ALIJA HASAGIĆ DUBOČANIN toliko me zaboli duša, da ja

lijepo osjetim kako umirem.

PJESME VJEČNA VATRA
Pjesme i molitve U Sarajevu, u centru grada,
ima vječna vatra. Uz spomenik
Iz knjige "Pjesme i molitve", 2018
žrtvama fašizma onog i onog rata.
ŠEŠIR Gori neka hemija žuškastim
plamenom, drhti na vjetru, bori
I danas, kad mi je nešto teško, se vječna vatra. Poslije ovog rata,
kad život liči na krpu kojom su uz vatru, sjedi nana, podvila dimije
obrisane prljave ruke, sjetim se pod sebe, a šamijom briše suze.
1993. godine u Sarajevu. Proljeće. Ne prosi, ne gleda u ljude, gleda
Sunčan dan. Lijep dan za život. u vječnu vatru. Prilazi joj naš
Lijep za umiranje. Koračam ulicom čovjek, iz onih Skandinavija, pa je
Đure Đakovića. Pukla čistina. Nikog. duševno pita zašto plače. Nana
Ni psa. Ni mačke. Sam sam na tako nastavlja plakati. Šuti. Pogleda
praznom prostoru. Koračam kao neko onog čovjeka kao nepoznato
ko misli stići tamo gdje je krenuo. Ja, čudo na zemlji, pa ga upita:
ne znam gdje sam krenuo. Kad, oko "A što ti ne plačeš, sine?"
mene, poče odskakivati zemlja. Negdje
u visini srca, pa prema zemlji. Tuku ČOVJEČE, TI SI ŽIVIO!
snajperisti. Mali je čovjek pred smrću.
Kažeš da si rušio, kao uragan.
Mali je čovjek pred sudbinom. A ja,
I gradio si kao veliki neimar.
ne znam šta želim. Samo da ne bježim
Ljubio si, kažeš, moćno i predano,
iz sebe. Ne smijem napustiti sebe.
da si nestajao u svojim ljubavima.
Poseban je to osjećaj kad znaš da baš
Što treba tući, tukao si, muški,
tebe nišane u leđa. I to više cijevi.
bez milosti. A grlio si, kao da si
Uzvrtila se duša. Ona počinje sa
majka tek rođenoj djeci. Nahranio si
Bogom pregovarati. Ja, malen sam
i gladno i žedno. I onog koji je
za tako nešto. Sjetih se, na glavi mi
potrebit. I onog koji nije. Pod
je šešir. Muslimani ne nose šešire.
svoj si krov primao i bandita i
Možda misle da sam njihov. Tuku
skita. Ratovao si. Mučno i teško
oko mene. Okrenem se, mahnem im
ratovao. Poraze nisi žalio. Pobjede
rukom, gore na Poljine, pa raspali
nisi slavio. Putovao si u zemlje
niz polje. Ne znam jesam li živ.
daleke. I danas te obraduje ljepota
Zaklona nema. Osim Jednog.
povratka. Sa dalekih putovanja,
A neka i šešira. Uzimam šta mi
dovodio si lijepe žene. Sad, tvoja
je ostalo. Život se ne bira.
porodica liči na cijelo čovječanstvo.
PONEKAD, ZA TOBOM A ti, skromno, tiho, nekome u zrak
govoriš, da si cijelog života živio.
Ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
I to bi bila sva pjesma. Ali,
da ne bude da ti poklanjam
samo jednu ružu, da ti dodam
i malo zelenila. Inače, moram ti
reći samo ovo: ponekad, za tobom,
AVLIJA
A kod nas jest avlija bila
produžena kuća. Samo nije imala
krova. A sve drugo je imala. U avliji,
živjelo se sa posebnom radošću.
Avlija voli tople ljetne večeri. Tada,
u avliji se i spava. Dobar je pisac Ivo.
Ali, ne zna šta je porodica. Koračao je
svijetom uspravno, kao sirotica. Osjećao
je toplinu avlije. Ali, razumio nije.
Na njemu se, sa svih strana vidjelo
siromaštvo. Nepripadanje. Mudriji,
bio je Aleksa. On je taj svijet razumio
preko ljubavi. A zna se da je i Ivo,
kada čuje „Okreni se, niz đul- bašču“,
mogao i sam sebe da ostavi. Tako,
i Ivo se branio oružjem svih siromaha.
Hladan, leden, samo je u ljubavi. nejak,
uspijevao, ponekad, zapaliti svoj mrak.
Aleksa je puno volio, a Ivo mrzio puno.
I sad, treba se sjetiti, da je baš on rekao:
„Životu se treba osvetiti.“ A Aleksi su se
znale, ovakve misli da jave: samo u avliji
možeš biti u kući, sa zvijezdama
iznad glave.
DAR
Svako sa sobom nosi
najdragocjeniji dar koji postoji.
Rjeđega nema. Unikatan je. Jedini.
Nema zamjene. Nema procjene
vrijednosti. Jer, vrijednost je,
za svakoga, bezgranična. Prvi
dar si ti sam. I sama. Drugi dar
je tvoja ljubav.
NAGRADA ILI KAZNA
Ne znamo mi, prijatelju,
da li je naše rođenje nagrada
ili kazna. Zato, čim si se rodio,
ne hvali se. U nekom svijetu si ti
dosta zla posijao. I, sada, ideš
da se čistiš. Puno ćeš ti vode
uprljati. I, opet ćeš se odavde
vratiti prljav. Osjećaš li ti da si
nagrađen što si ovdje. Šuti,
čovječe, šuti. Ta stvar nadilazi
ovdašnje zakone.
NA MARKALAMA
Bio je taj čovjek na Markalama.
Ne znam koliko dugo je bio, ali
bio jest. Godina je 1994. Sarajevo.
Sjedi on na podzidu okrenut prema
ljudima na pijaci. Ruke su mu
ispružne. Prema koljenima. Odmara.
Gleda ljude na pijaci. To je veliki
užitak. Pijaca je svugdje čudna
predstava. Čovjek je cijelim tijelom
okrenut prema pijaci. Ali, pijace
nema, Markala nema, Sarajeva nema,
ničega nema, jer, taj čovjek nema
glavu. Granata mu otkinula glavu.
On, tu, sjedi, bez glave, i posmatra
ljude. Kad će pasti, ne zna se. Ali,
još uvijek sjedi. Bez glave. I danas,
taj čovjek sa Markala, posmatra
cijeli svijet.
LJUBAVNA PRIČA IZ BOSNE
U Bosni je običaj da se o zlu ne
govori. Pitam se, da li o ovome
govoriti. Jer, mi dugo šutimo, sa tišinom
na ustima. I, tako, sve nas manje ima.
Ipak, ovo treba reći. Može ovo nekome
život spasiti. Naime, on je imao
djevojku. Muslimanku. I bilo je uoči
rata. U Sarajevu. On je ličio na
čovjeka. I njegovi su ličili na ljude.
I, djevojka mu dođe kući. U Sarajevu.
Sve uoči rata. Tu, djevojka nestaje.
Nema joj traga. A svi njegovi bili
su kod kuće. Otišla je niz bespuće.
I, tek, pred kraj rata, počeše kopati
u njihovoj bašti. Iskopaše djevojku
muslimanku. A došla mu je
sa povjerenjem. I on je u svemu
učestvovao. Zaklana, u najlonskoj
vreći, djevojka je bila zakopana.
A svi su ličili na ljude. Pitam se, da li
o ovome govoriti. Jer, u Bosni se
o zlu ne govori. I, ta tišina, to
pokrivanje tuđeg zla, nas pomori.
Može nekome valjati ova ljubavna
priča iz Bosne. Nekome, uoči rata.
Divlji jezik
Iz knjige "Divlji jezik", 2018
O VELIKOM AUTORU
A najbolje bi bilo
čitati navećeg Autora.
Onoga koji se potpisuje
na zaista najveća djela.
Potpisuje se na cijele svjetove,
a isto tako i na crva u kamenu.
Potpisuje se na sva stvorenja,
na drvlje i kamenje,
na zlato, biserje i blato.
Potpisuje se na mora i oblake,
na utrobu zemlje, na sitno iverje.
Potpisuje se na strašne sile
koje djeluju u čudesnom skladu,
jer, takvo djelo se ne smanjuje,
nego se bez kraja obrazuje.
A tom Autoru ti se ne možeš
diviti na način kakav priliči
toj strašnoj milosti i veličini.
Pokušaj, zato, makar jednom,
sakriven u dubokoj tišini,
skriven od gladnih očiju svijeta,
makar da ga osjetiš u svojoj
unutrašnjoj visini.
OŽILJCI OD LJUBAVI
I ja sam prošao kroz rat,
kroz stvarnu krv i umiranje,
kroz tešku ljudsku bijedu
i poniženje
I mene su gađali snajperi,
banditi, lopovi, ubice,
i često smo se smrt i ja,
gledali licem u lice.
I mene je budio znak opće
opasnosti, ali, ništa od toga,
Jer, znao sam, takav znak
može doći, jedino od boga.
I ja sam sanjao polja kruha
i pšenice, i lijegao sam pokriven
nebom od požara. I plašio sam se,
jedino, da od poniženja i mržnje,
rat tragove ne ostavi.
I, gledaj sad čuda, i danas ,
na meni, najdublji su ožiljci –
od ljubavi!
BESMRTNI ZAMETAK
Postoji velika vjerovatnoća
da će čovjek postati obična bruka svemira.
Pogledaj ga, osionog, a uplašenog,
umire već hiljadama godina, a još ne zna
šta mu se uistinu događa. A velika tajna
jeste baš u tome što se svi plaše smrti.
A u tome je i veliko dobro za čovjeka.
Eno ga, obilazi oko smrti kao velike
kapije, moćne brane i ograde,
i još se čudi da ništa kroz nju ne može
proći, osim njegovog besmrtnog zametka.
Ali, čim prođe tu granicu, on se više
sebe ne sjeća, ne zna ni ko je,
ni odakle je. A u njoj je dato moćno
znanje i velika zakonitost. Kada,
nešto od toga shvati, a moguće je
shvatiti jedino sve, tada, na toj granici
svjetova, na najtvrđoj granici koja
čuva postojanje, čovjek izlazi iz sna
a ulazi u tajnu koja mu oduzima
ovu moć govora, a daje sposobnost
zbora bez riječi, i bez zemaljskog čuvara,
pred njim besmrtne kapije otvara.
PJESMA OD MILOSTI
Jesi li igdje pročitao
da se u paklu umire.
Ne, vi ste zauvijek živi.
Vi ne možete ni pojmiti
toliku milost. Jer, vi,
da je do vas, brzo bi pakao
napunili leševima. Ovako,
i tamo, ma kako to bilo,
živih vas ima. I, moguće je,
da se opet okitite, veselim
životima. I, jednom, kada se
od zla izliječite, jer, vi ste
teški bolesnici, a neke bolesti
samo patnja liječi, znači,
moguće je, da od vas, opet,
neka zemlja zaječi,
I slagat će se vaša, kost
na kost, sve dok ne pojmite,
onu vrhovnu milost.
A kod Tvorca, stvari
tako stoje, sve ćeš naći,
ali, groblja ne postoje.
KRALJ GUBITNIKA Strah me. Nečega dubokog i teškog.
I, evo, na odlasku, osnovni smjer
Bio je kralj gubitnika.
pokazuju mi bijeli nišani, smjer beš greške,
A jedna ljubav, kraljevski, bila je,
a mašu mi sve srebreničke grane.
njegovo životno djelo.
A pod zemljom čuje se neka
Na časovima iz gubljenja,
duboka huka. Neko je zemlju teško
sudbina je na njegovom životu
uznemirio. Ne diram ništa. Udišem samo
konkretno obučavala kako se gubi.
koliko mi treba da preživim, jer, vidim,
Pokazivala je čovjeka koji je
pod nogama, cijela zemlja diše.
izgubio i nebo nad glavom
Bože, nigdje, i nikad više.
sa svim vjetrovima i zvijezdama.
Nikad, i nigdje više.
Nije mu ni jedan grom ostavila.
Sudbina je bila veliki učitelj. LJUBAVNA MOLITVA
Pokazala je čovjeka koji je izgubio
četrdeset godina pamćenja. Bože, nosi je u zaborav!
Nijedno mu lice nije ostavila, Nek joj se ništa ružno ne desi,
ono lice koje se smije Neka bude i zdrava i vesela,
po širokim rijekama djetinjastva, Ali, nosi je u zaborav!
I kad bi neki ludi pjesnik Neka je nikad ne zavoli
nabrajao, šta je sve čovjek izgubio, onaj koji čita tvoje znakove,
tome nigdje ne bi bilo kraja. i koji noću šapuće sa starim
Tek, za nagradu, jest mu pokazala, glasovima
šta ga sa nebom spaja. koji stižu i na zemlju,
I zašto je tek nebo za njega cijelo. ne, takav, neka je ne zavoli,
I jednu ljubav mu je, kraljevski, jer, on zna kako svaka ljubav,
darovala, kao životno djelo! osim tvoje – boli!
Zato, Bože, u zaborav je nosi!
BALADA O SREBRENICI
NE ZNAM SE SA TOBOM RASTATI
Bio sam u Srebrenici.
Ljeta ovog, a jeseni ove. Kada bi mi veliki Bog rekao –
U blag i sunčan dan, sa puno plave povedi sa Zemlje ženu
svjetlosti. I starom tišinom u zraku, s kojom ćeš živjeti u vječnosti –
tišinom koja je utišala i jedan potok. ja bih tebe poveo!
I ja sam bio tih, kao grumen zemlje Ne znam se sa tobom rastati.
pored staroga puta kojim prolaze stare U ime čiste radosti
ljudske patnje. I, vraćam se iz Srebrenice. vodio bih te po predjelima
Gladan se vraćam obične hrane, a presit Velike svete vječnosti.
govora neba koje mi je sve reklo.
Nudile su mi se šljive srebreničke.
Nisam ih smio okusiti. Ne, ja se ne smijem
u Srebrenici najesti šljiva. Jabuke su vidjele
moju nevolju. Ponudiše svu svoju slatkoću.
Ne dotakoh. Niti jednu. Strah me nečega
velikog i svetog. Ne mogu jesti jabuke
u Srebrenici. Niti dunje, niti plavo grožđe,
niti dinje, niti lubenice. Šutim. Vraćam se
gladan iz Srebrenice. I žedan.
A mogao sam se napiti majčinih suza,
i sestrinskih teških uzdaha. Ne, ništa
u Srebrenici, ne jedoh, niti se čega napih.
Svetice iz Sarajeva
Iz zbirke "Svetica u Sarajevu", 2017
SVETICE IZ SARAJEVA
Vidim ih. Svetice iz Sarajeva.
Iz Sarajeva ubijenog i poniženog.
Bog je koračao s njima između granata
i sijača smrti. Negdje su išle sa kantama
u rukama. Sa dječicom u očima. Sa muževima
koji će se možda vratiti. Sa starim ljudima
na rukama. Po snijegu, između snajpera,
išle su svetice da se porode. A Bog dao,
u vrijeme rata, rodila djeca kako dugo nisu.
Vraćale su se iz porodilišta u kojem nije bilo
ni vode. Samo, bilo je ljubavi. Vraćale su se
sa dječicom u rukama i nisu djecu držale
na prsima. Da ih snajper ne pogodi, Čudo
jedno kako su svetice iz Sarajeva držale
tek rođenu djecu. Išle su svojoj kući.
Kući u kojoj nema vode, nema kruha,
nema vatre, nema saniteta, nema
ničega osim ljubavi. I rupa po zidovima
od granata i metaka. One su, dok je
ubijano Sarajevo, rađale novo Sarajevo.
Čujem ga. i danas diše. A svetica
u gradu, nema više.
POMOGAO SAM TI, OPROSTI MI !
Čudesno je laka ruka koja daje.
A teška je ruka koja uzima. Eto,
jesam, pomogao sam ti. Možeš li
da mi oprostiš. Istina je, nisi ni tražila
pomoć, a ja sam pomogao. I neću više
ako mi ne oprostiš. Vidiš, ko bi rekao,
da je toliko teško primati. U svemu.
U pameti, u vjeri, u neposjedovanju
zavisti. U lakoći davanja. I ti si mnogo
davala. Čovjek ti ne može da oprosti.
Vidiš sada, kakav je teret primati.
Morat ćemo ljude od sebe oslobađati.
Onaj koji je primio, on je zarobljenik.
Često, ne može da oprosti. Ni mnogi
učeni to ne mogu. Znam književnike,
koji mi nisu oprostili neku pomoć, u
znanju, u pameti, u onome što se može
dati., Priznajem, jesam ti pomogao.
I drvo oprašta sjekiri. I voda vatri.
Kao zemlja plugu, oprosti mi.
NJENE ŽELJE
Prijatelju, i ne pokušavaj, nećeš
moći ispuniti njene želje. Ona ima vrhunski
ukus. Ona je živa estetika. Ona je poetika
lijepog. Ona u očima uvijek ima nečuveno
blago. Ono koje se u njoj skriva. Pripremi
najskuplje dijamante, najljepšu obradu zlata,
jantarnu umjetnost najvećih majstora, pripremi
venecijansko staklo i keramiku od unikata, i,
ništa ti ne garantuje da će ti išta uzeti na
dar, a ne još da bi ti to ičim plaćala ili bila
zahvalna za sve te drangulije. Jer, skup
je to ukus i okus, skupo oko i uho, želi
čuti ono što i nebo želi čuti, pa ti gledaj
imaš li išta za nju. A sve te stvari, ta blaga
kojima niko ne zna cijenu, morat ćeš joj
pokazati pred njenim mudrim očima. I,
skuplje žene zemlja vidjela nije, ona će
te popiti, ako odluči, da možeš da se
piješ. Valjda smo se razumjeli. Ako ti
Tvorac ništa darovao nije, onda, i pored
silnoga blaga, ti si za nju, velika sirotinja.
Ti ne vidiš, odakle njeni glasovi dušu,
jer, ona te, gleda pravo u dušu.
IZA MISLI
Noć je u Bosni. U Sarajevu je noć.
Noć je tamo gdje nekada bijaše zavičaj.
Noću, nije dobro govoriti. nije ni misliti.
Dobro se skloniti iza misli. I bdjeti
nad svijetom. Slušati govor neba.
I onih starih zaboravljenih strahova
koje noć najbolje pamti i čuva, Niko
ne zna toliko crnih priča kao što to
noć čuva na svojim tavanima. Tada,
sa neba, kao sa glavne tavanice, padaju
ostaci bivših civilizacija i naraštaja na
zemlji. I svi oni, žele, nekome, a nemaju
kome, ispričati svoj slučaj na zemlji.
To se događa sa mnogom naraštajima
i epohama. Ostanu bez usta. Ostanu
bez mogućnosti da ikome više išta
progovore. Nešto slično, događa se
i sa čovjekom koji noću mnogo priča.
Ne može više da nađe vrata koja ga
vode iza svih misli. U veliki mir!
O LJUBAVI! GOVORI BIJELA STARICA
Teško je ljudskim jezikom govoriti Za spomen starice Ševke !
o onome što je božanskog porijekla.
Sine, nemoj svojim drugovima
I što je, tek, milost, za čovjeka. A niko
govoriti samo rumene riječi o sebi.
od ljudi nigdje ne može naučiti kako se
Reci i neku crvavu. Ako tako nastaviš,
to voli. Mogu se naučiti neki maniri,
puno ćeš ih ražalostiti, i, jedan po jedan,
ponašanje, ali sa pitanjima srca, to nema
svi će te napustiti. Zato, obraduj svoje
nikakve veze. Pa i ovo neprekidno
prijatelje. Izmisli neki svoj dever i nevolju,
pominjanje srca vrlo je upitno. Ko nam
pa im polahko pripovijedaj. Moraš nekada
je objasnio da se volimo srcem. I srce
insana blizu sebe nečim i oveseliti.
je samo simbol. Ništa više. Dokazao je
A dobrom nećeš. Dobru se samo
pjesnik. Čovjek koji zamijeni srce
dobar veseli i miriše ga. Mlad si,
voli istu ženu. E, znači, ne ide se tako
i tvoji dani ne znaju da su oči u insana
u tajne čovjekove. A ljubav je jedna
toliko gladne da bi pojele noge ispod sebe.
od tajni najvećih. A ko o čemu, ljudi
A ruke su im toliko stisnute da se neće
o ljubavi. Vole onaj njen dio zabavni.
moći otvoriti na posljednjoj molitvi,
I, hajde, reci, jer, ni oni najmudriji
A svoje stvari ni slijepcu ne pokazuj,
nisu rekli šta je ljubav. Ali, ljudi vole
I ni gluhome svoje ne kazuj.
da se igraju. O stvarnoj ljubavi,
A da znaš koliko je insan zamršen.
o njenom porijeklu i prirodi tog
Istina je cijela, da ćeš nekada naći
ljudskog stanja oni ne maštaju.
više dobra pod nogom tuđina,
A često, kad o ljubavi je riječ, priča
nego u srcu prijatelja.
govori o duši, pa se tako, i ono
malo što se zna i sluti, pomuti i sruši.

A TI NEĆEŠ !
(romansa)

Dušo, doći će novi dan, težak

i pospan. A ti nećeš. U tom danu
neće biti tebe. Jer ti nećeš. Doći će
i proljeće i brbljat će ispod mojih prozora.
Iz korijenja se čupam da tebi izbeharam.
A ti nećeš. Pričat će mi o ljubavima koje
se s proljećem rađaju. Biće slatkasto gorko
sa okusom nečije usne. A ti, nećeš. Doći će
i mjesečina sa svojim pričama i avetima. Ona
će donijeti slike iz starina. A ti nećeš. Odnekud,
pojavit će se radost na leđima crnog konja,
Na njemu će biti žena. Tuđa žena. A ti,
nećeš. Do groblja će ispratiti pjesnika.
Po nišanima tražim svoje ime.
A ti nećeš.
Zemaljsko sjeme
Iz knjige "Zemaljsko sjeme", 2015
TO MOŽE GORJETI
Gospode, ljudi tvrde
da je to bilo l994. godine,
u Sarajevu. Gladnog mjeseca februara.
Među mačkama poderanim,
psima bijesnim,
ljudima poniženim, na smetljištu,
vidio sam Platona.
Imao je dugu prljavu kosu
i nešto sunca oko glave.
Preturao je, Gospode,
po snijegu, krpama, otpacima.
Tražio je nešto što može gorjeti.
I, našao je knjigu!
Našao je svoju „Državu“.
Otišao je, očito se radujući
budućem plamenu.
Iako vlažna, znao je, valjda,
da njegova „Država“
još uvijek može gorjeti,
da ga smrznutog može ugrijati.
NOVOGODIŠNJA NOĆ U SARAJEVU
LJETA 1995.
Blagdan je.
Tražim jednu sretnu misao
da ti je pošaljem.
U zraku je puno metaka. Pravih.
Vidim, neki svijetle.
Srećna misao ne bi bila pogođena.
Na usta bacam krv, i ruže!
Krv je stvarna, a ruže
ne znam šta tu rade.
Na balkonu imam drva.
Možda bi komad drveta?
U vrećici imam kruha.
Možda bi kruha htjela?
Čarobnog pića imam – sirutka!
Ćutiš li? U čaši miriše djetinjstvo.
Miris sijena, ribe, vode ...
To bi morala osjetiti.
Nečim te želim. Okom?
Poslat ću ti iz sna jednu lađu.
Noćas, iziđi na rijeku.
Među mnogim, lađama i putnicima,
poznaćeš svoju lađu.
Ne, ničim ti neću mahati!
IGRA SA ZVIJEZDAMA
U spomen Dede Šahdića,
prijatelja iz djetinjstva
Da li mi se samo čini? –
noć je sveopća. Ne, ne razumijem
ovu igru sa zvijezdama.
Pomisli, kažu da te nema!
Pitao sam našu rijeku, i,
Sava mi reče – ne vjeruj!
Niz talase pišem – ne vjerujem!
Liježem u ovu noć. Pokrivam se
čudnim pokrovom. Do očiju,
ti to gledaš, navlačim cijeli zavičaj:
pokrov od proljeća, zelenih livada,
sa bujnim voćnjacima,
sa pšeničnim zatalasanim poljima,
pokrivam se bregovima i dolinama...
Nada mnom – tvoj lik! Lijep. Stvaran.
S tobom su i druga, draga lica,
i za sve njih kažu: zemljica,
i ptica daleka, dušica.
Zar bi se mogla, ovako blago,
smiješiti mrtva lica? Prijatelju,
ne znam, iz kog svijeta gledaš,
iz kojeg ja, ovo, tiho govorim.
Zbunjuje me ova igra sa zvijezdama.
Šta ako si ti od mene življi?
Nečujan glas, istina, ljudski nije,
kaže mi: postojite oba, i,
prijatelj tvoj, to što sad dišeš,
i vidi, i čuje. Vi znate da jeste
i plod i sjemenje, ali, ne možete
vidjeti, svoje korijenje i druga lica.
Niz mene, zatalasa se pokrov,
od rijeke, brda, behara, pšenica!
Zemaljski radovi
Iz rukopisa "Zemaljski radovi"
OČAJNIČKA MOLITVA
Ljudima se ne molim. Znači,
molim se tebi. Ovo jeste molitva
očajnika. Mladost se i ratu raduje.
Mladost se i sa smrću valja po travi.
A meni je svaki dan gorak i otrovan.
Obavijesti me, jer, ja ne vidim razlog
da se baš ovdje rodim. U čemu je moja
krivica. Da li sam rođen zato da bi se
po meni pucalo sijačima smrti. Čija je
ovo sudbina. Kakva je na meni strašna
kazna. Možda ja i ne znam ko sam.
I čiji život živim. Mislio sam, ovdje,
tebi da se divim, pa da se vratim. Odakle
drugim ljudima toliko pravo nada mnom.
Ko im je to pravo dao. Ne mislim da sam
rođen kako bi me gađali raketama.
Konačno, šta je s nama. Šta se događa
u zemlji Bosni. A nekada smo na nju
bili dični i ponosni. Znam, naša je
postelja spletena od neznanja.
Reci mi, da li je ikome šteta, to
što sam i danas, nečija meta.
A ŠTA KAŽE DUŠA
Ona zna da nije odavde.
I moj zavičaj, nije njen zavičaj.
Negdje, na putu ovamo, mi smo se
sastali. Ona je pristala da me održava
u životu. Ali, ne može pristati da vječno
bude u meni zarobljena. A moja rebra,
to su njene rešetke. Ona čezne za svojim
zavičajem. Otuda, potiče njena tuga.
Teška tuga. Ona bi da se svojima pridruži.
A mene, tamo gdje mi je mjesto, ostavi.
Svi naši nesporazumi, sve vrele tuge,
odatle potiču. Jer, onda, kada ona bude
sa svojima zagrljena, mene više nema.
Znači, mi jesmo zajedno, ali, ne
koračamo u istom smjeru. Dok mene
materija, gradi i razara, ona čezne
za licem svoga Gospodara.
ZA TEBE
U mome kruhu ima kriška za tebe.
Na mome nebu ima zvijezda za tebe.
U mome plaču ima suza za tebe.
U mome smijehu ima radost za tebe.
U mome izvoru ima voda za tebe.
U mojoj nadi ima mjesto za tebe.
U mome putu ima korak za tebe.
U mome bolu ima uzdah za tebe.
U mome buđenju ima jutro za tebe.
U mome životu ima život za tebe.
TREBAŠ MI
Trebaš mi za života. Trebaš
mi za smrti. Trebaš mi za proljeća.
Trebaš mi za jeseni. Bez tebe, neću se
znati roditi. Bez tebe, neću znati umrijeti.
Trebaš mi da ti ispletem zlatnu pletenicu
od mjesečine. Trebaš mi usred vječne zime.
Trebaš mi da mi ono što je moje procvjeta.
I da stanem kao voćka i rodim nasred svijeta.
Trebaš mi za pjesmu o čovjeku, o meni
koji sam othranjen na nebeskom mlijeku.
Trebaš mi za noćnu tišinu i nečujni
šapat života. I da mi ponekad, tačno
prevedeš. zavodljivi govor smrti. Trebaš
mi, za one trenutke, u kojima ćemo,
oboje, tihi, od neba učiti.
ŠTA VI MOŽETE
Stavite na lijepu, čistu, ravnu površinu,
od uglačanog drveta, samo jedno zrno
zdrave pšenice. Ili sjeme jabuke. Ili, sjeme
čovjeka. I, obavijestite svu pamet svijeta
da se okupi. Da napravi takvo zrno. Sjeme.
Pšenice. Jabuke. Čovjeka. I, doći će vam naučnici,
sve mudre sijede glave, ili mladi genijalci, i,
svi će vam rado priznati – mi ovo mijenjati
možemo, ali stvoriti nešto ovakvo, ni iz čega,
mi to ne možemo. To je stvorio veliki Bog,
i to je njegovo. Mi možemo od živog napraviti
mrtvo. Ali, mi ne možemo oživljavati. Mi,
nikome i ničemu, ne možemo život davati.
Kako rekosmo, život možemo oduzimati,
ali, ne možemo nikako, niti jednom mravu,
život povratiti. A, šta mi možemo, da biste
vidjeli na zemljinom licu, otiđite, vidite,
ono što mi možemo – Srebrenicu.
TIŠINA U SREBRENICI
U Srebrenici, uči se tišini. Tišini staroj
hiljadama godina. Jer, riječi imaju svoju
granicu. Posotoji stepen bola, klonuća, dušinog
bespuća, koji se ne može spajati sa riječima.
Riječ je rodom od života. I, govoriti o Srebrenici,
i nju je sramota. Reci! Šta? Kome! Onome kome
je Srebrenica pod kožom, u krvi, u dubokim
mislima,
kako misliš govoriti njima. Ne zaboravi, počast se
odaje šutnjom. Zato, šuti u Srebrenici. Svaki
bijeli nišan od tebe će više reći. A posebno,
ne omlaćuj okolo riječima. Nad Srebrenicom već
mnogo mrtvih riječi ima. Da je riječ ne znam
kako okretna i zdrava bila, nad Srebrenicom je
izgubila krila. Šuti. Slušaj. Slušaj zemlju. Slušaj
zvuke u zraku. Kad se zrak o zrak tare, i iz njega
po ljudima, pada stari mrak. Očistite uši kad
krenete u Srebrenicu. Operite ruke. Operite
misli. Očistite srce. Možda ćete nešto čuti.
Jer, nije svrha u tome da vi govorite Srebrenici,
nego, da čujete, šta Srebrenica govori vama.
A da te ne čudi zašto svaka majka prema
mezaru pruža drhtavu ruku. Ona zna, nema
mekšeg uzglavlja od materinih ruku.
I PROKLET BIO KO ZABORAVI
I proklet bio ko ovo oprosti.
Proklet bio ko zaboravi.
Jer, ova borba nikad prestat neće.
Ova krv nikada ne hladi.
I nikad rana neće da zamladi.
A oni gledaju šta vi radite.
Smiju li vam prići da vas poraze.
Proklet bio ko ovo oprosti.
Jer, oni žele samo jedno: da vas
zgaze. Njihove kame blagosilja
crkva. Proklet bio ko to zaboravi.
Recite Bogu da i on lično, u sve
svjetove probudi i javi.
I proklet bio ko ovo zaboravi.

VELIKA PJESMA SREBRENICE

Ta, velika pjesma Srebrenice,
već je upisana u velike nebeske pjesme.
I nemojte očekivati da vam se otvara. Jer,
vi niste očekivali da vam govori prije smrti.
Vi sada čekate govor poslije smrti. Jezik
poslije jezika. Krik poslije krika. Krv poslije
krvi. Zašto uvijek očekujemo da nam govore
mrtvi. Istina, mi smo u laži, a oni su na istini.
A živa usta ne govore istinom. I ovdje se čuje,
koliko laži o Srebrenici govore živa usta. Znači,
tek će vam mrtva usta progovoriti živu riječ.
Tek će vam mrtvo srce govoriti o živom srcu.
A vi, dok ste živi, vi ćete se miješati u
veliku istinu. Dijete, stvar je mučna i teška,
jer, mrtva usta ne mogu govoriti živim
riječima. A u živim riječima malo istine ima.
Zato, ni ovo ti se neće svidjeti, jer, ako
želiš veliku pjesmu Srebrenice, svu od
istine i svjetlosti, možeš je čuti, ali,
za nju, moraš sasvim umrijeti. Mrtav će
čuti mrtvo. A živ će čuti samo što je živo.
OPRATI SE OD ČOVJEKA
Bio sam među ljudima.
Sad se od čovjeka
ne mogu oprati. Prosto,
zaudaram na ljude. Prljav sam,
od njihovih laži i kreveljenja.
Tragovi njihovih očiju
još me peku po licu. Tragovi
njihovog vonja, ušli su mi
u odjeću. Da me sad hoće
sresti dobra i jaka kiša.
Ni malo vjetra ne bi mi
škodilo. A srce znam gdje ću
izliječiti. Samoća će sve to
očistiti i urediti. Da bar mirišem
na jabuku, ili na konja. Sad,
usred ljudskog vonja,
valja ti i to znati, od
čovjeka se moraš, često,
do kože saprati.
NE STIDE SE
Znaju. Sve znaju. I staro, I mlado.
I muško. i žensko. Svi znaju.
I, niko se ne stidi. Ja se stidim
što se oni ne stide. Kako mogu
svojim rukama pomilovati svoje
dijete i zagrliti svoju ženu. Kako mogu.
Na zločin im ruke zaudaraju. Ponose se.
Mnogi se ponose. I opet bi. Jedni i
planiraju da to urade opet, Ostrvili se.
Napili se krvi. A krv je prokleta. Krv ne
oprašta. Uradili su junačko djelo.
Ubili golorukog. Ubili dijete. Silovali.
Kako ikada više mogu voditi ljubav
sa svojom ženom. Kako mogu zagrliti
svoju sestru. Bože, kako? Nešto se
rasprslo u ljudskoj glavi. Istina,
poneko od njih pobije svoju porodicu.
Neko, iskolje svoju djecu. Čudo, iko
više, smije s njima zanoćiti pod
istim krovom. Znam, crn vjetar,
duvat će s njihovih lica, sve
dok im ne oprosti Srebrenica.
VJETRE, POZDRAVI JE!
Esma Banda, za sreću!
Vjetre, pozdravi je, ona je na zemlji.
O njoj su mi pričali, hiljadama godina.
Vjetre, pokreni breze i borove,
da čujem stare tugovanke o njoj,
da čujem vaše vječne horove. Ono,
što prođe kroz jabukine grane,
taj zvuk o plodovima iz ljubavi,
jedino to bih mogao stavljati na
rane. Vjetre, ne ostavljaj me.
Pokreni stare i strpljive šume.
Ni smrt ovo bolje ne razumije.
Jer, i smrt je neki život, a bez nje,
nema, ni smrti, ni života, zato,
vjetre, pokreni, cijele planine,
svako drvo, vrbu, krušku, orah,
jer, ona će ga jedina poznati,
kad bi joj donijeli i moj prah. Ali,
još dobra krv pjeva u nama, zato,
vjetre, zasviraj granama. Vječnu
pjesmu o njoj, i o nama!
BIO JEDNOM JEDAN
Bio jednom jedan. Zaista je bio.
I bila jedna varošica. Zaista bila.
I bila jedna kuća. Čitava kuća.
I bila jedna žena. Mirisna žena.
I bilo jedno dijete. Vrlo nestašno.
I bilo jedno dvorište. Zvalo se avlija.
I bilo jedna majka. Među ružama
I bili mladići nestašni, poskočni.
I bilo jedno nebo. Prijateljsko nebo.
I bila su brda. I bile su doline.
I bili su putevi kuda ljudi idu.
Idu ljudi, ali se pjevajući vraćaju.
I bilo jednom jedno zlo.Ono je urlalo.
I ljudi su počeli odlaziti. Bez povratka,
I otekli su ljudi niz vodu. Niz puteve.
A zaista su bili, i nestali. U varošici
više ni pas da zalaje, ni konj da zarza.
Svi su bili, i svi su u dimu i buci nestali
A zaista je među njima bio jedan.
I, ni njega više nema. Ni na zemlji,
ni u zraku, ni na vodi, ni u priči,
nema mu traga!
VJEČNA SAMOĆA
Odavno ja sam lutam kroz vrijeme.
Odavno me nose po vremenu riječi.
Negdje jesam sretao i bića srećna,
ali, istina je, samoća je vječna.
Prošao sam bivanje po strašnoj vertikali,
i sve mi je govorilo samo da sam mali,
Nigdje ne postoji moja volja, niti
išta što bi htjelo moje biti, Zato,
jedino sam znao da će me, nerado,
vječna samoća zagrliti. Pokušao sam
njoj, ispričati staru priču, o ljudima,
koji uporno na zlu mjestu niču. I,
baš ovu tugu koju gledati, i neću,
svi sanjaju kao konačnu sreću.
Miloduh
Iz zbirke “Miloduh”, 2014

