Provokativan i često pronicav uvid koji

otvara veliku panoramu svršetka prvoga

američkog stoljeća i rađanja novoga svije-
ta u kojem se Ostali uspinju, a Zapad ga-
sne.
The New York Times

Oštra i otrežnjujuča zapažanja... Nema

sumnje da je riječ o važnoj temi.
Business Week

Ovo je nemilosrdno inteligentna knjiga

koja izbjegava pojednostavljena predviđa-
nja od krize do propasti.
The New York Times Book Review

Prihvatljiv pokušaj predviđanja budućno-

sti... Njegova će nam knjiga biti moćan
vodič kroza sve izazove (za Ameriku).
The Economist
Svijet nakon Amerike
 Fareed Zakaria

Svijet nakon Amerike

preveo s engleskog
Srđan Dvornik

Fraktura
naslov izvornika The Post-American World
© 2008 by Fareed Zakaria
© za hrvatsko izdanje Fraktura 2009.
© za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura 2009.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem
obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
ISBN 978-953-266-096-8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu pod brojem 709611
za Arshad Zakariju
Rast je moguć kada god izazov potakne uspješan odgovor koji, s druge
strane, potiče daljnje i nove izazove. Nismo pronašli nijedan bitan razlog
zašto se taj proces ne bi beskonačno ponavljao, iako većina civilizacija u
tome nije uspjela, što je povijesna činjenica.

Arnold J. Toynbee
Istraživanje povijesti
Sadržaj

PREDGOVOR
Najbrži trkaći auto na svijetu 13
PRVO POGLAVLJE
Uspon ostalih 29
DRUGO POGLAVLJE
Prelila se čaša 33
TREĆE POGLAVLJE
Nezapadni svijet? 67
ČETVRTO POGLAVLJE
Izazivačka 97
PETO POGLAVLJE
Saveznica 129
ŠESTO POGLAVLJE
Američka moć 159
SEDMO POGLAVLJE
Ciljevi Amerike 197
Autorove bilješke 231
Kazalo imena i pojmova 239
Svijet nakon Amerike
PREDGOVOR

Najbrži trkaći auto na svijetu

Svakom zlatnom dobu dođe kraj. Što je blistavija bila neka era, to je usija-
niji njen kraj. Slom 2008. bio je najgori svjetski financijski kolaps od 1929.;
to je bio uvod u najgore usporavanje gospodarstva nakon Velike depresije.
Svaki je događaj prošle godine bio bez presedana: uništenje približno 40
bilijuna dolara vrijednosti kapitala u globalnom gospodarstvu; nacionali-
zacija najvećih američkih hipotekarnih kreditora; najveći bankrot u povi-
jesti (Lehman Brothers); nestanak investicijske banke; iskupi i poticajni
paketi diljem svijeta koji skupa vrijede bilijune dolara. Proživljavamo vre-
mena koja će se prepričavati i proučavati generacijama.
Kako smo došli do toga? Zastupao bih tezu da je temeljni uzrok tome,
ironično, bio uspjeh. Posljednja četvrtina stoljeća bila je vrijeme izvan-
rednog rasta. Veličina globalnog gospodarstva udvostručivala se otprilike
svakih deset godina, te sa 31 bilijuna dolara 1999. došla na 62 bilijuna dola-
ra 2008. Pritom je inflacija ostala iznenađujuće i postojano niska. Gospo-
darski rast dopro je do novih regija. Dok su se zapadne obitelji selile u veće
kuće i kupovale prenosive kompjutore i mobitele, seljaci u Aziji i Latinskoj
Americi koji su dotad proizvodili za svoje potrebe nalazili su poslove u
naglo rastućim gradovima. Čak i u Africi ljudi su mogli pokucati na global-
no tržište da prodaju svoje robe. Svuda su pale cijene roba, dok se bogatstvo
u obliku dionica, obveznica i nekretnina povećavalo. Makroekonomski
indikatori otkrivaju tu priču na prvi pogled. Godine 2006. i 2007. označile
su plimu zlatnog doba, 124 zemlje u svijetu - otprilike dvije trećine uku-
pnog broja - imale su rast brži od četiri posto godišnje.
Što je prouzročilo to doba globalnog rasta? Kako podrobno izlažem u
ovoj knjizi, bila je to kombinacija političkih, ekonomskih i tehničkih sila.

Politika. Smrt Sovjetskog Saveza donijela je generaciju relativne političke

stabilnosti. Tijekom Hladnog rata bilo je na desetke građanskih ratova,
oružanih pobuna i malenih gerilskih grupa koje su financirali Sovjeti - a u
većini tih slučajeva Zapad je financirao njihove protivnike. Bez suparništva
velikih sila bilo je manje ratova, a oni koji su izbijali bili su manjih razmje-
ra. Bilo je iznimaka, kao što je brutalno krvoproliće u Kongu devedesetih
i, dakako, terorizam poput onoga što ga je raspirila Al-Kaida, ali svijet je u
cjelini uživao više mira i stabilnosti nego stoljećima prije. Broj ljudi koji
ginu zbog političkog nasilja smanjivao se.

Ekonomija. Nakon kolapsa komunizma kapitalizam slobodnog tržišta ostao

je jedinim životno sposobnim načinom vođenja gospodarstva, što je vla-
dama po cijelom svijetu dalo enorman poticaj da postanu dijelom među-
narodnog ekonomskog sustava. Novi sporazumi i institucije kao što je
Svjetska trgovinska organizacija djelovali su na smanjivanje prepreka trgo-
vini i integriranju svijeta. Vlade su, od Vijetnama do Kolumbije, shvatile
da ne mogu sebi priuštiti da propuste utrku prema prosperitetu. Usvojile
su sigurna pravila, snižavajući razinu duga i uklanjajući subvencije koje
iskrivljuju odnose - ne zbog toga što bi ih na to prisilili ljudi kao Bob Rubin *
ili Hank Paulson**, nego zbog toga što su mogle vidjeti koristi od kretanja
u tom smjeru (kao i štete ako to ne učine). Te su reforme potaknule strane
investicije i stvorile nova radna mjesta.

*Robert E. Rubin bio je menadžer i partner u tvrtki Goldman Sachs, ministar financija
SAD-a u Clintonovoj vladi 1995.-1999., a nakon toga na čelnim funkcijama u tvrtki
Citigroup, (op. prev.)
**Henry M. Paulson bio je ministar financija SAD-a u vladi G. W. Busha od 2006. do
kraja mandata u siječnju 2009. Prije toga je također bio na čelnim pozicijama u Gold-
man Sachsu. (op. prev.)
 Istodobno, ljudi iz središnjih banaka učili su kontrolirati i moderirati
poslovni ciklus, sprečavajući nagle potrese koji mogu uništiti radna mjesta
i štednju te dovesti do nemira i revolucije. Uzmimo kao primjer Sjedinjene
Države: između 1854. i 1919. recesije su udarale svake četiri godine, a kada
bi nastupile, trajale bi gotovo pune dvije godine. U dva desetljeća Sjedinjene
Države doživljavale su između dviju recesija po osam godina neprekidnog
rasta, a padovi bi, kada nastupe, trajali samo po osam mjeseci. To razdoblje
stabilnosti bilo je dobitak iz višedesetljetnog rata protiv inflacije. Počevši
s Paulom Volckerom početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća,
centralne su banke vodile rat protiv inflacije, baratajući tupim oruđem
monetarne politike radi održavanja relativne stabilnosti robnih cijena.
Taktika izbrušena u tom ratu postala je jednim od najuspješnijih američkih
izvoznih proizvoda. Do 2007. preostale su samo 23 zemlje sa stopom in-
flacije višom od deset posto, a samo je jedna - Zimbabve - patila od hi-
perinflacije.

Tehnika. Informacijska revolucija ubrzala je uspon jedinstvenog globalnog

gospodarstva. Smanjeni su troškovi komunikacija, što je olakšalo integra-
ciju. Iznenada, trgovina sportske opreme u Nebraski mogla je nabavljati iz
Kine, prodavati u Europi i voditi svoje knjigovodstvo u Bangaloreu.
Ali glavni usputni učinak svih tih uspjeha - niske inflacije, globalnog
rasta, žustrog tehničkog napretka - bio je arogancija ili, formalnije rečeno,
smrt rizika. Tijekom devedesetih i prvog desetljeća dvadeset prvog stolje-
ća poslovni su ljudi s oprezom motrili na politički rizik - opasnosti koje
ekonomskom rastu prijete od državnih udara, terorističkih napada i druš-
tvenih previranja. Ali nije se moglo naći mnogo političkih rizika. Kakav
državni udar naprosto bi donio nov režim, koji se još uvijek suočavao sa
svim ograničenjima i mogućnostima globalnog gospodarstva. A unatoč
terorizmu i povremenim tegobama osnovna politička stabilnost post-hlad-
noratovskog svijeta bila je trajna.
Ti novi poslovni ljudi nisu poklanjali mnogo pozornosti jednom mnogo
poznatijem problemu, koji neposrednije djeluje: ekonomskom riziku. Po-
put Alana Greenspana, držali su da rast kompleksnih financijskih proizvo-
da zapravo smanjuje rizik tako što ga rasprostranjuje. Vjerovali su da se
razinama zaduženosti koje se nekada smatralo opasnima sada može uprav-
ljati s obzirom na ono što su smatrali trajno izmijenjenim uvjetima. Iz
toga je proizašlo da su investitori postali voljni prihvaćati relativno niske
nagrade za ono što bi se pod normalnim okolnostima smatralo opasnim
investicijama. Kreditni rasponi - razlika prinosa između obveznica Mini-
starstva financija SAD-a, što se smatra najsigurnijom investicijom na svi-
jetu, i obveznica kompanija ograničenih poslovnih pokazatelja - pali su na
povijesno najnižu razinu. Nestabilne zemlje poput Ekvadora i teturave
kompanije kao Chrysler mogle su posuđivati gotovo jednako jeftino kao
Vlada SAD-a. (Ekvador je 2009., dakako, objavio da ne može otplaćivati
svoje dugove, a Chrysler je izbjegao bankrot samo zahvaljujući Vladinu
iskupu u posljednjem trenutku.) A kako je dug bio jeftin, financijeri i vla-
snici kuća rabili su ga obilato, trošeći iznad svojih mogućnosti. Bankama i
investitorima koji su pribavljali svu tu jeftinu gotovinu pouzdanje su da-
vali krcati kovčezi korporacija - profiti su osamnaest kvartala u nizu izme-
đu 2002. i 2006. rasli po dvoznamenkastoj stopi - stope bankrota bile su
niže od normale. Izgledalo je da dobra vremena nikada neće završiti.
Svjetsko gospodarstvo postalo je ekvivalent trkaćeg automobila - sku-
po, nevjerojatna domašaja, i sposobno voziti brzinom od koje zastaje dah.
Njime se tijekom posljednjeg desetljeća vozio svatko i na vrhuncu doživio
navalu adrenalina. Postojao je samo jedan problem: ispalo je da nitko za-
pravo ne zna voziti takav auto. Tijekom posljednjih deset godina globalno
gospodarstvo postalo je nešto što nitko nikada nije vidio - integriran sustav
s oko 125 zemalja, koje sve sudjeluju i sve voze dotad nečuvenim brzinama.
Bilo je to kao da taj trkaći auto vozi 125 različitih vozača - a nitko se nije
sjetio kupiti amortizere.

Problem zaduženosti

Bilo je, dakako, onih koji su htjeli amortizere. Tijekom godina uzleta takve
se smatralo gnjavatorima. Pitali su zašto bi paketi sekundarnih hipoteka
bili cijenjeni jednako tako visoko kao i obveznice General Electrica. Ali
svaka sljedeća godina završavala je novim izvještajem o zapanjujućim za-
radama ili isplatama u milijardama nekom trenutnom menadžeru hedge-
fonda. Stalno obećavana korekcija nije se ostvarivala, a negativni glasovi
bivali su sve tiši i tiši. Na Wall Streetu došlo je do neke vrste preokrenute
prirodne selekcije. Kako je rekao Boykin Curry, poslovni direktor Eagle
Capitala, tijekom posljednjih dvadeset godina "DNK gotovo svake finan-
cijske institucije opasno se preobrazio. Svaki put kad bi se netko za stolom
zalagao za više financijskih poluga* i veći rizik, nekoliko sljedećih godina
pokazalo bi da je bio 'u pravu'. Ti su ljudi postajali odlučniji, promicani su
na više položaje i stjecali kontrolu nad sve većim kapitalom. Istodobno
svatko tko bi na moćnoj poziciji oklijevao, zastupao oprez, bio je 'u krivu'.
Oprezni tipovi sve su više zastrašivani i zaobilazilo ih se pri promaknućima.
Gubili su kontrolu nad kapitalom."
Warren Buffett objasnio je da u srži problema leže sve više razine finan-
cijskih poluga - što je na Wall Streetu fina riječ za dug. To je "jedini način
kako pametnjaković može bankrotirati" - kaže Buffett. "Ako postupate
pametno, na kraju postanete jako bogati. Ako postupate pametno i rabite
financijske poluge i u svemu tome jednom pogriješite, to vas može zbrisa-
ti, jer je bilo što pomnoženo s nulom - nula. Ali ohrabrujuće je da kada
drugi oko vas to uspješno čine, i vi ste uspješni, a sve to jako sliči Pepeljugi
na balu. Dečki izgledaju sve bolje, glazba zvuči bolje, sve je zabavnije, i
pomislite 'Za kog bih vraga morao otići četvrt sata prije ponoći? Otići ću
dvije minute prije ponoći.' Ali nezgodno je što na zidu nema satova. I svi
misle da će otići dvije minute prije ponoći." To je, ukratko, priča o tome
kako smo upali u nevolje 2008.
Na nekoj razini u srži je cijele priče dug. Od početka osamdesetih Ame-
rikanci troše više nego što proizvode - a razliku nadoknađuju posudbom.
To se događalo na svakoj razini društva. Dug kućanstava množio se poput
gljiva poslije kiše - sa 680 milijardi dolara 1974. na 14 bilijuna dolara 2008.
Samo u posljednjih sedam godina taj se dug udvostručio. Prosječno kućan-
stvo sada u prosjeku ima trinaest kreditnih kartica i duguje 120.000 dola-

*Upotreba posuđenog novca za povećavanje kupovne moći. (op. prev.)

ra za hipoteku. No, po nekim mjerilima, kućanstva su vrhunac uspjeha.
Političari na državnoj i lokalnoj razini koji žude svojim izbornim bazama
dati nova košarkaška igrališta i autoceste s dvanaest trakova bez povisiva-
nja poreza počeli su posuđivati na račun budućnosti. Izdavali su obveznice
da bi financirali omiljene projekte, obveznice čije su pokriće bili budući
porezi ili zarade na igrama na sreću. Ali čak je i te političare posramio istin-
ski kralj posuđivača: federalna vlada. Nacionalni je dug 1990. iznosio tri
bilijuna dolara. Do kraja 2008. popeo se u područja jedanaesteroznamen-
kastih brojeva, premašivši deset bilijuna dolara. (Dok ovo pišem, već je 10,9
bilijuna.) Znamenitom Satu državnog duga u New Yorku ponestalo je pro-
stora za znamenke. Njegovi vlasnici planiraju ove godine instalirati novi,
prošireni sat.
Drugim riječima, Sjedinjene Države postale su nacijom dužnika. Nema
ničega lošeg u dugu - zajmovi i financijske poluge, kada ih se razborito
upotrebljava, čine puls modernog gospodarstva - ali kada ga se dotjera do
takvih krajnosti, on ubija. Obje strane jednadžbe moraju pak biti u ravno-
teži - Sjedinjene Države nikada ne bi mogle dospjeti u takav položaj da
nije bilo nacija spremnih posuđivati novac. Tu nastupa ekonomsko i poli-
tičko jačanje svijeta u razvoju - "uspon ostalih", kako ja to zovem, a to
najbolje simbolizira uspon Kine.
Unatoč godinama naglog rasta kineska kućanstva i korporacije bila su
sklona oprezu. Oko polovine svojih zarada spremaju u banku, uvijek se
pripremajući za metaforični crni dan. Takva krajnja štedljivost u kombina-
ciji s visokim rastom dovela je do kineske akumulacije golemih novih
rezervoara kapitala. Ali to nije bila naprosto konfucijanska kulturna zna-
čajka. Kineska vlada obeshrabrivala je trošenje i poticala štednju, djelomi-
ce kao način da osigura da razina inflacije ostane niska i da njena valuta
ostane podcijenjena - zbog čega je kineska roba bila jeftina i privlačna
zapadnom potrošaču. K tome, zemlje poput Kine bile su razočarane azij-
skom krizom 1996., kada su azijska gospodarstva propadala, a zapadni
bankari došli u pomoć, ali postavljajući teške uvjete. Kada su se oporavile,
azijske vlade - kao i drugi izvan Azije - odlučile su akumulirati vlastite
rezerve, kako se sljedeći put ne bi morale oslanjati na dobrotu stranaca.
 Tako, umjesto da svoje sve veće uštede reinvestiraju u domaće gospo-
darstvo, kineske vlasti spremile su ih na stranu. Ali kako to vlada može
zgrtati novac? Kupovanjem onoga što se tada smatralo - a i danas se smatra
- najsigurnijom investicijom na svijetu: vrijednosnica državne riznice
SAD-a. Svojim akumuliranjem golemih količina američkog duga Kinezi su
završili tako da subvencioniraju ponašanje koje ga je prouzročilo - američku
potrošnju. Financirali su našu pijanku trošenja i zgrnuli ogromnu gomilu
dolarskih zadužnica. Kinezi su pretjerano štedjeli, a Amerikanci pretjerano
trošili. Izgledalo je da je sustav u ravnoteži.
Nije to bila samo Kina. Osam drugih zemalja s tržištima u usponu
akumuliralo je zalihe od sto milijardi dolara ili više, uglavnom u dolarima.
Ali sama Kina u deviznim rezervama drži više od dva bilijuna dolara, tako-
đer većinom u dolarima. Posljednjeg rujna Kina je postala najveći strani
kreditor Amerike, nadmašivši Japan, koji više ne kupuje velike iznose dr-
žavnih obveznica SAD-a. (S deset posto T-mjenica* u optjecaju u svojem
posjedu, Kina je vjerojatno najveći kreditor Amerike, ali Ministarstvo
financija SAD-a ne vodi evidenciju domaćih zajmodavaca.) Kina sada drži
u rukama najveću zadužnicu na svijetu, a na njoj je potpis Ujka Sama.
Pokazalo se da je na globalnoj razini pretjerana štednja jednak problem
kao i pretjerana potrošnja. Harvardski ekonomist Dani Rodrik procjenjuje
da slanje tolikog novca u inozemstvo, umjesto da ga se produktivno inve-
stira, stoji Kinu približno jedan postotni poen BDP-a na godinu, ili više od
četrdeset milijardi dolara godišnje. Kineski su zajmovi u biti također i masi-
van poticajni program za SAD. Održavali su kamatne stope na niskoj razini,
što je poticalo vlasnike kuća na refinanciranje, menadžere hedge-fondova
da povise financijske poluge, a investicijske banke da pumpaju svoje bilan-
ce. Kineski zajmovi stvarali su jeftin novac, kaže kolumnist Financial Ti-
mesa Martin Wolf, a "jeftini novac poticao je orgiju financijskih inovacija,
posuđivanja i trošenja."

*T označava Treasury - mjenice Ministarstva financija SAD-a. (op. prev.)

 "Ne možemo se samo vratiti uobičajenom poslovanju", piše Wolf. Ali
kratkoročno izgleda da smo osuđeni na još malo statusa quo. Nedugo prije
preuzimanja dužnosti predsjednik Barack Obama upozorio je na perspek-
tivu "deficita mjerenih u bilijunima dolara sljedećih godina", dok njegova
vlada povećava trošenje na sve, od zelene tehnologije do zdravstvene za-
štite, kako bi ponovo napuhala naše splasnulo gospodarstvo. Većinu tog
novca trebat će posuditi od Kine. Kinezi pak imaju i vlastite ekonomske
probleme, te u borbi s njima troše 600 milijardi dolara - golemih petnaest
posto BDP-a. U zbilji, mi tražimo od Kine da istodobno financira dvije naj-
veće fiskalne ekspanzije u ljudskoj povijesti - našu i svoju vlastitu. A ta
zemlja ima sve razloge da nastavi rastrošno kupovati T-mjenice. Bez toga
bi patio njezin izvoz, a visoke bi stope rasta udarile o tlo.
No Kinezi imaju i druge mogućnosti. Ekonomist Joseph Stiglitz, dobit-
nik Nobelove nagrade, objašnjava da će oni "jamačno nastojati održati
američku potrošnju, ali ako postane jasno da to ne djeluje, imaju plan B".
Prema planu B, u središte bi se stavila ekspanzija vlastite potrošnje Kine
kroz državnu potrošnju i povećano kreditiranje vlastitog pučanstva. Kako
piše povjesničar Niall Ferguson, "krupno je pitanje današnjice hoće li Hi-
merika (Kina plus Amerika) ostati na okupu ili će se zbog ove krize raspasti.
Ako ostane skupa, moći ćete vidjeti izlaz iz šume. Ako se raspadne, pozdra-
vite se s globalizacijom."
Najbolji bi scenarij za Kinu i Sjedinjene Države bio da surađuju kako bi
polako rasplele svoj uzajamno samoubilački pakt. Kini bi koristilo da ima
više novca za reinvestiranje u domaće gospodarstvo. Sjedinjene bi Države
imale koristi tako što bi bile prisiljene donijeti neke teške odluke od kojih
će im na kraju biti bolje. Barem od osamdesetih Amerika misli da može
trošiti bez brige, zauvijek odgađajući dan vraćanja duga. To nije dobro za
njenu vanjsku i domaću politiku. To je Washington učinilo arogantnim,
lijenim i nemarnim. Ali besplatna vožnja primiče se kraju.
Sudar sa svijetom nakon Amerike

