OTOK LOKRUM

IZUZETAN PERIVOJ U GRADSKOM PROSTORU

D U B R O V N I K A

1. PROŠLOST OTOKA LOKRUMA

Otok Lokrum sa 72 ha površine jedan je od najmanjih u skupini južnog hrvatskog primorja.

Zimzelenim mediteranskim pejzažem s najvišim vrhom 91 m oduvijek je privlačio Dubrovčane i
strance. Kao otok štitio je gradsku luku i brodove od razornih udaraca vjetrova i stajao kao
obrambena predstraža.
Podrijetlo imena se izvodi od latinskog acrumen, acrumine, “agrumi”. To je skupni naziv za kiselo
voće i naranče. Budući da je naziv romanskog podrijetla, njegova bi povijest započinjala kasnije od
drugih dubrovačkih okolnih krajeva. Oni nose predilirske, ilirske ili grčke korijene.
Lokrum ulazi u povijest god. 1023. Tada su dubrovački nadbiskup Vital i načelnik Lampredije s
gradskim plemstvom darovali svojim sugrađanima svećeniku Lavu i benediktincu petru čitav otok
Lokrum da sagrade na njemu samostan i nesmetano ga posjeduju. Tim činom počelo je
dokumentirano razdoblje lokrumske povijesti.
Vlada nije slučajno izabrala Lokrum da tu podigne samostan. Smjestivši benediktince, na njih je
posredno prenijela obranu otoka, gradske luke i grada. Lokrum je ostao sastavni dio Dubrovnika,
grada-države, odnosno Dubrovačke Republike. Svako , pak njegovo zauzimanje, pljačkanje,
ometanje i slični postupci mogli su povući protiv uzurpatora intervenciju jakih i uglednih crkvenih
vlasti na međunarodnom planu.

Lokrumski opat je nosio biskupske oznake: mitru, štap i sandale i celebrirao pontifikat u katedrali na
Svijećnicu (2.II.). Uživao je posebne časti. Po položaju bio je odmah iza nadbiskupa. Upotrebljavao
je vlastiti žig. Sačuvan je iz 1256. U samostanu su se čuvale isprave i dokumenti.Postojala je i škola
za redovnički podmladak.

Na Lokrumu su se katkad do XVIII. st. pokapala vlastela, ugledni velikaši iz zaleđa i dubrovački
biskupi.

Lokrum je trebao biti i ostati zdravo mjesto. Vlada je 1382. odredila da oni koji dolaze iz zaraženih
krajeva borave neko vrijeme na otoku Mljetu, Sv.Andriji, Mrkanu i Lokrumu. Međutim odmah je
poništila dio odredbe koja se ticala Lokruma. U doba epidemije na Lokrumu je bila straža koja je
pazila da zaraženi ne uđu u grad. Ipak , radi zaštite od epidemije vlada je od l534. do 1557. gradila
lazaret na Lokrumu. Kasnije, l647. počela ga je rušiti da njegovim kamenjem učvrsti gradske zidine.

Okolni narod se katkad sklanjao na Lokrum da se spasi od neprijatelja. Kad se približavala opasnost,
redovnici su upozoravali i dojavljivali stražama u gradu danju zvonjavom ili dimom, a noću vatrom.
Ako se trebalo posebno brinuti da se brodovi prijateljskih država ne razbiju ili nasukaju i da im je
jasan putokaz, na Lokrumu su se palile vatre da bude svjetionik.
Lokrum je igrao značajnu ulogu i u pomorsko prometnom pogledu. Brodovi su se redovito koristili
Lokrumskim prolazom u uzdužnoj plovidbi kroz Jadran. Na sjeverozapadnoj otočkoj obali pogodna
su sidrišta lučice Portoč i nešto skromnija Skalica.

Lokrum i njegova pristaništa ušla su i u povijesne priče. Dvije su najpoznatije. Prva je o Ričardu
Lavljeg Srca koji je ll92. upao u oluju na povratku iz III. križarske vojne. Zavjetovao se da će podići
crkvu gdje se spasi. Spas mu je pružio Lokrum. Ali, umjesto na tom otoku dao je velik prilog za
gradnju dubrovačke katedrale, koja je stradala u potresu l667. Druga je o knezu Damjanu Judi.
Mlečani su ga namamili na svoj brod kod Lokruma uz nagovor dubrovačkih plemića, posebice
njegova zeta. Na brodu su ga okovali. Kad je vidio da je izdan, udario je glavom o jarbol i ubio se.
Pokopan je, kako se misli, na Lokrumu.

