Naslov izvornika

The Particular Sadness of Lemon Cake

Dizajn naslovnice
Renee Comet
Mahon Emily
 Hrana se sastoji od svih onih tvari koje se, podvrgnute
radu želuca, probavom mogu asimilirati ili promijeniti u život
i tako nadoknaditi gubitke što ih ljudsko tijelo trpi kroz
umijeće življenja.

Jean Anthelme Brillat-Savarin

Prvi dio

Hrana
 1
Dogodilo se to prvi put jednoga utorka poslijepodne,
toploga proljetnog dana u ravnicama kraj Hollywooda, dok je
lagani povjetarac pirkao s istoka s oceana i lelujao latice
crnookih maćuhica nedavno zasađenih u sanducima za
cvijeće.
Majka je bila kod kuće, pekla mi je tortu. Kad sam
doskakutala po stazi, otvorila je ulazna vrata prije nego što
sam stigla pokucati.
Što kažeš na jednu pokusnu tortu? rekla je i naslonila se
na dovratak. Privukla me k sebi i zagrlila, pritišćući me
čvrsto uz meni najdražu od njezinih pregača, iznošenu
pamučnu s rubom nacrtanih trešanja što vise po dvije na
peteljci.
Na radnoj površini u kuhinji pripremila je sastojke:
vrećicu brašna, kutiju šećera, dva smeđa jajeta, koja su se
ugnijezdila u fugama između pločica. Žutu kocku maslaca
koji je malo izgubio oštrinu topeći se na rubovima. Naribanu
koricu limuna u plitkoj staklenoj zdjelici.
Razgledala sam poređane stvari. Bio je to tjedan moga
devetog rođendana i provela sam dugi dan u školi gdje smo
učili koso pisati, što sam mrzila, i urlali na igralištu zbog
pogrešno brojenih rezultata, i suncem okupana kuhinja i
tople oči moje mame bile su mi kao ruke raširene na zagrljaj
dobrodošlice. Umočila sam prst u kutiju smeđega kristalnog
šećera i promrmljala, da molim, da.
Rekla mi je da će joj trebati oko sat vremena pa sam
izvadila radnu bilježnicu za pisanje. Mogu pomoći? pitala
sam dok sam rasprostirala olovke i papire na plastičnom
podmetaču. Ma ne, rekla je mama miješajući brašno i prašak
za pecivo.
 Moj rođendan pada u ožujku i te se godine poklopio s
posebno vedrim proljetnim tjednom koji je jasno i bistro
obasjao uske ulice gdje smo stanovali, tek nekoliko uličnih
blokova južno od Sunset Boulevarda. Jasmin noćnik što se
uspinjao po ulazu u susjedni vrt otpuštao je u sumrak opojni
miris, a na sjeveru su se brežuljci ljupko nabirali po obzoru i
skrivali kuće u smećkastoj sjeni. Uskoro ćemo premjestiti
satove na ljetno vrijeme i, čak i s nepunih devet godina, svoj
sam rođendan povezivala s prvim nagovještajem ljeta, s
otvorenim prozorima u razredu i laganom odjećom, i s tim da
za samo nekoliko mjeseci više neće biti zadaća. Kosa mi je u
proljeće posvijetlila, od svjetlosmeđe do gotovo plave, vrlo
slično kosi moje mame stegnutoj u rep. U susjednim
vrtovima prošikljale su dugačke zelene robotske stabljike
afričkih ljiljana, koje će se otvoriti u nježnoljubičaste i plave
cvjetove. Mama je tukla jaja; prosijavala je brašno. Pripemila
je jednu zdjelu s čokoladnom glazurom, drugu s mrvicama
za posipanje u duginim bojama.
Obično se poslijepodne nije bavila tortama. Majka nije baš
često pekla kolače, ali kako je najviše od svega voljela raditi
rukama, torta je bila tek jedna u dugom nizu različitih
pokusa s nečim opipljivim. U posljednjih šest mjeseci
natjerala je mladu biljku jagode da se uspentra po šipki kao
vinova loza, sašila ukrasne stolnjačiće od stare čipke i u
poletnom zamahu, uz pomoć građevinca kojeg je angažirala,
ugradila nova hrastova vrata na bočni zid u sobi moga brata.
Prije je radila u uredu, u administraciji, ali nije voljela
kopirke ni cipele koje je morala nositi na posao ni
kompjutore, i kad je otac do kraja otplatio kredit koji je digao
da bi studirao pravo, upitala ga je može li uzeti pauzu od
posla i naučiti više raditi rukama. Moje ruke, rekla mu je
stojeći u predsoblju i unoseći se bokovima u njegove; moje
ruke nikad ništa nisu naučile. Baš ništa? upitao ju je, čvrsto
stežući te ruke. Tiho se nasmijala. Ništa praktično, rekla je.
 Bili su mi točno na putu, usred predsoblja, dok sam
skakala iz sobe u sobu na plastičnom leopardu. Pardon,
rekla sam.
Udahnuo je miris njezine kose, njezinu gustu slatkoću.
Moj otac obično je pristajao na sve njezine zahtjeve jer su i
njegovo stajalište s obje noge na zemlji i njegova čvrsta
čeljust govorili da je on hranitelj obitelji, i volio ju je onako
kako promatraču ptica srce poskoči kad začuje kliktaj
ružičaste žličarke, pahuljaste barske ptice rumena perja dok
pjevuckavo doziva ku-ku iz mangrova. To je to, kaže
promatrač ptica. Naravno, rekao je moj otac i potapšao je po
leđima snopom omotnica koje su stigle poštom.
Arrr, rekao je leopard i povukao se u svoj brlog.

Listala sam radnu bilježnicu za kuhinjskim stolom i

uživala u kuckanju što je dopiralo iz pećnice koja se
zagrijavala. Ako me i prožela neka nelagoda, bilo je to samo
na tren, kao kad sunce kratko zađe za oblake, ali onda
sekundu poslije ponovno zasja punom snagom. Mutno sam
znala da su se roditelji sinoć posvađali, ali roditelji se
neprestano svađaju, kod kuće i na televiziji. Osim toga, i
dalje sam po glavi premetala nepoštene bodove s igrališta
kako ih je izbrojio Eddie Oakley, pjegavi dečko koji je uvijek
varao kod rezultata. I dalje sam pregledavala svoju radnu
bilježnicu: rijeka, rječica, riječ; spavačica, spavačica. Na
radnoj plohi mama je ulila gustu žutu smjesu u namašćeni
lim za kolače i zagladila površinu plosnatim krajem ružičaste
plastične kuhače. Provjerila je temperaturu pećnice, zglobom
odmaknula znojni pramen kose s čela.
Evo nas, rekla je i gurnula lim u pećnicu.
Kad sam podignula pogled, vidjela sam da trlja oči
vršcima prstiju. Poslala mi je poljubac i rekla mi da ide malo
prileći. U redu, kimnula sam. Vani su se prepirale dvije
ptice. U radnoj bilježnici odabrala sam spavačicu i obojila joj
lice svjetlonarančasto, a jastuk crveno. U sebi sam odlučila
da ću bolje voditi loptu na igralištu i da ću je baciti ravno u
Eddieja Oakleya. Na sliku rijeke sama sam docrtala barčicu.
Prostorija se ispunila mirisom toplog maslaca, šećera,
limuna i jaja, a u pet je zazujao mjerač vremena pa sam
izvadila kolač iz pećnice i odložila ga na štednjak. U kući je
vladala tišina. Zdjela s glazurom stajala je odmah tu, na
pultu, spremna za upotrebu, a kolači su najbolji kad su tek
izvađeni iz pećnice i zbilja više nisam mogla čekati pa sam
zagrabila u lim, u onaj dio za koji sam mislila da će se
najmanje vidjeti, i izvadila topli spužvasti komadić
zlatnožute boje. Prelila ga cijelog rastopljenom čokoladom.
Ubacila sve zajedno u usta.
 2
Nakon što je dala otkaz na poslu, majka je prvih šest
mjeseci provela uljepšavajući kuću. Svaki tjedan novi
projekt. Prvo je uzgojila onu jagodu u stražnjem dvorištu,
namještajući je da se penje po ogradi dok valovito zelenilo
nisu istočkale crvene zrele bobice. Kad je to obavila,
sklupčala se na kauču u gomilama stare čipke, a onda
najljepši novi podmetač stavila pod zdjelu punu tek
nabranih jagoda. Zatim je istukla vrhnje da ukrasi jagode
ubrane s vitica i sve to složila u keramičku zdjelu, koju je
izradila još kao studentica. Zdjela je bila crveno-bijela, krhka
i profinjena, ali majka nikad nije znala primati
komplimente. Kad su vitice usporile rast u jesen, htjela se
prihvatiti nečeg zahtjevnijeg, težega, pa je nazvala
prijateljicu koja je poznavala jednog građevinskog
poduzetnika i pogodila s njim posao, pod uvjetom da mu
smije pomagati dok budu ugrađivali nova, bočna vrata u
sobu mojeg brata, za slučaj da jedanput ipak poželi izaći.
Ali njemu se gadi izlaziti! rekla sam, slijedeći ih u
Josephovu sobu gdje su išli mjeriti. Zašto ja ne mogu dobiti
vrata?
Ti si premlada za vrata, rekla je mama. Moj je brat
privinuo ruksak uz prsa i gledao, a onda kratko kimnuo kad
ga je mama upitala jesu li dobro odabrali mjesto. Koliko će to
trajati? pitao je.
Radit ćemo samo dok si u školi, uvjeravala nas je oboje, i
izvukla iz džepa list bilježnice s popisom materijala.
Tri tjedna se pililo, brusilo, rušilo i gradilo, mama u
trapericama s repom zataknutim pod ovratnik bluze,
poduzetnik s dugim tumačenjima o mjerama i veličinama.
Kad su probili zid, Joseph se noću pokrivao dodatnim
poplunom jer je najviše volio spavati u svojem krevetu.
Radili su dan za danom sve dok vrata nisu napokon
postavljena, ugrađen mali prozor na gornjem dijelu,
pričvršćena kvaka i obješena vesela crvena zavjesica koja je
dosezala do pola vrata. Mama je sve pokazala Josephu čim
smo došli iz škole. Ta-da! rekla je, vukući ga za ruku, i
naklonila se. On je rukom uhvatio kvaku, otvorio vrata i
izašao, a zatim ponovno ušao u kuću na prednja vrta i otišao
u kuhinju jesti pahuljice. Izgledaju mi super, doviknuo je iz
kuhinje. Mama i ja pedeset smo puta otvorile i zatvorile
vrata, zaključale ih i navukle zavjesicu; onda ih otključale i
rastvorile zavjesicu. Nakon što je tata stigao kući u
uobičajeno vrijeme, sagibajući se pod dovratkom jer je bio
visok preko metar i osamdeset, otišao je u spavaću sobu
obaviti nekoliko poziva, a kad ga je mama dovukla da vidi
dovršen proizvod, rekao je, lijepo, jako lijepo, i onda
prekrižio ruke na prsima.
Što je? rekla je mama.
Ništa.
Ima ključ i bravu, pokazala sam mu.
Malo je smiješno, rekao je tata i namrštio nos. Sav taj rad
za vrata kroz koja prolazi samo jedno od nas.
Možeš ih i ti koristiti, doviknuo je Joseph iz kuhinje.
U slučaju požara, rekla sam ja.
Toliko smo brusili, rekla je mama i prstima prešla preko
novih žuljeva na dlanovima.
Zbilja je glatko, rekao je tata i dodirnuo zavjesice.
Nakon večere, dok je tata u spavaćoj sobi rješavao papire
što ih je donio s posla, mama se ispružila na sagu u dnevnoj
sobi pred kaminom od crvene opeke i, premda je vani bilo
još toplo, dvadeset stupnjeva, zapalila je vatru i bacila na nju
staru jelovu cjepanicu koju je našla u garaži. Dođi sjedni tu,
Rose, pozvala me, i ugnijezdile smo se zajedno i zurile u
plamene jezičke koji su lizali cjepanicu i pretvarali je u
pepeo. Te noći mučile su me more, jer kažu da se ružno
sanja kad je u kući pretoplo. Sanjala sam da tonemo u
zamrznute rijeke.

Moja rođendanska torta bila joj je novi pothvat jer je nije

pripremila iz gotove smjese nego od pojedinačnih sastojaka
koje je sama smiješala – brašna, praška za pecivo s okusom
limuna jer sam tako htjela kad mi je bilo osam godina;
obožavala sam sve kiselo. Zajedno smo prelistale nekoliko
kuharica da nađemo onaj pravi recept, i kuhinju je preplavio
ugodan miris. Da budemo načisto: komadić koji sam pojela
bio je vrlo ukusan. Topla lakoća prozračnoga limunastog
tijesta obavijena hladnim tamnim karameliziranim šećerom.
Ali vani se mračilo, dan se gasio i, dok sam gutala taj prvi
zalogaj, dok su prvi dojmovi blijedili, osjetila sam kako se
nešto jedva primjetno mijenja, neku neočekivanu reakciju.
Kao da je kakav senzor, do sada zakopan negdje duboko u
meni, podignuo ticalo da razgleda okolinu i upozorio mi usta
na nešto novo. Jer savršenstvo sastojaka – fina čokolada,
najsvježiji limuni – kao da je zakrivalo nešto veće i mračnije,
i u zalogaju se naslućivao okus onoga ispod. Nedvojbeno sam
okusila slatkoću čokolade, ali kao da mi je, u nanosima i
tragovima, u nekom razmatanju, ili otvaranju, usta
ispunjavao okus stiješnjenosti, osjećaj stezanja, nemira, kao
da sam okusila odsutnost za koju sam znala da je nekako
povezana s majkom, zbrku u njezinim mislima, spiralni pad,
gotovo da sam pod jezikom osjetila zrnati grč u vilici od
kojega je dobila glavobolju, što je značilo da mora uzeti
aspirina koliko god je potrebno, cijeli bijeli niz poređan na
noćnom ormariću poput tri točke iza njezinih riječi: Idem
samo malo prileći... Ništa od toga nije imalo loš tek, ne tako
loš, ali okusima kao da je nedostajala zaokruženost zbog
čega su zjapili šuplji, kao da limun i čokolada samo okružuju
prazninu. Majčine sposobne ruke napravile su tortu i njezin
um uspio je odrediti mjere i odnose sastojaka, ali nje nije
bilo u tome. To me tako prestrašilo da sam izvadila nož iz
ladice i izrezala veliku krišku, kvareći krug, jer sam morala
te sekunde još jedanput to provjeriti pa sam stavila krišku
na tanjur s ružičastim cvjetićima i uzela ubrus iz ladice s
ubrusima. Srce mi je ubrzano tuklo. Eddie Oakley smanjio
se na veličinu pribadače. Nadala sam se da sam sve umislila
– možda je limun pokvaren ili šećer star? – premda sam
znala, čak i dok sam to mislila, da ono što sam okusila nema
nikakve veze sa sastojcima – i upalila sam svjetlo i odnijela
tanjur u sobu, u svoj najdraži naslonjač, onaj s prugastim
narančastim uzorkom, i sa svakim sam zalogajem mislila –
mmmm, kako fino, presavršeno, njam – ali u svakom
zalogaju: odsutnost, glad, spiralni pad, šupljina. U torti koju
je majka ispekla baš za mene, svoju kćer koju je toliko
voljela da sam je katkad na povratku iz škole kući vidjela
kako steže šake od pregoleme ljubavi što ju je preplavljivala,
a kad me grlila na pozdrav, osjećala sam kako je taj zagrljaj
nedostatan za ono koliko mi je htjela dati.
Pojela sam cijelu krišku jer sam očajnički željela dokazati
da grješim.

Kad je mama ustala, poslije šest, došetala se u kuhinju,

vidjela da u kolaču nedostaje jedna kriška i našla me kako
ležim uz prugasti narančasti naslonjač. Kleknula je kraj
mene i zagladila mi vrelu kosu s čela.
Rosie, rekla je. Mišiću. Jesi dobro?
Zatreptala sam otvorenim očima, otežalih kapaka kao da
su mi na svaku trepavicu, kao na udicu, privezali sićušni
olovni uteg.
Pojela sam komad torte, rekla sam.
Nasmiješila mi se. I dalje ju je boljela glava, vidjela sam
kako joj pulsira u lijevoj obrvi, ali smiješak joj je bio iskren.
To je u redu, rekla je, trljajući prstima lice ispod očnih
kostiju. Kakva je ispala?
 Fino, rekla sam, ali glas mi je nesigurno zadrhtao.
Otišla je i sebi uzeti komad torte i sjela uz mene na pod,
prekriženih nogu. Nabori plahte utisnuli su joj se u lice dok
je spavala.
Mmmm, rekla je kad je pojela maleni komadić. Misliš da
je preslatka?
Činilo mi se da mi se u grlu podiže cijelo jedno gromadno
brdo, a bol mi se širila u podnožje vrata.
Što je, mali? upitala me.
Ne znam.
Joe je došao iz škole?
Još nije.
Što nije u redu? Plačeš? Nešto se dogodilo u školi?
Jeste se ti i tata posvađali?
Zapravo ne, rekla je i obrisala usta mojim ubrusom. Samo
smo raspravljali. Ništa zbog čega bi se ti morala brinuti.
S tobom je sve u redu? pitala sam.
Sa mnom?
S tobom? rekla sam i podigla se u sjedeći položaj.
Slegnula je ramenima. Pa jasno, rekla je. Samo sam
morala malo odspavati. Zašto?
Zatresla sam glavu da je razbistrim. Mislila sam...
Podignula je obrve kao da me potiče da nastavim.
Ima prazan okus, rekla sam.
Torta? Nasmijala se na čas, iznenađena. Je li to loše?
Jesam li zaboravila nešto staviti?
Ne, rekla sam. Ne tako. Nego kao da nisi tu? Jesi ti u
redu?
I dalje sam tresla glavom. Riječi, glupe riječi koje nisu
imale nikakvog smisla.
Tu sam, vedro je rekla. Sasvim mi je dobro. Još?
Pružila mi je komadić torte na vilici, sami sunčan sjaj i
kakao, ali nisam mogla jesti. Progutala sam ga dok mi se od
napora slina cijedila oko gromade u grlu.
 Možda bolje ne da ne kvarim apetit prije večere? rekla
sam.
Tek tada – i samo na sekundu – čudno me pogledala.
Smiješna si, mala, rekla je. Otrla je prste tapkanjem o ubrus
i ustala. No, dobro. Da počnemo pripremati?
Večeru? rekla sam.
Imamo piletinu, rekla je i bacila pogled na sat. Kasno je!
Pošla sam za njom u kuhinju. Joseph se pojavio desetak
minuta poslije i spustio ruksak na pod s takvim treskom kao
da je nakovanj pao sa stropa. Zarumenio se od hoda do kuće,
sive oči bile su mu bistre, tamna kosa vlažna od znoja, a
zbog crvenila u obrazima i iskričava sjaja u očima izgledao je
kao da će nam ispričati sve što mu se danas dogodilo, uz
prštave anegdote, šale i bockanja. Umjesto toga, oprao je
ruke nad kuhinjskim sudoperom, bez riječi. Djelovao je kao
da skuplja zrak oko sebe, poput plašta.
Mama ga je zagrlila kao da ga nije bilo godinu dana, a on
ju je potapšao po ramenu kao kakvog psića, i nas troje
zajedno sjeckali smo i prali dok je ona pripremala pohana
pileća prsa s mahunama i rižom. Joseph je polio dasku za
rezanje u sudoperu razblaženom varikinom. Ulje je cvrčalo u
tavi. Trudila sam se u mislima vratiti na školu, ali negdje na
pola priprema za večeru obuzeo me tjeskobni strah; dok sam
gledala kako majka valja sirovu piletinu u krušne mrvice,
pomislila sam: što ako se taj okus uvuče i u piletinu? I u
rižu?
U šest i četrdeset pet, očev auto dovezao se pred kuću i
parkirao. Otvorio je vrata i ušao, veseo, vičući, Došao sam!
kao i uvijek. Rekao je to u predsoblju. Na kraju dana,
njegova crna i gusta kosa bila je raščupana i zgužvana
nakon što je na njoj istresao sve poslovne brige.
Zastao je na kuhinjskim vratima, ali svi smo bili
prezauzeti da bismo mu pritrčali i pozdravili ga.
Gledaj ti tu ekipu! rekao je.
 Bok, tata, rekla sam i mahnula mu nožem. Uvijek mi je
djelovao pomalo kao gost. Dobrodošao kući, rekla sam.
Drago mi je što sam stigao, rekao je.
Mama je podignula pogled s tave i kimnula mu.
Izgledao je kao da bi joj htio prići i poljubiti je, ali nije
siguran bi li to upalilo pa je umjesto toga odložio torbu sa
spisima uz vrata garderobe, nestao niz hodnik da se
presvuče i pridružio nam se točno kad smo sjeli za stol, oko
hrane koja se pušila u zdjelama i pladnjevima. Joseph se
počeo posluživati, a ja sam si, najpolaganije što sam mogla,
stavila na tanjur od svega jednako. Pola pilećih prsa. Sedam
mahuna. Dvije žlice riže.
Vani se već smračilo. Ulične svjetiljke zujale su u
neodređenoj plavičastoj fluorescenciji.
Večera je imala malo bolji okus od torte, ali jedva. Utonula
sam u stolicu. Protrljala sam usta.
Što je? upitala me mama. Ne znam, rekla sam i uhvatila
je za rukav. Piletina mi je nekako čudna.
Mama je zamišljeno žvakala. Mrvice? rekla je. Možda sam
dodala previše ružmarina?
Ma u redu je, rekao je Joseph koji je jeo očiju uprtih u
hranu kako ga nitko ne bi mogao pogledati u oči i zbilja s
njim razgovarati.
Dok smo jeli, brat je malo pričao o astronomskoj grupi
koju je pohađao poslije škole i kako će ih uskoro posjetiti
kozmolog s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu da im
objasni ubrzavanje svemira. Evo točno sad, ove minute,
rekao je Joseph, sve se više ubrzava. Pokazao je vilicom kako
i mrvica riže preletjela je preko stola. Tata je ispričao priču o
psu svoje tajnice. Mama je razvlačila piletinu na končiće.
Nakon što smo pojeli, iznijela je glaziranu, dovršenu tortu
dopola narezanu na kriške na žutom porculanskom pladnju
i izvela mali ceremonijalni pokret rukama.
A za desert! rekla je.
 Joseph je zapljeskao, tata rekao mmmmm, a kako nisam
znala kako da to izbjegnem, silom sam se natjerala da malo
po malo pojedem još jedan komad, brišući suze ubrusom.
Oprostite, mrmljala sam. Oprostite. Možda sam bolesna?
Pomno sam promatrala tanjure svakoga od njih, ali tatin je
komad torte nestao u trenu, a čak je i Joseph, koji inače
nikad nije osobito volio jesti i često govorio kako bi želio da
postoje tablete za doručak, ručak i večeru, izjavio kako bi se
mama morala prijaviti na neko natjecanje ili tako nešto. Ti si
jedina osoba koju poznajem koja je u stanju napraviti vrata i
ispeći kolač i organizirati fajlove na kompjutoru, rekao je,
podignuvši pogled na dvije sekunde.
Rose misli da sam nešto zaboravila staviti, rekla je mama.
Nisam to rekla, kazala sam stežući tanjur, dok mi je torta
u ustima bila gumasta i neukusna.
Ni slučajno, rekao je Joe. Ništa ne fali.
Hvala, rekla je mama i pocrvenjela.
Svatko ima svoj ukus, mišiću, rekla mi je i pogladila me
po kosi.
Nisam to mislila, rekla sam. Mama...
A ionako sad neko vrijeme neću peći kolače. Sutra
počinjem raditi na pola radnog vremena, rekla je mama. U
stolarskoj zadruzi u Silver Lakeu.
To mi je prva vijest, rekao je tata i obrisao usta. Što ćeš
tamo popravljati, još vrata?
Rekla sam da ću raditi u stolariji, kazala je mama. Neću
popravljati stvari. Izrađivat ću stolove i stolice.
Mogu ustati od stola? upitala sam.
Naravno, rekla je mama. Obići ću te za minutu.
Sama sam se okupala i otišla u krevet. Osjetila sam da me
došla obići poslije, kad sam već tonula u san. Da stoji kraj
mojeg kreveta. U dubini sjene što je naslućujemo iza
spuštenih trepavica. Slatko sanjaj, slatka Ružice, šapnula mi
je, a ja sam se uhvatila za te riječi kao da su zlatna nit koja
će me odvesti u crni mrak. Držeći se čvrsto za njih, zaspala
sam.
 3
Moja obitelj stanovala je u jednome od mnogih središta
Los Angelesa, petnaestak minuta od križanja autoputova
između bulevara Santa Monice i Melrosea. Naš je kvart,
obrubljen ruskim delikatesama na sjeveru i slavnim
dućanima s rabljenom robom na jugu, bio uglavnom
stambeni, napučen mješavinom obitelji, istočnoeuropskih
doseljenika i filmskih scenarista koji su živjeli u velikim
stambenim zgradama preko puta i koji obično nisu uspijevali
prodati svoje scenarije. Stajali su na balkonima dok sam se
pješice vraćala kući iz škole i pušili posljepodnevne cigarete,
a kad god se pojavio kamion za selidbu, znala sam da je
netko od njih dobio posao. Ili to, ili je potrošio svu
ušteđevinu.
Naš blok u aveniji Willoughby bio je tih noću, ali ujutro su
zujale puhalice za lišće, susjedi su turirali automobilske
motore i cesta se punila prometom. Budila sam se uz
zvukove doručka iz kuhinje. Otac je najranije ustajao i u
sedam i petnaest već je u sudoperu ispirao šalicu iz koje je
popio kavu, pljuskajući vodom i pjevušeći. Pjevušio je pjesme
koje nikad nisam čula, a iz njega je izbijala ranojutarnja
energija koja bi se do sedam uvečer, kada ću ga ponovno
vidjeti, iscijedila i pretvorila u isključivu želju da gleda
televiziju.
Kad je sjedao u auto i kretao na posao u grad, uvijek bi
jedan put kratko zatrubio. Tuuu! Nikad nije rekao da će
trubiti, niti je kad nešto o tome pitao, ali ja sam čekala,
zavučena duboko u krevet, a kad se truba oglasila, ustajala
sam.
Dobro jutro. U želucu mi je bilo sve u redu.

Poslije doručka, koji se sastojao od blage i nimalo prijeteće

pločice od žitarica i zrnja, natočila sam čašu vode za mamu i
na prstima se ušuljala u njezinu spavaću sobu te je oprezno
spustila na noćni ormarić.
Izvoli, šapnula sam.
Hvala, rekla je, napola sklopljenih očiju, kose rasprostrte
na jastuku poput debele lepeze. Soba je odisala toplinom,
dubokim snom i čahurenjem. Privinula me sebi i utisnula mi
poljubac u obraz.
Ručak ti je u hladnjaku, promrmljala je i okrenula se na
drugu stranu.
Ponovno na vršcima prstiju, išuljala sam se iz sobe.
Joseph i ja uzeli smo naše stvari za školu i uputili se, jedno
iza drugoga, niz Willoughby do avenije Fairfax. Nebo je bilo
jasno, duboko modro. Dok sam hodala, udarala sam nogom
kamenčiće, zaključivši kako je ono jučer s hranom bio samo
loš događaj koji se više neće ponoviti, i već sam isplanirala
lijep dan u kojemu ću proučavati krijesnice i možda crtati
pastelnim bojicama. Eddie Oakley ponovno je poprimao
svoju uobičajenu veličinu u dijelu za ogorčenje u mojemu
mozgu. Jutro se već zagrijalo – na vijestima su najavili
neuobičajeno topao tjedan pred nama, s temperaturama
preko trideset stupnjeva.
Na autobusnoj postaji stali smo na metar jedno od
drugoga. Držala sam se na udaljenosti jer sam za Josepha
uglavnom bila naporna smetnja, neka vrst sestrinskog osipa,
ali dok smo čekali, zakoračio je nekoliko koraka unatrag tako
da se našao tik uz mene. Zaustavila sam dah.
Gle, rekao je i pokazao mi u vis.
Na drugoj strani neba, u daljini, iznad krošanja drveća
lebdio je najtanji nokat bijelog mjeseca.
A vidiš ono pokraj? rekao mi je.
Zaškiljila sam. Što to?
Onu sićušnu točkicu, desno? rekao je.
Vidjela sam ako sam zbilja gledala: sitni ubod svjetla, još
jedva vidljiv na jutarnjem nebu.
Jupiter, rekao je.
Onaj veliki? pitala sam i na trenutak mu se čelo
razvedrilo.
Baš on, rekao je.
Što tu radi?
U posjeti je, rekao je. Samo danas.
Zurila sam u točkicu sve dok nije stigao autobus, i molila
joj se kao da je Bog, i prije nego što je Joseph zakoračio u
autobus, dotaknula sam mu rukav da mu zahvalim. Pazila
sam da dotaknem onaj dio rukava koji mu ne dodiruje ruku,
da se naglo, ljut, ne okomi na mene.
U autobusu je sjeo nekoliko redova ispred mene, a ja sam
se smjestila kraj cure koja je pjevala neku pop-baladu u
ovratnik. Klinci oko mene rastezali su žvakaće i izvikivali
šale, ali Joseph se držao mirno kao da ga svi gađaju, a on
postojano trpi. Moj stariji brat. Ono što sam vidjela od
njegova profila bilo je klasično lijepo: ravan nos, visoke
jagodice, crne trepavice, valovita svjetlosmeđa kosa. Mama je
jedanput rekla da je zgodan, što me zapanjilo, jer nije valjda
zgodan, a opet, kad sam mu pogledala lice, vidjela sam kako
mu je svaka crta lijepo oblikovana.
Sjedila sam tiho i gledala kroz prozor umrljan mrtvim
kukcima, slijedeći točkicu Jupitera dok smo se vozili prema
jugu. Mali automobili jurili su pokraj nas po Fairfaxu. Na
crvenom svjetlu, kimnula sam starijoj gospođi koja je sjedila
za volanom s uvijačima u kosi. Mahnula sam tipu u
motorističkoj opremi koji mi je uzvratio znakom rogova.
Pogledala sam Josepha s leđa jer sam mu htjela to pokazati.
Čitao je udžbenik. U sebi sam zamislila da sam mu rekla i da
se on nasmijao i pogledao.
Stigli smo bez nemilih događaja, četiri puta su mi
mahnuli, a Joseph je sišao s autobusa i skrenuo u pokrajnju
uličicu koja vodi u nižu srednju školu. Ja sam preko
cementiranog igrališta ušla u svoj treći razred.
Matematika, čitanje, mali odmor, crtanje neba pastelama.
Veliki odmor. Dva boda. Mlijeko u tetrapaku. Povijest,
pisanje. Zvono za ručak.

Vrijeme ručka provela sam uz porculanski bazen iz kojeg

je štrcala fontana za piće, napola začepljen ružičastom
žvakaćom, i gutala gutljaj za gutljajem mlake vode metalnog
okusa što je prolazila kroz stare cijevi vodoinstalacija iz
dvadesetih godina, ulijevajući hrđu i fluor u usta da isperem
sendvič s maslacem od kikirikija.
 4
Mama je spavala dulje ujutro jer noću nije dobro spavala.
Još od malena, rekla mi je jednom kad sam joj ujutro
donijela uobičajenu čašu vode. Čekala sam da osjetim kako
tonem u san, rekla mi je dok sam sjedila na rubu njezina
kreveta, i čekala sam i čekala, rekla je, jer sam htjela
uhvatiti trenutak kad se to događa, kao vilu koja dolazi po
zubiće. Ne možeš uhvatiti san, rekla sam, okrećući čašu na
plutenom podmetaču. Nasmiješila mi se kroz poluspuštene
kapke. Pametna moja curica, rekla je.
Znala sam je čuti povremeno, dok sam se okretala u
krevetu usred noći; nije bilo ništa neobično u tri ujutro čuti
kako se pali kuhinjsko svjetlo i voda šumi dok kuha u
kotliću. Vidjeti naznaku svjetla što se niz hodnik lagano
odražava na zid moje sobe. Zvukovi su me umirivali –
podsjećali me da je majka prisutna, davali mi osjećaj
aktivnosti i svrsishodnosti, iako sam znala da to znači da će
ujutro mama biti umorna, neoštra pogleda, u potrazi za
odmorom.
Svako malo znala sam se iskrasti iz kreveta usred noći i
zateći je u velikom naslonjaču s narančastim prugama, s
dekicom prebačenom preko koljena. Kad mi je bilo pet ili
šest godina, zavukla bih joj se u krilo poput mačke. Ona bi
me gladila po kosi, kao da jesam mačka. Gladila me i
pijuckala čaj. Nikad nismo razgovarale i brzo bih zaspala u
njezinu naručju, u nadi da će moja težina, moja pospanost,
nekako prijeći na nju. Uvijek sam se budila u vlastitom
krevetu i nikad nisam znala je li se i ona vratila u svoju sobu
ili je ondje prosjedila cijelu noć, zagledana u nabore zavjesa
na prozoru.

U ovoj smo kući živjeli cijeli moj život. Roditelji su se

upoznali na Berkeleyu kao studenti, vjenčali su se odmah
poslije diplome, preselili se u L.A. gdje se tata upisao na
pravo, a mama je rodila Josepha nedugo nakon što su kupili
i smjestili se u kuću u ulici Willoughby. Mama je s mukom
odabrala glavni predmet na fakultetu jer nije bila sigurna što
joj se sviđa, ali kuću je odmah odabrala jer je bila četvrtasta
i simpatična, s crvenim crijepom na krovu i bujno razraslom
bugenvilijom koja se slijevala preko nadstrešnice nad
vratima, a dijagonalno postavljena stakla u obliku dijamanta
na prednjim prozorima izgledala su kao da mogu uokviravati
jedino sretnu obitelj.
Tata je marljivo učio, uspješno polagao ispite, rukovao se
s profesorima. Pisao je duge popise na blokovima žutog
papira s crtama, popise koji su ga podsjećali da mora
razgovarati s knjižničarem, dati zeleni pulover beskućniku
na aveniji Jefferson, kupiti jabuke. Naći ženu nije pisalo ni
na jednom vidljivom popisu, ali zaprosio je mamu prije
većine svojih vršnjaka, a kad su se vjenčali, kao da je doista
nešto na popisu označio kvačicom kao obavljeno. Kupovao je
darove prema propisima, u tradicionalnim materijalima za
svaku godišnjicu, i uokvirio najljepšu fotografiju s vjenčanja
za predsoblje, a premda je „imati sina” i „imati kćer”
izgledalo bolje na papiru nego u svakodnevnom plaču i
mijenjanju pelena dan za danom, otac je bio zadovoljan s
aranžmanom stariji sin/mlađa kći. Svijet mu je dao ono o
čemu je sanjao i udobno se smjestio u onom što su stvorili.
Kad se vraćao kući s posla, bio je veseo, ali nije zapravo znao
što početi s malom djecom pa nas nikad nije učio voziti bicikl
ili hvatati rukavicom, a naše promjene visine nisu se bilježile
ni na kakvim dovracima pa smo rasli i istezali se na svoj
račun bez dokaza. Odlazio je od kuće svako jutro u isto
vrijeme i vraćao se uvečer u isto vrijeme, i u mojim
najranijim uspomenama majka ga čeka na vratima dok se
bliži vrijeme dolaska, sa mnom na boku i Josephom uz sebe,
i gleda kako prolazi auto za autom. Nikad nije kasnio, ali ona
je svejedno čekala ranije. Tijekom poslijepodneva, kad su joj
dosadile dječje zabave znala je katkad koturati bijelu loptu
za dvoranski bejzbol i pričati nam o našim prvim godinama.
Osobito je voljela pričati o našem rođenju. Iz nekog razloga
tata nije htio ulaziti u bolnicu pa nas je mama rodila sama
dok je tata čekao vani, na pločniku, sjedeći na sanduku i
napola čitajući krimić.
Baš sam sretnica, rekla je dok je gurala plastičnu
nezgrapnu loptu. Prva sam vas upoznala.
Na povratku kući, tata je trčao prilazom i silovito otvarao
vrata, ljubio nju, ljubio nas, uredno odlagao cipele jednu
kraj druge, pregledavao poštu. Ako je netko zbog bilo čega
plakao, izvukao bi papirnati rupčić i tapkao nam obraze i
govorio da je sol za meso, a ne za lice. Onda bi istrošio
pozdrave i ogledao se po zidovima sve dok se ne bi krenuo
presvući u spavaću sobu. Moj se otac najbolje i najugodnije
snalazio radeći sve one duge sate dok nas je majka kupala i
hranila i presvlačila i podrigivala, gledajući na svijet u cjelini
kao na najveći mogući fakultet, ponavljanje problema s
kojima se suočavala i ranije, kad nije mogla odlučiti koji će
joj biti glavni predmet. Mogućnosti kao da su je opkoljavale i
gušile. Volim sve, rekla mi je dok sam još bila dovoljno mala
da joj mogu sjediti na boku. Ne znam što volim! rekla je
vedro i poljubila me u nos. Tako si slatka! rekla je. Tako
slatka! Ti! Baš ti!

Jedva sam poznavala bilo koga od ostale rodbine. Ili su

živjeli jako daleko ili su bili pokojni. Troje od četiri djeda i
bake preselili su se na drugi svijet prije no što sam navršila
četiri godine, ali majčina majka očito je bila zdrava kao
sportašica olimpijka iako u životu nije vježbala ni dana.
Živjela je na sjeveru, u državi Washington.
Mrzila je putovati pa nas nije posjećivala, ali jednoga
subotnjeg poslijepodneva kad sam imala osam godina, na
naš je kućni prag stigao veliki paket u smeđoj kutiji na kojoj
je umjesto adrese pošiljatelja pisalo velikim tiskanim slovima
BAKA. Paket! ciktala sam dok sam vukla roditelje prema
vratima. Ima netko rođendan? Ne, ukočeno je rekla mama i
ugurala paket nogom u kuću.
Unutra, ispod spužvastih slojeva, našla sam krpu za
posuđe sa svojim imenom na njoj. Za Rose, napisala je
kitnjastim rukopisom na komadiću papira koji je pričvrstila
za krpu. Krpa je bila otrcana, uzorak na njoj izblijedio.
Izvadila sam je iz kutije i pritisnula uz obraz. Pa što je ovo?
upitao je tata kad je razbacao spužvaste vrpce iz kutije po
podu i izvadio okrhnutu šalicu ukrašenu ivančicama na
kojoj je bio zalijepljen papir s njegovim imenom: za Paula.
Njezina razbijena šalica? rekao je. Dar za Josepha bio je
svežanj čistih plavih jastučnica, a majčino ime stajalo je na
plastičnoj vrećici punoj napuklih kutijica s rumenilom. Već
je stara, rekla je mama, utrljavajući kružić rumenila na
nadlanicu. Baka je živjela sama i vjerojatno je do tada već
donekle izgubila razum, ali nitko je se nije usuđivao
preseliti. I dalje može doći do pošte, je li tako? rekla je mama
i spremila vrećicu s rumenilom u dno jedne kuhinjske
ladice. Tata je iz džepova izvadio gomilu kovanica. Uf! rekao
je. Vas dvije ste kao pas i mačka! Ubacio je kovanice u šalicu
tako da iz nje nitko nikad ne može piti.
Voljela sam svoju krpu za posuđe. Bila je dvobojna, s
krupnim ljubičastim ružama izvezenima na pozadini boje
lavande na jednoj strani, i ružama boje lavande na
ljubičastoj podlozi na drugoj. Koju stranu upotrebljavati?
Imenjakinja s optičkom varkom kojom mogu brisati suđe.
Bila je topla i izlizana i mirisala po običnom deterdžentu bez
prenemaganja.
Budući da nas nije osobno posjećivala, baka je
telefonirala jedanput tjedno, uvijek u nedjelju poslijepodne, i
majka bi nas okupila, stavila telefon nasred kuhinjskog stola
i pritisnula tipku za zvučnik. Baka je bila nabusita, ali i
duhovita. Voljela je pričati o svojim geološkim zabavama na
koje je pozivala goste da iskapaju i označuju stijene iz
dvorišta, a čim bi joj došli na vrata, bez oklijevanja ih je
zamolila da ne govore.
Katkad sam im čak lijepila usta ljepljivom vrpcom, rekla
je. Ako su dopustili. Blaženstvo. Ti me razumiješ, Joseph, je
li tako?
Da, rekao je Joe.
I zbilja smo prilično pili, rekla je baka, pomalo čeznutljivo.
Jesi to ti, Rose? Jesi tu?
Bok, baka, rekla sam.
Pretiha si, rekla je baka. Govori glasnije.
Smotala sam plastični podmetač u cijev.
Volim te, rekla sam kroz cijev.
Nastupio je tajac. Na drugoj strani prostorije gdje se
smotala u položaju za slušanje u najudaljenijem kutu, mama
se trgnula.
Voliš? rekla je baka kroz sitne crne rupice.
Da, rekla sam.
Ali ni ne poznaš me, rekla je baka. Kako me možeš
voljeti? To se mora zaslužiti. Previše se lijepiš za ljude. Lane,
ona se previše lijepi, rekla je baka.
Mama, rekla je moja mama, čupkajući vrh konjskog repa.
Ne lijepim se, rekla sam.
Esktremno se lijepi, kao priljepak, rekao je Joseph. Kakvo
ste kamenje našli?
Kakvo je kod tebe stanje, mama? pitala je moja mama.
Sve u redu?
Ne, rekla je baka, nije sve u redu. Oduzeli su mi vozačku.
Bazalt, Joseph, rekla je. Našli smo gomilu bazalta. Poslat ću
ti malo.
Ne malo, nego kutije, koje su stigle sljedeći tjedan. Kutije
tamnoga staklastog bazalta. Napučili smo njime vrt. Kad
nam je učiteljica zadala da nacrtamo pretke, nikome nisam
dala crnu pastelu, i na mojoj je slici bio veliki crni sanduk s
rešetkama iz kojih su se pružale crte da označe glas.
 5
Nakon ručka, učiteljica me poslala u ambulantu.
Srijedom poslijepodne proučavali smo prirodu oko nas. U
trećem razredu priroda se sastojala uglavnom od kukaca i
jako sam se veselila da ćemo učiti o krijesnicama, ali
raspoloženje mi se drastično promijenilo tijekom pauze za
ručak i čim smo se vratili u razred, spustila sam glavu na
klupu. Nisam to namjeravala; kao da mi je netko pričvrstio
magnet za čelo i onda mi sakrio još jedan u bilježnicu. Ondje
mi se glava jednostavno morala spustiti.
Učiteljica je na pola predavanja zastala.
Zatvorite oči, djeco, pozvala nas je, i zamislite da ste
krijesnice, da sjajite i treperite u mrklome noćnome mraku.
Zatim je prišla mojoj klupi, kleknula kraj mene i upitala
me je li mi dobro. Rekla sam joj kako mislim da sam
bolesna, a moja prijateljica Eliza, koja je sjedila kraj mene i
zamišljala da je krijesnica, otvorila je jedno oko i objasnila
da sam cijeli ručak prosjedila kraj fontane za piće.
Bila je jako, jako žedna, šapnula je Eliza.
Je li to zbog vrućine? upitala je učiteljica.
Mislim da ne, rekla sam.
Stajala sam kraj katedre dok mi je učiteljica ispisivala
uputnicu. Dok su svi ostali u razredu širili ruke kao krila, ja
sam niz prazne hodnike, uz stare sportske trofeje i slike
kuća odšetala do otvorenih vrata školske ambulante gdje
sam stala i čekala, stežući uputnicu. Nikad još nisam bila u
ambulanti. Rijetko sam bila bolesna. Nikad se nisam
pretvarala da mi je nešto.
Unutra je za izgrebanim jelovim stolom sjedila žena u
žutoj krep košulji i preslagivala narančaste i ružičaste
zdravstvene kartone. Kad sam joj pokazala uputnicu,
pokretom me pozvala da uđem.
 Strpi se samo čas, rekla mi je dok je pisala nešto na
komadu papira.
Već sam vidjela tu medicinsku sestru na školskim
sastancima, kad je uglavnom stajala s onim tko je nešto
slomio. Bila je anđeo čuvar slomljenih kostiju. Nije nosila
bijelo, ali imala je meke ruke, s remenom za sat od crvene
svile boje tamnog burgunca omotanim oko ručnog zgloba.
Kad je dopisala komentare na dva kartona, podigla je oči
prema meni. Sjedila sam na jedinoj slobodnoj stolici, još
jedno bolesno dijete u dugom nizu bolesne djece.
Onda dušo, u čemu je problem? rekla je, tresući jednom
rukom toplomjer.
Stegnula sam dlanovima laktove i mislila kako da
odgovorim.
Imaš vrućicu?
Ne, rekla sam.
Je li ti nos začepljen?
Šmrcnula sam. U ambulanti je lagano mirisalo na lijek s
okusom trešnje. Ponovno sam pogledala njezine meke
laktove, remen za sat od tamnocrvene svile. Na te sam se
ruke mogla s povjerenjem osloniti.
Hrana ima čudan okus, tad sam rekla.
To nije bilo sasvim točno – pojela sam sasvim dobru
jabuku za ručak. Tetrapak mlijeka pod velikim odmorom bio
je dobar. Ali gotovo sve ostalo – torta, piletina za večeru,
kakao kocka, duboka čežnja u sendviču s maslacem od
kikirikija – više ili manje je u meni budilo isti zastrašujući
osjećaj.
Kako misliš, čudna? rekla je sestra i pogledom mi prešla
preko tijela. Misliš da si predebela?
Ne, rekla sam. Nekako šuplja, rekla sam.
Pričvrstila je novi papir na podložak za pisanje. Misliš da
si šuplja?
Ne ja, uzvrpoljila sam se. Hrana. Kao da je u hrani rupa.
 U hrani je rupa, polako je zapisala na papir. Promatrala
sam kako na kraju ispisuje upitnik. Luk, zakrivljena crta,
praznina, točkica.
Zrak se u ambulanti stanjio. Izmjerila mi je temperaturu.
Sklopila sam oči i zamišljala da sam krijesnica koja leti i
treperi u mrklome noćnome mraku. Normalna je, rekla je
kad je minutu kasnije očitala toplomjer. Dakle – sigurno ne
misliš da si debela?
Ne, rekla sam.
Sad se to pojavljuje u sve mlađih i mlađih, rekla mi je,
kao da me podsjeća.
Ali ja jedem, rekla sam.
I to je zapisala na svoj papir. Kaže da jede. Fino, rekla je.
Izvoli.
Pružila mi je vodu u papirnatoj čašici. Voda je navodno
bila iz planinskog izvora, ali tjednima je stajala u plastici
tako da mi je bilo kao da pijem tekući akril s tračkom
planine skrivenim negdje duboko unutra.
Eto vidiš, dušo, rekla je.
Kimnula sam. I dalje sam silno htjela ostaviti dobar
dojam.
No, to je bilo fino, ne? rekla je, brišući toplomjer
papirnatim rupčićem umočenim u alkohol.
Voda je važna, rekla sam i stegnula čašicu. Moramo piti ili
ćemo umrijeti.
Kao i hrana, rekla je.
Ja volim jesti, rekla sam, ovog puta glasnije.
Tri obroka na dan?
Da.
A tjeraš li se kad na povraćanje?
Ne.
Ili uzimaš neke tablete da ideš na zahod? upitala me
podignutih obrva.
Zavrtjela sam glavom. Ventilator je klopotao, klima je
pojačala rad. Osjećala sam kako mi se suze ponovno
nakupljaju u grlu, ali silom sam ih razdvojila, udaljila jednu
od druge. Suze su opasne samo kad su u skupini.
No, uzdahnula je. Pusti da prođe nekoliko dana, rekla je.
Odložila je podložak za pisanje.
I to je to?
To je to, nasmiješila mi se.
Nikakav lijek?
Ma ne, rekla je. Izgledaš mi sasvim dobro.
Ali što mi je? upitala sam.
Namjestila je sat na zglobu, podignula ramena. Ne znam,
rekla je. Možda alergija?
Na hranu?
Ili možda, rekla je, bujna mašta?
Uzela sam svoju uputnicu. Ostatak dana pružao se preda
mnom, dug i predug.
Ti se samo lijepo odmori, a ja ću te pozvati za nekoliko
dana, rekla je sestra i bacila moju čašicu u smeće. Pij mnogo
tekućine, rekla je. Odmaraj se. Tvoji su svi dobro?
Moji? rekla sam. Jesu, zašto?
Samo provjeravam, rekla je, i smjestila se natrag na
stolicu. Preko ramena je navukla kanarinski žuti pleteni
džemper. Katkad se te stvari prenose s jednoga na drugog u
obitelji, rekla je.
 6
Ostatak nastave provela sam ležeći na tvrdome, zelenome
sagu u školskoj knjižnici i čitala slikovnice o životinjama koje
upadaju u neprilike. Poslijepodne suho kao barut. Eddie i
Eliza došli su do mene, radoznalih očiju, da me pitaju hoću li
poslije škole igrati dodavanja ili graničara, ali rekla sam im
da mi nije dobro. Ne želite se zaraziti od mene, rekla sam i
malo im zakašljala u lice. Odvukla sam se do autobusa. I
Joseph je na postaji izgledao iscijeđen nakon dana u školi i
zauzeo je uobičajeno mjesto tik uz prozor, ali ovog puta
sjedio je s prijateljem, dečkom s obrvama izvijenim u visoki
luk i dugim, štrkljastim rukama i nogama. Nadvili su se nad
udžbenik i razgovarali i pokazivali nešto cijelim putem do
kuće.
Bila je srijeda, a George je uvijek dolazio k nama u srijedu
poslije škole. Bio je Josephov najbolji i jedini prijatelj.
George Malcolm: napola bijel, napola crn, neuredne
raščupane kose, zamršene u borbi između pomalo kovrčave i
ekstremno kovrčave. Jedanput je, prije nekih godinu i nešto
dana, dok je bio kod nas, izvukao uvojak kose kako bi me
podučio što su vrtlozi i uzvojnice. To je kružna struja koja se
spiralno uspinje, objasnio mi je, i dao mi da uhvatim uvojak.
Povukla sam ga kao oprugu. Priroda je puna takvih oblika,
rekao je, i odveo me do umivaonika u kupaonici, otvorio
slavinu i pokazao mi kako se voda vrtloži i odlazi niz odvod.
Zatim je s police skinuo knjigu o meteorologiji i otvorio
stranicu sa slikom ciklona. A zatim spiralnu galaksiju. Pa me
ponovno odveo do umivaonika, i potom do moje staklenke s
školjkama koje sam skupljala i pokazao mi isti navoj u
minijaturnoj školjkastoj ljusci. Vidiš? rekao je i prinio
školjku kosi. Da! pljesnula sam rukama. Oči su mu toplo
sjale od zadovoljstva podučavanja. To je galaktička kosa,
rekao je i osmjehnuo se.
U školi je George već bio legenda. Bio je tako prirodno
nadaren za fiziku da ga je jedno poslijepodne profesor
prirodnih znanosti u osmom razredu zamolio da ostalim
učenicima održi kratko uvodno predavanje o temeljima
teorije relativnosti, na brzinu. George je ustao i tako to sjajno
obavio, služeći se pritiskivačem za papir, metrom i
standardnim školskim zidnim satom, da je profesor iz
novčanika izvadio novčanicu od dvadeset dolara. Volio bih
biti prva osoba koja će ti platiti na jasnoći razmišljanja,
rekao je profesor. George je novac iskoristio da naruči pizzu
za cijeli razred. S dvostrukom porcijom talijanske kobasice,
poslije mi je rekao, kad sam ga pitala.
To poslijepodne svi smo sišli s autobusa na križanju
Fairfaxa i Melrosea, i krenula sam kući za njima dvojicom,
sva svenula, dok me pratio masni i slani vonj burrita sa
sušenom govedinom iz Oki Doga, a kad se George okrenuo
da pokaže nešto o smjeru leta aviona, vidio me da se vučem
iza njih i mahnuo mi.
Hej, Rose! rekao je. Kako ide?
Bok, rekla sam. Vruće, rekla sam.
Joseph je u svojoj izblijedjeloj plavoj majici samo nastavio
hodati, leđima okrenut prema meni.
Cijelo vrijeme ideš za nama? upitao me George.
Kimnula sam. On je i dalje hodao unatraške, kao da nešto
čeka, pa sam podigla ruku.
George se nasmijao. Da? rekao je. Gospođice Edelstein?
Jesi kad bio u školskoj ambulanti?
Ne, rekao je.
Nemoj na to gubiti vrijeme, rekla sam.
U redu, rekao je. Imao je izraz kao da mu je dosadno.
Počeo se okretati od mene pa sam ponovno mahnula.
Čekaj, rekla sam. Oprosti. Imam pravo pitanje, rekla sam.
Iz prirode.
 Sad me brat pogledao preko ramena. Razdraženo.
Hej, rekao je. Imamo drugog posla. Ne želimo razgovarati
o krijesnicama.
Što, rekla sam, što ako hrana ima čudan okus?
Probala si onaj burrito u školskoj kuhinji? upitao me
George, i dalje hodajući unatraške, lupkajući olovkom po
glavi kao da je bubanj. Ja sam danas pojeo jedan. No, to je
bilo za poludjeti.
Nemaš sad flautu? pitao me Joseph, dobacujući mi riječi
preko ramena.
Ponedjeljkom, rekla sam. Skoro sva hrana.
Ili Elizu? rekao je Joe.
Balet, rekla sam.
Kako to misliš? pitao je George.
Što da radim?
Ne razumijem, rekao je George.
Mislim da nešto nije u redu sa mnom, rekla sam, a glas
mi je puknuo.
George je zaškiljio, zbunjen. I on i Joe čudno su izgledali
u zadnjim razredima osnovne; crte lica i dijelovi tijela rasli
su im različitom brzinom i neprestano bili u raskoraku s
ostalima, neproporcionalni, i u tom trenutku Georgeove su se
obrve popele tako visoko i tako se šiljile na čelu da je uvijek
izgledao ili sumnjičavo ili kao da se čudom čudi.
Stigli smo do kućnih vrata i Joseph je prekopao ruksak da
nađe ključeve. On je bio zadužen za srijedu poslijepodne i
imao je novi privjesak za ključeve koji je kupio od svojeg
džeparca – puni srebrni krug s lukavom kopčom koja se
nevidljivo uklapala u krug. Našao ga je, otvorio nam vrata i
zatim prikopčao srebrni privjesak za remen hlača, kao što
vodoinstalater vješa alat.
Krenuo je hodnikom ravno u svoju sobu, ali George se
zadržao na ulazu.
Sviraš flautu? rekao je.
 Pomalo, rekla sam ja.
Hej, George, rekao je Joseph i jednim potezom izvukao
udžbenik iz ruksaka i otvorio ga. Dvanaesti zadatak, tko će
brže. Gliser pun lopova odmiče od šest metara visokog mola
ravnomjernom brzinom od 15 milja na sat. Automobil pun
policajaca sletit će s mola kako bi uhvatili razbojnike. Kako
brzo se mora auto kretati da bi pao ravno na gliser ako
slijeće s mola kad je brod udaljen 12 metara?
Ali George je prekrižio ruke, isto onako kako ih je znao tu
i tamo prekrižiti kad bi se ushodao po Josephovoj sobi. Vadili
su dodatne zadatke iz fizike iz knjiga u školskoj knjižnici i
njima se bavili cijelo poslijepodne – Joseph za svojim stolom,
George hodajući gore-dolje. Ostavljali su bočna vrata malo
odškrinuta kako bi im dolazio zrak, vukli štapiće i probijali
se kroz dodatne zadatke koje im je profesor zadavao, a koje
možda ni on sam nije znao riješiti.
Upro je pogled u mene. Oči su mu bile smeđe i oštre.
Što nije u redu s tobom? rekao je.
Porumenjela sam. Ponovila sam sve što sam rekla i
medicinskoj sestri u ambulanti. George je stajao u
predsoblju i slušao, ali Joseph je šmugnuo u svoju sobu,
bacio udžbenik na krevet i sjeo za pisaći stol te iz fascikla
izvadio komad papira na kvadratiće i šestar. Dok sam
govorila, zabio je čelični vršak šestara u papir, umetnuo
minu i pažljivim rukama stao iscrtavati lijepi luk. Sa svakim
pokretom sigurnim kao da točno zna koje će tajne svemira
upravo ubosti.
Pa je li to nešto kao ementaler? upitao me George kad
sam završila.
Ne, rekla sam. Nego jedna velika rupa. Sestra je rekla da
imam bujnu maštu.
Joseph je zgužvao svoj savršeni luk i izvadio novi list
papira na kvadratiće.
Nemoj gužvati, Joe, rekao je George.
 Zajebao sam, rekao je Joseph i bacio papir u smeće.
Sjećaš se što sam zamislio za svoju sobu? rekao je George.
Tapete od samih pogrešaka, rekao mi je, okrenuvši se
ponovno prema meni. Uostalom, rekao je, ajmo te testirati.
Ionako moramo nešto prigristi.
Sad? rekao je Joseph, ponovno rastegnuo šestar i upro
vrh u sjecište dva plava kvadratića.
Samo nekoliko minuta, rekao je George. Imaš vremena?
obratio se meni.
Imam vremena, rekla sam.
Pljesnuo je rukama. Prvi zadatak na popisu: otkriti što se
događa s Rose, rekao je.
Joseph je zaustio da prosvjeduje.
Drugi zadatak, rekao je George, na posao!
Malo sam se naklonila. Kakvo veselje, svaki put kad je
izgovorio moje ime. Kao da su prozvali moj broj na lutriji.
Joseph umalo nije ponovno zgužvao papir, a onda
zaustavio ruku i pružio ga Georgeu. George ga je podigao
prema svjetlu, diveći se dijelovima kružnice kao da su
slikarsko djelo. Sjeverni zid, rekao je kimajući glavom.
Savršeno.