PRESAĐENI LJUDI
Kasno presađeni ljudi!
Tamo gdje su iščupani,
ostavili su svoje vinograde.
Ostavili su svoje šljivike.
Ostavili sita polja pšenice.
A pored rijeke, krupne suncokrete.
Tamo, gdje su iščupani,
nisu sasvim mrtvi.
Ovdje, gdje su presađeni,
nisu sasvim živi.
Takvi, svakoga proljeća,
izbeharaju kao zamrla voćka,
a svake jeseni, sa njih,
opadne mrtvo lišće.
Ni živi, ni mrtvi, rađaju
čudnim plodovima, kojim se
ni sami ne mogu hraniti.
Njihove žedne duše, svake noći,
piju sa dalekih, bistrih izvora.
Alija H. Dubočanin iz njegove
Zagrljaj za susret
Iz rukopisa "Zagrljaj za susret"
AKO NOĆAS UMREM
Ako noćas umrem, a prilika je
lijepa, jer ova tuga mnogo obećava,
neću te zvati ako osjetim da se čas
približava, jer, ulit ću se kao rijeka
u mirno i široko ušće i tu ću se sav
poništiti. Vidio sam kako to rijeka
krasno radi. Tebi, imam samo ovo
reći: molim te, zalij ono cvijeće pod
prozorom, one snažne suncokrete.
Volio bih da oni nađu svoje sunce,
da se sunce za njima okrene, jer,
meni se to u životu nikada nije
dogodilo. U očima mi i sada, kao
magla na rijeci u rano jutro, valja
se gusta i crna tama. Zalij cvijeće.
A ja tvoju ljubav nikada ne mogu
izgubiti, jer, nikada me nisi ni voljela.
SMANJUJE SE MOJ SVIJET
Smanjuje se moj svijet
Gube se cijela sazviježđa.
Ne pričam više o državama.
O carevinama. Rudnicima zlata.
Ne pričam više o velikim idejama.
Žalosna je istorija koja se može
izmjeriti ljudskim životom.
Gledam kako truhnu ideje kojima se
juče mjerila vječnost. U okvirima
tih ideja izrasli smo iskrivljene
svijesti. Na kraju, rodile su mržnjom,
i teškim nasiljem. Mijenja se moj
svijet. Ne vjerujem idejama. Svaki
krov nad glavom čovjeka lažan je,
osim neba. I sve je nestalno, osim
Boga. Jedino On dovoljno je pouzdan
za vječne živote. A naši životu su
krici bez smisla. Jedino, Ti nisi lažan
i ne mijenjaš zastave. I nikom ne
obećavaš ono što ne zasluži. Ali,
ljudi se ni oko Tebe ne mogu
dogovoriti. Zato, dolazim ti sam.
Ti si moj beskraj. Ti jesi.
ČOVJEK IMA SVE
Čovjek ima sve. Baš ničega
tu ne manjka.Ima čak i Božije upute.
Znači, s njim je i vrhovna riječ.I, ne bi
trebao, nikada, biti sam.Ima se za šta
uhvatiti. Ima ga šta obradovati. Njegov
svijet je tako raskošan, da ga, za vrijeme
svog života, malo njih upozna. Kao da svi
ne putujemo na istoj lađi. Samo, čovjek je
umislio, da je nešto njegovo, i da se
mora vezati za ono što mu pripada.
A iznad glave mu, tako lijepo nebo skrojeno.
I nebo mu stalno daje upute
koje on ne razumije. Jer, jezik svoje Zemlje,
čovjek još ne poznaje. Ne poznaje ni
čovjeka do sebe. Čovjek ne zna gdje je.
Kao u snu tumara zemljom i bunca kao
stara pijanica. Ne vidi ni svoga,
ni zemljinog lica.
NIJE MOJ SVIJET
Dušo, nije ovo moj svijet.
Ne razumijem ovo što su ljudi
po zemlji popravili. U Bosni ima mnogo
grobalja. Sa različitim znakovima. A odavno ih
ima više pod zemljom, nego na zemlji. Ne, ovaj
svijet nije moj dom. Ne osjećam mir kada ovo
nebo
navučem preko glave.Kao da se dogodio neki
drugačiji smak svijeta. Onog, koji me volio
u djetinjstvu, njega više nema. Ne znam,
čije je ovo djelo. Po onome što su napravili,
vidi se, ne misle biti u miru sa sobom, sa Bogom,
i ljudima. Nisu ovo ni moji ljudi. U njima ima
nešto što jako uznemirava. Vidiš, na ulici,
radije sretnem psa, nego čovjeka. Ni djeca
nisu ona bivša djeca. Sa devet svjetova
u očima. Sa čudesnim djetinjim moćima.
Nekada smo pravili radost od običnog blata.
Ovi to ne mogu od srebra, ni od zlata.
Pokušavam odrediti čiji sam, i ko je moj,
jer, dobra dušo, ovaj svijet nije moj.
DA TI POKLONIM LJUDE
Želje su nam iste. I ništa više.
I ja bih, nepoznata, volio sebe
upoznati. Ali, to je nemoguće.
Znam, za početak, da sam čovjek.
I ništa više. A poznat sam
kao padanje kiše. Kao prašina
na nogama. Kao lišće na granama.
Ništa na meni nepoznato nema.
Ipak, ja ne znam ni ko ovo piše.
Jer, čini mi se da sam cijelo
čovječanstvo. A ja sam. I ne mogu
sve te ljude upoznati. Kratko je
vrijeme za jednoga čovjeka. A
nedokučivo za sve ljude. Upoznati
mene, znači baš to. Radije, da ti
poklonim sve ljude, pa ti, među
njima, traži ko sam ja.
MODERNA PRIČA
Stari pisci su znali –
na svijetu ima malo priča.
Za jednu od njih je potreban
konj, revolver i djevojka.
Moderni pisci su smetljari.
Plemenito oblikovanje teksta
više ne postoji. Priča može biti
sve. Anarhičnost teksta je osnova
moderne proze. Ruka na dršci
revolvera daje velike mogućnosti.
Kao, čitalac mora učestvovati
u aktivnom čitanju. Recimo,
mora otkrivati ko drži onaj
revolver. I hoće li pucati.
A, katedre za lijepu literaturu
izdale su piscima potvrdu
kojom se garantuje da je
cijeli svijet tekstualan. I,
konačno, sami su počeli
pisati. Naravno, u svijetu
informacija, dar je postao
nemoderan i sasvim anahron.
Moderna priča se vozi
podzemnom željeznicom, i
čita grčke mitove. Može im se.
Antej je odavno mrtav.
VEDRINA U MISLIMA
Za radost Esma Banda
Sretan sam ja čovjek.
Istina, samo sam čovjek,
pa, ipak, sretan. Ne može sve to
u pjesmu. Osjetim ja onu lakoću
u duši, onu vedrinu u mislima,
onu dragost u srcu. Osjetim ja
da je svijet stvoren kako valja.
Ne mogu se nadiviti. Lijepo će biti
od mene da imate ovo plavetnilo
u mislima. Da po vašoj pustinji
razvali pljusak od moje radosti.
Oprez, iza mene će ostati riječ.
Neka bude, makar, kao dinja
u pijesku. Neka bude kao rosa
na suhim usnama. A imam ja
čarobnog prijatelja. On, bez riječi,
kao lubenicu, meni žednome,
razreže nebo, i pruži mi rumenu
svježinu. Kažem vam, pogledajte,
svijet je čudesno djelo, a ja,
sretan sam čovjek!
TIŠINA KROZ SVJETOVE
Šutim te. Tišina kroz svjetove.
Nemoguće je ne misliti o Tebi.
Jer, gdje nema misli o Tebi, nema
misli, i ničega nema. Postoji sve
tamo, gdje Ti postojiš. U Tebi diše
sve, i sve se rascvjetava. Pokušaj,
da se riječima stvori svijet, pustinja,
kamen, voda, miris kruha, žene,
bilo čega, nije moguć. Pa, Ti si onaj
čija je riječ, i njeno ostvarenje. Bez
Tebe, riječ je prazna ljuštura. Kao
odbačena košuljica onih što koušuljice
odbacuju. A dok se ne odjene, i
ljudska košulja je puna praznine.
I čovjek, bez Tvoga dijela u sebi,
nije postojanje. Postoji tek ono što
Ti ispuniš suštinom. I, taj dio, bilo
koga, čovjek ne može stvoriti. Onaj
ko spozna, divit će se, i pokoriti.
U sebi osjećati dio vječnosti. I mir.
Mir preko svih svjetova. Tišina.
ZAGRLJENI SA ŽIVOTOM
Dok smo išli sa životom zagrljeni,
dok smo znali pjesme koje je sa nama
i život pjevao, a on jeste stara pijanica
i veseljak, dok smo osjećali na ramenu
snažnu ruku života, dok su naši životi
znali bez nas razgovarati mirno,
dok se i na mezarlucima sarajevskim
imalo s kim progovoriti, dok se sjećamo
godine u kojoj je život propjevao cijelu
jednu ljetinu smijeha, dok mi ispred
ovoga bježi rečenica kojoj čistim put
i sadim cvijeće pod njenim nogama,
i dok ni za koga nije bilo mjesta među
nama, znala si da se na tebe čistim
ružama od sreće, momački bacam,
tada, po našoj Bosni, nisu ležali ovoliki
mrtvaci, a mjesta gdje se susreću
najumniji ljudi, sa svetom knjigom
u ruci, bili su časni mezarluci. I tada.
valjalo je znati, da se i u pjevanju,
jedino u smrt možeš pouzdati.
TESPIH I REDENIK
Nije halalila krušna mrva,
ni miris brašna na tavanu. Nije oprostila
avlija, a ni kućni prag. I nije oprostila
stara kuća, ni njena drvena rebra.
I nije halalila šljiva kraj prozora, i
nije lice u prozoru.Nije halalila suza
koja je skliznula niz lice puno oprosta.
I nije halalila pjesma djevojačka presječena
rafalom.I nije halalio tespih kojeg je
presjekao redenik. I nije halalila šamija
koja je ostala na drvenoj ogradi. Sama.
Da maše pticama. I nije halalio plug
pod strehom, ni bijela pšenica. I nije
halalilo brašno u sanduku od nove
pšenice. I nije halalila posljednja dova
izgovorena pod drvenim stropom. Ta
dova još čuva kuću i čuje se iz duvara
kao riječ osnovna i stara.. Nije oprostila
zemlja na mezaru, a ni zemlja na njivi.
Nije halalio behar u voćnjaku koji
nam govori da svake godine rađa istinom.
Voda se sa zrakom doziva i kaže, tako biva,
to ne mogu halaliti usta, od smrti živa.
O PRIJATELJSTVU
Prijateljstvo je najviši stepen
ljubavi. Jer, u ljubavi, ma kojoj,
uvijek ima i neke, makar prikrivene,
vrste interesa. U ljubavi sa ženom
ima onaj fizički dio ljubavi. I to je
interes. Želja. Privlačnost. Ali, čisto
nije. Ljubav je vrlo pogodna za ta
vanjska uplitanja različitih potreba
i uslova. U prijateljstvu nema ničega
osim prijateljstva. Kristalno čista
ljubav na djelu. Prijatelj, bez mjerenja
opsnosti, gine za prijatelja. Čak i
danas. Sa ljubavlju to nije slučaj.
Dakle. prijateljstvo jeste kruna svih
ljepota u odnosu čovjeka i čovjeka.
DAROVI
Za tvoju pjesmu, imam jednu
vječnu misao. A za tvoju noć,
imam jednu vječnu zvijezdu.
Za tvoj život, imam puno sunaca
na tvojim nebesima. A ta grana,
od suhoga zlata, od moga je smijeha
za tebe ispletena. Svaku svoju tugu
ti meni donesi. Od nje ću ti isplesti
vijenac od poljubaca. A kad se namršti
tvoje čelo, ja vidim brda, preko kojih
mi ćemo pobjeći. I nikada nas neće
naći. Bit ćemo toliko stvarni, da nas
ljudi neće ni vidjeti.
TI SI UKRAS
Krojim ti haljine od svoje duše.
Cijelu dužinu od procvale livade,
U svakom oku po jedan oblak.
Noćno nebo u tvojoj kosi.
Svaki nakit tebe se stidi. Ti si
ukras svakom ukrasu. Život
ne krije da ti se raduje. Jedna
smrt je stidljivo pobjegla. Jer,
između tvojih ruku vesele se
duge. Sudbina kaže da je, već
sada sreća, samo te okom zagrliti.
S tobom će se lično sunce vjenčati,
a na svadbu će doći mjesečina.
Ti ćeš životu roditi kćer i sina.
SRETNA ŽENA I LJUBAV, I SMRT
Vidio sam sretnu ženu.Ne postoji U životu, ne imadoh nikog.
obična žena.Ova žena je bila najljepše Volio bih, da u smrti imam.
čudo života.Sretna žena. Život na djelu. I jednu molitvu imam o smrti.
S njom su pjevale krošnje jabuka, njoj se Molim, da me smrt ne ponižava.
veselila zemlja pod nogama, za njom su se Da ne budem ni malen, ni bijedan.
okretali plodni kukuruzni, a s njom se smiješili Da pređem granicu bez prtljaga.
kućni prozori. Bila je to sretna žena.Osjećala je A o ljubavi, ja ti ne znam govoriti.
svoju nadmoć.Osjećala je svoju sreću.Njene Jer, ljubavi, tamo gdje počinje
oči su mijenjale okolinu. Gledao sam kako ljubav, baš tu počinje tišina.
od nje bježe male i veće nevolje. Čuo sam I grehota je govoriti o ljubavi.
kako se život ponosi njome.Pokazuje nju Tišina ljubavi se ne ranjava
nebu.U jednom koraku ona pređe preko ni riječima o ljubavi. A zar
svih oblaka. Jednim pogledom zagrli ljubav nije smrt za sebe, a život
cijeli nebeski vidik. Zraku sunca nosi u kosi. za drugoga. I najljepše riječi
Ona je najveći ukras života.Razlog da se o ljubavi, upravo smrt čuva.
zagrli život jer je ona u njemu.A žene A najljepše riječi o smrti, one
ne mogu biti obične.One jedna drugoj žive, zna jedino ljubav.
rađaju i muškarce. I žena je, na ovoj zemlji, I, umjesto tačke, zar ima išta
prva kuća svakog čovjeka. življe od smrti. I, zar se rado
ne umire, u ljubavi.Onaj,
UTJEHA koga boli malo, može i da pjeva,
Život više ne živi ovdje. a, teški bolesnici ne govore.
Pečate smrti gledam po ljudskim
licima. Ali, ja još dišem, gledam,
i jednu utjehu, stežem na prsima.
Utjeha je to da tebe negdje ima.
I život se plavi u tvojim očima.
Život jest prošao. Zvjezdano nebo
je srušeno. Nesahranjene, pored
puta leže moje nade, i riječi mlade.
I crni bezdan krade osušene dane.
Ali, jedna utjeha još je živa za me.
Tebe negdje ima. I svijet se plavi
u tvojim očima. Otići ću ja, i sve će
moje otići nemilice. Ali, ti ćeš,
baš toga dana, svojim plavim očima
pogledati svijet, u živahno lice.
A sve je istina. Neko i životu
život oduzima. Ali, ja imam
veliku utjehu. Tebe negdje ima.
Posvećenik
Iz rukopisa " Posvećenik"
ZEMLJA BOSNA
(2017.)
Krvav snijeg. I krvavo lišće.
I krvave jesenske kiše. Plaču
gole grane. Plaču jasenovi. Gdje
odoše bosanski sinovi. Tuguju hrastovi.
Tuguju breze ljepojke. Gdje odoše
bosanske djevojke. A znali su to
i mudri Grci. Znao je Antej, sin
zemlje. Ona mu je davala snagu.
Lako se boriti sa Bosancem u Švedskoj.
Herakle je baš to učinio. Podigao je
Anteja u zrak. I lako ga zadavio. Nije
više primao snagu od majčice Geje.
Tako, hiljade Anteja svijetom
lutaju. Od Bosne više snagu ne
primaju. A čim se svoja bosa noga
sa gole Bosne podigne, svu snagu
čovjek izgubi. Herakle tada i po
zraku davi. Snijeg pada po Bosni.
Nigdje u snijegu traga bosih nogu
bosoga Bosanca. Nigdje one snage
koju zemlja daje. A nepobjediva je
bila bosanska ruka kad mu je pred
očima bila slika djetata, a iza leđa
grob njegovog oca. Tuguju šume.
I ptica se čudi. Šta ovo rade
bosanski ljudi.
ZAPALJENA MISAO
Po tvom bijelom licu pada
crna prašina mraka. Nemoj se
brisati. Taj mrak se briše iznutra.
Svijetlim mislima. Usred bijelog dana,
kad sve vidiš i kada sijaš, to znaš,
ne sijaš ti, to sija sunce. Zato, moraš
osvijetliti se iznutra. Mraka će
nestati. A kada tvoje biće počne
sijati, nijedan mrak te više, neće
moći uprljati. Ti, sada, vidiš
svjetlost koja putuje prema tebi.
Ali, usred mraka, sijaće tvoje lice.
I svijet će oko tebe imati novi smisao.
Jer, veoma moćno, sijaće se tvoja
zapaljena misao.
NA ČASU BOSANSKOG JEZIKA
Na času bosanskog jezika, godine 1993,
gine učiteljica Gunić Fatima i još troje
učenika. Sve se događa u Sarajevu. Istoga
datuma, u Mostaru, ruši se Stari most.
A datum je 9.11. 1993. godine. Most se
ruši 1995. godine. Nema tih riječi, tog
ritma i melodije, tog sazvučja i harmonije,
koji mogu reći više od jednoga časa
bosanskoga jezika. Znači, bosanski je
jedini jezik zbog koga su na časovima
ginula djeca i učiteljice. Ako smo mi ljudi
ravni drugim ljudima, pitajmo se, kako bi
to bilo u nekom drugom glavnom gradu,
na času maternjeg jezika da djeca i učitelji
dožive smrtonosnu kanonadu. Pa, ko to
može po času paljbu da sije. Mogu,
prijatelji, mogu naše komšije.
U LJUDE VIŠE NE INVESTIRAM
U ljude više ne investiram. Ni svoje
vrijeme, novac, ljubaznost i blagost,
ne investiram znanje, duhovitost,
duhovnost, i nikome više ne želim
biti utjeha. Od njih to isto očekujem.
Ako će šta uraditi, neka to urade
po službenoj dužnosti. Previše o
čovjeku znam da bi me razočarao.
Dakle, imam sasvim lijep odnos sa
čovjekom. Ali, u čovjeka više ne
ulažem. Ni u staro, ni u mlado, ni
u žensko, ni u muško, ne u siromašno,
i ne u imućno. Ne investiram više
svoju umjetnost. Niti jednu rečenicu,
jedan stih, ne investiram ni sintagmu.
Pokazujem im se u svom najgorem
izdanju. A diplomatiju u odnosima
usavršio sam do savršenstva. I, šta je
rezultat moje akcije. Sada imam više
družbenika nego prije. Naravno, ni
jednome ništa ne vjerujem. I niko ne
vjeruje meni. Ali, sada smo, svi,
nečega teškog oslobođeni.
OPROSTI, ZEMLJO!
Oprosti, zemljo, što sam nemoćan
da ovu gamad po tebi rastjeram.
Divlji ljudi iz divljih šuma
napunili su gradove. I divlja zvijer
izišla je iz čovjeka. Ovdje više
niko ne pjeva. Ovdje se sa strahom
rađaju djeca. Ovdje se sa strahom
žvače svaki zalogaj. Ko jeste, ako
mi ti nisi domovina. I zašto si,
nesretna zemlja nesretnih ljudi.
Pa, ovdje se i groblja na leđima
prenose. Oprosti, zemljo, što
sam nemoćan. Ovdje se više ne
drhti od ljubavi. Reci, da li je ovo
istina. Ja tebi sebe najboljeg dadoh.
A u tebi nikad, nikada doma ne
imadoh. Sve je u tebi gorko i
otrovano, i ničega se više ne laćam,
a samo Bog zna, da ovu pjesmu,
dušom plaćam. Jesam nesrećan, krvavo
nesrećan. Oprosti zemljo, što sam
tvoj i nemoćan.
DOBRO JE BITI ŽIV
Dobro je biti živ. Možeš da
misliš čarobne misli. Možeš misliti
da si kralj. Onda to kraljevstvo
spiskati na žene. Ili na putovanja
zvjezdana. Prelijepo je biti živ.
Možeš se nesretno zaljubiti.
Tako da postaneš slavan od svoje
ljubavi. Možeš i sretno zavoljeti.
Pa živjeti sretno kako niko tvoj
živio nije. Možeš napraviti jedan
most. Preko strašne provalije.
Da te ljudi pominju i da ti familiju
spominju. Gdje ova budala napravi
most. Čudesno je biti živ. Možeš se
sad spremiti i popeti se na vrh neke
planine. Onda da se pitaš šta ćeš
ti na vrhu neke planine. Rekoh,
predivno je biti živ. Možeš praviti
lijepe misli i ostavljati ih ljudima
na prozoru. Ko ljudima ostavi jednu
lijepu misao ima razloga da živi
dugo i sretno. Velika je to, čudesna
stvar, biti živ.
IMA JEDNA ŽENA
Ima zlobnih ljudi. I ima
pakosnih žena. Ima prljavih
duša. Ima prljavih obraza. Ima
podlih žena. Ima zluradih ljudi.
Ima odvratnih ljudi. Ima nečasnih
žena. Ima otrovnih ljudi. Ima
otrovnih žena. Istina, sve to ima.
Ali, sve to podnosi onaj koji zna
da jedan plemenit ima, i
jedna čarobna ima.
NAŠE TANKE KNJIGE
Sretno ono doba kad su naše
knjige pjesama imale jedva
četrdeset stranica. Bili smo mladi,
lijepi, nadareni i voljeni. Mislili smo
da je svijet naš. I u svemu tome
da i mi nešto značimo. I, knjige su
postajale sve deblje. A mi, polako,
gubili kosu, gubili zube, gubili vid,
povijali se prema zemlji, i, postajali
sve niži. I, značili nismo, nikome,
baš ništa. Samo su se knjige debljale.
Čitali smo često svoju zdravstvenu
knjižicu. A pjesme su nam otežale
od mudrosti i pameti. Samo, više
nijedna nije mogla da leti. Na
književnim večerima u Sarajevu
sve je pucalo od mladosti i ljubavi.
Sada, u prvim redovima sjede neke
bakice i starci, teško govore i
teško dišu i moguće je da se neko
od njih od svojih riječi zadavi.
Istina je suha i gorka. Oni su statisti
vrlo lijepe bajke. A sretno je ono
doba kada su knjige naše
bile vrlo tanke.
KOŠULJE OD PLAVOG NEBA POSVETA
Otac je već ležao u šljiviku, Dušo, jezik jeste svet. I knjiga,
blizu stare džamije. Ta džamija sveta je. Ali, ja ne posvećujem.
bila je puna dova. U novoj, riječi Ništa ja ne činim svetim. Ali, mogu
još nisu ušle u zidove. Imali smo ti pokazati, kako stara topola
zemlju pod nogama. I cijele šume. baca sa sebe žuto lišće. Po nekom
Imali smo veliku rijeku u očima. čudnom ritmu umiranja. I, čim vidim
Kruh smo kidali rukama. Mnogo kako list umire, sjetim se jednog
smo voljeli. Toliko smo voljeli starog pisca. I sjetim se, kroz
da su nas stalno čuvali. Imali smo drugog pisca, možda su oni sveti,
nebo nad glavom. Čitavo nebo, da je ljudski glas velika svetinja.
plavo i novo. Mogli smo od neba Od bodljikave žice, do milovanja,
sebi krojiti košulje. I svi smo bježali svega u njemu ima. Koliko si puta
od kuće. Polako, svi smo se bila milovana riječima. Pa ne znaš,
razbježali. I nikada se više nismo ima li slađeg milovanja. A tek,
vratili. Sad tamo živi vekovna koliko si puta bila, riječima parana
srpska zemlja. Pitam se, hoće li i rezana. A ne vidi se, gdje jezik
uspjeti pokrstiti baš svaku vrbu. krije svoje noževe. I ne vidi se gdje
I, još, nešto me brine. Kako će sve krije svoje usne i poljupce. A jesu
golubove odvići od bosanskog svete i meke usne jezika. Jesu topli
jezika. A poznato je, da svi i slatki zagrljaji jezika. I, od sada,
šimširi pjevaju sevdalinke. kad neku riječ u pjesmi posvetim,
odmah ću tebe, i lišća, da se sjetim.
BOŽE, ČUVAJ MI JE!
Bože, čuvaj mi je. Čuvaj mi je
zbog one pjesme o životu koja se
bez nje ne čuje. Čuvaj mi je zbog
sunčanih puteva koji prolaze kroz
gluhu noć. Zbog vedrine bića, zbog
svitanja koje se sa njom događa.
Čuvaj mi je zbog njene djece, i
kućnih vrata koja nam ona otvara.
Čuvaj nam je, veliki Bože, jer,
ona nam omogućava da se nebom
pokrivamo, i da svoje duboke noći
svjetlošću naselimo. Zbog običnog
smijeha, zbog toplog kruha, zbog
nade da je sa nama i veliki Tvorac,
i dok nas dunjaluk svojim bojama
mami, čuvaj mi, jer, s njom,
nismo ni tužni ni sami. S njom smo,
i s Tobom, u svim svjetovima, jer,
u nje, o tebi, velika misao ima.
Koliba na Igmanu
Iz rukopisa „Koliba na Igmanu“
IZA SVIH VREMENA
Dušo, čovjekova, ti znaš,
a čovjek ne zna. Iza svih vremena,
iza svih noći, iza svih dana,
stajat će Srebrenica, kao, u svemiru
rana. U sve svjetove, u sva sunca,
u sve zore i molitve, uklesana i
upisana. Povrijedili su zemlju,
narugali se nebu, ubijali samo zbog
Boga. Ti ljudi su bili u islamu, koga
su smatrali svojom slavom, i, to,
platili su glavom. Zato, u ime svih
zemalja, u ime svih nebesa,
zločinačku dušu, veliki strah će
od Boga da potresa. Kroz sva
vremena, u nebeske molitve,
Srebrenica je unesena.
LJETO U SREBRENICI
Niko, osim Tebe, ovo ne razumije.
Ovo, ljeto u Srebrenici. A mogli su
da se žene. Da idu u svatove. Oni su,
dok Ti gledaš, ubijali ljude. Znali su
da se pravda nikada neće dogoditi.
Ovim ljudima, ostao si jedino Ti.
Kao vrhovna utjeha. Kao misao i
konačni smisao. Ovo se ne može
misliti u ljudskim kategorijama.
A i Ti si ovdje čovjeka prepustio
čovjeku. Zašto, samo ti znaš. U čemu
je svrha to, da naučiš umirati prije
nego živjeti. Ovi ljudi počinju živjeti
od smrti. I, ovo što vidim, da li je to
pjesma života, ili pjesma smrti.
Kad će se u Srebrenici ovoliko ljudi
roditi. Pa, ostarjeti u Srebrenici.
I, negdje, pod nekom voćkom,
lako umrijeti. Ne, ma šta govorili.
ovo nije za pamet čovjeka.Negdje,
na ivici strašnih nebesa,
rodilo je ljeto u Srebrenici. I, što se
čovjeka tiče; ovdje se razum gubi,
a razum ne stiče.
ČOVJEK JE TUGA
Bože, zašto je tvoj čovjek
toliko tužan. Zašto se raspada
pod teretom tuge. Gledaj ga. Ponekad,
pogledaj ga. Tuga je to i gledati.
Trese se kao grana. Pada po teretom
nevolja i rana. Ne vidi se tome
nikakva dobra svrha. Jer, i tuga
mora imati malo sreće. A sreća,
malo gorke tuge. Toliko da okus
popravi. A ovaj tvoj čovjek, svaki
dašak sreće, životom plaća.
Zar ne vidiš kolone očajnika.
A očajnici su blizu nevjerovanja.
Jer, i za vjeru, treba malo mira.
Treba vjerovati i u vjeru.
Čini se, stalno je odjeven
u mrtvačke haljine. Ovaj tvoj gorki
čovjek koji dođe noseći
kosmos na leđima. Mi ne znamo
ni u čemu tvoju mjeru. Daj mu, bar,
da ima vjere u vjeru.
ONO HRABRO DIJETE
Gdje je sada ono hrabro dijete.
Da mi pomogne.
U djetinjstvu sam bježao od kuće.
I strašni otac je šutio. Mogao me
ubiti. Istući, više nije mogao.
To što sam činio nije se moglo
kazniti. Ono hrabro dijete.
Sad, gledam, na koju stranu se
odavde bježi. Da mi hoće pomoći
ono hrabro dijete. Bježat ćemo
od kuće. Bježat ćemo iz Bosne.
Bježat ćemo sa ove zemlje.
Bježat ćemo daleko od ove galaksije.
I, sve ćemo se obzirati, da vidimo,
da li nas nešto od ovoga prati.
Kad pobjegnemo, negdje,
daleko, onda ćemo se na miru,
kao pravo dijete razigrati.
JEDNA VRATA NA IGMANU
Život bježi. Sve bježi.
Prijatelji umiru. Na razne načine.
Ali, umiru. Nema ih. Veliki Bog
mi šalje bolje ljude. Dolaze iz
velikih daljina. Sačuvani ljudi.
A kada baš ničega nema. Kad život
truhne i zaudara. Kad se riječi
ucrvaju, i nema se prema čemu
pružiti ruka, meni se javi moj
Katmandu. To su jedna vrata
na Igmanu. Drvena vrata okovana
povjerenjem. Svi moji putevi, tada,
vode ka tim vratima. Jakim i grubim
vratima. Nikome se ona ne otvaraju.
Samo onome ko zna lozinku. A
lozinka se ne izgovara ustima.
Vrata taj poziv čitaju na srcu.
I, nepogrešivo znaju kome se
mogu otvoriti. A veliko je to,
na ovom razvaljenom svijetu,
imati svoja vrata. Kad se otvaraju,
glasaju se, kao da se nebo otvara.
JOŠ SE VRAĆAM
Nigdje ne putujem.
Niko me nije vidio da igdje putujem.
Zato, stalno se vraćam.
Vraćam se iz mnogih gradova i
svjetova. Ako vidite kakav trag preko
neba, nešto kao ugaženo plavetnilo,
to se ja vraćam. Znam ja u istom danu
da odem na mnoge strane. Poslije se
moram vraćati. A nisu ni nebesa
ravna i ugažena. Valja i po njima
probijati puteve. Ali, uvijek je
radosno vraćati se kući. A ja, tek
kada se vratim, znam gdje sam bio.
U ovim mojim putovanjima ima
velikih čuda. Jedno od njih je ovo:
Nikada čovjek nigdje ne odlazi
istim putem. I nikada se niotkud
istim putem ne vraća.
I tako, uporno, sve do smrti,
čovjek se sebi vraća. Kada se
sav vrati, odlazi.
ZAGRLJAJ OČIMA
Misliš, znaš, šta sve može
tvoj pogled. Pitaj se. jesi li se
ikada grlio očima. Da, samo očima.
Ona stoji pred tobom i drži se za tebe
svojim pogledom. Toliko je to jako
da ona ne može pasti. Tolika je moć u
tom pogledu koji grli i drži, i sebi
privija onu koju voli. Nismo žurili.
Milovao sam je. I ona je mene milovala.
Jeste, sve očima. Tijela su naša
više puta se stresla. Doživljavala su
fizičke promjene. Istina je, ta žena mi je,
kasnije, postala saputnicom. I, stalno je
nešto čudno tvrdila: da je baš tada,
u tom grljenju očima, ona i zanijela.
Zdravo, i prelijepo dijete.
TO JE SAMO MOJE
Ja drugog vremena nemam.
Ni drugog neba nemam.
Nemam ni drugog Boga.
Sve moje je sa mnom. Prati me.
Moje oči su samo moje oči.
Cijeli svijet nema takvih očiju.
I moja misao je samo moja misao.
To se ne može dijeliti i umnožavati.
Moja duša je samo moja duša.
Nema takve duše pod svim nebesima.
Takvo nešto samo kod mene ima.
Mogu da ti dam nešto od sebe.
Ovo nešto što se može davati.
Znam da me ne možeš spoznati.
Znam da me ne znaš misliti.
Ostavit ću ti od sebe riječ.
Možda ćeš je znati čuvati.
ODAKLE JE ČOVJEK DOĆI ĆU TI, ŽIV ILI MRTAV!
Ne znam odakle sam. Velik je Dobra dušo, doći ću ti,
beskraj. Ali, ovaj glog zna ko sam živ, ili mrtav, doći ću ti.
ja. Posadio sam na planini sedam Ako stignem živ, podijeli sa mnom,
vrba. Jer, vrba je drvo života. Ne, onaj smiraj dana iznad rijeke.
niko od ljudi mene ne poznaje. Ali, Podijeli sa mnom ono veliko jutro
ova divlja trešnja zna ko sam ja. svakog živog čovjeka.
Zna i zemlja, trave, jedan hrast, jabuka, I budi strpljiva dok nam pišem
i neke ptice znaju. Ne znam da li su onu veliku pjesmu o živom čovjeku.
živi oni psi. Oni bi se sjetili. Sve što Ako ti dođem mrtav,
piše u dokumentima, netačno je. sahrani me tamo pored rijeke.
Ja sam samo odavde. Zemlja zna Moji vole ležati pored rijeke
kad sam je prevrtao. A ona mi se i slušati huk vode u vrijeme velike
mudro smijala. I tiho govorila: poplave. I nikad nemoj plakati.
sve što sam ja, to će se izravnati. Kad pomisliš na mene, nasmij se,
A odakle je čovjek, to čovjek ne zna. nasmij se cijelim tijelom,
On ne dolazi da ostane. I, stalno i šapući nam onu pjesmu u kojoj sam
gleda u svoju daljinu. Jer, čovjek tebe vjenčavao sa vječnošću.
jeste iz neke daljine. Čovjek napušta
(24.6.2018.)
sve kad njegovo vrijeme mine.
NE OSTAVLJAJ ME
ROMAN O VJEČNOSTI
Ne ostavljaj me mojim mislima.
Može li se od ovih komada
Raskomadat će me moje misli.
sklonih truljenju, i nestajanju,
Strašne su, hladne i bešćutne.
može li se od ove krvi i prašine,
Ne ostavljaj me mojem srcu.
od ovog zraka i mraka, praviti,
Ostavit će me na pučini bez vode.
na radost čovjeka, kakva bilo
Tužno je, teško, umorno.
vječnost. Ili bi više skromnosti
Ne ostavljaj me ni mojoj duši.
priličilo čovjeku. Kud se to on, tako
Ispitivat će koliko mogu bola podnijeti.
krhak i loman, tako nepouzdan
Duša koja samo nebu vjeruje.
i vjeroloman, uputio po zabranjenim
Beskrajna, vidovita, žalovita duša.
stazama. Vratite ga odmah na
Ne ostavljaj me ni samoj sebi.
njegove pašnjake. Pa, nije njegovo
Izgubit ću se u tvojim igrama.
da piše o vječnosti. Jer, ni ono
Drskim, ženskim, bešćutnim.
što vidi i čuje, ne može zapisati.
Bježi život iz njegovih misli.
Curi slatka suština. Njemu ostaje
mrak i strašna tmina. Ni kamen
to ne može. A gdje bi čovjek.
Ni voda ne smije o tome. Jer, zna
drugačije vrijeme. Ali, čovjek,
neće imati mira, dok taj roman
ne napiše, na krilima leptira.
Pjesme s lijepim očima
Iz "Pjesama sa lijepim očima"

NE BEZ NAS!
Ne znam kako ti,
ali, ja znam,
ima jedna lađa
koja bez mene neće isploviti.
Zaista, ne znam kako ti,
ali, ja mislim,
ima jedna kuća
koja se bez nas neće ugrijati.
Kažem, ne znam kako ti,
ali, dobro znam,
ima jedno lice
koje se bez mene neće nasmijati.
Volio bih znati kako ti.
Jer, vedro vidim,
mnoge se lijepe stvari,
bez nas, neće dogoditi.

Zimzeleni jezik
Iz "Zimzelenog jezika"

MOGLO JE I BEZ MENE

Ovaj kamen stajao bi
baš ovdje gdje sada stoji.
Ova jabuka smijala bi se
sočnim jesenjim smijehom.
Majčina dušica pod mojom rukom
rasla bi pod nečijim mladim dlanom.
Ova rijeka tekla bi
moćno i mirno,
svojom vodenom voljom,
ovako, sudbinski, širokim tokom.
Groblje bi polako silazilo na rijeku,
a neki grobovi bježali bi
uz golo brdo.
Sve čega se okom i dušom dotaknem
bilo bi baš ovako, nimalo drugačije.
Znači, moglo je i bez mene.
Sve je moglo bez mene.
Jedino, neke pjesme, možda,
ne bi bile rečene.
Bosna
BITI PJESNIK U BOSNI
Biti pjesnik u Bosni.
Gospode, tužno! Pretužno.
A biti još i musliman. Hodati
uspravno kao munara, sa dušom
na vječnoj sedždi. Pjesnik, među
europskim fašistima. A nemati
ni stabla, ni korijena. Nemati, ni
grane, ni lista. Ni roda ni poroda.
Gospode, tužno! Pretužno.
Odmakli su nas od Save. Odmakli
od Drine. Nema nas na Dinari.
Nema na Neretvi. Sada, posavska
šljiva i jabuka, uče se rađati u
srednjoj Bosni. Gorki su to
plodovi. Drugačije ovdje miriše
miloduh. I neba je sve manje.
Iščupali su nam nebo iz očiju.
Vojničke cokule gaze po dječici.
Gospode, biti pjesnik u Bosni.
IME BOLESTI JE BOSNA
Još pišemo mi, stari, i bolesni
pisci. Mi, koji znamo, o čemu se
radi. Inače, svi čekaju da izumremo.
Mi smo nepoželjni svjedoci. Jer,
mi svjedočimo i za sedam ofanziva.
I, da cijela Bosna na kostima
počiva. Mi svjedočimo za posljednji
krstaški napad u Bosni. I danas nam
zlikovci prkose. A ja priznajem, jesam
bolestan čovjek. Od teške bolesti.
Moja bolest se zove Bosna. Bosna će,
nekada, s nekim, dočekati veliku
zoru. Do tada, mi svjedoci, nestat
ćemo na umoru. I niko neće znati,
šta su nekada značile ove riječi:
„Nikad nas više zateći neće
gole, bose i same. Nikada više
niknuti neće koljačko sjeme iz
tame“. Šta je ovo, ni danas, mnogi
već ne znaju. A nas, koji znamo
o čemu se radi, neće uskoro biti
da posvjedočimo. Znači, Bosna je
bolest neizlječiva. Umiru pisci i
svjedoci da je i ona bila živa.
PADA SNIJEG NA BOSNU
Pada snijeg na Bosnu. Na uzbunjenu
nemirnu Bosnu. A Bosna je
nedomišljena. Ne znam je li iko ovdje
posijao pšenicu. Jer, pada lijep snijeg
po svemu bosanskome. Pada na bosanske
mezarove, na groblja i krstove. Pada
lijep snijeg i sve kupa u svojoj bjelini.
Lijep snijeg. Bijel. Da u njemu srca opereš.
Da u njemu riječi opereš. Sve što je
Božije oprat će se. Sve što je čovjekovo
neće se oprati. A pada snijeg na puteve
i krovove. Događa se viši poredak stvari.
Nakitili se po stablima bijeli snježni
behari. Ne zna se šta rade ljudi. Kuću
nisu završili. Mostove nisu premostili.
A pada snijeg po nedomišljenoj Bosni.
Sva je u bijeloj vjenčanici. Lijepu
Bosnu prose sa svih strana. Na vjenčanici
slike krstova i nišana.
GOVORIM TI IZ BOSNE
Imaj na umu da ti govorim
iz Bosne. A to nešto znači.
Možda je to i ono najvažnije,
što ti govorim, iz Bosne. Ovdje
sam proveo najveći dio života,
Nemoj to zaboraviti. To mene
uslovljava i određuje. Svi pisci
Bosne nisu napisali veliku
ljubavnu pjesmu. Njihove ljubavi
liče na previjanje rana. A, istina,
bez nevolje, nema ni Mejrime.
Bez smrti, nema Hasanaginice.
Sad, u kakvo lišće stihova tebe
da ozelenim. Jer, tvoje nevolje,
ne želim da slavim. A, bez
velikog života, nema velike
pjesme. Zato, odričem se velike
balade. I, prosto, ovu ću ružu
okititi tvojim darovima. Na ovaj
kamen, ostavit ću tvoje prstenje.
Iz daljine, gledat ću, hoće li ga
gavran odnijeti u svoje gnijezdo.
Sad se ruža ženski njiše. A kad ti
dotakneš nakit, zlato će da prodiše.
I ne zaboravi, govorim ti iz Bosne.
USTA PUNA BOSNE BOSANSKI SAN
Njima su usta sada puna Bosne. Spavaš između aveti i sjena.
Ali, zemlja je čista. I ja ću se Probudiš se, pod tobom Bosne nema.
očistiti. Svima ću njima ja, usta, Tužna Bosno, teška li si!
Bosnom napuniti. Ovom Bosnom Plavo nebo, visoko si. Između vas,
punom kamena, truleži, ugljena. treba bosansku glavu pronijeti.
Jednom, oni će biti siti Bosne. A A daleko to domašuje i seže. Jer,
Bosna će biti od njih mirna. Samo, iz tvoje zemlje Bosno, sad i mrtvi
ako ostanu ovdje, da u Bosnu legnu. bježe. A do sada su bar mrtvi
Njihova gladna usta kojom su htjeli u Bosnu bježali. I težak bosanski
i svoju majku da iskidaju,svoju Bosnu san, oni su sanjali. I tako, spavaš,
da sažvaču, napunit ću ako htjednem između aveti i sjena. Probudiš se,
i zlatom i olovom. I, to neću raditi pod tobom Bosne nema.
sa bolom. Radit ću to mirno. Tako
radi zemlja. Njen vijek nije ljudski VRELO BOSNE
vijek. Ali, i nebo je ovo rijetko Bistra vodo,
vidjelo, ovo što se sada namnožilo. ti ne govoriš
Tišina će pobijediti buku, mir će riječima suhim.
pobijediti zlo, a, ispast će i posljednja Jer, gledaj čuda:
praška Bosne iz njihovih prljavih zemlja Bosna
ruku. Držat ću ih u sebi sve dok ima rijeku Bosnu,
ne čuješ onu posljednju nebesku, a pod Igmanom
davno određenu huku. A nas će Bosna svoje Vrelo.
nebo držati za ruku. Ljekovita vodo,
izvireš iz mog tijela.
TI SI MOJA DOMOVINA Tečeš ih mog duha.
Ti si moja domovina. I, jednom,
Moj zavičaj, i moje rodno mjesto. kad ne budem ovo,
Ti si moje djetinjstvo. I mladost nego ptica, vrba, trava,
moja rana. Ti si moj smijeh znaću da postojiš ti,
u crnoj tvrdoj noći. A ovaj put i zemlja Bosna.
ispred mene on tebi ide. A ova A tamo gdje postaješ
misao koja me vodi, tebi me vodi. moja rodna Sava,
I ova nada koja se zeleni oko mene, zamirisaću sav živ
tebi se nada. Jer, ja često nekud u cvijetu života
odlazim, ali, nikada od tebe. koji izvire
Ti si moja država i moja zastava. iz tvoga behara.
I, sve tvoje vojske, mene brane.
I svi tvoji vrtovi, mene hrane. Zato, rijeko Bosno,
Ti si glavna junakinja svih mojih radost svoju
priča. Istina je, ti granica nemaš. moram reći, tečno –
Ovu rumenu jabuku ubrao sam skameniće se svako zlo
tamo gdje nikad jabuka ne bi. nad zemljom ovom,
Zato, na uzdarje, nosim je tebi. a ti ćeš teći – vječno!
A ti jesi moja domovina.
STARU BOSNU PREŽALITI NEĆU! DRAMA
Za Šimu Ešića, sačovjeka Šekspire, upomoć! Drama!
Kako se rješava ovaj konflikt.
I umrijet ću, prežaliti neću !
Ovdje su se i dva drveta zavadila.
Ovo bi se mogla zvati nijema pjesma.
I dva oka gledaju u suprotne strane.
Ne teku ovdje riječi kao stara
Ovakav zaplet pozorište nije
bosanska česma. Grlo se steže,
vidjelo. Ovo je Bosna na početku
srce treperi, oči za nečim lutaju,
21. vijeka. Dvije golubice više ne
gdje su oni ljudi, one zore i proljeća,
govore. Tuku se i vrapci. Provjereno.
gdje je zemlja od ljudi i drveća. .
Ako ne znaš ti, pozovi Sofokla.
Ovu pjesmu, nikad, napisati neću,
Jer, eno, i grobovi jedan drugom
jer, pod sobom, govoreći,
okreću leđa. Počeće nam se u vodi
još veću tugu iskopat ću.
razilaziti elementi. Ostaćemo bez
Ali, znam, staru Bosnu prežaliti neću.
vode. Zraka već nemamo. Gušimo
Gdje je miris stvarnoga života,
se već godinama. Ako vas dvojica
gdje je mladost, nasmijana starost,
ništa ne možete, pozovite Čehova,
gdje rudari, a gdje neimari,
Molijera, Lope de Vegu. Ovo svijet
da ne stvaram tugu nam još veću,
nije vidio. Drama u bezbroj činova.
staru Bosnu prežaliti neću !
Neće ptica sa pticom, neće vuk sa
Skroji pjesmu po svojoj pameti,
vukom, neće lipa sa lipom. Čudo u
ne drži se ovih mojih riječi,
Bosni. Ljudi su već izgubili neke
čut ćeš tugu, još crnju i veću,
ljudske osobine. Nemaju prirodne
staru Bosnu prežaliti neću
reakcije. Zovite Herodota da ovo
zabilježi. Ovo bi se moglo
proučavati na svim Oksfordima.
Onog čovjeka koji je ovdje živio,
više ne ima.

VJEČNA VATRA VJEČNA VATRA

Bilo je to 1977. godine.
U Sarajevu, u centru grada,
Lijep, mlad, ponosan,
ima vječna vatra. Uz spomenik
išao sam u zgradu „Svjetlosti“
žrtvama fašizma onog i onog rata.
po primjerke svoje prve knjige pjesama.
Gori neka hemija žućkastim
Bio je to moj „Svakodnevni Prometej“.
plamenom, drhti na vjetru, bori
Na sarajevskoj ulici koju volim,
se vječna vatra. Poslije ovog rata,
blizu „vječne vatre“,
uz vatru, sjedi nana, podvila dimije
nešto me moćno zaustavi.
pod sebe, a šamijom briše suze.
Odasvud je dolazio jasan i čist glas,
Ne prosi, ne gleda u ljude, gleda
koji mi više puta ponovi istu rečenicu.
u vječnu vatru. Prilazi joj naš
Stojim. Zbunjen. Ko to govori!
čovjek, iz onih Skandinavija, pa je
Ne vidjeh nikog kome pripada
duševno pita zašto plače. Nana
ta rečenica.
nastavlja plakati. Šuti. Pogleda
A jasno mi je govoreno:
onog čovjeka kao nepoznato
„Samo je Bog velik!
čudo na zemlji, pa ga upita:
Ta, vječna vatra,
a što ti ne plačeš, sine?
i danas gori!
ŠTA IMA U SARAJEVU
U Sarajevu ima život. Dobar,
i sretan život. Ima i smrt. Dobra,
i pouzdana smrt. Ko u Sarajevu umre,
taj još dugo hoda među živima.
U Sarajevu ima ljubav. Teče niz brda
prema Miljacki. Dobra sarajevska ljubav.
Pa, ima mržnja. Mnogo jaka naša domaća
mržnja. Ne smeta joj hladnoća, duge zime
u Sarajevu, a ne smeta joj ni gromovito
sarajevsko ljeto. Može da pokisne, može
da se smrzne, uvijek dobra, upotrebljiva
mržnja. U Sarajevu ima čuda.
Prevaranti, lažovi i banditi, ali pravi,
sarajevski, jedno su od čuda Sarajeva.
Jer, Sarajevo je rijedak grad koji voli
svoje probisvijete, jer, oni određuju
šta je šta, i ko je ko, u lijepome gradu
Sarajevu. Stoljećima traju neki mitovi
o sarajevskim banditima. I teško se
izboriti za mjesto u prvom buketu
sarajevskih bandita. Ima ih mnogo.
I kriteriji su strogi. Posljednji rat je
stvorio i novu vrstu ljudi. Besmrtan
grad, I ne pjevaj noću kroz Sarajevo
Sarajevo ima čaršiju. A malo je čaršija
koje imaju takvu čaršiju. .
VJEČNO SARAJEVO
Sarajevo mi je lijepo pristajalo
kao dobro skrojena košulja.
Gledao sam kako Sarajevo
trči za svojom djecom. I, s njima,
penje se po brdima. Moja djevojka
je uvijek imala lijepo uređenu kosu.
Znala je, to je najljepša krošnja
Sarajeva. Ima gradova i ljepših
i većih. Ali, nema voljenijih.
To je grad koji se popne na svoja
brda i gleda daleko. Sa sobom
povede i svoje starce. I, priča im
mlade priče o ljubavi. Sarajevo je
grad, doslovno, okupan krvlju. Ali,
niz njegove krovove sliva se
božanska ljubav. To je grad sit.
I napit. I putniku, pruža peškir,
ibrik vode, i, koliko vas ima, sviju,
zove za siniju. Često, iz njedara,
krene mu sevdalinka. Jer, niko,
nigdje, tako nije pjev'o, kao što
pjeva vječno Sarajevo.
SUSRET U SARAJEVU
Mediha Selimović je rekla:
Sretna sam što smo se vidjeli
u ovom životu. A oko nas,
život se mogao dotaknuti.
Dvije teške sudbine. Oboje
književnici. I život se umirio.
Uplašio se da ćemo ga zapisati.
Nebo je reklo da smo bezbjedni.
Samo, strašne bitke, dogodit će
se u nama. I, oboje smo poraženi,
po bojištu, kupili mrtve i ranjene.
Mediha je previjala moje ranjenike,
a ja njene. A bili smo prema njima
blagi i nježni. Svaku riječ smo
kupali u djetinjstvu. I, među nama,
počelo se smijati jedno drvo.
Od radosti što nas vidi zajedno
u ovom životu. Dugo nije vidjelo
ljudsku čistotu. Onda je Mediha
rekla: sretna sam što smo se
vidjeli u ovom životu.
2.8.2017.
OSTACI BOSNE
Živim, u ostacima Bosne.
Jer, pola Bosne, a to je onaj
pravoslavni dio zemlje, Srbi su
predali Srbiji. A nekad, u vremena
davna, svu smo te voljeli,
o majko, pravoslavna. Tako je
govorio Nazor. Sad, ja govorim
svoju istinu. Četvrtinu Bosne,
a to je onaj njen katolički dio,
Hrvati su predali Hrvatskoj.
Sarađuju kao da ih je jedna mati
rodila. I, ima još jedna četvrtina
Bosne, nju kao smatraju islamskom.
Poslije velikog klanja, krvi i bježanja,
tu ja čekam svoj zemaljski kraj.
To vam je sva istina. Nema priče,
nema zaključaka. Bosansko nebo
paraju tornjevi i minareti.
Dalje, treba pitati London
šta on misli. A Pariz ne zanimaju
naši životi, ali ih jako osvježe
naše smrti.
SLUTI NA PROLJEEĆE
Jake su hladnoće u Bosni.
Sluti na proljeće. Ono Andrićevo
„bosansko proleće“. Behar će
otresti snijeg sa grana. Behar će
doći preko šuma, krovova i rana.
Već se djevojački rumeni grana
jorgovana. A bezdomni ljudi nose
bezdomne misli o domu i sreći.
Ima ovdje jedna velika sreća
od Boga. Svaki čovjek ima
najljepšu pamet na svijetu. I,
sretan je, u svojoj pameti. Čak i
onda kad mu je ostala samo blijeda
misao o kućnom pragu. I ljudska
lica slute na proljeće. Gladno
godišnje doba. Bića se sele
u nerealne slike. I ono, šta taj
čovjek može zamisliti, to se ne
može smrznuti. Iza snijega će se,
negdje, i kosti ukazati. Jer, sluti na
proljeće. I, san o kućnom pragu,
umrijet mu neće. Sluti na staro,
dobro, bosansko proljeće.
DJEVOJČICA IZ SARAJEVA
Ovo je pjesma za odrasle.
Nije za djecu.
Jer, odrasle moramo
svaki dan, dok su živi,
učiti miru.
I, evo šta ima reći
ova sijeda pjesma.
Bilo je to u Sarajevu
1993. godine.
Jednoj djevojčici, u bešici,
granata je otkinula nogu.
Ostala je živa.
Prvo je stala
na svoju jedinu nogu,
a onda njome prohodala.
Djevojčica nikad
nije potrčala:
ni za loptom, ni za leptirom ...
Jeste za jednom pticom –
poletjela!
I, dok su živi,
odrasle moramo učiti miru.
Ako operemo zlo
sa njihovih lica,
svijetom će letjeti manje
jednonogih djevojčica.
ŠTA IMA U SARAJEVU / DRUGA/
Sarajevo nema more.
Nema rijeku. Ni bistrog potoka.
Nema ni mnogo sunčanih dana.
Ali, Sarajevo ima Abdulaha Sidrana.
Sarajevo je bilo u ratu.
U Sarajevu je noćevala smrt. Zato,
jest puno tuge, šutnje i rana. Ali,
Sarajevo ima velikog Abdulaha Sidrana.
Sarajevo vjeruje u Boga.
Vidjet ćeš puno munara i tornjeva.
U srcu Sarajeva knjiga je sabrana.
A Sarajevo ima mudrog Abdulaha Sidrana.
Sarajevo su gazile vojske.
Iz pepela ga nosile djevojke.
Svaka smrt u Sarajevu je prerana.
Jer, Sarajevo ima Abdulaha Sidrana.
PRIJETE MI RATOM
Prijete mi ratom. To je činjenica.
Prijete već decenijama. Na meti je
ova šaka muslimana u Bosni.
A Bosna je naša domovina. Već smo
za Bosnu napunili zemlju. Govorim ti,
znam, uzalud govorim, prijete mi
ratom. A vi se smijete. Vi se radujete
ljetu. Vi imate slobodu kretanja po
cijeloj Europi. Nad vama se neće
mrtvački sanduk da sklopi. Jer, nama
prijete. Prijete već decenijama. Prijete
smrću. Ne prijete nam životom.
Prijete nam pomorom i istrebljenjem.
Ne znam živjeti tako da mi se stalno
prijeti ratom. Zbunjen sam. Jer, mi
smo te ljude zvali bratom. A mržnja,
već im je optočena našim zlatom.
Bože, oni nam stvarno prijete ratom.
NA MARKALAMA
Bio je taj čovjek na Markalama.
Ne znam koliko dugo je bio, ali
bio jest. Godina je 1994. Sarajevo.
Sjedi on na podzidu okrenut prema
ljudima na pijaci. Ruke su mu
ispružne. Prema koljenima. Odmara.
Gleda ljude na pijaci. To je veliki
užitak. Pijaca je svugdje čudna
predstava. Čovjek je cijelim tijelom
okrenut prema pijaci. Ali, pijace
nema, Markala nema, Sarajeva nema,
ničega nema, jer. taj čovjek nema
glavu. Granata mu otkinula glavu.
On, tu, sjedi, bez glave, i posmatra
ljude. Kad će pasti, ne zna se. Ali,
još uvijek sjedi. Bez glave. I danas,
taj čovjek sa Markala, posmatra
cijeli svijet.
skrivali, i sprečavali istini da se dogodi
u Bosni. Zemlja je postala žedna istine.
Svi su o njoj govorili. Spominjali su vremena
kada su živjeli u istini. Zločini su vješto
sakrivani. A viđao sam ih među djecom.
Viđao sam ih na ulici. Zločince. Ali,
u Bosni je vladala duga mračna, neprozirna,
noć. Niko nije znao kada će svanuti.
I hoće li uopće svanuti. A ljudi više
nisu znali kakvi će biti ako se ponovo
ugledaju. I danas, u Bosni je gluha,
tvrda, prljava i zagušljiva noć.

ŠTA IMA U SARAJEVU

(ditiramb)

Sarajevo nema more.

Nema rijeku. Ni bistrog potoka.
Nema ni mnogo sunčanih dana.
Ali, Sarajevo ima Abdulaha Sidrana.
Sarajevo je bilo u ratu.
U Sarajevu je noćivala smrt. Zato,
jest puno tuge, šutnje i rana. Ali,
Sarajevo ima velikog Abdulaha Sidrana.
Sarajevo vjeruje u Boga.
Vidjet ćeš puno munara i tornjeva.
U srcu Sarajeva knjiga je sabrana.
A Sarajevo ima mudrog Abdulaha Sidrana.
Sarajevo su gazile vojske.
Iz pepela ga nosile djevojke.
Svaka smrt u Sarajevu je prerana.
Jer, Sarajevo ima Abdulaha Sidrana.

BOSANSKA NOĆ
A onda je pala velika
bosanska noć. I nije se dizala sa zemlje
više decenija. Ljudi su živjeli u mraku.
Bilo je mraka u velikim količinama. Gustoga
mrtvoga, neplodnog mraka. Jer, u mraku,
plemenite vrste ne mogu uspijevati.
Namnožilo se i nakotilo ono čemu je
mrak domovina. I tako su zavladali.
Mrakom iz mraka. Nisu ni vidjeli šta im
umire, a šta se rađa i umnožava. Mnogi
su se bavili unosnim poslovima. Negirali su,
PIJACA SMRTI
Davno sam im rekao: rat se
završava u književnosti. Nisu me
razumjeli. U bosanskoj književnosti
nedostaju dva važna romana. Ne znam
ko će ih napisati. Mladi se bave mladim
temama. Stari, oni promašeni ljudi
iz Sarajeva, već se razumiru. Mogao bi
i novi rat početi, a da se onaj ne završi
u književnosti. Mnogi gledaju po
Europi šta je moderno. Zaboravljaju,
da je živjeti uvijek moderno. I još
zaboravljaju, da se branimo i pjesmom,
i pričom, i velikim romanima. Moramo
opremiti svoju kuću od pamćenja.
A ta dva romana bi bila: Stari most,
i Pijaca smrti. Markale u Sarajevu. Eto,
vidim je, majka, kupa dijete u šaki
vode. Jer, nema ni vode, i nema je na
čemu ugrijati. Na trenutak, moli stariju
kćerku da pripazi dijete. Nije daleko.
Ona će brzo do Markala. Da uzme ono
što se mogne uzeti. Izišla je. Ubrzo,
čuje se strašna tutnjava, lom, vrisak,
panika na Markalama. Pola Sarajeva
trči prema Markalama da prebire po
rukama i nogama. A dijete je ostalo
u rukama djeteta, a on je u rovu. On
čuva sav svijet da se u zlu ne raspadne.
TIŠINA U SARAJEVU
Molim vas, za tišinu u Sarajevu.
Za stotinu godina tišine. Jer, još negdje
na nebesima, odjekuju granate iz Sarajeva.
I gore kuće. I nebo još gasi požare. Zato,
molim vas, neka ovo bude grad tišine.
Neka se čuje dječiji plač iz porodilišta.
Neka se po cijelom gradu prolije smijeh
dječiji. I neka se događa život sa smijehom
i dječijim glasovima. A svi vi odrasli ljudi
uzdržite se od svake buke. Ne priliči to
ovom gradu koji je četiri godine bio nijem.
I lijepo bi bilo da se čuju šaputanja mladih.
Ona šaputanja o ljubavi. Neka on njoj dugo
i tiho šapuće kako je voli. A onda, neka se
čuje i zvuk poljubaca. Taj se glas nigdje
u životu ne baca. A svi drugi, koji o ljubavi
ne govore, neka ne vrište i ne romore.
A ako odlaze, neka tiho odlaze. Bez krika
i crnog vidika. Sve neka bude tiho u
Sarajevu. Makar stotinu godina. I neka
ovo bude grad tišine. I neka bude, da se,
u noći čuju, samo usne koje ljube.
A noću, kad vidite onu zvijezdu treperavu,
to se još uvijek gase knjige u Sarajevu.