Poslije potresa 1667. susreti sa strancima održavali su se na brodovima ispred Lokruma, jer ih se nije
moglo primiti u grad.
Često se u lokrumskim vodama obavljao trgovački promet. Oko otoka se u određenim prilikama
stacionirala ratna flota. Kronike pišu da su se 971. Mlečani usidrili kod Lokruma i Gruža u namjeri
da iznenadnim napadom zauzmu Dubrovnik.
Tom su zgodom Dubrovčani izabrali Sv.Vlaha za zaštitnika grada, jer je on, kako iznosi tradicija,
obavijestio Dubrovčane o mletačkoj namjeri. Mlečani su se i 1418 god. usidrili kod Lokruma, tobože
da dočekaju lijepo vrijeme da odjedre. Plan je otkrio jedan Dubrovčanin koji je živio u Veneciji.
Pokušaj je stoga propao

Lokrum, kao važno pomorsko, lučko i strategijsko mjesto, bio je cilj i izravnih neprijateljskih napada
i pljačkanja.

Događalo se da su neprijatelji, skrivajući se oko Lokruma, postavljali zasjede, zaustavljali

dubrovačke brodove, zarobljavali dubrovačke podanike. Lokrum kao važno pomorsko, lučko i
strategijsko mjesto, bio je cilj i izravnih neprijateljskih napada i pljačkanja. Dubrovnik nije davao
povoda da se protiv njega ratuje i oduzima dio njegova suverena teritorija. Za vrijeme težih ratnih
neprilika i obračuna, neprijatelji u prvom redu Mlečani, nastojali su pod isprikom ratnih potreba da
zgrabe koji dubrovački otok. Nije se toliko radilo o posebnim ratnim operacijam,a većinom se težilo
da se ugrozi sam Dubrovnik i njegov opstanak. Neprijateljske posade blokirale bi dubrovačku
pomorsku i trgovačku djelatnost. Godine l378. – l381. vodio se rat između hrvatskog-ugarskog kralja
Ludviga, Genove i Padove protiv Venecije. Dubrovčani su bili uz svoga kralja Ludovika. Kad se rat
prenio i u Jadran , dubrovčani ne dopuštaju da se venecijanski ratni brodovi približe Lokrumu na
dijelu mora koji je između kopna i otoka. Pucali su na svaki pokušaj prodora u taj prostor.
U doba rata II. svete lige protiv Turaka 157O. – l572.
1571. Turci su prodrli u Jadran i l4. i 2O. srpnja l571. opljačkali su samostan na Lokrumu. Još
opasnija situacija bila je u godinama 1630. – l635. Mlečani su zanijekali dubrovački suverenitet nad
otocima Sušcu (kod Lastova), Moluntu i Lokrumu, te pravo Dubrovčana na plovidbu i trgovinu po
Jadranu. Kratkotrajno su se l631. iskrcali na Lokrumu i prozvali ga otok Sveti Marko. No Mlečani su
1635. popustili, priznali su da je Lokrum dubrovački, i otočić Sušac i Molunat. Dubrovčani će
slobodno ploviti i trgovati Jadranom uz simboličnu naplatu carine . Spriječili su da lokrumski
redovnici budu mletački podanici.

