Todd Burpo

i Lynn Vincent

RAJ ZAISTA
POSTOJI
Zapanjujuća priča malog dječaka
o njegovu putu u raj i natrag

S engleskog prevela:
Aleksandra Barlović
 biblioteka
AMBROZIJA
knjiga 269.
naslov izvornika:
TODD BURPO WITH LYNN VINCENT
HEAVEN IS FOR REAL
A LITLLE BOYS ASTOUNDING STORY OF HIS TRIP TO HEAVEN
AND BACK
copyright © 2010 by Todd Burpo
Published under license by Thomas Nelson
Ali rights reserved.
Copyright © 2011. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o.
Zagreb
 Pohvala knjizi »Raj zaista postoji«
»Bit ćete ganuti iskrenim, jednostavnim, djetinjim svjedočanstvom
dječaka koji je bio u raju. Iznimno je zanimljivo i uvjerljivo. Ovo je knjiga
koju biste trebali pročitati. Ako ste spremni poći u raj, ova knjiga će vas
nadahnuti. Ako niste spremni za raj, dopustite djetetu da vas vodi. Kao što
Colton kaže: Raj zaista postoji.«
Don Piper, govornik i autor djela 90 Minutes in Heaven

»S vremena na vrijeme na mojemu radnom stolu pojavi se rukopis koji

naslovom pobudi moje zanimanje. To se dogodilo s ovom knjigom,
naslovljenom Raj zaista postoji. Mislila sam da ću je tek površno pročitati,
ali je nisam mogla ispustiti iz ruku. Pročitala sam je od korica do korica.
Priča me se snažno dojmila. Ova knjiga neće samo produbiti vašu ljubav
prema Bogu i ublažiti vaš strah od smrti, nego će vam i pomoći shvatiti da
raj nije mjesto na kojemu samo sjedimo i tisućama godina pjevamo
hvalospjeve Bogu; to je mjesto na kojemu počinjemo živjeti onako kako
smo oduvijek trebali živjeti, prije pada u grijeh. Ako je raj pitanje koje
pobuđuje vaše zanimanje, ili vas muči, ako se pitate kakvi će biti naši
životi, tada vam toplo preporučujem ovu knjigu.«
Sheila Walsh, govornica organizacije WOF i autorica djela Beautiful
Things Happen When a Woman Trusts God

»Raj nije utješna nagrada. Raj je stvarno mjesto koje će biti vječni dom
svima koji vjeruju. Pođite na putovanje s Coltonom i Toddom, koji opisuju
vlastito iskustvo čuda, misterija i veličanstvenosti raja. Život na Zemlji
zbog toga će za vas imati više smisla, a vaša nada u budućnost će
očvrsnuti.«
Brady Boyd, viši pastor, Crkva novog života, Colorado Springs

»Mnogo je priča o iskustvima ’nadomak smrti’ koje jednostavno nisam

pročitao jer doista nisam znao mogu li vjerovati autoru. Ali, ovu knjigu
sam pročitao od korica do korica i, štoviše, gotovo da je nisam mogao
ispustiti iz ruku! Zašto? Zato jer poznajem autora i vjerujem mu. Todd
Burpo daje nam divne darove dok sa svojim sinom odmiče velove
vječnosti, omogućujući nam nakratko uvidjeti što se nalazi s druge strane.«
 Dr. Everett Piper, predsjednik Wesleyjanskog sveučilišta u Oklahomi i
autor djela Why I’m a Liberal and, Other Conservative Ideas

»U ovoj lijepoj i dobro napisanoj knjizi četverogodišnji Colton

doživljava iskustvo vrlo slično iskustvima nadomak smrti koja ljudi
doživljavaju pod anestezijom. Znanstveno sam proučio više od 1600
iskustava nadomak smrti i ustanovio sam da se tipično iskustvo te vrste
može dogoditi i vrlo maloj djeci te pod anestezijom. Čak i nakon
proučavanja toliko mnogo iskustava nadomak smrti, Coltonovo iskustvo
smatram dramatičnim, iznimnim i nadahnućem za sve kršćane.«
Jeffrey Long, dr. med., osnivač Zaklade za istraživanja iskustava
nadomak smrti i autor djela Evidence of the Afterlife: The Science of Near-
Death Experiences

»Lijepo napisan prikaz raja koji će ohrabriti one koji sumnjaju te ushititi
one koji vjeruju.«
Ron Hall, suautor djela Same Kind of Different as Me

»Neke priče žele biti ispričane. Jednostavno žive vlastitim životom.

Knjiga koju držite u rukama sadrži upravo takvu priču. Ali, neće dugo
ostati s vama: prelit će se u vaše razgovore u potrazi za nekim tko je još
nije čuo. Znam da će vam se to dogoditi jer se dogodilo meni.«
Phil McCallum, viši pastor Crkve zajednice Evergreen, Bothell,
Washington

»Biblija raj opisuje kao Božje prebivalište. Raj je stvarno mjesto koje će
biti vječno prebivalište svih onih koji svoj život predaju Bogu. Todd Burpo
u ovoj knjizi prenosi iskustvo koje je njegov sin doživio u vrijeme
operacije prsnutog slijepog crijeva. Ova iskrena i dirljiva priča ohrabruje
sve nas koji imamo vječnu nadu.«
Robert Morris, pastor Crkve Gateway, Southlake, Texas

»Knjiga Raj zaista postoji je divna. Potvrđuje koliko je vjera važna u

našim životima – za djecu kao i za odrasle.«
Timothv P. O’Holleran, dr. med.
 »Coltonova priča mogla je biti u Novom Zavjetu – ali Bog nam se
odlučio obratiti u 21. stoljeću kroz nezamućene oči djeteta i otkriti neke od
tajni raja. Stil je privlačan, a istina zapanjujuća te budi žudnju koja traži
još.«
Jo Anne Lyon, glavna nadzornica Wesleyjanske crkve

»Bog je vrlo kreativan i uvjerljiv! Otkrića iz ove knjige istaknut će to na

nove načine. Coltona poznajem od rođenja. Već je kao dvogodišnji dječak
iskazivao snažno zanimanje za duhovnost i duhovnu dubinu. Kad su mu
bile otprilike tri godine, sjeo mi je u krilo, pogledao me u oči i upitao me
želim li poći u raj kad umrem. Potom mi je rekao: »Samo moraš imati
Isusa u srcu.« Ovu knjigu preporučujem kao drugačije viđenje stvarnosti
Boga, koji se često doima skrivenim, ali se u naš život upliće prema
vlastitom rasporedu.«
Phil Harris, okružni nadzornik Wesleyjanske crkve za Colorado i
Nebrasku

»Uvijek je blagoslov čuti da su Akianine slike utjecale na još jedan

život. Njezin prikaz Krista s naslovom Princ mira jedno je od njezinih
najpopularnijih djela. Kao majka djeteta koje je doživjelo nešto iznimno i
neobjašnjeno u okviru zemaljskog poimanja, oduševljeno dijelim radost te
obitelji i njihovo pripovijedanje vlastite iznimne priče.«
Forelli Kramarik, suatorica djela Akiane: Her Life, Her Heart, Her
Poetry

»Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno
nećete ući u kraljevstvo nebesko.«
Isus iz Nazareta
 Zahvale
Pripovijedajući Coltonovu priču imali smo mogućnost surađivati s
mnogima koji nisu samo predani profesionalci, nego i brižni ljudi. Istina je
da su nas zadivili stručnošću, ali su Sonju i mene više oduševili njihovi
karakteri i njihova srca.
Phil McCallum, Joel Kneedler, Lynn Vincent i Debbie Wickwire uložili
su dio sebe u stvaranje ove knjige, ali su i obogatili našu obitelj. Bez
njihova golemog truda i obazrivosti knjiga Raj zaista postoji ne bi bila
toliko lijepo uređena.
Zahvaljujemo Bogu jer je okupio te darovite i talentirane ljude kako bi
nam pomogli objaviti Coltonovu priču. Svatko od njih bio nam je
blagoslov.
Sonja i ja smatramo se povlaštenima jer ih možemo ubrojiti medu svoje
prijatelje.
 Predgovor
Anđeli u restoranu
Dan nezavisnosti priziva sjećanja na domoljubne parade, primamljive
mirise zadimljenog roštilja, slatki kukuruz i prštanje vatrometa na noćnom
nebu. Ali, Dan nezavisnosti 2003. godine za moju je obitelj bio važan zbog
drugih razloga.
Moja supruga Sonja i ja planirali smo odvesti djecu u posjet Sonjinu
bratu Steveu i njegovoj obitelji u Sioux Fallsu u Južnoj Dakoti. Ali,
najvažnije je bilo sljedeće: bit će to prvi put da napuštamo svoj grad
Imperial u Nebraski nakon što se obiteljsko putovanje u Greeley u
Coloradu u ožujku pretvorilo u najgoru noćnu moru naših života.
Jednostavno rečeno, kad smo zadnji put kao obitelj pošli na putovanje,
jedno od naše djece zamalo je umrlo. Možda ćete nas smatrati ludima, ali
tada smo pomalo strepili, gotovo toliko da nismo željeli krenuti. No, kao
pastor nisam praznovjeran. Ipak, na neki čudan, nemiran dio mene osjećao
je da ćemo biti na sigurnom ako se šćućurimo kod kuće. No, naposljetku je
pobijedio razum – i želja da upoznamo maloga Bennetta, za kojega je
Steve tvrdio da je najslađe dijete na svijetu. Stoga smo u naš plavi Ford
Expedition spakirali sve potrebno za vikend i pripremili obitelj za put na
sjever.
Sonja i ja zaključili smo kako bi bilo najbolje da vozimo uglavnom
noću. Tako će Colton barem prespavati najveći dio puta, svezan u sjedalici
protiv svoje volje, volje četverogodišnjaka koji je uvjeren da je veliki
dečko. I tako sam nešto poslije osam sati navečer izvezao naš Ford
Expedition iz dvorišta, prošao pokraj Wesleyjanske crkve Crossroads, u
kojoj služim kao pastor, i izašao na autocestu 61.
Noć se prostrla ravnicom vedra i svijetla, a na baršunastom nebu isticao
se bijeli polumjesec. Imperial je mali zemljoradnički gradić tik uz zapadnu
granicu Nebraske. Sa samo dvije tisuće duša i bez ijednog semafora, to je
gradić u kojemu je više crkvi nego banaka, u kojemu zemljoradnici u
vrijeme ručka ravno s polja dolaze u obiteljske zalogajnice u radnim
čizmama Wolverine, na glavi imaju bejzbolske kape s natpisom John
Deere, a s bokova im vise kliješta za popravljanje ograde. Stoga su se
šestogodišnja Cassie i Colton veselili putovanju u »veliki grad« Sioux
Falls, gdje će upoznati svojega novorođenog bratića. Djeca su brbljala
prvih 150 kilometara do grada North Plattea, a Colton je vodio bitke
akcijskog superjunaka te nekoliko puta spasio svijet. Nešto prije deset sati
ušli smo u taj grad od 24 000 stanovnika, najpoznatiji po tome što se u
njemu rodio Buflalo Bill Cody, glasoviti zabavljač Divljeg zapada. North
Platte bit će gotovo zadnja civilizacijska postaja – ili barem zadnja
otvorena postaja – koju ćemo te noći proći putujući prema sjeveroistoku,
preko golemih prostranstava polja kukuruza u kojima nema ničega osim
jelena, fazana i pokoje farme. Bili smo planirali stati ondje te napuniti
spremnik automobila i svoje trbuhe.
Nakon punjenja spremnika na postaji Sinclair izašli smo na Ulicu
Jeffers u kojoj sam, prolazeći ispod semafora, primijetio da bi nas skretanje
lijevo odvelo u Regionalni medicinski centar područja Great Plains. Ondje
smo u ožujku proveli petnaest strašnih dana, uglavnom na koljenima,
moleći Boga da poštedi Coltona. Bog ga je poštedio, ali Sonja i ja u šali
govorimo kako je to iskustvo skratilo naše živote.
Smijeh je katkad jedini način da izađemo nakraj s teškoćama pa sam,
dok smo prolazili pokraj skretanja, odlučio malo se našaliti s Coltonom.
»Hej, Colton, ako ovdje skrenemo, možemo se vratiti u bolnicu«, rekao
sam. »Želiš li se vratiti u bolnicu?«
Naš se predškolac nasmijao iz mraka. »Ne, tata, nemoj me slati onamo!
Pošalji Cassie… Neka Cassie ide u bolnicu!«
Sjedeći pokraj njega, njegova se sestra nasmijala. »A, ne! Ni ja ne želim
onamo!«
Sonja se okrenula na suvozačkom sjedalu kako bi pogledala našega
sina, čija je sjedalica bila iza mojega sjedala. Zamislio sam njegovu
vojnički ošišanu plavu kosu i njegove nebeski plave oči, sjajne u tami.
»Sjećaš li se bolnice, Colton?« upitala je Šonja.
»Da, mama, sjećam se«, rekao je. »Tamo su mi anđeli pjevali.«
Vrijeme je stalo u našemu automobilu. Sonja i ja smo se pogledali bez
riječi pitajući jedno drugo: Je li doista rekao to što mislim da je rekao?
Sonja se nagnula prema meni i šapnula: »Je li ti već govorio o
anđelima?«
Odmahnuo sam glavom. »Tebi?«
I ona je odmahnula glavom.
Opazio sam restoran Arby’s, skrenuo na parkiralište i ugasio motor.
Bijela svjetlost ulične svjetiljke dopirala je u naš automobil. Okrenuo sam
se na sjedalu i pogledao Coltona. U tom trenutku zapanjilo me je koliko je
bio majušan, maleni dječak. Zapravo je još bio dječačić koji je u svojoj
naivnosti govorio dražesno (i katkad neugodno) iskreno. Ako ste roditelj,
znate o čemu govorim: to je ona dob u kojoj dijete može uprijeti prstom u
trudnicu i upitati (vrlo glasno): »Tata, zašto je ona teta tako debela?«
Colton je bio u razdoblju života u kojemu još nije naučio biti taktičan i
lukav.
Sve su mi te misli prolazile kroz um dok sam pokušavao ustanoviti kako
da odgovorim na jednostavnu tvrdnju svojega četverogodišnjeg sina o
tome da su mu anđeli pjevali. A tada sam se napokon odvažio: »Colton,
rekao si da su ti anđeli pjevali dok si bio u bolnici.«
Energično je kimnuo.
»Što su ti pjevali?«
Colton je pogledao prema gore pa udesno, prisjećajući se. »Pa, pjevali
su ’Isus me voli’ i ’Jošua je bio bitku za Jerihon’, uvjereno je rekao.
»Zamolio sam ih da pjevaju ’We Will, We Will Rock You’, ali to nisu htjeli
pjevati.«
Dok se Cassie tiho kikotala, shvatio sam da je Colton odgovorio brzo i
ozbiljno, bez imalo oklijevanja.
Sonja i ja smo se ponovno pogledali. Što se događa? Je li sanjao dok je
bio u bolnici?
I još jedno neizgovoreno pitanje: Što reći na to?
U mislima mi se pojavilo logično pitanje: »Colton, kako su ti anđeli
izgledali?«
Nasmijao se, onome što se činilo kao sjećanje. »Pa, jedan je izgledao
kao djed Dennis, ali to nije bio on jer djed Dennis ima naočale.«
A tada se uozbiljio. »Tata, Isus je rekao anđelima da mi pjevaju jer sam
se jako bojao. Oni su mi pomogli.«
Isus?
Ponovno sam pogledao Sonju i vidio da su joj usta širom otvorena.
Okrenuo sam se prema Coltonu. »Hoćeš reći da je Isus bio ondje?«
Moj je sinčić kimnuo kao da potvrđuje da je u dvorištu vidio bubamaru.
»Da, Isus je bio ondje.«
»Pa, gdje je Isus bio?«
Colton me je pogledao ravno u oči. »Sjedio sam mu u krilu.«
Ako postoje tipke za prekide razgovora, to je bila jedna od njih. Sonja i
ja zanijemili smo od zaprepaštenosti, pogledali smo se i razmijenili još
jednu neizrečenu poruku: Dakle, o ovome doista moramo razgovarati.
Izašli smo iz automobila i ušli u restoran, iz kojega smo za nekoliko
minuta izašli s velikom vrećom hrane. U međuvremenu smo Sonja i ja
šaptali.
»Misliš li da je doista vidio anđele?«
»I Isusa?!«
»Ne znam.«
»Je li to bio san?«
»Ne znam, doima se vrlo sigurnim.«
Kad smo se vratili u automobil, Sonja je nam je podijelila sendviče s
govedinom i pogačice od krumpira, a ja sam pokušao s još jednim
pitanjem.
»Colton, gdje si bio kad si vidio Isusa?«
Pogledao me je kao da želi reći: Nismo li upravo razgovarali o tome?
»U bolnici. Znaš, kad je doktor O’Holleran radio na meni.«
»Pa, doktor O’Holleran je nekoliko puta radio na tebi, sjećaš se?« upitao
sam. Coltonu je u toj bolnici hitno kirurški uklonjeno slijepo crijevo i
potom mu je očišćena trbušna šupljina, a naknadno smo ga odveli da mu
uklone keloidne ožiljke, ali to je bilo u ordinaciji doktora O’Hollerana.
»Jesi li siguran da je to bilo u bolnici?«
Colton je kimnuo. »Da, u bolnici. Dok sam ja bio s Isusom, ti si molio, a
mama je pričala na telefon.«
Što?
To je nedvojbeno značilo da je govorio o bolnici. Ali, kako je mogao
znati gdje smo mi bili?
»Ali, Colton, bio si u operacijskoj dvorani«, rekao sam. »Kako si mogao
znati što smo mi radili?«
»Vidio sam vas«, rekao je Colton kao da to nije ništa neuobičajeno.
»Izašao sam iz tijela i gledao dolje i vidio sam kako doktor nešto radi na
meni. I vidio sam tebe i mamu. Ti si bio sam u maloj sobi i molio, a mama
je bila u drugoj sobi, i ona je molila i pričala na telefon.«
Coltonove riječi protresle su me do srži. Sonja je razrogačila oči kao
nikada do tada, ali nije rekla ništa, samo je zurila u mene i odsutno zagrizla
sendvič.
 U tom trenutku nisam mogao mentalno obraditi više od toga. Uključio
sam motor, izašao na ulicu i krenuo prema Južnoj Dakoti. Kad sam izašao
na cestu I-80, s obje strane prostrli su se pašnjaci, a u njima mjestimično
jezerca koja su blistala na mjesečini. Bilo je već vrlo kasno pa su svi
uskoro zaspali, kao što je bilo planirano.
Dok je cesta brujala poda mnom, u čudu sam razmišljao o onome što
sam upravo čuo. Naš je sinčić izrekao prilično nevjerojatne stvari – koje je
potkrijepio uvjerljivim informacijama, činjenicama koje nikako nije mogao
znati. Nismo mu rekli što smo radili dok je bio na operaciji, pod
anestezijom, prividno nesvjestan.
Neprestano sam se pitao: Kako je to mogao znati? Ali, do trenutka kad
smo prešli granicu Južne Dakote, imao sam još jedno pitanje: Je li moguće
da je to istina?
 1. Gmizej
Obiteljsko putovanje na kojemu je započela naša noćna mora trebalo je
biti proslava. Početkom ožujka 2003. godine trebao sam otputovati u
Greeley u Coloradu na sastanak okružnog odbora Wesleyjanske crkve.
Naša je obitelj od prošlog kolovoza proživljavala teško razdoblje: sedam
mjeseci uzastopnih ozljeda i bolesti među kojima su bili slomljena noga,
dvije operacije i strah od raka, a sve je to zajedno iscijedilo naš bankovni
račun toliko da smo gotovo mogli čuti zvukove cijeđenja kad bi stigao
bankovni izvadak. Moja mala pastorska plaća ostala je nepromijenjena, ali
je naš glavni izvor prihoda bio posao s garažnim vratima. Naše zdravstvene
teškoće stajale su nas vrlo mnogo.
Ali, do veljače smo naizgled prebrodili sve to. Budući da sam ionako
morao otputovati, odlučili smo to putovanje na sastanak odbora pretvoriti u
svojevrsnu prekretnicu u našemu obiteljskom životu – malo se zabaviti,
okrijepiti se mentalno i duhovno te krenuti dalje s novom nadom.
Sonja je bila čula za zgodno mjesto za djecu u predgrađu Denvera zvano
Paviljon leptira. Taj takozvani »zoološki vrt beskralježnjaka« otvoren je
1995. godine kao edukacijski projekt koji će posjetitelje poučavati o
čudesnosti kukaca i morskih životinja, onih koje žive u plimnim jezercima.
Danas djecu ispred toga zoološkog vrta dočekuje golema i jarko obojena
metalna skulptura bogomoljke. Ali, 2003. godine taj divovski kukac nije
bio ondje pa malena zgrada, otprilike petnaest minuta vožnje udaljena od
središta Denvera, izvana nije bila osobito privlačna djeci. Ali, unutra ih je
čekao čudesni svijet, osobito čudesan za djecu Coltonove i Cassicne dobi.
Prvo mjesto na kojemu smo stali bio je »Gmizej«, prostorija puna
terarija u kojima žive gmizava stvorenja od kojekakvih buba do žohara i
paukova. Jedan izložak, toranj tarantula, privukao je Cassie i Coltona
poput magneta. Taj niz terarija bio je upravo onakav kakvim su ga
oglašavali, toranj staklenih nastambi, a u njima dlakavi paukovi debelih
nogu koji vas opčinjavaju ili u vama bude nelagodu.
Cassie i Colton naizmjence su se penjali na sklopive ljestve od tri
stepenice kako bi promotrili stanare gornjih katova tornja tarantula. U kutu
jednoga terarija sklupčala se plava meksička tarantula, čiji je egzoskelet
bio prekriven onime što je na pločici ispod terarija opisano kao dlačice
»lijepe« svijetle boje. U drugoj nastambi bila je crveno-crna tarantula
podrijetlom iz Indije. Jedan od strašnijih stanara bila je »kostur tarantula«,
tako nazvana jer su joj noge ispresijecane bijelim prugama pa izgleda kao
obrnuta rendgenska snimka. Kasnije smo čuli da je ta tarantula bila pomalo
buntovna: jednom je nekako uspjela pobjeći pa je ušla u susjednu
nastambu i pojela susjedu za ručak.
Kad je Colton skočio na ljestve kako bi vidio tu zločestu tarantulu,
pogledao me je preko ramena i uputio mi osmijeh koji me je razdragao.
Osjetio sam kako mi se mišići vrata opuštaju, a negdje u meni otvorio se
ventil i oslobodio pritisak emocionalnom inačicom dugog uzdaha. Prvi put
nakon nekoliko mjeseci osjetio sam da mogu jednostavno uživati u svojoj
obitelji.
»Ajme, pogledaj onu!« rekla je Cassie pokazujući jedan od terarija.
Moja kći, pomalo štrkljasta šestogodišnjakinja, vrlo je bistra, a tu je
značajku naslijedila od mame. Cassie je pokazivala natpis na kojemu je
pisalo: »Golijat pticojed… ženke mogu izrasti do 30 centimetara.«
Tarantula u tom terariju bila je duga samo petnaestak centimetara, ali joj
je tijelo bilo veliko poput Coltonova zapešća. Colton je razrogačenih očiju
zurio kroz staklo. Pogledao sam na drugu stranu i vidio na Sonjinu licu
grimasu gađenja.
Jedan od čuvara vjerojatno je također vidio izraz njezina lica jer je istog
trena došao obraniti pticojeda. »Golijat je iz Južne Amerike«, rekao je
srdačnim, poučnim tonom koji je govorio: Nisu odbojni kao što mislite.
»Tarantule iz Sjeverne i Južne Amerike su vrlo pitome. Ovu čak možete
uzeti u ruke.« Pokazao je drugog čuvara koji je na dlanu držao manju
tarantulu kako bi je skupina djece bolje promotrila.
Cassie je odjurila vidjeti što se događa, a Sonja, Colton i ja krenuli smo
za njom. U kutu prostorije, uređenom tako da izgleda kao koliba od
bambusovine, čuvar je pokazivao neospornu zvijezdu Gmizeja, paučicu
Rosie. Bila je to ružičasta tarantula iz Južne Amerike, dlakava, s tijelom
veličine šljive i nogama dugim petnaest centimetara, debelim poput
olovaka. Ali, s dječje točke gledišta, ono najbolje u vezi Rosie bilo je to
što, ako si bio dovoljno hrabar da je uzmeš u ruke, makar na trenutak,
čuvar bi ti dao naljepnicu.
Ako imate malu djecu, znate da postoje trenuci kad bi ona radije imala
dobru naljepnicu nego šaku novca. A ta je naljepnica bila posebna: bijela sa
žutom slikom tarantule i natpisom: »Držao sam Rosie!«
To nije bila obična naljepnica nego odličje za hrabrost!
Cassie se duboko nagnula nad čuvarevu ruku. Colton me je pogledao
širom otvorenih plavih očiju. »Tata, mogu li dobiti naljepnicu?«
»Da bi dobio naljepnicu, moraš uzeti Rosie u ruke.«
Colton je u toj dobi još govorio dražesno, dijelom ozbiljno, a dijelom
bez daha, u dječjem čuđenju. Bio je pametan, smiješan dječačić s crno-
bijelim pogledom na život. Stvari su bile zabavne (LEGO kockice) ili nisu
(Barbie lutkice). Hranu je volio (odrezak) ili mrzio (mahune). Ljudi su se
dijelili na dobre i zle, a njegove omiljene igračke bile su akcijski likovi
pozitivaca. Superjunaci su mu bili vrlo važni. Lutke Spider-Mana,
Batmana i Buza Lightveara nosio je sa sobom posvuda. Tako je, ako bi
zaglavio na stražnjem sjedalu automobila, u čekaonici ili u crkvi, ipak
mogao smišljati prizore u kojima pozitivci spašavaju svijet. To je najčešće
obuhvaćalo mačeve, Coltonovo omiljeno oružje za tjeranje zla. Kod kuće
je mogao biti superjunak. Mnogo sam ga puta, vrativši se kući, zatekao
naoružanog do zuba, s po jednim mačem zataknutim s obje strane pojasa i
s po jednim u svakoj ruci: »Tata, igram se Zorroa! Hoćeš li se igrati sa
mnom?«
Tada je pogledao pauka na čuvarevu dlanu i doimalo se kao da je u tom
trenutku poželio imati mač, barem kao moralnu potporu. Pokušao sam
zamisliti koliko taj pauk zacijelo izgleda golem dječačiću jedva višem od
metra. Naš sin bio je pravi dječak – odvažan i nestašan momčić koji je
izbliza upoznao mnogo mrava, buba i drugih gmizavih stvorenja. Ali, ni
jedno od tih gmizavih stvorenja nije bilo veliko poput njegova lica i nije
imalo kosu dugačku gotovo kao i on.
Cassie se uspravila i nasmiješila Sonji. »Ja ću je uzeti, mama. Smijem li
uzeti Rosie?«
»U redu, ali morat ćeš pričekati svoj red«, rekla je Sonja.
Cassie je stala u red iza nekoliko dječaka i djevojčica. Colton nije
ispuštao Rosie iz vida dok su najprije jedan dječak, a potom djevojčica
uzeli Rosie u ruke, nakon čega im je čuvar uručio žarko željene naljepnice.
Začas je stigao i Cassien trenutak istine. Colton se naslonio na moje noge,
dovoljno blizu da vidi sestru, ali istodobno i u pokušaju da pobjegne, pa je
upirao unatrag u moja koljena. Cassie je ispružila dlan i svi smo gledali
kako je Rosie, iskusna s malim, radoznalim ljudskim bićima, podizala
svoje dlakave noge, jednu po jednu, te prešla preko mosta, s čuvareve ruke
na Cassienu, a potom natrag na čuvarevu.
»Uspjela si!« rekao je čuvar dok smo Sonja i ja pljeskali i klicali.
»Bravo!« Tada je čuvar ustao, odlijepio bijelo-žutu naljepnicu s velikog
koluta i dao je Cassie.
To je, dakako, Coltonu još više otežalo situaciju jer ne samo što ga je
sestra nadmašila, nego je i postao jedino dijete u obitelji Burpo koje nije
imalo naljepnicu. Čeznutljivo je pogledao Cassienu nagradu, a potom
Rosie i vidio sam kako se bori sa svojim strahom. Naposljetku je napućio
usne i pogledao me. »Ne želim je uzeti u ruke.«
»U redu«, rekao sam.
»Ali mogu li dobiti naljepnicu?«
»Ne, možeš je dobiti samo ako uzmeš Rosie u ruke. Cassie ju je uzela. I
ti možeš ako hoćeš. Želiš li pokušati? Samo na sekundu?«
Colton je ponovno pogledao pauka, pa sestru, i vidio sam kako mu se
kotačići u glavi okreću: Cassie je to učinila. Rosie je nije ugrizla.
Zatim je odlučno odmahnuo glavom: ne. »Ali ipak želim naljepnicu!«
ustrajao je. Coltona je rada dva mjeseca dijelilo od četvrtog rođendana – i
vrlo je uspješno zauzimao svoj stav.
»Naljepnicu možeš dobiti samo ako uzmeš Rosie u ruke«, rekla je
Sonja. »Jesi li siguran da je ne želiš uzeti u ruke?«
Colton je odgovorio zgrabivši Sonju za ruku i odvukavši je od čuvara.
»Ne. Želim ići vidjeti morsku zvijezdu.«
»Jesi li siguran?« upitala je Sonja.
Colton je energično kimnuo i krenuo prema vratima Gmizeja.
 2. Pastor Job
U susjednoj prostoriji ugledali smo redove akvarija i »plimna jezerca«.
Obilazili smo izloške i promatrali morske zvijezde, mekušce i morske
anemone koje su izgledale kao podvodni cvjetovi. Cassie i Colton su
uzdisali gurajući ručice u umjetna plimna jezerca i dodirujući stvorenja
koja do tada još nisu vidjeli.
Zatim smo izašli u veliki atrij obrastao džunglom lišća, visećim
lijanama i granama koje su su se penjale prema nebu. Promatrao sam
palme i egzotične cvjetove koji su izgledali kao iz Coltonovih slikovnica. A
posvuda oko nas lepršali su i kružili oblaci leptira.
Dok su djeca istraživala prostor, dopustio sam svojim mislima da se
vrate u prošlo ljeto, kad smo Sonja i ja igrali u mješovitoj softball ligi, kao
što igramo svake godine. Najčešće smo završavali među prvih pet, iako
smo igrali u timu »staraca« – u prijevodu: tridesetogodišnjaka – i borili se
protiv studentskih timova. Tada mi se učinilo ironičnim da je naša
sedmomjesečna muka započela ozljedom zadobivenom u zadnjem susretu
našega zadnjeg turnira 2002. godine. Ja sam igrao na srednjem vanjskom
položaju, a Sonja u vanjskom polju. Ona je do tada posrala magistrica
bibliotekarstva i bila mi je ljepša nego kad mi je prvi put privukla pogled
dok je kao brucošica šetala dvorištem Wesleyjanskog koledža u
Bartlesvilleu.
Ljeto je bilo pri kraju, ali je vrelina bila u punom jeku i sve je žeđalo za
kišom. Iz Imperiala smo otputovali u tridesetak kilometara udaljeno selo
Waunetu, na turnir koji se igrao u sustavu dvostruke eliminacije. Bila je
gotovo ponoć, a mi smo se uspinjali ljestvicom, igrajući pod plavo-bijelom
svjetlošću reflektora.
Ne sjećam se rezultata, ali se sjećam da smo bili na kraju utakmice i
vodstvo nam je bilo nadohvat ruke. Bio sam stigao do druge baze. Naš
sljedeći igrač udario je lopticu koja je završila na travi u sredini polja.
Opazio sam svoju priliku. Kad je vanjski igrač pojurio po lopticu, ja sam
pojurio prema trećoj bazi.
Osjetio sam kako loptica leti prema unutarnjem polju.
Naš trener na trećoj bazi mahnito je mahao: »Kliži! Kliži!«
Preplavljen adrenalinom, bacio sam se na tlo i osjetio kako lijevim
kukom stružem po crvenoj zemlji. Protivnički igrač s treće baze ispružio je
ruku u rukavici i…
Krc!
Zvuk loma moje noge bio je toliko glasan da sam zamislio kako je
loptica doletjela iz vanjskog polja i udarila u nju. U mojoj potkoljenici i
gležnju planula je vatra. Pao sam na leđa, zgrčio se u fetalni položaj i
privukao koljeno prema trbuhu. Bol je žarila i sjećam se kako se tlo oko
mene pretvorilo u maglovitu šumu nogu, a potom u zabrinuta lica, kad su
dva igrača, obojica bolničari, dotrčala kako bi mi pomogli.
Nejasno se sjećam kako je Sonja došla vidjeti me. Po izrazu njezina lica
vidio sam da mi je noga neprirodno izvijena. Odmaknula se kako bi se naši
prijatelji bolničari mogli primiti posla. Nakon što smo prešli trideset
kilometara do bolnice, rendgensko snimanje otkrilo je dva teška prijeloma.
Na tibiji, većoj kosti u potkoljenici, vidio se »spiralni prijelom«, što znači
da su oba kraja prijeloma izgledala kao spiralna svrdla. Uz to mi je i
gležanj pukao popola. To je vjerojatno bilo pucanje koje sam čuo.
Naknadno sam čuo da je taj zvuk bio toliko glasan da su ga čuli i ljudi koji
su sjedili na tribinama kod prve baze.
Taj sam zvuk ponovno čuo u glavi dok smo Sonja i ja gledali kako
Cassie i Colton trčkaraju ispred nas u atriju Paviljona leptira. Zastali su na
malom mostu i zagledali se u ribnjak, brbljajući i upirući prstima. Rojevi
leptira lepršali su oko nas, a ja sam pogledao brošuru koju sam kupio na
recepciji kako bih pronašao njihova imena. Bilo je »plavih morfa«
tamnoplavih krila, crno-bijelih »papirnih zmajeva« koji su letjeli polako i
lagano poput komadića novinskog papira, i »vedrih sumpora« s krilima
boje svježeg manga.
Tada sam jednostavno bio sretan jer napokon mogu hodati ne šepajući.
Osim jake boli zbog spiralnog prijeloma, sljedeća neposredna posljedica
moje nezgode bila je financijske prirode. Prilično je teško penjati se po
ljestvama i ugrađivati garažna vrata vukući sa sobom pet kilograma gipsa i
nesavitljivo koljeno. Naš bankovni račun naglo se i brzo praznio. Mala
ušteđevina, koju sam skupio kao radnik i pastor, isparila je za nekoliko
tjedana. A naša primanja u međuvremenu su se prepolovila.
Ali, bolnost te nezgode nije se svela samo na novac. Bio sam i
dobrovoljni vatrogasac te trener hrvanja u srednjoj školi pa su obje obveze
trpjele zbog moje beskorisne noge. Nedjelje su također postale izazov. Ja
sam jedan od onih pastora koji hodaju dok propovijedaju. Nipošto nisam
dramatični tip koji propovijeda paklene muke, ali nisam ni tihi svećenik
koji u liturgijskoj odjeći izvodi liturgijska čitanja. Ja sam pripovjedač, a da
bih pripovijedao, moram se kretati. Ali, tada sam morao propovijedati
sjedeći s nogom podignutom na drugi stolac, koja je stršala kao prečka
jedra. Tražiti od mene da sjedim dok iznosim nedjeljnu poruku jednako je
kao da od Talijana tražite da govori ne koristeći se pritom rukama. Ali,
koliko god mi je moja ozljeda teško padala, nisam znao da će to biti tek
prva srušena domino pločica.
Jednoga jutra toga listopada, upravo kad sam se naviknuo šepesati na
štakama, probudilo me je potmulo pulsiranje u donjem dijelu leđa. Odmah
sam znao u čemu je problem: bubrežni kamenci.
Kad sam prvi put imao bubrežni kamenac, bio je velik šest milimetara i
iziskivao je operaciju. Taj put su liječnici nakon pretraga zaključili kako su
kamenčići dovoljno maleni da ih izmokrim. Ali, ne znam je li to bilo
dobro: mokrio sam ih tri dana. Jednom sam srednji prst prignječio vratima
prtljažnika i oderao vrh. To je bio sitnica prema ovome. Čak me ni
slamanje noge na četiri dijela nije toliko boljelo.
Ali, preživio sam. Do studenog sam već tri mjeseca šepesao na štakama
i otišao sam na pregled.
»Noga pravilno zacjeljuje, ali je moramo ostaviti u gipsu«, rekao je
ortoped. »Muči li vas još što?«
Zapravo me je mučilo. Bilo mi je pomalo neugodno progovoriti o tome,
ali na lijevoj strani prsnog koša pojavio mi se čvorić, točno ispod površine
bradavice. Dešnjak sam, a dok sam pisao, mnogo sam se naslanjao na
lijevu štaku pa sam pomislio da je jastučić te štake u nekoliko tjedana
možda natrljao moj prsni koš i stvorio iritaciju ispod kože, svojevrstan žulj.
Liječnik je odmah isključio tu mogućnost. »Štake to ne izazivaju«,
rekao je. »Moram pozvati kirurga.«
Kirurg, doktor Timothy O’Holleran, izveo je biopsiju iglom. Nalaz je
stigao za nekoliko dana i šokirao me: hiperplazija. Prijevod: prekursor raka
dojke.
Raka dojke! Muškarac sa slomljenom nogom, bubrežnim kamencima i –
ma, dajte, doista? – rakom dojke?
Kad su drugi pastori u mojemu okrugu čuli za to, nazvali su me Pastor
Job, po čovjeku istog imena u Bibliji, kojega je zadesio niz sve bizarnijih
boljki. Ali, kirurg je predložio ono što bi predložio da je biopsija ženskog
tkiva urodila istim nalazom: mastektomiju.
 Sonja, jaka žena sa Srednjeg zapada, tome je pristupila praktično. Ako
je liječnik predložio operaciju, to je put kojim ćemo krenuti. Prebrodit
ćemo to, kao obitelj.
I ja sam tako mislio. Ali, u tom sam se razdoblju počeo sažalijevati.
Prije svega, dojadilo mi je šepesati na štakama. Zatim, mastektomija i nije
najmuževnija moguća operacija. I naposljetku, crkveni odbor sam već neko
vrijeme molio da odvoji novac za zapošljavanje mojega pomoćnika. Odbor
je tek nakon mojega drugog iskustva s bubrežnim kamencima izglasao
odobrenje za to radno mjesto.
Umjesto da budem zahvalan, dopustio sam si zamjeranje: Dakle, moram
postati invalid i naći se nadomak dijagnoze karcinoma da bi mi malo
pomogli?
Moje samosažalijevanje jednog je poslijepodneva doista uzelo maha.
Bio sam u prizemlju crkvene zgrade, zapravo u uređenom podrumu, gdje
smo imali kuhinju, učionicu i prostor za okupljanje. Upravo sam bio
završio administrativne poslove i pomoću štaka krenuo uza stepenice.
Dolje, na prvoj stepenici, naljutio sam se na Boga.
»Ovo nije pošteno«, mrmljao sam naglas i mukotrpno se uspinjao štaku
po štaku, stepenicu po stepenicu. »Moram patiti i naći se u ovom jadnom
stanju da mi pruže pomoć koja mi je cijelo vrijeme potrebna.«
U svojemu samodopadnom mučeništvu stigao sam do odmorišta kad je
tihi glas u mojemu srcu progovorio: A što je moj Sin učinio za tebe?
Ponizivši se i posramivši vlastite sebičnosti, sjetio sam se što je Isus
rekao učenicima: »Nije učenik nad učiteljem, niti sluga nad svojim
gospodarom1 .« Istina je da je za mnom bilo nekoliko teških mjeseci, ali to
nije bilo ništa u usporedbi s onime što su mnogi ljudi proživljavali, čak i u
tom trenutku. Bog me je blagoslovio malom skupinom vjernika i zadužio
me voditi ih te im služiti, a ja sam se ljutio na njega jer ti vjernici nisu
služili meni.
»Bože, oprosti mi«, rekao sam i krenuo dalje s obnovljenom snagom,
kao da su moje štake orlova krila.
Ali, moja crkva zapravo jest služila meni – voljela me na način da je
odredila posebno vrijeme za molitvu za mene. Jednoga jutra na početku
prosinca doktor O’Holleran me je nazvao i priopćio mi neobičnu vijest: ne
samo što je tkivo bilo dobroćudno, nego je i bilo posve normalno.
Normalno tkivo dojke. »Ne znam to objasniti«, rekao je. »Biopsija je
1 Evanđelje po Mateju 10:24.
nedvojbeno pokazala hiperplaziju pa smo očekivali da ćemo isto vidjeti i u
tkivu odstranjenom mastektomijom. Ali, to tkivo je posve normalno. Ne
znam što bih rekao. Ne znam kako se to dogodilo.«
Ja sam znao: Bog mi je malim čudom pokazao svoju ljubav.
 3. Colton hrabro izdržava muke
Sljedeći mjesec skinuli su mi gips. Nakon što smo strah od raka i
bubrežne kamence ostavili za sobom, nekoliko mjeseci ponovno sam učio
hodati, najprije uz pomoć gipsane čizme, a potom sam, uz prilično teško
šepanje, svoje oslabljene mišiće polako vraćao u zdravo stanje. Do veljače
sam napokon postigao određenu mjeru neovisnosti – upravo na vrijeme za
sastanak okružnog odbora naše Crkve u Greeleyju u Coloradu, koji je bio
zakazan za prvi tjedan u ožujku.
»Moraš otići nekamo«, rekla mi je Sonja nekoliko tjedana prije
sastanka. »Jednostavno idi i zabavi se.«
I eto nas u Paviljonu leptira. Pokraj nas je lepršao leptir monarh s
jarkonarančastim krilima išaranim crnim crtama, poput vitraža. Izustio sam
molitvu zahvalnosti jer se to putovanje uopće ostvarilo.
Dva dana prije, u četvrtak, Colton je počeo govoriti Sonji da ga boli
trbuh. Ja sam već bio u Greeleyju, a Sonja je u to vrijeme poučavala razred
učenika s državnom stipendijom u srednjoj školi u Imperialu. Ne želeći
školi nametati trošak zamjene, zamolila je našu dobru prijateljicu Normu
Dannatt da pričuva Coltona dok je ona na poslu. Norma, koja je našoj djeci
bila poput najdraže tete, odmah je pristala. Ali, u podne je zazvonio Sonjin
telefon. Zvala je Norma: Coltonovo stanje se pogoršalo. Imao je visoku
temperaturu i groznicu, a najveći dio prijepodneva nepomično je preležao
na Norminu kauču, omotan dekom.
»Kaže da se smrzava, ali se obilno znoji«, rekla je Norma, očito
zabrinuta. Rekla je da je Coltonovo čelo prekriveno grašcima znoja velikim
poput suza.
Kad je Normin suprug Bryan došao kući i pogledao Coltona, zaključio
je da ga moraju odvesti na pregled u hitnu službu. Sonja me je nazvala u
Greeley kako bi mi priopćila tu vijest i tako sam shvatio da će naše
putovanje, kojim smo trebali proslaviti kraj niza bolesti i ozljeda, biti
onemogućeno… zbog bolesti.
Sonja je ranije otišla s posla, došla k Normi po Coltona i odvela ga
liječniku, koji joj je otkrio da u gradu vlada želučana viroza. Naše je
putovanje te noći ostalo neizvjesno. Sonja i ja smo svako za sebe, u
Greeleyju i Imperialu, molili da se Colton oporavi dovoljno da može
putovati i do jutra smo dobili odgovor: da!
 Povišena temperatura tijekom noći se spustila, a do petka poslijepodne
ponovno je bio onaj stari. Sonja me je nazvala i rekla: »Dolazimo!«
A tada je, u Paviljonu leptira, pogledala na sat. Te večeri trebali smo
večerati sa Steveom Wilsonom, pastorom Wesleyjanske crkve u Greeleyju,
i s njegovom suprugom Rebeccom, a djeca su se još željela okupati u
hotelskom bazenu. U Imperialu se u ožujku nisu mogli kupati pa je to bila
rijetka prilika. »Mislim da bismo se trebali vratiti u hotel«, rekla je Sonja.
Pogledao sam nju, a zatim Coltona. »Hej, kompa, vrijeme je da
krenemo. Jesi li i dalje siguran da ne želiš uzeti Rosie u ruke?« upitao sam.
»Ovo je zadnja prilika da dobiješ naljepnicu. Što kažeš?«
Emocije su prelazile preko Coltonova lica kao sunčeva svjetlost i oblaci
u ubrzanom meteorološkom prikazu. Tada ga je čak i njegova starija sestra
zadirkivala jer se boji. Gledao sam kako Colton stišće oči i zube: želio je tu
naljepnicu.
»Dobro, uzet ću je«, rekao je. »Ali samo nakratko.«
Prije no što se stigao predomisliti, svi smo se vratili u Gmizej, a ja sam
uhvatio čuvara. »Ovo je Colton i želi pokušati«, rekao sam.
Čuvar se nasmiješio i sagnuo. »U redu, Colton, jesi li spreman?«
Naš je sin, ukočen kao daska, pružio ruku, a ja sam se sagnuo i prihvatio
je odozdo.
»Dakle, ovo je jako lako«, rekao je čuvar. »Samo ispruži ruku ravno i
mirno. Rosie je vrlo nježna. Neće te ozlijediti.«
Čuvar je podigao ruku, a Rosie je prešla na Coltonovu ruku i bez
zastajkivanja se vratila na čuvarevu ruku koja ju je čekala na drugoj strani.
Svi smo počeli klicati i pljeskati Coltonu dok mu je čuvar pružao
naljepnicu. Suočio se sa svojim strahom! Za njega je to bila velika
pobjeda! Taj se trenutak doimao kao šlag na torti savršenog dana.
Kad smo napustili Paviljon leptira, razmišljao sam o proteklih nekoliko
mjeseci. Bilo mi je teško povjerovati da smo u pola godine doživjeli
prijelom noge, bubrežne kamence, gubitak posla, stres zbog financijskih
teškoća, tri operacije i strah od raka. U tom trenutku prvi put sam shvatio
da sam se osjećao kao da se borim u ringu. Mjesecima sam bio u stavu
pripravnosti, čekajući sljedeći životni udarac. Ali, tada sam se prvi put
nakon prošlog ljeta osjećao potpuno opušteno.
Da sam dopustio da se ta metafora borbe i udaraca razvije malo dalje,
možda bih stigao do njezina logičnog završetka: boksači ostaju na nogama
čak i dok primaju teške udarce zato što su spremni na njih. Udarac koji ih
obori najčešće je onaj koji nisu predvidjeli.
 4. Nagovještaji
Kasnije te večeri Cassie i Colton su nakon kupanja sjedili u velikom,
okruglom separeu restorana Old Chicago u Greeleyju i zadovoljno bojali
bojanke dok smo Sonja i ja čavrljali s pastorom Steveom i njegovom
suprugom Rebeccom. Već smo bili pojeli izvrsnu talijansku večeru,
uključujući uobičajenu omiljenu dječju hranu – pizzu, špagete i kruh s
češnjakom.
Steve je bio viši pastor crkve sa 1500 do 2000 vjernika – gotovo koliko
je stanovnika u našemu gradiću Imperialu. Bila je to prigoda da Sonja i ja
upoznamo još jednog pastora iz našega okruga i da steknemo uvid u to
kako drugi pastori obavljaju svoju službu. Planirali smo sutradan posjetiti
Steveovu crkvu, Wesleyjansku crkvu u Greeleyju. Sonju je osobito
zanimalo kako funkcionira nedjeljni jutarnji program za djecu. Rebecca je
naizmjence sudjelovala u razgovoru odraslih i u dječjem bojanju.
»Ajme, Colton, sjajno bojiš tu pizzu!« rekla je. Colton joj se slabašno,
pristojno nasmiješio, ali je bio neuobičajeno tih. A tada je, nekoliko minuta
poslije, rekao: »Mama, boli me trbuh.«
Sonja i ja smo se pogledali. Je li se želučana viroza vratila? Sonja je
prislonila nadlanicu na Coltonov obraz i odmahnula glavom. »Nisi vruć,
dušo.«
»Povraća mi se«, rekao je Colton.
»Ni meni nije dobro, mama«, rekla je Cassie.
Zaključili smo da je problem prouzročen nečime što su pojeli. Budući
da su se oboje osjećali loše, ranije smo završili večeru, pozdravili se s
Wilsonovima i krenuli u hotel, koji je bio s druge strane restoranskog
parkirališta. Čim smo otvorili vrata naše sobe, Coltonove riječi su se
ostvarile: počeo je povraćati na tepih, a završio u zahodu, jer ga je Sonja
brzo odvela u majušnu kupaonicu.
Stojeći na vratima kupaonice, gledao sam kako se Coltonovo maleno,
nagnuto tijelo grči. To mi nije izgledalo kao trovanje hranom.
Zacijelo je ona želučana viroza, pomislio sam. Sjajno.
Tako je počelo. Colton je povraćao svakih trideset minuta, kao po
rasporedu. U međuvremenu je Sonja sjedila na tapeciranom stolcu i držala
ga na krilu, a nadohvat ruke bila joj je posuda za led, za slučaj da ne stignu
do kupaonice. Nakon otprilike dva sata takvog ciklusa pridružilo se i drugo
dijete. Dok je Colton povraćao u zahod, a Sonja klečala pokraj njega i
držala mu ruku na leđima, Cassie je dojurila u kupaonicu i povratila u
kadu.
»Todd!« viknula je Sonja. »Trebam pomoć!«
Odlično, pomislio sam. Sada su oboje bolesni.
Ili nisu? Kad smo ih oboje odveli u spavaću sobu, Sonja i ja smo
razgovarali. Jučer se doimalo da se Colton oporavio od želučane viroze. I
cijeli dan u Paviljonu leptira bio je normalan, potpuno veseo, ako se
izuzme napetost zbog držanja Rosie u rukama kako bi dobio naljepnicu. I
Cassie je držala Rosie… bi li goleme tarantule mogle izazvati povraćanje?
Ne, ludo, rekao sam sam sebi i odbacio tu misao.
»Jesu li djeca u restoranu jela isto?« upitao sam Sonju, koja je ležala na
velikom krevetu i grlila naša dva bolesna djeteta.
Pogledala je u strop i na trenutak se zamislila. »Mislim da su oboje
pojeli nešto pizze… ali svi smo jeli pizzu. Mislim da je to viroza. Colton se
vjerojatno nije potpuno oporavio, a Cassie se zarazila prije no što smo
stigli ovamo. Liječnik je rekao da je prilično zarazna.«
Kako god bilo, doimalo se da naš opuštajući, slavljenički izlet nakon
izlaza iz teškoća naglo završava. A nekoliko minuta poslije čuo sam riječi
koje su očito potvrdile moje misli: »Mama, opet mi se povraća.«
Sonja je zgrabila Coltona i ponovno ga žurno odvela u kupaonicu, u
zadnji tren.
Kad je ružičasta svjetlost svitanja ujutro počela prodirati kroz zavjese,
Sonja je još bila budna. Složili smo se da barem jedno od nas ipak mora
poći posjetiti crkvu te steći nešto znanja o službi u velikoj crkvi, kako
bismo ga ponijeli u Imperial, pa sam pokušao barem malo odspavati. Stoga
je Sonji preostala dužnost njegovateljice, koja je obuhvaćala odlazak u
kupaonicu s Coltonom gotovo svakih sat vremena. Cassie je povraćala još
samo jednom tijekom noći, ali koji god bio taj virus, doimalo se da se
uhvatio utrobe našega dječačića i ukopao duboko.
Rano smo se odjavili iz hotela i odvezli se k Philu i Betty Lou Harris,
našim prisnim prijateljima te nadzornicima okruga Wesleyjanske crkve koji
obuhvaća Colorado i Nebrasku. Prvotni plan bio je da naše dvije obitelji
tog jutra zajedno dođu u crkvu Wilsonovih. Ali, uz dvoje bolesne djece
odlučili smo da će Sonja ostati kod Harrisovih. Betty Lou, uistinu ljubazna
žena, ponudila je da će ostati kod kuće i pomoći joj.
 Kad sam se vratio iz crkve netom nakon ručka, Sonja me je obavijestila
o stanju: Cassie se osjeća mnogo bolje. Čak je uspjela nešto pojesti i
zadržati u želucu. Ali, Colton i dalje neprestano povraća u pravilnim
razmacima.
Colton je bio u dnevnoj sobi Harrisovih, sklupčan na pokrivaču u kutu
golemog kauča, s kantom pri ruci, za svaki slučaj. Prišao sam mu i sjeo
pokraj njega.
»Hej, kompa. Nisi najbolje, ha?«
Colton je polako odmahnuo glavom, a plave oči ispunile su mu se
suzama. Bio sam tridesetogodišnjak, ali sam proteklih nekoliko mjeseci
dobro naučio kako je kad se osjećaš toliko bolesno i jadno da samo želiš
zaplakati. Srce me je boljelo zbog sina.
»Dođi«, rekao sam. Uzeo sam ga u krilo i zagledao se u njegovo
okruglo lišce. Njegove oči, inače blistave i vesele, izgledale su prazno i
slabašno.
Phil nam je prišao, sjeo pokraj mene i pobrojio simptome: bol u trbuhu,
obilno povraćanje, povremeno povišena temperatura. »Bi li to mogla biti
upala slijepog crijeva?«
Na trenutak sam se zamislio nad time. Obiteljska anamneza nedvojbeno
je postojala. Mojemu ujaku je prsnulo slijepo crijevo, a ja sam kao student
imao tešku upalu slijepog crijeva, u vrijeme dok smo Sonja i ja izlazili.
Sonji je također uklonjeno slijepo crijevo dok je bila u drugom razredu
osnovne škole.
Ali, doimalo se da se okolnosti ne poklapaju. Liječnik u Imperialu
dijagnosticirao mu je želučanu virozu. A ako je posrijedi doista bila upala
slijepog crijeva, ne bi bilo razloga da i Cassie bude bolesna.
Noć smo proveli kod Harrisovih u Greeleyju. Cassie se do jutra potpuno
oporavila, ali je Colton i drugu noć proveo povraćajući.
Kad smo spakirali torbe i krenuli staviti ih u automobil, Phil se zagledao
u Coltona, kojega je Sonja držala u naručju. »Izgleda mi prilično bolesno,
Todd. Možda biste ga ovdje trebali odvesti u bolnicu.«
Sonja i ja smo bili razgovarali o toj mogućnosti. Već smo bili sjedili s
bolesnim djetetom u čekaonicama hitnih službi i iz iskustva smo zaključili
da bismo se vjerojatno prije vratili kući u Imperial, do kojega nas dijeli tri
sata vožnje, nego što bi nas netko primio u hitnoj službi gradske bolnice u
Denveru. Stoga smo nazvali u Imperial i dogovorili posjet našemu
obiteljskom liječniku, onome koji je Coltona pregledao prošli petak. To
sam objasnio Philu. Rekao je da shvaća, ali sam vidio da je ipak zabrinut.
A i ja sam nakon otprilike sat vremena vožnje pomislio da je možda u
pravu.
Prvi znak upozorenja za Sonju se pojavio kad smo, izašavši iz
Greeleyja, stali kako bismo kupili gaćice s pelenama. Colton već više od
dvije godine nije nosio pelene, ali se tada pomokrio u gaćice. Sonja se
zabrinula jer se nije nimalo pobunio kad ga je polegnula na stražnjem
sjedalu i stavila mu gaćice s pelenom. U normalnim okolnostima to bi ga
silno razljutilo: »Nisam mala beba!« Ali, tada nije ni pisnuo.
Kad ga je ponovno svezala u sjedalicu, samo je ručicama stegnuo
trbušćić i zastenjao. Nakon dva sata vožnje već je plakao bez prestanka,
zastajući svakih trideset minuta samo kako bi povratio. U ogledalu sam na
Sonjinu licu vidio patnju i bespomoćnost. U međuvremenu sam nastojao
ostati usredotočen na cilj: dovesti ga u Imperial, priključiti ga na infuziju i
zaustaviti dehidraciju koju je ta viroza zacijelo uzrokovala.
U Imperial smo stigli za nešto manje od tri sata. U bolnici nas je sestra
prilično brzo odvela u sobu za pregled, a Sonja je nosila Coltona držeći mu
glavicu na svojemu ramenu kao što je to činila dok je bio beba. Za
nekoliko minuta stigao je liječnik koji je Coltona pregledao u petak pa smo
mu rekli što se u međuvremenu događalo. Nakon kraćeg pregleda naručio
je pretrage krvi i rendgensko snimanje, a ja sam imao osjećaj da sam
udahnuo prvi put otkako smo krenuli iz Greelyja. Bio je to napredak.
Poduzeli smo nešto. Uskoro ćemo imati dijagnozu, vjerojatno pokoji recept
i Colton će biti na putu ozdravljenja.
Odveli smo ga u laboratorij, gdje je vrištao dok se laboratorijska
tehničarka trudila pronaći mu venu. Uslijedilo je rendgensko snimanje,
koje je prošlo bolje samo zato jer smo uvjerili Coltona da nema igli. Za sat
vremena ponovno smo bili u sobi za pregled, s liječnikom.
»Bi li mogla biti upala slijepog crijeva?« Sonja je upitala liječnika.
Odmahnuo je glavom. »Ne. Nalaz leukocita ne odgovara upali slijepog
crijeva. Ali, zabrinjava nas nalaz rendgenskog snimanja.«
Pogledao sam Sonju. U tom smo trenutku shvatili da smo bili uvjereni
kako je posrijedi vrlo neugodan virus. Nismo bili nimalo spremni na nešto
ozbiljnije. Liječnik nas je odveo u hodnik, gdje je rendgenska snimka već
bila pričvršćena na svjetiljku. Kad sam je vidio, srce mi je pretrnulo:
rendgenska snimka majušnog torza našega sina otkrivala je tri tamne mase.
Izgledalo je kao da je iznutra eksplodirao.
Sonja je počela odmahivati glavom, a niz obraze su joj se slile suze,
koje su se do tada skrivale tik ispod površine.
»Jeste li sigurni da nije upala slijepog crijeva?« upitao sam liječnika.
»Imamo je u obiteljskoj anamnezi.«
Ponovno je odgovorio niječno. »Pretrage krvi to ne pokazuju.«
»Što je tada?«
»Nisam siguran«, rekao je.
 5. Sjena smrti
Bilo je to u ponedjeljak, 3. ožujka. Sestre su Coltona smjestile u sobu i
priključile ga na infuziju. S vrha šipke od nehrdajućeg čelika visjele su
dvije vrećice, jedna za hidraciju, a druga s antibioticima. Sonja i ja zajedno
smo molili za Coltona. Norma je svratila i donijela Coltonovu omiljenu
igračku, njegovog SpiderMana. Inače bi mu oči zablistale čim bi ugledao
Normu ili Spider-Mana, ali tada uopće nije reagirao. Kasnije je naša
prijateljica Terri dovela Coltonovog najboljeg prijatelja, svojega sina
Huntera, u posjet. Colton, gotovo beživotan, ni tada nije odgovorio.
Sjedeći na stolcu pokraj Coltonova kreveta, Norma je ozbiljno
pogledala Sonju. »Mislim da bi ga trebali odvesti u Dječju bolnicu u
Denveru.«
Ali, mi smo imali povjerenja u tamošnje liječnike, uvjereni da čine sve
što je moguće. Osim toga, Colton nije bio u stanju putovati natrag u
Colorado.
Povraćanje se nastavilo. Sonja se dobro držala, tješila ga i hvatala ono
što bi povratio, a ja sam otišao kući provjeriti što je s preostalim dijelom
našega života. Putem sam svratio u crkvu kako bih se uvjerio da nije
izgorjela. Razgovarao sam sa svojim ljudima u poslu montaže garažnih
vrata, uzvratio nekoliko telefonskih poziva novim klijentima i otišao
popraviti jedna vrata. Cijelo vrijeme dok sam bio odsutan iz bolnice, slao
sam molitve. Molio sam čak i dok sam razgovarao s ljudima – molitve su
bile poput mentalne pozadinske glazbe koja bi bila u prednjem planu –
jedinom planu – da se život nije neugodno nastavljao kao da se ništa nije
dogodilo.
Sonja je noć s ponedjeljka na utorak provela u bolnici, a ja sam ostao
kod kuće s Cassie. U utorak ujutro odvezao sam je u školu. Tijekom dana
sam, između odgovornosti u crkvi i na poslu, svraćao u bolnicu koliko sam
god često mogao, nadajući se poboljšanju. Ali, kad god sam ušao u
Coltonovu sobu, vidio sam kako moj dječačić tone sve dublje u ralje
tajanstvenog čudovišta koje ga je zgrabilo. Ne samo što mu nije bilo bolje,
nego mu je i sve brže bilo gore.
Sljedećeg poslijepodneva vidio sam nešto što me je užasnulo: sjenu
smrti.
U trenutku sam je prepoznao. Kao pastor se katkad nađete uz
umirućega. U bolnici. U staračkom domu. U hospiciju. Pojave se znakovi:
koža gubi ružičastu boju i blijedi do žutila. Disanje je otežano. Oči su
otvorene, ali osoba nije prisutna. A najočitiji znak su upale oči i tamni
krugovi oko njih. Taj sam prizor vidio mnogo puta, ali u kontekstu u
kojemu se očekuje, u pacijenata u neizlječivom stadiju raka ili u zadnjim
stadijima starosti. Tada znate da je toj osobi na ovom svijetu preostalo još
nekoliko dana, pa sati i zatim minuta. Bio bih ondje kako bih tješio obitelj,
molio s njima molitve poput: Bože, molim te, uzmi je što prije. Molim te,
okončaj njezinu patnju.
Ali, tada sam ponovno vidio sjenu smrti – na vlastitom sinu. Na
svojemu sinu kojemu nisu bile ni četiri godine. Taj me je prizor pogodio
poput metka.
Glas u mojoj glavi je vrisnuo: Ne poduzimamo ništa!
Ja sam od onih koji koračaju amo-tamo. Stopalima sam načinio
kolotečine u Coltonovoj sobi, neprestano koračajući po tom malenom
prostoru poput lava u kavezu. Želudac mi se grčio. U prsnom košu
nevidljivi škripac stezao mi je srce. Bože, sve mu je gore! što nam je činiti?
Dok sam ja koračao, Sonja je svoju napetost razrješavala revno
njegujući Coltona. Popravljala je njegov jastuk, poravnavala pokrivače,
pazila da ne prestane piti. Sve je to činila kako ne bi eksplodirala. Kad god
sam je pogledao, u njezinim sam očima vidio sve veću uznemirenost. Naš
je sin kopnio, a ona je, kao i ja, željela znati: u čemu je problem? Liječnici
su donosili nalaze, nalaze, nalaze. Ali, nisu donosili odgovore, nego samo
beskorisna zapažanja: »Izgleda da ne reagira na lijekove. Ne znam… Da
barem imamo kirurga.«
Sonja i ja borili smo se s pitanjem povjerenja. Nismo liječnici. Nismo
imali medicinskog iskustva. Ja sam pastor, a ona je učiteljica. Željeli smo
vjerovati liječnicima. Željeli smo vjerovati da medicinski stručnjaci čine
sve što je moguće učiniti. Neprestano smo mislili: Kad liječnik sljedeći put
dođe, imat će nove nalaze; promijenit će lijek; učinit će nešto kako bi
skinuo masku smrti s našega sina.
Ali nije. I došao je trenutak kad smo morali povući granicu.
 6. North Platte
U srijedu smo osoblju bolnice u Imperialu priopćili da ćemo Coltona
odvesti u Regionalni medicinski centar u North Platteu. Razmotrili smo
Normin savjet da pođemo u Dječju bolnicu u Denveru, ali smo zaključili
kako je bolje da ostanemo bliže svojoj mreži potpore. Bilo je potrebno
neko vrijeme da odjavimo Coltona iz bolnice, kao i uvijek u takvim
situacijama, ali se nama to vrijeme doimalo kao cijela vječnost. Sestra nam
je napokon donijela otpusno pismo, kopije Coltonovih nalaza i veliku,
smeđu omotnicu u kojoj se nalazila Coltonova rendgenska snimka. Sonja
je bila nazvala ordinaciju pedijatra dr. Della Shepherda kako bi obavijestila
njegovo osoblje da dolazimo.
U pola jedanaest podignuo sam Coltona iz kreveta i zaprepastio se
beživotnošću njegova tijela. Osjećao sam se kao da u rukama držim krpenu
lutku. Bio bi to pravi trenutak za paniku, ali sam se trudio ostati pribran.
Barem smo poduzimali nešto. Činili smo korak dalje.
Coltonova sjedalica bila je pričvršćena na stražnjem sjedalu našega
automobila. Pažljivo sam ga polegnuo u nju pitajući se, dok sam ga vezao,
koliko brzo mogu prijeći put do North Plattea, koji inače traje sat i pol.
Sonja je sjela na stražnje sjedalo s Coltonom, naoružana ružičastom
plastičnom bolničkom posudom za povraćanje.
Dan je bio sunčan, ali hladan. Kad sam izašao na autocestu 61.,
pomaknuo sam retrovizor tako da mogu vidjeti Coltona. Nekoliko
kilometara prešli smo u tišini, a tada sam čuo kako povraća u posuđu. Kad
je završio, stao sam kako bi Sonja mogla isprazniti posudu pokraj ceste.
Vrativši se na autocestu, pogledao sam u ogledalo i vidio kako je Sonja
izvadila rendgensku snimku iz smeđe omotnice i podignula je prema
sunčevoj svjetlosti. Polako je počela odmahivati glavom, a oči su joj se
ispunile suzama.
»Pogriješili smo«, rekla je, a glas joj je pucao nad prizorima koji su joj
se, kako mi je poslije rekla, zauvijek urezali u sjećanje.
Okrenuo sam glavu dovoljno da vidim tri male eksplozije u koje je
zurila. Nepravilne mrlje doimale su se goleme na sablasnoj slici Coltonova
malenog torza. Zašto su se tada doimale toliko mnogo veće?
»U pravu si. Trebali smo znati«, rekao sam.
»Ali liječnik…«
 »Znam. Nismo ga trebali slušati.«
Nismo upirali prstom, nismo optuživali jedno drugo. Ali, oboje smo bili
uistinu ljuti na sebe. Na svakom koraku nastojali smo postupiti ispravno.
Liječnik je naručio rendgensko snimanje, mi smo obavili rendgensko
snimanje. Liječnik je naložio infuziju; mi smo ga dali priključiti na
infuziju. Liječnik je zatražio pretrage krvi; mi smo obavili pretrage krvi.
On je bio liječnik, zar ne? Znao je što radi… zar ne? Na svakoj prekretnici
nastojali smo donijeti ispravnu odluku, ali smo donosili pogrešne i Colton
je ispaštao zbog toga. Bespomoćno dijete patilo je zbog naših pogrešaka.
Colton je beživotno sjedio u svojoj sjedalici, a njegova tišina bila je
glasnija od svega što sam do tada čuo.
Jedna biblijska priča govori o izraelskom kralju Davidu. David je
počinio preljub s Bat-Šebom, suprugom jednoga od svojih pouzdanih
vojnika, Urije. A tada je, želeći sakriti svoj grijeh, poslao Uriju na prvu crtu
borbe, znajući da će ondje poginuti. Nakon toga je prorok Natan došao k
Davidu i rekao: »Gledaj, Bog zna što si učinio, a ovo su posljedice tvojega
grijeha: dijete koje ste ti i Bat-Šeba začeli neće preživjeti2 .«
David je razdirao odjeću sa sebe, plakao, molio i preklinjao Boga.
Njegova tuga bila je toliko duboka da su se sluge, kad je djetešce umrlo,
plašili priopćiti mu to. Ali, kad je David shvatio da se to dogodilo, ustao je,
umio se, jeo i mirno organizirao pogreb. Njegovo je ponašanje zbunilo
sluge, koji su rekli: »Hej, čekaj malo: nisi li prije samo nekoliko minuta
silazio s uma? Nisi li preklinjao Boga i plakao pred njim? A sada si toliko
miran… u čemu je stvar?«
David je objasnio: »Nadao sam se da će se Bog predomisliti. Ali nije3 .«
David je činio što god se moglo dokle god se imalo što učiniti.
Kad se sjetim te vožnje u North Platte, upravo sam se tako osjećao.
Istina je da je rendgenska snimka izgledala loše i na licu mojega sina bila
je maska smrti.
Ali još nije bio mrtav.
Nije bilo vrijeme da odustanemo i oplakujemo ga. Bilo je vrijeme za
molitvu i djelovanje. Bože, molim te da stignemo onamo. Dopusti nam da
pomognemo svojemu sinu.
Osjećao sam da sam podbacio kao otac. Ali, možda sam još mogao

