je Mossova.
»U Camberwellu, baš uzimamo doručak za van.«
»Upravo nas je nazvala jedna mlada djevojka koja se zove Heather
Cochrane, studentica. Kaže da je njezina prijateljica Beth Rose sinoć otišla na
sastanak naslijepo s jednim tipom blizu Southwarka.
Heather se upravo probudila i našla prijateljičinu poruku na mobitelu.
Kaže da je oteta i bačena u prtljažnik auta...«
»Čekaj, prijateljica je nazvala tu djevojku?«
»Da, Heather ima govornu poruku od Beth, koja kaže da ju je oteo jedan
čudan mali tip tamne kose... Crane upravo razgovara s njom. Postavljamo
dodatna pitanja.«
»U redu, dolazimo čim prije«, odvratila je Erika. Spustila je mobitel i
shvatila da su priklješteni između automobila i kombija.
»Moraš nas izvući odavde«, rekla je Pctersonu. »Oteta je još jedna
djevojka.«
Peterson je uključio plavo svjetlo, ali nitko se nije pomaknuo.
Iza kombija stajala su još dva automobila, pa su bili blokirani s obje
strane. Peterson je skrenuo na mali travnjak, uspio se provući pokraj kolone

210
automobila i napustiti parkiralište uz škripu guma. Izašli su na cestu uz
zavijanje sirene.

Kad su stigli u operativnu sobu u West End Centralu, ljudi iz Erikina tima
upravo su dolazili na posao, a Mossova, Crane i John stajali su oko laptopa.
»Je li Melanie stigla?« upitala je Erika ušavši s Petrsrsonom
u operativnu sobu.
»Jutros ima neke sastanke«, odgovorio je John.
»Nazovi je i reci joj da dođe«, rekla mu je Erika.
»Šefice, upravo smo dobili govornu poruku«, rekla je Mossova.
Erika i Peterson pridružili su im se pred laptopom.
»Treba nam lokacija tog mobitela«, rekla je Erika.
»Upravo sam poslao hitan zahtjev telefonskim kompanijama«, odvratio
je Crane. Mossova je pustila snimku, pa su poslušali poruku.
Bilo je mnogo pozadinske buke, a djevojčin glas zvučao je pijano i
rastegnuto.
»Heather, ovdje Beth... Taj čovjek. Oteo me. Dok sam čekala Roberta...
Oteo me s ulice. Tamna kosa, nizak i debeo, čudne okrugle oči... Ja sam u
njegovu...« - nastupile su smetnje. »Ja sam u njegovu...« Začulo se još smetnji,
a onda samo buka motora.
Erika je ushodala prostorijom dok se zvučni zapis nastavljao. Čuli su
približavanje i prolazak drugih automobila i šum kao da se nešto trlja o
mikrofon mobitela. Poruka se napokon prekinula, a javio se snimljeni glas.
Erikin tim načas je ostao tih.
»Šefice...«, počeo je John.
»Znam. Ovo bi moglo predstavljati preokret u istrazi«, odvratila je Erika.
»Ali ovo moram obaviti po propisima. Želim lokaciju mobitela. Želim da
nabavite snimke nadzornih kamera s mjesta gdje se trebala naći s tim tipom.
Moramo obavijestiti njezine najbliže.«
»Da, šefice.«
»A sada želim ponovno preslušati poruku. Možda na njoj ima nečega što
bi nam moglo reći kamo ju je odveo.«

211
 67.

Darryl je spustio glavu nad zahodsku školjku i treći put povratio. Osjećao
je žarenje u utrobi i povratio samo žuč. Obrisao je usta i ustao, pustio vodu i
pogledao svoj odraz u ogledalu. Lice mu je bilo sivo i imao je velike
podočnjake. Nije spavao, stalno je sanjao isti san u kojem je nalazio svog
brata, Joea, kako visi u ormaru. Spustio je pogled na bokserice i ugledao
mokru mrlju. Svukao ih je, zgnječio u lopticu i bacio ih u staru košaru pokraj
kade. Začuo je kucanje na vrata.
»Što je?«
»Jesi li dobro?« začuo je majčin glas.
»Dobro sam...«, odgovorio je. »Samo sam nešto pojeo.«
»Što kažeš?« odvratio je majčin glas.
»Nešto sam pojeo!« viknuo je. Otišao je do umivaonika, umio se hladnom
vodom i pogledao kroz prozor. Niska magla valjala se preko polja prema kući,
a nebo je bilo zlokobno sivo. Zatvorio je slavinu i shvatio da nije čuo škripu
podnih dasaka i da mu majka još uvijek stoji pred vratima.
»Što je?«
»Moram u kupovinu, ali Morrisov auto blokira mi izlazak«, rekla je.
Darryl je obrisao lice, omotao ručnik oko struka i otvorio vrata. Majka je
stajala u svojoj »gradskoj« odjeći: u elegantnim ljubičastim kostimu s
hlačama i crnim kožnim cipelama sa zatvaračem. Preko ruke je prebacila
bijelu ručnu torbicu.
»Ključevi su u bravi. Zar ga ne možeš sama maknuti?«
Ona mu se zagledala u lice.
»Ti znaš da ja znam voziti samo svoj automatik. Morrisov auto ima
brzine.«
»Svi automobili imaju brzine, mama.«
»Znaš što hoću reći. Možeš li mi ga ti maknuti, molim te?«
Darryl se vratio u sobu i izvukao staru trenirku, a onda otišao do otvorene
garaže. Zatekao je majku kako gleda Morrisov auto, s torbicom prebačenom
preko ruke. Kad se približio, shvatio je da ona gleda veliku mrlju krvi na kvaki
suvozačevih vrata. Okrenula se i pogledala ga.
»Izgledaš bolesno.«
»Danas ne idem na posao. Pokvario sam želudac.«
»Danas je subota«, odvratila je.
212
 »Ah, da.«
Ponovno je pogledala mrlju krvi.
»Vjerojatno se porezao jedan od momaka s farme«, rekao je Darryl
obilazeći auto da uđe s vozačeve strane.
»Koji? Ako se ozlijede, moraju mi se javiti kako bismo to zabilježili u
dnevnik nezgoda.«
Darryl je zanemario majčino pitanje i ušao u auto. Mary je otišla do svog
auta i otključala vrata. On je odvezao unatrag Morrisov auto i primijetio da se
majka zabuljila u njega dok je izlazila u velikom Jaguaru i zaustavila se uz
prskanje šljunka. Odvezao je Morrisov auto natrag u garažu i pogledao krv.
Bila je Bryonyna. Imao je njezinu krv na ruci kad je sinoć otišao iz njezina
stana. Uzeo je nekoliko papirnatih maramica i stao brisati mrlju krvi dok nije
nestala.

Kad se vratio u kuću, zastao je u ostavi za obuću i počeo se tresti. Grendel

mu je prišla i liznula ruku. Iz kuće oko njega dopirali su šumovi. Poznati
zvukovi. Iznenada je pomislio na budućnost: kako bi bilo da se odseli s farme?
Što ako ga uhvate? Što bi se dogodilo?
Pokušao je zaključiti što bi bilo najbolje učiniti. Ako u ponedjeljak ode na
posao, ondje bi mogao zateći mnoštvo policajaca, ako su pronašli Bryonyno
tijelo. Ali koliko je on znao, Bryony je živjela sama. Ne bi se službeno morala
vratiti na posao do ponedjeljka, a onda bi ljudi mogli pomisliti da je bolesna.
Možda joj još danima neće pronaći tijelo. Treba mu samo malo vremena da
razmisli. Policija nije identificirala auto, a koliko se njemu činilo, nitko ga nije
vidio. Zažalio je što nije pogledao oko sebe kad je Bryony ušla u auto. Je li se u
blizini nalazio neki bankomat? Bankomati imaju kamere. Imaju li svi
semafori kamere? Upotrijebio je Morrisov auto. Zažalio je što nije nosio
rukavice, njegov DNK bit će u kući. Uspaničario se.
A onda ga je preplavio osjećaj mirnoće. On i Bryony zajedno su izašli. To
ga je povezivalo s njom, ali mogao bi reći da je otišao k njoj na šalicu kave, što
bi objasnilo zašto se ondje nalazi njegov DNK.
Iznenada ga je obuzela euforija i lakoća. Potapšao je Grendel po glavi i
otišao na kat da si priredi kupku. Zatim će doručkovati i otići do sušare da
posjeti novu zatočenicu.

213
 68.

Melanie Hudson stigla je nekoliko sati poslije i sada je radila s Erikom i

njezinim timom u operativnoj sobi. Prigušili su svjetla i gledali snimke
nadzorne kamere projicirane na bijele ploče.
»Ovo je snimka nadzorne kamere na recepciji velike ostakljene uredske
zgrade, zgrade Purcell u ulici Latimer. Ona je pokraj casting studija gdje se
Beth trebala naći s Robertom Bakerom u 8 i 15 navečer. Nadzorne kamere na
recepcijskom pultu u zgradi najbliže su kamere mjestu otmice koje smo
uspjeli naći. Na ulici Latimer nema nijedne.«
»Zar se Beth nije trebala naći s Robertom Bakerom u osam?« upitala je
Erika.
»Poslala je SMS prijateljici Heather i rekla da kasni jer ne može odlučiti
što da odjene i kakvu frizuru da napravi«, odgovorio je Crane.
»Jeste li uspjeli locirati pravog Roberta Bakera?«
»On je u Škotskoj u posjetu bratu«, rekao je John. »Studio je zatvoren do
sredine veljače.«
»Dobro, dakle sigurno znamo da se zapravo nije trebala naći s njim«,
rekla je Erika. »Dakle, radimo pod pretpostavkom da se našla s našim
čovjekom oko 8 i 15 navečer.«
Snimka je pokazala unutrašnjost recepcije i dva čovjeka iz osiguranja za
šalterom. U kutu su bila tri dizala.
»Ovo je snimljeno u osam sati i devet minuta sinoć«, rekao je Crane.
»Možete vidjeti da je vani mrak, unutrašnjost se odražava na staklu, ali
automatska vrata osvijetljena su reflektorom i kroz staklo možete vidjeti
ulicu. Beth je također aktivirala automatska vrata kad je prošla.«
Zaustavio je snimku u trenutku kad je Beth prolazila pokraj otvorenih
vrata. Erika je pogledala lica svog tima, okupana blijedom svjetlošću
projektora. John je stavio drugu fotografiju pokraj snimke, ovoga puta bila je
to fotografija s Bethine vozačke dozvole i glumački portret.
»Dakle, svi se slažemo da je djevojka koja prolazi Beth Rose?« upitala je
Erika.
Svi su kimnuli.
»Ne sviđa mi se što samo pogađamo«, rekla je Melanie.
»To je sve što imamo«, odvratila je Erika pogledavši je.

214
 »To nije sve što imamo«, odvratio je Crane. »Poslao sam e-mail s Bethinim
fotografijama ljudima iz osiguranja kad sam zatražio snimke. Dva čovjeka
koja su sinoć radila na recepciji sjećaju je se. Komentirali su da je dobar
komad.«
»Dakle, seksizam jedanput za promjenu radi za nas«, našalila se Mossova.
Melanie se nasmiješila i kimnula. Crane je nastavio. »Pregledali smo
snimku između 7 i 30 i 8 i 25 navečer i jedina vozila koja su prošla ispred
prednjeg ulaza bila su jedan kamion, jedan motocikl, dva bijela kombija i
plavi auto.«
Erika je osjetila razočaranje. »Nije bilo crvenog Citroëna?«
»Nije, šefice«, odgovorio je Crane.
Erika i Melanie pogledale su se. U operativnoj sobi nastao je žamor.
»Možemo li vidjeti snimku, molim?« zamolila je Melanie.
»Naravno«, odvratio je Crane. Otvorio je datoteku i pustio snimku
normalnom brzinom, usporavajući i vraćajući se kad bi neko vozilo prošlo
ispred prednjeg ulaza. »I napokon, evo plavog auta, mislimo da je to stariji
model Forda...« Snimka se nastavila. Malo prije 8 i 15 navečer jedna žena s
kratkom sijedom kosom i dugim kaputom izjurila je iz dizala u recepciju.
Žurno je prišla prednjem šalteru.
»Čekajte, usporite«, rekla je Erika.
Crane je usporio snimku na normalnu brzinu, pa su gledali ženu kako
izlazi na glavna vrata, skreće nalijevo i izlazi iz kadra.
»Ta žena«, rekla je Erika. »Nakon izlaska skrenula je nalijevo, što znači da
je otišla prema studiju.«
»U isto vrijeme kad se Beth trebala naći s Robertom Bakerom«, dodao je
Peterson.
»Crane, nazovite ljude iz osiguranja i doznajte tko je ta žena«, rekla je
Erika. »Želim razgovarati s njom.«

215
 69.

Kad je Mary otišla u kupovinu, Darryl je odveo Grendel u šetnju do sušare.