Premda razmjeri ove financijske krize daleko premašuju sve što se pamti
u novije vrijeme, ona nije bez presedana. Povijest kapitalizma puna je
napuhanih mjehura, panika, financijskih slomova i recesija. Nizozemci su
izgubili pamet zbog tulipana u prvom desetljeću 17. stoljeća; manija želje-
znice pogodila je Britance četrdesetih godina 19. stoljeća. Čak i posljednjih
nekoliko desetljeća bilo je financijskih nevolja u Meksiku, Argentini, Bra-
zilu i gotovo svim drugim latinskoameričkim zemljama. Rusija i njeni
nekadašnji sateliti bankrotirali su u devedesetima, a Aziju je zaraza pogo-
dila potkraj tog desetljeća. Slom Long-Term Capital Managementa, jednog
od najvećih svjetskih hedge-fondova, koji se dogodio 1998., bio je tako
tegoban da su Federalne rezerve organizirale iskup kako bi spriječile slom
financijskog sustava.
Kriza 2008. drukčija je upravo zato što nije nastala u nekoj žabokrečini
svijeta u razvoju; izronila je iz srca globalnog kapitalizma, Sjedinjenih
Država, i tekla arterijama međunarodnih financija. Ona, unatoč mnijenju
nekih mudraca, ne označuje kraj kapitalizma, ali lako bi za Sjedinjene
Države mogla značiti kraj stanovitog tipa globalne dominacije. Tekuća
ekonomska previranja samo će pospješiti kretanje prema svijetu nakon
Amerike. Ako su rat u Iraku i vanjska politika Georgea W. Busha izazvali
delegitimiranje vojno-političke moći Amerike u očima svijeta, financijska
kriza djelovala je na delegitimiranje američke ekonomske moći.
Što god ljudi mislili o američkoj vanjskoj politici, svi su se slagali da je
SAD najmodernije, najsofisticiranije i najproduktivnije gospodarstvo na
svijetu - s najrazvijenijim tržištima kapitala. Iz toga je slijedilo da je SAD
imao hegemoniju ne samo u vojnoj moći i diplomaciji nego i u području
ideja. Voditelji centralnih banaka i ministarstava financija diljem svijeta
stjecali su osnovna znanja svoje profesije u američkim školama. Političari
su svoja gospodarstva razvijali pomoću savjeta koje je propisivao Washing-
tonski konsenzus. Inovacije u Silicijskoj dolini bile su predmet zavisti
cijeloga svijeta. Duboka, lukrativna tržišta kapitala New Yorka bila su pred-
met divljenja i oponašanja na svim kontinentima osim Antarktike.
Kako piše Brad Setser, stručnjak u Vijeću za međunarodne odnose (Co-
uncil on Foreign Relations), globalizacija nakon Drugog svjetskog rata
bila je gotovo sinonim za amerikanizaciju. "Stranci koji su željeli posuditi
novac uglavnom su izdavali obveznice u dolarima, služili se newyorškim
pravom i udovoljavali standardima Komisije za vrijednosnice i trgovinu
vrijednosnicama (Securities and Exchange Commission) o objavljivanju
poslovnih podataka", piše on. Američke ideje i institucije bile su tim pri-
vlačnije zbog ekonomskih uspjeha zemlje.
Kolaps Wall Streeta značajno će nagristi baštinu tog uspjeha. Američko
će se gospodarstvo u 2009. godini smanjiti ili stagnirati, a u godinama nakon
toga potencijalno će rasti sporo, opterećeno zaduženošću. Najveći dio Euro-
pe bit će u istoj kaši. Naravno, ekonomska aktivnost posvuda je pogođena
tim kolapsom prvog svijeta. A kako su financije totalno globalizirane, bur-
ze su posvuda doživjele kolaps. Ali gospodarstva što tvore osnovu velikih
tržišta u usponu - Kina, Indija i Brazil - sada su dovoljno velika da imaju
značajnu vlastitu ekonomsku aktivnost (domaću potražnju) koja se ne
oslanja na izvoz na Zapad. Posljetkom toga Međunarodni monetarni fond
procjenjuje da će sto posto globalnog rasta 2009. potjecati od tržišta u us-
ponu. Premda su financijska tržišta tih zemalja povezana s financijskim
tržištem Sjedinjenih Država, njihova zbiljska gospodarstva, prvi put u
povijesti, počinju stjecati stanovitu neovisnost o njemu.
Globalna je moć, iznad svega, dominacija nad idejama, agendama i mo-
delima. Spoznaja da velik dio financijskih inovacija koje su se dogodile
proteklog desetljeća nije dao mnogo više doli kuću od karata nagriza ame-
ričku moć. Prodavanje američkih ideja ostatku svijeta od sada će iziskivati
mnogo više napora. Zemlje u razvoju, uz sve veće samopouzdanje, birati
će rješenja ekonomske politike koja im budu odgovarala. "Financijski sustav
SAD-a smatralo se uzoritim, a mi smo davali sve od sebe da kopiramo sve
što se dalo", rekao je Yu Yongding, nekadašnji savjetnik kineske centralne
banke krajem rujna 2008. "Iznenada otkrivamo da naš učitelj nije tako
sjajan, pa kada sljedeći put budemo planirali svoj financijski sustav, više
ćemo se služiti vlastitom pameću."
Uspon ostalih uvelike je ekonomska pojava, ali tranzicija kojoj smo
svjedoci nije samo pitanje dolara i centi. Ona ima i političke, vojne i kul-
turne posljedice. Kako zemlje postaju jače i bogatije, a SAD se muči da opet
zavrijedi povjerenje svijeta, vjerojatno ćemo doživljavati mnoge izazove i
veće samopotvrđivanje nacija u usponu. Jednog mjeseca proteklog ljeta
Indija je bila spremna frontalno se suprotstaviti Sjedinjenim Državama na
trgovinskim razgovorima u Dohi, Rusija je napala i okupirala dijelove Gruzi-
je, a Kina ugostila najspektakularnije i najskuplje Olimpijske igre u povi-
jesti (koje su stajale više od 40 milijardi dolara). Prije deset godina nijedna
od njih triju ne bi bila dovoljno moćna ili samouvjerena da tako postupi.
Čak i ako njihove stope rasta opadnu, što će se jamačno dogoditi, te se ze-
mlje neće tiho odreći svoje nove uloge u globalnom sustavu.
Razmotrimo samo nekoliko primjera. Tijekom posljednjeg desetljeća
Sjedinjene Države proširile su svoj utjecaj u ono što je stoljećima bilo sfera
utjecaja Rusije. U eri američke dominacije nakon Hladnog rata Moskva je
to mirno prihvaćala. Washington joj je bio potreban zbog novca i podrške.
Ali do 2008. Rusija je postala oživjelom silom. Sredinom veljače 2009.
Kirgiska Republika donijela je konačnu odluku da zatvori Zračnu bazu
Manas, bazu SAD-a koja je osiguravala bitnu zračnu podršku operacijama
u Afganistanu, što je bilo osobito važno nakon zatvaranja druge zračne
baze u Uzbekistanu 2005. Motiv je bio novac. Sjedinjene Države plaćale
su za najam baze 55 milijuna dolara godišnje, i bile su pokazale spremnost
da plate i 100 milijuna dolara godišnje. Vlada Rusije, koja se neprijateljski
protivi ideji polutrajne vojne prisutnosti SAD-a u svojem dvorištu, ponu-
dila je paket pomoći od 2,3 milijarde dolara, prema kojem je američka po-
moć izgledala sitno, a sastojao se od 180 milijuna dolara otpisa dugovanja,
1 5 0 milijuna dolara pomoći i dvije milijarde dolara zajma za dovršenje
gradnje hidroelektrane. Elektrana će biti zajedničko poduzeće i povećat će
proizvodnju energije Kirgiske Republike za 40 posto, što bi moglo dovesti
izvoz energije te zemlje do njegova punog potencijala. Čak i uz pad cijena
nafte na 40 dolara po barelu Rusija će još uvijek biti u poziciji da usvoji
neovisniju vanjsku politiku.
Čak i nova američka saveznica poput Indije održava svoju neovisnost
o Sjedinjenim Državama. New Delhi zahvalan je Washingtonu za njegovu
podršku u legitimiranju Indije kao normalne nuklearne sile, ali se ipak
odupro u odnosu na središnja pitanja sigurnosti. Unatoč američkom priti-
sku Indija naprosto ne vidi Iran kao prijetnju, kako to čine Sjedinjene
Države. Indija je prihvatila da jednom glasa sa Sjedinjenim Državama u
Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, ali i dalje ima široke kontak-
te s Iranom, uključujući i izvedbu zajedničkih pomorskih vježbi. Indija
vidi Iran kao trgovinskog partnera i odbija izolirati ga na bilo koji način. U
travnju 2008., kada se iranski lider vraćao kući iz posjeta Šri Lanki, piloti
predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada zatražili su dozvolu za spuštanje
radi dopune goriva u New Delhiju. Indijska Vlada odmah je uputila forma-
lan poziv i pretvorila šesterosatno zaustavljanje u državni posjet.
Sadašnje stanje MMF-a i Svjetske banke također daje korisnu pouku. Te
institucije, kojima su dominirali ideje i novac SAD-a, dugo se smatra sred-
stvima američkog utjecaja. A danas, piše Setser, "gospodarstva u usponu
kao Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija, Koreja, pa čak i Brazil, ne samo
da nemaju potrebe za MMF-om; ona su sve više u poziciji da mu konkuri-
raju. Saudijska Arabija već podupire Libanon. Venezuela je pomogla Argen-
tini da vrati dug MMF-u. Kinesko financiranje razvoja nudi alternativu
zajmovima Svjetske banke."
Kao još bolji primjer koliko će duboke biti promjene povezane s uspo-
nom ostalih iznova bi trebalo pročitati medijske izvještaje o sumitu G-20
u Washingtonu u studenom 2008. Svaku je prethodnu krizu rješavao MMF,
Svjetska banka ili G-7 (poslije G-8). U prošlim krizama Zapad je igrao ulogu
strogog učitelja koji kori jogunaste đake. A sada izgleda da su pouke tog
učitelja diskreditirane. Sjetimo se kako su tijekom azijske financijske kri-
ze Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje zahtijevale da Azijci poduzmu
tri koraka - puste loše banke da propadnu, drže (javnu) potrošnju pod
kontrolom i zadrže visoke kamatne stope. U vlastitoj krizi Zapad na sve te
tri fronte čini upravo suprotno.
U svakom slučaju, upravo ovu krizu Zapad ne može rješavati sam. Dje-
lotvoran odgovor u visoko povezanom globalnom gospodarstvu traži su-
djelovanje svih glavnih svjetskih aktera - uključujući najveća gospodarstva
u usponu. Zemlje poput Kine i Saudijske Arabije bile su bitne za pribavlja-
nje novca. Što se legitimnosti tiče, stari zapadni klubovi bili su arhaični,
ostaci jednog prošlog svijeta, i više nisu mogli prodavati neko vlastito glo-
balno rješenje. Kao što je kriza jasno pokazala, čak ni Sjedinjene Države
više ne mogu djelovati neovisno. Tako je prvi put sazvan sastanak šefova
vlada G-20 - G-8 plus glavne nacije u usponu.
Dakako, nije se sve promijenilo. Sastanak G-20 ipak je održan u Wa-
shingtonu, a predsjednik George W. Bush igrao je važnu ulogu u sastavlja-
nju dnevnog reda. To jest nov svijet, ali to ne mora biti svijet iz kojega je
Amerika izbačena. Zapravo, Amerika je i dalje najvažnija zemlja na kugli
zemaljskoj, koja može utjecati u svakom području i na svakom kontinen-
tu onako kako to ne može nijedna velika sila. Ona, po riječima njemačkog
autora Josefa Joffea, ostaje "osnovna supersila". Samo što sada živimo u
svijetu u kojem zajedničko djelovanje nije samo moguće, nego je bitno.

Svi zajedno

Međunarodna suradnja vraška je stvar. Čak i tamo gdje ima volje, često
nema jasnog načina. Afganistan je uzor uspješne multilateralne operacije
- barem teorijski. Početna je invazija imala potporu Ujedinjenih naroda i
globalne zajednice. Vojni pothvat, koji sada traje već dulje od sedam godina,
uključuje vojnike iz Britanije, Kanade, Poljske - pa čak i Francuske. Svjet-
ska banka, USAID i nacionalne vlade daju milijarde za izgradnju tamošnje
infrastrukture. Pa ipak, taj bi rat još uvijek lako mogao omanuti. Vlada
Hamida Karzaija kontrolira manje od trećine zemlje. Izvan Kabula najviši
su izvor vlasti ratni gospodari. Talibani, premda oslabljeni, i dalje se zabri-
njavajuće uspješno oporavljaju i vraćaju. Opijum je postao glavni izvozni
proizvod zemlje. A većina zemalja - od onih koje graniče s Afganistanom,
kao što je Pakistan, do europskih partnerica poput Njemačke - nestrpljivo
čeka da se riješe svojih obaveza, a ne da ih provedu u djelo. Uski nacionali-
zam i prečesto je jači od prosvijećenog internacionalizma.
Pouka Afganistana pokazuje da multilateralizam nije ni lak ni uvijek
djelotvoran. Ali pothvat u Afganistanu patio je od manjka pozornosti -
Bushova vlada bila je odveć zaokupljena time da prvo afirmira, a potom i
povede rat u Iraku - i još ga se uvijek može spasiti. Usput rečeno, današnji
problemi zahtijevaju multilateralno rješenje čak i kad ga je krajnje teško
postići. Razmotrimo bilo koji ozbiljan problem na koji danas nailazimo;
vjerojatno je da se on ne tiče samo jedne zemlje. Terorizam, financijska
pošast, zarazne bolesti, energija, sigurnost - svi ti izazovi iziskuju koordi-
nirane reakcije, a u nekim slučajevima i institucije koje ih mogu prove-
sti.
Uzmimo jednostavan primjer kao što je zarazna bolest. Ako izbije danas,
gotovo je sigurno da će se proširiti nadaleko i naširoko. To znači da svi
imamo razloga što brže odrediti narav patogenog uzročnika, izolirati žrtve
i raditi na lijeku. U idealnom slučaju mogla bi se uključiti Svjetska zdrav-
stvena organizacija, tražiti da joj se pošalju uzorci virusa, odrediti narav
bolesti i postaviti protokole po kojima treba postupati. Na žalost, ona nema
dovoljno novca, nema dovoljno osoblja i nema dostatne ovlasti za donoše-
nje pravila po kojima bi se svi morali ravnati. Kina je unutar svojih granica
tjednima prikrivala zarazu ptičjom gripom, dok se nije proširila po svijetu.
Indonezija je u jednom trenutku odbila predati uzorke gripe iz straha da
će biti iskorišteni za stvaranje skupog cjepiva koje ona sebi ne bi mogla
priuštiti.
To je svijet s kojim se suočava Barack Obama: zbrkan i svadljiv, bez
mnogo lakih odgovora. Ali uza sve svoje probleme to je još uvijek izvanred-
no miran svijet. Rat između velikih sila nezamisliv je. Po nekim mjerilima,
živimo u najmirnijem dobu u povijesti. I Al-Kaida, prva velika prijetnja
dvadeset prvog stoljeća, ostala je bez korijena i u defenzivi jer je muslima-
ne diljem svijeta odbilo njeno veličanje nasilja i spremnost da ubija civile,
čak i kad su ti civili muslimani. Izbor Baracka Obame, multietničnog Ame-
rikanca koji je proputovao svijet, čovjeka čiji je otac musliman, a srednje
mu je ime Husein, zapanjio je tu terorističku grupu. Na jednoj nedavnoj
videosnimci njezini su vođe pribjegli slabašnim osobnim napadima na
novog predsjednika, nazivajući ga "kućnim Crncem". Njihove su brige ra-
zumljive: izbor Obame simbol je nade i prijetnja Al-Kaidinoj ideologiji
mržnje.
Postoji, dakako, i prastara briga: da će u prijelaznim vremenima stradati
stabilnost. Još otkako je Tukidid primijetio da je pomak moći sa Sparte na
Atenu bio temeljni uzrok Peloponeskog rata, znanstvenici strepeći proma-
traju takve trenutke. Ali ovaj put, ako se njime bude valjano upravljalo,
uspon ostalih ne mora izazvati destabilizaciju. Amerika ne tone brzo i ne-
će je zamijeniti samo jedna druga zemlja. U dubinskom smislu svi se u ovoj
krizi nalaze zajedno. Druge zemlje mogu igrati značajnu ulogu u stabilizi-
ranju. I to ne samo u gospodarstvu. Tijekom rusko-gruzijskog sukoba nije
u Moskvu otišao Bush, nego francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Kada
su Izrael i Sirija ljetos počeli s razgovorima, mirovna je posrednica bila
Turska, a ne Washington. A kada su se u svibnju prošle godine libanonske
frakcije ponovo oružjem i nasiljem bacile jedne na druge, jedina osoba
kadra dovesti ih za pregovarački stol bio je katarski šeik. Ni u jednom od
tih slučajeva Sjedinjene Države nisu igrale ulogu. Prije deset godina to bi
bilo nezamislivo. Danas je to opće mjesto. Premda samopouzdaniji svijet
znači više protivnika i demagoga, to također znači i više pregovarača te
regionalnih lidera kojima je stalo do održavanja mira. Ako se uzmogne
organizirati i ohrabriti taj impuls, svijet će biti bolji.
Većini glavnih sila zajednički su sa Sjedinjenim Državama osnovni in-
teresi i ideali. Ti zajednički poticaji trebali bi osigurati kretanje svijeta
prema većoj stabilnosti i prosperitetu. Ostaje zbiljskom opasnošću da Wa-
shington loše odigra, stvarajući kaos i nestabilnost, ili da igra prejakim
kartama te navede druge zemlje na otpor i okretanje k vlastitim putovima.
Za globalnu stabilnost i dalje je najvažnija zadaća upravljanje političkom i
vojnom moći SAD-a. Sjedinjene Države moraju pružiti pravila, institucije
i usluge s pomoću kojih se mogu riješiti krupni svjetski problemi, istodob-
no dajući udio u tom sustavu drugim zemljama - što je najvažnije, silama
u usponu.
Posljednjih desetljeća Sjedinjene Države nisu igrale tu vodeću ulogu.
Ali nisu to činili ni Pariz, London, Moskva, Peking ili New Delhi. Europa
nije bila voljna ustupiti moć MMF-u i drugim forumima, a mnoge zemlje
s tržištima u usponu čuvaju svoju suverenost jednako ljubomorno kao i
Sjedinjene Države, često i više. Tko god bio kriv za to, ako ne nađemo na-
čina da proširimo i unaprijedimo pravila i institucije globalne suradnje - u
gospodarstvu, energiji, promjenama klime, zarazama, drogama, migraci-
jama i mnoštvu drugih pitanja, svijet će proživljavati sve više kriza, a vla-
de će na njih reagirati u hitnji, ad hoc - preslabo i prekasno.
Ako se, s druge strane, okupimo i poradimo na zajedničkim problemima
čovječanstva, zamislite mogućnosti koje bi to moglo stvoriti za sve. Zami-
slite da stvorimo nova pravila igre koja bi omogućila da ovaj izvanredni
proces globalizacije i rasta ustraje i proširi se na svaki dio društva, povisi
životni standard za najsiromašnije među siromašnima, omogući da sve
više i više ljudi razvije svoje potencijale.
Ako doista djelujemo zajedno i ostavimo za sobom ovu krizu, ostaju
beskrajne mogućnosti. Svjetsko gospodarstvo nudi izglede pristojna živo-
ta za sve ljude. Komunikacije nam svima omogućuju da se upoznajemo i
učimo jedni od drugih kao nikada prije. Politička suradnja može ukrotiti
vatru suparništva velikih sila. Ljudi svaki dan posvuda na Zemlji čine div-
ne stvari. Sada je vrijeme da njihove vlade na tu ljudsku ingenioznost pri-
mjereno odgovore vlastitim inovacijama i stvore nove oblike suradnje.
Velik je izazov za Baracka Obamu i ovu generaciju lidera stvoriti nov sustav
međunarodnih odnosa, koji stvara istinsku i djelotvornu globalnu suradnju
na krupnim zajedničkim pitanjima koja nas sve muče. To je veliki projekt
21. stoljeća: nova arhitektonika koja ovom svijetu osigurava mir, rast i
slobodu.
PRVO POGLAVLJE

Uspon ostalih

Ovo nije knjiga o propadanju Amerike, nego o usponu svih ostalih. Ona
govori o velikoj preobrazbi koja se zbiva diljem svijeta, preobrazbi koja,
premda se o njoj često raspravlja, ostaje slabo shvaćena. To je prirodno.
Promjene, čak i one krupne, zbivaju se postupno. Premda govorimo o novoj
eri, svijet se i dalje čini onakvim kakav poznajemo. U zbilji je pak jako ra-
zličit.
Tri su se tektonske promjene moći dogodile u posljednjih petsto godina,
fundamentalne promjene u raspodjeli moći koje su preobrazile međuna-
rodni život - njegovu politiku, ekonomiju i kulturu. Prva je bila uspon
zapadnog svijeta, proces koji je započeo u petnaestom stoljeću, a drama-
tično se ubrzao u kasnome osamnaestom. Proizveo je modernost kakvu
poznajemo: znanost i tehniku, trgovinu i kapitalizam, poljoprivrednu i
industrijsku revoluciju. Proizveo je i dugotrajnu političku dominaciju na-
cija Zapada.
Druga promjena, koja se dogodila u posljednjim godinama devetnaestog
stoljeća, bila je uspon Sjedinjenih Država. Ubrzo nakon svoje industrijali-
zacije Sjedinjene Države postale su najmoćnijom nacijom od carskog Rima
i jedinom koja je bila jača od bilo koje izgledne kombinacije drugih nacija.
Najvećim dijelom prošloga stoljeća Sjedinjene Države dominirale su glo-
balnim gospodarstvom, politikom, znanošću, kulturom i idejama. Posljed-
njih dvadeset godina ta je dominacija bila bez premca, što je pojava bez
presedana u modernoj povijesti.
 Sada proživljavamo treću veliku promjenu moći moderne ere. Moglo
bi je se zvati "usponom ostalih". Posljednjih nekoliko desetljeća zemlje
diljem svijeta doživljavaju stope gospodarskog rasta koje su nekoć bile
nezamislive. Premda su imale i uspona i padova, opći je trend nedvosmi-
sleno uzlazan. Taj je rast najvidljiviji u Aziji, ali više nije ograničen na nju.
To je razlog što tu promjenu ne bi točno opisao naziv "uspon Azije". Godi-
ne 2006. i 2007. sto dvadeset četiri zemlje imale su rast po stopi od četiri
posto ili više. To uključuje više od trideset zemalja u Africi, dakle dvije
trećine tog kontinenta. Antoine van Agtmael, menadžer fonda koji je sko-
vao termin "tržišta u usponu" * , identificirao je dvadeset pet kompanija
koje su najizglednije sljedeće velike svjetske multinacionalke. Na njegovu
se popisu nalaze po četiri kompanije iz Brazila, Meksika, Južne Koreje i
Tajvana, tri iz Indije, dvije iz Kine te po jedna iz Argentine, Čilea, Malezije
i Južnoafričke Republike.
Pogledajte oko sebe. Najviša zgrada na svijetu sada je u Taipeiju, a usko-
ro će je prestići ona koju grade u Dubaiju. Najbogatiji je čovjek na svijetu
Meksikanac, a najveća je korporacija kojom se javno trguje kineska. Najve-
ći avion na svijetu sagrađen je u Rusiji i Ukrajini, vodeća svjetska rafinerija
gradi se u Indiji, a sve su najveće tvornice u Kini. Po mnogim je mjerilima
London vodeći financijski centar, a Ujedinjeni Arapski Emirati sjedište su
najobilnije financiranoga investicijskog fonda. Ono što su nekad bile stopo-
stotno američke ikone sada prisvajaju stranci. Najveći svjetski panoramski
kotač nalazi se u Singapuru. Svjetski kasino broj jedan nije u Las Vegasu,
nego u Macau, koji je pretekao Vegas i po godišnjem prihodu od kocke.
Najveća filmska industrija, kako po broju napravljenih filmova tako i po
broju prodanih ulaznica, jest Bollywood, a ne Hollywood. Čak je i kupnja
u trgovinama, najveća američka zabavna aktivnost, postala globalna. Me-
đu deset najvećih trgovinskih centara na svijetu samo je jedan u Sjedi-

*Emerging markets - budući da nije riječ o zemljama u kojima donedavno uopće nije bi-
lo tržišta, nego o tome da ta tržišta zadobivaju dimenzije koje ih čine sve značajnijima
u svjetskim razmjerima, ne bi bio primjeren doslovan prijevod "tržišta u nastajanju",
(op. prev.)
njenim Državama; najveći na svijetu nalazi se u Pekingu. Takvi su popisi
proizvoljni, ali upada u oči da je prije samo deset godina Amerika bila na
vrhu u mnogim, ako ne i svim tim kategorijama.
Moglo bi djelovati čudno što se težište stavlja na sve veći prosperitet
dok stotine milijuna ljudi još uvijek žive u očajnom siromaštvu. Ali udio
ljudi koji žive od najviše jednog dolara na dan zapravo se srušio sa 40 posto
1981. na 18 posto 2004., i procjenjuje se da će do 2015. pasti na dvanaest
posto. Sam rast Kine izvukao je iz siromaštva više od 400 milijuna ljudi.
Siromaštvo opada u 80 posto svjetskih zemalja. Onih 50 zemalja u kojima
žive najsiromašniji ljudi svijeta krajnji su, gotovo beznadan slučaj koji
hitno treba rješavati. U ostale 142 zemlje - među kojima su i Kina, Indija,
Brazil, Rusija, Indonezija, Turska, Kenija i Južnoafrička Republika - pro-
duktivna i rastuća gospodarstva polako usisavaju siromašne. Prvi put svje-
dočimo istinski globalnom rastu. To stvara međunarodni sustav u kojem
zemlje u svim dijelovima svijeta više nisu objekti ili promatrači, nego sa-
mostalni igrači. To je rađanje istinski globalna poretka.
S tim povezan aspekt te nove ere jest difuzija moći s država na druge
aktere. Oni "ostali" koji su u usponu obuhvaćaju mnoge nedržavne aktere.
Grupe i pojedinci postaju moćniji, a slabe hijerarhija, centralizacija i kon-
trola. Funkcije koje su nekada kontrolirale vlade sada se dijele s međuna-
rodnim tijelima poput Svjetske trgovinske organizacije ili Europske Unije.
Nedržavne grupe niču poput gljiva svakog dana, o svakom pitanju, u svakoj
zemlji. Korporacije i kapital kreću se s mjesta na mjesto, pronalazeći naj-
bolje lokacije za poslovanje, nagrađujući neke vlade i kažnjavajući druge.
U zakucima i pukotinama međunarodnog sustava prostor djelovanja pro-
nalaze teroristi poput Al-Kaide, karteli droge, pobunjenici, sve vrste mili-
cija. Moć se odmiče od nacionalnih država, prema gore, prema dolje, u
stranu. U takvoj atmosferi nisu više toliko djelotvorni tradicionalni oblici
provođenja nacionalne vlasti, kako ekonomske tako i vojne.
Međunarodni sustav koji se pomalja vjerojatno će se jako razlikovati od
onoga koji mu je prethodio. Prije sto godina postojao je multipolarni pore-
dak pod vodstvom skupa europskih vlada, sa stalno promjenjivim savezima,
suparništvom, pogrešnim proračunima i ratovima. Zatim je došao bipolar-
ni duopol Hladnog rata, umnogome znatno stabilniji, ali uz reakcije i pre-
tjerane reakcije supersila na svaki pokret one druge. Od 1991. živimo pod
američkim imperijem, u jedinstvenome, unipolarnom svijetu u kojem se
otvoreno globalno gospodarstvo dramatično širi i ubrzava. Ta je ekspanzi-
ja sada pogonska sila sljedeće promjene naravi međunarodnog poretka.
Na političko-vojnoj razini i dalje smo u svijetu jedine supersile. Ali u
svakoj drugoj dimenziji - industrijskoj, financijskoj, obrazovnoj, društve-
noj, kulturnoj - distribucija moći mijenja se, udaljava od američke domi-
nacije. To ne znači da ulazimo u antiamerički svijet, ali krećemo se u svijet
nakon Amerike, koji definiraju i usmjeravaju mnogi ljudi, s mnogih mje-
sta.
Kakve prilike i izazove predstavljaju te promjene? Što one nagovješću-
ju Sjedinjenim Državama i njihovu dominantnom položaju? Kakva će biti
ta nova era s obzirom na rat i mir, gospodarstvo i biznis, ideje i kulturu?
Ukratko, što će značiti život u svijetu nakon Amerike?
DRUGO POGLAVLJE