To poslijepodne prošli smo kroz četiri sendviča, sok, čips,

prepečenac s maslacem, čokoladno mlijeko. Jela sam sve što
se našlo u hladnjaku. Mama je još bila na novom poslu, u
stolarskoj radionici blizu ulice Micheltorene, od Sunseta gore
u brda, a moj brat i George stavljali su šećer i džem na
prepečenac i pričali o najdražim televizijskim serijama s
robotima, dok sam ja grizla i žvakala i podnosila izvještaje
Georgeu. Kraj telefona je našao žuti blok koji je stavio u krilo
te popisao različite vrste hrane u lijevom stupcu i sve moje
reakcije u desnom. Napola šuplje, rekla sam za ostatak
maminog složenca s tunjevinom. Užas! rekla sam kad sam
pojela zalogaj očeva karamel-pudinga iz vrećice, kojega je
malo ostalo u zdjeli. Tata, tako rastresen i smotan da sam
jedva uspjela naslutiti bilo kakav okus. Senzor očito nije bio
ograničen na hranu koju je majka pripremala i toliko toga
sam morala razvrstati, cijelu bujicu informacija, ali dok je
George sjedio tu u sve slabijoj toplini poslijepodnevna
proljetnog sunca što se procjeđivalo kroz kuhinjske prozore i
mazao mi maslac na kruh koji sam sretno žvakala, lagan i
dobar od njegove usredotočenosti i blagog fokusa, mogla sam
početi razmišljati o slojevima. Prodavač kruha, pekara,
pšenica, uzgajivač. Maslac, koji je imao otužni prizvuk. Kad
sam proučila omot, vidjela sam da je proizveden na velikoj
farmi u Wisconsinu. Vrhnje je sadržavalo nešto tanko, neku
vrst zakašnjelog okusa na metalni odbojnik. Mlijeko –
iznureno. A svi ti dijelovi u daljini, zbijeni, kao udaljeni zvuk
aviona, ili automobila dok se parkira, svi nagurani u
pozadinu, dok je u prednjem planu stanje osobe koja je
pripremila hranu.
Znači, svaka hrana ima neki osjećaj, rekao je George dok
sam mu pokušavala objasniti kakvo je to kiselkasto
ogorčenje u želeu od grožđa.
Valjda, rekla sam. Puno osjećaja, rekla sam.
Nacrtao je nekoliko kućica na žutom papiru. Jesu li to
tvoji osjećaji? rekao je.
Zatresla sam glavom. Ne znam, rekla sam.
Kako se osjećaš? upitao me.
Umorno.
Je li okus umoran?
Povremeno, rekla sam.
Joseph, koji je donio svoj udžbenik za kuhinjski stol,
namazao si je maslac i džem na prepečenac i sve posuo
šećerom. Dok nije gledao, posegnula sam u njegov tanjur i
otrgnula komadić prepečenca. Mora da sam odmah iskrivila
lice u grimasi jer me George brzo pogledao. Što je? upitao me
i napisao JOSEPHOV PREPEČENAC velikim slovima u lijevi
stupac. Oh, rekla sam, smućena, punih ustiju. Reci nam,
rekao je George, spremne olovke. Nisam mogla pogledati
Josepha. Nisam mogla ni jesti. Kruh je bio ljepljivo gust, kao
da se ne može sažvakati. Neka praznina, zrnata poput
pijeska, nešto što se uvlači samo u sebe. Morska anemona?
promrmljala sam. Joseph je podigao pogled s etikete ledenog
čaja koju je slagao u uredni kvadrat. Pogledom je prešao po
dovratku. Dobro sam! nasmijao se. Osjećam se dobro.
Ispljunula sam kruh u papirnati ubrus.
Joseph je odnio svoj tanjur u sudoper.
Jesmo gotovi? rekao je. Obećao sam Pattersonu da ćemo
razbiti šifru za utrke.
U redu, rekao je George i ustao. Protegnuo se i majica mu
se lagano zadigla tako da se otkrio dio kože. Zatim mi se
osmjehnuo. Dobro si to obavila, mala, rekao je.
Kad su obojica otišla iz kuhinje, vratila sam mlijeko i
džem u hladnjak, izvadila nož i lagano nazubljenom stranom
ostrugala jezik da uklonim okus Josephova prepečenca. Kad
to nije pomoglo, uzela sam vrećicu prošaranih keksa iz
smočnice; keksi koje nitko nije izradio sadržavali su samo
daleki, organizirani huk brašna, maslaca, čokolade i
tvornica. Pojela sam ih šest. Vrelina je vani popustila, i ja
sam oprala posuđe, puštajući da mi prohladna voda teče po
rukama, i vratila sjaj noževima i vilicama.
Kad sam sve oprala i obrisala, izvadila sam igru na ploči
iz ormara i postavila je na pod točno pred Josephovom
sobom tako da joj budem što je bliže moguće, a da ipak ne
prekršim upozorenje zabranjen ulaz. Kroz zatvorena vrata
slušala sam prigušeni zvuk Georgeova glasa.
Kako si tamo vani? povremeno bi me zazvao.
U redu, odgovarala sam, pomičući žutu figuricu četiri
polja naprijed.
Luda je, viknuo je Joseph dok je pisao na stroju. Ili izvodi,
rekao je. Čuo si za to. Zovu ih bijesne gliste.
 Želudac mi se zgrčio. Možda, rekla sam tiho, u hrpu
lažnog novca koji sam osvojila igrajući protiv same sebe.
Testirat ćemo je na bolji način preko vikenda, rekao je
George. Izvan kuće. Hej, Joe, pročitaj ponovno osmi zadatak
naglas.
Preko vikenda? rekao je Joe. Nije mi mogao promaći
drhtaj u njegovu glasu.
Samo dio subote, rekao je George, može, Rose? Još malo
informacija? Subota podne?
Može, rekla sam i isplatila si milijun dolara s hrpe.
 7
Jedanput, prije otprilike godinu dana, iznenadila sam oca
sposobnošću da točno nacrtam nogometnu loptu, svaki
šesterokut uredno ugniježden kraj susjednog peterokuta
kontrastne boje. On, vatreni ljubitelj nogometa, bio je vrlo
zadovoljan. Podizao je svaki crtež u vis i hukao dok smo
zajedno gledali utakmicu. Evo, to je za mene umjetnost!
rekao i pričvrstio crtež iznad televizora. Ali ubrzo mi je prešlo
u naviku da u bijele prostore na oplošju lopte dodajem
krupne oči s dugim trepavicama i nasmiješena crvena usta,
što je naišlo na znatno manje odobravanja. Rose – o, ne?
rekao je tata i počešao se po bradi. Ne mogu si pomoći, rekla
sam i pružila mu već petog smješka. Izgledale su previše
obično, rekla sam.
Nakon toga sam prestala s njim gledati utakmice, ali to je
jedini put koji pamtim da sam pokazala bilo kakvu posebnu
sposobnost. Kako sam uživala u tome što postižem da je svih
šest stranica poravnano s peterostranim susjedima. Crtkala
crtice da označim šavove na lopti. Obično se nisam ni u
čemu isticala, ni dobrim ni lošim. Naučila sam čitati u
prosječnoj dobi. U školi sam bila dobra učenica, ali nitko nije
moje roditelje vodio u stranu da im došapne kakav sam ja
potencijal – očito sam svoj ostvarivala i više nego u
potpunosti.
Moj brat bio je obiteljski genijalac. Sa šest godina gradio
je modele sazvježđa od lego kockica koje je označio
zubarskim priborom što ga je svojim džeparcem kupio od
obiteljskog zubara. Upotrebljavao je velike riječi prerano,
govoreći, na primjer, kad je zagrizao u keks, sad moram
upotrijebiti mandibulu, i odrasli su mu se smijali, jer su im
se sviđale njegove velike sive oči i tako ozbiljan izraz, i onda
su ga htjeli grliti, ali on to nije dopuštao. Mene ne dirati,
govorio je i pomicao ruke naprijed natrag kao robot.
Joseph je briljantan, često su govorili odrasli dok su
izlazili iz kuće, vrteći zadivljeno glavom nad njegovim
preciznim crtežima planeta koje tek treba otkriti,
upotpunjenim podacima o gustoći atmosfere i mjesecima.
Naša majka obarala je pogled, zadovoljna. Meni su se često
divili što sam srdačna.
Ti tako lako upoznaješ ljude! rekla mi je mama kad sam
se nasmiješila čovjeku koji nam je mijenjao ulje u autu, a on
mi uzvratio osmijehom.
U svakom slučaju, nisam imala konkurencije, jer se
Joseph nije smiješio nikome, tata je samo bljeskao zubima, a
mamini su osmijesi bili tako puni osjećaja da su se ljudi
malo naginjali unatrag kad ih je pozdravljala. Teško je bilo
znati koliko se točno nudi.
 8
Oko pet i trideset, kad smo George i ja temeljito počistili
hladnjak, mama je došla kući nakon prvog radnog dana u
stolariji. Obrazi su joj se rumenjeli kao da je trčala. Bilo je
divno! rekla je i stegnula mi ruku. Pogledom je potražila
Josepha, ali on je čitao u svojoj sobi. George je otišao kući.
Samo ćemo na brzinu pregledati stabla u susjedstvu, rekla je
mama povjerljivim glasom dok me za ruku vukla pred kuću.
Dakle, ovo je jela, rekla je i pokazala mi na tamno vazda
zeleno stablo što je raslo usred nečijeg dvorišta. Mekano
drvo, rekla je. A ovo: platana, rekla je i potapšala koru
stabla. Namrštila se. Mislim da se od platane ne izrađuje
pokućstvo, rekla je, ali nisam sigurna zašto.
Ogulila sam s debla sivi komad kore koji je oblikom
podsjećao na komad slagaljke. Prepoznala sam njezino
oduševljenje kao prvu fazu njezine nove zanimacije. Druga
faza obično je nastajala tri ili četiri mjeseca poslije, u
trenutku kad bi došla do zida jer je prvi nalet njezine
prirodne nadarenosti splasnuo i morala se mukotrpno truditi
baš kao i svi ostali, prosječno vješti ljudi. U trećoj se fazi
mnogo vrtjelo glavom i govorilo o tome zašto baš ta vještina –
sociologija, keramika, kompjuteri, francuski – ipak
naposljetku nije za nju. Četvrta faza bila je ono nelagodno
dugo razdoblje čekanja koje sam pamtila po nizu buđenja u
dva ujutro kad sam niz hodnik teturala do njezina krila.
Previše se guli, rekla sam, presavijajući koru na dvoje.
Naslonila sam joj se na ruku dok smo hodale niz sjenovitu
stranu ulice Martel. Mahnuli smo susjedima koji su
gumenom cijevi zalijevali travnjak. Do pola šest
poslijepodne, vrućina je jenjala, postala ugodna, a zrak oko
nas kao da se presijavao i izoštravao. Upitala me je li mi
bolje i rekla sam da malo je, trudeći se ne misliti na večeru
pred nama i pokušavajući se usredotočiti na ono što mi je
govorila, nešto o tome kako je zabrinjava što ne može držati
korak s ostalima u radionici. Što nije imalo nikakvog smisla.
Mojoj majci teško je padalo odabrati nešto i onda u tome
ustrajati, ali isprva je bila dobra u svemu, posebno u bilo
čemu što se radilo rukama; krevet je namještala tako
besprijekorno da sam godinama spavala na pokrivaču jer
nisam htjela pokvariti savršenu preciznost njezina rada time
da stavim tijelo među plahte.
Mislim da ćeš biti dobra, rekla sam.
Zataknula mi je pramen kose iza uha. Hvala, rekla je. Baš
si slatka potpora. Mnogo bolja od tate.
Djelovala mi je bezbrižnije, ponovno vedro raspoložena,
dok smo razgledavali drveće gore i dolje po ulici Gardner i
Visti, a onda se uputili natrag kući.

S ostacima za večerom samo se ponovila sva sinoćnja

muka, tek malo ublažena prolaskom jednog dana i
Georgeovom ljubaznošću. Držala sam na umu ono što mi je
rekla medicinska sestra i pomno promatrala da vidim ima li
netko drugi isto što i ja, ali nitko očito nije patio ni od kakvih
smetnji. Tata se raspitivao o radionici i mama nam je rekla
kako će joj prvi zadatak biti da izreže dasku.
Dasku! rekao je i kucnuo čašom o njezinu. Pa nije valjda.
Namrštila se. Ne budi zloban, rekla mu je.
Jesam nešto rekao? raširio je on oči. Ja ne znam ništa
izrađivati. Jedino mogu sastaviti stolac koji je već izrađen,
rekao je.
Namignuo joj je. Ona je odnijela svoju čašu u sudoper.
Znaš tu priču, Rose? rekao je.
Sto puta sam je čula, rekla sam ja.
Joseph je uzeo mlinčić za papar i posuo jelo u tanjuru
kišom crnih točkica. Kao i majka, imao je duge i lijepe ruke
poput pijanista, prste sposobne da izoštre fokus i usredotoče
se poput očiju.
Malo je bezukusno? upitala je mama.
Joseph je zavrtio glavom. Samo eksperimentiram, rekao
je.
Danas sam, objavio je tata i lupnuo dlanom o podmetač,
vidio čovjeka kako šeće majmuna. Živa istina.
Gdje? rekla sam.
Na trgu Pershing, rekao je.
Zašto?
Slegnuo je ramenima. Nemam pojma, rekao i obrisao
usta. To se meni danas dogodilo. Sljedeći.
Joseph je odložio mlinčić za papar. Sve je bilo dobro,
rekao je.
Pola dobro, pola grozno, rekla sam ja.
Pola grozno! rekao je tata i čekao.
Nešto mi nije u redu, rekla sam, s glavom.
Meni izgleda kao da ti je na ramenima, rekao je tata.
Čvrsto na ramenima.
O Rosie, ma ne! rekla je mama. I ona je zapaprila hranu u
tanjuru, a onda se nagnula da mi privuče čelo prema sebi.
Imaš lijepu glavicu, rekla je. I u njoj je lijepa i pametna
curica.
Hrana je puna osjećaja, rekla sam i odgurnula tanjur.
Osjećaja? rekao je tata. Na sekundu se zagledao u mene.
Nisam mogla pojesti sendvič, rekla sam drhtava glasa. Ne
mogu jesti kolač.
Aha, tako misliš, rekao je tata i zavalio se natrag u stolcu.
Pa jasno. I ja sam bio jako izbirljiv kad sam bio malen. Cijelu
godinu nisam jeo ništa osim pomfrita.
Jesu imali okus po ljudima? rekla sam.
Po ljudima? nabrao je nos. Ne. Po krumpiru.
Izgledaš mi dobro, rekla je mama. Oprezno je zagrizla
piletinu. Bolje je s paprom, rekla je, klimajući. Mnogo bolje,
da.
 Joseph je prekrižio ruke na prsima. To je bio samo
eksperiment, rekao je.
U subotu idem van s Georgeom i Josephom, rekla sam.
Samo zato što ti je rođendan, rekao je Joseph.
Rođendan joj je, ponovila je mama kao jeka. Devet
godina. Možete to vjerovati?
Ustala je, otvorila kuharicu i na stranici s receptom
dopisala krupnim tiskanim slovima: DODAJ PAPAR!
Eto! rekla je.
Stavila sam svoj tanjur na tatin. On je stavio naše tanjure
na Josephov.
Ne vidiš? rekla sam tati.
Što ne vidim?
Pokazala sam mamu.
Lane, rekao je. Da, vidim lijepu ženu.
Nisam skidala pogled s njega.
Što? ponovio je.
Nju, rekla sam.
Mene? rekla je mama.
Što je, Lane? pitao je tata. Nešto se događa?
Ništa, rekla je mama, zatresla glavom i vratila poklopac
na flomaster. Nasmijala se. Pojma nemam o čemu priča.
Rose?
Rekla je da joj treba podrška, rekla sam.
Ma ne, ne, rekla je mama i pocrvenjela. Samo sam se
ranije malo šalila. Znam da imam podršku, od svih vas.
Mogu ustati od stola? upitao je Joseph.
Radi dasku, rekao je tata, noseći tanjure u sudoper. Što
se o tome ima reći? Napravit će savršenu dasku. Ima nešto
za desert?
Nisam se ni pomaknula. Mama je i dalje zaglađivala kosu
iza ušiju. Glatko, glatko. Joseph je stajao na svojemu mjestu.
Mogu ići? ponovno je rekao.
Što bi htjela raditi u subotu, Rose? pitala me mama.
Mogle bismo se lijepo dotjerati i zajedno prošetati po parku.
Ima još nekoliko komada torte od limuna, Paul, rekla je.
Ondje.
Imam važan dogovor s Georgeom, rekla sam.
Joseph se izmigoljio sa svojeg mjesta za stolom. Poslije
subote ništa, rekao mi je. Jasno?
S Georgeom? rekla je mama. Joeovim Georgeom?
Valjda bih znao da joj treba podrška! rekao je tata kraj
sudopera.
Joseph je izašao iz kuhinje. Roditelji su se okrenuli prema
meni, vedrih, blistavih lica. Stajali smo uz prazne
podmetače.
Hoćemo moliti zahvalnicu? rekla sam.
Zahvalnica se moli prije jela, rekla je mama. Prišla je hrpi
posuđa u sudoperu. Tako zahvaljujemo na hrani koju ćemo
pojesti, rekla je.
Sklopila sam oči.
Za hranu koje više nema, šapnula sam. Hvala ti Bože.

Zbog svoje uloge hranitelja obitelji, otac je bio pošteđen

pranja posuđa, a Joseph ga je opet prao tako pretjerano
pedantno da je mnogo lakše bilo da se povuče u svoju sobu, i
tako smo se za sudoperom punim pjene našle mama i ja; ona
je prala, ja brisala. Prošla sam pribor za jelo brzinom munje
služeći se mojom novom izlizanom krpom za posuđe s
uzorkom ruža koju sam dobila od bake. Mama je naoko bila
dobre volje, stezala mi je rame i rešetala me pitanjima o
školi, ali onaj okus bolne spirale potrebe koji sam osjetila u
piletini još mi je bio u ustima zbog čega sam bila
nepovjerljiva prema njezinoj vedrini, a s tim raskorakom
između informacija jedva sam se nosila. Kružila sam krpom
po mokrim tanjurima i slagala ih jedan na drugi u ormar s
posuđem. Gurala sam krpu u usta šalica i provukla je kroz
metalni obruč na ladici kad sam završila.
 Poslije sam natovarila školsku torbu na rame i uputila se
hodnikom u svoju sobu. Hodala sam namjerno polako, kao
da mi je mozak čaša do vrha puna vode i moram je pažljivo
održavati u ravnoteži do kraja hodnika.
Na moje iznenađenje, vrata Josephove sobe bila su napola
otvorena. To je bilo jednako rijetko, i valjano, kao pismena
pozivnica jer je Joseph nedavno na vrata stavio bravu koju je
kupio u istoj željeznariji od svojeg džeparca. I novi je ključ
nosio na onom elegantnom srebrnom privjesku u obliku
kruga.
Vani se i dalje bijelio pramen dnevnog svjetla, ali on je
navukao rolete na prozore i upalio svjetiljku na pisaćem
stolu. Ležao je na krevetu prekriženih nogu i čitao časopis
Discover, a kraj njega je ležala gvalja srebrnastih crijeva iz
nutrine radija.
Bok, rekla sam. Podigao je pogled preko časopisa. Oči mu
nisu zasjale na pozdrav nego su umjesto toga podigle klimavi
zid između nas.
Oprosti što sam ti uzela Georgea, rekla sam.
Trepnuo je.
Ne moraš mi ništa kupiti za rođendan, rekla sam. Subota
mi može biti rođendanski poklon. Osjećaš se bolje? upitala
sam.
Kako to misliš?
Pa ono ranije, s prepečencem?
Vratio se svojem časopisu.
Isuse, rekao je. Ti misliš da su svi u komi. Sasvim mi je
dobro cijeli dan, rekao je u stranice časopisa. Samo nisam
htio cijelo poslijepodne gledati mlađu sestru kako žvače
grickalice, okej?
Okrenuo je stranicu i nastavio čitati.
Čekala sam neko vrijeme na vratima. Prstom sam
dodirnula Z na znaku ULAZ ZABRANJEN.
Podignuo je obrve. Još nešto?
 To je sve, rekla sam.
Laku noć, rekao je on.
Okrenula sam se da odem i već sam gotovo zamaknula u
hodnik kad mi se nešto zamaglilo u kutu vidnog polja,
otprilike tamo gdje je on ležao na krevetu. Kao da su na
djelić sekunde uzorci na prekrivaču postali jasniji ili bijelo
bjelje. A onda sam se okrenula da pogledam i sve je bilo isto,
savršeno mirno, a on je i dalje čitao.
Sve u redu? rekla sam, tresući glavom da je razbistrim.
Ponovno je podignuo pogled. Pa nismo sad to prošli?
Samo –
Oči su mu se raširile, gledao me. Napola sa zanimanjem.
Jesu se boje promijenile? rekla sam. Hoće George doći?
Sad? rekao je. Ne. Noć je.
Jesi se ti sad pomaknuo, ili nešto?
Ja?
Da, jesi se pomaknuo s kreveta? Nasmijao se kratko i
odsječno.
Tu sam cijelo vrijeme, rekao je.
Sori, rekla sam. Nema veze. Laku noć.
 9
Mama je više voljela mog brata. Nije da nije voljela mene –
svaki sam dan osjećala kako me zapljuskuje i oblijeva
njezina ljubav, ali bila je to drukčija vrsta ljubavi, koja se
crpila iz drukčijega, pitomijega izvora. Ja sam bila njezina
voljena kći; Joseph joj je bio uzdanica.
Nije bio očekivan izbor za miljenika. Tata, koji miljenika
nije imao, katkad je gledao Josepha kao da je pao s neba, i
malo mu je tko prirodno naginjao osim Georgea. Uvijek kao
da je bio negdje drugdje – mutno sam se sjećala kako sam,
kad mi je bilo dvije godine, zatekla Josepha kako sjedi u
svojoj sobi u mraku pa ga je čak i moj dječji mozak povezao
sa špiljama – ali negdje u trećem razredu mama ga je počela
vaditi iz škole. Bilo mu je dosadno na nastavi, nepodnošljivo
dosadno, i učiteljica mu je davala svoju torbu da je pregleda
i uredi dok je ostatak razreda vježbao osnove zbrajanja.
Mama je znala doći po njega, a on bi joj pokazao lančić
sastavljen od tic-tac bombončića kroz koje je proveo konac
što ga je iskopao negdje u razrednom priboru za šivanje.
Vidi, mama, rekao je i podignuo nanizani lanac mentol
zelene boje. Bakterije, rekao je. Učiteljica se trgnula, u
neprilici. Tako je pametan, šapnula je, kao da ju je time
povrijedio.
Jedno poslijepodne mama se pojavila u školi sa mnom na
boku, rekla ravnatelju da Joseph mora kod liječnika i odvela
ga, točno usred sata tjelesnoga na kojemu su učili bacati
loptu. Tako nikad nije naučio bacati loptu. Ravnatelj nije
sumnjao u posjet liječniku, kao ni ostali učenici, jer je
Joseph bio mršav, blijed i pogrbljen i izgledao je kao da mu
treba liječenje. Mama nas je odvela u auto i zakopčala me u
moju sjedalicu.
Kojemu doktoru idemo? pitao je Joseph. Bolestan sam?
 Nimalo, rekla je mama, izvezla auto sa školskog
parkirališta i pojačala radio. Trube su zabrenčale. Ti si
savršen i savršeno si zdrav, rekla je. Idemo u grad.
A što je trebao raditi, cijeli dan nizati peperminte na
konac? pitala me poslije, kada smo se prisjećali te godine.
Bila sam s njima u svemu tome, ali više kao prateća jeka
nego kao sudionica.
To poslijepodne smo nas troje otišli u dućan s haljinama,
na tržnicu, u kemijsku čistionicu. Provezli smo se cijelom
dužinom bulevara Wilshire, od oceana do srca grada, i
polako stigli kući vijugajući Šestom ulicom između palača u
Hancock Parku. Ispod visokih, otmjenih borova što su ih
1932. posadili tajkuni filmske industrije. Stali smo na tržnici
kupiti raviole i špinat za večeru. Majka je te godine bila
između poslova i nije voljela voziti sama. Katkad su njih
dvoje razgovarali o tome kako drveće raste ili zašto nam je
potrebna kiša; katkad su samo sjedili i šutjeli dok sam ja
mrvila komadiće keksa po stražnjem sjedalu. Mama je
voljela slušati Josepha – svaku svakcatu riječ koju je
izgovorio dočekivala je poticajnim kimanjem glave.
Povremeno smo se zaustavljali na pločniku i ona je od njega
tražila savjete o životu, i premda mu je bilo samo osam
godina, odgovarao je na njezina pitanja polaganim i tihim
monolozima. Ona je stezala svoj sigurnosni pojas, gledala ga
ravno u oči i netremice slušala.
Sve je to trajalo mjesecima i nitko ništa nije spominjao
tati, i sve je bilo dobro do jednog poslijepodneva kad je
Joseph bio u školi i ostao je na odmoru u razredu jer nije
htio igrati graničara. Učiteljica je brisala ploču vlažnom
spužvom. Joseph je čučao na podu i analizirao gradacije boje
u vlaknima saga kad ga je učiteljica, duboko zabrinuto,
upitala je li mu bolje. Joseph je rekao da mu je sasvim
dobro,
Ali doktori ti valjda daju lijekove? rekla je učiteljica. Nije
bila baš prebistra, ta učiteljica. Poslije sam je upoznala i,
kad je čula tko sam, na kratko je zasuzila, kao da ću je
ponovno maltretirati briljantnim umom Edelsteinovih. Kad
sam joj rekla da nisam nikakva genijalka, vidljivo joj je
odlanulo.
Ne, rekao je Joseph.
Ali što onda rade ti doktori? pitala je učiteljica dok je
brisala posljednje tragove krede s ploče. Joseph veći dio
dana nije bio na nastavi, katkad i po tri puta tjedno. Nije
odgovorio. Čučnuo je kraj noge katedre i proučavao
strukturu drveta od kojeg je načinjen stol.
Joseph?
Idemo u grad, rekao je napokon.
Idete u grad s doktorima?
Ja i mama, rekao je Joseph.
Prije nego što idete liječniku? upitala je učiteljica i malo
usporila brisanje.
To je liječnička preporuka, rekao je Joseph i na čas
podignuo pogled da vidi kako su joj se oči stisnule.
Znala sam cijelu priču napamet i znala bih je da me
probude usred noći jer sam bezbroj puta čula kako je mama
telefonom priča i prepričava, prijateljicama, mojem ocu, bilo
kome, kad su protiv nje pokrenuli istragu. Pričala je o tome
godinama. Posjetile su nas dvije socijalne radnice i mamu
dva sata ispitivale u dnevnoj sobi. Pristaše školovanja kod
kuće iz susjedstva donijeli su hrpu pamfleta kućne izradbe.
Kad je tata otkrio što se događa, sjeo je za stol za večerom s
blokom u ruci kako bi pokušao shvatiti i ponavljao i
ponavljao jedna te ista pitanja dok smo Joseph i ja postojano
grabili i žvakali. Ali daj mi još jedanput objasni, rekao je i
namrštio čelo. Zašto si ga vadila iz škole? Jer mu je na smrt
dosadno, rekla je mama mahnuvši vilicom. Neka sam otkriva
svijet! Tata je žvrljao isprekidane crtice na bloku. Ali niste
išli u muzej, rekao je. Išli ste u kemijsku čistionicu. Mama je
stisnula zube. Njemu se sviđalo, rekla je. Pa nešto si naučio,
dušo, ne? Joseph se uspravio u stolcu. Upotrebljavaju tekuće
sredstvo za čišćenje, ali bez vode, odrecitirao je.
Mama je morala razgovarati s tajnikom zaduženim za
učeničke probleme i s ravnateljem i završila je na trajnoj
uvjetnoj za mame. Nekoliko godina kasnije, kad me htjela
izvaditi iz škole radi pravoga liječničkog pregleda zbog
uporne viroze koja nije prolazila, morala sam čekati kod
ravnatelja, zureći u sitne plave ribice koje su jurile u cik-
caku, amo-tamo po tamnom akvariju, dok je tajnik zvao dr.
Hornera da potvrdi pregled.
Kašlji, Rose, rekla je mama kad smo zajedno ušle u ured.
Zahripala sam iz dna bronhija.
Vidite? rekla je mama tajniku. Možemo ići?
Tajnik me zabrinuto pogledao. Žao mi je, rekao je. Takva
je odluka, rekao je. Dr. Horner držao ga je na čekanju
petnaest minuta i gotovo smo propustili dogovoreni termin. U
čekaonici kod liječnika mama je listala časopise kao da
stranice treba ispljuskati.

Ti mjeseci obavljanja sitnica u gradu izgledali su

bezazleno: mama i sin zajedno obilaze dućane. Čak je bilo
slatko, na neki način. Socijalne radnice taj su dan otišle iz
naše kuće s kriškama svježeg kolača od banane što ga je
mama upravo ispekla, zvonko se s nama pozdravljajući dok
su ulazile u auto. Tata je sve zaboravio čim se Joseph vratio
u školsku kolotečinu. Ali ti su izostanci imali jednu jedinu
stvarnu posljedicu, a to je da je Joseph, koji ionako nije lako
sklapao prijateljstva, stekao još manje društva u razredu.
Prijašnjih je godina imao nekoliko prijatelja – nikoga da bi ga
baš vodio doma, ali u razgovoru je ponavljao neka imena –
Marco, Marco, Marco, Steve, Marco, Steve, Steve. Nakon tog
trećeg razreda, to se promijenilo u Njih i One. Oni su išli u
dvorište pod odmorom. Njih ne volim. Oni svi igraju šah. Oni
donesu voćni sok za užinu; mogu i ja? Mogu ostati doma? Ne
da je mama to doživljavala kao problem – po njezinu je
Joseph bio savršen, premda se često držao zlovoljno, rijetko
gledao ljude u oči i nikad ni na koga nije obraćao pozornost.
Rekla je za njega da je pustinja, jedno ljetno poslijepodne
dok smo svi šetali po molu u Santa Monici, jer je Joseph,
kako je objasnila, ekosustav kojemu jednostavno treba
manje podražaja. Za Joea je dovoljno da ima sunca, rekla je i
nasmiješila mu se ozarena lica. Joseph je hodao pola metra
od nas, udubljen u šatore za igre koji su se nanizali uz južnu
stranu mola.
Štedljivo koristi zalihe koje su mu na raspolaganju, rekla
je mama, meni, jer Joseph nije slušao.
A što sam ja? upitala sam dok smo se spuštali klimavim
drvenim nogostupom koji je vodio na vrh mola gdje su cijeli
dan stajali ribari naoružani starinskim udicama na
štapovima.
Ti? rekla je i pogledala u pučinu. Mmmm. Prašuma, rekla
je.
Prašuma, što je to? upitala sam.
Gusto i bujno raslinje, rekla je.
Treba mi kiša?
Mnogo kiše.
Je li to dobro? upitala sam.
Ni dobro ni loše, rekla je. Je li prašuma dobra ili loša?
A što si ti?
Slegnula je ramenima. Ja se mijenjam, rekla je. Kao
Veliki otok na Havajima.
A ti si Havaji?
Veliki otok. Ima sedam različitih klimatskih podneblja. I ti
možeš biti Havaji, ako želiš.
Jesi li ti prašuma?
Mislim da ne, rekla je.
Pustinja?
 Katkad, rekla je.
Vulkan?
Povremeno, nasmijala se.
Krenula sam se prošetati uz ogradu, sama. Ocean je
djelovao čvrsto određeno i zrnato u vrućini dana. Kad smo
stigli do samog vrha mola, stala sam kraj niskoga starog
ribiča Japanca koji mi je rekao da ovdje peca skuše od šest i
trideset ujutro. Kad si ti ustala? upitao me. U sedam, rekla
sam. Ja sam tad već bio tu, rekao je, pogledavši na sat. Kraj
nogu mu je u hladnjaku stajala cijela kanta ribe. Sad je tri i
trideset i još sam tu, rekao je.
Sad sam i ja tu, rekla sam.
Nas dvoje smo tu, rekao je on.
Jeste vidjeli sunce kako izlazi?
Iza planina, rekao je.
Lijepo?
Kimnuo je. Narančasto, rekao je. I ružičasto.
Htjela bih biti ocean, a ne prašuma, rekla sam dok smo se
vozili kući.
Nema problema, rekla je mama, kojoj su misli već odavno
odlutale negdje sasvim drugdje.

Joseph mi je povremeno znao pružiti ruku da uspostavi

bliskost, baš kao što u pustinji tu i tamo procvate cvijet.
Privikneš se na prigušene pješčane i smećkaste tonove, a
onda cvat zlatne boje sunca prsne iz grane kaktusa. Kako
sam voljela te cvjetne trenutke, kao onaj kad mi je pokazao
Mjesec i Jupiter, ali bili su rijetki i nikad se nisu smjeli
očekivati.
I tako, zbog svega toga itekako sam se iznenadila kad sam
jedno jesenje poslijepodne spazila Josepha kako od
autobusne postaje na povratku kući iz škole hoda s još
jednom osobom. Osobom svojih godina. Crtala sam munje na
pločniku kredama u boji jer smo pod prirodom tog dana u
školi učili o vremenu: oluje s grmljavinom, tornada, uragani.
Sve tako egzotično pod plavim nebom Los Angelesa. Revno
sam uređivala nazubljene rubove na prvoj munji kad sam
podignula pogled i vidjela ih kako su zaokrenuli iza ugla, i
isprva sam pomislila da mi se zamutilo pred očima. Obojila
sam munju jasno narančasto. I ponovno podigla pogled: i
dalje dvojica. Druga mi je pomisao bila da je posrijedi neka
varka. Možda su Josepha dodijelili tom dečku. Možda je tip
neki gad i neslano se šali s Josephom.
Što radite tu? upitala sam ih čim su stigli do travnjaka
pred kućom. Mislim da mi je bilo sedam godina. Joseph, kao
i obično, nije odgovorio. Pustinjski vjetar. Zmije i škorpioni.
Bok, rekao je George. Ja sam George. Sagnuo se i rukovao
se sa mnom. Imao je čvrst stisak ruke za dečka iz sedmog
razreda.
Munje! rekao je kad je vidio pločnik.
Ali zašto ste tu? ponovno sam ih pitala dok sam ih
slijedila u kuću.
Joseph se zaputio u svoju sobu. George se okrenuo preko
ramena i rekao mi da su došli pisati zadaću.
On ti pomaže? pitala sam Georgea.
Ne, rekao je George.
Ali zašto si ti onda tu s mojim bratom? upitala sam.
Imamo zadaću iz prirode, rekao je George. Fizika i to.
Primijetila sam njegove obrve. I hlače, normalne hlače
kakve nose dečki njegovih godina.
I ti voliš fiziku? upitala sam.
Pa da, rekao je George i nestao u Josephovu sobu.
Ostatak poslijepodneva šetala sam se od crteža kredom na
pločniku do Josephovih vrata i natrag, i tako bezbroj puta.
Nisam točno čula što rade, ali zvučalo mi je kao da
razgovaraju o zadacima. Posebno brzo sam narisala cijeli
rafal munja, a onda plavom kredom posvuda iscrtkala kosine
kiše što zasijeca suhi zrak bez oblačka.
 Sinulo mi je tek kad je George četvrti ili peti put došao
kod nas. Ponovno sam sjedila pred Josephovim vratima u
pokušaju prisluškivanja; i dalje sam mislila da Joseph
podučava Georgea jer si inače nikako nisam mogla objasniti
zašto taj dečko neprestano dolazi, dva ili čak tri puta tjedno.
Pretvarala sam se da bezbrižno od lego kockica gradim
željezničke tračnice koje zbog prostornog plana jednostavno
moraju prelaziti sagom točno ispred Josephovih vrata.
Što je tome razlog? pitao je glas. Bratov glas.
Otpor vjetra, rekao je George.
Čekala sam da Joseph nešto objasni Georgeu.
Zašto si to riješio na taj način? pitao je Joseph.
Ovako je brže, rekao je George, šuškajući olovkom po
bloku.
Čekaj, daj to ponovi, rekao je Joseph.
Koji dio?
Taj.
Mali vlak poskakivao je po crveno plavim tračnicama.
Sjedila sam i slušala pola sata, a Joseph nije nijedanput
ništa objasnio svojem gostu.
Da sam išla s njim u razred, ne bih se tako čudila. Nije
uspio održati onaj brzi tempo kojim je sve zapanjio kad je bio
mojih godina i, kad je došao do sedmog razreda, da, i dalje je
pohađao naprednu matematiku, ali bar trojica u grupi bili su
napredniji od njega. Sad je i on, za promjenu, morao raditi
zadaće da održi korak. Prebacio se s genija među jako
pametne, a premda je jako dobro biti jako pametan, za čudo
od djeteta to je strmoglavi pad.
Vlak je doskakutao u stanicu.
Za mene se to odnosilo na mnogo više od njegova mozga.
Od rođenja sam uzimala zdravo za gotovo da je Joseph takav
čudak zato što je tako pametan. Ali evo ga George, još
pametniji od njega, a zna kako se zovem. I kad god dođe, ne
propusti me pozdraviti. Na odlasku mi maše.
 Taj dan su me uhvatili. Ležala sam na leđima na sagu u
predsoblju i vrtjela kotače vlaka kad je George otvorio vrata i
izašao da se posluži telefonom.
Hej, Rose, rekao je.
Oprosti, rekla sam. Radim vlak.
Kamo ide? upitao me.
Mislim, tračnice, rekla sam. Što kamo ide?
Vlak?
O, rekla sam. U Venturu?
Makni se, zarežao je Joseph iz dubina svoje sobe.
Odvezla sam vlak bliže kuhinji i slušala kako George
razgovara na telefon. Provjerao je kako je njegova sestra,
koja je bila retardirana. U slušalicu je rekao: Treba mi novi
crtež slona, može? Mojem starom slonu treba društvo.
I mama je bila u kuhinji, ispirala je cjedilo brokule pod
mlazom vode.
Pogledala sam u nju kad je on završio razgovor i vratio se
u Josephovu sobu.
Drag dečko, rekla je.
Nije pustinja, rekla sam ja.
Kako to misliš? Odložila je brokule da se cijede u sudoper.
Ti si rekla da je Joseph pustinja.
Isprala je ruke pod vodom. Ne, nije pustinja, rekla je, kao
da nikad nismo o tome razgovarali. Joseph, rekla je ona,
Joseph je kao geoda – neugledan izvana, prekrasan iznutra.
Promatrala sam je kako briše ruke. Svoje gipke, sposobne
prste. Čak i tada, osjetila sam kako me razdire iznutra kad je
hvalila Josepha. Bila sam ljubomorna što je on geoda –
geoda! – ali i laknulo mi je što on upija veći dio njezine
superpažnje, zbog koje mi se povremeno činilo da se utapam
u svjetlu. Istom onom svjetlu koje je on uzimao i uvlačio u
stjenovite stijenke da ih sakrije u oštrim, nazubljenim
rubovima kristalnog topaza i šerla.
On ima različite plohe i prizme, rekla je. On je složeno
geološko iznenađenje.
Ostala sam stajati kraj kuhinjskog pulta. I dalje sam u
rukama držala vlak od legića.
A što je tata? rekla sam.
O, tvoj otac, rekla je ona i naslonila se bokom o pult. Tvoj
otac je velika, čvrsta tvrdoglava siva stijena. Nasmijala se.
A ja? upitala sam, pokušavajući izvući nešto, posljednji
put.
Ti? Ti si, srce –
Nepomično sam stajala. I čekala.
Ti si –
Nasmiješila mi se dok je presavijala bijelo-plavu kariranu
krpu za posuđe. Ti si staklo iz mora, rekla je. Ono lijepo
zeleno. Svima se sviđaš i svi te žele uzeti kući.
Trebalo mi je neko vrijeme da skupim sve djeliće tračnica
i pospremim ih u svoju sobu. To je bio kompliment,
ponavljala sam u sebi dok sam slagala dijelove; trebala bih
biti zadovoljna, mislila sam.
 10
Subota je osvanula sunčana i topla. Službeno mi je bilo
devet godina. Bila sam spremna za pokret od trenutka kad
sam se probudila. George je trebao doći tek u podne, ali ja
sam skakala po kući, otvarala ulazna vrata i navirivala se na
pločnik od deset ujutro te napravila stazu od napadalog
lišća, ali kad je George zaokrenuo u našu ulicu, utrčala sam
u kuću da mu otvorim vrata kao da sam iznenađena. Bok!
Pozdravio me i na brzinu mi otpjevao sretan rođendan, a
onda otišao ravno u Josephovu sobu. Nakon deset minuta
uvjeravanja, Joseph je izašao s šiltericom na kojoj je pisalo
„Najbolje u bejzbolu je šilterica”, a George me upitao što
mislim o tome da svi zajedno odemo u slastičarnicu na
Beverlyju, čiji su specijalitet domaći keksi koji stoje
vrtoglavih tri dolara po komadu. Može, rekla sam i kimnula.
Mislim da može.
Povjetarac je ublažio val vrućine pod bijelim nebom tog
toploga subotnjeg poslijepodneva, tata je igrao tenis, mama
je bila u radionici i učila o alatu, a nas smo se troje zajedno
uputili van, prešli aveniju Melrose i otpješačili prema jugu
uz stambene zgrade obrubljene ljubičastim cvijetovima
jacaranda koje su se prijateljski nizale niz Spaulding.
Kad sam prelazila ulicu, još sam morala držati nekoga za
ruku, bar je tako tvrdila moja mama. Kad mi bude deset
godina, smjet ću prelaziti bez držanja. Mnogo puta sam
hvatala Josepha za ruku, godinama, ali držati njega za ruku
bilo je kao držati biljku, a razočaranje zbog prstiju koji nisu
uzvraćali stiskom tako me bolilo da sam u jednom času
odlučila da ću mu se hvatati za nadlakticu. Na prvih
nekoliko ulica koje smo prešli, upravo sam to i radila, držala
Josepha za nadlakticu, ali na uglu Oakwooda, impulzivno
sam zgrabila Georgea za ruku. I odmah – prsti koji stežu
moju ruku. Sunce. Još grozdova bugenvilije što se prelijevaju
poput zavjesa preko prozora u tamnoružičastim
nakupinama. Njegov topli dlan. Narančasta mačka koja
ispružena drijema na pločniku. Ljudi u poderanim crnim
majicama koji sjede na stepenicama i puše. Grad koji se
otvara.
Došli smo na pločnik i ispustili si ruke. Kako sam taj čas
željela da je cijeli svijet ulica.
Dok su njih dvojica hodala ispred mene, Joseph mašući
po zraku listom fikusa da zorno pokaže nešto o zakretnome
momentu, promatrala sam im leđa i ruke kojima su
gestikulirali. Sretna što su me poveli sa sobom, potpuno sam
zaboravila na razlog izleta, ali onog trenutka kad smo stigli
do ugla i zakrenuli na Beverly, na to me podsjetila
svilenkasta aroma maslaca i šećera koja se širila ulicom, i od
mirisa koji je inače tjerao ljudima slinu na usta meni se
stisnuo želudac u čvoru straha.
Njam, rekao je George.
Joseph je zakolutao očima. On kao da je bio otporan na
mirise. Zauzeo je mjesto pred slastičarnicom na niskom
kamenom zidiću koji je okruživao mlitave azaleje i izvukao
svoj uobičajeni snop papira na kvadratiće.
Bit ću tu vani, rekao je. Radit ću nešto pametno.
Stao je premetati listove papira. George mi je pridržao
vrata i ušli smo u slastičarnicu zajedno.
Već sam dovoljno rijetko provodila vrijeme nasamo s
Josephom, a svakako nikad još nisam bila sama s Georgeom.
Pojma nisam imala što da počnem. Kao da me netko pozvao
na ples, zapravo, pozvao na bilo što. U slastičarnici nije bilo
nikoga, a ja sam stajala usred prostorije i ogledavala se,
pokušavajući doznati što sam više mogla iz razdraganih
obavijesti na zidovima koje su nas uvjeravale da je svaki
kolač i keks pečen upravo ovdje, na licu mjesta, za što smo
se George i ja prije složili da je ključni faktor u današnjem
pokusu.
Bolje je da nismo kod tebe doma, rekao je, prišavši mi.
Možda ćemo otkriti više različitih stvari ako ne poznaješ
ljude.
U redu, rekla sam.
Subjekt treba odvojiti od uobičajene okoline i ponovno
testirati, rekao je, označujući prstima navodnike.
Za pultom sam odabrala keks s komadićima čokolade i
keks od zobenih pahuljica. George je uzeo iste kekse i pomno
me pogledao ispod onih obrva uzdignutih u luk. Dobro,
rekao je. Jesi spremna?
Valjda jesam, rekla sam.
Sjela sam za crveno-bež stol.
Nemoj se žuriti, rekao je George.
Zagrizla sam u keks s komadićima čokolade. Namjerno
sam usporila.
Tad sam, nakon gotovo tjedan dana iskustva, već
uspijevala brže proći kroz nalet slojeva. Čokolada je bila
tvornički proizvedena pa je imala lagano metalni, odsutni
tek, a maslac načinjen od kravljeg mlijeka u velikome
mliječnom pogonu nije imao onu bogatu punoću. Jaja su
davala na daljine i plastiku. Svi ti elementi kao da su brujali
negdje daleko, a onda je pekar koji je miješao smjesu i
oblikovao tijesto bio ljut. Bila je to napeta ljutnja, ugurana u
sam keks.
Ljut? rekla sam Georgeu koji je pregledavao redove keksa
– s bijelom čokoladom, bez šećera – dok je žvakao svoj keks.
To je ljuti keks? rekao je.
Kimnula sam, s malom zadrškom. On je još jedanput
zagrizao u svoj keks i vidjela sam kako se pozorno
usredotočio na okus ne bi li okusio isto što i ja. Pogled je
upro u neodređenu daljinu.
Čovječe, rekao je nakon minute i zatresao glavom. Ništa.
Otišao je do pulta i zazvonio zvoncem. Minutu poslije
iznutra je izašao jedan od osoblja, momak kratke kose
obojene crno i s ponosnim kukastim nosom, u prašnjavoj
crvenoj odori.
Da, rekao je. Što je?
Jeste vi ispekli ove kekse? upitao ga je George.
Momak, kojemu je vjerojatno bilo dvadeset i nešto sitno
godina bacio je pogled na polovicu keksa koju je George još
držao u ruci.
Koju vrstu?
S komadićima čokolade, rekao je George.
Momak je šmrcnuo. Pogledao na sat. Aha, jesam, rekao je.
George se nalaktio na pult i prekrižio noge u kaki
hlačama s milijun džepova. U tom času već sam bila prilično
zaljubljena u njega. I bilo me baš briga što me brat cijeli
tjedan strijelja pogledima mržnje od kojih bi, da pogled može
ubiti, bila sigurno mrtva. Uskoro će im, znala sam to,
pozornost odvući nešto sasvim drugo – pokvarena prskalica
za travnjak, promjene u vremenskim prilikama, ili prometni
pravci uz La Breu, ali u ovom trenutku ja sam bila projekt
broj jedan, a momak u crvenoj pekarskoj odori bio je
pripravan razgovarati s Georgeom, kao i većina ljudi, jer je
George htio nešto od njega, tražio je njegovu jedinstvenu i
neponovljivu posebnost baš sada, s onom ozarenom
srdačnom pažnjom kojoj je tako teško odoljeti.
Radimo zadaću za školu, rekao je George i nagnuo se
bliže momku. Mogu vam postaviti nekoliko pitanja?
Ma može, rekao je momak.
U kakvom ste bili raspoloženju dok ste pekli ove kekse?
Ni u kakvom, rekao je dečko. Samo sam ih ispekao.
Smiješao sam smjesu u zdjeli, miješao, ispekao, gotovo.
Volite peći kekse?
Ma kakvi, rekao je momak. Da ga jebeš, gadi mi se ovaj
posao.
George je promijenio položaj za pultom. Na sekundu se
okrenuo da pogleda ravno u mene. Šećerni prah kliznuo mi
je niz grlo.
Zašto? upitao je George.
A ti bi htio prodavati kekse kad diplomiraš na faksu?
rekao je momak.
Vjerojatno ne, rekao je George.
Ja čak ni ne volim kekse, rekao je momak.
Zagrizla sam u keks od zobenih pahuljica. Isti slojevi –
prvo pahuljice, dobro osušene, ali ne tako dobro natopljene
vodom, zatim grožđice, napola bez okusa, načinjene od
presušenog grožđa što su ga brali žedni berači, zatim osoba
koja je pekla kekse, u žurbi. Cijeli je keks bio tako užurban
kao da sam ga morala brzo jesti ili će on nekako pojesti
mene.
Zobene pahuljice se žure, rekla sam Georgeu, malko
glasnije.
Čokoladni, ljut, rekao je i okrenuo se prema meni. Što si
rekla za zobeni?
U žurbi, rekla sam.
Opet se okrenuo momku. Vi ste pekli ove od zobenih
pahuljica?
Ne ja, rekao je momak. Janet.
Tko je Janet?
Ona radi ujutro, rekao je momak. Puno priča o prometnim
gužvama. Bacio je pogled na mene. Vječno kasni, rekao je.
Osjetila sam kako mi se lice oblijeva rumenilom. George
se nasmiješio. Hvala vam, rekao je momku.
Vratio se meni i skupio mi kosu u dva repića.
Netko je jako pametan, zapjevušio je.
Htjele sam ga uhvatiti i čvrsto držati, privezati mu se za
rukav.
Ali ne želim biti pametna, rekla sam, nikom određenom.
Onda, kakva vam je to školska zadaća? upitao je momak
dok je nehajno slagao hrpe kupona na pultu.
 Sjedila sam na crvenoj stolici koja je bila pričvršćena za
pod pomoću nekoliko plastičnih vijaka. Vršcima nogu jedva
sam dosezala do poda. Stol je bio prelakiran debelim slojem
laka ispod kojeg je rasplesani uzorak bež točkica očito bio
smišljen da potakne spontanost. Nisam više mogla progutati
ni zalogaj bilo kojeg keksa pa sam ih ostavila da se mrve na
stolu.
Mislim da bi se moglo reći da moramo određivati različite
lokacije, rekao je George i posegnuo za ostacima mojih keksa
da ih pojede. Kao, gdje lociramo osjećaje u keksu, rekao je,
žvačući.
Momak je namrštio čelo i uvojak crne kose pao mu je
preko očiju.
Ili, jesam li ja poludjela, rekla sam sa svoje stolice.
I? rekao je momak.
Da pravo kažem, bilo mi je užasno gledati Georgea kako
bez oklijevanja jede preostale polovice keksa. I pri tome ne
okusi ni mrvicu žurbe u Janetinu keksu od zobenih
pahuljica u kojem je vladala hitnja kao u rokovniku visoko
pozicioniranog menadžera, ni ne primjećuje boksačku vreću
naguranu kraj svakog komadića čokolade. Već sam svima
zavidjela na ustima. Ali Georgea sam voljela dijelom zato što
mi je vjerovao; jer bi mi, da stojim u hladnoj, praznoj bijeloj
sobi i vičem VATRA, prišao i pitao zašto. Bila je to ona
osobina zbog koje će postati izniman znanstvenik.
Ne, rekla sam. Možda nisam.
Čekaj malo. Momak je otrčao nekamo straga i vratio se sa
sendvičem, čvrsto umotanim u plastičnu foliju.
Radi to i sa sendvičima? upitao me.
Nisam se pomaknula. On mi je dodao sendvič. George je
promatrao s nekom vrstom neutralne znatiželje i, kako
nisam bila sigurna što se od mene očekuje, jednostavno sam
odmotala sendvič i zagrizla. Bio je to sendvič od šunke, sira i
senfa, kućne izradbe, na bijelom kruhu, s tankim listićem
zelene salate u sredini. Nije bio loš, što se tiče pojedinačnih
namirnica. Dobra šunka, ne odviše pikantni senf iz
funkcionalne tvornice. Obični kruh. Umorni berači salate. Ali
u sendviču kao u cjelini naslutila sam nešto poput krika.
Kao da mi sam sendvič dovikuje iz petnih žila, voli me, voli
me, i to zbilja glasno. Momak za pultom netremice me
promatrao.
O, rekla sam.
Cura mi ga je napravila, rekao je.
Cura ti pravi sendviče? upitao je George.
Ona to voli, rekao je momak.
Nisam znala što da kažem. Odložila sam sendvič.
Onda? rekao je momak.
Sendvič hoće da ga voliš, rekla sam.
Momak je prasnuo u smijeh. Moj je glas, međutim, bio
monoton i ozbiljan. George je posegnuo za sendvičem pa je i
on odgrizao komadić. To je šunka? rekao je.
Sendvič? upitao je momak.
Sendvič je vikao na mene, rekla sam i sklopila oči. Vikao
mi je da ga volim.
George je ponovno zagrizao, a onda ponovno čvrsto
umotao sendvič u plastičnu foliju. Zvuči ti to kao ona?
Ma kakvi, rekao je momak, i dalje se smijući.
Mislim, voliš je? upitao je George.
Momak je slegnuo ramenima. Ovisi o tome što misliš pod
voljeti, rekao je.
Spustila sam glavu na stol. Vika je bila glasna,
informacija koje sam morala probaviti previše, i sve to curica
od devet godina jednostavno nije mogla podnijeti. George je
pružio ostatak sendviča momku iza pulta.
To je to, rekao je. Nema više testova za Rose. Posegnuo je
prema meni, uhvatio me za ruku i stisnuo. A čak nismo
prelazili prometnu ulicu.
Hvala na pomoći, rekao je George momku, ustao i
povukao me na noge. Baš si bio ljubazan. Reci Janet da malo
uspori.
Ufff, rekao je momak i zatresao glavom. Ježi ga. Hvala?
rekao je, glasom koji je zvučao kao da bi volio da ostanemo.
Bacili smo papirnate ubruse u kantu i izašli na ulicu, dok
sam ja i dalje stezala Georgea za ruku. Odlanulo mi je kad
sam čula buku prometa, vidjela mjehure zatvorenih
automobilskih prozora, ljude u autima koji idu svojim
poslom i do kojih ne mogu doprijeti.
Vani je Joseph i dalje sjedio na kamenom zidiću koji je
štitio ono malo kržljavih ružičastih azaleja i crtao cvjetaste
oblike na presavijenim papirima.
No, ne zeza se, rekao je George prilazeći mu. Podignuo mi
je ruku kao da sam u nečemu pobijedila. Tvoja sekica. Ona
ti ima natprirodne vidovnjačke sposobnosti u vezi s hranom,
rekao je.
Joseph je podignuo pogled. Nije mu se trznuo nijedan
mišić na licu. Umjesto toga, pružio je Georgeu tri lista papira
na kvadratiće sa savršenim oblicima na njima. Pogreške za
tvoj zid, rekao je. Super, rekao je George i dao si truda
pogledati svaki papir.
Dakle, rekao je George okrenuvši se prema meni kad smo
krenuli. Izgleda da su to osjećaji za koje ljudi uglavnom ne
znaju, ha?
I meni se to činilo i to mi se nije ni najmanje sviđalo.
Onaj tip je bio ljut kao pas! smijao se George dok je
Josephu pričao o momku iz slastičarnice.
Joseph je slušao što George priča, a ja sam hvatala
Georgea za ruku svaki put kad smo prelazili cestu i on mi je
uzvraćao stisak, prstima toplim i čvrstim. Katkad mi je
zaboravljao ispustiti ruku na pločniku, a ja sam ga držala
koliko god mi je dopuštao da ga držim, sve dok mu ruka nije
trebala da gestom poprati mračnu ljepotu crnog kaktusa ili
prpošni nagib nekog dimnjaka. Točno sam znala kako je
onom sendviču. S rukom u njegovoj ruci, gledala sam sve
stambene zgrade s naletima ljubavi dok sam se kroz široke
prozore, što su gledali na ulicu, navirivala u dnevne sobe
obojene u tamnocrveno i mat crveno. Ja sam vidovnjakinja
hrane, rekla sam u sebi, iako sam se na samu pomisao na to
poželjela zavući ispod zgrada i nikad više ne izaći.

Uživala sam u svakom trenutku te šetnje i pamtila ga, i s

pravom, jer čim smo stigli kući, veza se prekinula. Ili ju je
Joseph presjekao. Čim smo ušli u kuću, odjurio je u svoju
sobu i donio rijetku knjigu o fraktalima, s ilustracijama u
tvrdom uvezu, koju je posudio iz knjižnice. Tome znanosti
sklon mozak osmog razreda nije mogao odoljeti i njih su
dvojica provela ostatak dana i večer zureći u list.
 11
U sve duljim danima proljeća, tata je usavršio svoj tenis, a
na poslu se bavio slučajem o raspodjeli prava, dok je mama
nastavila raditi u stolariji i vraćala se kući toplo mirišući na
piljevinu i smolu. Donijela nam je dasku od tikovine i kutiju
izbrušenu do satenske glatkoće. Zatim stolicu za
blagovaonicu, od jelovine, zakošena naslona, ravnih
četvrtastih nogu, sa složenim uzorkom na poleđini bajcanoj
zlatnosmeđe. Kružili smo oko nje s divljenjem. Ona je širila
prste kao lepezu i žalila se na ivere što su joj se zabadali pod
kožu pa su ona i Joe poduzeli posebni posjet dućanu s
kozmetičkim priborom gdje je on izabrao najfiniju pincetu
koja se nudila. I dalje su voljeli zajedno kupovati i obavljati
posliće po gradu. Te nedjelje, poslije večere, Joseph je sjeo
kraj mame na kauč i pomno uronio pincetu u plitku zdjelicu
s toplom vodom, a onda strpljivo upotrijebio svoje duge prste,
spretnost koju je dijelio s njom, da joj očisti ruke. Kad god je
izvukao iver, obrisao ga je s pincete papirnatim ubrusom,
ponovno uronio pincetu u vodu i stao joj kopkati po ruci da
nađe sljedeći. To je trajalo sat vremena i ubrzo je preraslo u
redovitu praksu, svake nedjelje uvečer.
Mogao bi biti neurokirurg i operirati mozak, Joe, mrmljala
je mama dok ga je gledala.
Katkad sam se pitala vuče li možda subotom dlanove
preko neobrađenog drveta samo da osigura to posebno
vrijeme s njim.

Nekako sam progurala do kraja školske godine. Ispisivala

sam vježbe u radnoj bilježnici. Vozila se autobusom u školu.
Na odmoru sam prva stajala u redu za graničara i nekoliko
me puta učiteljica morala maknuti s igrališta jer sam prejako
bacala loptu. Eddie mi je rekao da varam. Eliza me gledala s
ruba igrališta bez previše sućuti; pogodila sam je loptom.
Razbila sam jednom dečku naočale jer sam mu bacila loptu
u lice.
Nisam znala s kim više da razgovaram ili kome da kažem
pa sam, prepuštena sama sebi, jela grickalice iz vrećica i
kutija, učeći prepoznavati neprimjetne razlike u oporosti ili
bljutavosti hrane iz različitih tvornica iz cijele zemlje, jela
sam unaprijed pripremljenu hranu iz samoposluživanja koju
su pripremali sretni prodavači, iskompleksirani prodavači,
frustrirani prodavači, i katkad sam se bojala otvoriti
hladnjak. Najsnažnije su djelovali kolači jer su se pripremali
najdulje, od najvećeg broja najsitnijih sastojaka, a najbolje
sam prolazila s kombinacijom krajnje prerađenih proizvoda –
kao što su gumeni bomboni, krekeri od maslaca od
kikirikija, čips – koje nije radio nitko, povremenih
hamburgera iz fastfooda za koji su smjesu pripremali
strojevi, a često ga nije pekao nitko, i voća i sirovog povrća. U
školi sam ručala jabuku i mrkve koje sam donijela od kuće,
a onda od džeparca kupovala grickalice iz automata i tako
preživljavala dan.
Pitala sam oca ne bismo li češće mogli izlaziti na večeru,
da se mama odmori od kuhanja. Ali ja volim kuhati, rekla je
mama, i zamahnula rukom. Nešto nije u redu s mojim
kuhanjem? Ne, ne, rekla sam; to je nešto za školu, rekla
sam, i povukla tatu za rukav. Molim te? Tata nije volio
nesrazmjerno velike porcije koje su posluživali u
restoranima, ali stisnuo je usta i razmislio pa spomenuo novi
talijanski restoran koji bi mogao biti dobar, na Beverlyju. U
subotu smo otišli onamo. Kuhar je bio pomalo nabusit u
minestroneu, ali i simpatičan, opušten, lagan za jelo. Ovo
nam može biti tradicionalni izlazak, zapjevušila sam puna
nade u autu.
Pa zar mi zbilja treba pola kile mesa na tanjuru? rekao je
tata i provezao kroz žuto svjetlo. Zar mi to zbilja treba?
 Mama mu je protrljala vrat. Ti si muškarac u razvoju,
rekla mu je.
Ali nisam! rekao je tata i udario dlanom po upravljaču.
Više uopče ne rastem! Osim u širinu!
Sestra iz školske ambulante pozvala me na kontrolu.
Izgubila sam dva kilograma. Preporučila mi je sladoled.
Sladoled je uglavnom bio u redu. Kilograme sam vratila.
Ali što onda da radim? upitala sam Georgea dva mjeseca
nakon što smo bili u slastičarnici, iskoristivši trenutak kad je
Joseph izašao iz sobe da ispeče zdjelu kokica. George je ležao
na podu, na leđima, nekako se dokopao jedne od onih
spravica s crvenom laserskom točkom i usmjeravao ju je u
sve kutove na stropu.
Hej, rekao je. Vidi ovo.
Zakoraknula sam ni pola metra u sobu i promatrala kako
crveno svjetlo točkicom označuje svaki spoj na stropu.
Svjetlosne zrake, rekao je.
Baš je lijepo, rekla sam ja.
Ali što sad s tim da radim? upitala sam ga ponovno
minutu poslije.
S čim?
S mojim problemom oko hrane?
Upro mi je crvenu točkicu ravno u čelo. Sad izgledaš kao
Indijka, rekao je.
George?
To nije problem, rekao je uklonivši točku. To je
fantastično.
Meni je grozno, rekla sam i povukla uglove usta nadolje.
A možda ćeš se naučiti nositi s tim kad malo narasteš,
rekao je i usmjerio crvenu točku ravno u ključanicu.
Nasmiješio mi se, i bio je to iskren, pravi smiješak, ali i
smiješak iz sve veće daljine. Naši su brodovi na rijeci
otplutali svaki na svoju stranu. Posvećivao mi je pozornost iz
odanosti. Iz kuhinje je dopiralo pucketanje kokica i zamamni
miris maslaca koji se topio u zdjeli. Joseph je mrmljao dok je
radio kokice. Te kokice, napuhnute slane urušene smrti.
Neću pojesti ni jednu jedinu.
Možda, rekla sam.
Mislim, rekao je George, da trebaš postati superjunak.
Stavio mi je točku na usta. Otvori, rekao je.
Laser mi je ušao u grlo.
Evo, rekao je, pomičući laser tako da je točka poskakivala.
Superusta.