U doba velikog turskog rata od 1683. – l699. Mlečani su opkolili Dubrovnik s kopna i mora u
namjeri da ga glađu prisile na predaju. iskrcali su se i usidrili u Gružu, Cavtatu i Lokrumu i postavili
straže. Nakon mira u Sremskim Karlovcima l699. morali su napustiti čitav dubrovački okolni teritorij
i povući opsadu Lokruma.
Samostan na otoko Lokrumu raspolagao je vlastitom gospodarskom podlogom. Ona je imala
mnogostruku namjenu: osigurati životni standard i prirodnu reprodukciju neposrednih obrađivača
zemlje; omogućavati uzdržavanje siromaha i redovnika; pridonositi građevinskom održavanju crkava
i samostana; nadoknađivati izdatke prema gradu; financirati diplomatsku i drugu djelatnost
samostana i redovnika u službi Republike. Budući da crkveni posjed trajno ostaje u vlasništvu crkve,
kaptola i samostana, nije se cijepao i otuđivao nasljednim diobama i sličnim postupcima.Da crkveni i
redovnički posjedi ne bi jačali na štetu vlastelinskog zemljoposjedničkog sloja, vlada je veoma rano
Statutom odredila da nitko ne smije oporučiti ili na drugi način pokloniti nekretnine nekom
prosjačkom redu.
Zbog gospodarskog stanja i geografsko-strategijskog značenja Lokruma vlada je nadzirala njogovu
ekonomiju. Redovnička djelatnost u samostanu do polovice XIII. stoljeća bila je prilično samostalna.
Od XIV. stoljeća vlada je nazočna u samostanu preko svojih prokuratora.
Na lokrumskim imanjima najrašireniji proizvodni odnos bio je zakup zemlje. Postojali su kmetski
odnosi. Proizvodni odnos se sklapao na temelju pismenog ugovora. Prema odredbi iz godine 1313.
prije davanja zemlje u zakup mora se obavijestiti Malo vijeće . Odnosi između dubrovačke vlade i
samostana, premda su u XIII,st, uređeni Statutom , nisu se uvijek rvnomjerno razvijali, vlada je
provodila načelo da opat mora biti osoba njena povjerenja.

Potres l667. srušio je crkvu, teško oštetio samostanske zgrade i obrambene kule. I u takve ruševine
sklonili su se mnogi Dubrovčani iz svog razorenog grada. Godine l691. ovdje je bila privremeno
smještena i bolnica. Samostan više se nikad nije oporavio te godine l707, posljednji redovnici
napuštaju Lokrum.
Kada su Francuzi 1806. zauzeli Dubrovnik, podigli su na Lokrumu utvrdu, koju su kasnije
Austrijanci 1832. – 1833. proširili.
Nakon pada Dubrovačke Republike , Lokrum dijeli sudbinu Dubrovnika kao dio Dalmacije i
Hrvatske u svim događajima i zbivanjima do danas.

2. VEGETACIJSKE I BILJNOGEOGRAFSKE ZNAČAJKE OTOKA LOKRUMA

Sustavna i detaljna istraživanja biljnog pokrov Lokruma u našem stoljeću započinju tek poslije
I.svjetskog rata. Izvršio ih je pedesetih godina S.Horvatić, a glavni dio posla obavljen je l959. , kada
je izvršeno detaljno kartiranje vegetacije otoka na karti u mjerilu l:2000 . Ta su istraživanja bila
povezana osobito s potrebom integralne zaštite prirode otoka Lokruma. Godine l963. otok Lokrum
proglašen je prirodnim rezervatom, a kasnije prema Zakonu o zaštiti prirode iz godine l976. ,
Specijalnim rezervatom šumske vegetacije.
Biljno geografski položaj Lokruma – S obzirom na fizionomiju prirodne vegetacije, floristički
sastav i ekološke prilike može se naše primorje u okviru (šire shvaćene) mediteranske biljno
geografske regije razlučiti u dva različita područja:listopadno i vazdazeleno. Listopadno područje
karakterizirano je šumskim zajednicama sveze bijelog i crnog graba (Ostryo-Carpinion orientalis Ht).
Lokrum kao i ostali dubrovački otoci te sam Dubrovnik sa uskim priobalnim pojasom kopna pripada
vazdazelenom području a često se označava i kao eumediteranska odnosno Quericion ilicis-zona.
Osnovne značajke flore i vegetacije Lokruma
Flora – Vaskularna flora( papratnjače,golosjemenjače i kritosjemenjače ) otoka Lokruma broji prema
dosadašnjim istraživanjima oko 400 vrsta. Broj vrsta zabilježenih na Lokrumu samo je neznatno
manji nego na otoku Lopudu koji ima šest puta veću površinu. Ispitivanjem je utvrđeno da je otok
Lokrum s obzirom na floru ima mediteranski karakter.