Prelila se čaša

Zamislite da je sada siječanj 2000., a vi pitate nekog proroka da predvidi

tijek globalnoga gospodarstva sljedećih nekoliko godina. Recimo da mu
date neke natuknice, da mu pomognu dok gleda u kristalnu kuglu. Sjedi-
njene Države pogodit će najgori teroristički napad u povijesti, objašnjava-
te vi, i SAD će reagirati pokretanjem dvaju ratova, od kojih će jedan ići jako
loše i godinama držati u kaosu Irak - zemlju s trećim najvećim svjetskim
rezervama nafte. Iran će ojačati na Bliskom istoku i pokušati steći nukle-
arnu moć. Rusija će se u svojim odnosima sa susjedima i Zapadom držati
neprijateljski i bahato. U Latinskoj Americi Hugo Chavez iz Venezuele
pokrenut će protuzapadnu kampanju generacije te osvojiti mnoge save-
znike i obožavatelje. Izrael i Hezbollah vodit će rat u južnom Libanonu,
destabilizirajući krhku vladu u Beirutu, uvlačeći Iran i Siriju te uznemiru-
jući Izraelce. Gaza će postati posrnula država kojom vlada Hamas, a mirov-
ni pregovori između Izraela i Palestinaca neće dovesti ni do čega. "S obzirom
na sve te događaje", kažete vi mudracu, "kako će ići globalnom gospodar-
stvu u sljedećih šest godina?"
To zapravo i nije hipotetično pitanje. Imamo predviđanja stručnjaka iz
tih godina. Sva su bila pogrešna. Točno bi predviđanje bilo da će između
2000. i 2007. svjetsko gospodarstvo rasti po stopi (3,2 posto) bržoj nego i
u jednom povijesnom razdoblju.
U dva desetljeća od kraja Hladnog rata svjedoci smo paradoksa, koji
doživljavamo svakog jutra čitajući novine. Izgleda da je svjetska politika u
velikim poteškoćama, uz svakodnevne izvještaje o bombardiranju, terori-
stičkim zavjerama, državama odmetnicama, nacionalnoj dezintegraciji i
građanskom razdoru. A ipak, globalno se gospodarstvo probija naprijed, ne
bez značajnih prekida, panike i kriza, ali u cjelini još uvijek u silovitom
usponu. Prva stranica novina doima se kao da nema nikakve veze s poslov-
nom rubrikom.
Sjećam se razgovora s višim članom izraelske Vlade nekoliko dana nakon
rata s Hezbollahom u srpnju 2006. Bio je istinski zabrinut za fizičku sigur-
nost svoje zemlje. Hezbollahove rakete dosezale su daleko dublje u Izrael
nego što su ljudi smatrali mogućim, a izraelski vojni odgovor nije bio uvjer-
ljiv. Zatim sam ga pitao o gospodarstvu - njegovu području nadležnosti.
"To nas sve zbunjuje", rekao je. "Tržište dionica bilo je posljednjeg dana
rata na višoj razini nego prvoga! Isto tako i šekel (izraelska valuta)." Vlada
je možda bila uplašena, ali tržište nije.
Ili razmotrimo rat u Iraku, koji je proizveo dubok, trajan kaos u zemlji
i više od dva milijuna izbjeglica nagomilanih u susjednim zemljama. Izgle-
da sigurno da će se takva politička kriza preliti preko granica. Ali putujući
Bliskim istokom ovih posljednjih godina, bit ćete zapanjeni koliko su ma-
lo nevolje Iraka destabilizirale tu regiju. Kamo god dođete, ljudi gnjevno
osuđuju američku vanjsku politiku. Ali gdje su zbiljski dokazi nestabilno-
sti u regiji? Većina bliskoistočnih zemalja - na primjer Jordan, Saudijska
Arabija i Egipat - izrazito napreduje. Turska, koja graniči s Irakom, imala
je u prosjeku više od sedam posto godišnjeg rasta od početka rata. Abu
Dabi i Dubai, koji su od Bagdada udaljeni sat leta, i dalje grade upadljive,
ikonične nebodere kao da su na nekom drugom planetu. Zemlje koje su se
angažirale u vezi s Irakom - Sirija i Iran - djeluju uvelike izvan globalnoga
gospodarstva, pa tako mogu manje izgubiti ako izazivaju nevolje.
Što objašnjava taj nesklad između politike koja se strmoglavljuje i gos-
podarstva koje ostaje čvrsto? Prvo, vrijedi pažljivije pogledati tu kaskadu
loših vijesti. Izgleda da živimo u ludo nasilna vremena. Ali ne vjerujte
svemu što vidite na televiziji. Naš anegdotalni dojam ispada pogrešan. U
posljednja dva desetljeća rat i organizirano nasilje dramatično se smanjuju.
Ted Robert Gurr i tim znanstvenika u Centru za međunarodni razvoj i
upravljanje sukobima Sveučilišta Maryland pažljivo su slijedili podatke i
došli do sljedećeg zaključka: "Opći obujam globalnog ratovanja smanjio se
za više od 60% (od sredine osamdesetih), spustivši se na najnižu razinu od
kasnih pedesetih". 1 Nasilje je postojano raslo tijekom Hladnog rata - pove-
ćalo se šest puta između pedesetih i ranih devedesetih - ali taj je trend
dosegao vrhunac baš uoči pada Sovjetskog Saveza 1991., a "opseg ratovanja
između država i unutar njih smanjio se gotovo za polovinu u prvom deset-
ljeću nakon Hladnog rata". Harvardski polihistor profesor Steven Pinker
tvrdi da "danas vjerojatno živimo u najmirnije vrijeme otkad naša vrsta
postoji".2
Jedan razlog nesklada između zbilje i našeg osjećaja o njoj mogao bi
biti u tome što smo tijekom tih istih desetljeća doživjeli revoluciju informa-
cijske tehnike, koja nam sada vijesti iz cijeloga svijeta donosi trenutačno,
živo i kontinuirano. Neposrednost slika i intenzitet dvadesetčetverosatnog
ciklusa vijesti zajednički stvaraju konstantnu hiperbolu. Svaki je vremen-
ski poremećaj "oluja stoljeća". Svaka je bomba koja eksplodira UDARNA
VIJEST. Teško je sve to staviti u kontekst, jer je informacijska revolucija
tako nova. Nismo imali svakodnevne vizualne prikaze onih približno dva
milijuna ljudi koji su izginuli na poljima smrti u Kambodži sedamdesetih,
ili onih milijun ljudi koji su nestali u pijesku Iransko-iračkog rata osamde-
setih. Nismo čak ni vidjeli mnogo snimaka iz rata u Kongu devedesetih,
gdje su izginuli milijuni. Ali sada gotovo svakodnevno gledamo učinke
improviziranih eksplozivnih naprava, autobombi ili raketa - tragične do-
gađaje, dakako, ali često ipak događaje u kojima pogine manje od deset
ljudi. Ta je uznemirenost još veća zbog nasumičnosti terorističkog nasilja,
usmjerenosti na civile te lakoće s kojom se može prodirati u moderna druš-
tva. Nakon terorističkog napada ljudi kažu: "To sam mogao biti ja."
Taj se svijet doživljava kao vrlo opasan. Ali nije. Vaše su šanse da pogi-
nete posljetkom organiziranog nasilja bilo koje vrste niske, i sve su manje.
Podaci pokazuju širok trend udaljavanja od ratova među važnijim zemlja-
ma, udaljavanja od onog tipa sukoba koji donose masovne žrtve.
Ne vjerujem u to da je rat zastario ili u slične gluposti. Ljudska priroda
ostaje ono što jest, a i međunarodna politika ostaje ono što jest. Povijest
svjedoči o mirnim razdobljima koja je slijedilo iznimno krvoproliće. Nisu
jedino mjerilo zla brojke. Narav ubijanja u bivšoj Jugoslaviji ranih devede-
setih - s predumišljajem, s religijskim motivima, sustavno - čini taj rat,
koji je imao 200.000 žrtava, moralnom sramotom, što na bilo kojoj ljestvi-
ci mora zauzimati visoko mjesto. Barbarstvo Al-Kaide - hladnokrvna od-
sijecanja glave, namjerno usmjerivanje nasilja na nedužne - strašno je
unatoč relativno malom broju žrtava.
Ipak, ako želimo shvatiti vremena u kojima živimo, prvo ih moramo
točno opisati. A ona su, za sada, u povijesnom kontekstu neuobičajeno
mirna.

Islamska prijetnja

Islamski teror, koji se svakodnevno pojavljuje u novinskim naslovima,

velik je i trajan problem, ali u njemu sudjeluje mali broj fanatika. Hrani se
funkcijskim nedostacima islamskog svijeta, osjećajem (zbiljske ili zami-
šljene) poniženosti zbog djelovanja Zapada te lakoćom s kojom se dolazi
do tehničkih sredstava nasilja. Pa ipak, pripada li to istom redu veličine kao
pohod Njemačke za svjetsku dominaciju u prvoj polovini dvadesetog sto-
ljeća? Ili sovjetski ekspanzionizam u drugoj polovini? Ili Maova nastojanja
na poticanju rata i revolucije diljem Trećega svijeta pedesetih i šezdesetih
godina? Sve su to bili izazovi iza kojih su stajali moć i ciljevi velikih zemalja,
često s ozbiljnim saveznicima te s ideologijom koju se smatralo vjerodo-
stojnom alternativom liberalnoj demokraciji. Razmotrimo, za usporedbu,
prijetnju džihada. Prije 11. rujna, kada su grupe poput Al-Kaide djelovale
neprimjetno, vlade su se prema njima odnosile kao prema malim smetnja-
ma, a one su slobodno švrljale, skupljale snagu i napadale simbolične, često
vojne ciljeve ubijajući Amerikance i druge strance. Pa ipak, šteta je bila
prilično ograničena. Od 2001. vlade su posvuda agresivne u razbijanju te-
rorističkih mreža, praćenju tragova njihova novca i otkrivanju njihovih
regruta - s gotovo neposrednim rezultatima. U Indoneziji, najvećoj musli-
manskoj naciji na svijetu, vlada je uhvatila i šefa i vojnog vođu najsmrto-
nosnije džihadističke grupe Džama Islamija, koja je podmetnula bombe na
Baliju 2002. S američkom pomoći filipinska je vojska razbila Al-Kaidi slič-
nu terorističku jedinicu Abu Sayyaf. Vođu te grupe ubile su filipinske tru-
pe u siječnju 2007., a njeno je članstvo s dvije tisuće gerilaca od prije šest
godina opalo na današnjih nekoliko stotina. U Egiptu i Saudijskoj Arabiji
- početnim bazama i ciljevima napada Al-Kaide - terorističke su ćelije
pohvatane, a oni koji su još na slobodi, već tri godine ne mogu pokretati
nove napade. Ministarstva financija - osobito Ministarstvo financija SAD-a
- jako su otežala život teroristima. Globalne organizacije ne mogu uspije-
vati ako ne mogu premještati novac, pa što se većem broju njihovih fon-
dova uđe u trag i otkrije ih se, to će oni više morati pribjegavati na brzinu
improviziranim operacijama malih razmjera. Ta će borba između država i
terorista potrajati, ali u njoj premoć imaju one prve.
U Iraku, gdje se broj terorističkih napada smanjio, Al-Kaidu je oslabila
jedna nova komplikacija što se pomalja. U svojim izvornim fetvama i osta-
lim izjavama Al-Kaida nije ni spominjala šijite, osuđujući samo "križare" i
"Židove". Ali Irak je to promijenio. Tražeći način da zadobije potporu suni-
ta, Al-Kaida se preobrazila u antišijitsku grupu prigrlivši puristički sunitski
svjetonazor. Pokojni Abu Mussab Al-Zarkavi, šef Al-Kaide u Mezopotami-
ji, osjećao je žestoku mržnju prema šijitima, koja je potjecala iz njegova
purističkog vahabijstva. U pismu Osami bin Ladenu u veljači 2004. ustvr-
dio je: "Opasnost od šijita (...) veća je (...) nego od Amerikanaca (...) Jedino
je rješenje za nas da udarimo na religijske, vojne i ostale kadrove među
šijitima i nanosimo im udarac za udarcem dok se ne pokore sunitima." Ako
je između njega i bin Ladena o tome i bilo rasprave, pobijedio je Zarkavi.
Rezultat je bio da je pokret koji se nadao da će okupiti cijeli muslimanski
svijet u džihad protiv Zapada uvučen u prljavi rat unutar islama.
Raskol između sunita i šijita samo je jedna od podjela unutar islamskog
svijeta. Unutar tog univerzuma nalaze se šijiti i suniti, Perzijanci i Arapi,
stanovnici Jugoistočne Azije i Bliskog istoka te, što je važno, umjereni i
radikali. Baš kao što su razlike unutar komunističkog svijeta na kraju taj
svijet učinile manje opasnim, tako i mnoge raznolikosti islama potkopa-
vaju njegovu sposobnost sjedinjavanja u jedinstvenog, monolitnog nepri-
jatelja. Neki zapadni vođe govore o jednom općesvjetskom islamističkom
pokretu - apsurdno bacajući na istu hrpu čečenske separatiste u Rusiji,
milicije koje u Indiji djeluju s pakistanskom potporom, šijitske ratne vla-
dare u Libanonu i sunitske džihadiste u Egiptu. Zapravo, lukav bi strateg
naglašavao da se sve te grupe razlikuju, da imaju različite agende, neprija-
telje i prijatelje. To bi im oduzelo mogućnost polaganja prava na predstav-
ljanje islama. Također bi ih opisao kao ono što često i jesu: male lokalne
bande marginalaca koji se nadaju da će privući pozornost nihilizmom i
barbarstvom.
Sukobi radikalnih islamskih grupa stalno traju, ali to je u pravilu više
povezano s lokalnim uvjetima nego s globalnim aspiracijama. Premda Sje-
verna Afrika proživljava stalne terorističke aktivnosti, pogotovu u Alžiru,
glavna tamošnja grupa Salafistička grupa poziva i borbe (poznata po svojoj
francuskoj kratici GSPC) dio je dugog rata između alžirske Vlade i islami-
stičkih opozicijskih snaga te se ne može promatrati isključivo kroz prizmu
Al-Kaide i protuameričkog džihada. Isto vrijedi i za glavno područje na
kojem je došlo do velikog i uznemirujućeg porasta snage Al-Kaide, ono oko
afganistansko-pakistanske granice. Upravo je tamo smještena središnjica
Al-Kaide, ako takvo što postoji. Ali grupa se uspijevala održati unatoč najbo-
ljim nastojanjima postrojbi NATO-a jer je u godinama antisovjetske kam-
panje tamo pustila duboke korijene. Njihovi saveznici talibani lokalni su
pokret što ga već dugo podupire dio Paštuna, etničke grupe utjecajne u
Afganistanu i Pakistanu.
Evo bilance. Za šest godina nakon 11. rujna središnjica Al-Kaide - grupe
koju vode Osama bin Laden i Ajman Zavahiri - nigdje nije uspjela izvesti
nijedan napad. Bila je teroristička organizacija; postala je komunikacijska
kompanija, koja povremeno proizvodi videovrpce umjesto zbiljskih napa-
da ili eksplozija.* Džihad se nastavlja, ali džihadisti su se morali raspršiti,
snalaziti se s malim ciljevima i djelovati na lokalnoj razini - obično putem
grupa koje nisu povezane sa središnjicom Al-Kaide. A ta improvizirana
strategija ima jednu sputavajuću slabost: ubija lokalne ljude i tako otuđuje
obične muslimane. Taj je proces već dobrano uznapredovao u zemljama
tako različitima kao što su Indonezija, Irak i Saudijska Arabija. U posljednjih
šest godina potpora bin Ladenu i njegovim ciljevima postojano opada diljem

*Čak i kada bi se sutra dogodio napad, sigurno vrijedi zapaziti činjenicu da središnjica
Al-Kaide šest godina nije bila u stanju organizirati nijednu eksploziju.
muslimanskoga svijeta. Između 2002. i 2007. odobravanje taktike samo-
ubilačkih bombaških napada, koje je uvijek bilo slabo, opalo je za više od
50 posto u većini muslimanskih zemalja u kojima je praćeno. Više je osuda
nasilja i fetva protiv bin Ladena nego ikada prije, a među njima su i one
koje dolaze od istaknutih klerika u Saudijskoj Arabiji. Mnogo se više toga
mora dogoditi da bi se moderniziralo muslimanski svijet, ali modernizato-
ri nisu više tako uplašeni. Konačno su shvatili da, i uza svu retoriku iz
medresa i džamija, nema baš mnogo ljudi koji bi htjeli živjeti po nalozima
Al-Kaide. Oni koji su tako živjeli, bilo u Afganistanu, bilo u Iraku, postali
su njenim najpredanijim protivnicima. Nasuprot sovjetskom socijalizmu
ili čak i fašizmu u tridesetima, na islamski fundamentalistički model ni-
jedno društvo ne gleda s divljenjem. Na ideološkoj razini on ne predstavlja
nikakvu konkurenciju sa Zapada poteklome modelu modernosti koji usva-
jaju zemlje diljem svijeta.
Nakon 11. rujna na Zapadu je - osobito u Sjedinjenim Državama - pro-
cvala "privatna inicijativa" raspirivanja straha. Stručnjaci ekstrapoliraju
svaki trend koji im se ne sviđa, odustajući od bilo kakva ozbiljnog prouča-
vanja podataka. Mnogi konzervativni komentatori pišu o prijetećoj isla-
mizaciji Europe (koju zovu Eurabija, da biste se osjećali još neugodnije).
Najbolje procjene, iz obavještajnih agencija SAD-a, pokazuju međutim da
muslimani sada čine oko tri posto europskoga stanovništva i da će do 2025.
porasti na pet do osam posto, što će biti i maksimum. Postoje dežurni mo-
tritelji koji bilježe razmišljanja kakva smušenog imama, tragaju po arhivi-
ma za svakim spominjanjem sudnjeg dana te bilježe i šire razmišljanja
svakog luđaka koji u noćnim TV-programima veliča mučeništvo. Doživlja-
vaju erupciju bijesa kada kakav taksist Somalac negdje odbije ukrcati u svoj
auto sanduk alkoholnog pića, videći u tome početak šerijata na Zapadu. Ali
te epizode ne odražavaju osnovni smjer muslimanskog svijeta. Taj se svijet
također modernizira, premda sporije nego ostali i premda ima onih koji
nastoje postati vođama pobune protiv toga. Ti reakcionari u svijetu islama
brojniji su i ekstremniji od onih u drugim kulturama - islam doista ima
svojih disfunkcija. Ali oni ostaju malenom manjinom među više od mili-
jardu muslimana u svijetu. A zanemarivanje kompliciranoga konteksta u
kojem se daju neke od tih izjava - kao što je interna iranska borba za vlast
između klerika i laika - dovodi do predviđanja od kojih se diže kosa na
glavi, ali su apsurdna, poput čvrste tvrdnje Bernarda Lewisa da iranski
predsjednik Mahmud Ahmadinedžad kani posebno povoljan datum u islam-
skom kalendaru (22. kolovoza 2006.) obilježiti uništenjem svijeta. (Da, na-
pisao je upravo to.)
Dežurni ideološki stražari provode toliko vremena nad dokumentima
džihada da su izgubili iz vida zbiljska muslimanska društva. Da su se po-
vukli korak unatrag, vidjeli bi frustriranost prema fundamentalistima,
žudnju za modernošću (dakako, uz nešto dostojanstva i kulturnog ponosa)
i traganje za praktičnim rješenjima - a ne masovnu potragu za besmrtnošću
kroz smrt. Kada muslimani putuju, okupljaju se u milijunima da vide efekt-
nu raskoš Dubaija, a ne iranska sjemeništa. Ona manjina koja želi džihad
jest zbiljska, ali djeluje unutar društava u kojima su takve aktivnosti sve
nepopularnije i beznačajnije.
Na Zapadu se sa svakim novim napadom smanjuju učinci terorizma.
Nakon 11. rujna globalna su financijska tržišta kolabirala i dva mjeseca
nisu dosegla razinu od 10. rujna. Nakon bombaških napada u Madridu
2004., španjolskom je tržištu za oporavak trebalo mjesec dana. Nakon
bombaških napada u Londonu u srpnju 2005., britanske dionice vratile su
se na razinu prije bombi za dvadeset četiri sata. Šira je ekonomska slika
slična. Nakon 11. rujna Sjedinjene Države izgubile su u ekonomskim aktiv-
nostima stotine milijardi dolara. Sljedeći veliki napad, eksplozija u noćnom
klubu na Baliju 2002., na sličan je način dramatično djelovao na indone-
zijsko gospodarstvo, gdje je turizam nestao, a trgovina i investicije presuši-
le su na nekoliko mjeseci. Godinu dana poslije, nakon još jedne eksplozije
u Indoneziji, ovaj put u hotelu Marriott u Jakarti, tržišna aktivnost sma-
njila se samo zakratko, a šteta koju je pretrpjelo indonezijsko gospodarstvo
bila je malena. Eksplozije u Maroku i Turskoj 2003. imale su također slab
učinak. Eksplozije u Španjolskoj 2004. i Britaniji 2005. uopće nisu omele
rast.
Dakako, sve bi to bilo drukčije kad bi se neka veća teroristička organi-
zacija domogla jačeg oružja za masovno uništavanje. Nuklearni udar izaz-
vao bi masovnu paniku i širi slom. Ali do takvog je oružja teže doći nego
što mnogi misle, a upornija nastojanja iz Washingtona mogla bi praktično
onemogućiti da se išta od toga nabavi. Najviše bi mogao zabrinjavati bio-
loški terorizam, zato što je biološke agense lako nabaviti; ali teško ih je
efektivno raspršiti, i tu bi mogli izostati dramatični rezultati za kojima
teroristi čeznu. Ništa od toga ne znači da su protuterorističke aktivnosti
nepotrebne, nego da će pomno odmjerene, inteligentne mjere vjerojatno
biti prilično uspješne.
Na neki neizgovoren način ljudi shvaćaju da je najbolja protuteroristič-
ka politika prilagodljivost. Terorizam je neobičan po tome što je njegova
borbena taktika uvjetovana reakcijom promatrača. Ako se ne ustrašimo,
ona ne djeluje. A od New Yorka i Londona do Mumbaija i Jakarte ljudi
iskustveno uče tu činjenicu i nastavljaju živjeti čak i u uvjetima neizvje-
snosti. Najizgledniji scenarij - niz eksplozija iz naprtnjača ili kamiona u
Sjedinjenim Državama - bio bi šok, ali u nekoliko tjedana njegovi bi učin-
ci izblijedjeli, a dugoročne posljedice vjerojatno bi bile minimalne. U veli-
kim, energičnim i kompleksnim društvima - američko gospodarstvo sada
obuhvaća trinaest bilijuna dolara* - problemi s nekoliko manjih lokacija
ne prelijevaju se lako na cijelu zemlju. Moderna civilizacija mogla bi biti
jača nego što mislimo.
Realni su i izazovi zemalja odmetnica, ali treba ih promatrati u kontek-
stu. BDP Irana jest 1/68 proizvoda Sjedinjenih Država, a njegovi su vojni
troškovi 1/110 troškova Pentagona. Ako je ovo 1938., kako tvrde mnogi

*Za jednu tako direktnu misao bruto društveni proizvod (BDP) iznenađujuće je kom-
plicirano mjerilo. Premda utrživi proizvodi kao što su iPodi ili tenisice koštaju približ-
no jednako u različitim zemljama, dobra koja ne mogu cirkulirati preko granica - poput
frizure u Pekingu - koštaju manje u zemljama u razvoju. To znači da isti dohodak po-
kriva mnogo više toga u Indiji nego u Britaniji. Da bi to uračunali, mnogi ekonomisti
služe se mjerom BDP-a zvanom paritet kupovne moći (PPP), koji značajno uvećava
dohotke u zemljama u razvoju. Zagovornici kažu da on bolje odražava kvalitetu ži-
vota. Ipak, kada je riječ o sirovoj nacionalnoj moći, više smisla ima mjerenje BDP-a po
tržišnim razmjenskim tečajevima. Kupiti nosač aviona, financirati misiju UN-a za odr-
žavanje mira ili pružati međunarodnu pomoć ne možete s pomoću dolara izraženih u
PPP-u. To je razlog što ću općenito u cijeloj knjizi proračunavati BDP s pomoću tržišnih
razmjenskih tečajeva. Tamo gdje je primjereniji PPP, ili gdje su dostupni samo podaci u
tom obliku, to ću naznačiti.
konzervativci, Iran nije Njemačka, nego Rumunjska. Sjeverna Koreja u još
je većem bankrotu i disfunkciji. Njena je glavna prijetnja - ona zbog koje
kineska Vlada noću bdije - da će se urušiti i cijelu regiju preplaviti izbjegli-
cama. Zar je to sila? Te zemlje mogu izazivati nevolje u svojem susjedstvu
i treba ih kontrolirati i zaustaviti, ali moramo držati na umu širi svijet,
čiji su one relativno malen dio. Pogledajmo Latinsku Ameriku. Venezuela
pravi probleme, ali što to znači na terenu? Široki trend u toj regiji - primjer
za to jest politika glavnih zemalja poput Brazila, Meksika i Čilea - vodi
prema otvorenim tržištima, trgovini, demokratskoj vladavini i orijentaci-
ji prema van. A smjer povijesti predstavlja upravo taj trend, a ne bolesne
tirade Huga Chaveza.

