S obzirom da su izgled i razne vrste podjele brodova bile uvjetovane izmjenama, prilagodbama i

poboljšanjima vještih brodograditelja, tako su nastali brojni tipovi brodica različitog karakterističnog
izgleda i opreme. Njihove zajedničke osobine osnovne su konstrukcijske vrijednosti. To se odnosi na
sva plovila sredozemnog bazena. Dužina im je tri puta veća od širine, trup je ( u presjeku) polukružnog
oblika i bez naglih prelaza, a glatka oplata sastavljena je platicama dodirnim spojem. Pramac i krma
uglavnom završavaju statvama, tj. šiljasto na oba kraja. ( građevni dio broda kojim se završava kobilica
dajući oblik pramcu ili krmi.

Dvije su osnovne skupine plovila: otvorena i plovila sa palubama. Otvorena su plovila barke bez palube
ili sa manjim palubama na pramcu, rjeđe na krmi. Nisu prikladna za plovidbu otvorenim morem, nego
uglavnom za priobalni ribolov i prijevoz sitnije robe. Plovila sa palubom imaju korita prekrivena
čvrstom i stalnom palubom, počevši od pramca pa sve do krme. Tako tvore nepropusni trup osposobljen
dulja putovanja otvorenim morem. Događalo se da su se pojedini tipovi jedrenjaka nalazili i u jednoj i
u drugoj skupini. To su leuti i bracere. Zbog svoje posebnosti, upravo te dvije barke, oduvijek su
izazvale posebnu pozornost. Građene su od Kotora do Pirana, duž cijele bale Jadrana, u najrazličitijim
oblicima i veličinama, često mijenjajući jedrilje pa čak i jarbolje.,

Završetkom Drugog svjetskog rata, jedra postepeno padaju iz upotrebe, tehnologija, napredna
mehanika, gospodarski razvoj su jedni od uzroka. Jedra se postupno krate, dok ugrađeni brodski motori
stalno jačaju. Opremanjem brodica unutarnjim motorom, dolazi do temeljitih promjena odbacujući staru
opremu, a prilagođavajući se novoj. Dolazi do smanjenja članova posade., a veslo koje je vjekovima
bila glavna pokretačka snaga, pomalo nestaje, a jedro pada u zaborav. Sare tradicionalne barke započele
su preobrazbu u istim brodogradilištima u kojima su i nastale. Produživane i nadograđivane po visini,,u
potpunosti su mijenjale palubnu opremu i raspored otvora. Veličina i nosivost uglavnom su se
povećavale, napose u pasaram, gaučevima i leutima. Istraživanjem izvornih povijesnih podataka o
tradicionalnim brodicama Jadrana doznajemo o tipologiji, evoluciji i arhitekturi, a čije je
osnovno obilježje jednostavnost i prostorna uravnoteženost sa ljudskom mjerom.

Leut je najveća jadranska barka. Doseže i više od 12 metara dužine, a nosivosti nekih desetak tona.Širina
mu je 1/3 dužine. Kao ribarski brod u pred motornog doba imao je do 14 članova posade, s 5, 7 ili 9
veslača

Ima iznimno velike oblikovne, konstrukcijske, namjenske sličnosti sa gajetom, pa se mogu međusobno
smatrati srodnim plovilima. Osnovne razlike očituju se u veličini i punoći trupa..

U spisima se prvi puta pojavljuje 1617. godine u Trogiru. Prihvaćen duž cijele Jadranske obale, pa je
zbog tako široka raspona jakih brodogradilišta doživio nekoliko malih preinaka. Najdojmljivije su
korčulanska, betinska, zadarska gradnja, koje su mu pritom mijenjale i ime.
Veći i robusniji od gajete, leut je bio prilagođen za plovidbu po jačem moru. Trup leuta je oštrog oblika,
ima pravilno izvučene linije na pramcu i krmi Jarbol na prvoj trećini duljine nosi latinsko jedro s jednom
kratnicom Dimenzije jarbola se obično uzimaju na način, da dužina broda bude i dužina jarbola Više se
oslanjao na jedro (latinskog tipa), a manje na vesla, pa vitkost trupa, posebno podvodnog dijela, nije
bila osobito bitna. Isto vrijedi i za konstrukciju...