Vegetacija – Otok Lokrum od uvjek je privlačio svojim zelenilom i bujnošču svojeg biljnog
pokrova.Pojačanom zaštitom vegetacija velikog dijela otoka sve se više razvija u smjeru šume kao
primarnog prirodnog pokrova. Kad govorimo o šumskoj vegetaciji Lokruma , treba imati u vidu da
sve postojeće šume na otoku nisu primarne, već su dijelom, kao i u drugim područjima, nastale
sekundarno pod utjecajem čovjeka.Na otoku Lokrumu nalazimo zajednicu vazdazelene šume crnike
ili česmine s crnim jasenom. Najveći dio ove zajednice razvija se u obliku nižih ili viših
vazdazelenih šikara( makija ) ili nižih šuma panjača. Važnu uloguna otoku ima lovor ( Laurus nobilis
) obilno nazočan u sloju grmlja i drveća. U nižem sloju grmlja obilno je zastupljena bodljikava
veprina ( Ruscus aculeatus ), a rastu i razne penjačice.
S ekološkog i fitocenološkog gledišta vrlo je značajna nazočnost listopadnog crnog jasena ( Fraxinus
omus L ). Zastupljen je u šumi i u makiji.
Znatno veće površine na otoku Lokrumu zauzimaju sekundarne šume alepskog bora na podlozi
makije.S turističkog gledišta šume alepskog bora najljepši su oblik vegetacije na otoku, najvećim
dijelom se protežu od luke Portoč prema sjeverozapadu do polovice puta prema pristaništu Skalica.
Na razmjerno velikim površinama dominira u makiji zelenika i planika. U makiji obilno je nazočna i
Pistacia lentiscus, a u prizemnom sloju dosta obilno raste trava raščica ( Brachypodium retusum ).
Osim visokih vazdazelenih makija, na otoku je zastupljena i vegetacija niskih otvorenih šikara , u
geobotaničkoj literaturi najčešće opisivana kao garizi ( bušici ). Na Lokrumu su zastupljeni u
asocijaciji pršljenastog vrijeska i kapinike .
Vegetacija stijena i gromača – primarni je tip vegetacije , no na Lokrumu ne nalazi se na velikim
površinama.Na Lokrumu je nalazimo na strmim obalnim stijenama, karakteristična je osobito
Putoria calabrica ( pogančina ), drvolika mlječika ( Euphorbia dendroides ) .... .
Vegetacija obalnih grebena -- je primarni tip odnosno prirodni trajni stadij uvjetovan utjecajem
mora kao dominantnim ekološkim faktorom u obalnom pojasu, gdje more djeluje mehaničkom
snagom svojih valova te zaslanjivanjem podloge. Ovdje vladaju ekstremne stanišne prilike na
doticaju mora i kopna ,pa je vegetacija obalnih grebena vrlo oskudna, obrasta malu površinu a
siromašna je vrstama.Karakteristična je vrsta Limonium anfractum redovito je nazočna kao obalna
vegetacija.
Otok Lokrum sa cjelokupnim kompleksom primarne ( prirodne ) i sekundarne ( antropogene )
vegetacije prezentira naše južno fitogeografsko područje eumediteranske zone
istočnojadranskog primorja . Zato njegov biljni pokrov treba sačuvati u potpunosti, odnosno
provesti mjere zaštite koje će omogučiti održanje bogate flore i svih raznolikih oblika
vegetacije.

3. BOTANIČKI VRT NA LOKRUMU

Početkom 1959. godine Savjet Biološkog instituta u Dubrovniku donio je odluku da pored
Morskog akvarija i Prirodoslovnog muzeja u okviru Kulturno-prosvjetnog odjela osnuje i Botanički
vrt na otoku Lokrumu. Cilj ovog projekta bio je ispitati mogučnosti uvođenja biljaka iz toplijih
krajeva, naročito onih koje bi bile od važnosti za šumarstvo ,hortikulturu i farmaciju.Pored ovog cilja
ovaj vrt trebao je imati i turistički značaj.
Introdrukcija bilja na dubrovačkom primorju ima staru tradiciju. Dubrovački pomorci , vraćajući se
sa svojih putovanja, veoma često donosili su interesantne biljke. Oko mnogih ljetnikovaca mogao se
naći veći ili manji broj ukrasnih egzota: palme, agave,opuncije,mimoze i mnoge druge, a također i
voćke : limune,naranče,nešpole i druge.
Nadvojvoda Maksimilijan , koji je 1859. postao vlasnik otoka, zamislio je osnovati park gdje bi
uzgajao biljke iz toplijih krajeva.Dolaskom Lokruma u posjed Maksimilijana podizanjem terasastih
vrtova nije bilo iscrpljeno vrtno i pejzažno uređivanje Lokruma.Ova aktivnost nastavlja se
okretanjem jednoj specifičnoj vrtnouzgojnoj i vrtnooblikovnoj orijentaciji : uzgajanju i primjeni
različitog egzotičnog bilja. Tako se počelo podizati aklimatizacijski vrt za brojne vrste egzotičnog
bilja s raznih strana svijeta, a iz područja analogne klime ili iz nešto toplijih krajeva.Do proljeća
1863 . na Lokrumu se uzgajalo više od 60 rodova egzotičnih biljaka.Koliko god je Maksimilijan
kratko upravljao otokom , još su uvijek prisutni tragovi tog njegovog poduhvata – kulture u šumi
obrasle u makiji rubnih dijelova uz danjašnji perivoj pred samostanom.
Početkom 20. stoljeća misao o uvođenju egzota na našem području razvija poznati botaničar L.
Adamović te preporučuje gajenje egzota pod zaštitom šume.