Gotovo šest mjeseci nakon događaja s tortom, jedno

subotnje jutro u kolovozu, probudila sam se uz aromu voća i
dizanog tijesta i otkrila da se mama vrzma po kuhinji,
pripremajući ljetnu voćnu pitu. Joseph je rano izašao
lansirati raketu na baterije s Georgeom u parku, a tatin je
automobil zatrubio na odlasku u uobičajeno vrijeme, iako je
bio vikend. U kući je u posljednje vrijeme vladala napetost.
Tata otresit, mama kao navijena. Kad je tata bio kod kuće,
pričala mu je velikom brzinom, a on kao da ju je jedva
uspijevao slušati dok je pogledom plutao uokolo.
Kad sam to jutro utapkala u kuhinju u pidžami,
pozdravila me kao da sam joj davno izgubljena najbolja
prijateljica. Rose! rekla je kad sam se pojavila na vratima.
Dobro jutro! Kako si? Kako si spavala? Zgrabila me i
privukla u zagrljaj i čvrsto me stegnula. Kosa joj je, netom
oprana, mirisala kao polje tek iznikle lavande. Dakle! rekla
je i pljesnula rukama. Mišiću. Što kažeš na voćnu pitu za
doručak?
To što je uopće bila na nogama tako rano vjerojatno je
značilo da više nije mogla zaspati nakon što se probudila u
dva ujutro i da je počela peći iz dosade negdje oko pet. Zdjele
za miješanje, žlice i rasuto brašno prekrivali su radne
površine u kuhinji.
Možda pahuljice? rekla sam.
 Isprobavam novi recept iz novina, rekla je. Pita od breskve
i drozda. Može, mala? Hoćeš da je zajedno probamo?
Drozd? rekla sam. Pa nije to ptica?
Ogrozd? rekla je. Od ogrozda, tako nešto.
Povukla me do kuhinjskog stola, ozarena lica. Nije joj to
bilo nalik, da bude tako neprecizna. Jutro je bilo prepuno
znakova upozorenja.
Majka je u posljednje vrijeme općenito češće pekla kolače,
ali je pladnjeve deserta nosila u stolarsku radionicu gdje je
njezin šef, hvala Bogu, bio slab na slatko. Obožava moj kolač
od sira, rekla mi je, ozarena lica. Pojeo je sve moje kekse od
zobenih pahuljica. Neki sretni spoj rada s drvetom, ljudi u
stolariji i vremena provedenog sa sinom koji joj je vadio
iverje iz prstiju natjerao ju je da se vraća u Silver Lake čak i
kad je prešla uobičajenu vremensku granicu, i svake noći
sam, ušuškana u krevetu, slala molitvu zahvalnosti šefu
stolarije koji je jeo ono što ja nisam mogla. Ali ovog jutra tu
sam bila samo ja, bio je vikend, stolarija se odmarala, a
cijela je kuhinja mirisala na Ameriku malih gradića, na
voćnjake Atlante i bobice iz Oregona, na pitu baštinjenu od
Engleske, poslanu s puritancima na Mayfloweru.
Kad si malen, trudiš se. Osjećala sam isti onaj strah, i istu
onu nadu, i zbog toga što sam se nadala, pojela sam komadić
pite koji mi je srebrnom vilicom stavila na bijeli tanjurić,
ispod dvije žarulje u svjetiljci na kuhinjskom stropu. U svojoj
pidžami na ivančice i poderanim soknicama sa zečićima.
Imao je tako grozan okus da sam se jedva suzdržala da ga ne
ispljunem.
Što misliš? pitala me mama, škiljeći dok je kušala pitu,
zavaljena u stolici, kao i prije.

Počeli smo s tortom, završili s pitom.

I ja sam se nagnula u stolici. Nisam to više, ovog

posljednjeg puta, mogla skrivati. Nagnula sam se tako da
sam spuznula sa stolice i složila se na kuhinjski pod.
Spustila sam se na pod jer sam se morala spustiti. Stolica je
bila previsoka. Svjetiljka na stropu zasljepljujuće jarka.
Rose? rekla je. Mišiću? Jesi dobro?
Ne, rekla sam tiho.
Nešto ti je stalo u grlu? upitala me.
Ne, rekla sam. Ali sklopila sam oči. Stegnulo me u grlu.
Zrnatost u tijestu, u sirupu breskve; svaki zalogaj do vrha
nabijen istom onom užasnom potrebom.
Je li to ona? Jesam li to ja?
Jutro je odmaknulo i izvana sam čula djecu iz susjedstva
na biciklima kako pljuskaju kotačima kroz lokve vode
zaostale od ranojutarnjega zalijevanja travnjaka. Kolovoz je
bio neuobičajeno blag i svjetlo je vani bilo jasno i otvoreno. U
zraku orošenom mlazevima prskalica, voljela sam šetati
pločnikom i savijenim listom skupljati gliste i vraćati ih u
zemlju. Uglavnom sam bila takva, nekomplicirano dijete,
spasiteljica glista. Ali ovo jutro, dok su se djeca vozikala na
biciklima i pljuskala kroz lokvice, zgrabila sam papirnati
ubrus i grubo ga prevukla preko jezika.
Počela sam trgati usta. Makni ih! jauknula sam.
Što je, mišiću? pitala me mama, ustajući sa stolice.
Moja usta, rekla sam i odjednom sam se rasplakala. Vrele
suze tekle su mi niz lice. Kao poplava. Ja sam prstima
čupala usta. Makni ih! rekla sam. Molim te mama, makni mi
ih s lica.
Podne pločice bile su hladne, i bila sam sretna što su tu,
što je pod uvijek tu, i prislonila sam obraz uz pločice i pustila
hladnoći da me smiri.
Mama je kleknula kraj mene, obraza zajapurenih od
brige. Rose, rekla je. Mišiću, ne razumijem te. Što to govoriš?
Bacila sam papirnati ubrus. Uzela drugi. Obrisala njime
jezik. Uzela još jedan. Izbjegavala sam majčine kolače, ali
već sam mjesecima jela večere koje nam je svaki dan kuhala
s ljubavlju i trudom. I mučila se da ništa ne pokažem na
licu. Jela komadić pomfrita iza svakog zalogaja. Pauze za
ručak u školi provodila sam uzimajući pokusne grizeve od
prijateljica i istražujući školsku kuhinju dok napokon nisam
našla dobar komad tjestaste pizze koju je pekla tužna
gospođa s mrežicom na kosi koja je radila sasvim na kraju
lijevo. Bila je tužna, istina, ali ta je tuga bila tako stvarna i
tako se jasno raspoznavala da su mi umak od rajčice i
rastopljeni sir bili vrlo jestivi, čak ukusni. Trudila sam se
pogoditi pravo vrijeme da dođem u kuhinju kako bih dobila
njezinu hranu jer je katkad pauzu za ručak uzimala baš kad
i mi; gurala sam se da budem prva u redu, da je uhvatim
prije nego što ode, trčala sam ispred svih, pa me učiteljica
pozvala na stranu i pitala što se to događa. Ova gospođa
kuharica, u kuhinji, znate? rekla sam, ne skidajući pogled s
njezine jasnoplave naušnice. No svejedno moraš ostati sa
svojim razredom, Rose, rekla je i privukla mi pogled svojim.
Ta tužna gospođa vraćala se s pauze deset minuta prije
zvona za kraj odmora pa sam počela grickati jabuku ili bilo
što iz paketića dok se ne vrati, a onda sam trčala na njezin
šalter i uzimala što god je prošlo kroz njezine ruke tako da
prije nego što prođe pauza za ručak pojedem osjećaj koji
prepoznajem. Brzu hranu jela sam kad sam mogla, a bila je
prilično nalik na ono kad sam Josepha hvatala za nadlakticu
dok prelazimo ulicu radije nego da trpim razočaranje njegove
ruke. Radila sam na tome da nađem, u svakome novom
okruženju, nešto što će me ispuniti i nasititi i to je zauzelo
cijeli moj svakidašnji svijet. A sve to vrijeme, dan za danom,
glumila sam da uživam u hrani kod kuće, kroz svaki jaz i
svaku šutnju između mojih roditelja, kroz majčine sjajne i
besane oči, i zbog nekog razloga, ovog puta nisam se više
mogla pretvarati da mi se njezina pita sviđa.
Pita koja je sjedila na kuhinjskom pultu, s dvije velike
smeđe kriške izrezane iz nje.
Što je, Rose? S pitom nešto nije u redu?
Tako se loše osjećaš, rekla sam podnim pločicama.
Kako to misliš? rekla je i dodirnula mi rame. Govoriš
podu? Misliš opet na mene, Rose?
Tako si tužna tamo unutra, rekla sam, i sama i gladna i
tužna –
Gdje unutra? rekla je.
U piti, rekla sam.
U piti? ustuknula je. Kako to misliš, mišiću?
Nisam mišić, rekla sam. Nema više mišića.
Rose? rekla je, a obrve su joj se urušile. Mene je ponovno
oblio pljusak suza. Sve se zamaglilo. Grebla sam po ustima.
Što to radiš? rekla je i zgrabila me za ruke. Dušo?
Otrgnula sam se od nje. Osjetila sam te, rekla sam, gušeći
se kao da ću povraćati.
Ali Rose, rekla je, što si osjetila – TEBE SAM OSJETILA,
rekla sam. MAKNI MI USTA! Odvezla me na hitnu. Plakala
sam cijelim putem dok smo se vozili, i plakala sam cijelo
vrijeme dok smo čekali na plastičnim stolicama. Napokon je
došao doktor, dao mi injekciju i spremio me u krevet.
Neutješna je, čula sam majku kako kaže, glasom piskavim
od brige, dok sam tonula u san.
 12
Liječnici mi nisu znali postaviti dijagnozu, ali patim od
deluzija, rekli su, u vezi s ustima. Taj dan su me šest sati
držali u bolničkom krilu kraj hitnog odjela medicinskog
centra Cedars-Sinai, radila sam pretrage, odgovarala na
pitanja, piškila u čašicu.
Stigli smo u bolnicu oko deset i trideset ujutro i kad sam
se smirila, a djelovanje injekcije popustilo te nakon nekoliko
sati uobičajenih medicinskih pretraga, u sobu u kojoj sam se
oporavljala ušao je visoki liječnik s polumjesečastim
naočalama. Ležala sam u krevetu, bez riječi. Posramljena
zato što sam priredila takvu scenu.
Majka je sjedila na stolici po strani i nervozno čistila svoju
torbu. Soba oko nas bila je obojena u slojevima bež boje –
tamnobež rub ispod stropa, zid boje slonovače i ukusno
uokviren akvarel neke slame u vazi.
Sjeo mi je na rub kreveta i postavio mi niz pitanja. Kako
se osjećam. Jesam li spavala. Što sam jela.
Ideš na spavanje u osam i trideset? pitao me, zapisujući.
Da.
A budiš se u?
Sedam.
A budiš li se kad usred noći?
Ponekad.
Nešto je nažvrljao na kartonu. Zašto?
Samo tako ponekad, rekla sam. Probudim se u dva.
Mama je nabrala nos kao da nešto malo smrdi.
Onda kad se ona probudi, rekla sam i pokazala na nju.
Liječnik se okrenuo mami. Aha, rekao je, sućutno.
Nesanica?
Ma ne, rekla je mama. Samo malo nemira.
Pa jasno, rekao je liječnik. Nemir, to mi je poznato. Vi ste
iz ovih krajeva?
Iz Zaljeva u San Franciscu, nasmiješila se mama.
Zaljev! rekao je liječnik. Takvo lijepo mjesto. Ja sam iz
Sacramenta.
Ma nemojte? – rekla je mama.
Oprostite, rekla sam ja.
Oboje su se okrenuli prema meni.
Jesam gotova? rekla sam.
Liječnik je zaustio da će nešto reći, ali onda se vratio
svojem kartonu. Postavio mi je još nekoliko pitanja o
povraćanju, isto što me pitala i sestra u školskoj ambulanti, i
sve zapisao četvrtastim liječničkim rukopisom. Onda je
izašao. Izašla je i mama, razgovarati s njim. Ja sam se
naslonila na jastuk i u tom samotnom satu ostarjela mnogo
godina. Nakon nekog vremena, liječnik, mama i jedna
liječnica pojavili su se u sobi i stali uz podnožje mog
bolesničkog kreveta. Kanta za otpatke bila je puna rabljenih
papirnatih rupčića, ljepljivih bombona i izlizanih posjetnica,
ostataka koje je izbacila iz torbe.
Svi su zurili u mene s visine odraslih.
Hvala na pomoći, rekla sam i uspravila se u krevetu. Već
mi je bolje.
Donijeli su mi bolničku zdjelicu juhe s rezancima iz koje
je izbijao osjećaj ogorčenosti, jasan i pun. Sve sam pojela,
pazeći da oni vide kako sam sve pojela. Pojela sam sve slane
krekere, svaki posebno umotan u vrećicu s valovitim rubom,
izrađen u tvornici u East Hanoveru u New Jerseyu.
Jako mi je žao, rekla sam. Jesam imala vrućicu?
Znaš da ne možeš ukloniti usta, rekao je visoki liječnik.
Znam, rekla sam. To je dio mojeg tijela.
Liječnica se počešala po glavi. Ali –
Ne znam zašto sam to rekla, rekla sam. Bilo mi je zlo.
Majka, koja je stajala po strani sad se nagnula prema
njima. Je li ona – šapnula je visokom liječniku.
 Oboje liječnika je pognulo glave. Izgleda da je u redu.
Dajte joj vremena, rekli su. Možda je to samo jedan izolirani
incident.
Pojela sam juhu. Presvukla se u svoju odjeću dok su
mami dali da potpiše neke papire. Starac u invalidskim
kolicima provezao se pokraj vrata sobe. Vani u hodniku,
fluorescentna svjetla bacala su mutni sjaj na bijeli linoleum
na podu tako da je bilo teško odrediti doba dana, ali
nakratko sam u daljini vidjela staklena vrata, od poda do
stropa, sva u žutom bljesku od plamena poslijepodneva koje
se gasilo.
Dok je mama obavljala papirologiju, liječnik mi je dodao
lizalicu s okusom trešnje koja je iskočila iz tvornice u
Louisiani gdje se aromatizirani šećer hladio u kružićima na
metalnom stolu, a onda se lijepio na bijeli štapić od kartona.
Niti traga osobe u njemu. Hvala, rekla sam. Polizala sam ga
sve do štapića.
Na parkiralištu sam oprezno otvorila vrata i smjestila se
na svoje sjedalo.
Hvala što si me odvela na hitnu, rekla sam.
Pa naravno, rekla je mama, izlazeći unazad s parkirališta.
Jesu svi nalazi u redu?
Svi su u redu, rekla je.
Provukla je prste kroz volan i vozila kao da volanom želi
probiti grudi.
Promet je bio gust na Trećoj ulici. U tijeku je bio neki
prosvjedni marš. Dućani s haljinama u izlogu i vazama od
puhanog stakla krcati ljudi koji su razgledavali.
Preplašila sam te, rekla sam tihim glasićem.
Uzdahnula je. Pružila je ruku prema meni i pogladila me
po kosi. Zbilja si me prestrašila, rekla je.
Oprosti.
Joj, Rose.
Neću to više nikad napraviti, rekla sam.
 Otvorila je prozor i gurnula lakat van, bubnjajući prstima
po vratima.
Rekla si – Ma, nema veze. Ajmo sad lijepo kući.
Što?
Rekla si da se osjećam loše, da sam tako nesretna da me
jedva ima, rekla je.
To sam rekla? upitala sam, premda sam pamtila svaku
riječ tog razgovora kao da smo ga snimali. Kroz otvoreni
prozor svježi je zrak propuhao kroz auto. Bilo je već gotovo
četiri poslijepodne i sunce je sjalo u zlatnim potocima.
Dobro sam, rekla je. Samo to hoću da znaš, mišica. Ne
želim da se tako brineš zbog mene.
To je izgovorila, a onda me pogledala, a oči su joj bile
velike i prozirno vedre, tamnomodre poput pučine oceana u
predvečerje. Ali iz pogleda joj je još izbijala ista ona
čeznutljiva potreba. Molim te, brini se zbog mene, vidjela
sam u tim očima. Glas u neskladu s očima. Znala sam da će,
ako ponovno pojedem nešto što je ona pripravila, poruka biti
ista: u pomoć, nisam sretna, u pomoć – kao poruka u boci
koja se šalje u svakom obroku onome tko će ga jesti, i ja sam
je dobila. Dobila sam poruku.
A sad mi je zadatak bio pretvarati se da je nisam dobila.
U redu, rekla sam.
Upalila je radio. Zajedno smo slušale kviz o riječima koje
imaju više značenja. Nisam se mogla usredotočiti pa sam
samo promatrala kuće i dućane kako promiču na aveniji
Fairfax, svip, svip, na trenutak u vidnom polju i onda ih više
nema.
Kako je samotan osjećaj promatrati neznance koji su izašli
u kupnju na dan koji nije dobar dan. Kao ovaj dan: dan kad
sam se vraćala s hitne nakon što sam imala napadaj i htjela
iščupati usta s lica. Ne pravi dan da promatram ljude u
njihovoj šarenoj odjeći, s njihovom sjajnom kosom, kako sa
smiješkom podižu i pokazuju živopisne pletene džempere.
 Htjela sam ih sve izbrisati. Ali također sam htjela i biti
oni, a nisam ih mogla izbrisati i biti oni u isto vrijeme.
Kod kuće je Joseph bio srdačniji prema meni nego inače i
sat smo vremena šutljivo igrali Čovječe ne ljuti se u
preostalom kvadratu sunca na sagu. Tata je došao i donio mi
jastuk. Mama je otišla prileći. Joseph je pobijedio. Rano sam
otišla na spavanje. Probudila sam se ista.
Drugi dio

Joseph
 13
Moji su se roditelji upoznali na dvorišnoj rasprodaji koju
je priredio tatin cimer s fakulteta. Sve troje bili su na
posljednjoj godini studija na Berkelepu, a tatin cimer Carl
bio je neobično pedantan tip za nekoga tko je jedva zagazio u
dvadesete. Podmazivao je šarke na vratima, iz zabave. Tata
je, po prirodi neuredan, pričao kako je povremeno otvarao
zamrzivač samo da vidi uredno složenu smrznutu hranu, s
vrećicama smrznutog kukuruza naslaganim na kutije tijesta
za pizzu.
Dobro je utjecao na mene, rekao je tata.
Carl je također dvaput godišnje priređivao dvorišnu
rasprodaju, da očisti kućanstvo od otpada. Mama je voljela
dvorišne rasprodaje jer je imala vrlo malo novca, a bila je
ljubiteljica, kako je rekla, nađenih predmeta. Najviše ju je
zanimalo pokućstvo, čak i u ono doba, i tad je već nabavila
nekoliko tronožaca presvučenih baršunom koje je u svojem
stanu rabila kao stolice za goste. Njezina tadašnja cimerica,
tamnozlatokosa Sharlene, bila je strastvena kuharica i često
su priređivale velike večere sa specijalitetima iz cijelog
svijeta, marokanske gozbe i talijanske bankete, za stolom
ukrašenim zavjetnim svijećama pod ljubičastim staklom i
zastarjelim raspucanim zemljopisnim kartama, jer si nijedna
od njih nije mogla priuštiti putovanja. Cimerica je tjednima
smišljala jelovnik, a mama je bila zadužena za sjedenje. Zato
je subote provodila istražujući po San Franciscu, Oaklandu i
Berkeleyu u potrazi za tronošcima, na sajmovima starina i u
svakom otvorenom dvorištu, a baš to jutro, kad je sunce
osvježilo vrtove, zastala je pročeprkati po urednim
gomilicama pred kućicom u podnožju brežuljaka kad ju je
visoki naočiti muškarac, koji je sjedio u vrtnoj ležaljci, upitao
treba li joj pomoć.
 Nemate slučajno neki baršunasti tronožac? Pretraživala je
pogledom travnjak, lagano prelazeći očima preko cipela i
kuhinjskog pribora.
Tronožac, rekao je, kao da razmišlja o tome. Cijeli od
baršuna?
Sa sjedalom od baršuna, rekla je ona.
Zavrtio je glavom. Žao mi je, rekao je.
A imate možda cijeli od baršuna?
Ponovno je zavrtio glavom. Ni blizu, rekao je.
Pognula je bradu i nasmiješila mu se. U ono je doba
nosila raspuštenu kosu, tako da joj je padala do struka, i
kad god sam srela njezine stare prijateljice, uvijek su
govorile da je moja majka izgledala kao sirena s nogama. S
nekom čistoćom puti zbog koje je budila zaštitničke porive.
Tata je volio dobiti zadatak.
Kakav točno baršunasti tronožac? upitao je i ustao sa
stolice.
Nije važno kakav. Otprilike ove visine? Pokazala je rukom
visinu koljena. S baršunastim sjedalom? Bilo koje boje?
S druge strane travnjaka Carl je lijepio cedulje s cijenom
na knjige. Nemamo, doviknuo je. Ali što kažete na pjenjaču,
za pedeset centi?
Mama je pognula glavu. Telefonski stupovi bili su
oblijepljeni plakatima za druge dvorišne rasprodaje u
susjedstvu. Nema veze, hvala, rekla je.
Ili toster? rekao je Carl, uz živahne trgovačke pokrete
rukama.
Mama se nasmijala. Dobar pokušaj, rekla je. Ali ja sam
žena na zadatku.
Tata ju je upitao može li s njom i ona je slegnula
ramenima, na način koji su muškarci u ono doba uglavnom
tumačili kao otvorena vrata ili bar poziv. Slijeganje
ramenima bilo je isto što i da, katkad, posebno kod nježnih,
profinjenih ljepotica poput ove. Utrčao je u kuću, dograbio
mjesne novine s oglasima za sve dvorišne rasprodaje što su
ih na zadnjoj stranici objavili istinski motivirani dvorišni
prodavatelji, i zajedno su pješke obišli cijeli kvart, preko
Shattucka do ulica Elm i Oak, gdje su se travnjaci presijavali
u svim tonovima zelene, žute i boje pijeska. Gdje god su se
zaustavili, mama je šetala oko nagomilanih stvari, a tata bi
se ispričao i skoknuo u kuću gdje bi zamolio vlasnika smije li
se poslužiti telefonom. Važno je, govorio je glasom u kojemu
se osjećala hitnost. Bio bih vam vrlo zahvalan, govorio je. Bio
je šarmantan, visok, i nudio se ako treba pomoći tegliti teške
komade u dvorište, pa su mu svi vlasnici dopuštali da
telefonira i on je redom iz svake kuće nazivao Carla s
uputama. Molim te, šaptao je. Moraš nekoga poslati u
trgovinu s tkaninama da kupi komad baršuna. Slušalicu je
skrivao iza svijenog dlana. Žestoko sikćući, obećao je Carlu
da će on, tata, odmah početi čistiti svoje udžbenike i cipele iz
dnevne sobe samo ako on, Carl, strgne vunenu presvlaku s
jedinog tronošca koji su posjedovali. To je ionako moj
tronožac, rekao je tata i ushodao se gore-dolje po kući,
trudeći se da bude dovoljno daleko od ulaznih vrata i prodaje
u dvorištu kako ga ona ne bi čula dok otvara i zatvara ladice
staroga hrastova noćnog ormarića.
Cijelu ću godinu pospremati svoje stvari u stanu, rekao je
tata Carlu.
Carlova djevojka, koja je voljela šale i nestašluke svih
vrsta, odjurila je do najbliže trgovine s tkaninama, kupila
najjeftiniji bljedoljubičasti baršun, izgazila ga nogama i iz
njega izrezala četvrtasti komad. Tata je zabavljao mamu
obilaskom rasprodaja koliko god je dugo mogao, a onda su
otišli na ručak u restorančić na aveniji Durant gdje su
razgovarali o studiju i praznini koja je zjapila poslije faksa, a
on je pazio što govori i nije je ispitivao ni o čemu drugome.
Kad su podijelili kolač od čokolade s tučenim vrhnjem,
uzdahnula je. Oči su joj sjale. Morala bih ići, rekla je.
Naravno, rekao je on. Idemo. Uzeo joj je torbu u kojoj je bilo
nekoliko novih knjiga i ploča. Možda na povratku možemo
još jedanput provjeriti ima li što kod mene, predložio je,
najležernije što je mogao. Tko zna, rekao je, katkad netko
zamijeni robu umjesto da plati novcem.
A ionako moramo doći do tvojeg auta, rekao je.
Pustio ju je da hoda ispred njega pločnikom, a Carl i
njegova djevojka su, umorno ispruženi na ležaljkama, brojili
novac i odlučivali hoće li spustiti cijene preostaloj robi, kad
ga je mama ugledala. Potrčala je i pljesnula rukama od
veselja spazivši niski drveni tronožac prekriven onim
izlizanim ružičastim baršunom koji se svijao ispod sjedala,
uredno pričvršćen za donju stranu. Stajao je sa strane, uz
hrpu pljesnivih knjiga i rasparenog pribora za jelo.
Možeš to vjerovati? rekla je. Paul! Vidi ovo!
Podigla je tronožac u vis, prelazeći prstima po baršunu.
Tata joj je pritrčao. Šališ se! rekao je Carlu. Netko je ovo
zamijenio za nešto?
Za toster, rekao je Carl napadno. Sad nam treba novi
toster.
Tata je kimnuo. Odmah ću nam kupiti novi toster, rekao
je.
Zvuči mi kao dobar plan, rekao je Carl i zažmirio. Mislio
sam da bi tebe ovo moglo zanimati, rekao je mami.
Njoj su se obrazi zarumenjeli. Jako me zanima, rekla je.
Sjela je na tronožac i prekrižila noge i rekla da joj se sviđa
kako se sjedi na njemu, jako joj se sviđa. Ružičast je kao
ruža, rekla je, a Carlovoj se djevojci ozarilo lice. Na cedulji je
pisalo sedam dolara, i mama je posegnula u torbicu i platila,
što joj je tata dopustio, onda je odvukla tronožac u svoj auto,
pri čemu joj je pomogao, i dogovorili su sastanak sutra
navečer. To je teklo tako prirodno kao da se već mjesecima
viđaju. Pozovi je na sastanak, stajalo je na njegovu
najnovijem popisu stvari koje mora obaviti, s zadovoljnom
kvačicom kraj toga kao znak da je i to obavljeno. Na
vjenčanju je Carl, kum, ispričao cijelu priču podižući čašu
šampanjca na zdravicu, priču koju tata nikad nije ispričao
mami. Uzvanici su se grohotom smijali. Svjetlo je zasjeklo u
zlato šampanjca poput koplja. Mama je nosila vjenčanicu
koja je na fotografijama izgledala tanja no što je zbilja bila pa
je na svakoj slici djelovala pomalo sablasno, kao duh koji bi
svaki čas mogao prolepršati potpuno gol. Bilo je to
umjetničko djelo, ta haljina, jer je plesala na samom rubu
između vrlo opipljivoga i vrlo neopipljivoga, i jedva se vidjela
razlika između njezine puti i haljine. Na fotografiji zdravice,
na kojoj stoji kraj tate koji je sav opipljiv, u crnom odijelu s
čvrstim ramenima, oči joj plamte.
Počela sam je ispitivati o vjenčanju jedno poslijepodne
kad mi je bilo jedanaest godina i kad sam pokušala otkriti
kako je uopće došlo do toga da se dvoje tako različitih ljudi
vjenča, i ona je skinula fotoalbum s police i otvorila nam ga
na koljenima. Neko se vrijeme zadržala na stranici s
fotografijom Carla kako podiže čašu šampanjca,
poluotvorenih usta, uhvaćen u trenutku dok nazdravlja.
Prstima je prešla preko prošivenog ruba na kapici njegovih
cipela i ispričala mi tu priču, a dok je pričala, razabrala sam
dvije usporedne niti koje postoje u toj pripovijesti:
strahopoštovanje, zato što je jedan muškarac tako mnogo
učinio za nju u samo nekoliko sati, i zato što je to tako
sposoban muškarac koji je sve to uspio obaviti, čak i zato što
je postao uredniji zbog svog obećanja Carlu, nešto na čemu
je zahvaljivala Carlu kad god ga je srela, objašnjavajući mu
kako tata svaki dan odlaže svoju torbu za spise u garderobu i
skida cipele i vješa jaknu – sve to, ali i neka klizava
nelagodna spoznaja da to ipak nije bio prst sudbine. Mislila
sam, rekla mi je, da znakovi pokazuju na njega. Ali pokazalo
se da je on osobno napravio znakove! rekla je i bocnula
fotografiju vrškom prsta.
 Jesi se naljutila? upitala sam.
Pa upravo smo se vjenčali! rekla je.
Okrenula je stranicu. Gledali smo ljude kako plešu; ljude
koje sam poznavala, samo mlađe.
Ali, jesi li vjerovala znakovima? upitala sam je.
Zatresla je glavom, ali ne kao da niječe. Nego kao da trese
glavom da pročisti misli. Nastavila je okretati stranice, papir
crn poput mraka s tankim, prozirnim trokutićima koji su
držali slike na mjestu, i pokazivala mi rođake koje nikad
nisam upoznala, tatinog tatu koji je umro prije nego što sam
se rodila kako drži ubrus pred licem kao kauboj. Vani se
mračilo, a bjelkasta paučinasta haljina osvjetljivala nam je
stranice. Gledala sam ljude koje mi je pokazivala i
odgovarala joj mumljanjem kao da pratim što mi govori, ali u
mislima sam još bila na prethodnim stranicama. Majka je
uvijek tražila znakove. Netko bi bio drzak prema njoj u
samoposluživanju, a ona je to shvaćala kao znak da mora
biti ljubaznija s nepoznatim ljudima. Joseph bi joj se
neočekivano nasmiješio, a ona je vrtjela film unatrag da vidi
kakvim je ponašanjem to zaslužila. Jednom smo došli kući i
našli puža na pragu, a ona je rekla kako je to znak da uspori
i prošetala se ulicom sporo kao da hoda u pogrebnoj povorci,
izjavivši kako je očekuje nešto dobro, samo ako se ne bude
žurila. Vratila se živahna lica kao i uvijek. Hvala ti, pužiću
mužiću, zacvrkutala je, podigla puža i premjestila ga u
hladovinu u sjeni jasmina. Uvijek je tražila neočekivane
upute i na toj dvorišnoj rasprodaji svijet joj je dao točno ono
što je tražila, a ima li boljeg znamena od toga? I zato mora da
ju je bolno pogodilo kad je na dan vjenčanja saznala kako je
ona najmoćnija ruka u svemu tome zapravo bila ruka koju je
u tom trenu držala.
Okrenuli smo posljednjih nekoliko stranica albuma.
Baka, u vrećastoj haljini s uzorkom ivančica. Mamina sestra
Cindy u trapericama. Neki tatini stričevi rumenih obraza.
 I ti si tu, rekla je mama.
Nisam, rekla sam.
Jesi, rekla je mama. Ti i Joe. U zraku. Vaš početak, rekla
je. Poljubila me u tjeme.
Na posljednjoj stranici, kao da podcrta ono što je rekla,
poljubac: tata i mama, privijeni jedno uz drugo dok slojevi
sablasne haljine lepršaju oko njega. Jedno smo vrijeme
gledale sliku.
Imaš još taj tronožac? upitala sam.
Iskrale smo se u garažu i upalile svjetlo. U hladnoj
prostoriji sa starim kamenim podom i prozorom kroz koji je
fijukao vjetar, mama i ja prekopale smo gomile stvari,
odlažući kutije i sanduke sa strane. Nakon nekih pola sata,
našla sam ga, uguranoga između grablji i snopa metli:
moljcima izjedeno sjedalo od baršuna boje breskve,
izblijedjelo od sunca, rastegnuto preko sjajne smeđe stoličice
od pletenog pruća. Gledaj! rekla sam i prešla rukom po
sjedalu. Mama ga je, do koljena u hrpi dječjih igračaka,
pogledala onako kako se gleda osoba koju dugo niste vidjeli,
a vaš je posljednji susret bio izrazito kompliciran. Mogu
izraditi bolji, rekla je, kao da dvoji. Potapšala sam sjedalo.
Ovaj, rekla sam. Baršun je bio mekan. Preskačući gomile
stvari, odnijela sam ga u svoju sobu. Pokućstvo.
 14
Ima godina nabijenih značenjem. Jedna takva bila mi je
deveta godina. Druga kad mi je bilo dvanaest. Treća u
sedamnaestoj. Moj brat crtao je grafikone da sekvence
pretvori u oblike; ja sam te godine vidjela kao zasebnu
trojku, ali nisam je htjela iscrtati na sićušnim kvadratićima
papira. Nisam znala kako bih nazvala taj grafikon, kako bi
se zvale osi x i y. Umjesto toga, godine su nanizane u mojem
umu kao šifra za lokot koji možda zatvara kakav ormarić.
Složeni mehanizam opire se otvaranju, ali kad su sva tri
broja na mjestu, poređana pravim redom uz utore, nešto u
bravici klikne i popušta.

U filmovima se izvanbračna veza nagoviješta

špijuniranjem po motelskim sobama ili tragovima ruža na
bijelom ovratniku. Bilo mi je dvanaest godina kad sam
jednog prohladnog predvečerja u veljači sjela s obitelji za
večeru, imali smo goveđu pečenku i krumpir, i u prvom
zalogaju tako su me zapljusnuli osjećaji krivnje i
zaljubljenosti da sam istog časa znala da je upoznala nekoga.
Nadirali su kao u valovima, u mesu, vrhnju i zelenim
komadićima pomno usitnjenog vlasca. Oh! rekla sam.
Iskapila sam punu čašu vode. Ah! ispustio je otac uzdah za
kraj dana. Goveđa pečenka, promrmljao je i potapšao se po
remenu. Moje omiljeno jelo. Ustala sam potražiti neki
tvornički kečap da mi pomogne jesti, dok je Joseph listao
stranice svoje knjige, a mama si je natočila čašu vina. Ti
fino? rekla je. Bacila sam pogled na nju. Sve se slagalo: u
posljednje vrijeme izgledala je bolje, pomnije se i nekako
veselije odijevala, nosila šarene vrpce na repu u kosi,
narukvice na obje ruke. I općenito je sve bilo u nekome
novom zamahu: Joseph je poslao prijavnice za fakultete i
nadao se da će se iseliti iz kuće i useliti u studentski dom na
Caltechu, u sobu koju je mislio dijeliti s Georgeom. Mama je
često govorila kako će joj nedostajati, ali on na to zapravo
nije reagirao, a kad god je stigao bilo kakav paket u kutiji,
običan ili od bake, Joseph bi ispraznio kutiju i odmah je
odvukao u svoju sobu da u nju sprema stvari. Već se napola
spakirao, nekoliko mjeseci unaprijed. Da su mu dopustili,
večerao bi u svojoj sobi, ali otac je odlučno zahtijevao da se
za večerom svi okupimo oko stola.
Čitao sam jedno istraživanje, rekao je tata i raširio ubrus
u krilu. Obitelji koje zajedno večeraju su sretnije, rekao je.
Mislim da te obitelji i razgovaraju, rekla sam.
Iza nas, mama se, stavljajući žlicom povrće u zdjelu,
nasmijala.
To je bilo točno: naše su večere, uvijek za stolom,
uokvirene kuhinjskim zavjesama s cvjetnim uzorkom i
parom što se diže iz zdjela i lonaca, u ono doba gotovo uvijek
protjecale bez riječi, osim ako nas mama nije odlučila
iscrpno izvijestiti o tome što ima novo i o čemu se trača u
stolariji. Tata nije mnogo pričao o poslu: posao ostavljam na
poslu! ponavljao je kao mantru. Naravno, odmah poslije
večere odlagao je svoj tanjur u perilicu i odlazio u spavaću
sobu telefonirati te često radio do deset ili jedanaest, ako mu
ne bih lagano kucnula na vrata da mu spomenem naslov TV
serije koja upravo počinje, kao što ribič baca mamac tuni
koja se opire. Čak i kad mi je bilo samo deset godina, ako
sam mu došapnula naslov koji ga je dovoljno privlačio, mogla
sam ga nagovoriti da odloži snopove papira i dođe gledati
televiziju. A ako sam bila dovoljno tiha, nije me slao u
krevet. Tako smo se udružili u tajnom sporazumu: dok god
nisam previše isticala činjenicu da sam dijete, ni on se neće
isticati kao roditelj, i tako smo se taj jedan sat oboje odmarali
od svojih uloga.
Volio je samo liječničke serije. One s odvjetnicima su mu
išle na živce i postajao je razdražljiv.
U jednom razdoblju adolescencije, Josephu se svidjelo
večerati i pritom čitati pa je uglavnom sa sobom za stol
donosio knjigu koju je držao otvorenu na koljenima i listao
između zalogaja. Najčešće udžbenik, katkad krimić. Roditelji
su odustali od pokušaja da ga spriječe jer je, kad su mu
jedanput uspjeli iščupati knjigu iz ruke, tako napadno zurio
u prazno da smo mu svi ostali poželjeli navući vreću na
glavu. Ako nije imao knjigu, znala sam ispred njega staviti
kutiju s pahuljicama okrenutu bočno prema njemu da mu
nečim zaokupim vid, a on je pogledom prelazio po riječima i
hvatao se za njih kao da mu oči nisu u stanju ništa do lutati
i plutati ako ih brojke i slova ne usidre ponovno u našem
svijetu. Do sedamnaeste godine vjerojatno je napamet naučio
količine vitamina u svim zobenim pahuljicama s grožđicama,
i da sam ga pitala koliko posto nijacina sadržava obrok od
sto grama Cheeriosa, ne bih se uopće začudila da mi je
ispalio točne brojeve, precizno kao da se radi o njegovoj
vlastitoj visini i težini.
Te večeri grbio se valjda već dvadeseti put nad knjižicom s
općim informacijama o Caltechu i njihovu kampusu. Nije
čitao katalog predmeta, nego ga je očito mnogo više zanimao
studentski dom. Mama si je ponovno nalila vino u čašu.
Uhvatila je moj pogled i namignula mi.
Nisam govorila za stolom jer sam bila previše zauzeta
preživljavanjem. Nakon incidenta na hitnoj, nisam više
nikome htjela otkrivati što osjećam dok jedem. Ako kreneš
nekom objašnjavati i ispadneš totalna luđakinja, povučeš se
u ilegalu. Želi li dijete pokazati da ga nešto boli, mora nešto
izvesti pred roditeljima u pokušaju da se izrazi, i nadala sam
se da ću se plačem i očajničkim, bezumnim, užasnim
trganjem usta uspjeti izraziti i da će me shvatiti. Je li bilo što
od toga shvaćeno? Ma kakvi.
S osam godina bila sam srdačna i otvorena; s dvanaest
nemirna i zaokupljena mislima. Obavljala sam sve što se od
mene tražilo u školi i loptala se kad sam mogla. Moja usta –
uvijek tako aktivna i budna – sad su mogla više-manje
precizno odrediti četrdeset od pedeset država u povrću ili
mesu koje sam jela. Počela sam se baviti time da otkrivam
one udaljenije elemente na tanjuru i dok sam sjedila za
večerom i žvakala, zamišljala sam u sebi kartu Sjedinjenih
Država i po njoj sam pratila nijanse u listiću peršina, kriški
naranče ili pečenom krumpiru sve do Floride, Kalifornije i
Kansasa, tim redom. Katkad sam mogla suziti podrijetlo jaja
na županiju. Sve vrijeme slušajući mamu kako priča o
stolariji, ili istresajući kečap iz boce udarcima po dnu. Bila
mi je je to zgodna zabava jer mi je, budući da je zahtijevala
da joj se bar donekle posvetim, odvlačila pozornost od onih
mnogo glasnijih i znatno težih utjecaja, raspoloženja osobe
koja je pripravila hranu, što je prevladavalo nad svime.
Mogla sam napola pratiti razgovor dok sam rezala meso, a
ostalo vrijeme vozila sam se kamionskim rutama
autoputovima Amerike, s prikolicama punima žutog luka.
Kad sam išla s mamom u samoposluživanje, provjeravala
sam točnost svojih odgovora i do dvanaeste godine znala sam
razlikovati krišku naranče iz Kalifornije od kriške naranče iz
Floride za manje od pet sekundi, jer je kalifornijska bila
zaobljenijeg okusa, zbog pustinjskog tla i bistre, kiselkaste
vode razvedenih kanala za navodnjavanje. Sve me je to
prilično zaokupljalo. Nisam imala bogzna što pridonijeti
razgovoru.
Ali moja je mama voljela pričati i pričala je. Kad je sjela,
obično bi otpila nekoliko gutljaja vina da se zagrije, a mi
ostali bismo se nagnuli naprijed dok je ona ispunjavala
prostor. Bili smo joj zahvalni za razonodu. Mogli smo je
slušati s pola uha ili pozorno, dok je ona lagano spustila
ruku na svijeni vrat vinske boce. Pričala nam je sve o
stolarskoj zadrugi za koju ne samo da nije izgubila
zanimanje, nego ga je čak proširila; njezina je vještina
znatno uznapredovala u četiri godine i pričala nam je o
izradbi ormara, falcanju, različitim zamkama i
zadovoljstvima što ih donosi piljenje stolnom pilom. O
razlikama u strukturi između cedra i smreke. O utorima,
policama, dovracima. Pričala nam je o ostalim stolarima i
iznosila svoje mišljenje o svakome od njih i upravo sam tako,
dok sam očajnički istraživala suptilne signale u goveđoj
pečenki, pokušavajući utvrditi je li meso iz središnje
Kalifornije ili južnog Oregona, naletjela na izvor njezine
avanture.
Bobbie, rekla je mama, nikad ne obavi svoj dio čišćenja.
Amber je, procijedila je, sjajna majstorica, ali nema viziju.
Larry! rekla je, a glas joj se izvio u zavijutku, Larry nam je
dao novi skupni zadatak:
Pisaći stolovi, promrmljala je, kao da govori o ružama.
Napola sam je slušala, kao i uvijek i pilila još jedan
komadić govedine, još tople i pune teka i uzbibane od
osjećaja, govedine iz Oregona, zaključila sam, organski
uzgojene, kad se taj zavijutak u njezinu glasu poklopio s
onim u mojim ustima. Larry, govorila mi je goveđa pečenka.
Larry. Žvakala sam i žvakala.
Tko je Larry? upitala sam i otpila gutljaj vode.
Joseph je okrenuo stranicu knjižice. Tata je uredno
zasijecao u krumpir.
Larry? rekla je mama i zagledala se u mene širom
otvorenih očiju.
Larry, rekla sam. Je li on stalno zaposlen?
On je predsjednik zadruge, rekla je, promeškoljivši se na
stolici, i nikome tko iole zna slušati ne bi promaknuo prizvuk
ponosa u njezinu glasu.
Aha, rekla sam. Predsjednik. Ispljunula sam masni
komadić u ubrus.
Kakvo je meso?
 Fino, rekla sam. Iz Oregona?
Mislim da je, rekla je. Vidjela si na ambalaži?
Ne, rekla sam.
Svi smo glasovali za predsjednika, rekla je, podižući niz
narukvica uz ruku. Rekla je to kao djevojka koja ima
simpatiju i ubacuje pojedinosti u razgovor kako bi još mogla
razgovarati o njemu, a da to ne bude previše upadljivo. Nije
čudo što je ostala u stolariji. Joseph je otpio veliki gutljaj
soka. Tata je pomazao tanjur mekom unutrašnjosti peciva.
Do tada sam već prožvakala dovoljno mesa da se izvučem pa
sam ustala i otišla u smočnicu gdje sam našla napola praznu
kutiju ustajalog čipsa.
Smijem? upitala sam i stavila zakrivljeni krumpirić u
usta.
Mama se zavalila u stolici. Tinejdžeri, rekla je.
Nakon nekoliko minuta, tata je odnio svoj tanjur i
povukao se. Joseph se vratio u svoju sobu gdje je radio na
zadaći o elektromagnetizmu. Mama je prešla spužvom preko
radnih površina. Kad sam odnijela sve posuđe sa stola,
zamotala sam ostatak goveđe pečenke u prozirnu foliju i
stavila ga u hladnjak za sutrašnje sendviče od preljuba.
Moram samo skoknuti van nešto obaviti, rekla je mama,
dok je perilica suđa zaklopotala i počela ciklus pranja. Rekla
je to nikom određenom, u zrak, kao slučajno: tata i Joseph
več su odavno otišli iz kuhinje, ali ja sam upravo završila s
čišćenjem i stajala sam na vratima, i riječi su zapale mene.
Nešto sitno i krhko probušilo mi se u grlu. Kamo ideš? rekla
sam. Idem samo po materijale za pisaći stol na kojemu
radim, rekla je i poljubila me u obraz. Mogu s tobom? upitala
sam. Sori, Ružice. Moraš pisati zadaću. Vidimo se za sat-dva!
i odlepršala je kroz vrata.
 15
I dalje smo redovito primali pakete s različitim
kućanskim priborom od bake koja se polako poštom
rješavala svojeg života u državi Washington. Sad su stizali
sve češće, gotovo svaki drugi tjedan, a u posljednjem mi je
poslala napola potrošen sapun. Nisam ga htjela do kraja
potrošiti pa sam ga stavila u ladicu.
Počela je dobro – one dvobojne krpe za posuđe, starinski
stakleni pritiskivači za papir, čak i plišani medvjedić – ali s
vremenom kao da ju je sve više obuzimala gorčina pa su i
stvari koje je slala postajale sve gore dok na kraju nismo
otvarali kutije u kojima bi bila vrećica baterija, par srebrnih
klipsi bez naušnica, laminirani popis za kupnju, samo
napola obavljen, od kojeg se otac bolno trgnuo. Kutija koja je
upravo stigla stajala je u dnevnoj sobi, odmah uz kamin od
crvene opeke. Prije nekoliko godina, pitala sam mamu zašto
nam baka nikad ne dolazi u posjet. Mama je pognula glavu
razmišljajući dok je škaricama prolazila kroz usku sredinu
ljepljive vrpce na smeđoj kutiji.
Baka ne voli putovati, rekla je.
Pa zašto onda mi ne idemo k njoj? upitala sam i rastvorila
poklopac.
Baka ne voli goste, rekla je mama.
Upitno sam pisnula i mama je lagano prešla prstom preko
oštrice škara.
Tvoja baka, uzdahnula je, odrasla je sa sedmero braće i
sestara. I zato je, kad se odselila u vlastitu kuću, željela mir i
tišinu.
Kako to misliš? upitala sam.
Odložila je škare i primaknula mi se. Uhvatila me za ruku
i podigla je. Gle, kako imaš lijepe noktiće, rekla je.
Jesi ti bila mirna i tiha? rekla sam.
 Položila je ruku preko moje.
Trudila sam se, rekla je. Govorila mi je da sam smetlarski
kamion kad sam previše toga tražila.
Spustila je obraz na naše preklopljene ruke i sklopila oči.
Nosila je novo sjenilo, nježno ružičasto i, dok je tako ležala,
izgledala je kao cvijet. Kako sam je htjela zaštititi, njezine
krhke kapke posute sjajilom. Blago sam joj položila ruku na
kosu.
To nije lijepo, rekla sam.
Kapci su joj zatreperili. Nakon nekoliko sekundi, ustala je
i ponovno zatvorila kutiju. Nije ni pogledala unutra. Evo ti
sve ovo, mišiću, rekla je. Oprosti, htjela sam reći Rose. Uzmi
što god želiš.
Te večeri kad je morala izaći nešto obaviti, zabavila sam
se s novom kutijom. U ovoj pošiljci dobili smo načeti blok
samoljepljivih papirića, knjigu o povijesti Oregona s
poderanim omotom i vrećicu krekera. Pojela sam nekoliko.
Ustajali. Iz Kentuckyja. Uzela sam papiriće za svoju sobu, a
ostatak stavila u garažu, kraj ostalih bakinih pošiljaka,
zaguravši sve na policu uz staklenku džema obraslog
plijesni, koji mama nije htjela staviti u hladnjak. Smeđa
kutija bila je u dobrom stanju pa sam je odvukla kroz
hodnik pred Josephova vrata. Nova kutija, rekla sam dok
sam mu kucala na vrata. Za nekoliko minuta, kad sam
ponovno prošla onuda, kutija je već bila usisana u njegovu
sobu.
I dalje me mučila goveđa pečenka pa sam nazvala Elizu
Greenhouse, moju vjernu prijateljicu s pauze za ručak sa
šiškama ravnim kao da su ih odrezali britvom, da se
raspitam o zadači iz povijesti. Dok je zvonilo na drugoj
strani, čupkala sam rese na bloku koji je stajao kraj telefona,
a kad se javila, čula sam ciku i vrisku u pozadini. Oprosti,
rekla je smijući se. Moja mlađa sestra se škaklja s tatom,
rekla je.
 Ozbiljno? rekla sam.
Dosta! viknula je kraj slušalice i pljesnula nekoga.
Malo smo razgovarale o školi dok sam ja otkidala rese s
papira, a kad sam spustila slušalicu, moja mi se kuća učinila
posebno golemom. Temelji postavljeni i slegnuti. Sve stvari
oprane i spremljene na svoja mjesta. Stala sam iznad kante
za otpatke i pustila da mi poderani komadići papira iscure iz
šake. To je trajalo četiri minute. Palo mi je na pamet da
telefoniram Georgeu samo da ga pozdravim, ali nisam bila
sigurna što bih mu nakon pozdrava mogla reći, pa sam otišla
od telefona i ušla u sobu s televizorom. Otac je sjedio na
kauču, čitao neki članak u novinama i migoljio nožnim
prstima. Tako je često migoljio prstima da nam je bilo kao da
imamo kućnog ljubimca.
Što gledaš? pitala sam.
Ništa, rekao je. Skinuo je s police knjigu saldakonti
ukoričenu u crvenu kožu i otvorio redove i stupce brojeva.

Onaj jedan put kad se uzbudio oko mojih crteža

nogometne lopte, otac je pokazao više gorljivosti oko očinstva
nego što sam vidjela bilo kad prije ili poslije. Tad sam
razaznala majušnu sebe u njegovim očima, kako
nastanjujem njegovu zjenicu, sjedim kraj njega na finalu
Svjetskog kupa u Brazilu i pijem pivo. Ali kad sam loptama
docrtala lica, mala ja u njegovim se očima ugasila, kao kad
se zacrni televizor.
Ali Rose, rekao je i podignuo novi crtež lopte s
trepavicama, zašto?
Pivo je ogavno, rekla sam i izašla iz sobe.
Ipak, bez obzira na manjak sposobnosti u području
očinstva, moj otac bio je vrlo pristojan i dobar čovjek. Radio
je u pravnoj tvrtki koja se bavila srednje bogatima pa nije
morao uništavati male ljude, a knjige s računima je temeljito
proučavao jer je htio svoj dio posla obaviti korektno i dobro.
Solidno je zarađivao, ali nije to drugima stavljao na nos.
Odgojila ga je, u srcu Chicaga, majka Židovka iz Litve koja je
pak odrasla u siromaštvu i često je tumačila kako iz jednog
pileta izvući sve što se može, i zato je on, čim bi mu u
restoranu poslužili jelo, smjesta porciju razrezao na pola i
zatražio da mu je pripreme za van. Porcije su ionako
prevelike, gunđao je i tapkao se po struku. Hranu je dijelio
drugima samo ako je bila glatko i uredno izrezana, jer je
vjerovao da bi beskućnike samo još gore ponizilo da jedu
hranu s neravnim tragovima zagriza na rubovima – kao da
su psi, rekao je, ili bakterije. Dostojanstvo, rekao je
premještajući polovicu svoje porcije lazanja u kutiju, nije
sitnica.
Na izlasku iz restorana cijelu bi kutiju, zajedno s
plastičnim nožem i vilicom, dao muškarcu ili ženi koji su
sjedili pod vojničkom dekom na uglu bulevara Wilshire ili La
Brea. Evo, rekao bi. Samo bez blagoslova, molim. To sam
vidjela nebrojeno puta. Htio je da majka nosi lijepe haljine i
kupuje nakit koji si želi kupiti da bi sve to mogao skidati s
nje. Htio ju je odijevati i razodijevati. Najtočniji opis bio bi da
je moj otac bio razmjerno fokusiran, pametan i u srži
jednostavan čovjek koji je završio u istom kučanstvu s troje
iznimno složenih ljudi: s ženom tako osamljenom da ju je to
boljelo kao živa rana, sinom čiji je pogled izazivao takvu
nelagodu da su mu oni oko njega gurali kutije pahuljica pred
oči da ga izbjegnu, i kćeri koja nije mogla pojesti ni
najobičniju školsku užinu a da poslije ne mora petnaest
minuta šetati kako bi se oporavila. Tko su ti ljudi?
Suosjećala sam s tatom, katkad, dok smo zajedno gledali TV
serije i odjednom bih shvatila kako on možda čezne za onim
jednostavnim, bezazlenim životom iz reklama, i kako je on,
više od svih nas, imao priliku ostvariti taj život.
Jedina njegova neočekivana strana – osim toga što je
odabrao našu majku, koja mu zbilja ni po čemu nije
odgovarala – bila je njegova nevjerojatna averzija prema
bolnicama. Više od averzije: mrzio ih je iz dna duše. Kad je
vozio kroz dio grada s bolnicom, išao je duljim putem, kroz
krivudave i nedjelotvorne postrane ulice samo da ne prođe
pokraj nje.
Poznata je bila priča kako, kad smo se Joe i ja rodili, tata
nije nogom stupio ni u bolničko predvorje. Mama se s
mukom izvukla iz auta i prijavila u Cedars-Sinai, lijepu
bolnicu s mnogo novca, dvadeset ili trideset ulica od naše
kuće. Kad je parkirao auto, tata je pronašao rodilište,
telefonirao, otkrio broj mamine sobe i zamolio užurbanu
sestru da mu kaže gdje je točno mamin prozor. Kad mu
sestra nije htjela reći, nazivao ju je svaku minutu bez
prestanka, dok mu se nije izderala u slušalicu: Južna
strana! Osmi kat! Treći prozor s lijeva! A sad me prestanite
zajebavati! Nakon čega je on iste sekunde nazvao cvjećarnicu
i naručio prekrasan buket tulipana i ruža za sestru, buket
koji je stigao daleko prije Josepha.
Ista ona odlučnost i sposobnost koje su mu omogućile da,
tako reći ni iz čega, stvori tronožac po narudžbi, dovele su ga
pod pravi prozor gdje je satima čekao i gledao u vis, ali ovog
puta su ograničenja bila ozbiljnija. Dok je mama satima
gurala i napinjala se u trudovima u rađaonici, a njezina je
najbolja prijateljica Sharlene bodrila, tata je čekao vani na
pločniku. Ondje je proveo osam sati, koliko je trajalo dok se
Joseph rodio, i šest za mene, koračajući gore-dolje. Čavrljao
je s prolaznicima. Skakutao je udarajući petom u petu.
Navodno je, za moje rođenje, donio sanduk i sjedio na njemu
satima čitajući krimić dok mu čuvar parkirališta nije rekao
da se makne.
Mama je pričala tu priču, iako je tati bilo neugodno.
Pričala ju je prilično često. Kad je rodila Josepha, rekla je,
bila je u rađaonici cijeli dan; kad je napokon rodila, odvukla
se do prozora u poderanoj bolničkoj spavaćici i podigla u vis
novorođenče koje je vrištalo. Tata je bio tek sitna prilika na
pločniku, ali odmah ju je vidio, a kad je spazio lopticu u
plavoj dekici, stao je skakati, mahati i podvikivati. Moj sin,
moj sin! dovikivao je svim automobilima koji su prolazili.
Mami je krv kapala na pod. Tata je pripalio cigaru, a ostale
podijelio prolaznicima.
 16
Kad sam završila razgovor s Elizom i kad je mama otišla
obaviti što treba, smjestila sam se na drugom kraju kauča
ispred televizora. Otac je držao onu bilježnicu s crvenim
kožnatim koricama na krilu i upisivao je brojke u nove
kolone. Televizoru je bio prigušen ton. Neko sam vrijeme
samo sjedila i gledala ga.
Da? rekao je nakon nekoliko minuta. Nešto trebaš?
Ne, rekla sam.
Imao je vrlo upadljivo čelo, moj otac: izduženo s malim
nagibom kod ruba kose koje mu je davalo neki službeni
izgled. Kosa – gusta, crna, prošarana sjedinama – čvrsto se
držala vrha čela u jasnome i samouvjerenom luku. Izgledao
je poput direktora korporacije.
Jučer navečer George je bio kod nas na večeri i počeo je
tatu ispitivati o tome kako mu je bilo u srednjoj školi. Bilo mi
je već smiješno da je moj otac uopće išao u srednju školu, a
još da hoće o tome razgovarati? Da ne vjeruješ. Nekako, kad
je George bio tu i ležerno postavljao pitanja, čvrsto zatvorena
kutija tatinstva otvarala se pogledu. Igrao sam glavnu ulogu
u školskoj predstavi, rekao je tata i otpio malo vode. Ispala
mi je vilica na pod. Kako? Pa nego što, rekao je tata. Svi su
sudjelovali, rekao je. Mjuzikl? pitao je George. Naravno,
rekao je tata. Čak se i mama nasmijala. Tata je imao puna
usta batate. Koji mjuzikl? upitala sam ja i svi smo čekali dok
je prošao kroz cijeli postupak žvakanja, gutanja i otiranja
usta ubrusom, da bi završio s novom riječi, „Brigadoon”.
Tko je on zapravo? Te večeri, romanca u goveđoj pečenki
potpuno ga je isključivala, čak i dok ju je jeo, zalogaj po
zalogaj, i možda je zbog toga djelovao malko pristupačnije no
inače. Nagnula sam se prema njemu sa svojeg kraja kauča.
Da? rekao je. Rose?
 Bok, rekla sam.
Odložio je olovku.
Ne moraš pisati zadaću?
Moram.
Podigao je obrvu. I zašto je onda ne pišeš?
Mogu donijeti bilježnicu ovamo?
Nakašljao se malo iza dlana. Ako budeš tiha, rekao je.
Otrčala sam po svoju bilježnicu i udžbenik. Dok je on
razrađivao pojedinosti svojeg rasporeda i proračuna, ja sam
na svojoj strani kauča pisala zadaću iz povijesti Kalifornije,
revno odgovarajući na pitanja ispod poglavlja prije nego što
bih ga pročitala. Bilo je lako naći rečenice na koje se odnosilo
pitanje i upisivala sam odgovarajuće dijelove kao marljivi
laboratorijski štakorčić, samo povremeno pogledavajući na
ekran gdje su se glumci svađali bez tona, s očima punim
razumijevanja. Radili smo zajedno bez riječi. Dok je on tu
sjedio i lagano upisivao brojeve tankom kemijskom olovkom,
kao da sam zadaću napisala dvaput brže nego obično.
Tata? rekla sam, podignuvši pogled nakon što sam
upisala pet razloga zašto je zlatna groznica pokrenula
gospodarski razvoj u Kaliforniji.
Da?
Gdje je mama?
Otišla je obaviti neke sitnice.
Kad se vraća?
Brzo, rekao je. Valjda do deset, najkasnije.
Tata? rekla sam.
Ponovno je podignuo obrve. Da, Rose?
Nema veze, rekla sam. Ništa.
Nastavio je raditi. Ja sam završila zadaću i prešla na
sljedeće poglavlje jer naš profesor nije bio pristaša promjena
pa nam je svaki tjedan zadavao iste zadatke. Sat je
otkucavao.
Nakon nekog vremena, ponovo sam podignula pogled.
Otac je, preko puta, upisao mnogo novih urednih redova
brojki u crvenu bilježnicu. Izgleda da je i njemu posao išao
brže nego obično.
Mogu li te nešto pitati? rekla sam.
Nije dizao oči sa stranice, udubljen u dno posljednjeg
stupca. Onda je odložio olovku.
Pitaj koliko ti srce želi, rekao je.
Kauč je zaškripao kad se promeškoljio. Vrata kao da su se
širom otvorila. Nisam pamtila kad sam posljednji put sjedila
preko puta ocu, samo on i ja. Zapravo pojma nisam imala što
bih ga pitala pa sam zato izlanula prvo što mi je palo na
pamet.
Jesi li kad znao nešto? rekla sam.
Kako, molim?
Udahnula sam. Oprosti, rekla sam. Hoću reći, jesi li kad
znao nešto što nisi trebao znati? upitala sam.
Nagnuo je glavu. Kako to misliš?
Ono – jesi kad prošao hodnikom i slučajno čuo tajnu?
Razmislio je na trenutak. Ne, rekao je. Zašto?
A što da jesi?
Čuvao bih tajnu, rekao je.
Uzvrpoljila sam se na svojem mjestu na kauču. U redu,
rekla sam. U redu. Onda, imaš nekakve posebne
sposobnosti?
Kratko se iskesio. Ne, rekao je.
Nisam mislila reći da ih nemaš, nego –
Ne, zbilja, rekao je. Okrenuo se sasvim prema meni,
srdačnog izraza. Bio sam u sredini tijekom cijeloga studija
prava, rekao je. Na ispitima sam uvijek prolazio s 50 posto.
Pet nula. Kimnuo je, kao da je zadovoljan sam sa sobom.
Zatvorila sam udžbenik.
Ali bio si u Briga – rekla sam.
Doonu, rekao je. Pjevao sam sasvim prosječno, rekao je.
Čak su i profesori to rekli.
 Mrziš bolnice, rekla sam.
Pa?
Ne znam, rekla sam i povukla ugao udžbenika. Zašto ih
mrziš?
To nije posebna sposobnost, rekao je.
Nije, rekla sam i čekala.
Preoblikovao je jastuk iza leđa. Reklame za emisije koje
slijede skakutale su preko ekrana, najavljujući našu
omiljenu napetu liječničku seriju koja će uskoro početi.
Samo ne volim bolesne ljude, rekao je.
Je li to zato što nešto osjećaš?
Kako?
Kao da osjećaš njihovu bolest, tako nešto?
Počeškao se po nosu. Malo me čudno pogledao. Ne, rekao
je. Jednostavno ih ne volim. A odakle ti to uopće znaš?
Zar se šali? Na televiziji su krenule reklame s djecom koja
plešu na ulicama obrubljenim drvoredima.
Mama neprestano priča o tome kako je bilo kad nas je
rodila, rekla sam. Kako ih onda možeš gledati na televiziji?
Mahnuo je rukom prema ekranu. Ma to je sasvim nešto
drugo, rekao je. To je zabavno.
Ali riječ je o bolnici, rekla sam.
To su samo kulise, rekao je on.
Mislim da se ova serija snima u pravoj bolnici, rekla sam.
Nema veze, rekao je on. Nema smrada.
Ali, što ako se ti razboliš? rekla sam.
Ja nikad nisam bolestan, rekao je on.
Uzeo je daljinski. Stao ga okretati i vrtjeti na kauču. U
meni su bubnjala i gomilala se pitanja i još sam se dublje
sklupčala na svojem kraju kauča i pokušala se sjetiti kako je
George to izveo za večerom. Opušteno, kao da odgovor neće
zapeči. Kao da je pitanje zrno bačeno metar-dva ispred
znatiželjne ptice.
Ti nikad nisi bolestan? rekla sam, nakon stanke.
 Tata me pogledao preko ramena. Zamigoljio nogama.
Jednostavno imam zdrave gene, rekao je i slegnuo
ramenima. Uvijek sam imao dobre gene. Valjda od one
zdrave litvanske piletine.
Zagledali smo se pred sebe, ja i on zajedno. I dalje sam
čupkala ugao udžbenika gdje se plastificirani omot poderao i
otkrio meke slojeve smeđeg kartona.
Da ja moram u bolnicu, bi li me došao posjetiti? rekla
sam.
Zamahnuo je rukom prema meni. Ma ti si zdravo dijete,
rekao je.
Ali za svaki slučaj, rekla sam. Da je nešto ozbiljno?
Nikad još nije bilo, rekao je.
Ali da je?
Pogledao je na sat koji je zeleno treptao u podnožju
televizora. Za dvije minute počinje nam serija.
Možda, rekao je.
Pogleda uprtog u sat.
Bih mogao, rekao je.
Ruku je držao u preklopljenoj bilježnici crvenih korica.
Boje su se razlile ekranom.
Više nismo imali bogzna što reći pa smo gledali niz
reklama za aute koje su se izmjenjivale na ekranu. Ako je
vjerovati reklamama, od prvog auta postaješ muževan, od
drugog bogat, od trećeg duhovit.
Pokazala sam mu zgodan žuti kompaktni monovolumen
koji je vozio klaun. Nije da mi se posebno sviđao, nego sam
morala nečim ispuniti vrijeme. Tata je zaškiljio prema
ekranu. Onda je okrenuo praznu stranicu u svojoj bilježnici,
zapisao ime auta i kraj njega moje ime, s preciznom
majušnom strelicom, koja pokazuje prema njemu.
Nisi tako daleko od šesnaestog rođendana, rekao je.
Pritisnuo je gumb za ton i prostorija se ispunila zvukom.
Trube, nasnimljeni glasovi, djelići pjesama. Kao da
izmjenjujemo šifre o tome kako da budemo otac i kći, kao da
smo pročitali priručnik preveden sa stranog jezika i sad se
trudimo koliko možemo s onim što smo uspjeli shvatiti.
Hvala, tata, rekla sam. Reklame su završile i serija je počela
s tim da dvije sestre ulijeću u hitan prijam bolnice.
Muškarac je dobio napadaj i srušio se na tlo. Netko je vikao
na interfon. Priča me zaokupila i isprva ga nisam čula kad je
u pauzi za reklame rekao moje ime.
Za tebe, Rose? govorio je. Kad si se ti rodila? Kad sam se
okrenula, lice mu je bilo bliže meni nego obično i razaznala
sam laganu napetost u borama iznad očiju. Suzdržani
osječaj hitnosti u onome što mi je htio reći.
Da? rekla sam.
Ruka mu se zaustavila u zraku.
Za tebe sam, rekao je, donio dalekozor.