Najveća građevna konstrukcijska razlika između leuta u vrsti je palube. Jedni su imali palubu duž
cijelog broda s različitim prekidima i otvorima (za veslače), a drugi su je imali u dva dijela, na pramcu
i krmi, pri čemu je sredina bila otvorena , ali se mogla zatvoriti bukaportama, drvenim poklopcima.
Najčešće su upotrebljavani kao ribarice , ali i kao teretni brodovi. Na palubi uz bok bili su palubni otvori
(purtele) za smještaj veslača i prolaz u potpalublje.

Leut sa potpuno zatvorenom palubom, osim korčulanske trajte, najčešće se upotrebljavao kao barka za
prijevoz. Po dužini dosezao je ponekad i veličinu bracere ( 15 m), dok je na palubi imao jedan ili dva
veća otvora za prekrcaj tereta.

Snažne kobilice, na produžetku zaobljene pramčane statve iznad razine palube bilo je rilo (skakalo,
špirun), s kosim rukohvatom (baštun) koji je olakšavao ukrcaj i iskrcaj posade, dugo do 1,2 m. Jača
daska na statvi poduprta koljenom služila je kao mostić, za prijelaz ljudi s nepristupačne obale. Poneki
su samo po njemu razlikovali leut od gajete, s obzirom da ga ona nije imala. Gajeta je bilo različitih
duljina, od 6 do 8 metara. Danas često prisutna podjela po kojoj se smatra da su gajete manje od 7
metara, a leuti veći od 7 metara nije ispravna. Karakteristike koje ima leut, a gajeta ne: paluba po cijeloj
dužini, mrtva banda (uzdužni graničnik) od minimalno 20 cm, špirun (kljun) i kabina na krmi. Gajeta
ima pomične pokaporte (poklopnice grotla), velike palubne proveze od 30 cm i na pramcu s lijeve strane
produženu muradu (linica). Nema banak (središnje sjedalo), već samo pajole (podnice).

Ima mnogo naziva pa na sredozemnim obalama Španjolske, u Kataloniji, na Balearima i na Majorki,

naziv llaüt koristi se za sve tamošnje ribarske barke, dok je laúd naziv posve određenog tipa barke. Svi
ovi nazivi, koji potječu od arapske riječi al'ud što znači «drvo», označuju u tim zemljama istodobno i
tradicionalnu mediteransku ribarsku barku i glazbeni instrument lutnju. I kod nas se, u Dubrovniku,
lutnja naziva leutom, no to ne začuđuje kad se ima na umu da arapski glazbeni instrument ud, preteča
lutnje, kao i sama lutnja, oblikom neodoljivo podsjećaju na ribarsku barku leut.

Danas je omiljeni model broda koji se stalno pregrađuje i nadgrađuje, o jedan je od vjernih predstavnika
tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana.

Lit:
FILIPI, G., 1997. – Goran Filipi, Betinska brodogradnja; Etimologijski rječnik pučkog nazivlja,
Šibenik.

KEBER, L., 2013. – Luciano Keber, Tradicionalne brodice hrvatskoga Jadrana, 2. izdanje / Traditional
Boats of the Croatian Adriatic, 2nd edition, Zagreb

RADIĆ ROSSI, I., 2015. - Irena Radić Rossi, Osnovna terminologija za potrebe arheologije broda.
Archaeologia Adriatica, 9 (1), 415-453.

SALAMON, V., 2016. - Velimir Salamon: Hrvatski tradicijski brodovi, More – hrvatsko blago (zbornik
radova). Zagreb, 673–710.