Najzad 1959. , poslje proglašenja otoka Lokruma za prirodni rezervat, donesena je odluka da
se taj vrt osnuje na otoku Lokrumu. Za BOTANIČKI VRT izdvojena je površina od 2 hektara
sjeverno od luke i samostana koja je bila zapuštena zemlja, obrasla kupinom i drugim korovskim
biljem.Ovaj prostor podjeljen je u četiri dijela : na površinu u blizini samostana površine 13000
kvadratnih metara a za park egzota; u produžetku na starim terasama, na kojima su nekada bili
maslinici i vinogradi površine 3300 m za rasadnik s malim staklenikom; u produžetku terasa
izdvojena je površina za pokuse sa četinjačama i na kraju površina za mediteransko biljke i na
najvišoj terasi biljke s naših obala koje ne rastu na Lokrumu. Prvih godina veliki problem
predstavljala je voda za zaljevanje.
Botanički vrt je imao svoj spesifikum jer je uzgajao u stakleniku sukulente. U sredini staklenika
napravljena je demostracijska lijeha u kojoj je bilo oko 95 vrsta kaktusa od kojih su neke starije od40
godina. Na ostalim policama postoji još preko 100 različitih vrsta kaktusa.
Tijekom Domovinskog rata ovaj Botanički vrt bio je devastiran granatiranjem agresora 1991.
Danas se ponovno dovodi u prvobitno stanje kako bi opravdao svoju ulogu u prostoru dubrovačkog
kraja.

4. STRUKTURA I RAZVOJNE FAZE ŠUMA NA LOKRUMU

Nigdje nije tako značajno ispolljen utjecaj čovjeka i njegovih navika na propadanje šuma kao na
području Mediterana.To je ujedno i glavni razlog što su zemlje koje oplakuje Sredozemno more
uglavnom ostale bez šume ,a kao posljedica toga i bez vode i tla , s lošom poljoprivednom
proizvodnjom , ekstremnim klimatskim uvjetima, jakim erozijskim procesima i dr.
Otok Lokrum sa svojim šumama govori o intezivnom i tisućgodišnjem djelovanju čovjeka s jedne
strane te vitalnosti i neuništivosti šumskog ekosistema s druge strane. Vitalnost se očituje u
progresivnoj sukcesiji šumske vegetacije do koje dolazi nakon zaštite tih površina od nepovoljnih
utjecaja. U tom otok Lokrum predstavlja slikovit primjer koji se odnosi na cijeli Mediteran.
Na otoku razvile su se šume hrasta crnike koje su se razvile u dvije subasocijacije : tipična šuma
hrasta crnike i šuma crnike s mirtom.Na ovakvom tlu kokurencija hrasta crnike i ostalih pratilaca vrlo
je slaba u odnosu na alepski bor koji na ovim tlima ima veoma važnu ulogu.Alepski bor koji se
spontano pojavio na tim površinama , tijekom njegove jedne ophodnje formira šumsko tlo. To je bilo
dovoljno da se na takvom tlu počinje javljati prirodna progresivna sukcesija autohtone vegetacije
šuma hrasta crnike.
Zbog intezivnog djelovanja čovjeka , požara, .... na ovim prostorima stalno se odvijaju procesi u
krugu u području šuma crnike.Viječno se formira krš , njega opet osvaja bor koji često strada u
požaru a da nije stvorio uvjete za razvoj crnike. Tamo gdje alepski bor ne dolazi od prirode ili
subspontano, nužno je da čovjek pošumljivanjem alepskog bora zaustavi proces degradacije i otvori
proces progresivne sukcesije šuma hrasta crnike.
Zbog relativno duge intezivne zaštite koju imaju danas šume na Lokrumu stvoreni su uvjeti
progresije šuma hrasta crnike.