Velika ekspanzija

Današnja relativna mirnoća ima duboke strukturalne osnove. Diljem svi-

jeta ekonomija istiskuje politiku. Gotovo da i ne postoji ono što analitičari
Wall Streeta zovu "političkim rizikom". Ratovi, državni udari i terorizam
izgubili su mnogo od svoje sposobnosti da više no privremeno izbace trži-
šta iz kolosijeka. I opet, to ne mora stalno biti tako (povijesno i nije bilo
tako), ali to jest svijet u kojem živimo barem već jedno desetljeće.
To nije prvi put da se susreću politička graja i gospodarski rast. Našem
su razdoblju umnogome slična dva prijašnja: bum na prijelomu stoljeća,
devedesetih godina 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20., te poslijeratni bum
pedesetih i ranih šezdesetih. U oba razdoblja politika je bila turbulentna,
a rast je ipak bio snažan. Jedna je značajka zajednička tim dvama razdoblji-
ma ta da su velike zemlje ulazile u svjetsko gospodarstvo povećavajući
njegov obujam i mijenjajući mu oblik. Kolač se toliko povećavao da je to
bilo jače od dnevnih poremećaja.
Krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća često se straho-
valo od rata između velikih europskih sila, uvelike pod utjecajem kriza na
Balkanu, u Sjevernoj Africi i drugim žarištima. Ali svjetsko je gospodarstvo
cvalo unatoč požarima i vojnim utrkama. To je bila era prvih kretanja ka-
pitala iz Europe u Novi svijet. Kako su se Njemačka i Sjedinjene Države
brzo industrijalizirale, postale su dvjema od triju najvećih gospodarstava
u svijetu.
Pedesete i rane šezdesete ponekad se pamte kao mirne godine, ali to su,
zapravo, bila vremena puna napetosti koja su obilježile rane godine Hlad-
nog rata, bojazni od vrućih ratova sa Sovjetskim Savezom i Kinom te zbilj-
ski rat u Koreji. Postojale su periodične krize - Tajvanski tjesnac, Kongo,
Sueski kanal, Zaljev svinja, Vijetnam - koje bi često nabujale do razmjera
rata. Pa ipak, industrijska su gospodarstva snažno jedrila naprijed. Bila je
to druga velika era kretanja kapitala, u kojem se novac iz Sjedinjenih Dr-
žava slijevao u Europu i Istočnu Aziju. Posljetkom toga Zapadna se Europa
obnovila iz pepela Drugoga svjetskog rata, a Japan, prva nezapadna zemlja
koja se uspješno industrijalizirala, dvadeset tri je godine rastao po stopi od
devet posto godišnje.
U oba ta razdoblja ti "pozitivni šokovi ponude" - to je termin koji ekono-
misti rabe za dugoročni strmi rast proizvodnje - uzrokovali su dug, ustrajan
rast, uz opadanje cijena, niske kamatne stope i sve višu produktivnost na
tadašnjim tržištima u porastu (Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Japanu).
Na prijelazu u dvadeseto stoljeće, unatoč snažnom porastu potražnje, ci-
jene pšenice u Europi pale su za 20 do 35 posto, zahvaljujući američkim
žitnicama. (Slično tome, danas pada cijena industrijskih proizvoda zbog
nižih troškova u Aziji, unatoč skoku potražnje za njima.)3 U oba su razdoblja
novi igrači izrastali zahvaljujući izvozu, ali je rastao i uvoz. Između 1860.
i 1914. američki se uvoz upeterostručio, dok je izvoz porastao sedam pu-
ta.4
Sada proživljavamo treću takvu ekspanziju globalnoga gospodarstva, i
to daleko najveću. U posljednja dva desetljeća više od dvije milijarde ljudi
ušlo je u svijet tržišta i razmjene - svijet koji je donedavno bio provincija
maloga kluba zapadnih zemalja.* To je širenje bilo ubrzano kretanjem za-
padnoga kapitala u Aziju i diljem planeta. Posljetkom toga globalno je go-

*Kažem dvije milijarde jer ruralna sirotinja u Južnoj Aziji, Kini i Africi ni na koji zna-
čajan način ne sudjeluje u globalnom gospodarstvu, ali svake godine milijuni njih sele
se u gradove.
spodarstvo između 1990. i 2007. poraslo sa 22,8 bilijuna na 53,3 bilijuna
dolara, a globalna trgovina za 133 posto. Više od polovine toga globalnog
rasta može se pripisati takozvanim tržištima u usponu, koja sada obuhva-
ćaju 50 posto svjetskoga gospodarstva, mjereno paritetom kupovne moći
(ili više od 30 posto po tržišnim tečajevima). Rast tih novopridošlih sve
više pokreću njihova vlastita tržišta, a ne naprosto izvoz sa Zapada - što
znači da to nije samo efemerna pojava.
Neki takve trendove odbacuju upozoravajući na rast Japana osamdese-
tih, kada smo se svi bojali da će Japanci steći dominaciju nad svjetskim
gospodarstvom. Ispalo je da je to strah od utvara: Japan je, zapravo, zapao
u petnaestogodišnju krizu. Ali ta je analogija varljiva. Japan je 1985. već bio
drugo po veličini gospodarstvo na svijetu. Mnogi su stručnjaci vjerovali da
je na putu da s prvoga mjesta smijeni Sjedinjene Države, ali budući da
gospodarstvo, institucije i politika Japana nisu bili potpuno modernizirani,
zemlja nije bila sposobna za taj konačni skok. Kina je, nasuprot tome, još
uvijek siromašna zemlja. Njen je BDP per capita 2500 dolara. Ona će zasi-
gurno naići na mnoge probleme kada i ako bude postajala zemljom Prvoga
svijeta. Ali u doglednoj budućnosti sigurno će uspjeti udvostručiti opseg
svoga gospodarstva naprosto tako što će i dalje proizvoditi igračke, majice
i mobitele. Indija, koja je počela s još niže dohodovne osnove, također će
moći rasti nekoliko desetljeća prije no što naiđe na onu vrstu izazova koji
su Japan izbacili iz kolosijeka. Čak i ako Indija i Kina nikad ne premaše
status srednjeg dohotka, vjerojatno će po veličini najvećim dijelom dvade-
set prvog stoljeća biti drugo i treće gospodarstvo u svijetu.
Povijesna je slučajnost što su posljednjih nekoliko stoljeća najbogatije
zemlje na svijetu imale malo stanovništvo. Sjedinjene Države u toj su
skupini bile daleko najveće, što je i razlog tome što su one dominantan
igrač. Ali takva je dominacija bila moguća samo u svijetu u kojem se uisti-
nu velike zemlje utapaju u siromaštvu, nesposobne ili nevoljke usvojiti
mjere koje bi im donijele rast. Sada su se divovi pokrenuli i prirodno će, s
obzirom na svoju veličinu, ostaviti na zemljovidu velik otisak svojih stopa.
Čak i ako prosječna osoba u tim zemljama još uvijek po zapadnim mjerili-
ma djeluje siromašno, njihovo će ukupno bogatstvo biti golemo. Ili mate-
matičkim rječnikom: bilo koji broj, koliko god malen bio, postaje veliki
broj kada ga se pomnoži sa 2,5 milijarde (približni ukupni broj stanovnika
Kine i Indije). Upravo ta dva čimbenika - niska polazna točka i velika popu-
lacija - jamče veličinu i dugoročnu narav globalnog premještanja moći.

Tri sile: politika, gospodarstvo i tehnika

Kako je do svega toga došlo? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se

vratiti nekoliko desetljeća unatrag, u sedamdesete, i prisjetiti se načina na
koje je u to vrijeme većina zemalja vodila svoja gospodarstva. Te se atmos-
fere živo sjećam jer sam rastao u Indiji, zemlji koja zaista nije smatrala da
igra na istom terenu kao Sjedinjene Države. Po shvaćanju indijske politič-
ke i intelektualne elite, na jednom je kraju spektra postojao kapitalistički
model pod vodstvom SAD-a, a na drugome socijalistički model pod sovjet-
skim vodstvom. New Delhi nastojao je između njih prokrčiti neki treći
put. Indija po tome nije bila ništa neobično. Na tom su putu bili i Brazil,
Egipat i Indonezija - zapravo, veći dio svijeta. Ali pokazalo se da je to put
koji ne vodi nikamo, i krajem sedamdesetih to je postajalo jasno mnogim
ljudima u tim zemljama. Dok su one stagnirale, Japan i nekoliko drugih
zemalja Jugoistočne Azije koje su odabrale kvazikapitalistički kurs bili su
upadljivo uspješni, i počelo se shvaćati pouku.
Ali potres koji je sve uzdrmao bio je slom Sovjetskog Saveza kasnih
osamdesetih. Kako je centralno planiranje potpuno diskreditirano, a jedan
kraj političkog spektra završio u ruševinama, cijela se debata promijenila.
Odjednom je preostao samo jedan osnovni pristup organiziranju gospodar-
stva neke zemlje. Upravo je stoga Alan Greenspan opisao pad Sovjetskog
Saveza kao utjecajan ekonomski događaj našeg vremena. Od tada, unatoč
svem nezadovoljstvu raznim planovima liberalizacije i uvođenja tržišta,
nije promijenjen opći smjer. Prema znamenitoj formulaciji Margaret Tha-
tcher iz vremena kada je oživljavala britansko gospodarstvo, "nema alter-
native".
Taj ideološki pomak u ekonomiji stvarao se sedamdesetih i osamdesetih,
čak i prije pada Berlinskog zida. Konvencionalna ekonomska mudrost,
utjelovljena u organizacijama kao što su Međunarodni monetarni fond i
Svjetska banka, postala je tada mnogo kritičnijom prema kvazisocijalis-
tičkom putu zemalja poput Indije. Akademski stručnjaci poput Jeffreyja
Sachsa putovali su diljem svijeta, savjetujući vladama liberaliziranje, libe-
raliziranje i liberaliziranje. Diplomanti zapadnih ekonomskih programa,
poput čileanskih "Chicago Boys", vraćali su se kući i primjenjivali politiku
u korist tržišta. Neke zemlje u razvoju bile su zabrinute zbog nastajanja
grabežljivoga kapitalizma, a Sachs se sjeća kako im je objašnjavao da tre-
baju dugo i temeljito raspravljati žele li na kraju ispasti više poput Švedske,
Francuske ili Sjedinjenih Država. Ali, dodao bi, neko vrijeme ne mora ih
brinuti konačna odluka, jer je većina njih još uvijek mnogo bliža Sovjet-
skom Savezu.
Financijska sila koja pokreće tu novu eru jest slobodno kretanje kapitala.
Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata bilo je razdoblje fiksnih razmjen-
skih tečajeva. Većina zapadnih zemalja, uključujući Francusku i Italiju,
imala je kontrolu kapitala, koja je ograničavala kretanje valute preko nji-
hovih granica. Dolar je bio prikovan za zlato. No kako je rasla globalna tr-
govina, fiksni tečajevi izazivali su trenje i nedjelotvornost te sprečavali
najpovoljnije korištenje kapitalom. Većina je zapadnih zemalja sedamde-
setih i osamdesetih uklonila tu kontrolu. Rezultat: golema i stalno rastuća
ponuda kapitala koji se slobodno mogao kretati s jednog mjesta na drugo.
Danas kada ljudi misle o globalizaciji, još uvijek pritom misle na veliku
količinu gotovine - trgovci valutom dnevno obrnu oko dva bilijuna dolara
- koja se prelijeva po cijelom planetu, nagrađujući neke zemlje, a kažnja-
vajući druge. To je božanski disciplinski mehanizam globalizacije.
Sa slobodno oscilirajućim novcem došla je i druga revolucija politike:
širenje neovisnih centralnih banaka i kroćenje inflacije. Hiperinflacija je
najgora ekonomska bolest koja može zadesiti neku državu. Ona uništava
vrijednost novca, ušteda, gospodarske imovine, pa time i rada. Ona je gora
od duboke recesije. Hiperinflacija vam otima ono što sada imate (štednja),
dočim vam recesija otima ono što ste mogli imati (viši životni standard da
je gospodarstvo raslo). Upravo je zbog toga hiperinflacija često obarala
vlade i izazivala revoluciju. Naciste u Njemačkoj nije dovela na vlast Velika
depresija, nego hiperinflacija, koja je uništila srednju klasu time što je
obezvrijedila njenu štednju.
Rijetko je moguće osvrnuti se na rat u kojem je odnesena tako odlučna
pobjeda. Krajem osamdesetih hiperinflacija je zahvatila desetke velikih,
važnih zemalja. U Argentini je iznosila 3500 posto, u Brazilu 1200, a u
Peruu 2500. Devedesetih su se te zemlje jedna za drugom trezveno okrenu-
le monetarnoj i fiskalnoj disciplini. Neke su prihvatile potrebu plivajućeg
tečaja svojih valuta; druge su svoje valute vezale uz euro ili dolar. Rezultat
je da danas na svijetu postoji samo dvanaest zemalja u kojima je inflacija
viša od petnaest posto, a većinom su to posrnule države poput Haitija,
Burme i Zimbabvea. Ta proširena atmosfera niske inflacije bila je krucijal-
na za političku stabilnost i dobre ekonomske izglede nacija u usponu.
Tim političkim i ekonomskim čimbenicima koji su vodili zemlje prema
novom konsenzusu pridružio se i niz tehničkih inovacija koje su gurale u
istom smjeru. Teško je danas sjetiti se života iz mračnih vremena sedam-
desetih, kada se vijesti nisu trenutačno prenosile. Ali do devedesetih po-
čelo se događaje odasvud - iz Istočnog Berlina, Kuvajta, Trga Tiananmena
- posvuda prenositi u realnom vremenu. Pod vijestima smo skloni uglav-
nom podrazumijevati političke vijesti. Ali i cijene su vrsta vijesti, a moguć-
nost da se one trenutačno i transparentno prenose po cijelom planetu
izazvala je jednu drugu revoluciju, revoluciju djelotvornosti. Danas je ru-
tina na internetu u nekoliko minuta usporediti cijene proizvoda. Prije
dvadeset godina postojao je krupan posao arbitraže jer je trenutačno uspo-
ređivanje cijena bilo tako teško.
Širenje komunikacija značilo je da je svijet dublje povezan i da postaje
"ravan", po znamenitoj formulaciji Thomasa Friedmana. Jeftino telefoni-
ranje i širokopojasne veze omogućili su ljudima da poslove za jednu zemlju
obavljaju u drugoj - što označuje novi stadij u trajnoj pripovijesti kapita-
lizma. Nastankom velikih brodova u 14. stoljeću dobra su postala pokretna.
Modernim bankarstvom u 17. stoljeću pokretan je postao kapital. Ljudi
možda nisu mogli ići tamo gdje je bilo radnih mjesta, ali radna mjesta mo-
gla su doći tamo gdje su ljudi. A dolazila su programerima u Indiji, tele-
fonskim operaterima na Filipinima i radiolozima u Tajlandu. Troškovi
prijenosa dobara i usluga padaju već stoljećima. Nastankom širokopojasnih
veza za mnoge je usluge taj trošak pao na nulu. Ne mogu se doduše na
druge prenijeti svi poslovi - ni približno - ali učinci prenošenja mogu se
osjetiti posvuda.
U nekom je smislu trgovina oduvijek funkcionirala na taj način - na
primjer tekstilne tvornice selile su se početkom 20. stoljeća iz Velike Bri-
tanije u Japan. Ali trenutačna i stalna komunikacija znači da je taj proces
oštro ubrzan. Tvornicom odjeće u Tajlandu može se upravljati gotovo kao
da se nalazi u Sjedinjenim Državama. Kompanije se sada koriste desecima
zemalja kao dijelovima lanca koji kupuje, proizvodi, montira, plasira i
prodaje robu.
Od osamdesetih te su tri sile - politika, ekonomija i tehnika - gurale u
istom smjeru i stvorile otvorenije, povezanije, zahtjevnije okruženje. Ali
također su mnogim zemljama posvuda pružile svježe prilike za uspon
ljestvama rasta i prosperiteta.
Pogledajmo velike promjene u dvjema reprezentativnim (neazijskim)
zemljama. Prije dvadeset godina Brazil i Tursku smatralo bi se tipičnim
zemljama "u razvoju", s tromim rastom, podivljalom inflacijom, strmogla-
vim porastom zaduženosti, anemičnim privatnim sektorom i krhkim po-
litičkim sustavom. Danas se objema dobro upravlja, mogu se pohvaliti
rekordno niskom inflacijom, snažnim stopama rasta, smanjivanjem razine
zaduženosti, uspješnim privatnim sektorom i sve stabilnijim demokrat-
skim institucijama. Stopa brazilske inflacije sada je, prvi put u povijesti,
približno ista kao i stopa u Sjedinjenim Državama. Brazil i Turska još uvijek
imaju problema - a koja ih zemlja nema? - ali to su ozbiljne zemlje u us-
ponu.
Već se promijenila tržišna percepcija tih dviju zemalja. Njihove se du-
gove više ne smatra ništa riskantnijima od duga u Prvome svijetu. Zapravo,
mnoga tržišta u usponu gomilaju velike viškove, toliko da sada drže 75
posto svjetskih deviznih rezervi. Samo Kina ima na svojim računima više
od 1,5 bilijuna dolara. Goldman Sachs predviđa da će do 2040. pet zemalja
s tržištima u usponu - Kina, Indija, Brazil, Rusija i Meksiko - imati veći
gospodarski output nego zemlje G-7, sedam zapadnih država koje su stolje-
ćima dominirale globalnim odnosima.
Problemi obilja

Posljednja smo dva desetljeća mnogo vremena, energije i pozornosti tro-

šili brinući se zbog kriza i sloma u globalnom gospodarstvu te terorizma,
nuklearne ucjene i rata u geopolitici. To je prirodno, jer pripremanje za
najgore može pomoći da se ono izbjegne. A doista smo imali loših vijesti
- od ratova na Balkanu i u Africi preko terorizma širom svijeta do ekonom-
skih kriza u Istočnoj Aziji, Rusiji i Sjedinjenim Državama. Ali usredotoče-
nost na ono loše također nas je ostavila nepripremljenima za mnoge od
najširih problema na koje nailazimo: probleme koji nisu proizvod pogreške,
nego uspjeha. Činjenica da živimo u svijetu istovremenoga globalnog rasta
najvećim je dijelom dobra vijest, ali ona također postavlja i niz kompleksnih
i potencijalno smrtonosnih dvojbi.
Globalni je rast velika priča naših vremena. On objašnjava globalnu li-
kvidnost - stalno sve veće hrpe novca koje se kreću po svijetu - koja je
održavala jeftine kredite i skupu imovinu (uključujući nekretnine, dioni-
ce i obveznice). U isto vrijeme ekspanzija u zemljama niskih nadnica spre-
čavala je pretjeran rast cijena. Kinu i Indiju može se, između ostaloga,
promatrati kao dva globalna stroja za deflaciju, koje izbacuju robe (Kina) i
usluge (Indija) za samo djelić onoga koliko bi koštalo kada bi se to proizvo-
dilo na Zapadu.5 To je jedan od glavnih razloga što se centralne banke nisu
morale previše brinuti za inflaciju i što su neobično dugo, gotovo dva de-
setljeća, bile kadre održavati niske kamate. Dakako, niske kamatne stope
i jeftin kredit navode ljude i na budalasto ili gramzivo postupanje, što na-
puhuje mjehure tehnoloških dionica, stanogradnje, sekundarnih hipoteka
ili dionica tržišta u usponu - mjehure koji se na kraju rasprsnu. Kako svijet
postaje povezaniji, a financijski instrumenti egzotičniji, mnogi promatra-
či zabrinuti su da će se vrli krug rasta i povjerenja pretvoriti u grešni krug
panike i depresije. Ali premda je širenje krize krajnje bolno, dosad je, izgle-
da, globalni ekonomski sustav u cjelini bio prilično sposoban za oporavak
zahvaljujući novim izvorima rasta i golemim količinama novoga kapi-
tala.
Uzmimo porast cijena nafte. Naftni šok nultih godina (kako inače ozna-
čiti desetljeće od 2000. do 2oro.?) bio je različit od prethodnih. U prošlosti
su cijene rasle zato što su proizvođači nafte - OPEC - umjetno ograničava-
li ponudu i tako nabijali cijenu benzina. Posljednjih godina, nasuprot tome,
cijene su rasle zbog potražnje Kine, Indije i drugih tržišta u usponu, kao i
zbog stalne goleme potražnje u razvijenom svijetu. Ako cijene rastu zato
što rastu gospodarstva, to znači da su gospodarstva snažna i fleksibilna,
tako da se mogu nositi s većim troškovima poboljšavajući produktivnost
(te, u manjoj mjeri, time što ih prenose na potrošače). Rezultat je da se
skokove cijena nultih godina moglo lako probaviti. Da smo od svojeg pro-
roka 2001. tražili da procijeni učinak učetverostručenja cijena nafte, ja-
mačno bi predvidio globalnu recesiju.
Nije poskupjela samo nafta. Robne su cijene najviše u posljednjih dvje-
sto godina. Sve vrste sirovina postaju sve dragocjenije. Poljoprivredni pro-
izvodi sada su tako skupi da se zemlje u razvoju suočavaju sa sve većim
političkim problemom kako da reagiraju na inflaciju hrane. U tijeku je
eksplozija cijena gradnje od New Yorka preko Dubaija do Šangaja. Čak je i
ponuda skromnog plina helija, koji se ne rabi samo za balone na proslavama
nego i u uređajima MRI * i u tvornicama mikročipova, globalno niska - a on
je drugi najobilniji element u svemiru. Ti će pritisci zasigurno u nekom
trenutku dovršiti eru niske inflacije koja je podupirala globalni prosperi-
tet.
U međuvremenu je snažni rast proizveo i niz anomalija. Unutar svijeta
koji se sve više globalizira i disciplinira stanovite se zemlje - one obdarene
prirodnim resursima, osobito naftom i prirodnim plinom - mogu švercati.
One jašu na valu globalnog rasta, bogateći se, a da se ne moraju pridržavati
većine pravila koja vladaju globalnim gospodarstvom. Ta je pojava čudan
ali neizbježan izdanak uspjeha sviju drugih. Te su zemlje netržišni parazi-
ti u tržišnom svijetu.
Razmotrimo prvorazredne političke izazove Sjedinjenim Državama i
zapadnim idejama međunarodnog poretka. Na Bliskom istoku oni potječu
od Irana, u Latinskoj Americi od Venezuele, a u Euroaziji od Rusije. Sve te

*Skeneri magnetne rezonancije (magnetic resonance imaging), (op. prev.)