TUGA I DALJINA
Pjeva tuga, pjeva i daljina.
Pričaj mi o vremenu kad si bio živ.
Usmrćena, ali, nije sahranjena,
pored druma u Bosni, leži istina.
I ona vjetru priča kako je ubijena.
Sad, kad sve je, tuga i daljina.
Ovim putem ne prolazi niko.
Samo, ponekad, prođe zaborav.
Nešto kaže i našim mislima,
pored druma u Bosni, vječna istina.
Negdje u samoći, šapuće stablima,
naša tuga, i naša daljina.
Huče stabla, cijele šume huče.
A neko, u Bosni, po golom nebu,
golom rukom tuče.
Srebrenica
VRIJEME SREBRENICE
Da vidimo, Srebrenica nikada više
neće ličiti na ostali svijet. Ne može.
Zato, po zakonu višem, ostali
svijet će sve više ličiti na Srebrenicu.
Ovih decenija, glavni grad Evrope,
jeste Srebrenica. Bez tog orijentira,
Evrope nema. Moderna, civilizovana,
demokratska Europa, ima svoj glavni
grad. Srebrenicu. Čudno su se sastali
zvuci i značenja. Ovdje, u Bosni,
na početku vijeka XXI, umro je čovjek.
U Bosni je i sahranjen. Ali, ovdje,
u isto vrijeme, čovjek je rođen.
I nad Srebrenicom, bez prestanka,
lebde jata meleka. I nek se čovjek
mnogo ne raduje. Jer, među njima ima
i džinova. A šta će oni učiniti, i kada,
nebo odlučuje. Velike su rane iskopane
po evropskom licu. Zato, po zakonu
višem, svijet će sve više ličiti
na Srebrenicu.A treba znati, ovdje,
pojavit će se ljudi koji više ne mogu
umirati.
NA ZEMLJI ZNAK IMA
Nedjelo je učinjeno. I tu se više
ništa ne može. Sad, govorim mirno,
kao šaka zemlje iz Srebrenice.
Na zemlji znak ima. Ima Srebrenica.
Znak srpskom junaštvu. Znak
srpskoj časti. Znak o njihovom
ratovanju. Ima, za sve vijekove,
znak srpskoj duši, znak njihovom
srcu, i veliki znak srpskoj misli.
Kad vidim Srebrenicu samo kažem,
glasno i jasno: ovo je srpska misao.
Ovako Srbin misli. Ovako misli
srpska akademija, a isto misli
pješadija. Stani, putniče, pa gledaj,
ovako Srbin po zemlji znakove
ostavlja. Ne znam, kako više smije
i Bogu da se javlja. I svi Srbi,
na zemljici, neka se danas okrenu
prema svom znaku, prema Srebrenici.
(11.7.2018.)
NIŠAN IZ SREBRENICE
Nišan – znak da je čovjek još uvijek
krvolok. Znak da je čovjek zakržljao
u razvoju i da mu se ne može vjerovati.
Nišan – znak strašnog identiteta. Jer,
oni su pobijeni, a negirao se njihov
identitet. Ubica nad ubicama je rekao:
„a sad da se osvetimo Turcima!“
Nišan – ko su Turci. Odakle oni u
krvavoj bosanskoj priči. Srbi su pucali
u stotine godina svoje istorije.
Nišan – pokazuje Srbima da u njima
i Turaka ima. Možda su htjeli
u Srebrenici izvršiti samoubistvo. Ali,
istorija se ne može ubijati godine 1995.
Nišan – krstaški rat ne prestaje. Pravili
su kršćansku i krstašku Europu.
Nišan – znak da ne postoji evropska
duša. Postoji evropski mač. Mač
koljač. Čovjek je trajno streljan.
„8372“
Gospodaru, pomozi nam
da ove brojeve izgovorimo.
I da tu činjenicu negdje u svijest
smjestimo. Jer, bez Tebe, nema tu
ni šutnje, a nema ni mišljenja.
Jer, tu, blizu nas, u Bosni, i Ti si
prepustio čovjeka čovjeku. Taj broj
izgleda, kao pozivni broj za Srebrenicu.
Zvali smo pomoću tog broja, i
obaviješteni da su svi nedostupni.
Ne možemo vjerovati da je ubijanje,
i da je smrt, jedini smisao. Mora u
tome biti još nečega osim smrti.
Da je toliko posječeno hrastova,
to je mnogo. Znači, ne vjerujem
da je smrt besmislena. Vjerujem
da i ona svoj smisao ima. Hoćeš
li nas podučiti, kako da razgovaramo
sa ovim brojevima. Kako, u trajanju
ovaj broj se računa i prima. Duša je
u Bosni, navikla na čuda. Sad joj Ti
pomozi da pređe preko ovoga mosta.
Jer, Ti znaš svoga roba, istinu će on
Tebi prenijeti. Ali, to malo biće,
gospodaru, ne može u besmislu živjeti.
SVEŠTENICI I KAME
Gospode – njihovi sveštenici
blagosiljaju njihove kame.
Ni dijete nam u bešiki neće ostaviti.
Danas, na dan Srebrenice, oni se
još rugaju. Jer, ponos je Srbinu
ubiti Turčina. Mržnja je kupljena
stoljećima. A ova šaka naivnih
muslimana ne zna ni kako će
živjeti. Jer, tabuti putuju,
s ramena na rame, a
njihovi sveštenici
blagosiljaju njihove kame.
Čovjek ČOVJEK JE LIJEPO BIĆE
Čovjek je bezmjerno lijepo biće.
ČOVJEK JE NEKOME VAŽAN I ružno, bezmjerno.
„ nema čovjeka nad kojim neko ne bdije“. Ali, čovjeku ničega ne manjka.
( Kur'an:LXXXVII:4 ) Ni male, niti velike ljepote.
Ni male, niti velike rugobe.
Ogromne svjetove nosi to
Čovjek je nekome važan. Tome se
krhko biće. I, od njega zavisi
ne mogu načuditi. Zamisli, u ovom času,
kakav će se drugima pokazati.
sada, baš sada, nada mnom neko bdije.
I dok je čovjeka, svijet neće umrijeti.
I nadati se, da taj neko, zločest nije.
I novi čovjek, strašan i opasan,
Mislim da mi taj neko želi dobro.
neće se rađati.
I tako, u svakom času, dokle god nešto
A put dolaska na zemlju, svima
radim, nada mnom neko bdije. I „nema
nije isti. Jer, sve što ima majku
čovjeka nad kojim neko ne bdije“.
plače za majkom. A sve što ima
I kad plače, i kad se smije, i kada tuguje,
Boga, čezne za Bogom.
nad čovjekom neko bdije. Bože, zar je
Pogledajte ponovo. Čovjek je,
čovjek toliko važan. Zar nikada, baš
zaista, bezmjerno lijepo biće.
nikada, nije sam, i sebi nije prepušten.
Možda mi nismo znali, da je čovjek ČUDESNI ČOVJEK
samo sebi neznatan, i mali.
Dobro me pogledaj, jer, gledaš
RASPRAVA O ČOVJEKU čudesnog čovjeka. Ništa na ovom
svijetu za mene nema vrednije od
I, svi smo zanijemili.
mene. Ni sefovi njujorških banaka,
Hiljadama godina o njemu
niti vatikanski podrumi, niti rusko
govorimo, a ne poznajemo ni
zlato i jantar ruski, sve je to malo
njegove konstante. Naučno utvrđeno:
i skromno u usporedbi sa mnom.
biljojed i krvolok. Njegova ženka
Toliko sam ja sebi skupocijen
nosi devet mjeseci i obično rađa
i dragocijen. Vidiš li ova dva moja
jedno dijete. Neki od njih plaše se
lijepa oka kojima te gledam. Ne
Boga. Ostali, o Tvorcu, imaju vrlo
pitaj za carevine i blaga. Toliko to
nejasnu predstavu. Naročito su opasni
vrijedi. I još više od toga. Pogledaj
stari ljudi. Oni, da mogu, cio svijet bi,
mene cijeloga, tu skladnu cjelinu,
sa sobom, odvukli u raku. Inače,
to Božije djelo, pa ćeš sama vidjeti
čovjek je vrlo zanimljivo biće.
bezmjernu vrijednost, zacijelo.
Degenerisan čovjek je prava nakaza.
Pogledaj sada, dušo, sav ovaj
A takvih ima mnogo. Lažljiv i
dunjaluk, kako se krasno talasa
nemoralan, sklon je mnogim porocima.
i šareni.Sve to meni postoji
Njegovo jedino stanište je Zemlja.
zahvaljujući meni. Otvori i ti,
Na njoj se rađa. Na njoj umire. I tu će
ponekad, svoje oči, pa ćeš vidjeti
biti oživljen. Naravno, on u to ne
velike, i dane, i noći.
vjeruje. Ako vam pokuša prodati
Mjesec, ne čudite se. Jer, i zemlju
ispod sebe, davno je otrovao. Ipak,
taj, i takav čovjek, od Tvorca je
počašćen. Bog je njemu bliži od
vratne žile kucavice. Između njih
ima neka svjetlosna tajna.
ŠTA ĆE OSTATI ?
Iza svih poraza, iza svih pobjeda,
iza svih velikih putovanja, kao
iza velikih ljubavi, iza svih ponora,
i iza svih uzleta, iza svih nadanja,
i svih beznađa, kao iza svih snova,
i iza svake jave, iza svakog mira,
i iza svakog rata, iza svakog rođenja,
i iza svake smrti, iza svakog povratka,
i iza velikog odlaska, iza svega što
čovjek čini, i onog što ne čini, i iza
svakog zla, i iza velikog dobra,
ostat će samo mali, veliki čovjek!
ČOVJEKOV ČUVAR
Najveći čovjekov čuvar je
njegova smrt. Pušta ga da razigrano
trči po zemlji, da se skriva i zabavlja.
Ona zna. Nigdje joj on ne može pobjeći.
Sve, baš sve, ide ka svojoj smrti,
i u njoj se smiruje. Sve prije toga je
samo dječija igra puna nade i smijeha.
Ljudi svašta obećavaju jedni drugima.
Neoprezno. I djetinjasto. Jer, na kraju,
ili na početku, zavisi odakle gledate,
i vrijeme se penje na smrtni prijesto.
Njoj je i to dato na dar, da bude
svega što živi najveći čuvar.
DOŽIVLJAJI OBIČNOG ČOVJEKA
Nekada, od svega što je moje,
mogao sam doživjeti nešto lijepo.
Sada, molim svoje misli, da me bar
one, obraduju. Kad bi se udobrila mašta,
kao nekada, da mi pokaže gdje je njena
bašta. Od nogu, više nemam šta
očekivati. One polako odustaju. A znaju,
da moramo stići. Najskuplja je radost
od očiju. Oči čovjeka sve rjeđe raduju.
Bez velike muke, neću ni pitati teške
ruke. A sad, pođimo tamo gdje sve
radosti žive. Misli li nas još nečim
radovati, jer, samo će ona to znati,
pitat ćemo dušu. Jer, kad je to duša
htjela, pogledom na običnu rijeku,
ona bi radost doživjela. Još se nadam,
samo je ona to smjela, opet ćemo
niknuti iz pepela.
GOVOR JE UKRAS
Govor jeste vrhunski ukras
čovjeka. Ljepšeg ukrasa ne može
biti. Pomislite na vaše dijete koje
progovara. I tako sebe i svijet ukrašava.
Ima li većega čuda. Kada se to dijete
posipa kapima maternjeg jezika. Kao
da mali čovjek postaje zvučan. Malo
biće se u jeziku rascvjetava. I, polako,
počinje sa ljudima da se veže riječima.
Pa, slušajte ovu radost jezika. U tami,
držeći tvoje lice na svojim prsima,
na toplim prsima koje se uzdižu,
šapuće ti draga žena. Majka onog
djeteta. I kaže ti da dijete zdravo i
slatko spava. Zar ima išta ljepše da se
čuje pod krugom koji sunce opisuje.
I, nigdje više radosti ne ima, nego
u dragim i dobrim riječima.
NAŠ DOBRI ČOVJEK
Čovjek je protiv sebe napisao
mnogo knjiga. Poezije. Proze.
Eseja i drama. Čovjek ništa ne
oprašta čovjeku. Zato, čovjek je
protiv sebe vodio velike bitke.
On je napadao, a on se branio.
Čovjek puno priča o čovjeku.
Skoro nikada priče pune divljenja.
Čovjek se ne divi čovjeku. Nešto
malo mladim ženama. I to je sve.
Filozofi su davno napustili čovjeka.
Pjesnici govore vrlo nejasne stvari.
Kao djeca se ponašaju slikari.
Čovjek među ljudima nema prijatelja.
Ni živjeti s njim nije velika sreća.
Jedino, pojedinačno, čovjek se divi
sebi. I to je istina. Sa čovjekom
posljednje umiru nada i taština.
Ali, uvijek, za čovjekom,
čeznut će, naš dobri čovjek.
TRAGOVI
Ne daj Bože, znati
sve o čovjeku.
Koračao sam nogama dječaka
po zelenim ravnicama
i vodama.
Koračao sam nogama mladića
po brdima i dolinama,
po ulicama i sokacima,
po licu šarenoga dunjaluka.
Koračao sam nogama starca
po čistim i krvavim putevima,
po avlijama i trgovima.
Pri kraju puta,
zaprepastio sam se,
je, vidio sam,
cijelo vrijeme sam koračao -
svojim tragom!
Ne, ne daj Bože, znati,
sve o sebi.
PRESAĐENI LJUDI
Kasno presađeni ljudi!
Tamo gdje su iščupani,
ostavili su svoje vinograde.
Ostavili su svoje šljivike.
Ostavili sita polja pšenice.
A pored rijeke, krupne suncokrete.
Tamo, gdje su iščupani,
nisu sasvim mrtvi.
Ovdje, gdje su presađeni,
nisu sasvim živi.
Takvi, svakoga proljeća,
izbeharaju kao zamrla voćka,
a svake jeseni, sa njih,
opadne mrtvo lišće.
Ni živi, ni mrtvi, rađaju
čudnim plodovima, kojim se
ni sami ne mogu hraniti.
Njihove žedne duše, svake noći,
piju sa dalekih, bistrih izvora.
PUNA USTA GOVORA
"Sve što ti se desilo, nije te moglo zaobići,
a sve što te zaobišlo, nije ti se moglo ni desiti".
( Hadis)
Ako povjeruješ u ovo što si pročitao,
ako zaista povjeruješ, bez ostatka,
ako u tebi više ne bude ni traga od sumnje,
onda si ti spašen čovjek. I, preporođeno
biće. Vi često izgovarate slične rečenice.
Neoprezno, vrlo neoprezno. Izgovorite ovo
sa punom sviješću o tome šta izgovarate.
I, priznajte sebi, jeste li se sada, kada ste
ovo pročitali, kada vam je jasan sadržaj,
jeste li se spremni vladati u skladu sa
rečenim bez imalo odstupanja.nekada Smijete li
ove riječi pretvoriti u djela. Mogu li one
postati vaš princip ponašanja. Ako ništa
od toga ne možete, onda vi samo govorite.
A u čovjeka su puna usta govora.
LJUDI TE POMINJU
Slušam, ljudi Te pominju. Pominju Te
kako ne bi trebalo. To misli moja ljudska
pamet. A šta ja o tome mogu znati. Ništa.
Pitam se. A to nije dobro. Žene te pominju
kao da su šefice tvoga kabineta, a muškarci,
kao da su šefovi Tvoga obezbjeđenja.
Ne valja. Tako mislim ja. Čovjek bi bio
na dobitku da zna šta je do Tebe, a šta
je do njega. Malo me i sramota. Stidim se.
Tebe. Nije lijepo imati tako kržljavu
maštu, pa te ne moći zamisliti u liku
ljepote. One najviše ljepote. Inače, daju
ti udio u onome gdje tvoga udjela nema,
a ne daju ti udio u onome što je sve tvoje.
Čovjek voli da je nešto njegovo. Pa, zamišlja,
da ima i svog Boga. I voli misliti da je on
Bogu najmiliji. I voli misliti da je njegova
vjera Bogu najdraža vjera. Priznajem, ne
znam razgovarati sa čovjekom. Jer, ovdje ,
pojavili su se obogotvoreni ljudi. Veći
užas zemljom nije koračao. Vjerujem,
i to iskušenje, ti si čovjeku dao.
ČOVJEK KOGA SU LJUDI MRZILI
Čovjek koga su ljudi mrzili,
to sam ja. O njemu bih da vam
govorim. Istina je. Mrzili su ga.
Od malih nogu. Pa sve do onog
čovjeka koji je izrastao u pisca
Aliju H. Dubočanina. Mrze i
danas. Poslije grdnih analiza,
utvrdili smo: razlog je jasan-
Dubočanin je drugačiji. A počelo
je to davno u mladim danima. I,
tada, drugačiji. Osjećao sam ljude.
Kožom, kao životinja. Znao sam
šta u kome ima. I nikada me nisu
mogli nagovoriti da babi Hafi
lupamo prozore. U školi me učitelj
uvjeravao da nema potrebe da
kvarim svoje radove kako bih
ličio na ostale. Jer, kaže, oni će
tebe, svakako mrziti. Ti si
drugačiji. Među mladim piscima
u Sarajevu, opet mržnja i pakosti.
Jer, drugačiji sam. Mislim
drugačije, pišem drugačije, govorim
drugačije. I, uđe to u stare dane.
Ni starci nismo isti. Jedan
književni krmak držao se uz mene
cijeloga života. Što je moje, bilo je
i njegovo, a što je njegovo, bilo
je samo njegovo. Tek ovih dana,
pošto je ostario u moralnu nakazu,
kao vagon pun otrova, njega sam
otkačio. I tako, cijeloga života,
svoj, ličan i drugačiji.
AKO VJERUJEŠ
Ako vjeruješ, da je čovjek dobar,
dobar je. Ako vjeruješ, da tvoja
draga peče najukusniji kruh
na svijetu. Upravu si. Jest
najukusniji. Ako vjeruješ, da
živite na najljepšem mjestu na
svijetu, upravu si. Ljepšega mjesta
nema. Ako vjeruješ, da tvoja draga
ima oči, čudesne, sposobne da
pokrenu cijeli grad. Ne griješiš.
Ako vjeruješ, da u zagrljaju tvoje
drage, i teška tuga počinje da plače
od sreće, sve je tačno. Vjeruj.
ČOVJEK I ŽENA
Dva velika dobra na ovoj zemlji.
Zašto stojiš između njih.
Odmah se udalji. Između njih
nemaš šta da radiš. I ne moraš
njima dvoma govoriti što će da
misle i da čine. Njima je učitano
od Tvorca šta će misliti i činiti.
Ostavi ti njih dvoje neka budu sami
pa ćeš uskoro vidjeti šta će oni
napraviti. Sve što je njima potrebno
došlo je sa njima. Ne brini, oni će
napraviti sve svoje greške i
ponosit će se svojim djelima.
Sve je to u njima. Oni su zato
sigurni u sebe. Da shvate,
mogli bi se poubijati. Zato,
navijek, nešto im se neće dati.
ONO HRABRO DIJETE
Gdje je sada ono hrabro dijete.
Da mi pomogne.
U djetinjstvu sam bježao od kuće.
I strašni otac je šutio. Mogao me
ubiti. Istući, više nije mogao.
To što sam činio nije se moglo
kazniti. Ono hrabro dijete.
Sad, gledam, na koju stranu se
odavde bježi. Da mi hoće pomoći
ono hrabro dijete. Bježat ćemo
od kuće. Bježat ćemo iz Bosne.
Bježat ćemo sa ove zemlje.
Bježat ćemo daleko od ove galaksije.
I, sve ćemo se obzirati, da vidimo,
da li nas nešto od ovoga prati.
Kad pobjegnemo, negdje,
daleko, onda ćemo se na miru,
kao pravo dijete razigrati.
O LJEPOTI
Čovjek je lijep
nešto malo u djetinjstvu.
Sve drugo je borba
između tijela i duše.
GOSPODE, STIDIM SE!
Gospode, stidim se, učinio je to
čovjek. A i ja sam čovjek. A mene si
drugačijeg sazdao. Od ove pjesme ništa.
Osjećam se kao da u ustima mrvim
komade stakla. Glasovi mi krvare u ustima.
Neće riječi da budu ugrađene u pjesmu
koja o zlu govori. Kao što ni svaki kamen
nije sretan što je dio neke kuće. Gospode,
oprosti, star sam, a zbunjen. Čovjek me
može, i sada, i poslije rata, zlom zbuniti.
I, evo, ja treperim. Kao grana na stablu
pod kojim je ona zlo počinila. Rekoh,
ništa od ove pjesme. Veliko zlo ne može
biti pjesma. A riječ je o strašnoj pogani
u ljudskoj duši. Svi koji imaju dušu već
su kažnjeni. Kažnjava ih njihova duša.
I, molim te, star sam pisac, pa te molim,
daruj mi mlade riječi za mlade pjesme.
Riječi koje će rado biti pjesma. I sada,
dok se zlo još uvijek smije, ovom
pjesmom odgovaram na zlo, kao
u djetinjstvu, na ujed zmije.
BRZI ČOVJEK
Počelo je to nedužno, skoro
bezazleno. Pojavila se brza hrana.
I, sad već povratka nema. Jer,
stiglo se do brzog čovjeka. Brzi
čovjek živi brzi život. On posao
ne radi, nego odradi. Znači, taj
naš savremenik, brzo živi, brzo
spava. brzo misli, brzo govori,
brzo jede, a i ljubav mu je brza.
Od tolike brzine, on, naravno, ne
stigne živjeti. On ne zna okus
usana. On je zaboravio pisati.
Postao je digitalni čovjek. I sva
njegova civilizacija zavisi od
baterija. I mrtvacima, stavljaju
u grob telefone, i dobro napune
baterije, pa ih zovu. Provjeravaju,
da ih nisu žive sahranili. Jer, nema
šale, brzi čovjek živi vrlo brzo.
TRAŽI GA POPLAVA
Slika je to iz djetinjstva.
Na obalu Save izlazi avlija.
Iz avlije, nikada, ne izlazi Mahmo.
Svi kažu da je lud. Mi, djeca,
to ne možemo primijetiti. Jer,
pogled iz te avlije je čaroban. Brodovi,
lađe, ribarske barke. Miris, vode,
ribe, katrana. I večernja pjesma
momčadije. Kad, umrije mu majka.
Sve što je njegovo, prodade sestra.
Odvede Mahmu u Kobaš. I, tu
naš dobri Mahmo počinje da vehne.
Kad god može bježi prema zavičaju.
Uvijek ga uhvate. Uvijek kući vrate.
I, malo je ljudi svoju ljubav prema
zavičaju platilo kao Mahmo. Jer,
naloži njegova sestra dobru vatru
u avliji. Sačeka da se drva dobro
razgore. I kad, je rumenih grudvica
bilo najviše, dovede brata i natjera ga
da bosih nogu gazi po vatri. Gazio je
Mahmo po ugljevlju. Gazio. I,
više ga niko nije vidio. U avliji,
ponekad, nešto traži poplava.
LJUDI BEZ TRAGOVA
Jesam, bio sam među ljudima.
Imali smo, sve smo imali.
Imali kućni prag. On nas čuvao
da se po svijetu ne raspemo.
Moj mir je tamo ostao. Imali smo
i krov. Krov nas je čuvao i od
zemlje i od nebe. Imali ljubav.
Ljubav nam je kuću svake godine
krečila. Imali smo adresu. I svoj
jablan. Iz daljine znalo se gdje je
naša kuća. Imali smo i svoju
djecu. Sa krupnim očima od neba
i daljina. Djecu niko nije mogao
čuvati. Svake noći bježali su gore
po zvijezdama. Ujutro se vraćali
sa svjetlosnom prašinom u kosi.
Onda, nastupila je velika noć.
Nema više žalovitih ljudi. A iza
čovjeka ne ostaju nikakvi tragovi.
VEDRINE
Istina, za čovjeka, nema snažnije,
ni hrane, ni kruha, od one rijetke
vedrine duha. Nije to čovjekovo
djelo, nije njegova volja, sve su to
darovi iz svijeta koji se ne vidi samo
spolja. Tu, gdje se otvaraju prozori,
koji gledaju u unutrašnjost bića, ne
može biti malih ljudskih posrnuća.
I, da bi istine bile cijele, ne može tu
ući ovaj čovjek dok ne obuje svjetlosne
cipele. Ima tu čuda, ima čarolije,
kad se po čovjeku, svjetlost prolije.
I kad i sa istoka, i sa zapada, moćna
snaga sine, a mi je bestjelesno
osjećamo kao duhovne vedrine.
Tada, vidimo što inače ne vidimo,
osjećamo ono što inače ne osjećamo,
možemo ono što nikad ne možemo,
i pišemo ono što nikad ne pišemo.
DA MOGU LEĆI SA VAMA
Ima i ovakvih života.
Sad bih rado ustao, i otišao
po svoja dva metka u leđa. pa
poslije da legnem sa vama. Jer,
golemo je ljudsko zlo. Zaudara
čovjek na čovjeka. Naravno, to
vrijedi samo za mene. Niko mi ne
mora znati ni broja ni imena, i ne
mora ničija ruka zagrliti bijeloga
kamena. Neka budem zalutali
kamen među kamenovima, kao
što sam čovjek među ljudima.
Niko me neće potražiti. I niko
oplakati. I time sam zadovoljan.
Valjda tako i treba da mi
jedino smrt pruži nešto
radosti. Komad sunca na
kamenu, to mi ne dirajte.
ČOVJEK ZA DIVLJENJE
Ljudi, sve češće, bez prestanka,
ubijaju ljude. Opčinjeni su svojim
ubistvima. Dive se svojim zločinima.
Priznajem, ne razumijem čovjeka
koji je ubio Božije djelo, čovjeka.
A šta ako se veliki Tvorac umiješa.
Šta ako nas naši zločini isele sa zemlje.
Jer, Bogu nije teško da nas zamijeni.
Da dovede druga, manje zla bića.
Bića koja će se diviti i Bogu i čovjeku.
A imaju čemu. A ti, koji si ubio
čovjeka, jesi li ikad vidio čovjeka.
Znaš li ga opisati. Znaš li da to biće
ima dušu. Znaš li da se, sasvim, to
biće, i ne može ubiti. Jer, on je od
Boga stvoren. I ti ubijaš Njegovo
djelo. Jesi li ikada posmatrao lice
mrtve žene. Djeteta. Čovjeka. Nisu
za tebe više blage pjesme. Pišem ti
onu koja će ti istinu, u lice da tresne.
Tvrd si, kamen si, i reći ti ne mogu:
čovjek služi, nakazo, za divljenje Bogu.
VELIKA ZVJEZDANA SAMOĆA
Znam čovjeka s kojim sam uvijek
sam. Svako je s njim sam. I pas je
s njim sam. I konj. S njim su i ptice
same. A usred ljeta, njegov pogled
može vodu da zaledi. A njegove
riječi se ne hvataju u ogrlicu
sa drugim riječima.
A s tobom, biće moje drago,
nikada nisam bio sam. Niti je
iko, s tobom sam. I ti nikome nisi
pravila samoću. Ni zvijezdama,
ni lišću, ni voću.
SRETNI LJUDI SE NE SMIJU U SLAVU NEPOZNATE ŽENE
U smijehu je mnogo zla i Cijela poezija drhti
opačine. Mnogo neumjerenosti od ljubavi prema ženi. O, šta su
i ljudske nakaznosti. I, sretni ljudi se pisci sve ispričali i šta su pjesnici
mnogo ne smiju. Takvi se smiješe. ispjevali. Žena ovako, pa žena onako,
Vidjeli ste to kod starih Kineza. pa žena na kojoj je i koža odrana.
A ove, bolesne provale smijeha, Velike ljubavi bez mrlje i mana.
pripadaju nesretnima, i oni su blizu I što su im riječi vruće, strasnije
mnogim zločinima. Zato, znaj da i i zadihane, slabo tu ima ljubavi,
smijeha ima mnogo vrsta. I da jedan jer, sve nestaje u kriku, i sve sa
smijeh najavljuje nevolju. Da ti to krikom počinje. A govoriti se htjelo
ne poredim sa tugom. Tuga je mnogo o ljubavi. Ženka se lukavo smješka.
plemenitija. I ljudskija. Tužan čovjek Mladić oko nje paradira. Treba se
ne može biti ubica. A onaj, na smijeh nekako osloboditi tog ljubavnog
razvaljenih usta, može. Znači, tuga je nemira. A onda, sijevajući očima,
odora plemenitih i blagih ljudi. kao da mačem reže zrak, ona mi
Smijeh je odjeća nečasnih i na zlo daje veličanstven znak, i govori
spremnih. Zato, ne hvali mi mnogo najljubavnije riječi koje sam ikada
svaki smijeh. Jer, smijeh je čuo. Vrhunska ženska poezija.
golem grijeh. Kako zamišljaš To muškarac ne može reći ma kakav
ljekara da se grohotom smije. I, pjesnik bio. Sa onim strašnim mirom
onaj koji ljubi, čovjek je ozbiljan. žene koja zna šta hoće, ona izgovara:
„Kretat ću se po kući bez ičega.
SVI PUTEVI VODE DO ŽENE Tako da ti budem dostupna.“
Svi putevi vode do žene. I, ne postoji veća ljubavna pjesma.
I svi u ženi nestaju.
Loše je ovo mjesto bez žene.
Ko bi tu živio.
Zato, Tvorac je ženu omilio.
„Da se uz nju smire“, da sebi
olakšaju. Ipak, žena nije mir.
Žena je veliki nemir. Mudar
bježi od žene. Cijena je golema.
Svi junaci su sami. Svi umovi su
sami. I ne ore njivu ko ne misli
sijati. A sijati u ženi, ima li
veće hrabrosti. I nije bogat
onaj kome žena rađa. A što je
život više gorak, žena je
slađa. A svi putevi. zaista.
vode do žene. I svi uviru
u ženi. A ono što ti iz nje
dođe, što se umiljava dok
ne ojača, to dolazi iz kuće
udaljene, i velika je osveta
žene. A svaki put koji vidiš,
on vodi do neke žene.
Život
POHVALA ŽIVOTU
Hajdemo pjesniče, da vidimo
o čemu se ovdje radi. Jer, zar nije
malo čudno da o životu baš niko
dobro ne misli. Pjevaju pjesnici tugovanke
nad životom, filozofi svih vremena,
i svih jezika o životu govore ružno
i pokudno, kao sizifovski je to posao,
a tek pripovjedači, ispričali su brda
priča lično protiv života. Tu je vrag odnio
šalu, i, ja moram, odmah, pisati životu
pohvalu. Zaslužio je to naš stari dobri
život. Pa on mi dođe kao rod rođeni
i nije on sobom naudio meni. Možda je
u ovome jedina njegova greška: njegova
uloga ovdje jeste preteška. A ako neko
i pohvali život, onda ga hvali zbog
onoga što život i nije, pa se, jadniku,
i sudbina smije. Zato, od mene,
pohvala životu, a vi koji ga kudite,
pokupite sa njega svoju sramotu.
Istina je cijela: neka nam ostane život,
bez vašega djela. A život je čudo
u postojanju. Veliko djelo.
A toliko crniti ovu svetinju u svjetovima,
velika je grehota, jer, život se poima,
jedino, pomoću života.
JEDAN OBIČAN DAN
Želim jedan običan providan dan.
Sa lijepim suncem na lijepom nebu.
Ništa u njemu ne smije biti istorijsko.
Naživio sam se velikih istorijskih
dana. Sve sudbinski i presudni,
jadna ti majka. Zato, običan, običan
dan želim. Pun smijeha djece i
laveža pasa. I nek negdje procvjeta
neko djevojačko lice. I neka se starac
nakašlje. I neka ulica huči. Tamo, na
onom zavoju. A rijeka neka mirno
teče. A sve svjetske agencije neka
javljaju o tome da se u našem kraju
pojavila ljubav. Vole se ljudi, ptice,
vole se djeca, nemilice. I, neka to
bude običan dan, za običnog čovjeka.
TRAGOVI ŽIVOTA
Nije lako to sa životom. Ostavljaju se
mnogi tragovi. Na djeci, na ljudima,
u ženama, na starcima, ostavljaju se
tragovi po zemlji, po drveću, po
zvijezdama, i nije to sve lako
izbrisati. A mora se sve izbrisati.
I skloniti se svi materijalni dokazi
da si bio tu. Teško je oprati sve
tragove sa vode. Pa one slike iz
očiju. U mislima ne smije biti ni
traga o ovdašnjem boravku. Srce
mora sve, baš sve zaboraviti. Ni
jedna ljubav u njemu ne smije ostati.
I, kad se sve to uradi, spremni smo za
veliki put, za upisivanje u nove knjige
zvjezdane. Za novi veliki san. A sve
to valja početi bez imalo zla i bez
imalo dobra. Nas može nebo i poznati,
ali, nama sve mora biti nepoznato.
LIJEPO JE BILO ŽIVJETI
Znam da sam , kao dječak,
svoj smijeh zakopao pod vrbom,
na obali velike rijeke. Do tog časa,
lijepo je bilo živjeti. Ljudi tu nikada
nisu mnogo značili. Kad ostanem sam,
na bregovima iznad rijeke, u bujnoj
travi, u mirisu obilja i bilja, u nekoj
čudnoj svjetlosti koja je titrala
iznad cvjetinja, osjetio bih, ima Bog.
Strašan i veliki Bog. Nisam imao kome
pobjeći da mu kažem. Uvijek sam
morao govoriti anđelu koji me prati.
Pokazuje mi kako se veličanstveno
voda zlati. A sunce zalazi za brda
planine. A riba iskače iz vode da
vidi gornji, plavi svijet. Lijepo je
bilo živjeti, tada, kad se veliko
bivanje, i drugi svijet, usred bijela
dana mogao vidjeti. I, svake noći,
neko mi je obećavao da će mi
priču sa onog svijeta donijeti.
A moj smijeh, ispod one vrbe,
nikada niko neće iskopati. Doista,
lijepo je bilo biti živ, i živjeti.
TUŽNIJA OD ŽIVOTA
Ma kakva bila, ne možeš
biti tužnija od života.
Ono što je živo, vedro je.
A život jede sam sebe.
I, nikad se nemoj prejesti života.
I, ničiji smijeh nemoj zamotavati
u lišće od smrti. A ti si vedra,
i kada si tužnija od života. Žena
ima tri smrti. Prva smrt je kada joj
umre srce. Druga smrt je kada joj
umru želje. A bolje ti je da ne vidiš
kada joj duša pripremi oproštajno
veselje. Jer, mi ne znamo ni
s čime se oprašta duša. Zato,
sretna je žena dok su u njoj živi
svi životi. I, niko kao ona, ne može
napraviti kuću od radosti. Sa tugom,
znaj, bez žene, svi bismo u svijetu
mrtvih živjeli. I svi bismo se života,
na smrt, prejeli. I, nemoj se čuditi,
žena te za zemlju veže, a bez nje se
ne leti.
A MOGLA JE BITI PJESMA
A mogla je to biti velika pjesma.
Taj tvoj život. Dugo je to vrijeme.
Osim zrelih riječi, mogao si, negdje,
ostaviti i jabukino sjeme. I sjeme
šljive, kruške, sjeme smijeha
na nečijem licu, i ne misleći, šta će
biti dovijeka, mogao si negdje ostaviti
i sjeme čovjeka. Ali, ne vrijede mnogo
ove riječi. Jer, sve je bilo baš kako treba,
i kako mora biti. Vrba je nikla pravo
iz kuće, I, prije, i poslije proloma
nasilja, dogodilo se ono što je moguće.
A znamo, mogla je to biti velika pjesma.
Da kućama nisu skinuti krovovi, a ljudima
glave. Da nije kroz varoš prošao demon,
i pokazao kako se mrakovi prave. Inače,
mogla je biti velika pjesma. Kućni
prozori mogli su se smijati. A niz krovove
je mogla tečna radost liti. Nije ova
riječ prazna. Bar bi znao, šta ti je bio
život – nagrada, ili kazna! A mogao si,
sa voljenih usana piti, i sve je
ovo mogla, velika pjesma biti.
SJEMENA
Za život se mora imati i
nešto mašte. Zamisli jednu punu
korpu raznih sjemena. Od tih sjemena
ti moraš napraviti svoj vrt. A ne
poznaješ sva sjemena. Ne znaš šta ćeš
zasaditi. Koje sjeme odabrati. To ti je
najbliža slika života u njegovom toku
i protoku. U radostima i promašajima.
Svako sjeme je neko lice. Ono koje ti
biraš i koje možeš izabrati. Evo, nađi
sjeme svoje žene. Hoćeš li da zasadiš
smokvu. Ali, ti ne znaš kako izgleda
smokva. Možda ćeš izabrati trninu.
Tako je i sa muškim i sa ženskim
licima. Čovjeka moraš poznavati još
u sjemenu. Jer, sjeme jabuke ne zna
kako izgleda jabuka. Možda ćeš
umjesto nje izabrati divlju krušku.
Sve je moguće. To je tvoj život. Ti
biraš sjemena. I to su tvoje odluke.
Sadiš. Život prolazi. A ti se čudiš
šta ti niče. I kakve plodove daje.
Velika je to nauka. Živjeti.
(16.2.2018.)
VELIK JE TVOJ MALI ŽIVOT
Velik je tvoj mali život. Nepojamno
velik. Vidiš, ti, takav, ranjiv, loman,
ti si neuništiv. Na tebe se računa
u mnogim svjetovima. Ono, što
imaš ti, u rasporedu živih bića,
to niko nema. Ali, nije ti dopušteno
ubijanje. Znači, grešan si. Ipak,
biti obdaren dušom, biti obdaren
umom, biti obdaren ljubavlju, pa
naveče izići u perivoj i zagrliti
svoju dragu, u tišini i mirisu, to je
veliki dar. Velik je tvoj mali život.
I Tvorac računa s tobom. Sa tvojim
životom. I sve što ti je iznad glave,
i sve što ti je ispod nogu, zna da si
ti tu, i čini ti radosti. I svi te vole
kada im pričaš o Bogu. Ono što oni
domašiti ne mogu. Zato, smiluj se
i blatu pod nogama. Smiluj se
i hrastovim granama. Život te gleda.
ŠEŠIR
I danas, kad mi je nešto teško,
kad život liči na krpu kojom su
obrisane prljave ruke, sjetim se
1993. godine u Sarajevu. Proljeće.
Sunčan dan. Lijep dan za život.
Lijep za umiranje. Koračam ulicom
Đure Đakovića. Pukla čistina. Nikog.
Ni psa. Ni mačke. Sam sam na tako
praznom prostoru. Koračam kao neko
ko misli stići tamo gdje je krenuo. Ja,
ne znam gdje sam krenuo. Kad, oko
mene, poče odskakivati zemlja. Negdje
u visini srca, pa prema zemlji. Tuku
snajperisti. Mali je čovjek pred smrću.
Mali je čovjek pred sudbinom. A ja,
ne znam šta želim. Samo da ne bježim
iz sebe. Ne smijem napustiti sebe.
Poseban je to osjećaj kad znaš da baš
tebe nišane u leđa. I to više cijevi.
Uzvrtila se duša. Ona počinje sa
Bogom pregovarati. Ja, malen sam
za tako nešto. Sjetih se, na glavi mi
je šešir. Muslimani ne nose šešire.
Možda misle da sam njihov. Tuku
oko mene. Okrenem se, mahnem im
rukom, gore na Poljine, pa raspali
niz polje. Ne znam jesam li živ.
Zaklona nema. Osim Jednog.
A neka i šešira. Uzimam šta mi
je ostalo. Život se ne bira.
DOBRO JE SVE ŠTO PROLAZI
Lijepo je što će sve ovo proći.
I najveća ushićenja bit će samo
oblačak od suhog smisla.
I čitav ovaj rat bit je samo
gole kosti. Poslije. čak ni gole
kosti. Dobro je sve što prolazi.
A prolazi sve. Ti sad ne vidiš
kostur u toj ljepotici. Ali, sve ovo
vodi ka tome. I niko se neće diviti
lijepome kosturu. Jer, dobro je
sve što prolazi. A prolazi sve.
GLEDAM TE IZ PJESME
Rodim ti se ja, pogledam oko sebe,
kad, i ona ide sa mnom. Smrt.
Rastem ja, radujem se životu, bježim
majci u krilo, kad, i ona sa mnom.
Pođoh izrastati i drugačije svijet
posmatrati. I ona gleda sa mnom.
Tu su prve djevojke. Ustreptalo
srce. Zanos i čudo života. Kad,
i ona je sa mnom. Oženih se. Ona
mi, dođe na svadbu. Svakoga je
dotaknula, pa se kao malo sklonila.
Da ne prepada ljude. Rodi nam se
dijete. I ona se rodi s njim. Ona se
može rađati sa svim što se rađa. Tek,
u samoći, jer bivao sam sve samlji,
reče mi pouzdano. Samo sam ti ja
vjerna i odana. Ja idem s tobom.
I što više pojmiš života, više ćeš
shvatati mene. Gledam te iz pjesme.
VATRA POD NOGAMA
Slika je to iz djetinjstva.
Na obalu Save izlazi avlija.
Iz avlije, nikada, ne izlazi Mahmo.
Svi kažu da je lud. Mi, djeca,
to ne možemo primijetiti. Jer,
pogled iz te avlije je čaroban. Brodovi,
lađe, ribarske barke. Miris, vode,
ribe, katrana. I večernja pjesma
momčadije. Kad, umrije mu majka.
Sve što je njegovo, prodate sestra.
Odvede Mahmu u Kobaš. I, tu
naš dobri Mahmo počinje da vehne.
Kad god može bježi prema zavičaju.
Uvijek ga uhvate. Uvijek kući vrate.
I, malo je ljudi svoju ljubav prema
zavičaju platilo kao Mahmo. Jer,
naloži njegova sestra dobru vatru
u avliji. Sačeka da se drva dobro
razgore. I kad, je rumenih grudvica
bilo najviše, dovede brata i natjera ga
da bosih nogu gazi po vatri. Gazio je
Mahmo po ugljevlju. Gazio. I,
više ga niko nije vidio. U avliji,
ponekad, nešto traži poplava.
MORE SMIJEHA
Ožalostio te tvoj život.
A daleko si. Šta se može učiniti
riječima. Reci. Ja sam majstor riječi.
Kad bih te mogao, sada, zagrliti,
držati te u naručju, a ti da isplačeš
svoje tužne dane. Potom, polako,
da se počneš smijati. Znaš. život
ima još smijeha. Cijelo jedno more
smijeha. Iz tog mora piju svi ljudi,
i sva tužna bića. Hajde da te
okupamo u tom moru. Neka se
smijeh sliva niz tebe. Da osjetiš
veliku radost zvijezda. Jer, dobra
dušo, ni nebesa ne mogu stajati bez
malo radosti. Ni sunce ne može
izlaziti bez svoje radosti. A radost
je razlog naših života. Nije tuga.
Mi smo svi došli iz velike radosti.
Mudar je Tvorac. I svi se, sa puno
Njegove milosti, u radost vraćamo.
TRAŽI GA POPLAVA
Slika je to iz djetinjstva.
Na obalu Save izlazi avlija.
Iz avlije, nikada, ne izlazi Mahmo.
Svi kažu da je lud. Mi, djeca,
to ne možemo primijetiti. Jer,
pogled iz te avlije je čaroban. Brodovi,
lađe, ribarske barke. Miris, vode,
ribe, katrana. I večernja pjesma
momčadije. Kad, umrije mu majka.
Sve što je njegovo, prodade sestra.
Odvede Mahmu u Kobaš. I, tu
naš dobri Mahmo počinje da vehne.
Kad god može bježi prema zavičaju.
Uvijek ga uhvate. Uvijek kući vrate.
I, malo je ljudi svoju ljubav prema
zavičaju platilo kao Mahmo. Jer,
naloži njegova sestra dobru vatru
u avliji. Sačeka da se drva dobro
razgore. I kad, je rumenih grudvica
bilo najviše, dovede brata i natjera ga
da bosih nogu gazi po vatri. Gazio je
Mahmo po ugljevlju. Gazio. I,
više ga niko nije vidio. U avliji,
ponekad, nešto traži poplava.
SVEVIĐENJE
Istina je.
Bila je to duša kao sveviđenje.
I nije se hvatalo za nju ništa
zemaljsko. Znala je da ovo nije
njeno mjesto rođenja. Voljela je
život jer je živ. I da ima važnu ulogu
u rasporedu velikih stvari. A ona je
poslana sa posebnim zadatkom.
Njen jezik nije bio jezik čovjeka.
A tugovala je, gospode Bože.
Velika tužna duša. Osjetljiva na
svaki list koji treperi. Tugovala je
sa biljkama. I sa njima. Tugovala sa
pticama i bebama. Tugovala sa
oblacima i dugim kišama. Duša,
koja jest bila moje sveviđenje.
Tugovala sa malim psima. Jer,
u svemu, njenog dara ima. A
meni, običnom čovjeku, žao je
što je ne upitah neke važne stvari.
Možda bi mi htjela reći. Recimo,
gdje idem, kad budem morao
preko vatre preći.
ONO HRABRO DIJETE
Gdje je sada ono hrabro dijete.
Da mi pomogne.
U djetinjstvo sam bježao od kuće.
I strašni otac je šutio. Mogao me
ubiti. Istući, više nije mogao.
To što sam činio nije se moglo
kazniti. Ono hrabro dijete.
Sad, gledam, na koju stranu se
odavde bježi. Da mi hoće pomoći
ono hrabro dijete. Bježat ćemo
od kuće. Bježat ćemo iz Bosne.
Bježat ćemo sa ove zemlje.
Bježat ćemo daleko od ove galaksije.
I, sve ćemo se obzirati, da vidimo,
da li nas nešto od ovoga prati.
Kad pobjegnemo, negdje,
daleko, onda ćemo se na miru,
kao pravo dijete razigrati.
SEDAMDESET I TRI DŽENETA ONA STVARNA RADOST
Imao sam u djetinjstvu Za Muneveru, ukras moga djetinjstva
sedamdeset i tri dženeta.
Sumnjam da je išta od toga ostalo. Imam ja duboko u sebi,
Stari sam ja grešnik, stara varalica. vrlo duboko,
I, tako, spadoše mi svi dženeti radosti posebne,
sa lica. Ovo što je ostalo, samo velikom jake, čiste,
milošću, može valjati za džehenema. najradosnije radosti.
Vidi, pa ipak, ja se nadam. Jednom Ona održava moje biće.
malom, lijepom, skromnom dženetiću. Ne pokazuje se na ove
Čovjeka je teško istjerati iz nade. površne stvari, kao što je malo
I, ne brojim svoje grijehe. Nipošto. talasanje vode. Ona se javlja
Brojim dobra djela. A ima ih. samo pri jakim potresima
Nije da nema. Ko bi mi vjerovao cijeloga bića.
da to počnem pričati. Činio sam ih. I svaku riječ u meni, vraća
I rukama, i srcem, i nogama. na njeno mjesto.
Širok trag od ljubavi vidi se I, kad mi se javi ta radost,
za nama. A, i u onome što drago mi što si odnekud došla
ljubavlju zovemo, ima tu i zla, da ispratiš ovaj moj
i dobra ima. Bit će za mene prazni život.
jedan mali lijepi dženetić.
NIZ DUGE DRUMOVE
TUGA JE GOVOR DUŠE Pred kućom, na cesti,
Tužan sam. Teško tužan. ruku svezanih u oproštaj,
To je govor duše. Teško su mi stoji mati.
ožalostili dušu. Ni meni, ni njoj, Mi, djeca njena,
ne živi se u ovakvom svijetu od laži, odlazimo niz duge drumove.
krvi i zločina. Ne pokriva mi se Mati šuti. Lipa šumi.
ovim nebom. Ne korača ovom Sve dok na horizontu
zemljom. Imaju li djeca pravo na ne postanemo sitni,
život. Imaju li slabiji pravo na život. vrbe koje hodaju,
Imaju li osjećajni pravo na život. dok ne zamaknemo
Jer, ko će živjeti, određujete vi, za krošnju od tuge.
prljavi, grubi, jaki. Da li je mekoća
srca slabost. Da li je blagost duše Očiju majčinih više nema.
slabost. Treba li zaklati psa koji Kućnog korijena – nema!
voli mačku. Ili, da svi slušamo Niko nam više
čovjeka iz vaših laboratorija. ništa ne oprašta.
Neka se oni koji vole poubijaju A i nas je sve manje.
sami. Jer, samo vam kvare rasu. iz knjige "Orkestar"
Dakle, jeste, tužna je moja duša.
U vašem svijetu, pretužna. A djeca
koju podižete, već imaju otrovne
i krvave zube. Zato, produžite.
Ne idemo u istom smjeru. Ne
pripadamo istom svijetu. Mi još
uvijek nalazmo ptičice, na vašem
skeletu.
IPAK, RADUJ SE!
Život! Crna je to knjiga.
Možeš je otplakati. Ništa se
ne mijenja. Možeš je otpjevati.
Na istom si. Ipak, raduj se!
Raduj se predano. Sa malo duše.
Ne budi na kraj srca. Jer, On je
s tobom. Veliki Tvorac te prati.
Kao što ti pratiš sjeme miloduha.
Golem razlog za radovanje.
Ako išta shvataš. Pokaži nebu
svoje ljudsko lice. I živi, živi
nemilice. Do besvijesti, napij se
života. Neće ti biti žao. A nije
grehota. Jer, nikako ne valja,
biti malodušan, a imati Njega,
vječnog Prijatelja. Inače, jest,
život je crna knjiga. I luda jest,
ali, nije knjiga od veselja.
MOJ ŽIVOT TE NIJE OBRADOVAO
Znači, moj život te nikada
nije obradovao. Nisi našla
radosti u mojim jutrima.
I nisi našla radosti u mojim
noćima. Strpljenja dušo,
strpljenja. Moja će te smrt
jako obradovati. Zapleši od
sreće u našem dvorištu. Smrt će
odnijeti samo što je njeno.
Tebi će ostati sve ono što
nisi našla u mojem životu.
TEŽAK POSAO
Nema strašnijeg i mučnijeg posla
od života.
A ja to već dugo radim. Živim.
I kraj je tako neizvjestan.
Istrošen, umoran, da može čovjek,
kao graditelj, izmaknuti se od svog djela,
sjesti u hlad, umoran, a zadovoljan,
bar na časak, vidjeti svrhu
cijelog svog naprezanja i umijeća.
Ništa od toga. Izvjesno je jedino,
da se to djelo završava smrću,
i da ona, ni povremeno, ništa,
baš ništa ne kaže živome robu.
Težak je to i neproziran posao –
živjeti! Gospode, a o svemu tome,
još i pisati!
SA DRUGE STRANE CESTE
Ona je živjela sa druge strane
ceste. Nikada nije prešla na njegovu
stranu. Ni on nikada nije prešao
na njenu stranu. Bila je dijete.
Bila je djevojčica. Bila je djevojka.
Uvijek, sa druge strane ceste.
Između njih je prolazio život.
Volovska, konjska i druga kola.
Život je sve brže bježao između njih.
Svakoga ljeta, ona je bila tu.
I, jednoga ljeta, divnog ljeta na
velikoj rijeci, i ona je otišla niz
onu cestu. Nije ni prešla da ga
pozdravi. A nije otišla sama. Otišla
je sa nekim nemilim, nedragim,
nelijepim, čovjekom, tamo gdje odlaze
djevojke sa druge strane ceste.
Otišla je daleko i duboko u vrijeme.
I nikada se nije vratila.
GOSPODIN ŽIVOT
Kažeš, to mi je gospodin Život.
Pa, već sam ja kojegdje upoznao
gospodina Života, i moram ti reći
nije mi se svidio. Sumnjiv tip,
nepouzdan, kao da nije iz naših
krajeva. A opet, vidio sam neke
priče u kojima je Život veliki gospodin.
Ali, češće je obična propalica.
Čovjek koji drži do sebe teško bi se
i s njim udružio. Jednom, u mladosti,
poveo me pravo u pljačku. Ne,
mrtvih nije bilo. Jeste oštećenih.
Kažem ti, sumnjiv tip. I uopće se
ne skriva kad izlazi iz sramotne
kuće. Ne znam šta da ti o njemu
kažem. On ti laže gore nego devet
kočijaša. A da ga tek vidiš kako se
uglađeno ponaša. Svi ga znaju, ali.
niko o njemu ništa ne zna.
ŽIVOT JE SVET
Čovjek je stvoren da se divi.
Za sve ono što mu je oduzeto,
dat mu je razum. Darujem ti
ružu od svjetlosti. Jer, u našem
životu i Tvorac živi. Toliko je to
veliko. I šta ja za tebe imam. Vidiš,
ovi darovi ne primaju se rukama.
Očisti puteve do svojih tajnih odaja
da ostavim ponude iz dalekog maja.
Ovog, zemaljskog raja. A, u svaku
grudvu zemlje, ušla je radost zvijezda.
Iz velikih daljina, sa tvojim umom
održava se veza. Upisuju se znaci
u tvoje srce. Duša je zbog toga i
pristala da te dovede do velike
granice. Tolika je ljepota tvoga
života. Kad bi čovjek sve to, do
kraja znao i osjetio, ne bi izdržao.
Zato, ne možeš znati šta mislim
o tebi. Jer, ako se ja budem pitao,
bez tebe, preko rijeke ne bih.
Možda nije svijet. Život jeste svet.