5. ŠUMSKO UZGOJNI TRETMAN ŠUMA ALEPSKOG BORA

Borovi skupine Halepensis dvoigličavi su borovi koji rastu u mediteranskoj oblasti i često se
nazivaju imenom mediteranskih borova skupine Halepensis, pripadaju porodici Pinaceae,
podporodici Pinoiedae, rodu Pinus ,sekciji Halepensis. Ekološka prilagodljivost spomenutih borova i
njihova prilagodba na ljetne suše daje im u pošumljavanju Mediterana prvorazredno značenje.
Alepski bor smatra se autohtonim u Dalmaciji gdje je unesen pred više od tisuću godina.
Najveći dio alepskog bora nalazi se na srednjem i južnom djelu Jadranske obale i otočja.
Rasprostranjenost alepskog bora na otoku Lokrumu nalazi se na 70 ha. Na otoku Lokrumu alepski
bor ima ulogu ekološke zaštite.
6. MASLINA GOSPODARSKI PEJZAŽNI ELEMENT VEGETACIJE OTOKA LOKRUMA

Maslina je od pamtivjeka bila stalni pratilac čovjeka i na našim obalama Jadrana. Ona je darivala
plodom za jelo ili uljem koje se koristilo za začin, rasvjetu i lijek, njen list bio je hrana nekim
vrstama domaćih životinja , a drvo visokovrijedni toplinski izvor.Zato nije čudno što se maslini
pripisivala tolika slava i moć te cijenila njena svojstva u svim religijama i epohama. Njena
dugovječnost, samoobnova i neuništivost simbol je života, mira, mudrosti i postojanosti.
Masline su svojim zimzelenim krošnjama postale nerazdvojni dio našeg krajolika, dio njegove
ljepote,ugođaja i doživljaja. Maslinici ili “maslinate” vrlo su značajna pejzažna konponenta i trajna
ambijetalna vrijednost a jedno su od temeljnih obilježja kulturnog tla i kulturnog pejzaža ovog kraja.
U sklopu bioloških i gospordastvenih svojstava sorata maslina dubrovačkog kraja, a posebno
pojava i širenja bolesti i štetnika, praćeno je stanje i na otoku Lokrumu kao posebnom klimatskom
mikrorajonu. Od 1983. godine istražuje se sortiment masline odnosno elajografske osobine
postojećih sorata i tipova masline na Lokrumu.
Danas na Lokrumu imamo maslinu : Olea europaea- euromeditteranaea, i to pitoma maslina- Olea
europaea- euromeditteranaea sativa Hoffm. et Link, i divlja maslina- Olea europaea-
euromeditteranaea Oleaster.Divlja maslina nekad više zastupljena u vegetaciji otoka Lokruma
postupno nestaje jer je jači , bujniji i agresivniji predstavnici makije potpuno iskorijenjuju.
Prema procijenama ,danas na Lokrumu postoje pojedina stabla masline čija je starost oko 300
godina, čija debla dosežu opseg i preko 200 cm, a više panjeva zauzima površinu 5 m kvadratnih i
više , s prepoznatljivim “ kolačima” koji potvrđuju da su neka sadašnja stara stabla nastala
podmlađivanjem još starijih stabala.
Istraživanjem se utvrdilo da na Lokrumu postoje ove – kultivirane masline : oblica, bjelica(žutica),
mrgulja, piculja, i mrčakinja, dakle tipične sorte iz dubrovačkog kraja. Na osnovi načina
iskorištavanja ploda može se zaključiti da su na Lokrumu zastupljene stolne sorte za jelo, odnosno za
konzerviranje zelenih i zrelih plodova i to sorte mrgulja i oblica.
Danas se na Lokrumu nalazi oko 200 stabala starih maslina u skupinama oko samostana i u
lazaretima te pojedinačno po okolnim vrtovima i ogradama- terasama . Sorta bjelica zastupljena je s
oko 42%, oblica 39%, mrgulja 9%,piculja sa 8% i mrčakinja sa 2%.
Maslina je kao sastavni dio vegetacije bila stalno prisutna na otoku Lokrumu kojem je davala
poseban izgled, ljepotu, a ponekad i gospodarsku korist.