Otvorio je velika čelična vrata i pričekao da mu se oči priviknu na mrak. Vidio
je kako Grendel podiže krupnu ravnu njušku i njuška zrak pokraj metalnih
vrata velike pećnice, pa je gurnuo prst pod njezinu debelu kožnu ogrlicu.
Drugom je rukom upalio svjetlo i zatvorio metalna vrata. Otvorio je vrata
pećnice i osjetio jak smrad. Beth je ležala sklupčana u jednom kutu velikog
metalnog kaveza. Kao i ostalim djevojkama, vrat joj je bio lancem vezan uz
jednu stranu kaveza, a ruke sputane lancima i pričvršćene za drugu. Darryl
joj je također trakom zalijepio usta.
Pustio je Grendel, a ona je prišla kavezu i onjušila. Beth je razrogačila oči
i pokušala odmaknuti glavu od mjesta gdje je bila zavezana za žičanu mrežu.
Grendel je nasrnula na kavez lajući i režeći, a komadići pljuvačke poletjeli su
naokolo.
Beth se stala trzati s jedne strane na drugu i vrištati pod trakom dok je
krupan pas nasrtao na kavez i udarao njuškom u njega, pokušavajući gurnuti
zube kroz žicu.
Darryl je nekoliko minuta sve to promatrao sa smiješkom.
»Dobro, dobro, smiri se, curo«, rekao je. Izvukao je komad goveđe kosti i
bacio je prema zaobljenom zidu pećnice. Grendel je otrčala za njom i spustila
se na bedra da oglođe kost.
Darryl je prišao kavezu i nasmiješio se.
»Ne boj se, neću te ozlijediti«, rekao je smirujućim glasom. Beth je
zaplakala i prigušeno zajecala ispod trake. »Mogao bih ti skinuti traku, ali
moraš mi obećati da nećeš vikati.« Čučnuo je pokraj nje, još uvijek se
smiješeći. Beth mu je pogledala zube i zadrhtala. Bili su sitni i iskrivljeni, tako
sitni kao da su mliječni. »Obećavaš?« Kimnula je.
»Moraš primaknuti lice mreži«, rekao je. »Inače ne mogu dosegnuti
traku... Hajde, budi dobra... primakni glavu mreži.«
Beth je sada drhtala i jednim okom promatrala Grendel kako glođe kost
u kutu. Sjela je i podigla lice prema njemu. Darryl je gurnuo prste kroz mrežu,
skinuo joj traku s usta i prstom joj protrljao usne.
»Evo«, rekao je. »A sad ispljuni krpu.«
Netremice ga gledajući, Beth je ispljunula izgužvanu krpu koju joj je
gurnuo u usta, a onda je gutnula i nekoliko puta duboko udahnula. Darryl je
izvukao bocu vode iz džepa, skinuo poklopac i gurnuo je kroz mrežu.
216
 »Ovo je voda, pogledaj«, rekao je i otpio gutljaj, a onda joj ponudio bocu.
Beth je stala piti vodu ne skidajući pogled s njega. »Majko mila, baš si žedna«,
rekao je Darryl naginjući bocu. »Samo nemoj zaboraviti, ovdje ćeš morati
obavljati nuždu. Ispod prostirača je odvod. Nećeš se utopiti.« Suspregnuo je
djevojački hihot, a Beth je razrogačila oči i prestala piti. Gutnula je i nekoliko
puta duboko udahnula.
»Tko ste vi?« upitala ga je hripavim glasom.
Oči su joj bile jako smeđe i znatiželjne, a glas bogat i ugodan.
»Prosječan čovjek. Obični Joe.«
»Zovete se Joe?«
»Ne. Tako se zvao moj brat.«
»Zvao?«
»Da, sada je mrtav«, odgovorio je Darryl i mirno začepio plastičnu bocu.
»Da budem iskren, ja sam ga ubio...« Opet se zahihotao. »Čudno je to s
imenima. Zašto običnog čovjeka zovu Joe, a ne recimo Frank? Zar nikad nisi
čula frazu obični Joe? Da se označi čovjek s ulice.«
Beth je zavrtjela glavom, a na oči su joj navrle suze.
»E pa, to sam ja. Obični Joe. Toliko bih toga mogao pružiti, ali djevojke
poput tebe... Poput TEBE«, bijesno je viknuo uperivši prst u nju kao da je
optužuje. »Kuje poput TEBE tako su plitke. Vi vidite samo izgled i novac i
odmah MISLITE da ste našle pravog. Ali kako znate da ja nisam pravi?« Beth
se zabuljila u njega. Unatoč strahu i užasnutosti, nije joj promakla ironija
njegovih riječi. A onda joj je sinulo da je on doista lud. »Kuje poput TEBE
uvijek me pogledaju onim jebeno uobraženim pogledom. Tako jebeno
uobraženim!« Darryl je postajao sve bješnji, udarao je rukom u vrh kaveza, a
iz usta mu je izletjela pljuvačka.
»Oprostite, oprostite, oprostite, sigurna sam da ste drag čovjek«, gurnula
je, a onda trepnula shvaćajući da je odabrala pogrešne riječi. »Ne drag,
zgodan i privlačan.«
»Ma nemoj, SADA sam privlačan, ha? Znaš što, kujo? Sada je prekasno!
Vidio sam kako si me sinoć pogledala. PROCIJENILA si me u tren oka! Znaš,
da si mi samo uzvratila osmijeh i pokazala malo ljubaznosti... onda se ovo,
OVO, ne bi moralo dogoditi!«
Grendel je zalajala i pritrčala kavezu. Darryl ju je uhvatio za krzno na
vratu i gurnuo prema kavezu. Grendel je duboko zarežala i iskezila niz
blistavih bijelih zuba.
»Ne!« viknula je Beth. »Molim vas!«
»Da. Moraš prvo upoznati mog psa«, rekao je vukući Grendel za vrat do
vrata kaveza.
217
 »Što to radite? Učinit ću sve, učinit ću sve, molim vas!« viknula je Beth
povukavši se kad je Grendel počela lajati i režati iskešenih zuba.
Darryl je podigao jednu ruku s Grendel, otključao kavez i otvorio vrata.
Grendel je režala i pokušala ga ugristi za ruku. On joj je svinuo krzno na vratu
i gurnuo je u kavez.
Beth je vrisnula kad je Grendel skočila na nju.

218
 70.

Mary se vraćala na farmu iz kupovine kad je vidjela stado ovaca koje su

trčkarale cestom i blokirale joj prolaz. Prepoznala je žuti znak na njihovim
leđima i shvatila da pripadaju njihovu susjedu Jimu Murphyju. Između
njezina muža i Jima postojalo je rivalstvo i međusobno poštovanje. Već dugo
nije vidjela Jima. Strpljivo je čekala dok su ovce izlazile kroz otvorena vrata
na cestu, a nekoliko trenutka poslije pojavio se i Jim. Hodao je pogrbljeno,
odjeven u hlače i jaknu koji su izgledali kao da se raspadaju. Oslonio se na
pastirski štap i okrenuo. Već je zaključio da je iza njega auto nekog od seljana,
a onda je za volanom ugledao Mary. Zaustavio se i podigao ruku. Mary se
odvezla malo naprijed i došla do njega.
»Dobar dan«, pozdravio ju je. Imao je lice grubo od vremena i brazgotinu
na sljepoočnici.
Mary je kimnula i nasmiješila se. »Proljeće će brzo doći«, rekla je gledajući
kako ovce trčkaraju niz cestu.
On je mudro kimnuo. »Što radite?«
»Vraćam se iz tjedne kupovine namirnica«, odgovorila je Mary, a onda
shvatila da joj je stražnje sjedalo prekriveno sanducima vina i bocama votke.
Sa zadovoljstvom je primijetila da Jim nije ni trepnuo.
»Nedostaje mi što nemam nikoga da kupuje za mene«, tužno je rekao Jim.
Žena mu je umrla prije dvije godine.
»Znate«, rekla mu je Mary stisnuvši volan, »trebali biste jednom doći k
nama na večeru«.
Odmahnuo je rukom. »Ne mogu zamisliti ništa gore nego da sjedim
nasuprot Johnu i da ga gledam kako prosipa hranu.«
Mary se nasmijala.
»Recite«, dodao je naslonivši se na krov auta. »Jeste li zaposlili novog
radnika?«
»Ne.«
»Kad sam prolazio, nekoliko sam puta vidio da su stražnja dvorišna vrata
otvorena. Znam da ona vode samo do stare sušare, ali lokot nije bio
zaključan.«
Mary se zagledala u njega.
»Naravno, ja sam naprosto zatvorio vrata i zaključao lokot, ali mislio sam
da biste to voljeli znati, u slučaju da netko tko ne želite da ima ključ.... Znam
da vi vjerojatno ne odlazite onamo, nakon...«
219
 Oborio je pogled. Htio je reći: Nakon što se vaš Joe ondje objesio. Mary se
ugrizla za usnicu kako bi se pribrala.
»Hvala vam, Jime«, rekla mu je. »Spomenut ću to Johnu.«
Jim je kimnuo još uvijek gledajući u do. U tom trenutku iza njih se pojavio
auto.
»Bit će bolje da krenem«, rekla je Mary. On je kimnuo i dodirnuo obod
šešira, a ona mu se nasmiješila i odvezla.
Posljednje ovce baš su ulazile kroz vrata malo dalje, na drugoj strani
ceste, a jedan od Jimovih mladih radnika podigao je ruku u znak pozdrava
kad je prolazila. Mary mu je odmahnula i nastavila vožnju, namrštenih obrva.
Nitko od njihovih radnika nije imao ključ dvorišnih vrata. Jedini ključevi bili
su u uredu kod kuće.

Kad se vratila kući, pozvala je Darryla da joj pomogne sa stvarima, ali nije
ga bilo, a ni Grendel. Otišla je u ured i provjerila ploču na kojoj su držali sve
ključeve. Ključevi dvorišnih vrata visjeli su na kuki. Već ih je htjela uzeti, a
onda se zaustavila. Povukla je ruku i otišla uzeti stvari i natočiti si veliko piće.

220
 71.

Kad je Grendel skočila u kavez lajući i režeći, Beth je zatvorila oči

očekujući da će je napasti. U pozadini mozga ponadala se da će pas to učiniti
brzo. Jače je stisnula oči i pripremila se, ali ništa se nije dogodilo. Začula je
samo čudne zvukove gutanja, a onda je osjetila nešto grubo i toplo i trepnula.
Pas joj je počeo lizati lice. Ostala je nepomična, trepćući od straha dok ju je
pas nastavljao lizati, a onda je shvatila da joj čisti ranu na čelu i liže osušenu
krastu krvi oko nosa. Kad je završio, Beth je otvorila oči. Veliko bijelo lice bilo
joj je blizu i buljilo u nju malim okruglim očima, a onda se pas okrenuo i
izašao iz kaveza.
Darryl nije progovorio. Zatvorio je vrata kaveza, stavio krupni srebrni
lokot i zaključao ga. Beth se pomaknula osjetivši stezanje lanca na vratu.
Grendel je otišla do vrata i sjela na neravni cigleni pod pećnice.
»Sviđaš se Grendel«, rekao joj je Darryl.
»Što?« hripnula je.
»Zove se Grendel. Obično mrzi žene...«
»Baš je... slatka.«
»Ne misliš tako«, odvratio je Darryl gledajući je. Odlučivao je što da
sljedeće učini.
Beth je smatrala da Darryl čudno izgleda. Imao je svijetle i smeđe oči, ali
duboko usađene i sitne, poput svinjskih, okruglo malo lice, tanke usne i posve
neizraženu bradu, samo debelu kožu od donje usnice do vrata. Najviše su je
uznemiravali njegovi dječji zubi, tako sitni i oštri.
Gledala ga je kako izlazi kroz niska vrata pećnice. Trenutak poslije vratio
se s crnim ruksakom i spustio ga na tlo. Okrenuo joj je leđa i stao prekopavati
po njemu. Poželjela je viknuti i upitati ga što radi. Prišao je kavezu sa
smiješkom koji je otkrivao oštre sitne zube, držeći ruke iza leđa.
Beth se zgrčila. »Molim vas, nemojte«, rekla je.
»Ne znaš što radim«, odvratio je Darryl. »Kako možeš reći ne nečemu, kad
ne znaš o čemu govoriš? Možda iza leđa držim poslasticu.«
»Poslasticu?«
»Da. A sada izaberi. Lijeva ili desna ruka?« Nagnuo se bliže. »Lijeva ili
desna.« Beth je zatvorila oči i osjetila da joj vrela suza bježi iz lijevog oka.
»Rekao sam lijeva ili desna, a sada BIRAJ.«
»Ne.«

221
 »Ako ne izabereš, samo ćeš pogoršati svoju situaciju. Obećavam ti.
BIRAJ.«
Beth je otvorila oči i ugledala mu tako mračan i zloban osmijeh na licu da
joj se zgrčio želudac.
»Izaberi ili ćeš umrijeti«, viknuo je.
»Lijevu«, promucala je. »Biram lijevu.«
Hitro je ispružio lijevu ruku i pokazao joj mali srebrni skalpel, a onda je
ispružio desnu ruku, u kojoj je držao identični skalpel. Zahihotao se i gurnuo
skalpel lijeve ruke kroz žičanu mrežu i povukao ga preko njezine podlaktice.
Sa šokom je spustila pogled, a bol je načas zakasnila. Nakon toga imala je
osjećaj kao da joj je ruka u plamenu, a onda je počela nadirati i curiti krv.
Pokušala je odmaknuti ruku, ali ruke su joj bile svezane lancima, a on joj je
još nekoliko puta zarezao ruku dok ju je ona pokušavala izmaknuti. Uspjela
ga je udariti u ruku, pa je ispustio skalpel. Pokupila ga je hitro kao munja i
ispružila ruku.
»Primakni mi se samo malo, gade bolesni, pa ću te posjeći!« viknula je.
Grendel je podigla glavu i zarežala. »A i tvog psa.«
Darryl se nasmijao i otišao natrag do ruksaka. Vratio se s nečim u ruci i
ravnodušno gledao kako joj krv curi iz rana.
»Ovo bi ti moglo dobro doći«, rekao je i pokazao joj rolu gaze. »Baci
skalpel pa ću ti dati gazu.« Beth je stisnula skalpel u rukama osjećajući
kapanje krvi po nogama. »Gaza ti može pomoći da zaustaviš krvarenje.
Ozbiljno ti govorim, Beth. Vrati mi skalpel pa ćemo sve zaboraviti.«
»Ne.«
»Beth, žao mi je. Uzmi gazu. Imam još jedan skalpel. Imam cijelu kutiju
skalpela u torbi. Mogao bih ih sada sve izvaditi i iživljavati se na tvom tijelu i
na tvom lijepom, lijepom licu. Tko bi želio angažirati glumicu s unakaženim
licem?«
Beth je viknula od boli i očajanja i bacila skalpel iz kaveza. Sletio je na pod
od opeke i zazveckao. Darryl ga je podigao i bacio paket gaze kroz jednu od
rupa u mreži iznad njezine glave.
»Kakva glupača«, rekao je podižući krvavi skalpel. »Da si ga zadržala,
imala bi prednost. Sada imaš samo paketić gaza. To sam učinio i drugim
djevojkama. Izrezao sam im gaćice uz šav među nogama. Morao sam paziti
da ih ne ubijem.«
Uzeo je ruksak i izašao, a Grendel je otišla za njim.
Vrata pećnice sa zveketom su se zatvorila, a Beth je ostala u mraku.
Začula je otvaranje i zatvaranje vanjskih vrata.

222
 Stala je petljati s gazom upotrebljavajući zube da razdere plastični omot.
Iskrivljavajući ruke u suprotnim smjerovima, grubo je omotala tkaninu oko
posjekotina na podlaktici. Bolje je da rane ne budu izložene zraku, ali krv joj
je hitro namakala gazu. Kad je omotala posljednji komad gaze oko ruke,
osjetila je nešto sitno i tvrdo. Bila je to mala ziherica pričvršćena za sam kraj
gaze. Hitro ju je otrgla s tkanine. Bila je sitna ali čvrsta. Načas ju je držala
među prstima. Njegove su joj riječi odjekivale u glavi... druge djevojke... a onda
je shvatila tko ju je oteo.

223
 72.

Erika je pozvala svoj tim na posao u nedjelju ujutro u deset sati i dan je
opet počeo polagano. Malo prije tri poslijepodne Mossova je pokucala na
vrata ureda i provirila. Erika je podigla pogled s hrpe dokumenata na stolu.
»Šefice, uspjela sam pronaći onu sjedokosu ženu koju smo vidjeli kako
napušta ured u ulici Latimer. Zove se Lynn Halbrook. Imam je na liniji jedan.«
»Sjajno, uđi«, rekla joj je Erika. »Stavit ću je na zvučnik.«
Mossova je ušla, zatvorila vrata i sjela nasuprot Eriki.
»Dobar dan, Lynn, na telefonu viša inspektorica Erika Foster. Mogu li vas
zvati Lynn?«
»Ne, radije bih da me zovete gospoja Halbrook«, odvratio je arogantan
glas preko zvučnika. Mossova je zakolutala očima. »Zašto su me odvukli sa
sastanka da razgovaram s vama?«
»Odvukli su vas sa sastanka zato što vjerujemo da ste u petak navečer
možda bili svjedok otmice mlade djevojke«, odgovorila je Erika.
»Sigurno griješite.«
»Vjerujemo da je ta djevojka oteta u blizini zgrade u kojoj radite dok ste
odlazili s posla.«
»Što?« viknula je žena.
»Imamo snimku nadzorne kamere na kojoj se vidi kako napuštate
uredsku zgradu u ulici Latimer u petak navečer u 8 i 13. Je li to točno?«
Nastala je stanka. »Ne znam u minutu kad sam napustila ured, ali ako
snimka to pokazuje...«
»Pokazuje, gospođo Halbrook.«
»Gospojo, ako nemate ništa protiv.«
Mossova je odmahnula glavom i zavrtjela prstom po zraku. Erika je
kimnula.
»Gospojo Halbrook, izašli ste na glavni ulaz u 8 i 13 i skrenuli u ulicu
Latimer... Jeste li vidjeli mladu bjelkinju duge smeđe kose kako čeka na
pločniku uz cestu?«
Nastupila je stanka.
»Ne... Mislim da nisam.«
»Mislite da niste? Ili ste sigurni da niste vidjeli djevojku duge smeđe
kose? Nosila je dugi smeđi kaput i crne cipele s visokim potpeticama.«

224
 »Ne«, odgovorila je sigurnijim tonom. »Ne, sigurna sam da ni na jednoj
strani ceste nije bilo djevojke koja je čekala. Ulica je bila gotovo prazna.«
Erika se naslonila na stolcu i provukla prste kroz kosu.
»Bila je gotovo prazna? Kako to mislite?«
»Jedan je muškarac nešto radio kod prtljažnika svog auta...«
Mossova je naglo podigla glavu, a Erika se uspravila na stolcu. »Kako je
izgledao?«
Mossova je napisala na ceduljicu:

KOJE JE BOJE BIO AUTO?