2 Druga knjiga o Samuelu 12:13-14, parafrazirano.

3 Druga knjiga o Samuelu 12:21-23, parafrazirano.
učiniti nešto kako bih se iskupio. Ta je nada vjerojatno bila jedino što me je
sprječavalo da siđem s uma.
U North Platte ušli smo oko podneva i pošli ravno pedijatru. Žurno sam
izašao iz automobila, omotao Coltona u pokrivač i uzeo ga u naručje kao
vatrogasac. Sonja je uzela naše stvari i krenula za mnom, i dalje noseći
bolničku posudu.
Na prijamnom pultu dočekala nas je ljubazna žena.
»Mi smo obitelj Burpo«, rekao sam. »Nazvali smo iz Imperiala zbog
svojega sina.«
»Liječnik je otišao na ručak.«
Otišao na ručak?!
»Ali, najavili smo se«, rekao sam. »Znao je da dolazimo.«
»Molim vas, sjednite«, rekla je žena. »Liječnik će se vratiti za deset do
petnaest minuta.«
Njezin rutinski pristup otkrio mi je da nije osjećala hitnost naše situacije
i u meni je eksplodirala raketa gnjeva. Ali, izvana sam ostao pribran.
Mogao sam vikati i urlati, ali od toga ne bi bilo koristi. A osim toga, pastor
sam. Mi si ne možemo dopustiti da tako planemo u javnosti.
Sonja i ja sjedili smo u čekaonici, a petnaest minuta poslije stigao je
liječnik. Njegov umirujući izgled otkrivao je zrelost – sijeda kosa, naočale,
podrezani brkovi. Sestre su nas uvele u sobu za pregled, a Sonja im je dala
nalaze koje smo donijeli te rendgensku snimku. Liječnik je pregledao
Coltona toliko brzo da sam pomislio kako nadoknađuje izgubljeno vrijeme.
»Naručit ću CT snimanje«, rekao je. »Morat ćete otići u bolnicu preko
puta.«
Mislio je na Regionalni medicinski centar područja Great Plains. Deset
minuta poslije bili smo u klinici za dijagnostička snimanja, u vjerojatno
najvažnijoj svađi naših života.
 7. »Mislim da je gotovo«
»NEEEE!«
»Ali, Colton, moraš to popiti!«
»Neeee! To je fuuuuj!«
Coltonovo buntovno vrištanje odjekivalo je klinikom. Bio je iscrpljen,
slab i umoran od povraćanja, a tada smo ga prisiljavali da popije gustu
tekućinu boje trešanja, naizgled punu pijeska, koju ni odrasla osoba pri
zdravoj pameti ne bi dobrovoljno popila. Colton je naposljetku popio
maleni gutljaj, ali ga je odmah povratio. Sonja se nagnula kako bi ga
uhvatila u posudu.
»Neprestano povraća«, rekao sam tehničaru. »Kako da to popije?«
»Žao mi je, gospodine… mora to popiti kako bismo dobili najbolje
moguće snimke.«
»Mooolim te! Tata, molim te, ne tjeraj me da to pijem!«
Pokušali smo sve. Glumili smo dobrog i lošeg policajca, Sonja ga je
nagovarala, dok sam mu ja prijetio. Ali, što sam bio stroži, to je Colton više
stiskao zube i odbijao ljepljivu tekućinu.
Pokušao sam ga uvjeriti: »Colton, ako to uspiješ progutati, liječnici
mogu napraviti pretragu i možemo ti pomoći da ti bude bolje. Zar ne želiš
da ti bude bolje?«
Šmrcaji. »Želim.«
»Pa, hajde, popij.«
»Neeeee! Nemoj me tjerati!«
Bili smo očajni. Ako ne popije tu tekućinu, CT snimanje neće biti
moguće. Bez CT snimanja nije moguće postaviti dijagnozu. Bez dijagnoze
neće moći izliječiti našega sina. Bitka se vodila gotovo sat vremena sve
dok tehničar nije došao i smilovao nam se. »Hajdemo ga uvesti.
Jednostavno ćemo dati sve od sebe.«
U prostoriji za snimanje Sonja je s tehničarom stajala iza zaštitnog zida
dok sam ja stajao pokraj beživotnog Coltona, kojega je pokretni ležaj
uvlačio u veliku, zastrašujuću cijev. Brižan i suosjećajan tehničar zaustavio
je ležaj prije no što je potpuno uvukao Coltona u stroj, omogućivši tako da
mu glava ostane vani kako bi me mogao vidjeti. Uređaj je zabrujao, a
Colton me je gledao očima stisnutim od boli.
 I pretraga je začas bila gotova. Tehničar je pregledao snimke, a tada nas
je izveo iz laboratorija. Nije nas odveo natrag u glavnu čekaonicu, nego u
izolirani hodnik, u kojemu je uza zid stajalo nekoliko stolaca.
Tehničar me je ozbiljno pogledao. »Pričekajte ovdje«, rekao je. Tada
nisam ni primijetio da nije rekao Coltonu neka se odjene.
I tako smo nas troje sjedili u hladnom, uskom hodniku, a Sonja je držala
Coltona u naručju, oslanjajući mu glavicu na svoje rame. Tada je već
plakala bez prestanka. Kad sam je pogledao u oči, vidio sam da se njezina
nada rasplinula. To nije bilo normalno mjesto za čekanje. Tehničar nas je
odvojio. Vidio je snimku i znao je da je posrijedi nešto loše.
Sonja je gledala Coltona, koji joj je ležao u naručju, a ja sam vidio kako
joj se kotačići u glavi okreću. Ona i Colton su sve radili zajedno. On je bio
njezin dječačić, njezin družbenik. I ne samo to: taj maleni plavokosi,
plavooki zvrk bio je blagoslov s neba, dar iscjeljenja nakon djeteta koje
smo izgubili.
Pet godina prije Sonja je bila trudna s našim drugim djetetom. Bili smo
presretni zbog toga i taj smo novi život doživljavali kao zaokruženje naše
obitelji. Dok smo bili samo nas dvoje, bili smo par. Kad se Cassie rodila,
postali smo obitelj. Kad je drugo dijete bilo na putu, počeli smo opažati
obrise budućnosti – obiteljske fotografije, kuću ispunjenu veselim
zvukovima djetinjstva, dvoje djece koja na božićno jutro otvaraju darove.
A tada je Sonja nakon dva mjeseca trudnoće izgubila dijete, a naši
magloviti snovi rasplinuli su se poput mjehura od sapunice. Sonju je
preplavila tuga. Stvarnost gubitka djeteta koje nismo upoznali. Prazan
prostor ondje gdje ni prije nije bilo nikoga.
Žarko smo željeli pokušati ponovno, ali nas je zabrinjavalo pitanje
hoćemo li moći imati još djece, što je produbljivalo našu tugu. Nekoliko
mjeseci poslije Sonja je ponovno zatrudnjela. Prvi pregledi otkrili su da
nosi zdravo dijete koje lijepo napreduje. Ali, mi se ipak nismo čvrsto
uhvatili za to; pomalo smo se plašili zaljubiti se u to novo dijete kao što
smo se zaljubili u ono koje smo izgubili. Ali, četrdeset tjedana poslije, 19.
svibnja 1999. godine, Colton Todd Burpo stigao je na ovaj svijet i mi smo
se zaljubili preko ušiju. Za Sonju je taj dječačić bio još vrijedniji dar
izravno iz ruke brižnoga nebeskog Oca.
Dok sam gledao njezino lice iznad Coltonova blijedog lica, vidio sam
kako se u njezinu umu pojavljuju strašna pitanja: Bože, što to radiš? Hoćeš
li mi uzeti i ovo dijete?
 Coltonovo lice bilo je upalo i blijedo, poput malog Mjeseca u tom
hladnom hodniku. Sjene oko njegovih očiju produbile su se u tamna,
ljubičasta udubljenja. Više nije vrištao, pa čak ni plakao. Bio je samo…
miran.
To me je još jednom podsjetilo na umiruće pacijente koji su lebdjeli na
pragu između zemaljskog života i vječnosti. Oči su mi se ispunile suzama,
zamagljujući lik mojega sina poput kiše na prozorskom staklu. Sonja me je
pogledala, a niz obraze su joj tekle suze. »Mislim da je gotovo«, rekla je.
 8. Bijes na Boga
Pet minuta poslije, iz laboratorija je izašao čovjek u bijelom ogrtaču. Ne
sjećam se njegova imena, ali se sjećam da je na njegovoj pločici s imenom
pisalo »radiolog«.
»Vašemu je sinu prsnulo slijepo crijevo«, rekao je. »Potrebno ga je hitno
operirati. Čekaju vas kako bi pripremili Coltona za operaciju. Pođite sa
mnom.«
Sonja i ja smo, zapanjeni, krenuli za njim. Osjetio sam vrelinu u
sljepoočnicama. Prsnuće slijepog crijeva? Nije li liječnik u Imperialu
isključio tu mogućnost?
Sonja je u prostoriji za pripremu polegnula Coltona na ležaj, poljubila
ga u čelo i odmaknula se kad im je sestra prišla noseći vrećicu s infuzijom i
iglu. Colton je odmah počeo vrištati i bacakati se. Stao sam pokraj njegove
glave i držao mu ramena te ga pokušao umiriti glasom. Sonja se vratila k
njemu i, ne skrivajući suze, pokušavala tijelom smiriti njegovu lijevu ruku
i nogu.
Kad sam podignuo glavu, vidio sam da je prostorija puna muškaraca i
žena u bijelim ogrtačima i kirurškim odijelima. »Kirurg je ovdje«, blago je
rekao netko od njih. »Ako biste došli razgovarati s njim, mi ćemo preuzeti
Coltona.«
Nevoljko smo prešli na drugu stranu zaslona dok je Colton vikao:
»Tata, molim te! Ne idi!«
U hodniku nas je čekao doktor Timothy O’Holleran. Doktor O’Holleran
je četiri mjeseca prije na meni obavio mastektomiju. Sada su na njegovu
licu bile vidljive zloslutne vodoravne crte.
Nije duljio. »Coltonu je prsnulo slijepo crijevo. Stanje nije dobro.
Otvorit ćemo ga i pokušati ga očistiti.«
Colton je s druge strane zaslona i dalje vrištao: »Tata! Taaataaa!«
Stišćući zube, isključio sam taj zvuk i nastojao se usredotočiti na
liječnika.
»U Imperialu smo pitali za prsnuće slijepog crijeva«, rekla je Sonja.
»Isključili su tu mogućnost.«
Moj je um preskočio prošlost i usredotočio se na budućnost, tražeći
nadu. »Što mislite, kako će on to podnijeti?« upitao sam.
 »Moramo ga otvoriti i očistiti. Znat ćemo više kad ga otvorim.«
Razmaci između njegovih riječi odzvanjali su u mojim ušima kao alarmi
dok je Coltonovo vrištanje odzvanjalo hodnicima. Liječnik nam, unatoč
izravnom pitanju, nije dao nikakva jamstva. Štoviše, o Coltonu je rekao
samo da je njegovo stanje loše. U umu mi je bljesnulo sjećanje na trenutak
kad me je Sonja iz Imperiala nazvala u Greeley kako bi mi rekla da Colton
više nema visoku temperaturu te da dolaze. Ono što se doimalo kao
završetak želučane viroze, vjerojatno je bilo prvi znak prsnuća slijepog
crijeva. To znači da je otrov pet dana ispunjavao trbušnu šupljinu našega
dječačića. To je objasnilo sjenu smrti koju smo tada vidjeli na njemu. Kao i
zašto nam doktor O’Holleran nije pružio nimalo nade.
Liječnik je kimnuo prema zvukovima koji su dopirali iz prostorije za
pripremu. »Mislim da je bolje da ga odvedemo u operacijsku dvoranu i
damo mu sedativ, a tada postavimo infuziju.«
Prišao je zaslonu i čuo sam kako daje upute. Nekoliko trenutaka poslije
dvije su sestre gurnule ležaj iza zaslona i tada sam vidio kako se Colton
izvija. Izvijao se i okretao glavu sve dok me njegove upale oči nisu
ugledale. »Tata! Ne daj im da me odveduuuu!«
Sjećate se kako sam rekao da pastori nemaju povlasticu da planu u
javnosti? Tada sam bio na rubu i morao sam otići. Nakon što sam
razgovarao s liječnikom i nažvrljao svoje ime na, kako mi se činilo, stotinu
osiguravateljskih obrazaca, gotovo sam odjurio i pronašao malu sobu s
vratima, ušao i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je lupalo. Nisam mogao
doći do daha. Očaj, gnjev i frustracija preplavljivali su me u valovima koji
su me ostavljali bez daha.
Kad se svi izbezume, smirenje traže kod tate – osobito ako je tata pastor.
Tada sam napokon bio u prostoriji u kojoj me nitko nije gledao pa sam
počeo bjesnjeti na Boga.
»Gdje si ti? Zar ovako postupaš s pastorima? Vrijedi li uopće služiti ti?«
Hodao sam amo-tamo u prostoriji koja kao da se smanjivala, gotovo
jednako izvjesno kao i Coltonovi izgledi. Neprestano me je proganjala
jedna slika: Coltona odvoze, a on pruža ruke i vrišti da ga spasim.
Tada mi je sinulo. Predugo smo čekali. Svojega sina možda više nikada
neću vidjeti živoga.
Suze bijesa prelile su se iz mojih očiju na obraze. »Nakon noge,
bubrežnih kamenaca i mastektomije ovako mi dopuštaš da proslavim
završetak svojega razdoblja kušnje?« vikao sam na Boga. »Uzet ćeš mi
sina?«
 9. Minute nalik ledenjacima
Petnaest minuta poslije, ili možda više, izašao sam iz te sobe suhih
očiju. Tada sam prvi put od početka te strahote bio posve sam. Želio sam
biti jak za Sonju, suprug koji je jak zbog svoje supruge. Zatekao sam je u
čekaonici, kako s baterijom mobitela na izdisaju naziva prijatelje i članove
obitelji. Zagrlio sam je i držao u zagrljaju dok je plakala u moju košulju
toliko da mi se zalijepila za prsa. Preostalu energiju baterije svojega
mobitela iskoristio sam kako bih nazvao svoju tajnicu Terri, koja će
pokrenuti molitveni lanac u crkvi. To nije bio obredni poziv. Molitva mi je
bila očajnički potrebna, bilo mi je očajnički potrebno da i drugi vjernici
počnu lupati na vrata raja i preklinjati za život našega sina.
Pastori bi trebali biti nepokolebljivi stupovi vjere, zar ne? Ali, moja je
vjera u tom trenutku visjela o izlizanoj niti koja se ubrzano trošila. Sjetio
sam se kako u Bibliji piše da Bog odgovara na molitve, ne bolesnih ili
umirućih, nego prijatelja bolesnih i umirućih – primjerice, oduzetih. Kad
je Isus vidio vjeru njegovih prijatelja, rekao je oduzetome: »Ustani, uzmi
svoju prostirku i idi kući4 .« U tom sam trenutku imao potrebu posuditi
snagu i vjeru drugih vjernika. Kad sam završio razgovor s Terri, Sonja i ja
zajedno smo sjedili i molili, plašeći se nadati se i plašeći se ne nadati se.
Vrijeme je sporo prolazilo, minute su prolazile brzinom ledenjaka.
Između prigušenih razgovora i čavrljanja čekaonica je otkucavala
bremenitom tišinom.
Devedeset minuta poslije u čekaonicu je došla sestra u ljubičastom
kirurškom odijelu, s kirurškom maskom koja joj je visjela ispod vrata. »Je
li Coltonov otac ovdje?«
Ton njezina glasa i činjenica da je došla sestra, a ne doktor O’Holleran,
preplavili su moje tijelo nadom.
Možda je Bog bio milostiv unatoč našoj gluposti. Možda če nam dati još
jedan dan, još jednu priliku.
Ustao sam. »Ja sam Coltonov tata.«
»Gospodine Burpo, biste li došli? Operacija je završena, ali ne
uspijevamo smiriti Coltona. I dalje vrišti, i zove vas.«
Dok su ga odvozili, njegovo vrištanje bilo mi je nepodnošljivo. A tada
sam odjednom želio čuti njegovo vrištanje više no što sam ikada u životu
4 Evanđelje po Mateju 9:6.
želio čuti bilo što. Meni će taj zvuk biti prelijep.
Sonja i ja uzeli smo svoje stvari i krenuli za sestrom kroz široka
dvokrilna vrata koja su vodila na kirurški odjel. Nismo stigli do sobe za
oporavak jer smo u hodniku sreli sestre koje su vozile Coltona na ležaju.
Bio je pri svijesti i vidio sam da me traži. Moja prva reakcija bila je
pokušaj da mu se približim koliko god mogu; mislim da bih legao pokraj
njega na ležaj kad sestre ne bi imale ništa protiv toga.
Sestre su stajale dovoljno dugo da Sonja i ja poljubimo Coltonovo lice,
koje je i dalje bilo blijedo i upalo. »Hej, kompa, kako si?« upitao sam.
»Zdravo, mama. Zdravo, tata.« Nagovještaj osmijeha omekšao je
njegovo lice.
Sestre su ponovno krenule s Coltonom, a nekoliko minuta poslije, nakon
vožnje dizalom, Colton je smješten u usku bolničku sobu na kraju dugog
hodnika. Sonja je na trenutak izašla iz sobe kako bi kod sestara obavila
administrativne obveze, a ja sam sjeo pokraj Coltonova kreveta, u jedan od
onih stolaca, i opijao se živošću svojega sina.
Maleno dijete izgleda još manje u bolničkom krevetu namijenjenom
odraslima. Budući da nije imao ni osamnaest kilograma, njegovo tijelo
jedva da je podignulo plahtu s površine kreveta. Stopala su mu jedva
dosezala do trećine kreveta. Oko očiju je i dalje imao tamne krugove, ali
mi se doimalo da je plava boja njegovih očiju bila jasnija nego prije dva
sata.
»Tata?« Colton me je ozbiljno pogledao.
»Što?«
Gledao me je netremice.
»Tata, znaš da sam skoro umro.«
Stegnuo me je strah. Gdje si to čuo?
Je li načuo razgovor medicinskog osoblja? Je li, unatoč anesteziji, čuo
nešto sto su govorili članovi kirurškog tima? Jer mi pred njim nipošto
nismo spomenuli blizinu smrti. Sonja i ja strahovali smo da je na rubu, a
znali smo to kad smo doznali da je njegovo slijepo crijevo pet dana
izlijevalo otrov u njegovo tijelo. Ali, veoma smo pazili da pred Coltonom
ne kažemo nešto što bi ga uplašilo.
Grlo mi se stegnulo, što je prvi znak suza. Neki se ljudi izbezume kad
njihovi tinejdžeri požele razgovarati o seksu. Ako mislite da je to teško,
pokušajte s predškolskim djetetom razgovarati o umiranju. Colton je bio sa
mnom u staračkim domovima, na mjestima na kojima su ljudi svojima
voljenima dopuštali oprostiti se od života. Ja svojemu sinu nisam
namjeravao dati dopuštenje da odustane. Još nismo bili izvan opasnosti pa
nisam želio da misli kako je smrt za njega moguća.
Potrudio sam se da mi glas ostane miran i nasmiješio sam se. »Ti samo
razmišljaj o tome kako da ozdraviš, može, kompa?«
»Može, tata.«
»Mi smo stalno uz tebe. Molimo za tebe.« Promijenio sam temu.
»Dakle, što ti možemo donijeti? Želiš li svoje akcijske junake od kuće?«
Nedugo nakon što smo stigli u sobu, u bolnicu su došla tri člana našega
crkvenog odbora. Bili smo silno zahvalni za to. Katkad se pitam što čine
ljudi koji nemaju širu obitelj ni crkvu? Gdje oni nalaze potporu u
trenucima krize? Cassie je bila kod Norme i Bryana u Imperialu sve dok
moja majka nije stigla iz Ulyssesa u Kansasu. Bryanova obitelj živi u
North Platteu pa su nam i oni došli pomoći. Okupljanje naše crkve oko nas
u trenutku krize promijenit će način na koji ćemo Sonja i ja prilaziti
pastorskim posjetima u trenucima teškoća i tuge. Prije smo u tom pogledu
bili vjernici, a tada smo postali vojnici.
Sonja se uskoro vratila u sobu, a nedugo potom pridružio nam se doktor
O’Holleran. Colton je mirno ležao kad je liječnik odmaknuo plahtu i
pokazao nam rez, vodoravnu crtu preko desne strane njegova trbuščića. Na
rani je bila gaza s tragovima krvi, a kad ju je liječnik počeo skidati, Colton
je od straha tiho zajecao. Mislim da to nije mogao osjetiti jer je još bio pod
utjecajem lokalne anestezije koju je kirurški tim primijenio na mjestu reza.
Coltonova utroba bila je toliko zatrovana otrovom iz prsnutog slijepog
crijeva da je doktor O’Holleran zaključio kako je najbolje da rez ostavi
otvorenim zbog iscjeđivanja gnoja.
A tada je blago raširio ranu.
»Vidite ono sivo tkivo?« rekao je. To se unutarnjim organima događa
kad podlegnu infekciji. Colton neće otići iz ove bolnice dokle god sve sivo
ne postane ružičasto.«
Plastična cijev virila je s obje strane Coltonova trbuha. Na oba kraja bilo
je nešto što je liječnik nazvao »granatom«. Te granate od prozirne plastike
doista su bile pomalo nalik pravim granatama, ali su zapravo bile ručne
pumpice. Doktor O’Holleran nam je sljedećeg jutra pokazao kako valja
stiskati granate s ciljem uklanjanja gnoja iz Coltonova trbuha, a potom na
ranu staviti čistu gazu. Sljedećih nekoliko dana doktor O’Holleran je
svakog jutra dolazio pogledati ranu i previti je. Colton je za njegovih
posjeta urlao iz petnih žila, a liječnika je počeo poistovjećivati sa svime
lošim što mu se događalo.
Navečer, dok liječnika nije bilo, morao sam sam uklanjati gnoj iz rane.
Sonja je prije operacije gotovo tjedan dana bila na dužnosti hvatanja
povraćenog sadržaja, a nakon operacije je neprestano bila uz Coltona. Ali,
cijeđenje gnoja bilo je strašan zadatak, za nju jednostavno pretežak. Osim
toga, Coltona su morale držati najmanje tri odrasle osobe. Stoga je Sonja,
dok sam ja stiskao granate, pomagala sestrama držati ga. Umirivala ga je
šapatom, a on je vrištao i vrištao.
 10. Krajnje neobične molitve
Colton je povraćao još tjedan dana nakon hitne operacije uklanjanja
slijepog crijeva, a mi smo nastavili dva puta dnevno izvlačiti otrov iz
njegova tijela pomoću plastičnih cjevčica i granata. Colton se polako,
postupno oporavljao. Povraćanje je prestalo, boja mu se vratila u kožu i
pomalo je počeo jesti. Znali smo da se oporavlja kad je sjeo u krevetu i
čavrljao s nama, igrao videoigru koju su mu sestre postavile pokraj kreveta
i čak pokazao zanimanje za posve novog plišanog lava kojega mu je Cassie
donijela nekoliko dana prije. Sedam dana nakon dolaska u bolnicu u North
Platteu liječnički tim nam je napokon rekao da Coltona možemo odvesti
kući.
Poput vojnika nakon duge, ali pobjedonosne bitke, Sonja i ja bili smo
iscrpljeni i presretni. Trinaestog ožujka spakirali smo sve što se skupilo za
dugog boravka u bolnici u razne torbe i plastične vreće te krenuli prema
dizalima; ja sam gurao Coltona u kolicima za bolesnike, a Sonja je nosila
bogati buket balona koji je Colton dobio povodom odlaska kući.
Vrata dizala počela su se zatvarati kad se na hodniku pojavio doktor
O’Holleran i doslovce viknuo neka stanemo. »Ne možete otići! Ne možete
otići!!« Njegov je glas odzvanjao popločenim hodnikom, a on je mahao
papirima. »Imamo još problema!«
Kad nas je sustigao u dizalu, rekao nam je da je posljednja pretraga krvi
otkrila naglo povišenje broja leukocita. »Vjerojatno još jedan apsces«,
rekao je. »Možda ćemo ga ponovno morati operirati.«
Mislio sam da će se Sonja na mjestu onesvijestiti. Do tada smo već
oboje bili poput zombija i bili smo nadomak kraja svojih granica. Colton je
briznuo u plač.
CT snimanje otkrilo je nova mjesta infekcije u Coltonovu trbuhu.
Doktor O’Holleran i njegov kirurški tim tog su poslijepodneva morali po
drugi put otvoriti našega dječačića i očistiti mu utrobu. Sonja i ja taj put
smo bili prestravljeni; sjena smrti odavno je bila nestala s Coltonova lica.
Ali, sada smo imali novi razlog za zabrinutost: Colton nije jeo gotovo deset
dana. Prije toga imao je oko osamnaest kilograma, a u međuvremenu se
istopio toliko da su mu se laktovi i koljena doimali abnormalno velikim, a
lice mršavo kao u gladnog siročeta.
Nakon operacije sam to spomenuo doktoru O’Holleranu. »U gotovo dva
tjedna pojeo je samo malo želea ili juhe«, rekao sam. »Koliko dugo dijete
može preživjeti bez hrane?«
Doktor O’HolIeran premjestio je Coltona na odjel intenzivne skrbi i
zatražio hranjenje putem cijevi. Ali, premještaj na odjel intenzivne skrbi
bio je važan za nas koliko i za Coltona. Nismo spavali gotovo onoliko
dugo koliko Colton nije jeo pa smo bili krajnje iscrpljeni. Bio je to jedini
način na koji nas je doktor mogao natjerati da se odmorimo.
»Colton će noćas biti dobro«, rekao nam je. »Sestra će neprestano biti
uz njega, a ako se nešto dogodi, netko će biti ovdje i pobrinuti se za njega.«
Moram priznati da su te riječi zvučale kao oaza u pustinji iscrpljenosti.
Plašili smo se ostaviti Coltona samog, ali smo znali da je doktor
O’Holleran u pravu. Nakon odlaska iz doma Harrisovih u Greeleyju ta je
noć bila prva koju smo Sonja i ja proveli zajedno. Razgovarali smo.
Plakali. Hrabrili jedno drugo. Ali, najveći dio noći prespavali smo kao ljudi
koji nakon brodoloma prvu noć provode na toplom i suhom.
Nakon noći provedene na odjelu intenzivne skrbi Colton je premješten u
novu bolničku sobu i ciklus čekanja je ponovno počeo. Kad Colton može
otići odavde? Kad možemo otići kući i ponovno biti normalni? Ali,
doimalo se da su Coltonova crijeva prestala raditi. Nije mogao obaviti
nuždu pa je iz sata u sat bio sve jadniji.
»Tata, boli me trbuh«, stenjao je ležeći u krevetu. Liječnik je rekao da je
čak i ispuštanje vjetrova dobar znak. Pokušali smo šetati s njim po
hodnicima kako bismo pokrenuli situaciju, ali je Colton samo polako
vukao noge, zgrbljen u boli. Doimalo se da ništa ne pomaže. Do četvrtoga
dana nakon druge operacije mogao je samo ležati u krevetu i izvijati se
zbog zatvora. Doktor O’Holleran je toga poslijepodneva donio još jednu
lošu vijest.
»Žao mi je«, rekao je. »Znam da ste pretrpjeli mnogo, ali mislim da smo
za Coltona ovdje učinili sve što smo mogli. Smatramo kako bi vjerojatno
bilo najbolje premjestiti ga u dječju bolnicu. Ili u Omahi ili u Denveru.«
Sonja i ja u petnaest dana uspjeli smo odspavati možda pet noći. Nakon
više od dva mučna tjedna uz Coltona bili smo nadomak putu prema
normalnom životu – vrata dizala doslovce su se zatvarala, a u njemu je bila
naša obitelj s balonima – kad se cijela situacija ponovno srušila. Naš sin je
ponovno trpio nepodnošljive bolove kojima kraj nije bio na vidiku. Nismo
vidjeli čak ni obzorje.
Upravo kad smo pomislili da ne može biti gore, bilo je: Srednji zapad
zadesila je neuobičajena proljetna snježna oluja. Za dva sata pred
bolničkim su vratima bili duboki snježni zapusi, a automobili na
parkiralištima bili su u snijegu do vrha kotača. Bez obzira na to izaberemo
li dječju bolnicu u Omahi, udaljenu osam sati vožnje, ili u Denveru,
udaljenu tri sata vožnje, do njih možemo doći samo zračnim putem.
Tada se Sonja slomila. »Ne mogu više!« rekla je i zaplakala.
Skupina ljudi u našoj crkvi upravo je u to vrijeme zaključila kako je
vrijeme za ozbiljnu molitvu. Prijatelji iz crkve počeli su telefonirati i
uskoro je osamdesetak ljudi došlo u Wesleyjansku crkvu Crossroads na
molitvu. Neki su bili iz naše crkve, a neki iz drugih, ali su se svi sastali
kako bi zajedno molili za našega sina.
Brad Dillan nazvao me je na mobitel kako bi mi rekao što se događa.
»Za što točno možemo moliti?« upitao je.
Iako mi je bilo pomalo čudno, rekao sam što je doktor O’Holleran
izdvojio kao dobar znak za Coltona. Stoga se te večeri vjerojatno prvi put u
zabilježenoj povijesti osamdesetoro ljudi sastalo i molilo da netko ispusti
vjetar!
Dakako, molili su i za poboljšanje vremenske situacije kako bismo stigli
u Denver, kao i za ozdravljenje. Ali, prva molitva uslišana je za sat
vremena!
Colton se odmah osjećao bolje! Te večeri uspio je obaviti nuždu. Ujutro
se igrao u svojoj sobi kao da se ništa od te noćne more nije dogodilo. Sonja
i ja gledali smo ga ne vjerujući svojim očima: osim što je bio mršav, Colton
je u svemu ponovno bio onaj stari. Za manje od dvanaest sati prešli smo
put od potpunog očaja do potpuno normalnog stanja.
Oko devet sati doktor O’Holleran došao je pogledati pacijenta. Kad je
vidio da je Colton budan, nasmiješen i veseo, da se igra sa svojim
akcijskim junacima, ostao je bez riječi. Nekoliko je trenutaka jednostavno
stajao i zurio u njega. Potom ga je pregledao, i dalje zaprepašten, a tada je
naručio ponovne pretrage kako bi bio trostruko siguran da se Coltonova
utroba oporavlja. Taj put je Colton doslovce skakutao do laboratorija za CT
snimanje.
U bolnici smo ostali još dan i pol kako bi se uvjerili da je Coltonov
oporavak stabilan. Doimalo se da je u tih trideset i šest sati u sobu došlo
više sestara nego inače. Polako su, jedna po jedna ili u parovima, dolazile u
sobu – i njihova je reakcija svaki put bila ista: samo su stajale i zurile u
našega dječačića.
 11. Colton Burpo, agent naplate
Vrativši se kući iz bolnice, spavali smo tjedan dana. U redu, pretjerujem
– ali ne mnogo. Sonja i ja bili smo potpuno iscrpljeni. Osjećali smo se kao
da smo sedamnaest dana bili nadomak užasa. Naše rane izvana nisu bile
vidljive, ali su nam zabrinutost i napetost izranjavale dušu i ostavile svoj
trag.
Jedne večeri, otprilike tjedan dana nakon povratka kući, Sonja i ja smo
stajali u kuhinji i razgovarali o novcu. Ona je stajala nad prenosivim
stolićem pokraj mikrovalne pećnice i pregledavala golemu hrpu pošte koja
se nakupila dok je Colton bio u bolnici. Kad god je otvorila koju omotnicu,
zapisala je broj na papir na ormariću. Čak i s drugog kraja kuhinje vidio
sam da je stupac brojeva sve duži.
Napokon je škljocnula kemijskom olovkom i odložila je na ormarić.
»Znaš li koliko mi je ovaj tjedan potrebno za plaćanje računa?«
Sonja je vodila naše poslovne knjige, ali i obiteljski proračun pa mi je to
pitanje redovito postavljala. Radila je kao učiteljica na pola radnog
vremena pa smo imali taj stalan prihod, iako vrlo malen. Moja pastorska
plaća također je bila mala, prikupljena od milodara malobrojnih, ali
postojanih vjernika. Stoga je najveći dio prihoda potjecao od našega posla
s garažnim vratima, koji je ovisio o sezonama. Svaka dva tjedna podastrla
bi mi brojke – ne samo račune za režije, nego i za poslovne troškove. Sada
smo uz to imali i nekoliko velikih bolničkih računa.
Pokušao sam napamet zbrojiti i procijeniti. »Vjerojatno blizu 23 000
dolara, zar ne?«
»Da«, rekla je i uzdahnula.
Za nas je to bilo jednako kao i da je iznos milijun dolara. Budući da
zbog prijeloma noge i potom hiperplazije nisam mogao obavljati poslove
ugradnje garažnih vrata, već smo bili potrošili ušteđevinu. A tada, upravo
kad sam bio nadomak punoj snazi, pogodila nas je Coltonova bolest i
onemogućavala mi raditi još gotovo mjesec dana. Izgledi da prikupimo 23
000 dolara bili su jednaki izgledima za zgoditak na lutriji. A budući da ne
igramo lutriju, ti izgledi su nepostojeći.
»Imaš li kakvih potraživanja? Nešto što je dospjelo na naplatu?« upitala
je Sonja.
Pitala me je to jer je morala, iako je znala odgovor. Odmahnuo sam
glavom.
»Nešto od toga mogu odgoditi«, rekla je kimnuvši prema hrpi omotnica.
»Ali, račune od desetog mjeseca neizostavno moram platiti.«
Evo što je sjajno u malim gradovima poput Imperiala. Ljudi imaju
otvorene račune na mjestima kao što su benzinske postaje, prodavaonice
živežnih namirnica i tehničke robe. Stoga, kad moramo napuniti spremnik
automobila ili kad nam je potreban kruh, jednostavno uzmemo što nam je
potrebno i potpišemo se. A tada Sonja svakog desetog dana u mjesecu
odlazi na petnaestominutni obilazak gradića i plaća sve račune. Taj je
mehanizam jedan od sjajnih prednosti življenja u malom gradiću. S druge
strane, kad ne možete platiti, prilično je neugodno.
Uzdahnuo sam. »Mogu otići i objasniti situaciju, zatražiti još malo
vremena.«