Mama se vratila kući točno kad je završila serija. Točno u

deset. Čuli smo auto kako prilazi kući, a zatim ključ u bravi,
i ulepršala je u sobu sa sjajem na obrazima koji nisam mogla
gledati. Umjesto toga, gledala sam tatu, da vidim primjećuje
li on bilo što od toga, ali on je napola pratio jureće slike još
jednog automobila, četvrtog auta, auta od kojeg postaješ
perceptivan, auta koji bi vjerojatno trebao kupiti, i pozdravio
je mamu sa svojeg mjesta na kauču te upitao kako je sve
prošlo.
Super, rekla je. Dobro. Rose, još si budna? Kakva je bila
serija?
Kakve si to sitnice obavljala?
Različite, rekla je i odmaknula kosu, koja joj je padala u
oči.
Gdje su ti vrećice? rekla sam.
O, rekla je i odmahnula rukom. U autu.
Ponovno mi je namignula.
Vrijeme za spavanje, rekla sam, prije nego što je ona to
stigla reći.
Dođi, sjedni tu, rekao je otac majci i potapšao jastuk na
kauču.
Izašla sam iz sobe.
 17
Te večeri, dok sam se zavukla među plahte koje je
zategnula mama, a mama je i dalje namještala krevet bolje
od svih, sklopila sam oči i ponovila sve što sam redovito
radila svake večeri: zahvalila sam Bogu, ili tajanstvenoj
dobrostivosti svijeta, na automatu s grickalicama u školi, na
tužnoj gospođi s mrežicom za kosu koja je još radila u
školskoj kuhinji, na postojanju Georgea i onoga, tko god to
bio, tko jede mamine kolače u stolarskoj zadruzi. To sam
ponavljala svake večeri prije spavanja pa mi je trebala
sekunda da mi sine što se promijenilo, a onda sam se
razbudila i pridigla glavu s jastuka: Larry, i ustala sam,
Larry, on je taj koji me spašava od njezinih kolača, njemu
sam upućivala molitve zahvalnice ovih proteklih gotovo četiri
godine dok je mama nosila pleh za plehom kolača u
radionicu. Joseph! rekla sam i zakucala na zid koji je dijelio
naše sobe. Rekla sam to glasno. Pokucala sam ponovno,
čvrsto lupajući rukom o zid. Da ga trgnem, ma koliko bio
zadubljen u učenje. I dalje sam kucala.
Deset minuta poslije, došao mi je u sobu u pidžami. Što,
rekao je.
Bio je visok, kao tata, ali mršav, za razliku od tate. Nije ga
zanimao nogomet. Oči su mu bile šuplje. I vidjela sam kako
odlazi, kako je već napola prošao kroz vrata. Ipak, dok je
stajao ondje, prekriženih ruku, zalizane kose, mrk i napet,
pamtim kako me oblilo olakšanje što je on još tu, opipljiv, i
može ući, kako god mu to išlo na živce, i biti u mojoj sobi. Bio
je to kao protuotrov za onaj osjećaj da nikoga nema kod
kuće.
 18
Brat je počeo nestajati. Ne onako kako to rade običniji
dečki u adolescenciji, dečki koji se nekamo izgube, a onda se
vraćaju kući pijani, s mrljama od trave na koljenima i
oznojenom kosom, u dva ujutro. Ne. To se događalo usred
dana, mirnoga i prozračnoga, i Joseph je bio kući, a onda
nije bio kući. Čula bih ga kako pakira one kutije za faks u
svojoj sobi, šuška i premeće stvari, a onda više ne bih ništa
čula.
Nekoliko dana nakon goveđe pečenke, bio je zadužen da
me čuva jedne nedjeljne večeri koju su roditelji odlučili
provesti na zabavi odvjetničkog ureda u kojemu je tata radio.
Bila je to godišnja proljetna zabava tatina ureda, a ove se
godine održavala u Bonaventuri, srebrnom hotelu u obliku
motke koji je Joseph uvijek obožavao zbog vanjskog dizala
što se dizalo i spuštalo po zgradi kao patentni zatvarač. Volio
je vakuum koji se stvarao u kabini dizala; ja sam voljela bar
koji se vrtio na vrhu zgrade. Mama je uživala na zabavama,
ali tata ih je smatrao neugodnom nužnošću na poslu, pa su
se njih dvoje dotjerali, odvezli i jedno vrijeme čavrljali s
ljudima držeći koktele u ruci dok je Joseph dobio dvadeset
dolara da napola čuva nemirnu mene.
Čuvanje, kako ga je moj brat shvaćao, zapravo se svodilo
na to da tijekom večeri boravimo u istoj kući. Obično čak
nismo bili ni u istoj prostoriji. S dvanaest godina, ionako sam
prema mjerilima mnogih bila dovoljno velika da me nitko ne
treba čuvati, ali tako se ujedno zgodno izbjegavalo priznati
da bi većina sedamnaestogodišnjaka inzistirala da ide van, a
moj brat nije: ni inzistirao, ni izlazio. Jedanput je otišao s
Georgeom na rock-koncert i sat vremena poslije vratio se
kući taksijem, sam. Previše, rekao je kad ga je mama pitala
zašto.
 Pitala sam mamu smijem li te večeri raditi nešto drugo, ići
kod prijateljice, bilo što, ali rekla je da voli plaćati Josephu
da me čuva. Molim te? rekla je i dodirnula mi kosu. Onda se
on osjeća kao stariji brat, rekla je. Ali on me ne čuva, rekla
sam ja i udarila nogom u zid. Mama je izvadila novčanik iz
torbice. A da platim i tebi? rekla je i tutnula mi u ruku
novčanicu od dvadeset dolara.

Te nedjelje provela sam poslijepodne pred televizorom.

Smotala sam svoju novčanicu od dvadeset dolara i spremila
je u ladičicu kutije za nakit. Odigrala sam dvadeset i pet
partija pasijansa i izgubila od toga dvadeset i četiri dok mi se
špil nije tako zgadio da sam ga iznijela pred kuću i sve karo
karte preradila u flotu minijaturnih papirnatih aviončića.
Dodala sam nekoliko završnih detalja na prezentaciju o
aktualnim događajima iz svijeta za školu, a onda neko
vrijeme zurila u prazno, vani na travi, okružena s trinaest
tuponosih aviončića, srušenih. Činilo mi se da sam
prezasićena informacijama. Tijekom posljednjih nekoliko
dana ispunjenih događajima, okusila sam izvanbračnu
majčinu avanturu i razgovarala s ocem o sposobnostima.
Ništa od toga nije mi dobro sjelo – malo sam se približila ocu,
to je točno, ali da umirem u bolnici, vjerojatno bi mi mahao
zastavicom s parkirališta. Odlanulo mi je što majka može
svoje kolače davati nekome drugome, ali taj netko nam je
razdirao tkivo obitelji, a moj otac o tome nije imao pojma. A i
kome da kažem? Voljela sam brata, ali osloniti se na njega
bilo bi isto kao uhvatiti se šakom za zrak. Upijala sam
vrijeme koje sam provodila s Georgeom, još, ali on je već
koračao prema budućnosti koja mene ne uključuje.
Katkad sam u školi, preko zemljanog dvorišta koje je
dijelilo zadnje razrede osnovne škole od srednje, viđala
Georgea ruke nehajno prebačene preko ramena neke
djevojke kako joj govori u kosu, kao da je to najnormalnija
stvar na ovom svijetu. Ne samo da su mu obrve izrasle
proporcionalno s licem, nego se i razvijao u odraslu osobu.
Kao i Eliza – kad sam odlazila k njoj poslije škole, listale smo
modne časopise i isprobavale sjajila za usta. Ondje smo
postajale tinejdžerke; kod mene sam ispod kreveta vadila
kartonsku kutiju s lutkama, plišanim životinjama i bakinim
stvarčicama. Anđelčići bez glave, stare i svijene barbike,
potrgani nakit. Eliza se nije protivila, odgovaralo joj je to, ali
natjerala me da joj se zakunem kako u školi neću o tome ni
pisnuti. Ako nekomu kažeš, rekla je raskolačivši oči, dok je
češljala dugu plastičnu kosu jedne barbike, pokopat ću te,
rekla je. Krotko sam kimnula. To mi je zvučalo razumno.
Napokon, bilo nam je gotovo trinaest godina. S golim
lutkama u rukama, čak i s lutkama koje su glumile bebe,
katkad smo same sebi izgledale kao pedofili.

Majka je kupila novu haljinu za zabavu i prikazala mi ju

je kao na modnoj reviji dok se otac spremao, plisirana
suknja boje lavande zavrtjela se u zraku. Baš je slatka, rekla
sam joj u zrcalu. Tati će se sviđati, rekla sam.
Nemaš problema s ovim večeras? rekla je, stojeći na
vratima moje sobe.
Pa naravno da nemam, rekla sam. Platila si mi.
Joj, i molim te nemoj to nikom spominjati, rekla je,
spustivši glas. Obično se ne plaća onom koga se čuva.
Pogledala sam je. Ma zezaš me, rekla sam.
Ne, rekla je, potpuno iskreno. To je jedinstveni aranžman.
Ponovno sam spustila pogled na pod svoje sobe gdje sam
razvrstavala neke od bakinih novijih pošiljki: uglačani smeđi
kamen, narukvicu od umjetnih crvenih dijamanata s
iskrivljenom kopčom.
A broj hotela je na hladnjaku, rekla je mama. Zašuštala je
faltama na suknji. Djelovala je istodobno uznemireno i
spokojno. Krivnja u goveđoj pečenki bila je kao vektor koji
pokazuje u jednom smjeru, a jedva ga svladava vektor
žudnje koji ide u suprotnom smjeru. Gadilo mi se to: kao da
sam protiv svoje volje pročitala njezin dnevnik. Mnoga djeca
će očito saznati da su im roditelji nesavršeni ljudi s milijun
mana, ali to će se dogoditi poslije, i nije mi se sviđalo što sve
to saznajem s takvom silinom i tako rano.
To poslijepodne kuća je mirisala na pržene pinjole jer je
ona cijeli dan nešto pekla u kuhinji. Napravila sam perece!
objavila je u četiri poslijepodne i ugasila pećnicu, stežući
kosu u novi rep. Morala sam ih kušati – poslužila mi je
nekoliko sićušnih toplih pereca na tanjuru s pobjedonosnim
izrazom punim nade – i pokazalo se da je to hrana koja je
najtočnije prikazuje: iz svakog je pereca vrištala želja da se
napravi savršeni perec i sam perec kao da se stezao u
čvorovima – u rijetkom podudaranju oblika i sadržaja. E, to
je zbilja pravi perec, rekla sam, žvačući.
U mojoj sobi, ogledala se oko sebe, da ispuni vrijeme, dok
joj pogled nije pao kraj mojeg kreveta,
O! Pa vidi ti ovo!
Njihov svadbeni tronožac od baršuna i pletenog pruća
služio mi je kao noćni stolić, tik uz krevet. Već sam ga neko
vrijeme držala u sobi, ali valjda je mami to promaknulo. Na
njegovu mekanu površinu lijepo je stala jedna knjiga, a u
isprepleteni uzorak donjeg dijela mogla sam ugurati papire
za zadaću.
Sviđa mi se, rekla sam.
Prišla mu je, pritisnula jastučić. Bože, kako je star, rekla
je. Morali bismo ga nanovo tapecirati; mogu to obaviti u
radionici za jedan dan. Može? Izaberi boju koju želiš i
materijal –
Meni se sviđa ovakav kakav je, rekla sam.
Hej, Paul, pozvala ga je. Dođi vidjeti ovo.
U susjednoj sobi tata je zatvorio ladicu. Pojavio se na
vratima s dvije kravate oko vrata.
 Plava? rekao je. Ili crvena?
Gle, rekla je ona i pokazala mu prstom.
Što da gledam?
Crvena, rekla sam ja.
Kimnuo mi je s vrata, gotovo sramežljivo. Bili smo malo
srdačniji jedno s drugim otkako smo onog puta zajedno
gledali televiziju. Dotjerao se, imao je plavi sako s zlatnim
gumbima koji su namigivali. Njezina ljubičasta haljina,
njegova crvena kravata. Kao da su svoje istrošene modele
zamijenili za glamurozni zaljubljeni par.
Baš ste zgodni, rekla sam, dok je on skinuo plavu kravatu
preko ovratnika i objesio je o policu.
Mama mu je pokazala tronožac. Gledaj, rekla je. Naša kći,
povjesničarka obitelji.
Zaokupljen namještanjem crvene kravate, tata je površno
prelazio pogledom sobu, ali kad je primijetio tronožac, lice
mu se razvedrilo. Prišao je bliže. Kleknuo na pod i prešao
rukom preko izjedenog baršuna.
Ah, rekao je. Pogledao me, dok sam ja i dalje sjedila i
prebirala po stvarima na podu. Gdje si ovo našla?
U garaži, rekla sam. Dosta davno.
Moljci ga obožavaju, rekla je mama.
Tata se nagnuo da pomiriše pojastučeno sjedalo. Boje
breskve, sad izblijedjelo od starosti. Opipao je noge od
pletenog pruća, još u sasvim dobrom stanju.
Mama ga hoće presvući, rekla sam.
O ne! rekao je on. Prstom je zaprijetio zraku. Nikad! rekao
je. Hej, obratio se meni; pitala si me o posebnim
sposobnostima? Ustao je i uspravio se. Ovo je bila moja
posebna sposobnost, rekao je. Da postignem da se ovo
dogodi.
Mama je, stojeći na vratima, prekrižila ruke. Ta presvlaka
je puna rupa! rekla je. Kakve posebne sposobnosti?
On joj je prišao i obgrlio je rukom oko ramena. To je naša
prava godišnjica, rekao je, i poljubio je u obraz. Rose, znaš
cijelu priču?
Nasmijala sam se. Mama se nasmijala. Nije ga zagrlila
zauzvrat. Smireni izraz koji sam primijetila na njoj samo
nekoliko minuta prije sad se ukočio, otvrdnuo, oči su joj
upale u duplje. Nitko od njih kao da nije shvaćao kako je
došlo do takve napetosti na samom početku njihove veze.
Tata je mislio da je mamina izgubljenost znak njezine
spontanosti i dopuštao joj je da ona vodi vikendima kad su
se vozikali podzemnom željeznicom po San Franciscu i
okolici i silazili na neočekivanim mjestima da kupuju
odbačene ploče na uličnim sajmovima. Mama je mislila da
tatina postojanost znači kako on može riješiti sve i pomoći u
svemu, i voljela ga je gledati kako plaća račune, uči, piše
svoje popise. Što je sve i sad radio,
Na vratima moje sobe, tata ju je i dalje čvrsto stezao, ali
odjednom je izgledao kao da se spetljao i ne zna dalje, kao
netko tko se spotakne u javnosti i ispriča se zraku.
Dobro ga pazi, rekao mi je strogo, upirući prst u tronožac.
Netko mora, rekla sam.
Na trenutak su mu se ramena napela pod plavim sakoom.
Mahnula sam na pozdrav, da izađu iz sobe. Idite na zabavu,
rekla sam. Lijepo se provedite.
Mama je otrčala prva, u ljubičastom krugu. Pa-pa,
doviknula je prema Josephovoj sobi. Otišli smo! rekao je
tata, preglasno, dok su u sjaju izlazili kroz vrata.

Auto se odvezao. Kuća se slegnula oko novoga broja

stanovnika. Vani je dan završavao, nebo je bilo srednje
modro. Upalila sam svjetlo i zabavljala se oko sat vremena,
prevozeći lutke u barkama od papuča, vjenčavajući i
rastavljajući plišane životinje. Ukrala sam bakinu okrhnutu
šalicu iz kuhinjskog ormarića da mi posluži za društvo
ružičastom plamencu koji je neobično volio čaj. Uglačani
smeđi kamen bio je najbolji prijatelj barbike bez glave. Plava
kravata rijeka u kojoj se pliva. Nakon nekog vremena, čak je
i meni dosadilo igrati se i postalo mi je neugodno. Osjećala
sam se kao da mi je napola pet, a napola četrdeset godina.
Bilo je premračno da nabacujem teniske loptice po
susjedstvu, jedina igra koju sam znala a da je prikladna za
moju dob. Malo sam se vrtjela po kuhinji, pojela komad
tvorničkog kruha namazan tvorničkim margarinom, otvarala
i zatvarala ladice. Palo mi je na pamet da telefoniram Elizi,
ali onda sam se sjetila da nije kod kuće. Otišla sam do
Josephovih vrata. Pokucala. Nema odgovora. Ponovno sam
pokucala.
Nedjeljom uvečer Eliza je obično išla u kino s roditeljima.
Ona je smjela izabrati film. Rekla mi je i kako svi s užitkom
dijele veliku porciju slanih kokica s maslacem. Kokice su
stajale Elizi u krilu, a oba roditelja su se posluživala iz te
kutije dok su joj sjedili s obje strane, kao da je ona
jedinstvena dragocjena knjiga između dva pouzdana držača
za knjige.
Nitko nije odgovarao. Ponovno sam pokucala.
Odglumila sam napadaj gušenja. Nakašljala sam se kao
da se davim. Hitno! rekla sam. Gušim se!
Ništa.
U hodniku, čije su zidove prekrivali uokvireni obiteljski
portreti, vladala je prevelika, upadljiva tišina. Vani su
prolazili auti, na putu prema jugu da se parkiraju kraj
Melrosea. Elastika na rukavima spavaćice utisnula mi se u
ruke. Bila sam nemirna, umorna, sva napetost ovog tjedna
nakupila se u meni i osjećala sam kako mi se uobičajene
zalihe pristojnosti tope. Čemu sve to? Mama je imala drugi
život, tata je štovao davnu prošlost, George će uskoro jesti u
studentskoj menzi umjesto kod nas, i mojoj uobičajenoj
poslušnosti došao je kraj. Gotovo. I zato sam ovog puta
zanemarila znak Zabranjen ulaz napisan na sedamnaest
jezika, i lubanju s prekriženim kostima nacrtanu crnom
tintom od koje sam inače ružno sanjala, i uhvatila sam
rukom kvaku i pritisnula.
Bilo je valjda oko osam uvečer. Sunce je zašlo. U kući je
bilo mračno jer je otac, isto kao i s restoranskim porcijama
koje je odmah dijelio na dva dijela, imao čvrsto stajalište da
se svjetla pale samo u onim prostorijama u kojima jesi. To je
imalo neke veze s računima. Za razliku od njega, ja sam
voljela sjediti u rasvijetljenoj kući kad njih nije bilo, i za
samo nekoliko trenutaka bila bih protrčala kroz sve sobe i
upalila sva svjetla. Svjetlo je dobro kad si sam; utjehu sam
tražila gdje god sam mogla, i najtoplija žuta žarulja u
dnevnoj sobi postala mi je neka vrsta svijetleće dadilje. Ali te
sam večeri htjela pronaći čuvara koji mi je dodijeljen, i
nisam još odustajala, pa sam unatoč onom što mi je govorio
instinkt, gurnula vrata. Otvorila su se sa škripom. Krrrrr. Je
li namjerno ostavio šarke nepodmazane? Nema lokota, ni
svjetla – samo snop svjetla kroz bočna vrata, od svjetiljke u
susjednom dvorištu, koji pada na pod poput mjesečine. Kao
špilja usred kuće, podrum koji se podignuo. Ušla sam. Srce
mi je poskočilo. Ništa se ne miče, ništa ne šuška. Na podu
hrpe knjiga. Plastična kutija sa zelenom salatom na stolu.
Nije bio u sobi, ali nekako mi se neodređeno činilo da jest.
Zavirila sam u ormar. Njegove košulje! Cipele! Gole vješalice;
kišobrani. Joe? rekla sam, uzdrhtala. Jesi tu? Tišina.
Prazno, ali ne prazno. Gleda li me netko? Zidovi? Joe?
šapnula sam.
Osjećaj je bio tako sablastan da sam izjurila iz sobe i
projurila cijelom kućom paleći svjetla, izvikujući njegovo
ime, otvarajući sve ormare, paleći svaki prekidač koji sam
našla – onaj na pećnici, televizoru, baterijama, u
garderobama, i dok sam ga zvala, obuzimao me istinski strah
– a kad sam dotrčala u sad blistavo žuto osvijetljeni hodnik
pred našim sobama, stajao je ondje, visok, nagnut u stranu,
i izgledao kao da ga je netko tresnuo u lice. Tu sam, jedva
čujno je procijedio. Ne moraš vikati. Ali gdje si bio? upitala
sam ga, i dalje preglasno. Ššššš, rekao je. Nigdje. Samo sam
imao posla. Ali gdje? rekla sam, i poskočila na mjestu, a
jarko svjetlo u hodniku otkrilo mu je vrećice pod očima i
vidljive crte na obrazima, lice koje kao da je previše
proživjela za nekoga tko nije još stigao toliko dugo živjeti.
Bio sam u tvojoj sobi, rekao je.
Zaškiljila sam prema njemu. Molim? rekla sam. Mrzio je
moju sobu, sve one stvari za curice. Zbilja? Je li ti dobro?
Zašto?
Dugo se i bez žurbe češao po nosu.
Trebao mi je ružičasti flomaster, rekao je.
Morala je proći minuta da shvatim što govori. Gledali smo
jedno drugo bez riječi, tupo. Riječi su se oko nas raspadale.
Ruž. I. Čast. I. Flo. Mast. Er. Onda je nekako kihnuo i
šmrknuo u isti mah i oboje smo prasnuli u smijeh. Uhvatila
sam se za trbuh. On je sjeo na pod i smijao se i smijao. Meni
se trbuh grčio od smijeha. Uhvatila sam se za sag, da
prestane. Smijala sam se istodobno kroz nos i usta. Ne mogu
disati od smijeha! rekla sam, a onda smo oboje ponovno
zagrohotali. On: tiho, gotovo nečujno, grleno. Ja sam
pritisnula tijelo uz zid da se smirim, a kad je on ispustio
drhtavi uzdah, eksplodirala sam i smijala se još deset
minuta.
Dosta! propištala sam stiskajući se uz zid.
Kad smo se napokon prestali smijati, iscijeđeni i u kašlju,
Joseph je polako ustao s poda. Kao da su mu svi zglobovi i
kosti teži nego inače. Oprezno je prošao kroz sve prostorije i
pogasio sva svjetla, jedno po jedno. Slušala sam iz hodnika
kako gasi sve baterijske svjetiljke. Kako povlači metalnu
uzicu kojom se gasi gola žarulja u garderobi u predsoblju.
Kroz cijelu kuću kocke svjetla su tamnile, kao minijaturni
gradić koji odlazi na spavanje, kvart po kvart.
 Nešto neobjašnjivo oboje nas je iscrpilo i do devet smo već
bili u krevetu, i spavali.
 19
Nisam čula roditelje kad su se vratili kući. Ponedjeljak je
počeo kao i svako jutro s očevim uobičajenim trubljenjem, i
ja sam se promeškoljila u krevetu i osluhnula. U njihovoj
sobi, gdje je mama još spavala, tišina. Vani je ptica
zacvrkutala tako da je zazvonilo cijelim susjedstvom.
Iz kuhinje su dopirali zvukovi doručka u bratovoj izvedbi:
obrušavanje pahuljica u zdjelicu, zapljuskivanje mlijeka
kojima ih polijeva.
Izvukla sam se iz kreveta i pronašla Josepha na
uobičajenome mjestu za kuhinjskim stolom.
Hej, rekla sam.
On je i dalje žvakao.
Na podu kraj perilice posuđa mamine su se crne cipele s
visokim petama naslanjale jedna na drugu, zbačene s
njezinih nogu. Nakit joj je svjetlucao u gomilici u jednoj
cipeli. To je po svoj prilici značilo da je još ostala budna kad
su se vratili, da si je skuhala čaj i sjedila u naslonjaču s
narančastim prugama i zurila kroz prozor.
Otvorila sam hladnjak i zavirila unutra. Po glavi mi se
vrtjela jučerašnja večer s Josephom. Mjehurić hihota
isplutao je iz mene na površinu.
Kad sam si natočila sok od naranče, proizveden od
naranči s Floride koje su brali radnici opterećeni novčanim
brigama, od voća nabacanoga u kamione koje se noću
prevozilo s jednog kraja zemlje na drugi, sjela sam za
kuhinjski stol preko puta brata i krenula u monolog o onome
što se dogodilo sinoć koji je završio šalom o ružičastom
flomasteru.
Dok sam jela svoj vafl, krug prepečen u tosteru i
razdijeljen u male četvrtaste udubine oblikovane u tvornici u
Illinoisu, svaki četverokut spreman prihvatiti sirup od javora
što ga je skupljala i skuhala vrijedna obitelj iz Vermonta koja
je imala problema s ovisnosti o drogi i alkoholu, ponovila
sam šalu. Ponovila sam je i kod sudopera, kad smo ispirali
tanjure i zdjelice. Budući da sam bila naporna mlađa sestra,
bio mi je zadatak izmusti šalu do smrti. I svaki put kad sam
izgovorila tu rečenicu, umirila bih tijelo u iščekivanju onog
škakljanja u grlu, naleta neobuzdanog smijeha.
Joseph se nije nijedanput nasmijao. Usta su mu se
stezala u tankoj crti dok me gledao kako udaram dlanom po
stolu od smijeha.
To je taj jedan put i gotovo, rekao je i otišao po svoj
ruksak.

Naše su se škole protezale po istoj strani bulevara

Wiltshire pa smo se kao i obično vozili istim autobusom, ali
sjedeći na udaljenosti od nekoliko redova. Vani su radnici
stajali na rubu divovske oglasne ploče za plakate i rastezali
role papira da oblikuju divovsku žensku bradu. Tinejdžeri su
stajali u malim skupinama kraj ograde srednje škole Fairfax.
Tad sam već prestala mahati putnicima u automobilima –
postala sam sumnjičava prema ljudima i komplikacijama
njihova unutarnjeg života – pa sam sjedila i gledala i vozila
se i razmišljala, a čim su se vrata autobusa otvorila, svi smo
se iskotrljali iz autobusa i razletjeli se kao biljarske kugle.
Na trećem satu, bio je španjolski, sjela sam na svoje
mjesto iza Elize. Kad nam je profesorica počela dijeliti testove
koje smo pisali prošli tjedan, približila sam joj se da joj
šapnem u uho.
Provela sam nevjerojatan vikend s bratom, rekla sam.
Tako smo se smijali da sam skoro povratila, rekla sam.
Vomitos.
Okrenula se prema meni i blijedo se nasmješila. Imala je
sitnu naljepnicu u obliku zvijezde koja joj se prelijevala
visoko na jagodici.
 Kako si ti provela vikend? upitala sam.
Dok je profesorica šetala između klupa, Eliza je
odmaknula pogled od mojeg lica i zagledala se van, kroz
otvorena vrata. Kasnojutarnje sunce obojilo je živicu pred
razredom čeličnozelenom bojom helikoptera. Kad sam
dolazila kod Elize, njezin nam je otac znao ispeći pleh
muffina da pročisti glavu u pauzi od trgovanja na burzi,
kojim se bavio od kuće. Svaki je sićušni čokoladni muffin
gorio od punine.
Mislili smo ići u kino, rekla je Eliza. Ali svi su bili umorni
pa smo ostali kod kuće i igrali Yahtzee, rekla je. Zijevnula je
prema vratima. Oprosti, rekla mi je. Bilo je zabavno, rekla je.
Nacrtala sam zvjezdicu na svojoj klupi, olovkom, a onda je
iskrižala crticama. Profesorica Ogilby dala mi je moj test. B
plus. Pogriješila sam u konjugaciji glagola „ići” u
pluskvamperfektu. U mojem su testu svi išli u prezentu.
Je li onaj George bio ondje? upitala me Eliza i ugurala
svoj test u preklop bilježnice.
Gdje?
Kod vas? rekla je. S tvojim bratom?
Malo sam joj bliže sjela. George? Misliš George Malcolm?
rekla sam. On vječno visi kod nas, rekla sam.
Uzdahnula je. Obraz joj je zasvjetlucao pod svjetlom.
On mi je kao drugi brat, rekla sam. Osim što bih se mogla
udati za njega.
Eliza je prešla prstom preko udubine za olovke na mojoj
klupi. Izgleda mi simpatično, rekla je.
Mrzi Yahtzee, rekla sam.
Što?
Ma to mi je jedanput rekao, rekla sam. Misli da je prezira
vrijedan.
Molim, Rose? Što je rekao?
Nada, rekla sam kad je profesorica sijevnula očima prema
nas obje.
 Ide, ide, ide, rekla sam.

Prezentaciju sam trebala održati peti sat kad smo radili

aktualne događaje. Trebali smo pisati o nečemu u
suvremenom društvu što cijenimo, a nije postojalo u doba
naših djedova i baka, i onda pročitati odlomak ili dva
odlomka naglas. Na mene je došao red poslije cure koja je
govorila o prednostima brdskih bicikala, a prije dečka koji je
na kartonima priredio kompletnu trodijelnu prezentaciju o
liječenju malarije.
Pročistila sam grlo. Ahem, rekla sam. Moj referat je o
čipsu Doritos, rekla sam.
Profesorica je kimnula s odobravanjem. Prehrana je
važna.
Ovo nije o prehrani, rekla sam.
Uzela sam referat u ruke.
Kod Dorita je dobro, rekla sam glasno, što ne moram na
njega obraćati pozornost. Čim obratim pozornost, ima okus
kao bilo koji drugi obični čips. Ali ako prestanem obraćati
pozornost, postaje najukusniji na svijetu.
Otvorila sam najveću vrećicu – moj jedini rekvizit za
prezentaciju – i poslala je od ruke do ruke po razredu. Uz
uputu da svi uzmu čips.
Zagrizite! rekla sam.
Opće hrskanje. Eliza se zahihotala u zadnjoj klupi.
Roditelji su joj branili da jede Doritose. Ovako sam ja postala
njezin diler.
Vidite? rekla sam. Kakav ima okus?
Kao Dorito, rekao je jedan pametnjaković u prvom redu.
Na sir, rekao je netko.
Zbilja? rekla sam.
Usredotočili su se na čips. Kao fina prašinica, rekao je
netko drugi.
Točno to, rekla sam ja. Fina prašinica.
 Okus koji ja osjećam, pročitala sam iz svojeg referata, ono
je što pamtim od posljednjeg Dorita, plus kemikalije koje su
slične tom okusu, i još moja totalna odsutnost duhom zbog
koje me nije briga kakav je okus zapravo. Pamćenje,
kemikalije, odsutnost. To je čarobna kombinacija. Svi se ti
dijelovi spajaju u jedinstvo finog okusa i onda bih najradije
pojela cijelu vrećicu pa još jednu vrećicu.
Imaš još jednu vrećicu? upitao je tip sa skejtbordom,
ližući prste.
Ne, rekla sam. Da zaključim, Dorito ništa ne traži od tebe,
što je veliki blagoslov. Traži samo da ne budeš prisutan.
Lagano sam se naklonila pred razredom. Eliza je
zapljeskala. Isti tip sa skejtom, koji je bazdio na travu,
upitao me imam li Cheetose pa da ih usporedimo. Molim te?
molio me. Ako profesorica to odobri, rekla sam, mogao bi
cijeli razred na kratku terensku nastavu do automata s
grickalicama? Razred se dignuo iz klupa i izletio na vrata
takvom brzinom da nije stigla prosvjedovati. Proveli smo
petnaest minuta nagurani oko automata, gurajući kovanice
u sve otvore, kušajući sve vrećice koje su se nudile, čitajući
nepoznate i neizgovorljive sastojke naglas. Pa da, da, rekao
je tip sa skejtom, žvačući. Kad se koncentriram, sve je
različito, rekao je. Sklopio je oči. Eliza me triput zagrlila,
rukama posutim prahom s okusom ljute paprike. Vratili smo
se u učionicu raspoloženi i brbljajući, a poslije nastave
profesorica me pozvala u stranu i dala mi otisnutu piramidu
prehrane, rekavši mi kako sam održala jako dobru
prezentaciju, ali i da je važno da kao djevojka koja raste
jedem dovoljno bjelančevina. Hvala, rekla sam, a ona je
kratko pognula glavu, i obje smo kimnule, zadivljene do
ganuća njezinom pažnjom.
 20
Joseph je poslije škole morao ponavljati neki test pa sam
se sama odvezla kući autobusom, s tim da sam putem stala
kod male prodavaonice novina na križanju Melrosea i
Fairfaxa kupiti uobičajenu vrećicu čipsa iz slavnog finala
moje prezentacije. Ulice po kojima sam šetala bile su mirne.
Usred dana manje je automobila. Čovjek s puhalicom za lišće
tjerao je busene suhe trave u kanal.
Kod kuće sam zatekla još jednu pošiljku od bake. Dugački
sanduk od letvica sadržavao je sivu stolicu na sklapanje, a
sanduk veličine hladnjaka staru policu za knjige i slomljeni
tronožac zamotan u novine. Sve je to stiglo zajedno
kamionom dostave.
Mama je bila u kuhinji, spremala se iskušati novi recept
iz novina.
Koliko joj je sad godina? upitala sam kad sam ušla.
Osamdeset jedna, rekla je mama i mahnula mi na
pozdrav drvenom kuhačom.
A na čemu sad sjedi?
Slegnula je ramenima. Ubij me ako znam, rekla je.
Poravnala je novine, stisnutih očiju proučavajući sastojke.
Današnji je recept istrgnula iz gradske rubrike, neku
vrstu južnotalijanskog umaka od rajčice i gljiva koji se
polako kuha na dobrom svježem maslinovu ulju. Otac je
najviše volio talijansku kuhinju i majka ju je pripravljala
onda kad ju je grizla savjest. Pričvrstila je recept za vrata
ormarića ljepljivom vrpcom, da ga lakše vidi. Oči su joj bile
smežurane od manjka sna, ali usne je namazala novim
ružičastim ružem, a raspoloženje joj je i dalje bilo lagano
euforično.
Hoćeš mi pomoći? rekla je dok sam prala ruke.
Dala mi je nož, dasku za rezanje i hrpu zelenih paprika.
U glavi mi je još bilo bistro od vrećica čipsa. Voljela sam ovu
stranu kuhanja, biti udaljeni sudionik kojega je teško
definirati, sve dok nisam ništa spajala ni miješala. Previše
bih se bojala pojesti cijeli obrok koji sam sama skuhala, ali
istinski sam uživala u predradnjama: sjeckanju i
usitnjavanju, mljevenju i guljenju, ribanju i rezanju, u
napadima na sve te stvari koje su vladale mojim danima
premda sam znala da me ništa neće osloboditi njihove
složenosti, ništa osim da ih ne jedem. Ipak, sir sam ribala s
takvom slašću kao da ga ubijam.
Dok sam vadila sjemenke iz paprike, mama je miješala
luk u tavi i pričala mi o zabavi i svim onim smiješnim
pravnicima. Pitala me kako je bilo u školi i kad sam joj rekla
kako ne znam koji mi je predmet najdraži, kimnula je.
Razumijem, rekla je i pognula glavu. Teško ti je odabrati,
kao i meni. Previše izbora!
Ne znam je li to previše izbora ili što, rekla sam, bacajući
sjemenke u smeće. Da promijenim temu, ispričala sam joj
kako je Joseph nestao. Nisam išla u pojedinosti – samo da je,
dok me čuvao, iščeznuo na dvadesetak minuta i nisam ga
mogla naći.
Jednostavno ga nije bilo, rekla sam. A onda se iznenada
vratio. Zbilja čudno, rekla sam.
Mama se naglo okrenula oko sebe. Na licu joj se zrcalila
gorljiva želja. Misliš da se iskrao van kroz bočna vrata?
upitala me, tako tiho da je gotovo šaptala.
Bacila sam srčiku paprike u smeće.
Ma ne, rekla sam.
Rose, da nema možda curu?
Gotovo sam prasnula u smijeh. Ovaj, ne, rekla sam.
Oprezno je odložila kuhaču na pult. Provjerila recept
prilijepljen na ormarić.
Paprika?
Spremna, rekla sam.
 Uzela je dasku za rezanje, podigla je i ostrugala
nepravilne kvadratiće u tavu da se pridruže zlatastom luku i
češnjaku. Gledale smo kako paprika pucketa u ulju.
Obgrlila me jednom rukom, što je bio naš najjednostavniji
izraz nježnosti. Privinula sam se uz nju. Rose, rekla je i
pogladila me po kosi. Slatka Ružice, rekla je.
Ponovno je uzela kuhaču i odsutno promiješala povrće.
No, rekla je. Tajanstven je, ali to nije nužno loše.
Obiteljska crta, rekla sam.
Nasmiješila mi se, nesigurnih očiju.
Isplahnula sam dasku za rezanje i počela rezati rajčicu.
Ja ću uzeti tronožac, rekla sam. Onaj bakin.
Misliš da ima dečka? upitala me s nadom.
Ne, rekla sam.
Razumjela bih da je tako, rekla je i naslonila se na
štednjak. Čula sam kako u njoj kuha, kako se počinje
oblikovati monolog o razumijevanju. Mislim da bi to baš bilo
zgodno, rekla je tihim glasićem.
Sori, mama, rekla sam.
Kako znaš? rekla je. Ne znaš!
Okrenula se ponovno prema tavi i kuhači. Razmjestila
komadiće povrća.
Nedostaje mu jedna noga, rekla je nekoliko minuta
kasnije, obraćajući se tavi. Pa što ćeš početi s tronošcem koji
ima dvije noge?

Zagurala sam stolčić u usku prugu dvorišta koja je

graničila s kućom, tik uz bočna vrata. Ako se postavio uz
vanjski zid, funkcionirao je sasvim lijepo kao neka vrsta
ljestvi. Kad je Joseph sljedeći put bio zadužen da me čuva, i
dok sam ga još čula kako šuška po svojoj sobi, išuljala sam
se iz kuće i popela se na stolac da zavirim kroz prozorčić na
vrhu njegovih bočnih vrata. Svjetlo je unutra bilo ugašeno i
samo sam nazirala sjenke preko sjenki, i tamu, i uobičajene
obrise krupnih stvari. On je, koliko sam vidjela, sjedio za
svojim stolom i čitao u mraku. Okretao stranice.
Gledala sam ga neko vrijeme sa stolčića. Oči su mi se
prilagodile na polumrak. Čitao je svaku stranicu polako, a
kad ju je dovršio i spremao se okrenuti novu, umetao je prst
pod gornji desni kut i zadizao ga lako poput krilca. Radio je
sve s najvećom pomnjom, osobito kad je bio sam.
Otišla sam u kupaonicu. Provrzmala se po kući. Kad sam
se vratila do svojeg stolčića-ljestvi, više ga nije bilo.

Toliko me obuzela želja da vratim onu nasmijanu lakoću s

Josephom da nisam previše razmišljala o tome kamo je
zapravo otišao. Kad sam opet otrčala u kuću i pokucala mu
na vrata, zazivajući ga po imenu, a onda kružila otvarajući
sva vrata i ponavljajući cijeli postupak da bih ga na kraju
ponovno našla kako stoji pred svojom sobom, s istom onom
neobičnom težinom na kapcima i koži, preskočila sam
bjesomučnu znatiželju i odmah prešla na scenarij koji vodi
do smijeha. Savršeno sam znala svoju ulogu. Gdje je bio?
Imao je nekog posla? Gdje? Pitala sam ga je li bio u mojoj
sobi, on je rekao da je bio, a ja sam pitala zašto? i onda je on
umornim glasom rekao da mu je trebao ružičasti flomaster.
Bilo je oko osam i trideset. Više od tjedan dana nakon prvog
nestanka. Roditelji ponovno vani, na nekoj večeri. Zidovi
prohladni. Joseph visok, bokom oslonjen na dovratak.
Osjećala sam kako se napreže, kako izvodi tekst zbog mene.
A čak i ja, uvijek pripravna glumiti smijeh, ponovno i vječno,
čak i ja sam čula kako neuspjelo zvuči, i stajali smo bez
riječi, jedno nasuprot drugome, u plohama i prostorima
polumračnog hodnika. Izgledao je staro; bio je samo pet
godina stariji od mene, ali tad mi je izgledao kao starac, djed.
Jesi bolestan? upitala sam ga.
Zavrtio je glavom. Vježbam nešto teško, rekao je. I to me
umara.
 Što to?
Teško mi je objasniti, rekao je.
O. Mogu ti ja pomoći?
Ne, rekao je.
Oslonio je glavu na gornju šarku. Zatvorio oči.
Je li to nešto protuzakonito?
Ne, rekao je. I malo se nasmiješio.
Stajali smo tako neko vrijeme zajedno. Disao je duboko i
ravnomjerno, uvlačeći zrak u polaganim gutljajima.
Trepavice i prsti poput ticala. Pitala sam se što on zna o
obitelji; što ne zna. U kojoj obitelji on živi. Misli su mi lutale.
Hej, rekla sam nakon nekoliko minuta. Možeš mi nešto
napraviti?

Bila je to prva od samo dvije usluge za koje sam u životu

zamolila brata i, premda je ova bila znatno manje važna,
ipak je to bio jedan od najboljih trenutaka u svim višim
razredima osnovne. Sutra, za vrijeme ručka u školi, dok je
Eliza sjedila prekriženih nogu i pomno odmatala svoju
smeđu vrećicu veselja, George je zakrenuo iza ugla iz smjera
srednje škole i došao do nas. Svojim odmjerenim, dugonogim
srdačnim korakom. Nedavno su ga prije roka primili na
Caltech i srce mi je poskočilo kad sam ga vidjela kako se
pojavljuje iza zida od opeke što je dijelio dvije škole,
koračajući u trapericama kao da ima razlog doći. I imao je
razlog. A razlog sam bila ja. Kad se približio, mahnuo mi je.
Eliza mu je odmahnula. Nekoliko ostalih učenika osnovne
škole gledalo je sa svojih mjesta, žvačući rastrgane krajeve
plastičnih slamki. Posjet bilo koga iz srednje škole bio je
događaj za pamćenje, ali ovo je bilo bolje od uobičajenoga: do
srednje je škole George narastao i uskladio se sam sa sobom,
a ako je i ostao koji trag osamljenika štrebera, ublažili su ga
njegovo opušteno držanje, lijepi zubi, način kako se ponašao
s djevojkama, izbor odjeće. Ležeran, pametan, dostojanstven.
Oko palca je ovio gumicu i natezao je poput žice gitare, što je
katkad radio i kod nas dok je razmatrao neku ideju.
Kimnuo je Elizi, a onda me pozvao sebi. Nećemo dugo,
rekao je. Naravno! rekla je ona, s vedrim veseljem, a na
unutrašnjoj strani ručnog zgloba sjajila joj je naljepnica u
obliku mjeseca, kao vježba za tetovažu. George i ja stali smo
kraj betonskog stupa i on se nagnuo prema meni i spustio
glas do šapta. Joe mi je rekao da dođem do tebe, rekao je.
Ozareno sam ga gledala. Sve u redu? rekao je on. Sve je
super, rekla sam. Samo sam se htjela napraviti važna pred
Elizom, rekla sam, a ti si za to najbolji. Nešto je progunđao i
pogledao Elizu, koja je stajala koji metar dalje i gledala nas
ispod šiški, žvačući sendvič od puretine. I oh! Ja sam
jedanput probala taj sendvič. Cijela stvar je bila sonata
ljubavi – list salate, organski uzgojena rajčica koja je rasla u
sretnom povrtnjaku, čak je i tvornički proizvedena majoneza
poprimila tako delikatne osjećaje da je nalikovala umilnom
violinskom solu. Bilo mi je teško, i nepristojno, tako mrziti
prijateljicu.
Kad odlaziš na faks? pitala sam.
Kad i svi, rekao je. Krajem kolovoza. Doći ću u posjete
prije, ne brini.
Je li ti mama sretna?
Nego, rekao je, natežući gumicu. Izvan sebe.
Vidjela sam brata, u daljini, kako sjedi na klupi boje mesa
i nadgleda sve.
Joe gleda, rekla sam.
George je otpuhnuo zrak. Čudan tip, rekao je. Dakle. Sve
u redu sad?
U najboljem redu, rekla sam.
Nitko te ne maltretira u školskom hodniku?
Ne, rekla sam. Nitko.
Dečki te gnjave?
Ne baš, rekla sam. Nasmiješili smo se jedno drugom.
 Čekaj da naiđe neki dobar, može? rekao je.
Može.
Hrana?
Isto sranje, rekla sam.
Isto, uzdahnuo je. Budi hrabra.
Eliza je sad premetala tri vrste domaćih keksa koje je
donijela za ručak: s čokoladom, zobenim pahuljicama i
maslacem i vanilijom. Georgeu je pogled odlutao iznad moje
glave, na druge teme.
Je li ovo dovoljno vremena? rekao je. Moram se vratiti.
Ma u redu je, rekla sam i naklonila se. Ovo je super.
Mnogo ti hvala. Potapšala sam ga po ramenu. Možda se
možeš nasmijati?
Nasmijao se na taj prijedlog, i tako mi ispunio želju.
 21
Kad se Joseph rađao, mamina najbolja prijateljica
Sharlene, ona zlataste kose koja je u njihovim danima na
Berkeleyu kuhala veličanstvene gozbe s francuskim i
tuniskim specijalitetima poput taginea s janjetinom i
složenca od patlidžana i rajčice, pojavila se u rodilištu točno
na vrijeme u kričavo zelenoj majici na kojoj je pisalo Team
Baby. Tata je bio vani. Baka u državi Washington.
Sharlene je prihvatila moju krupnu gegavu majku kao
loptu koju dodaju u nogometu i neko je vrijeme bila savršena
pomoćnica – vedra, pod kontrolom, puna ljubavi,
usredotočena – ali Joseph, zadovoljno sklupčan u toplini
maternice, nije bio ni tako motiviran ni tako točan. Nakon
pet sati revnog pomaganja, Sharlene se, crvena u licu i
majice natopljene znojem do boje tamnog žada, odvukla do
telefonske govornice u predvorju i na veliko se ispričala
svojem šefu u tvrtki koja je priređivala hranu za zabave.
Mama je klela sve po redu tako glasno da je odjekivalo po
svim hodnicima. Čim je Joseph promolio glavu, vrišteći, živ,
plavkast i migoljav, Sharlene je poljubila mamu u čelo, rekla
čestitam, odlično si to obavila, kakva sreća, a onda odjurila
na drugu stranu grada puniti gljive.
Liječnik se otišao pobrinuti za drugu rodilju. Sestra je
presjekla pupčanu vrpcu i otišla zaroniti lice u tulipane i
ruže.
Kad je napokon primila dijete u naručje, majka se polako
uspravila u sjedeći položaj i spustila noge s kreveta. Tijelo ju
je boljelo. Sišla je s kreveta i s mukom se odvukla do
prozora, gdje je podigla zamotuljak u dekici i u tišini
promatrala dok je mali tata skakutao gore-dolje. Pripalio je
cigaru. Otplesao je veseli ples. Kao da gleda nijemu filmsku
verziju svojeg života. Sve je to ponovio nekoliko puta dok se
nije umorio, a onda joj je poslao poljupce na pozdrav i otišao
pripremati kuću. Mama je ostala sasvim sama sa sinom.
Imala je privatnu sobu. A čak i dok su u blizini žene urlale, a
različiti strojevi kuckali i pištali, rekla mi je kako je imala
osječaj da je nešto ispraznilo cijeli odjel i sve se smirilo i
utihnulo, i otvorio se prostor vremena i spokoja u kojemu su
mama i novorođeno djetešce dobili nekoliko zajedničkih sati
i samo gledali jedno drugome u oči. Njegove oči nesigurne i
nove; njezine umorne, osamljene, uronjene u dubinu.
Prvi put mi je ovo ispričala jednom kad mi je raščešljavala
kosu nakon tjednog pranja. Imala sam sedam ili osam
godina. Vidjela sam u njega, rekla je i glas joj se prekinuo.
Vidjela sam, rekla je. Objesila je glavu. Sjedile smo zajedno
na podu u kupaonici, na čupavom vlažnom prostiraču boje
lavande, ona mi je upravo protrljala kosu ručnikom da je
prosuši i podigla mi češalj iznad glave kako bi ga provukla
kroz zapetljane vlasi. Oponašajući nju, pustila sam kosu
dokle je god išlo, sve do stražnjice pa sam svaki tjedan
morala trpjeti jednosatno mučenje s pranjem,
regeneratorom, brisanjem, češljanjem i, ako sam imala
sreću, sušenjem fenom.
Najbolje joj je išlo kad je nešto aktivno radila i posebno
sam voljela to vrijeme s njom, kad smo sjedile utopljene kao
pilići pod narančasto crvenim navojima zidne grijalice. Ako
sam vrijeme provedeno s mamom morala plaćati slušajući
priče o bratu, vrijedilo je. Osim toga, i priča o mojem rođenju
bila je posebna; nasmijala si se nekoliko minuta nakon što si
se rodila, rekla mi je, iako su je liječnici uvjeravali da se
novorođenčad ne smije. Ti si se zahihotala! rekla mi je,
provlačeći mi plastične zube češlja kroz mokru kosu tako da
su mi ostavljali crte na tjemenu. Zahihotala si se od srca!
rekla je.
Zbilja?
Zbilja, rekla je. Povukla je češalj prema dolje, uhvatila u
ručnik teške kapljice vode koje su se oblikovale na krajevima
kose, a pritom su joj se ramena pognula u gracioznom
pokretu. Navirila se na odškrinuta vrata kupaonice.
A Joseph, rekla je.
Čekala sam dok mi je voda kapala iz kose.
A Joseph, rekla je, on je vidio cijeli svijet.
Ruka joj je zastala nasred moje kose.
Dok je bio beba? rekla sam.
On je bio kao sićušni stari prorok u obliku bebe, rekla je.
Nije plakala kad je to pričala, ali glas joj se stišavao,
postajao ponizniji. Kad god je Joseph čuo tu priču, obično je
izlazio iz prostorije. Zaljubili smo se jedno u drugo u tren,
nastavljala je mama. Doslovce, u tren oka! Bum!
Osmjehnula bi mu se, a on bi prošao kroz prostoriju, koju
god prostoriju u kojoj smo bili, i otišao u svoju sobu te
oprezno zatvorio vrata. Pamtila sam ga kako prolazi kroz sve
prostorije u kući, kao da majka nije radila ništa do
prepričavala priču o njegovu rođenju, i tako u beskraj.
Zapravo ju je možda ispričala tek nekoliko puta, ali u filmu
koji mi se vrti u sjećanju, vidjela sam ga kako prolazi kroz
kuhinju, dnevnu sobu, kupaonicu, moju sobu i preko
travnjaka pred kućom; dok mama sjedi zbog nekog razloga
sa mnom – zbog kose, zadaće ili albuma s vjenčanja – on ide
ravno prema izlazu bez pozdrava i reakcije.
Znala sam, rekla je mama, da će me on voditi.
Josephova su se vrata zatvorila.
Omotala mi je ručnik oko glave i pritisnula ga.
A ja? upitala sam.
A ti što, mišiću? upitala je ona.
Vodim li te i ja?
Pa jasno, rekla je i obrisala mi uši. Svi me vi vodite!
Naravno, svi mi neprestano pomažete!
Kad mi je kosa bila dovoljno suha i raščešljana, brižljivo
mi je i polako, svojim okretnim i preciznim prstima, uplela
po tri vlažne vrpce kose na svakoj strani u francuske
pletenice koje su počinjale visoko na glavi. Za večerom,
prelazeći dlanom preko izbočenih dijelova pletenica,
pokušavala sam uhvatiti Josephov pogled da vidim što je
tako posebno u njemu, ali on je samo odvraćao oči. Što je?
rekao je kad sam se i dalje navirivala prema njemu. Što te
muči?
Hoću da me vode tvoje oči, rekla sam.
Sklopio je oči. Duguljasti blijedi kapci, crni rub trepavica.
Moji su kapci moja vlastita špilja, promrmljao je. U koju
se mogu zavući kad poželim.
Pojeo je cijelu tu večeru zatvorenih očiju i nekim čudom
nije ništa prolio. Mama je mislila da se trudi pojačati okus
njezina jela pa je i ona zatvorila oči u koncentraciji. Da,
rekla je, prinoseći vilicu ustima. Mmmm, točno. Ovako
mnogo bolje osjećam timijan, rekla je.
Tata me pogledao i zavrtio glavom.
Ljudi, vidimo vas, rekla sam, ali kao da nitko ništa nije
čuo.
 22
Do trinaestog rođendana prikupila sam oko osamdeset
dolara pristajući da budem čuvana. Većinu sam trošila na
omiljene grickalice i gotovu hranu, ili na limenke teniskih
loptica koje sam voljela svom snagom bacati niz ulicu (a
povremeno su mi ih vraćali psi iz susjedstva), ali s novcem
koji sam posljednji zaradila otišla sam u glazbeni dućan i
kupila primjerak Brigadoona – i audio i video. Glazbu sam
poslušala sama, a jedne večeri, dok je mama ponovno izašla
nešto obavljati, a tata nije pazio, prokrijumčarila sam
videovrpcu i pustila je na televizoru. Kad je zasvirala
uvertira i počela se vrtiti uvodna špica uz žubor violina,
podignuo je pogled, a uz prvu je pjesmu odložio bilježnicu i
zapjevao stih, dva, prema sjećanju. Zatim je pustio glas na
refrenu. Nakon nekoliko minuta, pridružila sam mu se jer
sam tad već naučila riječi, ali umjesto da ublaži nelagodu
situacije, moj je glas samo imao nesretnu nuspojavu da
privuče pozornost na ono što radimo. Na pola refrena, tata je
uzeo daljinski i ugasio televizor. Moram raditi, rekao je i
vratio se crvenoj bilježnici. Vrteći glavom. Smiješno, rekao je.