Erika je kimnula.
»Čudno je izgledao, pretpostavljam. Rekla bih štreberski. Ušao je u auto i
odvezao se.«
Erika je prelistala papire na stolu i pronašla fotografiju plavog Forda.
»Koje je boje bio njegov auto, gospojo Halbrook?«
»Ovaj, plav. Bio je plav.«
Mossova je stala udarati šakom po zraku i skakati gore-dolje.
»Možete li se sjetiti kakav je to bio auto?« upitala je Erika.
»Ja nemam auto. Ne razlikujem marke.«
»Je li to mogao biti Ford?«
»Da, mogao je biti. Bio je prilično star i blatnjav...«
Mossova je stala izvoditi čudan mali ples podižući ramena. Erika joj je
dala znak da sjedne.
»Hvala vam, gospojo Halbrook. Mislim da ste vi u ovom trenutku jedini
svjedok koji bi mogao identificirati čovjeka koji otima žene u Južnom
Londonu.«
»Blagi Bože«, odvratila je gospoja Halbrook. »Doista?«
»Što mi još možete reći o tom čovjeku? Kako je izgledao?«
»Pa, vidjela sam ga, ali samo s leđa i s boka. A u tom sam trenutku
razmišljala o drugim stvarima. .. Bio je prilično debeo, tamnokos. Srednje
visine.«
»Niste vidjeli broj registarske tablice auta?«
»Ne, žao mi je. Nemam naviku pamtiti registarske brojeve.«
»Što je točno taj čovjek radio dok ste prolazili?«

225
 »Izgledao je kao da kreće od prtljažnika, povukao je hlače - sjećam se da
su straga imale smeđu mrlju - bile su zelene, možda od tvida. Otišao je do
vozačkih vrata i ušao u auto.«
Mossova je napisala novu poruku:

JESTE LI VIDJELI DJEVOJKU KAKO ODLAZI OD AUTA?

»Jeste li pred sobom vidjeli djevojku kako odlazi od auta?« upitala je

Erika.
Na liniji je nastala stanka.
»Ne. Ne. Ulica Latimer duga je ravna ulica i ne možete skrenuti dok ne
dođete do kraja, a ondje se nalazi željeznička pruga iza zgrada. Zgrade na
drugoj strani ceste sve se obnavljaju i prekrivene su skelama.«
Erika je stisnula slušalicu. »Koliko treba da se pješice dođe do kraja
ulice?«
»Ne znam. Četiri, pet minuta.«
»U redu, hvala vam.«
Erika je spustila slušalicu.
Mossova je uskliknula od zadovoljstva i počela skakati gore-dolje. »Plavi
Ford!« viknula je. »Upotrebljava drugi vražji auto!«
»Da, to je bio on«, odvratila je Erika. »Sada ga moramo pronaći.«

226
 73.

Nakon što su dobili potvrdu da je otmičar vozio plavi auto, atmosfera u

operativnoj sobi oživjela je, a tim je počeo tražiti nanovo, pokušavajući
rekonstruirati kretanje auta. Napokon, malo prije devet navečer, stigle su
snimke nadzornih kamera koje su dovele do novog otkrića.
»Pogledajte!« viknuo je Crane upirući prstom u zaslon računala. »Imamo
ga. Imamo ga! Ovo je snimka iz susjedne zgrade u bloku, prije uredske zgrade
u ulici Latimer. To je snimka nadzorne kamere stambene zgrade koja ima
vratara i osiguranje.«
Erika i ostali članovi tima okupili su se oko Craneova računala.
»Naš plavi Ford prolazi u 8 i 11, što se slaže s njegovim prolaskom ispred
nadzornih kamera uredske zgrade dvanaest sekunda poslije.«
Ponovno je pustio snimku projicirajući je na bijelu ploču.
»Vrati se na trenutak kad prolazi ispred kamere i zaustavi snimku«, rekla
je Erika prišavši velikoj slici na zidu. Mossova joj se pridružila. Crane je vratio
snimku i zaustavio. Pogledali su auto.
»Hej, ovdje se djelomice vidi registarski broj, J892«, pročitala je Mossova.
»Napola je prekriven blatom, ali imamo djelomični registarski broj! Imamo
djelomični broj!« Zagrlila je Eriku. »Oprostite, sigurno zaudaram«, dodala je.
»Provela sam cijeli dan u skučenom vrućem uredu.«
Erika se nasmiješila. »U redu, ovo je doista dobro. Hvala svima što ste u
nedjelju došli na posao. Znam da vam nije lako, ali sada kad imamo
djelomičan broj, moram vas sve zamoliti da se još malo potrudite. Moramo
nastaviti s rekonstrukcijom njegova kretanja nakon Bethine otmice. Moramo
ispitati svoje kontakte«, rekla je i pogledala na sat. »Nazovimo londonski
transport. Sada imamo djelomični registarski broj. To bi trebalo ubrzati
stvari s prepoznavanjem slike.«
Dva sata poslije stigla je hrpa video-datoteka iz Londonskih transporta.
»U redu, da vidimo što imamo«, rekao je Crane preuzimajući datoteke.
»Evo ga, u 8 i 28 navečer«, rekao je kad je ubrzana snimka na zaslonu
pokazala nejasnu postraničnu sliku plavog auta kako prolazi ispred
benzinske crpke. Crane je minimizirao sliku i otvorio sljedeću video-
datoteku. Ovoga puta auto je bio snimljen sprijeda dok je prolazio ispod
nekih semafora. Kroz vjetrobran su čak mogli razabrati vozačevo bijelo lice,
ali cijela je slika bila nejasna.

227
 »Dakle, on prolazi u 8 i 30 i abrakadabra, opet imamo djelomični
registarski broj, J892«, rekao je Crane nasmiješivši se Eriki.
»Znači, opet je zamrljao tablice.«
»Ali ovoga puta ne dovoljno dobro«, dodao je Peterson.
»Crane, kamo je zatim otišao?« upitala je Erika.
Crane je otvorio treću video-datoteku, koja je pokazivala plavi auto
odostraga, kako prolazi ispod prometne kamere namještene visoko iznad
ceste i udaljava se postajući sve nejasniji.
»Kamo ide?« upitao je Peterson. »Je li skrenuo nadesno?«
»Ili prelazi preko vrha uzvisine?« dodala je Mossova.
»Nema tu uzvisine«, odvratila je Erika. »Pogledajte, sljedeći auto da je
žmigavac da skreće nadesno.« Odgledali su snimke još nekoliko puta.
»Je li ovo još uvijek Tower Bridge Road?« upitala je Erika.
»Jest«, odgovorio je Crane.
Mossova je otišla do susjednog računala.
»Kamo vodi taj desni odvojak?« upitao je Peterson.
»Tower Bridge Road vodi do ulice Druid, a to je slijepa ulica«, rekla je
Mossova tipkajući.
»Koliko su nam materijala poslali u svakoj datoteci?« upitala je Erika.
»Poslali su samo dvije minute svake snimke«, odgovorio je Crane.
»Ako je ulica Druid slijepa ulica, onda se prije ili poslije mora vratiti«,
rekla je Erika.
»Osim ako auto još uvijek nije parkiran ondje«, odvratio je Peterson.
»Želim da netko od uniformiranih policajaca ode onamo i provjeri«, rekla
je Erika. »To je nategnuto, ali moramo znati je li auto još uvijek ondje. U
međuvremenu, želim snimke nadzornih kamera s Tower Bridge Roada za
razdoblje od dvadeset četiri sata nakon toga. Za svaki slučaj.«
»Čekajte, šefice«, rekla je Mossova podigavši pogled s računala. »Ne
moramo slati uniformirane policajce onamo.«
»Zašto ne?« upitala je Erika.
»Zato što su već ondje. Pronađeno je tijelo mlade žene. Policija je na
mjestu zločina.«

228
 74.

Malo poslije pola tri poslijepodne Erika, Mossova i Peterson skrenuli su s

glavne ceste u ulicu Druid. Propušteni su kroz prvu policijsku traku i parkirali
iza dva patrolna auta i kombija za podršku koji su stajali u koloni uz pločnik.
U slijepoj ulici gorjele su ulične svjetiljke i Erika je nabrojala šest kuća. Kuća
broj četiri bila je puna policajaca koji su ulazili i izlazili, a iz otvorenih ulaznih
vrata širilo se jarko svjetlo. Sve ostale kuće u slijepoj ulici bile su u mraku,
osim kuće na kraju, gdje je mladi par stajao pod svjetiljkom na trijemu i
gledao što se događa.
Erika i njezin tim prišli su policijskoj traci s iskaznicama i objasnili da bi
ubojstvo moglo biti dio njihove istrage. Dobili su zaštitne kombinezone i
navukli ih, a onda se sagnuli pod policijsku traku i otišli do ulaznih vrata. U
skučenom hodniku dočekao ih je viši inspektor Mortimer, sjedokosi
muškarac kojeg Erika nije poznavala. Ponašao se prijateljski, ali malo
nepovjerljivo.
»Ne pokušavamo vam oduzeti slučaj«, objasnila mu je Erika. »Samo želim
znati jeste li identificirali žrtvu. Istražujemo otmicu devetnaestogodišnje
djevojke koja se zove Beth Rose.«
»Još nismo formalno identificirali žrtvu, ali to nije Beth Rose«, odgovorio
je Mortimer. »Vjerujemo da je to tridesetsedmogodišnja bjelkinja koja se
zove Bryony Wilson. Tako barem piše na osobnoj iskaznici koju smo našli
kod nje.«
Odveo ih je hodnikom do prvih vrata s lijeve strane, koja su vodila u malu
dnevnu sobu. Sofa u sobi bila je odmaknuta od zida, a iza nje ležalo je djelo
punašne mlade žene s čvrsto stegnutom telefonskom žicom oko vrata. Lice
joj je bilo natečeno i ljubičasto.
Pred njom su čučala dva forenzičara i uzimala uzorke pod žrtvinim
noktima, koji su bili crni.
»Tommy, možeš li snimiti krupni plan lica i vrata«, rekao je glas koji je
Erika prepoznala. Forenzični fotograf nagnuo se da snimi fotografiju, a onda
se odmaknuo i otkrio Isaaca.
»Zdravo«, rekao joj je Isaac. »Nisam znao da je ovo dio tvoje istrage.«
Erika mu je brzo objasnila zašto su došli.
»Jadna je djevojka zadavljena«, rekao je Isaac. »Ne vjerujem da je ubijena
ovdje. Ovaj je sag prilično nov. Vidiš li tragove povlačenja? Na stražnjoj strani
njezinih bedara postoje modrice od povlačenja po sagu, što govori da je još

229
uvijek bila živa kad je dovučena, iako jedva. Ima modrice na licu i na
zapešćima i nečije otiske prstiju ispod desne ruke.«
Forenzični fotograf nagnuo se i snimio još jednu fotografiju. Bljeskalica je
zaslijepila Eriku, a malo bijelo svjetlo još joj je nekoliko trenutaka ostalo
plivati u vidnom polju. Nasmiješila se Isaacu, a on je kimnuo. Vratili su se u
hodnik s višim inspektorom Mortimerom.
»Tko ju je pronašao?« upitao ga je Peterson.
»Njezina čistačica«, odgovorio je Mortimer. »Na podu smo također našli
kuhinjski nož za rezanje mesa, ali na njemu nije bilo krvi, što me navodi na
zaključak da se pokušala braniti. Moramo provjeriti ima li na nožu otisaka
prstiju.« Pokazao je prema kuhinji i odveo ih hodnikom. »Uz nju smo pronašli
ručnu torbicu s gotovinom i karticama, tako da bih isključio mogućnost da je
riječ o pljački.«
Kuhinja je bila mala i udobna, s pogledom na velike plinske tornjeve. Na
malom stolu s dvama stolcima ležao je sadržaj Bryonyne ručne torbice.
»Čistačica je ostavila dnevnu sobu za kraj«, rekao je Mortimer.
»Dakle, nije očistila samo prašinu nego i forenzične dokaze?« dodala je
Mossova, a Mortimer je kimnuo.
Erika je prišla sadržaju ručne torbice koji je ležao u označenim prozirnim
plastičnim vrećicama. Pogled joj je privukla radna iskaznica Bryony Wilson.
Podigla je vrećicu i zabuljila se u nju, okrećući je u ruci.
»Što je?« upitala ju je Mossova.
»Ova iskaznica«, odgovorila je Erika. »Pogledajte. Bryony Wilson radila je
u Genesisu«.
»Ako je radila za Genesis, onda je to veza«, rekao je Peterson. »Ali što nam
to govori?« upitala je Mossova.

230
 75.

Erika, Mossova i Peterson otišli su s mjesta zločina, skinuli zaštitne

kombinezone i odložili ih u vreće za voditelja očevida.
Inspektor Mortimer otpratio ih je iz stana, a jedan od njegovih ljudi
dočekao ih je na dvorišnim vratima.
»Ovo morate vidjeti, gospodine.«
Svi su prešli cestu do kombija za podršku koji je stajao parkiran s
upaljenim prednjim svjetlima. Odmah ispred njega, uniformirani policajac
stajao je pokraj odvoda s uklonjenim poklopcem držeći baterijsku svjetiljku
usmjerenu prema mjestu gdje je policajka u plavom zaštitnom kombinezonu
ležala na boku na asfaltu s rukom gurnutom duboko u odvod. Baš kad su došli
do nje, izvukla je ruku. Rukav joj je bio crn i sluzav, a u ruci s rukavicom držala
je blatnjav napukli mobitel. Stavila ga je u prozirnu vrećicu za dokazni
materijal.
»Ovo svakog trenutka postaje sve čudnije«, rekao je Peterson. »Ako je
plavi Ford skrenuo u ovu ulicu, ili kad je skrenuo, morao se naći na ovoj strani
ulice.«
»Moramo doznati čiji je ovo mobitel«, rekla je Erika.
»Ako je Bethin, onda ne možemo doznati kamo ju je odveo«, rekla je
Mossova.
»Ali kakve veze Bryony Wilson ima sa svim time?« upitao je Peterson.
»Ako je to sve, ja se moram vratiti na mjesto zločina«, rekao je inspektor
Mortimer. »Ostanimo u telefonskoj vezi.«
Zahvalili su mu i vratili se do svog auta na početku ulice.

Erika je uključila grijanje, pa su neko vrijeme slijedili u tišini. Sjajne

brojke na zaslonu pokazivale su da se približava četiri ujutro.
»Što mislimo o svemu ovome?« upitala je Erika okrenuvši se Mossovoj,
koja je sjedila straga. I Peterson se okrenuo, prebacivši dugu ruku preko
naslona svog sjedala.
»Da vidimo«, rekla je Mossova. »Bryony Wilson radila je za Genesis. Sve
naše žrtve nađene su u kontejnerima koje posjeduje i kojima upravlja
Genesis. Ona je očita veza s ubojicom.«
»Misliš da je bila uključena?« upitao ju je Peterson.

231
 »Beth Rose oteta je malo poslije 8 i 15 navečer«, rekla je Erika. »Dvadeset
minuta poslije, auto dolazi ovamo. To bi moglo značiti da je Bryony bila
uključena.«
»Mislite da imamo posla s parom koji ubija?« upitala je Mossova.
Erika je zabubnjala prstima po prozorskom staklu. »Moramo detaljno
pretražiti njezinu kuću. Provjeriti sve što bi moglo biti sumnjivo, računala,
forenziku, ljude koji su je poznavali. Također želim posjetiti ured u kojem je
radila. Genesis ima sedamnaest ureda samo u Londonu. Sada se možemo
koncentrirati na ured u kojem je ona radila. Što mislite u koliko se sati
otvara?«
»Ne vjerujem da ljudi počinju dolaziti na posao prije pola devet-devet«,
odvratio je Peterson. »Dakle, za četiri-pet sati.«
»Kakve su šanse da odemo kući i vratimo se na vrijeme? Moramo uzeti u
obzir prometnu gužvu...«
»Možda bi bilo bolje da nađemo neko mjesto gdje bismo mogli odspavati
nekoliko sati«, rekla je Mossova.
Peterson je kimnuo. Erika je pogledala u tamu i sitnu kišicu koja je počela
padati.
»Hvala vam oboma«, rekla je. »Znam da radimo već satima, ali sve smo
mu bliže. Koliko je vremena prošlo od Bethine otmice?«
»Uskoro će biti pedeset sedam sati«, odgovorila je Mossova. »Sranje«,
rekla je Erika. »Što ako zakasnimo?«

232
 76.