zemlje imaju novootkrivenu snagu na temelju nafte. Bez njegovih naftnih
rezervi teško bi bilo zamisliti mogućnost da Sudan prkosi svijetu u vezi s
Darfurom. Nafta donosi zapanjujuće količine novca. Prihod Irana od nafte
2006. iznosio je 50 milijardi dolara - dovoljno da se osigura patronat nad
interesnim grupama, potkupi vojsku i ostane na vlasti, a da još uvijek osta-
ne dovoljno za izazivanje nevolja u inozemstvu. Nema izgleda da se to
stanje promijeni. Zemlje bogate resursima bogatit će se sve dok ostali budu
rasli. To je jin i jang današnje globalizacije.
Nisu sve resursima bogate zemlje otpadnice, a klima dobroga gospodar-
skog upravljanja navela je neke od njih da svoje bogatstvo upotrebljavaju
mudrije nego prije. Perzijski zaljev, u koji teče tako veliki dio prihoda od
nafte, svoje profite sad više ulaže u infrastrukturu i industriju nego na
račune švicarskih banaka ili u kockarnice u Monte Carlu (premda zasigur-
no i toga ima mnogo). Dubai je postao djelotvorno vođeno, za poslovanje
pogodno središte, Singapur Bliskog istoka. Druge zemlje Zaljeva sada na-
stoje oponašati taj uspjeh. Saudijska Arabija, koja je desetljećima loše uprav-
ljala svojim golemim bogatstvom, planira investirati 70 milijardi dolara u
nove petrokemijske projekte, s ciljem da do 2015. postane vodeći svjetski
petrokemijski proizvođač. Zemlje Zaljeva imale su u posljednjih pet godi-
na bilijun dolara kapitalnih investicija, a McKinsey and Company procje-
njuje da bi u sljedećem desetljeću mogle investirati još dva bilijuna. To je
oblik kapitalizma koji određuje država, što će vjerojatno dovesti do uskog
razvoja i teško će proizvesti samoodrživi rast (premda i u europskome i u
istočnoazijskom kapitalizmu postoje jaki elementi državnog upravljanja).
Ali on je mnogo bliži globalnoj normi nego što su ekonomski sustavi u tim
zemljama - od Rusije do Saudijske Arabije - bili generaciju prije.
Najakutniji problem obilja jest utjecaj globalnog rasta na prirodne re-
surse i okoliš. Nije pretjerano reći da svijetu ponestaje čistog zraka, pitke
vode, poljoprivrednih proizvoda i mnogih vitalno važnih roba. Nekim od
tih problema može se doskočiti - poboljšavanjem djelotvornosti i razvija-
njem novih izvora ponude - ali napredak je daleko prespor. Na primjer
produktivnost poljoprivrede raste. Ali da bi se prehranilo globalno stanov-
ništvo od osam milijardi ljudi, što ćemo dosegnuti do 2025., potrebno je da
prinosi usjeva sa sadašnje tri dođu do četiri tone po hektaru. Slično tome,
naša sposobnost da upravljamo vodom i čuvamo je ne raste ni blizu tako
brzo kao naša potrošnja vode. U dvadesetom se stoljeću stanovništvo svi-
jeta utrostručilo, ali potrošnja vode porasla je šest puta. Amerikanci za
piće, kuhanje i higijenu troše više od četiristo litara vode dnevno. Ljudi u
siromašnijim zemljama danas su sretni ako dobiju četrdeset6, ali kako te
zemlje postaju bogatije, njihovi povećani zahtjevi uzrokovat će i veću
napetost. Nasilni sukobi oko vode već izbijaju u Africi i na Bliskom istoku.
Stanovništva su se kroz povijest selila da nađu vodu; ako izvori vode pre-
suše, na pokret će biti prisiljeni deseci milijuna ljudi.
U posljednjem desetljeću pokazalo se da su mnoga predviđanja o djelo-
vanju promjena klime bila podcijenjena jer je globalni rast premašio sve
projekcije. Najnovija procjena Međuvladina panela o promjenama klime
objavljena je sredinom 2007. Do kraja te godine znanstvenici su pokazali
da se polarne ledene kape tope dvostruko brže nego što je predviđao taj
izvještaj.7 Veća je potražnja za električnom strujom, više je automobila i
više aviona nego što je itko zamišljao petnaest godina prije. I sve to i dalje
raste. McKinsey Global Institute predviđa da će od 2003. do 2020. broj
vozila u Kini porasti sa 26 na 120 milijuna. A tu su zatim Indija, Rusija,
Bliski istok i ostali.
Predviđa se da će potražnja za električnom energijom desetljećima
rasti više od četiri posto godišnje. A ta će električna energija potjecati od
najprljavijeg raspoloživog fosilnog goriva - ugljena. Ugljen je jeftin i mno-
go ga je, pa se svijet u proizvodnji najvećeg dijela svoje električne energije
oslanja na njega. Da bismo razumjeli utjecaj globalnog zagrijavanja, raz-
motrimo sljedeću činjenicu. Između 2006. i 2012. Kina i Indija sagradit će
osamsto novih termoelektrana na ugljen - čije će ukupne emisije C0 2
postati pet puta veće od ukupnih ušteda prema sporazumu iz Kyota. To je
posljedica rasta, ali posljedica koju valja riješiti.

Uspon nacionalizma

U globaliziranom svijetu gotovo se svi problemi prelijevaju preko granica.

Bio to terorizam, širenje nuklearnog oružja, zaraze, propadanje okoliša,
ekonomska kriza ili nestašica vode, nijedno se pitanje ne može rješavati
bez značajne koordinacije i suradnje mnogih zemalja. Ali premda su gos-
podarstvo, informacije, pa čak i kultura možda postali globalizirani, for-
malna politička vlast ostaje čvrsto sapeta uz nacionalnu državu, čak i onda
kad je nacionalna država postala manje kadra jednostrano rješavati većinu
problema. Istodobno su nacionalne države sve manje voljne okupljati se
da riješe zajedničke probleme. Kako se broj igrača - državnih i nedržavnih
- povećava, a raste i moć i samopouzdanje svakoga od njih, izgledi za spo-
razum i zajedničko djelovanje smanjuju se. To je glavni izazov uspona
ostalih - spriječiti da se sile globalnog rasta pretvore u sile globalnog nere-
da i dezintegracije.
Već je očevidan porast ponosa i samopouzdanja među drugim nacijama,
pogotovu onima najvećima i najuspješnijima. Osobno sam živu ilustraciju
te pojave doživio prije nekoliko godina u internetskom kafiću u Šangaju,
gdje sam čavrljao s jednim mladim kineskim direktorom. Opisivao je izvan-
redni rast koji se odvija u Kini i budućnost u kojoj će Kina biti moderna,
prosperitetna zemlja. Njegovo odijevanje i manire bili su potpuno poza-
padnjeni, odlično je govorio engleski i mogao je bez teškoća razgovarati o
posljednjim poslovnim trendovima ili tračati o američkoj popularnoj kul-
turi. Djelovao je kao savršen proizvod globalizacije, osoba koja premošću-
je kulture i čini svijet manjim, više kozmopolitskim. Ali kada smo počeli
razgovarati o Tajvanu, Japanu i na kraju Sjedinjenim Državama, njegovi su
odgovori postali žučljivi. Furioznim je tonom objašnjavao kako Kina mora
istog časa izvršiti invaziju na Tajvan ako se on usudi proglasiti neovisnost.
Govorio je da je Japan agresorska nacija kojoj se nikada ne može vjerovati.
Bio je uvjeren da su Sjedinjene Države namjerno bombardirale kinesko
veleposlanstvo u ratu na Kosovu 1999. kako bi svojom vojnom snagom
zastrašile kineski narod. I tako dalje. Osjećao sam se kao da sam u Berlinu
1910. i razgovaram s mladim njemačkim profesionalcem, koji bi u to doba
također bio potpuno moderan i potpuni nacionalist.
Kako rastu ekonomska bogatstva, raste i nacionalizam. To je razumljivo.
Zamislite da živite u zemlji koja je stoljećima bila siromašna i nestabilna.
A onda se konačno sve to preokrene i vaša je nacija u usponu. Bili biste
ponosni i žarko željeli da vas zapaze. Ta žudnja za priznanjem i poštovanjem
buja širom svijeta. Može djelovati paradoksalno da globalizacija i ekonom-
ska modernizacija hrane politički nacionalizam, ali tome je tako samo ako
u nacionalizmu vidimo jedino zaostalu ideologiju, koju će kotač napretka
jamačno zbrisati.
Nacionalizam je uvijek zbunjivao Amerikance. Kada se Sjedinjene Dr-
žave angažiraju u inozemstvu, uvijek vjeruju da istinski nastoje pomoći
drugim zemljama da postanu bolje. Od Filipina i Haitija do Vijetnama i
Iraka Amerikance su iznenađivale domaće reakcije na nastojanja SAD-a.
Amerikanci se s pravom ponose svojom zemljom - to nazivamo patriotiz-
mom - a ipak su istinski preneraženi kada su drugi ljudi ponosni i posesiv-
ni u odnosu na svoju.
U vrijeme slabljenja vladavine Britanije u Indiji njihov posljednji vice-
kralj lord Louis Mountbatten obratio se indijskom vođi Mahatmi Gandhi-
ju i ozlojeđeno rekao: "Ako naprosto odemo, nastat će kaos." Gandhi je
odgovorio: "Da, ali to će biti naš kaos." Taj osjećaj da vama vlada netko "vaš",
bez upletanja, moćan je osjećaj u zemljama u usponu, osobito onima koje
su bile kolonije ili kvazikolonije Zapada.
Zbigniew Brzezinski nedavno je skrenuo pozornost na ono što on ozna-
čuje kao "globalno političko buđenje". Upozorio je na porast masovnih
strasti, koji hrane razne sile - ekonomski uspjeh, nacionalni ponos, više
razine obrazovanosti, veća informiranost i transparentnost te sjećanja na
prošlost. Brzezinski uočava razdorne aspekte te nove sile: "Stanovništvo
velikog dijela svijeta u razvoju politički se pokreće, a na mnogim mjestima
nemirno kipi", napisao je. "Ono je akutno svjesno socijalne nepravde, to-
liko da to nema presedana... (a to) stvara zajednicu zajedničkih percepcija
i zavisti koje demagoške političke ili religijske strasti mogu razjariti i usmje-
ravati. Te energije prekoračuju suverene granice i postavljaju izazov kako
postojećim državama tako i postojećoj globalnoj hijerarhiji, na čijem vrhu
još uvijek sjedi Amerika."8
U mnogim zemljama izvan zapadnog svijeta postoji zatomljena frustra-
cija zato što se mora prihvatiti potpuno zapadnu ili američku priču o svjet-
skoj povijesti - priču u kojoj su one dobile neprimjerene ili sporedne uloge.
Rusi se već dugo bune zbog standardne naracije o Drugome svjetskom ratu,
u kojoj Britanija i Sjedinjene Države junački pobjeđuju sile fašističke Nje-
mačke i Japana. Imajući u vidu glavninu povijesnih prikaza u SAD-u, od
Stevena Ambrosea do Kena Burnsa, Amerikancima se može oprostiti što
vjeruju da je Rusija igrala sporednu ulogu u odlučujućim bitkama protiv
Hitlera i Tokija. Zapravo, Istočna je fronta bila središnja arena Drugoga
svjetskog rata. Na njoj se odvijalo više kopnenih borbi nego na svim drugim
bojištima skupa, koje su dovele do smrti trideset milijuna ljudi. Upravo su
se tu borile tri četvrtine svih njemačkih snaga; tu je Njemačka pretrpjela
70 posto svojih žrtava. Europska je fronta umnogome bila sporedna pred-
stava, ali se na Zapadu tretira kao glavni događaj. Kako je istaknuo pisac
Benjamin Schwarz, Ambrose "obasipa (pažnjom) invaziju SAD-a i Britani-
je na Siciliju, koja je s otoka otjerala 60.000 Nijemaca, ali potpuno ignori-
ra Kursk - najveću bitku u povijesti, u kojoj se borilo najmanje 1,5 milijuna
Sovjeta i Nijemaca, a koja se odvijala točno u isto vrijeme... Koliko god nam
to bilo neugodno, moramo priznati da je borba protiv nacističke Njemačke
(...) bila prije svega, kako ju je nazvao veliki vojni povjesničar John Erickson,
'Staljinov rat'."9

Ili razmotrimo pogled na taj isti rat s druge točke na karti. Prijatelj In-
dijac objasnio mi je: "Za Britaniju i Ameriku Drugi svjetski rat herojska je
borba u kojoj sloboda trijumfira nad zlom. Za nas je to bitka u kojoj je Bri-
tanija angažirala Indiju i njene oružane snage, a da se nije potrudila kon-
zultirati se s nama. London nam je rekao da umremo za ideju slobode koju
je upravo u tom istom trenutku uskraćivao Indijcima."
Takve su divergentne nacionalne perspektive uvijek postojale, ali danas,
zahvaljujući većoj naobraženosti, informiranosti i transparentnosti, one
su široko rasprostranjene putem informativnih mreža, kabelskih kanala i
internetskih stranica svijeta u nastajanju. Mnogi od "ostalih" seciraju na-
racije, argumente i pretpostavke Zapada i suprotstavljaju im drukčiji pogled
na svijet. "Kada nam kažete da podupiremo diktaturu u Sudanu da bismo
imali pristup nafti", rekao mi je mladi kineski dužnosnik 2006., "želim
reći: 'A po čemu se to razlikuje od vaše potpore srednjovjekovnoj monar-
hiji u Saudijskoj Arabiji?' Mi vidimo licemjerje, samo još ništa ne govori-
mo."
Kada je završio Hladni rat, postojala je opća nada i očekivanje da će se
Kina i Rusija bez premišljanja preseliti u zapadni politički i ekonomski
sustav nastao nakon Drugog svjetskog rata. Kada je George W. Bush govo-
rio o "novom svjetskom poretku", mislio je naprosto da će se stari zapadni
poredak proširiti diljem svijeta. Možda taj nazor potječe od poslijeratnog
iskustva s Japanom i Njemačkom, koji su se uzdigli do velike ekonomske
moći, a ipak ostali prilagodljivi, kooperativni i dobrim dijelom tihi pripadni-
ci postojećeg poretka. No možda su to bile posebne okolnosti. Te su dvije
zemlje imale jedinstvene povijesti, vodile su agresivne ratove i posljetkom
toga postale parije, a potom se našle pred novom prijetnjom sovjetskoga
komunizma i u zaštitu se oslonile na američku vojnu moć. Sljedeća runda
sila u usponu možda se neće tako gorljivo željeti "uklopiti".
Još uvijek mislimo na svijet u kojem neka sila u usponu mora birati
između dviju krutih opcija: integrirati se u zapadni poredak ili ga odbiti,
čime postaje nacija otpadnica i trpi kaznu ekskomunikacije. Zapravo, izgle-
da da sile u usponu idu trećim putem: stupaju u zapadni poredak, ali to
čine pod vlastitim uvjetima - preoblikujući tako sam taj sustav. Kako isti-
ču politolozi Naazneen Barma, Ely Ratner i Steven Weber, u svijetu u kojem
se svatko osjeća kao nositelj moći, zemlje mogu odabrati da potpuno za-
obiđu taj zapadni "centar" i stvore vlastite međusobne veze. 10 U jednom
svijetu nakon Amerike i ne mora biti centra u koji bi se integriralo. Držav-
ni tajnik SAD-a James Baker ustvrdio je da se svijet kreće prema sustavu
glavnog odredišta i presjedanja, u kojem svaka zemlja ide preko Sjedinjenih
Država da bi dospjela do svojeg odredišta. Svijet dvadeset prvog stoljeća
može se bolje opisati kao svijet putanja od jedne točke do druge, pri čemu
se novi obrasci letova mapiraju svakodnevno. (To vrijedi čak i u fizičkom
smislu: samo u deset godina broj ruskih posjetitelja Kine povećao se više
nego četverostruko, sa 489.000 u 1995. na 2,2 milijuna 2005.).
Činjenica da nove sile snažnije potvrđuju svoje interese realnost je
svijeta nakon Amerike. Ona ujedno postavlja i političku zagonetku kako
postizati internacionalne ciljeve u svijetu mnoštva aktera, državnih i ne-
državnih. Prema starome modelu postupanja, Sjedinjene Države i nekoli-
ko zapadnih saveznica vodile su predstavu, dok je Treći svijet ili slijedio
igru ili ostajao vani te posljetkom toga ostajao irelevantan. Bilo je premalo
nedržavnih igrača i bili su preslabi da bi se o njima vodila briga. A pogledaj-
te sada primjerice trgovinske organizacije i vidjet ćete kako svijet u razvo-
ju nastupa sa sve većom snagom. Ako su nekada naprosto prihvaćali svaki
aranžman koji bi im Zapad ponudio ili posve ignorirali cijeli proces, zemlje
poput Brazila ili Indije sada igraju čvrsto dok ne postignu ono što su odabra-
le. Čule su kako zapadni direktori objašnjavaju gdje leži njihova budućnost.
Čitale su izvještaj Goldman Sachsa BRIC * . Znaju da se ravnoteža snaga
promijenila.
Sporazum iz Kyota (koji se sada tretira kao nešto sveto zato što ga je
predsjednik Bush tako nehajno odbio) zapravo je sporazum obilježen time
što se drži starog svjetonazora. Kyoto je pretpostavio da će ako se Zapad
okupi i dogovori plan, Treći svijet usvojiti novi okvir i problem će biti rije-
šen. Možda su se stvari u međunarodnim poslovima desetljećima odvijale
na taj način, ali to danas nema mnogo smisla. Kina, Indija, Brazil i druge
sile u nastajanju neće slijediti proces pod vodstvom Zapada u kojem nisu
sudjelovale. Ne samo to; same vlade mogu samo ograničeno djelovati na
rješavanju problema kao što je promjena klime. Pravo rješenje iziskuje
stvaranje mnogo šire koalicije koja uključuje privatni sektor, nedržavne
grupe, gradove i lokalne zajednice te medije. U globaliziranu, demokrati-
ziranu i decentraliziranu svijetu moramo doprijeti do pojedinaca kako
bismo promijenili njihovo ponašanje. Stari načini da se to postigne jesu
porezi, pristojbe i ratovi, ali na tim frontama države sada imaju manje
manevarskog prostora. Potrebni su im suptilniji i sofisticiraniji načini po-
stizanja promjena.
Tradicionalni načini međunarodne suradnje ostaci su jedne druge ere.
Sustav Ujedinjenih naroda predstavlja zastarjelu konfiguraciju moći. Stal-
ne članice Vijeća sigurnosti UN-a pobjednice su rata koji je završio prije
šezdeset godina. To tijelo ne obuhvaća Japan ili Njemačku, drugo i treće
gospodarstvo po tržišnim tečajevima, ili Indiju, najveću demokraciju u
svijetu, ili ijednu latinskoameričku ili afričku zemlju. Vijeće sigurnosti
primjer je šire starinske strukture globalnog upravljanja. G-8 ne obuhvaća
Kinu, koja je već sada četvrto svjetsko gospodarstvo po veličini, ili Indiju

*Brazil, Russia, India, and China, (op. prev.)

i Južnu Koreju, koje su dvanaesto odnosno trinaesto. Tradicionalno je na
čelu MMF-a uvijek Europljanin, a na čelu Svjetske banke Amerikanac.
Poput običaja kakva segregiranog starog ladanjskog kluba, ta "tradicija"
može za one unutra biti šarmantna i zabavna, ali je za autsajdere zatucana
i uvredljiva.
Kako se moć diverzificira i postaje difuznija, na važnosti još više dobiva
legitimnost - jer to je jedini način obraćanja svim disparatnim akterima na
svjetskoj sceni. Danas nijedno rješenje, ma koliko smisleno bilo, nije odr-
živo ako ga se doživljava kao nelegitimno. Nametanje takva rješenja neće
djelovati ako se u njemu vidi proizvod moći i preferencija jedne zemlje,
koliko god ta zemlja bila moćna. Na primjer masakri u Darfuru stravični
su, pa ipak bi vojna intervencija - najefektniji način da ih se zaustavi -
uspjela samo ako bi je sankcionirale sve velike sile, kao i afrički susjedi
Sudana. Kad bi Sjedinjene Države ušle u akciju same, ili s kakvom malenom
koalicijom - što bi im bila već treća invazija na neku muslimansku zemlju
u pet godina - taj bi se pokušaj gotovo sigurno osvetio, dajući sudanskim
vlastima vatren poklič za proteste protiv "američkog imperijalizma". Re-
zultati vanjske politike Bushove vlade pružaju savršenu ilustraciju kako
je legitimnost praktično nužna. Pa ipak, i onkraj Bushovih promašaja, ostaje
dvojba: ako je potrebna suradnja mnogo država kako bi se nešto učinilo, na
koji način to postići u svijetu s više igrača, od kojih su mnogi moćniji od
ostalih?