Jedno subotnje poslijepodne u travnju, vedro i svijetlo, u

naš je sandučić stigla tanka omotnica. Unutra je na uredno
presavijenom papiru za pisma iz prijamnog ureda Caltecha
pisalo kako, iako ih se njegova prijava dojmila, nažalost
Caltech ove godine ima iznimno jak priljev kandidata i neće
imati mjesta za Josepha Edelsteina u jesenskom semestru.
Željeli su mu sve najbolje u budućemu znanstvenom radu.
Vlastoručno sam stavila omotnicu Josephu u krilo dok je
on sjedio i čitao knjigu o Kepleru i dolasku novoga
prosvijećenog doba s promjenom razmišljanja o nebeskoj
mehanici. Eliptične orbite, periheli, jednake površine u
jednakim vremenskim razmacima.
Kad sam mu dala pismo, zatvorio je knjigu i odnio pismo
ravno u svoju sobu, odakle potom nije izlazio sljedeća dva
dana. Tata je rekao da ga pustimo na miru, da mu damo
vremena i prostora. Pladnjeve hrane koje mu je mama
ostavljala pred bočnim vratima jele su ptice i kukci.
Još su dva pisma stigla poštom. Sve su Josephove
omotnice bile tanke. Nisu ga primili ni na UCLA ni na USC. A
drugdje se nije prijavio. Konkurencija se pojačala, a njegove
su ocjene bile neuravnotežene: nekoliko jakih A u prirodnim
znanostima, nešto slabih C iz španjolskog i engleskoga, malo
ili ništa izvannastavnih aktivnosti, neujednačeni rezultati
državnih ispita. Nije mogao napisati ALI JA SAM GENIJALAC
na svoj esej i na tome ostati. Moraš pokazati svoju
genijalnost, rekla mu je savjetnica za fakultete, prekriživši
noge. Koliko je mladih ljudi vidjela koji su prošli kroz njezin
ured s velikim idejama i brojnim sposobnostima, ali nisu ih
znali staviti na papir?
Pogriješili su! rekla je mama i ushodala se po kući.
Nazvala je Georgea koji je nazvao Caltech. Zahtijevala je da
se nađe sa savjetnicom za fakultete. Popisala je sve vizionare
koji su odustali od školovanja još u srednjoj školi i osnovali
tvrtke koje su promijenile svijet ili izumili cjepivo. Te je
popise gurala Josephu pod vrata.
Tako je to primila srcu da je gotovo dramatično iskazivala
pravednički gnjev, onako kako će netko tko glumi da je
iznenađen na zabavi za koju je znao da mu je pripremaju u
tajnosti pokazati veće iznenađenje od onog tko se zbilja
iznenadio.
Napokon smo morali ukosnicom obiti bravu. Zatekli smo
ga unutra kako leži na krevetu, čita udžbenik i radi bilješke
za zadaću koju je morao predati. Mogu se svejedno odseliti?
rekao je kad smo se mama i ja ustrčale oko njega.
 23
Brat je prvi put službeno nestao – službeno jer je još netko
bio nazočan osim mene – netom prije maturalne proslave. Na
sam taj dan. Bilo je sumorno lipanjsko poslijepodne, nebo
prljavo bijelo, lišće na drveću mlitavo. Od obavijesti da ga
nisu primili na željene fakultete, Joseph je bio i usredotočen
i rastresen, ali i dalje je pomnjivo i temeljito vadio mami
špranje iz prstiju svake nedjelje uvečer i pohađao nastavu do
posljednjeg dana. Roditelji nisu odonda izlazili ni na kakve
zabave ili večere pa, na moje razočaranje, nije bilo
nestajanja jer me nije imao prilike čuvati. Nije bilo ni
smijeha, ni rasprava. Taj dan trebao se pripremati za
proslavu, isprobati odgovara li mu veličina kape i plašta,
pozabaviti se pribadačama, a ja sam ga u ulozi mlađe
sestre/kućnog pastira trebala utjerati u auto da stigne u
školu na vrijeme za pokus. Ali janjci su se razbježali. Nisam
ga mogla pronaći baš nigdje.
Joe nije u svojoj sobi, rekla sam mami koja je popravljala
ruž za usta gledajući se u vanjski retrovizor. To je ono o
čemu sam ti govorila, rekla sam.
Zaškiljila je prema meni, svježe ružičastih usta. Možda je
u kupaonici? rekla je.
Gledala sam, rekla sam.
Već se primaklo podne, vrijeme da pođemo, sunce je
upeklo iza naslaga oblaka i, točno na minutu, George se
pojavio iza ugla ulice Vista i prišao našoj kući. Na glavi mu
se nakrivila crna maturantska kapa, izglačani plašt prebacio
je preko ruke. Izveo je kićeni mali naklon.
Ne mogu vjerovati da ste maturanti! rekla je mama i
primila se za čelo. Pritrčala mu je i zagrlila ga.
Zajedno smo s udivljenjem vikale uuuu nad njegovom
kapom i dodirivale meku zlatnu kićanku s pričvršćenim
plastičnim datumom. Zazvonio je telefon. Mama je utrčala u
kuću. Ostavila je ulazna vrata otvorena i nisam mogla
razaznati što govori, ali glas joj se spustio i utihnuo,
pretvorivši se u prigušen, intiman i ujedno hitan ton koji
sam katkad čula kad se javljala na telefon poslijepodne.
Okrenula sam se prema Georgeu.
Čestitam, rekla sam.
Hej, Rose, rekao je. Namjestio je jednu pribadaču. Kako si
mi ti?
Odjednom je izgledao starije, s potvrdom da je primljen
na fakultet u džepu. Dorađenije, kompletnije.
Joe je nestao, rekla sam.
Kamo je nestao?
Nemam pojma.
Pa gdje je on? upitala je mama kad se vratila pred kuću,
malo blistavijih očiju.
Negdje drugdje, a ne u svojoj sobi, rekla sam ja.
Možda je otišao u školu sam? rekao je George, i dalje
prtljajući oko kape.
Joseph? rekla sam s nevjericom.
Bit će da nije, nasmijao se George.
Majka je zatvorila torbicu i ponovno ušla u kuću. Pošli
smo za njom. Unatoč nelagodnoj situaciji, bilo mi je drago što
su oboje tu dok Josepha nema, što je George došao, što se
opet događa ono isto, ali sa svjedocima. George je prošao
kroz dnevnu sobu dugačkim, samouvjerenim koracima. Na
pultu u kuhinji hladile su se kakao-kocke, za proslavu
poslije. Zvali smo ga po imenu kao da je izgubljeni pas.
Imalo je svojevrsnu težinu što se to dogodilo upravo na
dan maturalne svečanosti. Na samom početku račvanja.
Joseph i George i dalje su brojna poslijepodneva provodili
zajedno, i putovi po imenu Joseph i George i dalje kao da su
vodili u istom smjeru, ali ubrzo će se otkriti kako je otklon u
temeljima velik. Tijekom posljednja dva mjeseca, dok je
George rasprostirao platnene ubruse u krilu i pijuckao vodu
s ledom iz kristalnih čaša na počasnim ručkovima za odlične
studente primljene prije roka, majka je upisala Josepha na
predavanja na gradskom učilištu Los Angelesa. U redu,
rekao je, kad su mu ona i otac predložili da ipak nastavi
školovanje. Ali mogu li se ipak odseliti od kuće? rekao je, dok
je listao njezinu hrpu formulara.
Matura! povikala sam, plješćući rukama. Vrijeme da
idemo!
Mama je prošla stražnjim dvorištem, polako koračajući u
svečanim bež cipelama s petom, utiskujući udubine u
travnjaku.
George je stajao pred kućom i pregledavao ulicu. Prstima
je prelazio po kori fikusa čije je korijenje provalilo kroz
pločnik u kvrgama i lukovima.
Joooseph! zvala je majka, prolazeći kroz dnevnu sobu.
Pridružila sam se Georgeu. Hoćeš mu i dalje biti prijatelj?
upitala sam ga.
Pogledao je u mene. Zapanjeno. Raširio je ruke i privinuo
me sebi, trljajući mi kosu.
Pa što te spopalo, rekao je. Joe i ja ćemo uvijek biti
prijatelji, rekao je.
Dečko iz susjedstva provezao se preko ulice na biciklu. Na
trenutak sam se naslonila Georgeu na rame. On je položio
glavu na moju. Mirisao je na limunasti sapun.
Hoću te još vidjeti? rekla sam.
Pa naravno, rekao je on. Neprestano ću dolaziti.
Obraz mu je bio topao na mom čelu, ali još dok je govorio,
kao da se nešto upravo suprotno oblikovalo ispod riječi,
poput slova što se naopačke odražavaju u zrcalu jezera.
Majka je provirila kroz vrata. Jeste ga našli? viknula je.
Ne još, doviknula sam joj ja.
Izašla je iz kuće noseći Josephovu kapu i ogrtač zamotan
u najlon. U kuhinji je ponovno zazvonio telefon. Mama je
upravo počela Georgea uljudno ispitivati o Caltechu pa sam
se ja otrčala javiti.
Halo?
Bio je to muški glas. Halo? Mogu li dobiti Lane?
Tko je to?
Larry ovdje, iz zadruge, rekao je glas.
Odabrala sam olovku iz čaše za olovke i nacrtala kružić
na papiru. Nisam očekivala da će tako lako odati svoje ime.
Ne može se sad javiti, rekla sam. Krećemo na bratovu
proslavu mature, rekla sam.
Aha, pa da, rekao je on. Imao je ugodan, srdačan glas,
ležeran, srednjeg registra. Samo joj reci da sam zvao, rekao
je. To je Rose, ne?
Nažvrljala sam demonsku glavu na papiru. Tko?
Rose? Njezina kći?
Dodala sam demonu krvlju podlivene oči. Mogla sam
lijepo zamisliti kako majka priča Larryju sve što joj se tog
dana dogodilo. Kako s njim raspravlja o svakoj pojedinosti
svakog komadića drveta. Kako mu govori imena svakog člana
svoje obitelji. Dok sam gledala kako pladnjevi natovareni
keksima i kolačima odlaze u zadrugu, jedan za drugim, i
vraćaju se sutradan prazni, morala sam mu i dalje
zahvaljivati u molitvi svaku večer prije spavanja; to je bilo
jače od mene.
Docrtala sam opruge kose na demonskoj glavici. Da, rekla
sam. Ja sam Rose.
Ispustio je malen uzdah, napola smijeh.
Drago mi je, rekao je.
S druge strane kuhinjskog prozora, George je odgovarao
na mamina pitanja. Kimajući glavom. Na pragu da odleprša
u svijet studentskih domova, i djevojaka. Činilo mi se
zvjerski nepravedno da više neće navraćati kod nas dva ili tri
puta tjedno. Mama je otišla do auta, cijelo vrijeme pričajući i
oblikujući neku vrstu aviona rukama.
 Znaš da ja znam, rekla sam Larryju.
Znaš što?
Kratko sam se osmjehnula u telefonsku slušalicu.
Promatrala sam kako majka otvara prtljažnik auta i naviruje
se unutra. U prtljažniku? Joseph? Na trenutak mi je to sve
izgledalo smiješno, jednostavno smiješno i glupo i tužno.
Jednostavno znam, rekla sam. Ono što ne bih trebala
znati.
On je opet zašutio. Ljepljivi tajac.
U redu je, rekla sam. Mislim, to je loše. Ali u redu. Samo
prestani nazivati ovamo. I ništa za vikend. U redu?
Ukočena šutnja s druge strane linije. Ali teška šutnja,
šutnja koja osluškuje. George je pomnjivo objesio svoj i
Josephov plašt na unutarnje kukice na stražnjemu sjedalu
auta.
Mislim da shvaćam, rekao je Larry.
Mama je sad govorila nešto drugo, vrlo živahno, Georgeu
koji je stajao kraj auta. Svojim ružičastim, širokim ustima.
Hvala, rekla sam i spustila slušalicu.
Zastala sam nad blokom za pisanje. Zatim sam napisala
na čistom papiru: zvao Larry.

U petnaest minuta iza podneva, mama je zatrubila. Ubrzo

počinje pokus: svi maturanti u crnim plaštevima poređat će
se u velikoj školskoj dvorani. Naš tata i Georgeova obitelj
doći će kasnije u školu, na samu ceremoniju.
Truba nije postignula ništa, osim što je preplašila dječaka
iz susjedstva koji je vozio bicikl pa je izašla iz auta provjeriti
i kod susjeda. Jooooseph! zvala je niz ulicu. Ja sam
pričvrstila poruku pod magnet na vrata hladnjaka. Što da se
radi? Voljela sam je vidjeti sretniju. Život je bio bolji kad je
ona bila sretnija.
Prošla sam kroz kuću. Pozatvarala otvorena vrata ormara
i garderoba, pogasila svjetla. Napokon sam otišla u bratovu
sobu i stala ondje. Sva ta strka i potraga, otvaranje i
zatvaranje, sve je to samo jedna golema varka. Kao da bi
mogao biti bilo gdje osim u svojoj sobi ili blizu nje. Iako ga
nisam mogla naći, znala sam gdje nije, a sigurno nije bio kod
susjeda. Knjige, napola popunjene kutije, gomile odjeće. Ta
tako dobro poznata napetost koja raste u samoj sobi.
Brzo će se pojaviti, rekla sam.
Mama je trčala pločnikom. Pa što da radimo? doviknula je
Georgeu. Zakasnit ćemo!
Znam, rekla sam, pretiho da bi me čula. Sklopila sam oči.
Samo se strpi trenutak, rekla sam.
Ona je i dalje trčala pločnikom prema kraju ulice.
Jooooseph! čula sam je kako zove. Jooooseph! George je
stajao kraj auta i razgovarao s dječakom koji se vozikao gore-
dolje na biciklu. Pritom je bacao u vis i opet hvatao češer
otpao s bora.
Izašla sam iz bratove sobe i otišla u svoju, u kraljevstvo
flomastera, slomljenih tronožaca i robice za lutke. Ondje sam
otvorila kutiju za nakit koju mi je mama poklonila za
posljednji rođendan. Izradila ju je od ostataka drveta, od
glatke ulaštene hrastovine, s pomno umetnutim ladičicama s
drškama od grančica. Svaki komad izrađen s većim
umijećem od prethodnoga.
Ona, koja ga je voljela više od svega, dozivala ga je na
ulici. George, njegov najbolji prijatelj na cijelom svijetu,
stajao je vani i ogledavao se po pločniku. Bio je to neočekivan
trenutak za mene. Brat i ja nikad nismo bili bliski i nisam
razumjela što se događa, ali očito sam o tome znala više od
bilo koga drugoga. Zbog nekog razloga bila sam uključena.
Pretresla sam ladice, kutije za nakit, pronašla zaboravljenu
smotanu novčanicu od dvadeset dolara. I dok sam slagala
šareno kamenje jedno kraj drugoga, osluškivala sam
najpomnije što sam mogla ne bih li čula nešto što će mi
objasniti što se događa.
 Nikakav zvuk nije dopirao iz njegove sobe, ali dok sam
razmatala dugu satensku vrpcu, čula sam dva koraka kako
izlaze, jedan, dva. Kad sam izašla u hodnik, bio je ondje, na
svojim vratima, s istim onim izrazom na licu, kao da je opran
i osušen u stroju.
Jooseph! zvala je majka s ulice.
Joooseph! ponavljao je George kao jeka.
Joseph me mirno pogledao. Zurili smo jedno u drugo,
dulje od očekivanoga.
Spreman sam, rekao je.
 24
U kolovozu su se spakirali u smeđe kutije i krenuli:
George u Pasadenu, Joseph u Los Feliz. Na dan kad se
uputio na istok u četvrtastom kombiju za selidbe, s divljim
brdima Aljaske naslikanim na boku, George je došao u moju
sobu i stegnuo me u dug zagrljaj. Brzo ćemo se vidjeti, rekao
je, držeći me za ramena i gledajući me u oči, premda ga neću
vidjeti mjesecima. Taj je dan kod mene bila Eliza i, na moje
nezadovoljstvo i njezino oduševljenje, i nju je zagrlio. Dobro
mi čuvaj Rose, rekao joj je. Ja sam sasvim okej, rekla sam i
udarila se o dovratak, ali Eliza je kimnula sa svečanom
ozbiljnošću. Obrazi su joj se odozdo oblili rumenilom. Možda
nas možeš jedanput provesti kroz studentski dom, rekla je.
Gotovo sam je tresnula po glavi žutom četkom za lutke koju
sam sakrila u stražnji džep. Da, htjela sam vidjeti studentski
dom, više nego išta! Ali ne s njom.
Brat je nagovorio roditelje da mu unajme stan kraj avenije
Vermont, blizu Prospecta. Na oko petnaest minuta
udaljenosti. Sjedio je s tatom pred televizorom pola sata,
najdulje što sam vidjela njih dvojicu nasamo, i održao mu
osjećajni govor o budućnosti, o tome kako namjerava
marljivo učiti i kako će mu zgodno biti da stanuje blizu
škole. Vožnja ga nije zanimala, a iz novog stana može pješke
do Gradskog učilišta Los Angelesa, do robne kuće i
samoposluživanja Jons. Zgrada od deset stanova imala je
ime ispisano dijagonalno preko ulaza – Rexford Gardens ili
Bedman Vista, ili nešto slično. Stanovi su okruživali
unutarnje dvorište s gustim nasadom paprati i vodoskokom
sa sirenom koji nije radio. Josephov je stan bio na prvom
katu, a u njega se ulazilo preko vanjskog hodnika koji je
služio kao zajednički balkon.
Da mu pomogne namjestiti novi stan, mama ga je
opskrbila ostacima iz stolarije. Komoda s ladicom koja je
zapinjala, minijaturni stolić nejasne namjene, standardni
noćni ormarić od jelovine, par vretenastih stoličica od javora.
A što kažeš na ovo? rekla je mama na dan kad se selio i
podignula vješalicu koju je izradio kolega s posla od otmjena,
bogato prošaranog ružina drveta iz Brazila, ali pogrešno je
zarezao cirkularnom pilom zbog čega je vješalica padala pa
je mogla stajati jedino ugurana u kut.
Može, rekao je Joseph. Super.
Tovarili smo kutije u Fordov kamion koji je mama
posudila od prijatelja u stolariji. Joseph je otrčao u kuću i
vratio se s dvije složive stolice pod rukom. Baka je tijekom
posljednjih mjeseci poslala cijeli komplet, stolicu po stolicu,
u onim dugačkim sanducima od letvica.
A ove? Mogu uzeti ove stolice? upitao je i podignuo ih
poput štaka.
Mama je nabrala nos. Te stolice? rekla je. Nisu baš
solidno izrađene, rekla je.
Joseph je uzeo dvije, onda još dvije, a onda i sklopivi stol,
pa bakinu napuknutu zdjelu za salatu od bambusa i njezinu
mjedenu stolnu svjetiljku s pomičnim vratom. Nisu tako
lijepe kao tvoje stvari, naravno, rekao je, dok je sve
utovarivao u kamion.

Isprva je plan bio da će stanovati s cimerom i plaćati stan

s jednom spavaćom sobom po pola, ali dok se razgovaralo s
različitim kandidatima, Joseph je sjedio i šutio kao zaliven.
Poletni neznanci dolazili su kod nas i sjedili sa mnom i
mamom, trudeći se ostaviti dobar dojam, ali čim su pokušali
uvući Josepha u razgovor, a on ne bi odgovorio ni na jedno
pitanje, raspoloženje bi im vidljivo splasnulo. On nije čak ni
mumljao. Držao se gore nego ikad i upravo zračio željom da
mu se svi maknu s očiju, jer je očito više od svega želio živjeti
sam. Drago mu je što ide na Gradsko učilište, rekao je, da.
Samo hoće imati dovoljno vremena za učenje. Zašto tako
silno želiš živjeti sam? upitala sam ga, ali pretvarao se da me
ne čuje. Jesmo mi tako grozni? rekla sam, slijedeći ga iz sobe
u sobu. Prijavio se samo na one fakultete na koje se prijavio i
George, i nekako mi se učinilo da njegova prijašnja žarka
želja da se upiše na Caltech nije zapravo imala veze s
prednostima samog fakulteta nego više s onim jednim
jedinim cimerom kojeg bi mogao podnijeti.
Kako bi mu pomogla, mama je iznajmila cijeli stan na
svoje ime, i htjela je odabrati simpatičnog sustanara da pravi
Josephu društvo pa je čak nekolicini koji su obećavali
ponudila velikodušni popust na stanarinu, ali kad se svaki
potencijalni gorljivi cimer povukao nakon što mu se smiješak
ukočio na licu, Joseph ju je ponovno počeo preklinjati. Pitao
je može li upotrijebiti ušteđevinu koju su mu ostavili
darežljivi pokojni djed i baka da pokrije preostali dio
stanarine, a kad je još dvoje ljudi odustalo, mama je
porazgovarala s tatom i popustila. Dobro, rekla je. Ali moraš
zvati svaki dan bez iznimke, rekla je. Prostrijelila ga je
pogledom i netremice ga gledala sve dok nije pognuo glavu,
da. Brinula se da je potišten zato što su ga na Caltechu
odbili, ali čim mu je predala ključ, on je provukao ruku pod
njezinu. Moj ključ? rekao je. Zaplesao je po kući ruku pod
ruku s njom, pjevajući, mama! hvala ti, mama! – podižuči
šiljate laktove dok mu je glas odzvanjao. Ona je podvikivala
zajedno s njim, u suzama, i u smijehu. Nazovi oca, rekla je i
obrisala obraze, i Joseph je uzeo telefon, također nešto što
nikad prije nisam vidjela, i nazvao tatu u ured i ostavio
zahvalnu poruku kod njegove tajnice. Na odlasku se još
jedanput kratko naklonio i obećao mami da će i dalje dolaziti
svake nedjelje uvečer da joj vadi špranje.
Dolazi na svoje, šapnula mi je i poljubila me u obraz.
Kako bi djedova zaklada ostala nedirnuta, mama je
plaćala cijelu stanarinu novcem što ga je zaradila prodajom
svojih stolarskih radova, pojačanim očevom plaćom. Nitko
nije ni spomenuo mogućnost da se Joseph zaposli.

Na dan selidbe, odvukli smo pokućstvo iz stolarije i sve

kutije uz stube i niz balkon. Kad smo sve istovarili, mama i
ja prošetale smo se po stanu. Otvarale i zatvarale kuhinjske
elemente. Divile se ugrađenim ormarima. Ja sam iz zabave
pustila vodu u zahodu.
Baš je zgodan stančić! rekla je mama. Otvorila je prozor
dnevne sobe da je provjetri. Provirila kroz njegova ulazna
vrata. Jesi već upoznao susjede?
Vrata do vrata nizala su se na vanjskom hodniku, sva
zatvorena, zavjese navučene.
Stajali smo u neprilici u njegovoj dnevnoj sobi, a Joseph
nam je nekoliko puta zahvalio i napokon nas otpratio do
vrata. Zanjihao ih je, otvorio pa zatvorio.
Shvatili smo, rekla sam i izašla. Bok.
Svaki dan, ponovila mu je mama.
Da.
Ponovno ga je zagrlila i obrisala nos. Kad je zatvorio za
nama vrata, pročeprkala je po torbici i ubacila ljubičasti
rezervni ključ u metalni dio vanjske svjetiljke.
Za svaki slučaj, rekla je dok smo silazile stubama.

George se bacio na studij, Joseph je živio pustinjačkim

životom, a ja sam prolazila kroz etape: osmi razred, prvi
srednje. Drugi, treći, četvrti. Držala sam se Elize koja je,
unatoč obečanju što ga je dala Georgeu, našla nove
prijateljice, skupinu cura koje su me sa svojim širokim
osmijesima i hitrošću podsjećale na bicikliste koji jure
nizbrdo. Kao da žive u čudesnoj escherovskoj zemlji u kojoj
postoje samo nizbrdice.
Za ručkom su neke od njih stale razgovarati o fakultetu.
Eliza je sanjala o Berkeleyu i studiju psihologije. Druge su
zanimale političke znanosti ili pripremni studij za medicinu.
Ja sam upravo poslala prijave na nekoliko fakulteta, gotovo
nasumce; pomisao na još školovanja samo me zbunjivala.
Tko može podnijeti toliko koncentracije i pozornosti? I dalje
sam išla na satove flaute da bih mogla svirati u školskom
orkestru, ali bila sam zadovoljna na mjestu treće flaute, a
često sam žalila što nisam odabrala trombon. Na flauti ne
možeš baš raspaliti do daske. Moj stari protivnik u
graničaru, Eddie Oakley, narastao je u sportaša s lijepim
jakim rukama i povremeno, kad sam bila iznimno
uznemirena, znala sam se predvečer sjuriti na bejzbolsko
igralište i nagovoriti ga da sa mnom baca stare teniske
loptice preko žičanih ograda na ulicu. Evo ti na, govorila sam
dok sam ih ispaljivala svom silom.
Ti si neka ljuta cura, rekao mi je i nasmijao mi se.
Nisam ljuta, rekla sam. Samo dobro bacam.
Nekoliko puta smo se on i ja ljubili ispred muške
svlačionice, dugo nakon što je nastava završila. Gurali smo
lica jedno u drugo. Bilo je nečeg neotesanog i grubijanskog u
tome, kao da se ja ljutim na njega, a on se ljuti na mene i
sad se tučemo usnicama, ali opet mi je nekako godilo. Imao
je okus na sport. Jedno poslijepodne, baš kad se stalo
mračiti, zagladio mi je kosu iza uha i izgledalo je da mi se
sprema reči nešto lijepo; izmotala sam mu se iz zagrljaja i
rekla mu da moram ići.
Privukao me k sebi za posljednji poljubac, koji je potrajao
još petnaest minuta. Kad smo stali, ugurala sam bluzu u
hlače.
Bok, rekla sam. Idem.
Ti si savršena cura, rekao je on, trljajući bradu. Ne
očekuješ baš ništa.
Podignula sam s tla jednu staru tenisku lopticu i bacila je
u njega.
 A ti, rekla sam, ti si isto ono govno kakvo si bio u trećem
osnovne.
Kako? rekao je, namještajući lažno bezazleni izraz.
Jesam, ne? To je super! Sutra u isto vrijeme?
Možda, rekla sam i krenula.
On se zacerekao. Možda, rekao je. Pa jasno.
Za ručkom, dok su djevojke na nizbrdici razgovarale o
tome gdje će studirati, i kada, i zašto, sjedila sam na rubu
kruga, gdje se trava susretala s betonom, i jela svoj ručak.
Na klupi u blizini sjedili su štreberi s otvorenim udžbenicima
iz kemije i fizike. Kao prežvakane verzije mog brata i
Georgea.
Hej, kako to da jedeš samo gotovu hranu i grickalice?
upitala me jedna od Elizinih prijateljica, riđokosa
predsjednica teniskog kluba. Ona je živjela samo na celeru i
maslacu od kikirikija. Bila sam točno na rubu njihova kruga,
kao repić na slovu Q, i okrenula sam se na stražnjici da je
pogledam ravno u lice.
Eliza je gledala, slušala, čekala. Bila je zaljubljena u
predsjednika učeničkog zbora i htjela je pitati curu iz
teniskog kluba što se dogodilo kad ga je posljednji put vidjela
na hodniku.
Zato što mogu okusiti osjećaje za koje ljudi ne znaju da ih
osjećaju, rekla sam joj. I to je totalno sranje, rekla sam.
Podignula sam obrve i zapiljila se u nju.
Issse, rekla je cura i okrenula se. Pa samo sam pitala. Ti i
Eddie Oakley hodate?
Ne, rekla sam.
Netko vas je vidio kako se ljubite tamo kraj teniskih
terena.
Nisam bila ja, rekla sam.
Rose je jako dobra u graničaru. I u španjolskom, ponudila
je Eliza. Mislim da je Eddie u redu.
Nitko više ne igra graničara, rekla sam. A iz španjolskoga
sam dobila B minus.
Slegnula je ramenima. I dalje si bolja od mene, rekla je.
Koliko si ti dobila?
Spustila je pogled na prste s noktima svježe obojenim
električno metalik ružičastim lakom.
Dobila je A, rekla je tenisačica.
Nasmijala sam se.
Misliš da me vidio na hodniku, šapnula je Eliza.
Okrenula sam se ponovno prema dvorištu. Štreberi su
otišli razgovarati s profesorom.
U jednom kratkom razdoblju te godine nekolicini ljudi
priznala sam za hranu. Kako sam? rekla bih kad me netko
pitao. Pa, malo me muči ova krafna. Uglavnom su se stvari
tad razvijale na jedan od dva načina. Ili bi me ta osoba
čudno pogledala, zaključila da sam neka luđakinja i prešla
na drugu temu, kao što je to napravila tenisačica.
Spomenula sam to Eddieju dok smo vitlali teniske loptice na
ulicu i on je rekao, aha, i onda mi gurnuo ruku pod leđa
majice. Mislila sam da je to normalno, sve dok se jednog
dana na pauzi za ručak nije pojavila nova cura, netom stigla
iz Montane – Sherrie s očima boje lješnjaka i gomilama
srebrnog nakita. Bila je zahvalna što ima s kim ručati, a
Elizu je upoznala na satu engleskoga, i dok je žvakala svoj
sendvič od piletine, pričala nam je nadugačko o tome kako je
Los Angeles bolji od Buttea. Mislim, tako je velik! rekla je i
raširila ruke. Svi su filmovi ovdje! rekla je. Na pola ručka,
Eliza se zanijela u razgovor o nečemu s tenisačicom pa smo
na spoju trave i cementa ostale samo ja i Sherrie i dosađivale
se. Da ispunim vrijeme, podignula sam posljednji komadić
pohanog pileta iz školske kuhinje i počela nabrajati sve
složene sastojke. Ohio, zahuktala tvornica, loši pilići, stoik
koji ih umata u smjesu za paniranje. Rekla sam to tek toliko
da nešto kažem, ali Sherrie mi se hitro primaknula tako da
su joj srebrne filigranske narukvice zazveckale. Čekaj malo,
što? šapnula je. Što to govoriš? rekla je.
Kako mi je srce poskočilo od ponosa kad me pogledala kao
da sam najzanimljivija osoba na svijetu! Objasnila sam joj
još malo o onom što mi se događa, oprezno ispitujući teren, a
ona me zgrabila za ruku i pozvala me isto to poslijepodne
sebi kući gdje je, na licu mjesta u kuhinji, ispekla kakao-
kocke i dodala mi jednu kocku, gledajući me razrogačenih
očiju punih očekivanja. Zagrizla sam i odmah ispljunula
zalogaj na kuhinjski pult. Agh, protisnula sam prigušeno i
dohvatila čašu da si natočim vode. Ti si u totalnoj depresiji,
rekla sam. Ona je položila glavu na pult i rasplakala se.
Istina, rekla je. Jedva sam ustala iz kreveta, jecala je. Eto ti
sad! – nakon cijele one govorancije za ručkom kako je u
Kaliforniji sve savršeno, kako je selidba nova prilika da
postane netko drugi, kako je sve upravo veličanstveno i kako
sviće novi dan. I dalje ništa nije brže otkrivalo takve stvari od
kolača. Kad možeš opet doći kod mene? upitala me sat
kasnije, dok su joj se oči presijavale od suza. Taj sam dan
otišla od nje poskakujući laka koraka od veselja: imam novu
prijateljicu, pjevušila sam samoj sebi. Novu pravu
prijateljicu! Dar iz Montane, zemlje velikog neba! Još sam
mnogo puta bila kod nje, i uvijek se sve zbivalo prema istom
obrascu: pretjerano vedri pozdrav, zatim keksi od čokolade
ili nabujak od riže, pa dolje, dolje, dolje u crnu jamu, pa
moje tumačenje, njezine suze na stolu, jaukanje kako imam
pravo. Isprva mi to nije smetalo – voljela sam odlaziti k njoj s
osjećajem svrhovitosti i hodati po njezinoj kuhinji tumačeći
joj što mislim o njezinoj nutrini. Opisivala sam svaki zakutak
emocija koje sam okusila. Mjesecima smo bile nerazdvojne.
Zvala me slavna Rose, i sjedili smo u njezinoj kupaonici i
puštali turobne elektroničke stvari koje su trajale deset
minuta, a dok sam ja sjedila na rubu kade i jela njezine
deserte, ona mi je pomagala bojiti kosu crno, zatim crveno,
zatim crveno-crno. Ali došli smo do točke gdje bi me pozvala
do svojeg ormarića u školi i gurnula mi keks u usta i pitala
što osjeća, jer bez mene nije to mogla odrediti. Trčala je za
mnom po hodniku sa sendvičem koji je zbrda-zdola složila u
pet sekundi kako bih joj rekla sviđa li joj se zbilja onaj tip ili
zavarava samu sebe. Ne znam sve, rekla sam joj, odgrizajući
zaloga je sendviča. Sviđa ti se, rekla sam joj i kimnula. Zbilja
ti se sviđa.
Ni to mi nije smetalo sve dok joj jedno poslijepodne kod
nje nisam rekla kako je Joseph razradio taj trik da nestane i
da nitko još ne shvaća kako to radi, a ona je poravnala šiške
na čelu i pitala, tko je Joseph? Bili smo u njezinoj kuhinji,
pekli kolače kao i obično. Upravo smo nadugo i naširoko
raspravljali o najsitnijim nijansama njezinih osjećaja prema
uvijek napušenom odbojkašu koji joj se jako sviđao.
Joseph? rekla sam i zaškiljila prema njoj. Moj brat?
Imaš brata? rekla je. Je li zgodan? Hej, daj probaj ovaj
prepečenac. Misliš da sam još u depresiji?
Zidovi oko nas kao da su se ovjesili. Prepečenac se
zakolebao u zraku. Hej, rekla sam, polako. Znaš što, nekako
sam sita. Bar danas, rekla sam. Ajmo raditi nešto drugo.
Sherrie se lice nabralo poput vrećice. Što kažeš na kino?
rekla sam. Ali zašto? rekla je ona i polizala nož kojim je
mazala maslac od kikirikija. Što je zanimljivo u kinu? U kino
mogu s bilo kim! Molim te, rekla je, slavna Rose? Samo jedan
najmanji komadić?
Taj dan sam rano otišla od nje i, naslonjena na staklo
autobusnog prozora, malo plakala u kutove smiješnih
mačkastih sunčanih naočala za šest dolara koje me je
nagovorila da kupim. Nije mi se dalo nalaziti ni s kim
drugim. Na stanici kod kina, povukla sam znak za izlazak i s
odobravanjem dočekala tamu kinodvorane gdje sam sjedila
sama, bez kokica, i uživala u mekom baršunu naslona za
ruke koji nisam dijelila ni sa kim, a filmovi se sastoje samo
od slika i zvuka i lijepih krajolika, i vidjela sam što mi
prikazuju i baš ništa više. Kad mi je Sherrie poslije
telefonirala i pozvala me da dođem sutra kod nje na lazanje,
rekla sam da imam druge obveze.
A osim toga, mislim da ću se malo odmoriti od te priče s
hranom, rekla sam. Bar jedno vrijeme. Ako hoćeš ovaj
vikend sa mnom u kino, ili nešto drugo, javi mi.
Nazvala me prevrtljivom trgovkinjom droge i zalupila mi
slušalicu.

Zato sam, zbog tih razloga, unatoč tomu što je trčala za

ocjenama i bila jedinica za normalnost, bila zahvalna Elizi.
Kad je za onim ručkom načula kako me tenisačica pita o
hrani, nije rekla ni riječ, ali sutradan je donijela još jedan
sendvič, blizanac svojega. Imali smo previše puretine, rekla
je, i položila sendvič viška u voštanom papiru na sunčani
kvadratić na cementu. Vjerojatno je tad prvi put shvatila
zašto sam onoga davnog dana u trećem razredu morala
provesti sat vemena na fontani za piće. Kad je izgledalo kao
da će sendvič ostati tu ležati zauvijek, podignula sam ga s
tla. Odmotala plastičnu foliju. Polako ga pojela.
Ako nisam razmišljala o tome kako joj zavidim što dolazi
iz te lakoće, njezini sendviči su mi zbilja pomagali da
prebrodim dan.
 25
Obično se to događalo u proljeće, ta otkrića.
Uz svježiji zrak i cvat jasmina, još nešto novo. U proljeće
sam otkrila što mi se događa s hranom. Sljedeće proljeće prvi
sam se put družila s tatom, Joseph je nestao, majka se
upustila u avanturu koja je valjda još trajala jer nikad u
njezinim ručkovima i večerama nisam razaznala suzne
tragove rastanka.
Peto proljeće bratova samotnog života u vlastitom stanu.

Pridržavao se obećanja i telefonirao svaki dan, kako se i

tražilo od njega. Godinama je telefon zvonio u pet
poslijepodne, uglavnom dok je majka kuhala večeru, i
razgovarali su o predavanjima koja sluša i što je radio tog
dana, i o predavanjima koje ona sluša i što je radila tog
dana. U školi mu je izgleda bilo sasvim lijepo. Učio je
neprestano, ocjene su mu bile dobre. Budući da je mama
sjeckala i miješala dok je razgovarala s njim, u jelu se
kasnije često osjećala natruha brige, a također i prizvuk
nekog nezajažljivog ponosa. Moj sin, govorile su njezine
večere, snop je čistoga koncentriranog svjetla.
Nazivao je svaki dan pa, ako je i dalje nestajao, radio je to
unutar prihvatljivog rasporeda.
Samo je jedanput Joseph propustio nazvati u dogovoreno
vrijeme. Kad mu je mama telefonirala da vidi zašto nije zvao,
nije se javio. Nije se javio ni sutradan. Dva su dana prošla i
dalje bez odgovora pa se mama odvezla onamo, zabrinuta,
poslužila se rezervnim ključem i utvrdila da u stanu nema
nikoga. Odvezla se natrag kući. Koračala gore-dolje po kući.
Zvala ga svaki sat na puni sat. Bez odgovora. Otac, koji
nikad nije vidio ništa zanimljivo u tim nestancima i
pripisivao ih osobnim, intimnim istraživanjima momka od
dvadeset i jedne godine, pokušao ju je primiriti dok je
bezglavo tumarala kućom. Sljedeće jutro, treći dan, odvezla
se ponovno onamo čim se razdanilo, a kad je ušla u stan,
zatekla je Josepha kako leži licem nadolje na podu spavaće
sobe, udova raskrečenih kao u morske zvijezde. Otkucaji
srca bili su mu usporeni, disanje plitko. Pozvala je hitnu
pomoć i smjesta su ga prevezli u bolnicu gdje su ga
podvrgnuli brojnim pretragama i rekli da je ozbiljno
dehidrirao i oslabio, ali da će biti u redu. Gdje si bio? pitala
ga je mama, i liječnici su ga pitali, ali Joseph je samo vrtio
glavom. Nigdje, rekao je, i samo su to mogli izvući iz njega.
Otac nije došao u posjet u bolnicu, ali je poslao uobičajeni
buket tulipana i ruža sestrama kako bi osigurao najbolju
njegu.

Sredinom travnja, kad se Joseph već udobno smjestio u

svom stanu, potpuno navodnjen, i ponovno redovito nazivao
jedanput na dan, upisan na napredni proljetni tečaj kvantne
mehanike na gradskom učilištu, majka je podignula vilicu
dok smo sjedili za večerom za stolom, i objavila, s rukom u
zraku kao kakav kip, da sa stolarskom zadrugom putuje na
tjedan dana u Novu Škotsku.
To je vrlo rijetka prilika, rekla nam je, da učimo temelje
japanske obradbe drva. Izrađivat ćemo drvene klinove koji
zamjenjuju čavle, rekla je. Gurnula je vilicu u humak
krumpira na tanjuru.
Otac je jeo vrlo polako, što je katkad radio kad je bio
razdražen. U kosi su mu se bijelile sjedine.
Kakva ti je riba? rekla je.
Fina, rekao je on i obrisao usta ubrusom.
Rose, rekla je mama i okrenula se prema meni, ići ću
samo ako mi obećaš da ćeš paziti na sve.
Pa jasno da hoću, rekla sam. Provjerit ću i Josepha. Mogu
ići u kupnju namirnica? Tko sve ide?
 Oko polovica nas iz zadruge, rekla je. Moramo unijeti
nešto novo u naš pristup radu s drvom. Zvat ćeš svaki dan?
Jasno da hoću. Mogu voziti tvoj auto?
U pratnji odrasloga, rekla je.
Tata je kliznuo pogledom do mene. Uz zajedničko gledanje
televizije, vožnja autom, ja za volanom s učeničkom
dozvolom, on kraj mene, bila je još jedna zgodna aktivnost za
oca i kćer. Bila sam godinu-dvije starija od većine djevojaka
koje još nisu položile pravi vozački, ali auti su me manje
zanimali nego moje vršnjake.
U redu, rekla sam.
Hvala. Mama mi se toplo nasmiješila. To je zbilja posebna
prilika, rekla je. I neobično mi je važna. Jednog dana ću ti
izgraditi drvenu kolibu u šumi, rekla je, s klinovima i
šarkama od drva.
Pojela sam zalogaj pirea. Sjeverna Kalifornija, dobro
vođena farma za uzgoj krumpira. Mamino opojno uzbuđenje
zbog izleta na koji se sprema, spojeno s njezinom
uobičajenom spiralom u malenkost, ništavilo. Jela sam
jednom stranom usta. Nema potrebe, rekla sam i progutala
zalogaj. Više volim čavle, rekla sam. I gradove, rekla sam.
Tata je na trenutak podignuo pogled, kao da ga je netko
pozvao po imenu. Posegnuo je rukom kao da će mi raščupati
kosu. Budući da mi kosa nije bila ni blizu, ruka mu je
zatitrala u zraku. Rose, rekao je. Kako je narasla! rekao je.

Otišla je u srijedu. Njezin je auto stajao pred kućom pa

sam se s njim odvezla u školu i provrzmala po gradu poslije
nastave. Eddie me vidio na školskom parkiralištu i pitao
mogu li ga odbaciti do prijateljeve kuće. Pustila sam ga da
uskoči u auto i sat vremena smo se hvatali i ljubili u
pokrajnjoj ulici, ali taj me dan obuzelo sjetno raspoloženje
jer sam u školskom hodniku naletjela na Sherrie, ruku pod
ruku s novom učenicom, i nije mi bilo do ratovanja. Što nije
u redu? rekao je nakon što je pokušao zagurati lice u moje
lice. Gdje je tenk? rekao je.
Kakav tenk?
Ti, iskezio mi se. Tako te zovem u sebi. Tenk.
Uspravila sam se na sjedalu. Poravnala majicu.
Nisam ja nikakav tenk, rekla sam. Netko mi je jednom
rekao da sam staklo iz mora.
Ha! rekao je. Staklo, Aha, baš.
Neko vrijeme se igrao gumbima radija. Pjegice su mu se
rojile oko ušiju i čeljusti.
I što ćeš poslije mature? upitala sam.
Okrenuo se prema meni. Ja? rekao je. Idem na faks,
valjda. Bejzbol. Zašto? Hoćeš da ostanemo u kontaktu?
Ma ne, rekla sam.
Takvu te hoću, rekao je s odobravanjem. Dotaknuo mi je
kosu, netom obojanu u crveno. Povukao mi prst niz nos.
Lijep nos, rekao je.
Malo sam utonula u sjedalo pod njegovom rukom.
Ma daj prestani srati da si tužna, rekao je i primaknuo se.
Ajde! Gdje je taj tenk!
Ponovno je unio lice u moje, ali meni jednostavno nije bilo
do toga. Nekoliko smo se minuta ljubili, a onda sam ga
odgurnula.
Vrijeme je isteklo, rekla sam.
Dobro, dobro, dobro, rekao je i popravio frizuru. Provjerio
je lice u bočnom retrovizoru. Možeš me bar odbaciti do
avenije Fountain? upitao me.
Jednim klikom otvorila sam vrata. Tenk kaže da možeš
pješke, rekla sam.

