Odlomak iz knjige “Dabogda te majka rodila”

Preuzeto sa bloga Vedrane Rudan – Kako umrijeti bez

stresa
Ovaj ulomak iz knjige “Dabogda te majka rodila” objavljen je danas, 20.4.2010. godine
u Večernjem listu kao drugi dio četverodijelnog feljtona o novoj knjizi Vedrane Rudan.
Sutra i prekosutra u Večernjem listu bit će objavljena još dva ulomka iz knjige, a sama
knjiga u Hrvatskoj je od danas dostupna na svim kioscima i u knjižarama.

Svaka čast, ma svaka čast. Odjebi, stari, tko te jebe, prodala sam kuću, marš na friški
zrak… A odjebi, majčice? Izađi iz pelena ili ću te istresti kod prvog kontejnera! Prestani
glumiti kako te sve boli kad su mi doktori rekli da te ništa ne boli.

“Gospođo, nju apsolutno ništa ne boli. Gledamo je iz hodnika, kad je nitko ne vidi njeno
je lice potpuno opušteno,
čim netko priđe ona krene jaukati. Njeno tijelo nije u grču. Ne nasjedajte, starci su
ponekad izvrsni glumci.”

“Gospođo, ona cijele noći spava, ona po čitave noći tiho diše, ja ne mogu oka stisnuti,
nakon operacije, noge
su mi dva stupa. Ja ne spavam, ona laže, laže čim zine, kad ste vi tu jauče i zapomaže,
čim odete sama se digne
i sjedne i pije kroz slamku kavu iz automata.”

Rekla sam joj: “Danas će doći Mala, imam upalu pluća.”

Jauknula je.

Imala sam dvanaest godina. Htjela sam otići na kat u našu sobu. Tata je bio na hodniku.
Prošla sam pokraj njega i krenula prema stepenicama. Kad sam mu okrenula leđa
privukao me k sebi i pomilovao po sisicama, pa pustio. Mama je bila u kuhinji, dva metra
dalje, kuhala je juhu. Stepenicama sam se popela do zahoda. Ušla sam u zahod, uzela u
ruku velike škare i ošišala pola glave. Spustila sam se u kuhinju. Mama je kuhala juhu.
Okrenula se prema meni.

“Stavi tanjure na stol”, rekla je. Možda je moj tata bio najobičniji tata, tata poput vašeg,
samo sam ja bila neobična? Ležala sam i kašljala. Muž mi je skuhao čaj i donio mi ga u
krevet. “Donio sam ti buket astromerija,duplo, pašku skutu bez soli, čokoladu s
lješnjacima, mliječnu, lindt, pet diskova Zvuk šezdesetih i Mirjanu Krizmanić.”

“Čime sam ja to zaslužila? Kako je ona?”

“Popila je kavu s čokoladom, nije se žalila na bolove, čitavu noć mlatio ju je brat.”
“Da li ima zube?”

“Nisam gledao. Pozdravila te i rekla da ozdraviš. Pitala je kad će doći Mala. Nazvao sam
Malu i rekao joj da sam ja gore, neka danas ne dolazi, sutra će otići do nje, ne brini.
Popij, ovo je onaj francuski voćni čaj bez teina, nije ni prevruć ni hladan.”

“Da li je još u pelenama?”

“Previše me pitaš.”

Moja me majka nikad nije udarila. Nikad. Kad bih s njom razgovarala, ne bih čula fijuk
biča iz davnine. Pa ipak, rijetko bih joj prilazila. Žalosna sam što ne znam kako je
mirisala moja mama, uvijek me ubijao osjećaj krivice jer sam tu ženu gledala kao da je
vaša majka. Nisam joj milovala sijedu kosicu, a trebala sam, i milovala bih je, da mi nije
bila majka, nisam je tapšala po bijelom, koščatom ramenu, a bila bih da mi nije bila
majka, nisam je gledala u mutne oči, a bila bih da mi nije bila majka…

Kako razgovarati s majkom koju ne voliš? O zlim očevima postoji brdo literature, žene su
uvijek žrtve, zato se ja u komunikaciji sa svojom majkom nisam snalazila. Ona je bila
žrtva jer je živjela s mojim ocem, ona je bila žrtva jer ju je rodila moja nona, nju je mlatio
pokojni brat kad je bila dijete, ona je žrtva jer sam joj ja kći. Tko sam ja? Što sam ja?

Nedavno sam na televiziji gledala dokumentarac o strašno debelom mladiću, imao je

preko tristo kila i zlog oca. Rekao je: “Ja sam zbog svoga tate postao tužno biće.”
Njegova se mama smiješila dok je veliki debeljko to izgovarao. Tata je mlatio njega,
brata, njihovu sestru i njihovu majku. Ona je stalno bila uz svoju dječicu i uz svoga muža
od koga ju je njegova smrt rastavila.

“Voljela sam ga”, rekla je gospođa.

“Nikad ga nisam voljela”, govorila je moja mama.

“Donesi mi papirnate maramice, češalj, mast za nos i ledeni čaj, ne u velikoj boci, u
maloj boci. Nisam otišla u restoran, ni u zahod, sve me boli, noćas oka nisam stisnula,
nešto će mi danas dati pa ću napraviti popo, u pelenu.”

Čitam knjigu. Imam sedam godina. Ulazi otac, grabi mi knjigu iz ruke, mačak bježi iz
moga krila, Risi se zvao. Majka tupo gleda, odmiče se od stola, odlazi na kat. Otac me
mlati knjigom po glavi. Gleda me, sasvim je uz mene, bijelo vino i češnjak. I bijes.