Beth je ležala na hladnom podu kaveza budeći se i opet padajući u san.

Izgubila je osjećaj za vrijeme. Hladnoća i glad posve su je iscrpili. Unatoč gazi
na ruci, krv joj je nastavila curiti kroz tkaninu. Traperice su joj bile mokre, ali
bio je mrak, pa nije bila sigurna je li to mokraća ili krv.
Sada je znala tko je drži u zatočeništvu i proklinjala je sebe što nije
obraćala veću pozornost na vijesti. Čula je prijatelje u glumačkoj školi kako
govore o djevojkama koje su bile otete, a onda bačene u kontejnere. Prošla je
kroz nekoliko stadija slijepe panike, vikala je svom snagom, a onda ju je
obuzela mirna odlučnost. U jednom je trenutku počela plakati pomislivši
kako će se njezin san o slavi sada i ostvariti - ali postat će slavna kao žrtva
umorstva.
U mraku je nekoliko puta opipavala oko sebe tražeći lokot koji joj je
učvršćivao lanac oko vrata, ali dizanje svezanih ruku rastezalo je posjekotine,
pa su joj ruke postale skliske od krvi.
Jedanput ili dvaput začula je lupanje i treskanje i pomislila da se on vraća,
a onda je začula grozne jauke. Drži li on ovdje još jednu djevojku?
»Halo?« viknula je. »Halo, ima li koga?«
Opet se začuo vrisak.
»Ne boj se, ja sam ovdje! Zovem se Beth... Kako se ti zoveš? Možeš li
govoriti?«
Uto je opet začula dug i dubok jauk. Trajao je minutu, a onda je Bcth
shvatila da je to vjetar. Vjetar koji puše kroz nešto. Odozgo je dolazio metalni
zveket, kao da nešto metalno lepeće.
»To je odušnik, neka vrsta odušnika«, rekla je Beth osjetivši kako joj u
grudima raste nada. Oslušnula je sve snažnije zavijanje vjetra i lupanje
metala.
Stala je grepsti po vlažnom prostiraču i opipavati dok nije našla rub u koji
je zabola malu zihericu. Prsti su joj bili hladni i ukrućeni i trebalo joj je
nekoliko pokušaja sa sitnom zihericom. Napokon ju je uspjela otvoriti, ali bilo
joj je teško uhvatiti je krvavim prstima. Stavila je ruke na tjeme. Na lancu je
postojalo malo labavo mjesto, pa je povukla lokot nagore i nakon nekoliko
pokušaja smjestila ga naglavce na pregib vrata. Našla je ključanicu i gurnula
zašiljeni vrh ziherice unutra.
»Što sada?« upitala se i suho se nasmijala ne prepoznajući vlastiti glas.
Gurnula je zihericu i stala je vrtjeti, drmajući je snažnije kad se ništa nije
233
dogodilo. »Hajde«, šapnula je. Iznenada je ziherica pukla, pa joj je u ruci ostao
samo kratki komadić metala i glavica.
»NE!« viknula je. »Ne, ne, ne!« Opipala je lokot, ali ostatak ziherice nije
bio u bravi. Zatim je oprezno opipala lokot i spustila prste niz lanac, ali ništa
nije našla. Stala je opipavati naokolo i spustila ruke uz rub kaveza kako bi
provjerila je li ziherica pala na tlo. Nije čula da je pala, ali kvragu, gdje je? Što
ako je on nađe kad se vrati?
Osjećaji panike i očajanja pojačali su se nakon što je nekoliko sljedećih
sati provela neuspješno pokušavajući pronaći mali komadić ziherice. Ruke su
joj utrnule i obuzela ju je slabost. Umrijet će ovdje. Umrijet će. Zadrhtala je i
počela povlačiti tanki presavijeni pokrivač ispod sebe. Bio je vlažan. Od
napora sjedenja s vratom svezanim za žičanu mrežu počeli su je hvatati
grčevi u nogama. Zgurila se što je više mogla kako bi zadržala toplinu.
Kako bi zadržala toplinu i čekala smrt.

234
 77.

U trenutku kad je Beth utonula u nemiran san, Erika i Mossova sjedile su

na prednjim sjedalima auta. Tek je prošlo pola šest ujutro i auto je stajao u
prizemlju višekatnog parkirališta u ulici Tooley, nasuprot željezničkoj postaji
London Bridge. Njihovo je parkirno mjesto gledalo na Temzu, koja je pod
svjetlima priobalnih zgrada izgledala mutna i smeđa. Jedan krupan i jarko
osvijetljen tegljač prolazio je rijekom izbacujući gust dim iz dimnjaka i vukući
dugu, ravnu teglenicu koja je uzburkala vodu. Peterson je ležao na stražnjem
sjedalu i hrkao.
»Hrče li on uvijek ovako?« upitala je Mossova Eriku pogledavši na
stražnje sjedalo i neudobno se promeškoljivši na suvozačevu sjedalu. Erika
je kimnula, srknula kavu i naslonila šalicu na volan.
»Mossova, jesi li ti na Facebooku?«
»Jesam. Zašto?«
»Ja nikad nisam bila na društvenim mrežama...«
»Ja sam na Facebooku zato što je Celia ondje. A Celia je ondje zato što joj
brat živi u Kanadi. Facebook nam omogućuje da vidimo fotografije njegove
djece, a njegova obitelj može vidjeti fotografije Jacoba. Iako sam rekla Celiji
da prestane stavljati toliko slika.«
»Zašto ne želiš da stavlja toliko slika?« upitala ju je Erika.
Mossova je slegnula ramenima. »Znam da je ponosna na našeg malog
sina. I ja sam, ali to nije njegova odluka, zar ne? A nikad se ne zna tko krade
slike.«
»U tome je problem«, odvratila je Erika. »Ljudi ne shvaćaju što znači fraza
> podijeliti nešto s nekim <.«
»To nije komplicirano, šefice.«
»Nije, ali >podijeliti< nešto s nekim trebalo bi značiti >zajednički uživati
u nečemu<.«
»To zvuči prilično točno.«
»Ali kad >dijeliš < s drugima na društvenim mrežama, zar ne daješ nešto
od sebe? Svoju privatnost, informacije. Društvene su mreže besplatne, zar
ne?«
»Da. To je još jedan razlog zašto smo na njima, možemo razgovarati s
Celijinim bratom i mojom majkom... No dobro, Celia razgovara s tom starom
vrećom više nego ja.«

235
 »Mogućnost komuniciranja dobra je stvar, ali u zamjenu za besplatnu
uslugu, zar ne žele doznati sve što mogu o tebi? Naš ubojica vjerojatno nije
morao izaći iz kuće ili iz spavaće sobe sve dok nije krenuo ugrabiti žrtve.
Mogao je doznati sve o njima na internetu. Kamo idu, što vole raditi, kakve
navike imaju. A ljudi ne shvaćaju da ih odaju drugima. Kad bi ti prišao neki
neznanac na ulici i upitao te kamo ideš ili kakve filmove voliš, jesi li u braku
ili živiš sama, kamo si išla u školu ili gdje radiš, to bi te malo uplašilo... Isto
kad bi htio posuditi tvoj mobitel na nekoliko minuta da pregleda fotografije.
Ali isti ti ljudi bezbrižno stavljaju sve te informacije na internet da ih
svi vide.«
»Naravno, ljudi na to ne gledaju tako«, odvratila je Mossova. »Stavljaju
stvari na društvene mreže kako bi se pravili važni. Pogledajte moj novi auto,
pogledajte moju kuću«
»Pogledajte mog sinčića«, dodala je Erika, a Mossova je pokajnički
kimnula.
»Nije čudo što slavni ljudi zahtijevaju da novine zamagle lica njihove
djece na fotografijama koje objavljuju...« rekla je. »Ali ja ne mislim da su ljudi
glupi. Mislim da većina ljudi smatra svoje živote dosadnim i stavljanje svojih
dostignuća na internet, stvari kojima se ponose, da je im osjećaj vrijednosti.«
»Ne razmišljaju o tome tko bi ih mogao gledati«, rekla je Erika. »Pitam se
jesu li Janelle i Lacey, Ella i Beth to znale?«
»Isuse, kad ih spomenete jednu za drugom, to zvuči grozno. Četiri
djevojke.«
»Tri«, odvratila je Erika. »Četvrtu ćemo naći. Ona neće umrijeti.« Načas
su sjedile u tišini, a onda je rijekom prošao još jedan tegljač i dvaput zatrubio.
»Isuse na motociklu!« viknuo je Peterson probudivši se i udarivši glavom
o unutrašnjost vrata. »Što je to bilo?«
»Ljepotica koja hrče konačno se probudila«, rekla je Mossova. »Zapravo
ljepotica koja hrče i prdi.«
»Odjebi, Mossova, ti prdiš. Bio sam s tobom na dovoljno dugih putovanja
autom.«
»Ha ha«, odvratila je Mossova ispruživši ruku i udarivši ga po leđima.
Peterson je protrljao oči i uspravio se.
»Koliko je sati?«
»Petnaest do šest«, odgovorila je Erika.
»Uskoro će se razdaniti«, rekla je Mossova. »Tko je za još jednu kavu prije
otvaranja ureda?«
Malo prije osam izašli su iz auta i otišli glavnom ulicom Borougha do
uredske zgrade Genesisa u kojoj je radila Bryony Wilson. Bila je to visoka
236
smeđa zgrada od opeke, otprilike tristo metara udaljena od tržnice. Pridružili
su se skupini bunovnih činovnika koji su se uspinjali stubama prema
glavnom ulazu. Otišli su do recepcije i morali se natezati s pretjerano revnom
šeficom osiguranja, ali kad su izvadili službene iskaznice i objasnili joj da
istražuju umorstvo jedne od zaposlenica kompanije, ona je nazvala
voditeljicu Odjela ljudskih resursa.
Rečeno im je da odu na šesti kat, ali zabunom su izašli s grupom uredskih
radnika na petom. Kad su vidjeli broj kata na zidu, već su se htjeli vratiti u
dizalo, a onda je Mossova primijetila na zidu kolaž fotografija zaposlenika.
Ispod nekih imena stajale su zlatne zvjezdice. Jedna je fotografija pokazivala
Bryony s obješenim ramenima i manijakalnim smiješkom koji joj je otkrivao
desni. Ispod fotografije stajale su tri zlatne zvjezdice.
»Oprostite«, obratila se Erika tamnokosoj djevojci koja je upravo ulazila
u ured. »Što znače ove zvjezdice?«
»To su pohvale«, odgovorila je djevojka i izvukla propusnicu iz torbice.
»Dodjeljuju se za prekovremeni rad, a kompanija vam pošalje vaučer za
iTunes vrijedan dvadeset pet funta.«
»Radi li Bryony Wilson na ovom katu?« upitala ju je Erika. Mossova i
Peterson pogledali su je jer su trebali otići na šesti kat da se nađu sa šeficom
personalnog odjela.
»Ona je voditeljica mog tima«, odgovorila je djevojka.
Stavila je svoju propusnicu na senzor i otvorila vrata. Ušli su s njom i
slijedili je po velikom zajedničkom uredu. Zaustavila se kod stola na kraju
dijela ureda s pregradcima.
»Ako je želite pričekati, ovo je njezin radni stol...«
Bryonyn pregradak bio je uredan, a vrhovi olovaka ukrašeni figuricama
patuljaka raznobojnih kovrčavih kosa. Na jednoj strani računala stajala je
plastična žuta M&M figurica, smiješila se s uzdignutim palcem, a ispod stola
ležao je podnožnik i par elegantnih cipela s visokim potpeticama.
»Ona pješice dolazi na posao«, objasnila je djevojka slijedeći Erikin
pogled do cipela. »Oprostite, tko ste vi?«
Erika je izvukla službenu iskaznicu i sve ih predstavila.
»Zašto tražite Bryony?« sumnjičavo je upitala djevojka sjedajući na svoj
stolac.
»Ako nam ne dopuste da pogledamo računalo, trebat će nam sudski
nalog«, rekao je Peterson gledajući Bryonyn stol.
»Ovo je bilo Bryonyno stalno radno mjesto?« Djevojka je kimnula. »Kako
se vi zovete?«

237
 »Katrina Ballard«, odgovorila je djevojka i zataknula dug pramen kose za
uho.
Erika, Peterson i Mossova stali su obilaziti stolove ukrašene raznoraznim
stvarčicama, dokumentima i obiteljskim fotografijama. Erika se zaustavila
pred stolom s fotografijom velikog psa s bijelim licem zataknutom u donji rub
monitora. Bila je to neobična pasmina. Sa širokim licem stafordskog bul
terijera, ali s crnim pjegama poput dalmatinera.
»Oprostite«, začuli su kreštav ženski glas. »OPROSTITE?« Podigli su
pogled i ugledali sitnu ženu potpuno ravne tamne kose u haljini nalik na
pregaču kako žurno hoda prema njima. »Ja sam Mina Anwar, voditeljica
Odjela ljudskih resursa.« Kad je došla do njih, hitro je pogledala svakog od
njih pokušavajući shvatiti što rade.
»Hvala vam. Vjerojatno smo izašli na pogrešnom katu«, odvratila je Erika
i nedužno se nasmiješila.
»Dođite u moj ured, molim vas«, rekla je žena i podigla malu ruku da im
pokaže put. Pristižući zaposlenici gledali su strku.
»Pokažite nam put«, rekla je Erika.
Kad su izašli na zajednički hodnik pokraj dizala, zazvonio je Erikin
mobitel. Vrata dizala ispustila su kratak signal i otvorila se. Nazvao ju je John.
»Šefice, cijelu smo noć pregledavali snimke nadzornih kamera«, rekao je.
»Uspjeli smo dobiti još snimaka plavog auta s prometne kamere u blizini
South Circulara i sada imamo cijeli registarski broj: J892 FZD.«
Erika je podigla ruku i svi su se zaustavili pred dizalom.
»To je fantastično, Johne!«
»Auto je registriran na trideset sedmogodišnjeg bijelca po imenu Morris
Cartwright. On radi na farmi i dvaput je kažnjavan zbog napastovanja žena,
2011. i 2013. A čujte ovo! On živi u selu u predgrađu Londona zvanom
Dunton Green. To je u blizini Sevenoaksa.«
Erika je brzo prenijela informaciju Mossovoj i Petersonu. Mossova je
zamahnula šakom po zraku, a Peterson je stavio ruke na glavu i zatvorio oči.
»To!« viknuo je.
Mina je čekala pred dizalom pridržavajući rukom vrata koja su se
pokušavala zatvoriti.
»Jutros imam mnogo posla«, rekla je. »Možete li mi, molim vas, objasniti
što se ovdje događa?«
»Šefice, idite vi i Peterson«, rekla je Mossova. »Ja ću ostati i doznati sve
što mogu o Bryony.«
Erika i Peterson ušli su u dizalo koje ih je čekalo. Prije no što su se vrata
zatvorila, Mossova im se nasmiješila.
238
 »Sretno i pazite na sebe«, rekla im je.
Kad se dizalo počelo spuštati u prizemlje, Erika se ponadala da nisu
zakasnili i da je Beth još uvijek živa.

239
 78.