Uvečer smo tata i ja tiho zajedno večerali pred

televizorom; u srijedu, u četvrtak. Smrznute obroke koje sam
odabrala u samoposluživanju, najveće hitove mojih omiljenih
tvornica. Jedna od najboljih, u Indiani, ponosno je isticala
pripremu hrane bez ljudske ruke, što je značilo da su svaki
korak obavljale robotske ruke, koje su stavljale tortilje u
posudu, prekrivale ih sirom, kapale umak od rajčice po
njima i sve zajedno gurale u divovsku pećnicu da bi
proizvele savršeno bljutavu cnchiladu.
U četvrtak poslije večere otac i ja ukrcali smo se u auto i
nespretno vozili po ulicama u susjedstvu dok me on
podučavao kako se koči. Pretvarala sam se da tjednima
nisam sjedila za volanom, a on je neprestano hvatao volan
da me izravna i izvadi iz nezgodnog položaja. Trebaš mi reći,
rekla sam mu i odgurnula ga laktom.
Imaš pravo, da, rekao je. Oprosti. Idi lijevo.
Poslijepodneva su se ponovno produljila, rastegnula.
Predugo sam stajala na semaforu jer je sunčevo svjetlo tako
lijepo prosijavalo kroz sve lišće na platanama u drvoredu uz
Sierra Bonitu, bojeći svaki listić u blijedozeleni žad. Stabla
jacarande su se pripremala za svoju eksploziju jasnomodrih
cvjetova u svibnju.
Kreni, rekao je tata.
Sori, rekla sam.
Dva su skejtera prešla cestu pred nama.
Nešto nije u redu? pitao je tata dok sam skrenula uz
Oakwood.
S autom? lagano sam potapšala kontrolnu ploču. Izgleda
mi u redu.
S tobom, rekao je. Gledao je ravno ispred sebe. Stranica
četrdeset tri u priručniku: otac iskreno razgovara s kćeri u
četiri oka.
Ne, rekla sam.
Zabubnjao je prstima po kontrolnoj ploči. Brzo,
usredotočeno. Iz prstiju mu je izbijao isti onaj aktivni
entuzijazam kao i iz stopala kojima je migoljio na kauču pred
televizorom. Naše povezivanje nije uznapredovalo mnogo
dalje od zajedničkoga gledanja televizije, osim ovih tjednih
satova vožnje kojih je 99 posto otpadalo na tehnička pitanja.
Dečki? rekao je.
Što s njima?
Ima tu kakvih problema?
Okrenula sam volan. Zapravo ne, rekla sam.
S vremenom su bolji, rekao je, s nadom. Glas mu je
zamro. A znaš što te zanima? upitao me nakon stanke.
Ne, rekla sam. Obično ne znaš kad ti je sedamnaest
godina.
To nije točno, rekao je. Mnogi imaju neku ideju, rekao je.
No, rekla sam, ja nemam ni najblažu ideju.
Skrenula sam na Stanley pa na Rosewood. Namjerno
nisam stala na znak stop, ali on nije ništa rekao.
Prošla sam bez zaustavljanja i drugi znak stop.
Ups, rekla sam. Bio je znak stop.
Zakoči i stani, rekao je i počešao se po obrvi. Nemoj samo
usporiti jer će ti odmah napisati kaznu.
Skrenula sam na aveniju Fairfax. Tata je pružio ruku kroz
prozor da namjesti desni retrovizor.
Zašto ne skreneš gore na Sunset, rekao je, a onda odeš
desno.
U redu, rekla sam i ubrzala.
U školi sve u redu? rekao je tata i pokazao mi žuto svjetlo
na semaforu. Uspori, rekao je.
Na crvenom svjetlu tiho sam zabrundala ispod glasa. I
motor je brundao.
Sve okej, rekla sam.
Sviđa ti se u školi?
Ne baš, rekla sam.
Zašto ne?
Ne znam, rekla sam.
Skrenula sam na Sunset. Hoćeš hamburger? upitao me
tata dok smo prolazili kraj All American Burgera.
Ne. Ti?
 Ne, rekao je, čeznutljivo gledajući restoran. Pokazao mi je
kroz prozor. Desno na La Breu, rekao je.
Okrenula sam se kako me je uputio. Odvezla se nizbrdo
kroz zelena svjetla. Nakon nekoliko križanja, ponovno sam
skrenula u Willoughby, provezla se kraj zgrade Elektre i
vodoprivrede do pločnika pred našom kućom, gdje sam
glatko ušla s autom na kolni prilaz.
Jako lijepo, rekao je tata.
Prilijepio mi je oči za ruku dok sam parkirala, a onda
povukla ručnu kočnicu.
Još malo pa si spremna za ispit, rekao je. Još jedna
vožnja i mislim da možeš polagati.
Sjedili smo u autu, zagledani u niske grane velikog
fikusa. Nije pokazivao namjeru da izađe iz auta, a nisam ni
ja i neko vrijeme smo samo sjedili i zurili u zahrđalu kvaku
na vratima garaže za koju je bez ikakve potrebe bio zavezan
beskorisni konop.
Dvobojno lišće strugalo nam je po prednjem staklu.
Odjednom sam se u bljesku pamćenja sjetila Georgea kako
stoji pred kućom u kapi i plaštu. Prikaza iz prošlosti.
Tvoj brat, rekao je on.
Čekala sam. Zatresao je glavom.
Hvala na poduci, ponudila sam.
Očima je prešao po unutrašnjosti auta. Vani se upalilo
svjetlo sa senzorom pokreta kad je susjeda procupkala
vodeći psa u šetnju.
Ti imaš mnogo toga dati, nabusito je rekao.
Dati kome?
Samo dati, rekao je. Svijetu.
Nije se micao, a meni se činilo da bi bilo nepristojno otići
pa smo zajedno nastavili ukočeno zuriti kroz prednje staklo.
Grančica fikusa spuznula je niz staklo na brisače.
Hej, čula sam jednu priču, rekla sam.
Pogledao me, nadobudno. Priču?
 O jednom klincu iz škole, rekla sam. Hoćeš da ti
ispričam?
Molim te, rekao je.
Zavalila sam se u čvrsti naslon sjedala.
Ima taj jedan dečko, rekla sam, sa mnom je na
engleskome. Prošle godine je pao iz svih predmeta. Živi u
jednom od onih zapuštenih kvartova, tamo kraj stadiona
Dodgera, i nije znao da mu trebaju naočale pa je sve vidio
mutno.
Sigurno nije znao čitati, rekao je tata. Ruke su mu se
malo umirile kad je počela pripovijest i ponovno je pružio
ruku kroz prozor da podesi desni retrovizor. Vidiš ovof
Dobro je, rekla sam. Da nastavim?
Da, rekao je, pričaj dalje.
Uglavnom, rekla sam, da. Nije znao čitati. U tome je bio
problem. Profesori su ga odveli na testiranje i nije znao
pročitati ni riječ, na engleskome nikad nije govorio, i
godinama je dobivao loše ocjene, a nije uopče shvaćao kako
drugi uspijevaju u toj tajanstvenoj čaroliji koja se zove
čitanje, dok napokon netko od profesora nije rekao da bi mu
trebalo pregledati oči, i odveli su ga okulistu.
Tata je zavrtio glavom. To je prvo što su trebali provjeriti,
rekao je. Taj usrani školski sustav, rekao je.
Izvadila sam ključeve iz paljenja.
Dakle, rekla sam. Tako su otkrili da ima jako loš vid i
dobio je naočale, i svi su profesori stajali oko njega dok ih je
isprobavao.
Je li bio pametan? upitao je tata.
Pametan, rekla sam. Itekako. Stavio je naočale, točna
dioptrija, sve, ne? I s naočalama je odjednom vidio čitati, i ne
samo to, sam čin čitanja mu je odjednom izgledao kao nešto
moguće, izvodljivo, a ne kao da je sav ostali svijet nedostižno
daleko ispred njega.
Inspirativna priča, rekao je tata i kimnuo glavom. Sviđa
mi se. Kad nam počinje serija?
Za deset minuta, rekla sam. Ali priča još nije gotova.
Zašto nije? rekao je tata, s rukom na kvaki. Sviđa mi se
kako je završila. Neka na tome ostane.
Dečko ode doma, ne? rekla sam. S naočalama. I novom
knjigom koju čita. A mama ga dočeka na vratima. Smiješi se
jer su je nazvali iz škole s dobrim vijestima. Ali on vidi da je
ona jako umorna. Nije je jasno vidio godinama, godinama! A
ona je totalno iscrpljena, ima tamne podočnjake, a kad se
smiješi, vidi se da umjesto jednog zuba ima malu smeđu
krhotinu. Ne mogu si priuštiti zubara. Shvaćaš? A kuća?
Kuća se raspada. Jedna strana se urušila, žohari trče po
podu, a na zidu je golema rupa za koju je prije mislio da je
slika.
Svjetlo na senzor se ugasilo. Tatin profil oplahnuo je
mrak.
Izmislila si ovo, je li tako, rekao je.
Ne, rekla sam.
Kako se dečko zove?
John, rekla sam.
John i kako još?
John Barbaducci, rekla sam nakon stanke.
Tata se nakašljao. Barbaducci, rekao je. Najizmišljenije
ime koje sam čuo u životu. Abe Lincoln, ili zašto ga ne
nazoveš George Washington. Tako, rekao je. U redu. Pričaj
dalje. Dečku se smučilo od onog što je vidio.
Pa je stao na naočale i zgazio ih, rekla sam.
Isuse! rekao je tata i lupio dlanom po kontrolnoj ploči.
Znao sam da slijedi tako nešto. Bolje da to nisam čuo, rekao
je. Onda opet zaostane u školi, je li tako?
Više ne uči čitati, rekla sam. Ali snađe se. Prijavi se kao
poluslijepac i dobije invalidninu.
Joj, kakva užasna priča, rekao je tata i zatresao glavom.
Užasna. Otvorio je vrata.
 Ja sam izašla iz auta. Zaključala vrata.
Dobro si davala žmigavce, rekao je tata. Nemoj zaboraviti
gledati u retrovizor.
Ja mislim da je priča baš dobra, rekla sam.
To je grozna priča, rekao je i uputio se prema ulaznim
vratima. Dobije invalidninu, a nije uopče invalid! Takve
stvari izluđuju pravnike. Mislio je da je rupa u zidu slika?
Pred vratima je pročeprkao po džepu.
Evo, rekla sam i dodala mu njegov privjesak s ključevima.
Ponovno se nakašljao u ruku. Znam da izmišljavaš, rekao
je, otvorio vrata i ušao u kuću. Znam da mi želiš nešto reći,
ali nemam pojma što. U redu? Ja ne razmišljam tako. Što mi
želiš reći?
Ništa, rekla sam. To je samo dečko iz moje škole.
Kako se ono zove?
John, rekla sam. I protiv volje iskrivila sam lice.
John i kako još?
Stajali smo licem u lice u hodniku. Tata je prekrižio ruke
na prsima.
John Barbelucci, rekla sam.
Slavodobitno je lupio po ručno izrađenom jelovu stoliću za
ključeve, učvršćenom kraj ulaza, što ga je mama izradila
prve godine u stolariji.
Evo ga! rekao je. Sijevnuo je očima na mene. Prije si rekla
Ducci. Siguran sam.
Lucci, rekla sam.
Ducci.
Imaš magnetofon? rekla sam.
Siguran sam! rekao je. Zatvori vrata, rekao je.
Zatvorila sam i zaključala vrata iza nas.
Dakle, znaš li čitati? rekao je i velikim koracima otišao u
dnevnu sobu. O tome je riječ u svemu ovome?
Zbacila sam cipele s nogu, a tata je objesio jaknu preko
naslona stolice.
 Znam čitati, rekla sam.
Bilo je točno osam sati uvečer. Oboje smo zumirali
pogledom sat. Natočila sam si čašu soka i bez riječi smo
zauzeli svoja mjesta na dva kraja kauča i tata je upalio
televizor na kojem se prikazivala naša omiljena liječnička
serija i radovali smo se što su spasili ženu sa srčanom bolesti
čije su oči bile tako krupne i lijepe.
 26
Tata je u petak ujutro otišao na posao a da ni jednom
riječju nije spomenuo našu raspravu, i njegovo me
uobičajeno trubljenje probudilo u dvadeset do osam. Odvezla
sam se u školu, ali nije mi se dalo družiti ni sa kim za
ručkom pa sam otišla prije podneva i odvezla se kući.
Odrijemala sam na kauču i razmislila o vikendu pred sobom.
Eliza me pozvala da kod nje gledam večer horora na
televiziji, zajedno s biciklisticama. Sherrie će biti ondje, a
posljednji put kad sam je srela u nekom društvu briznula je
u plač čim me vidjela i izletjela iz sobe. Jako si uzrujana,
viknula sam za njom, zlobno. Ovog puta će možda dovesti
novu prijateljicu. Eliza se upravo poljubila sa svojom
simpatijom, predsjednikom učeničkog zbora, pod prugastom
tendom kraj školske kuhinje. Rekla mi je da je slično
jedrenju. Jedrenju? Nekoliko cura koje će doći večeras već su
spavale s dečkima, što mi je zvučalo privlačno, ali samo ako
se to može raditi zavezanih očiju, u vremenskom skoku
spojenom s amnezijom. Rekla sam Elizi kako nisam sigurna
da ću doći; kako možda moram u Pasadenu posjetiti Georgea
u studentskom domu i pomoći mu oko psine koja uključuje
sve brucoše i kišobrane. Naravno, rekla je, a lice joj se malo
otopilo. Cijelo jutro bila sam uznemirena, dijelom zbog
razgovora s ocem, većinom zbog svega, i otišla sam u
kuhinju, podigla telefonsku slušalicu i nazvala Georgeov broj
u Pasadeni, pa neka sve ide k vragu. Možda to zbilja i
postane istina. Javila se automatska sekretarica i ostavila
sam zbrkanu poruku kako imam auto pa ako mu nešto
treba, bit će mi drago doći u Pasadenu ako mu treba nešto
obaviti, da sam slobodna u subotu, da mu mogu odnijeti
rublje na pranje ako je zauzet, i da imam auto, pa ako mu
treba bilo što obaviti. Na pola poruke podignuo je slušalicu,
zadihan. Hej! rekao je. Rose! Sve u redu? Spoticala sam se o
riječi. Rekla mu da imam auto ako mu treba nešto obaviti. I
ja imam auto, blago je rekao. Kako si? pitao me. Promrmljala
sam nešto o tome kako sam maturantica. Učinilo mi se da
čujem ženski glas u pozadini. Je li sve u redu, Rose? rekao
je. Nedostaješ mi, rekla sam, glasom koji je poskočio
previsoko i užasno zacvilio u visokom registru. I ti meni,
rekao je. Nastupila je duga stanka. Još nešto? rekao je,
najljubaznije što je mogao. Ne, rekla sam. Oprosti što sam
smetala. Ti nikad ne smetaš! rekao je, prebrzo.
 27
Ni minutu nakon što sam spustila slušalicu, telefon je
zazvonio.
Podigla sam slušalicu. Oprosti, rekla sam.
Halo? rekao je glas. Rose?
Priželjkivala sam da to bude George, da me zove da mi se
ispriča, da zove broj koji mu se duboko usjekao u pamćenje
kako bi me pozvao na vikend kod njega u studentski dom.
Možda mi može pokazati grad ili mi biti pratitelj na Elizinoj
zabavi. Umjesto toga, uho mi je preplavio majčin glas,
užurban, oštriji nego inače. Veza je bila loša – zvučalo je kao
da me zove iz otvorene telefonske govornice negdje pod
vedrim nebom i svakih nekoliko sekundi zahučao bi snažan
nalet vjetra. Nije me pitala kako to da sam kod kuće, ali u
razmacima između zapuha rekla je kako joj je drago što mi
čuje glas i da zove iz gradića u Novoj Škotskoj u kojem je
radionica. Mjesto je bilo slabo tehnološki opremljeno – samo
drvodjeljski alat i galebovi – pa nisam hvatala cijele rečenice,
ali kroz huk vjetra zvučalo mi je kao da je sedam puta zvala
Josepha, a on se ne javlja, a sad mu je i automatska
sekretarica isključena pa ja moram u kontru.
U kontru?
U kontrolu, njega, rekla je. Molim te? Linija je zakrčala.
Bedford Gardens, rekla je. Slovkala mi je adresu slovo po
slovo. Prvo slovo je B, vikala je u slušalicu.
Znam gdje stanuje, rekla sam. Ne mogu samo nazvati?
Može tata nazvati?
Joe se ne javlja, rekla je. Telefon mu je isključen. Molim
te.
Vjetar je na sekundu utihnuo i stao. Brinem se, rekla je
savršeno razgovijetno.
Sigurna sam da je sve u redu, rekla sam.
 Tvoj otac ne shvaća te stvari ozbiljno, ali imam loš
predosjećaj, rekla je. Dogovorili smo se, Rose, rekla je.
Privukla sam hrpu pošte u krilo. Obuzimala me sve veća
zlovolja.
Onda, je li i Larry ondje? upitala sam.
Tko?
Larry, tvoj ljubavnik?
Oprosti, ne čujem od vjetra?
Lar-ry? Tvoj lju-bav-nik?
Na drugom kraju, tišina. Odgovara mi samo vjetar.
Galebovi kriješte.
Da, tu je, napokon je rekla. Pola zadruge je ovdje.
Lijepo se zabavljate? rekla sam, izradivši aviončić od
reklame za rasprodaju u trgovini muške odjeće.
Nisam znala da znaš, slabašno je rekla.
Oh, već godinama, rekla sam.
Kako –
To je zbilja teško objasniti, rekla sam. Lansirala sam
aviončić preko poda kuhinje gdje se zaletio u kuhinjski
element. Znači, Joseph –
Zna li tvoj otac?
Tata? rekla sam. Moj iznimno perceptivni tata? Šališ se?
Ili Joseph? rekla je, a glas joj je zadrhtao. Je li zato
nestao?
Nakašljala sam se u slušalicu. Ne, rekla sam. Ne zna ni
on. Nitko ne zna osim mene. Ne pitaš se zašto sam kod kuće?
Markirala sam školu.
Riječi su joj dopirale do mene u vrpcama i valovima.
Nisam zato otišla na put, rekla je. Gotovo cijela zadruga je tu.
To je studijsko putovanje, rekla je. Radimo. Rose, tako mi je
žao.
Ćupkala sam naljepnicu s adresom na jednom računu.
Računu za struju. Vjerojatno velikom.
Onda, kad si posljednji put razgovarala s njim? rekla
sam.
S Larryjem?
S Josephom.
Neposredno prije puta, rekla je. Molim te, dušo. On se
uvijek javi kad ga zovem. Razgovarat ćemo o ovome kad se
vratim, obećajem. Molim te. Jesi rekla da markiraš?
Naljepnica se nije dala skinuti pa sam poderani raćun za
struju vratila na vrh hrpe pošte kraj telefona. Na sve ostale
račune, sve papire koji nevidljivo upravljaju kućom.
Ne, rekla sam. Šalila sam se. Danas je praznik.
Danas? rekla je.
Da, Barbeluccijev dan, rekla sam.
Ćuj, rekla je. Ako nešto zbilja nije u redu, doći ću što brže
mogu. Već sam telefonirala bolnicama, za svaki slučaj, ali
nije ni u jednoj.
Već si zvala bolnice?
Sjećaš se što je bilo prošli put? Ako nije kod kuće, hoćeš
provjeriti u bolnici Kaiser, za svaki slučaj? Onoj na uglu
Vermonta i Sunseta? Razumiješ, Rose, nema tko drugi.
Moraš ti. Samo ti si tu.
Netko ju je iz velike daljine pozvao po imenu. Čula sam
kako drveće šušti pod udarima vjetra. U drugoj zemlji.
Oprosti, moram ići, rekla je. Hvala ti, dušo. Puno ti hvala.
Razgovarat ćemo kad se vratim.
Kad je spustila slušalicu, otišla sam u dnevnu sobu i
jedno vrijeme sjedila u prugastom naslonjaču. Iza prozora
prostirala se duboka tišina pustinjskog proljeća bez
povjetarca.
 28
Zgrada u kojoj je Joseph stanovao imala je štukature na
fasadi i bila je ružna, s niskom četvrtastom živicom od
čempresa u ukočenim redovima i imenom ispisanim u
kurzivu na pročelju, imenu tako neodređenom da ga nikad
nisam mogla zapamtiti.
Kad sam se dovezla, cijela zgrada izgledala mi je praznije
nego prije. U podzemnoj garaži samo jedan slupani smeđi
Chevrolet. Bilo je kasno poslijepodne kad sam se uvezla u
garažu, nebo prošarano oblacima, a na ulicama su auti
stizali kući i parkirali se, ljudi na povratku s posla su vadili
stvari iz prtljažnika i ulazili u svoje stanove.
Odvukla sam se pješke uz stube i preko balkonskog
hodnika. Na vrhu stuba, točno ispred Josephova stana,
netko je uz rukohvat nagurao krevet za jednu osobu. S
jastukom i poplunom, spreman za počinak. Pred vratima
sam zavukla ruku u crnu metalnu kupolu koja je
uokviravala usamljenu žarulju vanjskog svjetla i opipavala
dok nisam našla ljubičasti rezervni ključ – s iskošenim
slovom J na privjesku ispisanim majčinim rukopisom. Kad
sam otključala, vrata su se malo odškrinula, a onda me
zaustavio lanac.
Joseph? zazvala sam u odsječak tame.
Ništa.
Bila sam u kiselom raspoloženju nakon telefonskih
razgovora s majkom i Georgeom. Sramila sam se što sam
nazvala Georgea. Grizla sam se što sam majci rekla što
znam. Sad kad sam joj rekla, morat ćemo razgovarati. Osim
toga, išlo mi je na živce da moram paziti starijeg brata.
Josephova ulazna vrata nisu se dala do kraja otvoriti, pa
sam silom ugurala ruku kroz procijep i pokušala otkačiti
lanac. Nisam uspjela dohvatiti kukicu, ali primijetila sam da
su se zavrtnji na unutrašnjoj strani vrata olabavili pa sam,
umjesto da otkačim lanac, promijenila ruku, stisnula prste i
jednim ili dva okretaja razmontirala cijeli sigurnosni sustav.
Minutu kasnije, lanac je otpao i vrata su se razjapila.
Dnevna soba bila je mračna. Prazna.
Nisam provela mnogo vremena u njegovu stanu. Josepha
sam obično viđala kad je došao do nas, i to zato što se majka
odvezla po njega, pokupila ga i dovela kući. Povremeno su on
i George dolazili zajedno na večeru, ali kontrast između
Georgeovih živopisnih novosti s Caltecha i Josephova
nevoljkog mumljanja bio je prenaporan čak i majci koja ih
zato nije prečesto pozivala.
Stanom se širio neodređeni miris tjestenine. Nije bilo
mnogo pokućstva, osim stola na sklapanje na kojemu su
stajale nagomilane knjige iz prirodnih znanosti, i sklopive
stolice s poderanim sjedalom i bakinim prezimenom
ispisanim na poleđini naslona kosim slovima. Morehead,
ritmično. Sve su zavjese bile navučene osim onih u kuhinji,
gdje je nešto kasnih poslijepodnevnih zraka padalo kroz
prozorčić na popločeni pod, u žutom uzorku sunčevih pruga
iskrižanih s prugama pločicama. Ostavila sam ulazna vrata
otvorena.
Ušla sam, rekla sam.
Nema odgovora.
Zakoračila sam u hodnik. Nema slika. Ne gore svjetla u
kupaonici. Spavaća soba je na kraju.
Ulazim, rekla sam niz hodnik. Joseph? Haloooo. To sam
ja, mamina pouzdana kontrolorka.
Tišina. Prazno. Upalila sam središnje svjetlo u hodniku,
ali samo je prelilo mrkožućkasti ton preko polumraka.
Iz njegove spavaće sobe nije dopirao nikakav zvuk.
Potpuna tišina. Već sam sve ovo prošla. Vani je nekoliko
automobila prilazilo ulicom. Čuo se slabašni šum i klopot
udaljenih vodoinstalacija, negdje duboko u zgradi.
 Joseph nije pozivao društvo niti je priređivao zabave, pa
sam, koliko sam ja znala, osim mame, i njega samoga, bila
prva osoba koja je tjednima zakoračila u njegov stan. To je
važno jer je na kraju hodnika, na vrata svoje spavaće sobe,
objesio stari znak iz djetinjstva, ULAZ ZABRANJEN, ispisan
prije mnogo godina debelim crnim flomasterom koji je u
međuvremenu izblijedio do sivila. Odavno sam pamtila
trokutasti oblik slova A, malo preveliko Z. Bio je to tako
poznat prizor da mi je trebalo minutu-dvije da se zapitam.
Zašto je ovdje? Mora da ga je skinuo s vrata svoje stare sobe
pri jednom posjetu kući i objesio ga ponovno ovdje, premda
živi sam. Ali kome je sad taj znak namijenjen? Ta loše
nacrtana lubanja i prekrižene kosti.
Izgovorila sam njegovo ime na vratima, a kad nitko nije
odgovorio, otvorila sam ih.
Svjetlo je u spavaćoj sobi bilo ugašeno. Upalila sam ga.
Joseph je sjedio usred sobe, za sklopivim stolom, u stolici,
pred otvorenim laptopom. Odjeven. Budan. Izgledao je
boležljivo i mršavo, ali meni je on uvijek izgledao boležljivo i
mršavo.
Hej, rekla sam, iznenađena. Što se događa? Tu si? Jesi
dobro?
U redu sam, rekao je tiho.
Spavaća soba bila je mala: krem tapison, klizna vrata
ugrađenog ormara sa zrcalima, ali nigdje kreveta, samo
jednostavna komoda, nekoliko sklopivih stolica, stol i noćni
ormarić. Jedan prozor, zatvoren. U kutu, tapison nagnječen
u obliku izduženog pravokutnika.
To je tvoj krevet tamo vani?
Na podu mi je bolje za leđa, rekao je.
Spavaš na podu? O čemu to pričaš?
Zurio je u mene, očiju uokvirenih onim tamnim
romantičnim trepavicama, preukočeno i bez treptaja.
Što radiš? upitala sam.
 Radim, rekao je.
Zbunjivalo me što sam ga tako lako našla. U trapericama i
majici i cipelama. Ništa posebno. Osim toga, izgledalo je kao
da je sve u najboljem redu. Na komodi je stajala plaketa koju
je osvojio u osnovnoj školi na natjecanju za najbolji crtež
galaksije i još jedna mamina kutija za nakit od hrastovine
koju je izradila u naprednijem stadiju stolarije. Nekoliko
razbacanih sitnih kovanica, novčanica od jednog dolara,
izlizana do kraja.
Gledao me s očekivanjem, ali nasred sobe stajala je još
jedna sklopiva stolica na kojoj je također ritmičnim
rukopisom na leđima naslona pisalo Morehead, i nešto u toj
lakoći me smetalo, nešto u tome što sam ga našla kako tu
mirno sjedi teže mi je padalo od uobičajenog ništavila pa
sam prišla praznoj stolici i sjela.
Zašto mi nisi jednostavno otvorio vrata? Slomila sam ti
lanac.
Imao sam posla, rekao je. Imam posla.
Zaokružila sam pogledom po sobi. U garderobi su dvije
iznošene karirane košulje visjele iznad nekoliko pari cipela
za hodanje.
Nekoliko gumenih vrpca, olovke i nalivpero ležali su
razbacani na noćnom ormariću, smeđe bajcanom komadu od
smreke koji je nezgrapno stajao kraj odsutnog kreveta.
Ponovno sam ustala i ugasila središnje svjetlo. Vani je sunce
zašlo i dugi kraj dana rasprostro se u širokim prugama po
stambenim zgradama oko kojih su se auti i dalje parkirali na
svoja mjesta.
Kakvog posla?
Posla, rekao je ponovno.
Ne, rekla sam.
Imam posla, Rose, odsjekao je. Možeš otići?
Otvorila sam prozor i promatrala kako se crvena Honda
Civic unatraške uparkirala na mjesto. Iz nje je izašla žena
tresući kosom. Nije pazila dok je otvarala vrata i drugi auto
gotovo joj je odnio nogu.
Objasnit ću kasnije, rekao je. To je složeni eksperiment.
Vidim, rekla sam. Zašto se ne javljaš na telefon? Dovezla
sam se skroz ovamo. Kako to da sam te tako lako našla?
–.
Jedeš li?
–.
Piješ dosta vode?
Moram se koncentrirati, rekao je, a glas mu se gubio.
I dalje sam sa svog stražarskog mjesta kraj prozora
promatrala aute.
Vani je bjelina tamnila u modro. Slavni prigušeni
romantični sumrak južne Kalifornije. Obavila sam svoj posao
pa sam si sad mogla dopustiti da odem. Mogu nazvati mamu
da potvrdim kako je on živ, donijeti mu sendvič od šunke i
čašu vode, i odvesti se natrag, nastavljajući u sebi razmatrati
idem li ili ne idem na Elizinu zabavu.
Osim što mi je osjećaj u toj sobi bio tako poznat. U zraku
se naslućivala ista ona težina koju sam vidjela na Josephovu
licu mnogo puta dok me čuvao, kad se ponovno pojavljivao,
iznurena izgleda, kose u čupercima, i stojeći kraj prozora,
osjećala sam se onako kako se valjda osjeća istražitelj u
trenutku prije no što će riješiti slučaj. Kao da ću, ako budem
stajala dovoljno mirno, vrlo, vrlo mirno, najmirnije što mogu,
vidjeti nešto što nisam nikad prije vidjela.
To mi je malo promijenilo raspoloženje. Iritacija se
pretvorila u paravan bijelog šuma ispod kojeg se oblikovala
strelica iščekivanja, i počinjala se usmjeravati. I dalje sam
čuvala stražu na prozoru sve dok stambene zgrade preko
puta nije obavila tama. Skromna radost prozora na kojima se
pale svjetla, priprosti užitak u žutim pravokutnicima koji
izlažu pogledu tamne vijuge granja stabala.
Još se nekoliko automobila tiho dovezlo u ulicu, s
upaljenim prednjim svjetlima. Vratila sam se do stolice usred
sobe i sjela.
Joseph se vidljivo ukočio za stolom.
Poslat ću mami e-mail, rekao je, što kažeš na to? Sad
odmah.
Zavrtjela sam glavom.
Žao mi je, rekla sam. Mislim da ću još malo ostati kod
tebe.
Koliko je to malo? gotovo je propištao.
Ne znam.
Nije se okrenuo. Sjedili smo jedno iza drugoga, on ispred
mene, okrenuti prema zidu kao putnici u vlaku koji stoji. Na
kompjutoru mu se pojavila zaštita zaslona, ribe koje plešu u
akvariju s mjehurićima, pa nisam vidjela radi li nešto doista
ili ne. Na preostalome dijelu stola, ničega. Nekoliko olovki.
Jedva vidljivi tragovi olovke na zidu pod prozorom. Tek
razbacane črčkarije o tko zna čemu, pola jednadžbe, ili neki
brojevi u nizu.
Zarinuo je prste u rub stola.
Žao mi je, ponovila sam.
Čudila sam se i tome kako to da se nije vratio poslu. Dok
sam stajala kod prozora, nije. Nije ni sad. Nekad davno, kad
sam samo htjela biti u istoj sobi s njim, on se svim silama
trudio da me uopće ne primjećuje, a onda bi uzeo papire ili
knjigu i ljutito otišao u drugu sobu, možda me usput psujući,
ili zaključavajući vrata. Ali sad se nije micao. Nagonski sam
ispružila ruku i kliknula slovo na tipkovnici da probudim
kompjutor, on se trgnuo – što! – a zaslon se rasvijetlio i
pokazala se samo stranica novina, samo naslovnica New
York Timesa s člancima o ekonomiji i vanjskoj politici. Ni
jedan otvoreni dokument, koliko sam vidjela.
I to je tvoj posao? rekla sam. Čitaš novine?
Pa?
Mrak je natopio sobu.
 Nije se događalo ništa zbog čega bi se trebalo zabrinjavati,
toliko sam vidjela. Ništa nije upućivalo na seks – nije bilo na
brzinu prebačenih pokrivača, ni pritajenog stida ni srha
užitka. Nije se zbivala neka emocionalna drama – nije da
sam naletjela na Josepha kako se ljulja u kutu u suzama ili
se bode škaricama, niti sam našla njegov dnevnik u ladici i
pročitala ga naglas preko školskog razglasa. Nije bilo
sastojaka za bombu ni vrećica s drogom, ni samurajskog
mača ni injekcija. Što god se događalo, bilo je drukčije od
svega toga, osobnije, zatvorenije; do mene je samo dopiralo
da želi biti sam koliko je god moguće, samiji od samog,
najsamiji, i da je moja nazočnost u sobi tako nasrtljiva kao
da sam mu prikopčala elektrode za lubanju i sad mu čitam
moždane valove.
Jednostavno bih htjela još malo ostati ovdje, rekla sam što
sam mirnije mogla.
Jebo te, ti si zbilja naporna! rekao je. Uvijek si bila
naporna za popizditi! i zalupio je poklopac laptopa, ali nije
ustao s one stolice.
U bilo kojem drugom slučaju, u bezbroj onih ostalih
situacija, on bi se iskrao iz sobe, pobjegao od mene u najdalji
kut, možda se zavukao u kuhinju, ili na balkon, ali sad nije,
upadljivo nije, pa sam obratila pozornost na tu stolicu. Malo
sam je izbliže pogledala. Bila je ista kao stolica na kojoj sam
ja sjedila, treća u kompletu od četiri sklopive stolice koje je
poslala baka Morehead, i koje je on osobno odabrao da njima
namjesti svoj stan.
Sjedio je na stolici onako kako normalna osoba sjedi na
stolici, ali kad sam vrlo pozorno pogledala, učinilo mi se da
noga stolice nestaje u njegovoj cipeli. Da mu noge stolice
ulaze u nogavice hlača, a kad sam pogledala još bliže, vidjela
sam da je na nogavicama izrezao otvore točne veličine kako
bi mu noge stolice ušle u nogavice, a onda se noga stolice,
noga od svijetlog štakorsko sivog aluminija s gumenim
zadebljanjem na kraju, naizgled spuštala kroz nogavicu da
podijeli mjesto u cipeli s njegovom vlastitom nogom.
Što stolica radi u tvojoj nogavici? upitala sam. Rekla sam
to neobavezno, kao da samo prijateljski čavrljam.
On nije rekao ništa. Više nije bilo izljeva gnjeva. Ponovno
je otvorio laptop i stao čitati novine. Samo sam promatrala.
Samo gledala u to. I nagnula sam se bliže da vidim gdje noga
od stolice ulazi u cipelu, ali cipelu je prekrivao rub hlača, i
nešto jako temeljno nije bilo kako treba. U grlu mi se tad
stao dizati neki bolesni osjećaj, kao da mi se vrti, osjećaj da
mi se neće svidjeti to što ću vidjeti, da štogod tu nađem neće
biti dobro. Morala bih otići, vratiti se svojoj večeri, pokucati
na vrata ženi iz crvenog auta preko puta, moliti je hranu,
bilo kakvu, zagrliti je, naći negdje muškarca, nazvati iz
vedra neba Eddieja i reći mu da me skine, molim. Sad. Idi.
Noga stolice išla je nekako krivo. Kako? Umeće li on komade
namještaja u tijelo?
Boli li te nešto? pitala sam.
Dobro sam, rekao je. Okrenuo se da me pogleda, očima
velikim i sivim, a glas mu se smekšao, zazvučao gotovo
nježno.
Samo otiđi, rekao je. Rosie.
Soba se izdužila između nas. Zvono je zazvonilo na
uzbunu. Možda me samo jedanput u cijelome našem
djetinjstvu nazvao Rosie. Nikad me nije zvao ni Rose. Njegovo
lice, te sive oči, tako velike, i na trenutak, ta nježnost. Grlo
mi se stegnulo. Nisam shvaćala zašto. Nisam shvaćala što se
događa.
Krenula sam sjesti na pod, njemu kraj nogu. Bilo je lako
kleknuti mu kraj nogu, a on me htio odgurnuti nogom,
vidjela sam to, ali blizu njegovih nogu bile su noge stolice i
nije me mogao udariti. I mogao me dograbiti rukom,
odgurnuti me, ali nije, i ta je blagost još bila u njemu: Rosie,
rekao je, a ja sam posegnula dolje i kad sam mu zadignula
nogavicu, nije bilo posjekotine. Niti ne znam kako opisati ono
što sam vidjela. Nije bilo krvi, ni kapi, a kako bi bilo dobro
vidjeti krv – vidjeti krv kako mu lipti iz noge, i operacije na
koje će morati ići, lijekove protiv bolova, krem tepih
natopljen krvlju.
Uspjela sam samo razabrati da nije umetnuo nogu stolice
u svoju nogu, nego da je ondje zapravo samo noga od stolice,
s čarapom, koja ulazi u cipelu. Nije se uopće vidjela noga od
krvi i mesa, možda se tek naziralo blijedo ljeskanje noge koje
sam jedva vidjela. Je li odrezao noge? Ne. Opet: nije bilo
krvi, ni kapi krvi. Umjesto toga, vidjelo se samo to ljeskanje
ljudske noge oko noge stolice, mekana aureola ljudskosti sve
bljeđa oko čvrstog metala stolice, izmjena tkiva koja je
nekako imala smisla. Izgledalo je kao da je stolica prirodno
ovladala njime, kao da ga stolica razlaže ili guta, prirodno
kao da se to događa svima. A onda je noga stolice sa svojim
gumenim stopalom ušla u njegovu cipelu koja više kao da
uopće nije sadržavala ljudsku nogu.
Samo sam sjedila. Nisam ništa rekla. Uhvatila sam mu se
za koljeno, za kvrgavu kost koljena od krvi i mesa.
U tišini, valjalo se nešto veliko i nemušto. Te stolice
Morehead, raštrkane po stanu. Jednog ću dana doći i sav će
ostali namještaj biti vani na balkonu, zajedno s krevetom, a
u stanu će ostati samo četiri stolice Morehead. I nekoliko
olovki i cipela.
Obožavam ih, rekao je mami, dok su jedna po jedna
stizale poštom. Super su, tako su funkcionalne.
Kako smo ga rijetko čuli da rabi riječ obožavati. Ili, kad
smo već kod toga, super. Sjedio je na podu dnevne sobe, tad
je još išao u srednju školu, prekriženih nogu pred kaminom
od crvene cigle i sklapao i rasklapao posljednju koja je stigla.
Meni se te stolice nisu osobito sviđale, loše ili dobre,
svejedno, ali Joseph ih je obožavao, kao da je istinski cijenio
stolice koje se tako lako mogu sklopiti u ravnu plohu. Poštar
nas je već počeo mrziti.
Bože, i ona ih obožava, rekla je mama. Ja ih ne mogu
podnijeti – neukusne su. Djeluju jeftino.
Stajala je iznad Josepha s rukama na bokovima. Postoji i
stol, rekla je, i gle zbilja, sljedeći tjedan stigao je i stol.
One večeri kad je stigla četvrta stolica, Joseph je
telefonirao baki.
Hvala, rekao joj je, iskreno.
Stajala sam u predsoblju. Jedno je vrijeme samo slušao.
I tebi, rekao je.
Kad je spustio slušalicu, stvorila sam se kraj njega. Nisam
mu davala ni trena mira. Što je rekla?
Priča neke besmislice, rekao je i odmahnuo ruko. Nešto o
kartanju, rekao je. Kanasta?
Pa to su stolice za kartanje, rekla je mama.
Mogu ih uzeti u svoju sobu?
Zašto ne? rekla je mama i stegnula usta. Ispod oka je
promotrila stolicu, kvrgavi aluminijski zavrtanj na zglobu,
plastični smeđe prošarani jastuk na sjedalu.
Svaki tjedan vadio joj je ivere iz ruku. Čak i kao student,
čak i u tjednu završnih ispita. Na kauču, pincetom, satima.
Sad je u svojoj sobi ponovno klikao po laptopu. Čitao je
novine, kao da me nema. Sleđeno fokusiran pred sebe.
Trenutak nježnosti je prošao, prolaz se zatvorio i s istom
onom sigurnošću s kojom sam nekoliko minuta ranije znala
da moram ostati i obratiti pozornost, sad sam znala da se
nešto prevrnulo, lagano, kao palačinka u tavi, i da moram
telefonirati i pozvati Georgea u pomoć. Nešto se veliko
događalo s mojim bratom, i jedva sam shvaćala što vidim.
Morat ću izaći iz sobe i ostaviti ga na sekundu, ali to mora ići
polako, ne može se dogoditi brzo, a već smo i prije bili u
bolnici i uvijek možemo ponovno onamo gdje će ga liječnici
primiti i možda otkriti što mu je. Trebalo mi je dvadeset
sekundi, trebalo mi je deset, da izađem iz sobe, nađem
telefon i podignem slušalicu. I nisam imala izbora; morala
sam pozvati još nekoga da to vidi, morala sam, jer Joseph to
nikad neće potvrditi, nitko neće, pa ću nazvati prvo Georgea,
samo George dolazi u obzir, samo George, koji mi je vjerovao
prije mnogo godina kad sam mu govorila da je keks ljut ili da
je sir umoran, samo se u Georgea mogu pouzdati da će
vidjeti što mu je pred nosom. Izašla sam iz spavaće sobe,
odjurila u dnevnu, ogledala se oko sebe, pronašla telefon,
zgrabila ga, uključila i donijela ga u Josephovu sobu.
Deset sekundi, osam. Prozor je i dalje bio otvoren, soba u
mraku. I samo jedna prazna stolica za stolom na kojemu je
kompjutor otvoren na naslovnici New York Timesa, s
vijestima u jasnim, šarenim bojama.

Prije nego što sam se izbezumila od tuge i zaprepaštenja, i

prije nego što me George pronašao kako plačem u trgovini
malo dalje niz ulicu; prije nego što sam nazvala majku u
Kanadu i rekla joj da je ponovno nestao, da je otišao, da je
bio tu i izgledao sasvim dobro, a onda ga nije bilo; prije no
što sam nazvala oca i nesuvislo jecala njegovoj tajnici; prije
toga, jedino sam znala i umjela označiti tu stolicu. To mi je
bila jedina pribrana misao i misao na koju sam ponosnija
nego na sve ostalo što sam napravila u životu. Bilo je to
nagonski, uzela sam jednu jedinu olovku koji sam uspjela
naći, onu na noćnom ormariću, crnu kemijsku olovku, i
otišla sam s njom do leđa te sklopive stolice, one uz stol,
jedne od četiri, one pred laptopom, i povukla sam tanku
drhtavu crtu pod imenom Morehead. Ona se uvijek
potpisivala isto. Ova, rekla sam, dok sam vukla crtu. To je
on.
Treći dio

Noć
 29
Mama je uredno slagala obiteljske fotoalbume i redovito
dodavala nove fotografije. S naljepnicama i potpisima i
uskličnicima. U jednom albumu pokazala mi je sliku na
kojoj smo svi zajedno, u posjetu dalekim rođacima na obali u
blizini Sausalita. Pomno sam motrila ljude na slici,
primijetila majku u blijedozelenoj lanenoj haljini, oca kako
izgleda posebno visoko i preplanulo. Tko je ovo? rekla sam i
pokazala smeđokosu djevojčicu s konjskim repom, u crvenoj
majici koja me podsjećala na jednu moju majicu.
To si ti, rekla je.
Što? rekla sam. Ma ne, rekla sam.
Nasmijala mi se. To si ti, rekla je. Mislim da si se upravo
ošišala.
Možda zbog kuta pod kojim sam slikana? Ili zbog svjetla,
ili zbog toga što su me okruživali ljudi koje nikada više
nisam vidjela, ili zbog nepoznatog krajolika, ali onih nekoliko
sekundi prije nego što mi je rekla da sam to ja, zbilja sam
vidjela neznanku – prosječnu, smeđokosu djevojčicu sasvim
simpatičnog izgleda koja nosi poznatu crvenu majicu koju
sam vidjela u vlastitom ormaru.
Jednom kad sam shvatila da sam to ja, crte lica sklopile
su se u formaciju koju sam prepoznavala u zrcalima cijeli
život. Naravno, rekla sam i nasmijala se, kao da sam cijelo
vrijeme znala.
 30
To s Josephom dogodilo se tako da sam veći dio priče
mogla ispričati točno onako kako sam je ja doživjela i svi su
se usredotočivali na činjenice. Vidjela sam ga, da. Za
kompjutorom. Razgovarao je sa mnom, rekao mi je Rosie.
Djelovao je kao da je zaokupljen nečim, razdražljiv, a onda
opet sladak, od srca i nekako mio. Nije pri ruci imao nikakvo
oružje, nije izgledao kao da je na drogama i nekoliko mi je
puta ponovio da radi. Nije me dočekao na vratima. Morala
sam provaliti. Majka se zabrinula. Ona me poslala. Nazvala
me iz Kanade, iz Nove Škotske. Bio je odjeven. Izgledao je
mršavo, ali nije bio kost i koža. Ne drukčije nego inače. U
hladnjaku nije imao nikakve hrane osim maslaca, želea od
grožda i kruha tako starog da se na dodir mrvio u prašinu.
Prozor spavaće sobe bio je otvoren i teorija koju su
podržavali moji roditelji bila je da je nekako skočio kroz
prozor s prvog kata, a možda si je čak i spakirao ruksak i
zbog nekog razloga ga sakrio u grmlju, i sad je na putu.
Treba mu vremena da nađe sebe, rekla je mama, kroz suze,
kad je sljedeći dan stigla u svojem kanadskom vunenom
džemperu, napadno neprikladnom za toplo travanjsko
poslijepodne u Los Angelesu. Je li djelovao suicidalno? pitali
su policajci, u tamnoplavim odorama, opremljeni blokovima,
kad smo sljedeći ponedjeljak prijavile da je nestao. Pogledala
sam majku i rekla ne. I mislila sam ne. Osamljeno, rekla
sam umjesto toga, nekoliko puta.

Te večeri, nakon što sam iscrtala crtu na stolici, nisam se

mogla prestati tresti. Izašla sam iz njegove spavaće sobe i
sjela na stube, u vanjski hodnik Bedford Gardensa, i tresla
se. Zavukla sam se u njegov krevet. Nitko nije ni ušao ni
izašao iz zgrade. Vrijeme je prolazilo u praznim plahtama.
 Sjene lišća banane navlačile su se oko vodoskoka sa
sirenom. Farovi automobila, koji su zakretali za ugao, bacali
su snopove svjetla kroz zgradu. Njegov vlažni, stari jastuk.

I dalje sam pritiskala telefon uz obraz, kao dekicu. Nije

bilo signala za biranje, kao što je majka i prorekla.
Najsnažniji mi je poriv bio da samo zaspem ovdje, u krevetu,
i da dugo spavam, kao da su ga stavili na balkon upravo u tu
svrhu – da me uhvati na odlasku, madrac kao krajnja točka
– ali morala sam telefonirati, obavijestiti ljude. Najbližajavna
govornica, koju sam primijetila, bila je na prometnoj ulici,
ulici Vermont, nekoliko blokova dalje.
Nakon nekog vremena, odlijepila sam se od kreveta,
ostavila telefon na pokrivaču i sišla niz stube. Vani je bilo
svježe, i mračno, dublja, gušća tama noći koja je pala. Mozak
mi je bio prazan, kao da ga je vjetar propuhao. Kao što voda
iz crijeva ispire prljavštinu s pločnika. Ni dobro ni loše, samo
pročišćen.
Petak uvečer rascvao se u punom sjaju po gradskim
ulicama, i Los Feliz je brujao u pripremama za početak
vikenda, suncobrani u restoranima otvoreni, sviječe na
stolovima upaljene. Ljudi su sjedili na terasama u parovima,
držeči čaše vina zlatnog kao lan. Vilice i noževi zveckali su
kucajući o čiste bijele tanjure. Ispred samoposluživanja Jons
vidjela sam malu staklenu telefonsku govornicu, utisnutu u
najdalji kut parkirališta. Otišla sam do nje, postojanim
korakom. Svjesna svega oko sebe. Otvorila vrata na
sklapanje. U govornici je bila uska klupica pričvršćena za zid
i stari, izlizani telefonski imenik u crnim plastičnim
koricama. Sjela sam. Majka umorna izgleda izašla je sa
sinom iz dućana, balansirajući smeđe vrećice u rukama.
Preko puta, kod obližnjeg trokutastog kioska s narančastom
neonskom reklamom za tacose, dvije su tinejdžerke
popravljale frizuru dok su čekale u redu, s nizovima zlatnih
narukvica na zapešćima. Auti su vozili gore-dolje po ulici
Vermont. Sve su to bili krajolici, za gledanje, ni po čemu
različiti od slike.
Stala sam pred telefon. Potražila sitniš u džepu. Srebrni
četvrtasti gumbići na telefonu bili su mi jedini konop spasa
koji me povezivao s drugim ljudima. U njima, podsjetnik da
je netko, nekad, kopao u jami rudnika tražeći željezo i dugim
se satima mučio u znoju lica svog kako bi donio na površinu
materijal potreban proizvođaču telefona koji je tad napravio
slitinu, rastopio je i oblikovao kvadratiće u koje je utisnuo
sićušne brojeve što su šifrirali sekvencu povezanu s
električnim instalacijama koje će pulsirati preko stupova i
izoliranih žica da bi zazvonilo kod jedine osobe na svijetu s
kojom mogu podnijeti razgovarati.
U redu.
Suočila sam se s kvadratićima. 123.456.789.
George je sad vjerojatno vani, na nekoj zabavi petkom
kakve se priređuju na Caltechu. U autu. Prepunom
djevojaka. Brzo napreduje, odlazi na mjesta koja su meni
sad izvan dosega. Znala sam njegov broj napamet i ubacila
sam kovanice u otvor pa ukucala točan niz brojeva. Zatim
sam sjela, vrlo mirno, na klupu i sjedila dok su se žice
spajale i povezivale. Telefon je zazvonio nekoliko puta.
Halo?
Stegnula sam slušalicu. Na sekundu, kad se javio, samo
sam snažno stiskala plastiku uz uho. Tako me preplavila
zahvalnost što a) on postoji, b) blizu je i c) što je podignuo
slušalicu.
Bok, rekla sam. Rose je. Edelstein, dodala sam.
Rose, rekao je. Prepoznao sam ti glas. Joj. Zbilja mi je
drago što si nazvala. Čuj –
George, rekla sam. Ne zovem zbog onog danas.
 Loše sam to izveo, rekao je. Samo, hoću reći –
George, rekla sam, glasnije.
Valjda je čuo kako mi je glas poskočio jer je stao.
Što? rekao je. Što se dogodilo? Je li Joe dobro?
Zurila sam kroz prozor obližnjeg dućana s alkoholnim
pićima, preko niskih polica s čokoladicama i slatkišima, u
prodavača iza pulta. Imao je crnu valovitu kosu i, naslonjen
leđima na blistave, skupe boce pića, čitao je primjerak
Forbesa.
Možeš doći? rekla sam. Ja sam u Jonsu.
Kojemu?
Onom na Vermontu, rekla sam.
Je li on dobro?
Nisam odgovorila. Grlo mi se napunilo.
Ne znam, rekla sam, nakon minute. Nazvat ću i tatu. Sad
sam u Jonsu, ponovila sam, gledajući kako prodavač trlja
oko i okreće stranicu časopisa, presavija je i stavlja ispod
ostalih.
Ponovno je nestao? upitao je George.
Da, rekla sam tiho.
Vrata supermarketa su se otvorila i izašao je par, oboje u
dvadesetim godinama, u motociklističkoj opremi, njegova
ruka obavijena oko njezina struka. Ona je miješala slamkom
po dnu čaše s frapeom.
George je u slušalicu ispustio jedan hmmm. Zatim mi
rekao da se ne brinem, već smo to jedanput prošli, bit će sve
u redu i da on odmah dolazi.
Za pola sata, može? rekao je.
Što nije u redu? čula sam kako ga pita ženski glas iz ugla
sobe, u pozadini.
Ja sam tu, tupo sam rekla. U govornici, rekla sam. Kao
Superman.
Onda sam nazvala majku i ostavila joj na sekretarici u
stolariji poruku da dođe kući, i nazvala sam oca i
razgovarala s njegovom tajnicom. Je li ondje? upitala sam.
Riječ je o mojem bratu. Recite mu da nazove kćer, rekla sam.
Još malo pa je gotov za danas, rekla je. Jeste doma?
Ne, rekla sam. U supermarketu sam. Navirila sam se na
broj govornice, što ga je nečija ruka ispisala blijedom
olovkom na uski pravokutnik papira i umetnula pod staklo
na kromiranoj kutiji telefona. Kao dinosaur, ovaj telefon. Sve
na njemu, uključivši i drhtave tragove olovke što ih je
ostavila krhka ljudska ruka, očito je bilo predodređeno da
izumre.
Samo mu recite da dođe u Bedford Gardens, rekla sam.
On će znati što mislim.
Zatim sam objesila slušalicu, okrenula tijelo tako da
gledam parkiralište, i čekala.
Vidjeti nekoga koga volite, u lošim okolnostima, jedan je
od najboljih barometara zahvalnosti. Pasadena je dvadeset
minuta vožnje udaljena od Los Feliza, i više ako je promet
gust, još više petkom, i parkiralište Jonsa napunilo se i
ispraznilo još otprilike pet puta prije nego što je George
stigao, a iz svakog auta izlijevali su se neznanci, jedan za
drugim, koji su morali po namirnice. Visoka, vitka zena s
dugom sijedom kosom. Nabijen muškarac u trodijelnom
plavom odijelu. Kosmati tip s izbušenim ušima i licem. Sve
pogrešno. Sa svakom osobom nepoznatog izgleda koja se
dovezla, postajala sam sve nervoznija. Očajnički sam htjela
uskladiti pamčenje sa sadržajem parkirališta i svaka nova
kombinacija nosa, očiju i usta koja se pojavila vrijeđala je tu
glad. Da sam bar vidjela susjeda, ili svoju staru učiteljicu
flaute ili gospođu koja nam je prodavala kruh u pekari,
izletjela bih iz govornice i zagrlila ih. To sam ja, Rose, Rose,
rekla bih. Rose.
Sjedila sam u staklenoj govornici, nepomično. Ruku
prekriženih u krilu. Pljesniv zadah probijao je iz požutjelih
stranica telefonskog imenika. Kad se George napokon
dovezao u svojemu starom Volkswagenu bubi, zamršene
kose, s naočalama i neobrijan, u starim trapericama,
sandalama i majici, isprva sam ga samo gledala kako se
parkira, poteže ručnu kočnicu, otvara vrata, i pustila sam da
me preplavi olakšanje jer sam znala kako treba izgledati i
evo ga doista tu, i izgleda točno tako.
Hej, rekla sam, ustajući i domahnula mu iz govornice.
Prišao mi je, držeči se ozbiljno. Zagrlili smo se. Evo ga, dar
što su mi ga omogučili radnici u čeličani i telefonski operateri
koji su postavili mrežu stupova po cijelom gradu. Mirisao je
na netom razrezanu jabuku i na samopouzdanje, i položila
sam glavu u udubljenje njegova vrata. Trenutak poslije,
odmaknuo se od mene, stavio mi ruke na ramena i zapitao
što se dogodilo. Nisam znala kako mu odgovoriti pa sam
samo rekla da moj tata dolazi i da je Joseph nestao – da sam
ga vidjela i izgledao mi je ne sasvim svoj i otišla sam po
telefon da nekog nazovem i samo deset sekundi kasnije, kad
sam se vratila, nije ga bilo. George je kimnuo, slušajući me.
Ostavili smo njegov auto na parkiralištu i uputili se prema
Josephovoj zgradi. Kad se na semaforu na ulici Vermont
upalilo zeleno, zakoračili smo na kolnik i George me uhvatio
za ruku, i duhovi naše mladosti prešli su ulicu s nama.
 31
U trenutku kad smo stigli do ulaza u Josephovu zgradu,
moj otac uvlačio se s autom u uski prostor između
automobila parkiranih na ulici. Ured mu je bio blizu, a
najveća prometna gužva je prošla pa je krenuo na zapad po
Sunsetu čim mu je tajnica prenijela poruku i brzo stigao.
Kad je stao na jednakoj udaljenosti od branika auta ispred i
iza sebe, izvukao se iz auta u svojoj uobičajenoj pravničkoj
monduri, tamnomodrom odijelu s tankim sivim prugicama,
crne kose prošarane sjedinama, figura koja uvijek ulijeva
poštovanje. Obrisao je čelo kao da želi unijeti red u misli,
kimnuo na pozdrav Georgeu, a onda mi prišao i čvrsto me
zagrlio, čvršće no inače, stežući mi leđa rukama krupnim
poput vesla.
Bit će sve u redu, rekao je, kad mi je vidio lice.
Nema ga, glupo sam rekla.
Navirio se u stubište Bedford Gardensa. S ulice je
izgledalo kao da su sva svjetla u zgradi ugašena.
Nije tu, rekla sam,
Što kažete na ovo, rekao je tata, i lupnuo se po džepu da
provjeri gdje mu je lisnica. Idemo prvo nešto pojesti. A ti ćeš
nam ispričati sve što znaš. Već smo prošli ovakvu situaciju.
Beth mi je rekla da si na telefonu zvučala užasno, rekao je.
Dobro me promotrio, spuštenih obrva. Ne izgledaš baš sjajno,
rekao je. Je li se povrijedio? upitao me.
Ne, rekla sam. Nije bilo krvi.
Droga?
Nije droga, rekla sam.
Ali govorila sam tako tiho i zamuckujući da su njih dvojica
hodala tik uz mene, rame uz rame, a ja između njih, kao da
su tjelohranitelji koji me čuvaju od opasnosti što prijete na
ulici i u dućanu. I dalje sam na sebi imala istu majicu i
traperice u kojima sam bila u školi, i nisam imala džemper
pa je na pola puta otac skinuo sako i bez riječi mi ga pružio.
Prolazili smo kraj ljudi koji večeraju, kupuju knjige, puše
i idu u kino.

Kad smo stigli do vrata francuskog bistroa blizu ulice

Franklin, okrenuli smo se istodobno, kao da smo se
dogovorili, i ušli. Izvana je restorančić djelovao maleno, s
neprivlačnom kamenom fasadom, ali unutra je prostorija
bila toplo osvijetljena, s tamnocrvenim zidovima i visećim
pozlaćenim prigušenim svijećnjakom i jelovnicima tako
velikim da sam se mogla sakriti iza njih. Na šanku u dnu
restorana nekoliko je ljudi sjedilo na visokim barskim
stolicama i pijuckalo vino iz napola punih čaša uživajući u
kušanju vina, najavljenom za ovaj vikend kredom na ploči
iznad šanka. Nas troje smjestili smo se u separe.
Sjedni, rekao je tata. On je ustao i nešto rekao konobaru,
koji nam je svima donio po čašu vode. Tata je i svoju čašu
gurnuo pred mene. Pij, rekao je. George je čekao,
prekriženih ruku, preko puta mene u separeu. Kao da su se
njih dvojica telepatski dogovorili da me ništa ne pitaju dok se
ne smjestimo. Tata je ponovno otišao do konobara i s njim se
došaptavao. S lakoćom je koračao s jednog kraja prostorije
na drugi. Divila sam se njegovom koraku; kao da je
presavijao zrak na dvoje. Rijetko sam ga kad vidjela tako
usmjerena na zadatak kao što je ovaj: tog oca s popisima
stvari koje treba obaviti i posebnom sposobnošću, onog koji
je, jednom davno, izradio onaj tronožac.
Zna što radi, rekao je George koji ga je promatrao i kimao
glavom. Natezao je i trljao kožu na palcu. Zavukla sam ruku
u džep, pronašla gumicu za kosu i dala mu je.
George je pocrvenio. Hvala, rekao je. Isti tren ju je omotao
oko palca i stao natezati.
Jesi zvala mamu? rekao je tata kad se vratio do nas.
 Otpila sam gutljaj hladne vode. Konobar se vratio sa
svijetlosmeđom šalicom vruće vode i košaricom različitih
vrsta čajnih vrećica.
I to popij, rekao je tata. Treseš se.
Ostavila sam joj poruku, rekla sam i odabrala vrećicu čaja
od mente. Ondje je sad kasno pa je vjerojatno neće dobiti do
sutra ujutro.
Dobro da si tu, rekao je tata i obavio dlanove oko svoje
šalice kave.
Rekla mi je da dođem, rekla sam.
Mama ti je rekla? upitao je George.
Nazvala me danas poslijepodne i zamolila da pogledam
kako je Joseph, rekla sam. Bila je zabrinuta.
Tata je glasno izdahnuo. Sklopio oči. U pola slučajeva ima
pravo, rekao je i zavrtio glavom. Čovjek zbilja ne zna što bi.
I tu se, u našem kutku, dok nam je konobar prilazio s
blokom za narudžbe, malo nasmijao.

Kad smo naručili, obojici sam ispričala sve do posljednje

pojedinosti, osim onog što sam vidjela s nogama stolice. To
im nisam ni pokušala objasniti jer mi je ionako izgledalo
potpuno neobjašnjivo. Otac me pozorno slušao, i dalje grijuči
ruke na debelom porculanu šalice s kavom.
Znači, opet ista priča, rekao je. Zagledao se u šalicu, u
mislima. Ista, ne?
Valjda, rekla sam.
Pa zašto te onda to tako uzdrmalo? upitao je tata.
Dobro pitanje, rekao je George i nategnuo gumicu na
palcu.
Smotala sam papir u kojemu je bila čajna vrećica u
cjevčicu. Iz moje se šalice para dizala u zavojitim šarama.
Ne znam, rekla sam neuvjerljivo.
George je podignuo obrve. Prstima opipao strukturu drva
stola. Činilo se da naslućuje riječi koje nedostaju, prazninu, i
oštro me pogledao, kao da to bilježi u sjećanju za kasnije.
Stigao je odrezak s pomfritom za Georgea. Sendvič sa
šunkom za tatu. Ja sam čekala juhu od luka.
Počnite, rekla sam.
Otac je nakrivio glavu, kao da mu se nešto ne slaže.
Njegov sendvič u francuskom kruhu bio je zamotan u bijeli
masni papir i prepolovljen po sredini. Gurnuo ga je u stranu.
Ajmo to još jedanput prijeći, rekao je i istresao paketić
nerafiniranog šećera u kavu. Kad si točno nazvala Georgea?
Poslije, rekla sam.
A prozor je bio otvoren? upitao je tata.
Kad sam izašla iz sobe, prozor je bio otvoren, rekla sam.
A kad si se vratila?
Još je bio otvoren.
I onda si nazvala Georgea?
Malo poslije, otišla sam u dućan i nazvala Georgea, rekla
sam. Josephov telefon ne radi, rekla sam.
Mislim da je bilo oko sedam i petnaest, rekao je George,
grickajući komadić pomfrita. Pomfrit? rekao je.
Tata je rastreseno uzeo jedan.
Samo hoću shvatiti što se dogodilo, rekao je tata.
Ispraznio je još tri vrećice šećera u svoju kavu. Promiješao.
Toliko je šećera jeo samo kad se zbilja htio usredotočiti;
jedanput, u istraživačkoj fazi teškog slučaja, pojeo je
četrnaest pločica čokolade u jednom vikendu.
A što si odmah napravila? upitao me. Nagnuo se prema
meni, koncentriran. Osim liječničkih serija, volio je i
kriminalističke.
Odmah, kad?
Odmah, čim si se vratila u sobu. Tad je već nestao?
Da.
Jesi li otišla do prozora? pitao je tata.
Iz separea sam kroz prozor restorana vidjela ulicu,
slabašni odsjaj srebrnog branika parkiranog uz automat.
Nejasne obrise ljudi koji prolaze.
Ne, rekla sam.
Ne?
Ne.
Zašto nisi?
Ne znam, rekla sam. Usplahirila sam se.
Jesi pregledala sobu?
Ne, rekla sam.
Zbilja?
Nije bio nigdje u sobi, rekla sam i pogledala ga.
Kako znaš?
Znam.
Ja bih pregledao sobu, rekao je tata i progutao gutljaj
kave.
Dovoljno slatka? rekla sam.
Spustio je obrve. Molim?
Ništa nisam čula, rekla sam. Nije bio u sobi.
Ja sam na brzinu pretražio okolicu zgrade, rekao je
George i zasjekao nožem u odrezak. Ništa.
I što si onda napravila? upitao me tata.
Malo sam se zgužvala u svojem kutku separea. Nije bio
tamo, rekla sam.
Samo mislim da je čudno da nisi pogledala kroz prozor,
rekao je tata, zavalio se na sjedalu i prekrižio ruke. Svatko bi
to prvo napravio, rekao je.
Gospodine, rekao je George.
Poslije sam pogledala, rekla sam.
I?
Nula bodova, rekla sam i čvršče stegnula njegov sako oko
sebe.
Tata je skinuo bijeli papir sa sendviča.
Nikoga kao da nije smetala činjenica da je prozor
razmjerno malen i da bi se kroz njega teško provuklo. Nitko
nije postavljao pitanje, niti je uzimao u obzir da su grmovi
bršljana ispod prozora nedirnuti i da očito na njih nije svom
težinom palo tijelo. Prozor je bio jedina mogučnost pa se,
prema mojem ocu, Joseph nekako izmigoljio kroz prozor i
dolebdio do tla gdje se nježno prizemljio. Izbjegao je grmlje ili
ga je pak ponovno našušurio prije nego što je lakonogo
otrčao u noć. Bila je to lijepa slika mojeg brata. U crnom od
glave do pete, kao kakav noćni tat, odmetnik koji će se
krijumčariti na teretnim vlakovima i završiti kao kralj na
nekom otoku.
Tata je odlučno potapšao zakrivljeni drveni dio separea
presvučen umjetnom kožom. Zatim je zagrizao sendvič. U
redu, rekao je, žvačući. Prestajem. Oprosti.
Ponovno sam se počela tresti. Drhtaj je prolazio kroz
mene, vidljivo, poput potresa.
George mi je primaknuo šalicu čaja. Hej, rekao je. Još pij.
Vratit će se on, rekao je tata. Dotaknuo mi je ruku. Uvijek
se vraća, rekao je.
Stigla je moja juha. S koricom sira, zlatnom na rubovima.
Konobar ju je oprezno spustio pred mene, i probila sam
gornji sloj žlicom i zagrabila toplu juhu od luka s
komadićima natopljenog kruha. Miomiris je obavio stol,
zagrijao ga toplinom. I kako se okolnosti rijetko poklapaju, i
jedno te isto poslijepodne može biti mozaik radosti i užasa
istodobno, okus juhe me oplahnuo. Topao, srdačan, pribran,
cjelovit. Bila je to sasvim sigurno i bez dvojbe najbolja juha
koju sam u životu okusila, djelo kuhara koji se istinski našao
u kuhinji. Utonula sam u nj.
Fino, promrmljala sam.
George mi je i dalje punio šalicu vrućom vodom iz čajnika.
Jeli smo u tišini. Poslije, na blagajni, otac je inzistirao da
plati i Georgeov odrezak. Dok smo izlazili, kuhari su nam
kroz kratki bljesak bijelih klatnih vrata mahnuli kao da
kažu hvala.
 32
Promet je sad bio gust na aveniji Prospect, tamnoj u noći,
a točno nad njom na nebu je visio polumjesec i srebrom bojio
nakupinu oblaka. Nakon što je George odgovorio na nekoliko
pitanja o fakultetu što ih je otac postavio reda radi, nas troje
smo se šutke vratili u Bedford Gardens, pokraj kafića sad
krcatog ljudima koji su se oboružavali kofeinom da se suoče
s večeri pred njima. Pokraj redova kuća sagrađenih
dvadesetih godina, s klimavim trijemovima i drvenim
stupovima uz dvorišta popločena španjolskim pločicama i
krovovima od crvenog crijepa. Kraj stare crkve na uglu
Prospecta i Rodneya, gdje sam znala vidjeti ljude kako sa
šalicama kave sjede na stubama. Pokraj obitelji palmi: niske
zdepaste, srednje, i visoke i krakate. Ostala stabla iznad
naših glava, smokve i šljive, presijavale su se na mjesečini i
pružale isprepletene grane u vis.
Pred zgradom me otac zagrlio. Upitala sam ga želi li se
popeti na kat i pregledati stan, ali rekao je ne, na moje
iznenađenje. To nije bolnica, rekla sam, ali on je samo upro
pogled u Georgea. Ti ćeš sve dvaput provjeriti, ne? rekao je i
George je kimnuo. Otpratili smo ga do auta. Rekla sam mu
da ću brzo doći kući. Samo moram uzeti svoje stvari, rekla
sam. Rukovao se s Georgeom, čvrsto mu stežući ruku. Dobro,
rekao je iz čistog mira. George i ja stajali smo zajedno i
gledali ga kako odlazi. Svuda oko nas klopotali su
automobili, polako, u vječnoj potrazi za slobodnim mjestom
za parkiranje, i čim su stražnja svjetla na očevu auto
zasvijetlila crveno, drugi je auto upalio žmigavac da osvoji taj
prostor.
George je bio neobično tih dok smo jeli u restoranu, a sad
je čekao da ja povedem i nakon nekoliko minuta skrenuli
smo s ulice u dvorišni prostor Bedford Gardensa. Nisam još
imala snage za stubište pa smo zastali u prizemlju, tik uz
vodoskok sa sirenom iz kojeg je voda čas štrcala, a čas nije.
Kamena sirena sjedila je na stijeni i držala nagnuto vjedro, a
iz tog se vjedra izlijevala voda: mlaz vode iz njezina vjedra
tekao je natrag u more. Napukli vodoskok okruživao je lijep
kameni zidić na koji smo sjeli. Iz kamenja u zidiću izbijala je
vlaga, ali nije me to smetalo. Osjećaj da mi se voda lagano
uvlači u traperice bio je neugodan, ali znatno podnošljiviji od
sjedenja u restoranu i pokušaja da opišem što se dogodilo.
Hej, Rose, rekao je George nakon nekoliko minuta,
otrgnuvši djelić lista s obližnje banane.
Ha?
Okrenuo se prema meni. U dvorištu je bilo mračno, osim
što su upaljena vanjska svjetla pred nekoliko stanova bacala
lagani svijetli trag na asfalt. Vani niz pločnik kuckale su
potpetice. George je pažljivo i sistematično počupao zelene
dijelove na listu banane tako da su žilice i rebra lista ostali
nedirnuti. Radio je to s punom koncentracijom. Čak i sa
svojim uobičajeno začuđenim obrvama, pomalo smušen,
raščupan i umoran, bio mi je gotovo nepodnošljivo zgodan.
Glasno je izdahnuo. Ništa, rekao je. Oprosti.
Za što?
Vidjela sam da je u sebi prešao na drugu temu. Kad si
obojila kosu? upitao me.
Dodirnula sam vrhove kose. To je samo eksperiment,
rekla sam. Prošli mjesec.
Pristaje ti, rekao je. Kako je u školi?
Kao i obično, rekla sam. A tebi?
Dobro, rekao je. Kimnuo je, gledajući list. Možda tijekom
ljeta odem u Boston, rekao je.
Boston, neodređeno sam rekla.
MIT, rekao je.
Stajali smo okrenuti prema izlazu. Ljudi su užurbano
prolazili. Osjećala sam Georgeovo tijelo, tako blizu mojeg,
tako toplo i živo, a onda sam se kao iz daljine prisjetila
Elizine zabave i sjetila se kako joj još nisam javila hoću li
doći ili neću. Nešto je iskrsnulo, rekla sam u sebi, za vježbu.
George je provukao ruku kroz lišće paprati što se bujno
razrasla oko vodoskoka jer je na nju kapala voda iz sirenina
vjedra.
Hvala ti što si došao danas, rekla sam. Zbilja. Ne mogu ti
dovoljno zahvaliti.
Oh, rekao je. Molim te. Drago mi je da si me pozvala. I
bilo mi je drago kad smo se čuli prije, zbilja –
Posegnula sam rukom prema njegovu dijelu zida. Na
kamene kocke. Ne tako da ga dodirujem, samo bliže.
Očajnički sam ga htjela stegnuti uz sebe, ali nije bilo ničega
lijepog u toj želji. Više kao da sam nas se oboje htjela riješiti
na sat-dva.
Nedostaješ nam u Pasadeni, rekla sam.
Kimnuo je.
Nama, rekla sam. Meni.
–.
Tako.
Tako.
Boston, rekla sam.
Možeš mi reći, nježno je rekao, što si vidjela?
Spustila sam glavu. Ne, rekla sam.
Pokušaj, rekao je.
Rukama sam nemoćno zasjekla zrak. Ne znam kako, rekla
sam.
Ali ima stvari koje nam nisi rekla, rekao je.
Nisam podizala pogled s cementa. U temelju zida oko
vodoskoka otvorila se napuklina koja je prešla dvorište kao
okamenjena munja.
George je zaškiljio u vis, prema stanu. Sjene su nam
prelazile preko nogu, skakutavi oblici što ih je tvorila paprat
uzlelujana njegovim dodirom. Prozračni uzorci lišća i resa
kroz koje se prosijavalo svjetlo s kata prelijevajući se
dvorištem.
Da pogledamo unutra? rekao je.
Zamislila sam majku kako dobiva poruku ujutro i kreće
za aerodrom, neki maleni aerodrom u Novoj Škotskoj,
izbezumljena od brige, presjedajući koliko god je puta
potrebno.
Zašto ima tu kanticu? rekla sam.
Tko?
Sirena, rekla sam. Zar joj zbilja treba kantica?
Ustao je. Idemo, rekao je. Idemo gore.
 33
Na vrhu stuba smo stali pred Josephovim vratima.
Što je ovo? upitao me George, gurnuvši rub okvira
kreveta. Njegov krevet, rekla sam. Stoji tu već tjednima.
Rekao je da želi spavati na podu.
Aha, rekao je George.
Na krevetu je ležao telefon. A ovo?
Ja sam ga tu ostavila, rekla sam. Vidiš, pokvaren je.