Sonja je podignula svežanj papira nešto deblji od drugih. »Računi za
liječenje su počeli stizati. Jedan od njih je na 34 000 dolara.«
»Koliko če osiguranje pokriti?«
»Možemo oduzeti 3 200 dolara.«
»Sada čak ni to ne možemo platiti«, rekao sam.
»Želiš li da ipak napišem ček za crkvu?« upitala me je Sonja govoreći o
našoj tjednoj donaciji.
»Svakako«, rekao sam. Bog nam je upravo vratio sina; morali smo dati
tu donaciju.
Upravo u tom trenutku Colton je došao iz dnevne sobe i iznenadio nas
neobičnom tvrdnjom koja mi i danas odzvanja u ušima.
Stao je pokraj ormarića i oslonio ruke na bokove. »Tara, Isus me je
popravio kroz doktora O’Hollerana«, rekao je stojeći pokraj ormarića i
držeći ruke na bokovima. »Moraš mu platiti.«
Tada se okrenuo i otišao. Nestao iza ugla.
Sonja i ja smo se pogledali. Što?
Oboje smo bili pomalo iznenađeni jer je Colton tog liječnika
doživljavao kao izvor svog pipkanja, rezanja, čačkanja, cijeđenja i boli. A
tada, samo tjedan dana nakon odlaska iz bolnice, kao da je promijenio
mišljenje.
»Pa, izgleda da mu se doktor O’Holleran sada sviđa«, rekla je Sonja.
Ali, čak i ako je Colton uspio oprostiti liječniku, njegova izjava bila je
neobična. Koliko trogodišnjaka analizira financijske teškoće obitelji i
zahtijeva da se plati vjerovniku? Osobito onom koji mu se nije osobito
sviđao?
I kako je to formulirao: »Tata, Isus me je popravio kroz doktora
O’Hollerana.« Čudno.
No, još je čudnije bilo ono što se zatim dogodilo. Nismo znali što bismo
napravili s 23 000 dolara računa koje je bilo potrebno odmah platiti. Sonja
i ja razgovarali smo o uzimanju zajma, ali se ispostavilo da to neće biti
potrebno. Najprije nam je moja baka Ellen, koja živi u Ulyssesu u
Kansasu, poslala ček kako bi nam pomogla platiti račune za liječenje.
Potom su počeli stizati drugi čekovi. Uz čekove na 50, 100 i 200 dolara
bile su poruke poput: »Čuli smo za vaše nevolje i molimo za vas« ili »Bog
me je uputio poslati vam ovo. Nadam se da će pomoći.«
Do kraja tjedna naš je poštanski sandučić ponovno bio pun – ali ne
računa, nego darova. Vjernici, prisni prijatelji i čak ljudi koji su nas
poznavali samo iz viđenja odgovorili su na našu potrebu iako to nismo
tražili. Tako smo prikupili tisuće dolara i bili smo zapanjeni kad smo
ustanovili da, uz ono što je poslala moja baka, ukupno imamo upravo
onoliko koliko je potrebno za plaćanje prvoga vala računa, gotovo u dolar.
Nedugo nakon što je Colton postao patuljasti agent naplate, našao se u
manjoj nevolji. Ništa ozbiljno, tek nemio događaj kod prijatelja, gdje se
upustio u natezanje oko nekih igračaka. Te večeri sam ga pozvao za
kuhinjski stol. Sjedio sam na stolcu s ravnim naslonom, a on se popeo na
stolac pokraj mene i kleknuo na njega. Oslonio se laktovima o stol i
pogledao me nebesko plavim očima koje su se doimale pomalo plaho.
Ako imate dijete predškolske dobi, znate da katkad može biti teško
zanemariti dražesnost i ozbiljno pristupiti disciplini. Ali, uspio sam izvesti
ozbiljan izraz lica. »Colton«, počeo sam, »znaš li zašto si se našao u
nevolji?«
»Da. Zato jer nisam dijelio«, rekao je pognuvši glavu prema stolu.
»Tako je. To ne smiješ. Moraš biti bolji prema drugima.«
Colton je podignuo glavu i pogledao me. »Da, znam, tata. Isus mi je
rekao da moram biti dobar.«
Njegove su me riječi blago iznenadile. Iznenadio me način na koji je to
rekao: Isus mi je rekao…
Ali, nisam tome pridao osobitu pozornost. Njegovi vjeroučitelji očito
dobro rade svoj posao, pomislio sam.
»Pa, Isus je bio u pravu, zar ne?« rekao sam i time je razgovor bio
završen. Mislim da ga čak nisam ni kaznio jer je odbio dijeliti.
Naposljetku, budući da se Isus upleo, bio bih prilično nadmašen.
Nekoliko tjedana poslije počeo sam se pripremati za jedan pogreb u
našoj crkvi. Preminuli nije bio član naše crkve, ali ljudi u našemu gradu
koji ne dolaze redovito na službu, često žele crkveni pogreb za
preminuloga. Katkad je to prijatelj ili rođak člana naše crkvene zajednice.
Colton je zacijelo čuo kako Sonja i ja razgovaramo o predstojećem
pogrebu jer je jednoga jutra došao u dnevnu sobu i povukao me za košulju.
»Tata, što je pogreb?«
Od Coltonova rođenja vodio sam nekoliko pogreba u crkvi, ali je tada
bio u dobi u kojoj ga je počelo više zanimati kako i zašto stvari
funkcioniraju.
»Pa, kompa, pogreb se događa kad netko umre. Jedan čovjek iz našega
grada je umro i njegova obitelj dolazi u crkvu kako bi se pozdravila s
njim.«
Coltonovo se držanje u trenu promijenilo. Lice mu je poprimilo ozbiljan
izraz i prodorno se zagledao u moje oči. »Je li taj čovjek imao Isusa u
srcu?«
Moj me je sin pitao je li preminuli bio kršćanin koji je prihvatio Krista
kao svojega Spasitelja. Ali, njegova me je ozbiljnost zatekla nespremnog.
»Nisam siguran, Colton«, rekao sam. »Nisam ga dobro poznavao.«
Coltonovo lice se zgrčilo u strašnoj zabrinutosti. »Morao je imati Isusa
u srcu! Morao je poznavati Isusa jer inače ne može u raj!«
Ponovno me je iznenadio ozbiljnošću, osobito zato jer nije poznavao tog
čovjeka. Pokušao sam ga utješiti kako sam najbolje mogao. »Razgovarao
sam s nekim članovima njegove obitelji i rekli su mi da jest«, rekao sam.
Colton se nije doimao posve uvjerenim, ali mu se lice malo opustilo.
»Pa… dobro«, rekao je i otišao.
Po drugi put u nekoliko tjedana pomislio sam: Čovječe, ti vjeroučitelji
doista dobro rade svoj posao!
Sonja je taj vikend odjenula Cassie i Coltona u njihovu najbolju odjeću i
tada smo krenuli prema crkvi kako bismo se pripremili za pogreb. Dok
smo se parkirali, vani sam vidio mrtvačka kola mrtvačnice Liewer. Unutra
smo na jednoj strani predvorja zatekli lijes od ulaštene hrastovine.
 Dvoja otvorena vrata vodila su iz predvorja u crkvu u kojoj se obitelj
okupila zbog »cvjetne službe«. Prije doseljenja u Imperial nisam bio čuo za
cvjetnu službu, ali mi se sada ta zamisao doista sviđa. Obitelj se okupi prije
pogreba, a pogrebnik pokazuje svaku biljku, svaki vijenac i aranžman te
govori tko ga je poslao i naglas čita priloženu poruku sućuti. (»Ove
prelijepe ljubičaste azaleje s ljubavlju je poslala obitelj Smith u znak
sjećanja na preminuloga.«)
Pastor bi trebao biti na cvjetnoj službi. Provirio sam u crkvu i ugledao
pogrebnika. Kimnuo mi je obavještavajući me da su spremni početi.
Okrenuo sam se kako bih poveo Coltona i Cassie kad je Colton pokazao
lijes. »Tata, što je ono?«
Nastojao sam odgovoriti jednostavno. »To je lijes. U njemu je čovjek
koji je umro.«
Coltonovo se lice odjednom ponovno zgrčilo u silnoj zabrinutosti.
Udario je šakama u svoja bedra, upro prstom u lijes i gotovo vičući upitao:
»Je li taj čovjek imao Isusa?«
Sonja je razrogačila oči i oboje smo pogledali prema vratima crkve, u
strahu da je obitelj preminuloga možda čula našega sina.
»Morao je! Morao je!« nastavio je Colton. »Ne može u raj ako nije
imao Isusa u srcu!«
Sonja ga je uhvatila uza ramena i pokušala ga ušutkati. Ali, Colton se
nije dao ušutkati. Gotovo u suzama, izvijao se u njezinim rukama i viknuo:
»Tata, morao je poznavati Isusa!«
Sonja ga je udaljila od crkve i žurno ga izvela van, a Cassie je pošla za
njima. Kroz staklena vrata vidio sam kako se Sonja saginje te razgovara s
Cassie i Coltonom. A tada je Cassie uzela svojega brata za ruku, iako se on
i dalje otimao, te krenula s njim kući.
Nisam znao što bih mislio. Odakle je potjecala ta neobična zabrinutost
zbog toga je li taj neznanac bio spašen, je li, Coltonovim riječima, »imao
Isusa u srcu«?
Znao sam da je Colton u dobi u kojoj djeca jednostavno izlanu ono što
im se pojavi u mislima. Kao onaj put kad sam ga odveo u restoran u
Madridu u Nebraski, u koji je potom ušao dečko vrlo duge, ravne kose, a
Colton je naglas pitao je li to dječak ili djevojčica. Stoga smo ga neko
vrijeme držali podalje od pogreba ako nismo bili sigurni da je preminuli
bio kršćanin. Jednostavno nismo znali što će reći ili učiniti.
 12. Očevidac raja
Tek četiri mjeseca nakon Coltonove operacije, kad smo povodom Dana
nezavisnosti otputovali kako bismo upoznali novorođenog nećaka, Sonja i
ja smo napokon shvatili da se našemu sinu dogodilo nešto iznimno. Istina
je da je nakon boravka u bolnici izustio niz čudnih izjava i postupao čudno.
Zahtijevao je da platimo doktoru O’Holleranu jer ga je Isus uz njegovu
pomoć »popravio«. Tvrdio je kako mu je Isus »rekao« da mora biti dobar. I
njegova intenzivna, gotovo gorljiva predstava na pogrebu. Ali svi su se ti
kratki prizori u našemu obiteljskom životu doimali tek… pa, dražesno.
Osim onoga na pogrebu, što je bilo jednostavno čudno.
Ali, ne nadnaravno čudno. Svanulo nam je tek dok smo na putu u Južnu
Dakotu prolazili kroz North Platte. Sjećate se kako sam zadirkivao Coltona
dok smo prolazili kroz taj grad.
»Hej, Colton, ako ovdje skrenemo, možemo se vratiti u bolnicu«, rekao
sam. »Želiš li se vratiti u bolnicu?«
U tom razgovoru Colton nam je rekao da je »izašao« iz svojega tijela,
da je razgovarao s anđelima i da je sjedio Isusu na krilu. Shvatili smo da ne
izmišlja jer nam je rekao što smo mi radili u drugom dijelu bolnice: »Ti si
bio sam u maloj sobi i molio, a mama je bila u drugoj sobi, i ona je molila i
pričala na telefon.«
Čak me ni Sonja nije vidjela u onoj sobici, dok sam bjesnio na Boga.
Odjednom su, ondje u automobilu, na putu, događaji proteklih nekoliko
mjeseci sjeli na svoje mjesto poput zadnjih nekoliko zaokreta rješenja
Rubikove kocke: Sonja i ja shvatili smo da nam Colton nije prvi put rekao
kako mu se dogodilo nešto čudesno; tada je to samo bilo najjasnije.
Kad smo stigli u Sioux Falls, bili smo toliko zaokupljeni upoznavanjem
našega dražesnog nećaka, razmjenjivanjem obiteljskih vijesti i posjetom
vodopadu da nismo imali mnogo vremena za razgovor o Coltonovim
neobičnim izjavama. Ali, u tihim trenucima prije spavanja u moj bi se um
slila bujica slika – osobito onih strašnih trenutaka koje sam proveo u onoj
majušnoj sobici u bolnici, bjesneći na Boga. Mislio sam da sam sam, da
svoj gnjev i tugu izlijevam u privatnosti. Kako bih mogao ostati jak za
Sonju. Ali, moj sin je rekao da me je vidio…
Naš kratak odmor prošao je bez novih katastrofa, a u Imperial smo se
vratili upravo na vrijeme da održim nedjeljnu propovijed. Sonja i njezina
prijateljica Sherri Schoenholz sljedeći su tjedan otputovale u Colorado
Springs na Bogoslužni festival Pike’s Peaka, konferenciju o praksi crkvene
glazbe. Stoga sam ostao sam s djecom.
Kao i svaka razborita obitelj u pojasu tornada, ispod kuće imamo
podrum. Naš je napola uređen, s malom radnom sobom i kupaonicom
pokraj velikog, višenamjenskog prostora za zabavu. Colton i ja jedne smo
večeri bili dolje, a ja sam radio na propovijedi uz pozadinsku buku bitke
akcijskog junaka mojega predškolca.
Coltonu su u vrijeme operacije bile tri godine i deset mjeseci, ali smo u
svibnju proslavili njegov rođendan pa su mu tada službeno bile četiri
godine. Veliki dječak. Mala proslava koju smo organizirali bila je još
posebnija jer smo ga zamalo bili izgubili.
Ne sjećam se točno koji je dan u tjednu bio kad smo Colton i ja bili u
podrumu. Ali, sjećam se da je bila večer i da Cassie nije bila s nama pa je
zacijelo noćila kod prijateljice. Dok se Colton igrao u blizini, u mislima
sam odlutao u restoran Arby’s u kojemu smo razgovarali o Isusu i
anđelima. Želio sam proniknuti dublje, ponovno ga potaknuti da progovori.
Dječaci te dobi ne iznose dugačke i podrobne priče. Ali odgovaraju na
izravno postavljena pitanja, najčešće izravnim odgovorima. Ako je Colton
doista doživio nadnaravni susret, nipošto mu nisam smio postaviti pitanja
kojima bih mu sugerirao odgovor. Cijeloga života smo ga poučavali našoj
vjeri. Ali, ako je doista vidio Isusa i anđele, želio sam biti učenik, a ne
učitelj!
Sjedeći za svojim improviziranim radnim stolom, gledao sam kako
Spider-Man u njegovim rukama skače za strašnim čudovištem iz
Zvjezdanih ratova. »Hej, Colton«, rekao sam. »Sjećaš se kad smo bili u
automobilu i kad si nam rekao da si sjedio Isusu u krilu?«
I dalje klečeći, podignuo je glavu i pogledao me. »Da.«
»Pa, je li se još što dogodilo?«
Kimnuo je sjajnih očiju. »Jesi li znao da Isus ima rođaka? Isus mi je
rekao da ga je njegov rođak krstio.«
»Da, u pravu si«, rekao sam. »U Bibliji piše da je Isusovu rođaku ime
Ivan.«
Mentalno sam se ukorio: Ne pružaj informacije. Samo ga pusti da
govori…
»Ne sjećam se kako se zvao«, veselo je rekao Colton, »ali je bio jako
dobar.«
Ivan Krstitelj je »dobar«?!
Dok sam razmišljao o implikacijama njegove izjave – da je upoznao
Ivana Krstitelja – Colton je među svojim igračkama opazio plastičnog
konja i podignuo ga kako bih ga vidio. »Hej, tata, jesi li znao da Isus ima
konja?«
»Konja?«
»Da, konja u duginim bojama. Mogao sam ga pomilovati. Ima puno
boja.«
Puno boja? O čemu govori?
»Gdje ima puno boja, Colton?«
»U raju, tata. Tamo su sve dugine boje.«
Od toga mi se zavrtjelo u glavi. Odjednom sam shvatio kako sam se do
tada poigravao mišlju da je Colton doživio svojevrstan božanski posjet.
Možda su mu se Isus i anđeli ukazali u bolnici. Mnogo puta sam čuo za
slične pojave, koje su se događale kad su ljudi bili toliko blizu smrti kao
što je Colton bio. A tada mi je sinulo da mi sin nije govorio samo kako je
napustio svoje tijelo, nego i da je napustio bolnicu!
»Bio si u raju?« uspio sam pitati.
»Pa, da, tata«, rekao je kao da je to već trebalo biti posve jasno.
Morao sam predahnuti. Ustao sam i odjurio gore, uzeo telefon i nazvao
Sonju na mobitel. Kad se javila, u pozadini sam čuo glazbu i pjevanje.
»Znaš li što mi je tvoj sin upravo rekao?!«
»Što?« viknula je nadglasavajući buku.
»Rekao mi je da je upoznao Ivana Krstitelja!«
»Što?«
Ukratko sam joj ispričao što se dogodilo i tada sam čuo zapanjenost u
njezinu glasu.
Pokušala me pitati o pojedinostima, ali je buka konferencije bila
preglasna. Naposljetku smo morali odustati. »Nazovi me večeras nakon
večere, može?« upitala je Sonja. »Sve me zanima!«
Prekinuo sam razgovor i naslonio se na kuhinjski ormarić, razmišljajući.
Polako sam počeo prihvaćati mogućnost da je to stvarno. Je li naš sin umro
i vratio se? Medicinsko osoblje nije reklo ništa o tome. Ali, Coltonu se
očito nešto dogodilo. To je potvrdio govoreći nam ono što nije mogao
znati. Shvatio sam da smo možda dobili dar i da je naš zadatak odmotati
ga, polako, pažljivo, i vidjeti što je unutra.
Kad sam se vratio u podrum, Colton je, i dalje na koljenima,
bombardirao izvanzemaljce. Sjeo sam pokraj njega.
»Hej, Colton, mogu li te pitati nešto o Isusu?«
Kimnuo je, ali nije podignuo pogled sa svojega razornog napada na
hrpicu X-Mena.
»Kako je Isus izgledao?« upirao sam.
Colton je naglo odložio igračke i pogledao me. »Isus ima markere.«
»Što?«
»Markere, tata… Isus ima markere. I ima smeđu kosu i dlake na licu«,
rekao je prešavši malim dlanom po bradi. Pretpostavio sam da još ne zna
riječ brada. »A njegove oči… o, tata, oči su mu jako lijepe!«
Kad je to rekao, lice mu je poprimilo sanjarski, odsutan izraz, kao da
uživa u osobito ugodnom sjećanju.
»A njegova odjeća?«
Colton se naglo vratio i nasmiješio mi se. »Imao je ljubičasto na sebi.«
Kad je to rekao, stavio je ruku na lijevo rame i prešao njome preko tijela
prema desnom boku, a potom ponovio pokret. »Imao je bijelo na sebi, a
ljubičasto odavde do ovdje.«
Još jedna riječ koju nije znao: stola.
»Isus je jedini u raju na sebi imao ljubičasto, tata. Jesi to znao?«
Ljubičasta je u Bibliji boja kraljeva. U mislima mi je bljesnuo redak iz
Evanđelja po Marku: »Njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih
ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji5 .«
»I imao je nešto zlatno na glavi…« Colton je oduševljeno zacvrkutao.
Stavio je obje ruke na glavu, oblikujući krug.
»Poput krune?«
»Da, krunu, i imala je nešto… neki dijamant na sredini i to je bilo
nekako ružičasto. I ima markere, tata.«
Bio sam potpuno zbunjen. Mislio sam da ću svoje dijete blago voditi
kroz razgovor, ali je on umjesto toga zgrabio uzde i odjurio galopom. Kroz
misli su mi prolazile predodžbe iz Biblije. Kristofanija, ili Kristovo
ukazanje, u knjizi o Danielu, pojavljivanje Kralja kraljeva u Otkrivenju.
5 Evanđelje po Marku 9:3.
Zapanjilo me je to što je moj sin Isusa opisivao u prilično ljudskom
kontekstu – a zatim me je zapanjila vlastita zapanjenost budući da se naša
vjera u cijelosti temelji na zamisli da je čovjek stvoren prema Božjem liku
te da je Isus došao na zemlju i vratio se na nebo kao čovjek. Napamet sam
znao sve biblijske priče koje smo mu tijekom godina čitali, mnoge iz Arch
biblioteke, biblijske slikovnice koje sam i ja imao kao dijete. Poznavao
sam i pouke vjeronauka u našoj crkvi te koliko su u predškolskim
godinama pojednostavljene: Isus te voli. Budi dobar prema drugima. Bog
je dobar. Ako bi predškolac u nedjeljna jutra uspio upamtiti samo jednu
rečenicu od tri do četiri riječi, to je bilo golemo postignuće.
Ali, ono što mi je moje dijete govorilo jednostavnim tonom predškolca
nije bilo zapanjujuće samo zbog toga površnog dojma, nego i zato jer se
poklapalo s Biblijom u svim pojedinostima, čak do duginih boja opisanih u
Otkrivenju6 , koje nipošto nije sadržaj za djecu predškolske dobi. A dok je
tako brbljao, Colton je mene, svojega tatu pastora, svako malo pitao: »Jesi
to znao?«
A ja sam mislio: Jesam, ali kako ti to znaš?
Nekoliko sam trenutaka sjedio u tišini, a Colton je nastavio
bombardiranje. Sjedio sam i pokušavao ustanoviti što da ga sljedeće pitam,
što će postati obrazac za sljedećih nekoliko godina. Promislio sam o svemu
što je do tada rekao… Ivan Krstitelj, Isus i njegova odjeća, duge, konji.
Sve sam to shvatio. Ali, što je s markerima? Što je Colton mislio rekavši da
Isus ima markere?
Što su markeri za malo dijete?
Odjednom mi je sinulo. »Colton, rekao si da je Isus imao markere.
Misliš na markere kakvima ti bojiš?«
Colton je kimnuo. »Da, kao boje. Imao je boje na sebi.«
»Kao kad ti bojiš po papiru?«
»Da.«
»Pa, koje su boje Isusovi markeri?«
»Crvene, tata. Isus ima crvene markere na sebi.«
Grlo mi se u tom trenutku gotovo stegnulo od suza kad sam odjednom
shvatio što je Colton pokušavao reći. Tiho i obzirno sam upitao: »Colton,
gdje su Isusovi markeri?«
On je bez oklijevanja ustao. Ispružio je desni dlan, okrenut prema gore,
6 Otkrivenje 21:19-20.
i pokazao ga desnom rukom. Potom se sagnuo i pokazao gornji dio oba
stopala.
»Isus ima markere na tim mjestima«, rekao je.
Naglo sam udahnuo. On je to vidio. Morao je vidjeti.
Mi znamo gdje su čavli zabijeni dok je Isus razapinjan, ali s malom
djecom i predškolcima o tim jezivim činjenicama ne razgovaramo mnogo.
Štoviše, nisam znao je li moj sin ikada vidio raspelo. Katolička djeca
odrastaju s tom predodžbom, ali protestantska djeca, osobito mala,
odrastaju samo s općim pojmom: »Isus je umro na križu.«
Zapanjilo me je i koliko je Colton brzo odgovarao na moja pitanja.
Govorio je s jednostavnom uvjerenošću očevica, a ne pažljivo, kao da se
prisjeća »točnih« odgovora naučenih na vjeronauku ili iz knjige.
»Colton, idem popiti vode«, rekao sam, zapravo želeći završiti taj
razgovor. Neovisno o tome je li razgovor za njega bio završen, za mene
jest. Imao sam dovoljno informacija za probavljanje.
»U redu, tata«, rekao je Colton i sagnuo se nad svoje igračke.
Stigavši u kuhinju, naslonio sam se na ormarić i otpio vodu iz boce.
Kako je moj sinčić mogao znati sve to?
Znao sam da ne izmišlja. Bio sam prilično siguran da mu ni Sonja ni ja
nikada nismo govorili o tome što je Isus nosio, a kamoli što bi mogao
nositi u raju. Je li te pojedinosti mogao upamtiti iz biblijskih priča koje
smo im čitali? Colton je o našoj vjeri iz toga učio više nego što bi u mjesec
dana naučio na vjeronauku. Ali ipak, biblijske priče koje smo mu čitali vrlo
su narativne i svaka se sastoji od samo dvjestotinjak riječi. Ne sadrže
mnogo pojedinosti, primjerice, o tome da je Isus nosio bijelo (iako u Bibliji
piše da jest). I ne sadrže nimalo pojedinosti o tome kako bi moglo biti u
raju.
Otpio sam još jedan gutljaj i razbijao glavu pojedinostima o »rođaku« i
o »markerima«. To nije čuo od nas. Ali, ustrajao je čak i u pojedinostima
koje isprva nisam shvaćao, kao što su »markeri«. A, u pogledu markera
mučilo me je još nešto. Kad sam upitao Coltona kako je Isus izgledao, tu je
pojedinost prvu iznio. Ne ljubičastu stolu, krunu pa čak ni njegove oči,
koje su ga očito očarale. Odmah je rekao: »Isus ima markere.«
Jednom sam čuo sljedeću duhovnu »zagonetku«: »što je jedino u raju
jednako kao što je bilo i na zemlji?«
Odgovor: rane na Isusovim dlanovima i stopalima.
Možda je to bilo točno.
 13. Svjetla i krila
Sonja je u subotu ujutro stigla iz Colorado Springsa, a kad smo u
dnevnoj sobi sjeli uz čaše Pepsi Cole, otkrio sam joj sve što je Colton
rekao.
»Što smo propustili?« naglas sam se pitao.
»Ne znam«, rekla je. »Kao da odjednom iznosi nove informacije.«
»Ja želim doznati više, ali ne znam što da ga pitam.«
Oboje smo bili učitelji, Sonja u formalnom smislu, a ja u ulozi pastora.
Složili smo se kako je najbolje da mu u odgovarajućim situacijama
jednostavno postavljamo opća pitanja i ne ispunjavamo praznine, kao što
sam ja učinio kad sam ponudio riječ kruna kad je Colton opisivao »nešto
zlatno« na Isusovoj glavi. Sljedećih godina toliko smo se pomno držali
toga da Colton do desete godine nije znao riječ stola.
Nekoliko dana nakon razgovora o markerima sjedio sam za kuhinjskim
stolom i pripremao se za propovijed, a Colton se igrao nedaleko od mene.
Podignuo sam pogled s knjiga i pogledao svojega sina koji je, naoružan
plastičnim mačevima, bio zaokupljen vezanjem ručnika oko vrata. Svaki
superjunak mora imati plašt.
Želio sam ga ponovno pitati o raju i u mislima sam prevrtao moguća
pitanja. S Coltonom nikada do tada nisam vodio takav razgovor pa sam bio
pomalo nesiguran, ne znajući kako bih započeo. Štoviše, takav razgovor
još nikada nisam vodio ni s kim.
Želeći ga uhvatiti prije no što krene u bitku, privukao sam mu pozornost
i pokretom ga pozvao da dođe sjesti sa mnom. On je doskakutao i popeo se
na stolac na kraju kuhinjskog stola. »Da?«
»Sjećaš se kad si mi govorio kako Isus izgleda? I o konju?«
Kimnuo je, širom otvorenih očiju i gorljiva pogleda.
»Bio si u raju?«
Ponovno je kimnuo.
Uvidio sam da sam počeo prihvaćati da je Colton možda doista bio u
raju. Osjećao sam kao da je naša obitelj primila dar te je, skinuvši gornji
sloj papira, otkrila njegov okvirni oblik. A tada sam poželio znati što je sve
u toj kutiji.
»Pa, što si radio u raju?« odvažio sam se.
 »Pisao zadaću.«
Pisao zadaću? To nisam očekivao. Možda zborsko pjevanje, ali, pisanje
zadaće? »Kako to misliš?«
Colton se nasmiješio. »Isus mi je bio učitelj.«
»Kao u školi?«
Colton je kimnuo. »Isus mi je dao zadatak i to mi je bilo najdraže u raju.
Tamo je bilo puno djece.«
Ta je tvrdnja bila početak razdoblja za koje bih želio da smo ga zapisali.
Tijekom roga razgovora i sljedećih otprilike godinu dana Colton je mogao
imenovati mnogo djece za koju je rekao da su bila s njim u raju. Sada se
više ne sjeća njihovih imena, kao ni Sonja i ja.
Tada je Colton ujedno prvi put spomenuo druge ljude u raju. Mislim,
osim biblijskih ličnosti poput Ivana Krstitelja, ali moram priznati da sam
njega na određeni način više doživljavao kao… pa, »lik« nego kao osobu
poput nas. To zvuči pomalo glupo budući da kršćani neprestano govore o
tome kako nakon smrti odlazimo u raj. Zašto ne bih očekivao da je Colton
ondje vidio obične ljude?
Ali, dosjetio sam se pitati samo: »Pa, kako su ta djeca izgledala? Kako
izgledaju ljudi u raju?«
»Svi imaju krila«, rekao je Colton.
Krila, ha?
»Jesi li ti imao krila?« upirao sam.
»Jesam, ali moja baš nisu bila velika.« Doimao se pomalo žalosno kad
je to rekao.
»Dobro… jesi li hodao ili si letio?«
»Letjeli smo. Pa, svi osim Isusa. On jedini u raju nije imao krila. Isus je
samo išao gore-dolje kao lift.«
U mislima mu mi bljesnula Djela apostolska, prizor Isusova uzašašća,
kad je rekao učenicima da će biti njegovi svjedoci, da će ljudima širom
svijeta govoriti o njemu. U Bibliji piše da je Isus potom »na njihove oči
uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim. Dok su očiju uprtih u nebo
gledali kako odlazi, najedanput stadoše kraj njih dva čovjeka u bijelu i
rekoše im: ’Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je
uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli
da odlazi na nebo’.7 «
Isus je uzašao. I ponovno će se spustiti. Bez krila. Djetetu to može
izgledati kao dizalo.
Colton me je prekinuo u razmišljanju. »Tata, u raju svi nekako izgledaju
kao anđeli.«
»Kako to misliš?«
»Svi ljudi imaju svjetlo iznad glave.«
Pretraživao sam svoj um u potrazi za onime što sam znao o anđelima i
svjetlosti. U Bibliji su anđeli katkad blještavo sjajni, katkad zasljepljujući.
Kad su Marija Magdalena i druge žene trećega dana nakon Isusova pokopa
došle pred njegovu grobnicu, Evanđelja kažu da ih je dočekao anđeo, koji
je sjedio na nadgrobnom kamenu, nekako odgurnutom: »Lice mu je sjalo
kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg8 .«
Sjetio sam se da se u Djelima apostolskim spominje sveti Stjepan. Kad
je pred židovskim sudom opružen za bogohuljenje, opazili su »da mu je
lice poput lica anđeoskoga9 «. Nedugo potom Stjepan je usmrćen
kamenovanjem.
Apostol Ivan u Otkrivenju je zapisao da je vidio »silnog anđela gdje
silazi s neba, ogrnut oblakom i s dugom nad glavom«, a lice mu »bilo kao
sunce10 «.
Nisam se mogao sjetiti da anđeli imaju svjetla nad glavama – ili, kako bi
ih neki nazvali, aureole – ali sam znao i da Coltonov doživljaj anđela iz
priča i Biblije nije obuhvaćao svjetla iznad anđeoskih glava. I nije čak ni
znao riječ aureola. Ne znam je li ikada uopće vidio aureolu, budući da se
naše biblijske priče za laku noć i pouke vjeronauka tijesno podudaraju s
Biblijom.
Pa ipak, ono što je rekao potaknulo me je na razmišljanje zbog drugog
razloga: naša prijateljica, supruga pastora u jednoj crkvi u Coloradu,
jednom mi je ispričala što je njezina kći Hannah rekla kad su joj bile tri
godine. Kad je jedne nedjelje završila nedjeljna jutarnja služba, Hannah je
povukla maminu suknju i upitala: »Mama, zašto neki ljudi u crkvi imaju
svjetla nad glavom, a neki nemaju?«
Sjećam se kako sam rada pomislio dvije stvari: najprije bih kleknuo
7 Djela apostolska 1:9-11.
8 Evanđelje po Mateju 28:3.
9 Djela apostolska 6:15.
10 Otkrivenje 10:1.
pred Hannu i upitao je: »Jesam li ja imao svjetlo iznad glave? Molim te,
reci da jesam!«
Pitao sam se i što je Hannah vidjela te je li to vidjela zato jer je, kao i
moj sin, imala djetinju vjeru.
Kad su Isusa upitali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom, Isus je
pozvao jednog dječačića iz gomile i postavio ga za primjer: »Zaista, kažem
vam, ako ponovno ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u
kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se
ponizi kao ovo malo dijete11 .«
Onaj koji se pontzi kao ovo malo dijete…
Što je djetinja poniznost? Ne nedostatak inteligencije, nego izostanak
prijetvornosti. Izostanak skrivenog motiva. To je ono dragocjeno,
kratkotrajno razdoblje prije no što smo stekli dovoljno ponosa ili se našli
na položaju na kojemu nam je važno što bi drugi mogli pomisliti.
Nesramežljiva iskrenost koja trogodišnjaku omogućuje veselo gacati po
lokvama, smijati se valjajući se sa štenetom po travi ili jasno dati do znanja
da vam šmrkalj visi iz nosa, zapravo je ono što je potrebno za ulazak u raj.
To je suprotno neznanju – to je intelektualna iskrenost: spremnost da se
prihvati stvarnost i da se stvari nazove pravim imenom čak i kad je to
teško.
Sve je to u trenutku bljesnulo u mojemu umu, ali nisam rekao ništa.
»Svjetlo, ha?« bilo je sve što sam rekao.
»Da, i imaju žuto odavde do ovdje«, rekao je ponovno pokazavši stolu
od lijevog ramena do desnog boka. »I bijelo odavde do ovdje.« Stavio je
ruke na ramena, a tada se sagnuo i dodirnuo gornji dio stopala.
Pomislio sam na »čovjeka« koji se ukazao proroku Danielu: »Dvadeset i
četvrtoga dana prvog mjeseca bijah na obali velike rijeke Tigrisa; podigoh
oči da vidim, i gle: Čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od
zlata ofirskoga, tijelo mu poput krizolita, lice kao munja, oči kao baklje
ognjene, ruke i noge poput mjedi uglađene12 .«
Colton je ponovno načinio pokret kojim je pokazivao stolu i rekao je
kako ljudi u raju ne nose iste boje kao i anđeli.
Tada sam već primio svoj maksimum novih informacija, ali me je
zanimalo još samo nešto. Ako je Colton doista bio u raju i ako je doista