A PROLAZI I ŽIVOT
A prolazi i život. Kidaju se
grane. A dušu su izmijenili
udarci i rane. Sa grane kapaju
posljednje kapi. Život prođe.
A svi su žedni. Niko se ne napi.
Niko ne naljubi. Niko se ne
napjeva. Jer, radili smo važne
stvari. Pokušavali živjeti.
Sad, gdje smo stali, i o čemu se
ovdje radi, niko da se sjeti.
Kao da se vraćamo sa groblja.
Kao da se na groblje spremamo.
Zadovoljni smo. Jer, i zemlji.
šta dati imamo. Otkida se
posljednja kap. U njoj je cijela
vasiona. Da, u njoj je i ona.
Ljubav
I SAD TE VOLIM, I SVE JE DOBRO
I ništa drugo da ne mogu,
da mogu samo to, da te volim,
to je toliko veliko i divno
da samo zbog toga vrijedi živjeti.
I sad te volim, i sad je sve dobro,
i sve dok te budem volio
ništa ovom svijetu neće manjkati.
Gledaj ovaj savršeni svijet,
gledaj kako je čudesno lijep, a naš,
a ljubav zna da si ti tu.
O LJUBAVI
A ima mrlja koje se čiste
samo suzama.
I ima riječi koje se uzdižu
do zvijezda.
I ima pogleda koji su oštriji
od sablje, pa ipak, miluju.
I ima tišina u kojima spava
blagost dušina.
ŠTA VIDI LJUBAV
Postoji ljubav
koja oči zatvara.
Pa kažu, slijep si kod očiju.
Postoji ljubav koja
oči otvara. Čudo je
u ovome. Takvim očima
vidi se veličanstven svijet
koji jeste čudo. Ali, to mogu
vidjeti samo oči koje vole.
I, da ti je samo jednom,
vidjeti svijet očima
onoga koji voli, ne bi
mogao vjerovati da živiš
u carstvu dobrote.
I, tada bi brzo povjerovao
da je sve to djelo
onoga koji najviše voli.
ELEGIJA O LJUBAVI
Na to bi sam Bog mogao
nešto reći. Čovjek ne može.
Nije mi žao što ću umrijeti,
nimalo. Ali, što nisam živio,
žao mi je puno. Kao da gledam
sa lijepog brijega u djetinjstvu,
sad, vrlo jasno vidim svu bijedu
svog života. Otac došao iz svog
rata. Mati, kao čarobnjak, sa devet
pameti, i hiljadu ruku. I meni su
stalno govorili o ratu. Sve dok
petokraka nije počela pucati
u narod. Napravili su i meni moj
rat. Dug rat. Prljav. Zvjerski.
I gdje je tu bio moj život.
Gdje si bila ti. I, pitam se,
jesi li uopće i mogla biti. Naš
tespih je napravljen od redenika.
I, u tome, imati svoj život.
Zaspati, pod svojim nebom, sa
svojom dragom. Oprosti, ljubavi,
o tome samo Bog može govoriti.
TEŠKO JE VOLJETI
Teško je živjeti. Ali, još teže je
voljeti. I teško je griješiti. Ali,
još teže je opraštati. Kad težak
život pritisne, teško je koračati.
Takvome, nije lako voljeti. Jer,
nesretnik, svaki osmjeh vadi
ispod kamena. A kamen je težak.
Ali, tuga je još teža. Nema te snage
koja nju može podignuti. Nju podiže
samo ljekovita istina. Osmjeh
voljenog bića može sa tebe dignuti
cijelo jato crnih ptica. Jer, teško je
živjeti. Ali, još teže je voljeti. I,
najteže je, biti mrtav, u životu, a
biti živ u smrti. A velikim istinama
pomijeraju se svjetovi. Velikim
tugama, govori se nebesima. Jer,
teško je živjeti, a još teže voljeti.
O ljubavi se ne može ništa znati.
VOLIM TE S TUGOM
Ti znaš, volim je sa tugom.
Sad. kad mogu da udahnem
mnogo istine i mraka, kad znam
ničeg ovdje i nema osim tebe,
a, sasvim ljudski, srce mi dršće,
i zebe, i vidi neke puteve daleke
na kojima nema ni mene,
ni Bosne. Još se za ovaj dunjaluk
držim zubima. Volim i nju i Bosnu,
i ti mi kažeš da je to mnogo,
i u tvojim očima. Jer, voljeti jest
pohvalno u svim nebesima. Ali,
da osjete jedni druge, neko je
dao ljudima. Zato, čovjek,
po običaju starom, na ovoj zemlji
spava, pokriven požarom.
I po njemu, po Tvome čovjeku,
past će moćna smirujuća kiša,
pa će i bol i ljubav, blago da utiša.
A čovjek jedino i može voljeti
sa tugom.
ONO ŠTO TE SPAŠAVA
Jednom, bit će ti pokazan
najtvrđi kamen. To je ljudsko
srce. I bit će ti pokazan
najledeniji led. To su ljudske
misli. I bit će ti pokazano
najoštrije sječivo. To je
ljudski pogled. I bit će ti
pokazano ono što se zaboraviti
ne može. To je poniženje
od čovjeka. I poslije toga
moći češ živjeti. Jer, bit će ti
pokazano čudo koje te cijeloga
spašava. To je ljubav.
ADRESA
Ljubav je moje rodno mjesto
i moj zavičaj,
i moje stalno mjesto boravka.
I, molim, kad tome dođe čas,
sahranite me u ljubavi.
Neka uvijek i svugdje,
moja adresa bude – ljubav !
NAJTUŽNIJA LJUBAVNA PJESMA
I tužno je, najtužnije, znati,
da te nikada više, niko,
neće željeti.
I, tužno je, najtužnije, znati,
da ćeš moći, jedino,
tugama rađati.
I, tužno je, najtužnije, znati,
da više nikome, ništa,
ne možeš dati.
I, tužno je, najtužnije, znati,
da te više nikada, niko,
neće imati.
I KAP DUŠE
I komad duše, i komad kruha,
i kap duše, i kap vode,
sve iz tvoje ruke
neka mi poteče.
Strašan je život bez tebe.
I oči mogu da mi zalede.
I smrt se može čuti
bez tebe.
I komad srca, i komad, milosti,
i kap blagosti, i kap živosti,
nek mi zbog tebe,
nek mi zbog mene,
veliki Bog oprosti.
Strašan je život bez tebe.
I oči mogu da mi zalede.
I srce može pod nebom
da krikne
i da se rasprsne.
Neka ti Bog oprosti.
PORIJEKLO LJUBAVI
„ između vas uspostavlja ljubav i samilost“.
( Kur'an, 30: 21)
Zahvaljuj se. Tiho se zahvaljuj.
Jer, ni to što je voliš, nije tvoje djelo.
Davno je to rečeno najboljem od vas.
Davno zapisano. I bez tebe, znanje
postoji. I bez tebe, postoji ljubav.
I ništa tu ne zavisi od tebe. Od tebe
samo zavisi da budeš učen, i zahvalan
da budeš. Jer, i od lažnog znanja,
čovjek može da se uzobijesti.
A najcrnji put čovjeka je obogotvoren
čovjek. Pažljivo očisti svaku svoju
misao. Jer, tvoja će te misao odvesti
u propast. Ako takvih misli imaš.
I, ne zaboravi, da je uzrok vaše
nevolje sa vama. Uvijek sa vama.
A uzrok vaše sreće je uzvišen.
Uvijek uzvišen. Postigni da i uzrok
tvoje sreće bude sa tobom.
Uvijek sa tobom.
SPASITE LJUBAV, PJESNICI
Spasite ljubav, pjesnici. Malu,
veliku, običnu, ljubav. Počela je
naglo da truhne i vehne. Ljudi su se
počeli stidjeti ljubavi. Ona je samostalna,
ona je neovisna, i ona njega više ne voli.
A ispod časti i njegove muškosti je to
da on nju voli. Zato, pjesnici, kako
znate, spasite ljubav. Neka je ostane
kao jedan sunčani proplanak u šumi.
Bar toliko. Spasite je. I neke ptice su
zbunjene. Među ljudima je sramota
voljeti. Željeti je, imati, to da. Ali,
voljeti. Kako je ti staromodno.I
zaostalo. Ali, onu istinsku, čistu, iz
srca izvađenu. Ljubav izvađenu iz
njenog oka. Iz onoga što on nikada nije
rekao. Spasite je pjesnici. Djeca su
još sposobna za taj odnos, govorite
djeci. Niko vam neće biti zahvalan.
Zato, spasite je.
NE UKRAŠAVAJ NIŠTA
Ne ukrašavaj ništa,
ne dodaji sjaja i boja,
jer stvar je samo u ovome:
kad bi ti znala koliko ja tebe volim,
samo to, kad bI znala, stvarno znala,
koliko te volim, znaš ono koliko moje
biće čezne za tvojim bićem,
samo to kad bi znala, znala bi sve,
jer sve je u tome
koliko tebe ja volim,
koliko te volim.
I ne ukrašavaj ništa, jer,
ljubav je gola kao
komad kruha.
PONEKAD, ZA TOBOM
Ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
I to bi bila sva pjesma. Ali,
da ne bude da ti poklanjam
samo jednu ružu, da ti dodam
i malo zelenila. Inače, moram ti
reći samo ovo: ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
U LJUBAVI NEMA ZNANJA
Uzalud sva znanja, sve teorije,
sve glatke rečenice mudraca i folozofa,
uzalud skamenjene narodne mudrosti,
uzalud bljesak genijalni u nečijem umu,
uzalud svi prirućnici i enciklopedije,
jer, o ljubavi je riječ i ne pomaže ništa.
Svaka logika tu pada i svaki sistem
mišljenja ovdje se predaje. Jer, o ljubavi
je riječ. A u njoj samoj ništa nije
završeno, ništa gotovo, i zaključano,
i sve ti se u srcu događa. A um je
zbunjen kao dječarac. Dakle,
u ljubavi, inače, nema znanja, nema
iskustva, nema ničeg što pomaže u
ljubavi. Ako ti išta pomaže, onda, budi
siguran, u ljubavi nisi. Možda si pomoću
znanja, iz velikog događanja, skliznuo
u banalnost. Ni pjesmi ne pomaže ništa.
Jer, u pjesmi, ona pjeva svoju pjesmu.
JEDNOGA DANA
Jednoga dana,
kad i ja tebe ne budem
volio, dušo,
i ja ću tebe razumjeti.

O SMRTI I LJUBAVI
Oni koji vole vole vjernost.
A veće vjernosti nema od smrti.
Onaj ko je volio priča da je umirao.
Onaj ko je umirao priča da je volio.
Smrt je najveća ljubav svega što živi.
Ljubav je jaka kao smrt. I, u svemu
što volimo, mi s radošću umiremo.
Ima ljudi, kod kojih je strah od smrti
isti kao strah od ljubavi. Odnekud,
oni osjećaju, da u ljubavi, blaženi
umiraju. A kada se iz te smrti bude,
mogu da umru i drugom smrću, ili,
da polude. Zato, oprezno sa onima,
koji jako, bolno, smrtno žude. Ipak,
veće privlačnosti nema za ljude.
Put ljubavi je uvijek i put smrti. A
put smrti, moćan je put ljubavi.
Čovjeku, slijepom od ljubavi, i
slijepom od smrti, sa puta skloniti.

NE RAZUMIJEM LJUBAV
Bože, nije to bila moja želja,
to, da je volim. I ne razumijem
ljubav. Sve je to Tvoja volja
i djelovanje. Nikada ja nju, bez Tebe,
ne bih zavolio. I nikada nisam volio
takve žene. Da ti je sad ne opisujem.
Znaš ti nju. Tvoje je ona djelo.
Ali, šta ja tu radim, ne znam. A znam,
Tvoja se volja vrši. Čemu, ne shvatam.
Priznajem, ljubav ne razumijem.
Nisam znao ni da sam ja sklon
ovako jakoj smrtonosnoj ljubavi.
Ni to da je ljubav vrsta smrti. Jer,
znam, mnogo puta sam umirao ja.
I rađao se mnogo puta. Izgleda,
ovako velike stvari u životu,
i nemaju nekog smisla. A umrijeti,
može se od njih svakoga časa.
I u ljubavi, pomozi, veliki Bože.
Pjesnik
REČE MI MOJ ČITALAC
Reče mi moj čitalac: „ ti si
najbosanskiji bosanski pjesnik“.
Gledaj, zbunjen sam. Šta ako je
to istina. Zar bosanskijih nema.
Možda ljudi više ne žele pjevati
bosanski. Osjeća se, da ima dosta
svetosavskih pjesnika. Ima i starih
i novih katoličkih. Bosanskim sebe
smatraju oni koji su u islamu. Oni
tako misle. Svima, smije se veliko
Božije vrijeme. Ono će odrediti,
i među pjesnicima, koje će niknuti
sjeme. A blago nama, možda će
niknuti sva tri sjemena. Možda baš
to znači pjevati bosanski. Po tome,
možda ima istine, u onome što reče
moj čitalac. Jer, zna to i Bosna ova,
ni njoj, ni meni, ne smeta, cijela
šuma glasova. I tek kada zapjeva
cijela šuma, u toj pjesmi, možda,
stare Bosne ima.
PRIČA O A.H. DUBOČANINU
S tugom se sjećam tog tužnog
dječaka kojem dugujem sebe.
Bilo je to davno. U Bosanskom
Dubočcu. Pored Save. Niz vodu su
otišli moj brat i sestra. A topio sam se
i ja. S mojom pameću, sa mojom
dušom, nije mi bilo lako. Sa mojom
maštom, još teže. I danas čujem,
kako na mene bosonogog, ledeni
vjetrovi reže. Znam, ovo je starinska
priča. Ali, ja bolje nemam. Ne dajte
se uznemiravati. Ja se sa sobom
obračunavam. Slutio sam, jako,
pouzdano, da u tom dječaku ima
nešto i lijepo, i čisto, plemenito.
Da mu se bar malo odužim,
učio sam ga mnogim znanjima. Jer,
u svijetu, raznih života ima. Tako,
od onog tužnog dječaka, pjesmu
za pjesmom, priču za pričom, ako tu
ičega ima, napravio sam mu tužnog
pisca Aliju H. Dubočanina.
BOSANSKI PISAC
Istina je. Ja sam bosanski pisac.
Ne hvalim se tom činjenicom.
Ne tugujem mnogo zbog toga.
Ali, jesam. Bosanski. U jeziku
bosanskom. Jer, ovdje, i drugih jezika
ima. Ovdje nastaju tri književnosti.
I svaka ima svoje knjige i jezike.
I svoje misli ima svaka. Ima svoja
osjećanja. Ima svoje priče.
I svoju mitologiju ima. I, udaljavaju
se brže od tijela u svemiru.
Tako, svako ima i svoje šume,
i puteve, i ciljeve, i svako pjeva
svojoj zemlji hvalospjeve. Ovdje će,
jednoga dana, trebati mnogo
prevodilaca. Jer, već, niko nikoga
ne razumije. Tako, biti bosanski
pisac, stvar je vesela i zabavna.
Jer, još, kao malo se sjećaju,
šta su im govorila vremena davna.
ZOVE ME GLAS
Sad, kad jesam star,
i kad se više nigdje ne vraćam,
često, iz djetinjstva, zove me glas.
Taj glas je moj spas. Zove kroz
vrijeme, kroz mučne dane i crne godine,
zove bez prestanka, i kaže mi
da se odmah vratim kući. I krov me
zove, i kućna vrata zovu, i duvarovi
od zemlje i vremena. kažu, ako ne
dođem, spasa mi nema, jer, oluja se
velika sprema. I već se lomi drveće,
i lišća je pun zrak, a od istoka se
navukao težak mrak. I glas je
iznemogao, i biva sve tiše, i još
čujem, kad njega ne bude, ničega
neće biti više. Da ostavim sve
što imam u rukama, da se ne igram
sa starim snovima, jer za nas, više
ničega nema. Probudila se na
istoku neman koja vijekovima
drijema. I već se lomi drveće,
i da zaboravim sve što negdje imam,
i odmah da krenem kući, jer,
svijet se već trese i lako može pući.
Zove me glas, kroz dugo vrijeme,
i kaže, uhvati se za ovaj glas,
jedino tako, dijete, naći ćeš spas.
A poslije ovoga, poslije drhtanja
zemlje, i ovog glasa i neba,
neće biti ni nas, neće biti nas.
NOVA KNJIGA U BOSNI
Objavio sam novu knjigu pjesama.
U Bosni. U Sarajevu. Bošnjačkom.
Ovo „bošnjačkom“ nije baš tačno.
Ima tu i drugog življa. I, kako da sebe
zovem bosanskim piscem.
U pravoslavnom dijelu Bosne
niko me ne čita. Niko u katoličkom.
Ne čita me niko ni u drugim bošnjačkim
kasabama. Jer, ja sam, izgleda, samo
sarajevski pisac. U Tuzli me niko
ne čita. Niko u Mostaru. Ili Zenici.
Sve te mahale imaju svoju književnost.
A knjiga mi se zove „Pjesme i molitve“.
Lirika. Dobra, nadarena, lirika, sa
nešto metafizike. Ali, ne lezi vraže,
ni u Sarajevu me niko ne čita.
Računaju na moju skrmnost. A ja,
na opštu i opću nepismenost. Teku mi
stihovi glatko kao suza niz lice. Ali,
izgleda, neke važne stvari, ovdje su
sklopile korice.
(2018, ljeto)
PERO JE ZNAK SVIJETA
Svijet se raspada od pameti.
Pismeni će ga konačno upropastiti.
Kao najjasniji znak ovoga svijeta,
moglo bi se uzeti pero. Ali, ni glupost
se ne predaje. Razvija se posebna
vrsta pismene gluposti. Prave, čiste
gluposti. Prave se velike svjetske
izložbe. Glupost je maštovita
i dovitljiva. Ni za lijeka se više
ne može naći one proste, neuke
naivnosti. One zbog koje je njihovo
carstvo nebesko. Nema ni čuđenja.
Nema divljenja. Divljanja ima. Nema
narodne književnosti. Sve je ovo
premudro da bi vam pričalo priču.
Postoje nove tehnološke bajke
u kojima se prodaje krv, znoj i suze.
Pismeni stvaraju svoju galaksiju
gluposti. Sveta riječ je sofija.
Utješilo me to što u tom svijetu
postojanje pjesnika nije obavezno.
Pjesnik, kao pojam, i materija,
Preseljava se u veliki svijet duša.
JOŠ ŽIV, GOVORIM
Ja sam Alija H. Dubočanin.
Živ ili mrtav. Trenutno, još sam živ.
Ako me gdje vidite mrtvog,
ne vjerujte. Još sam živ. I živim
da bih umro. Za život imam
sve manje razloga. Za smrt. svi
razlozi su na mojoj strani. Lijepo je
da i ja negdje spadam. Jer, ovdje,
uvijek sam bio sam i ničiji. Skoro,
javila mi se smrt koja mi reče:
ti si moj, samo moj, i ne zavaravaj se
da si još nečiji. Ja sam pouzdana,
vjerna, i dolazim uvijek na vrijeme.
Okreni se ti još malo pod ovom
nebeskom šatrom, nagledaj se
boja i svjetlosti, naslušaj se pjesama
i priča, jer, to će ti, možda,
nedostajati. Onda, doći ću ja.
I gledat ću te tvojim očima.
Znači, kad sebe pogledaš svojim
očima, krećemo na dalek put.
PISMO KOJE NIKADA NISAM POSLAO
Kako da ti opišem zimu,
kad nemam hladnih riječi.
Tople su sve.
Ako ih izgovorim,
led će da otope.
Kako da ti pošaljem na papiru,
cijelo brdo iznad rijeke.
Oko tebe sadim jele,
a niču trešnje,
i vjetar južni sa sjevera,
iz mog pera, nanosi pijesak
umjesto snijega, i nigdje leda
na rijeci, ispod brijega.
Na čemu tebi pozdrav vreo
da prozborim.
Na papir pišem,
a on gori.
HRONIČNI PISAC
Istina je, ja sam hronični pisac.
Vrlo samosvjestan. Znam šta pišem
i koliko je to dobro. Imam pouzdane
znakove o svome daru. A posvećenik sam
kakav se rijetko rađa. Znači, svaki dan
volim popiti čašicu novog smisla.
Volim gledati kako mi se u stihovima
rascvjetava i miriše suština. Ponekad,
siđe u moj jezik, i riječ iz onog
osnovnog jezika. I, ja vidim, kako se
ljubav događa između svjetla i tame.
Tada, bude mi pokazano more tame.
U njemu, ponegdje, svjetlucaju
galaksije. I žmirkaju sunca velika i
mala. Nikom ništa ne govorim. Tek
ponešto otkinem za pjesmu. Šutim, i
svoje riječi u zrak uklesavam. I, vi
mislite da to kratko traje. Nešto
uklešem i po nebeskim ćoškovima.
Tu, viđam one koji provjeravaju da li
nas, ovdje, još uvijek ima. Jer, veliko je
ono što jest. A veliko je i ono što nije.
Kad naiđe jedan talas, odnijet će
čovjeka. A neki hronični pisac
stajat će na oblaku. U rukama će mu
biti lijepa, vrhunskim smislom obojena,
dobro povezana teka.
DA PIŠEM I VOLIM
A trebalo je cijeloga života
samo pisati i voljeti. Pa, za promjenu,
voljeti i pisati. Tu si ti mogao zaista
nešto dati. Sve drugo je bilo vješanje
dana po drveću. Nisi ti od zla,
niti od ubijanja dijete. Zato, užasnut,
pitaš i Tvorca, pitaš i oblake, i kruh
u rukama, i drage oči u svojim očima,
sve ih pitaš: Gospode, kakvo je ovo
mračno doba u Bosni, kakvi su ovo
mrtvi, povješani dani, jer, ti ne
možeš vjerovati, daleko ti je to od
svake pameti, dok godine prema
groblju lete, ne možeš vjerovati
da ti, opet, ratom prijete. A prijete!
JEZIK ZA UMIRANJE
Tek star čovjek zna šta je
maternji jezik. To je nešto kao
kolijevka za umiranje. Recimo,
na švedskom se može dobro živjeti,
ali, vrlo je neprikladan za umiranje.
Bosanskom življu najljepše je
umirati u svom maternjem jeziku.
To je kao da liježeš u mirisnu
postelju jezika. Odnekud, miris
djetinjstva, miris majke, zapah
majčinog mlijeka. Zato, kad naš
čovjek pjeva, teško je razabrati,
da li pjeva ili plače. Pa, i u dobrom
smijehu udare suze na oči. Tako je
i kada te riječ tvoga jezika previja
i liječi. A bolesnik, samo u svome
jeziku, može da jekne. I, nikada,
ona riječ iz mladosti, ona sa usana,
ne može da se tebe odrekne. I, ne
zaboravi, lijepo je to znanje,
maternji jezik služi, i za umiranje.
BIO SAM STARIJI OD SEBE
U slavu Abdulaha Sidrana!
Uvijek sam bio stariji od sebe.
Po nečemu, to sam i znao. Uvijek
sam u glavici imao jednu tešku, i staru,
i tužnu misao. Osjećao sam fizički
izgubljenost cijeloga svijeta.
I, za vrijeme jake kiše, i jake grmljavine,
volio sam osjećati onu finu jezu
od udara groma u veliku voćku. Pucala
je po sredini, Lako, kao iverje. Tada,
uz hladno staklo, prislonim svoj topli
dječiji obraz, i vrlo jasno izgovaram:
grom te neće ubiti, svijete. Ali,
ubit će te suza dječija. I, dok smo svi
u kući, izgubljeni, mali, nebitni,
javi mi se misao koja stane
u odbranu svijeta. I, dok se u
grmljavini, ruše brda daleka, tada,
naučih, da svijet se mora čuvati
od čovjeka. I danas kiša pada, kao
u one dane. A još zarastaju, davne,
djetinje rane.
JESAM KAO VODA
Jesam , gospođice,
jesam kao voda!
Ako me uzmeš, pažljivo i nježno,
svojim dlanovima, a od prstiju
napraviš mi gnijezdo,
možeš me gledati, poljubiti,
možeš me se i napiti !
Ali, ako stegneš obje šake,
ako te ponese nemar i bjesovi,
ni kapljica ti neće ostati
od mene, jer, sigurno ću naću put,
i otići! I ja se, nikad,
ne mogu izgubiti, jer,
svaka moja kapljica, zna,
gdje je njena Cjelina!
Jesam, gospođice,
jesam kao voda,
i u tebi, mnogo mene ima!
STARA JE MOJA STRANKA
Istina je, ja sam član jedne
veoma stare stranke. To je svjetska stranka.
Ima genijalan program. Ja sam u toj stranci
negdje među hiljadama članova. Predsjednik
nam je Servantes. Često ga zamjenjuje Šekspir.
Nema konkurencije. Nema političkih ambicija.
Jer, svakome je omogućeno da svojim djelom
pokaže ko je i dokle je. Zapisničar nam je
fantastičan. On i voli fantastičnu književnost.
Znači, to je H.L.Borhes. Kakve taj pravi zapisnike.
Čista literatura. Mi smo vrlo stara stranka. Izbore
ne održavamo. Jer, samo djelom možeš zauzeti
neku poziciju. Nema glasanja. Ali, svako ima svoj
glas. Taj glas ga i uvodi u stranku. Iz programa
vam mogu navesti tek ovo. Stranka, već
hiljadama
godina, objašnjava čovjeku na zemlji, o čemu se
ovdje radi. Neki idu i u prošlost, neki prave izlete
u budućnost, ali, većina se drži sadašnjosti i
govori o onome što može dokazati. Ni člansku
knjižicu niko nema. Kao dokaz da je član, svako
prilaže svoje knjige. Iz stranke se ne može
istupiti. Jer, svaki od nas, sve dok ima
jednoga čitaoca, slobodan je član stranke.
A pisanje je naša sveta sloboda.
BEZ MENE!
Ne odlazim više na promocije
svojih knjiga. Istina je. Neka se knjige
nauče živjeti bez mene.
Ne odlazim više ni na svoje
ljubavne sastanke. Neka se moje ljubavi
nauče živjeti bez mene.
Ne odlazim više ni svome ljekaru.
Neka se moje tijelo nauči živjeti
od zraka, sunca i mjesečine.
Ne posjećujem više ni svoje prijatelje.
Neka nauče biti prijatelji
bez svoje važnosti, i bez mene.
Ja ni na svoj pokop neću otići.
Morat će me odnijeti.
Uz muziku i uz pjesmu, s tugom
na drhtavim usnama.
Jer, života nije bilo, pa nema ni smrti,
među dalekim – i nestvarnim nama!
U SLAVU MRTVIH ČITALACA
U vrijeme onog mira, imao sam
svoje čitaoce. Cijele generacije
čitalaca. Mnogo njih u Beogradu.
Tamo sam objavio tri knjige.
I nagrade sam dobijao u Beogradu.
Učenici cijele bivše države, u svim
jezicima, nastavljali su pisati moju
priču „Banice“. I Crnogorci, i Albanci,
i Slovenci. Djeca su sjajno nastavila
moju započetu priču. Desetine hiljada
djece. I bio sam gost predsjednika
države. Djeca su nagrađena. Tada,
razišli smo se zauvijek. A moji
čitaoci, cijele generacije, stradali su
u ratu. Neki sada žive po šumama
Kanade, ili po džunglama Njujorka.
U Bosni ih nema. Nisam znao da piscu
mogu izginuti i čitaoci. Mogu. Sada,
ovi novi čitaoci ne znaju ko sam ja,
a ja ne znam ko su oni. I nikada više,
niko, neće nastavljati moju priču.
I sada vidim lijepa lica svojih
mrtvih čitalaca.
LIJEPO JE STARITI U SVOM
MATERNJEM JEZIKU
Lijepo je stariti
u svom maternjem jeziku.
Možeš zapjevati:
dok tanani dršću šadrvani!
Možeš šaputati:
miriše smrdljiva dunjalučina!
Možeš čitati pjesme
Abdulaha Sidrana.
Svake vedre noći,
možeš gledati,
kako se zvjezdana slova
miješaju sa zemljom i lišćem.
Možeš udahnuti miris
djevojačke pjesme,
koja se s djecom rađa.
Možeš gledati dijete
kako prohodava u svom jeziku,
i u poljima majske pšenice
čuti njegovu muziku.
Možeš zamoliti Tvorca,
da nebo podigne malo više,
kad ti se njegovo lice
gleda i udiše!
SAKRIO BIH SE
Još uvijek, u strahu,
dršće dijete.
Skriveno u vrbaku.
Pred očima mu, ponad moćne vode,
trepere slike nekih davnih života.
Neko je prešao rijeku
prije mnogo godina. I nikad,
vratio se nije. Sada, moja molitva
prosta je. Kao riječ kakvog
tvrdog seljaka. I što znače
sve te izgubljene pjesme
u zlatnim krošnjama.
Slušaj, sličnu pjesmu,
neko pjeva iznad naših glava.
Od te vječne uspavanke,
sam život, mogao bi,
da se uspava.
Bože, sad bih, da se sakrijem
kod tebe. Zauvijek.
CAREVO NOVO RUHO
Književnica Mediha Selimović
je dijete kamena i sunca.
Došla je na svijet u Hercegovini,
i, odmah je svijet počela
gledati u lice. Čudno mu se smješkala.
Niko još nije znao da je to ono
dijete koje je reklo: car je gol!
Inače, bila je i dijete duha i
kruha. Vidjela je kako se kamenje
smije. Iz drvene bešike, vidjevši
ljudsko lice kako se krevelji
nad njom, jasno je uzviknula:
strašno si odvratan! Ljudi su samo
govorili: čudna, vrlo čudna.
A ona je čekala da vidi sav svijet
i da mu skreše u lice: ružan si
preko svake mjere. Samo je majci,
dok je slatko dojila, iznenada,
ljupko namignula. Čujete li, iz Beča,
neko svijetu i ljudima, spominje
familiju. Onu najmiliju. A car ide
glavnom ulicom. Ide ponosno, gol.
MOJA CRNA MAŠTA
Među lijepim čovjekovim
darovima je i ovaj – lijepa mašta!
Pa, vidiš povijenu staricu, a ona se
u tvojoj mašti ispravi. I ti vidiš
djevojku. I sve u šta pogledaš
postaje bolje, zdravije, uspravnije.
Moja mašta je crna. Ja vidim
djevojku. U mojoj mašti ona postaje
starica. Ti ideš preko mosta. A most je
nad dubokom klisurom. I, šta ja
vidim. Ti se, skupa sa mostom,
obrušavaš u besmisao crne mašte.
Zato, uzalud mi pokazuješ sve svoje
vrtove i bašte. Ono što ja vidim
ne možeš zamisliti bez moje mašte.
Strašni svjetovi u mojoj mašti žive.
I, mogu čak i strah, da izlome,
uplaše, iskrive. Najveće čudo je
ovo: život me ubjeđuje da nemam
crnu maštu. Kaže, stvarno, sve što
vidio sam, bilo je realno.
MOJE PRILIKE NA ZEMLJI
Moje prilike na zemlji nisu dobre.
Ovih godina, sve su teže.
Sve stariji, sve bolesniji, sve samlji.
A u Sarajevu nije lijepo biti
star čovjek. Skoro, pa sramota.
Nemam više s kim letjeti iznad
grada. Ovo što je ostalo, sve puže.
Loše prilike za mene i moje godine.
Povećana je potrošnja nade.
Svi se nečemu nadaju. I ja se nadam.
Da ništa, bit će novi rat. Pa će se moći
jeftino poginut. Niko neće ispitivati
odakle je došao metak. Jer, i prošlog
rata u Sarajevu mnoge ljude je odnio
zalutali metak. I nikom ništa.
Čovjeka nema. U pola koraka
rasječen. I nikom ništa. Niko ne
ispituje otkud je došao metak.Niti,
kud je pošao čovjek. Nema ga. Na
asfaltu je neko zaboravio usne. A ja,
nadao se, ovo života što je ostalo,
da te volim.
NEOBIČNO OBIČAN
Pitam... Velikog Pjesnika pitam...
Vrli šta trebam znati?
Šešir je nakrivio sa smiješkom
Pogledao na tren me čudno..
I čula sam kako me pita:
Voliš li pero neznana?
Voliš li istinski da živiš?
Voliš li samoću i sjetu?
Onda samo piši... piši..
dok duša ne progovori
jasno kao dan..
Nageo se opet nad papir bijeli...
suzama i smiješkom da ga kiti
U čudu ostavi me..
tako običan, čovjek
a tako Pjesnik Veliki.
© Farzila Kalić
JA ĆU SEBI NAPISATI DJEVOJKU
Ja ću sebi napisati djevojku
koju je Bog stvorio za mene.
I dugo mi je nije htio dati.
Uživao je u mom traganju za tobom.
Bit ćemo istih godina.
I neće biti mnogo lijepa. Ali,
bit ćeš moja. Onoliko koliko biće
može biti tuđe. I moje.
Nećemo ničega imati. Jer, sve će
biti naše. Bit ćemo ljubav.
Ja ću je sebi napisati. Čija je,
ona će znati. I s kim će živjeti
i umirati. Tako ću je sebi napisati.
POVRATAK
Vrijeme je da se vratim.
Poželio sam se
u sebi raskomotiti.
Ako zakasnim,
može se dogoditi
da se ne čekam na istom mjestu,
da se ne nađem,
da se nemam gdje vratiti.
Može se dogoditi
da se nikad više
sa sobom ne sretnem.
Žurim, u lošem stanju
ostavio sam se nezaključanog.
PONEKAD, ZA TOBOM
Ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
I to bi bila sva pjesma. Ali,
da ne bude da ti poklanjam
samo jednu ružu, da ti dodam
i malo zelenila. Inače, moram ti
reći samo ovo: ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
SAMOODRŽIVI PISAC
Znam da vas ima malo, ali,
moji ste. Moji čitaoci. Ako vas iko
ikada pita kakav je Dubočanin pisac,
volio bih da kažete – to je samoodrživi pisac!
Jer, na Balkanu, po više država, upinje se
da održi u životu pojedine pisce. Jer, njihovo
djelo ne može živjeti bez državnih infuzija.
A.H.Dubočanin svečano izvajvljuje da jeste
baš to – samoodrživi pisac! Niko njegovom djelu
ne mora davati infuzije, niti ga držati na
državnim
aparatima, da bi nekako preživjelo. Moje
djelo živi od sopstvene unutarnje energije,
i ne treba mu pomoć, niti cijela državna
hirurgija, da bi preživjelo. Nastalo iz
sopstvenog dara i unutarnjeg poriva
za postojanjem, to djelo ne traži ničije
štake, niti bilo koja pomagala, e da ne bi
umrlo negdje u nemaru i uvijek gladnom
zaboravu. Rođeno u jednom duhu,
hranjeno u zdravom kruhu, živjet će
sve dok ima jednog čitaoca, Zato, da
to izvedemo na čistac, Dubočanin je,
u potpunosti, samoodrživi pisac!
KUĆA
Gledaj, pjesniče,
kako se kamen u kuću ugrađuje.
I prestaje biti kamen.
Prolazeći pored ove lijepe kuće,
niko ne kaže: vidi lijepog kamena!
Svi vide kuću. Cjelinu.
Njoj se dive.
Tako, i riječ, u tvojoj pjesmi,
neka se preobrazi. Neka odjene
novi smisao i svrhu.
Neka čovjek ne kaže:
evo lijepih riječi! Nego, neka se
pred njim ukaže
nova kuća smisla.
KRLEŽA U HRVATSKOJ
Hrvatski jezik ima veliko
Krležino djelo. Istina, to djelo je,
sada, u ilegali. Kao da je sada,
u hrvatskom jeziku, Krleža pisac
mali. Jer, Hrvati listom druge ideje
slave. Stalno to gledam, i čudim se.
I, dok se slobodarske misli
vješaju i dave, šta da se radi,
moj Miroslave!
PORODICA SVIH TUŽNIH
Možete li zamisliti Andrića
sa sinovima i snahama. Sa
unučadima na nedjeljnom ručku.
Nije moguće, zar ne? Sudbina tu
piše drugačiju priču. Kako
zamisliti Ćopića kao starog domaćina,
u velikoj porodičnoj kući, sa puno
živih duša, muških i ženskih.
I, starom piscu se pomuti pamet,
pa i ne zna koga sve u kući ima.
Ili, kako vidite Krležu, negdje u
Zagorju, na ladanju, sa brojnom
porodicom. I stari Miroslav hvata
svome unuku one lijepe šarene
leptire. Sve je to ravno čistoj
fantastičnoj priči. Oni, koji su
vjereni za vječnost, nemaju
zemaljske potomke. Zar, ne,
Dubočanine!
PJEVANJE I MIŠLJENJE
Dobra dušo, pjesnik je onaj
koji spoznaje. Inače, nije pjesnik.
Jer, od istine nema veće ljepote.
I nije pjesnikovo da pada
u nesvijest pred tvojom ljepotom.
Ako će gdje padati, onda ima lice
velikog Tvorca. Najvećeg Autora.
On je onaj koji u povjerenju priča
sa tajnama. Nešto od toga, negdje,
u nekom stihu, pokaže i nama.
Jer, snovi postojanja borave kod
njega u snu. A kad se probudi,
i on sam se divi i čudi.
U TUĐEM GRADU

Vjetar mi nije tuđi. Nije drveće.

Nisu mi tuđe vrbe pored rijeke.
Nije ni kamen u kaldrmi.
Sve mi je to ovdje blisko i drago.
Čamci i lađe. Grbave vrbe na obali.
Krik ptice u vrbaku. Stari krovovi.
Poderani i novi zidovi. Sve blisko.
Nema tuđine u kori vrbe i nema
u rascvalom zidu stare kuće.
Tuđina se ne pravi od trave i lišća,
od kiše i neba. Tuđina se pravi
od ljudi. Samo, i jedino,
od ljudi. U očima im daljina,
tuga i samoća.

Alija H. Dubočanin
Brćko, oktobra 2018.
Misao
SRETNA MISAO
Istina je, imam ja sretnu misao.
A, sve je moja misao. Sve je sretno.
U sebi mirno. Zadovoljno. Mnogo su
mi nudili za moju sretnu misao.
Nudili državne položaje. Nudili
nagrade. Nudili bogate brakove.
Nudili putovanja. Jer, kao da je vladar
znao, da imam sretnu misao.Ili, neko
moćan nije mogao podnijeti da neko
liježe sa sretnom mišlju pod glavom.
Kad ništa nije pomoglo, molili su
da otkrijem tajnu. Gdje sam je našao.
Nikada, ni na šta, nisam pristao.
Ostao sam sam. Sa svojom sretnom
misli. I nikada ništa, osim nje, nisam
poželio. S njom, bio sam kralj
svoga bića. A darovana su mi mnoga
sretna otkrića. Jer, vidio sam svijet
kakav niko nikada nije vidio.
ČISTA MISAO
Ponekad, vrlo rijetko, imam
čistu misao. Misao koja nije uprljana.
Misao koja je sama suština. Bez dodataka
ovog dunjaluka. Zato, danas, kad mi se javila
moja čista misao, i s kojom sam se mislio
obratiti na visoko mjesto, molim svu prašinu
ovoga svijeta, kada je jednom otresem sa svoje
misli, da se više ne vraća. Da mi moja čista misao
traje bar toliko koliko mogu iskazati svoju
odanost
i ljubav. Neka se povuče cijela istorija, neka se
ne dime veliki i mali ratovi, neka ne plaču majke
i sestre, neka u mojoj čistoj misli nema taštine
i sebeljublja. Jer, ta, čista misao, put je koji me
vodi, do one krajnje misli koja mi se blago smiješi
i hrabri me da istrajem na tom teškom putu –
čišćenju svoje misli od ovog dunjaluka.
IMA JEDNA MISAO
Ima jedna misao, bez oca, bez
majke, misao ostala iza rata, ničija,
misao koja ne zna gdje se probudila
i gdje će noćiti. Misao siroče, nahoče.
Od nje se ljudi sklanjaju. Zarazna je.
Od nje se žene sklanjaju. Tužna je.
Od nje se djeca sklanjaju. Strašna je.
Niko je ne želi kući povesti. Niko je
ne želi imati. Korisna misao. Ali,
svisla od tuge. Umrla od same sebe.
Ima ta misao koja poslije rata gleda
ljude u lice, u izbezumljene oči, a
nju, niko ne smije ni pogledati. I,
niko je ne želi znati. A ona pita.
I, polako, i takve misli, počele su
po klupama u parku, umirati.
GDJE SKLONITI SVOJU MISAO
Jutros, uznemirena, zove me moja
misao. Gdje ću se skloniti danas.
Nemam na šta pasti. Nemam se
za šta uhvatiti. A da me ne prži.
Sve me može utrnuti. Ugasiti.
A ja negdje moram ostati budna.
Moram te voditi kroz ovu šumu
utisaka, varki i obmana. Svi mi viču,
hajde s nama. I sve me skreće
sa moga puta. Zato, molim te,
primi me sebi. Nemoj me od sebe
tjerati. Jer, jesam ja neznatan čovjek,
ali, mogu i ja tebi negdje valjati.
Eto, mogu pojmiti ono što
do sada nije dotaknuto. Što čovjek
nije vidio kao svoju misao.
I nije tim saznanjem disao. Zato,
molim Te, Ti mene čuvaj.
Nemoj me zanemariti. A, ja ću,
nešto veliko i radosno, kao radost
ljudi, o tebi saznati.
TI ZNAŠ MOJE MISLI
Ti znaš moje misli. Strašno.
I veličanstveno. Priznajem
i da se stidim. Šta sam ja sve
mislio. I sve to dopire do tebe.
Sad, pitam se, kako da iz misli
iziđem. U pitanju je, možda, neka,
umna energija. Jezik nije. Jezik je
stvar zemaljska. Mrtve riječi se sa
mrtvim sastaju. Žive riječi, negdje
gore, nestaju. O nama govore.
Izdaju. A kako će izdavati onome
koji nam najviše dobra misli. Evo,
u mislima mnogo reda ne ima.
Ipak, naše misli ne padaju mrtve
pored nas. One nas uznose.
A pošto je riječ, rijetko prava,
nagrću na nas brda zaborava.
PORUKE ZA VJEČNOST
Vidiš, najveću pažnju
morao bi posvetiti svojim mislima.
Čovjeka, doslovno, grade njegove
misli. Čista misao je tvoje
unutarnje obasjanje. Tvoja misao
tvoja je poruka u vječnost.
Lijepa misao će od tebe biti
zabilježena. To vam je davno
od Gospodara poručeno. Lijepim
mislima gradite nova vremena i
prostore. Moćno je to toliko da se
po tu pamet ne ide ovim nogama.
Ali, sve možete stvoriti svojim
čistim mislima. Priznajte, zar vas
neće biti stid da neke svoje misli
pokažete u velikom društvu. Pa,
za sebe, samo za sebe, poručite
nešto u beskraj svoje vječnosti.
Sve tvoje misli, to si ti.
VELIKA TIŠINA
Umoran sam od riječi.
Mnogo riječi zamara i duh i tijelo.
Rado bih te u tišini držao za ruku,
i osjećao kako nam se energije
razmjenjuju. Ti jesi lijepa. Ali,
nikada nećeš domašiti ljepotu
moje misli o tebi. I, pitam se,
kako je moguće da ljubav preplavi
cijelo tijelo i duh cijeli, i nema te sile
koja bi mogla duše da razdijeli.
Ti si, mojom mišlju obasjana, i,
ja često ne znam, i kad mi misao
zebe, jesam li zagrlio svoju misao,
ili zaista grlim tebe. A, ponekad,
moja te misao od stvarnosti
meni zaklanja, pa ja ne znam
sanjaš li ti, ili, moja misao sanja!
Ne ličiš mi na druge ljubavi i žene,
jer, ti si saputnica, kroz vrijeme.
PRIBOR ZA SPAVANJE
Imam misao za pod glavu.
Sada mogu na počinak.
Imam sav pribor za spavanje.
Pripremio sam i nekoliko snova.
Samo, još gledam zgarište majčine
kuće, i pitam se, gdje je onaj njen
posebni pribor za kafu. Taj pribor je
mojoj majci, kao ručni rad u zatvoru,
donio iz fočanskog zatvora probisvijet
Joza Muzeka. Sve vojske, poslije onog
rata tražile su Jozu. Svima je nanio neku
štetu. Odležao je u Foči. Mojoj majci
kao ženi svoga prijatelja Sabita, moga
oca, donio je ukrašen pribor za kafu.
Pa se ja večeras, poslije ovog rata, još
pitam, gdje je Jozin pribor za kafu.
A Božić je. Sve je moguće. Pa. neću se
iznenaditi, ako se odnekud pojavi
Joza, sa čudesnim priborom moje
majke. Inače, imam sav pribor za
spavanje. Imam i misao za pod glavu.
NAJSRETNIJA MISAO
Ti si moja, i Ti si ljudska
najsretnija misao. Ni o čemu sretnijem
od Tebe ne može se misliti. Ti si jedini
sagovornik koji usrećuje.I samo riječ
upućena Tebi nije uzalud bačena.
Niko ko ne ide Tebi, ne stiže na cilj.
Jer, skitaju mnogi putevi, i svi vode tebi.
Ko zna Tebe slušati, taj ima sluh. Ko zna
Tebe gledati, taj ima oči. Ko vidi Tebe
u svojoj najčišćoj misli, taj zna misliti.
A ko ne poništi sve svoje misli, taj Te
ne može misliti. Ko se ne odrekne svih
svojih riječi, ne može Tebi govoriti.
I ko se ne odrekne sebe, ko se ne
poništi, s Tobom ne može biti.
Poništenog, Ti ćeš ga stvoriti.Jer,
mora se nestati, da bi se rodilo
u Tebi.S Tobom niko imena ne broji,
jer, ime ima Onaj, koji zaista postoji.
OD ČEGA TI ŽIVIŠ
Da vidimo, imaš li ti na umu
ikakvu sretnu misao. Misao veselu,
zdravu i razdraganu. A imaš li u srcu
ijednu takvu misao. Onu misao kojom
ti se srce hrani. Može biti da imaš u
duši. Duša je pravi izvor ljepota. Imaš
li u duši misao od koje svijetliš. Nemaš.
A čuva li ti iko takvu misao. Možda
neko koga voliš. A da ti nisu sve takve
misli na putu. Otišle da dovedu još po
jednu srećnicu. Za nešto takvo nisi
čuo. A voliš li ti išta čovječe. Neku
ženu, konja, psa, drveće, planine,
voliš li strašna nebesa. Kažeš, ništa.
A plašiš li se Boga. Velikog,
Neusporedivog. Pa ti duša zadrhti
od strašne ljepote. Pa zaplačeš od
spoznaje da i ti svemu pripadaš. Ništa,
kažeš. A s koje ti strane života govoriš.