Darryl je počeo povraćati u nedjelju ujutro u ranim satima, a onda mu se

tupa glavobolja proširila iz baze vrata i prerasla u nesnosnu bol u
sljepoočnici. Majka mu je za ručak napravila sendvič, ali kad je progutao mali
zalogaj, odmah ga je povratio. Bol i tjeskoba nisu jenjavali, pa je navečer sišao
u dnevnu sobu. John i Mary gledali su epizodu Inspektora Morsea.
»Mama, nije mi dobro«, rekao je.
»Mora da si uhvatio neku zarazu«, odvratila je Mary pozorno ga
promatrajući preko ruba čaše. »Samo se dobro naspavaj.«
»Samo se što prije makni odavde«, rekao je John ne skidajući pogled s
televizora. »Ja ujutro moram raditi. Samo bi mi još trebalo da me zaraziš.«
Darryl je izašao iz dnevne sobe i krenuo stubama na kat. Zavrtjelo mu se
u glavi pa se morao uhvatiti za ogradu, a u lijevoj je ruci osjetio trnce. Otišao
je u krevet, a kad je legao, bol se pojačala.
Zaspao je u ranim jutarnjim satima i započeo sanjati ciklus snova koji su
se stalno ponavljali.

U snu bi se probudio u jarkom sunčanom danu još uvijek u svojoj sobi, a

svjetlost se probijala kroz zavjese. Ustao bi i s olakšanjem shvatio da su
plahte suhe. A onda bi začuo zveckanje iz ormara, zvuk vješalice koja lupka o
drvo, a onda škripu zategnutog užeta. Kad bi prišao ormaru, ključ bi se počeo
okretati, a onda bi se vrata otvorila i otkrila Joea koji je visio unutra i tresao
se sa stopalima u zraku.
»Popišao si se u krevet, bebice«, rekao bi mu Joe, ali usne mu se nisu
pomicale. Njegovo ljubičasto natečeno lice bilo je zamrznuto u osmijehu, a
oči otvorene.
Naposljetku bi Darryl osjetio kako mu se topla tekućina razlijeva po
nogama.
Snovi kao da su se ponavljali u krugovima, uvijek iznova, i svaki put kad
bi mislio da je budan, sve bi se ponovilo. Sunčana soba, zveckanje vješalice u
ormaru.
Bol se pojačala u boku kroz te snove, a kad se posljednji put probudio,
soba je bila u mraku. Ustao je iz kreveta i opipao plahte. Bile su suhe. Otišao
je do zavjese i vidio da je vani mrak, a veliki jarki mjesec visi na vedrom nebu.
Budan sam, pomislio je. Mora da sam budan.

240
 A onda je začuo hripavo disanje iz ormara, koje kao da je postajalo sve
glasnije. Zatim su se vrata polako otvorila, a jedna je krupna figura izašla na
mjesečinu. Bila je to Bryony. Lice joj je bilo natečeno i sada potamnjelo, a
telefonska žica čvrsto omotana oko vrata. Krenula je prema njemu. Darryl se
okrenuo da ustane iz kreveta, ali onda je shvatio da pokraj njega leži, s
krvavom pretučenom glavom na jastuku, djevojka s biciklom za prodaju
kave, Janelle. Do nje su ležale Lacey i Ella. Pokušavale su otvoriti natečene oči
i pružale ruke prema njemu... Bryony je počela odmotavati žicu s vrata...

Napokon se Darryl probudio. Vani je lijevala kiša, a on je bio mokar od

znoja. Oprezno je odmaknuo pokrivač, a jaka bol sijevnula mu je niz lijevu
stranu tijela. Trbuh i prsa bili su mu prekriveni mnoštvom žutih prištića. Bilo
ih je mnogo i svaka kretnja odašiljala mu je bol kroz tijelo. Madrac je bio
mokar od urina.
»Darryle«, začuo je glas kroz vrata. »Darryle, jesi li dobro? Vikao si, vikao
si o Joeu?«
Njegova majka otvorila je vrata i ušla.
»Što mi se to događa?« upitao je Darryl trepćući od boli.
Majka mu je prišla i zabuljila se u grozni osip i prištiće. »Herpes zoster.
Imaš osip herpesa zostera«, s nevjericom je rekla. »Zašto si vikao o bratu?«

241
 79.

Beth se probudila iz nemirna sna. Slabo svjetlo probijalo se kroz debele

željezne rešetke na stropu, a metalni odušnici lupali su na vjetru praćeni
potmulim zavijanjem.
Bilo joj je jako hladno, svinula je smrznute prste na lancem sputanim
rukama. Jezikom je dodirnula ruku. Gaza je bila suha i malo ljepljiva. Koliko
je dugo ovdje? Je li se onaj luđak vratio dok je spavala? Što ako je sada ovdje
i čuči u mraku?
»Ima li koga?« upitala je. Glas joj je odjeknuo u tami i zazvučao neobično
pristojno. A onda se unatoč svemu nasmijala. »Daj, Beth, taj je tip potpuno
lud, ne očekuješ valjda da će ti odgovoriti...«
Mora da je jutro, pomislila je. Odozgo se probijalo svjetlo, a ispod vrata
jasno se razabirala traka bijelog svjetla. Prisjetila se svoga posljednjeg jutra
prije otmice. Kad je sišla u kuhinju, njezina je teta razgovarala telefonom s
jednim od svojih prijatelja.
»Prerano je da razmišljate o seksu utroje, Derek«, govorila je. »Zašto prvo
ne pokušate pronaći neki zajednički hobi, pa da vidite hoće li vas to zbližiti?
Ja sam uvijek željela naučiti bridž.« Teta Marie nasmiješila joj se i pokazala
da u loncu ima kave. Beth je sjela na visoki stolac i uz kavu i vreli prepečenac
s maslacem i džemom kroza smijeh slušala tetine telefonske tračeve. Sada se
zapitala što teta Marie radi u ovom trenutku i osjetila da joj grozno nedostaje.
Pokušala je sjesti uspravnije kako joj se lanac ne bi usijecao u vrat i
osjetila čudno škakljanje u kosi. Opipala je tjeme misleći da je to pauk ili
muha, a onda joj je nešto ispalo iz kose i sletjelo na nogu. Podigla je ispalu
stvarčicu i shvatila da je to druga polovica ziherice. Kad je pokušavala otvoriti
lokot, držala je ruke iznad glave. Sigurno joj je ziherica pala u kosu kad se
slomila i zaplela se u vlasi tijekom grozničave potrage. Podigla je kut
prostirača pokraj stopala i pronašla drugi dio ziherice.
Sada je u ruci držala dugi tanki komad metala oštrog dijela ziherice s
omčom na kraju i zaobljenu glavicu koja se držala za drugi komad metala.
Sjetila se nečega što je vidjela u jednom od onih CSI serija na televiziji koje
je teta Marie obožavala gledati. Jedna je žena bila zatvorena u ormar ispod
stuba i upotrijebila je zihericu da razvali bravu: prepolovila ju je i upotrijebila
dva dijela metala. Jedan je komad gurnula u gornji dio brave, a drugi u donji.
Beth još uvijek nije bila sigurna kako bi to funkcioniralo, ali to mora da nešto
znači, zar ne?

242
 Naravno, zatočena žena u CSI-ju uspjela je izaći iz ormara netaknute
frizure i premda je u ormaru provela dva dana, na svijetloplavim hlačama nije
bilo nikakvih mrlja od mokraće... Beth nije mogla ni zamisliti kako sada
izgleda, pa se nasmijala, a onda joj se smijeh pretvorio u suze. Proklela je
nedostatak svjetla i činjenicu da su joj ruke svezane. Okrenula je dva
komadića metala između svakog prsta, ali ruke su joj bile utrnute, pa je
puhnula u ruke kako bi ih ugrijala.
Ako joj to uspije, mogla bi dobiti priliku da pobjegne.

243
 80.

Erika je brzo vozila kroz London, cijelim putem s uključenim plavim

svjetlima i sirenom. Peterson je dao adresu Morrisa Cartwrighta i zatražio
pojačanje. Kad su stigli na South Circular, počela je pljuštati kiša. Bubnjala je
po krovu, a brisači na vjetrobranu jedva su se mogli nositi s potopom, ali
Erika nije usporavala.
Četrdeset minuta poslije, malo poslije deset sati ujutro, stigli su do ruba
Dunton Greena. Bio je to malo i vrlo tiho selo. Trebalo im je nekoliko minuta
da prođu kroz njega, pokraj crkve i onda željezničkog kolodvora, jednog puba
i malog supermarketa, a onda su se kuće prorijedile na seoskoj cesti
okruženoj poljima. Kiša je nastavila bubnjati po krovu auta, a kad se cesta
oštro spustila, Erika je projurila kroz poplavljeni komad.
»Lakše malo, to je duboka voda...«, rekao joj je Peterson oslonivši se o
kontrolnu ploču dok su jurili kroz lokvu vode koja je zapljusnula auto i prelila
se preko haube.
Erika se uplašila da bi motor mogao otkazati, ali za divno čudo, to se nije
dogodilo.
Kad su stigli do nekoliko kuća okruženih poljima, Erika je skrenula na
mali kolni prilaz prve od njih. Bile su to dvije kuće sa zajedničkim zidom koje
su stajale u udubini prostranog polja. Stražnje dvorište bilo je ograđeno
žičanom ogradom, ali u njemu nije bilo ni štaglja ni dodatnih kućica. Polje je
bilo otvoreno.
»Jesmo li stigli ? » upitala je Erika ugasivši motor.
»To je adresa«, odgovorio je Peterson. »Potvrdila ju je kontrola.«
»Kvragu, ovo je obična mala jednokatnica«, rekla je.
Kad su izašli iz auta, kiša je još uvijek pljuštala. Krenuli su prema
prednjim vratima zaobišavši veliku blatnjavu lokvu.
Vrata im je otvorila mlada žena neuredne frizure, odjevena u donji dio
trenirke i prljavu majicu s kratkim rukavima. Na kuku je držala debeljuškastu
blijedu bebu koja je Eriku podsjetila na dobrog duha iz filmova Istjerivači
duhova. Beba se okrenula slijedeći pogled ženinih vrlo sitnih i malo previše
razmaknutih očiju i pogledala ih krupnim plavim očima.
»Što je?« upitala je žena.
»Jeste li vi gospođa Cartwright ?« upitala ju je Erika.
»Tko želi znati?«

244
 »Ja sam viša inspektorica Erika Foster, a ovo je inspektor Peterson«,
odgovorila je Erika i izvukla službenu iskaznicu trepćući na jakoj kiši.
Žena je zakolutala očima, okrenula glavu unatrag i povikala: »Morris! To
su opet drotovi!«
Morris je došao u hodnik u trapericama, majici s kratkim rukavima i
bosonog. Držao je šalicu za jogurt i imao žlicu u ustima.
»Ništa nisam učinio«, rekao je izvukavši žlicu iz usta. Erika je primijetila
da mu nedostaju dva prednja zuba.
U tom trenutku na prilazu iza njihova auta zaustavila su se dva policijska
auta s upaljenim plavim svjetlima. Kad ih je Morris vidio, pojurio je natrag niz
hodnik, a Erika i Peterson potrčali su za njim prolazeći pokraj žene i
debeljuškaste bebe. Hodnik je vodio pokraj zapuštene dnevne sobe u prljavu
kuhinju. Stražnja vrata već su bila otvorena i mogli su vidjeti Morrisa kako
bosonog trči dvorištem punim lokvi vode. Izbjegao je malu plastičnu ljuljačku
i skočio na žičanu ogradu, ali poskliznuo se i pao u blato.
Erika i Peterson dotrčali su do njega baš kad su se dva uniformirana
policajca pojavila na stražnjim vratima.
Svi su se klizali po blatu, dok je kiša još uvijek pljuštala. Morris se opirao
dok mu je Erika pokušavala staviti lisice i pročitati mu njegova prava.
»Kamo ste namjeravali pobjeći bez cipela?« viknuo je Peterson i sam se
klizajući. Ustao je i gurnuo Morrisa uz ogradu, povlačeći mu ruke iza leđa.
Erika mu je stavila lisice.
»Uhićujem vas pod sumnjom da ste oteli, zatočili i ubili Janelle Robinson,
Lacey Greene i Ellu Wilkinson i oteli i zatočili Beth Rose...« Peterson ga je
okrenuo, a Morris je pljunuo prema Eriki. Predali su ga uniformiranim
policajcima, koji su ga odvukli.
»To je on?« upitao je Peterson brišući lice. »Ne mogu vjerovati.«
»Znam, on je idiot«, odvratila je Erika povlačeći prste kroz kosu. Oboje su
bili mokri do kože.

245
 81.

Kiša je počela jače padati, bučeći po krovu sušare. Ispod, u ciglenoj

komori pećnice, Beth je sjedila s objema rukama gurnutim ispod bedara.
Pokušala je otvoriti lokot, ali ruke su joj bile svezane, a prsti potpuno utrnuli,
pa je imala osjećaj kao da drži sitne komadiće ziherice noseći boksačke
rukavice. Malo su se ugrijali jer je osjetila tupu bol s bockanjem kad joj se
osjećaj vratio u prste.
»U redu, hajde, hajde, učinimo to«, rekla je podižući ruke i stežući ih.
Bojala se da bi se on uskoro mogao vratiti. Uzela je dva komada slomljene
ziherice, jedan u svaku ruku. Sada je pokušavala napraviti ključ ili nešto nalik
na ključ. Lokot joj je bio iza glave, pa nije mogla vidjeti što radi.
Nekoliko je puta duboko udahnula i pomaknula tijelo dolje, tako da joj je
lokot počivao na leđima, naopako okrenut. Ruke su joj bile sputane i
povezane lancem, ali bilo je taman toliko razmaka u lancu da ih je mogla
dignuti iza glave. Hvatajući dva komadića ziherice, pronašla je bravu i
umetnula duži komad s glavicom na vrh, pritišćući ga na mjesto i čvrsto ga
držeći. Zatim je drugom rukom gurnula ravan komadić metala sa zašiljenim
vrhom.
Držeći ruke iza glave slobodnim je prstima uhvatila lokot.
»Sranje, što da sada učinim, da ga okrenem? Da, ostani mirna. Misli na
CSI... Izvući ćeš se iz ovoga i nastupit ćeš u CSI-ju.« Nasmiješila se na tu
pomisao. A čak i ako se to ne dogodi, moći ćeš ispričati sjajnu priču.
Gurnula je dva komada metala u bravu držeći ih između palca i kažiprsta
i počela ih okretati. Bilo je to nespretan i prtljav posao i brava se nije htjela
pomaknuti. Jače je gurnula dvije polovice ziherice u bravu i opet okrenula.
A onda se lokot iznenada otvorio i pao na betonski pod glasno zveknuvši.
Beth je sa šokom dahnula, povukla glavu naprijed i hitro odmotala lanac s
vrata. Svinula je tijelo s osjećajem radosti i oduševljenja. Ruke su joj još uvijek
bile sputane drugim lancem, koji je bio lokotom pričvršćen za suprotne
strane kaveza, ali sada se mogla kretati naokolo; svinula je ukočeni vrat i
tijelo i primaknula se lokotu koji je držao lanac oko njezinih zapešća za
suprotne strane kaveza.
Zatim je shvatila da drži samo jedan komad ziherice. Zavinuti kraj ostao
je u otvorenom lokotu koji je ležao izvan kaveza. Pokušala je gurnuti prste
kroz rešetke, ali nije ga mogla dosegnuti.
»Lanac! Upotrijebi lanac!« viknuo joj je glas u glavi.