11 Evanđelje po Mateju 18:3-4.

12 Daniel 10:4-6.
vidio sve to – Isusa, konje, anđele i djecu – i ako je gore bio (gdje je gore?)
dovoljno dugo da piše zadaću, koliko je dugo, kao što tvrdi, bio izvan
tijela?
Pogledao sam kako kleči na kuhinjskom stolcu, s ručnikom-plaštom i
dalje svezanim oko vrata. »Colton, rekao si da si bio u raju i da si radio sve
to… puno toga. Koliko dugo si bio tamo?«
Moj sinčić me je pogledao ravno u oči, ne oklijevajući. »Tri minute«,
rekao je. A tada je skočio sa stolca i odjurio igrati se.
 14. Po rajskom vremenu
Tri minute?
Kad se Colton počeo pripremati za junačku bitku plastičnim mačem
protiv nevidljivog zlikovca, ja sam se zamislio nad njegovim odgovorom.
Svoje je iskustvo već bio potvrdio govoreći mi ono što nikako nije
mogao znati. Ali, tada sam morao povezati njegov odgovor, »tri minute«,
sa svim ostalim. Zurio sam u Bibliju, koja je ležala otvorena na
kuhinjskom stolu, i u mislima prevrtao mogućnosti.
Tri minute. Nije bilo moguće da Colton u tri minute vidi i učini sve što
je do tada opisao. Dakako, još nije bio dovoljno star da bi znao očitavati
vrijeme pa njegovo poimanje tri stvarne minute nije bilo isto kao i
poimanje odrasle osobe. Kao i većina roditelja, bio sam prilično siguran da
Sonja i ja u tom pogledu nismo mnogo pomogli jer smo, primjerice,
obećavali da ćemo za »pet minuta« završiti telefonski razgovor ili razgovor
sa susjedom u dvorištu, ili obaviti posao u garaži, ali bismo ro činili još
dvadeset minuta.
Bilo je moguće i da se vrijeme u raju ne poklapa sa zemaljskim
vremenom. U Bibliji piše da jeza Gospodina »jedan dan kao tisuću godina,
a tisuću godina kao jedan dan13 «. Neki to tumače kao doslovno
izjednačavanje, kao da su dva dana jednaka dvjema tisućama godina.
Osobno sam to uvijek tumačio kao tvrdnju da Bog funkcionira izvan
našega poimanja vremena. Zemaljsko vrijeme određuje se prema
nebeskom satu, i u skladu sa Sunčevim sustavom. Ali, u Bibliji piše da u
raju nema sunca jer je Bog ondje svjetlost. Možda u raju ne postoji ni
vrijeme. Barem ne onakvo kakvo mi poimamo.
S druge strane, Coltonov odgovor o »tri minute« bio je izravan i
jednostavan kao da mi je rekao kako je za doručak jeo žitne pahuljice. U
pogledu našega sata mogao je biti u pravu. Ako je napustio tijelo i vratio se
u njega, nije mogao dugo izbivati. Osobito zato što nismo dobili izvješće
koje bi otkrilo da je Colton proživio kliničku smrt. Štoviše, u izvješću o
kirurškom zahvatu jasno je pisalo da je zahvat prošao dobro unatoč lošoj
prognozi:

IZVJEŠĆE O KIRURŠKOM ZAHVATU

13 Druga Petrova poslanica 3:8.

 DATUM KIRURŠKOG ZAHVATA: 5. 3. 2003.
DIJAGNOZA PRIJE ZAHVATA: akutni apendicitis i apsces
ZAHVAT: apendektomija i drenaža apscesa
KIRURG: Timothy O’HolIeran, dr. med.
OPIS ZAHVATA: Pacijent je polegnut na operacijski stol. U općoj
anesteziji pristupilo se dezinfekciji i pripremi abdomena. U desnom donjem
kvadrantu načinjen je poprečni rez kroz sve slojeve do u peritonealnu
šupljinu… Opažena perforacija apendiksa i apsces. Apendiks je povučen u
područje zahvata.

Poput munje me je pogodila misao: Colton nije umro. Kako je mogao

otići u raj ako nije umro?
To sam mentalno probavljao nekoliko dana. Prošlo je otprilike tjedan
dana otkako nam je Colton prvi put spomenuo anđele pa ga nisam želio
gnjaviti pitanjem raja. Ali, naposljetku više nisam mogao izdržati pa sam
pretražio cijelu kuću i zatekao ga na koljenima u spavaćoj sobi koju smo
preuredili u igraonicu, kako gradi toranj od LEGO kocki. Naslonio sam se
na dovratak i privukao njegovu pozornost.
»Hej, Colton, ne razumijem nešto«, počeo sam.
Kad me je pogledao, prvi put sam primijetio da mu se lice ponovno
zaokružilo i da su mu obrazi ponovno bili puni i ružičasti, nakon što ih je
bolest iscijedila te učinila upalim i blijedim. »Što?«
»Rekao si da si bio u raju. Ljudi moraju umrijeti da bi došli u raj.«
Coltonov pogled ostao je posve miran. »Dobro onda, umro sam. Ali
samo kratko.«
Srce mi je stalo. Ako još niste čuli kako vam vaš predškolac kaže da je
bio mrtav, ni ne preporučujem to. Ali Colton nije umro. Znao sam što je
pisalo u bolničkom izvješću. Colton nije prestao disati. Srce mu nije stalo.
Stajao sam na vratima i razmišljao o toj novoj informaciji, a Colton se
ponovno usredotočio na svoje igračke. A tada sam se sjetio kako se u
Bibliji na nekoliko mjesta spominju ljudi koji su vidjeli raj ne umrijevši.
Apostol Pavao pisao je crkvi u Korintu o kršćaninu kojega je osobno
poznavao i koji je uznesen u raj: »Ne znam da li u tijelu, ne znam da li
izvan tijela, to Bog zna – da bi uznesen u raj i da je čuo neizrecive riječi
koje čovjeku nije dopušteno izreći14 .«

14 Druga poslanica Korinćanima 12:2-4.

 Tu je, dakako, bio i apostol Ivan koji je raj potanko opisao u knjizi
Otkrivenja. Ivan je prognan na otok Patmos, gdje ga je posjetio anđeo i
zapovjedio mu zapisati niz proročanstava upućenih raznim crkvama. Ivan
je zapisao:

Potom sam imao ovo viđenje: bijahu na nebu otvorena vrata, a prijašnji
glas koji sam čuo gdje mi govori poput trube, reče: »Uziđi ovamo da ti
pokažem što se ima dogoditi poslije ovoga!« Smjesta padoh u zanos. I gle:
u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio Netko.« Onaj koji je
sjedio bijaše na pogled kao kamen jaspis i sard. A oko prijestolja bio sjajan
krug, sličan dugi, na pogled kao smaragd15 .

Duge… dakle, gdje sam to nedavno čuo?

Dok sam tako stajao i razmišljao o biblijskom temelju za doživljavanje
raja bez umiranja, shvatio sam da je Colton, rekavši mi kako je umro
»samo kratko«, nastojao tvrdnju svojega tate pastora uskladiti s onime što
je doista doživio. Kao da je izašao van, vidio da je ulica mokra i zaključio:
»Pa, izgleda da je padala kiša.»
Vidite, ja sam bio u uvjerenju da ljudi moraju umrijeti kako bi došli u
raj, a Colton je, vjerujući mi, zaključio: »Pa, zacijelo sam umro jer sam bio
ondje.«
Odjednom se ponovno oglasio. »Tata, sjećaš se kako sam u bolnici
vikao i zvao te kad sam se probudio?«
Kako bih to mogao zaboraviti? Bio je to najljepši zvuk u mojemu
životu. »Dakako da se sjećam«, rekao sam.
»Pa, vikao sam zato što je Isus došao po mene. Rekao je da se moram
vratiti jer on želi ispuniti tvoju molitvu. Zato sam te zvao.«
Odjednom sam osjetio kako mi koljena klecaju. Sjetio sam se svojih
samotnih molitvi, bješnjenja na Boga, i svojih molitvi u čekaonici, tihih i
očajnih. Sjetio sam se koliko sam se plašio, koliko sam strepio hoće li
Colton izdržati operaciju, hoće li poživjeti dovoljno dugo da ponovno
vidim njegovo divno lišce. Bilo je to najduljih, najmračnijih devedeset
minuta mojega života.
I Isus je uslišao moju molitvu. Osobno? Nakon što sam vikao na Boga,
korio ga, propitivao njegovu mudrost i odanost?

15 Otkrivenje 4:1-3.
 Zašto bi Bog uopće uslišao takvu molitvu? I kako sam zaslužio tu
milost?
 15. Ispovijed
Prvi tjedni srpnja zažarili su ravnicu, pružajući poljima kukuruza toplinu
golemog staklenika. Nebo nad Imperialom gotovo je svakoga dana bilo
modro, a zrak je bio prepun komaraca koji su zujali na suncu i cvrčaka koji
su cvrčali na svjetlosti zvijezda. Sredinom srpnja odvezao sam se u
Greeley u Coloradu na sastanak crkvenog okruga. Oko 150 pastora,
njihovih supruga i izaslanika iz Nebraske i Colorada sastalo se u crkvi
pastora Stevea Wilsona – koju sam posjetio u ožujku dok je Sonja ostala
kod Harrisovih, njegujući Coltona kad smo svi mislili da boluje od
želučane viroze.
Rimokatolici prakticiraju ispovijed kao sakrament pa svećeniku
povjeravaju svoje grijehe i manjkavosti. Protestanti također prakticiraju
ispovijed, iako nešto manje službeno, jer se Bogu često povjeravaju bez
posrednika. Ali, nakon što mi je Colton otkrio da su se moje bijesne
molitve uzdigle sve do raja – i izazvale jednako izravan odgovor – osjećao
sam da se moram dodatno ispovjediti.
Nije mi bilo drago jer sam bio toliko ljut na Boga. Dok sam ja bio silno
uzrujan, dok sam gorio u pravedničkom gnjevu jer mi namjerava uzeti
dijete, pogodite s kim je moje dijete bilo! Pogodite tko je, neviđen, volio
moje dijete! Osjećao sam da kao pastor moram odgovarati drugim
pastorima zbog svoje manjkave vjere. Stoga sam tijekom sastanka u
Wesleyjanskoj crkvi u Greeleyju upitao Phila Harrisa, našega okružnog
nadzornika, može li odvojiti nekoliko minuta za mene.
Pristao je, a kad je taj trenutak došao, izašao sam pred svoje kolege u
svetištu koje je za nedjeljnih jutara primalo oko tisuću ljudi u svojim
klupama. Nakon što sam prisutne kratko obavijestio o Coltonovu zdravlju,
zahvalio sam svima jer su molili za našu obitelj. A tada sam počeo svoju
ispovijed.
»Većina vas zna da sam, prije no što se dogodilo sve to s Coltonom,
slomio nogu, da sam se podvrgnuo operaciji bubrežnog kamenca i potom
mastektomiji. Godina mi je bila toliko teška da su me ljudi počeli zvati
Pastor Job.«
Crkvom je odjeknuo tih smijeh.
»Ali ništa od toga nije me boljelo kao što me je boljelo gledati što je
Colton prolazio, i tada sam se doista naljutio na Boga«, nastavio sam.
»Muškarac sam. Muškarci poduzimaju nešto. A ja sam osjećao da mogu
samo vikati na Boga.«
Kratko sam opisao svoj stav u onoj bolničkoj sobici, dok sam urlao na
Boga, optuživao ga za Coltonovo stanje, jadikovao kako postupa sa svojim
pastorom, kao da sam trebao biti pošteđen nevolja jer obavljam »njegov«
posao.
»Možete li vjerovati da je Bog u tom trenutku, dok sam bio toliko
očajan i užasnut, odlučio uslišati tu molitvu?« upitao sam. »Možete li
vjerovati da sam ja mogao moliti takvu molitvu, a Bog je ipak odgovorio
’da’?«
Što sam naučio? To me je podsjetilo da pred Bogom mogu biti iskren,
rekao sam svojim kolegama pastorima. Naučio sam da ne moram moliti
crkvenu, vjerničku molitvu da bi je se čulo u raju. »I vi biste mogli reći
Bogu što mislite«, rekao sam. »On to ionako već zna.«
I, najvažnije od svega, naučio sam da me se čuje. Sve nas se čuje.
Kršćanin sam od djetinjstva i pastor pola svojega života pa sam i prije
vjerovao u to. Ali tada sam to znao. Kako? Dok su sestre odvozile mojega
sina koji vikao: »Tata, tata, ne daj im da me odvedu!«… dok sam se ljutio
na Boga jer nisam mogao otići k svojemu sinu, zagrliti ga i utješiti, Božji je
sin držao mojega sina na krilu.
 16. Djed
Jednoga žarkog, sunčanog dana u kolovozu četverogodišnji Colton
skočio je na suvozačko sjedalo mojega crvenog kamioneta pa smo zajedno
otišli u Benkelman. Morao sam otići onamo kako bih dao ponudu za jedan
posao i odlučio sam povesti Coltona. Njega nije osobito zanimala ugradnja
velikih garažnih vrata. Ali volio se voziti u mojemu malom Chevyju
dizelašu jer mu je sjedalica bila visoko pa je mogao vidjeti sve, za razliku
od Expeditiona u kojemu mu je vidik sa stražnjeg sjedala bio ograničen.
Benkelman je mali zemljoradnički gradić šezdeset kilometra južno od
Imperiala. Utemeljen je 1887. godine i na rubovima pomalo propada kao i
mnoge druge zajednice u ruralnom dijelu Nebraske, jer se broj stanovnika
smanjuje pod utjecajem tehnologije koja proždire radna mjesta u
poljoprivredi pa se ljudi u potrazi za poslom sele u veće gradove. Prošao
sam pokraj poznate tvornice gnojiva i plantaže za uzgoj krumpira istočno
od Imperiala, a tada skrenuo na jug, prema jezeru Enders. Vozili smo se
pokraj igrališta za golf, na kojemu rastu cedrovi i koje nam se prostiralo s
lijeve strane, a tada smo prošli preko betonske brane i s desne strane
zablistalo je jezero. Colton je gledao kako gliser u svojemu zapjenjenom
tragu vuče skijaša. Prešavši branu, spustili smo se u nizinu i izašli na
dvotračnu autocestu koja vodi ravno prema jugu. Tada su se oko nas
prostrla jutra njiva, stabljike kukuruza visoke gotovo dva metra,
svijetlozelene na pozadini neba, a asfalt je sjekao kroz njih poput oštrice.
Colton je odjednom progovorio. »Tata, imao si djeda kojega si zvao
Pop, zar ne?«
»Da, doista jesam«, rekao sam.
»Čiji je on bio tara – tvoje mame ili tate?«
»Pop je bio tata moje mame. Umro je kad sam bio malo stariji od tebe.«
Colton se nasmiješio. »On je stvarno dobar.«
Gotovo sam sišao s ceste u kukuruz. Krajnje je neobično kad vaš sin u
sadašnjem vremenu progovori o nekome tko je umro četvrt stoljeća prije
njegova rođenja. Ali, potrudio sam se zadržati probranost. »Dakle, vidio si
djeda?« upitao sam.
»Da, u raju sam bio s njim. On ti je bio jako drag, ha, tata?«
Uspio sam samo reći: »Da, je.« Vrtjelo mi se u glavi. Colton je upravo
bio načeo posve novu temu: preminule ljude i susret s njima u raju. Suludo
je da se, uza sve razgovore o Isusu, anđelima i konjima, nisam sjetio pitati
ga je li sreo ikoga od onih koje bih ja mogao poznavati. Ali, zašto bih ga to
pitao. Od njegova rođenja nismo izgubili ni jednog člana obitelji ni
prijatelja; koga bi tada ondje mogao sresti?
I sada ovo. U mahnitom razmišljanju vozio sam još petnaestak
kilometara prema Benkelmanu. Uskoro su polja kukuruza počeli presijecati
pravilni kvadrati smeđeg strništa, žitnih polja nakon žetve.
Nisam želio počiniti pogrešku koju sam već počinio kad sam mu
sugerirao zamisli – primjerice, da ljudi moraju umrijeti kako bi stigli u raj.
Nisam želio da mi jednostavno vraća informacije kako bi mi ugodio. Želio
sam doznati istinu.
S lijeve strane, oko četiri stotine metara od ceste, bijeli crkveni toranj
uzdizao se naizgled iz polja kukuruza. Luteranska crkva svetog Pavla,
izgrađena 1918. godine. Pitao sam se što bi ljudi iz te prastare lokalne
crkve mislili o onome što je govorio naš sin.
Kad smo napokon ušli u okrug Dundy, bio sam spreman početi
postavljati otvorena pitanja. »Hej, Colton«, rekao sam.
Okrenuo se od prozora kroz koji je promatrao seljake kako hodaju među
redovima kukuruza. »Što?«
»Colton, kako je djed izgledao?«
Colton se široko nasmiješio. »O, tata, ima jako velika krila!«
Ponovno u sadašnjem vremenu. To je bilo čudno.
Colton je nastavio. »Moja krila su bila jako mala, ali djedova su bila
velika!«
»Kako mu je izgledala odjeća?«
»Imao je bijelo na sebi, ali ovdje plavo«, rekao je i ponovio pokret stole.
Skrenuo sam kako bih izbjegao ljestve koje je netko izbacio na cestu i
potom se vratio na sredinu trake. »I bio si s djedom?«
Colton je kimnuo, a oči su mu zablistale.
»Dok sam bio mali«, rekao sam, »sjajno sam se zabavljao s njim.«
Nisam mu rekao zašto sam mnogo vremena provodio s njim i s bakom
Ellen na njihovoj farmi u Ulyssesu u Kansasu. Žalosna istina bila je da je
moj tata, kemičar zaposlen u tvrtki Kerr-McGee Petroleum, bolovao od
bipolarnog poremećaja. Kad bi mu se stanje prilično pogoršalo, moja
mama Kay, učiteljica u osnovnoj školi, morala ga je smjestiti u bolnicu.
Tada bi me poslala djedu kako bi me zaštitila od toga. Nisam znao da me je
»otpremala« – znao sam samo da sam volio lutati farmom, naganjati piliće
i loviti zečeve.
»Mnogo sam vremena provodio kod djeda na selu«, rekao sam Coltonu.
»Vozio sam se s njim na kombajnu i na traktoru. Imao je psa s kojim smo
odlazili u lov na zečeve.«
Colton je ponovno kimnuo: »Da, znam! Djed mi je rekao.«
Nisam znao što bih na to rekao pa sam nastavio: »Psu je bilo ime
Charlie Brown, a jedno oko mu je bilo plavo, a drugo smeđe.«
»Fora!« rekao je Colton, »Možemo mi nabaviti takvog psa?«
Nasmijao sam se. »Vidjet ćemo.«
Moj djed Lawrence Barber bio je zemljoradnik i jedan od onih ljudi koji
su poznavali sve i kojega su svi smatrali prijateljem. Dane je najčešće
započinjao prije zore, kad bi krenuo sa svoje farme u Ulyssesu u lokalnu
pekarnicu na čavrljanje. Bio je krupan čovjek; igrao je braniča u vrijeme
prije dodavanja. Njegova supruga, moja baka Ellen (ona koja je poslala
novac kako bi pomogla platiti Coltonove bolničke račune), govorila je
kako su potrebna četiri ili pet napadača da sruše Lawrencea Barbera.
Djed je u crkvu odlazio tek povremeno. Bio je zatvoren u pogledu
duhovnih pitanja, kao i većina muškaraca. Bilo mi je oko šest godina kad
je umro nakon što je jedne večeri sletio s ceste. Njegov automobil, Crown
Victoria, udario je u električni stup i prepolovio ga. Gornji dio stupa pao je
na djedov automobil i zgnječio mu krov, ali je »zamah« automobila odnio
djeda još osam stotina metara u polje. Obližnje tovilište, u smjeru iz kojega
je djed došao, ostalo je bez električne energije, pa je jedan radnik pošao
istražiti što se dogodilo. Djed je navodno bio živ i disao je neposredno
nakon nesreće jer ga je spasilac pronašao ispruženog preko suvozačkog
sjedala, u pokušaju da dohvati kvaku kako bi izašao iz automobila. Ali, kad
ga je hitna pomoć dovezla u bolnicu, liječnici su ga proglasili mrtvim. Bila
mu je samo šezdeset i jedna godina.
Sjećam se kako sam na pogrebu vidio bol svoje majke, ali njezinoj tuzi
tu nije bio kraj. Kad sam bio nešto stariji, znao sam je zateći u molitvi i
vidjeti kako joj se suze polako slijevaju niz obraze. Kad bih je upitao što se
dogodilo, rekla bi mi: »Zabrinjava me jeli djed otišao u raj.«
Tek smo mnogo kasnije, 2006. godine, od moje tete Connie doznali za
posebnu službu kojoj je djed prisustvovao samo dva dana prije smrti –
službu koja je možda skrivala odgovore o vječnoj sudbini mojega djeda.
 Bilo je to 13. srpnja 1975. godine u Johnsonu u Kansasu. Mama i teta
Connie imale su ujaka Huberta Caldwella. Ujak Hubert mi je bio drag. Ne
samo što je bio skroman seoski propovjednik, nego je i volio razgovarati te
je s njim bilo lako upustiti se u razgovor. (Meni se sviđao i zato jer je bio
nizak, niži od mene. Sugovornika toliko rijetko gledam odozgo da je ta
mogućnost za mene poput povlastice.)
Ujak Hubert pozvao je djeda, Connie i mnoge druge na službe poticanja
vjere koje je vodio u svojoj maloj seoskoj crkvi. Za propovjedaonicom
crkve Boga apostolske vjere Hubert je svoju poruku završio pitanjem želi li
tko predati svoj život Kristu. Vidio je kako je djed podignuo ruku. Ali, ta
priča nekako nije stigla do moje majke, koja se sljedećih dvadeset i osam
godina s vremena na vrijeme zabrinjavala zbog toga.
Kad smo se vratili kući iz Benkelmana, nazvao sam mamu i rekao joj
što je Colton rekao. To je bilo u četvrtak. Njezin automobil sljedećeg je
jutra ušao u naše dvorište; došla je iz Ulyssesa kako bi čula što njezin unuk
ima reći o njezinu ocu. Iznenadilo nas je koliko je brzo došla.
»Ajme, odmah je krenula ovamo!« rekla je Sonja.
Sonja i ja smo za večerom slušali kako Colton govori baki o Isusu, o
njegovu konju duginih boja i o druženju s djedom. Mamu je najviše
iznenadio način na koji je Colton pripovijedao tu priču: djed je prepoznao
svojega praunuka iako je Colton rođen desetljećima nakon njegove smrti.
To ju je potaknulo pitati se znaju li naši preci što se događa na Zemlji. Ili
ćemo u raju poznavati svoje voljene – pa čak i one koje za života nismo
upoznali – na zagrobni način spoznavanja koji nam na Zemlji nije
dostupan?
Tada je mama Coltonu postavila čudno pitanje: »Je li Isus rekao što o
tome kako je tvoj tata postao pastor?«
Dok sam se pitao zašto bi nešto poput mojega poziva uopće bilo temom
tog razgovora, Colton me je iznenadio gorljivim kimanjem. »O, da! Isus je
rekao da je došao k tati i rekao mu da želi da on bude pastor, a tata je rekao
da i Isus je bio jako sretan.«
Zamalo sam pao sa stolca. To je bilo točno i živo se sjećam večeri kad
se to dogodilo. Bilo mi je trinaest godina i bio sam u ljetnom kampu za
mlade na Sveučilištu John Brown u Siloam Springsu u Arkansasu. Na
jednom od večernjih sastanaka velečasni Orville Butcher rekao je kako
Bog zove ljude u svoju službu te uz njihovu pomoć obavlja svoj posao
širom svijeta.
 Pastor Butcher bio je nizak, ćelav, živahan propovjednik – energičan i
zanimljiv, a ne dosadan i suhoparan, što djeca katkad očekuju od starijeg
pastora. Te je večeri pred skupinu od 150 tinejdžera postavio izazov:
»Neke od vas, koji ste večeras ovdje, Bog bi mogao uzeti za pastore i
misionare.«
Sjećanje na taj trenutak mojega života jedno je od onih kristalno jasnih
sjećanja, čistih i nedvojbenih, poput trenutka kad završite srednju školu ili
vam se rodi prvo dijete. Sjećam se kako je gomila djece nestala u daljini, a
glas velečasnoga povukao se u pozadinu. Osjetio sam pritisak u srcu,
gotovo šapat: To si ti, Todd. To želim od tebe.
Nisam nimalo sumnjao da sam upravo čuo Božje riječi. Odlučio sam
poslušati ga. Ponovno sam se usredotočio na pastorov govor upravo u
trenutku da čujem kako govori ako se ikome od nas Bog te večeri obratio,
ako je iko odlučio služiti mu u crkvi, trebamo to reći nekome kad se
vratimo kući kako bi barem jedna osoba znala. Stoga sam po povratku iz
kampa otišao u kuhinju.
»Mama«, rekao sam, »kad odrastem, bit ću pastor.«
Nakon toga dana prije mnogo godina mama i ja smo se nekoliko puta
prisjetili tog razgovora. Ali, Coltonu nikada nismo rekli za to.
 17. Dvije sestre
Dok su zeleni ljetni dani uzmicali pred vatrenim bojama jeseni, s
vremena na vrijeme s Coltonom smo razgovarali o raju. Ali, jedna je tema
postala redovita: kad je Colton vidio Isusa u raju, kako je Isus izgledao? Ta
je tema bila učestala jer sam kao pastor mnogo vremena provodio u
bolnicama, u kršćanskim knjižarama i u drugim crkvama – na mjestima na
kojima je mnogo crteža i slika Krista. Sonja i djeca često idu sa mnom, pa
je to postalo svojevrsna igra. Kad bismo naišli na Isusovu sliku, upitali
bismo Coltona: »Što kažeš na ovu? Izgleda li Isus tako?«
Colton je svaki put kratko promotrio sliku, a tada odmahnuo glavicom.
»Ne, kosa nije takva«, rekao bi. Ili: »Nije tako obučen.«
U sljedeće tri godine to se dogodilo desetke puta. Bez obzira na to je li
posrijedi bio plakat u učionici za vjeronauk, Kristov lik na koricama knjige
ili reprodukcija djela kakvog starog majstora na zidu staračkog doma,
Coltonova reakcija je uvijek bila ista: bio je premlad da bi jasno rekao što
nije u redu sa slikom; samo je znao da nije vjeran prikaz.
Jedne večeri u listopadu sjedio sam za kuhinjskim stolom i radio na
propovijedi. Sonja je bila u kutu dnevne sobe, radila je na poslovnim
knjigama, knjižila radne naloge i računala dugovanja. Cassie se pokraj
njezinih nogu igrala s Barbie lutkama. Čuo sam Coltonove korake u
hodniku i tada opazio kako se pojavio iza kauča, gdje je tada stao točno
ispred Sonje.
»Mama, imam dvije sestre«, rekao je.
Odložio sam olovku. Sonja nije. Ona je nastavila raditi.
Colton je ponovio. »Mama, imam dvije sestre.«
Sonja je podignula pogled s papira i lagano odmahnula glavom. »Ne,
imaš sestru Cassie, i… misliš li na sestričnu Traci?«
»Ne.« Colton je uvjereno odrezao tu riječ. »Imam dvije sestre. Jedno
dijete je umrlo u tvojem trbuhu.«
U tom je trenutku u kući obitelji Burpo vrijeme stalo, a Sonja je
razrogačila oči. Samo nekoliko sekundi prije Colton je bezuspješno
pokušavao privući maminu pozornost. A tada je, kao što sam vidio čak od
kuhinjskog stola, imao njezinu nepodijeljenu pozornost.
»Tko ti je rekao da mi je dijete umrlo u trbuhu?« ozbiljno je upitala
Sonja.
 »Ona, mama. Ona mi je rekla da je umrla u tvojem trbuhu.«
Colton se tada okrenuo i krenuo. Rekao je što je imao i bio je spreman
poći dalje. Ali, nakon bombe koju je upravo bio ispustio, Sonja je tek
započela. Prije no što je naš sin stigao nestati iza kauča, Sonjin je glas
odjeknuo krajnje ozbiljan. »Colton Todd Burpo, smjesta se vrati ovamo!«
Colton se okrenuo i vidio da ga gledam. Izraz njegova lica pitao je: Što
sam učinio?
Znao sam kako se moja supruga zacijelo osjećala. Gubitak toga djeteta
bio je najbolniji događaj u njezinu životu. Objasnili smo to Cassie; ona je
bila starija. Ali, Coltonu nismo rekli jer smo smatrali da ta tema nadmašuje
mentalnu sposobnost četverogodišnjaka. Sjedeći za stolom, u tišini sam
promatrao kako se emocije kovitlaju na Sonjinu licu.
Colton je pomalo plaho obišao kauč i ponovno se suočio s mamom, taj
put mnogo opreznije. »U redu je, mama«, rekao je. »Ona je dobro. Bog ju
je posvojio.«
Sonja je kliznula s kauča i kleknula pred Coltona kako bi ga mogla
pogledati u oči. »Ne želiš li reći da ju je Isus posvojio?« upitala je.
»Ne, mama. Njegov tata ju je posvojio!«
Sonja se okrenula i pogledala me. Kasnije mi je rekla kako je u tom
trenutku nastojala ostati mirna, ali su je emocije preplavile. Naše dijete…
bilo je – jest! – djevojčica, pomislila je.
Sonja se usredotočila na Coltona, a ja sam čuo koliko se trudila smiriti
glas. »Pa, kako je izgledala?«
»Slično kao Cassie«, rekao je Colton. »Samo je manja i ima tamnu
kosu.«
Sonjinu tamnu kosu.
Gledao sam mješavinu boli i radosti na licu svoje supruge. Cassie i
Colton imaju moju plavu kosu. Jednom mi se čak u šali požalila: »Ja tu
djecu nosim devet mjeseci i tada oboje izađu slični tebi!« A to je dijete
nalikovalo njoj. Kći. Vidio sam kako je u očima moje supruge zablistao
prvi nagovještaj suza.
Tada je Colton nastavio bez pitanja. »U raju je ta curica dotrčala k meni
i samo me grlila«, rekao je tonom koji je jasno otkrivao da mu se sve to
grljenje s curicom nije svidjelo.
»Možda je samo bila sretna jer je vidjela da je ondje netko iz njezine
obitelji«, rekla je Sonja. »Djevojčice se grle. Kad smo sretne, mi grlimo.«
 Colton se nije doimao uvjerenim.
Sonjine su oči bljesnule kad je pitala: »Kako joj je bilo ime? Kako je
bilo ime toj djevojčici?«
Doimalo se da je Colton na trenutak posve zaboravio neugodan zagrljaj.
»Nema imena. Niste joj dali ime.«
Kako je to znao?
»U pravu si, Colton«, rekla je Sonja. »Nismo znali čak ni da je
djevojčica.«
Tada je Colton rekao nešto što mi i dalje odzvanja u ušima: »Da, rekla je
kako jedva čeka da ti i tata dođete u raj.«
Sjedeći za kuhinjskim stolom, vidio sam da Sonja jedva zadržava
pribranost. Poljubila je Coltona i rekla mu neka se ide igrati. Kad je izašao
iz sobe, suze su joj se slile niz obraze.
»Naše dijete je dobro«, šapnula je. »Naše dijete je dobro.«
Tog je trenutka počela zacjeljivati rana jednoga od najbolnijih događaja
u našemu životu, gubitka djeteta koje smo silno željeli. Za mene je gubitak
tog djeteta bio strašan udarac. Ali, Sonja mi je rekla da taj spontani pobačaj
nije samo ispunio srce tugom, nego ga je doživjela i kao osobni neuspjeh.
»Činiš sve što je potrebno, pravilno se hraniš i moliš za djetetovo
zdravlje, ali to majušno dijete ipak umre u tebi«, jednom mi je rekla.
»Osjećam se krivom. Znam da nisam kriva za to, ali ipak se osjećam
krivom.«
Željeli smo vjerovati da je naše nerođeno dijete otišlo u raj. Iako Biblija
o tome ne govori mnogo, povjerovali smo da je tako. Ali, tada smo imali
svjedoka: kći, koju nismo upoznali, nestrpljivo nas čeka u vječnosti. Tada
smo se Sonja i ja počeli šaliti o tome tko će prvi stići u raj. Nekoliko je
razloga zbog kojih me je ona oduvijek željela nadživjeti. Prije svega,
pastorova supruga mora trpjeti to što je se u propovjedi često koristi kao
primjer. Uvijek mi je govorila kako će, ako ja umrem prvi, napokon moći
svima u crkvi reći sve svoje priče o meni.
Ali, tada je Sonja imala razlog željeti prva stići u raj. Dok je bila trudna
s djetetom koje smo izgubili, izabrali smo muško ime – Colton – ali se
nismo mogli složiti u pogledu imena za djevojčicu. Meni se sviđalo ime
Kelsey, a njoj se sviđalo ime Caitlin, i ni jedno od nas nije željelo popustiti.
Ali, sada kad znamo da naša djevojčica još nema ime, neprestano
govorimo jedno drugom: »Ja ću prvi stići u raj i dati joj ime!«
 18. Božja prijestolna dvorana
Jedne večeri nešto prije Božića 2003. godine išao sam za Coltonom u
njegovu sobu u vrijeme odlaska na spavanje. Prema našoj uobičajenoj
rutini, izabrao je biblijsku priču koju ću mu čitati. Te večeri bila je to priča
Mudri kralj i dijete. Priča je utemeljena na priči iz Prve knjige o
Kraljevima, u kojoj dvije žene žive zajedno i svaka ima malog sina. U noći
jedno dijete umre. Majka preminulog dječaka u dubokoj tuzi pokuša
prisvojiti drugog dječaka. Prava majka živog dječaka pokuša ožalošćenu
majku uvjeriti u istinu, ali je ne može nagovoriti da ostavi preživjelo dijete.
U očajničkom pokušaju da dobije svoje dijete, majka živog dječaka
predloži da kralj Salomon, naširoko poznat po svojoj mudrosti, presudi te
ustanovi tko je prava majka živom djetetu. Kralj Salomon u toj biblijskoj
priči iznađe način da dozna što je u srcu jedne i druge žene.
»Prepolovite dijete!« zapovijedi kralj. »Jednu polovicu dajte jednoj, a
drugu drugoj.«
Ožalošćena majka pristane na to rješenje, ali prava majka otkrije svoju
ljubav viknuvši: »Ne! Dajte njoj dijete!« I tako je mudri kralj ustanovio
koja je majka govorila istinu pa odatle potječe izraz »Salomonovo
rješenje«.
Kad sam pročitao priču, Colton i ja vodili smo svoju uobičajenu
dobronamjernu svađu o ponovnom čitanju (i još jednom, i još jednom). Taj
put sam ja pobijedio. Kad smo kleknuli na pod kako bismo se pomolili,
odložio sam knjigu na tepih, a ona se otvorila na ilustraciji koja je
prikazivala kralja Salomona na njegovu prijestolju. Sinulo mi je da se u
Bibliji na nekoliko mjesta spominje Božje prijestolje. Primjerice, autor
Poslanice Hebrejima vjernike potiče: »Pristupajmo s pouzdanjem k
prijestolju milosti«16 te kaže da Isus, obavivši svoj posao na Zemlji, »sjedi
s desnu Božjeg prijestolja«17 . I tu je ona veličanstvena glava u Otkrivenju
koja opisuje Božje prijestolje:

I opazih kako Sveti grad – novi Jeruzalem – silazi od Boga s neba,

opremljen poput zaručnice koja je nakićena za svoga muža. Tada čuh jak
glas što dolazi od prijestolja kako viče: »Evo stana Božjeg među ljudima!
On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s

16 Poslanica Hebrejima 4:16.

17 Poslanica Hebrejima 12:2.
 njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; više
neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.«
Tada onaj koji sjedi na prijestolju reče: »Evo sve činim novo«…
Hrama ne vidjeh u njemu. Njegov hram, naime, jest Gospodin, Bog,
Svemogući, i Janje. Gradu ne treba Sunce ni Mjesec da svijetle u njemu jer
ga je rasvijetlio sjaj Božji, a Janje mu je svjetiljka 18 .

»Hej, Colton«, rekao sam kleknuvši pokraj njega, »jesi li u raju vidio
Božje prijestolje?«
Colton me je upitno pogledao. »Tata, što je prijestolje?«
Uzeo sam knjigu s biblijskim pričama i pokazao sliku Salomona na
njegovu prijestolju. »Prijestolje je kao kraljev stolac. To je stolac na
kojemu smije sjediti samo kralj.«
»O, da! To sam vidio više puta!« rekao je Colton.
Srce mi je počelo brže kucati. Hoću li doista proviriti u rajsku
prijestolnu dvoranu? »Pa, kako je izgledalo Božje prijestolje?«
»Veliko je, tata… jako, jako veliko jer je Bog najveći koji postoji. I on
nas stvarno, stvarno voli, tata. Ne možeš vjeroooovati koliko nas voli!«
Kad je to rekao, opazio sam kontrast: Colton, mali dječačić, govorio je o
iznimnoj veličini – a, u sljedećem je dahu govorio o ljubavi. Prije svega,
Božja veličina očito ga nije uplašila, ali mi je bilo zanimljivo i to što mi je
Colton žarko želio reći kako je Bog izgledao, ali mi je i jednako žarko želio
reći što je Bog osjećao prema nama.
»I znaš da Isus sjedi odmah kraj Boga?« uzbuđeno je nastavio. »Isusov
stolac je odmah kraj stolca njegovog tate!«
To me je zaprepastilo. Četverogodišnjak to nikako nije mogao znati. Bio
je to još jedan od onih trenutaka kad sam pomislio: Morao je to vidjeti.
Bio sam prilično uvjeren da do tada nije ni čuo za Poslanicu Hebrejima,
ali, postojao je način da provjerim.
»Colton, s koje strane Božjeg prijestolja je Isus sjedio?« upitao sam.
Colton se popeo na krevet i kleknuo okrenuvši se prema meni. »Pa,
ajmo se igrati da si ti Božje prijestolje. Onda je Isus sjedio tamo«, rekao je
i pokazao moju desnu stranu.
U mislima mi je bljesnuo redak iz Poslanice Hebrejima: »Uprimo
pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu
18 Otkrivenje 21:2-5a, 22-23.
radosti podnese križ ne mareći za sramotu te otada sjedi s desnu Božjeg
prijestolja.«19
Ajme. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojima sam Coltonovo
sjećanje provjerio prema onome što piše u Bibliji i prošao je kao od šale.
Ali, tada sam imao još jedno pitanje, na koje sam nisam znao odgovor,
barem ne biblijski.
»A tko sjedi s druge strane prijestolja?« pitao sam.
»O, to je lako, tata. Anđeo Gabriel. On je stvarno dobar.«
Gabriel. To je logično. Sjetio sam se priče o Ivanu Krstitelju i trenutka
kad je anđeo došao navijestiti rođenje Ivana Krstitelja.

Ali mu anđeo reče: »Ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva!
Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan. Imat ćeš
radost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje. Dakako, bit će
velik pred Gospodinom…«
Tada Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a
žena mi je u poodmakloj dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel, koji
stojim pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu
radosnu vijest.«20

»Ja stojim pred Bogom«, rekao je Gabriel Zahariji. A moj sinčić je meni
dvije tisuće godina poslije rekao isto.
I tako sam provirio u Božju prijestolnu dvoranu, ali mi je Coltonov opis
ostavio pitanje: Ako je Bog Otac sjedio na svojemu prijestolju, Isus s
njegove desne, a Gabriel s lijeve strane, gdje je bio Colton?
Colton se već bio uvukao pod pokrivač, a njegova se plavokosa glavica
smjestila na jastučnici s likom Spider-Mana. »Gdje si ti sjedio, Colton?«
upitao sam.
»Donijeli su mali stolac za mene«, rekao je s osmijehom. »Ja sam sjedio
pokraj Boga Duha Svetog. Tata, jesi znao da su Bog tri osobe?«
»Da, mislim da to znam«, rekao sam i nasmiješio se.
»Sjedio sam pokraj Boga Duha Svetoga jer sam molio za tebe. Tebi je
trebao Duh Sveti pa sam molio za tebe.«
To me je ostavilo bez daha. Coltonova tvrdnja da je u raju molio za

19 Poslanica Hebrejima 12:2.

20 Evanđelje po Luki 1:13-15a, 18-19.
mene podsjetila me je na Poslanicu Hebrejima u kojoj autor kaže: »Zato i
mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka… trčimo na utakmici koja nam je
određena!«21
»Kako Bog izgleda?« upitao sam. »Bog Duh Sveti?«
Colton se namrštio. »Hmm, to je teško pitanje… nekako je plav.«
Dok sam to pokušavao zamisliti, Colton je ponovno promijenio smjer.
»Znaš, ondje sam sreo djeda.«
»Sreo si djeda dok si sjedio pokraj Duha Svetoga?«
Colton je energično kimnuo, smiješeći se očito ugodnom sjećanju. »Da.
Djed je došao k meni i pitao me: ’Je li Todd tvoj tata?’ Ja sam rekao: ’Da’.
A djed je rekao: ’On je moj unuk’.«
Koliko sam puta, predvodeći pogrebe, čuo kako ožalošćeni govore
uobičajene, dobronamjerne fraze: »Pa, ona je sada na boljem mjestu«,
»Znamo da nas gleda odozgo i smiješi se« ili »Vidjet ćete ga ponovno«.
Dakako da sam u teoriji vjerovao u to, ali iskreno rečeno, nisam to mogao
zamisliti. A nakon što je Colton progovorio o djedu i o svojoj sestri, počeo
sam na drugačiji način razmišljati o raju. Raj nije samo mjesto kojemu su
vrata optočena draguljima, u kojemu teku blistave rijeke, a ulice su
popločene zlatom, nego i mjesto radosti i zajedništva, onih koji su s nama
u vječnosti i onih koji su još na Zemlji, čiji se dolazak nestrpljivo iščekuje.
Mjesto na kojemu ću jednoga dana šetati i razgovarati s djedom koji mi je
mnogo značio, i s kćeri koju nisam upoznao.
Svim sam srcem želio vjerovati. U tom su se trenutku pojedinosti
našega razgovora u mojemu umu počele gomilati kao hrpa fotografija –
slika raja koje su se doimale nevjerojatno precizno s obzirom na opise koji
su nam dostupni u Bibliji – zapravo, svima nama koji znamo čitati. Ali, te
su pojedinosti bile nepoznate i većini odraslih, a kamoli djetetu Coltonove
dobi. Priroda Svetog Trojstva, uloga Duha Svetoga, Isus s desne strane
Bogu.
Vjerovao sam. Ali, kako sam mogao biti siguran?
Poravnao sam Coltonov pokrivač preko njegovih prsa i ušuškao ga
čvrsto, kako je volio – i tada sam ga prvi put otkako je progovorio o raju
pokušao navesti na pogrešku. »Sjećam se kako si rekao da si bio s
djedom«, rekao sam. »Pa, što ste radili kad se smračilo i kad ste ti i djed
došli kući?«

21 Poslanica Hebrejima 12:1.

 Colton se odjednom uozbiljio i prekorio me. »Tata, u raju nema mraka!
Tko ti je to rekao?«
Ostao sam pri svojem. »Kako to misliš, nema mraka?«
»Bog i Isus daju svjetlo raju. Tamo nikada nije mrak. Uvijek je svjetlo.«
Šala je bila na moj račun. Colton ne samo što nije nasjeo na podvalu o
»smračivanju u raju«, nego mi je i znao reći zašto ondje ne pada mrak:
»Gradu ne treba Sunce ni Mjesec da svijetle u njemu jer ga je rasvijetlio
sjaj Božji, a Janje mu je svjetiljka«.22

22 Otkrivenje 21:23.
 19. Isus jako voli djecu
Potkraj 2003. i početkom 2004. godine Colton je bio usredotočen na
određene stvari. O smrti i umiranju govorio je vrlo čudno – doista čudno –
za dijete svoje dobi. Ujedno je i više govorio o tome kako je u raju. Te su
pojedinosti pristizale u nastavcima, za večerom, dok je bio sa Sonjom ili sa
mnom u gradu i u životu općenito.
Rekao je da je vidio vrata raja: »Bila su zlatna i na njima su bili biseri.«
Sam rajski grad bio je od nečega sjajnog, »kao zlato ili srebro«. Cvijeće i
drveće u raju bilo je »lijepo« i bilo je svakojakih životinja.
No, koju god bi novu pojedinost otkrio, jedna je tema bila neizostavna:
neprestano je govorio o tome koliko Isus voli djecu. Doista: neprestano.
Ujutro bi se probudio i rekao mi: »Hej, tata, Isus mi je rekao neka ti
kažem da On jako voli djecu.«
Za večerom bi rekao: »Sjeti se, Isus jako voli djecu.«
Kad sam mu prije spavanja pomagao prati zube, rekao bi,
nerazgovijetno kroz usta puna pjene od paste: »Hej, tata, nemoj zaboraviti,
Isus je rekao da jako, jako voli djecu!«
Sonja je doživljavala isto. Tada je počela raditi skraćeno radno vrijeme,
a onih dana kad je bila kod kuće s Coltonom, on je neprestano cvrkutao o
tome koliko Isus voli djecu. Nakon nekog vremena više i nije bilo važno
koju smo biblijsku priču navečer čitali našemu malom propovjedniku, iz
Starog zavjeta. Novog zavjeta, o Mojsiju, Noi ili o kralju Salomonu,
Colton je svaku večer završavao istom porukom: »Isus voli djecu!«
Naposljetku sam mu morao reći: »Colton, shvatili smo. Možeš prestati.
Kad stignem u raj, bit ćeš oslobođen te dužnosti. Reći ću Isusu da si obavio
svoj posao.«
Iako nam je možda dojadilo Coltonovo neprestano prenošenje poruke o
Isusovoj ljubavi prema djeci, to je ipak promijenilo način na koji smo
pristupali radu s djecom u našoj crkvi. Sonja je uvijek bila rastrgana
između pjevanja u crkvenom zboru tijekom nedjeljne jutarnje službe i
poučavanja vjeronauka nedjeljom na katu niže. Premda je znala da
statistički podaci govore kako većina vjernika svoju vjeru u Krista potvrdi
u mladoj dobi, Coltonovo gorljivo isticanje Kristove ljubavi prema djeci
dalo joj je novu energiju za poučavanje naše djece vjeri.
I ja sam počeo odvažnije tražiti od članova naše crkve da sudjeluju u
poučavanju djece vjeri. Tijekom godina morao sam se boriti kako bih ljude
potaknuo da se prijave za poučavanje vjeronauka. Oni su se verbalno
ograđivali govoreći: »Ja sam svoju dužnost odradio prošle godine« ili
»Prestar sam za to«.
Ali tada sam, suočivši se s istim izgovorima, ljude počeo s ljubavlju
podsjećati da je Isus djecu očito smatrao dragocjenom – te da bismo i mi
trebali više vremena provoditi iskazujući ljubav prema djeci ako ih je Isus
volio dovoljno da bi rekao kako moramo biti više nalik njima.

Colton je u to vrijeme ujedno postao opsjednut dugama. Često je

govorio o veličanstvenim bojama u raju, što je mene i Sonju podsjetilo na
Otkrivenje, u kojemu je apostol Ivan pisao upravo o dugi oko Božjeg
prijestolja23 , a raj je opisao kao sjajan zlatni grad:

Zidine su sagrađene od jaspisa, a grad od čistoga zlata, kao čisto staklo.

Temelji su gradskih zidina ukrašeni svakovrsnim dragim kamenjem. Prvi je
temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda,
peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolira, osmi od berila, deveti
od topaza, deseti od krizoprasa, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od
ametista.24

Boje nekih od tih dragih kamena su nam poznate: tamnoljubičasta boja

ametista, jarka zelena boja smaragda, prozirna zlatna topaza, neshvatljiva
crna oniksa. Druge su manje poznate, krizolit, koji je svijetlo do maslinasto
zelen, ili prozirno crveni hijacint. Beril nalazimo u mnogim bojama, od
svijetle ružičaste do tamnozelene i morsko plave.
Zbog toga nepoznatog dragog kamenja Ivanov je opis za nas toliko
egzotičan da moramo proučiti te minerale kako bismo ustanovili o kojim je
bojama govorio; odrasli teolozi žele biti precizni. Ali, kad bi dijete vidjelo
te boje, moglo bi ih sažeti jednom jednostavnom riječju: duga.
Stoga smo, kad se u proljeće 2004. godine nad Imperialom pojavila
najljepša duga koju smo ikada vidjeli, pozvali Coltona van kako bi je
pogledao.
Sonja ju je prva vidjela. Bila je tek nekoliko tjedana trudna s djetetom
koje smo tada nedvojbeno smatrali svojim četvrtim djetetom. Bio je topao,

23 Otkrivenje 4:3
24 Otkrivenje 21:18-20.
sunčan dan, a ona je pošla otvoriti ulazna vrata i pustiti svjež zrak u kuću.
»Hej, dečki, dođite vidjeti nešto!« pozvala nas je.
Kad sam, krenuvši iz kuhinje, prošao kroz blagovaonicu i došao do
ulaznih vrata, zapanjio sam se opazivši dugu toliko jarku, toliko živu da je
izgledala kao da je slikar naslikao Savršenu dugu. Ili dijete koje je potpuno
novim pastelima ilustriralo lekciju iz prirode i društva: dugine boje. Svaka
je boja bila jasno odijeljena od susjedne, a cijeli je luk jarko sjao na
savršeno modrom nebu.
»Je li mi promaklo da je kišilo?« upitao sam Sonju.
Ona se nasmijala. »Mislim da nije kišilo.«
Colton je bio u sobi za igru. »Hej, Colton«, pozvao sam ga. »Dođi nešto
vidjeti.«
Colton je izašao iz sobe i pridružio nam se na trijemu.
»Pogledaj dugu, Colton«, rekla je Sonja. »Na kraju je zacijelo veliki ćup
zlata.«
Colton je stisnuo oči i pogledao boje koje su se slile preko neba.
»Fora«, rekao je gotovo ravnodušno. »Jučer sam molio za to.«
Tada se okrenuo na peti i vratio se igri.
Sonja i ja smo se pogledali pitajući se: Što se upravo dogodilo? Nakon
toga smo ponovno razgovarali o dječjim molitvama koje proizlaze iz čiste
vjere. »Molite, i dat će vam se«, rekao je Isus. Tu je uputu smjestio u
kontekst djeteta koje od oca traži blagoslov.
»Ima li tko među vama da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha,
pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio mu zmiju? Dakle: ako vi,
premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko će više
Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?«25
Colton Burpo neko vrijeme nije bio vidio dugu pa je svojega nebcskog
Oca zamolio da mu pošalje jednu. Dječja vjera. Sonja i ja pomislili smo
kako od svojega sina možda možemo naučiti mnogo.

25 Evanđelje po Mateju 7:7, 9-11.

 20. Umiranje i življenje
Proljeće 2004. godine označilo je godišnjicu Coltonova boravka u
bolnici. Te godine Veliki petak bio je u travnju, a Coltonu će za samo
mjesec dana biti pet godina. Uvijek sam volio Veliki petak jer sam
održavao obiteljsku pričest. Nekoliko sati bih bio u crkvi, a obitelji bi
dolazile na zajedničku pričest. To mi se sviđalo zbog nekoliko razloga.
Prije svega, obiteljima u našoj crkvi omogućavalo je provesti neko vrijeme
zajedno tijekom Velikog tjedna. Meni je omogućavalo pitati obitelji o
njihovim molitvenim potrebama te odmah moliti s cijelom obitelji.
Tog jutra morao sam nešto obaviti pa sam Cassie i Coltona smjestio u
svoj crveni Chevy kamionet i odvezao se nekoliko ulica dalje, u grad.
Colton je sjedio pokraj mene, i dalje toliko malen da mu je bila potrebna
dječja sjedalica, a Cassie je sjedila pokraj prozora. Dok smo se vozili niz
Broadway, glavnu ulicu u gradu, razmišljao sam o svojim obvezama za taj
dan i o obiteljskoj pričesti. A tada sam shvatio da je vjerski blagdan i da sa
sobom u kamionetu imam publiku koja je prisiljena slušati me.
»Hej, Colton, danas je Veliki petak«, rekao sam. »Znaš li što je Veliki
petak?«
Cassie je počela skakati po sjedalu i mahati rukom poput revne učenice.
»O, ja znam! Ja znam!«
»Ja ne znam«, rekao je Colton.
Pogledao sam Cassie. »U redu, što je Veliki petak?«
»To je dan kad je Isus umro na križu!«
»Da, tako je, Cassie. Znaš li zašto je Isus umro na križu?«
Tada je prestala skakutati i zamislila se. Budući da nije imala spreman
odgovor, upitao sam: »Colton, znaš li ti zašto je Isus umro na križu?«
Kimnuo je, što me je blago iznenadilo.
»Dobro, zašto?«
»Pa, Isus mi je rekao da je umro na križu tako da mi možemo doći
vidjeti njegovog tatu.
U mislima sam vidio kako Isus, držeći Coltona na krilu, zanemaruje sve
sjemeništarske programe, odbacuje sve teološke rasprave, koje bi
naslagane jedna na drugu činile visoke nebodere, te ozbiljne pojmove
poput žrtve pomirnice i soteriologije svodi na nešto što dijete može
shvatiti: »Morao sam umrijeti na križu kako bi ljudi na Zemlji mogli doći
posjetiti mojega tatu.«
Coltonov odgovor na moje pitanje bio je najjednostavnija i
najdražesnija objava radosne vijesti koju sam u životu čuo. Ponovno sam
se zamislio nad različitošću vjere odraslih i dječje vjere.
Vozeći niz Broadway, zaključio sam da mi se Coltonov pristup više
sviđa. Nekoliko minuta vozio sam u tišini. A tada sam se okrenuo prema
njemu i nasmiješio. »Hej, želiš li propovijedati u nedjelju?«