Posljednja supersila

Mnogi promatrači i komentatori promatraju vitalnost tog svijeta u nasta-

janju i zaključuju da su najviši trenuci Sjedinjenih Država prošli. Andy
Grove, utemeljitelj Intela, kaže to grubo. "Amerika je u opasnosti da pro-
padne, kao i Europa prije nje", kaže on, "a najgore je što to nitko ne zna.
Svi to negiraju, tapšu se po ramenima dok Titanic punom brzinom juri
prema ledenom brijegu." Thomas Friedman opisuje svoj pogled na valove
mladih Indijaca profesionalaca kako dolaze na posao u noćnoj smjeni u
Infosysu u Bangaloreu. "O, bože, tako ih je mnogo, i neprestano dolaze, val
za valom. Kako za moje kćeri i milijune drugih Amerikanaca uopće može
biti dobro to što ti Indijci mogu obavljati iste poslove kao oni, za samo
djelić njihovih plaća?" 11 "Globalizacija uzvraća udarac", piše u svome best-
seleru Gabor Steingart, urednik vodećega njemačkog političkog tjednika
Der Spiegel. Dok njihovi rivali prosperiraju, Sjedinjene Države gube ključne
gospodarske grane, u njima ljudi prestaju štedjeti, a njihova se vlada sve
više zadužuje kod azijskih centralnih banaka.12
Zagonetno je međutim upravo to što ti trendovi traju već neko vrijeme
- a zapravo poboljšavaju ukupni rezultat Amerike. U posljednjih dvadeset
godina, dok se globalizacija i prijenos ekonomskih djelatnosti u druge ze-
mlje dramatično ubrzavaju, američka stopa rasta u prosjeku je bila nešto
viša od tri posto, cijeli postotni poen viša nego u Njemačkoj ili Francuskoj.
(Japan je u istom razdoblju imao prosjek od 2,3 posto.) Rast produktivnosti,
eliksir moderne ekonomije, već je deset godina viši od 2,5 posto, i opet
čitav postotni poen viši od europskog prosjeka. Drži se čak i američki izvoz,
unatoč tome što je vrijednost dolara deset godina bila na vrhuncu. Izvoz
SAD-a činio je 1980. deset posto ukupnoga svjetskog izvoza; 2007. taj je
broj još uvijek bio gotovo devet posto. Prema Svjetskome gospodarskom
forumu, Sjedinjene Države ostaju najkonkurentnijim gospodarstvom svi-
jeta i zauzimaju prvo mjesto u inovacijama, deveto u tehnološkoj spremno-
sti, drugo po izdacima poduzeća za istraživanja i tehnologiju te drugo po
kvaliteti istraživačkih institucija. Kina ni po jednom od tih mjerila ne
spada ni u trideset zemalja iza Sjedinjenih Država, a Indija je među deset
najboljih samo po jednoj osnovi: veličini tržišta. Praktično u svakom sek-
toru u kojem sudjeluju razvijene industrijske zemlje poduzeća iz SAD-a
vodeća su u svijetu po produktivnosti i profitu.
Udio Sjedinjenih Država u globalnom gospodarstvu izrazito je postojan
tijekom ratova, depresija i uspona mnogih drugih sila. S pet posto svjetskog
stanovništva Sjedinjene Države već 125 godina stvaraju između 20 i 30
posto svjetskog proizvoda. U sljedećih nekoliko desetljeća položaj Ameri-
ke zasigurno će donekle pasti. To nije politički, nego matematički sud.
Kako druge zemlje brže rastu, američka će relativna ekonomska težina
opadati. Ali to ne mora biti krupan i brz pad s teškim posljedicama ako se
Sjedinjene Države budu mogle prilagođavati novim izazovima onako dobro
kako su se prilagođavale onima na koje su nailazile u prošlome stoljeću. U
sljedećih nekoliko desetljeća rast nacija u usponu odvijat će se uglavnom
na štetu Zapadne Europe i Japana, zaglavljenih u sporo, demografski odre-
đeno opadanje.
Amerika će naići na najintenzivniju ekonomsku konkurenciju koju je
ikada doživjela. Ali američki ekonomski i socijalni sustav zna reagirati i
prilagoditi se takvim pritiscima. Onaj teži izazov pred Sjedinjenim Drža-
vama nije ekonomski, nego politički. Konfrontirat će se sa svjetskim po-
retkom bitno različitim od onoga u kojem su navikle djelovati. Zasad
Sjedinjene Države ostaju najjačim igračem. No ravnoteža se mijenja svake
godine.
Tijekom približno dva desetljeća nakon 1989. međunarodni je poredak
određivala moć Sjedinjenih Država. Svi su putovi vodili u Washington, a
američka shvaćanja politike, ekonomije i vanjske politike bila su polazište
globalnog djelovanja. Raspon američkog utjecaja u ta dva desetljeća bio je
izvanredan. Washington je bio najjači vanjski igrač na svakom kontinentu,
dominirajući zapadnom hemisferom, ostajući krucijalnim vanjskim čim-
benikom ravnoteže u Europi i u Istočnoj Aziji, šireći svoju ulogu na Bliski
istok, Srednju i Južnu Aziju te ostajući posvuda jedinom zemljom koja
može osigurati logistiku i transport za bilo koju ozbiljnu vojnu operaciju.
Za svaku zemlju - od Rusije i Kine do Južnoafričke Republike i Indije -
najvažniji odnos na svijetu jest odnos sa Sjedinjenim Državama.
Taj je utjecaj vrhunac dosegnuo u Iraku. Unatoč nevoljkosti, opoziciji
ili aktivnom neprijateljstvu većine svijeta Sjedinjene Države bile su kadre
pokrenuti neizazvani napad na jednu suverenu zemlju i angažirati desetke
zemalja i međunarodnih posrednika da im pomažu u invaziji i nakon nje.
Taj se poredak nije raspao samo zbog komplikacija Iraka. Čak i da je Irak
bio veličanstven uspjeh, metoda provedbe jasno bi pokazala neospornu
moć Sjedinjenih Država - a upravo je to izazvalo reakcije širom svijeta.
Unipolarni poredak posljednjih dvaju desetljeća slabi, ne zbog Iraka, nego
zbog šire difuzije moći diljem svijeta.
Doba unipolarnosti u nekim je stvarima vjerojatno već prošlo. Europska
Unija na primjer sada je najveći trgovinski blok na svijetu, a s povećavanjem
Kine i drugih giganata u nastajanju bipolarni trgovinski prostor mogao bi
postati tripolaran, a onda i multipolaran. Općenito međutim ideja multi-
polarnog svijeta s četiri ili pet igrača približno podjednake težine nije dobar
opis zbilje današnjice ili bliske budućnosti. Vojno, pa čak ni politički Euro-
pa ne može nastupati jedinstveno. Japan i Njemačka sputani su svojom
prošlošću. Kina i Indija još se razvijaju. Umjesto toga međunarodni sustav
točnije opisuje termin Samuela Huntingtona "uni-multipolarnost", ili ono
što kineski geopolitičari zovu "mnogo sila i jedna supersila". Taj nesređeni
jezik odražava nesređenu zbilju. Sjedinjene Države i dalje su daleko naj-
moćnija zemlja, ali u svijetu u kojem ima nekoliko drugih važnih velikih
sila, a svi akteri djeluju samopouzdanije. Taj hibridni međunarodni sustav
- demokratičniji, dinamičniji, otvoreniji, povezaniji - jest ono u čemu
ćemo vjerojatno živjeti sljedećih nekoliko desetljeća. Lakše je odrediti što
on nije nego što jest, lakše je opisati eru koja odlazi nego onu koja se pri-
miče - odatle i svijet nakon Amerike.
Sjedinjene Države u sustavu što nastaje zauzimaju mjesto na vrhu, ali
one su ujedno i zemlja za koju je novi poredak najveći izazov. Većina drugih
velikih sila doživjet će širenje svoje uloge u svijetu. Taj proces već traje.
Kina i Indija postaju veće igračice u svojim dijelovima svijeta i šire. Rusija
je dovršila svoju postsovjetsku prilagodbu i postaje silovitija, čak agresivni-
ja. Japan, premda nije sila u usponu, sada je spremniji priopćavati susjedima
svoje nazore i stavove. U pitanjima trgovine i ekonomije Europa djeluje s
golemom snagom i odlučnošću. Brazil i Meksiko postaju glasniji u pitanji-
ma Latinske Amerike. Južnoafrička Republika pozicionirala se kao vođa
afričkoga kontinenta. Sve te zemlje zauzimaju u međunarodnoj areni više
prostora nego prije.
Za Sjedinjene Države strelica pokazuje u suprotnom smjeru. Ekonomi-
ja nije igra sa zbrojem nula - uspon drugih igrača povećava kolač, što je
dobro za sve - ali geopolitika je borba za utjecaj i kontrolu. Kako druge
zemlje postaju aktivnije, trenutačni enormni prostor za djelovanje Ame-
rike neizbježno će se smanjivati. Mogu li se Sjedinjene Države prilagoditi
usponu drugih sila, raznih političkih vrsta, na više kontinenata? To ne
znači mirenje s kaosom ili agresijom; daleko od toga. Ali jedini način na
koji Sjedinjene Države mogu odvratiti otpadničke akcije bit će stvaranje
široke, trajne koalicije protiv njih. A to će biti moguće samo ako Washington
bude mogao pokazati da je spreman drugim zemljama priznati udio u no-
vom poretku. U današnjemu međunarodnom poretku napredak znači
kompromis. Nijedna zemlja ne može dobiti sve što hoće. Te je riječi lako
napisati ili izgovoriti, ali teško ih je provesti. One znače prihvaćanje pora-
sta moći i utjecaja drugih zemalja, važnost interesa i preokupacija. Ta rav-
noteža - između prilagođavanja i zastrašivanja - glavni je izazov američkoj
vanjskoj politici u sljedećih nekoliko desetljeća.
Ovo sam poglavlje započeo dokazivanjem da novi poredak nije bio na-
java američkog opadanja, jer vjerujem da Amerika ima enormne snage i da
svijet neće izbaciti novu supersilu, nego raznovrsnost sila u kojoj Washing-
ton može ploviti, pa i usmjeravati je. Ali ipak, kako se ostatak svijeta bude
uspinjao, u posve ekonomskom smislu, Amerika će izgubiti dio udjela u
globalnom BDP-u. Kako drugi rastu brže, njen dio kolača bit će manji (prem-
da će taj pomak vjerojatno godinama biti malen). K tome, nove nedržavne
sile koje su sve aktivnije bitno će ograničavati Washington.
To je izazov Washingtonu, ali i svima drugima. Gotovo tri stoljeća svijet
je počivao na prisutnosti nekog velikog liberalnog hegemona - prvo Brita-
nije, a potom Sjedinjenih Država. Te dvije supersile pomogle su stvaranju
i održavanju otvorenoga svjetskoga gospodarstva, štiteći trgovinske i mor-
ske puteve, nastupajući kao zajmodavci u krajnjem slučaju, držeći valutne
rezerve, investirajući u inozemstvu te držeći otvorenima vlastita tržišta.
Također su činile vojnu protutežu velikim agresorima svojeg doba, od Napo-
leonove Francuske preko Njemačke do Sovjetskog Saveza. Uza sve zlopo-
rabe svoje moći Sjedinjene Države stvarale su i održavale sadašnji poredak
otvorene trgovine i demokratskije vladavine - poredak koji je povoljan i
koristan za veliku većinu čovječanstva. Kako se stvari mijenjaju i kako se
mijenja uloga Amerike, taj bi poredak mogao početi pucati. Moglo bi ispa-
sti da je rješavanje zajedničkih problema u eri difuzije i decentralizacije
daleko kompliciranije bez supersile koja je bila pokretač.
Neki Amerikanci postaju akutno svjesni da se svijet mijenja. Američki
je biznis sve svjesniji pomaka koji se događaju posvuda po svijetu i reagira
na njih brzo i bez sentimentalnosti. Velike multinacionalne kompanije sa
sjedištem u SAD-u gotovo unisono izvještavaju da njihov rast sada ovisi o
prodoru na nova strana tržišta. Uz godišnji rast prihoda od dva do tri posto
u Sjedinjenim Državama te od deset do petnaest posto u inozemstvu, one
znaju da se moraju prilagoditi svijetu nakon Amerike - ili će u njemu gu-
biti. Sličnu se svijest može vidjeti na američkim sveučilištima, gdje sve
više studenata studira u inozemstvu, putuje po stranim zemljama i u in-
terakciji je sa stranim studentima. Mlađi Amerikanci udobno žive sa spo-
znajom da bi najnoviji trendovi - u financijama, arhitekturi, umjetnosti,
tehnologiji - mogli potjecati iz Londona, Šangaja, Seoula, Tallinna ili Mum-
baija.
Ali ta orijentacija prema van nije se još šire uobičajila u američkom
društvu. Američko gospodarstvo i dalje je usmjereno prema unutra, pri
čemu vanjska trgovina čini samo trinaest posto BDP-a (u usporedbi sa 38
posto za Njemačku). Izoliranost je jedan od prirodnih blagoslova Amerike,
koju okružuju dva oceana i dva bezazlena susjeda. Ameriku ne onečišćuju
spletke i zamor Staroga svijeta i uvijek je bila kadra zamisliti nov i različit
poredak - bilo to u Njemačkoj, Japanu, ili čak i Iraku. Ali ta je izolacija
istodobno ostavila Amerikance prilično nesvjesnima svijeta onkraj njiho-
vih granica. Amerikanci govore malo jezika, znaju malo o stranim kultu-
rama te i dalje nisu uvjereni da bi to trebali ispraviti. Amerikanci se rijetko
ravnaju po međunarodnim standardima jer su sigurni da je njihov način
jamačno najbolji i najrazvijeniji. Rezultat je to da su sve sumnjičaviji prema
globalnoj eri koja se stvara. Sve je veći jaz između svjetske poslovne elite i
kozmopolitske klase s jedne strane te većine američkog puka s druge. Ako
se ne ulože napori da ga se premosti, ta će podjela uništiti konkurentsku
prednost Amerike i njenu političku budućnost.
Popularne sumnje hrani i potiče i neodgovorna nacionalna politička
kultura. U Washingtonu strašno manjka novi način mišljenja o novome
svijetu. Lako je kritizirati Bushovu upravu zbog njene arogancije i unila-
teralizma, koji su Ameriku doveli u nepovoljan položaj u inozemstvu. Ali
problem se ne svodi na Busha, Cheneyja, Rumsfelda ili republikance,
premda su oni postali strankom mačističkog busanja u prsa, ponosni što ih
se u inozemstvu prezire. Poslušajte demokrate u Washingtonu i čut ćete
drukčiju vrstu unilateralizma - o trgovini, radnim standardima i raznim
omiljenim temama ljudskih prava. O terorizmu obje strane i dalje govore
jezikom koji je skrojen isključivo za domaću publiku, bez obaziranja na to
kako on otrovno djeluje svugdje drugdje. Američki političari stalno i u svim
prilikama zahtijevaju, etiketiraju, sankcioniraju i osuđuju cijele zemlje
zbog bezbrojnog mnoštva nedostataka. U posljednjih petnaest godina Sje-
dinjene Države uvele su sankcije protiv polovine svjetskog stanovništva.
Objavljujemo godišnje svjedodžbe o ponašanju svake druge zemlje. Wa-
shington je imperijalan grad koji je postao mjehurom, samodopadnim i
bez doticaja s vanjskim svijetom.
Ironija je u tome što je uspon ostalih posljedica američkih ideja i djelo-
vanja. Šezdeset su godina američki političari i diplomati putovali diljem
svijeta i poticali zemlje da otvore svoja tržišta, liberaliziraju svoju politiku
te prigrle trgovanje i tehnologiju. Zahtijevali smo od naroda u dalekim
zemljama da prihvate izazove konkurencije u globalnom gospodarstvu,
ekspanzije svojih gospodarstava, oslobađanja valutnih tečajeva i razvoj
novih djelatnosti. Savjetovali smo im da se ne boje promjena i da uče tajne
našeg uspjeha. I djelovalo je. Urođenici su se izvještili u kapitalizmu. Ali
sada postajemo sumnjičavi upravo prema onome što smo dugo veličali -
slobodnim tržištima, trgovini, imigraciji i tehnološkim promjenama.
Pewovo Globalno istraživanje stavova 2007. pokazalo je diljem svijeta
izvanredan porast pozitivnih nazora o slobodnoj trgovini, tržištima i de-
mokraciji. Ali još je upadljivije otkriće da Sjedinjene Države postaju onaj
koji se ne uklapa. Velike većine u zemljama poput Kine i Njemačke, pa do
Bangladeša i Nigerije, kažu da je porast trgovinskih spona među zemljama
dobar. Od 47 ispitanih zemalja, ona koja je završila na dalekom zadnjemu
mjestu po potpori slobodnoj trgovini bile su Sjedinjene Države. U pet go-
dina koliko se istraživanje provodi nijedna zemlja nije doživjela tako strm
pad kao Sjedinjene Države.
Ili pogledajmo stavove prema stranim kompanijama. Na pitanje je li
njihov utjecaj pozitivan iznenađujuće velik broj ljudi u zemljama poput
Brazila, Nigerije, Indije i Bangladeša odgovara potvrdno. Te su zemlje u
pravilu bile sumnjičave prema zapadnim multinacionalkama. (Za nelago-
du Južne Azije ima nekih osnova; na kraju krajeva, nju je izvorno i koloni-
zirala multinacionalna korporacija, britanska Istočnoindijska kompanija.)
Pa ipak, 73 posto ljudi u Indiji, 75 posto u Bangladešu, 70 posto u Brazilu i
82 posto u Nigeriji sada pozitivno gleda na te kompanije. Nasuprot tome,
u Americi je taj broj 45 posto, što nas smješta medu pet na začelju. Hoćemo
da svijet dočekuje američke kompanije raširenih ruku, ali kada oni dođu
ovamo - to je nešto drugo. Stavovi prema useljavanju pokazuju još širi
zaokret. U nečemu u čemu su Sjedinjene Države bile svjetskim uzorom ta
je zemlja nazadovala u jednu zlovoljnu, ljutito-defenzivnu zgrčenost. Tamo
gdje smo nekoć htjeli biti pioniri svake nove tehnologije sada prestrašeno
gledamo na inovacije i pitamo se kakve će to promjene donijeti. A sve se to
događa dok cijeli svijet ide našim putem. Baš kad se svijet otvara, Amerika
se zatvara.
Nakon mnogih generacija, kada povjesničari budu pisali o ovim vreme-
nima, mogli bi zapaziti da su početkom 21. stoljeća Sjedinjene Države us-
pjele u svojoj velikoj povijesnoj misiji - globalizirale su svijet. Ali dok se to
događalo, mogli bi napisati, zaboravile su globalizirati sebe.
TREĆE POGLAVLJE

Nezapadni svijet?

Kao što svatko zna, Kristofor Kolumbo otplovio je 1492. na jedan od naj-
ambicioznijih pohoda u ljudskoj povijesti. Manje je poznato to da je osam-
deset sedam godina prije toga kineski admiral imenom Zheng He započeo
prvi od sedam jednako ambicioznih pohoda. Zhengovi su brodovi bili mno-
go veći i bolje konstruirani od Kolumbovih, ili od brodova Vasca da Game,
ili bilo kojeg drugog europskog velikog moreplovca petnaestog i šesnaestog
stoljeća. Na svoje je prvo putovanje, 1405., pošao sa 317 plovila i 28.000
ljudi. Za usporedbu, Kolumbo je imao četiri broda i 150 mornara. "Brodo-
vi-riznice", najveća plovila u kineskoj floti, bili su duži od četiristo stopa
- više nego četverostruko duži od Kolumbova admiralskog broda Santa
Marije - i imali su po devet jarbola. Za svaki je bilo potrebno toliko drveta
da je za izgradnju jednog jedinog bilo posječeno tri stotine jutara šume.
Bilo je brodova namijenjenih transportu konja, zaliha, hrane, vode te,
naravno, vojske. Najmanje plovilo u Zhengovoj flotili, vrlo pokretan ratni
brod s pet jarbola, još je uvijek bilo dvostruko veće od legendarne španjol-
ske galije.
Kineski su brodovi bili sagrađeni od posebnog drveta, sa zamršenim
spojevima, sofisticiranim tehnikama nepromočivosti i prilagodljivom po-
mičnom kobilicom. Brodovi-riznice imali su velike, luksuzne kabine, svi-
lena jedra i dvorane s prozorima. Svi su bili sagrađeni u brodogradilištima
u Nanjingu, koji je bio najveća i najnaprednija brodogradilišna luka na
svijetu. U tri godine nakon 1405., u Nanjingu je sagrađen ili popravljen
1681 brod. U Europi se u to vrijeme nije moglo dogoditi ništa što bi bilo i
izdaleka usporedivo s tim. 13
Veličina je bila važna. Te su glomazne flote trebale "šokirati i izazvati
strahopoštovanje" stanovnika okolnog područja, dajući jasno do znanja
kolika je moć i doseg dinastije Ming. U svojih sedam putovanja između
1405. i 1433. Zheng je plovio naširoko kroz mora Indijskog oceana i oko
Jugoistočne Azije. Davao je darove domorocima i primao danak. Kad bi mu
se suprotstavljali, nije oklijevao primijeniti vojnu silu. S jednog je putova-
nja sa sobom doveo uhvaćenoga sumatranskog pirata; s drugoga je doveo
buntovnog poglavicu s Cejlona. Sa svih se putovanja vraćao s cvijećem,
voćem, dragim kamenjem i egzotičnim životinjama, među njima žirafama
i zebrama za carski zoološki vrt.
Ali Zhengova priča ima čudan kraj. Tridesetih godina 15. stoljeća na vlast
je došao novi car. On je naglo prekinuo carske pohode i okrenuo leđa trgovi-
ni i istraživanju. Neki su dužnosnici nastojali održati tradiciju, ali neus-
pješno. Dvor je 1500. proglasio da će svatko tko sagradi brod s više od dva
jarbola (što je nužna veličina za bilo kakvu dužu plovidbu) biti pogubljen.
Godine 1525. obalnim je vlastima naređeno da unište sva oceanska plovila
na koja naiđu i da vlasnike bace u zatvor. Izlazak na more brodom s više
jarbola u bilo koju svrhu 1551. je postao zločinom. Kada je 1644. stupila na
vlast dinastija Qing, nastavila je tu osnovnu politiku, ali je imala manje
povjerenja u dekrete: umjesto toga jednostavno je spalila 700 milja dug
pojas južne obale Kine, čime ju je učinila nenastanjivom. Te su mjere polu-
čile željeni učinak: kineska je brodarska industrija propala. U desetljećima
nakon Zhengova posljednjeg putovanja tuceti zapadnih istraživača puto-
vali su vodama oko Indije i Kine. Ali trebalo je tri stotine godina da kinesko
plovilo stigne do Europe - u posjet Londonu za Veliku izložbu 1851.
Čime se može objasniti taj izvanredni preokret? Kineska je elita bila
podijeljena oko pristupa zemlje vanjskom svijetu, a novi vladari Pekinga
smatrali su pomorske pohode neuspješnima. Bili su iznimno skupi, nameta-
li već opterećenom stanovništvu veće poreze, a vrlo malo davali zauzvrat.
Neki od tih kontakata doveli su do procvata trgovine, ali to je većinom
koristilo samo trgovcima i piratima. K tome, sredinom petnaestog stoljeća
na granicama carstva pojavila se prijetnja Mongola i drugih pljačkaša, što
je zahtijevalo pozornost i trošilo resurse. Pomorstvo se činilo skupom razo-
nodom.
To je bila sudbonosna odluka. Baš kad je Kina odabrala okrenuti se od
vanjskog svijeta, Europa je kretala u svoje inozemne pothvate, i upravo su
joj ti pomorski pohodi omogućili da ojača svoju moć i proširi svoj utjecaj
cijelom Zemljom. Da je Kina zadržala svoju mornaricu, bi li moderna po-
vijest išla drugačijim tijekom? Vjerojatno ne. Odluka Kine da se okrene
prema unutra nije bila jednostavno izoliran strateški izbor. Ona je bila izraz
stagnacije jedne civilizacije. U pozadini odluke da se prekine te pohode
ležao je cijeli kompleks razloga što su Kina * i većina nezapadnog svijeta
tolikim stoljećima zaostajali za zapadnim svijetom. A zaostajali su itekako.
Stotinama godina nakon petnaestog stoljeća, dok su se Europa i Sjedinjene
Države industrijalizirale, urbanizirale i modernizirale, ostatak svijeta i
dalje je bio siromašan i poljodjelski.
Da bismo shvatili što znači "uspon ostalih", moramo shvatiti upravo to
koliko su dugo ostali bili uspavani. Prema tome, intelektualna i materijal-
na premoć Zapada nije ni nedavni, ni efemerni fenomen. U zapadnom
svijetu živimo već više od pola tisućljeća. Unatoč usponu drugih nacija i
kontinenata, desetljećima, a možda i duže, na te će tokove padati duge
sjene Zapada, a njegova će ostavština biti duboka.
Uobičajilo se reći da su Kina i Indija zapravo bile jednako bogate kao
Zapad sve do prvoga desetljeća 19. stoljeća. Prema tom gledištu, nadmoć
Zapada časovit je događaj koji traje dvjesto godina, a sada se vraćamo nor-
malnijoj ravnoteži. Ta tvrdnja također implicira da bi prednosti Zapada
mogle biti uvelike slučajne - rezultat "ugljena i kolonija" 14 , to jest otkrića
jeftinog izvora energije i dominacije nad bogatim zemljama Azije, Afrike i
Amerika. To gledište, koje prihvaća multikulturnu senzibilnost što Zapadu
niječe bilo kakav poseban status, ima dobrih političkih strana. Ali iako bi
moglo biti politički korektno, ono je povijesno netočno.

*U ovom se poglavlju koristim mnogim primjerima koji uključuju Kinu i Indiju kao
predstavnice nezapadnog svijeta, jer su one bile među najnaprednijim azijskim civili-
zacijama predindustrijske ere. Sve što vrijedi za njihovo zaostajanje za Zapadom u pet-
naestome i šesnaestom stoljeću vrijedi i za većinu ostaloga nezapadnog svijeta.
 Jedan razlog za tu pogrešnu interpretaciju jest da se analitičari često
usredotočuju isključivo na sveukupnu veličinu kineske i indijske ekono-
mije. Povijesno gledano ti su podaci varljivi. Sve do modernog doba gospo-
darstvo neke zemlje nije se moglo mobilizirati, nešto iz njega izvesti ili ga
u bilo kojem značajnom smislu iskoristiti. Činjenica da su, recimo, 1600.
godine milijuni seljaka u zabačenim i nepovezanim dijelovima Kine u
teškom siromaštvu radili na zemlji nije stvarno pridonosila iskoristivom
bogatstvu ili moći te nacije, premda je njihov proizvod ukupno bio velik.
Glavna sastavnica BDP-a bilo je stanovništvo, a proizvodnja je bila uvelike
poljoprivredna. Budući da su Kina i Indija 1600. imale četiri puta veće
stanovništvo od Zapadne Europe, njihov je BDP, naravno, bio veći. Čak i
1913., kada je Britanija bila vodeća svjetska sila, s najnovijom tehnologijom
i industrijskom proizvodnjom te trgovinom koje su višestruko nadmaši-
vale svu azijsku, Kina se mogla pozvati na veći ukupni BDP.
U predindustrijsko doba, prije obuhvatnih vlada, komunikacija, prije-
voza i oporezivanja na širokoj osnovi, sam nam ukupni BDP malo govori o
nacionalnoj moći, o razini napretka neke zemlje. Ne govori nam ništa ni o
dinamičnosti društva ili o njegovoj sposobnosti da dođe do novih otkrića i
izuma. A upravo je prevlast na tim područjima davala zemlji nove načine
stvaranja bogatstva, a njenoj vlasti moć.
O stvarnom položaju zemalja dobivamo mnogo jasniju sliku ako raz-
motrimo gospodarski rast i BDP po stanovniku. Zapadnoeuropski BDP po
stanovniku prestigao je do 1500. i kineski i indijski; 1600. za 50 je posto
premašivao kineski. Od tada je jaz nastavio rasti. Između 1350. i 1950. - šest
stotina godina - BDP po stanovniku ostao je ugrubo isti u Kini i Indiji (va-
rirajući oko 600 $ za Kinu i 550 $ za Indiju). U istom je razdoblju zapadno-
europski BDP po stanovniku narastao sa 662 $ na 4 5 9 4 $, dakle za 594
posto.*