“Čitaš, čitaš. Čitaš. Zašto ne radiš nešto? Zašto stalno čitaš? Što će jednom biti od tebe?”

Pramen moje kose u njegovoj je šaci. Stojim, gledam i čekam. Otac zgađen briše ruku o
hlače, moje dlake padaju
na pločice. Knjigu polako pretvara u komadiće papira.
“Eto, suđe operi, pomogni mami, kravo lijena!”

To je tužna priča zato što pred pedeset i tri godina u Hrvatskoj nije bilo žutog telefona. A
da je i postojao žuti
telefon, meni tada ne bi koristio jer mi uopće nismo imali telefon. Žuti telefon? Da li
danas djeca u Hrvatskoj, kad im tata čupa kosu, zovu baš žuti telefon? Zaguglat ću
“djeca, zlostavljanje, telefon, pomoć…” Nije “žuti” nego “hrabri”, “hrabri” je u Zagrebu,
u mom gradu hrabri se zove “SOS telefon”, a dječica ga mogu zvati do 21 sat. Što ako te
tata grize za vrat oko 21.30? Moraš čekati jutro ili lupati na vrata zahoda, možda će ih
mama otvoriti?

“Danas mi je malo bolje”, rekla je u slušalicu, “a kako je tebi?”

“I meni je malo bolje.”

“Čuvaj se”, rekla je.

Ja sam glasno kašljala, brisala nos, pa opet kašljala, a onda spustila slušalicu.

Godinama sam očeve koji bi ljubili svoje kćeri držala perverznjacima. Sve dok nisam
rodila Malu. Ipak se ponekad, kad moj muž zagrli Malu, stresem. Ona mu često stavlja
ruke oko vrata. I meni, ali njemu češće. Zajedno se glasno smiju.

Ja se rijetko smijem, ozbiljna sam žena. Oduvijek su bili bliski. Čini mi se da ona više
voli njega nego mene. Tko zna kako njoj njezin tata miriše? Da li ona zna kako ja
mirišem? Kako mirišem mojoj kćeri? Moj muž je najnježnije stvorenje na svijetu. Moj
muž je meni mama. Tko je moja majka? Što je s našim majkama? Zašto ih ne
spominjemo, mi kćerkice? Sve su mame spomenici, patnice, one su nas rodile, one su nas
dojile, često dojenje spominju i one koje nikad nisu izvukle sisu, ja sam te rodila, ja sam
te dojila, ila, ila, o rimi se radi.

U naš dućan stalno ulaze žene. Ni jedna u nosu ne nosi svoju mamu. Ne govore, ona mi
čuva dijete, ali će mi to dovijeka nabijati na nos. Ne žale se, moj joj se muž nikad nije
sviđao, kad smo se rastali rekla je, kćeri moja, tko će sada brinuti o tebi? Ni psihijatru
neće reći, odlazim joj u stan tri puta dnevno, brata nigdje na vidiku, a stara stalno govori,
jedino me sin voli. Ostaju bez teksta kad od mame čuju, tvoj muž je krasan, što je u tebi
našao? Nije pristojno citirati majke. Moje mušterije ružno govore samo o muškarcima.
Žena je mojih godina. Gospođa kojoj sam u petak pro dala žarkocrvenog anđela, on, ona
ili ono, stručnjaci se još dogovaraju, štiti od depresije.

“Moj muž i ja jako smo se voljeli, imamo dvije kćeri, a onda mi je rekao, to je bilo prošli
tjedan, ja sam mu
pripremila francusku salatu, ne, nisam kupila smrznuto povrće, svojim sam rukama
sjeckala mrkvu…” Spomenula je još neke sastojke, ali sam ih zaboravila. “Rekao mi je,
još mu je majoneze bilo oko ustiju, to zaista mrzim, kad govori punim ustima i kad ne
briše majonezu, jebenu majonezu, kao da je teško usta obrisati salvetom? Rekao je: ‘Ovo
nema smisla, ja…’ Prekinula sam ga. ‘Prije nego mi kažeš što nema smisla molim te kao
Boga, obriši tu jebenu majonezu i ta jebena usta i progutaj tu jebenu francusku prije nego
mi kažeš što nema smisla. Da li je tako teško najprije progutati pa onda govoriti? Čudim
se tvojoj majci, žena nikad nije radila, pa ipak te nije naučila, ne govori se
punim ustima.’ On je rekao: ‘Ovo nema smisla, ja..’ ‘Slušaj’, rekla sam, ‘ja te molim,
molim te, samo te molim, učini to za mene, obriši ta usta, izrigat ću se ako to ne učiniš.’
Pa je obrisao usta i onda mi je rekao: ‘Ovo nema smisla, odlazim.’ ‘Odlaziš, kamo, ti
odlaziš, kamo?’”

Gospođa je iz torbe izvukla vlažnu maramicu i obrisala kapke. Njeni kapci bili su iste
boje kao i naši anđeli koji štite od depresije.

“Rekao mi je: ‘Nije bitno kamo, odlazim, mislim da ovo više nema smisla…’ ‘Nema
smisla što, o čemu govoriš, samo
zato što sam ti rekla da obrišeš usta, ti si uspješan muškarac, često si na večerama s
poslovnim partnerima, ti bi morao znati da treba brisati usta umazana majonezom…”