Kasnije tog mjeseca Colton me je ponovno zgranuo. Taj put posrijedi je

bilo pitanje života ili smrti.
Sonja i ja imamo teoriju: od trenutka kad dijete prohoda do otprilike
prvog razreda osnovne škole jedan od glavnih zadataka roditelja je
održavati djecu na životu. Paziti da ne guraju vilice u utičnice. Da ne
donose sušilo za kosu u kadu. Da ne stavljaju limenke soka u mikrovalnu
pećnicu. S Cassie smo dobro obavili taj posao. Tada je imala sedam godina
i u najvećoj je mjeri prestala biti opasnost za sebe i druge. Ali, Colton je
bio druga priča.
Koliko god je bio pametan u pogledu mnogočega drugog, jedno nikako
nije mogao shvatiti: ako se ljudsko tijelo sretne s automobilom koji se
kreće, dogodi se nešto loše.
Iako je bio gotovo spreman za malu školu, još je bio prilično
»kompaktan« dječačić, što je lijep način da kažem kako se ugledao u tatu
pa je bio nizak za svoju dob. Bio je i zvrk pa je, čim bismo izašli iz
prodavaonice, jurio prema automobilu. Plašili smo se da bi ga netko od
vozača mogao pogaziti vozeći unatrag jer ga ne bi vidio. Barem jednom ili
dva puta tjedno morali smo ga vući s rubnika ili vikati za njim: »Colton,
stani!«, a potom ga sustizati i koriti: »Moraš nas čekati! Moraš držati
mamu ili tatu za ruku!«
Jednoga dana potkraj travnja Colton i ja svratili smo u Sweden Creme
kako bismo nešto pojeli. Sweden Creme je obiteljska zalogajnica, naš
odgovor na lance brze hrane koji nas zaobilaze jer je naš gradić premalen.
Svaki gradić u Nebraski ima takvu zalogajnicu. McCook ima Mac’s, a
Benkelman ima Dub’s. U Holyokeu, malom gradiću tik preko državne
granice Colorada, to je Dairy King. I svi poslužuju isto: hamburger s
prilozima, pileće krokete i sladoled.
Toga dana kupio sam kornete od vanilije, jedan Coltonu i jedan sebi.
Kad smo izašli, Colton je, dosljedan svojemu obrascu, sa svojom slasticom
izjurio na parkiralište, koje je samo nekoliko desetaka metara od
Broadwaya.
Pretrnuo sam i viknuo: »Colton, stani!«
Naglo je zastao, a ja sam dotrčao do njega, vrlo vjerojatno crven u licu.
»Sine, ne smiješ to raditi!« rekao sam. »Koliko smo ti puta to rekli?«
Tada sam opazio malu hrpicu krzna nasred Broadwaya. Iskoristivši
trenutak koji sam procijenio kao poučan, pokazao sam u tom smjeru.
»Vidiš ono?«
Colton je liznuo sladoled i pogledom slijedio moj prst.
»Ono je zeko koji je pokušao pretrčati preko ceste, ali nije uspio«, rekao
sam. »To se može dogoditi ako izjuriš, a vozač te ne vidi! Ne samo što
možeš nastradati, nego možeš i umrijeti!«
Colton me je pogledao i nasmiješio sa preko sladoleda. »O, dobro!«
rekao je. »To znači da se vraćam u raj!«
Jednostavno sam pognuo glavu i odmahnuo, očajan. Kako strahom
urazumiti dijete koje se ne plaši smrti?
Naposljetku sam čučnuo na jedno koljeno i pogledao svojega dječačića.
»Ne shvaćaš me«. rekao sam. »Ovaj put ja prvi idem u raj. Ja sam tata, a ti
si dijete. Roditelji idu prvi!«
 21. Prva osoba koju ćeš ugledati bit će Isus
Najveći dio rog ljeta prošao je bez novih Coltonovih otkrivenja, iako
smo na ljetovanju igrali igru »Kako Isus izgleda?« pri čemu je Colton
pokazivao podignuti ili spušteni palac za svaku sliku koju smo vidjeli.
Došlo je do toga da smo Sonja i ja, umjesto da ga pitamo »Je li ova
ispravna?, odmah pitali: »Što nije u redu s ovom?«
Došao je kolovoz, a s njim i Imperialov godišnji trenutak slave, Sajam
okruga Chase. Nakon državnog sajma, naš je najveći okružni sajam u
zapadnoj Nebraski. Za Imperial i okolicu to je događaj godine. U
Imperialu, gradiću od dvije tisuće stanovnika, cijeli jedan tjedan potkraj
kolovoza ukupno boravi oko petnaest tisuća ljudi. Tvrtke promijene radno
vrijeme (ili potpuno prestanu s radom), a čak se i banke u podne zatvaraju
kako bi cijela zajednica mogla prisustvovati koncertima (u petak navečer
rock, u subotu navečer country), kupovati na štandovima te uživati u
vožnjama i svjetlima golemog zabavnog parka.
Svake godine veselimo se prizorima, zvukovima i mirisima sajma:
kokicama, roštilju i »indijskim tacosima« (nadjev za taco natrpan na
pogaču). Country glazba ori se na sve strane. Iznad svega toga uzdiže se
golemi vrtuljak, vidljiv sa svakog mjesta u gradu.
Taj je sajam nedvojbeno važan događaj na Srednjem zapadu, uz izbor
najboljeg bika, najboljeg konja, najbolje svinje i slično, kao i djeci
omiljeno jahanje ovaca. Ako još niste čuli za to, posrijedi je natjecanje u
sklopu kojega dijete posjednu na ovcu i ono tada nastoji jahati što duže. Za
svaku dobnu skupinu između pet i sedam godina predviđen je golemi
pehar. Štoviše, pehar za prvo mjesto najčešće je veći od natjecatelja.
Naš sajam nedvojbeno je domaći, seoski događaj, što je jedan prodavač
limunade doznao na teži način. Jedne je godine taj gospodin zaključio kako
bi mogao prodati više svojega ukusnog napitka ako marketingu pristupi
lascivno. Nakon jedne ili dvije večeri ljudi su se žalili na njegove oskudno
odjevene prodavačice pa mu je nekoliko zabrinutih građana naposljetku
moralo reći kako bi njegove prodavačice limunade trebale odjenuti više
odjeće. Pa ipak, doimalo se da je te prve dvije večeri na svojemu štandu
ipak imao prilično dug red.
Sonja i ja smo 2004. godine na sajmu postavili štand kako bismo
posjetitelje sajma privukli našom ponudom ugradnje garažnih vrata. Ali,
kao i uvijek, morao sam pronaći vremena da taj posao uskladim s poslom
skrbi za vjernike naše crkve. Jednoga toplog poslijepodneva tijekom tog
sajamskog tjedna na štandu smo bili svi četvero – Sonja, ja i naše dvoje
djece – dijelili smo brošure i čavrljali s potencijalnim klijentima. Ali, ja
sam ih morao napustiti i odvesti se nekoliko ulica dalje, u starački dom
Imperial Manor, u posjei Haroldu Greeru.
Haroldova kći Gloria Marshall u to je vrijeme svirala orgulje u našoj
glazbenoj skupini u crkvi, a njezin suprug Daniel bio je moj pomoćnik i
voditelj glazbene skupine. Harold, koji je najveći dio života također bio
duhovnik, bio je u osamdesetim godinama i na samrti. Znao sam da mu se
približavaju njegovi posljednji sati te da moram još jednom posjetiti
Daniela i Gloriju kako bih im pružio potporu te moliti s Haroldom barem
još jednom.
Ako ste pastor/dobrovoljni vatrogasac/trener hrvanja/ poduzetnik koji se
trudi žonglirati svime time i paziti da mu ništa ne ispadne iz ruke, prilično
brzo naučite da djecu lako možete »prenositi« amo-tamo. Sonja je služila
kao pastorova supruga, što je samo po sebi posao s punim radnim
vremenom, a uz to je bila mama, učiteljica, dobrovoljna knjižničarka i
tajnica naše obiteljske tvrtke. Tijekom godina smo razvili naviku da kad
god ne idemo na službeni posao, uzimamo jedno dijete sa sobom. Stoga
sam toga poslijepodneva ostavio Sonju, tada trudnu sedam mjeseci, i
Cassie na našemu štandu, a Coltona sam smjestio u njegovu sjedalicu u
mojemu kamionetu pa smo krenuli u starački dom.
Colton je gledao kroz prozor dok smo, odlazeći sa sajma, prolazili
pokraj vrtuljka. »Idemo posjetiti Glorijinog tatu Harolda u starački dom«,
rekao sam. »On nije dobro i vjerojatno mu nije preostalo mnogo vremena.
Harold je odavno posvetio svoj život Isusu, a sada se priprema za odlazak
u raj.«
Colton je i dalje gledao kroz prozor. »Dobro, tata.«
Starački dom je prostrana prizemnica s velikom blagovaonicom uz
predvorje, u kojemu se nalazi i veliki kavez sa zebama, koje lepršaju,
cvrkuću i zapravo donose vanjski svijet u zatvoreni prostor.
Kad sam provirio u Haroldovu sobu, vidio sam Daniela i Gloriju te još
tri ili četiri člana obitelji, uključujući Haroldove druge kćeri.
Daniel je ustao. »Zdravo, pastore Todd«, rekao je kad sam njegov stisak
ruke pretvorio u zagrljaj. Tada je Gloria ustala pa sam i nju zagrlio. Obitelj
je pozdravila Coltona, koji me je držao za ruku dok se tiho pozdravljao s
prisutnima.
 Okrenuo sam se prema Haroldovu krevetu i opazio da Harold leži vrlo
mirno te da duboko udiše u dugim vremenskim razmacima. Mnogo sam
puta vidio ljude u toj fazi završetka života. Kad se nađu na samrti, s
vremena na vrijeme gube svijest, a čak i dok su svjesni, gube mentalnu
jasnoću.
Okrenuo sam se prema Gloriji. »Kako je vaš tata?« upitao sam.
»Drži se, ali mislim da mu nije ostalo mnogo«, rekla je. Lice joj je
odavalo dojam hrabrosti, ali sam vidio da joj brada blago drhti dok govori.
Tada je Harold počeo tiho stenjati i grčiti se ispod tanke plahte kojom je
bio pokriven. Jedna od Glorijinih sestara je ustala i prišla krevetu, šapnula
utješne riječi i potom se vratila na svoj stolac pokraj prozora.
Prišao sam Haroldu i stao mu pokraj glave, a Colton me je slijedio
poput malene sjene. Mršav i proćelav Harold ležao je na leđima, očiju
jedva otvorenih, usana blago razmaknutih. Disao je na usta i doimalo se da
zadržava dah, kao da cijedi i posljednju molekulu kisika iz njega prije no
što izdahne. Pogledao sam Coltona i vidio kako gleda Harolda s izrazom
potpune smirenosti i uvjerenosti. Položio sam ruku na rame starog
svećenika, zatvorio oči i počeo naglas moliti, podsjećajući Boga na
Haroldovu dugu i vjernu službu, moleći da anđeli njegovo putovanje učine
brzim i lakim te da Bog svojega slugu primi s velikom radošću. Kad sam
završio molitvu, okrenuo sam se kako bih se ponovno pridružio obitelji.
Colton je krenuo za mnom, ali se tada okrenuo na peti i vratio se k
Haroldu.
Dok smo ga mi gledali, Colton je primio Harolda za ruku. Bio je to
trenutak napetog osluškivanja. Svi su pozorno gledali i slušali. Colton se
ozbiljno zagledao u Haroldovo lice i rekao: »Sve će biti dobro. Najprije ćeš
vidjeti Isusa.«
Rekao je to kao da iznosi nimalo neobičnu činjenicu, kao da opisuje
nešto stvarno i poznato poput gradske vatrogasne postaje. Daniel i Gloria
su se pogledali, a mene je preplavio osjećaj nestvarnosti. Do tada sam već
bio navikao slušati kako Colton govori o raju. Ali, tada je postao glasnik,
maleni vodič putniku koji kreće u raj.
 22. U raju nitko nije star
Kad mi je 1975. godine umro djed, naslijedio sam nekoliko stvari. S
ponosom sam primio malokalibarsku pušku koju sam koristio dok smo
zajedno lovili prerijske svisce i zečeve. Naslijedio sam i njegovu kuglu za
kuglanje, a potom i stari radni stol koji je moj djed imao otkako moja
mama pamti. Obojan u nijansu između boje javora i trešnje, bio je to vrlo
zanimljiv komad namještaja, prije svega zato što je bio prilično malen za
toliko krupnog čovjeka, i drugo, zato što dio u koji se podvlačio stolac nije
bio ravan, kao kod običnog radnog stola, nego zakrivljen oko vas. Dok sam
kao tinejdžer bio zaokupljen tesarstvom u školi, mnoge sam sate proveo u
garaži svojih roditelja, obnavljajući djedov radni stol. A tada sam ga
premjestio u svoju sobu, kao divan podsjetnik na čovjeka koji je bio »sol
zemlje«.
Od trenutka kad sam počeo koristiti taj radni stol, u gornju lijevu ladicu
stavio sam djedovu fotografiju, koju sam potom s vremena na vrijeme
vadio kako bih se predao sjećanjima. Bila je to posljednja fotografija
mojega djeda, sijedog šezdesetjednogodišnjaka s naočalama. Kad smo se
Sonja i ja vjenčali, taj radni stol i fotografija postali su dio našega doma.
Nakon što je Colton progovorio o tome kako je u raju sreo djeda,
primijetio sam da je iznio mnogo pojedinosti o tome kako je Isus izgledao,
a i svoju nerođenu sestru opisao je kao »malo manju od Cassie, tamne
kose«. Ali, kad sam ga upitao kako je djed izgledao, Colton je uglavnom
govorio o njegovoj odjeći i o veličini njegovih krila. Kad sam ga pitao za
lice, bio je nekako neodređen. Moram priznati da me je to mučilo.
Jednoga dana nedugo nakon puta u Benkelman pozvao sam Coltona u
podrum i iz ladice izvadio dragocjenu fotografiju svojega djeda.
»Ovako ja pamtim djeda«, rekao sam.
Colton je uzeo fotografiju te ju je, držeći je objema rukama, promatrao
otprilike minutu. Čekao sam da se njegovo lice ozari u prepoznavanju, ali
nije. Štoviše, namrštio se i odmahnuo glavom. »Tata, u raju nitko nije
star«, rekao je Colton. »I nitko ne nosi naočale.«
Tada se okrenuo i otišao gore.
U raju nitko nije star…
Ta me je tvrdnja potaknula na razmišljanje. Nešto kasnije nazvao sam
mamu u Ulysses. »Hej, imaš li fotografije djeda dok je bio mlad?«
 »Uvjerena sam da imam«, rekla je. »Ali, morat ću ih potražiti. Želiš li
da ti ih pošaljem poštom?«
»Ne, ne bih želio da se izgube. Samo fotokopiraj jednu i pošalji mi
kopiju.«
Prošlo je nekoliko tjedana. A tada sam jednoga dana otvorio poštanski
sandučić i pronašao omotnicu, a u njoj fotokopiju stare crno-bijele
fotografije. Kasnije sam doznao da ju je mama morala iskopati iz kutije
koju je držala u ormaru u spavaćoj sobi koja se nije koristila otkako je
Cassie bila beba, kutiju koja je na svjetlo dana zadnji put izašla dvije
godine prije Coltonova rođenja.
Na toj slici bilo je četvero ljudi, a mama je uz nju napisala poruku
kojom je objasnila tko su: moja baka Ellen, na fotografiji
dvadesetogodišnjakinja, ali danas osamdesetogodišnjakinja koja i dalje živi
u Ulyssesu. Moja ju je obitelj zadnji put vidjela samo nekoliko mjeseci
prije. Na fotografiji je bila i moja mama kao mala djevojčica, stara
otprilike osamnaest mjeseci, moj ujak Bill, kojemu je bilo oko šest godina,
i djed, star dvadeset i devet godina u vrijeme kad je fotografija snimljena,
1943. godine.
Dakako, Coltonu nisam rekao kako me muči to što nije prepoznao djeda
na mojoj staroj fotografiji. Te smo večeri Sonja i ja sjedili u dnevnoj sobi
kad sam pozvao Coltona da dođe gore. Bilo mu je potrebno neko vrijeme
da dođe, ali kad se pojavio, izvadio sam fotokopiju koju mi je mama
poslala.
»Hej, Colton, dođi ovamo i pogledaj ovo«, rekao sam držeći papir pred
njim. »Što misliš?«
Uzeo mi je fotografiju iz ruke, pogledao je i tada me pogledao očima
punim iznenađenja. »Hej!« veselo je rekao. »Kako si nabavio djedovu
sliku?«
Sonja i ja smo se pogledali, zapanjeni.
»Colton, zar ne prepoznaješ nikoga drugoga na slici?« upitao sam.
Polako je odmahnuo glavom. »Ne…«
Nagnuo sam se i pokazao svoju baku. »Što misliš, tko je ovo?«
»Ne znam.«
»To je baka Ellen.«
U Coltonovim očima pojavila se sumnja. »To ne izgleda kao baka
Ellen.«
 Pogledao sam Sonju i nasmijao se. »Pa, nekoć je tako izgledala.«
»Smijem li se ići igrati?« upitao je Colton pružajući mi papir.
Kad je otišao, Sonja i ja razgovarali smo o tome koliko je zanimljivo to
što je Colton prepoznao djeda na fotografiji snimljenoj pola stoljeća prije
njegova rođenja – na fotografiji koju do tada nije vidio – ali nije prepoznao
prabaku, koju je vidio samo nekoliko mjeseci prije.
Ali, kad smo razmislili o tome, činjenica da je djed, s kojim je Colton
navodno bio u raju, više nije bio šezdesetjednogodišnjak, nego u svojim
najboljim godinama, doimala nam se kao dobra/loša vijest: loša vijest je to
što u raju i dalje izgledamo kao mi. Dobra vijest je da će to biti mlađa
inačica nas.
 23. Moć odozgo
Četvrtog listopada 2004. godine na svijet je došao Colby Lawrence
Burpo. Od samog rođenja izgledao je kao Coltonova kopija. Ali, Bog ga je,
kao i svako dijete, učinio jedinstvenim. Ako je Cassie bila naše osjetljivo
dijete, a Colton naše ozbiljno dijete, Colby je bio naš lakrdijaš. Njegova je
šašavost unijela novu dozu smijeha u naš dom.
Sonja se jedne večeri te jeseni sjela s Coltonom kako bi mu čitala
biblijsku priču.
Sjedila je na rubu njegova kreveta i čitala mu dok je Colton ležao ispod
pokrivača, glave položene na jastuk. A tada je došlo vrijeme za molitvu.
Jedan od divnih blagoslova naše roditeljske uloge je slušanje kako naša
djeca mole. Mala djeca mole bez prijetvornosti koja se katkad uvuče u
molitve odraslih, bez toga »molitvenog jezika« kojemu je svrha svidjeti se
svima koji slušaju osim Boga. A kad su Colton i Cassie molili na svoj
jednostavan i usrdan način, doimalo se da je Bog uslišavao njihove
molitve.
Zarana smo razvili praksu određivanja specifičnih stvari za koje će naša
djeca moliti, ne samo zato da bismo gradili njihovu vjeru, nego i zato jer je
molitva za druge način razvijanja osjećaja za potrebe drugih.
»Znaš kako tata propovijeda svaki tjedan?« rekla je Sonja sjedeći pokraj
Coltona. »Mislim da bismo trebali moliti za njega, da ovaj tjedan ima
mnogo vremena za proučavanje kako bi u nedjelju ujutro u crkvi mogao
održati dobru propovijed.«
Colton ju je pogledao i rekao nešto vrlo Čudno: »Vidio sam kako moć
ide tati.«
Sonja mi je kasnije rekla kako joj je bilo potrebno nekoliko trenutaka da
pojmi te riječi. Moć ide?
»Colton, kako to misliš?«
»Isus tati šalje moć dok govori.«
Sonja se okrenula kako bi pogledala Coltona ravno u oči. »U redu…
kada? Dok tata govori u crkvi?«
Colton je kimnuo. »Da, u crkvi. Dok ljudima priča biblijske priče.«
Sonja nije znala što bi rekla na to, ali na tu je situaciju bila navikla u
proteklih godinu i pol. Stoga su ona i Colton zajedno molili, odašiljući u
raj rakete s molitvom da tata u nedjelju održi dobru propovijed.
Tada je Sonja tiho izašla u hodnik i došla u dnevnu sobu kako bi mi
rekla o čemu su razgovarali. »Ali, da se nisi usudio buditi ga kako bi ga
pitao o tome!« rekla je.
Stoga sam morao čekati do sljedećeg jutra i doručka.
»Hej, kompa«, rekao sam točeći mlijeko u Coltonovu zdjelicu sa žitnim
pahuljicama. »Mama mi je rekla da ste sinoć razgovarali dok ste čitali
biblijske priče. Možeš li mi reći što si rekao mami o… tome da Isus šalje
moć? Kakva je to moć?«
»To je Duh Sveti«, jednostavno je rekao Colton. »Gledao sam ga.
Pokazao mi je.«
»Duh Sveti?«
»Da, šalje ti moć dok govoriš u crkvi.«
Kad bi ljudi nad glavama imali balončiće kao u stripovima, moj bi u
tom trenutku bio ispunjen upitnicima i uskličnicima. Svake nedjelje ujutro
i sam molim sličnu molitvu: »Bože, ako mi jutros ne pomogneš, ova
propovijed će propasti.« U svjetlu Coltonovih riječi shvatio sam da sam
molio iako zapravo nisam znao za što molim. A pomisao da je Bog na to
odgovarao »slanjem moći«… to je jednostavno nevjerojatno.
 24. Alin trenutak
Nakon Colbyjeva rođenja Sonja i ja ustanovili smo da više ne možemo
istom dinamikom voditi djecu posvuda sa sobom. Tada smo bili brojčano
nadmašeni: tri prema dva. Zaključili smo kako je došlo vrijeme da
angažiramo nekoga tko će nam čuvati dijete pa smo pronašli vrlo zrelu i
odgovornu učenicu osmog razreda Ali Titus. Sonja i ja smo ponedjeljkom
navečer i dalje igrali softball u našemu »staračkom« timu, iako je vrijeme
»uklizavanja« bilo za mnom.
Jednoga ponedjeljka navečer 2005. godine Ali je došla čuvati Cassie,
Coltona i Colbyja kako bismo mi mogli otići na trening. Bilo je oko deset
sati kad smo se vratili i skrenuli u dvorište. Sonja je izašla iz automobila i
pošla u kuću pogledati što rade Ali i djeca dok sam ja zatvarao garažu, pa
sam tek naknadno čuo što se u kući dogodilo.
Unutarnja vrata naše garaže vode u kuhinju, a Sonja mi je kasnije rekla
kako je zatekla Ali kod sudopera, u pranju posuda od večere… uplakanu.
»Ali, što se dogodilo?« upitala je Sonja. Je li ona imala problem ili se
nešto dogodilo s djecom?
Ali je izvadila ruke iz vode i obrisala ih. »Uh, doista ne znam kako da
vam to kažem, gospođo Burpo«, počela je. Gledala je u pod, oklijevajući.
»U redu je, Ali«, rekla je Sonja. »Što je?«
Ali ju je pogledala očima punim suza. »Pa, oprostite što ću vas ovo
pitati, ali… jeste li imali spontani pobačaj?«
»Da, jesam«, rekla je Sonja, iznenađena. »Kako si to doznala?«
»Pa… Colton i ja smo razgovarali.«
Sonja ju je pozvala da sjednu na kauč i da joj kaže što se dogodilo.
»Počelo je nakon što sam spremila Colbyja i Coltona na spavanje«,
rekla je Ali. Cassie je otišla dolje u svoju sobu, a Ali je nahranila Colbyja i
potom ga stavila u njegov krevetić na katu. Zatim je pošla u drugu sobu,
pokrila Coltona i došla u kuhinju kako hi oprala posuđe od večere.
»Upravo sam bila zatvorila vodu kad sam čula kako Colton plače.«
Ali je rekla Sonji kako je pošla pogledati Coltona i zatekla ga kako sjedi
na krevetu, a suze mu se slijevaju niz obraze. »Što se dogodilo, Colton?«
upitala ga je.
Colton je šmrcnuo i obrisao oči. »Nedostaje mi sestra«, rekao je.
 Ali je rekla kako se nasmiješila jer joj je laknulo kad je uvidjela da je
problem lako riješiti. »Dobro, zlato, želiš li da odem dolje po nju?«
Colton je odmahnuo glavom. »Ne, nedostaje mi druga sestra.«
To je zbunilo Ali. »Tvoja druga sestra? Colton, imaš samo jednu sestru i
jednog brata. Cassie i Colbyja, zar ne?«
»Ne, imam još jednu sestru«, rekao je Colton. »Vidio sam je. U raju.«
Tada je ponovno zaplakao. »Jako mi nedostaje.«
Kad je Ali Sonji ispričala taj dio priče, u očima su joj se ponovno
pojavile suze. »Nisam znala što bih rekla, gospođo Burpo. Bio je silno
uznemiren. Stoga sam ga upitala kad je vidio tu drugu sestru.«
Colton joj je rekao: »Dok sam bio mali, bio sam na operaciji i otišao
sam u raj i vidio svoju sestru.«
Tada je Colton, prema Alinim riječima, ponovno zaplakao, još jače. »Ne
razumijem zašto je moja sestra umrla«, rekao je. »Ne znam zašto je u raju,
a ne ovdje.«
Ali je, njezinim riječima, »šokirana«, sjela na krevet pokraj Coltona. Ta
situacija nedvojbeno nije bila na uobičajenom popisu »kriznih situacija«,
primjerice: (1) koga nazvati u slučaju požara; (2) koga nazvati u slučaju
bolesti; (3) koga nazvati u slučaju da dijete progovori o nadnaravnom
iskustvu.
Ali je znala da je Colton nekoliko godina prije bio teško bolestan i da je
neko vrijeme bio u bolnici. Ali nije znala za ono što se dogodilo u
operacijskoj dvorani. Stoga nije znala Što bi rekla kad je Colton odmaknuo
pokrivač i dopuzao joj u krilo. Pa je zaplakala s njim.
»Nedostaje mi moja sestra«, ponovio je Colton šmrcajući i položio
glavu na Alino rame.
»Ššš… u redu je, Colton«, rekla je Ali. »Za sve postoji razlog.« I tako je
Ali ljuljala Coltona dok joj nije zaspao u naručju.
Kad je Ali završila svoju priču, Sonja ju je zagrlila. Kasnije nam je Ali
rekla da sljedeća dva tjedna nije mogla prestati misliti o tome što joj je
Colton rekao te kako je Sonja potvrdila da prije operacije nije znao ništa o
Sonjinu pobačaju.
Ali je odrasla u kršćanskoj obitelji, ali su je mučile sumnje koje muče
mnoge od nas: primjerice: po čemu možemo znati da je određena vjera
drugačija od bilo koje druge? Ali, Coltonova priča o sestri utvrdila je
njezinu kršćansku vjeru. »Kad sam čula kako opisuje lice te djevojčice…
to nije nešto što bi šestogodišnji dječak mogao jednostavno izmisliti«,
rekla nam je. »Sada kad god posumnjam, zamislim Coltonovo lice i suze
koje su mu se slijevale niz obraze dok mi je govorio koliko mu nedostaje
sestra.«
 25. Anđeoski mačevi
S dječjeg stajališta, najbolje što se dogodilo 2005. godine vjerojatno je
premijera filma Lav, vještica i ormar. U vrijeme božićnih blagdana odveli
smo djecu u kino kako bi taj film pogledali na velikom platnu. Sonju i
mene veselila je prva kvalitetna dramatizacija Narnijskih kronika C. S.
Lewisa, knjiga koje smo u djetinjstvu oboje voljeli. Colton se više veselio
filmu u kojemu se dobri ljudi mačevima bore protiv zlikovaca.
Početkom 2006. godine posudili smo taj film na DVD-u i sjeli u dnevnu
sobu kako bismo ga zajedno pogledali. Umjesto da sjedimo na kauču, svi
smo sjeli na tepih, a Sonja, Cassie i ja naslonili smo se na kauč. Colton i
Colby kleknuli su pred nas, navijajući za Aslana, lava ratnika, i
Pevensiejeve: Lucy, Edmunda, Petera i Susan. Čak je i kuća mirisala kao
kino jer su na podu, nadohvat ruke, bile posude kokica s maslacem, vrućih,
netom izvađenih iz mikrovalne pećnice.
Za slučaj da niste gledali film Lav, vještica i ormar, radnja je smještena
u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su djeca obitelji Pevensie dovezena iz
Londona u dom jednoga ekscentričnog profesora. Lucy, Edmund, Peter i
Susan se nasmrt dosađuju sve dok Lucy ne nabasa na začarani ormar koji
vodi u čarobno kraljevstvo zvano Narnija. U Narniji ne samo što sve
životinje govore, nego u njoj žive i druga stvorenja poput patuljaka,
duhova i kentaura. Zemljom vlada lav Aslan, dobar i mudar kralj, ali je
njegova najveća neprijateljica Bijela vještica začarala Narniju tako da
uvijek bude zima, ali nikada Božić. Pevensiejevi su u stvarnom svijetu
samo djeca, ali u Narniji su prinčevi i princeze, koji također postaju ratnici
i bore se na Aslanovoj strani.
Dok smo te večeri gledali završne prizore izmišljene srednjovjekovne
bitke, Colton, tada star šest godina, doista se uživio kad su krilata stvorenja
bacala kamenje s neba, a Pevensiejevi se, odjeveni u ratničku odjeću,
mačevali sa zlom vojskom Bijele vještice. Aslan se tijekom te bitke
žrtvovao kako bi spasio Edmunda. Ali, kad je kasnije oživio i ubio Bijelu
vješticu, Colton je skočio i mahnuo šakama. Sviđa mu se kad pozitivci
pobijede.
Dok je tekla odjavna špica, a Colby vadio posljednje kokice, Sonja je
nepromišljeno rekla Coltonu: »Pa, pretpostavljam da je to nešto što ti se u
raju nije svidjelo – ondje nema mačeva.«
Coltonovo veselo uzbuđenje nestalo je kao da je nevidljiva ruka obrisala
njegov osmijeh. Ustao je i uspravio se te pogledao Sonju, koja je i dalje
sjedila na podu
»U raju ima itekako mačeva!« rekao je.
Iznenađena njegovom uznemirenošću, Sonja me je pogledala ispod oka,
a tada nekako zabacila glavu i nasmiješila se Coltonu. »Hm… u redu.
Zašto su u raju potrebni mačevi?«
»Mama, sotona još nije u paklu«, rekao je Colton gotovo prijekorno.
»Anđeli nose mačeve i ne daju mu da dođe u raj!«
U mislima mi se ponovno pojavila Biblija, taj put Evanđelje po Luki u
kojemu Isus govori učenicima: »Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s
neba!«26
Sjetio sam se i redaka iz Daniela, koji govore kako je anđeo posjetio
Daniela, kao odgovor na njegovu molitvu, ali kaže da je bio zadržan
dvadeset i jedan dan jer se borio s »knezom kraljevstva perzijskoga« 27 .
Teolozi to u pravilu tumače kao duhovnu bitku, u sklopu koje se Gabriel
borio s mračnim silama.
Ali, kako je šestogodišnjak to znao? Da, Colton je do tada za sobom
imao još dvije godine vjeronauka, ali sam znao da naš nastavni program
nije obuhvaćao pouke o tome gdje sotona živi.
Dok su mi te misli prolazile kroz um, vidio sam da Sonja ne zna što bi
rekla Coltonu, koji se i dalje mrštio. Njegovo me je lice podsjetilo na to
kako se uznemirio kad sam rekao da se u raju smračilo. Odlučio sam
razvedriti raspoloženje »Hej, Colton, kladim se da si pitao možeš li dobiti
mač, zar ne?« upitao sam.
Coltonovo mrštenje tada se pretopilo u rastuženost, a ramena su mu se
ovjesila. »Da, jesam. Ali Isus mi ga nije dao. Rekao je da bi to bilo previše
opasno.«
Nasmijao sam se pitajući se je li Isus mislio da bi Colton bio opasnost
za sebe ili za druge.
U svim našim razgovorima o raju Colton još nije bio spomenuo sotonu,
a ni Sonja ni ja nismo se sjetili pitati ga. Kad razmišljate o raju, razmišljate
o kristalnim potocima i o zlatnim ulicama, a ne o mačevanju anđela i
demona.
Ali, budući da je načeo tu temu, odlučio sam proniknuti dublje.

26 Evanđelje po Luki 10:18.

27 Daniel 10:13.
 »Hej, Colton«, rekao sam. »Jesi li vidio sotonu?«
»Da, jesam«, rekao je ozbiljno.
»Kako je izgledao?«
Coltonovo se tijelo ukočilo, na licu mu se pojavio grč, a oči su mu se
stisnule. Zašutio je. Hoću reći, potpuno se isključio i to je bilo sve za tu
večer.
Još smo ga nekoliko puta nakon toga pitali o sotoni, ali smo tada
odustali jer je njegova reakcija svaki put bila pomalo zabrinjavajuća: kao
da se u trenutku pretvorio iz vedrog djeteta u nekoga tko je odjurio u
sklonište, zaključao vrata, zatvorio prozore i spustio kapke. Postalo je očito
da je uz duge, konje i zlatne ulice vidio i nešto neugodno. I o tome nije
želio razgovarati.
 26. Predstojeći rat
Nekoliko mjeseci poslije morao sam poslovno otići u McCook, gradić
otprilike 95 kilometara udaljen od Imperiala, u kojemu se nalazi najbliža
robna kuća Wal-Mart. Vožnja od sat vremena za mnoge je Amerikance vrlo
dugo putovanje u Wall-Mart, ali ovdje u ruralnom dijelu naviknete se na to.
Morao sam povesti Coltona i nikada neću zaboraviti razgovor koji smo
vodili na povratku, jer iako mi je naš sin govorio o raju i događajima iz
moje prošlosti, nikada do tada nije dao naslutiti da poznaje moju
budućnost.
Vozili smo se kroz Culbertson, prvi gradić zapadno od McCooka i
prolazili smo pokraj groblja. Colton tada više nije sjedio u sjedalici, nego
je sa suvozačkog sjedala gledao redove nadgrobnih spomenika.
»Tata, gdje je djed pokopan?« upitao je.
»Pa, tijelo mu je pokopano na groblju u Ulyssesu u Kansasu, gdje živi
baka Kay«, rekao sam. »Kad sljedeći put budemo ondje, mogu te odvesti
da vidiš ako želiš. Ali ti znaš da djed nije ondje.«
Colton je i dalje gledao kroz prozor. »Znam. On je u raju. Ima novo
tijelo. Isus mi je rekao da ako ne ideš u raj, ne dobiješ novo tijelo.«
Pričekaj, pomislio sam. Stiže nova informacija.
Rekao sam samo: »Doista?«
»Da«, rekao je, a tada dodao: »Tata, jesi li znao da će biti rata?«
»Kako to misliš?« Jesmo li i dalje razgovarali o raju? Nisam bio
siguran.
»Dogodit će se rat koji će uništiti ovaj svijet. Isus i anđeli i dobri ljudi
borit će se protiv sotone i čudovišta i zlih ljudi. Vidio sam to.«
Pomislio sam na bitku opisanu u Otkrivenju i srce mi je počelo brže
kucati. »Kako si to vidio?«
»U raju žene i djeca mogu stajati malo dalje i gledati. Zato sam stajao i
gledao.« Neobično je da mu je glas bio nekako veseo, kao da govori o
dobrom filmu koji je vidio. »Ali, muškarci, oni su se morali boriti. I gledao
sam tebe, tata. I ti si se morao boriti.«
Pokušajte ostati na cesti nakon što čujete takvo što. Zvuk brujanja guma
po asfaltu odjednom mi se doimao neprirodno glasnim, kao prodorno
zavijanje.
 I tada se ponovno pojavilo to pitanje »rajskog vremena«. Prije je Colton
govorio o mojoj prošlosti i »preminule« je vidio u sadašnjosti. A tada je
govorio kako mu je uza sve to pokazana i budućnost. Pitao sam se jesu li ti
pojmovi – prošlost, sadašnjost i budućnost bili samo za Zemlju. U raju
vrijeme možda nije linearno.
Ali, zanimalo me je još nešto mnogo važnije. »Rekao si da se borimo
protiv čudovišta?«
»Da«, veselo je odvratio Colton. »Zmajeva i takvih stvari.«
Nisam od onih propovjednika koji neprestano govore o proročanstvima
svršetka svijeta, ali sam se tada sjetio osobito slikovitog dijela iz
Otkrivenja:

U one će dane ljudi tražiti smrt, a neće je naći; željet će umrijeti, a smrt
će bježati od njih. A skakavci bijahu oblikom slični konjima opremljenim
za boj. Na glavama su imali nešto kao zlatne krune; lica su im bila kao
ljudska; imali su kose poput ženskih kosa, a zubi im bili kao u lavova.
Njihovi su oklopi bili slični željeznim oklopima, a šum njihovih krila
drndanju kola s mnogo konja koja jure u boj. Imali su repove i žalce slične
onima u štipavaca. U njihovim se repovima nalazila moć da ude ljudima pet
mjeseci.28

Teolozi su takvim recima stoljećima tražili simboliku: možda

kombinacija svih tih dijelova tijela označava određenu zemlju ili svaki
označava određeno kraljevstvo. Drugi su pretpostavili da »željezni oklopi«
označavaju kakav suvremeni bojni stroj koji Ivan nije mogao identificirati.
Ali, možda smo mi razvijeni odrasli ljudi pokušali stvari učiniti
složenijim no što jesu. Možda smo previše obrazovani, previše »pametni«
da bismo ta stvorenja nazvali jednostavnim dječjim jezikom: čudovišta.
»Hm, Colton… čime se borim protiv tih čudovišta?« Nadao sam se
možda tenku ili bacaču projektila… Nisam znao čemu, ali nečemu čime se
mogu boriti s udaljenosti.
Colton me je pogledao i nasmiješio se. »Dobio si mač ili luk i strijelu,
ne sjećam se što.«
Lice mi se objesilo. »Hoćeš reći da se protiv čudovišta moram boriti
mačem?«
»Da, tata, ali to je u redu«, utješno je rekao. »Isus pobijedi. Baci sotonu
28 Otkrivenje 9:6-10.
u pakao. Vidio sam to.«

Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od bezdana i
velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju – a to je đavao, sotona – i sveza
ga za tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati
da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima
biti odvezan kratko vrijeme… A kad prođe tisuću godina, sotona će biti
pušten iz svoje tamnice. Izići će da zavodi narode na četiri kraja zemlje
Goga i Magoga da ih skupi za rat tako mnogobrojne kao pijesak morski.
I oni uziđoše na široku površinu zemlje i opkoliše tabor svetih –
ljubljeni grad. Tada siđe vatra s neba i proguta ih. A njihov zavodnik,
đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer
i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova. 29

Colton je opisivao harmagedonsku bitku i govorio da ću se boriti u njoj.