246
 Trebalo joj je nekoliko pokušaja, ali uspjela je upotrijebiti lanac kao laso
da zgrabi lokot i povuče ga natrag prema žičanoj mreži. Rane na rukama sada
su joj se ponovno otvorile, a naprezanje je izazvalo novo krvarenje. Gaze su
postajale vlažne. Obrisala je ruke o neprepoznatljivu majicu i zgrabila lanac.
Izvukla je komad ziherice iz brave i počela raditi na drugom lokotu. Trebala
su joj tri pokušaja, a onda se brava otvorila. Hitro je razmotala lance oko
zapešća i oprezno protresla ruke.
Trebalo joj je mnogo dulje da otvori lokot na vratima kaveza, ali
naposljetku je ipak uspjela i lokot se otvorio.
Nasmijala se od užitka, brzo ga skinula s kuke i otvorila vrata kaveza.
Obuzeo ju je snažan osjećaj slobode. Stala je brzo hodati naokolo rastežući
umrtvljene noge i tjerajući krv u stopala. Zatim je otvorila vrata pećnice. Buka
kiše pojačala se kad je izašla u vanjsku prostoriju tornja sušare. Bilo je
mračno, ali kroz razmaknute grede mogla je vidjeti krov u obliku lijevka. Na
licu je osjetila hladan povjetarac i nekoliko kapi kiše, koje je unatoč hladnoći
dočekala s veseljem. Pronašla je prekidač za struju i pritisnula ga.
U kutu je stajao mali stolić s crnim ruksakom i mala plastična kutija. Prišla
mu je i stala prtljati sa zatvaračem. Unutra je našla štrcaljku, nekoliko malih
staklenih boca ispunjenih tekućom drogom i hrpu oštrih skalpela.
»Oh, moj Bože«, prošaptala je.
Bilo bi glupo dulje se zadržavati. Postojala su dvoja vrata, ravno naprijed
bila su velika metalna klizna vrata, a iza nje mala drvena vrata. Prvo je
pokušala otvoriti metalna vrata, drmajući ih svom snagom koju je mogla
skupiti, ali nije ih mogla pomaknuti. Zatim je pokušala druga vrata i ona su se
otvorila otkrivši veliku prostoriju nalik na staju, koja je, koliko je mogla
vidjeti, imala tri kata. Ali katovi su umjesto podova imali samo gole grede, pa
je mogla vidjeti ravno gore do crijepova na krovu. Nije bilo vrata ni izlaza.
Samo sitni prozori visoko iznad trećeg reda greda.

247
 82.

Erika i Peterson vozili su iza policijskog kombija u kojem se nalazio

Morris Cartwright. Auto je poskakivao po seoskim stazama na putu za
policijsku postaju Sevenoaks, gdje su ga trebali ispitati.
Peterson je vozio, a Erika je s uključenim zvučnikom razgovarala s
Johnom koji se nalazio u West End Centralu.
»Izvukli smo dosje Morrisa Cartvvrighta. Dvaput je bio uhićen pod
optužbom za fizički napad i nanošenja tjelesnih ozljeda, prvi put 2011., kad
je napao vlastitu ženu, ali ona je odlučila da ga neće tužiti, a drugi put 2013.,
ali taj slučaj nikad nije doveo do sudskog procesa. Također je bio uhićen prije
nekoliko tjedana, zato što je pokušao prodati neko gnojivo koje je ukrao s
lokalne farme na kojoj je radio.«
»Što je s autom?«
»Kupio je plavi Ford S-Max još 2007...« Na liniji su nastale smetnje.
Uto su došli na neravni dio ceste koji je vodio do još jednog potopljenog
dijela, pa je kombi ispred njih usporio.
»Johne, jesi li još uvijek na liniji?« upitala je Erika.
Nakon još malo krčanja začuo se Johnov glas: »Jesam, šefice.«
Uto je Erikin mobitel signalizirao da ima poziv na čekanju. Bila je to
Mossova. »Pričekaj trenutak, Johne, moram se javiti na ovaj poziv«, rekla je
Erika i javila se.
»Šefice, ja sam još uvijek u gradu. Nisam ništa doznala o Genesisu. Dali su
mi da pogledam Bryonynu poslovnu elektronsku poštu, ali nisam našla ništa
sumnjivo. Čini se da je bila vrlo marljiva i nije miješala posao i privatni život.
Jedan tim sad joj pregledava kuću, javljat ću vam što se događa.«
»Hvala«, odgovorila je Erika i vratila se razgovoru s Johnom.
»Šefice«, rekao je, »imam još toga o Morrisu Cartwrightu. On unajmljuje
jedno spremište u selu, na Farradayevu putu u Dunton Greenu.«
»Dobar posao, Johne. Možeš li nazvati lokalnu policiju, samo im reci da
provjere posljednjeg Morrisova poslodavca.«
»Da, šefice.«
Uto je kombi ispred njih došao do raskršća, pa su usporili. Policijski
kombi skrenuo je nadesno.
»Čekaj, stani« rekla je Erika Petersonu kad je htio krenuti za njima.
Gledali su kako policijski kombi odlazi.
248
 »Erika, što to radiš? Ti si ga uhitila. Moramo otići s njima kako bismo
predati Morrisa Cartwrighta uhidbenom naredniku.«
»Javit ću im radijem, oni to mogu učiniti u moje ime. Vrijeme istječe za
Beth Rose. Želim otići u to spremište Morrisa Cartwrighta.«
Pogledala je Petersona, a on je kimnuo. Ukucala je adresu spremišta u
GPS. Peterson je uz škripu guma okrenuo auto, pa su pojurili nadajući se da
nije prekasno.

249
 83.

Darryl je trpio groznu bol, ali spoznaja da ne umire donijela mu je

olakšanje. Majka ga je ostavila, a on se uspio osušiti i odjenuti. Kiša je šibala
prozore sobe, a kad je pogledao van, nebo je bilo gotovo crno. Upalio je svjetlo
i oprezno sjeo za računalo da pogleda vijesti. Ruke su mu se tresle dok se
spuštao niz tekst. Na stranici BBC-ja London nije bilo vijesti o tome da je
pronađeno Bryonyno tijelo, ali unatoč tome nije se mogao otresti osjećaja
strepnje. Stvari su izmicale kontroli. Zašto njegova majka nije predložila da
pozove liječnika? Trebao je lijekove protiv boli i antibiotike, a onda će otići u
sušaru.
Oteturao je u prizemlje i našao majku u dnevnoj sobi. Televizor je bio
uključen, ali na zaslonu su se vidjele samo smetnje.
»Mama...« počeo je.
»Kako da upalim teletekst?« upitala ga je gledajući daljinski upravljač u
ruci, nezabrinuta njegovim pepeljastim licem.
»Mama, ne osjećam se dobro«, prostenjao je.
»Želim vidjeti vremensku prognozu, a ne mogu naći teletekst.«
»Imaš aplikaciju za vremensku prognozu na mobitelu...«
»Ne znam kako da s time baratam, Darryl«, rekla je. »Sviđa mi se kako to
pokažu na teletekstu«, dodala je pokazujući bijeli šum na zaslonu. Uto se
zaslon iznenada zatamnio i pokazao snimku nadzorne kamere s prednjih
dvorišnih vrata.
Darryl se oslonio o zid. Počela ga je obuzimati panika. Pred vratima je
stajao policijski auto, a kroz vjetrobran je mogao vidjeti dvojicu
uniformiranih policajaca. Osjetio je da mu se krv ledi u žilama i ostao je stajati
kao začaran. Shvatio je da ga majka gleda. Ustala je i dala mu daljinski
upravljač.
»Hajde, pritisni dugme za otvaranje dvorišnih vrata«, rekla mu je.
»I sama znaš koje je to dugme«, odvratio je Darryl.
»Pritisni ga, a onda ću pozvati liječnika.«
»Molim te, nemoj«, rekao je.
Zgrabila je daljinski i pritisnula dugme za otvaranje dvorišnih vrata.
»Mama. Ne znaš što žele!«

250
 »Vjerojatno nam žele nešto reći o uljezu ili onim Ciganima koje smo
vidjeli prije tjedan-dva, onima koji su se neku večer vrzmali oko dvorišnih
vrata ... ili ti znaš zašto su došli?«
Netremice ga je gledala. On je odmahnuo glavom, a ona je gurnula
daljinski u džep kućnog ogrtača i izašla iz sobe.
Policijski auto na zaslonu prošao je kroz dvorišna vrata škripeći kotačima
po šljunku.

251
 84.

Darryl se skrio u mali WC pokraj ostave za obuću i napregnuo se da čuje

što policajci govore njegovoj majci u uredu farme. Pokucali su na prednja
vrata pokraj dnevne sobe, koja su se rijetko koristila, a kad im je Mary
otvorila, Grendel je počela divljati, pa ju je Mary zatvorila u dnevnu sobu i
odvela policajce u ured.
Darryl je izašao u ostavu za obuću i primakao se vratima. Prigušeni
glasovi nastavljali su razgovor, a on je zadržao dah. Ako su došli s namjerom
da ga uhite, ne bi li to već učinili?
Uto su se vrata malo odškrinuta, pa se povukao. Kroz prorez je mogao
vidjeti majku u uredu s dvojicom mladih policajaca. Treptala je hodajući
između dva velika ormara za dokumente u kojima su držali sve podatke o
farmi.
»To je sve što imamo o Morrisu Cartwrightu«, govorila je. »Bio je dobar
muzar, ali morali smo ga otpustiti... On nije imao pristup nijednoj zgradi na
farmi. Sve ključeve držimo ovdje na ploči, a ured je uvijek zaključan.«
Darryl je pokušao disati.
Što ako policajci zatraže još što? Što ako požele otići na farmu i pogledati
neke od kuća? Iznenada je donio odluku. Mora ubiti Beth. Brzo i jednostavno.
Ubiti je i riješiti se njezina tijela, a onda prestati. Prestati sa svim tim ludilom
i vratiti se poslu. On poznaje farmu bolje od policajaca, a zar im ne treba
sudski nalog za njuškanje po farmi?
Ima dovoljno vremena. A oni će morati pretražiti pravi labirint zgrada
prije no što dođu do sušare.
Navukao je čizme i kaput zaboravivši na bol, a onda je s gornje police u
ostavi za obuću skinuo sačmaricu koju je njegov otac ondje držao. Otvorio ju
je i gurnuo dva metka iz kutije s municijom koja je ležala pokraj nje.
»Što to radiš?« upitao ga je jedan glas.
Okrenuo se i ugledao majku kako stoji na pragu i naslanja se na zid.
»Što su htjeli policajci?« upitao ju je.
»Ispitivali su me o Morrisu. Vidjeli su njegov auto u Londonu. Ali ti si ga
vozio, zar ne?«
»Jesi li im rekla da je auto cijelo vrijeme bio ovdje, parkiran straga?«
»Nisam.«
Darryl je gutnuo i podigao sačmaricu.

252
 »Mama, moraš me pustiti, molim te...« Glas mu je zvučao čudno, kao da
dolazi iz velike daljine.
Ona mu se primakla i zagradila rukom stražnja vrata.
»Znao si da neću odlaziti onamo, zar ne?« rekla je vrteći glavom. »Znao si
da ću se držati podalje nakon onoga što se dogodilo... mom... mom
prekrasnom dječaku.«
»On se zove Joe, mama, JOE. Želiš znati nešto? Tvoj prekrasni Joe bio je
sadistički mali nasilnik.«
»Nije istina«, odvratila je vrteći glavom.
»Tvoj sin nije bio anđeo.«
»Ti!« bijesno je rekla. »Ti nisi moj sin.«
Darryl se nagnuo prema njoj i rekao joj tihim glasom. »Joe i drugi dječaci
sačekivali bi me u šumi poslije škole, a onda me držali i pišali po meni. A onda
bi me Joe tjerao da im radim stvari...«
»NE!« viknula je Mary prekrivši dlanovima uši kao malo dijete.
»Da! Da, DA!« viknuo je Darryl odmaknuvši joj ruke s ušiju. »Joe se objesio
jer je bio bolestan. Bio je zao. Rekao mi je da želi umrijeti.«
»Rekao si da si ga našao mrtvog.«
Darryl je zavrtio glavom.
»Ne, gledao sam ga kako se vješa. Mogao sam ga zaustaviti. Ali nisam.«
Mary se bacila na njega i zarila mu prste u lice. On je zamahnuo
sačmaricom i udario je po glavi. Pala je na pod i ostala nepomično ležati.
Zabuljio se u nju dok mu je srce lupalo i ispružio ruku da joj dodirne obraz, a
onda se predomislio.
Uzeo je sačmaricu i izašao iz kuće.

253
 85.

Kiša je još uvijek pljuštala kad su se Erika i Peterson dovezli do spremišta

Morrisa Cartwighta. Nalazilo se na kraju duge i neravne staze među poljima,
u rastegnutoj građevini, sastavljenoj od četiri velika azbestna luka u
golemom drvenom okviru. Izgledala je čudno, kao da je netko bacio komad
istočnog Londona na blatnjavo polje.
Peterson je skrenuo na obraslu betonsku platformu pa su izašli iz auta.
Prozori na vrhu bili su mračni. Peterson je uhvatio Eriku za nadlakticu.
»Erika, ako sada uđemo, kako ćemo povezati Morrisa s njom? On bi
mogao tvrditi da to nema veze s njim. Da nije ništa znao o tome. Nemamo
nikakav dokaz.«
»Beth Rose možda je ovdje. Bit će u lošem stanju. Nije li najvažnije da joj
spasimo život?« odgovorila je Erika. Peterson ju je pogledao, kosa joj je bila
slijepljena za lubanju na pljusku. Peterson je obrisao lice i kimnuo. »Pozovi
pojačanje, hitnu pomoć, policiju. Ne znamo što ćemo naći.«
Peterson je pozvao pojačanje, a Erika je iz prtljažnika izvukla kliješta za
metal. Krenuli su prema redu vrata.
»Njegovo je spremište prvo, zar ne?« upitala je.
Peterson je kimnuo. Erika je lako presjekla lanac, pa su ga razmotali.
Vrata su zacviljela i otvorila se.
U spremištu nije bilo ničega osim hrpe vreća na sredini betonskog poda.
Svjetlo je sjalo s visokog prozora.
»Gnojivo«, rekao je Peterson udarajući nogom vreće.
»Moramo ih maknuti, možda se ispod nalaze podna vrata...«
Maknuli su malu hrpu vreća, ali ispod nije bilo ničega. Krenuli su dalje i
otvorili preostala tri spremišta U prvom su našli alat za vrtlarenje, u drugom
stari auto, a u posljednjem gliser s rastavljenim motorom.
Vratili su se do auta i ušli baš kad su stigla tri policijska auta s uključenim
sirenama, zajedno s ambulantnim kolima i vatrogascima.
Nakon neugodnog razgovora s hitnim službama, Erika i Peterson zaputili
su se natrag prema policijskoj postaji u Sevenoaksu. Potišteno su slušali kako
policijski radio javlja kontroli da je riječ o lažnoj uzbuni.
Kad su ušli u selo Dunton Green i prolazili pokraj lokalnog puba, jedan je
policajac preko radija rekao da je otišao provjeriti Morrisa Cartwrighta kod
prijašnjeg poslodavca na Bradleyjevoj farmi.

254
 »Razgovarao sam s jednom čudnom starom curom«, rekao je. »Imaju
vraški velikog psa. Potpuno je poludio.«
»Jesi li dobro?« našalio se policajac iz kontrole. »Je li te ugrizao?«
»Umalo. A ne bih dao sebi velike izglede. To je neka čudna pasmina, ima
veliko bijelo lice poput bul terijera, ali s mrljama poput dalmatinera.«
Dok su policajci nastavljali čavrljati, Eriku je pogodila spoznaja poput
munje. Veliki bijeli bul terijer s mrljama... Gdje ga je već vidjela? Tu pasminu.
Na fotografiji u uredima Genesisa. Bila je to fotografija velikog psa bijela lica
s mrljama.
»Zaustavi auto!« viknula je.
»Na raskršću sam, pred semaforom«, odvratio je Peterson.
»Kreni unatrag, skreni na parkiralište.«
Kad su parkirali, Erika je radio-vezom pozvala Mossovu.
»Ja sam. Policajci su baš bili na farmi Bradleyjevih u Dunton Greenu. Reci
mi tko je registriran da živi ondje.«
Mossova je odgovorila trenutak poslije. »Mary, John i Darryl Bradley.«
»Imaš li popis zaposlenika koji nam je dala ona žena iz ljudskih resursa u
Genesisu?«
»Da, upravo ga pregledavam.«
»Je li na tom popisu Darryl Bradley?«
Čekanje je trajalo cijelu vječnost dok je Erika sjedila na parkiralištu s
Petersonom držeći prijamnik u ruci.
»Da, Darryl Bradley«, rekla je Mossova. »On živi na farmi i radi za
Genesis.«
»To je ondje. Ondje drži Beth Rose«, rekla je Erika. Peterson je izjurio iz
parkirališta, a Erika se uhvatila za kontrolnu ploču ponadavši se da neće stići
prekasno.