*U cijelom ovom poglavlju i drugima procjene BDP-a od prije 1950. potječu od Angusa
Maddisona, čija je knjiga The World Economy: A Millenial Perspective važan izvor za do-
hotke, stanovništva i druge brojeve iz daleke prošlosti. Svi Maddisonovi brojevi izraže-
ni su u dolarima prema paritetu kupovne moći (PPP).
 Europski su putnici u sedamnaestom stoljeću redovito isticali da su
uvjeti života u Indiji i Kini daleko lošiji od onih u Sjeverozapadnoj Europi.
Ekonomist Gregory Clark računa da je u osamnaestom stoljeću radnik u
Amsterdamu svojom prosječnom dnevnom nadnicom mogao kupiti 21
funtu pšenice, u Londonu 16 funti, a u Parizu 10. U Kini se dnevnom nad-
nicom moglo kupiti oko 6,6 funti pšenice (ili njezina ekvivalenta). Clark
je također ispitao arheološke podatke kako bi ustanovio razlike jačine i
broja pojava gladi, oba pokazuju u istom smjeru. Ukratko, Zapad je bio
prosperitetniji od Istoka davno prije osamnaestog stoljeća.
Pa ipak, tome nije uvijek bilo tako. U prvim stoljećima drugog tisućlje-
ća Istok je prednjačio pred Zapadom gotovo po svim mjerilima. Dok je
Europa padala na najniže grane srednjega vijeka, i Bliski istok i Azija pro-
sperirali su, sa živim tradicijama učenosti, izumiteljstva i trgovine. Bliski
je istok bio na čelu civilizacije, čuvajući grčko i rimsko znanje i gradeći na
njemu te krčeći nove putove radovima u raznolikim područjima - matema-
tici, fizici, medicini, antropologiji i psihologiji. Dakako, tamo su izumljeni
arapski brojevi, kao i pojam nule. Riječ "algebra" potječe od naslova knjige
Al-Jabr wa-al-Muqabilah jednog arapskog učenjaka. Riječ "algoritam" izve-
dena je iz imena tog učenjaka, Al-Kvarizmi. U vojnom smislu Osmanlije su
bili predmet zavisti svojih suparnika i sve su više širili svoje carstvo, do
sedamnaestog se stoljeća boreći sa zapadnim državama u Centralnoj Aziji
i Europi. U svojim najdinamičnijim razdobljima Indija se mogla pohvaliti
znanstvenom vrsnoćom, umjetničkim genijem i arhitektonskom raskoši.
Čak i u ranome šesnaestom stoljeću, pod Krishnadevarayom, mnogi strani
posjetitelji opisivali su južnoindijski grad Vijayanagar kao jedan od velikih
svjetskih gradova, usporediv s Rimom. Nekoliko stoljeća prije Kina je vje-
rojatno bila bogatija i tehnološki sofisticiranija od bilo koje druge zemlje,
služeći se raznim tehnologijama - kao što su barut, pokretni tisak, stremen
- na koje će Zapad nabasati tek stoljećima kasnije. Čak je i Afrika u tom
razdoblju imala viši prosječni dohodak od Europe.
Stvari su se počele mijenjati u petnaestom stoljeću, a do šesnaestoga je
Europa postala naprednija. S revolucijom misli nazvanom renesansa ljudi
poput Kopernika, Vesalija i Galileija iznjedrili su modernu znanost. Doista,
tih stotinu godina između 1450. i 1550. predstavljalo je najznačajniji pri-
jelom u ljudskoj povijesti - između vjere, rituala i dogme s jedne strane te
promatranja, eksperimentiranja i kritičke misli s druge. To se zbivalo u
Europi i stoljećima unapređivalo tu civilizaciju. Već 1593., kada je engleski
brod opremljen s osamdeset sedam topova proputovao 3700 milja kako bi
stigao u Istanbul, turski je povjesničar to nazvao "čudom ovog doba čemu
ništa slično nije još viđeno ili zabilježeno." 15 Do sedamnaestog stoljeća
gotovo bilo koja vrsta tehnologije, proizvoda i kompleksne organizacije
(poput korporacije ili vojske) postala je naprednija u Zapadnoj Europi nego
bilo gdje drugdje u svijetu.
Vjerovati da su azijska društva 1700. ili 1800. bila u bilo kakvu materi-
jalnom smislu na istoj razini sa Zapadom znači vjerovati da znanstveni i
tehnološki napreci koji su revolucionirali zapadni svijet u prethodnih tri-
sto godina nisu imali nikakva utjecaja na njegove materijalne uvjete, što
je apsurdno.* Znanstveni se napreci nisu sastojali tek u stvaranju novih
strojeva. Oni su preoblikovali mentalnu perspektivu zapadnih društava.
Uzmimo na primjer mehanički sat, koji je u trinaestom stoljeću izumljen
u Europi. Povjesničar Daniel Boorstin naziva ga "majkom svih strojeva".
On bilježi da je "taj sat srušio zidove između vrsta znanja, ingenioznosti i
vještine, a urari su prvi teorije mehanike i fizike svjesno primijenili na
pravljenje strojeva". 16 Njegove šire posljedice bile su još revolucionarnije.
Sat je čovjeka oslobodio od ovisnosti o Suncu i Mjesecu. Omogućio je stva-
ranje dnevnog rasporeda, definiranje noći, organiziranje rada i - možda
najvažnije - mjerenje cijene rada, time što je mjerio broj sati uloženih u
neki projekt. Prije sata vrijeme nije imalo mjerljive vrijednosti.
Do šesnaestog stoljeća, kad su ih Portugalci donijeli u Kinu, europski
su mehanički satovi postali mnogo sofisticiraniji od nespretnih vodenih
satova pravljenih u Pekingu. No Kinezi nisu tim strojevima pridavali mno-
go vrijednosti, smatrajući ih igračkama, i nikada se nisu potrudili naučiti

*Arheološki podaci pružaju još jedan zanimljiv dokaz. Ostaci kostura iz osamnaestog
stoljeća pokazuju da su u to doba Azijci bili mnogo niži od Europljana, što upućuje na
slabiju prehranu (i, implicitno, niži dohodak).
rukovati njima. (Pošto su nabavili nekolicinu, bili su im potrebni Europlja-
ni da ostanu kod njih kako bi održavali svoje izume.) Slično tome, kada su
stotinu godina poslije Portugalci u Peking donijeli topove, morali su osi-
gurati i operatere tih strojeva. Kina je mogla konzumirati modernu tehno-
logiju, ali je nije mogla proizvoditi. A do osamnaestog stoljeća Peking više
nije htio ni vidjeti te strane igračke. U slavnom pismu Georgeu III. car
Quienlonga, koji je vladao od 1736. do 1795., odbio je britanski zahtjev za
trgovinu objašnjavajući: "Nikada nismo mnogo cijenili neobične i domi-
šljate predmete, niti trebamo ijedan novi proizvod vaše zemlje." Kinezi su
prema svijetu zatvorili svoj duh.17
Bez novih tehnologija i tehnika Azija je pala žrtvom klasičnoga maltu-
zijanskog problema. Slavna rasprava Thomasa Malthusa iz 1798. O načelu
populacije (An Essay on the Principle of Population) danas je upamćena po
svojem pogrešnom pesimizmu, ali su, zapravo, mnogi Malthusovi uvidi
bili veoma inteligentni. On je uočio da u Engleskoj proizvodnja hrane raste
aritmetički (1, 2, 3, 4,...), ali stanovništvo raste geometrijski (1, 2, 4, 8, 16,...).
Ako se ta nepodudarnost ne ispravi, prouzročit će glad u zemlji i njezino
osiromašenje, a samo bi katastrofe poput gladi i bolesti mogle podići život-
ni standard (time što bi smanjivale stanovništvo). * Malthusova je dvojba
bila posve realna, ali on nije uzeo u obzir moć tehnologije. Nije uvidio da
će upravo ti pritisci generirati ljudski odgovor u Europi, poljoprivrednu
revoluciju, koja je neizmjerno uvećala proizvodnju hrane. (Kontinent je
pritiske stanovništva također olakšao time što je milijune ljudi iselio u
razne kolonije, uglavnom u Amerike.) Tako je Malthus, što se tiče Europe,
bio u krivu. No njegova je analiza dobro opisivala Aziju i Afriku.

*Velike nesreće podizale su životni standard time što bi poubijale mnoštvo ljudi, ostav-
ljajući manje ljudi da dijele zajednički izvor dohotka. S druge strane rastuće je izobilje
uzrokovalo to da ljudi imaju više djece i duže žive, pa su dohoci padali, kao što je s vre-
menom padalo i stanovništvo. To se zove "maltuzijanskom zamkom". Jasno je zašto ga
se smatra pesimistom.
Snaga je slabost

Ipak, kako shvatiti smisao onih iznimnih kineskih putovanja? Blistava

flota Zheng Hea tek je jedan dio veće slike istaknutih postignuća u Kini i
Indiji - palača, dvorova, gradova - upravo u ono vrijeme kada ih je Zapad
prestizao. Taj Mahal sagrađen je 1631. u čast Mumtaz Mahal, voljene žene
mogulskog cara Shaha Jahana. Britanski putnik William Hodges bio je jedan
od mnogih koji su istaknuli da u Europi nema ničega tomu sličnog. "Fini
materijali, lijepi oblici i simetrija cjeline", pisao je, "daleko nadilaze bilo
što što sam ikad vidio." Za izgradnju Taja bili su potrebni golem talent i
vještina, kao i zadivljujuća graditeljska sposobnost. Kako je neko društvo
moglo proizvesti takva svjetska čuda, a ipak ne kretati se naprijed u širem
smislu? Ako je Kina mogla pokrenuti takve spektakularne i sofisticirane
pomorske pohode, zašto nije mogla praviti satove?
Dio odgovora leži u tome kako su Moguli sagradili Taj Mahal. Dvadeset
je godina dvadeset tisuća radnika danonoćno radilo na tom gradilištu. Sa-
gradili su deset milja dugu rampu samo kako bi podigli materijal do 187
stopa visoke kupole. Budžet je bio neograničen, a broju ljudi/sati uloženih
u projekt nije se pridavalo nikakvu vrijednost. Da ste se morali zamarati
takvim stvarima, ne biste mogli sebi ni priuštiti Taj. Flotila Zheng Hea
proizvedena je sličnim zapovjednim sustavom kao i pekinški Zabranjeni
grad. Taj dvorac, započet 1406., zahtijevao je rad milijuna ljudi - i još jednog
milijuna vojnika koji su ih nadgledali. Ako se sve energije i resursi velikog
društva usmjere na nekolicinu projekata, ti projekti često i uspiju - ali to
su izolirani uspjesi. Sovjetski Savez mogao se pohvaliti izvanrednim sve-
mirskim programom do duboko u sedamdesete godine, premda je u to
doba među svim industrijskim nacijama bio tehnološki najnerazvijeniji.
Ali rješavanje problema ubacivanjem veće količine ljudske radne snage
nije put k inovaciji. Kineski povjesničar Philip Huang daje fascinantnu
usporedbu između seljaka s delte Jangcea i engleskih seljaka, dakle iz naj-
bogatijih regija Kine, odnosno Europe 1800. 18 On ističe da bi, po nekim
mjerilima, moglo izgledati kao da su ta dva područja bila na ekvivalentnoj
ekonomskoj razini. Ali Britanija je zapravo bila daleko naprednija po ključ-
nome mjerilu rasta - proizvodnosti rada. Kinezi su mogli svoju zemlju
učiniti visokoproduktivnom, ali su to činili time što su po jedinici površi-
ne upošljavali sve više i više ljudi, što Huang naziva "proizvod bez razvoja".
S druge strane Englezi su tražili načine da rad učine produktivnijim, tako
da je svaki seljak proizvodio veći urod. Izumljivali su nove uređaje i stro-
jeve te iskorištavali životinje. Kada je primjerice otkrivena predilica s više
vretena, koja je tražila jednog izučenog rukovatelja, ona je u Engleskoj
usvojena posvuda. Ali u Kini se ustrajalo na inferiornom, ali jeftinijem
jednostrukom vretenu, jer se njime moglo služiti mnogo neizučenih ru-
kovatelja. (Budući da rad ima nisku vrijednost, čemu trošiti novac na stro-
jeve za uštedu rada?) Na kraju je rezultat toga bio da je mali broj Britanaca
bio sposoban obrađivati goleme komade zemlje. Do osamnaestog stoljeća
prosječna veličina farme u južnoj Engleskoj popela se na 150 jutara; na
delti Jangcea bila je oko jednog jutra.
Pomorski pohodi također ilustriraju razliku između istočnog i zapadnog
pristupa. Europske misije nisu bile toliko veličanstvene, ali su bile produk-
tivnije. Često su bile posve privatne, ili javno-privatna partnerstva, i kori-
stile se novim metodama plaćanja za putovanja. Nizozemci su prednjačili
u inovacijama u financijama i oporezivanju; njihovi trgovci haringama
počeli su do osamdesetih godina 16. stoljeća naširoko primjenjivati termin-
ske ugovore. Ti su pak financijski mehanizmi označili ključni napredak jer
su osigurali financije za sve veći broj pohoda. Svaki je pohod bio namijenjen
stvaranju profita, novim otkrićima i nalaženju novih proizvoda. Projekt je
napredovao metodom pokušaja i pogrešaka, a svaki se pohod zasnivao na
poukama prošlih. S vremenom se razvila lančana reakcija poduzetništva,
otkrića, znanosti i učenosti.
Nasuprot tome, u Kini su putovanja ovisila o interesima i moći jednog
monarha. Kada bi on nestao, ona bi prestala. U jednom je slučaju novi car
čak naredio da se unište nacrti brodova kako bi vještina brodogradnje bila
izgubljena. Kinezi su se u trinaestom stoljeću dobro služili topovima. Tri
stotine godina poslije nisu mogli upravljati topom bez pomoći Europljani-
na. Harvardski ekonomski povjesničar David Landes zaključuje da Kina
nije uspjela "generirati kontinuirani, samoodrživi proces znanstvenog i
tehnološkog napretka."19 Na kraju su njena postignuća bivala epizodna i
efemerna. To je bila tragedija Azije: čak i kad je bilo znanja, nije bilo uče-
nja.

Je li kultura usud?

Zašto su nezapadne zemlje stajale na mjestu dok se Zapad kretao naprijed?

O tim se pitanjima raspravljalo stoljećima, i nema zgodnog odgovora. Pra-
va privatnog vlasništva, dobre institucije vladavine i snažno građansko
društvo (to jest, društvo kojime ne dominira država) očito su bili ključni
za rast u Europi i poslije u Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, ruski je
car teoretski posjedovao cijelu svoju zemlju. U Kini su dvorom Minga uprav-
ljali mandarini, koji su prezirali trgovinu. Gotovo posvuda u nezapadnom
svijetu građansko je društvo bilo slabo i ovisno o vladi. Lokalni poslovni
ljudi u Indiji uvijek su bili taoci dvorskih hirova. U Kini bi bogati trgovci
napuštali svoje poslove kako bi ovladali konfucijanskim klasicima, tako da
mogu postati dvorskim miljenicima.
Moguli i Osmanlije bili su ratnici i aristokrati koji su trgovinu smatrali
nevažnom djelatnošću bez sjaja (premda je Bliski istok imao dugu tradici-
ju trgovine). U Indiji je ta pristranost ojačana niskim rangom poslovnih
ljudi u hinduističkoj hijerarhiji kasta. Povjesničari su posebno istražili
kako hinduistička vjerovanja i prakse ograničavaju razvoj. Paul Kennedy
tvrdi: "Sama krutost hinduističkih religioznih tabua vojevala je protiv
modernizacije: nije se moglo ubijati glodavce i kukce, pa se gubilo goleme
količine namirnica; društveni običaji postupanja s otpadom i izlučinama
uzrokovali su trajno nehigijenske uvjete, plodno tlo za bubonsku kugu;
kastinski sustav gušio je inicijativu, propisivao ritual i ograničavao tržište;
a utjecaj brahmanskih svećenika na domaće indijske vladare značio je da
to mračnjaštvo djeluje na najvišim razinama."20 J. M. Roberts iznosi širu
tezu o hinduističkom svjetonazoru, primjećujući da je on "vizija beskrajnih
krugova stvaranja i ponovnog stapanja s božanskim (što je vodilo) pasiv-
nosti i sumnji u vrijednost praktičnog djelovanja."21
Ali ako je kultura sve, kako protumačiti Kinu i Indiju sada? Danas se
njihov izvanredni rast često objašnjava pjevajući hvalospjeve njihovim
posebnim kulturama. Konfucijanstvo je nekoć bilo loše za rast; sada je
dobro. Hinduistički mentalni sklop, koji je nekoć bio prepreka, sada se
smatra utjelovljenjem neke vrste praktične svjetovnosti koja podupire
poduzetnički kapitalizam. Uspjeh kineske i hinduističke dijaspore očevid-
no pruža svakodnevnu potvrdu takvih teorija.
Pokojni Daniel Patrick Moynihan, vodeći američki učenjak-senator,
jednom je rekao: "Središnja konzervativna istina jest da uspjeh nekog dru-
štva određuje kultura, a ne politika. Središnja je liberalna istina da politika
može izmijeniti kulturu i spasiti je od nje same." To je uglavnom točno.
Kultura je važna, strašno važna. Ali se može izmijeniti. Kulture su kom-
pleksne. U bilo kojem trenutku neka su svojstva istaknuta, i čine se nepro-
mjenjivima. A onda se politika i gospodarstvo promijene, i ta svojstva gube
na važnosti ostavljajući prostor drugima. Arapski je svijet jednom bio cen-
tar znanosti i trgovine. U posljednjim desetljećima njegovi su glavni izvozni
proizvodi nafta i islamski fundamentalizam. Bilo kakva kulturna argumen-
tacija mora biti sposobna objasniti i razdoblje uspjeha i razdoblje neuspje-
ha.
Zašto je, sada tako istaknut, azijski komercijalizam stoljećima bio za-
kopan? Dobar dio objašnjenja mora ležati u strukturi tih država. Većina
azijskih zemalja imala je moćne i centralizirane, grabežljive države koje su
od svojih podanika izvlačile poreze, a da im nisu ništa pružale zauzvrat.
Od petnaestoga do devetnaestog stoljeća azijski vladari uvelike odgovara-
ju stereotipu orijentalnog tiranina. Kada su Moguli sa sjevera u petnaestom
stoljeću preplavili Indiju, njihova se gramziva vladavina sastojala u ubiranju
poreza i danaka te gradnji palača i utvrda, dok se zanemarivalo infrastruk-
turu, komunikacije, trgovinu i otkrića. (Vladavina Akbara, 1556.-1605.,
bila je kratkotrajna i djelomična iznimka.) Hinduistički prinčevi južne
Indije nisu bili mnogo bolji. Predviđajući da će ih njihovi vladari često i
proizvoljno oporezivati, poslovni su ljudi morali držati visoke kamatne
stope. Nitko nije bio motiviran da gradi bogatstvo jer je bilo izgledno da
ono bude zaplijenjeno.
Na Bliskom je istoku do centralizacije došlo mnogo kasnije. Dok se re-
gijom pod Turskim Carstvom vladalo relativno opušteno i decentralizirano,
cvjetali su trgovina, robni promet i inovativnost. Dobra, ideje i ljudi oda-
svuda slobodno su se miješali. Ali u dvadesetom je stoljeću nastojanje da
se stvori "moderne" i moćne nacionalne države rezultiralo diktaturama
koje su donijele gospodarsku i političku stagnaciju. Građanske organizaci-
je i pluralističke skupine bile su marginalizirane ili zatvarane. Sa snažnim
državama i slabim društvima arapski je svijet zaostao za ostatkom svijeta
gotovo po svakom kriteriju napretka.
Zašto je u Europi taj tip centralizirane države bio ograničen i obuzdan,
dok je u većem dijelu nezapadnog svijeta cvjetao? Dijelom zbog Katoličke
crkve, prve važnije institucije koja je mogla osporavati moć kraljeva. Dije-
lom zbog zemljoposjedničke elite Europe, koja je na selu imala neovisnu
bazu i djelovala kao prepreka kraljevskom apsolutizmu. (Magna charta,
prva velika "deklaracija o pravima" u zapadnome svijetu, bila je zapravo
povelja barunskih privilegija, na koju su kralja prisilili njegovi plemići.)
Dijelom, a neki bi rekli i u krajnjoj liniji, zbog geografije.
Europa je isprekidana širokim rijekama, visokim planinama i velikim
dolinama. Ta je topografija proizvela mnoge prirodne granice i poticala
političke zajednice različitih veličina - gradove-države, vojvodstva, repu-
blike, nacije i carstva. Godine 1500. Europa je imala više od pet stotina
država, gradova-država i kneževina. Ta je raznolikost značila da je bilo
stalnog suparništva ideja, ljudi, umjetnosti, novca i oružja. Ljudi koji su
bili maltretirani i izopćeni na jednome mjestu mogli su pobjeći na drugo i
tamo uspjeti. Države koje bi uspjele bile su predmet oponašanja. One koje
ne bi uspjele umirale su. S vremenom je to suparništvo pomoglo Europi da
postane vrlo vješta i u bogaćenju i u ratovanju.22
Nasuprot tome, Azija se sastoji od golemih ravnih površina - stepe u
Rusiji, ravnice u Kini. Vojske se kroz ta područja mogu kretati brzo i uz
malo otpora. (Kinezi su morali sagraditi Veliki zid jer se za zaštitu svojeg
teritorija nisu mogli osloniti ni na kakvu prirodnu prepreku.) Takva je
geografija pomagala održavanju velikih, centraliziranih zemaljskih carsta-
va koja su bila sposobna stoljećima držati vlast u rukama. Razmotrimo na
primjer epizodu kojom smo započeli ovo poglavlje, odluku dinastije Ming
da prekine pomorska istraživanja nakon putovanja Zheng Hea. Možda je
najznačajnija činjenica u vezi s tom zabranom pomorskih pohoda bilo to
što je ona djelovala. Takvu mjeru ne bi bilo moguće provesti u Europi. Ni-
jedan kralj nije bio dovoljno moćan da nametne takav dekret, a čak i da je
bilo takvoga, ljudi, znanje i stručnost jednostavno bi se preselili u susjednu
državu, grad-državu ili kneževinu. U Kini je car mogao obrnuti tijek vre-
mena.
Europski plovni putovi također su bili blagoslov. Europske rijeke mirno
utječu u zaklonjene zaljeve kojima se moglo ploviti. Rajna je široka, spora
rijeka koja može poslužiti kao glavni put za robu i ljude. Mediteran je miran,
gotovo jezero, s mnogim velikim lukama. Usporedimo to s Afrikom. Uspr-
kos tome što je drugi najveći kontinent, Afrika ima najkraću obalu, od
koje je velik dio preplitak za gradnju velikih luka. Većina njenih velikih
rijeka, brzih, dramatičnih i vrtoglavih, nije plovna. Dodajmo tome tropsku
vrućinu te sklonost bolestima i kvarenju hrane, i imamo uvjerljivo geo-
grafsko objašnjenje afričke nerazvijenosti - sigurno ne jedini, ali značajan
čimbenik. Promatrajući geografiju, mora se zaključiti da je Europa kao
stvorena za trgovinu.
Zbog tih obuhvatnih objašnjenja moglo bi se pomisliti da stvari nisu
mogle ispasti drukčije, ali takvi strukturalni čimbenici zapravo tek govore
koje su predispozicije društva, za što postoje bolje šanse. Šanse je ponekad
moguće nadjačati. Usprkos njenoj geografskoj raznolikosti Europu je nekoć
pokorilo veliko kopneno carstvo, Rim, koje je nastojalo - sa sve manjim
uspjehom - održati centralizirano ustrojstvo. Bliski je istok nekoć dobro
uspijevao pod golemim carstvom. Kina je stoljećima uspijevala usprkos
svojoj ravničarskoj geografiji, a i Indija je također imala svojih razdoblja
elana. Prednosti Europe, koje su retrospektivno toliko jasne, u početku su
bile male i odnosile su se najviše na oružje i tehnike ratovanja. No s vre-
menom su se prednosti množile i međusobno potkrepljivale, i Zapad je
odmicao sve dalje od ostalih.