PREBIRANJE PO MISLIMA
Ova lijepa, ova mehka, ova se
žuti, ova slatka, ova se može
pojesti ... Tako smo u djetinjstvu
prebirali po trešnjama, ili kruškama.
Sad, star sam ja, pa prebirem po
mislima. Valja nam nešto i danas
pojesti. Neka nas mora nahraniti.
Ova je samo malo crvava. Ova malo
truhla. Ova je skroz dobra. Zagrizi.
Dobre misli, zrele i slatke. Još me
mogu spasiti. I gladnog nahraniti.
Idemo. Ova je još svježa. Ova nije
stara. A stara misao je najslađa.
Mlade misli su žilave i gorke.
I moraju se dugo žvakati.
Za mlade misli valja imati
i mlade zube. Ove stare su kao
staračko srce. Mogu se sisati
kao dojka sa grane. Uvjeri se.
Žena
NEBO OD BEHARA
Nebo nam je bilo od behara.
Jer, bili smo mladi, lijepi, pametni,
besmrtni. Ti si žena. A žena je nemir.
A ja sam u tebi tražio mir. Istina,
tvoji nemiri, znaju popiti sve moje
nemire. I bio je rat. Znali smo, i
naši djedovi imali su svoj rat. I
moj otac imao je svoj rat. I mi smo
imali svoj rat. Ti si, usred rata, mogla
roditi, cijelo jedno sazviježđe.
Probudila si u sebi strašnu ženu.
Jer, ženi se ne prijeti smrću. Ona
i smrt rađa. Ženi se ne prijeti ni
životom. Jer, kad je mlada i
besmrtna, kad zemljom korača kao
da ju je ona rodila, ona se može
sa svakom smrtnošću nositi. Zato,
smijala si se i u ratu. Znala si ono
što nijedan muškarac ne može znati.
Samo bi, ponekad, zatresla svoje
nebo, da te pokriju latice od behara.
Bila si vječna mlada, u svatovima.
RIJEČI U BUKETU
Hajde da živimo. Život može
i bez nas. Hajde da kažemo
lijepu riječ. Jer, čovjeku, da bi
progovorio, trebale su hiljade godina.
I, sad, kada govorimo, zar nije sramota
to veliko dostignuće čovjeka, svoditi
na tri psovke. Hajde da mislimo.
Svojim maternjim jezikom.
Da mislimo onu staru misao čovjeka
o svim životima. Da nam se riječi
raduju kada se nađu u buketu
od svijetlih zvukova i smisla.
Hajde da oživljavamo riječi. Da ti
izgradim prostranu kuću ljepote
u kojoj ćeš željeti biti žena. Hajde,
da ne vraćamo govor na njegove
početke. Jer, naš put, bio je,
proljeće našeg govora.
NEPOZNATA ŽENA
Meni najpoznatija je jedna
nepoznata žena. Sve žene koje su
mene ikada ljubile u njenim su se
očima izgubile. Sa strašnim mirom
ona mi objašnjava da ne postoji ono
što zovete moja žena. A uz ženu vi
najradije vidite ono moja. Jer, teško
vam je gledati lijepu ženu, a da nije
vaša. Stalno vam se miješa divljenje
i posjedovanje. Znači, postoji jedna
prelijepa, vjerna, odana, nezvana,
nepoznata žena. Ona je zbir svih
žena. I ti njoj nisi nimalo nepoznat.
Možda je rođena u tvom mozgu,
možda je poletjela iz tvoje duše,
možda si joj ti i otac i majka, ali,
stvarna je, nije mašta i bajka. Ipak,
pošto čovjek svoj život izmišlja i
sanja, ona nije manje stvarnja i dalja.
Znači, šta ako ti od svih žena koje
poznaješ, rađaš sebi jednu, najdražu,
nepoznatu ženu. Ona je zaista tvoja,
ona ti je data, i jedino ona, nije
nestvarna, i nije ti nepoznata.
GLEDAJUĆU LIJEPU ŽENU
Bože, ona izgleda tako nedužno.
I sva je mliječna. Kao da je skoro rodila.
Zabrinut sam za nju. Ima mnogo smrti.
Ima mnogo propadanja. A ona ima krupne
oči pune djece i cvijeća. A u rukama su joj
blagi vjetrovi. Kad progovori, ne meni, jer,
ja sam njoj nepoznat, ali, nije ona meni,
znam je iz zavičaja svih ljepota, tada,
i nebo se rascvjeta i zemlja ozeleni. Pa sam se
rastužio, veliki Bože, jer, kad bi nekako moglo
da joj prašina od vremena ne pada po kosi.
Kad bi znala i sa smrću da razgovara. Neka
umjesto nje raspadne se kamen. Samo, neka
ona ostane mlada, ljupka i blaga. Da nekad
prođem ovim perivojem. Da je vidim. Neka
povede i svoju djecu, i čovjeka svog, i sve one
koje ima, samo, da mi ponekad, bude pred
očima. Tako, gledajući lijepu ženu,
počinjem se miješati u sudbinu njenu.
ONAJ PRVI DODIR
Ako je toliko moćan prvi
dodir sa ženom, i prvi poljubac,
pomisli, koliko je moćan prvi
dodir sa svijetom. Meni se uvijek
čini da se tog dodira sjećam. Tu me
dotaknula svjetlost i ja sam naučio
šta je svjetlost. Sunce mi nisu
pokazivali. Pa, još pamtim, onaj
čudesni dodir sa vodom, sa nebom,
sa toplinom i hladnoćom. Moja
majka je mogla da snijeg otopi
oko sebe. I, ona je bila moj moćni,
pouzdani vodič u svijetu u kom
se još nisam osjećao kod kuće.
Taj prvi dodir sa bojama i
slikama, odredio je mene kao
čovjeka. Ni tada nisam znao
da govorim, a htio sam o tom
svijetu, da u čuđenju govorim.
Isto to događa se pjesniku cijeloga
života. Htio bi vam, u čuđenju,
reći nešto o onome što se zove
svijet. A još osjeća onaj prvi dodir.
NJENE ŽELJE
Prijatelju, i ne pokušavaj, nećeš
moći ispuniti njene želje. Ona ima vrhunski
ukus. Ona je živa estetika. Ona je poetika
lijepog. Ona u očima uvijek ima nečuveno
blago. Ono koje se u njoj skriva. Pripremi
najskuplje dijamante, najljepšu obradu zlata,
jantarnu umjetnost najvećih majstora, pripremi
venecijansko staklo i keramiku od unikata, i,
ništa ti ne garantuje da će ti išta uzeti na
dar, a ne još da bi ti to ičim plaćala ili bila
zahvalna za sve te drangulije. Jer, skup
je to ukus i okus, skupo oko i uho, želi
čuti ono što i nebo želi čuti, pa ti gledaj
imaš li išta za nju. A sve te stvari, ta blaga
kojima niko ne zna cijenu, morat ćeš joj
pokazati pred njenim mudrim očima. I,
skuplje žene zemlja vidjela nije, ona će
te popiti, ako odluči, da možeš da se
piješ. Valjda smo se razumjeli. Ako ti
Tvorac ništa darovao nije, onda, i pored
silnoga blaga, ti si za nju, velika sirotinja.
Ti ne vidiš, odakle njeni glasovi dušu,
jer, ona te, gleda pravo u dušu.
ŽENA NA ULICI
Nedjelja u Sarajevu. Na ulici.
Prolazi trudna žena. A ja, kad sretnem
trudnu ženu, izgovorim molitvu. Jer,
sve ono čega se užasavam, stiglo je
ovim putem. I najveći zločinci imaju
majke. I one vole svoju dječicu. Molim
Tvorca, da na zemlju ne šalje one koji
će i zemlji biti teret. Ima i drugih ljudi.
Ima ljudi koji su radost i nebu i zemlji.
A majka ne zna šta rađa. I to je divno
božansko određenje. Užasnem se od
pomisli kakva bi to propast bila za
čovjeka. Zahvaljujem Tvorcu na čistoj
mudrosti. Ali, molim ga, da ne šalje,
stid me o tome i govoriti. Ima toliko
čovjekolikih bića. I još da ne šalje,
i još, i još. Rađanje je bez kraja riznica.
A najgori se još nisu ni rodili. Sve će
to biti odnjegovano u majčinom krilu.
Ovdje vidim vojničku čizmu koja staje
na novorođenče koje nije veće od čizme.
Nemoj, veliki Bože nemoj. Evo, pored
mene prolazi ova žena. Neka bude od
Tebe počašćena i blagoslovena.
NEŠTO KAO ŽENA
Ono što se mijenja, to nisam ja.
Moja suština nije primjenljiva.
Jer, ako sam samo ovo što vidiš,
ja, gdje je onda ono biće od prije
više godina. Ne može biti da sam
ono bio ja. Ja sam ovdje. U ovu
kožu zamotan. U ovu misao
skriven. I pamtim mnoga svoja
lica kojih nema. Ako ih nema, onda,
to nisam ja. Ja sam nepromjenljiva,
pouzdana osobina. Ne može biti
da me, onog bivšeg, nema. Jer,
dolaskom u ovaj logor, u ovaj ljudski
bivak, svoju bitnost zadužio je svako.
I nema mene tamo gdje me nema.
A ljudska misao je nešto kao žena.
Dobra, dok je željena.
O NEKOME JE PRIČALA
O nekome je pričala.
Pričala tužno, kao da priča
biografiju bosanskog pisca. Rođen
u bosanskoj bijedi. Obukli su mu tu
bijedu kao djetinju košulju. I, cijeloga
života nije uspio tu nevolju, niti skinuti,
niti poderati. Njegov život obilježila je
tuga i samoća. Ničiji čovjek, u tuđem
svijetu. Nisam znao o kome govori, ali,
sve mi se nešto činilo poznatim. Kao
vrhunac njegovoga stradanja, dopadne ga
logor Sarajevo. Četiri godine. Nešto jest
pisao. Ali, iz toga nikada nije udarila
svjetlost. I u kašiki kojom jede bilo je
neke gorčine i otrova. Nije znao koje je
nebo njegovo. Nije imao države, naroda,
vjere, zavičaja, a mislio je, da ni groba
neće imati. Nestrpljiv, upitah je,
o kome ona to gvori. Nešto mi sve
poznato. Pa, o tebi. Sve ja ovo govorim
o tebi. Jesam li istinu govorila. Jesi,
govorila si istinu. Tišina.
Svijet
NAŠ LIJEPI SVIJET
Pogledaj, ako ikada mogneš,
sav ovaj svijet, ovo lijepo tkanje
života, ali, bez ijedne svoje misli.
Kišu, zemlju, oblake, bez svoje misli.
Kamen, vodu, zvijezde. Samo, bez
svojih viđenja. Pokušaj, očima kamena
vidjeti kamen, očima zvijezda vidjeti
zvijezde, očima žene vidjeti ženu.
Sve tvoje misli, kao otrovna prašina,
po svijetu će padati cijeloga života.
Vidjeti psa bez svojih misli o psu.
Vidjeti čovjeka bez svojih misli o
čovjeku. Možda bi ti se toliko dopao
taj svijet da, recimo ružu, nikada ne bi
htio omotavati svojim mislima. Ali,
bit će ti ponuđeno: da taj svijet imaš,
a o njemu ništa ne poimaš. Ili, da
mnogo o tom svijetu znaš, ali, to više
neće biti naš lijepi svijet. Sve će dobiti
izgled tvojih misli. Svijeta neće biti.
Sav će se svijet u tvoje misli sakriti.
SVIJET JE PUN SAMIH LJUDI
Svijet je pun samih ljudi.
I neće doći sestra.
Neće doći žena.
Čovjeku spasa nema.
Pun svijet samih ljudi.
Tužan legne. Žalostan ustane.
Na usnama okus mjesečine.
Gorak ustane, a otrovan.legne.
Sve dok mračna užad,
Svaku riječ ne stegne.
Svijet je pun samih ljudi.
I dok liječi opekotine duše,
crna užad sa crnih nebesa
do kostiju čovjeka potresa.
A svijet je pun samih ljudi.
I dok svako za svakim
hrepeni i žudi,
svijet je pun samih ljudi.
SVIJET TEK TREBA NAPISATI
Za razgovor ostadoše trave
i prosta ljepota ptice nad tamnim vodama.
Pogasi zvijezde. Sami smo.
Oko napada pjesmu. Nad rijekom klasa
novi glas. Vruć je odjek gline
na jeziku. Sami smo.
U temelju diše mrak.
Čuješ li podzemni huk živog.
To s mrtvim se mrtva riječ sastaje.
Nokti vremena grebu po srcu ruže.
Pogasi zvijezde. Same su.
Svijet tek treba napisati.
A rugoba gleda
dok umačem pero u svoje vrijeme.
SVIJET STE PROMIJENILI
Svijet ste promijenili. Kamen na
kamenu nije ostao. Pritom, promijenili
ste i sebe. Niste znali da čovjek, sve što
radi, i sebi radi. I, sada, svima vama,
upravlja strah. Strah od samih sebe,
strah od svega. Nikada nećete dostići
hrabrost vode. U strahu spavate, u
strahu se volite, u strahu živite i
umirete. Osiguravate se zidovima,
vratima, oružjem, čuvarima, strah
je postao osnova vaših odnosa. Od
straha se nemate kada nasmijati. Važno
je da ste opasni tipovi. S vama nema šale,
nema radosti, nema života. A život je
veseljak. On voli svoje vesele pjesme
od sunca, od ljubavi, i život zna da ga,
vi, ničim ne možete ubiti. Svako ubijeno
mjesto u životu samo oživljava. Život se
ne može natrpati u masovnu grobnicu.
Ali, život je mudar, i zna, strašna je
ona masovna grobnica u vašim prsima.
Molitve
MOLITVA ZA SRCE
Da se tiho podsjetimo: čovjeku je
rečeno „da se uzobijesti, čim se
neovisnim osjeti“. I s tim je sve
rečeno. A mnogo je onih koji se
osjećaju neovisnim. I djeca se uče
da budu neovisna. Neovisnim ih čini
imetak. Još malo, pa će početi sebi
kupovati i cijele planete. Ostrva su
odavno na prodaju. Sve je na prodaju.
Ljubav, ljepota, odanost, sve se
kupuje i prodaje. I, takav, neovisnik,
silnik i moćnik, ne može se klanjati.
Jer, on je gospodar. Njemu se
klanjaju. Koliko on želi. To je put
čovjeka. A čovjek je davno, sasvim
zalutao. A veliki Gospodar ga pušta
do „roka određenog“. Oni ne mogu
pojmiti da će biti gornji oni koji su
sada dolje, sasvim dolje.
OČAJNIČKA MOLITVA
Ljudima se ne molim. Znači,
molim se tebi. Ovo jeste molitva
očajnika. Mladost se i ratu raduje.
Mladost se i sa smrću valja po travi.
A meni je svaki dan gorak i otrovan.
Obavijesti me, jer, ja ne vidim razlog
da se baš ovdje rodim. U čemu je moja
krivica. Da li sam rođen zato da bi se
po meni pucalo sijačima smrti. Čija je
ovo sudbina. Kakva je na meni strašna
kazna. Možda ja i ne znam ko sam.
I čiji život živim. Mislio sam, ovdje,
tebi da se divim, pa da se vratim. Odakle
drugim ljudima toliko pravo nada mnom.
Ko im je to pravo dao. Ne mislim da sam
rođen kako bi me gađali raketama.
Konačno, šta je s nama. Šta se događa
u zemlji Bosni. A nekada smo na nju
bili dični i ponosni. Znam, naša je
postelja spletena od neznanja.
Reci mi, da li je ikome šteta, to
što sam i danas, nečija meta.
MOLITVA ZAHVALNOSTI
Kad sada pogledam, odakle sam krenuo,
možda sam i ja bio dijete sreće. Inače.
nikom ne bih poželio svoga života.
Koje je to mučenje i lomljava. Ipak,
Gospode, zahvalan sam. Zahvalan sam
duboko i bolno. Kako samo nesretnik
može biti zahvalan. Jer, kad pogledam,
ko sve hoda svijetom, a sve dolazi od
Tebe, kakvi kažnjenici i nevoljnici,
kakve rugobe i nakaze, kakvi žalosnici
od uma, ja, moram biti, iz sve snage
zahvalan i predan. Proživio sam život
kao lijep čovjek. Na meni su odmarali
oči i pametni ljudi i lijepe žene. I lijepa
riječ se čula od mene. Zato, moram tiho
kazati, ovu moćnu molitvu zahvalnosti.
TIHA NOĆNA MOLITVA
Na ružno si me mjesto postavio.
Na tužno si me mjesto ostavio.
Kad bi Ti htio, bar ovo malo dana,
da u Tebi rastem. Da spoznajem.
Da kroz to znanje o Tebi sebe jačam
i snažim. Znam da mnoge stvari
uzalud gledam. Jer, ne vidim ih.
Učini da vidim i da se oslobodim.
Učini da čujem i da se smirim.
Velika je noć na zemlji.
A ja sam mali u tvojoj noći.
Učini, da usred ovog mraka, bar
moja misao o Tebi bude čista i jaka.
A na ružno si me mjesto postavio.
Na tužno si me mjesto ostavio.
Za Esmu
Za Esmu Banda
REĆI ĆU TI
Reći ću ti riječ mladu
kao novorođenče. Riječ koja se,
uvijek, tobom hrani. Riječ koja
ne stari, i kad joj teku dani.
Za tu riječ si i ti disala, molila,
sanjala. Ja, tek sada, imam veliki
razlog, da tu riječ kažem. Tom
riječju se čisti srce, čisti duša,
i kuća se cijela čisti. Tom riječju se
i cijeli život pročisti. I nebesa se
raduju. Jer, takvim riječima se
i nebesa podupiru. Ta riječ će
cvjetati na tvom licu. Ta riječ će
tebi reći: mir s tobom u svim
životima. A života ima, dok se
u nama i ta riječ budi. I bez te
riječi nismo cijeli ljudi. Prosto,
život se sa smrću prepliće, i,
volim te, drago moje biće.
ONO ŠTO BOLI TO JE DUŠA
Ono što boli, to je duša.
Ono čemu ne vidiš oblika,
a ima najljepši oblik. Ranjiv.
Žalovit. Duševan. Ono zbog čega
nas neki ljudi vole. I danas, osjećam,
prostore duše. Svija se oko mene.
Trudi se za mene. Mene moli da ne
griješim. Jer, kad god pogriješim,
a toga nam ne manjka, ona se pati
i muči. Ne znam da li na njoj ostaju
rane. Ako ostaju, onda je moja duša,
jedna velika rana. Kažu, treba je
očistiti. A čisti se patnjom. Ona
miriše tugom. Nema svaka tuga
isti miris. Osjećam, čista je. Jer,
cijeloga života ne izlazi iz bola.
Cijeloga života mi šalje mirise
tuge. Oboje znamo da ćemo se
rastati. Ono što se bude radovalo,
to će biti duša.
VEDRINA U MISLIMA
VJETRE, POZDRAVI JE!
GDJE JE ONA ŽENA
Ponekad, mislim, da je sočan,
zdrav poljubac, važniji od tvojih misli.
Gledaj, upotreba uma još nije otišla
daleko. A po gornjem računanju
vremena, čovjek je ovdje već nekoliko
dana. I napredovati može samo preko
razmišljanja. Još traje velika faza
nasilja u razvoju čovjeka. Naravno,
ni to neće trajati dovijeka. Ipak, nikada,
čovjek neće biti miran od drugog
čovjeka. Uznemirit će se makar srcem.
A kad se sabere sva pamet iza nas,
pamet svih vremena, o velikom Tvorcu,
ta pamet nije rekla mnogo. Nije odmakla
od tjelesnog poimanja. I od toga da misli,
jer je to milo čovjeku, da je stvoren na
Njegovu priliku. Pa još kad misli da se
Gospodar srdi, da mu se može umiliti,
da Njime vladaju osjećanja. Svašta.
Istina je da za razgovor o Njemu
nijedan ljudski jezik nije dostatan.
I da se ljudsko biće razumom Njemu
ne primiče. Neki pokušavaju srcem.
A ne zbunjuje ih to da promijenjeno
srce u čovjeku voli istu ženu i ostaje
isto biće. Svi putevi, i put razuma, i
put srca, vode u mrak. Zato, gdje je
ona žena sa početka pjesme.
TI I SVIJET
Za Esmu Banda
Da li je svijet
sa tobom bio bolji?
Da li će svijet
bez tebe biti gori?
Dušo, sa tobom,
svijet je bio bolji!
Bez tebe, svijet će
biti mnogo gori!
TI SI JEDINA MISAO
Ti si, jedina moja misao
s kojom se može noćiti.
I jedina moja misao
s kojom se može probuditi.
Kad god mi se zvijezde nasmiju,
ja znam da si to ti.
Kad god me vjetrovi pozdravljaju,
ja znam da si to ti. Svaka radost,
i ona u cvijetu, u voćki, u žuborenju
vode , ja znam da si to ti.
Svaka dobra misao koja nas
u dobar čas posjeti, ja znam
da si to ti. Bez tvog imena
život se više ne može zvati.
Bez tvoga smijeha ništa se više
ne može znati.
O mati!
Naša vječna mati!
NA JEVREJSKOM GROBLJU
Događa se neka velika nagrada
ili velika kazna. Čovjek je sve ružniji.
Danas se stidim da govorim. Jer,
čovjek usavršava zločine. Dobra
djela su nemoderna. Zaostalo je
biti uljudan. Pitom i blag. Dobro je
biti opasan tip. Uz njih su djevojke
sigurne. Pitam se, gdje su bili u
vrijeme rata. Nisam ih viđao po
rovovima. Nisam u presudnim
borbama. Za vrijeme rata, majke
nisu svoju dječicu bacale na smeće.
Uvijek je bilo pregristi malo ljubavi.
Na jevrejskom groblju stojim uz
kamen. I posmatram svijet. Dolje,
negdje niz put, tutnji civilizacija. A
ja, stružem niz kamen, oštrim olovku,
i pišem ti ljubavnu pjesmu. Ovdje
mi je prijatelj Isak Samokovlija.
IZLUĐENA DJECA
Dušo, moliš me da ne mislim
na svoje grubo djetinjstvo.
A to je isto kada bi ovu jabuku
zamolila da ne misli na svoje korijenje.
Ne, dušo, o korijenju se mora
misliti. I mudraci su imali pravo.
Niko nije našao lijeka svome
crnom djetinjstvu. Jer, sve što je moje
tada je rođeno. I sve što je moje
tada je umrlo. A mi smo bili čopor
izluđene dječice. Goli vučići.
Život nam je. već tada, ispadao
iz ruku. I, sva moja tuga, tek će
sa mnom umrijeti. A ona jabuka sebe
osjeća već u tami svoga postojanja.
Ali, ti si, nesmotrena žena, pa te molim,
mene ne rađaj više. Začni bilo koga,
začni bilo šta, samo nemoj mene.
Meni je dosta i rađanja i umiranja.
MISAO O TVORCU
Esmi Banda, za sreću!
Čovjek veću misao nema.
Koliko je trebalo vremena čovjeku
da pojmi tu misao. Jer, voda je tu
misao imala od svoga postanka. Čovjek
nije. Čovjek je morao dorasti do te
osnovne misli. Jer, bez te misli,
sve druge se ruše. A ta misao, ona
uspostavlja sve druge misli. Nije
moguće biti čovjek bez Boga. Nije
moguće imati nebo u očima. Biti, ni
živ, ni mrtav, u snovima. Ta misao
postavlja cijeli poredak u njegov lijepi
smisao. Ta misao kaže živima da žive,
a mrtvima da budu mrtvi. Kaže pticama
da budu ptice. Kaže anđelima da budu
anđeli. Kaže čuvarima ljudi da čuvaju
ljude. I ta misao, između ljudskih
bića, uspostavlja, milost, blagost,
ljubav. I ona nam je od Njega. Nismo
to mi stvorili. Mi ne stvaramo.
Mi, samo, gladnih očiju, gledamo
gore, gdje mislimo da bi trebao biti
veliki Bog. Sve dok ima tu misao,
čovjek je uspravan. I neuhvatljivo,
kao u smrt, pada u svoj san.
Za Medihu
OTIŠLA JE NIZ PRIČU
Za Medihu Selimović, za sreću!
Ona je pričala čarobne priče.
Ljudi su voljeli i nju i njene
priče. Jer, ona se pričama
predavala cijelim bićem i nikada
nije varala. Pričala je ono što jest
i što je stvarno znala. I, iz svojih
priča, nikada se nije istim putem
vraćala. Kao djevojčica, dok priča,
ona se igrala i ljude čuvala. Nikada
ljude nije vodila daleko po putevima
priče, jer, ne bi se znali vratiti. Zato,
ona sama, odlazila je tamo gdje ne bi
niti jednog čitaoca povela. I, jednom,
bila je posebno nadahnuta. Otišla je
niz priču, otišla vrlo daleko, i nije se
znala vratiti. Ali, sve govori, da se
ona nije htjela vratiti. To se često
događa velikim umjetnicima. Odu
niz svoju umjetnost i više se ne
vraćaju. Tako je i ona otišla.
PADAŠ OD SVOJE SNAGE
Padaš od svoje snage. Imaš je
previše. Pružaš otpor i zato padaš.
Jesi li ikada vidjela kako
bez boli i štete pada pijan čovjek.
Samo zato što se padanju ne
odupire. On prihvati pad kao svoje
dobro stanje. Ili, kako sam ja
u mladosti, u teretnom čamcu topio se
na rijeci. Udari mećava. Voda ulazi
u čamac. Valja tonuti i ginuti. Znaš li
u čemu je jedini spas. U tome da iz
čamca, sve što možeš, bacaš u vodu.
Treba tako spašavati čamac. A
mnogo toga ima što čovjek može
baciti. Neka potone. Neka ga
voda nosi. Važno je da tvoj čamac
pristane uz obalu, a ti iziđeš kao
stari gusar. Sve mudrosti su
jednostavne i Bog je dao njihovu
sliku u prirodi. Zato, bacaj iz sebe
sve što ti ne treba. I plovi mirno,
stari morski vuče.
NEDOSTAJAO SI MI U OVOM ŽIVOTU
Za Medihu Selimović, književnicu
Duhovnog druga nisam nikada imala.
Niko nije znao da bude vjetar
u mojoj kosi. Niko osmjeh na mome licu.
Niko mi nije znao zategnuti kožu
tamo gdje se malo opustila.
Niko nije znao da uzme moju misao,
nedužnu i uzdrhtalu, i drži je na suncu
duha. Sve dok ne stekne hrabrost
žene koja rađa. Rađa sebi i cijelog
odraslog muškarca. I niko mi nije, gladnoj,
ponudio pogaču od svoga srca,
onu pogaču što je sazrela na našim
brežuljcima. A onda sam, u nedoba,
kada si mi najpotrebniji, srela i tebe,
prijatelju. I počeo si sa mnom disati.
I, sad ti kažem, prosto i čisto, kao
da ti dajem čašu dobre vode –
nedostajao si mi u ovom životu,
i nebom, i zemljom, cijelim bićem,
trebao si mi u ovom životu.
OSJETI OKUS ŽIVOTA
Za Medihu Selimović, sa blagošću.
Za okus poljupca ne pita se razum.
Za okus kore kruha, ne pitaš
nikoga. Zamisli da se brineš kakve
boje je tvoj kruh u rukama. A kruh je
dobar u svim državama. Pokušaj,
nemoj odustati, živjeti zdravo, kao
životinja. Živi malo i čulima.
Nisu sve radosti života nestale u
glavi. Kome ćeš pokloniti okus
dobre vode, u žednim ustima. Koliko
tu zdravlja ima. Sjeti se nekih lijepih
zagrljaja. One tišine u zagrljaju. Onog
velikog događaja u svakom pokretu.
Omiriši zrak. Omiriši snijeg. Sjeti se
nekih mirisa kojima je kuća mirisala.
Znaš li kako miriše žensko. Znaš li
kako miriše muško. A tek dijete
mliječno kako miriše. Tu veliki život
govori i diše. A tvoja misao o pogledu
nije pogled. Hajde, smiješ li se sad, s
nekim, zagrliti očima.
PIŠI MEDIHA SELIMOVIĆ!
Piši, Mediha Selimović, piši!
I ne uči se suhim estetikama.
Tebi je data vrhovna estetika
kojoj se stranice nalaze i u polju
pšenice, i u polju zvijezda. Piši,
Mediha! Piši onako kako kiša pada
po Zenici i kako se suza cakli u tvojoj
zjenici. Piši onako kako se zdrava
žena porađa i kako u tvoju luku
pristaje ona davna, od ljubavi,
zaboravljena lađa. Piši Mediha!
Svijet se, uvijek iznova, mora
pisati. I, na tvojim usnama, vidio
sam, cvate zdrava suština. Zato,
piši Mediha! Svijet je nečitak.
Neko je počeo nešto da piše, i,
nikada nije završio. Piši, zato,
što znaš, da to ne pišeš ti.
Piši, Mediha Selimović!
ZEN MEDIHE SELIMOVIĆ
U slavu Medihe Selimović
„Dakle, jebe mi se za književnost“.
Rečeno je to u gluho doba noći,
19.8.2018. godine. I rekla je to
Mediha Selimović. Nikada ništa
pametnije o književnost nisam čuo.
Čisti zen. Podsjeća me na onu priču
u kojoj zen-učitelj piše pisma učeniku
da provjeri kako napreduje u pitanjima
duha i duhovnosti i stvarima
prosvjetljenja. Dugo je učitelj bacao
pisma svoga učenika i pri tom izgovarao
drske primjedbe. Kad, bi tako, da od
učenika dugo nema pisma. Ode njemu
učitelj pisati. Da ga o prosvjetljenju
upita. Učenik odgovori: Ma, baš me
briga! Učitelj skoči od radosti.
Shvatio je. Prosvijetlio se. Konačno,
sve je shvatio. Tako je sinoć cijeli
prostor osvijetlila Medihina rečenica:
„Dakle, jebe mi se za književnost“.
Shvatila je. Sve shvatila.
Prosvijetlila se.
TRAGAČ ZA BOLOM
Sklopi ti pjesmu, Alija.
Sklopi.
Ti to možeš. Ja samo
ispuštam krikove.
Ja bolim.
I kroz bol sagaram.
Ja živim u Beču 22 godine,
a svaku noć se klupčam
ispod onog kristalnog
hercegovačkog neba na čatrnji.
Nigdje ja nisam odmakla
od svojih predaka.
Bol, glad, i žeđ mojih predaka,
u meni je, i ja samo to znam živjeti.
Ja sam vječiti tragač za boloom.
Kao što su ljudi išli
da kopaju zlato, tako ja idem
za bolom.
Vodi me nešto.
Ja i tvoju tugu volim, Alija.
Ja se utapam u tvojoj tuzi.
Ti si bio tužan mladić.
Moja majka je tuga.
Moj otac je tuga.
Moj otac se zvao Bol.
Moja majka se zvala Bol.
Bol je boja mog života.
Bol je boja Božije milosti.
Ja sam čista bol.
Bolim bolom.
Tako i volim. Bolom.
Bol je jedina milost
koju ja poznajem.
Mediha Šehidić Selimović
Alija H. Dubočanin, 7.3.2018.
TUŽNE SU NAŠE KNJIGE
Medihi Selimović, književnici

Tužne su naše knjige. Pretužne.