Nisam zaključala Josephova vrata pa su se otvorila čim

smo ih lagano gurnuli, i ušli smo unutra, u tamu. Sjene
pokućstva još na istom mjestu, sve stvari nepomične i tihe.
Duboka praznina. Da smo ušli i zatekli Josepha kako leži
licem na sagu, kao što ga je majka našla prije samo dva
mjeseca, bio bi to razlog za slavlje. Ali od prazna zvuka stana
koji kao da je samo čekao da odjekne šuplje i pusto jedino
sam željela okrenuti se i otići.
George je unio telefon u stan i poduzeo očiti korak, koji
meni ni na pamet nije pao, a to je da provjeri bazu telefona
kraj kuhinje.
Isključen je iz struje, rekao je. Ukopčao je žicu u utičnicu i
vratio se. Ponovno me uhvatio za ruku.
Gdje je njegova soba? rekao je.
Odjednom je djelovao pomalo nervozno.
Nisi nikad bio tu? upitala sam ga.
Malo su mu se objesila ramena. U početku? rekao je. Ali
to je zbilja bilo davno, rekao je.
Zajedno smo ušli u predsoblje. Osim onih
poslijepodnevnih trenutaka s Eddiejem, rijetko sam bilo gdje
bila sama s muškarcem, a kamoli s ovim muškarcem. Nešto
o čemu sam godinama sanjala, kad sam bila mlađa, i sada –
vrijeme provedeno s Georgeom u praznom stanu, dok me on
drži za ruku! Sad mi je to djelovalo nekako daleko, kao nešto
što sam vidjela na fotografiji ili pročitala u tuđem dnevniku.
Kao da korak po korak prelazimo preko drvenih dasaka na
visećem mostu. Stisnuo mi je dlan, a ja sam se čvrsto
uhvatila za njegovu ruku.
Vrata Josephove spavaće sobe još su bila otvorena na dnu
predsoblja i u nekoliko smo koraka stigli onamo, a kad smo
ušli, George mi je pustio ruku i, na nevidljivu radost mojeg
oca, prišao ravno otvorenom prozoru i pogledao uokolo i
dolje.
Ja sam ostala na vratima. Gledala sam stol. Otvoreni
laptop. Stolicu.
George je zatvorio i ponovno otvorio prozor, a onda
temeljito pretražio sobu: ugrađeni ormar s kariranim
košuljama i cipelama, olovke na noćnom ormariću, stranicu
New York Timesa koja je zasjala na kompjutoru kad ga je
aktivirao.
Zašto je bacio krevet? upitao je, stojeći na praznom
pravokutnom prostoru uz noćni ormarić.
Ne znam, rekla sam. Nešto u vezi s leđima.
Pitam se je li uopće spavao ovdje, rekao je i nategnuo
gumicu za kosu preko palca. Nema znakova da je netko
spavao na ovom sagu.
Prišla sam bliže Georgeu. U sobi je, otežaloj od ogoljenosti,
sad vladao isti onaj čudnovati ljepljivi ugođaj koji sam tako
dobro poznavala iz prijašnjih godina.
Tako, rekao je George. Lice mu je bilo postojano,
usredotočeno, i promatrao me pokušavajući mi olakšati.
Zašto mi bar ne pokušaš pokazati, rekao je.
Premjestila sam se s noge na nogu, na mjestu. Ispustila
dah. Imala sam osjećaj da mi je glas tako zadebljao da ne
mogu dugo govoriti pa sam mu samo pokazala sklopivu
stolicu uz stol.
Evo, rekla sam.
 Pomno me promatrajući, George je, slatki divni George,
prišao stolici i sjeo na nju. Zatim me pogledao s
iščekivanjem. Što bi drugo? Ako netko pokaže stolicu i kaže,
evo, vjerojatno bi svi, baš kao George, zaključili kako sad tek
nešto slijedi pa bi u međuvremenu sjeli. To mi ljudi kažemo:
sjedni da ti ovo kažem.
I tako je sjeo ravno na dokazni materijal.
Ne, oprosti, rekla sam i kratko se osmjehnula. Ustani,
rekla sam.
Kimnuo je. Ustao. U redu, dobro?
Uhvatila sam ga za nadlakticu i povukla prema sebi tako
da smo oboje stajali gledajući u stol. Podvukla sam ruku pod
njegovu.
Tu, rekla sam. Tu.
Tu je stolica, rekao je George. I stol.
To se dogodilo, rekla sam.
Ne razumijem, rekao je George.
I dalje sam mu pokazivala. Držala sam mu se za rukav.
Tu, rekla sam.
Ova je stolica nekako povezana s Josephom?
Da.
Možeš mi još nešto reći?
Ne, rekla sam.
Zašto ne?
Prinijela sam ruku čelu. Te su riječi živjele dublje. Ispod
riječi.
Ne znam kako to reći, rekla sam. Ušao je u nju, rekla
sam.
Sjeo je?
Ne, rekla sam.
U kolicima je?
Ne, rekla sam.
Pretvorio se u stolicu? rekao je George polako i naglašeno.
Ah! rekla sam, oči su mi se napunile vrelinom i suzama, a
on je čuo suze i brzo se okrenuo prema meni i uhvatio me za
ruke.
Rose? rekao je zbunjeno.
Samo se nemoj micati, rekla sam. Jednu sekundu. Molim
te.
Vani su cijukale automobilske brave, a ja sam sklopila oči
i držala njegovu ruku među svojima, tako toplu, prstiju tek
malo većih od mojih, suhu toplinu koju sam pamtila iz
davnih godina, s naše šetnje do slastičarnice. Kako mi je i
onda njegova ruka značila spas. Mnogo smo minuta tako
stajali i samo disali jedno kraj drugoga, bliži nego obično.
Osjećala sam onaj poznati voćni miris njegova sapuna, i
njegove majice, svježe, netom oprane.
Ne razumijem, šapnuo je.
Nasmijala sam se pod spuštenim trepavicama.
Ni ja, rekla sam. Ni malo. Molim te, rekla sam.
Moje cijelo biće je zazivalo: Samo sad. Samo ovaj put.
Zaboravi sve ostalo. Samo sad. Nemoj otići. Molim te.
Rose – rekao je.
I nije se pomaknuo, ni da se približio ni da se udaljio, a ni
ja se nisam micala, ali kao da se lagani vjetar podignuo kroz
prozor i gurnuo nas onih nekoliko dodatnih centimetara.
Onda su nam se dodirnuli laktovi, i ramena, a njegove su se
ruke obavile oko mene, i privinuli smo se jedno uz drugo, a
ja sam podignula lice prema njegovu, čelo do njegova obraza,
i tad sam bila preplašena tinejdžerka, i poljubili smo se, u
poljupcu strašnom zbog sažaljenja i brige u njemu, ali i
prekrasnom jer je to bio George, a ja sam ga htjela poljubiti
otkako pamtim. Sasvim nježno, samo usnice na usnicama,
samo lagani poljubac. Njegova su usta imala okus sunčeva
svjetla i koncentracije i odraslosti koja se bliži.
Kao da smo zajedno preuredili i presložili sobu. Soba u
kojoj nije bilo ničega sad je sadržavala dvoje koji su se
upoznali tijekom godina. Bilo je to nagovaranje i pozivanje i
u svemu tome bilo je nečeg strašnog i slatkoga, u budnosti
mojeg lica i njegovih prstiju, i u dodiru i stisku ruku na
ramenima i licu i leđima i u tome kako su se svi putevi već
račvali. Nešto uzbibalo je nabujalo i podignulo se i privinula
sam se još bliže njemu i on se pritisnuo uz mene, i došli smo
do zaokreta, krenuli prema novim prečacima žudnje,
užurbano, hitno, dok nas je sila teža vukla prema dolje, ali
onda smo oboje prikočili, usporili. Razdvojili lica. Ljubili se
polako, sve polakše. Stanke. Ukrasi. Interpunkcija. Čvrsto
sam ga držala za nadlaktice. Zapamti ovo, pomislila sam. On
je i dalje bio uz mene, i držao mi lice i ramena, i dodirnuo mi
zatiljak, i činilo mi se da samo stojimo ondje, on i ja, s
rukama i usnama i kožom i tišinom, i to kao da je trajalo
dulje od sata.
Hvala, rekla sam. Nisam otvorila oči. Nitko nije ovo vidio,
rekla sam. Čak ni ja.
Ja jesam, rekao je on.
 34
Kad je majka stigla u nedjelju, nakon dvanaest sati
putovanja iz Nove Skotske preko Newarka u L.A., zagrlile
smo se na vratima i ona nije prestajala uokvirivati moje lice
dlanovima, kao da se mora uvjeriti da sam to doista ja.
Pokušala mi je izgladiti bore brige što mi se usjekle u čelo,
ali umjesto toga su se samo produljile s mojeg čela na
njezino, kao da ih iscrtava neuhvatljivi flomaster. Uzrujalo ju
je što sam se tako uznemirila. Obično, kao i otac, nisam
dizala paniku oko Josephovih nestanaka i samo sam čekala
dok ne dođe vrijeme povratka. Ipak, izgledala je odmorno
nakon izleta, crvenih blistavih obraza od žustrih zapuha
vjetra na istoku.
Stajale smo licem u lice u predsoblju.
Hvala ti, rekla je, što si otišla provjeriti. Pritisnula mi je
ramena. Oči su joj se promijenile. Čuj – rekla je.
Zavrtjela sam glavom. Nema potrebe, rekla sam. Sad ima
važnijih stvari oko kojih se moramo brinuti. Neću ništa reći.
Žarko me poljubila u obraz, zahvalno, i ostavila suze na
njemu. Zatim je uzela torbicu i rekla kako će na brzinu
skoknuti do Bedford Gardensa da sve to sama provjeri.
Slušala sam kako njezin auto odmiče, a onda sam
prošetala po kući. Nisam mogla stajati na mjestu.
Razmišljala sam o tome da nekoga pozovem – Elizu, čak i
Sherrie – ali jedino sam zapravo htjela razgovarati s
Georgeom, a od njega sam već i previše tražila. Nije mi se
dalo zvati Eddieja. I tako sam, dok je mama bila kod
Josepha, a tata se smjestio gledati prvi dio mini serije o
građanskom ratu, otišla u kuhinju. Prozori su bili otvoreni,
radne površine čiste. Na pultu je stajala osamljena glavica
češnjaka pa sam palcem iz nje odvojila česne. Pritišćući
dlanom plosnatu stranu oštrice noža, nagnječila sam svaki
česan. Ogulila papirnate bijele ljuske s čvrste bijele nutrine.
Usitnila ih.
Majka nije vidjela krevet na balkonu i kad se vratila, bila
je previše uznemirena da bi kuhala pa sam ja rekla kako ću
ja kuhati. Već sam počela. Dok je tata razgovarao s njom
tihim glasom u susjednoj sobi, posolila sam lonac vode za
špagete. Otvorila sam limenku dobrih rajčica i dodala je
usitnjenom češnjaku i luku koji su cvrčali na maslinovu
ulju. Bilo je to prvi put otkako znam za sebe da sam skuhala
cijelo jedno jelo od početka do kraja. Najbolje što sam mogla,
usredotočila sam se na to što radim i dok sam sjeckala
peršin na sitne vlažne zelene mrvice, pokušala sam pustiti
svim sastojcima da se sretnu i spoje, kao u onoj juhi od luka.
Večera je gotova, rekla sam, sat kasnije. Otac je odmah
došao, točan, rastežući se, dok je majka ušetala umornih
očiju i postavila stol. Teških ramena. Stavila sam zdjelicu
naribanog parmezana na sredinu stola i svima poslužila
tanjur špageta s umakom marinara. Tata mi je protrljao kosu
kao da sam curica; mama je otvorila bocu vina. Uzeli su
vilice i tiho stali grabiti i namatati špagete iz tanjura.
Nekoliko minuta gledala sam ih kako jedu, a onda me majka
upitala neću li im se pridružiti pa sam, stisnuta u uskom
hodniku bez izlaza, uzela vilicu i namotala paštu. Prvi
kompletni obrok koji sam skuhala vlastoručno. Ruka mi je
malo zadrhtala dok sam prinosila vilicu ustima i zagrizla.
Umak je bio dobar, jednostavan i gust.
Tuga, gnjev, tenkovi, rupe, nada, krivnja, napadi bijesa.
Nostalgija, poput trulog cvijeća. Tvornica, hladna.
Pritisnula sam ubrus na oči.
Bit će sve u redu, rekao je tata i potapšao me po ruci.

Jedanput je tijekom te večere mama podignula pogled.

Oči su joj bile mokre. Ti si ovo skuhala?
Da.
 Dobro je, Rose, rekla je. Zasitno. Gdje si naučila kuhati?
Nigdje, rekla sam. Ne znam. Dok sam te gledala?
Jesi vježbala?
Zapravo ne, rekla sam.
Oboje su pojeli dva tanjura. Ja sam pojela četiri zalogaja
sa svojeg.
Otac je odnio svoj tanjur sa stola, isprao ga i izašao iz
kuhinje.
Mama je ostala za stolom. Valovi brige za Josepha
zalijevali su je dok je prstima prelazila područjem ispod
očiju.
Neko smo vrijeme zajedno sjedile, pred svojim
podmetačima. Pokušala sam ostati mirna, nakon zalogaja
koje sam okusila. Većinu onog što sam okusila nisam uopće
razumjela.
Kad je ustala, krećući se sporije nego inače, zajedno smo
pospremile stol, ispirući tragove rajčice u sudoper,
premještajući ostatke u zdjelice. Pogledala sam sastojke na
kutiji špageta da vidim koju sam to tvornicu okusila, ali ništa
mi nije odgovaralo.
Mama je isprala i obrisala pribor za jelo. Deterdžentom s
mirisom lavande, jasnoljubičaste boje. Izvan kuhinjskog
prozora svjetlo ulične lampe odbilo se od pseće ogrlice dok je
susjed šetao pločnikom natežući uzicu.
Iscijedila je spužvicu i odložila je na aluminijski mostić
između dva dijela sudopera. Kao da je zaboravila da sam tu.
Gdje si? šapnula je kroz prozor, u noć.
Četvrti dio

Ovdje
 35
Godine koje sam trebala provesti na fakultetu živjela sam
kod kuće. Nisam se upisala na fakultet. Prvo sam radila kao
učiteljica u osnovnoj školi, a onda kao pomoćnica u uredu
tvrtke koja je proizvodila reklame za kablovsku televiziju. Svi
oni nasmiješeni ljudi koje smo tata i ja gledali sjedeći
zajedno na kauču plaćali su moje račune.
Dok su Eliza i Eddie i Sherrie biciklirali kroz studentske
domove i kantine, ja sam poskidala stare plakate filmskih
zvijezda koje sam nalijepila na zidove u srednjoj školi i
zamijenila ih pejsažima i reprodukcijama slika. Otrcani
svadbeni tronožac spremila sam u ugrađeni ormar, a lutke i
srednjoškolske udžbenike složila u veće kutije i uskladištila
u garažu. Vjerojatno je za mene to bilo bolje, da odaberem
jednostavniji put, da sasvim izbjegnem dramu studentske
kantine, ali uglavnom sam kod kuće ostala zato što je Joseph
nestao.
Nakon što sam bila kod njega u stanu, vratio se, samo
jedanput. Majka je odlazila onamo svaki dan, nekoliko puta
na dan, i šesto poslijepodne našla ga je ponovno kako leži
licem nadolje na podu spavaće sobe, raskrečenih udova.
Vratio se! pjevala nam je na telefon, iz njegova stana. Živ je!
Sjedila je kraj njega u bolnici, ljubila mu ruke, prožeta
osjećajem pomilovanja, a moj je otac kimao kao da je cijelo
vrijeme znao da će biti tako, i još se telefoniralo i slavilo, ali
ja nisam osjetila nikakvo olakšanje. Liječnici su došli i
temeljito ga pregledali, a otac je sazivao stručnjake i potezao
veze, ali kad su Josepha napokon pustili iz bolnice, ostao je
još samo nekoliko dana. Čim je dobio sat vremena nasamo u
svojem stanu, ponovno je nestao i više se nije vratio. Nismo
čak stigli ni odlučiti može li i dalje stanovati sam u Bedford
Gardensu – otišao je onamo kako bi pokupio knjige za faks, a
mama je morala u dućan po namirnice za večeru, i to je bilo
to. Nisam se iznenadila; čin preobrazbe u kojem sam ga
uhvatila dovoljno je upozoravao na neizbježnu budućnost.
Bez obzira na to hoće li se vratiti još jednom ili dva ili tri
puta, išao je ravno prema, ili u nestajanje, a ono što sam
vidjela taj dan bila je nedvojbena najava. Ništa me u životu
nije tako otrijeznilo.
Kad se taj put vratio, nezdravo blijed, iscrpljen, još
iscjeđeniji i dehidriraniji no ikad, i ne nudeći baš nikakvo
objašnjenje, posjetila sam ga u bolnici i tad sam ga posljednji
put vidjela.

Majka se i dalje vozila u njegov stan svaki dan, na putu za

radionicu. Da provjeri. Volio je taj stan, rekla je ispisujući
ček za stanarinu i poljubila preklop omotnice prije no što ju
je ubacila u postanski sandučic. Vratit ce se ovamo, rekla je
dok smo se vozili pokraj stana. I dalje je plaćala najamninu
iako su joj redovi i stupovi brojki u crvenoj knjigovodstvenoj
knjizi savjetovali obratno. Nakon šest mjeseci, otac ju je
pokušao uvjeriti da Joseph zna gdje mi živimo – u ulici
Willoughby – i da će se prvo vratiti u svoj prvi dom, ali čim je
to spomenuo, ona je podignula obrve i smjesta izašla iz sobe.
Znala je usred razgovora o Josephu izaći iz prostorije, a onda
i iz kuće i samo smo čuli njezin auto kako odlazi. Nikad
nisam vidjela da uzima ključeve auta. Mislim da ih je počela
ostavljati u bravi, da vise, za brzi bijeg.
Onih večeri kad je bila kod kuće, sklupčana u dnevnoj
sobi kraj oca i one crveno ukoričene knjige s računima, dok
je televizor prigušenog tona ocrtavao oblike obojenih stakala
na sagu, on joj je u kosu šaptao o ulaganju novca za
stanarinu za budućnost kad se Joseph bude vratio i trebat će
mu ušteđevina.
Još ne, rekla je i uspravila se na kauču. Osjećam da će se
uskoro vratiti i htjet će svoj stan. Baš sam danas imala jak
predosjećaj dok sam se vozila kući, rekla je.
Prešla je vršcima prstiju preko brojki što ih je kemijska
olovka utisnula u papir, kao da će se pretopiti u zaporku i
reći joj gdje da traži.

Napokon je stanodavac rekao ne; htio je obnoviti

kuhinjske aparate u stanu i kad je otkrio da u stanu broj
četiri u Bedford Gardensu zapravo nitko ne živi, ljutito je
nazvao moju mamu. Ona je izmislila nešto o tome kako je
Joseph na poslijediplomskom iz antropologije na istoku
zemlje, ali voli imati stan kad dođe u L. A. i osim toga, nije li
bolje imati stanara koji nije uvijek u stanu? Posumnjavši da
je riječ o podnajmu, stanodavac je zatražio da se iseli i tako
sam, jednog oblačnoga i prohladnog ponedjeljka, uzela
slobodno jutro na poslu i majka i ja natovarile smo sve stvari
iz Josephova stana u isti onaj zeleni Fordov kamionet koji je
jedanput davno posudila od pilane. Nismo morale previše
toga spakirati. Stan je izgledao sasvim isto kao kad sam
posljednji put tu bila – čak je i isti slabašni škrobni vonj i
dalje lebdio u kuhinjici.
U stanu me hvatala nelagoda pa sam čuvala njegove
stvari, stojeći sa strane pomalo kao tjelesni čuvar, a majka je
plakala u svakoj prostoriji. Stala je na prozor njegove
spavaće sobe pridržavajući se prozorskog okvira za
ravnotežu, kao kakva slika za susjede koji bi možda mogli u
svojem svijetu podići pogled uvis. Stajala je neko vrijeme na
vratima njegove garderobe, kao da hoće pronaći tajna vrata
što ih je ugradio u zid da vode do gnijezda koje si je svio u
temeljima zgrade. Kao da je kralj neke podzemne utvrde i
zapovijeda svim krticama i štakorima.
Prošle sam noći sanjala jedan san, rekla mi je kad smo
zatvorile vrata i krenule niz stube do natovarenog
kamioneta. Na čisti, svježi zrak. Stavila je rezervni ključ u
džep. Kad smo sišle, smjestila sam sklopivi stol i stolce u
kabinu, iza sjedala, da ne mogu ispasti na neravnom zavoju
niti da ih tko može ukrasti iz prikolice.
Sanjala sam da jaše na valovima u Australiji, rekla je i
sjela za upravljač.
Upalila je auto. Profil joj je bio smiren, malo izmoren, s
najsitnijim boricama koje su se spuštale u kutovima ustiju.
Okrenula se prema meni. Nije li to idiotski? rekla je.
Privukla sam bakinu staru zdjelu za salatu od bambusova
drveta u krilo. Drugom rukom sam pridržavala stvari iza
sjedala.
Sigurna sam da bi mu se tamo jako sviđalo, rekla je. Čula
sam da se vide milijuni zvijezda.
Krenula je i jedno smo se vrijeme vozili. Bilo mi je drago
što smo otišli. Dok je vozila Sunsetom, proučavala sam
pojedinosti na zdjeli od bambusa koja je napukla na boku, a
na sjevernoj uzlaznoj kosini imala je izbočinu. U prikolici
kamioneta kutije su klizale gore-dolje.
Na crvenom svjetlu blizu avenije Western, mama se
okrenula prema meni. Licem s kojeg se izbrisao svaki izraz.
Rose, rekla je. Slušaj. Nikad nismo završili onaj razgovor.
Hoću da znaš. Prekinut ću s njim ako tako želiš, rekla je.
S Josephom? rekla sam, lupkajući po zdjeli, uz mali
smiješak.
Čelo joj se nabralo od zbunjenosti. Užasno mi je što si to
uopće otkrila, rekla je. Tako sam se trudila biti diskretna –
Bila si jako diskretna, rekla sam.
Pognula je glavu. Još suza poteklo joj je iz kutova očiju i
pobjeglo ispod ruba sunčanih naočala.
Ne misliš valjda da je tvoj brat otišao zbog toga? rekla je.
Neprestano me to muči. Ti si otkrila, možda je i on otkrio –
Prošla sam noktom po pukotini u zdjeli od bambusa.
Mama, rekla sam. Nije mi to nikakva novost. Znam za to od
dvanaeste godine, rekla sam.
Zagledala se u mene.
 Od dvanaeste?
Dvanaeste, rekla sam.
Glasno je brojala, izgovarajući brojke koje nisam
shvaćala. Ali te je godine i počelo, rekla je.
Potapšala sam zdjelu za potvrdu.
Je li ti netko to rekao?
Ne, rekla sam.
Jesi li nešto načula?
Ne, rekla sam. Samo sam pogodila, rekla sam.
Na semaforu se upalilo zeleno.
Uvijek si bila takva, još kao mala, rekla je zastajkujući,
kao da se čudi i divi. Dolazila si me zagrliti točno kad mi je
trebao zagrljaj. Kao čarolijom.
Mama, rekla sam.
Volim tvojeg oca –
Mama, rekla sam. U redu je.
Iza nas su trubili auti. Ona je posegnula rukom prema
mojem obrazu, dotaknula mi uho, kosu.
Vozi! zaderao se jedan iz auta.
Krenula je. Kraj nas je projurio vozač i pokazao nam
podignuti prst.
Opasan frajer, nema što, rekla sam.
Kakvu kćer imam, rekla je, vozeći. Vidi ti nje! Kakva
divna, kakva prekrasna kći.
Nisam skidala pogled s ceste. Ni maknula ruke iz zdjele.
Kako praktično, da moje vlastito preživljavanje ispada kao
velikodušnost.
Nije to bila nikakva čarolija, rekla sam. Ti si uvijek
izgledala kao da ti treba zagrljaj. Hej, mama, rekla sam.
Sjećaš se kako si govorila da će te Joseph voditi? Još kao
dijete?
Stegnula je upravljač. Da, rekla je, a glas joj je puknuo.
I vodi li te?
Obrisala je obraz. Kako to misliš? Tko da li me vodi?
 Larry, rekla sam.
Larry, ponovila je. Njegovo je ime nešto novo između nas.
Gledala sam kroz prozor, čekala. Mali dućani, kiosci sa
sladoledom, restorani i trgovine s gitarama prolazile su kraj
nas.
Ne kao tvoj brat, rekla je polako. Ali bio mi je od velike
pomoći.
Onda dobro, rekla sam.
On je čovjek na mjestu.
Ne želim detalje, rekla sam. Ali dobro.
Znam da je to pogrešno, rekla je i ponovno se uspaničila
tako da su joj se ramena podignula. Znam da bih ga se
trebala odreći –
Nitko ne traži da ga se odrekneš, rekla sam.

Kod kuće smo iskrcale stvari na travnjak. Nekoliko kutija

odjeće i udžbenika iz fizike i kemije. Preostali namještaj.
Zdjela za salatu i nešto rasparenog pribora za jelo i tanjura.
Podignula sam jednu kutiju. Gdje da je stavim? rekla
sam.
U njegovu sobu, rekla je mama i izdahnula. Molim te.
Posrćući sam ušla u kuću, s naramkom stvari. Josephova
soba sad je dijelom služila i mami; mnoge je noći ondje
spavala jer je rekla da se tako osjeća bliže njemu kad joj
najjače nedostaje. Sve površine zatrpale su njezine stvari:
hrpe bluza, tirkizni kućni ogrtač, nakit na njegovu pisaćem
stolu, šminka na noćnom ormariću.
Koračali smo amo-tamo i slagali kutije uza zid sobe.
Mama je voljela gledati njegove plakate na zidovima i
zavirivati u ladice stola, ali druga, prešućena prednost
Josephove sobe bila su hrastova vrata koja je ona osobno
dala ugraditi prije toliko godina. Imala su bravu i ključ pa je
mogla dolaziti i odlaziti kako joj se htjelo, a budući da je i
dalje ujutro dugo spavala, više uopće nisam znala koliko je
noći zapravo spavala kod kuće. Ako je oca smetala nova
razina do koje je došla u svojoj neovisnosti, nije o tome ni
pisnuo. Bili su nježniji jedno prema drugome nego bilo kad
prije, razgovarali su tihim glasom, sjedili bliže na kauču, ali
ipak sam ga često ujutro, kad bih se probudila, zaticala kako
pogrbljen ostavlja pladanj sa šalicom čaja na podu pred
Josephovim vratima.
Otac kao da je i dalje bio potresno nesvjestan bilo čega što
se događalo, ali na temelju onog što sam okusila sinulo mu je
kako je u majci neka vrst malene bolnice i otac ju je
zaobilazio jednako pažljivo kao što se vozio oko velikih
bolnica na karti grada.
On i ja više nismo razgovarali o tome kamo je mogao otići
moj brat. Nema više teorija o prozorima i provjera. Nema više
srdačnih razuvjeravanja kako se svi previše brinemo. Počeo
je trčati da bi svojim nemirnim nogama dao neku svrhu, i tu
i tamo, sat-dva poslije večere, znala sam stati na ulazna
vrata i vidjeti oca kako kruži po susjedstvu u tami, u staroj
otrcanoj majici i hlačicama Sveučilišta u Berkeleyu. Kad je
dotrčao po kolnom prilazu, mokar od znoja, pod žutim sjajem
vanjskog svjetla primijetila sam mu crvenilo oko očiju,
tamnije, žarče od crvenila u obrazima. Držao je ručnik na
polici s loncima za cvijeće i brisao je lice i popravljao kosu
prije no što bi zakoračio natrag u kuću.

Kad smo sve iskrcali i kamion je bio prazan, mama me

privinula k sebi i poljubila me u obraz i zasula me s toliko
hvala i tako naglašenim pauzama da mi je to samo još
jedanput potvrdilo potrebu za Larryjem.
Otišla sam na posao. Ona je odvezla kamionet u pilanu.
Josephove su kutije tjednima stajale točno onako kako smo
ih poslagale uza zid sobe. Mama je rekla da ih nema snage
otvoriti pa sam ih tijekom niza večeri, kako se dan duljio,
napokon raspakirala ja. Kad sam našla odjeću, oprala sam je
i složila natrag u prazne ladice; poređala sam knjige na
police, a onaj jedan lonac u kojemu je kuhao rezance
pridružio se svim našim ostalim loncima u kuhinjskim
ormarićima. Nekoliko bakinih predmeta – zdjelu za salatu,
prenosnu svjetiljku – stavila sam u pokrajnju sobu gdje su i
počeli. Bacila sam sve čemu je istekao datum uporabe, rižu i
tjesteninu. Ostavila sam sklopive stolice i stol Morehead
naslonjene na bočni zid njegove garderobe, i strahovala sam
od dana kad će otac ili majka u spontanom napadu boli ili
užasa nazvati Caritas i dati im da sve odnesu.
Reci mi, rekla sam dok sam spirala prašinu s ruku. Ako
poželiš nešto darovati. Samo mi reci, rekla sam.
Neću ništa dati nikome, rekla je majka.

Zbog svega toga – svih tih stvari koje su ulazile u

kućanstvo, svih razmještaja soba, svih razgovora u autima,
svih večeri trčanja – nije bilo vrijeme da se njihovo jedino
preostalo dijete odseli. Morali smo biti u istoj kući, kao na
nekoj kontrolnoj točki, dokazu postojanosti, i ako otac nije
doslovno prozivao za stolom da vidi tko je nazočan,
označujući kvačicom majku, pa mene, to je bilo samo zato
što je mislio da će ispasti kao da ne zna brojati.
Svi na broju! govorio je redovito dok smo si dodavali zdjele
i tanjure.
 36
Nedugo nakon Josephova konačnog nestanka, George je
spakirao stvari i odvezao se u kašljucavoj Volkswagen bubi
više od osam tisuća kilometara kroz doline i padine u Boston.
Počinjao je poslijediplomski studij na MIT-u i prvih nekoliko
mjeseci telefonirao je bar jednom tjedno.
Ima kakvih novosti? uvijek je pitao na kraju, i uvijek sam
mu govorila ne, nema novosti.
Kad se ljeto smrknulo u jesen, kad sam se naslušala o
gomilama posla i radu u laboratoriju koji se od njega
zahtijeva, preko zvukova izbezumljenog kopanja po stolu i
jedanput čak zvonjave budilice, sjela sam kraj telefona u
kuhinji i rekla mu da smo mi dobro, da je sve u redu, za
slučaj da nas zove samo iz osjećaja obaveze.
Kopanje je utihnulo.
Kako to misliš? rekao je. Zovem jer vas želim zvati.
Poslagala sam gomilu žutih telefonskih imenika u toranj.
Mislim, ne moraš me žaliti, rekla sam, poravnavajući
uglove imenika tako da budu točno jedan ispod drugoga. To
mi je grozno, rekla sam. Onaj dan si mi zbilja puno
pomogao. Hvala.
Rose, rekao je. U glasu mu je zaškripao prizvuk iritacije, a
ostali su šumovi utihnuli kad je sjeo na stolicu. Ne žalim te,
ni najmanje. O čemu ti pričaš?
Vani su susjedi uključili prskalice za
kasnoposlijepodnevno zalijevanje travnjaka. Htjeli su uzgojiti
drvo avokada iz koštice koja je izniknula.
Molim te, rekla sam. George. Nikad nisam očekivala ništa
više od onoga jednog puta, rekla sam.
Ping, ping, po bočnim prozorima.
Zašto ne? rekao je nakon minute.
Zašto ne što?
 Zašto nisi očekivala više od toga jednog puta?
Kapljice vode razlijevale su se u mrljama po prozorima. U
kući nije bilo nikoga osim mene. Mogla sam ga lijepo
zamisliti kako sjedi na svojoj stolici i sluša. S onim licem
usredotočenim na slušanje. S listopadskim lišćem što je
upravo pocrvenjelo vani na drveću. Elementarnu snagu
našem poljupcu, za mene, davalo je upravo to svojstvo
jednokratnosti, što sam samoj sebi rekla već dok se to
događalo: ljubiti Georgea bilo je pomalo kao valjati se u
karamelu nakon godina preživljavanja na rižinim štapićima.
Mislim, rekla sam tihim glasićem. Je li tako?
No, rekao je on glasno, meni je to nešto značilo, rekao je.
U redu? Nije to bilo ništa.
Ne, rekla sam. Povukla sam gomilu telefonskih imenika u
krilo. Ni za mene. Nisam htjela –
Mislim, ja sam tu, rekao je. Ti si ondje. Morala bi živjeti
svoj život. Ja živim svoj život. To je pametno. Ali ti si Rose,
rekao je. U redu?
Naslonila sam obraz na najviši imenik na gomili. Pet i
trideset. Voda udara o prozore. Roditelji će uskoro biti kući.
Nikad mi se nije činilo tako pogrešnim voditi takav razgovor
u njihovoj kući, samo sat prije no što ću s majkom kuhati
večeru.
George, rekla sam, najblaže što sam mogla.
Kroz žice mu je disanje utihnulo. Nekoliko minuta smo
samo zajedno bili na vezi. Na njegovu kraju, tišina. Zurila
sam u policu s kuharicama preko puta telefona i u mislima
premjestila crnu kuharicu s receptima s češnjakom na širu
zelenu kuharicu s paštom.
Hej, rekla sam. Da znaš. Jela sam špagete koje sam sama
skuhala, rekla sam. Malo sam se nasmijala. Prvi put da sam
jela nešto što sam sama skuhala, rekla sam.
I? rekao je on.
Unutra je bio veliki neonski znak, rekla sam. Velika
narančasta slova. Pisalo je da nisam još spremna za
Georgea.
Ne, rekao je.
Aha, rekla sam.
Toje prvi put da si jela vlastitu hranu? rekao je. Svih tih
godina?
Prvi put, rekla sam.
I?
Ima okus po tvornici, rekla sam, ispljunuvši riječ.
Odakle?
Ne znam, rekla sam.
Misliš, tvornici koja je izradila tijesto?
Mislim da ne, rekla sam i u mislima razmjestila knjige
položene vodoravno u gornji dio police natrag na okomita
mjesta.
Aha, rekao je i glas mu se rastegnuo i otišao nekamo u
vis, kao da je ustao. Pa daj to raščisti, rekao je. Ne želim
nazivati da razgovaram s tvornicom. Već mi je dosta i onog
tipa na bankofonu.
Visoke knjige sa strane, niske knjige u sredinu. Široke
knjige vodoravno, kose knjige ravno.
Mrzim tog tipa na bankofonu, rekao je. Kaže dvije-sto,
rekao je. Tako kaže dvjesto. Dvije-sto.
Ideš van?
Pa da, rekao je. Imamo dogovor za učenje.
Silazne stube kuharica, gradacija redova.
U redu, rekla sam. Hvala ti. Lijepo što smo pričali. Lijepo
se provedi.
Progunđao je nešto. Da te žalim, rekao je. Svašta.
Kad smo spustili slušalice, jedno sam vrijeme samo sjedila
na stolici s telefonskim imenicima u krilu. Kao teški
pritiskivač za papir. Sva želja da slažem knjige na policama
se raspršila. Dok sam razgovarala na telefonu, to mi se činilo
od najveće važnosti, to preslagivanje polica, nešto što sam
morala obaviti čim prekinemo razgovor, ali sad kad je
razgovor završio, prošla me volja. Bilo je ugodno samo sjediti.
Nešto u tome kako su me one stranice i stranice imenika
pritiskale uz stolicu.
 37
Te godine kad je moj brat nestao, vrlo sam jasno znala što
ne mogu. Ne mogu podnijeti fakultet, bol ugrađenu u tekuću
vrpcu pladnjeva u kantini. Nisam se mogla odseliti od kuće.
Nisam mogla kupiti avionsku kartu i otići u posjet Georgeu i
hodati uz njega držeći se za ruke na pozadini javora što pršte
u eksploziji jarkožutog lišća. Nisam mogla.
Ali s nekim stvarima sam mogla izaći nakraj, sa sitnijim
stvarima, pa sam sama samcata odlučila kako je vrijeme da
upoznam različite kuhare na širem području Los Angelesa i
tako pronađem upotrebljive obroke. Jest ću vani što češće
mogu. To je bilo najviše s čim sam se mogla nositi i jedna
važna stvar koju mogu obaviti dok živim kod kuće. Mnogo
toga je trebalo razmotriti, a neke se stvari moraju razmatrati
polako.
Uz sve ostalo, prilično sam se iznenadila kad sam, one
nedjelje nakon što je Joseph nestao, skuhala špagete
roditeljima za večeru i sama ih jela. U njima je bilo daleko
previše toga da bih se odmah mogla snaći, ali zapamtila sam
dva osobito nelagodna prva dojma. Jedna je bio bolećiva,
slatkasta nostalgija u okusu nalik na plačni napadaj bijesa,
čežnja za ranijim, bezazlenijim vremenom koja je u ustima
ostavljala trag kanceroznog nadomjestka za šećer. A drugi je
bio ta tvornica.
Okusiti tvornicu nije mi bilo ništa posebno; to mi se
događalo neprestano. Znala sam kako se zovu, često i gdje
su. Ali mislila sam da poznajem sve proizvođače hrane u
Americi i pojava nove tvornice u tim špagetima me
iznenadila, prilično me iznenadila.
Dan poslije špageta, dok se majka vozila do Josephova
stana i natrag, razgovarala s policijom da odluči treba li
prijaviti nestanak, dok je otac sjedio na kauču i glasno
inzistirao, pod reklamama, da će sve biti u redu-u redu-u
redu, otišla sam u kuhinju, otvorila ormarić i pregledala sve
kutije s tjesteninom. Proizvedene u Amesu u Iowi ili Fara
San Martinu u Italiji. Dobro sam znala ta mjesta –
prepoznavala sam ih u sekundi i bilo kojem restoranskom
obroku – u rigatonima, ili makaronima, ili listovima lazanja.
Ponovno sam pročitala sastojke u komadu parmezana koji su
svi bili svježi, i otišla sam u supermarket i raspitala se gdje
nabavljaju češnjak i luk. Provela sam sat vremena u
skladištu samoposluživanja gdje je mirisalo na lisnato zeleno
povrće i hladni karton, pretražujući potvrde o dostavi s
gospođom zaduženom za odnose s kupcima. Rekla mi je
kako je zapravo htjela postati operna pjevačica.
Kod kuće sam ponovno skuhala isto jelo. Roditelji su ga s
tekom pojeli, i dok je majka pijuckala vino i objašnjavala
kako joj u stolariji pružaju veliku potporu, a ja se pretvarala
da i ja jedem zveckajući vilicom i otpijajući vodu, spremila
sam si zdjelicu špageta za kasnije. Kad su i majka i otac
zaspali ušuškani svaki u svoj krevet, podgrijala sam si
ostatke. Sjela za sol, sama.
Opet ta nepoznata tvornica. Jasno i glasno u hrani. Trag
stroja koji nisam mogla definirati. Uz dječji glasić koji je htio
natrag, natrag u vrijeme s manje podataka. Natrag, rekla je
malena curica.
Ništa, rekla je tvornica. Stisnula sam zube i sjela za stol
samo sa žlicom umaka te pokušala najsporije što sam mogla
proći kroz sve slojeve podataka do točke gdje mi se učinilo da
doslovno osjećam kako seljak poseže rukom da ubere
rajčicu, negdje u Italiji; gotovo da sam čula crkvena zvona
kako odjekuju selima u San Marzanu, ali okusi preslatke
nostalgije i ledeno hladne tvornice neprestano su se vraćali u
metalnom zujanju, a ništa od toga nije se slagalo ni s jednom
tvornicom u mojoj arhivi tvorničkih okusa, što je značilo da
taj okus dolazi samo od kuharice.
 Jednako kao kad sam vidjela onu fotografiju i nisam
prepoznala vlastito lice. Kao kad sam zadigla bratove
nogavice i vidjela noge stolice.
Nije mi se sviđao taj okus, nikako.

Nije možda bio onako napadan kao neonski znak koji mi

je rekao da nisam spremna za Georgea, ali blizu.
Dok je Eliza bila na faksu, točno kao što sam zamišljala,
sa zabavama s bačvama piva, gubitkom djevičanstva i
suznim ponoćnim razgovorima s cimericom, i sve se rjeđe
javljala kako su prolazili mjeseci i godine, ja sam dane
provodila u uredu, odlažući spise i kopirajući za druge, a u
svakoj pauzi za ručak istraživala sam ulice i prelistavala
hrpe telefonskih imenika da iskušam nešto novo.
Počela sam u susjedstvu i naručila burrito s kupusom i
sušenom govedinom kod Oki Doga, vegetarijanski burger
deluxe u Astro Burgeru, juhu s maces okruglicama kod
Greenblatta i masne svitke od jaja u Formosi. Dijelom
smiješni, ukočeni, pospani, ljuti. Ljudi. Zatim sam se počela
širiti u koncentričnim krugovima te prvo stigla do delikatesa
Canter i hot-doga kod Pinka, onda se proširila na tofu kod
Yabua, meksički umak mole u Alegriji i armenske kobasice
sugok u Marouchu, salatu od kukuruza šećerca u Casbahu u
Silver Lakeu i burgere na roštilju kod Pica i humus s mnogo
češnjaka u Carouselu u Glendaleu. Iskušala sam golemi
spektar okusa, i raspoloženja. Isplivali su mnogi miljenici –
obitelji koje su doputovale izdaleka i čija su jela natopljena
tegobama putovanja. U iranskom restorančiću u blizini
križanja avenije Ohio i Westwooda služili su takvu tugu i jad
u janjećem butu da sam pojela sve bez pribjegavanja
uobičajenim trikovima – zalogaj najednoj strani usta, pregled
sastojaka, brzo žvakanje i gutanje. Jesti tamo bilo je isto kao
i dobro se isplakati, zrak pročišćen nakon duge sparine.
Upitala sam konobara mogu li zahvaliti kuharici i odveo me
straga u kuhinju gdje je žena sasvim običnoga izgleda sijede
kose ošišane u praktičnu kratku frizuru na slojeve miješala
prozirne kolutove luka u tavi i stisnula mi ruku. Lice joj je
bilo smireno, orošeno znojem zbog topline kuhinje.
Drago mi je da vam se svidjelo, rekla mi je dok je u tavu
dodavala mrvicu šafrana. Stari obiteljski recept, rekla je.
Glas joj nije zadrhtao, niz obraze joj nisu lijevale suze.
Malko sam pognula glavu. Nisam bila sigurna što još reći.
Još jednom hvala, rekla sam.
U jednome od restorana s dim-sumom na ulici Hill u
Kineskoj četvrti zbilja su znali što je pravi bijes, i ondje sam
jela jedan hao za drugim i izlazila napunjenih baterija, s
novom energijom. Etiopski restoran na Fairfaxu blizu
bulevara Olympic me nasmijavao, kao da se kuhar šalio s
hranom o nečemu što samo oni razumiju, nešto s vlakovima i
ćelavosti. Nisam uopće razumjela šalu, ali konobarica mi je
dolijevala vodu u čašu i pitala je li mi dobro.
Odlično sam, rekla sam joj, držeći u ruci lepinju
napunjenu crvenom lećom. Tako mi je smiješno!
Zakolutala je očima i brzo mi donijela račun.
Najdraži od svih mi je i dalje bio francuski bistro na
Vermontu, La Lyonnaise, gdje sam pojela najbolju juhu od
luka one večeri s Georgeom i ocem. Vlasnici su bili
podrijetlom iz Francuske, iz Lyona, prije no što se grad razvio
u kulinarskoga suparnika Parizu. Unutra je bilo tek nekoliko
stolova i konobari su posluživali bez reda i zakona, i u izlogu
je stajala kategorija B, i obično su me smještali kraj klatnih
vrata zahoda, ali ništa od toga nije mi smetalo.
Ondje sam naručivala piletinu na dijonski način, ili
govedinu Bourgignon, ili jednostavnu zelenu salatu, ili
sendvič s pačjom paštetom, a kad je jelo stiglo na stol,
rastapala sam se u svemu. Uživala sam u svakoj vilici priloga
od gratiniranog špinata, u tome kako je kuharica očito bila
razdragana ravnotežom špinata i sira, kao da dogovara
sastanak špinata i sira, poput bračne posrednice koja zna da
će se to dvoje uskoro zaljubiti. Jasno, u svemu tome
pojavljivale su se sitne smetnje i brige, ali osjećala sam
hranu, hrana je bila u središtu svega, a osoba koja ju je
spravljala bila je s hranom tako duboko povezana da sam
napokon zbilja mogla uživati u jelu. Jela sam najsporije što
sam mogla. Zrak se oko mene punio svrhom. Bilo je to
raslinje Georgeova puta, i klatna vrata za kuhinju nisu mi
ništa značila. Odlazila sam onamo bar jednom tjedno,
katkad češće, a vrijeme sam općenito provodila na tužnim,
šutljivim večerama s roditeljima i na ručkovima ili večerama
u restoranima koji su mi otvarali neku vrstu izlaza u svijet.
Činilo mi se nekako prikladnim da sam ovaj restoran prvi
put zapazila one večeri kad je Joseph otišao, dok sam sjedila
preko puta Georgea, s kojim ću uskoro otići u onu sobu, s
očevim sakoom prebačenim preko ramena, pokušavajući
shvatiti što sam vidjela. Konobari su me prepoznavali
petkom kad sam dolazila u šest uvečer. I nedjeljom kad sam
dolazila na ručak, dok su služili po decilitar vina za kušanje
gostima koji su sjedili za šankom u dnu restorana pod
pozlačenim sviječnjakom.
Rijetko sam kupovala novu odjeću, nikad nove tehnološke
igračke i nisam plaćala stanarinu pa sam većinu zarade
trošila na jelo. Dopuštala sam si rastrošnost da otiđem iz
restorana ako ne mogu podnijeti ono što mi je na tanjuru,
služeći se očevim trikom da zamolim da mi sve spreme za
van, zajedno s plastičnim nožem i vilicom, a onda bih na
ulici sve dala nekom beskućniku koji si nije mogao priuštiti
tako luksuzne probleme.
 38
Jedno poslijepodne, nakon posebno ukusne pečene
piletine, platila sam račun i obišla oko restorana La
Lyonnaise te pronašla kuhinjska vrata, stražnji ulaz koji se
otvarao na odsječak slijepe ulice sa smeđim kontejnerom za
smeće i jednom obitelji golubova. Imala sam slobodan dan
na poslu. Majka je nedavno postala dopredsjednica stolarske
zadruge i bila je zauzeta seljenjem golemih hrpa alata u novi
tavanski prostor kraj Beverlyja, bliže središtu grada. Tata je
bio na poslu. Tako ga je uhvatila strast za trčanjem da se
pridružio skupini pod imenom Noćni trk čiji su članovi trčali
samo noću kako bi izbjegli ispušne plinove automobila.
Trenirao je kod kuće svake večeri.
Stojeći sa stražnje strane restorana, nisam pokucala na
vrata, samo sam htjela stajati u blizini; ali nakon nekih
desetak minuta, sitna starija žena kratke kose obojene u
crno otvorila je vrata, držeći u ruci bijelu plastičnu vreću
smeća. Izašla je i oprezno prešla asfaltom u sićušnim
ružičastim satenskim papučicama. Bacila vreću u kontejner.
Lice joj je djelovalo malo nabrano i umorno, ali oči su joj bile
bistre. Kad me spazila, zastalaje.
Halo, rekla je. Dostava?
Ne, rekla sam. Oprostite. Ja sam samo zadovoljna
mušterija.
Aha, rekla je i pokazala mi rukom. Ulaz je ondje.
Kimnula sam. Da, da, rekla sam. Znam.
Vratila se istim putem kroz slijepu uličicu do vrata
kuhinje. Iza mene su gugutali golubovi. I ona je izgledala kao
obična gospođa koja živi u stvarnom svijetu – nije djelovala
ni posebno otkačeno, ni kao temperamentna umjetnica, ni
kao zvijezda. Ali ta piletina, natopljena timijanom i
maslacem – nikad nisam okusila piletinu tako slasno toplog
teka, teka koji sam jedino mogla odrediti kao okus piletine. U
njezinim rukama hrana kao da je osjećala da je prepoznaju.
Špinat je postajao špinat – uz uzgoj na dobrom imanju, sol,
toplinu i njezinu pažnju, kao da se opuštao u svoje lisnato,
široko ja. Češnjak se prisjećao svoje oštrine. Rajčica je imala
okus moćan koliko i govedina.
Zastala je još trenutak na vratima, pogledala u stranu,
kao da promatra zdepastu palmu u dvorištu kuće preko puta
kako se ljulja.
Jeste li vi Madame Dupont? rekla sam, sjetivši se sitnih,
preciznih slova otisnutih na dnu jelovnika koja su nju i
Monsieura Duponta navodila kao vlasnike i kuhare.
Trepnula je, da.
Obožavam vašu kuhinju, rekla sam. Kad ga vi spravite,
špinat ima okus po špinatu, rekla sam. Zamucnula sam u
neprilici. Oprostite, rekla sam. Mogu o tome pričati u
beskraj. Ne znam kako to točno opisati.
Sasvim ste to dobro opisali, rekla je. Hvala. Pritisnula je
kvaku. Zašto ste tu iza restorana?
Ogledala sam se oko sebe. Golubovi su zobali po smeću.
Mogu li nešto raditi kod vas? upitala sam. Preko vikenda?
Ispružila je glavu prema meni, kao da me bolje čuje.
Odgurnula trunku smeća s praga papučicom.
Kao konobarica? rekla je. Konobari se prijavljuju sprijeda,
u sali.
Zatresla sam glavom. Ne, rekla sam. Ne kao konobarica.
Na stražnja vrata, rekla sam. S hranom.
U bljesku uspomena na pamet mi je pala Sherrie, ona
Sherrie od prije mnogo godina za koju sam čula da sad pjeva
standarde u klavirskim barovima u San Franciscu.
Pa, možda biste mogli iznositi smeće, rekla je, načas
zakoračila u kuhinju i iznijela još jednu punu bijelu vreću.
U redu, rekla sam i prišla joj.
U redu? rekla je Madame. Pružila mi je vreću. Potapkala
se po obrazu. A zapravo nam treba i perač posuđa nedjeljom
i srijedom, rekla je. Naš dosadašnji perač upravo je dobio
ulogu na filmu. Glumi perača posuđa.
Molim vas, rekla sam. Odnijela sam vreću i ubacila je u
kontejner. Baš bih to rado radila, rekla sam.
Volite prati posuđe?
Otresla sam ruke. Ovdje ću voljeti, rekla sam. Da, volim.
 39
Baka je umrla. U Washingtonu. Otišla je u bolnicu,
potpuno spremna. Za posljednju pošiljku pripremila je omot
s poštarinom za hitnu dostavu i dala ga glavnoj sestri s
podrobnim uputama i našom adresom ispisanom krupnim
crnim slovima.
U bolnicu je donijela torbu u kojoj je bila njezina
spavaćica, lijekovi i svijetloplave pustene papuče. Umrla je u
dobi od devedeset i jedne godine. Mama je odletjela na
sprovod, zaključila da pepeo ostaje u Washingtonu i stigla
kući otprilike u isto vrijeme kad i paket; svijetloplave
pustene papuče, prazna bočica lijekova i kutija od tikovine s
izrezbarenim slonovima na rubu, u kojoj su bile meke sive
gomilice.
Mama je prešla prstima preko polukrugova na slonovskim
nogama. Ona je odabrala ovu kutiju? promrljala je. Ja sam
izradila ovu kutiju, rekla je. Okrenula ju je i nešto se pepela
istreslo kroz poklopac i palo kao prah na sag. I zbilja, na
dnu: L.M.E. urezano u kut. To je bilo najbliže zagrljaju bake i
mame što sam vidjela u životu.

Mama je imala pune ruke posla u radionici i više mi nije

spominjala Larryja. Izrađivala je klupe, tronošce i sanduke.
Kutije, stolove, police. Nitko joj nije umio vaditi ivere kao
Joseph pa kad je mama došla kući čistih ruku bez bodlji,
nisam znala je li joj ih Larry izvadio ili je jednostavno više
pazila dok struže i blanja daske. Nikad nisam voljela gledati
kako joj brat vadi ivere iz prstiju, ugnježden kraj nje na
kauču, jedno do drugoga, i umače pincetu u zdjelicu vode.
Tolike sam godine gledala njih dvoje zajedno i često sam
htjela ostati u dnevnoj sobi, kao da im je potreban nadzor.
Ali dok sam sjeckala i pekla i miješala i hodala, pojavili bi mi
se u mislima, ti iveri, novi. Joseph nikad nije rezbario drvo,
ali bio je povezaniji sa stvarima nego što sam slutila i sad mi
se činilo da je, dok joj je vadio ivere iz ruku, zapravo čupao
sebe iz nje. Da je istodobno s tim vrlo intimnim činom pomno
usredotočenim na pojedinosti majčinog dlana i prstiju
ujedno uklanjao sve tragove pa i one najsitnije zaostale
djeliće, i odjedanput mi se obred koji mi je uvijek djelovao
incestuozno i gnjusno pokazao kao očajnički Josephov
pokušaj da se otme, da ode, da izvuče sve što je preostalo i
iznese to na otvoreno.
Našla sam je na polici u kupaoničkom ormariću, pincetu
koja je stajala dvanaest dolara s nakošenim oštrim vrhovima.
Oprala sam je u peroksidu i odnijela u kozmetički salon na
Melroseu. Za slučaj da vam zatreba rezervna? rekla sam.
Žena za pultom sumnjičavo me pogledala, ali kad je vidjela
kako je to kvalitetna pinceta, slegnula je ramenima i ubacila
je u veliku kutiju sa šminkom.
 40
Dok su moji vršnjaci iz srednje škole završavali fakultete,
ja sam u slobodno vijeme radila u restoranu, a po danu u
uredu kablovske televizije. Kroz jedva primjetne promjene
godišnjih doba u Los Angelesu, u pomaku od niti pet
stupnjeva, i onda ponovno kroz iste, jedva primjetne
promjene. U slobodno vrijeme, nastavila sam turneju po
kuhinjama Los Angelesa od Artesije do Palisada. Moj stari
suparnik Eddie Oakley nazvao me iz vedra neba jedne ljetne
večeri i nekoliko smo puta izašli te se napokon upustili u
seks na njegovim srednjeplavim plahtama u stanu za
studente treće godine. Super, rekao je poslije, tapšući me po
ruci. Puni krug, rekao je.
Odspavala sam pola sata u njegovu krevetu, tek toliko da
si predočim kako je živjeti ondje. Sa zveketom automobila s
ulice. Sa susjedima koji su svi otprilike istih godina, koji
urlaju po hodnicima i jure po sagovima umrljanim pivom.
Svake nedjelje ujutro i svake srijede uvečer dolazila sam
u La Lyonnaise točno na vrijeme i zauzimala mjesto kraj
sudopera te prala i prala i prala posuđe. Očito sam bila
najzahvalnija peračica posuđa koju su u životu vidjeli.
Obožavala sam svoj posao; pozornost sam usmjeravala na
pranje tanjura, ispiranje zdjela, i upijala mirise kuhinje,
gomile nasjeckanog luka i dizanog tijesta što ga razvlače
valjkom kraj lonaca iz kojih kipi i tava u kojima cvrči, i dobro
mi je činilo samo biti tu, provoditi tu koliko god vremena
mogu.
Kod kuće se majka više nije budila usred noći – možda i
zato što uopće nije bila kod kuće – i ako se svjetlo u dnevnoj
sobi palilo u dva ujutro, bio je to otac, budan, katkad na
povratku s noćnog trčanja. Nije pio čaj, ali obično si je
natočio vodu u čašu i onda se smjestio u onaj naslonjač s
narančastim prugama, utočište za roditeljsko razmišljanje u
gluho doba noći. Često sam čula kako se okreću stranice
neke debelo ukoričene knjige i u mutnoj izmaglici polusna
pitala sam se što čita.

George je i dalje telefonirao otprilike jednom mjesečno, i

prvo je imao novu djevojku za koju je rekao da je zbilja
simpatična, onda je to preraslo u stalnu vezu i rekao mi je
kako me ona jako želi upoznati, onda su se zaručili, a potom
sam poštom primila mliječno bijelu pozivnicu ispisanu
kaligrafskim slovima. Poslala sam odgovor na priloženoj
četvrtastoj karti s pokušajem crteža sretnog lišca uz moje
ime: Dolazim. Odrezak.