255
 86.

Darryl je trčao po blatu na kiši noseći sačmaricu pod jaknom. Prošao je

pokraj nekoliko radnika koji su s njegovim ocem pili čaj iz čuture skrivajući
se od kiše pod krovom štaglja. Držali su zadimljene plastične šalice u rukama
i gledali ga kako trči pokraj njih, nesvjestan da ga gledaju.
»On nije pri sebi«, rekao je John kuckajući se prstom po glavi.
Gledali su ga kako stiže do dvorišnih vrata, preskače ih, gotovo pada na
drugoj strani i nastavlja trčati.
»Mislite da je... pa znate?« upitao je jedan od starijih radnika pokazujući
opuštenu šaku. Bio je to stari čovjek kojem je ispod radničke kape virila
čekinjasta sijeda kosa
»Oh, Bože, nadam se da nije« odvratio je John uzimajući čuturu da napuni
šalicu. »Više bih volio da je ubojica.«
Polja su bila puna lokva vode, ali Darryl je posrćući nastavljao trčati
blatnjavom stazom. Kad se približio sušari, začuo je bubnjanje kiše po vrhu
tornja i načas zastao kako bi došao do daha, a onda je otvorio velika klizna
vrata. Ušao je i zabuljio se u svjetla - koja su bila upaljena - i u otvorena vrata
pećnice. Sa šokom je shvatio da je kavez prazan. Lanci su ležali sklupčani
pokraj tri lokota na sredini prljave krpe. Prišao je jednom lokotu i ugledao
dvije polovice ziherice kako vire iz brave, koja je bila poprskana krvlju. Izašao
je iz pećnice stegnuvši sačmaricu.
Uto je spazio kretnju i vidio kako mu Beth prilazi sa skalpelom u krvavoj
ruci. Uspio je reagirati na vrijeme i odbaciti je uz pomoć cijevi puške, a ona se
sudarila sa zidom.
Kvragu, kako? Koji je ovo vrag?
Stao je iznad nje dok je ona s mukom pokušavala ustati, sprječavajući je
da pobjegne prema kliznim vratima.
»Kako si se uspjela osloboditi?« upitao je uperivši sačmaricu u nju.
»Odakle ti ziherica?«
»Zavoj koji si mi dao imao je prikvačenu zihericu«, odgovorila je Beth.
Bila je prljava i tresla se, ali glas joj je bio pun prezira. Zatim je zabacila glavu
i pljunula mu u lice. Darryl je sa šokom trepnuo, a ona je otrčala kroz drvena
vrata u veći dio sušare.

256
 87.

John je upravo popio čaj s radnicima koji su se spremali vratiti na posao

kad je začuo policijske sirene na kolnom prilazu. Žurno se vratio kući i
zatekao nekoliko automobila na kolnom prilazu. Grendel je žestoko lajala.
Otišao je do stražnjih vrata kuće, koja su bila otvorena.
U kuhinji je stajala jedna visoka plavokosa žena i tamnoputi muškarac, a
na kamenom podu ležala je Mary. Bila je nepomična, a glava joj je bila
zakrvavljena.
»Tko ste vi?« oštro ga je upitala plavokosa policajka. Podigla je iskaznicu
i predstavila se kao viša inspektorica Erika Foster, a drugi policajac kao
inspektor James Peterson.
»John... John Bradley. Ja sam vlasnik farme... Mary, što se dogodilo Mary?«
upitao je prišavši joj i kleknuvši.
»Ima puls, ali zadobila je gadnu ozljedu na glavi«, odgovorila je Erika.
»Hitna pomoć stiže.«
Izgledao je zbunjeno i uzeo ženinu sitnu ruku u svoje krupne i žuljevite
šake.
»Gospodine Bradley, gdje vam je sin?« upitala ga je Erika.
»Na polju... Baš sam ga vidio kako trči poljem...« Opet je pogledao Mary.
»Je li netko provalio?«
Erika je pogledala Petersona.
»Kamo je vaš sin krenuo?«
»Niz polje... Ne znam.«
»Što se nalazi na polju?« upitao ga je Peterson.
John je sada bio obliven suzama i milovao je Maryno lice. »Jezero i... ovaj...
polja... stara sušara hmelja.«
»Ostanite s njima«, rekla je Erika jednom od uniformiranih policajaca, a
onda je s Petersonom krenula prema sušari.
Još uvijek je padala kiša kad su Erika i Peterson potrčali dvorištem pokraj
pomoćnih zgrada. Došli su do dvorišnih vrata, popeli se na njih i skočili na
drugu stranu. Cipele su im zaronile u blato.
»Inspektorice Foster, Erika, čujete li me?« javio se glas preko radija.
»Da, čujem vas!« viknula je Erika nadjačavši buke kiše. »Osumnjičenikov
otac kaže da u kući nema njegove sačmarice. Ponavljam, nema sačmarice.

257
Osumnjičenik je možda naoružan. Pozvali smo pojačanje. Ne nastavljajte bez
pojačanja. Ne nastavljajte bez pojačanja.«
Erika je pogledala Petersona.
»Primljeno«, odvratila je.

258
 88.

Beth je bila satjerana u kut u glavnoj zgradi sušare. Drhtala je i krvarila.

Osjećala je bockanje slame na golim tabanima i iznad sebe vidjela drvene
grede. Darryl je stajao metar-dva od nje i uperio joj sačmaricu u glavu. Stajali
su ondje nekoliko minuta. Beth je isprva zatvorila oči očekujući da on povuče
otponac, ali kad pucanj nije došao, opet ih je otvorila i spazila da se on znoji i
da mu lice dobiva čudan osip.
»Zašto jednostavno ne povučeš otponac?« promuklo ga je upitala.
»Začepi. ZAČEPI! « viknuo je. Naslonio je kundak sačmarice na rame i
zabuljio se u nju niz cijev. Prst mu je trzao na otponcu. Kiša je bučno pljuštala
po krovu.
Darryl je stajao leđima okrenut otvorenim vratima, a Beth je iza njega
ugledala Eriku i Petersona. Kiša je prigušila zvuk njihova ulaska. Oboje su bili
mokri do kože i prekriveni blatom. Beth je razrogačila oči i prisilila se da ne
reagira.
Erika je procijenila situaciju i pogledala Petersona. Osvrnuli su se po
unutrašnjosti, a onda je Erika stavila prst na usne i pokazala Beth da mora
uvući Darryla u razgovor.
»Što ti... ovaj... čemu služi ovo mjesto?« upitala je Beth govoreći prvu stvar
koja joj je pala na pamet.
»Što?« odvratio je Darryl načas zbunjen.
Beth je i protiv svoje volje skrenula pogled prema Petersonu, koji se
spremao ući kroz vrata.
Darryl je slijedio njezin pogled i okrenuo se s puškom. »Koji je sad vrag?«
viknuo je i ispalio metak.
Peterson je pao na slamu i uhvatio se za trbuh, a pod rukama mu se hitro
počela širiti crvena mrlja.
»Ne!« s užasom je viknula Erika i pojurila prema Petersonu. Darryl je
uperio sačmaricu u nju.
»Odmakni se od njega!« viknuo je, a onda je panično počeo okretati
sačmaricu između Beth i Erike. »Ti ostani ovdje. A ti, čuješ li me, makni se od
njega!«
Erika je kleknula pokraj Petersona, koji je ležao na slami u šoku. Spustila
je pogled i ugledala sve veću crvenu mrlju na njegovoj bijeloj košulji.
»Oh moj Bože, ovo boli«, rekao je Peterson mršteći se i držeći se za trbuh.

259
 »Ne, to se neće dogoditi!« rekla je Erika. Darryl joj je počeo prilaziti sa
sačmaricom, ali ona se nije obazirala na njega. »Čvrsto stisni ovdje dolje,
moraš stvoriti pritisak na rani«, rekla je Petersonu uhvativši mu ruku i
pritisnuvši je na ranu.
Peterson je vrisnuo u agoniji.
»Odmakni se od njega«, viknuo je Darryl primičući joj se i uperivši joj
pušku u glavu.
Uto mu je Beth iznenada pritrčala s leđa i uspjela ga oboriti na tlo.
Erika je suznih očiju pritisnula Petersonovu nadlanicu. Krv joj je curila
niz prste. Izvukla je radio-prijamnik. »Ovdje Erika Foster. Imam ranjenog
policajca, ponavljam, imam ranjenog policajca. Ustrijeljen je i brzo gubi krv.«
Darryl je opet ustao i uperio pušku u Beth. »Idi k njima«, rekao joj je.
Beth je otišla do Erike i Petersona.
Erika se iznenada smirila. »Beth«, rekla je, »znam da si mnogo toga
prošla, ali molim te, možeš li pomoći?«
Darryl je uperio pušku u njih, a unatoč tome što je bila gladna, promrzla
i uplašena, Beth je kimnula, prišla Petersonu i pritisnula mu dlanovima ranu.
»Moraš mu pritisnuti ranu, čak i ako ga boli«, rekla joj je Erika.
Peterson je sad bio u šoku, ležao je razrogačenih očiju.
»Zašto me svi ignorirate?« vrisnuo je Darryl. »Imam pušku!«
»Pustite ih«, rekla je Erika okrenuvši mu se. »Pustite ih oboje da odu, a ja
ću ostati ovdje s vama.«
Darryl je zavrtio glavom i uperio pušku u njih, nesiguran na koga da se
koncentrira. Peterson je stenjao dok mu je Beth pritiskala trbuh dlanovima,
ljepljivim od krvi. Eriku je obuzeo nevjerojatan mir, pa je ustala.
»Svršeno je, Darryl«, rekla je Erika krenuvši prema njemu s ispruženom
rukom. »Znamo za sve njih: Janelle, Lacey, Ellu, tvoju majku...«
Darryl je zavrtio glavom. »Moju majku? Ne.«
»Da, tvoju vlastitu majku... Darryl, kamo još možeš otići?«
Erika je začula zvuk elisa udaljenog helikoptera. Pojačanje je gotovo
stiglo. Pogledala je Petersona, koji je brzo gubio svijest.
»Beth, želim da mu stišćeš trbuh«, rekla je pokušavajući govoriti mirnim
glasom. »Samo zadrži pritisak.« Beth je kimnula i pritisnula ruke na
Petersonov trbuh, ali on je postao tih i nepomičan. Erika se okrenula Darrylu
koji je još uvijek držao pušku. »Moraš nas pustiti. Ako nas pustiš, pobrinut ću
se da te dobro tretiraju...«
»Začepi! ZAČEPI, glupa KUJO! « viknuo je Darryl i krenuo prema njoj s
puškom gurnuvši joj cijev u lice.
260
 Erika se nije pomaknula i nastavila ga je gledati u oči.
»Darryl. Svršeno je«, rekla je. »Kakvu budućnost imaš? Predaj se, ako
dođeš bez otpora, dogovorit ćemo se. Prema tebi će se postupati pošteno«.
Darryl je zavrtio glavom i gurnuo prst na oroz.

261
 89.

U operativnoj sobi u West End Centralu, John, Crane i Mossova užasnuto

su slušali zvuk koji je dolazio od kontrole u policijskoj postaji Maidstone. Čuli
su da se dva helikoptera sada približavaju sušari: zračna prva pomoć i tim
specijalaca. Melanie im se pridružila kad je čula što se događa.
»Erika i Peterson ušli su u sušaru bez dopuštenja«, rekao je John sa
suzama u očima. »Pronašli su Beth Rose, ali osumnjičenik, Darryl Bradley,
upucao je Petersona... Ne znamo je li živ ili...« Zašutio je.
»Onda je još uvijek živ«, rekla je Mossova trudeći se zadržati mir. »Dok
ne čujemo drugačije, on je živ. Čuješ?«
John je kimnuo. Melanie je uhvatila Mossovu za ruku. Začuo se glas preko
radija i rekao da će zračna prva pomoć pokušati sletjeti, ali da je tlo mekano.
Tim za oružane akcije rekao je da će biti u pripravi.
»Osumnjičenik je naoružan i opasan«, rekao je nečiji glas. »Ponavljam,
osumnjičenik je naoružan i opasan.«
»Daj«, tiho je rekla Mossova. »Molim te, ne daj da ovo završi loše.«

262
 90.

Erika je čula približavanje helikoptera, ali ga kroz male visoke prozore

sušare nije mogla vidjeti. Darryl je još uvijek držao sačmaricu uperenu u nju.
Crveni osip sada mu je već prekrivao pola lica.
Erika je pogledala Beth, koja je sada plakala, a ruke su joj bile prekrivene
krvlju. Peterson se nije pomicao. Zvuk helikoptera postao je jači.
»Darryl, molim vas«, rekla je. »Svršeno je.«
»Ne, ne, ne, NE, NE, NE!« odvratio je Darryl odmahujući glavom. Iznenada
je okrenuo pušku i gurnuo dvostruku cijev u usta. Usne su mu se jako
rastegnule, čvrsto je zatvorio oči.
»Darryl! NE!« viknula je Erika.
Uto se začuo zaglušni prasak, a na jednom od prozora rasprsnulo se
staklo. Darryl je pao na pod. Erika je pojurila prema njemu i ugledala ranu od
puške na lijevom ramenu. Pogledala je kroz prozor i spazila helikopter koji je
lebdio u zraku - i obris policajca koji je držao pušku. Zgrabila je sačmaricu,
otvorila je i izvadila preostale metke. Darryl je ležao omamljen i prekriven
krvlju, ali još uvijek živ. Erika je zgrabila svoj radio-prijamnik.
»Osumnjičenik je ranjen. Imam njegovu pušku. Situacija je pod
kontrolom. Ponavljam, situacija je pod kontrolom.«
Iznenada se začuo udarac i utrčao je tim od tri specijalca. Slijedilo ih je
četvoro medicinskih tehničara, koji su se raširili između Petersona, Beth i
Darryla.
»Još je živ, ali jedva«, viknuo je jedan od medicinskih tehničara klečeći
pokraj Petersona. »James, James, možete li me čuti?«
Počeo ga je obrađivati i postavljati stalak za infuziju.
Erika se prišla Darrylu i stala iznad njega dok mu je medicinski tehničar
stavljao kompresivni zavoj na ozlijeđeno rame. Lice mu je bilo mokro od
znoja i krvi. Izgledao je zbunjeno.
»Darryl Bradley«, rekla je dok su medicinski tehničari hitro odmatali
stalak za infuziju u gurnuli mu cjevčicu u ruku. »Uhićeni ste zbog sumnje da
ste ubili Janelle Robinson, Lacey Greene, Ellu Wilkinson, Bryony Wison i oteli
i pokušali ubiti Beth Rose, i napali majku, Mary Bradley. Ne morate ništa reći,
ali mogli biste naškoditi svojoj obrani ako prilikom ispitivanja ne spomenete
nešto što poslije iznesete na suđenju. Sve što kažete može se upotrijebiti kao
dokaz.«

263
 Darryl je buljio u nju dok su ga medicinski tehničari stavljali na nosila i
podigli.
»Imam te«, rekla mu je.
Erika će do kraja života pamtiti kako ju je Darryl Bradley gledao dok su
ga odnosili na nosilima. Imala je osjećaj kao da se našla licem u lice s čistim
zlom.
Ostala je stajati pred sušarom, umotana u deku, i držala Beth dok su
Petersona i Darryla odnosili na nosilima preko travnjaka, još uvijek
prekrivenog snijegom koji se otapao, i ukrcavali u helikopter zračne prve
pomoći. Šutke su gledale kako helikopter uzlijeće i polako se udaljava, sve
dok se nije pretvorio u sitnu točku i nestao.
»Oh, Bože, hvala vam, hvala«, rekla je Beth i napokon zaplakala.
Erika je pogledala djevojku koja je bila blijeda i prljava i nježno je zagrlila.
Trenutak poslije, na vrhu brežuljka pojavila se skupina policijskih
automobila i stala se probijati kroz blato prema njima s blještavim svjetlima
i uključenim sirenama.