Kao da vadimo otrov po srcima.
Kao da nas jure jata napuštene
djece. A sva su gladna i neokupana.
Po Bosni ništa nije rodilo bolje
od bola, more i rana. Majko
samohrana. Starci moji samotni
i lomni. Ljudi u strahu i ljudi
bezdomni. A pod zemljom se čuje
strašna sevdalinka. Već drugu
deceniju se ispod zemlje prolama.
Nađi me, dušo, u masovnoj jami.
Sve nas izvadite iz masovnih jama.
Lijepo je imati svoj mezar, i cvijet
na mezaru, i pticu na grani. Teku
godine, duge, bosanske, ružne. A,
i mi znamo za vaše knjige tužne.
Ostale pjesme
POUZDANA PJESMA
Utvrđeno, poslije više decenija.
Ne kradem. Ne ubijam.
Ne zavidim. Osobina koju kod
sebe naročito ističem. Ne zavađam.
Ne otimam tuđe. Ovdje je svaka
riječ provjerena i očišćena.
Bježao sam sa vrata, ako u kući nema
njenog muža, moga prijatelja.
Ne tvrdim da je ovo mnogo pametno.
Ali, gubeći, mnogo sam i dobio.
Ne lažem. Ne mislim loše o
ljudima. Studiram ih. Zanimljivi su.
Ne sanjam tuđe posjede. Nije mi
u srcu teško zbog tuđe sreće, tuđe
lijepe žene, tuđeg bogatstva. Sve to
mogu gledati mirno. Imao sam lijep,
i težak život. Volio sam Boga.
Divio se Njegovom djelu.
Voljen sam. Potpisujem.
ZAGRLJAJ OČIMA
Misliš, znaš, šta sve može
tvoj pogled. Pitaj se. jesi li se
ikada grlio očima. Da, samo očima.
Ona stoji pred tobom i drži se za tebe
svojim pogledom. Toliko je to jako
da ona ne može pasti. Tolika je moć u
tom pogledu koji grli i drži, i sebi
privija onu koju voli. Nismo žurili.
Milovao sam je. I ona je mene milovala.
Jeste, sve očima. Tijela su naša
više puta se stresla. Doživljavala su
fizičke promjene. Istina je, ta žena mi je,
kasnije, postala saputnicom. I, stalno je
nešto čudno tvrdila: da je baš tada,
u tom grljenju očima, ona i zanijela.
Zdravo, i prelijepo dijete.
VELIKA ČAROBNA CJELINA
I ma šta da uzmete životu, recimo
cijeli grad, most, drvored, stanite,
pogledajte pažljivo – životu ništa,
baš ništa ne nedostaje.
A tek čovjek. Ne primijeti se,
niti da je došao, niti da je otišao.
Tako moćno djeluje ta čarobna
živa cjelina. I život uvijek,
sve što mu treba ima.
SRETNI UM
Sretni um! Šta bi to moglo biti.
Da li to uopće postoji. Ko je sretan
od svoje glave. Da li se sreća uči
ili se s njome rađa. Rekoh djetetu,
kap hladne vode na usni bolesnika,
to je sreća. Ima li to ikakve veze sa
umom. Čovjek je zanimljiv dok može
da se pita. Moći pitati se. Da li je u
tome sreća. Ne traži uvijek odgovore.
Možeš se rastužiti. Jer, neke srećice se
uništavaju tako što o njima sve znaš.
Kao kad bi ti neko tražio da jasno
opišeš poljubac. Može li sretni um
opisati poljubac. Sreća veoma rijetko
ide zagrljena sa znanjem. Jesi li
zaboravio priču o drvetu spoznaje.
Možda je dovoljno pitati se. Sretni
um ne traži odgovore. On ih zna.
IGRA
Lijep je i mudar kamen
bačen u vodu, u duboku vodu
pod žalosnom vrbom.
Iza njega se šire krugovi,
voda drhti, osjeća prodiranje
ka svojoj tmini.
Mudar i lijep kamen.
Ne može stati na pola puta.
Smiriće se kad shvati
da dalje ničeg nema
što bi mogao izmjeriti
svojim padom.
TAKO MI SE NE UMIRE, DUŠO
Tako mi se ne umire, dušo.
Imam gdje umirati. A zemlja nikoga
nije vratila. Neće ni mene. Pored mene
će ležati ljudi, djeca, žene.
Vidi kolika je Božija zemlja. Sve je
to dobar vrt za umiranje. Ne moram
biti uljez u tuđim grobljima. Jer ima
negdje već ucrtan grob za me. A i u
smrti ima neke radosti. Mislio sam za
ruku držati lice koje volim. Ali, to
lice nije izdržalo. Vlada se kao
filmska zvijezda koja je, eto, spremna
pomoći. Pa i bosanskome pjesniku.
Kad smo krenuli na ovaj put, bili smo
ljudi koji se vole. Evo, izbila si u prvi
plan, ali, negdje, zaboravila si ljubav.
ONI SE PONOSE
Oni se ponose. Provjereno.
Kakva im je vatra u očima
kad se nađu, pa kad o zločinu
pričaju. Nadimaju im se zločinačka
prsa, stežu se krvave ruke, u zanos
padaju kad se krvi naloču. Ne,
Gospode, i oni su tvoji, i ti znaš
ko su oni. Ti voliš dušu koja sebe
kori, voliš dušu koja se kaje. Ovdje,
niko se ne kaje, niko sebe ne kori.
Oni, još su klanja željni, i, iz ovih
stopa bi krenuli prema muslimanima.
Velika se pitanja ovdje postavljaju.
Niti jedno nema odgovora. I ne znači
im ništa što su nam u kuće ulazili,
što su jeli sa nama, što je njihova
prljava duša počivala na bedru
one koja nas poslužuje. Ne, oni se
u kuću ne primaju. A Ti bi mogao
vidjeti, da se oni što manje
u život primaju. Jer, oni će vam
i u groblju, poklati sve mrtve
muslimane. Njihovi sveštenici
ljube njihove krvave kame.
LJUDI ME NAPUŠTAJU
Ljudi me napuštaju. Bježe
kao miševi sa broda koji tone.
Težak sam im. Ne mogu podnijeti
moje kriterije, moje standarde
i principe, moje pouzdane mjere
i zahtjeve u odnosima. Sa mnom,
lako se pokaže njihova nečasna
narav, njihova prevrtnjiva priroda,
karakter satkan od malih i većih
koristi. Ne mislim se mnogo
baviti njima. U Bosni, inače, ovih
godina, nema ljudi. Građanina
nema. Bez pretjerivanja, sve se
slilo u kotlinu, pa i oni kojima je
medvjed bio domaća životinja.
Dakle, podsjeća me to na ratni
događaj, kada je neki seljačak
prijavio krađu šupe. Cijele šupe.
Kad, ispostavilo se, pošto nije bilo
struje, da je ta šupa bila u liftu.
Došla struja, a šupa otišla.
Dakle, ljudi me napuštaju. Bježe
kao miševi sa broda koji tone.
NAJVEĆE GROBLJE NA SVIJETU
Najveće groblje na svijetu je
moje srce. Većega nema. Bez predaha
nekoga sahranjujem. Žive i mrtve. Ili,
i mrtve i žive. Evo, što sam stariji,
imam mnogo sahrana. Stalno mi živi
umiru, a mrtvi se javljaju. Ali, iz groblja
niko ne izlazi. A, od svih bića,
najbrže umire čovjek. Umire od sebe,
od taštine, od mržnje, od pakosti,
gluposti, a mnogi su i prirodno
nadareni mrtvaci. Tek, moje groblje je
ogromno. Polako, svima njima,
počinjem, kopati grobove i u svojim
mislima. Zatrpavam ih zaboravom.
Dušu se uopće ne tiču moji poslovi
oko moga groblja. Ona misli da su to
naši zemaljski poslovi. Zanimljivo,
koga jednom zaborav zapečati, ni
slavuji ga više ne mogu probuditi.
PEČAT
Svaku riječ pišem
kao da udaram pečat na svoj život.
Lijepa je ljepota riječi, ali, još je
ljepša, kada je lijepa od istine.
Meša Selimović je pisac. Srpski.
je pisac. Bosanski.
Zajedničko im je to, što je Meša,
svojim riječima, navratio
i u Dubočaninov Bosanski Dubočac.
A u tom Dubočcu je centar moje
porodice. Grobovi oca Sabita Hasagića,
majke Esme Hasagić, brata Derviša
Hasagiča, sestre Tife Hasagić.
Tu je naša porodična centrala. Ali,
nije šala, u mene Derviš, u Meše
derviš. I, ja sam protjeran iz zavičaja.
Protjerali su me borci iz jedinice
koja se u minulom ratu zvala
"Meša Selimović". To je Mešina
riječ posijala. Nije znao da je
riječ energija. I da kroz vrijeme,
onim što jeste, zrači i sija.
Častohlepan, nije mogao znati,
da udarati pečat, znači pisati.
A oko njegovog djela i Andrić nešto
čisti, zato, ni derviši, nisu nam isti.
A JA ĆU KRENUTI NA PUT
Jednom, prije sunca, dušo vesela,
ja ću krenuti na put. Misao će me voditi
k tebi. Možda će biti rano jutro,
možda gusta noć, ali, ja ću krenuti.
Izići ću iz kuće i koračati. Snažno ću
koračati. Tamo niz put, niz prugu,
niz šume, niz vjetrove, dugo ću
koračati. Negdje, jednoga dana,
morao bih sresti tebe. Sve moje
na meni bit će tobom ispisano.
Koračat ću uporno prema tebi.
Mada, nikada nisam prolazio tim putem,
mislim, da i sada znam,
kako se stiže to tebe. I, kad stignem do
tebe, ako ne padnem mrtav, znači,
stigao sam živ. Pokupi to života
što me ima. Bolje nema na putevima.
ANĐELI MOJI BIJELI
Vi ste sa mnom. Sada, kad sam
dušu naučio da sluša, a oko da gleda,
ja osjetim vaše prisustvo. Čovjek nije
dorastao čudu koje živi. Životu.
Malo o vama znam, pa ću malo
i govoriti. Ali, htio sam, ovako
nevješto, ljudski, sa svim grubostima
čovjeka, da vam se zahvalim. Znam.
Ja se zahvaljujem za ono što znam.
A mnogo je onoga što ne znam.
Pomagali ste mi. Spašavali me. Od
zla udaljavali. Bez Božije moći, a
vašeg djelovanja, ja to ne bih znao.
I molim velikog Gospodara, da vam
da zadatak da sa mnom budete, da
me štitite. Dok sam ovdje. U svijetu
u kom se ja čuvati ne znam. Anđeli
moji bijeli, a ja ne znam, kolika vas
daljina od velikog Tvorca dijeli.
I, volio bih znati, jer, među vama
toga ima, kako to izgleda kad ga
vidite svojim očima. A ti mi oprosti
nevidljivi svijete, jer, ja jesam,
nestašno radoznalo dijete.
ONA ĆE TE OSLOBODITI
Ona će te osloboditi svih tvojih
bolesti. Baš nigdje te ništa neće
boljeti. Odnijet će ti ispred očiju
odvratna i mrska lica. I, za tebe,
više neće biti nikakvih nesporazuma.
Oslobodit će te svih briga i nesanica.
Odnijet će i sve tvoje dokumente.
Poništiće rodne listove i sve druge
papire. Sve pozive na vojsku i u
ratove. Uzet će ti sve školske
diplome. Sve dozvole i sve zabrane.
Na štednim knjižicama neće biti
ušteđeno ni vrijeme. Neće biti tuge
niti veselja. Niko, osim nje, to ne
može postići. A najljepše će biti
kada ti bude uzimala ime i prezime.
A da se baš nimalo ne bi brinuo, ona
će poništiti i cijeloga tebe. Ona će
sav tvoj svijet u besmisao sabrati,
a tebe više, prosto, neće biti. I, sad,
reci, ko ti je više dobra učinio.
BARBARI SA ZAPADA
Došli su nam barbari sa zapada.
Donijeli su perverznu demoktatiju.
Ne znaju šta je zdrava, mirisna žena,
jer to kod njih odavno nema.
Oni su sebe obogotvorili. I, raduju se
onome što su sami stvorili.
A Bog je naša posljednja nada.
I s njim ćemo mi govorit nekada.
NEKE KUĆE
I smrt neke kuće zaobilazi.
I mržnja u neke kuće ne ulazi.
I pakost u tim kućama ne obitava.
Niti se budi. Niti tu spava.
Imaju te kuće. Pune plave svjetlosti.
U tim kućama se ne priča o zlu.
U tim kućama besramlje nije
kod kuće. Ne svraćaju tu ni
bijedne duše. I nisu to bogate
raskošne palate. To su obične
kuće na mjeru čovjeka. U njima
se divi, voli i živi. Imaju te neke
kuće. Rebra su im suho pruće.
PRIRODA I DRUŠTVO
Ne pitaju me gdje je
moje nebo rodno?!
A o prirodi i društvu
znam samo ovo:
priroda je društvena,
a društvo neprirodno!
PONEKAD, ZA TOBOM
Ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
I to bi bila sva pjesma. Ali,
da ne bude da ti poklanjam
samo jednu ružu, da ti dodam
i malo zelenila. Inače, moram ti
reći samo ovo: ponekad, za tobom,
toliko me zaboli duša, da ja
lijepo osjetim kako umirem.
NAJVEĆE ČUDO
Gdje si ti. U kojim prostorima.
Iza koliko svjetlosnih zavjesa.
I, ko si ti. I kako izgleda to, kada
mislim na Tebe. Ništa ne znam.
Priznajem. Kako vidim ono Ti.
Čovjekolik ne možeš biti. Nema
čovjeka na kojeg Ti možeš ličiti.
Od čega si. Jesi li sav od duha. Ili,
ima i u Tebi neke materije. Kakve
materije. Sve nepoznato. Kako znaš
za mene. A znam da znaš kako ja
sada ovo nevješto pišem. To je Tvoja
volja. Da pišem Tebe. Kako sve
obuhvataš, a tebe ništa ne može
obuhvatiti. Kako imaš toliko
milosti. Osjetim, Tvoju milost
osjetim. Ponekad, strah me Tebe.
Inače, divim Ti se i volim te. Čuo
Te nisam. Vidio te nisam. A znam
da si tu. Većeg čuda nema. I činiš
sretnim cijelo postojanje. I ja sam
miran i zadovoljan Tobom kao
najvišim Gospodarom. Klanjam se
u mislima. Sretno je postojanje
dok ima takvoga Gospodara. Sve
sa tobom je lijepo, živo, i sve
ima smisla. Sve u Tvome srcu.
S Tobom, kao da sve znam. Bez
Tebe, zaista ne znam ništa.
Odavno me nose po vremenu riječi.
Negdje jesam sretao i bića srećna,
ali, istina je, samoća je vječna.
Prošao sam bivanje po strašnoj vertikali,
i sve mi je govorilo samo da sam mali,
Nigdje ne postoji moja volja, niti
išta što bi htjelo moje biti, Zato,
jedino sam znao da će me, nerado,
vječna samoća zagrliti. Pokušao sam
njoj, ispričati staru priču, o ljudima,
koji uporno na zlu mjestu niču. I,
baš ovu tugu koju gledati, i neću,
svi sanjaju kao konačnu sreću.
SIGURNO SKLONIŠTE
Govorit ću sve manje. Čovjek je
zaboravio zašto uopće govori.
Pomor ljudi se nastavlja. Pitam se,
da li je smrt sigurno sklonište.
Šta, ako ubice provale i tu branu,
i počnu i u smrti ubijati. Nadam se,
bar to neće moći. Ovdje, mogu sve.
Ljudi su ravnodušni na ubijanje
ljudi. Kao što golubovi mirno
gledaju kako vrana ubija goluba.
Bože, sad ti progovori, kako se
zlu oduprijeti. Kako se od zla
skloniti. Da li je i ovo tvoja volja.
Kazna ili nagrada. Trebalo bi
nekako skliznuti u paralelno
vrijeme. Izbjeći sav ovaj svijet
krvi i zločina. Nisam ovo nikada
želio. Ne znam, jesam li ovo
svojim rođenjem, ovdje zadužio.
Bože, progovori, ima li načina da
čovjek sebe isključi iz straha i
pomora. Neka bude bar Tvojom
rukom, ako se mora.
LJUDI SA VIŠKOM ISTORIJE
Istorija je pobjegla iz korica
debelih knjiga, onih koje niko ne
čita, i kojima malo ko vjeruje, jer,
ne umire se pred filmskim kamerama,
sa istoričarem koji snima i zapisuje.
Htjela ili ne, ona je naknadna pamet.
I, ona zna, opisati gaće prelijepe
Helene. Zna kako se prave piramide.
Mada, slabo šta to tako ide. Sretni su
ljudi koji žive bez istorije i koji nemaju
mnogo narodnih junaka. Iza junaka
plače i sestra i majka. A u Bosni, ima
tome lijepa vremena, istorija hoda po
ulicama, zaviruje ljudima u kuće,
ulazi im u postelje, siluje im žene,
i iza sebe ostavlja zapaljene dane.
Lijepo bi bilo da istorija iz Bosne
nekuda odšeta, ima još uzbunjenog
svijeta, ima anarhije, pa da mi ovdje
živimo u svojoj dosadi, Bogu za leđima,
srećni kao i prije. A ovu sam kletvu
čuo i ja: da Bog da ti na prozor
pokucala istorija.
KAO SVI PROPALI LJUDI
Šutim. Gledam, tamo u daljini,
odmiče nedokučivi život. Nekad,
samo na kratko, i ti si bio život.
U džepovima ti zveckaju komadići
izlomljenog beznađa. Sada, znaš,
neke dragocijene stvari. I, sada,
to nikome ne treba. Kao svi
propali ljudi, izgledaš kraljevski.
Ne očekuješ ništa. Ne očekuješ
da svane, da padne kiša, ne
očekuješ dragu. Ne sjećaš se
ničega. Ni zla, ni dobra. Ni djece,
ni mladosti, ni starosti. Kao svi
propali ljudi, pokušavaš, na rep
vjetra zakačiti neke stare novine.
Krupnim crnim slovima na njima
piše: više nema šta propasti. Grabež
je pokrala sve oblake. Pa, više kiša
ne pada. Ali, ti sve to posmatraš
mirno, sa visine propalih ljudi.
SVI STE ZNALI
A šta ćeš, kad se šume počnu
sušiti. Kad im usred ljeta opadne
lišće. Šta ćeš, kada nestane trave.
I sva zemlja se zapali na suncu.
Pa se na sve strane dimi. A hlada
nema. Nebo šuti. I ono se ponegdje
uvija. Šta ćeš kad ptice počnu iz
zraka padati. A dođu vam sve
divlje zvijeri da vas pitaju. Jer,
one misle da vi nešto znate. Da
imate svoje vatrene štapove koje
svaku nevolju od vas odgone.
Šta ćeš kad ti se primakne nevoljna
krava i pogleda te svojim krupnim
očima. Jer, trave ne ima. Šta kad
budete jedni druge progonili i
osuđivali. A razgovarati, nikad
i niste znali. Kad jedni od drugih
budete u strahu bježali. A da će
to doći, svi ste znali.
IDRIZ HOĆE U PRIČU
Podnevna vrućina na autobuskoj stanici u
Bosanskom Dubočcu. Izlazim iz autobusa. Došao
kući. Student sam.Mladi pisac. Sve mlado.
Odmah blizu nogostupa, u finoj prašini, sitnoj,
dobro ugaženoj, leži čovjek u kupaćim gaćicama
i teškom zimskom kaputu. To je slavni Idriz
Ganaga. Pijan. Rano je da se bude pijan. Kasno
da se bude trijezan. Idriz je neobrijan.
Zabradatio.Nekud je krenuo. I legao u prašinu.
Ljudi se zgražavaju. Naročito, bolji svijet. Bez
imalo stida stojim uz Idriza. I, čupava glava se
pomjeri, jedno oko me osmotri, pa Ganaga
zareža: „Alija, hoću i ja u priču!“ Znao, sam da je
Idriz najveća priča u varošici.
DOŽIVLJAJI
Nekada, od svega što je moje,
mogao sam doživjeti nešto lijepo.
Sada, molim svoje misli, da me bar
one, obraduju. Kad bi se udobrila mašta,
kao nekada, da mi pokaže gdje je njena
bašta. Od nogu, više nemam šta
očekivati. One polako odustaju. A znaju,
da moramo stići. Najskuplja je radost
od očiju. Oči čovjeka sve rjeđe raduju.
Bez velike muke, neću ni pitati teške
ruke. A sad, pođimo tamo gdje sve
radosti žive. Misli li nas još nečim
radovati, jer, samo će ona to znati,
pitat ćemo dušu. Jer, kad je to duša
htjela, pogledom na običnu rijeku,
ona bi radost doživjela. Još se nadam,
samo je ona to smjela, opet ćemo
niknuti iz pepela.
GOVORITI O TEBI
A ko to smije uopće govoriti
o tebi. Ko može govoriti o beskraju.
Ako je čovjek ovoliko prostran,
a to je tvoje manje djelo, kako onda
govoriti o tvojim prostorima. Htio
sam ti zahvaliti. A mogu zahvaljivati
za sve u šta pogledam. Za sve što
znam i što ne znam. Ne može čovjek
izbrojati tvoje blagodati. Pa sam se
htio, posebno, na nečemu zahvaliti.
A to se hoće reći, zahvaliti se, tiho
i skromno, na duši. Hvala ti na duši.
Ne, nisam ja nju ni proučio, niti
spoznao, tek onoliko koliko si mi
ti dao, pa bih se i na tome htio
zahvaliti. Znam, ona i nije moja.
Ona je tvoja. Ali, Beskrajni, šta to
na meni nije tvoje. Baš sve. Ne
mogu niti grančicom dotaknuti gdje
nije tvoje. I ovaj dah koji ovo govori,
i sve ono o čemu govori, sve tvoje.
Pa, rekoh, da se zahvalim na duši.
KOŠULJA OD SUNCA
A o ljubavi se ne može
govoriti. I vaša djeca su, već,
pobjegla uz godine, i ne vraćaju se.
Vidim svetu sliku. Brašno sa vodom
i tvoje mlade ruke. Vidim rumen
kruh na tvojim dlanovima. Tada,
i život smo ljubili u ruku. Ljubili smo
tvrdu koru kruha. I djeca su se
trudila da polete. Djeca su voljela
letjeti iznad kuće. Teško ih je bilo
pohvatati za konak. Neke riječi su
tvrdile da su naša pjesma. A ko bi se,
tu, usudio govoriti o ljubavi,
kad je ljubav, dok smo mi spavali,
oprala sve dječije košuljice,
i svakoga je čekala košulja od sunca.
BRODOLOM U PUSTINJI
A kakve je taj sreće,
on će doživjeti
brodolom u pustinji.
PRAZNIK
U mojoj glavi danas je nekakav
praznik. Ječe i cvrkuću mnogi
instrumenti. Izgleda, ti se udaješ
za mene. Drma se cijela avlija.
Kuća se miče. Mnogo se raduju.
Raduju se tome što se ti udaješ
za mene. A ja tebe još ne vidim.
Moram te vidjeti kradom. Jer, ako
te vidim bez zastora, mogao bih
oslijepiti. Moje će te oko toliko
zavoljeti da ništa od tebe vidjeti
neće. U srcu mi se igraju djeca.
Oni imaju svoje veselje i pjevaju
svoje pjesme. Sav sam ja danas
praznik u čovjeku. To, ponekad,
doživi čovjek u svom vijeku. Ne
smijem ni otkriti ko mi sve pleše
na mome dočeku. Veliki ljudi iz
vremena velikih. Bit će mi žao
kad odu od mene. I svi su stvarni.
Živi su. Nisu sjene. Zbog žene.
S KOJE STRANE SMRTI
Opet je jedno znanje
uništilo jednu radost. Nekada sam se
radovao smrti. Mislio sam, ipak, to je
neki izlaz za čovjeka. Dobro je
razdužiti ovu zemaljsku opremu
i uputiti se poslušno novim putem.
Ali, stvar nije tako jednostavna. Kao
što ne znamo šta ovamo donosimo, kao
što ni sjeme pšenice, ili jabuke, ne zna
šta je, tako, ni mi ne znamo šta odavde
odnosimo. Neku misleni igru bili smo
poredali u svoju korist, ali, ništa nije
tako. Sebe ne vidimo ni unazad, a ni
unaprijed. A i za smrt treba imati nešto
radosti. A mi ne znamo ni sa koje
strane smrti gledamo i govorimo.
Staro znanje je potrošeno. S njime
i stare dobre zablude. I naivne
radosti. Sad, treba golim rukama
napraviti veslo kojim ćemo svoj
život prevesti preko sudbinske rijeke.
Negdje ćemo vidjeti s koje strane
smrti mi gledamo i mislimo.
KOŠULJE OD PLAVOG NEBA
Otac je već ležao u šljiviku,
blizu stare džamije. Ta džamija
bila je puna dova. U novoj, riječi
još nisu ušle u zidove. Imali smo
zemlju pod nogama. I cijele šume.
Imali smo veliku rijeku u očima.
Kruh smo kidali rukama. Mnogo
smo voljeli. Toliko smo voljeli
da su nas stalno čuvali. Imali smo
nebo nad glavom. Čitavo nebo,
plavo i novo. Mogli smo od neba
sebi krojiti košulje. I svi smo bježali
od kuće. Polako, svi smo se
razbježali. I nikada se više nismo
vratili. Sad tamo živi vekovna
srpska zemlja. Pitam se, hoće li
uspjeti pokrstiti baš svaku vrbu.
I, još, nešto me brine. Kako će sve
golubove odvići od bosanskog
jezika. A poznato je, da svi
šimširi pjevaju sevdalinke.
STREPNJA
Strepim. Duboko sam ponižen.
Jer, i zrak počinje na laž zaudarati.
A oni, koji bi trebali,kao najbolji rudari,
iskopavati istinu, bave se profitom.
Profit je njihov bog. Profit je svrha
njihovih života. I, znam kazna će doći.
Iznenada. Bez milosti. Pravedna i
teška kazna. Ali, opet strepim, jer,
sa suhim drvima, gorjeće i ona
sirova. Zelena, Lisnata. Gorjeće
nedužne mladice. I nigdje neće vidjeti
pravdino lice. Jer, znam, u vrijeme rata,
kada je strašno tuklo i gorjelo, pitao sam se,
od čije nafake ostajemo živi. Strepim.
Mržnja već teče potocima. I prodaje se
kao moderan napitak. Neka čudna jeza
kroz kosti mi struji. Veseo čovjek,
obijesan, surov i pakostan, čovjek
sa crnom i prljavom dušom,
u propast žuri. A kamen, ispod
njegove noge, u strahu zuri,
Crna krv teče niz ljudsko lice, a breze,
bijele i čedne, mole se kao svetice
Eno, i vrba, okreće tespih, kao starica,
jer, pored nje prolaze ljudi, bez lica.
ŠUMSKI KLAVIRISTA
Nasloni uho na prsa hrasta:
u žilama sok mu pjeva
i mrav s lista,
prati ih kljunati djetlić,
šumski klavirista.
Lezi, oslušni disanje zemlje.
Ne škripi u plućima,
to grgolji ponornica.
U srce majci
pobjegla s lica.
Položi čula u prsa pjesnikova.
Ne razumiješ? Ni ja!
Urla i šapuće što jest i nije.
Malo sunce negdje iz daljine,
ozeble nas osvjetljava i grije.
RAMAZANSKI PETAK
Bio je ramazanski petak.
Ako se gleda iz petka, bilo je vrlo
kasno. Ako se gleda iz subote,
bilo je vrlo rano. Gluho doba noći.
Probudio sam se. Bio sam sav
probuđen. Neko me je probudio.
A sijevalo je iznad Sarajeva. Igle brati.
Kao da veliki Bog munjama ispisuje
svoje vječne ajete. Takvo sijevanje
i grmljavinu volio sam u ratu. Jer,
nadjača neprijateljsku artiljeriju.
Onaj ko me probudio, povede me
do kompjutera. I, nađem. Žena, sa
druge strane okeana, upozorava me
da sam pogrešno označio broj jedne
sure. Vidim, Nepogrešivi djeluje.
Provjerim. Istina. Ispravim grešku.
A munje ne prestaju. Jer, Tvorac je
rekao da će On nad njim bdjeti.
A ja sam probuđen sav. Sve je u meni
budno. Nema sanjivosti. Valjda se tako
ustaje na onaj sudbonosni glas.
A sijevanje ne prestaje. Možemo
dobro vidjeti svoje greške. Zahvalim
ženi, zahvalim Bogu, pa se vratim
u postelju. Svečano budan.
I nagrađen velikim munjama.
KAD SE POMIRIŠ SA SOBOM
Kad se pomiriš sa sobom,
i more će se smiriti.
I nebo će biti ukrašeno tvojim
lijepim mislima. A svaki čovjek
imat će na čelu jednu tvoju lijepu
misao. I ti ćeš se čuditi. Čije su to
lijepe misli. Takvih nikada nisam
imao. A sve će biti tvoje. Toliko je
to moćno kad se pomiriš sa sobom.
Neki odvratni ljudi postat će
sasvim pitomi. I ti ćeš se njima
diviti kao krasnim ljudima. Nikakva
rugoba tebi neće moći prići. Oko tebe
bit će pojas od dobrote. Toliko će
to biti moćno kad se pomiriš sa
sobom. A na tebi više neće biti
nedostataka. Čut ćeš kako ljudi
govore: vidi lijepa čovjeka.
TRAŽIO SAM TE
Tražio sam te. I nikad te neću
prestati tražiti. Bio sam tamo
gdje nema noći, i nema dana,
tražio sam te u strašnim daljinama.
A ti, cijelo vrijeme bio si
u mom biću. Pa sam letio,
koliko ljudska mašta može
letjeti, kroz zvijezde, mora od
svjetlosti, nadajući se da ću tvoje
čuvare sresti. Ali, samo su mi
govorile daljine da si ti još dalje.
Iza svih daljina, i svjetlosnih
zavjesa. Izgubio sam osjećaj
za svoje biće, a tebe nisam našao.
Jer, cijelo vrijeme, ti si bio u meni.
Izvan svih vremena, izvan svih
godina. Izvan misli i razuma.
Jer, kako si nam i rekao,
osjetilo je ovo tužno srce, bliži si
nama „od vratne žile kucavice“.
I, jednom, izvan ljudskog vremena
i vijeka, gledao si me očima tužnoga
čovjeka.
NE VOLIM PONIŽENJA
Ne volim poniženja. I ne volim
mučenja. Kazni čovjeka muški,
dostojanstveno, i poštuj ga dok to
radiš, a nemoj ga mučiti i ponižavati.
Bio sam mlad, u vojsci, na svakom
koraku se ponižavalo. I djeca, u igri,
rado ponižavaju. Čudim se, odakle
ta potreba čak i djeci. A odrasli,
ne mogu ni živjeti bez ponižavanja.
Sve sam učinio u životu da živim
časno i bez poniženja. Međutim,
priznajem, danas, u Bosni, ja sam
ponižen čovjek. I to dobro ponižen.
Pitam se, zemljo, zar i ti. Pa, ja sam
tebi dao sebe mladog, zdravog,
pametnog, poštenog, hoćeš li još.
Teško je umirati u poniženju. A
ja ne volim nikakva poniženja.
Lijepo je imati lijep život. Ali,
lijepo je imati i lijepu smrt.
AVLIJA
A kod nas jest avlija bila
produžena kuća. Samo nije imala
krova. A sve drugo je imala. U avliji,
živjelo se sa posebnom radošću.
Avlija voli tople ljetne večeri. Tada,
u avliji se i spava. Dobar je pisac Ivo.
Ali, ne zna šta je porodica. Koračao je
svijetom uspravno, kao sirotica. Osjećao
je toplinu avlije. Ali, razumio nije.
Na njemu se, sa svih strana vidjelo
siromaštvo. Nepripadanje. Mudriji,
bio je Aleksa. On je taj svijet razumio
preko ljubavi. A zna se da je i Ivo,
kada čuje „Okreni se, niz đul- bašču“,
mogao i sam sebe da ostavi. Tako,
i Ivo se branio oružjem svih siromaha.
Hladan, leden, samo je u ljubavi. nejak,
uspijevao, ponekad, zapaliti svoj mrak.
Aleksa je puno volio, a Ivo mrzio puno.
I sad, treba se sjetiti, da je baš on rekao:
„Životu se treba osvetiti.“ A Aleksi su se
znale, ovakve misli da jave: samo u avliji
možeš biti u kući, sa zvijezdama
iznad glave.
ZRNO PIJESKA
Cijela pustinja je jedno zrno
pijeska. Ali, ne znaš koje zrno.
Mene si izvadio iz oka. I zavolio.
Bacali su me vjetrovi hiljadama
godina. Proputovala sam mnogo
na vratu jedne kamile. Potom,
vjetar me donio u tvoje oko.
I, sad, ne želiš me izgubiti.
Pogledaj, niz talase i brda pijeska.
Sve je to kao u ljubavi. Ima nas
cijeli beskraj. Ima nas u tvojim
njedrima. Ali, nevolja je tu, kada
za tebe samo jedno zrno ima.
Mala nepažnja, i, ti ćeš me izgubiti.
I, nikada više, da imaš sedam života,
ne možeš me naći. Kao u ljubavi.
RJEČNIK BOSANSKE SIROTINJE
Abdulahu Sidranu
Niko to još nije napravio. Rječnik
bosanske sirotinje. A jedino u tom
rječniku osnovna Bosna stanuje.
I, niko se tako čvrsto, i srcem i
zubima, ne drži za svoj jezik, kao
bosanska sirotinja. Nisam ispitivao,
špansku, niti grčku sirotinju, ali,
ovu našu, posmatrao sam na djelu.
Taj ti veselnik neće, ako nije opasno,
izgovoriti ni rečenicu cijelu. Sve
nešto onako, otprilike, tu negdje,
ali, i ta cijela rečenica se glavom
plaćala. Zato, onako zgusnutim
jezikom, zbijenim riječima, gdje
nema promahe, govori bosanska
sirotinja. Jer, siromahu je sve
uskraćeno, on ne broji šta sve nema,
a nema ništa, zato, drži se za jezik,
jer, zna, bar svoj jezik ima.
A Bosanci su usmeni narod. I danas
se plaše slova i kalema. Kod njih,
sve što nije moralo biti, nije ni
zapisano. Zato su strani pismeni
ljudi dolazili u Bosnu u berbu
bosanskog jezika, kao u berbu
zdravog, ljekovitog bilja. Tako, ni
danas, ne zna se, ko je autor Merjeme
i Hasanaginice. A ko srca sevdalinke.
ONI SU TO HTJELI
Oni su to htjeli. Da vas nema.
Da vam ne pjeva dijete. Da se ne
smije majka. Iskopali su korijenje
i vaših voćaka. Da ne raste dunja.
Da ne raste kruška. Da ne pjeva
jabuka. Oni su to htjeli. Nebo iznad
vas, izrovali su mecima. Zvijezde su
rastjerali, ptice su rastjerali, srne se
razbježale, u izbjeglištvu, viđali su,
bosanske jastrebove. Oni su htjeli
da vam trava ne raste, da krava nema
mlijeka, da krov prokišnjava, da u
svakom uglu, po jedna smrt spava.
Oni su htjeli da se ne čuje knjiga.
Da i vaš Bog pobjegne s vama. Da
nestanete u provalijama crnoga
vremena. Zaklali su sjećanje, ubili
svaku priču koja vas spominje.I vi
sada, morate sve saditi kao da nikada
ničeg nije ni bilo. Željeli su da svoju
glavu na smrt stavljate, a da se smrću
pokrivate. I vas neće biti. Niti će ko
za vas pitati.I dok vas ima to će
željeti. A vi, znate li živjeti?
PORIJEKLO SREĆE
Davno je nauka objasnika porijeklo
sreće. Ali, porijeklo zla, nikad neće.
I zašto je „duša sklona zlu.“ Nije
poznato da vuk, da zvijer, da neman,
muči svoga neprijatelja. Ali, jedino to
sa strašću radi čovjek. Jedino čovjek
zna šta je užitak u tuđoj patnji.
I danas, stoje arene, gdje je čovjek
ubijao. I danas, ubija bikove. Tajno,
ubija i ljude. Opasne igre čovjek
voli. Voli svoje zlo. Svoje male i
velike grijehe. I danas, u mučenje
ljudi, uključeno je moderno znanje.
Uvijek je opasno biti blizu čovjeka.
I nebo nad čovjekom izgovara strašno
pitanje. Da mu se oduzme zlo, šta bi
ostalo od čovjeka. I jesu li ta vremena
daleka, vrlo daleka. Šaljite nam
novog, čovječnijeg čovjeka. A,
možda, treba znati, ko nema zla,
ne mora se ni rađati.
STARA TJESKOBA
Posmatrao sam vuka. U šumi.
Prelijep vuk. Miran. Sebi dovoljan.
Ne osjeća nikakvu tjeskobu. Takav je
bio i jastreb na kamenu. Nikakvog
nemira u njemu nije bilo. Samo je
čovjek biće nemira. Klupko nerava
i nevolje. Stalno osjeća neku tjeskobu.
Koža mu tijesna. Mogao bi i popucati.
Jer, ne može sebe podnijeti. A ni svijet
ga ne može podnijeti. Tijesna mu je
njegova svijest. Uska je spoznaja.
Uvijek traži neko opijanje kako bi sebe
podnio u onome teškome „biti“. Čovjek
želi udaljiti sebe od sebe. Sebe od
čovjeka. Zapravo, on više i ne zna
šta je njegov svijet. I šta je njegova
stvarnost. Nakrcao je surogatima i
zamjenama. Prepada ga i zbiljska
ljubav. Ne podnosi okus živoga
svijeta u svojim zamrlim ustima.
Otvorite prozore. Ovdje treba zraka.
U ovu kožu zamotano je mnogo straha.
Tako, mudraci se smiješe, vukovi
čekaju, a ljudi polako nestaju.
OVAJ SVIJET NIJE MOJ
Osjećam, kad ja odem, nikome
iza mene, ništa neće nedostajati.
Svijet će biti potpun i cjelovit.
I, tako, bilo ko da ode, ne osjeća se
nikakav nedostatak. Svijet je u sebi
zatvoreno savršenstvo. Tako, kako
svijet ne osjeća mene, znam, i vidim,
da mi je ovaj svijet tuđina. Strašna,
daleka tuđina. Ni nebo se neće za mnom
okrenuti. A zemlja je toliko gladna
da bi sad mogla pojesti sve što se
po njoj kreće. Nema tu milosti.
Nema poezije. Tu blagost stvorio je
čovjek. Jer, želi da je voljen. Ali,
biti voljen od zemlje, šta to znači.
Biti voljen od zraka znači nešto
drugo. Ali, zemlja zna da te hrani.
I zna da si i ti hrana. Svijet zna da si ti
besmrtan. I da si zemlji tuđina.
Zna, da najbolji dio tebe, odlazi,
jer, i za vječnost te ima.
VELIKO SLAVLJE
Ništa ne prolazi. Ništa ne dolazi.
Sve uvijek isto biva. Čovjek umire.
I čovjek se rađa. Iz truleži raste
mladica. A slavlje je davno počelo.
Promjene nema. Život živi sebe.
Život do iznemoglosti priča o
svojim mladima. Ispod starih
lipa vjetar se smije ženama..
Eno, tamo, pjeva cijela šuma.
Mudraci su vječno zbunjeni. Imaju
strašnih pitanja. Nešto je slatko
u životu. Nešto je slatko i u smrti.
Miriše vjetar. Na polja, majčinu
dušicu i djevojke. Niko se nigdje ne
sprema. Slavlje je tek počelo.
Opojne riječi padaju po kosama
djevojačkim. Niko nije podignuo
lopatu. A svi mrtvaci su zatrpani.
A novorođeni, svi su okupani. Život
je strašan veseljak. Od života niko
ne bježi. A sutra će, i on, pijan,
pod velikom voćkom da leži.
STARA PRIČA O DUŠI
Ovdje se puno priča o duši.
Kao, nema više žalovitih, duševnih
ljudi. Meni se duša na sve to
uznemiri. Jer, duša je pristala da nas
provede kroz život. I, ode ona svojim
putem. Jer, nije dušino da sa nama
pjeva ili plače. To su neke niže
ljudske sposobnosti. Naše misli nisu
misli naše duše. Naša osjećanja nisu
rođena u duši. Čovjek je velika tajna
samome čovjeku. I misle da je duša
nešto savršeno, čisto, nedužno. Ne
znaju da su došli baš dušu da očiste.
Ona je mutna, i ona je sklona zlu.
Čovjeku je dato dosta znanja. Ali,
elektronski ljudi ne čitaju. Ne pitaju
se za mišljenje mudraci. A kad se
otkrije, znanje se krade, kao zelen
na pijaci. I, šta je uopće uspjeh u
životu. Imati, imati, i još imati.
Teško je nečistoj duši dati
čistu riječ na dlan. Bez mana,
okupana, u sedam starih znanja.
NASMIJANE TAJNE
Ulaz negdje postoji. Ali, gdje si
ušao ne možeš znati. Izlaz negdje
postoji. Gdje ćeš izići neće ti se reći.
Svijet živi u krugovima. Pa, ti se okreći.
Krugovi su beskonačni. I svijet je
bez kraja. I vrijeme živi u krugovima.
I, dok si u njima, vremena ima. Inače,
nema ni vremena. Znam, iza vremena,
ovog našeg vremena, nas i nema. A iza
tvog vremena, tebe nema. Navrati nekada
u moje vrijeme da se za ruke držimo.
I da tako, u drugo, vrijeme uđemo.
Možda ima neki način da granicu
pređemo zajedno. Ne znam kad sam
počeo misliti. Jesam li ja izmislio tebe,
ili si ti izmislila mene. Vidim, to je ono
najljepše što je misao rodila. I, gdje god
budeš, sa sobom me smisli. Da kroz onu
posljednju, veliku misao, prođemo zajedno.
Inače, znaš, ni iza koga ne ostaje vidljiv
trag. A niko se neće izgubiti.
LJUDI PRAZNIH RUKU
Ima neko doba, primijetio sam,
svi ljudi idu u mom pravcu. Baš
svi. I svi se bave istim radnjama.
Niko da negdje skrene, pa da odluta.
A čudno je, svi znaju put. Niko
neće zalutati. Pitam se, da li oni
znaju, da ja idem prema smrti.
Izgleda, svi znaju, samo, o tome
ne pričaju. Svi nešto odbacuju.
Na ljudskom tragu ima mnogo
odbačenih stvari. Jer, tamo gdje
ja idem mora se doći praznih ruku.
Skoro je tu, jedan, odbacio cijelu
državu. O sitnijim stvarima da ne
govorim. Jer, svašta je čovjek
u životu nakupio. Evo, i ja,
ponešto bacim. Jer, i nemam
mnogo prtljaga. Ostale su mi
neke slike iz djetinjstva. Imam
i neke pjesme. A znam da se
ništa od toga, unijeti ne smije.
Preda mnom je put, i žalostan,
i siv, i još ne bacam neke dokaze
da sam bio živ.
POD OTVORENIM NEBOM
Konačno, prihvataš, svijet je lud.
Velika ludnica pod otvorenim nebom.
Ako imaš tačnije imenovanje, ovamo
s njim. Veliki problem je kako
čovjeka zabaviti. Njemu je dosadno.
Čovjek ne podnosi sebe. Znači, sam
sebi je nesnosan. Uvijek mu treba
neka zabava da bi podnio sebe.
Zato, što u njemu više nema ni
rečenica smisla. Njegov jezik je
besmislen. Njegovi snovi su prazni.
Njegove misli su besmislene. Takmiči
se u grdnim glupostima. Ne može
čovjek više da se sjeti ni šta ono
bješe osnovni smisao života. Kraj
čovjeka umire drugi čovjek. Luđak,
ne pomjera se, ne reaguje. Iznad
ljudskih glava zrak zaudara. Prazne.
bijedne i zle misli. Čovjek više nema
ni sebe, ni drugog čovjeka. Negdje,
u nećijem programu, nastala je
grdna greška. Psi su zabrinuti za
čovjeka. Mačke su oduševljene.
Čovjek je ponosan. Nije bilo lako
stvoriti ovakvog luđaka i nesretnika.
LICA NA VJETRU
Vidim, na vjetru, brže od lišća,
opadaju ljudska lica. Lepršaju
u zraku, i gube se negdje u zaboravu,
u starom ljudskom mraku. Mlad sam ti
krenuo. Ali, ne znam kakav ću ti stići.
Jer, brže od ptica, u zraku, lepršaju
hiljade ljudskih lica. Mnoga od njih
moja su. Tebi sam ih ponio. Ali, svakoga
dana, nestane jedno lice, bez bola
i rana. Neka od njih nikada nećeš
poljubiti. A dok ti stigneš, sigurno,
cijelo jato ću ih izgubiti. I znam da su
na licu, o čovjeku prelijepi znaci.
Zato, jest mi žao, što će ih
izbrisati, smrtni i moćni zraci.
A ja ću, u svijet drugih zvijezda
i sunaca, odnijeti tragove, tvojih
zemaljskih, smrtnih poljubaca.
Ovdje se mora činiti, biti, ići.
A ja ne znam kakav ću ti stići.
DIJETE JE ČUDO
Dijete jeste čudo. I ja sam bio.
Imao sam oca. Imao sam majku.
Otac je razgovarao sa Bogom.
Znao je da će mlad umrijeti. Imao sam
čopor braće i sestara. Sve mlade
domaće životinje. U takvim
porodicama rađaju se sveci i pjesnici.
Znao sam da sam pjesnik. Objasnile
su mi ptice. A pričali su mi i vjetrovi.
Znao sam govoriti sa zvijezdama.
Nebo mi se obraćalo sa punim
uvažavanjem. Pričalo šta znači živjeti
na zemlji. A gledati u nebo. Tu negdje,
između neba i zemlje, prošlo je moje
djetinjstvo. Poslije, kao djeca u igri,
odrasli su srušili cijelu tu priču, uz mnogo
krikova i rana, sa mnogo stvarne krvi,
i više nisu znali ko je među njima prvi.
I zemlja, i trava, i drveće, i vjetrovi,
i sve cvijeće, nastavilo je strašno da ječi.
A nebo, još nije reklo ni riječi.
MOJA CRNA MAŠTA
Među lijepim čovjekovim
darovima je i ovaj – lijepa mašta!
Pa, vidiš povijenu staricu, a ona se
u tvojoj mašti ispravi. I ti vidiš
djevojku. I sve u šta pogledaš
postaje bolje, zdravije, uspravnije.
Moja mašta je crna. Ja vidim
djevojku. U mojoj mašti ona postaje
starica. Ti ideš preko mosta. A most je
nad dubokom klisurom. I, šta ja
vidim. Ti se, skupa sa mostom,
obrušavaš u besmisao crne mašte.
Zato, uzalud mi pokazuješ sve svoje
vrtove i bašte. Ono što ja vidim
ne možeš zamisliti bez moje mašte.
Strašni svjetovi u mojoj mašti žive.
I, mogu čak i strah, da izlome,
uplaše, iskrive. Najveće čudo je
ovo: život me ubjeđuje da nemam
crnu maštu. Kaže, stvarno, sve što
vidio sam, bilo je realno.
DOK IMA MOJIH DANA
Ovo, dok ima mojih dana,
negdje bih da se sklonim. Ne znam
gdje. Negdje u neku ogromnu bašču.
Toliko veliku da joj niko ne zna
granice. Tako, da i ta bašča, raziđe se
bez svojih granica. Negdje bih da se
sklonim. Sačuvao sam nešto svijetlih
misli. Imam i tišine. U sebi. Ničemu se
ne nadam. Ne spremam se da živim.
Kućicu neću praviti. Knjige više ne
nosim. Sad bih da čitam razmotano
nebo. Mnogo je tu nepročitanih
stranica. Sve što mi treba od ovog
svijeta reći će mi vjetar. Sve što mi
treba od onog svijeta, reći će mi i noć,
i zemlja, i voda. Ali, niko sve ne zna.
Istina, moj razum je mlad i veseo. Ali,
nema kuće za njega. Tako, ako htjednu,
kiše i mora, da me poduče u čemu je
ljepota prolaznosti. I zašto je svako
trajanje u stalnom nestajanju. Treba
znati da ja ništa ne znam o ljubavi.
A kroz nju ću neuk odavde izići.
Da zatvorim vrata ovoj tužnoj priči.
NOĆNI ZAVIČAJ
Pođimo mirno u noćni zavičaj.
Komad bosanskog neba
navucite preko glave. Danas ste
cijeloga dana radili teške poslove.
Opraštali ste. A težeg posla od
opraštanja nema. Oprostite i sebi
bar jedan grijeh kojeg dugo pamtite.
Zaborav će doći kasno. Zato,
opraštajte. Budite zadovoljni
što ste danas uradili mngo divnih
stvari. Voljeli se. A nema težega
posla pod ovim nebom. Voljeti.
Ako i sutra mognete pogledati
čovjeka, a zavoljeti bar jednog
vrapca, vi ste uspjeli ljudi. A sad,
nekoga, pokrijte u mislima, kao
majka dijete. Raduj se svijete.
CONTAINER
Ništa modernog čovjeka
ne definiše tako jasno kao kontejner.
Suština tog čovjeka je kontejnerska.
On sadrži ono što je u njega nabacano.
A nabacano je otpadaka od svake
vrste i porijekla. I čovjek djeluje
raznovrsno. Kao smeće. A slabo šta
poznaje temeljito i korisno. U takvom
čovjeku moguće je naći i cijelog
čovjeka. Neko i to bacio. Ne treba
mu više čovjek. I to definiše novog
čovjeka. Njemu više ne treba čovjek.
Da ne pominjem onu tužnu činjenicu
modernoga doba koja kaže da se u
kontejneru mogu naći i živa djeca.
Ona mala, ona novorođenčad zbog
kojih od milosti puno plačemo.
Znanje modernog čovjeka je
kontejnersko. I šta ćeš s njim.
Sve je to čovjek već uredio. Vozi
ga na gradsku deponiju. Poslije,
to će završiti na nebeskom stovarištu.
JEFTINI LJUDI
Nikada se ništa u ustrojstvu
svijeta ne mijenja. Tako je moguća
umjetnost. Čitam prozu staru 2300
godina. Svježa i tačna. Juče pisana.
U tome je tajna. A ova se pjesma
mogla zvati i pornografski ljudi.
Jer, čovječanstvo jest usmrđena
lešina. A život ljudi jest jedna
obična pornografija. I pamet,
i postupci, svaka misao, sve im je
pornografsko. Inače, sa dolaskom
demokratije, ljudi su jako pojeftinili.
Možeš kupiti čovjeka za sitne pare.
A jesu, bili su skuplji. Sjećam se,
u mladosti, bili su to ljudi bez
cijene. I, malo, po malo, eto ih
na buvljoj pijaci. Prodaju se na
komad. Može i u dijelovima.
Naravno, niko nema garancije.
Inače, u ustrojstvu svijeta, baš
ništa se ne mijenja. Podlac je
podlac. Svetac je svetac. Izvolite,
pišite romane protiv čovjeka.
MIR
Čovjek je svoj razum platio
mirom. Svoj um je platio
srećom. I nije to bila nepoštena
trgovina. Samo, čovjek sada i ne zna
šta sve u razumu ima. Ne zna da je
dobio veliko blago. Ali, polako,
dok ga je dunjaluk zvao u igru i
zabavu, zaboravljao je šta u razumu
ima. I kako se rukuje tim strašnim
čudima. Isključile su se prve veze
sa svjetovima. Znao je čovjek,
i dalje, da veliku vrijednost ima,
ali, zaboravio je pomoću nje,
dogovarati se sa svjetovima.
Sad, uznemirava ga, sve što je
od uma, jer, svog mira nema,
a nema ni svoga razuma.
ZA KOGA POSTOJIM
Čujem da se nebo veoma
zanima za mene. Za nebo postojim.
Često se raspituje za moje zdravlje.
Ali, tu je zemlja vrlo aktivna. Prati
me svakdnevno, i snima moje stanje.
I za zemlju postojim. Ljude više ne
zanimam. Ne donsim im darove.
Zato, nebo ima svoj način informisanja,
a zemlja o meni saznaje od gradskih
vrabaca, pasa i golubova. Znam
kakve su namjere zemljine.
Znam sposobnosti i vještine njene.
Ali, nebo mi je vrlo tajanstveno.
I, dok posljednje dane, godine, i
vjekove brojim, sasvim mirno znam,
za nebo postojim.
GLEDAM TE IZ PJESME
Rodim ti se ja, pogledam oko sebe,
kad, i ona ide sa mnom. Smrt.
Rastem ja, radujem se životu, bježim
majci u krilo, kad, i ona sa mnom.
Pođoh izrastati i drugačije svijet
posmatrati. I ona gleda sa mnom.
Tu su prve djevojke. Ustreptalo
srce. Zanos i čudo života. Kad,
i ona je sa mnom. Oženih se. Ona
mi, dođe na svadbu. Svakoga je
dotaknula, pa se kao malo sklonila.
Da ne prepada ljude. Rodi nam se
dijete. I ona se rodi s njim. Ona se
može rađati sa svim što se rađa. Tek,
u samoći, jer bivao sam sve samlji,
reče mi pouzdano. Samo sam ti ja
vjerna i odana. Ja idem s tobom.
I što više pojmiš života, više ćeš
shvatati mene. Gledam te iz pjesme.
PJESMA LJUDSKOG LICA
Niko nas ne uči da slušamo pjesmu
ljudskog lica. A trebalo bi. Jer, to je
za nas, i značajna, i lijepa pjesma.
I, od te pjesme često zavise bitne
stvari u našim životima. A mi,
ništa niti vidimo, niti čujemo.
Jednu veliku simfoniju to lice
neprestano svira. Govori nam svojim
znakovima. Jer, zar nije vrhunac
sreće na ovome svijetu, gledati drago
ljudsko lice. Tada osjećamo šta nam
lice govori i poručuje. Osjećamo da
nas grli i miluje. I lice nas ljubi na dva
načina. I usnama, i očima. I raduje
nam se ljudsko lice. I ničemu se ne
raduje koliko čovjeku. Takve sreće
nema. Jer, u licu jedna moć ima. Može
da nas zagrli svojim moćima. Može
da nas bije i miluje, očima.
MILOST U JEZIKU
Hvala Ti Gospodaru što ne
zahtijevaš prevodioca, onda kada
se ja obraćam Tebi. Jer, sretan sam,
kad Ti mogu govoriti jezikom svoga
djetinjstva. I što si sasvim zadovoljan
jezikom svoga roba. Od te maternje
riječi meni slađe riječi nema. I u njoj,
sve što je rečeno, dopire vrlo čisto
do srca i do razuma. Ti znaš da ja
ne znam aramejski, arapski, grčki,
latinski, i druge jezike po kojima je
tvoja riječ prelivana i u svakom od
njih ostalo je božanske svježine od
Tvojih riječi. Zato, hvala Ti što si mi
vratio moju riječ maternju, jer, ona je
meni kao majčino mlijeko, a Tvoja
riječ u tom prostom bosanskom jeziku
meni počinje da grije i da mi svijetli.
Slatka je Tvoja milost u rodnom jeziku.
SASTANAK U SARAJEVU
Zima je. Teška. Sarajevska.
On je oskudno odjeven. Ali,
ništa zato. Student je. I, voli je.
On čeka nju. Na mostu u Sarajevu.
Lijepo se vidi na sve strane.
I, mladost može krenuti kud god
želi. Nje još nema. Prošli put,
bilo je isto ovako hladno. A u nje,
lijepe, skupe cipelice od prave
kože. Kao, nije nešto bila
zadovoljna sastankom. Pročitala
je ko je on. Sirotinja. I to seoska
sirotinja. Jest mlad, lijep, pametan,
obrazovan, nadaren, sve jest. Ali,
sirotinja. Ne može s njim cijeli
sastanak šetati ulicama. Ko sada
šeta. Pjesnici i luđaci. I on je
pjesnik. Otkrila je i to. Pogledat
može, iz daljine, ali, neće mu se
javljati. I, već promrzlih misli,
sleđenog srca, on vidi da nje nema.
Okrenuo se. I krenuo negdje .
Krenuo je tamo negdje.
ŠTA MI SVE NE TREBA
Dobro postavljeno pitanje
bolje je od svih odgovora.
Evo, pitanje je postavljeno.
Izvolite, poslužite se. Neka bude
velika gozba. Raskošna je trpeza
svega onoga što meni ne treba.
I, ne budite tijesni. Slobodno
odbacujte to što vam ne treba.
Možda će svijet od toga vidjeti
neku korist. Jer, opasno je to šta
sve držite misleći da vam treba.
Evo, meni i neki ljudi ne trebaju.
Jako mi ne trebaju. I ne znam
šta se radi sa ljudima koji nam ne
trebaju. Izvolite ih pogledati.
Možda oni trebaju vama. Na
kraju, dolazi ono najteže pitanje:
trebam li ja još samome sebi.
Pouzdano je utvrđeno: na
određeno vrijeme!
MUDRACI IZ PRAŠUME
U Amazoniji, u dubinama prašume,
žive rijetki ljudi koji imaju rijetka
znanja. Oni poznaju biljku, koja,
bijele ljude koji ih posjećuju, može
izliječiti od rijetke bolesti. Ali, čudo
liječenja je ovo. Vođa plemena dovede
bijelog čovjeka do biljke, ostavi ga tu
samoga, danima i noćima, da biljku
ubjeđuje zašto ona treba umrijeti za
njega. I, koji su to veliki razlozi,
zbog kojih on još treba da živi. Čovjek
iz plemena dolazi po njih nakon
nekoliko dana. Mnogi od njih ne
uspiju ubijediti biljku. I leže pored
nje. Ali, mnogi zaista ubijede biljku
da ona za njih treba da umre. Ne znaju
kad su šta jeli, ne znaju kad su šta pili,
a ponosno stoje pored biljke koja će
za njih umrijeti. Živi.
PUSTI GRANU DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI
Meni draga parabola koju sam čuo, i pročitao, Da hoće nešto
u više varijanata, da ti se desi.
glasi u mojoj izvedbi, ovako: Da ti potreban budem,
Nad provalijom visi čovjek. da mi zahvališ.
Drži se za neku granu koja je nesigurna. Da naiđeš pored mene
Nesigurna je i njegova ruka. A pod njim je ponor. kad ja kišobran imam,
U neko doba čovjek progovori: a ti ga nemaš, pa baš tada
" Bože, spasi me. Od sada ću te poštovati, da kiša gruhne iz vedra neba
priznavati tvoje knjige i dugo, dugo da pada,
i sve tvoje odredbe i nikada više, na ružan način, a kuća tvoja, dok te pratim,
neću izgovoriti da bude na kraj svijeta.
tvoje ime ... Bože. pomozi mi ... Pomozi!"
I, u neko doba, ču se nečiji glas: " Jesi li ti Da te iza ugla, tako nježnu,
povjerovao? tri najjača zla napadnu,
Vjeruješ li da te mi možemo spasiti?" a ja, kao slučajno, miran naiđem,
"Vjerujem, samo me Ti možeš spasiti", odgovori da ih smotam, ispeglam i zgužvam,
čovjek. da te ni vjetru, kad ti nećeš,
"Neka bude, čovječe", odgovori onaj glas . "Ako dirnuti ne dam.
vjeruješ
da te mi možemo spasiti, onda pusti tu granu, Da hoćeš otići na rijeku
spasit ćemo te." s ribama da plivaš, pa da se
I, ČOVJEK, NE PUSTI GRANU. kao topiti počneš. Tad, odnekud snažan,
plivač najbolji, iskočim ja,
O SMRTI I LJUBAVI te držeć te za ruku,
Oni koji vole, vole vjernost. s tobom obali plivam.
A veće vjernosti nema od smrti.
Onaj ko je volio priča da je umirao. Da hoćeš, kao sada ja, od neke
Onaj ko je umirao priča da je volio. čudne bolesti, ali ne opasne,
Smrt je najveća ljubav svega što živi. da oboliš. I dok ti u kuću ne unesem
Ljubav je jaka kao smrt. I, u svemu trešnju rascvjetalu,
što volimo, mi s radošću umiremo. da ne ozdraviš.
Ima ljudi, kod kojih je strah od smrti
isti kao strah od ljubavi. Odnekud, O, da hoće nešto
oni osjećaju, da u ljubavi, blaženi da ti se desi!
umiraju. A kada se iz te smrti bude, Sad si mirna i cvijetna,
mogu da umru i drugom smrću, ili, u našem dvorištu sa trešnjom cvjetaš,
da polude. Zato, oprezno sa onima, i ne znaš da tebe i svijet
koji jako, bolno, smrtno žude. Ipak, ovakva želja zasipa.
veće privlačnosti nema za ljude.
Put ljubavi je uvijek i put smrti. A
put smrti, moćan je put ljubavi.
Čovjeku, slijepom od ljubavi, i
slijepom od smrti, s puta se skloniti.
NAJHRABRIJA DJEVOJČICA
Bože, učini joj boravak na ovoj
zemlji ugodnim. Veliko je njeno djelo.
Težak je dolazak za zemlju. I, težak je
odlazak sa zemlje. Ona je učinila
prvo veliko djelo. Došla je. Ona ne
zna gdje je došla. Ne zna ni kako se
zove. Bezmjerno hrabra djevojčica.
Zapravo, osim Tebe, niko i ne zna
gdje je došla. Samo je Ti o tome
možeš obavijestiti. O teškom odlasku
odavde, ona će i sama naučiti. Dobro,
ovdje nije uključeno njeno znanje.
Inače, pitanje je, ko bi došao. A,
nekad, pomislim, da mi dolazimo i
dobrovoljno. Zbog svega, molim Te,
učini joj boravak na zemlji ugodnim.
Jer, da bi se umrlo, treba se roditi.
BALADA O LJUBAVI
Jesi li ikada vidio ljekare. One
što sa nosilima kupe ranjenike
po strašnom bojištu. Onda, vidio si
da ne trče onima koji mnogo viču
u bolovima. Nego, prvi na redu su
oni koji su u bolu zanijemili. Njima
je najteže. Tako je i u ljubavi. Ne
vjeruj onome ko mnogo viče i
zapomaže. On još ima snage da
pravi cijelu predstavu. Idi onome
ko jedva šapuće. Ili, više i ne
govori. Tako, ne vjeruj, onome,
ko o ljubavi zaneseno zbori. Pravi
cijelu predstavu. Afektira, i ima
ustaljene efekte. A u rječniku ima
provjerene manire. Eleganciju u
izrazu i cijele slalome u riječima.
Onaj koji voli, a pati, ne zna gdje
to stanuje u riječima. I, ako bol
njega reže i para, on više nikome
ne zna da udvara. Jedan je izvadio
kamu. I zabio je kroz kosu,
u zemlju, dragoj više glave.
Drugačije, nije znao, ono što je
u njemu, da kaže i potpiše.
PRIČA O ČITANJU
Izvinite na smetnji, ja sam pisac.
Zovem se .
I, ja sam veoma zahvalan knjigama.
Ne mogu ni zamisliti na šta bi ličio
moj život bez knjiga. Osnovni predmet
cijeloga mog života je knjiga. Ljudi
pišu da sam ja bosanski pisac. Ne znam
šta bi to moglo značiti. Jer, u Banjoj
Luci niko me ne čita. U Mostaru, niko.
U Duvnu nema niti jedna moja knjiga.
Isto je u Foči. Volio bih da me neko
čita u Trebinju, ali, ništa od toga.
Slabo čitaju i u Sarajevu. A sada,
u ruci, držim knjigu, koja kaže:
, Ahmet Hromadžić,
Svetozar Ćorović, Petar Kočić,
Isak Samokovlija, Ivo Andrić,
Skender Kulenović, Branko Ćopić –
svi u istoj knjizi. Svi smo bili
bosanski pisci. Svi smo pisali svojim
maternjim jezikom. Ne znam čiji je
sada pisac Isak Samokovlija. Ne znam
ni ja, na koja se vrata sada ulazi
u veliki prostrani svijet književnosti.
A svjetla su već davno pogašena.
RAMAZAN U DJETINJSTVU
Pjesnikinji Rašidi Muhić, sačovjeku!
Jeste, u djetinjstvu je bilo
svetih dana. I bilo je radosti od ramazana.
Radovali smo se, mi djeca. što je po cijelu
noć kuća budna. Što i nas uzimaju ozbiljno
kao čitave ljude. Tako, cijela kuća zaposti.
Ako ih ima, zaposte i gosti. Zaposti i dunja
pod prozorom. I sve šljive zaposte.
A gledao sam i kućne laste. Sve poste.
Osjećali smo se svečano i sunčano. I naša
kuća postajala je važna. Nekako ispravi
svoje drvene kosti, dok škripe grede i rogovi,
i ona sva zaposti. A pred veče, dok se kupe
prve grudvice mraka, a srca se griju na novom
žaru, viđao sam kod nas i Mjesec na iftaru.
U NAŠOJ VELIKOJ KUĆI
Bili smo tu neko vrijeme. I,
nismo se voljeli. Svi smo čekali
da pomremo. Jedni su nam umirali
vrlo lijepo. Drugima ni smrt nije bila lijapa.
Evo, i ja čekam da napustim veliku kuću.
Iza mene nema ko ni vrata zatvoriti.
A to nije dobro. Prema smrti se mora
biti vrlo pristojan. Golem je to grijeh.
U našoj velikoj kući više se ništa ne radi.
Ne kuha se, ne pere, ne vodi ljubav, a
djece odavno nema. A kuća, u kojoj
niko nikoga ne voli, i gdje ne miriše
žena, to više nije kuća. Pokušavam
razumjeti šta smo uopće radili ovdje.
I, gledaj čuda. Sav naš posao na
ovom mjestu svodi se na premještanje
stvari. Sa Zemlje se ništa ne može
ni ukrasti. Sve što je zemljino, ostaje
na zemlji. Izići ću i ja vrlo tiho. Neću
zalupiti vratima da se sve zvijezde
stresu. Zatvorit ću ih nečujno.
NA ČASU BOSANSKOG JEZIKA
Na času bosanskog jezika, godine 1993,
gine učiteljica Gunić Fatima i još troje
učenika. Sve se događa u Sarajevu. Istoga
datuma, u Mostaru, ruši se Stari most.
A datum je 9.11. 1993. godine. Most se
ruši 1995. godine. Nema tih riječi, tog
ritma i melodije, tog sazvučja i harmonije,
koji mogu reći više od jednoga časa
bosanskoga jezika. Znači, bosanski je
jedini jezik zbog koga su na časovima
ginula djeca i učiteljice. Ako smo mi ljudi
ravni drugim ljudima, pitajmo se, kako bi
to bilo u nekom drugom glavnom gradu,
na času maternjeg jezika da djeca i učitelji
dožive smrtonosnu kanonadu. Pa, ko to
može po času paljbu da sije. Mogu,
prijatelji, mogu naše komšije.
LJUDI ME NAPUŠTAJU
Ljudi me napuštaju. Bježe
kao miševi sa broda koji tone.
Težak sam im. Ne mogu podnijeti
moje kriterije, moje standarde
i principe, moje pouzdane mjere
i zahtjeve u odnosima. Sa mnom,
lako se pokaže njihova nečasna
narav, njihova prevrtljiva priroda,
karakter satkan od malih i većih
koristi. Ne mislim se mnogo
baviti njima. U Bosni, inače, ovih
godina, nema ljudi. Građanina
nema. Bez pretjerivanja, sve se
slilo u kotlinu, pa i oni kojima je
medvjed bio domaća životinja.
Dakle, podsjeća me to na ratni
događaj, kada je neki seljačak
prijavio krađu šupe. Cijele šupe.
Kad, ispostavilo se, pošto nije bilo
struje, da je ta šupa bila u liftu.
Došla struja, a šupa otišla.
Dakle, ljudi me napuštaju. Bježe
kao miševi sa broda koji tone.
RADOVI NA PUTU
Ti znaš kakvog si me stvorio.
Ti znaš gdje sam ugledao svijet.
Ti znaš gdje ću se oprostiti sa svijetom.
Ti znaš koliko je sreće u meni.
Ti znaš koliko je nesreće sa mnom.
Ti znaš šta ću vidjeti ovdje, a šta neću.
Ti znaš šta ćeš sa mnom kada pređem
ovu tvoju granicu.
Ti znaš s čime si me poslao u ovaj svijet.
Ti znaš šta ćeš mi oprostiti. A ja se
nadam. Ti znaš ko sam ja. Ja ne znam.
Ti znaš šta ću saznati kada dođe
vrijeme saznavanja. Ja ne znam.
Pa, zar su potrebni ovoliki radovi
na putu.
OPROST I KAZNA
Svakom čovjeku
kojeg sam sreo na Zemlji,
morao bih se, zbog nečega,
izviniti!
Istovremeno, svakog čovjeka
kojeg sam sreo na Zemlji,
morao bih, zbog nečega,
kazniti!
Između ta dva stanja
čovjek se rađa i umire.
NE ŽIVIM DA TEBE USREĆIM
Ne, dušo, nemirna, ne živim
da tebe usrećim. I šta bi to uopće
značilo, tebe usrećiti. Eto ti cijeli
život, pa neka te usrećuju. A ja, imam,
daleke i svijetle puteve. Imam svoje
ratove i svoj mir. Imam svoju pjesmu
koja me još uvijek čeka. Ti me ne bi
toliko čekala. Zavodljiv je život i
ti bi nekome u naručje pala.
Samo naprijed. Tvoje sreće ne
manjka. Ali, moja sreća, vrlo je
rijetka. I tebi ja ne mogu ni govoriti
u čemu je ta sreća. Jer, misli nam se
odbijaju. Ili su različitih boja.
A pod noge ti ne mislim prostrijeti
ovu tužnu dušu. Svaka njena tuga
vrijedi cijele krošnje tvojih sreća.
A mi se u duhu ne možemo dotaknuti,
i ne možemo se usrećiti.
SEVDALINKA
Najveće djelo spjevano bosanskim
jezikom, to je sam bosanski jezik.
Od bosanskog jezika nema većega djela.
U njega je stala duša tog čovjeka,
u njemu je krv i strast cijela.Taj čovjek
ima kuću, ima mladost u kući, i ima
bašču. Ono što se cijedi niz zidove, što
bježi niz pendžere, što po bašči kose
raspliće, i to je tog jezika biće. Ono što
beži u jezik da bi preživjelo, ono što
nečuvenom snagom pjeva o ljudskoj
slabosti, to će se tek u jeziku rascvasti.
To će zamirisati životom tog čovjeka, i,
nas, hraniti okusom tog jezika.
TUGA I SAMOĆA
Osnovno osjećanje moga života,
bila je tuga i samoća. Konačno,
i njima valja odati priznanje. Bez njih,
bilo bi lijepih misli manje. I kad me
u kući niko ne čeka, i kad razmišljam
o nekom sočnom sunčanom voću,
pod glavu sam stavljao uvijek vjerne,
tugu i samoću. Obje su stare sestre
pjesnika, obje su zaštitnice svih dobrih
tužnika i nesretnika. Samoća me nikada
nije ostavljala samog. Tuga se uvijek
brinula da sam tužan. I kad ničega
moga nema, kad je sve prazno kao
mlada kranjska postelja, kad nečiji
životi pjevaju sa Bleda, mene,
nikome, ni dotaknuti ne da, moja
tuga i samoća. Kad sam mislio da
ja nisam rođen, i nisam znao odakle
tako sam na svijetu, jedna s jedne,
druga sa druge strane, grlile su me,
da radost bude veća, moje vječno
odane, tuga i samoća. Sve one znaju
o meni, i sve čuju, jer, na kraju,
moj život one potpisuju.
PUNA USTA GOVORA
Za Nuru Suljkanović, s poštovanjem!
"Sve što ti se desilo, nije te moglo
zaobići, a sve što te zaobišlo, nije ti se
moglo ni desiti". ( Hadis)
Ako povjeruješ u ovo što si pročitao,
ako zaista povjeruješ, bez ostatka,
ako u tebi više ne bude ni traga od sumnje,
onda si ti spašen čovjek. I, preporođeno
biće. Vi često izgovarate slične rečenice.
Neoprezno, vrlo neoprezno. Izgovorite ovo
sa punom sviješću o tome šta izgovarate.
I, priznajte sebi, jeste li se sada, kada ste
ovo pročitali, kada vam je jasan sadržaj,
jeste li se spremni vladati u skladu sa
rečenim bez imalo odstupanja. Smijete li
ove riječi pretvoriti u djela. Mogu li one
postati vaš princip ponašanja. Ako ništa
od toga ne možete, onda vi samo govorite.
A u čovjeka su puna usta govora.
BALADA O PRIJATELJSTVU
Ja znam lijepo gubiti.
Gubio sam cijeloga života.
Izgubio sam i jednu prijateljicu.
A to je osnovni nauk na ovome
svijetu. Znati gubiti. Jer, na kraju,
ja ću i sunce izgubiti. Bit će to
veliki gubitak. Zato, rekao sam
njoj, da ide svojim putem. Ali,
u sebi sam i kletvu pomoslio.
Poželio sam da su svi njeni
putevi zasuti biserima, i svim
krasnim tajnama koje zemlja ima.
I, vidi čuda. Ona je zaista dobila
svoje biserne puteve. I, gdje god bi
krenula, samo bi brala bisere i divne
kamenčiće kojima je Tvorac zemlju
nagradio. I, događala se, njena
strašna kazna. Ona, više nigdje nije
mogla stići. Pored njenih puteva
stajale su gomilice i hrpe bisera.
I, nikad više, nigdje nije stigla.
Kao srp, povila se mlada. Tada je
pojmila. Kako je vrijedna, na svim
putevima, ona šaka blata. Mnogo
važnija od zlata.
OVUDA JE PROŠAO ČOVJEK
Ovuda je prošao čovjek. Imao je
i glavu, i oči, i ovuda je prošao.
Pouzdano svjedočim da je to bio
čovjek. Zvijeri ne pale kuće. Zvijeri
ne ruše mostove. Zvijeri ne ubijaju
djecu. Znači, bio je to čovjek.
Sa djecom su bježale majke.
U njihovoj zemlji, njihov čovjek,
bagerima je kopao grobove. Kažem,
prošao je čovjek. Niko drugi. Jer,
niko se toliko ne plaši čovjeka
koliko drugi čovjek. Iza njega su
gorjeli vijekovi. Gorjele džamije i
crkve. S njim je izgorjela vjera,
i dan i noć su izgorjeli. To može
samo čovjek. On je prošao ovuda.
Boga nisu pitali. Šume nisu pitali.
Zemlja je samo šutjela i molila se.
Na onom brdu spaljen je naš smijeh.
BALADA O PROMAŠENIM LJUDIMA
I danas, dvadeset i pet godina poslije,
bez greške se poznajemo, mi, promašeni
ljudi iz Sarajeva 92-95. godine. Ako se
sretnemo na ulici, pokazujemo cijeli
repertoar posebnog ponašanja iz vremana
snajpera, sijača smrti, i svega onog čime
smo zatrti. Ovdje okrećemo glavu. nešto
tražimo, utvrđujemo slijedeće korake, po
zemlji, ili po nebu. Uvijek idemo istim
ulicama, jer, mi znamo da tu granata ne
ima. Važno je da sarađuju oko i uho.
Čim oko ne vidi prasak, događa se stras
cijelog bića. A viđao sam ih kako, usred
kafeterije, zaliježu pod stolove. I viđao
sam ih kako u Beču pretrčavaju ulice.
Ali, ima ona crna minuta. O njoj oni
nikom ne govore. Može se dogoditi u
prirodi, na moru, usred pustinje, samo
treba da se neki znakovi slože. Osjeti se
ona čudna jeza u tišini. To je tišina koja
mora eksplodirati. A usred te tišine granata
će udariti. U komadićima će padati
vrijeme. I padat će misli u komadićima.
Osim, njih, niko, ne zna, da i takva minuta
ima. Otresat će sa ramena krvave komade
vremena. Promašeni ljudi iz Sarajeva.
MOJE NAVIKE
Imam naviku da budem.
I Bosna je moja navika.
Imam naviku da pišem pjesme.
I Sarajevo je moja navika.
Imam naviku da pijem vode.
Vrelo Bosne je moja navika.
Imam naviku da te volim.
I mjesečina je moja navika.
Imam naviku da pjevam sevdalinku.
U njoj mi progovara duša.
Imam naviku da slušam negro-spiritual.
U njoj na prsima držim crna čovjeka.
Imam naviku da čitam Sidrana.
I slušam staro kamenje kako se
slaže u sarajevsku kaldrmu.
Dakle, imam naviku da budem.
Dok jesam govorim sa dalekim
svjetovima. Jer, i tamo, ovakvih,
odavno ima.
DIJETE JE ČUDO
Dijete jeste čudo. I ja sam bio.
Imao sam oca. Imao sam majku.
Otac je razgovarao sa Bogom.
Znao je da će mlad umrijeti. Imao sam
čopor braće i sestara. Sve mlade
domaće životinje. U takvim
porodicama rađaju se sveci i pjesnici.
Znao sam da sam pjesnik. Objasnile
su mi ptice. A pričali su mi i vjetrovi.
Znao sam govoriti sa zvijezdama.
Nebo mi se obraćalo sa punim
uvažavanjem. Pričalo šta znači živjeti
na zemlji. A gledati u nebo. Tu negdje,
između neba i zemlje, prošlo je moje
djetinjstvo. Poslije, kao djeca u igri,
odrasli su srušili cijelu tu priču, uz mnogo
krikova i rana, sa mnogo stvarne krvi,
i više nisu znali ko je među njima prvi.
I zemlja, i trava, i drveće, i vjetrovi,
i sve cvijeće, nastavilo je strašno da ječi.
A nebo, još nije reklo ni riječi
TUGA I SAMOĆA
Osnovno osjećanje moga života,
bila je tuga i samoća. Konačno,
i njima valja odati priznanje. Bez njih,
bilo bi lijepih misli manje. I kad me
u kući niko ne čeka, i kad razmišljam
o nekom sočnom sunčanom voću,
pod glavu sam stavljao uvijek vjerne,
tugu i samoću. Obje su stare sestre
pjesnika, obje su zaštitnice svih dobrih
tužnika i nesretnika. Samoća me nikada
nije ostavljala samog. Tuga se uvijek
brinula da sam tužan. I kad ničega
moga nema, kad je sve prazno kao
mlada kranjska postelja, kad nečiji
životi pjevaju sa Bleda, mene,
nikome, ni dotaknuti ne da, moja
tuga i samoća. Kad sam mislio da
ja nisam rođen, i nisam znao odakle
tako sam na svijetu, jedna s jedne,
druga sa druge strane, grlile su me,
da radost bude veća, moje vječno
odane, tuga i samoća. Sve one znaju
o meni, i sve čuju, jer, na kraju,
moj život one potpisuju.
PROBLEMI SA PREVOĐENJEM
Veliki Gospodaru, vidim, i Ti imaš
probleme sa prevođenjem. Ni Tvoje knjige
se ne prevode onako kako bi trebalo
prevoditi tvoju riječ. Ja ne znam jezik
arapski, aramejski, latinski, grčki.
Nijedan jezik ne znam u kojem je
stanovala Tvoja riječ. Možda je ovaj
naš toliko nedostatan i siromašan
da ne može iznijeti sve tananosti u
Tvojoj rečenici. Jer, ja dobro znam
ovaj jezik bosanski, i, čitajuči Tvoje
djelo zastanem. Nije moguće. Ne, nisi
Ti to baš tako rekao. Mogao bih
ispisati mnoge primjere. Jer, na tim
mjestima, ja u našem jeziku tražim
ono čega bi Ti mogao biti autor.
Malo se i postidim. A opet, mislim,
ne radim ja to bez Tvoje volje. Ti mi
pokažeš gdje i Ti imaš probleme sa
prevođenjem. Jer, kad se Tvoje riječi
rasele po jezicima, vidi se da u svakom
jeziku, one originalne veličine, ne ima.
PRIMI OD MENE
Primi od mene
ovu drhtavu misao o Tebi
koji jesi Vrhovna Misao. Primi od mene
taj nesavršeni ljudski jezik kojim sam pokušavao
i do tebe doprijeti. Primi i oprosti. Jer, ja sam,
izgleda, vrlo dobar, da mi se oprašta. Priznajem,
plašim se. Strah me Tvoje moći. A nadam se
milosti. Jer, ako se i gore čuje naša i najmanja
misao, i sve ono što tek pomislimo, onda, moj
dan je vrlo grešan. Nije danas od mene otišla
nijedna čista misao kojoj bi se neko obradovao.
Zato, primi od mene. Primi i oprosti. Ovu
drhtavu misao o Tebi koji će i ovaj govor
da oprosti. Priznajem, stidim se pred Tvojim
svjetlosnim licem. I, molim te, jer, star sam
čovjek, da ne odem odavde u samim
zabludama, neuk i grešan, dovijek.
Ti, koji nas u bivanju gostiš, i jesi vrlo jak,
daj mi svoj veliki znak. Takav da ga smijem
i ja sresti. Zato, molim Te, primi i oprosti.
ONI KOJI VJEČNO POSTE
Da, rijetki su, ali postoje i takvi. Poznajem neke
od njih. Ponekad, i ja sam sa njima. Uzdržavamo
se od svakog zla i pretjerivanja. Radimo
normalno, ne pravimo nikakve priredbe, ne
idemo po hotelima na iftare, a postimo. A jesmo
gladni. Gladni smo dobra, u svakom obliku,
gladni ljepote, plodnih i rodnih ljudskih odnosa.
Jer, mnogo šta je upravo u ljudskim odnosima.
Gladni smo čovjeka, čistog, poštenog, spremnog
da se žrtvuje za dobro. Bolji čovjek ne počinje iz
gladnog stomaka, nego iz bistre i moralne glave.
Glave koja se stidi svega što bi je odvelo u ono
što je nečasno, prljavo, sebično, grubo, željno
moći i volje da se vlada nad drugim ljudima. Taj,
najozbiljniji post događa se u glavi. I neki jesu u
vječnom postu. Niti sebi, niti drugima, niti
hajvanima, niti zemlji, niti nebu, oni ne žele
nimalo zla. To je težak post, jer, ljudski um je
nedisciplinovan. Mudrac ga je usporedio sa
majmunom koji skače sa grane na granu. Takav
um, lukav, mora se disciplinirati. Jer, dragi
čovječe, bolji svijet će krenuti iz ljudske glave.
ŠTA JE LJEPOTA
Prijatelju, nikada, nikome,
ne reci da je ružan. To su samo
naše ljudske predstave o tome
što bi moglo biti lijepo, a što
ružno. Zamisli ovu sliku. Malo
dijete grli čvrsto oko vrata stariju
ženu koja, recimo, nije nimalo
lijepa. Naravno da si to vidio.
I, sa kakvom ljubavlju, predanošću,
povjerenjem, to dijete grli tu
osobu, i kod nje nalazi zaštitu
i ljubav. I ljubi njeno lice, i
ručicama miluje njeno čelo.
Kad si ti doživio takvo nešto.
Da u nečijem zagrljaju osjećaš
toliko mira. I, dijete će na tim
prsima zaspati. Onda, šta je tu
ljepota. Možeš li ti, bez straha,
na nečijim grudima zaspati.
USPAVANKA
Da ti veliki Gospodar da kolijevku
od svoje milosti.
Da ti veliki Tvorac u snu pokaže
svjetove od radosti.
Da te najveći Stvaralac nagradi
putovanjem kroz svoje vrtove.
Da ti veliki Gospodar pokaže
vrata od svoje blagosti.
Da te veliki Tvorac pokrije
pokrovom od čiste svjetlosti.
DIJELIMO SE, DIJELIMO
Ne znam šta vi radite po drugim
državama, čime se strasno zanimate,
jer, mi se dijelimo. Dijelimo se
po svim osnovama i kriterijima.
Bosna je teško djeljiva zemlja, a
mi smo do sada dobro uspjeli.
Dijeliti se po narodima to je, već,
posao za dječicu. Ali, mi uspijevamo
i tamo gdje nikada podjele nije bilo.
Primjera radi, podijelili smo i rijeke.
Teče Neretva. Teče malo bošnjačka,
pa nešto srpska, a teče i hrvatska.
Kome je to do sada uspjelo. Podijeliti
rijeku. Toliko smo mi uspješni
u dijeljenju. Isto smo napravili
sa Vrbasom. A Savu smo razrezali
po sredini, kao venu. Ništa je to
podijeliti se vjerski. Sad pravoslavna
Bosna ne zna šta joj radi islamska
Bosna, a obje ne znaju kako je
katolička Bosna. Ne znamo šta
o tome dragi Bog misli. Nama je
uspjelo. I još ćemo mi nastaviti
dijeliti, sve do posljednjeg atomčića.
Kad sve izdijelimo, onda ćemo se
svi negdje da selimo.
ŠAPAT O KRUPNIM OČIMA
Sve češće, pričam ja sa mrtvima.
Ne bi se trebalo nimalo čuditi.
Sve moji drugovi iz djetinjstva.
Djevojčice sa krupnim očima.
Ili, ljudi koje sam ja volio. Oni su
bili ljepši dio moga života. I vidi,
nalazim mira sa njima. A zna se,
u samom sebi, mira ne ima. Otkud
onaj mir u njihovim očima.
A umoreni su zvjerski. Ostala im
djeca, kuća, žena. Ostalo im nebo.
I njih više nema. Prašina vremena
pada po grobovima. Samo, sve je čisto,
okupano, u mojim mislima. To znači,
oni će tek sa mnom umrijeti. I sve će
nas u nepovrat, vjetar tišine odnijeti.
Ni biljega, možda, kraj nečijeg puta.
I šta kad cijelo postojanje, negdje,
tako, zauvijek, odluta.
MOJ BORAVAK OVDJE
Ružan je i tužan moj boravak ovdje.
Teško podnosim život sa ljudima.
Zato, ovo malo dana koji su mi
još ostali, volio bih da se udaljim
od ljudi. I da u samoći neke
kolibe tiho razgovaram sa Bogom.
Možda ću nešto čuti. Jer, ja se
radujem još jedino renoviranju
zemlje. Mene tada neće biti nigdje.
Lava će se izliti iz utrobe zemlje.
Planine će biti zdrobljene. O tome
sve znate. To me raduje. Tragovi
svega na zemlji bit će izbrisani.
Sve knjige i sve biblioteke. Čitat će
se samo jedna nebeska knjiga.
I ova pjesma bit će uništena. Zato,
stari mudraci nisu ni pisali.
A rekli su sve što su imali. Dakle,
ne znam u šta, i čemu, prođe moj
tužni i ružni boravak ovdje. A onaj
dan će doći. Dan velike utjehe.
Tragovi svega bit će trajno izbrisani.
PRIČA O PROZORIMA
U nakrivljenom kućerku,
živjela je baba Hafa. Sama. Moj
otac je nadgledao kako babi
pomažemo. Da preživi još jednu
zimu. Da se ne smrzne. Da ne umre
od gladi. Ni u bajkama nema takvih
kućeraka. A na oknima, pšeničnim
brašnom zalijepljeni, visili su papiri.
Bilo je još nešto stakla. I, najjači
dječak, vođa naše dječačke družine,
isprsi se preda mnom, i pakosnim
ustima odreže:“ Idemo da babi
polupamo prozore“. Mali događaj
u djetinjstvu. Veliki događaj za
cijeli moj život. Naravno, odbijem
lupanje babinih prozora. I. tada,
otvorim svoj životni put samoće.
Povodljiv nisam, imam stav, sve
idealni uvjeti za dječiju samoću.
I, kako tad, tako i danas. Ni danas
nemoćnima ne lupam prozore.
TI SI MOJ DOM
Znam, samo, ko je moj Bog,
i ništa drugo ne znam. Jer, sve je
tako nesigurno, zapaljivo i nestalno.
Zadovoljan sam što si ti moj dom,
moj zavičaj i država. U tebi se
moje ljeto održava. Sa ratišta se
ne vraćam kao pobjednik. Iz života se
ne javljam kao pobjednik. Nikoga
nigdje nismo pobijedili. A vrijeme nas
potuklo do nogu. Više ne mislimo
jurišati na život. Nećemo otimati žene.
Sada, dolazim domu svom. Da otvorim
kućna vrata. Da otvorim tvoju utrobu.
Da Bogu priznamo da smo bosi.
U svaku džamiju možemo ući.
Čisti smo od nemanja. Postimo, već,
godinama. Samo te molim, kad me
vidiš, zamiriši na kruh i mlijeko.
I zamiriši na djecu. I ako čuješ,
da negdje neko dijete plače, nemoj
se uplašiti. To tebe zove moja duša.
PITANJE DUŠE
Gospodo, govorite o pitanjima
duše. O onim tananim treptajima
duha koji su vama nepoznati.
Govorimo o žalovitim dušama
koje su vama strane i daleke. Istina,
ovaj svijet je vaš. njihov nije.
Znam neka ostrva u životu ljudi
gdje je takvih duša bilo i ranije.
Oni su bili duševni ljudi. Djeca su ih
lako poznavala i nikada se njih nisu
plašila. Među vama, djeca bi pomrla
od straha. Jer, rođenje za rođenjem,
vi ste to veliko blago, taj rijetki dar
od Boga, prljavih misli, prokockali.
A misli su vam toliko prljave
da s vama i ne mogu duše da žive.
S vama bi mogle i neke zvijeri da se
poguše, toliko ste vi daleko od finih
pitanja duše.
NE DAM TI, DUŠO!
Ne dam ti, dušo, svoje misli.
To je najličniji pečat koji
ima moje biće. Kako ti to mogu
dati. Pa, čak i da ti dam. Te najfinije
vibracije i treptaje svoga postojanja, ti,
to ne možeš prihvatiti. Nemamo nikakve
mogućnosti da se sretnemo u mojim
mislima. I šta ćeš ti raditi u mojim
energijama koje razgovaraju sa
svjetovima. Gdje tu vidiš mjesto za sebe.
Isto tako, ne dam ti treperenja svoga
srca. To je jedna važna dimenzija
u kojoj živim. Moje srce jako treba meni.
Ti bi se njime samo poigrala, pa ga
odbacila. Treba visoka ozbiljnost za
igranje tuđim srcem. A ti to nemaš.
Zato, evo, ja sam ovaj vjetar. Okrznut ću
tebe, mahnuti tvojim kosama, i ja odoh.
BORAVAK NA ZEMLJI
U isto vrijeme smo boravili
na Zemlji. Zar to nije fantastično.
Izlazilo nam je isto sunce.
Ljubili smo na istoj mjesečini.
Gledali smo isto nebo. Iste zvijezde.
Oboje smo imali četiri godišnja
doba. Čula sam za njega u svojoj
zemlji. Čitala sam njegove pjesme
i tekstove. Jedne noći, negdje
na obalama mora, razmišljala sam
o njemu. Hoće li nam se putevi ikad
ukrstiti. I, gledaj čuda: sreli smo se
u lijepoj smrti.
U BOGA NEMA GROBALJA
Ovih dana, jer, bio je blagdan,
mnogo su trgovali onim svijetom.
I na povoljan kredit, davali su dženet.
Ima ih koji su vjeru pretvorili
u nagradnu igru. Uradi ovo, i, nagrada
ti je ovo. I tako do besvijesti.
Gospodaru, kako si ti milostiv.
Pa, Ti, nikog ne sahranjuješ. U tebe
ni u paklu nema mrtvaca. Nema grobalja.
Bezmjerna je tvoja milost. Čak i oni
teški osuđenici kod tebe imaju šansu,
priliku da iziđu u bolji život. Taj, gore,
drugačiji život. I sudbinama se ne
trguje. A ljudi, lako namirišu gdje bi se
moglo zaraditi. A na pitanje raja, ljudi su
mnogo osjetljivi. Vidiš, šta je kod tebe
mrtvaca živih, pa ti nikog ne diraš
do roka određenog. A ova riječ hoće
skromno da ti se zahvali. Divan si ti
gospodar. Jer, nama slijedi. susret sa
Tvojom milošću, ako to Gospodar
drugačije ne odredi.
CRNO LJETO
U životu, ne imadoh, crnje ljeto.
Ovo ljeto, godine 2018.
Bile su i ratne godine u opkoljenom
Sarajevu. Bila je sva ona jeza koju
rat nosi. ali, ovakvog ljeta, kao što je
ljeto 2018. godine, u Sarajevu, nije bilo.
Prljavo crna mržnja, oko mene, još teče
u potocima. Izvire iz ljudi. Iz njihovih
grudi. U mome životu, Bože me zakloni,
najcrnje ljeto. Govorilo se uzalud,
patilo uzalud, pištala duša, uzalud.
Spašavaj se, svijete, u Sarajevu,
ljeta, 2018. Eno, baš sada, na uzvišenju
iznad grada. njiše se obješena
dobra nada. (17.8. 2018.)
OSAMLJEN DO KOSTI
Više niste moji ni na slici.
Osamljen do kosti
među ljudima dršćem i zebem.
Leden je dodir samoće.
Iz očiju vidim ledenice,
dok padam odbačen niz tuđe lice.
Osamljen do kosti.
A srce u ledu. I pseto sebi prije
nađe druga. Ko je tebe na svijetu
ostavio. Da budeš krik u mraku.
Da budeš hladna tuga.
Ovo se nosi iz djetinjstva.
Hladnoća svijeta, i samoća.
Pogled u nebo puno snijega,
i na Boga koji silazi s brijega.
opasno i neizmjerno, i za mene, nema
tajne, ja ga znam. Ipak, dušo,
ja te ne ostavljam.
PRAZNI LJUDI
Svijet su ispunili prazni ljudi.
Ljudi bez mašte, bez igre, bez
britkoga uma. Ljudi lešine i ljudi
lešinari. Njih stalno treba nečim
zabavljati. Drugačije oni sami sebe
ne mogu podnijeti. Njima je dosadno.
Dosadno što su ljudi. Oni stalno
traže neke surogate, nešto što će
zabaviti njihove male mozgove. Jer,
oni misle da neko mora da ih zabavlja.
Oni su obožavatelji, ali ne dragoga
Boga. Oni su fanovi. Oni su navijači.
Oni se negdje svrstaju. U grupi su
jači. Oni bi rado imali daljinski
kojim bi pokretali nebo. Opasna
vrsta ljudi. A sva zabava, sva moda,
sav šou-biznis, sva sportska
gluparija, njih proizvodi i hrani.
Jer, oni su konzumenti. Oni sve
jedu. Oni su prazni. Ljudi bez
sadržaja. Istina, ispunili su svijet.
Sve zvoni od njihove praznine.
Od neba su napravili smiješnu
cirkusku šatru. I svi znaju samo
jednu mantru.