Mršavi momak iz mog ureda, Peter, pozvao me da

izađemo. Radio je niz hodnik, u marketingu. Što? rekla sam
kad me pozvao. Nisam ga prije baš previše primjećivala, s
njegovim gustim smeđim obrvama i ozbiljnim glasom.
Ponovio je poziv. Čekao je kraj mojeg pisaćeg stola, lagano se
vrpoljeći, i češkao se po bradi. Nisam bila sigurna što da
radim i čeličane su mi sijevnule u ustima, bez
razumijevanja, ali zagrizla sam obraz i rekla mu, naravno.
Kad me pitao što bih voljela za večeru, odvratila sam
protuprijedlogom i rekla, šetnju.
Šetnju? rekao je on. Super.
Kasnije tog tjedna, nakon posla, izašli smo iz ureda i
otpješačili uz aveniju Gower, preko Fountaina, uz Vine do
Franklina, krstareči uz najpoznatija mjesta Hollywooda,
crkve, kamene zgrade, minijaturne perivoje. Na cijelim
komadima šetnje uglavnom smo šutjeli. Ništa čudno; na
poslu, kad sam malo obratila pozornost na njega, primijetila
sam da nije uvijek u stanju gledati ljudima u oči u
društvenom kontaktu, a kad su ga nešto pitali o njemu
osobno, odgovarao je na pogrešan dio pitanja, potpuno
nesvjestan toga što radi. Prvih deset minuta naše šetnje
nervozno mi je objašnjavao što je doživio pri posljednjoj
kupnji cipela, a onda smo samo hodali. Nisu me smetali ti
šutljivi dijelovi. Kao da smo iskušavali kako je to biti jedno
kraj drugoga. Gledali smo u pločnik dok smo hodali, ali on
me nije ismijavao zato što živim kod svojih i nisam upisala
fakultet, a kad me pitao što me zanima, a ja nisam znala
sročiti jednostavan odgovor, rekao je kako je to mnogo
složenije pitanje nego što izgleda. Na aveniji Franklin do sita
smo se napričali o smiješnim bakama i djedovima. Stali smo
u predvorju hotela Roosevelt i mirisali stare kamene stupove.
Rekla sam kako bi mi bilo drago da se ponovno nađemo. Na
kraju, već blizu mojeg auta, pružila sam mu ruku u znak
zahvale, a on je posrnuo prema naprijed da me poljubi.
Njegove su me ruke privinule, i na sekundu, možda pola
sekunde, svi njegovi kompleksi izvjetrili su i stegnuo me u
zagrljaj koji se može opisati jedino kao samopouzdan. Onda
smo oboje protisnuli pozdrav i otrčali svaki u svoj kut.
Sljedeći tjedan u bistrou Lyonnaise, prala sam ostatke
prekrasne hrane s jednog tanjura za drugim i kad sam
završila jednu veliku hrpu, obrisala sam ruke o kuhinjsku
krpu. Naslonila sam se na kuhinjska vrata, zavirila u glavnu
salu. Na šanku se uobičajeno kušalo vino. Jedan muškarac
uronio je nos u čašu i nadugo i naširoko pričao o tragu kože
koji je okusio u bukeu Bordeauxa. Slušala sam s vrata.
Monsieur Dupont, niski čovjek s bijelim brkovima, svima je
ponovno natočio vina. Osjećate li kupinu? upitao je, a žena s
visokim petama, koje je zakačila preko prečki barske stolice
je kimnula. Kupina, rekla je, da, da.
 41
Propustila sam sve pripremne događaje i odletjela na
Georgeovu svadbu kasno za vikend, noćnim letom, tako da u
zadnji čas stignem na vjenčanje u podne. Prije obreda, neka
žena koja je znala što priliči, gurnula me da sjednem na
pravu stranu i prošla sam prolazom između redova lijepo
odjevenih ljudi sjesti među muškarce koje nisam poznavala.
Bili su to novi prijatelji što ih je George stekao nakon srednje
škole, s velikim postotkom šaljivih kravata uz svečana
odijela, i uprla sam pogled u kitice ljubičastoga i plavog
cvijeća dok je mladenka, crvenokosa botaničarka gracioznih
zapešća, prilazila oltaru u haljini koja je naglašavala njezinu
vilovitu gipkost, pokrete lake i prirodne poput plime i oseke
u pjeni oceana.
Njoj je cijelo lice procvalo od radosti. George je prtljao
rukama, čupkao palac i umalo ispustio prsten.
Da, da. Poljubac.
Pelud se prašinasto zakovitlala u zraku dok je njih dvoje
trčalo prolazom među klupama.
Na ručku u vrtu s rododendronima, posutom lampionima,
sjedila sam kraj bake Malcolm koja je namještala žuti šal s
resama i neprestano kuckala svoju vinsku čašu o moju.
Sastav je zasvirao melodioznu stvar za početak plesa.
Podignula sam čašu i pojela sićušni popečak od rakovica i
jednim okom pogledavala na sat da odem na vrijeme i ne
zakasnim na noćni let kući.
Neposredno prije deserta, dok su obilazili stolove, George
se odvojio od mladenke i pohitao do mene. Zbog sveopće
strke nismo još imali priliku razgovarati.
Pa vidi ti nje! rekao je i stegnuo me u zagrljaj.
Prošlo je najmanje tri godine. Izbliza je izgledao drukčije:
zaoblio se, ali na simpatičan način. Kao da mu je boravak na
Istočnoj obali odgovarao, dao oblik i nešto formalno onoj
opuštenosti kojoj je bio sklon. Naočale sa žičanim okvirom
sad su bile ovalnije, a remen je nosio kao da je to normalno.
Nabacio je dobrih nekoliko kilograma.
Uputila sam mu nekoliko općenitih svadbenih
komplimenata, a on mi je pružio ruku. Dođi, rekao je i
povukao me na noge. Duguješ mi ples, rekao je i odveo me
na plesni podij.
Nanizani lampioni sad su svijetlili prigušeno narančasto,
a s okolnih stolova odjekivao je razgovor i smijeh. Ukočeno
sam mu se uhvatila za rame. Pjevačica se izvijala pred
mikrofonom i umiljato pjevala, a George se na pola pjesme
odmaknuo od mene i pogledao me u lice.
Što? rekla sam.
Sjećaš se one slastičarnice? rekao je.
S prodavačem i njegovim sendvičem? rekla sam. Pa
naravno. Sjećaš se kad si radio tapete samo od pogrešaka?
Lice mu je zasjalo. Tako mi je drago da si došla, rekao je i
stisnuo mi rame. Ti si predstavnica, ti. Ispružio je ruku i
zavrtio me. I dalje si tvornica? rekao je.
Posrnula sam držeći mu se za ruku. To sam mu
spomenula samo onaj put.
Malo se popravljam, rekla sam i zavrtjela se prema
njemu.
Zapjevušio je bez riječi uz trubu i privukao me sebi, i bio
mi je poznat i nepoznat, tako moj i ne moj.
Hej, rekao je, sjećaš se kad si došla kod Joea u sobu i
pitala me o hrani, što da radiš s tim? rekao je.
Zaboravila sam što si mi rekao, rekla sam.
Rekao sam ti da ćeš se možda naučiti nositi s tim kad
malo narasteš, rekao je.
Omirisala sam mu rame. Novi smoking, besprijekorno
izglačana tkanina, isti onaj tračak deterdženta s voćnim
mirisom kao nekad.
 Pitaš li me jesam li se naučila nositi s tim? rekla sam.
Ne znam, rekao je. Jesi li?
Oboje smo se nasmijali, u neprilici.
Imam super posao, perem posuđe, rekla sam dok sam
osjećala toplinu njegove ruke uz moju. U jednome odličnom
restoranu. Znaš ga – sjećaš se onog restorančića u koji smo
otišli onu večer kadje Joe nestao? S mojim tatom? Onaj
francuski bistro? Jeo si pomfrit?
Ti pereš posuđe? rekao je. Zašto im ne kušaš hranu?
Jednostavno volim ondje biti, rekla sam. Smijem jesti
besplatno.
Izveo je okret. Nema ničeg lošeg u pranju posuđa, rekao je
i svinuo koljeno. Samo mi se čini da to nije pravi posao za
tebe, u redu? Znaju li oni?
Privukao me i namignuo mladenki koja je sad plesala sa
svojim ocem na drugom kraju podija.
Gledala sam kako mu šalje poljubac.
Znaju što? upitala sam.
Zakolutao je očima.
Uf, vi Edelsteinovi, rekao je. Ma daj. Pa to ne bi trebala
biti tajna, ta tvoja sposobnost. Znam da je Joe radio na
nečemu, uporno je radio – pokazao mi je jedanput nekoliko
stranica, prije mnogo godina, neke grafikone koje je izradio.
Bilo je to nešto nevjerojatno. Zbilja. Izvanserijski. I gdje je
sve to sada?
Okrenula sam se i pogledala ga ravno u oči.
Oprosti, rekao je. Oprosti. Ne želim zvučati bezosjećajno.
Nije bezosjećajno, rekla sam. To je istina.
Mislim –
George, rekla sam i čvrsto ga uhvatila za rame. Čestitam ti
od srca. Zbilja.
Pjesma se primicala kraju i oči kao da su mu se
razdvojile; napola su se rastopile od nježnosti prema meni i
zahvalio mi je, ali loše sam odabrala trenutak i moje su riječi
zazvučale kao standardna obična svadbena čestitka, a on je
u mislima i dalje bio usmjeren na mojeg brata.
Mislim, on je pametan kao bilo koji od ovih momaka
ovdje, rekao je i zamahnuo rukom po prostoriji. Glas mu se
smotao, ljutito.
Morao bi biti tu, rekao je.
Sastav je odsvirao posljednje note pjesme. Stolovi su
pljeskali, umorno. Netko je upitao što je s tortom i George me
poljubio u obraz i stegnuo mi ruku i zahvalio mi i dao mi
koliko god je mogao u tom trenutku dok ga vrijeme i nužnost
nisu otrgnuli od mene i vratio se mladenki koja ga je
dočekala raširenih ruku u naručje kao da je tjednima bio na
moru.
 42
Stigla sam kući kasno te noći. S nekim spokojem jer je
George sad oženjen čovjek. Sate leta provela sam uz prozor,
ne obraćajući pozornost na film koji se vrtio na ekranu, čela
pritisnuta uz staklo, gledajući kako se sunce spušta i još
spušta niz nove nakupine oblaka dok smo ga slijedili na
zapad. Propustila sam rezanje torte, ali odabrala sam
večernji let kako bih stigla kući na vrijeme da u subotu
ujutro odem prati posuđe kao i obično, i premda mi je bilo
važno otići na Georgeovu svadbu, u taksiju za zračnu luku
osjetila sam kako se zgužvani papir koji mi je zamijenio
pluća širi i rasteže kao da se šaka koja ga je stezala
rastvorila.
Kad sam stigla kući, već je prošlo jedanaest. Unutra sam
zatekla oca, budnoga, kako sjedi u naslonjaču s narančastim
prugama u mraku, u iznošenoj majici Sveučilišta Berkeley i
sportskim hlačicama. Držao je u ruci čašu vode, neispijenu,
koja je samo služila tomu da mu ponudi valjkasti odraz sobe.
Gdje je mama? rekla sam.
Spava. Mahnuo je prema Josephovoj sobi.
Dobro si?
Nije zapravo odgovorio, samo mi je pružio ruku u nekoj
vrsti dobrodošlice. Prišla sam mu da se rukujem.
Kakva je bila svadba?
Lijepa, rekla sam.
Mladenka simpatična?
Čini mi se jako simpatična, rekla sam. Zgodna, rekla sam.
Odložila sam kovčeg i napola sjela na rub kamina od crvene
opeke.
Tata je u krilu držao jedan od starih albuma s
fotografijama, a teške stranice odgovarale su onom zvuku što
sam ga znala čuti iz svoje sobe. To me iznenadilo; s
iznimkom priče o dvorišnoj rasprodaji, nije se često vraćao u
prošlost i ono jedno otkriće o „Brigadoonu” bilo je rijetki
podsjetnik da je jednom bio mlađi od studentskog doba.
Što to gledaš?
Oh, rekao je. Samo obiteljske slike, rekao je. Nisam mogao
spavati.
Prišla sam bliže, da bolje vidim. Bilo mi je drago što je
budan. Još sam bila napeta od puta i nije mi se još spavalo, i
kroz slabašno svjetlo što je dopiralo izvana jedva smo
razaznavali crno-bijele četvorine s ljudima iz očeve prošlosti.
Njegova majka, tamnokosa žena koja je znala iskoristiti sve
dijelove pileta da nahrani obitelj. Ujak Hirsch, s
nogometnom loptom u ruci. Djed, negdje u gradu, s nečim
na licu.
Je li bio bolestan?
Ma, znaš, rekao je tata. Povez.
Kakav povez?
Pričao sam ti o povezu, rekao je.
Ne, rekla sam. Pogledala sam pomnije, iz bližega. Komad
bijele tkanine izgledao je kao da je djedu omotan oko donjeg
dijela lica i zaguran negdje sa strane, dalje od usta.
Govorio sam mu da izgleda kao da nosi donje rublje na
licu, rekao je tata, tresući glavom.
Zbog alergija? rekla sam.
Zbilja ti to nikad nisam pričao?
Što?
Da je mogao namirisati ljude?
Što je mogao? rekla sam.
Jesi sigurna?
Lagano sam se nakašljala. Hm, da, rekla sam. Jako sam
sigurna.
Nježno je dotaknuo sliku vršcima prstiju.
Moj tata, rekao je tata, mogao je ući u dućan i omirisati
zrak i iz toga saznati sve o ljudima koji su taj čas u tom
dućanu. Tko je sretan, tko nesretan, tko je bolestan, što god
ti padne na pamet. Kunem ti se Bogom. Nosio je tu stvar
preko nosa, kad je išao van – moj tata! Hodao je po aveniji
Michigan s tom stvari na licu, da se odmori.
Udario je dlanom po stranici albuma, kao da ne može
vjerovati da uopće postoji ta fotografija.
Bio je dobar čovjek, rekao je tata, dobar kao kruh. I
istinski velikodušan. Ali možeš zamisliti kako je bilo ići u
dućan s njim? Jedanput sam mu rekao kako neću da me
vide s njim u javnosti, dobio sam kaznu, dva dana sam
čučao zaključan u sobi.
Vani je granje lupkalo na vjetru. Grlo mi se stegnulo.
Nikad više nisam rekao ništa slično, rekao je tata.
Je li rekao što miriše? upitala sam, vrlo tiho.
Bol, rekao je. Slegnuo je ramenima.
Obožavao sam ga, rekao je i zavalio se u naslonjaču.
Obožavao, ali najviše kad nije nosio taj povez.
Privukla sam album. Pogledala djeda, očiju tamnih i
ozbiljnih iznad poveza. Baka topla, srdačnog lica. Mali
petogodišnji tata, s leptir-kravatom.
Umro je s pedeset i četiri godine, rekao je tata. Namirisao
je smrt na sebi i onda umro.
Prstom je ocrtao četvrtasti obris fotografije.
I ja to mogu, rekla sam.
Što možeš?
Zagladila sam stranicu albuma, kao da ću sve nagurati
unutra.
Možeš namirisati ljude? rekao je tata.
S hranom, rekla sam.
Možeš okusiti ljude?
Aha, rekla sam, ne gledajući ga. Tako nekako.
Zapiljio se u mene. Ma nemoj me zezati, rekao je. Nikad
mi to nisi rekla. Je li gadno?
Malo sam se nasmijala. Zna biti gadno, rekla sam.
 Tata je sklopio oči, protrljao obrve. Ha, rekao je. I tati je to
katkad teško padalo, rekao je, prisjećajući se. Bilo mu je
teško, ali tako je upoznao i neke sjajne ljude – jednom smo
ušli u robnu kuću i on je skinuo povez da kihne i uhvatio je
miris jednoga krasnog čovjeka, dobričine kakva se rijetko
nađe. Najbolji čovjek na svijetu, obiteljski prijatelj godinama.
Ti možeš okusiti ljude? Misliš, moraš ih zagristi?
Osmjehnula sam se u stranicu albuma. Ne, rekla sam.
Osjećam ih u hrani koju pripremaju. Osjećam onog tko
kuha, tako.
Kimnuo je, premda su mu oči još bile zatvorene i nabrane
od čuđenja. Kao da je u sebi premetao različite kombinacije i
preskakao cijeli niz mogućih pitanja.
Kakva obitelj, rekao je.
Vratila sam se fotografijama, da nešto radim. Majušni
tata, s leptir-kravaticom na točkice, ručice ispružene prema
nebu.
Slatko, rekla sam.
Nagnuo se da se vidi. Ah, ta kravata, rekao je.
Zajedno smo promatrali tu točkastu kravatu kao da je
najzanimljiviji odjevni predmet na svijetu.
Znaš, ja nemam posebnih sposobnosti, rekao je.
Sjećam se, rekla sam.
Malo je stisnuo usta. Ni blizu kao ti ili moj tata, rekao je.
Okrenula sam stranicu.
Samo imam predosjećaj, rekao je. Znaš, vidio sam kakve
je posljedice imao taj povez! Bi li ti cijeli dan hodala gradom
s povezom preko lica?
Čupnuo je rukav. Tata na djedovim ramenima, podižući
ruke da ubere šljivu s grane. Nasmiješeni mali tata na
ljuljački.
Kakav predosjećaj? upitala sam ga.
Nekako mi se čini, rekao je i prekrižio ruke. Da bih možda
mogao nešto napraviti u bolnici. Ne znam što. To je previše,
ne? Da bi se nešto pokazalo da uđem u bolnicu, neka
sposobnost. To je sve. Bolje ne otkriti kakva, to ti ja kažem.
Bolje ne komplicirati! Samo polako!
Nisam se ni pomaknula. Sjedila sam sasvim nepomično.
Kako to misliš, nešto bi se pokazalo? rekla sam,
usporavajući riječi.
Da mogu izvesti nešto posebno, rekao je. U bolnici. Samo
to.
Stisnuo je usnice. Mjesec je kliznuo u okvir prozora i
protegnuo ruku čistog svjetla kroz staklo.
I nemaš pojma što? rekla sam.
Ni blizu, rekao je odmjerenim glasom.
I to je samo predosjećaj?
Samo osjećaj da me vuče, rekao je i premjestio se na
stolicu. Kad vidim bolnicu. Da moram ući. Uđi, uđi, uđi.
Ukopala sam ruke pod rub naslona za ruke. Moj otac,
odjednom iz čista mira, poprima oblik.
I jesi li kad? Ušao? rekla sam.
Ma ne, rekao je.
Nikad?
Ne zanima me to, rekao je. Jedanput sam sjedio kraj
bolesne susjede i to mi je bilo dovoljno.
Je li ozdravila?
Ozdravila bi ionako, rekao je tata i lupnuo se dlanom po
ruci.
Ali jesi li joj pomogao?
Čisto sumnjam, rekao je. Pila je gomilu lijekova.
Zgrabila sam ga za ruku. Hajde, idemo! rekla sam. Idemo
to iskušati – kasno je, neće biti gužve, a ja ću biti uz tebe
svakog trenutka, može? Što kažeš? To bi moglo biti genijalno
otkriće! Mislim, moglo bi biti od koristi, je li tako! Korisna
informacija za svijet.
Tijelo mu je otežalo, postajalo inertnije što sam ga više
nagovarala.
 Ne, rekao je. Žao mi je, Rose. Vidio sam kako je to
djelovalo na mojeg oca. Ne idem u bolnicu.
Ali bit ću s tobom, rekla sam, preklinjući. Idemo zajedno,
nećemo se razdvajati. To je samo pokus. Neću te ostaviti.
Povukla sam ga za ruku, jače.
Što ako se pokaže da je čudesno? rekla sam.
Ne, rekao je. Hvala, ali ne. Oči su mu dolutale do mojih,
kamene. Potapšao me po ruci i blago izvukao nadlakticu
ispod mojih prstiju. Sa svom visinom teško se zavalio u
stolicu.
Ali možda bi to moglo pomoći meni, rekla sam.
Namrštio se. Ne vidim kako, rekao je. Hrana i bolnice nisu
isto.
Pogledao je natrag u otvoreni album, da povrati
ravnotežu. U dugom, napadnom nadmetanju pogledima sa
sobom u djetinjoj dobi. Morala sam se suzdržati da ga ne
gurnem sa stolice. Htjela sam ga nekako utjerati unutra.
Istovariti ga ondje kranom. Silom. To mi je izgledalo kao
nevjerojatan luksuz, da ima opciju, može se voziti različitim
putovima, sjediti na stolici, razmišljati, umovati, nikad ne
znati, nikad ne morati saznati.
Tvoje je sve na istome mjestu, rekla sam, pomalo
bespomoćno.
I?
Razbašurila sam tkanje naslona za ruke.
Imaš sreću, rekla sam.
Stegnuo je usta, a riječ sreća zaskakutala je oko nas,
pogrešna riječ, besmislena.
Rose, rekao je bezizražajno. Nisam čak mogao ući posjetiti
tvojeg brata, rekao je.
I na to mu se lice zaključalo u sebe.
Istina; kad su Josepha primili u bolnicu, tata je više od
sat vremena stajao pred pomičnim vratima, pokušavajući
zakoračiti unutra. Pokušavao i pokušavao. Prošla sam kraj
njega kad sam ulazila. Držao je knjigu u ruci kao da čita
tako da ljudi koji prolaze pokraj njega misle da je nečim
zauzet.
Nisi znao da je to zadnji put, rekla sam tiho.
Pa čak i da sam znao, rekao je tata.
Jedno smo vrijeme sjedili zajedno s noći, podcrtanom
udaljenim zvukovima automobila koji ubrzavaju i
usporavaju na tracima bulevara Santa Monice u subotu
uvečer. Mjesečina je probijala kroz prozor. Sjetila sam se
kako su me prije mnogo godina odveli na hitnu i kako su
liječnici stajali oko mene i govorili mi da ne mogu ukloniti
usta.
Glava mi je klonula na naslon za ruke. Valjda, da je moje
sve na jednome mjestu, rekla sam, i ja bih mogla isto.
Položio mi je ruku na nadlakticu. Dlan, prohladan.
Jesti se mora, je li tako? rekao je.
Tako je, rekla sam.
I baš kad je to rekao, kao ptica na nebesima, brat mi je
prolepršao u mislima i premda se misao tek napola
oblikovala, sinulo mi je da su obroci i dalje obroci, hrana i
dalje ima određeni početak i kraj i mogu birati što mogu i što
ne mogu jesti. I da je za oca problem bolnica koju može
zaobići, a djed je uglavnom mirise osjećao u dućanima, ali
što ako to što je Joseph osjećao svaki dan, što god to bilo, nije
imalo tako određen oblik. Ako se nije moglo izbjeći ni
modificirati? Ako je trajalo neprestano?
Posegnula sam prema očevoj ruci i dodirnula je. Njegove
su oči našle moje.
Žao mi je, rekao je, potresena pogleda.
Stegnuo mi je ruku, čvrsto, i iskra straha u očima mu se
na trenutak pojačala, zasjala, a onda ugasnula. Protrljao je
lice slobodnom rukom. Hu, rekao je.
Kasno je, rekao je, novim glasom. Popustio je stisak i
položio mi smirenu ruku na rame.
 Vrijeme za spavanje, rekla sam i sjela na koljena.
Zatvorio je album, ali mi je i dalje držao ruku na ramenu i
nije puštao, i u toj ruci koja me držala bilo je još riječi, više
nego što ih je htio izgovoriti. Kao da mi sad, kad je otkrio
veliku tajnu, može ispričati apsolutno sve. Prepoznala sam u
tome sportski poriv, sprinterov impuls da sve užase utrpa u
jedan trenutak i onda ode u krevet i sve odagna snom.
Samo još jedna stvar, rekao je.
Onaj dan si nešto vidjela, je li tako, rekao je.
Zraka mjesečine osvijetlila mu je lice.
Kad? upitala sam, premda sam znala.
Nije mi odgovorio. I dalje sam sjedila glave položene na
naslon za ruke.
Da, rekla sam.
Ne želim znati što si vidjela, rekao je i odložio album na
stolić. Želim znati samo jedno. U redu?
U redu, rekla sam tihim glasićem.
Hoće li se vratiti? upitao je.
Ne.
Energično je zakimao glavom, kao da se pripremio. Jedno
vrijeme je kimao.
Tako sam i mislio, rekao je. Predugo to traje.
Pritisnuo je čelo, kao da pritišće misli.
Je li nešto rekao? Onaj dan u svojem stanu? Je li nešto
tražio od tebe? U bolnici?
Ne, rekla sam.
Promigoljio je nožnim prstima na sagu. Srebrne pruge na
njegovim tenisicama iskrile su pod mjesečinom.
Je li dobro? upitao me.
Ne znam, rekla sam. Ne znam na to odgovoriti.
On ima neku sposobnost? rekao je tata.
Sklopila sam oči. Da, rekla sam. I on.
Nekih pola sata otac se stiskao i vrpoljio. Tresao i nagibao.
Gurao to što je saznao po tijelu kao da je u njega upala
kuglica flipera i sad mu zaobilazi oko kostiju i tetiva. To
nisam mogla podnijeti, ni gledati ni razmišljati o tome pa
sam i dalje držala oči sklopljene i malo odspavala.
Napokon sam se probudila kad se mjesec spustio dovoljno
nisko na nebu da pošalje novu zraku ravno na stolicu i
stolić, osvijetli zlatotisak na koricama albuma na kojim je
pisalo fotoalbum. Otac je sjedio budan, tih i ponovno smiren.
Odmotala sam se s poda. Zahvalila mu na razgovoru.
Poljubila ga za laku noć. Mislim da ću malo prošetati, rekao
je on, ustao i kliznuo kroz vrata u bijelu stazu što mu je
osvjetljivala put niz pločnik.
 43
U nedjelju ujutro otpješačila sam u bistro na posao.
Bilo je vedro svibanjsko jutro, zrak čišći nego inače, opore
planine San Fernanda ocrtane do najsitnijih pojedinosti u
daljini kao da automobili uopće nisu izumljeni. Došla sam
prerano; vrata La Lyonnaise još su bila zatvorena. Obišla
sam oko ugla, s druge strane ciglaste fasade, promatrajući
kako ptice skakuću po telefonskim žicama, i kucala na
stražnja vrata dok Monsieur nije pritisnuo kvaku i otvorio.

Do deset sati već se sedmero ili više gladnih okupilo pred

lokalom, a kad su se vrata otvorila, nahrupili su unutra da
zauzmu svoja mjesta za rani ručak. Vani je lagani vjetar s
oceana raščistio zrak, i taj je svježi zrak ulazio za njima i
oplahnjivao restoran. Prala sam posuđe tri sata, glave pune
oca i Georgea i bolnica i poveza, i kad se količina
nadolazećeg pribora za jelo malo smanjila, zamolila sam
glavnog konobara smijem li uzeti pola sata odmora za ručak.
Kad je rekao da smijem, za promjenu sam izašla iz kuhinje i
otišla do šanka gdje se kušalo vino te sjela na barsku stolicu
između krupnog muškarca s mesnatom vilicom i sitne
tamnokose žene umotane u crveni šal. Monsieur je stao iza
šanka, otirući nadlanicom obraz.
Mimosa? rekao je i skinuo čašu za šampanjac s police.
Može, rekao je krupni muškarac.
Htjela bih kušati hranu, rekla sam.
Monsieur je nagnuo glavu u stranu. Bore od prekasnog
buđenja još su mu se širile iz kutova očiju.
Kušati hranu? rekao je.
Čašu chardonnaya, molim, rekla je sitna žena s crvenim
šalom. Monsieur je uzeo još jednu čašu, postavio je na šank.
Mogu li ovdje ručati i reći vam kakve okuse prepoznajem
u hrani? rekla sam, a glas mi je malo zadrhtao.
Monsieur je slegnuo ramenima. Zašto ne, rekao je. Niste li
vi peračica posuđa?
Jesam, rekla sam.
Dobro radite, rekao je Monsieur.
Zvuči mi zabavno, rekao je muškarac. Mogu se i ja
pridružiti?
Monsieur je izvadio čep iz boce bijelog vina i nalio ženi
svjetlucavu čašu.
Quiche, molim, rekla sam.
Quiche, ponovio je muškarac. Jako ukusno.
Žena s crvenim šalom provela je nekoliko usredotočenih
minuta s nosom ispod ruba vinske čaše. Madame se pomolila
iz kuhinje, odakle je do šanka dopirao miris karameliziranog
luka, kao pozdrav zahuktalog dana, slatkoće i marljivosti, i
ona i Monsieur neko su vrijeme povjerljivo razgovarali, on
ruke nježno položene na njezin vrat. Konobar je skoknuo u
kuhinju i vratio se s dva tanjurića, s trokutastim komadom
žute pite sa zlatno zapečenom koricom. Monsieur je natočio
još jednu čašu vina za nekog gosta, a onda izvadio nedjeljnu
križaljku New York Timesa i izgriženu olovku. Sjeo na svoju
stolicu iza šanka i počeo proučavati križaljku.
Krupni muškarac kraj mene zgrabio je svoj tanjur. Vani
su auti vozili gore-dolje po aveniji Vermont i ubacivali se u
parkirna mjesta. Pogledala sam komad pite, s lijepo
zapečenim zlatnosmeđim rubom.
Uzela sam vilicu.
Mušakrac kraj mene naglo je prožvakao i progutao
zalogaj.
Onda – moramo reči koje okuse prepoznajemo u ovome,
ne? rekao je.
Tako je, rekla sam.
Jaja, rekao je. Okusio sam jaja.
Nasmijala sam se. Monsieur nije dignuo pogled s križaljke
u kojoj još nijedan kvadratič nije bio ispunjen.
Da, da, rekao je Monsieur, obračajuči se stranici novina.
Istina, istina. Quiche sigurno ima jaja.
A ovo vino daje lagano na ruže? rekla je žena kraj mene.
Zagrizla sam komad pite, pripremljene s toliko topline i
ravnoteže, i progutala.
Htjela bih samo dodati da su jaja iz Michigana, rekla sam.
Krupni muškarac skupio je usta. Ne govorimo o podrijetlu,
rekao je. Odgrizao je još komad. Slatko vrhnje, rekao je.
Privukla sam stolicu bliže šanku. Madame je izašla iz
kuhinje i stala na vratima.
Da, rekla je. U quiche ide slatko vrhnje.
Zapravo, mislim da je ovo vrhnje pomiješano s mlijekom,
rekla sam.
Nije, rekla je ona, ali je lagano pocrvenjela. Ah, rekla je.
To ste vi. Monsieur je podignuo pogled s križaljke.
Na pauzi sam za ručak, rekla sam.
Kimnula je odsutno. Pogled joj je kliznuo nekamo uz
bočni zid.
Dakle, tu su dva različita mliječna proizvoda, rekla sam i
nagnula se nad šank. Jedno je slatko vrhnje, iz Nevade,
mislim jer ima blagi okus po metvici, ali tu je i obično
mlijeko, iz Fresna.
No dobro, rekla je ona. Ušla je u kuhinju i čula sam kako
otvara hladnjak i vadi nešto iz njega.
Monsieur je pomno upisao četiri slova u kvadratiće.
Quiche Lorraine, rekao je novinama, lorenska pita. Zove se
po pokrajini Lorraine u sjeveroistočnoj Francuskoj, a poznata
je i jede se već od 16. stoljeća. Njemački utjecaj.
Šunka, rekla je dama s crvenim šalom.
Otpila sam gutljaj vode.
Organski uzgojena svinjetina, dodala sam. Iz sjeverne
Kalifornije, rekla sam.
Ma ona ovo izmišlja, rekao je krupni čovjek.
 Jesam u pravu? rekla sam.
Monsieur je zavrtio olovku među prstima i nasmijao se.
Kako znate da je organski uzgojena? rekao je.
Po okusu, rekla sam. Nekako je zrnatiji. Rekla bih, istočno
od Modesta, rekla sam.
Fresno, rekao je Monsieur i otpuhnuo. Kao i mlijeko,
rekao je. Tamo je taj uzgajivač koji nam je zbilja simpatičan.
Ben.
Maslac je francuski maslac, rekla sam. Nepasteriziran.
Peršin je iz San Diega. Uzgajivač je neki kreten.
Ah! rekao je Monsieur i pljesnuo dlanom po šanku. Ne
znam zašto kupujemo od njega, rekao je. To je takav kreten.
To sve znate iz okusa? rekla je žena s crvenim šalom.
Po tome kako je ubran, rekla sam. Nabusito ga bere.
Madame se ponovno pojavila iza šanka. Dobro ste to
pogodili s mlijekom, rekla je. Jeste pogledali u hladnjak?
A ima indijskog oraščića? rekla je žena s crvenim šalom.
Madame je kimnula i žena se zarumenila. To je teško
pogoditi, rekla je Madame, brišući kut usta vrpcom pregače.
Nitko ga ne očekuje.
Monsieur je pogledao ravno u mene i čekao.
Izdaleka, rekla sam. Indonezija? Standardna roba.
Tijesto, rekao je krupni muškarac.
Lokalno, rekla sam. Mislim da ste ga vi sami radili.
Ja sam ga mijesio, rekao je Monsieur. Osobno. Sinoć.
Prefino, rekla sam.
Zašto jedu za šankom? upitala je Madame.
Morska sol, rekla je žena s crvenim šalom.
Vi i ne jedete, rekao je muškarac mesnata lica.
Kušamo hranu, rekla sam. Umjesto da kušamo vino.
Korica, naglas je razmišljao muškarac. Korica je –
Ponovno sam zagrizla. Pustila informacije da se polako
dižu prema površini. Monsieur je prestao rješavati križaljku i
osjetila sam da me pomno promatra. Budno. Onaj izoštreni
osjećaj da te netko gleda i prati.
Kuharica je malo razočarana, rekla sam.
Mmm, rekla je Madame i naslonila se na policu s vinskim
bocama.
Krupni muškarac kraj mene obrisao je čelo ubrusom.
Razočaranje nije sastojak, rekao je.
Ali ja sam je gledala ravno u oči i nisam obarala pogled.
Ali kuharica voli miješati, rekla sam. Voli sklad različitih
sastojaka. Voli kombinirati.
To je točno, rekao je Monsieur.
Žena s crvenim šalom prestala je njušiti čašu i stala
slušati.
Dok ste miješali, bilo je malo žurbe, rekla sam. Možda ste
skratili nekih osam minuta? rekla sam.
Muškarac kraj mene podignuo je ruku. Ili vlasac? rekao
je.
Osam minuta, rekla sam. Jesu li vas požurivali?
Možda četiri, priznala je Madame.
Monsieur je pogledao u strop, razmišljajući.
Dok je radila quiche, spremala se telefonirati Edith, rekao
je. Našoj kćeri, rekao je, pogledavši u mene. Sjećaš se,
Marie?
Madame je iza šanka preslagivala vinske boce. Izgledalo je
kao da vadi jednu bocu, a onda je nadomješta drugom iste
vrste.
Po okusu je osam minuta uranilo, rekla sam.
Edith je u krizi, rekao je Monsieur. Ne može položiti
japanski.
Madame je odložila bocu. Ne osam minuta, rekla je.
Osam, rekla sam ja.
Ne ide joj kanji, rekao je Monsieur.
Pet minuta, rekla je Madame.
Monsieur je slegnuo ramenima. Vrlo mali smiješak
ugnijezdio mu se na donju usnicu.
 Kod kuharice se osjeća i tračak tuge, rekla sam.
Sad je trajno odložio olovku i smotao novine s križaljkom.
Kod svih nas, kimnuo je.
Promeškoljila sam se na stolici. Ponovno smotala ubrus.
To je bio prvi put nakon dugo vremena da sam potpuno
otvoreno iznijela sve svoje dojmove. Htjela sam se predstaviti
ljudima koje sam željela upoznati. I to je bilo sve.
S moje druge strane, žena s crvenim šalom se ponovno
zagledala u moj tanjur.
Prhko tijesto je napravljeno od brašna, maslaca i šećera,
rekla je.
Tako je! rekla je Madame i prišla šanku.
Koncentracija se rasplinula, i Madame je natočila ženi
čašu vina besplatno, a muškarac je pojeo do kraja svoju pitu
i vrlo živahno čavrljao s Monsieurom o različitim vrstama
slanine. Ostala sam sjediti. Dok su se Monsieur i muškarac
smijali, Madame mi se primaknula.
Kako ste to izveli? tiho je rekla.
Ne znam, rekla sam. Jednostavno to mogu.
Pružila je ruke preko šanka. Netko ih je oboje zazvao iz
kuhinje i otišli su se pobrinuti za ostale goste, ali znala sam
da nisam gotova. Dok sam čekala, žena s crvenim šalom me
potapšala po ramenu.
Nasmiješila mi se.
Zdravo, rekla je.
Rekla sam joj, dobro ste to obavili, pogodili ste što je u
tijestu, a da ga niste ni okusili.
Slušajte, jeste li unaprijed znali sve te podatke o hrani?
rekla je. Čeprkala je po torbici tražeći nešto. Imala je budno
lice, sjajne oči kao u ptičice.
Ne, rekla sam.
Iznimno ste upućeni, rekla je žena, tražeći među
paketićima gume za žvakanje i olovaka. Trepnula je prema
meni. Crveni šal naglašavao joj je nešto na obrazima, neko
lijepo rumenilo.
Hvala, rekla sam. Gurnula sam ubrus malo od sebe. To je
jednostavno tako, rekla sam.
Žena je rekla aha! i izvadila posjetnicu te mi je dodala po
šanku. Na njoj je pisalo njezino ime i opis posla, nešto u vezi
sa školama.
Znači, vi možete otkriti neke stvari iz hrane? rekla je.
Uprla pogled u mene.
Nisam trepnula. Da, rekla sam.
Mnogo toga?
Da, rekla sam. Mnogo.
Zašto me ne nazovete, rekla je i odjednom je nestalo ono
lakoumno pogađanje, njezine su oči postojano gledale u
moje, i odjednom mi je djelovala ugodno, simpatičnije. Mogli
biste mi biti vrlo korisni, rekla je.
Uzela sam posjetnicu, držeći je za sva četiri ugla.
Radim s tinejdžerima, rekla je.
Okrenula se i izašla. Nije se osvrnula, ali posjetnica je bila
pravokutni komadić nje. Spremila sam je u džep.
Šank se do tad ispraznio. Čovjek mesnata lica je otišao,
pridruživši se preostalim dnevnim gostima. Monsieur i
Madame stajali su za šankom, zaposleno pregledavajući
narudžbe, spremajući čaše. Madame je i dalje bacala pogled
na stolove, provjeravajući je li sve u redu, ali ugođaj se
promijenio. Prijašnju udaljenost sad je zamijenila zbunjenost
i sramežljivost kakva nas obuzima kad idemo na prvi spoj s
nekim za koga mislimo da bi nam se mogao svidjeti.
Monsieur je izašao iza šanka na moju stranu. Pružio mi je
ruku. Rukovali smo se.
Kako se ono zovete?
Rose, rekla sam. Rose Edelstein.
Dakle, Rose Edelstein, rekao je, mislim da bismo morali
na jednu kavu.
 44
Znači, želiš postati kuharica? rekla je Madame dok smo
zajedno išli prema njihovu autu.
Nisam još sigurna, rekla sam.
Da te podučavam u kuhanju?
Možda, rekla sam. Samo želim biti uz vas dok kuhate.
Može? To mi je najvažnije, rekla sam.
Gastronomska kritičarka?
Samo hoću naučiti više, rekla sam. Nemam fakultet.
To mi je svejedno, rekla je. Koliko ono godina imaš?
Dvadeset i dvije, rekla sam.
Znaš rezati luk?
Mislim da znam, rekla sam.
Onda dobro, rekla je i izvadila iz prtljažnika crvenu
mrežicu s lukom. Onda ćemo s tim početi.
 45
Kad su ljudi pitali moju majku kamo je Joseph otišao,
govorila je da putuje svijetom. Voljela je tako to reći, imala je
dojam da je to nabijeno potragom, književnošću, plemenitim
duhom. Katkad je govorila da je na Andama, proučava
drevne kulture. Drugi put je rekla da roni u dubinama uz
obale Australije, ili da surfa; ovisno o njezinu raspoloženju,
ili je jahao na valovima ili istraživao ispod njih. Prebacila je
njegovu zakladu na vezanu štednju s visokom kamatom i
novac koji su mu ostavili djed i baka samo je rastao.
Ona je i dalje provodila najviše vremena u radionici i
neko vrijeme je izrađivala sitne i zamršene stvarčice: drvene
pikule, drvene kutijice za lijekove s izvezenim cvjetićima.
Fine drvene tronošce koji su pridržavali majušne drvene
okvire za slike. Sprijateljila se s djevojčicom iz susjedstva
samo zato da joj može napraviti kućicu za lutke s
kompletnim pokućstvom, ali djevojčica je bila vragolanka
koja je volila dječačke igre, i kad je majka vidjela da je
razbila njezinu savršenu sićušnu spavaću sobu košarkaškom
loptom, odustala je.
Dvaput tjedno sam joj kuhala. Zajedno smo vadile
kuharice, a ona je sjedila i ispitivala me o restoranu i pričala
mi o novostima u stolariji dok sam ja sustavno prolazila kroz
„Radost kuhanja”. Uporno sam joj govorila da sjedi, da mi ne
treba pomoć, da se ona dovoljno nakuhala u životu. I
ponovno je ono što je za mene bilo spas, svima izvana
izgledalo kao dobro i velikodušno kćerinsko ponašanje.
Mjesecima smo jele samo predjela, onda sam prešla na juhe,
salate i glavna jela. Preskakala sam recepte koji su mi
zvućali preteško, a majka je birala omiljena jela i narućivala.
Uživala je u onome što sam joj kuhala. Kuhala sam za
nju. Ja sam jela tek mrvice, ovisno o tome koliko sam bila
spremna podnijeti u određenom danu. Međuodnosi su se
mijenjali, malo po malo, ali svakodnevno. Za njezin
rođendan ispekla sam joj tortu od kokosa s preljevom od
svježeg sira i sjele smo za stol jedna nasuprot drugoj s
velikim slojevitim kriškama. Osam, šapnuo je moj komad
torte. I dalje se želiš vratiti u vrijeme kad ti je bilo osam
godina, kad nisi znala ništa ni o čemu.
Stavila sam pred nju i šalicu kamilice. Zahvalila mi je, i
dalje lijepa, samo što su joj se sad iz nabora očnih kapaka
zrakasto širile sitne borice. Nismo više razgovarale o Larryju,
a njezina neprestana panična briga za Josepha s vremenom
je jenjala, ali još sam vidjela kako joj se čelo na čas steže kad
bi se sjetila da on ne zove, da je sad vrijeme za telefonski
poziv, a telefon ne zvoni. Kamo je otišao? to joj je pitanje
navlačilo kutove očiju, titralo u drhtaju vilice, a ja sam joj
jedino mogla dati tu tortu: napola bezizražajnu, napola
zasitnu, punu mojih sranja i tako smo, dok su se zrake
sunca protezale preko stola, zajedno jele kriške torte.
Ovo ti je najbolja dosad, uzdahnula je majka i polizala
vilicu.
To smo poslijepodne pojele dva komada svaka. Pile još
čaja. Da produljimo vrijeme, više nego bilo što drugo.
Nijedna od nas nije spominjala da smo u kuharici stigle
do poglavlja o desertima i da je preostalo još samo kazalo.
Poslije smo kao i obično sve pospremile. Isprale zdjele.
Stavile pjenjače u stroj za pranje posuđa zajedno s ostalim
priborom za jelo. Rekla je da će možda ona meni sljedeći put
ispeći tortu od limuna i čokolade, ali ja sam joj blago položila
ruku na rame i rekla da više zapravo ne volim kolače od
limuna i čokolade.
Ali prije si voljela! rekla je.
Jesam, prije, rekla sam. Nekada davno.
Prešla je unutrašnjost sudopera spužvom da ukloni
ostatke. Nije me gledala, ali osjetila sam drhtaj suza, bolni
čir koji bubri u njoj. Dok je razmještala vilice i noževe u
košarici za pranje. Dok je cijedila spužvicu. Nakon nekoliko
minuta podigla je pogled i zagledala se kroz kuhinjski
prozor.
Katkad, rekla je, uglavnom sebi, mislim da ne poznajem
svoju djecu.
Stajala sam tik uz nju, kao da samo slušam. Blizu. Rekla
je to kroz prozor. Lončićima cvijeća pred nama, punim
maćuhica i sunovrata koji su se klanjali u sumraku. Kamo je
proteklih nekoliko godina upućivala sve molbe i pitanja
svojem izgubljenom sinu. Bila je to trenutačna prolazna
izjava i nisam mislila da će ostati pri njoj; napokon, ona nas
je sama rodila, prematala i hranila, pomagala nam sa
zadaćama, ljubila nas i grlila, uljevala svoju ljubav u nas. Da
nas možda zapravo ne poznaje činilo mi se kao najponiznije
priznanje što ga majka može izgovoriti. Obrisala je ruke
kuhinjskom krpom, već se vraćajući u običan svijet, gdje je
takva pomisao bila sumanuta, besmislena, ali čula sam je
dok sam ondje stajala i nakon dugo vremena, bilo je to nešto
što sam mogla potpuno prihvatiti,
Nagnula sam se i poljubila je u obraz.
Od nas oboje, rekla sam.
 46
Za vrijeme pauze za ručak odvezla sam se na sastanak sa
ženom s crvenim šalom u staroj kamenoj zgradi u blizini
bulevara Franklin, uguranoj istočno od prometa na
autoputu. Radila je s visokorizičnim adolescentima i zapisala
je sve što sam joj rekla na komad žutog papira. Došlo mi je
da se smijem od službenosti svega toga, kako je ozbiljno
bilježila kekse i vaniliju i osjećaje u hrani. Dogovorili smo se
da će sljedeći tjedan klinci peći kekse, a ja ću ih kušati.
Upozorila sam je kako to neću moći prečesto raditi. Kad god
možete, rekla je, pa i to zapisala. Ne prečesto.
Na poslu me Peter pozvao da opet idemo u šetnju.
Prokrstarili smo gradom cik-cak putovima.

Te večeri odvezla sam se u bistro. Madame i Monsieur bili

su zabavljeni planiranjem jelovnika i Madame mi je na
brzinu složila sendvič s pačjom paštetom i kiselim
kornišonima. Pikantni mali krastavčići, obično prekiseli za
mene, danas su bili poput uskličnika nakon paštete –
pašteta! Pašteta!
Patka? rekla je i nabrala nos.
Odlična, rekla sam.
Salata?
Nabola sam nekoliko listova na vilicu. Mmmm, rekla sam.
Je li organska?
Da, rekla sam.
Dobro. Pljesnula je rukama. Nisam bila sigurna govori li
istinu, rekla je. Cijene su mu povoljne.
Dok sam dovršavala večeru, Monsieur je izašao iz stražnje
prostorije s lokotom u ruci.
Hoćemo da imaš svoj ormar ovdje, rekao je. Da spremaš u
njega svoje stvari.
 Imat ćeš pribor, dodala je Madame. Ovdje možeš držati
pregaču, a trebat će ti i neka odjeća za slučaj da odemo van.
U grad. Na tržnicu.
U redu, rekla sam.
Pružio mi je lokot. I s njim knjižicu s uputama.
Uvijek zaboravim kako to funkcionira, rekao je.
Okrenula sam brojčanik na prednjoj strani lokota.
Samo izaberi tri broja koja ćeš lako zapamtiti, rekao je. U
redu? Dobro?
Okretala sam lokot u rukama. Standardni crni lokot, s
urezanim crticama između brojeva.
Mogu držati i druge stvari u ormaru? upitala sam ga,
prelazići prstom preko kružnice brojčanika.
Ah, rekao je i podignuo ramena. Nema veze. Što god ti je
važno, rekao je. Želimo da se tu osjećaš kao kod kuće.

Otišla sam pogledati stražnju prostoriju. Restoran se

sastojao od tri dijela: sale za jelo sa separeima, stolovima i
šankom, kuhinje i spremišta odostraga gdje su se držale
namirnice i ostale potrepštine. U tom stražnjem dijelu
ispraznili su jedan ormar za mene. Veličine prosječnoga
ugrađenog ormara u predsoblju, imao je drvenu prečku za
vješanje i iznad nje malu policu. Na kvaki je bila metalna
pločica za koju ću vješati lokot. Otišla sam do auta i
namjestila šifru od tri broja na lokot. Devet, dvanaest,
sedamnaest.
Kod kuće sam za večerom objasnila roditeljima da ću dio
radnog vremena raditi u bistrou gdje ću na ovaj ili na onaj
način učiti o kuhanju. Da ću imati vlastiti prostor ondje.
Nabrojala sam im sve stvari koje sam željela uzeti i pitala
smijem li. Oboje su mi kimnuli, da. Nije to još prava selidba,
rekla sam. Ali je prvi korak.
Pomogli su mi natovariti auto, zajedno. Majka je rekla
kako ona prva želi kušati prvi službeni obrok koji ću skuhati
izvan kuće. Tako smo ponosni na tebe, rekla je mama, i njih
su dvoje stajali jedno kraj drugoga dok sam odlazila,
smiješka kao prišivenog najlonom udice.
Na odlasku sam zatrubila, jedanput, i otac je podignuo
ruku na pozdrav.

Auto sam istovarila pred restoranom s lakoćom.

U ormar sam spremila svoju torbicu, bijeli kuharski
haljetak i punu kutiju posebnoga kuhinjskog pribora i knjiga
koje sam sama kupila. Bakinu kutiju od tikovine s pepelom.
Majčinu kutijicu za nakit od hrastovine. Njezinu pregaču, s
parovima trešnji, koju mi je dala za nagradu kad sam joj
ispekla goveđu pečenku. Tronožac od baršuna i pletenog
pruća koji nisam htjela presvući. Smotani plakat s
vodopadom. Plastičnu kićanku s maturalne kape.
I složivu stolicu u kut.
 47
Vratio se na dva tjedna, istog onog proljeća kad sam ga
našla. Strašno dehidriran. Mršaviji nego ikad. Plavičaste
kože, izvješenih podočnjaka. Šutljiv, dok su ga liječnici boli
iglama i pregledavali.

Kad ga je mama našla kako leži licem na podu u spavaćoj

sobi, pozvala je hitnu pomoć da ga odvedu u bolnicu Cedars-
Sinai. Tamo gdje smo oboje rođeni. Prvih nekoliko dana bio
je na intenzivnoj njezi, a kad su mu se vitalni znakovi
stabilizirali, preselili su ga na sedmi kat da se oporavlja. Ocu
su se noge kočile pred automatskim staklenim ulaznim
vratima pa je nazvao sve specijaliste koje je poznavao, bivše
klijente, prijatelje prijatelja, teniske partnere i poslao sve u
bolnicu da otkriju što nije u redu s njegovim sinom. Onoga
dana kad sam ga ja otišla posjetiti, vidjela sam tatin auto
parkiran u jednoj od pokrajnjih ulica odmah uz veliki
prostor ispred bolnice. Auto je bio prazan, a tata je stajao na
ulazu, nekoliko metara od automatskih vrata, zadubljen u
knjigu. Taj dan imala sam vlastiti određeni razlog za
dolazak. Nisam zastala da ga pozdravim.
Mislila sam da će za vikend biti prevelika gužva pa sam,
umjesto u školu, jednoga radnog dana otpješačila do bolnice,
sama. I cijelim sam putem razmišljala, dok sam prolazila
kraj zgrade u kojoj je nekad bila slastičarnica, i kraj Elizine
kuće pa čak i kraj hitne službe gdje su me odveli godinama
prije, kad sam htjela ukloniti usta s lica. Kad sam ušla u
predvorje bolnice, upitala sam sestru s divovskim okruglim
naočalama u kojoj je Joseph sobi: 714, rekla je. Bilo je kasno
jutro i u bolnici je vladao spokoj, kao da to nije bolnica nego
neko mjesto gdje se ljudi mirno bave zdravstvom. Bez žurbe.
Uz sporo pištanje i otkucaje aparata. Odvezla sam se dizalom
na sedmi kat sa ženom u jarko svijetloljubičastom kostimu.
Nokti su joj, u istom ljubičastom tonu, bili predugački i
presvijeni da pritisne gumb u dizalu pa me zamolila da joj ja
pritisnem kat.
Nema problema, rekla sam.
Šest i sedam zasvijetlili su mi pod prstima.

Na sedmom katu, dežurnoj sam sestri objasnila da sam

došla posjetiti brata. Sestra, crnkinja savršeno oblikovanog
nosa i kose s crvenim preljevom, rekla mi je kako ga
trenutačno pregledava specijalist, ali da slobodno pričekam.
Pokazala mi je kamo da idem i smjestila sam se u hodnik
pred njegovom sobom, gdje sam tiho čekala, promatrajući
sestre kako rade na kompjutorima, oglasnu ploču s
najavama promjena bolničkih pravila otisnutih crvenim
slovima uz šarene crteže obitelji što su ih od dosade nacrtali
pacijenti. Malo sam i odspavala na stolici. Liječnici su ulazili
i izlazili iz Josephove sobe. Otišla sam do najbližeg prozora i,
gle zbilja, tatin auto bio je na dobro odabranome mjestu,
točno ispod Josephove sobe.
Došla je majka, poljubila me na pozdrav i nije me ukorila
što sam markirala, nego je ušla u Josephovu sobu i stajala
ondje slušajući. Zatim je izašla, energičnim korakom,
dobacila mi poljubac. Posjećivala ga je nekoliko puta na dan.
Prošao je još jedan sat. Jutro je prešlo u poslijepodne. U
jedan sam si donijela ručak iz kantine, zanemarivi
hamburger što ga je ispekao hašoman koji je sanjao o slavi.
Pojela sam ga na svojemu mjestu u hodniku.
Kad sam pojela, prišla mi je sestra s kiparski oblikovanim
nosom.
Znaš da možeš ući i kad su doktori unutra, ponudila mi
je. Jer si član obitelji.
Zatresla sam glavom. Gazirano piće štipalo me u ustima.
Štip, štip.
 Ne, hvala, rekla sam. Hoću biti sama s njim.
Sestra je otišla do svojeg stola provjeriti raspored. Vratila
se. Imala je lijepe naušnice, žice od svijenog zlata koje su se
micale kako se ona kretala, poput zvončića na vjetru. Rekla
mi je da nakon što ode liječnica koja je sad s njim nema
nikoga na rasporedu sljedećih pola sata.
Hvala, rekla sam. Rekla sam joj da mi se sviđaju njezine
naušnice. Pružila mi je neki časopis. Jako si strpljiva, rekla
je.
Pročitala sam modni časopis od korica do korica, i saznala
kako ću najbolje istaknuti svoje lice, šiškama. Kako ću se
dokazati na radnome mjestu, samopouzdanjem. Na odjelu je
bilo toplo – zagrijalo je vruće svibanjsko poslijepodne, suho i
zrnato sa šapatom vjetra Santa Ane s istoka, a unutra se
vrtio samo jedan rasklimani ventilator u kutu koji je
raspuhivao bezvoljni dotok zraka iz klimatizacije. Sklopila
sam oči i vježbala osluškivati sve što se događa u prostoru
oko mene: sestre, ostale pacijente smještene u svojim
sobama, stručnjake koji proučavaju nalaze mog brata.
Hladni zrak koji kruži, ventilator.
Napokon je posljednja liječnica podignula glas kao da se
pozdravlja, sestra koja ju je pratila se povukla, a kad su se
svi oni različiti službeni likovi otišli baviti ostalim
pacijentima, ustala sam i ušla u Josephovu sobu. Krevet mu
je gledao na zapad i kroz prozor iza njega sobu je
zapljuskivalo sunčano svjetlo i laštilo pod. Joseph je ležao
okrenut na drugu stranu, ali čim sam privukla stolicu
krevetu, okrenuo je glavu da vidi tko je sljedeći, a kad je
shvatio da sam to ja, oči su mu omekšale. Nikad u životu
nisam se tomu nadala. Jedno vrijeme sjedili smo zajedno i
šutjeli. Vani je avion prozujao nebom. Strojevi su raspuhivali
lišće i nabacivali ga u kanal uz cestu. Auti su brujali na
križanju Treće i San Vincentea. U jednom času počela sam,
da ispunim prazninu, pričati o tome kako je policija pisala
izvještaje, o tome kako su svi reagirali i o zajedničkoj teoriji o
njemu i ruksaku i grmlju iza kuće, a dok sam govorila, on je
posegnuo i uhvatio me za ruku.
Ruka mu je bila izbodena cjevčicama. To je bio prvi put
što sam pamtila da me drži za ruku i držao ju je potpuno
usredotočeno, stežući je prstima. Onim pijanističkim
prstima, toplim i snažnim. Primaknula sam stolicu bliže, tik
uz krevet. On mi je i dalje stiskao ruku dok smo razgovarali,
i jedva čujno šaptao. Bio je to razgovor kakav se može voditi
samo šaptom.
Ti jedina znaš, rekao je.
Glasom tako tihim da sam morala približiti uho njegovim
ustima, tako tihim da sam jedva razabirala riječi, šaptao mi
je kako mu je ta stolica najdraža, kako se najlakše u njoj
zadrži.
Da je znao biti krevet, komoda, stol, noćni stolić. Dobro je
dok je odsutan, ali strašno teško kad se vrati. Iskušao sam
mnoge opcije, rekao je. Birao sam različite stvari. Ali stolica,
rekao je, stolica je najbolja.
Zatvorila sam oči dok je govorio, da ga bolje čujem. Riječi,
gotovo neshvatljive. Sunce na našim rukama. Plahte
zategnute na bolničkom krevetu još su blago odisale mirisom
izbjeljivača u prašku za pranje.
Boli te to? šapnula sam.
Ne, rekao je.
Prsti su mu bili tanki i lomljivi pod mojima.
Znaš li da si odsutan?
Ne, rekao je. Dok sam odsutan, ne znam ništa.
Jesi li svjestan da vrijeme prolazi?
Zatresao je glavom. Ne.
Pokrivač na krevetu mu se ugrijao pod kosim zrakama što
su padale kroz prozor. Kasno poslijepodnevno mutno sunce
Los Angelesa. Otvorila sam oči. Koža mu je i dalje bila teška,
kao i prije, kao da mu se u lice utisnulo više sati no što je to
moguće, kao da je on živa verzija relativnosti, raskola između
sata na Zemlji i onog u svemiru. Nije nam preostalo mnogo
vremena; uskoro će pojaviti nova četa stručnjaka koje je
poslao naš otac da stoje na vratima oboružani bolesničkim
kartonima, metalnim olovkama i stetoskopima.
Čuj, rekla sam. Joseph. Moram te zamoliti za jednu
uslugu.
Strojevi su zujali kraj nas. Hodnikom pred vratima je
prošla medicinska sestra, mekog koraka na gumenim
potplatima.
Joseph mi je lagano stisnuo ruku.
Obično ga ništa nisi mogao zamoliti, mojeg brata. Nikad
ga nisam ništa stvarno tražila. Onaj jedan put poslao mi je
Georgea u školu, ali godinama sam ga preklinjala da se igra
sa mnom, a on bi mi udovoljio samo ako ga je mama
podmitila novom knjigom prirodnim znanostima. Jedini me
put spontano zagrlio onaj dan prije mnogo godina kad sam
se vratila kući s hitne nakon što sam htjela iščupati usta.
Nismo se družili ni zajedno jeli, ako nismo morali, niti smo
razgovarali telefonom. Katkad sam bila sigurna da je
zaboravio kako se zovem. Ali uzvratila sam mu stiskom ruke
i spuštenih očiju, pogleda prikovana uz rub jastuka prateći
opšiv, rekla sam mu kako sam označila stolicu crtom.
Zamolila sam ga da u budućnosti uvijek odabere tu stolicu.
Ne drugu stolicu. Ne drugi komad namještaja. Baš nju. Tako
ću, što god se dogodilo, znati.
To je samo crta koju sam povukla kemijskom olovkom,
rekla sam. Ali vidi se. Nagnula sam se bliže njemu. Srce mu
se dizalo i spuštalo u zelenim otkucajima na monitoru.
Molim te, rekla sam.
Oči su mu i dalje bile mekane, uprte u moje.
Čuješ me, Joe? upitala sam ga.
Da.
Ima ti to smisla?
 Da.
Hoćeš me poslušati?
Pritisnuo je ruku o moju. Da, rekao je.

Na putu kući prošla sam kraj očeva auta. Sjedio je na

vozačkom sjedalu i spavao, dok mu je glava teško padala na
prsa. Ubrala sam cvijet kamelije s obližnjeg grma i ostavila
mu ga na prednjem staklu.
Uputila sam se kući, sama.
Pročitala sam članak u jednom časopisu. O otočiću kraj
obale središnje Kalifornije na kojemu živi tek šačica
stanovnika. Po vanjskom rubu otoka rasla su u izobilju
stabla s gipkom, ukusnom korom, ali zauzele su ih ptice i
malo ih je uspijevalo preživjeti. Jedno koje je palo bilo je
posebno – otmjeno staro stablo nalik na palmu, ljepotica.
Raslo je tik uz obalu i unatoč proždrljivom korijenju i
golemom deblu nije se moglo oduprijeti postojanim
napadima oštrih kljunova i sve tanjem sloju zemlje i
naletima vjetrova od kojih nije imalo zaštite i rupama što su
ih iskopali svisci i potkopali mu korijene. Izvalilo se iz tla i
srušilo u ocean. Članak o otoku, tamošnjim životinjama,
vrstama drveća i svečanostima pročitala sam kod zubara dok
sam čekala skidanje kamenca.
Mnoga stabla u drugom krugu, malo više u unutrašnjosti
otoka, također su napadale životinje, ali neka su preživjela –
ondje je postojala ravnoteža između sunca i sjene, korijenje
se moglo ukopati dublje u tlo, ptice se nisu tako jatile, i
jedno je posebno stablo ondje preživjelo, pružajući zamršene
grane u stranu. Bilo je to zanimljivo stablo i otočani su ga
često spominjali. Vidjeli su simbol preživljavanja u tome
kako se nisko nagnulo na jednu stranu. Pod ispruženim su
granama priređivali ljetne svečanosti, a mnogi su se parovi
vjenčavali pod najvećom granom, izgovarajući suzne zavjete
isprepletene s porukama o trajnosti.
 Dvadeset metara dublje u otoki? Tamo su stabla rasla
ravna i uspravna. Mjesta koliko hoćeš za razgranato
korijenje. Ptice su na njih slijetale i odlazile. Svisci su kopali,
ali to im nije smetalo. Stabla su bila snažna, korisna. Davala
su sjenu i proizvodila kisik.
Jesam li se razlikovala od njega, ja koja sam i dalje voljela
hranu iz tvornica i automata? Koju su jedanput na kraju
osnovne škole uhvatili kako zbilja kleči pred automatom s
grickalicama, na koljenima, pognute glave, šapćući molitve
zahvalnice u metalnu rešetkicu u koju su padale vrećice?
Zaštitar koji je patrolirao školom mi se smijao. A ja sam
mislio da ja volim Oreo kekse, cerekao se. Obožavam ih,
rekla sam mu ozbiljno i stegnula vrećicu na grudi.
Zaljubljena sam u njih, rekla sam. Bilo mi je oko dvanaest
godina. Nisam mogla zamisliti kako bih preživjela dan bez
tog automata u školi; izgovarala sam molitve zahvale i
automatu, i onima koji su ga punili i onom tko ga je kupio,
svake večeri.
Je li to tako različito od toga da odabereš biti sklopiva
stolica, osim što je moj izbor značio da mogu i dalje ostati u
svijetu, a njegov nije?
 Bilješka o autorici
Aimee Bender autorica je romana An Invisible Sign of My
Own i zbirki pripovijedaka The Girl in the Flammable Skirt i
Willful Creatures. Njezina su djela uvrštena u brojne
antologije i prevedena na deset jezika. Živi u Los Angelesu.