7. PTICE OTOKA LOKRUMA

Značenje otoka Lokruma za ornitofaunu, posebice seobu ptica, uočeno je još početkom šezdesetih
godina. Godine 1961. u okviru dubrovačkog Biološkog instituta u Dubrovniku osnovana je
Ornitološka stanica na Lokrumu. Namjena je Stanice bila da se kontinuiranim prstenovanjem
dobiju podaci o dinamici i seobenim putovima ptica selica na području južnog Jadrana, ali da se
izučavanjem autohtonih vrsta te dinamike populacije ptica Lokruma steknu nove spoznaje iz
terestričke ekologije, posebice sinekologije ptica na otocima.
U prvoj godini djelovanja Ornitološke stanice prstenovano je 1701 ptica, a već tijekom 1962.
prstenovano je 4283 ptice. 75 različitih vrsta uglavnom na Lokrumu. U razdoblju od pet godina
prstenovano je 14815 ptica što se smatra značajnim uspjehom.
Najveća je zasluga bila u entuzijazmu ornitologa dr. Iva Tutmana i preparatora Andrije Lesingera.
Oni su također nastavili ovu aktivnost sve do sedamdesetih godina. Ovi podaci pohranjeni su u
Zavodu za ornitologiju. Na otoku u benediktinskom samostanu do nedavno je bio smješten
Prirodoslovni muzej s ornitološkim zbirkama izuzetne vrijednosti. Temelj je činila izložbena
ornitološka zbirka Balde Kosića .
Veliki broj podataka o pticama Lokruma prikupio je tijekom nekoliko desetlječa dr. Ivo Tutman, a
korišteni su i usmeni podaci Andrije Lesingera.
Zahvaljujući dugogodišnjim osmatranjima , prstenovanju ptica i prikupljanju ornitološkog
materijala za Prirodoslovni muzej na Lokrumu i za znanstvenu zbirku Zavoda za ornitologiju
u Zagrebu , za otok Lokrum je poznato 156 vrsta ptica, koje pripadaju u 43 porodice, Ukupno
je dosada zabilježeno da se na Lokrumu gnjezdi 31 vrsta ptica , no broj njih koje se gnjezde
u jednoj godini znatno je manji jer se neke vrste gnjezde tek jednu ili nekoliko godina. Neke se
ptice više uopće ne gnjezde ,a neke su recentno prvi put naselile otok.

8. DUBROVAČKI PRIRODOSLOVNI MUZEJ

Dubrovački muzej osnovan je 1872. ,zalaganjem ljekarnika Antuna Drobca , koji je za početak
privatnu prirodoslovnu zbirku poklonio svom Gradu. Sve do 1900. u muzeju su glavninu činili
prirodoslovni eksponati, a zatim postupno se prikupljaju druge zbirke koje će razviti u odjele, kao
kulturno – povjesni, etnografski i arheološki.
Prirodoslovne zbirke su se popunjavale uglavnom poklonima mnogih Dubrovčana i ljubitelja prirode
izvan Dubrovnika, a pogotovo iseljenika.
Prvi kolekcionar u Dubrovniku bio je Ivan Aletić (1670.-1743.) koji je sakupio bogatu zbirku
minerala,riba, školjkaša i puževa.Dio zbirke je izgorio u požaru a drugi dio njegovi su nasljednici
poslali u Beč na dar Josipu II, tako da se od te zbirke ništa nije sačuvalo u Dubrovniku. Međutim ,već
u prvoj polovici XIX.stoljeća ističu se dvije kolekcije dvojice ljekarnika fra Ivana Evangeliste
Kuzmića i Antuna Drobca.Kuzmić je svojom zbirkom i bilješkama obogatio malakologiju južne
Hrvatske. Prirodoslovni muzej u svojoj arhivi ima neprocijenive zbirke koje nadilaze lokalne
okvire,a s obzirom na kompletirane zbirke ptica ,riba, rakova, bodljikaša, mekušaca te zbirke
minerala ima i nacionalni karakter.
Čestim seljenjem muzeja na različite lokacije dobar dio eksponata se uništio tako da danas stanje
zbirki je devastirano te muzej nema adekvatan prostor ni stručnjake koji bi ovaj muzej doveli na
razinu koja mu je u prošlosti pripadala.

Literatura : OTOK LOKRUM – Zbornik radova sa Sinpozija održanog od 8. – 11. rujna 1987.
u Dubrovniku.

Izradila - Petra Bjelopera II. D , GIMNAZIJA – Dubrovnik

U Dubrovniku , 16. veljače 2000.