OSTAVLJAO SAM
Ostavljao sam cijele države
i gradove. Ostavljao, grešan, one
koji mi se raduju. Ostavljao rodno
mjesto, i puteve. A tim putevima sam
mogao negdje stići. A s tom nadom sam
mogao tiho živjeti. Ostavljao one koji
drhte od radosti kada me vide. Jer,
žene su često mislile da sam jako stablo
na koje se dom svija. A tebe, dušo,
ostavit ne mogu. Iako znam da igraš
svoju igru. I nas, prema toj igri
upravljaš, i nikom, mnogo, sreće
ne ostavljaš. Lukavstvo je tvoje
U BOGA NEMA GROBALJA
Ovih dana, jer, bio je blagdan,
mnogo su trgovali onim svijetom.
I na povoljan kredit, davali su dženet.
Ima ih koji su vjeru pretvorili
u nagradnu igru. Uradi ovo, i, nagrada
ti je ovo. I tako do besvijesti.
Gospodaru, kako si ti milostiv.
Pa, Ti, nikog ne sahranjuješ. U tebe
ni u paklu nema mrtvaca. Nema grobalja.
Bezmjerna je tvoja milost. Čak i oni
teški osuđenici kod tebe imaju šansu,
priliku da iziđu u bolji život. Taj, gore,
drugačiji život. I sudbinama se ne
trguje. A ljudi, lako namirišu gdje bi se
moglo zaraditi. A na pitanje raja, ljudi su
mnogo osjetljivi. Vidiš, šta je kod tebe
mrtvaca živih, pa ti nikog ne diraš
do roka određenog. A ova riječ hoće
skromno da ti se zahvali. Divan si ti
gospodar. Jer, nama slijedi. susret sa
Tvojom milošću, ako to Gospodar
drugačije ne odredi.
KAMEN VIŠE GLAVE
Da ti je piramida više glave,
ko bi vidio tebe.
Najbolji znak prave kiše,
sunce, mrazevi i vjetrovi.
Brišem odmah i svoje ime.
Jer, svako, baš svako bit će
izbrisano. Ako neko izgovaramo,
pa, ništa nam i ne znači.
A ti, Bog te ne tjera.
Sjedi smirom. I budi vedar.
U mudroj vedrini ima lijepe
radosti. Tvoje lice je tvoj najljepši
spomenik. Sve drugo je bezlično.
Niko ne može ni svoju glavu
poznati. Znači, dovoljan je
kamen više glave. Ali, i taj
kamen, neka se slobodno
kreće. Nemoj ga osuđivati
da cijelu vječnost bude
nadgrobni kamen. Možda se
poželi sa djecom igrati.
ČEŽNJA
Za čim čezne kamen
u kaldrmi. Jer, sav svijet
za nečim čezne i napravljen je
od čežnje. Gledao sam, dvije kapi
čeznu jedna za drugom i čeznu
dva lista. Samo se dva drveta
jedno drugom osmjehuju sa
pristoje udaljenosti. Ne žele
nestati jedno u drugom. A
možda je majka svake čežnje
neko nestajanje. Ali, znam da sam
čeznuo za tobom onako
kako grana čezne za svojim
stablom. I niko, nikad, neka nas
žive ne rastavlja. Tek kada
umremo, onda nas podijelite
po svojim željama. Jer, ptica
sa jednim krilom nije ptica.
ZEMLJA BI OSLIJEPILA
Bože, kako si ti lijep.
Ja iz svijesti vadim onu najljepšu
ljepotu, pa je tebi poklanjam.
Znam, ne može ništa biti ljepše
od tebe. A znam kako ptica može
biti lijepa. I kako može biti lijepa
cijela planina. A znam, kako lijep
može biti neki cvijet. Vidiš, a ništa
to nije prema ljepoti neke žene.
Jednom, takva, pogledala je mene.
Živ, ne znam, kako bih mogao
pored takve ljepote zaspati.
Mrtvome, to bi već priličilo. Inače,
ljepota nije bezopasna. Naime, ljepota
je tešto podnošljiva. I, tek kad ljepotu
ispuni ljubav, onda postane za čovjeka
životna i hranljiva.
Zato, znam Bože, da niko ne može
gledati tvoje lice. I kad bi tvoje lice,
samo na časak, sišlo na zemlju,
sva bi zemlja oslijepila.
GDJE SU MOJE LIJEPE MISLI
Gdje su moje lijepe misli.
Bilo ih je rojevima, jatima,
cijelim krošnjama. Sve okićeno
mojim lijepim mislima. Svijet se
čudio sebi kako je lijep kada ja
o njemu mislim. A moja draga,
bila je toliko lijepa u mojim mislima,
da nije htjela da se probudi iz tog
sna od lijepih misli. Sunce mi se
radovalo, zvijezde mi se veselile,
a drveće je za mene pjevalo. I cijela
rijeka je voljela kada naiđu talasi
mojih lijepih misli. Sve bašte i svi
cvijetovi tražili su nas pogledima
mirisnim, jer su voljeli da se sretnu
sa mojim mislima. A tek kada se
moje misli udruže sa vjetrovima.
Smrt mi kaže da me ni ona neće
bez mojih misli od plave svjetlosti.
I, svaku tugu će mi da oprosti.
NAROD U NESTAJANJU
U današnjim novinama ( 31.8.2018.),
tako naziva narod kome pripadam.
Pa, ne mogu vjerovati. Veselje na sve
strane. Idu izbori. A narod u nestajanju.
„Strašna je zvanična šutnja Sarajeva!“
Pa, ti sad piši svoje pjesme i poeme.
A na internetu sam prvi put vidio
testiranje ovoga pojma „Država Sarajevo“.
Komadamo se u vražiju mater.
„Dnevni avaz“ s neskrivenom tugom
ukazuje – da i među Bošnjacima ima
onih koji žarko žele komadanje ove
države, i svoj pašaluk gdje će nam
krojiti sudbine, montirati progone
i skidati glave.“
Kakva poema, dobri Bože! „Pa, vi
spavajte mirno, djeco bosanska, nad
vama je znak opšte opasnosti.“ Tako,
pisao sam nekada. Bože, ponavlja se!
JESENJA PISMA
Drveće tamni. Kraći je sunčev korak.
U grozdu je slatka crvena kap.
Opadaju žute vlasi pod češljem vjetra.
Prepuna sunca svijena voćka.
Lastavica, ključeve svog gnijezda
ostavlja vrapcu, i pero iz lijevog krila,
s tri čista lozova lista,
da joj po vjetru pisma šalje
s bijelim pečatom zime.
List se za list lijepi.
Jesenja knjiga je mokra.
A na sok i med miriše zrak.
Nad krajem teško diše neprobušen oblak.
A SVE BOLI
Bože, ima li igdje, ičega,
malog ili velikog, starog ili mladog,
bliskog i dalekog, moga ili tuđeg,
da se ikako može dotaknuti
mislima, dotaknuti, maštom,
da se može dotaknuti dušom,
a da ne boli. Jer, boli sve!
I mrtvo i živo. I voljeno.
I nevoljeno. I milo. I drago.
Sve jednako boli. Sve što
obuhvati misao ili duša.
Kao da je cijelo postojanje
ranjena grudva čovjeka
MIR SA TOBOM
Nebo je tvoje. Svaki kutak neba je tvoj.
I zemlja je tvoja Ona ne zna da ima
ograde. I Bog je tvoj. Možeš li zamisliti
koliko je velik Bog. Ima li te mašte.
Ima li toga uma. I razuma. Kako
misliti tolika prostranstva. I kako misliti
da je cijeli Bog tvoj.I da si s Njim moćan.
Premoćan. Ako si s njim. Ako je On sa
Tobom. Zaposli malo svoje biće
tim veličinama. I, klanjaju li se tvoje
misli. I sve to što misliš, i sve to što
zamisliš, sve to obuhvata tvoja duša.
Zagrli svoju dušu. Nije to mala duša.
U nju je stala smjena vremena. U nju je
stalo ono što zovete vječnost.
I BEZ TEBE JA POSTOJIM
I bez tebe ja postojim.
Star. tužan. Nadaren.
Postojim kao kamen u travi
koji sanja svoju kuću. Dobar sam
kao kruh. Dobar protiv besmisla.
Dobar protiv praznine. Jer. ti me
nisi do sada gubila, pa ne znaš
kako je teško mene izgubiti.
Dobar sam za dobar san.
Dobar za zdravo i vedro buđenje.
Jesam. Dobar sam.
I bez tebe, ja postojim.
Nekako, negdje, bez radosti.
Postojim kao ptica bez krila
koja sanja da leti.
BILO JE TO U BRČKOM
Gradila je o sebi mišljenje
da je posebna žena. I da
onu stvar, ona zapravo i nema.
I nema ničega što je ljudsko.
ne znoji se, ne smrdi i ne vonja.
Ona nema ni tijela, niti isparenja.
Sva je od božanskih mirisa. Bez boje
i mirisa. I, spavali smo u istoj sobi.
Kad, obradova me, jer, ona takva,
iskrada se u gluho doba iz sobe,
i bježi u druge, donje odaje. Tamo
je njen ljubavnik i čovjek koga voli.
I meni nešto dođe milo i drago.
Eto, neka i ona pokaže nešto
ljudsko. Znojno, mirisno i prljavo.
Ali, tek kasnije sav pretrnuh.
Pa, ona zapravo bježi i iskrada se
od mene. Bilo je to u Brčkom.
Na dan moje velike promocije.
A noć se crnila od te plave žene.
BRČANSKA ELEGIJA
Nakon tridest godina, gledam
u Savu. U Brčkom.
Donio sam joj dobre, žive tuge.
Ništa drugo nemam. Ruke su mi
prazne. Srce prazno. Kao nekad,
u zavičaju, kad u proljeća, sa krova,
snijeg opadne, tako je sa mene
opala snaga i mladost.
Pitam rijeku. Sjećaš li se moje
sestre koju si mi odnijela.
Sava šuti. A sjećaš li se brata moga
kojeg si niz vodu odnijela.
Sava šuti. I ja šutim.
I nebo šuti. Rekoh, ovdje sam,
uz tebe, u Brčkom, pa ti Savo,
kako Bog kaže.
NE ODOH U BRČKO
Ne, nikada ne odoh u Brčko.
A zvala me dugu godinu dana.
Zvala uporno, u svakoj prilici,
zvala sa objašnjenjima kako će mi
tamo, biti dobro. Ali, nikada, nikada
nije zvala, sa pravim razlozima.
Ne, nije to bila ljubav. Bila je
taština. Taština moćnija od njene
Save u Brčkom. I, polako, iz
šume govora, izranjali su razlozi
tolikog upornog zvanja. Samo
da dođem u Brčko. Procvjetat ću.
Ali, pomaljali su se teški uslovi.
Eto, da ne nosim svoju pamet,
niti maštu, niti intuiciju, a naročito
kriterije da ne nosim. Potom, da
ne nosim svoju dušu. Jer, mnogo
duševan sam. Obuhvatam mnogo
svjetova svojom lirskom dušom.
A ni pisati više ne moram. Tek,
ni znatiželju ne moram nositi.
Sve, baš sve što mi treba od toga,
naći ću kod nje, u Brčkom, i bit ću
zadovoljan time što nađem. Ne,
nisam sve to mogao ostaviti, i
otići. A molila je uporno. I, tako,
nikada ne odoh u Brčko. Evo me,
i sada, sa svojom maštom, ,
duboko dišem i svoje pjesme pišem. .
Alija H. Dubočanin, u zoru, 25.9.2018.
UMRIJETI U BRČKOM
Svjetla su pogašena. Ljudi se
razilaze kućama. Ja nemam gdje da se
raziđem. Zato, lijepo bi bilo
umrijeti u Brčkom. Pa da me odmah,
ovdje, zemljom smire. Neka se
završi ova tužna priča. Tu, pored Save,
u Brčkom. Bio bi to uspjeh za mene.
Ako veliki Tvorac nije drugačije
planirao. Pitao sam ga. On šuti.
Ne zna ni Sava, ne zna nebo,
ne zna ni meko posavsko jutro.
Nisam dobio nikakav znak o tome.
Samo, znam, da moram negdje
putovati. Ali, gdje, nije mi rečeno.
A Brčko je puno živih ljudi,
i živih vjetrova. Možda se ovdje,
i završi, ova priča tužna.
DUBOČANIN U BRĆKOM
Samo Bog zna otkud ja ovdje.
Na Savi, po vodi hodaju
lica iz djetinjstva. Šutim.
Mnogo šutim. Krišom, pogledavam,
gdje su groblja. To je moj konačni
cilj. Ležati pored vode. A Brčko,
sve ima. Ima zemlju, ima nebo,
ima Boga, ima ljudi, ima djece.
Ja, ništa nemam. Ja sam stara
i bolesna izbjeglica. Gledam. Gdje
ovdje izlazi sunce. Gdje zalazi.
Gdje ovdje izlaze ljudi. I gdje
ulaze. Ništa ne znam. Javljaju mi se
lica umrlih ljudi. Možda mi se čude.
Nadam se da se u Brčkom lijepo
umire. Ne očekujem da živim.
To sam već radio. Daleko odavde.
Moja mrtva majka plače. Ja ne znam
da li je to za mene dobro. Oči su mi
porasle od gledanja. Bože, pokaži mi,
stazicu koja vodi do mog mira.
U TUĐEM GRADU UMIRATI
Ležao sam sam u tuđoj postelji,
u tuđem gradu, u tuđoj kući.
Od tuge, poda mnom je tuđa
postelja gorjela. Niko mi nije
došao. Samo se odnekud pojavio
Reiner Maria Rilke. Pregledao je
mene, pregledao ležaj, i zadovoljno
utvrdio da je sve kako valja. Ne može
biti bolje. Volim pisce koji umiru tako,
sami, u tuđem gradu, u tuđoj postelji.
Samo je srce njihovo. Samo je duša
njihova. Samo je pjesma njihova.
Sve drugo je tuđe. Oni ne znaju
na koju se stranu svijet otvara. I,
u svako nebo, oni mogu da se
survaju, kao u strašnu provaliju.
SVE JE UZALUD
Sve je uzalud. Svaka riječ.
I svaka šutnja. Jedino je tvoja
nemoć jaka i osjetna. A dobro
ne prizivaj. Sve je to uzalud. I prije
tebe su mnogi prizivali. Nema tu
pomoći. Uzalud pogled bacaš
prema nebu. Nebo visoko. Uzalud ga
sadiš po zemlji. Tvrda je zemlja
za tvoje meke nade. A lijepo jest,
da se čovjek drži za neku nadu.
Rukama, i zubima, Dušom i mislima.
Jer, i to je uzalud. Ali, jadnik se
nada. U tome je veliko dobro.
Drugoga dobra tu nema.
RUŽA OD KAMENA
Isklesao sam joj
ružu od kamena.
Klesar sam.
Ružu bez ružine boje
i mirisa.
Kad smo ostarjeli,
gledajući tu ružu,
rekla mi je
a trebao si saditi
žive ruže u mom srcu.
VRBA U BRČKOM
U Brčkom, u vrbaku, ima
stara vrba. To je znamenito mjesto.
Dolazim svaki dan i učim se
umiranju. Vrba zna umirati.
Ljudi ne znaju. Čovjek ne može
svoju smrt potpuno obuhvatiti
svojim bićem. Vrba to može.
Vrbina smrt u svemu liči na vrbu.
Ko zna na šta liči smrt čovjekova.
Ako moja smrt liči na mene, onda,
mi smo jedno drugom nepoznati.
Pokušao sam ja i sa smrću pričati
o smrti. Ipak, od nje se ništa ne može
saznati. Vrba, ništa ne krije.
Ni od koga nije sakrivala svoj
život. I, ni prašku tuge ne mogu
naći u njenom umiranju. Ona tiho,
priča sa Savom, koja joj teče
ispod nogu.
SVIJET JE PUN SAMIH LJUDI
Svijet je pun samih ljudi.
I neće doći sestra.
Neće doći žena.
Čovjeku spasa nema.
Pun svijet samih ljudi.
Tužan legne. Žalostan ustane.
Na usnama okus mjesečine.
Gorak ustane, a otrovan legne.
Sve dok mračna užad,
svaku riječ ne stegne.
Svijet je pun samih ljudi.
I dok liječi opekotine duše,
crna užad sa crnih nebesa
do kostiju čovjeka potresa.
A svijet je pun samih ljudi.
I dok svako za svakim
hrepeni i žudi,
svijet je pun samih ljudi.
PLANINSKA JABUKA
Njen korijen,
nikada nije vidio
svoju nadzemaljsku ljepotu.
Njena nadzemaljska ljepota,
nikada,
nije vidjela svoj korijen.
Ipak osjećaju znaju
da ima nešto gore,
u plavom svjetlosnom svijetu,
i, ima nešto, dolje,
u zemljanoj tami.
Žive zajedno i traju,
Tajnom ogrnuti,
jer, ne sretnu se nikad -
ni u životu, ni u smrti!
VOLIM MALE LJUBAVI
Volim male ljubavi. I male živote.
Volim male dane i obične noći.
U njima se živi. Obične male
ljubavi koje su u skromnom pokretu
ruke, u pogledu, u uzdahu, u strpljenju.
Nema ljubavi bez uvažavanja života,
Ima anarhije. A to život nije. Zato,
ne volim velike ljubavi. Neka niko
ni za kim ne umire. Golema je to
besmislica. Mala ljubav je kao kriška
kruha namazana njenim suzama od
dragosti. Volim te ljubavi o kojima se
ne pišu pjesme. Ne pišu romani. A svi
u njima rođeni i odnjihani. Drage male
ljubavi u jutarnjoj kafi. U tome da joj
mozak ne ispijaš svojim strašnim pričama
o ljubavi. U navučenom pokrivaču
da ti leđa ne ozebu. U hodanju na
prstima da u tebi ne probudi onu
strašnu životinju. Volim te male ljubavi.
Kao komad kruha odlomljen rukom.
SUSRET U RAJU
Veliko čovjekovo razočarenje
bilo bi ovo. Da dođe u raj, i,
ima šta vidjeti. Oko njega sva
ona bagra koju na zemlji nije
podnosio. Šta da radi, jer, više
ni nade nema. A čovjek, nikako,
ne želi i drugome ono isto dobro
koje sebi želi. On ne zna da to
nisu oni isti ljudi. To su sada
ljudi očišćenih duša. Više i ne
znaju šta je zlo.. Ali, naš ti
novi stanovnik raja ništa ne
vjeruje. Da može, produžio bi
negdje dalje. I, nastaje još jedno
razočarenje. Shvati, da on nije
do kraja očišćen. Čim zavidi
ovim svojim poznanicima.
Stavljen je na veliku kušnju.
I pokazao se čovjekom sa zemlje.
OKRENI SE PO DUNJALUKU
I pamet u glavu. Bit ćeš poslan
dolje, među ljude, među biljke i
životinje, dolje gdje kiša pada i gdje
sunce prži, pa se okreni po svijetu da
vidiš kako smo to sve krasno uredili,
pogledaj i u kopno, i u vodu, pogledaj
i više glave, i pod svoje noge,
vidjet ćeš tajne mnoge, ali ništa
shvatit nećeš, jer, koga god pošaljemo,
taj ništa ne shvata, i ne gledaj u mnoga
zla i ljudske krike, ne gledaj kako se
ljudi grle i dave, i jedno zovu mržnja,
a drugo ljubav zovu, nego, okreni se
po dunjaluku, pa ćeš nam reći šta si
vidio. Ne veži se puno za to ljudsko
boravište, ne pravi sebi kuće i djece,
pozdravi se sa stablima, vjetrovima
i sa ljudima, pa, robe naš, vrati se
nama. Tamo će te čekati tvoja tišina.
KONAK
Doslovno, padam od tuge.
Teška je, gospode Bože.
Pitam se, kako noćiti pod ovim
nebom. Hoće li se nebo srušiti
na mene. Ili će se zemlja prolomiti.
Stidim se ptica. Sa kakvom ljepotom
one žive svoj život. A šta je od mene
ostalo. Neko je ložio vatru i od mene
ostali su ljuti ugarci i crno ugljevlje.
U nečijim sam mislima izgorio.
Ostale su samo kosti, očađene
i besmislene. A čovjek se ne
smije dovoditi u stanje besmisla
i izgorenosti. To ni smrt neće.
I ona hoće čovjeka koji na život
liči. A poželjno je da bude sav
život. Jer, i smrt očekuje da
bude živo što je živo. A za sve
drugo, ona će se pobrinuti.
UVIJEK NEŠTO IMAM
Da ništa nemam, baš ništa,
imam svoju smrt. Samo svoju,
ničiju drugu. I to mi niko, baš niko,
ne može oduzeti. Jer, i smrt je
milost, i lijepo je imati svoju smrt.
I, još imam jednog prijatelja, koji je
konstanta izvan ljudskog poimanja.
Njega mi niko, baš niko ne može
uzeti, niti me može njemu krivo
predstaviti. A taj prijatelj je,
jednostavno neusporedivi Bog.
ŽAO MI TOG VESELJAKA
Abdulahu Sidranu
Ne vidjeh tužnije, ne vidjeh
svečanije slike, od jeseni na groblju.
I mirisa tu ima od kojih čovjeku
rastu misli iz kostiju. Još ako je
prosuto sunce po humkama, kao
sada, onda možeš vidjeti kako po
ljudima čista vječnost pada. Tuga je
rumenkasta. Iz srca izvađena.
Odnekud, dođe ti žao tog veseljaka,
tog nesretnika, ludu i mudraca,
staroga čovjeka. Dugo se taj već
ovdje rađa i dugo umire. I gledam,
groblje je u čovjeka najpoštenije.
Možda zato što ne postoji društvo.
I nema društvenog života. Ili, možda
je to samo naša sunčana pamet. Ali,
istina je, da mrtvi djeluju nekako
čednije i pismenije. Možda svi
čitaju uzvišenu božansku lektiru.
Izlazim iz pjesme. Neka su u miru.
SUSRET NA PUTU
Čovječe, kuda žuriš tako uzrujano,
panično, izbezumljeno. Kao da se za tobom
svijet ruši.
Žurim na groblje. Imam važnoga posla
na groblju. Treba kopati raku, treba sve urediti,
I mirno leći.
Pa, čekaj i mene. I mene put tamo vodi.
I čekaju me slični poslovi. Evo, ja sebi nosim
i cvijeća da posadim.
UMIRI SVOJ DUH
Umiri svoj duh. Iz korijena misli
umiri ga. I, ona više nad tobom
neće imati nikakve moći. Samo,
smiri svoj duh. Svoje toplo treperenje.
I rijeka će se smiriti. I more. I planine.
Smirit će se brda i doline. I vjetrovi će
postati pitomi.I snjegovi prohodni.
I sve klisure bit će premoštene.
Samo, smiri svoj duh. I neće biti
nemira od ljudi, ni od žene. Smiri
onu plavičastu vatru oko srca.
Hladno gledaj i zlo i nepravdu. I onu
koja se tebi čini. I bit ćeš jak kao
stijena na kamenoj planini. Gledaj
pravo u oči zvijer koja ide na tebe.
Smiri svoj duh, i kad ti dobra duša
neko dobro čini. Jer, čovjeku je teško
znati pravu prirodu stvari i šta jeste
zbilja, a šta su pričini. Smiri svoj duh.
U najcrnjoj tmini.
TUŽNO JE TEBE VOLJETI
Tužno je tebe voljeti. Tužno i
pretužno. S tobom ide neko zlo,
teška tuga i samoća. A laži ima
napretek. Tužno je tebe čekati.Jer,
ti nikada ne dolaziš. Tužno je o tebi
i misliti. Sve su to neke bodljkave
misli. U tvom se zagrljaju ne može
zaspati. Na tvojim se rukama, možda,
može umirati. Ako budem umirao
blizu tebe, možda ću te potražiti.
S tobom se upoznaje sav čemer
života. I nema s tobom zdravlja i
radosti. Nešto bolesno, staro i
balkansko, valja se u tvojim
riječima. Tužno je tebe voljeti.
A ja, nesretnik, i to sam činio.
Tebe volio. Bolno. I samotno.
Trebat će mi mnogo kiša da se od
tebe očistim. Tobom sam otrovan.
TUGA I SAMOĆA
Baš kao vuk, u svom brlogu,
ližem svoje rane. Rane krvare.
Rane su od čovjeka. Grube, sirove
i surove. A ja se samo sklanjam.
Rane su od žene. Obične duševne
žene. Ali, eto, poremeti se i njena
duša. A ona i dalje misli da je
svetica. Pitam se, odakle ženi tolika
moć. Zar su ujedi ovoliko bijedni
i otrovni. I, ja ne znam, čemu ovo sve
njoj služi. Ljepša od ovoga nije.
Znam da će od ovoga poružnjati. Jer,
čovjekova djela ispisuju njegovo
lice. Bože, daj mi snage da ni od
koga ništa ne tražim. Da se zamotam
u košuljicu poniženja, i da se
krvavim zubima smijem svijetu.
Samo da se smijem, šutim,
poderane duše, i moćnoga srca.
IZNAD GLAVE MAJČINA DUŠICA
Imam ovdje još važnoga posla.
I ti ne možeš odlaziti. Kome ćeš
mene ostaviti. Živi. Mučno i teško,
ali živi. To je život. U tome ćete i
Bog podržati. Mi imamo povezanost
iz centra ljubavi. Moraš mene do
groba dovesti. Nakvasiti suzama zemlju
iznad moje glave. Izgovoriti molitvu.
Pokazati Bogu na svoga nesretnika.
Uzdahnuti da se onaj svijet pokrene.
To možeš samo ti. I ti ćeš mnogo
toga učiniti. I, tek onda, kada meni,
tačno iznad glave, nikne majčina
dušica, kada, u proljeće, na mome
grobu, zamirišeš djevojačkim mirisom,
i kada trave nauče veliku pjesmu,
tada ćeš i ti, budeš li željela,
pored mene leći. Duh moj besmrtni,
u tišini, uhvatit će tebe za ruku.
Sad može početi veliki zvjezdani
san. Može se otvoriti naš nebeski
dan. Živ, miran, i besmrtan.
BAVIŠ SE SAMO NJOME
Ima tome lijepa vremena, ti se
baviš samo njome. Kao da druge žene
ne postoje. I ne postoje drugi ljudi
i druge teme. Ničega nema osim nje.
Ona je u svakom tvom zalogaju, u svakoj
kapi vode, u svakoj riječi, u svakom
snu, ona je jedino sunce koje ti vidiš.
Kao da si obukao njenu kožu, kao da
gledaš njenim očima, a dišeš njenom
dušom. To svijet nije vidio. Kako
čovjek može postati pritisnut drugim
čovjekom, i kako se te ljudske prilike
znaju nametnuti. Ona je slovo koje
čitaš i pišeš, ona je zrak koji udišeš.
Ali, gledaj čuda, zmija pada niz stablo,
i oslobađanje počinje. Polako vidim i
sebe. Polako, opažam i ostali svijet.
Vidim, nije sve ona. Imaju cijeli
gradovi. Imaju ljudi i djeca. Ima
potpuniji i istinitiji život. A da si
s njom doživio toliko proljeća, koliko
si doživio stresova, cio svijet bi se
tresao. Zemlja bi bila ljubav.
USKORO, KADA UMREM
Uskoro, kada umrem, neshvaćen
i nevoljen, iza mene će ostati
veliki pisac. Kao jedno lijepo brdo.
Uskoro, kada umrem, tužan i
usamljen, iza mene će ostati
brdo, obraslo riječima plemenitim.
Znam tačno koliko to vrijedi.
I znam da to lako ne truhne.
Zato, kada umrem, odbačen, u
nemilosti, iza mene će stajati
„Kupačica“ i čudesni „San o ženi“.
Dobro će me čuvati ono što
rekoh djeci. Čut ćete nježnu poemu
„Da hoće nešto da ti se desi“.
A uvijek će mirisati „Behar u
Sarajevu“. A neko će čitati pjesme
iz „Zimzelenog jezika“. Jer,
Dubočanin je bogat pisac. Nije
sirotinja. Ostaće pjesme, priče, romani.
I neki živi, lijepi, mladi dani.
Uskoro, kada umrem, nepročitan,
ostaće onaj o ženi vječni san.
DARUJ SE!
Od onog najboljeg što imaš
daruj životu. Ti si tu,
samo zato, jer činiš jedan glas,
u svetoj pjesmi života.
Možeš li sebe ikako zamisliti
izvan tog jedinstva i sklada.
Zato, daruj! Otkidaj goleme
komade radosti, okupane
u oprostu, i daruj.
Nemoj zaboraviti ni one
čarobne riječi, koje su drhtale
iznad vode, u onom velikom
jutru tvoga djetinjstva.
A koliko jezik može izdržati,
nova će ti se pjesma dati.
Sve ćeš to, jednom,
kad budeš odlazio, naći
netaknuto i pozlaćeno,
sa druge strane vrata.
SAMO BOG GOVORI ISTINU
I samo Bog govori istinu.
Lažu mora i lažu kopna, i kamenje
i pijesak laže, i cijele pustinje,
i sve planine,
samo Bog govori istinu.
I lažu šume, lažu umovi, svi vidici,
i svi šumovi, lažu bića, i lažu zvijeri,
lažu riječi, i svako slovo, kao i korijenje
i sve grane, i laže lišće. i laže kora,
a samo Bog govori istinu.
I laže život, i laže smrt, i lažu
svi svjetovi. Laže nada i laže ljubav,
i laže fizika, i metafizika, lažu snovi
i laže java, lažu čisti i lažu prjavi,
jer, samo Bog govori istinu.
I lažu ljudi, lažu žene, lažu
djeca, i igračke, laže dan i laže noć,
i sve knjige, i sve priče, nema
istine u ljudskim poslovima,
jer, samo Bog govori istinu.
PRIČE
SARAJEVSKI DUH I DRUGE VESELE
PRIČE
U Sarajevu, vrlo predano, njeguju priču o
sarajevskom duhu. U jednoj emisiji radio "Fern-
a" odbio sam postojanje nečega takvog. U
emisiju se javila žena koja je objasnila da pripada
ilidžanskom duhu. Vrlo slikovito je pokazala
čemu to vodi. Izolaciji, samoljublju, netoleranciji
prema drugima i drugačijima. Ide to do
nepodnošljive samozaljubljenosti, i bolesne
narcisoidnosti. Mnogo puta sam u razgovoru čuo
"Sarajevbo je moj grad". Ne znam šta to znači.
Nikada nisam imao svoj grad. Ali znam, Sarajlije
se dijele na papke i raju. Zbog toga, i rat je
pokazao tu crnu sliku o samoljublju, pa su u
Zenici ovako navijali - Jebemo vam, Markale!
Morbidno, zar ne. Naše unutrašnje podijeljenosti
su velike. Jer, i Zenica ima svoj duh, i Tuzla,
Banjaluka, i Mostar, i Visoko, I Foča, svi imaju
svoj duh.I ni jedan od tih gradova ne voli
Sarajevo i Sarajlije. Za razmišljanje. Ulagivati se
Sarajevu vrlo je popularan posao. Hvala. Ne
trošim. NIsam nikad. Postavlja se jedno osnovno
pitanje - zna li Sarajevo biti glavni grad. Ako
imate kakvog interesa, odgovorite sami sebi, pa
se prema tome i ravnajte. Jer, tužno je slušati
koliko ste drugima odbojni. Tačno u mjeri u kojoj
su oni odbojni vama.
PRIČA O MITU
Priča o mitu je stara koliko i čovjek. A u kratkoj
bilješci možemo vas uputiti u dva pojma koji na
Balkanu imaju posebnu vrijednost. A državnici,
carevi, vladari, šefovi država, ministri, itd, uvijek
su darivani. Darivan je svako ko ima neki uticaj
na nekoga i ko mu završava neki posao. Sa
Turcima, vidjeti naše narodne pjesme, ovdje su
stigle i dvije riječi. hedija (ar.) - poklon, i peškeš
(pers.) - dar. poklon. Bez peškeša su se uvijek
teško završavali veliki, pa i mali poslovi. Danas su
i obdaništa puna hedija. A općine već su na
peškešu. Osjećate, ovo peškeš je malo jače,
bogatije, uglednije. Itd. A sad, kad novac i interes
vladaju i tijelom i dušama, ako se gdje spremate,
spremite vi kakav peškeš. "Hedija je i caru
draga.". A onda ćemo se boriti protiv mita i
korupcije.
BOSANSKE ČARŠIJE
Sarajevo ima svoju čaršiju. Ta čaršija stvara
posebnu atmosferu i ugođaj usred grada i grad
čini pitomim i dragim. Čaršija ima svoju
unutarnju hijerarhiju. Zna se ko je ko u čaršiji, i
šta ko može. Čaršiju krasi i poseban lokalni
humor i specifičnosti u komuniciranju. Slične
čaršije, veće ili manje, imaju i drugi gradovi u
Bosni. Mostar ima svoju čaršiju. I ona ima svoje
unutarnje zakone. Visoko ima čaršiju. I ne može
svako dobiti prostor u čaršiji. Banjaluka ima
čaršiju. Prijedor je imao čaršiju. Ima Tešanj. Vrlo
značajnu čaršiju. Sa svojim specifičnostima. Ima
Fojnica. Pa sve do manjih varošica kakav je
Kobaš, Dubočac, itd. Zna se, u jeziku postoje
familijarizmi. A kako onda neće imati svoje
posebnosti veća zajednica od familije, a to je
čaršija. Sve čaršije izrasle su iz islama. Jer, valja
ići u džamiju. A džamija mora biti blizu. Zato,
svaka čaršija je urbana.
O DEMOKRATIJI
Istina se često sakrije u kratku mudru priču.
Takvu poučnu priču nazivamo parabolom. Jedna
takva parabola o demokratiji kaže ovo:
Pitali su Platona zašto je protiv demokratije.
Platon je potvrdio da jeste protiv demokratije, i,
da bi objasnio svoj stav, pokazao je ljudima
trojicu pastira. Legenda kaže da je Platon rekao:
"Vidite li vi onu trojicu pastira. Pri glasanju, njih
trojica odlučuju kako ćemo živjeti ja i Sokrat".
PISMO MOJOJ PRIJATELJICI
Poštovana, Ti jesi jedna, i jedina, posebna i
unikatna. Na ovom svijetu ne postoje dva ista
bića. Ti si jedina takva. Baš takva. Znaš, čudo je
Božije stvaranje. Koliko On može da stvori
različitih kopija. I sve su unikati. To je
manifestacija božanskog stvaranja. Pa, i policija
zna da smo mi neponovljivi. Zato nam i traže
otiske prstiju i biometrijske pasoše. Svako Božije
biće je veliko i jedino za sebe. Zato, nikome ne
dokazuj da si jedna, jedina, i posebna.
Neponovljiva. Zapravo, samo Bogu ponovljiva.
Druga je stvar što se čovjek više ne divi čovjeku.
A imao bi čemu. Ako ništa, neka se divi Božijem
djelu. Čak je i tvoja boja glasa čudesno posebna.
I sklop tvojih crta lica. Ti si pravo remek-djelo.
Čovjek s tim nema ništa. Ti si ovamo došla kao
Božija kreacija. I šta čovjek ima s tim. O toj
posebnosti, nešto znaju pisci. I oni uvažavaju
onog najvišeg Tvorca.