264
 91.

Bilo je kasno navečer kad je Erika stigla u West End Central. Dok se vozila
na gornji kat, uhvatila je svoj odraz u ogledalu dizala. Žena koja joj je
uzvraćala pogled uplašila ju je. Podsjetila ju je na to kako je izgledala nakon
Markove smrti. Lice joj je bilo lišeno boje i emocija. Bila je blatnjava i
neispavana, nosila je nekoliko dana staru odjeću i bila u šoku, a da to nije ni
shvaćala. Kad je izašla iz dizala, zastala je pred vratima s natpisom »Tim za
istrage umorstava«, a onda ušla.
Na katu nije bilo nikoga, a sva su svjetla bila pogašena. Svi su otišli kući
prije nekoliko sati. Na drugom kraju ureda još uvijek je gorjelo jedno svjetlo,
a jedna su vrata bila odškrinuta. Erika je otišla do njih, pokucala i ušla.
Melanie je podigla pogled, pa su se načas šutke gledale.
»Uđi i sjedni«, rekla joj je Melanie. »Piće?«
Erika je kimnula, a Melanie je iz ladice radnog stola izvukla bocu viskija i
našla nekoliko šalica.
Erika je sjela na stolac nasuprot stolu, a Melanie je natočila veliku mjeru
viskija u dvije šalice i jednu dodala Eriki. Popile su dug gutljaj.
»Preživio je operaciju«, rekla je Melanie.
»Darryl?«
»I Darryl, bila je to samo rana na ramenu. Ja govorim o Petersonu.
Preživio je operaciju. Upravo su mi javili.«
Erika se ukipila sa šalicom na usnama.
»Mislila sam... mislila sam...«
»Izgubio je mnogo krvi i morali su mu odstraniti veliki dio želuca«, rekla
je Melanie »Naravno, postoji rizik infekcije... ali uza sve to, liječnici su
optimisti. Ima dobre izglede da se izvuče.« Slabašno se osmjehnula.
»Oh, moj Bože«, odvratila je Erika. S treskom je spustila šalicu na stol,
prekrila dlanom usta i počela plakati.
Melanie joj je prišla, zagrlila je oko ramena i čvrsto joj protrljala rame.
»Danas si obavila sjajan posao, Erika.«
»Ne, nisam«, odvratila je Erika brišući lice i pokušavajući se primiriti.
»Nisam smjela ući bez pojačanja. Peterson...«
»Istina, nisi smjela ući. Ali to će se prosuđivati više prema ishodu.
Pobrinut ću se da to naglasim u svom izvješću.« Erika je kimnula, a Melanie
se vratila na svoju stranu stola i sjela. »U sobi Darryla Bradleyja pronašli su
265
dva računala, mape i planove londonske mreže nadzornih kamera koje je
preuzeo s interneta. Imamo automobile: crveni Citroën i plavi Ford koji je bio
parkiran iza kuće, a forenzičari pretražuju sušaru...« Melanie je zastala i
srknula još malo viskija. »U pećnici u kojoj je držao žene pronašli su ljudski
zub i uzorke kože i kose.«
Erika je zavrtjela glavom. »Što je s njegovom majkom?«
»Ona je još uvijek je u Općoj bolnici Maidstone s potresom mozga, ali
pustit će je u roku od dvadeset četiri sata. Trebat ćemo ispitati i nju i oca.«
»Ne vjerujem da je otac znao«, odvratila je Erika.
»Kako možeš biti sigurna?«
»Ne znam. Bilo je nečega tako nedužnog u njemu kad je ugledao ženu
kako leži na podu. Možda > nedužno < nije prava riječ. Izgledao je kao da živi
daleko od stvarnosti, u vlastitom svijetu... Majka je možda znala. Moramo
vidjeti što će reći kad je budemo ispitivali. Darryl Bradley ne leži na istom
odjelu kao i Peterson, zar ne?«
Melanie je zatresla glavom. »Kad se Darryl Bradley oporavi, a to bi trebalo
biti brzo, bit će premješten u pritvor.«
»Kamo?«
»Najprije će morati na psihijatrijsku procjenu.«
Erika je zavrtjela glavom. »Sigurna sam da se, dok mi ovdje razgovaramo,
već neki skupi odvjetnik i liječnik vrzmaju oko njega. Branit će se da nije
uračunljiv. Završit će u nekoj udobnoj jebenoj psihijatrijskoj ustanovi.«
Melanie je spustila ruku na Erikinu nadlakticu.
»Uhvatila si ga, Erika. Uhvatila si ga. On bi nastavio ubijati, u to sam
sigurna. Spasila si živote. Ponesi to večeras kući sa sobom. O ostalom ćemo
razmišljati poslije.«
Erika je popila ostatak viskija.
»Hvala.« Htjela je ustati i izaći, a onda se zaustavila. »Slušaj, žao mi je što
sam ti tako zagorčala život kad si postala vršiteljica dužnosti više
nadzornice.«
»Neću to biti još dugo. Ne namjeravam se službeno kandidirati za taj
položaj.«
»Ne?« iznenađeno je odvratila Erika.
»Ne. Imam dvoje djece, muža. Život je prekratak, a ja moram izabrati.
Odabrala sam obitelj.«
»Nisam znala da imaš obitelj.«
Melanie je kimnula. »Dječake, blizance.«
»Baš lijepo.«
266
 »Preporučila sam tebe za položaj nadzornice«, rekla je Melanie. »Ne znam
koliko će moja riječ promijeniti stvari, ali u svjetlu svega što se dogodilo, i ako
te ne ukore zbog ulaska bez pojačanja, imaš šansu.« Uzela je kaput. »Ja sada
idem. Zašto ne ostaneš i popiješ još jedno piće? Pokušaj se priviknuti na
ured.«
Erika je kimnula, a Melanie je otišla.
Erika je ustala i otišla do prozora. Pogledala je preko krovova a onda
natrag u ured. Uredne police pune dokumenata. Velika suha bijela ploča sa
slučajevima ispisanim sitnim slovima. Otišla je oko stola i sjela na stolac, a
pogled joj je pao na komad saga na koji se Sparks srušio. Uvijek je željela
napredovati i napraviti karijeru u policiji. Ali sada se zapitala vrijedi li sve to
uložena truda.

267
 EPILOG

Tjedan dana poslije Peterson se dovoljno oporavio da ga iz intezivne

njege prebace u običan odjel, a Erika ga je otišla posjetiti. Već ga je nekoliko
puta posjetila, ali dosad nije bio pri svijesti.
Bila je nervozna što će ga vidjeti pa je potrošila mnogo vremena birajući
što da odjene i pokušavajući odlučiti što bi bilo najbolje da mu odnese kao
dar. Naposljetku se odlučila za knjigu.
Kad je stigla u njegovu sobu, na najvišem katu Sveučilišne bolnice u
Središnjem Londonu, zatekla je Mossovu kako sjedi pokraj njegova kreveta.
Bio je mršav, ali dobro raspoložen i sjedio je na krevetu.
»Zdravo, šefice«, rekla je Mossova ustajući i prišavši da je zagrli. »Baš smo
se pitali gdje ste.«
»Zadržala sam se... zadržala sam se jer nisam mogla odlučiti što da
odjenem«, posramljeno je priznala odlučivši da bude iskrena. Pogledali su
njezine traperice i žućkasti džemper, a ona je slijedila njihov pogled. »Znam,
baš ne izgleda kao da sam odabrala nešto uzbudljivo.«
»Sviđa mi se«, rekla je Mossova, a onda je nastala tišina. »Peterson mi je
baš priopćio uzbudljive novosti. Izvađen mu je kateter.«
Peterson je zakolutao očima.
»To ne bih volio opet iskusiti«, rekao je.
»Kako se osjećaš?« upitala je Erika prišavši mu i nježno ga hvatajući za
ruku. Spustila je pogled i ugledala mu medicinsku narukvicu na zapešću i
tragove infuzije na stražnjoj strani ruke.
»Oporavak će biti polagan«, odgovorio je, »ali kažu da ću se potpuno
oporaviti. Tko bi mislio da čovjek može živjeti bez četrdeset posto želuca?«
Nezgrapno se premjestio na krevetu i namrštio.
»Ja bih ubila da mi odstrane četrdeset posto želuca«, rekla je Mossova.
»Jeste li vidjeli veličinu moje guzice!« Opet je nastala nezgrapna tišina.
»Oprosti«, dodala je. »Ali ti si mi najbolji prijatelj. Samo mi je laknulo što ćeš
biti dobro, pa pravim šale jer ne znam što drugo da kažem.« Izvukla je
maramicu i obrisala oči.
Erika ju je uhvatila za ruku. »U redu je«, rekla joj je, a Mossova se
nasmiješila.
»Prestanite, dobro sam«, rekla je. »A sad, što ste mu donijeli? Rekli su mi
da mu ne donosim grožđe, sada kad ima manje prostora za želučanu
kiselinu.«
268
 »Donijela sam mu svoju najdražu knjigu«, odgovorila je Erika. Izvadila je
iz torbice primjerak Orkanskih visova i dala ga Petersonu.
»Hvala«, rekao je.
»Znam da se to može činiti kao čudan izbor, ali to je bila prva prava knjiga
koju sam pročitala kad sam naučila engleski i potpuno me osvojila. I ljubavna
priča i atmosfera. Mislila sam da ti malo eskapizma ne bi škodilo. Znam da bi
meni dobro došlo. Razmišljala sam da je opet pročitam.«
»Onda ne želim uzeti tvoj primjerak«, rekao je Peterson i htio joj vratiti
knjigu.
»Ne, ovo je novi primjerak. Kupila sam ga za tebe.«
»Možda bismo je trebali pročitati u isto vrijeme«, rekao je. »Kao neka
vrsta književnog kluba za rekonvalescente.«
»Dobro zvuči.« Nasmiješila se.

Kad se Peterson umorio, Erika i Mossova oprostile su se i obećale da će

sutra opet doći. Kad su izašle iz bolnice, ulica Goodge bila je puna prometa,
pa su odlučile otpješačiti do Charing Crosa.
»Službeno su mi ponudili mjesto nadzornice«, rekla je Erika dok su
prolazile pokraj kafića. Nekoliko je žena sjedilo za stolovima na terasi i
drhtalo pušeći cigaretu.
»Kvragu!« rekla je Mossova. »To je sjajno.«
»Je li? Nisam sigurna.«
»Niste sigurni? Prošli put dali ste otkaz iz protesta kad niste dobili
unapređenje, a sada niste sigurni?«
»Naravno, želim to mjesto, ali što je sa životom?«
»A što je sa životom? Život je ono što vam se dogodi dok pravite druge
planove. Prihvatite unapređenje. Bit ćete prvi ne-seronja koji je dobio čin
nakon mnogo vremena.«
Erika se nasmijala. »A što ako se pretvorim u seronju?«
»Onda ću vam ja to reći.«
»U redu«, rekla je Erika. »Dogovoreno.«
»Dobro, sada kad smo to riješile, hajdemo na piće. Na veliko debelo vražje
piće. Zaslužile smo ga.« Mossova je uhvatila Eriku pod ruku i odvela je u prvi
pub dodajući: »A kao moja nova nadzornica, vi ćete platiti prvu rundu.«

269
 ROBOVA BILJEŠKA

Najprije vam žalim reći velika hvala što ste odabrali pročitati Posljednji
dah. Ako ste uživali u Erikinoj najnovijoj pustolovini, bio bih vam jako
zahvalan kad biste napisali kratak osvrt. Ne mora biti dug, samo nekoliko
riječi, ali to predstavlja veliku razliku i pomaže novim čitateljima da prvi put
otkriju jednu od mojih knjiga. Kao i sa svim pričama, počeo sam samo s
nejasnom idejom o tome kako će se stvari razviti. Nisam namjeravao pisati o
društvenim mrežama, ali mislim da su društvene mreže promijenile svijet na
tako mnogo načina da će mi uvijek raspirivati maštu. Toliko je toga u vezi
s njima sjajno, one nam omogućuju da održavamo vezu s rodbinom i
prijateljima koji su tisućama milja daleko, one oblikuju mnijenje i često su
pokazatelj kako se osjećamo. Ali one imaju i tamnu stranu, a mislim da je svi
mi još uvijek pokušavamo razumjeti. Budite jako oprezni kad odlučujete što
stavljate na njih. Ne znate uvijek tko gleda.
A kad već spominjem društvene mreže, možete stupiti u kontakt sa
mnom na mojoj stranici na Facebooku, a i preko Instagrama, Twittera,
Goodreadsa ili moje web-stranice, koju ćete naći na
adresi www.robertbryndza.com. Što bi se po vašem mišljenju trebalo
sljedeće dogoditi? Želite li da se Erika i Peterson skrase i nastave
sretno živjeti? A što je s Erikinom prošlošću? Sigurno se mora vratiti da
je progoni u budućim knjigama? U njoj ima još nerazriješenih stvari, zar ne?
Volim čuti vaše mišljenje i čitam svaku poruku. Uvijek ću odgovoriti, ali
obećavam da neću njuškati oko vašeg profila na društvenim mrežama... Pa,
barem ću pokušati. ૃ

Robert Bryndza

P. S. Ako biste željeli e-mail da znate kad će moja sljedeća knjiga biti
objavljena, možete se prijaviti na moju mailing-listu upotrebljavajući dolje
navedenu poveznicu. Nikad neću podijeliti vašu e-mail adresu, a možete se
odjaviti kad god želite.

www.bookouture.com/robert.bryndza

270
 ZAHVALE

Zahvaljujem Oliveru Rhodesu i fantastičnom timu u Bookoutureu, velik

je užitak surađivati sa svima vama. Hvala Kim Nash na sjajnom poslu i
velikom trudu u promoviranju naših knjiga, a i na tome što je dostupna svim
autorima, na ljubavi, dobroti i vedrini. Posebne zahvale mojoj briljantnoj
urednici, Claire Bord. Volim surađivati s tobom, a tvoje bilješke i savjeti
uvijek uzdižu moj rad i pomažu mu da bude najbolji što može biti.
Hvala Henryju Steadmanu na još jednoj nevjerojatnoj naslovnici i
posebna zahvala bivšem višem nadzorniku Grahamu Bartlettu
na www.policeadvisor.co.uk na savjetima o policijskoj proceduri i na brizi da
ostanem na finoj liniji između činjenica i fikcije. Naravno, za sve sam
propuste u činjenicama sam odgovoran.
Hvala Maminki Vjerki na svoj ljubavi, podršci i mnoštvu smijeha, i veliko
hvala mom suprugu Janu koji se brine za sve kako bih se ja mogao
usredotočiti na pisanje, i Rickyju i Loli na tome što su se potrudili da zadržim
obje noge na zemlji i okružili me toplinom. Ništa od svega ovoga ne bih
mogao učiniti bez vaše ljubavi i podrške.
I naposljetku, velika hvala svima vama, mojim predivnim čitateljima,
svim nevjerojatnim književnim grupama, blogerima i kritičarima. Uvijek to
kažem, ali istina je da je usmena predaja jako moćna stvar. Bez vašeg
napornog rada i strasti, bez vaših razgovora i blogova o mojim knjigama,
imao bih mnogo manje čitatelja.

www.balkandownload.org

271