Po tko zna koji put u gotovo dvije godine otkako nam je Colton prvi put
rekao da su mu anđeli pjevali u bolnici, zavrijelo mi se u glavi. Nekoliko
kilometara vozio sam bez riječi i u mislima premetao te nove predodžbe.
Zapanjila me je i Coltonova nehajnost. Stav mu je bio kao da govori: »U
čemu je problem, tata? Rekao sam ti: preskočio sam na zadnje poglavlje i
pozitivci pobijede.«
Barem je to bilo donekle utješno. Upravo smo bili prolazili kroz
predgrađe Imperiala kad sam odlučio zauzeti njegov stav prema cijeloj
stvari. »Pa, sine, ako Isus želi da se borim, borit ću se«, rekao sam.
Colton je okrenuo glavu pa sam vidio da mu je lice poprimilo ozbiljan
izraz. »Da, znam, tata«, rekao je. »Hoćeš.«

29 Otkrivenje 20:1-3, 7-10.

 27. Jednoga dana ćemo vidjeti
Sjećam se kad smo prvi put javno progovorili o Coltonovu iskustvu.
Bilo je to tijekom večernje službe 28. siječnja 2007. godine u
Wesleyjanskoj crkvi Mountain View u Colorado Springsu. Tijekom
jutarnje službe održao sam propovijed o Tomi, učeniku koji se razljutio jer
su drugi učenici, i čak Marija Magdalena, vidjeli uskrsloga Krista, a on
nije. Ta je priča u Evanđelju po Ivanu:

Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je

došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: »Vidjeli smo Gospodina.« Toma im
odvrati: »Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim
prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću
vjerovati.«
Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovno unutra i Toma s
njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: »Mir
s vama!« zatim reče Tomi: »Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži
ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!«
»Gospodin moj i Bog moj!« – izjavi Toma. Isus mu reče: »Jer me vidiš,
vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!« 30

Iz ove priče potječe poznati izraz »nevjerni Toma«, kojim označavamo

osobu koja ne želi vjerovati u nešto bez materijalnog dokaza ili izravnog,
osobnog iskustva. Drugim riječima, osobu bez vjere.
U svojoj sam propovijedi tog jutra govorio o vlastitom gnjevu i
nedostatku vjere, o burnim trenucima koje sam proveo u onoj sobici u
bolnici, bjesneći na Boga, te o tome kako mi je Bog odgovorio kroz
mojega sina i rekao: »Ovdje sam.«
Ljudi koji su tog jutra bili na službi rekli su svojim prijateljima da će
propovjednik i njegova supruga, čiji je sin bio u raju, u sklopu večernje
službe o tome reći više. Te večeri crkva je bila prepuna. Colton, tada
sedmogodišnjak sjedio je u drugom redu, sa svojim bratom i sestrom, dok
smo Sonja i ja govorili o njegovu iskustvu kako smo najbolje mogli u
četrdeset i pet minuta. Rekli smo okupljenima za djeda i za Coltonov susret
s nerođenom sestrom; nakon toga smo dobrih četrdeset i pet minuta
odgovarali na pitanja.

30 Evanđelje po Ivanu 20:24-29

 Otprilike tjedan dana nakon povratka u Imperial bio sam u svojem
radnom prostoru u podrumu i provjeravao elektroničku poštu kad sam
ugledao poruku obitelji u čijoj smo kući Sonja, ja i djeca odsjeli za našega
posjeta Wesleyjanskoj crkvi Mountain View. Naši domaćini imali su
prijatelje koji su bili u crkvi one večeri kad smo Sonja i ja govorili pa su
čuli Coltonov opis raja. Putem naših domaćina proslijedili su nam
elektroničku poruku o priči koju je CNN emitirao samo dva mjeseca prije,
u prosincu 2006. godine. Bila je to priča o mladoj Akiane Kramarik,
Amerikanki litvanijskog podrijetla koja je živjela u Idahou. Akiane, u
vrijeme snimanja priloga stara dvanaest godina, u četvrtoj je godini počela
doživljavati vizije, pisalo je u poruci. Njezini opisi raja zvučali su
nevjerojatno slično Coltonovim pa su prijatelji naših domaćina smatrali da
bi nas ta priča mogla zanimati.
Sjedeći za računalom, kliknuo sam na poveznicu i otvorio trominutni
prilog koji je započeo pozadinskom glazbom, polaganim klasičnim djelom
za violončelo. Muški glas rekao je: »Samouka slikarica koja tvrdi da
nadahnuće prima odozgo. Slike su duhovne, emocionalne… a naslikala ih
je dvanaestogodišnjakinja, čudo od djeteta.«31
Doista čudo od djeteta. Uz zvukove violončela snimka je prikazivala
sliku za slikom, prikaze anđeoskih likova, idiličnih krajolika i profil
čovjeka koji je nedvojbeno trebao biti Krist. Potom snimka djevojčice kako
nanosi boju na platno. Ali, te se slike nisu doimale kao da ih je naslikala
djevojčica, ili čak odrasla osoba koja uči slikati portrete. Bila su to
istančana umjetnička djela koja bi mogla visjeti u bilo kojoj galeriji.
Akiane je počela slikati u šestoj godini, rekao je glas, ali je kao
četverogodišnjakinja počela majci opisivati svoje posjete raju.«
Potom je progovorila Akiane: »Boje nisu bile od ovoga svijeta«, rekla je
opisujući raj. »Postoje još stotine milijuna boja koje još ne poznajemo.«
Glas je potom rekao kako je Akianina majka bila ateistica pa se u
njihovu domu nikada nije raspravljalo o Bogu. Obitelj nije gledala
televiziju, a Akiane nije išla u vrtić. Stoga je, kad je djevojčica počela
govoriti o raju, a potom ga opisivati najprije crtežima i zatim slikama,
njezina majka znala da Akiane to nije mogla čuti od nekoga. Njezina je
mama polako počela vjerovati da su Akianine vizije stvarne te da stoga i
Bog mora biti stvaran.

31 Akiane Kramarik, Akiane: Her Life, Her Art, Her Poetry (Nashville: Thomas Nelson,
2006.).
 »Mislim da Bog zna kamo šalje našu djecu, u svakoj obitelji«, rekla je
gospođa Kramarik.
Sjetio sam se što je Isus jednoga dana rekao svojim učenicima kad su
pokušali spriječiti djecu da mu »smetaju«: »Pustite dječicu k meni.«32
Upamtio sam to za svoje buduće propovijedi: Akianina priča pokazivala
je da Bog može doprijeti do svakoga, bilo gdje, u bilo kojoj dobi čak i do
djevojčice predškolske dobi u domu u kojemu njegovo ime nikada nije
izgovoreno.
Ali, to nije bila pouka koju je Bog toga dana imao za mene.
Dok sam na zaslonu svojega računala gledao prilog o Akianinoj
umjetnosti, narator je rekao: »Akiane Boga opisuje jednako živopisno kao
što ga slika.«
U tom je trenutku zaslon ispunio portret Kristova lica. Bio je sličan
onima koje sam već vidio, ali je taj put Isus, takoreći, gledao »ravno u
kameru«.
»On je čist«, rekla je Akiane. »Vrlo je muževan, vrlo jak i krupan. A oči
su mu jednostavno prelijepe.«
Ajme! Od Coltonove operacije prošle su gotovo tri godine, te otprilike
dvije i pol otkako mi je one večeri u podrumu prvi put opisao Isusa.
Zapanjile su me sličnosti njegovih i Akianinih sjećanja: svih boja u raju… i
osobito opis Kristovih očiju.
»A njegove oči«, rekao je Colton. »Oh tata, oči su mu jako lijepe!«
Zanimljivo je da se dvoje četverogodišnjaka usredotočilo upravo na tu
pojedinost. Kad je prilog CNN-a završio, vratio sam ga na taj drugi portret
Krista, zapanjujuće realističnu sliku koju je Akiane naslikala kad joj je bilo
osam godina. Oči su doista bile dojmljive – bistre, zelenkasto plave pod
izražajnim, tamnim obrvama – s pola lica u sjeni. Primijetio sam i da mu je
kosa kraća no što je većina umjetnika prikazuje. Brada je također bila
drugačija, više… ne znam… nemarna.
Pa ipak, od doslovce nekoliko desetaka Isusovih portreta koje smo
vidjeli od 2003. godine, Colton još nije vidio portret koji je smatrao točnim
prikazom.
Pa, pomislio sam, mogao bih ustanoviti što misli o Akianinom pokušaju.
Ustao sam od radnog stola i viknuo uza stepenice pozvavši Coltona da
dođe u podrum.
32 Evanđelje po Marku 10:14.
 »Stižem!« odvratio je.
Colton je doskakutao niz stepenice i ušao u moju radnu sobu. »Da,
tata?«
»Pogledaj ovo«, rekao sam kimnuvši prema zaslonu računala. »Što ne
valja s ovom?«
Colton se okrenuo prema zaslonu i dugo šutio.
»Colton?«
Ali, on je samo stajao i proučavao sliku. Nisam mogao protumačiti izraz
njegova lica.
»Colton, što ne valja s ovom?« ponovno sam upitao.
Potpuna tišina.
Gurnuo sam ga u ruku. »Colton?«
Moj se sedmogodišnjak okrenuo, pogledao me i rekao: »Tata, ta je
dobra.«

Znajući koliko je slika odbacio, Sonja i ja napokon smo zaključili kako

na Akianinu portretu vidimo Isusovo lice. Ili barem zapanjujuće slično lice.
Bili smo prilično sigurni da ni jedna slika ne može dočarati uzvišenost
osobe uskrslog Krista. Ali, nakon tri godine proučavanja Isusovih slika
znali smo da Akianin prikaz nije samo drugačiji od tipičnih slika Isusa,
nego i jedini koji je zaokupio Coltona. Sonji i meni bilo je zanimljivo da,
kad je Colton rekao »Ova je dobra«, nije znao da je tu sliku, nazvanu Princ
mira: uskrsnuće, naslikalo dijete – koje je također tvrdilo da je bilo u raju.
Konačan uvid u Isusov izgled nije bila jedina zanimljivost proizašla iz
posjeta Wesleyjanskoj crkvi Mountain View. Tada smo ujedno prvi put
shvatili kako će Coltonov susret sa sestrom u raju utjecati na ljude na
Zemlji.
Nakon službe te večeri u siječnju 2007. godine prišla mi je jedna mlada
majka suznih očiju.
»Izgubila sam dijete«, rekla je. »Rodila se mrtva. Bi li vaš sin mogao
znati je li moje dijete u raju?«
Glas joj je drhtao i vidio sam da se trese cijelim tijelom. Pomislio sam:
O, Bože. tko sam ja da bih odgovorio na ovo pitanje?
Colton je rekao da u raju ima mnogo, mnogo djece. Ali, nisam ga
mogao pitati je li vidio dijete te žene. No, nisam je ni mogao jednostavno
ostavim u njezinoj tuzi.
Tada je došao dječačić od otprilike šest ili sedam godina te joj se
uhvatio za suknju. I tada sam primio odgovor.
»Gospođo, vjerujete li da Bog voli mene?« upitao sam.
Treptala je kako bi otjerala suze iz očiju. »Pa… da.«
»Vjerujete li da vas voli koliko voli i mene?«
»Da. Vjerujem.«
Tada sam kimnuo prema njezinu sinčiću. »Vjerujete li da Bog voli
ovoga vašeg sina koliko voli i Coltona?«
Zastala je kako bi razmislila o tom pitanju, a tada je odgovorila: »Da,
svakako.«
»Pa, ako vjerujete da Bog voli vas koliko voli i mene i vjerujete da
vašega živog sina voli koliko i mojega živog sina, zar ne vjerujete da i vaše
nerođeno dijete voli koliko voli i moje?«
Žena je odjednom prestala drhtati i nasmiješila se. »Nikada nisam na taj
način razmišljala o tome.«
U dahu sam uputio molitvu zahvalnosti Duhu Svetom, koji mi je očito
»poslao moć«, dao mi odgovor za tu ožalošćenu ženu jer vam mogu
otvoreno reći kako nisam dovoljno pametan da bih se toga sam dosjetio.
To neće biti zadnji put da je Coltonova priča mene ili Sonju dovela u
situaciju u kojoj smo morali tražiti odgovore na vrlo teška pitanja. Ali, ljudi
koji su s nama prolazili ta iskustva, katkad su sami primali odgovore na
svoja pitanja.
Kao što sam već spomenuo, prije no što smo otpušteni iz bolnice u
North Platteu, sestre su neprestano dolazile u Coltonovu sobu. Prije su
dolazile provjeriti Coltonove vitalne znakove i zabilježiti ih u tablice. A
tada su dolazile bez medicinskog povoda – samo pogledati dječačića koji je
samo dva dana prije za njih bio nerješiv medicinski problem, ali je tada
sjedio u krevetu, brbljao i igrao se novim plišanim lavom. U tom me je
razdoblju jedna sestra odvela na stranu. »Gospodine Burpo, mogu li na
trenutak razgovarati s vama?«
»Svakako«, rekao sam.
Pokazala mi je sobu preko puta Coltonove. »Hajdemo onamo.«
Pitajući se što je posrijedi, pošao sam za njim u malu sobu za odmor.
Ona je zatvorila vrata za nama i okrenula se prema meni. Oči su joj duboko
blistale, kao da je u njoj upravo procvjetalo nešto novo.
»Gospodine Burpo, godinama radim ovdje kao medicinska sestra«,
rekla je. »Ne bih vam ovo smjela reći, ali nam je rečeno da vašoj obitelji ne
dajemo nadu. Smatrali su da Colton neće preživjeti. A kad nama kažu da
netko neće preživjeti, taj netko ne preživi.«
Tada se na trenutak doimalo da oklijeva, ali je ipak nastavila. »Ali, kad
danas vidim vašega sina, to je čudo. Bog zacijelo postoji jer ovo je čudo.«
Zahvalio sam joj jer mi je to rekla i dodao: »Želim da znate kako mi
vjerujemo da je to Božje djelo. Vjernici su se sinoć okupili u našoj crkvi i
molili za Coltona pa vjerujemo da je Bog uslišao naše molitve.«
Sestra se na trenutak zagledala u pod, a tada je ponovno pogledala mene
i nasmiješila se. »Pa, samo sam vam to željela reći.«
Tada je otišla. Mislim da možda nije željela čuti pastorovu propovijed.
Ali, činjenica je da joj propovijed nije bila potrebna – jer ju je već vidjela.
Govoreći o Coltonovom doživljaju raja, ljudi nam kažu: »Vaša obitelj je
silno blagoslovljena!«
U pravu su, u smislu da smo provirili kroz veo koji ovaj svijet odvaja od
vječnosti.
Ali, tada pomislim i: Blagoslovljeni? Pa, gledali smo kako nam sin
umire.
Ugodno je govoriti o raju, o Božjem prijestolju, Isusu, djedu i kćeri za
koju smo mislili da smo je izgubili, ali ćemo je jednoga dana ponovno
sresti. Ali nije ugodno govoriti o tome kako je do toga došlo. Prisjećanje na
te strašne dane kad smo gledali kako se Colton bori za život i danas nam
oči ispuni suzama. Čudesna priča o njegovu posjetu raju i priča o tome
kako smo zamalo izgubili sina za nas su i danas jedan događaj.
U djetinjstvu sam se uvijek pitao zašto je križ toliko važan, zašto je
važno Isusovo razapinjanje. Ako je Bog Otac znao da će uskrsnuti svojega
Sina iz mrtvih, po čemu je to bilo žrtva? Ali, sada shvaćam zašto Bog
Uskrs ne shvaća samo kao završetak, kao praznu grobnicu. Potpuno
shvaćam. Bio bih učinio bilo što, bilo što da zaustavim Coltonovu patnju,
uključujući zamjenu s njim.
Biblija kaže da kad se Isus odrekao svojega duha, dok je beživotno visio
na rimskom križu, Bog Otac mu je okrenuo leđa. Uvjeren sam da je to
učinio jer da je to nastavio gledati, ne bi mogao izdržati do kraja.
Ljudi katkad pitaju: »Zašto Colton? Što mislite, zašto se to dogodilo
vašoj obitelji?« Mnogo sam puta morao reći: »Hej, mi smo obični ljudi iz
malog gradića u Nebraski. Najbolje što možemo učiniti jest reći vam što
nam se dogodilo i nadati se da će vas to ohrabriti, kao što je ohrabrilo
sestru u North Platteu, kojoj je možda bilo potrebno vidjeti čudo kako bi
vjerovala u Nekoga većeg od sebe. Ili ženi u Wesleyjanskoj crkvi Mountain
View, kojoj je bila potrebna iskra nade kako bi joj pomogla izaći nakraj s
tugom. Ili Sonji, kojoj je bio potreban melem za njezine majčinske rane. Ili
mojoj majci Kay, koja nakon dvadeset i osam godina neizvjesnosti
napokon zna da će jednoga dana ponovno sresti svojega oca.«
Kad pogledate knjigu Otkrivenja i druga biblijska učenja o raju, pomalo
su nepovezana. Kao pastor sam uvijek veoma pazio na to što s
propovjedaonice govorim o raju pa i dalje pazim na to. Poučavam ono što
nalazim u Bibliji.
Budući da sam imao mnogo pitanja na koja nisam imao odgovore,
nisam mnogo razmišljao o raju na osobnoj razini. Ali sada razmišljam.
Sonja i ja oboje razmišljamo, a i mnogi su nam ljudi rekli da ih je
Coltonova priča potaknula više razmišljati o raju. I dalje ne znamo sve
odgovore – ni približno. Ali, sada imamo mentalnu predodžbu koju
možemo pogledati i reći: »Ajme!«
Sviđa mi se kako to moja mama sažima: »Otkako se to dogodilo«, rekla
mi je, »više razmišljam o tome kako bi doista moglo biti u raju. I prije sam
vjerovala u raj, ali ga sada zamišljam. Prije sam čula, ali sada znam da ću
jednoga dana vidjeti.«
 Pogovor
Prošlo je tek nešto više od sedam godina otkako se obično obiteljsko
putovanje pretvorilo u rajsko putovanje koje nam je svima promijenilo
život. Ljudi su me često pitali zašto smo toliko dugo čekali prije no što
smo otkrili Coltonovu priču. Pa, razloga je nekoliko. Prije svega, iako je od
toga bolničkog mučenja prošlo sedam godina, naša jurnjava iz Greeleyja k
liječniku u Imperialu bila je tek početak priče. Kao što ste pročitali na ovim
stranicama, pojedinosti o Coltonovom iznimnom putovanju primali smo u
djelićima, tijekom mnogih mjeseci i godina. Iako je od njegova susreta sa
smrću prošlo podosta vremena, ostatak priče razvijao se postupno.
A kad smo drugima počeli otkrivati što nam se dogodilo, mnogi ljudi su
nam rekli: »Trebali biste napisati knjigu!«, na što smo Sonja i ja
odgovarali: »Mi? Napisati knjigu? Da, svakako.«
Prije svega, nismo mogli zamisliti da bi itko želio čitati o nama. A tu je
bio i cijeli postupak pisanja knjige. To nam je zvučalo otprilike malo lakše
od leta na Mjesec. Istina je da sam uređivao studentske novine i da je Sonja
mnogo pisala radeći na magisteriju. Ali, oboje smo imali poslove koje smo
voljeli, malu djecu koju smo morali podizati i crkvu za koju smo morali
skrbiti. A nekad morate i spavati. Tek kad nam je naš prijatelj i pastor Phil
McCallum ponudio da će nas predstaviti i okružiti nas odgovarajućim
ljudima iz izdavaštva, pomislili smo da bi objavljivanje knjige doista bilo
moguće. Ali, čak je i to bilo pitanje pravog trenutka.
Vidite, kao roditelji bili smo zabrinuti za Coltona. Mnogim se ljudima
njegova priča sviđa zbog svih pojedinosti o raju. I nama se to sviđa. Ali, tu
je i taj dio vezan uz bolnicu, koji smo proživljavali u užasu i očaju naizgled
cijelu vječnost. To je i dalje bilo osjetljivo pitanje pa nismo znali kako će
ponovno proživljavanje svega toga utjecati na Coltona. Osim toga, kako bi
podnio svu tu pozornost? To nas je zabrinjavalo. I dalje nas zabrinjava. Mi
smo iz maloga grada, iz malih škola i malih crkvi. Colton se snalazi u
»malom«, ali u žarište pozornosti? Baš i ne.
Ali, sada je knjiga napisana. Sonja mi je neki dan sa smijehom rekla:
»Pa, izgleda da na svoj popis onoga što u životu želimo učiniti moramo
dodati »postati pisac« kako bismo mogli precrtati laj cilj.«
Ljudi su nam postavljali i druga pitanja. Osobito djecu zanima je li
Colton u raju vidio kakve životinje. Odgovor je potvrdan! Rekao je kako je
osim Isusova konja vidio pse, ptice i čak lava koji je bio dobroćudan, a ne
opasan.
Mnogi naši prijatelji katolici pitali su je li Colton vidio Isusovu majku
Mariju. Odgovor na to pitanje također je potvrdan. Vidio je Mariju kako
kleči pred Božjim prijestoljem i u drugim trenucima kako stoji pokraj
Isusa. »I dalje ga voli kao mama«, rekao je Colton.
Ljudi nas neprestano pitaju i kako nas je Coltonovo iskustvo
promijenilo. Prvo što će vam Sonja reći jest da nas je potpuno slomilo.
Vidite, pastori i njihove obitelji najčešće se najbolje osjećaju u ulozi onoga
tko pomaže, a ne u ulozi onoga kome se pomaže. Sonja i ja uvijek smo u
kritičnim trenucima posjećivali bolesne, donosili obroke, skrbili za drugu
djecu. Bili smo nepopustljivo samodostatni – možda čak, kad se osvrnem
na to, toliko da smo bili oholi. Ali, ona muka u bolnici slomila je našu
oholost poput suhe grančice i poučila nas kako moramo biti dovoljno
ponizni da prihvatimo pomoć, tjelesnu, emocionalnu i financijsku.
Da, dobro je biti jak i sposoban blagoslivljati druge. Ali, mi smo naučili
koliko je vrijedno dopustiti drugima da budu jaki za nas, da nas blagoslove.
Kao pastor, uvijek sam lako govorio o svojoj vjeri, ali sada uz to i govorim
što se dogodilo mojemu sinu. To je istina i ja govorim o tome, bez
opravdavanja.
U međuvremenu se život ovdje u Imperialu nastavlja kao i u obiteljima
svih malih gradića diljem Amerike. Cassie je trinaest godina i na jesen
kreće u srednju školu. Sinoć je bila važna večer za nju: bila je na audiciji
za školski zbor. Colby, naše najmlađe dijete, također stiže do prekretnice:
ove jeseni kreće u malu školu, što je dobro jer je izluđivao svoju
odgojiteljicu u vrtiću.
Colton će ovaj mjesec napuniti jedanaest godina, a u rujnu će krenuti u
šesti razred. U svakom pogledu je obično dijete. Hrva se i igra bejzbol.
Svira klavir i trubu, ali nije osobito lud za školom i kaže da mu je odmor
omiljeni predmet. I dalje povremeno govori o raju, ali nije rekao da je
doživio još koje putovanje ili da ima bilo kakvu posebnu, trajnu vezu s
vječnošću. I unatoč nadnaravnom putovanju, njegov odnos s braćom i
sestrama potpuno je normalan. Colby slijedi Coltona kao i svaki mlađi brat
i svađaju se oko toga tko je kome ukrao akcijske junake. Cassie je ispaćena
starija sestra. To je jasno došlo do izražaja kad smo nastojali smisliti naslov
za ovu knjigu.
Ja sam predložio Raj po četverogodišnjaku.
Sonja je predložila Raj prema Coltonu.
 Cassie je predložila: Vratio se, ali nije anđeo.
Naposljetku je Colton nehotice domislio naslov. U vrijeme božićnih
blagdana 2009. godine otputovali smo u Teksas te smo u kafiću Starbucks
sjedili s našom urednicom i razgovarali o knjizi. Ona je pogledala našega
starijeg sina s druge strane stola i upitala: »Colton, što ti želiš da ljudi
doznaju iz tvoje priče?«
On ju je bez oklijevanja pogledao u oči i rekao: »Želim da znaju da raj
zaista postoji.«
Todd Burpo, Imperial, Nebraska Svibanj 2010.
 Slijed događaja
Srpanj 1976. – djed Todda Burpa zvan Pop (Lawrence Edelbert Barber)
umire u prometnoj nesreći između Ulyssesa i Liberala u Kansasu.
1982. godina – trinaestogodišnji Todd čuje i prihvaća Kristov poziv da
pristupi svećenstvu kao propovjednik Kristovih učenja.
29. prosinca 1990. – Todd i Sonja Burpo sklapaju brak.
16. kolovoza 1996. – rodila se Cassie Burpo, Coltonova starija sestra.
Srpanj 1997. – pastor Todd i Sonja Burpo prihvaćaju poziv
Wesleyjanske crkve Crossroads u Imperialu u Nebraski.
20. lipnja 1998. – Sonja Burpo u drugoj trudnoći doživljava spontani
pobačaj. Bila je trudna dva mjeseca.
19. svibnja 1999. – rodio se Colton Burpo.
Kolovoz 2002. – Todd slama nogu na mješovitom turniru softballa.
Listopad 2002. – Todd ima bubrežne kamence.
Studeni 2002. – Todd napipa kvržicu na prsima, koja je dijagnosticirana
kao hiperplazija.
27. veljače 2003. – Colton se žali na bolove u trbuhu i ima vrućicu, što
je pogrešno dijagnosticirano kao želučana viroza.
28. veljače 2003. – Colton više nema vrućicu. Njegovi roditelji se
vesele uvjereni da je sve u redu, iako je to zapravo znak pucanja slijepog
crijeva.
1. ožujka 2003. – obitelj Burpo posjećuje Paviljon leptira u Denveru
kako bi proslavili Toddovo ozdravljenje. Te noći Colton počne
nezaustavljivo povraćati.
3. ožujka 2003. – Coltona progledava liječnik u Imperialu u Nebraski,
koji odbacuje pretpostavku o upali slijepog crijeva.
5. ožujka 2003. – Todd i Sonja odlučuju odvesti Coltona iz bolnice u
Imperialu u Nebraski u Regionalni medicinski centar područja Great Plains
u North Platteu. Dr. Timothy O’Holleran priprema se za operaciju.
5. ožujka 2003. – Colton je podvrgnut prvoj operaciji, uklanjanju
slijepog crijeva. Osim prsnuća slijepog crijeva opaža se i apsces.
13. ožujka 2003. – Colton je otpušten iz bolnice. Ali, kad Todd i Sonja s
njim u kolicima uđu u dizalo, dr. O’Holleran iz hodnika viče neka se vrate.
Pretrage krvi otkrile su da je broj leukocita naglo porastao. CT snimanje
otkriva još dva apscesa u trbuhu.
13. ožujka2003. – Colton je podvrgnut drugoj operaciji – otvaranju
trbušne šupljine – s ciljem drenaže apscesa. Tijekom toga zahvata
pronađena su tri apscesa.
17. ožujka 2003. – Dr. O’Holleran kaže Toddu i Sonji kako za Coltona
više ne može učiniti ništa. Preporučuje da ga premjeste u Dječju bolnicu u
Denveru. Mećava donosi snježni pokrivač viši od pola metra i zatvara sve
izlaze. U Imperialu se sastaju vjernici njihove crkve kako bi zajedno molili.
18. ožujka 2003. – sutradan ujutro Colton se zapanjujuće oporavlja i
uskoro se igra poput normalnog djeteta. Skakuće odlazeći na CT snimanje,
koje otkriva da više nema komplikacija.
19. ožujka 2003. – nakon sedamnaest mučnih dana Coltonova obitelj
vraća se u Imperial.
3. srpnja 2003. – dok je obitelj putovala u posjet rođacima u Južnoj
Dakoti, Colton na parkiralištu restorana Arby’s u North Platteu u Nebraski
prvi put progovara o raju. Colton potom sve češće govori o svojim
pustolovinama u raju.
4. listopada 2004. – rođen je Colby Burpo, Coltonov mlađi brat.
19. svibnja 2010. – Colton Burpo navršava jedanaest godina. I dalje je
fizički zdrav.
 O Toddu i Sonji Burpo
Todd Burpo je pastor Wesleyjanske crkve Crossroads u Imperialu u
Nebraski (broj stanovnika 2008. godine: 1762), iz koje se njegove
propovijedi svake nedjelje emitiraju putem lokalne radiopostaje. Uz to radi
kao trener hrvanja u državnim školama okruga Chase i član je školskog
odbora. U kritičnim situacijama zateći ćemo ga kao vatrogasca, rame uz
rame s drugim članovima Dobrovoljnog vatrogasnog ogranka Imperiala.
Ujedno je kapelan Državne udruge dobrovoljnih vatrogasaca Nebraske.
Kako bi uzdržavao svoju obitelj, Todd vodi i tvrtku Overhead Door
Specialists. Godine 1991. diplomirao je teologiju summa cum laude.
Zaređen je 1994. godine.

Sonja Burpo vrlo je zaposlena mama Cassie, Coltona i Colbyja. Uz to je

i voditeljica ureda tvrtke Moreland Realty. Završila je studij za učiteljicu
na Wesleyjanskom sveučilištu i magisterij iz bibliotekarstva i informatike
te je ovlaštena učiteljica u državi Nebraski. Poučavala je u državnim
školama u Oklahomi i Imperialu. Sonja je posvećena duhovničkom radu s
djecom, a uz to i radi uz Todda kao tajnica njegove tvrtke za prodaju i
ugradnju garažnih vrata.
 O Lynn Vincent
Lynn Vincent je autorica djela Same Kind of Different as Me, bestselera
New York Timesa, priče o neobičnom prijateljstvu između imućnog bijelog
trgovca umjetninama i beskućnika Afroamerikanca, te djela Going Rogue:
An American Life, o životu Sarah Palin, bivše guvernerke Aljaske i
kandidatkinje za potpredsjednicu SAD-a.
Kao autorica ili suautorica napisala je devet knjiga, a jedanaest godina
bila je novinarka, re potom urednica posebnih priloga u državnom
dvotjedniku WORLD Magazine, u kojemu je pisala o politici, kulturi i
aktualnostima. Lynn, veteranka američke mornarice, ujedno predaje
pisanje na Svjetskom institutu za novinarstvo te Kraljevskom koledžu u
New Yorku. Živi u San Diegu u Kaliforniji.

Više informacija o obitelji Burpo, Coltonovoj priči i najnovijim

vijestima te događanjima potražite na njihovoj web stranici
www.heavenisforreal.net.
 Trogodišnji Colton, listopad 2002. godine.

Doc’s Dodgers, mješovita softball momčad Todda i Sonje.

Todd, Sonja i Colton u denverskom Paviljonu leptira 1. ožujka 2003.
godine.

Colton drži tarantulu Rosie, a njegova starija sestra Cassie ga gleda.

 Fotografija iz časopisa Imperial Republican; Colton i Todd tjedan dana
nakon što je Colton otpušten iz bolnice.

Proslava Coltonova četvrtog rođendana, prava svečanost! 19. svibnja 2003.

godine.
Colton, Todd, Sonja i Cassie u Sioux Fallsu, Južna Dakota, srpanj 2003.
godine.

Colton na prvi dan druge godine Todd i Colton, studeni 2003. godine.
male škole, rujan 2003. godine.
Sedmogodišnji Colton i osamnaestomjesečni Colby igraju se mačevima,
proljeće 2006. godine.

Colton, odnosno, The Flash, listopad 2007. godine.

 Lawrence Barber, »Pop«, u dobi od 61 godine.

Lawrence Barber, »Pop«, u dobi od 29 godina, s bakom Elen, ujakom

Billom i Toddovom mamom Kay, 1943. godine.
Cassie, Todd, Colby, Sonja i Colton prigodom proslave Toddovog 40.
rođendana, s kaubojskom temom, kolovoz 2008.
Princ mira, Akiane Kramarik.