PISMO MOJIM DUŠMANIMA

Dragi moji, dušmani, sad vas već ima lijep broj,
pa da vam se obratim. Istina je, ne primjećujem
vas. Toliko ste beznačajni. Bezlični. Jadni i
bijedni. Mentalno osakaćeni. Intelektualno
retardirani. Poluljudi. Nezavršeni ljudi. Spodobe.
Sve, samo ne kompletne ličnosti. Mrzite sve što
je bolje od vas. A od vas je skoro sve bolje,
sposobnije, dragocijenije. Vi ste pasivna masa
facebooka. Vi nemate svojih profila. Vi ste
voajeri. Trčite da vidite tuđe profile. Jer, vi
ničega svoga nemate. Ni svoje pameti, ni svoje
emocije. Ničega. Mnoge od vas davno sam
blokirao. Ne trebate mi. Kreature.rugla od ljudi.
zato, sada se svetite. A najbolje se svete oni koji
imaju književnih ambicija. Svi su mi nudili neku
saradnju. Jedna mi se hvalila da će napisati čak
tri pjesme i zvala me kolegom. Izložba luđaka
ovdje je vrlo bogata.

Zamislite, opasna dama, napisat će tri pjesme,

pa ćemo biti kolege. a druga je glumila
intelektualku,a septička joj jama nije izlazila iz
usta. Vi ste dakle, svijet za gađenje. Znam da su
opasni neostvareni umjetnici. I Hitler je bio
neostvareni slikar. A ovdje vrije od neostvarenih
književnika. Pravo zmijsko leglo od mržnje,
ambicija, bolesnih želja. Vi ste nesposobni da se
bilo čemu divite. Vi ne znate pročitati pjesmu. Vi
ste onaj otpadni dio ove mreže. Znači, znam da
ste tu, da ste podli, i zli, pakosni i opaki, jer vi ste
veliki mrzitelji. Ali, vama se ne može pomoći. Vi
se gušite u smradu sopstvenih idiotskih misli i
zamisli. Vi polako truhnete iznutra.Oko vas smrdi
i zaudara. Laž uvijek zaudara. A sve vaše je
laž.Vrelika, odvratna, crna laž.

Zabilježio: Alija H. Dubočanin

IZREKE
 Neka tvoje riječi idu za tobom.
Jer, nije lijepo hodati za svojim riječima.
 Sreća je između dva bića. Tu je tražite.
 Govor je vrhunski ukras čovjeka.
 Kuću nismo napravili jezikom, a rušimo je
riječima.
 Hiljadu slatkih riječi sa duše ne mogu oprati
jednu gorku.
 Nema dobra koje može saprati težak ljudski
zločin.
 I patnja mora imati smisla. Ako nema teža je.
 Od nemanja ima lijeka, ali od bijede nema.
 Nema te mjere koja će izmjeriti dubine
ljudske podlosti.
 Ko napiše dva dobra stiha - zadužio je
čovječanstvo.
 Ljudska sebičnost vas neće iznevjeriti.
Pouzdana u svim uslovima.
 Dobrog čovjeka počni tražiti kod sebe i od
sebe.
 Loš čovjek ne može biti dobar ni vjernik, ni
ateista. On je samo loš čovjek.
 Podlo je kada narod ubija narodna armija.
 Najveći strah čovjeka je strah od čovjeka.
 U borbi sa životom - nema preživjelih !
 Najljepša definicija mudrosti - mudrost je
vještina upotrebe znanja.
 "Grehota je ubijati vrijeme.
 Čut ćeš kako plaču ubijeni dani."
 Čuvam te kao rijetku svjetlost iz daljine koja
je zalutala među ljude
 Na cijelom svijetu nije bilo ljepšeg vidika od
njenog lica.
 Ja sam loš sagovornik. Ja mislim šta govorim.
I, imam kriterije.
 I atom je mali, pa, vidi mu bombe.
 Ružno je vidjeti stara insana, a pokvarena.
 Žena se voli, a bog se obožava.
 Njoj treba obožavalac, a ja obožavam samo
dragog boga.
 Kad se sastanu dvije duše, nebo o tome javlja
nebesima.
 Volite bar toliko svoju zemlju, pa nemojte po
njoj pljuvati.
 Neke žene i neki ljudi, ne stare. Samo se
mijenja njihov fizički izgled.
 Ja poštujem vaše pare. Izvolite poštovati
moje znanje.
 Na našim novim bogatašima još se osjeća
miris bijede i siromaštva.
 Sebičnost je more u kojoj pliva moderna
civilizacija.
 Svaki dan dolazim dobrovoljno da se družim
sa ljudima bez identiteta i fizionomije.
 Bila je elegantna, skladna, izazovna,
egzotična, i mirisala je na siromaštvo.
 Ne znam ćaskati, brbljati, čavrljati, torokati,
spikati, vrijeme ubijati.
 Glupost je kao slana voda. Što je više
konzumiraš sve si žedniji.
 Kad bi se pamet dijelila besplatno, opet bi u
redu stajali pametni.
 Vlast je najjači opijum za čovjeka. Stvara se
težak ovisnik.
 Kod nas mito počinje u porodilištu, a
završava se na groblju.
 Možda naučnici već imaju vakcinu protiv zla.
Ali, nekome se ne isplati.
 Treba se čuvati iskrenosti neznalice i dobrih
namjera budale.
 Ničeg u životu nema u izobilju kao što ima
dobre patnje.
 Lijepo priznanje: spisak mojih književnih i
drugih dušmana se ne smanjuje.
 Žena sporije propada od muškarca. Muškarci
su beskućnici, žene nisu.
 Dijelimo se na bogate i siromašne. Niko neće
pisati istoriju siromašnih.
 Jednoga dana, neki istoričar, ovo će nazvati -
vrijeme laži, nasilja i ludila.
 Dragi prijatelji, sve što kažete gubi na značaju
ako to kažete nepismeno.
 A vrijedi li vam išta pamet? Ili ste na pamet
udarili namet?
 Jadan je onaj ko svoje lične stvari iznosi
među ljude.
 "Ne zaboravite, dok se družite sa pričama, da
je svaka priča ljekovita. I ne služe priče samo
za uspavljivanje male dječice, nego, priče
služe i za buđenje."
 A žena voli samo ono što je rodila.
 Izgleda, svi znaju šta je pjesnik. Samo se
pjesnik nešto, sumnjičavo koleba.
 Trudim se da se više sam sebi ne miješam u
život.
 Čuvaj se čovjeka koga je Bog obilježio.
 Bogat je, ko ima kakvu bilo majku.
 Čovjek ne mora govoriti šta misli, ali, neka
misli šta govori.
 Mnogo mojih prijatelja ode u političare.
Jadna ti majka!
 Danas se čuvaj svojih misli. Bit će dovoljno.
 Kad god svoje mišljenje prodaš jeftino poslije
ga kupuješ skupo.
 Kud god ideš nosi svoje mišljenje. Nemoj na
svakoj kafi uzimati tuđe.
 Na otvorenju neba skupit će se sav svijet.
Biće to velika fešta.
 Najjača privredna grana u Bosni zove se
politika.

 Ne vjerujem nepismenim patriotama i  Pošto se glasa isključivo u granicama jednog

neprosvijećenim demokratama. naroda, jesu li to narodni izbori?
 Polako, čak sa ponosom, dijelimo se na sluge
i gospodare.
 Ovo što smo Bosnu sami unakazili ni
dušmanin nam nije ravan.
 Lako je voljeti sve ljude. Voli ti jednog
konkretnog čovjeka.
 Najveća čovjekova zabluda je žena.
 Neke ljude ne volim sresti ni u istoj rečenici.
 Ako utakmica bilo čega napravi samo jednog
fašistu, to nije sport.
 Prođe finale. Prođe Kolinda i histerija. Ostade
nam samo čvrst i dobar fašizam.
 Prije prava da govorite, iskoristite pravo da
šutite.
Pjesnik i njegovi čitaoci
Dakle, ja sam Alija H. Dubočanin. Književnik sam.
Pjesnik, pripovjedač. Romanopisac. Književni
kritičar. Esejist. Autor brojnih tekstova
objavljenih po listovima i časopisima. I, cijeli
život sa tekstovima. Ovdje, uz neke kraće
bilješke, objavljivao sam najviše pjesme. To
najbolje znaju moji čitaoci. I, ja im ovdje, sada,
svima zahvaljujem. Jer, suština moga boravka na
facebooku i jeste sticanje manjeg broja odanih
čitalaca. Mislim da smo ponudili kvalitet. I
pisanjem i čitanjem. A ovo je vrlo plodan period
u mojem pisanju. Ne žurim sa objavljivanjem
knjige, ali, ovaj rukopis, koji se zove "pjesme i
molitve", zaista je izuzetan. Imam sposobnost
realnog posmatranja svojih djela. Tako, i ovo će
djelo trebati objavljivati. Kako, gdje, za sada ne
znam. Znam samo zašto. Znam da će se neki
ljudi tome veoma obradovati. A vi, moji čitaoci,
mi nastavljamo dalje. Polako, bez velike pompe,
pa dokle stignemo. Lijep život želim svima vama.
Alija H. Dubočanin, 11-04-2018
Bilješka o piscu
njemački, francuski, holandski, španski, i engleski
jezik. Njegovo najznačajnije uredničko djelo je
edicija ''Dječija književnost naroda i narodnosti
BiH u 2o knjiga'' (199o). Radio je kao urednik u
izdavačkoj kući ''Veselin Masleša'', kasnije ''
Sarajevo – Publishing'' u Sarajevu.U toku rata
pokrenuo je i uređivao list za mlade ''Lastavica''
(1994-l996), kao i dječije novine ''Vrelo Bosne''.
Piše za odrasle i za djecu, mada svoja djela
nikada sam ne dijeli na toj osnovi. Godine 2014.
dobio je nagradu “Mali princ”, za doprinos
dječijoj književnosti ( nagrada za životno djelo ).
Nominovan je za Astrid Lindgren Memorial
Award 2015, Stockholm, Swedish Arts Council.
Na Filozofskom fakultetu u Tuzli, godine 2011,
naučnica Amira Džibrić,odbranila je magistarski
rad na temu Jezičke karakteristike
pripovjednihtekstova Alije Hasagića Dubočanina.
Knjigu izabranih pjesama “Zimzeleni jezik”, na
engleskom jeziku “Evergreen Tongue”, godine
2017. objavila je ANU BiH ( Academy of Sciences
and Arts of Bosnia and Herzegovina ) u ediciji
“International Affirmation Of Contemporary
Literature Of Bosnia And Herzegovina”.

Alija H. Dubočanin ( H. – Hasagić ) rođen je 2.

maja l949. godine u Bosanskom Dubočcu, na
Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Koraću kod
Bos. Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu (književnost i
jezik). Živi u Sarajevu i Hadžićima.

Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romanopisac,

književni kritičar, esejist, novinar, autor
antologija i različitih izbora, publicist. Dobitnik je
ugledne književne nagrade ''Neven'' za knjigu
pripovjedaka ''Brod na vidiku'', književne
nagrade ''Oktobarska poetska drugovanja'' za
knjigu pripovjedaka ''Vatre na rijeci'', književne
nagrade izdavačke kuće ''Bosanska riječ'' za
knjigu izabranih pjesama ''Pamćenje vode'', za
1999. godinu, (Das Gedächtnis des
Wassers).Višestruki je dobitnik prvih nagrada za
kratku priču. Pjesme i priče Alije H. Dubočanina
uvrštavane su u različite izbore, čitanke,
antologije, preglede, a mnoge su prevedene na
makedonski, turski, bugarski, albanski, slovenski,
SADRŽAJ
Pjesme i molitve ............................................................... 1
ŠEŠIR ............................................................................ 1
PONEKAD, ZA TOBOM ................................................. 1
VJEČNA VATRA ............................................................. 1
ČOVJEČE, TI SI ŽIVIO! ................................................... 1
AVLIJA .......................................................................... 2
DAR .............................................................................. 2
NAGRADA ILI KAZNA .................................................... 2
NA MARKALAMA.......................................................... 2
LJUBAVNA PRIČA IZ BOSNE .......................................... 2
Divlji jezik .......................................................................... 3
O VELIKOM AUTORU.................................................... 3
OŽILJCI OD LJUBAVI...................................................... 3
BESMRTNI ZAMETAK ................................................... 3
PJESMA OD MILOSTI .................................................... 3
KRALJ GUBITNIKA ......................................................... 4
BALADA O SREBRENICI ................................................. 4
LJUBAVNA MOLITVA .................................................... 4
NE ZNAM SE SA TOBOM RASTATI ................................ 4
Svetice iz Sarajeva ............................................................. 5
SVETICE IZ SARAJEVA ................................................... 5
POMOGAO SAM TI, OPROSTI MI ! ............................... 5
NJENE ŽELJE ................................................................. 5
IZA MISLI ...................................................................... 5
O LJUBAVI! ................................................................... 6
A TI NEĆEŠ !.................................................................. 6
GOVORI BIJELA STARICA .............................................. 6
Zemaljsko sjeme ............................................................... 7
TO MOŽE GORJETI........................................................ 7
NOVOGODIŠNJA NOĆ U SARAJEVU ............................. 7
IGRA SA ZVIJEZDAMA................................................... 7
Zemaljski radovi ................................................................ 8
OČAJNIČKA MOLITVA ................................................... 8
A ŠTA KAŽE DUŠA ......................................................... 8
ZA TEBE ........................................................................ 8
TREBAŠ MI.................................................................... 8
ŠTA VI MOŽETE ............................................................ 8
TIŠINA U SREBRENICI ................................................... 9
VELIKA PJESMA SREBRENICE ....................................... 9
I PROKLET BIO KO ZABORAVI ....................................... 9
OPRATI SE OD ČOVJEKA ............................................. 10
NE STIDE SE ................................................................ 10
VJETRE, POZDRAVI JE! ................................................ 10
BIO JEDNOM JEDAN ................................................... 10
VJEČNA SAMOĆA........................................................ 11
Miloduh .......................................................................... 12
PRESAĐENI LJUDI ....................................................... 12
Zagrljaj za susret ............................................................. 13
AKO NOĆAS UMREM .................................................. 13
SMANJUJE SE MOJ SVIJET .......................................... 13
ČOVJEK IMA SVE ......................................................... 13
NIJE MOJ SVIJET ......................................................... 13
DA TI POKLONIM LJUDE ............................................. 14
MODERNA PRIČA........................................................ 14
VEDRINA U MISLIMA .................................................. 14
TIŠINA KROZ SVJETOVE .............................................. 14
ZAGRLJENI SA ŽIVOTOM............................................. 15
TESPIH I REDENIK ....................................................... 15
O PRIJATELJSTVU ........................................................ 15
DAROVI ....................................................................... 15
TI SI UKRAS ................................................................. 15
SRETNA ŽENA ............................................................. 16
UTJEHA ....................................................................... 16
I LJUBAV, I SMRT ........................................................ 16
Posvećenik ...................................................................... 17
ZEMLJA BOSNA ........................................................... 17
ZAPALJENA MISAO ..................................................... 17
NA ČASU BOSANSKOG JEZIKA .................................... 17
U LJUDE VIŠE NE INVESTIRAM.................................... 17
OPROSTI, ZEMLJO! ..................................................... 18
DOBRO JE BITI ŽIV ...................................................... 18
IMA JEDNA ŽENA ........................................................ 18
NAŠE TANKE KNJIGE ................................................... 18
KOŠULJE OD PLAVOG NEBA ....................................... 19
BOŽE, ČUVAJ MI JE! .................................................... 19
POSVETA..................................................................... 19
Koliba na Igmanu............................................................. 20
IZA SVIH VREMENA .................................................... 20
LJETO U SREBRENICI ................................................... 20
 ČOVJEK JE TUGA......................................................... 20
ONO HRABRO DIJETE ................................................. 20
JEDNA VRATA NA IGMANU ........................................ 21
JOŠ SE VRAĆAM ......................................................... 21
ZAGRLJAJ OČIMA........................................................ 21
TO JE SAMO MOJE ..................................................... 21
ODAKLE JE ČOVJEK ..................................................... 22
ROMAN O VJEČNOSTI ................................................ 22
DOĆI ĆU TI, ŽIV ILI MRTAV! ........................................ 22
NE OSTAVLJAJ ME ...................................................... 22
Pjesme s lijepim očima .................................................... 23
NE BEZ NAS! ............................................................... 23
Zimzeleni jezik ................................................................ 23
MOGLO JE I BEZ MENE ............................................... 23
Bosna .............................................................................. 24
BITI PJESNIK U BOSNI ................................................. 24
IME BOLESTI JE BOSNA .............................................. 24
PADA SNIJEG NA BOSNU............................................ 24
GOVORIM TI IZ BOSNE ............................................... 24
USTA PUNA BOSNE .................................................... 25
TI SI MOJA DOMOVINA .............................................. 25
BOSANSKI SAN ........................................................... 25
VRELO BOSNE............................................................. 25
STARU BOSNU PREŽALITI NEĆU!................................ 26
VJEČNA VATRA ........................................................... 26
DRAMA....................................................................... 26
VJEČNA VATRA ........................................................... 26
ŠTA IMA U SARAJEVU................................................. 27
VJEČNO SARAJEVO ..................................................... 27
SUSRET U SARAJEVU .................................................. 27
OSTACI BOSNE ........................................................... 27
SLUTI NA PROLJEEĆE .................................................. 28
DJEVOJČICA IZ SARAJEVA ........................................... 28
ŠTA IMA U SARAJEVU / DRUGA/ ................................ 28
PRIJETE MI RATOM .................................................... 28
NA MARKALAMA........................................................ 28
ŠTA IMA U SARAJEVU................................................. 29
BOSANSKA NOĆ ......................................................... 29
PIJACA SMRTI ............................................................. 30
TUGA I DALJINA.......................................................... 30
TIŠINA U SARAJEVU .................................................... 30
Srebrenica ....................................................................... 31
VRIJEME SREBRENICE ................................................. 31
NA ZEMLJI ZNAK IMA ................................................. 31
NIŠAN IZ SREBRENICE ................................................. 31
„8372“ ........................................................................ 31
SVEŠTENICI I KAME..................................................... 32
Čovjek ............................................................................. 33
ČOVJEK JE NEKOME VAŽAN ....................................... 33
RASPRAVA O ČOVJEKU ............................................... 33
ČOVJEK JE LIJEPO BIĆE ............................................... 33
ČUDESNI ČOVJEK ........................................................ 33
ŠTA ĆE OSTATI ? ......................................................... 34
ČOVJEKOV ČUVAR ...................................................... 34
DOŽIVLJAJI OBIČNOG ČOVJEKA .................................. 34
GOVOR JE UKRAS ....................................................... 34
NAŠ DOBRI ČOVJEK .................................................... 34
TRAGOVI ..................................................................... 35
PRESAĐENI LJUDI ....................................................... 35
PUNA USTA GOVORA ................................................. 35
LJUDI TE POMINJU ..................................................... 35
ČOVJEK KOGA SU LJUDI MRZILI .................................. 36
AKO VJERUJEŠ ............................................................ 36
ČOVJEK I ŽENA ............................................................ 36
ONO HRABRO DIJETE ................................................. 36
O LJEPOTI ................................................................... 36
GOSPODE, STIDIM SE! ................................................ 37
BRZI ČOVJEK ............................................................... 37
TRAŽI GA POPLAVA .................................................... 37
LJUDI BEZ TRAGOVA ................................................... 37
VEDRINE ..................................................................... 38
DA MOGU LEĆI SA VAMA ........................................... 38
ČOVJEK ZA DIVLJENJE ................................................. 38
VELIKA ZVJEZDANA SAMOĆA ..................................... 38
SRETNI LJUDI SE NE SMIJU ......................................... 39
SVI PUTEVI VODE DO ŽENE ........................................ 39
U SLAVU NEPOZNATE ŽENE ....................................... 39
Život ................................................................................ 40
POHVALA ŽIVOTU....................................................... 40
JEDAN OBIČAN DAN ................................................... 40
 TRAGOVI ŽIVOTA........................................................ 40
LIJEPO JE BILO ŽIVJETI ................................................ 40
TUŽNIJA OD ŽIVOTA ................................................... 41
A MOGLA JE BITI PJESMA........................................... 41
SJEMENA .................................................................... 41
VELIK JE TVOJ MALI ŽIVOT ......................................... 41
ŠEŠIR .......................................................................... 42
DOBRO JE SVE ŠTO PROLAZI ...................................... 42
GLEDAM TE IZ PJESME ............................................... 42
VATRA POD NOGAMA................................................ 42
MORE SMIJEHA .......................................................... 43
TRAŽI GA POPLAVA .................................................... 43
SVEVIĐENJE ................................................................ 43
ONO HRABRO DIJETE ................................................. 43
SEDAMDESET I TRI DŽENETA ..................................... 44
TUGA JE GOVOR DUŠE ............................................... 44
ONA STVARNA RADOST ............................................. 44
NIZ DUGE DRUMOVE ................................................. 44
IPAK, RADUJ SE! ......................................................... 45
MOJ ŽIVOT TE NIJE OBRADOVAO .............................. 45
TEŽAK POSAO ............................................................. 45
SA DRUGE STRANE CESTE .......................................... 45
GOSPODIN ŽIVOT ....................................................... 45
ŽIVOT JE SVET............................................................. 46
A PROLAZI I ŽIVOT ...................................................... 46
Ljubav ............................................................................. 47
I SAD TE VOLIM, I SVE JE DOBRO ............................... 47
O LJUBAVI .................................................................. 47
ŠTA VIDI LJUBAV ........................................................ 47
ELEGIJA O LJUBAVI ..................................................... 47
TEŠKO JE VOLJETI ....................................................... 47
VOLIM TE S TUGOM ................................................... 48
ONO ŠTO TE SPAŠAVA................................................ 48
ADRESA ...................................................................... 48
NAJTUŽNIJA LJUBAVNA PJESMA ................................ 48
I KAP DUŠE ................................................................. 48
PORIJEKLO LJUBAVI.................................................... 49
SPASITE LJUBAV, PJESNICI ......................................... 49
NE UKRAŠAVAJ NIŠTA ................................................ 49
PONEKAD, ZA TOBOM ............................................... 49
U LJUBAVI NEMA ZNANJA .......................................... 49
JEDNOGA DANA ......................................................... 50
O SMRTI I LJUBAVI...................................................... 50
NE RAZUMIJEM LJUBAV ............................................. 50
Pjesnik............................................................................. 51
REČE MI MOJ ČITALAC ............................................... 51
PRIČA O A.H. DUBOČANINU ....................................... 51
BOSANSKI PISAC ......................................................... 51
ZOVE ME GLAS ........................................................... 51
NOVA KNJIGA U BOSNI............................................... 52
PERO JE ZNAK SVIJETA ............................................... 52
JOŠ ŽIV, GOVORIM ..................................................... 52
PISMO KOJE NIKADA NISAM POSLAO ........................ 52
HRONIČNI PISAC ......................................................... 53
DA PIŠEM I VOLIM ...................................................... 53
JEZIK ZA UMIRANJE .................................................... 53
BIO SAM STARIJI OD SEBE .......................................... 53
JESAM KAO VODA ...................................................... 54
STARA JE MOJA STRANKA .......................................... 54
BEZ MENE!.................................................................. 54
U SLAVU MRTVIH ČITALACA....................................... 54
LIJEPO JE STARITI U SVOM MATERNJEM JEZIKU ........ 55
SAKRIO BIH SE ............................................................ 55
CAREVO NOVO RUHO ................................................ 55
MOJA CRNA MAŠTA ................................................... 55
MOJE PRILIKE NA ZEMLJI............................................ 56
NEOBIČNO OBIČAN .................................................... 56
JA ĆU SEBI NAPISATI DJEVOJKU ................................. 56
POVRATAK .................................................................. 56
PONEKAD, ZA TOBOM ................................................ 56
SAMOODRŽIVI PISAC .................................................. 57
KUĆA........................................................................... 57
KRLEŽA U HRVATSKOJ ................................................ 57
PORODICA SVIH TUŽNIH ............................................ 57
PJEVANJE I MIŠLJENJE ................................................ 57
U TUĐEM GRADU ....................................................... 58
Misao .............................................................................. 59
SRETNA MISAO ........................................................... 59
ČISTA MISAO .............................................................. 59
IMA JEDNA MISAO ..................................................... 59
 GDJE SKLONITI SVOJU MISAO .................................... 59
TI ZNAŠ MOJE MISLI ................................................... 60
PORUKE ZA VJEČNOST ............................................... 60
VELIKA TIŠINA ............................................................ 60
PRIBOR ZA SPAVANJE................................................. 60
NAJSRETNIJA MISAO .................................................. 61
PREBIRANJE PO MISLIMA........................................... 61
OD ČEGA TI ŽIVIŠ ........................................................ 61
Žena ............................................................................... 62
NEBO OD BEHARA...................................................... 62
RIJEČI U BUKETU ........................................................ 62
NEPOZNATA ŽENA ..................................................... 62
GLEDAJUĆU LIJEPU ŽENU........................................... 62
ONAJ PRVI DODIR ...................................................... 63
NJENE ŽELJE ............................................................... 63
ŽENA NA ULICI............................................................ 63
NEŠTO KAO ŽENA ....................................................... 63
O NEKOME JE PRIČALA .............................................. 64
Svijet ............................................................................... 65
NAŠ LIJEPI SVIJET........................................................ 65
SVIJET JE PUN SAMIH LJUDI ....................................... 65
SVIJET TEK TREBA NAPISATI ....................................... 65
SVIJET STE PROMIJENILI ............................................. 65
Molitve ........................................................................... 66
MOLITVA ZA SRCE ...................................................... 66
OČAJNIČKA MOLITVA ................................................. 66
MOLITVA ZAHVALNOSTI ............................................ 66
TIHA NOĆNA MOLITVA .............................................. 66
Za Esmu .......................................................................... 67
REĆI ĆU TI................................................................... 67
ONO ŠTO BOLI TO JE DUŠA ........................................ 67
VEDRINA U MISLIMA.................................................. 67
VJETRE, POZDRAVI JE!................................................ 67
GDJE JE ONA ŽENA ..................................................... 67
TI I SVIJET ................................................................... 67
TI SI JEDINA MISAO .................................................... 68
NA JEVREJSKOM GROBLJU ......................................... 68
IZLUĐENA DJECA ........................................................ 68
MISAO O TVORCU ...................................................... 68
Za Medihu....................................................................... 69
OTIŠLA JE NIZ PRIČU ................................................... 69
PADAŠ OD SVOJE SNAGE ............................................ 69
NEDOSTAJAO SI MI U OVOM ŽIVOTU ........................ 69
OSJETI OKUS ŽIVOTA .................................................. 69
PIŠI MEDIHA SELIMOVIĆ! ........................................... 70
ZEN MEDIHE SELIMOVIĆ ............................................ 70
TRAGAČ ZA BOLOM .................................................... 70
TUŽNE SU NAŠE KNJIGE.............................................. 71
Ostale pjesme ................................................................. 72
POUZDANA PJESMA ................................................... 72
ZAGRLJAJ OČIMA ........................................................ 72
VELIKA ČAROBNA CJELINA ......................................... 72
SRETNI UM ................................................................. 72
IGRA............................................................................ 72
TAKO MI SE NE UMIRE, DUŠO .................................... 73
ONI SE PONOSE .......................................................... 73
LJUDI ME NAPUŠTAJU ................................................ 73
NAJVEĆE GROBLJE NA SVIJETU .................................. 73
PEČAT ......................................................................... 74
A JA ĆU KRENUTI NA PUT ........................................... 74
ANĐELI MOJI BIJELI .................................................... 74
ONA ĆE TE OSLOBODITI ............................................. 74
BARBARI SA ZAPADA .................................................. 75
NEKE KUĆE ................................................................. 75
PRIRODA I DRUŠTVO .................................................. 75
PONEKAD, ZA TOBOM ................................................ 75
NAJVEĆE ČUDO .......................................................... 75
SIGURNO SKLONIŠTE .................................................. 76
LJUDI SA VIŠKOM ISTORIJE ......................................... 76
KAO SVI PROPALI LJUDI .............................................. 76
SVI STE ZNALI.............................................................. 76
IDRIZ HOĆE U PRIČU ................................................... 77
DOŽIVLJAJI .................................................................. 77
GOVORITI O TEBI ........................................................ 77
KOŠULJA OD SUNCA ................................................... 77
BRODOLOM U PUSTINJI ............................................. 77
PRAZNIK...................................................................... 78
S KOJE STRANE SMRTI ................................................ 78
KOŠULJE OD PLAVOG NEBA ....................................... 78
STREPNJA ................................................................... 78
ŠUMSKI KLAVIRISTA ................................................... 79
RAMAZANSKI PETAK .................................................. 79
KAD SE POMIRIŠ SA SOBOM ...................................... 79
TRAŽIO SAM TE .......................................................... 79
NE VOLIM PONIŽENJA ................................................ 80
AVLIJA ........................................................................ 80
ZRNO PIJESKA............................................................. 80
RJEČNIK BOSANSKE SIROTINJE................................... 80
ONI SU TO HTJELI ....................................................... 81
PORIJEKLO SREĆE ....................................................... 81
STARA TJESKOBA........................................................ 81
OVAJ SVIJET NIJE MOJ ................................................ 81
VELIKO SLAVLJE .......................................................... 82
STARA PRIČA O DUŠI .................................................. 82
NASMIJANE TAJNE ..................................................... 82
LJUDI PRAZNIH RUKU ................................................. 82
POD OTVORENIM NEBOM ......................................... 83
LICA NA VJETRU ......................................................... 83
DIJETE JE ČUDO .......................................................... 83
MOJA CRNA MAŠTA ................................................... 83
DOK IMA MOJIH DANA .............................................. 84
NOĆNI ZAVIČAJ .......................................................... 84
CONTAINER ................................................................ 84
JEFTINI LJUDI .............................................................. 84
MIR ............................................................................. 85
ZA KOGA POSTOJIM ................................................... 85
GLEDAM TE IZ PJESME ............................................... 85
PJESMA LJUDSKOG LICA............................................. 85
MILOST U JEZIKU ........................................................ 86
SASTANAK U SARAJEVU ............................................. 86
ŠTA MI SVE NE TREBA ................................................ 86
MUDRACI IZ PRAŠUME .............................................. 86
PUSTI GRANU ............................................................. 87
O SMRTI I LJUBAVI ..................................................... 87
DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI .................................. 87
NAJHRABRIJA DJEVOJČICA ......................................... 88
BALADA O LJUBAVI .................................................... 88
PRIČA O ČITANJU ....................................................... 88
RAMAZAN U DJETINJSTVU ......................................... 88
U NAŠOJ VELIKOJ KUĆI ............................................... 89
NA ČASU BOSANSKOG JEZIKA .................................... 89
LJUDI ME NAPUŠTAJU ................................................ 89
RADOVI NA PUTU ....................................................... 89
OPROST I KAZNA ........................................................ 90
NE ŽIVIM DA TEBE USREĆIM ...................................... 90
SEVDALINKA ............................................................... 90
TUGA I SAMOĆA ......................................................... 90
PUNA USTA GOVORA ................................................. 90
BALADA O PRIJATELJSTVU .......................................... 91
OVUDA JE PROŠAO ČOVJEK ....................................... 91
BALADA O PROMAŠENIM LJUDIMA ........................... 91
MOJE NAVIKE ............................................................. 91
DIJETE JE ČUDO .......................................................... 92
TUGA I SAMOĆA ......................................................... 92
PROBLEMI SA PREVOĐENJEM .................................... 92
PRIMI OD MENE ......................................................... 92
ONI KOJI VJEČNO POSTE ............................................ 93
ŠTA JE LJEPOTA........................................................... 93
USPAVANKA ............................................................... 93
DIJELIMO SE, DIJELIMO .............................................. 93
ŠAPAT O KRUPNIM OČIMA ........................................ 94
MOJ BORAVAK OVDJE ................................................ 94
PRIČA O PROZORIMA ................................................. 94
TI SI MOJ DOM ........................................................... 94
PITANJE DUŠE ............................................................. 95
NE DAM TI, DUŠO! ..................................................... 95
BORAVAK NA ZEMLJI .................................................. 95
U BOGA NEMA GROBALJA ......................................... 95
CRNO LJETO ................................................................ 96
OSAMLJEN DO KOSTI.................................................. 96
OSTAVLJAO SAM ........................................................ 96
PRAZNI LJUDI .............................................................. 96
U BOGA NEMA GROBALJA ......................................... 97
KAMEN VIŠE GLAVE .................................................... 97
ČEŽNJA ....................................................................... 97
ZEMLJA BI OSLIJEPILA ................................................. 97
GDJE SU MOJE LIJEPE MISLI ....................................... 98
NAROD U NESTAJANJU .............................................. 98
JESENJA PISMA ........................................................... 98
A SVE BOLI .................................................................. 98
 MIR SA TOBOM .......................................................... 98
I BEZ TEBE JA POSTOJIM ............................................ 99
BILO JE TO U BRČKOM ............................................... 99
BRČANSKA ELEGIJA .................................................... 99
NE ODOH U BRČKO .................................................... 99
UMRIJETI U BRČKOM ............................................... 100
DUBOČANIN U BRĆKOM .......................................... 100
U TUĐEM GRADU UMIRATI ..................................... 100
SVE JE UZALUD ......................................................... 100
RUŽA OD KAMENA ................................................... 100
VRBA U BRČKOM ..................................................... 101
SVIJET JE PUN SAMIH LJUDI ..................................... 101
PLANINSKA JABUKA ................................................. 101
VOLIM MALE LJUBAVI .............................................. 101
SUSRET U RAJU ........................................................ 103
OKRENI SE PO DUNJALUKU...................................... 104
KONAK...................................................................... 104
UVIJEK NEŠTO IMAM ............................................... 104
ŽAO MI TOG VESELJAKA........................................... 104
SUSRET NA PUTU ..................................................... 104
UMIRI SVOJ DUH ...................................................... 105
TUŽNO JE TEBE VOLJETI ........................................... 105
TUGA I SAMOĆA....................................................... 105
IZNAD GLAVE MAJČINA DUŠICA .............................. 105
BAVIŠ SE SAMO NJOME ........................................... 106
USKORO, KADA UMREM .......................................... 106
DARUJ SE!................................................................. 106
SAMO BOG GOVORI ISTINU ..................................... 106
PRIČE ............................................................................ 107
SARAJEVSKI DUH I DRUGE VESELE PRIČE ................. 107
PRIČA O MITU .......................................................... 107
BOSANSKE ČARŠIJE .................................................. 107
O DEMOKRATIJI........................................................ 107
PISMO MOJOJ PRIJATELJICI...................................... 107
PISMO MOJIM DUŠMANIMA ................................... 108
IZREKE .......................................................................... 109
Pjesnik i njegovi čitaoci................................................. 111
Bilješka o piscu ............................................................. 111
SADRŽAJ ....................................................................... 112