Pobjednički plijen

Dodir s ostatkom svijeta potaknuo je Europu. Otkrivanje novih morskih

puteva, bogatih civilizacija i neobičnih naroda pobudilo je energiju i maštu
Zapada. Kamo god da su krenuli, Europljani su nalazili dobra, tržišta i mo-
gućnosti. U sedamnaestom su stoljeću zapadne nacije već uvećavale svoj
utjecaj na svaku regiju i kulturu s kojom su došle u dodir. Nijedan dio svi-
jeta neće ostati netaknut, od zemalja preko Atlantika do dalekih predjela
Afrike i Azije. Do kraja osamnaestog stoljeća čak će i Australija i mali ju-
žnopacifički otoci biti obilježeni da ih upotrijebe Europljani. Daleki istok
- Kina i Japan - prvotno je bio izoliran od tog utjecaja, ali je do sredine
devetnaestog stoljeća i on pao žrtvom napredovanja Zapada. Uspon Zapa-
da vodio je počecima globalne civilizacije, koju su definirale i oblikovale, i
kojom su dominirale nacije Zapadne Europe.
U početku je Europljanima cilj bio nalaženje proizvoda za koje bi kod
kuće mogla postojati potražnja. To je ponekad poprimalo oblik pljačke, a
ponekad trgovine. Donosili su krzna iz Amerika, začine iz Azije, zlato i
dijamante iz Brazila. No uskoro je njihova umiješanost postala trajnijom.
Njihovi su interesi varirali ovisno o klimi. Na umjerenim područjima, po-
čevši sa Sjevernom i Južnom Amerikom, Europljani su se naselili, ponav-
ljajući u dalekim krajevima zapadne tipove društava. To je bio početak
onoga što su nazivali Novim svijetom. U zemljama koje su smatrali nenasta-
njivima, često u tropskoj klimi poput Jugoistočne Azije i Afrike, stvorili su
sustav poljoprivredne proizvodnje za uzgoj usjeva koji bi bili interesantni
domaćim tržištima. Nizozemci su u Istočnim Indijama uspostavili goleme
farme, kao i Portugalci u Brazilu. Njih su uskoro nadišle francuske i engle-
ske plantaže na Karibima, koje su iskorištavale Afrikance kao ropske rad-
nike.
U roku od stotinu godina od početnoga kontakta s Europljanima jedan
je trend postao nepogrešivo uočljiv i nepovratan: ti su susreti promijenili
ili uništili postojeća politička, društvena i gospodarska uređenja u neza-
padnim društvima. Stari se poredak urušio ili je bivao uništen, često i obo-
je. To je vrijedilo neovisno o veličini zemlje, od majušne Burme, gdje se
tradicionalna struktura smrvila pod britanskom vladavinom, do velikih
plemena Afrike, gdje su europske nacije iscrtale nove granice, stvorile no-
ve podjele i dovele na vlast povlaštene grupe. U mnogim je slučajevima taj
izvanjski utjecaj uveo modernost, premda ju je ponekad pratila silna okrut-
nost. U drugim je slučajevima europski utjecaj bio regresivan, uništavaju-
ći stare običaje, ali ne čineći ništa da ih nadomjesti nečim novim. U svakom
slučaju, Amerika, Azija i Afrika zauvijek su i nepovratno izmijenjene time
što ih je otkrio Zapad.
Smjer europskog širenja bio je određen ravnotežom moći. Usprkos svo-
joj prevlasti na morima, europske nacije nekoliko stoljeća nisu imale nika-
kve vojne prednosti nad Turcima i Arapima. Stoga su trgovale sa zemljama
Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, ali do ranoga devetnaestog stoljeća nisu
pokušavale steći dominaciju nad njima. U Aziji Europljani nisu vidjeli mno-
go lakih puteva u unutrašnjost kontinenta, pa su umjesto toga postavljali
trgovačke postaje i urede te se zadovoljili ostacima koje su Kinezi ignori-
rali. Nasuprot tome, u supsaharskoj Africi i Amerikama očevidno su bili
jači od domorodaca i znali su to. Portugalsko je širenje započelo u Africi,
ulaskom u Kongo i Zambezi u ranome šesnaestom stoljeću. Ali tamošnja
je klima bila negostoljubiva za naseljavanje, pa su se okrenuli zapadnoj
hemisferi.
Amerika je bila pogreška - Kolumbo je tražio put do Indije i udario o
veliku prepreku - ali to se pokazalo sretnim slučajem. Amerike su na četi-
ri stotine godina postale veliki ispusni ventil Europe. Europljani su odla-
zili u Novi svijet iz različitih razloga - prenapučenosti, siromaštva i vjerskih
progona kod kuće, ili jednostavno iz žudnje za avanturom - a kad su se
iskrcali, našli su civilizacije koje su umnogome bile sofisticirane, ali isto-
dobno vojno primitivne. Male čete europskih avanturista - Cortés, Pizarro
- mogle su pokoriti mnogo veće vojske domorodaca. To je, povezano s
europskim bolestima kojima se domoroci nisu mogli oduprijeti, dovelo do
opsežnog uništenja plemena i kultura.
Kolonizaciju često nisu provodile zemlje, nego korporacije. Nizozemska
i britanska Istočnoindijska kompanija imale su koncesionirane monopole,
stvorene da dokrajče suparništvo među poslovnim ljudima svake od tih
zemalja. Francuski ekvivalent tome, Compagne des Indes, bila je državna
korporacija s neovisnom upravom. U početku su ta komercijalna poduzeća
bila nezainteresirana za teritorij i bavila se samo profitom, ali kad su jednom
uložila u nova područja, htjela su više stabilnosti i kontrole. U međuvre-
menu su europske sile htjele suparničke zemlje držati podalje. Tako je
započeo grabež zemlje i gradnja formalnih carstava, od kojih je ono britan-
sko izraslo u najveće.
S formalnim su carstvom došle velike ambicije. Zapadnjaci više nisu
tražili samo goli novac nego i moć, utjecaj i kulturu. Ovisno o kutu proma-
tranja, postali su ideolozi ili idealisti. Uvodilo se i nametalo europske in-
stitucije, prakse i ideje, iako se uvijek zadržavalo rasne preferencije - na
primjer britanski sustav sudstva uveden je u Indiji, ali indijski suci nisu
mogli suditi bijelcima. S vremenom je utjecaj Europe na svoje kolonije
postao golem. A zatim se proširio dobrano onkraj kolonija. Niall Ferguson
tvrdio je da je Britansko Carstvo odgovorno za širenje engleskog jezika,
bankarstva, običajnog prava, protestantizma, timskih sportova, ograniče-
ne države, predstavničke vlasti i ideje slobode diljem svijeta. 23 Takav bi
argument mogao prikriti hipokriziju i brutalnost imperijalne kontrole -
gospodarsku pljačku, masovna pogubljenja, zatvaranja, mučenja. Neki, na
primjer Nizozemci i Francuzi, mogli bi se izvlačiti isključivo engleskom
provenijencijom takvih ideja. Ali u svakom je slučaju neporecivo da su, kao
posljedica imperija, europske ideje prekrile svijet.
Čak i na Dalekom istoku, gdje Zapad nikad nije provodio formalne anek-
sije, utjecaj Europe bio je golem. Kad je slabi i disfunkcionalni dvor Qinga
pokušao zabraniti trgovinu opijumom u ranome devetnaestom stoljeću,
Britanija, čija je riznica bila postala ovisna o prihodima od opijuma, po-
krenula je pomorski napad. Englesko-kineski ratovi, često nazivani Opi-
jumskim ratovima, izrazito su pokazali nejednakost moći dviju zemalja.
Njihovim završetkom 1842. Peking je bio prisiljen prihvatiti niz ustupaka
glede nastavka trgovanja opijumom: predao je Hong Kong, otvorio pet
luka britanskim stanovnicima, svim Britancima zajamčio izuzeće od kine-
skih zakona te platio veliku odštetu. Godine 1853. zapadnjački su brodovi,
ovaj put američki, uplovili u japanske vode i dokrajčili japansku politiku
"odcijepljenosti" od svijeta. Japan je nadalje potpisao niz trgovinskih ugo-
vora koji su zapadnim državama i njihovim građanima dali posebne privi-
legije. Formalni imperij također je nastavio rasti šireći se u zemlje bolesnog
Turskog Carstva, kao i u Afriku. Proces dominacije kulminirao je u ranome
dvadesetom stoljeću, kada je šačica zapadnih glavnih gradova vladala nad
85 posto zemlje u svijetu.

Pozapadnjivanje

Istočnoindijska kompanija odlučila je 1823. u Calcutti osnovati školu za

obrazovanje mještana. To je izgledalo prilično mudro i jasno. Ali ta je mje-
ra izazvala žestoko pismo britanskom premijeru Williamu Pittu koje je
uputio vodeći indijski građanin Calcutte Raj Ram Mohan Roy. Pismo vri-
jedi opširnije citirati:
"Kad je bio predložen ovaj obrazovni seminar (...) bili smo ispunjeni
živom nadom da će ta svota biti utrošena na zapošljavanje europske gospo-
de od talenta i obrazovanja kako bi domoroce Indije poučili matematici,
prirodnoj filozofiji, kemiji, anatomiji i drugim korisnim znanostima, što
su europske nacije podigle do stupnja savršenstva koji ih je izdigao iznad
stanovnika drugih dijelova svijeta.
Sada nalazimo da vlada uspostavlja školu sanskrta pod učenim Hin-
dusima kako bi pružala takvo znanje kakvo u Indiji već postoji. Od ovog
seminara (...) možemo očekivati samo to da umove mladih nakrca grama-
tičkim pojedinostima i metafizičkim distinkcijama od slabe ili nikakve
vrijednosti onima koji ih posjeduju ili društvu (...)
Dobro je znano da je sanskrtski jezik, toliko težak da je za savršeno
ovladavanje potreban gotovo cijeli jedan životni vijek, godinama bio ne-
sretna zapreka širenju znanja (...) Do velikog napretka ne može doći ni iz
spekulacija poput sljedećih: koje su teme na koje upućuje vedanta? Na
koji se način duša stapa s božanstvom? U kojem je ona odnosu s božanskom
biti? (...) Molim da mi se dopusti da ustvrdim, s dužnim poštovanjem pre-
ma uzvišenom statusu Vašega gospodstva, da će, ako se bude slijedilo plan
koji je sada prihvaćen, to potpuno osujetiti postavljeni cilj."24
Kad god čujete argument da je pozapadnjivanje bilo samo stvar oružja
i sile, razmislite o ovom pismu, i o stotinama sličnih pisama, dopisa i na-
redbi. U pozadini širenja zapadnih ideja bilo je prisile, ali je također bilo
mnogo nezapadnjaka željnih naučiti zapadne metode. Razlog tome bio je
jednostavan. Htjeli su uspjeti, a ljudi su uvijek skloni oponašati one koji
su uspjeli.
Vještina Zapada u gomilanju bogatstva i ratovanju do sedamnaestog je
stoljeća njenim susjedima postala očigledna. Jedan od njih, Petar Veliki,
proveo je mjesece putujući Europom, zapanjen njenim industrijskim dje-
latnostima i vojskama. Odlučan učiti od njih, vratio se kući i dekretima
uveo niz radikalnih reformi: reorganizaciju vojske po europskim uzorima,
modernizaciju birokracije, premještanje glavnoga grada iz azijatske Moskve
u novi grad u europskom stilu, na zapadnom rubu Ruskog Carstva, koji je
nazvao Sankt Peterburg. Reformirao je porezne propise, čak se miješao i u
strukturu Pravoslavne crkve ne bi li je učinio zapadnijom. Muškarcima je
naređeno da obriju brade i odjenu odjeću u europskom stilu. Ako bi netko
ustrajavao u držanju starih običaja, morao je platiti porez na bradu od sto-
tinu rubalja godišnje.
Počevši s Petrom Velikim, dug je, otmjen popis nezapadnjaka koji su
ideje Zapada nastojali donijeti u svoje zemlje. Neki su bili jednako radikal-
ni kao i Petar. Možda najslavniji među njima bio je Kemal Atatürk, koji je
1922. preuzeo propalu tursku državu te izjavio da Turska mora napustiti
svoju prošlost i prigrliti europsku kulturu kako bi dostigla Zapad. Utemeljio
je svjetovnu republiku, tursko pismo zamijenio latinicom, ukinuo feredžu
i fes te demontirao sve religijske stupove Osmanskog kalifata. Prije toga,
1885. u Japanu, Yukichi Fukuzawa, veliki teoretičar reformacije razdoblja
Meiji - napisao je slavni esej "Napuštanje Azije", u kojemu argumentira da
Japan mora okrenuti leđa Aziji, posebno Kini i Koreji, te se "svrstati s civi-
liziranim zemljama Zapada". Slične su argumente iznosili mnogi kineski
reformatori. Sun Jat-sen priznao je bez uvijanja superiorni status Europe i
nužnost da ga se oponaša kako bi se napredovalo.
Prvi premijer neovisne Indije Džavaharlal Nehru vjerovao je da će kako
bi se dokrajčilo "zaostalost" njegove zemlje biti potrebno politički i gospo-
darski posuđivati od Zapada. Školovao se na Harrowu i Cambridgeu i imao
je svjetonazor zapadnog liberala: jednom je privatno opisao sebe kao "po-
sljednjeg Engleza koji je vladao Indijom". Nehruovi suvremenici širom
svijeta bili su slično prožeti zapadnom mišlju. Postkolonijalni su se vođe
pokušavali politički osloboditi od Zapada, ali su i dalje htjeli zapadni put k
modernosti. Čak je i vatreni antizapadnjak Egipćanin Gamal Abdel Naser
nosio skrojena odijela i gutao knjige o europskoj povijesti. Njegovi izvori
praktičnih političkih ideja bili su bez ostatka britanski, francuski i američ-
ki učenjaci i pisci. Najdraži mu je film bio Divan život Franka Capre.
Ponekad se sjetimo vatrene antizapadnjačke retorike i marksističke
orijentacije tih vođa i pomislimo da su odbacili Zapad. Zapravo, oni su
jednostavno posuđivali od radikalnih tradicija Zapada. I Marx i Engels i
Rosa Luxemburg i Lenjin bili su zapadni intelektualci. Čak i danas, kad
ljudi u Aziji ili Africi kritiziraju Zapad, često to čine s pomoću argumenata
razvijenih u Londonu, Parizu ili New Yorku. Kritiku Amerike Osame bin
Ladena na videovrpci iz rujna 2007., koja je uključivala i pozivanje na
Noama Chomskog, nejednakost, hipotekarnu krizu i globalno zatopljenje,
mogao je napisati koji ljevičarski intelektualac na Berkeleyju. U Mladosti
Josepha Conrada pripovjedač se prisjeća svojeg prvog susreta s "Istokom":
"I tada, prije nego što sam mogao otvoriti usta, progovori mi Istok, ali za-
padnim glasom... Glas je žestoko hulio i proklinjao; on je svojom paljbom
uvreda poremetio svečani mir zatona. On je počeo nazivajući me svinjom,
a nato je crescendo stao da me grdi najgorim pridjevima - na engleskom
jeziku." *
Nezapadni vođe koji su se divili Zapadu bili su najviše impresionirani
njegovom nadmoći u proizvodnji bogatstva i pobjeđivanju u ratovima.
Nakon poraza od europskih sila u Beču 1683., Tursko je Carstvo zaključilo
da mora učiti od svojih protivnika. Od Europe je kupilo oružje te, kad je
shvatilo da mu treba više od samih strojeva, počelo uvoziti vještine organi-
zacije, tehnike te načine mišljenja i ponašanja. Do devetnaestog su stolje-
ća zapovjednici Bliskog istoka svoje trupe reorganizirali u vojske zapadnog
tipa, s istim vodovima i bataljunima, istim pukovnicima i generalima.25
Vojske širom svijeta konvergirale su k jedinstvenome zapadnom modelu.

*Citirano prema prijevodu Tina Ujevića u izdanju Joseph Conrad, Mladost, Zora, Za-
greb, 1950., str. 54. (op. prev.)
Danas su, bilo u Kini, Indoneziji ili Nigeriji, oružane sile neke zemlje uve-
like standardizirane po zapadnom predlošku iz devetnaestog stoljeća.
Ljudi poput Roya, Fukuzawe i Nehrua nisu iznosili argument o intrin-
zičnoj kulturnoj superiornosti. Oni nisu bili čiča Tome. Roy u svome pismu
u više navrata uspoređuje indijsku znanost svojeg vremena s europskom
znanošću prije Francisa Bacona. Važna je bila povijest, ne genetika. Sun
Jat-sen bio je dobro upoznat s veličinom kineske prošlosti i bogatstvom
njene tradicije učenosti. Fukuzawa je proučavao japansku povijest. Nehru
je svoje godine u britanskim zatvorima proveo pišući strastvene naciona-
lističke povijesti Indije. Svi su oni vjerovali u veličinu vlastitih kultura. Ali
su također vjerovali da u tom trenutku u povijesti kako bi gospodarski,
politički i vojno uspjeli moraju posuđivati od Zapada.

Modernizacija

Pitanje s kojim su se nezapadni reformatori hrvali u dvadesetom stoljeću

vratilo se kao središnje pitanje budućnosti: možete li biti moderni, a da ne
budete zapadni? Koliko se to dvoje razlikuje? Hoće li međunarodni život
biti bitno različit u svijetu u kojem nezapadne sile imaju golemu težinu?
Hoće li te nove sile imati različite vrijednosti? Ili nas proces bogaćenja sve
čini istima? To nisu dokone misli. U idućih nekoliko desetljeća tri od četi-
ri najveća svjetska gospodarstva bit će nezapadna (Japan, Kina i Indija). A
četvrto, Sjedinjene Države, sve će više oblikovati njeno rastuće neeuropsko
stanovništvo. Neki su suvremeni znanstvenici, od kojih je najpoznatiji
Samuel P. Huntington, tvrdili da su modernizacija i pozapadnjivanje posve
odjeliti. Huntington tvrdi da je Zapad bio zapadan prije nego što je bio
moderan. On je svoj odjeliti karakter zadobio oko osmog ili devetog stolje-
ća, ali je postao "moderan" tek oko osamnaestoga. Postajanje modernim
društvom stvar je industrijalizacije, urbanizacije te rastuće razine pisme-
nosti, obrazovanosti i bogatstva. Nasuprot tome, kvalitete koje društvo
čine zapadnim posebne su: klasično naslijeđe, kršćanstvo, odvojenost crkve
i države, vladavina prava, građansko društvo. "Zapadno je društvo", piše
Huntington, "dragocjeno ne zato što je univerzalno, već zato što je jedin-
stveno."26
Dodajmo toj intelektualnoj argumentaciji instinktivni osjećaj neobič-
nosti nezapadnih zemalja - činjenicu da izgledaju, doimaju se i zvuče to-
liko različito. Najuobičajeniju ilustraciju te teze pružaju Japanci. Japan je
vrlo moderna nacija. U smislu tehnologije - s ultrabrzim vlakovima, mo-
bitelima i robotikom - aktualniji je od većine zapadnih zemalja. Ali autsaj-
derima, posebice zapadnim posjetiteljima, ostaje čudan i stran. Argument
glasi ovako: ako bogatstvo nije uzrokovalo pozapadnjivanje Japana, neće
uzrokovati ni pozapadnjivanje ostalih. Svijet u kojem su Indijci, Kinezi,
Brazilci i Rusi sve bogatiji i samopouzdaniji bit će svijet goleme kulturne
raznolikosti i egzotike.
Pa ipak, Zapad je tako dugo prisutan i proširio se tako daleko da nije
jasno što će značiti prekid između modernizacije i pozapadnjivanja. Toliko
onoga što smatramo modernim barem je izvanjski zapadno. Današnji obli-
ci vladavine, poslovanja, dokolice, sporta, odmora i praznika svi imaju is-
hodište u europskim običajima i praksi. Božić se danas slavi na više mjesta
nego ikada prije, čak i ako ne znači ništa više nego šampanjac, lampice i
darove (dakako, šampanjac je zapadni izum). Valentinovo, imenovano po
kršćanskom svecu, koje su komercijalizirali zapadni proizvođači čestitki,
u Indiji postaje rastućom tradicijom. Traperice su stvorene kao savršen kroj
za grube kalifornijske kopače zlata, ali su sada u Gani i Indoneziji svepri-
sutne kao i u San Franciscu. Teško je zamisliti kako bi moderni svijet izgle-
dao bez utjecaja Zapada.
Kishore Mahbubani, uviđavni singapurski diplomat i intelektualac,
nedavno je predvidio da će u nastajućem novom svjetskom poretku ne-
zapadne sile zadržati svoje odjelite običaje čak i dok se budu bogatile. U
Indiji, tvrdio je u govoru 2006., broj žena koje nose sarije (tradicionalna
indijska odjeća) zapravo će rasti.27 Ali ustvari, dok je Mahbubani proklami-
rao uspon sarija, indijski je tisak izvještavao o upravo suprotnom fenomenu.
U prošlom su desetljeću indijske žene odbacivale sari u korist funkcional-
nije odjeće. Komplicirana industrija sarija, sa svojim različitim materijali-
ma, tkanjima i krojevima, opada i usred naglog indijskog buma. (Zašto? Pa,
upitajte mladu indijsku profesionalku nije li pomalo naporno omatati se
u šest do devet metara tkanine, često uštirkane, a zatim je pažljivo nabira-
ti i presavijati.) Indijske žene sve više slijede neku vrstu fuzijske mode
koja kombinira domaće i internacionalne stilove. Na primjer u široku je
upotrebu došla indijska sahwar kurta (kombinacija hlača i tunike). Sarije se
ostavlja za posebne i svečane prilike, baš kao i kimono u Japanu.
To bi se moglo činiti površnim, ali nije tako. Ženska je odjeća snažan
indikator koliko je modernost nekom društvu lagodna. Ne začuđuje da
muslimanskom svijetu najviše smeta što i u njemu žene nose odjeću u
zapadnom stilu. To je također regija u kojoj žene najviše zaostaju po bilo
kojem objektivnom mjerilu - pismenosti, obrazovanju, sudjelovanju u
radnoj snazi. Feredža i čador mogli bi biti savršeno prihvatljiv odjevni oda-
bir, ali se oni podudaraju s nazorom koji i na druge načine odbacuje moder-
ni svijet.
Za muškarce je zapadno odijevanje sveprisutno. Otkad su se vojske
počele odijevati u uniforme zapadnog tipa, muškarci širom svijeta prihva-
tili su radnu odjeću zapadnog tipa. Poslovno odijelo, potomak odjeće eu-
ropskoga vojnog oficira, sad je standardno za muškarce od Japana preko
Južnoafričke Republike do Perua - a arapski je svijet i u tome oklijevalo (ili
pobunjenik). Uza svu svoju kulturnu odjelitost Japanci idu korak dalje te
u posebnim prilikama (poput prisege vlade) nose jutarnje kapute i prugaste
hlače, stil edvardijanskih diplomata u Engleskoj otprije stotinu godina. U
Indiji je nošenje tradicionalne odjeće dugo bilo povezivano s patriotizmom;
Gandhi je na tome inzistirao iz pobune protiv britanskih pristojbi i britan-
skih tkanina. Sada je zapadno poslovno odijelo postalo standardna odjeća
indijskih poslovnih ljudi, pa čak i mnogih mladih vladinih službenika, što
govori o novoj postkolonijalnoj fazi u Indiji.* Dakako, u Sjedinjenim Drža-
vama mnogi poslovni ljudi u novim industrijama posve napuštaju formal-
no odijelo i okreću se ležernom stilu traperica i majice. I to je prihvaćeno

*Ipak, ne potpuno. Rodna različitost traje i dalje. Dok uspješni indijski muškarci u vla-
di i poslovnom svijetu sada rutinski nose zapadnu odjeću, ne mogu se sjetiti mnogo
istaknutih indijskih žena koje čine isto.
u nekim drugim zemljama, posebno kod mlađih ljudi u industrijama za-
snovanima na tehnologiji. Obrazac ostaje isti. Zapadni su stilovi postali
standardni modus radne odjeće za muškarce, kao znak modernosti.

Smrt starog poretka

Pozapadnjivanje se ne odvija samo u izgledu. Direktori širom svijeta svojim

poduzećima upravljaju s pomoću onoga što bismo mogli nazvati "standar-
dnim" poslovnim postupcima. Istina je da su svi ti standardi, od dvojnoga
knjigovodstva do dividendi, zapadnog porijekla. No to ne vrijedi samo za
poslovne aktivnosti. U posljednja dva stoljeća, a posebno posljednja dva
desetljeća, državne su institucije također posvuda postale sličnije, obu-
hvaćajući parlamente, regulatorne agencije i središnje banke. Istražujući
nekoliko zemalja u Europi i Latinskoj Americi, dva su znanstvenika usta-
novila da se broj neovisnih regulatornih agencija (tijela američkog tipa)
između 1986. i 2002. usedmerostručio.28 Čak se i politika doima sve pozna-
tijom diljem kugle zemaljske. Američkim se konzultantima redovito plaća
prinčevske naknade da bi azijskim i latinskoameričkim političarima rekli
kako da se najbolje svide vlastitim zemljacima.
Knjige, filmovi i televizija pokazuju izrazito lokalne ukuse, ali struktu-
ra tih djelatnosti (kao i mnogi aspekti sadržaja) postaju sve više standardi-
zirani. Na primjer Bollywood se odmiče od svoje tradicije jeftinih budžeta
i poduljeg trajanja prema kraćim, komercijalnijim filmovima s hollywood-
skim investitorima i izvoznim potencijalom.29 Prošećite ulicom bilo gdje
u industrijaliziranom svijetu danas i vidjet ćete varijacije na iste teme -
bankomate, kafiće, trgovine s odjećom i sezonskim rasprodajama, imigrant-
ske zajednice, popularnu kulturu i glazbu.
Ono što nestaje iz zemalja u razvoju jest stara visoka kultura i tradici-
onalni poredak. Nagriza ih uspon masovne publike, osnažene kapitalizmom
i demokracijom. To se često povezuje s pozapadnjivanjem, jer ono što za-
mjenjuje staro - nova dominantna kultura - izgleda zapadno, a posebice
američki. McDonald's, traperice i rock postali su univerzalni, istiskujući
starije, osebujnije načine prehrane, odijevanja i pjevanja. Ali ovdje je riječ
o opsluživanju mnogo veće publike nego što je malena elita koja je u proš-
losti definirala običaje neke zemlje. Sve izgleda američki stoga što je Ame-
rika, zemlja koja je izumila masovni kapitalizam i konzumerizam, stigla
prva. Sada je utjecaj masovnoga kapitalizma univerzalan. Francuzi stolje-
ćima osuđuju to što se njihova kultura gubi, a zapravo se dogodilo samo to
da je određeni stari hijerarhijski poredak na silasku. Je li većina francuskog
naroda, u kojem je najviše bilo siromašnih seljaka, jela u autentičnim bi-
stroima, ili bilo gdje izvan svojih domova, u devetnaestom stoljeću? Kaže
se da kineska opera umire. Ali je li to zbog pozapadnjivanja ili zbog uspona
kineske masovne kulture? Koliko je kineskih seljaka u svojim selima prije
nekoliko desetljeća slušalo operu? Nova masovna kultura postala je naj-
važnijom kulturom, jer u demokratsko doba kvantiteta tuče kvalitetu.
Koliko ih sluša važnije je od toga tko sluša.
Razmotrimo promjene u jednom od najtradicionalnijih mjesta na svi-
jetu. Godine 2004. Christian Caryl, inozemni dopisnik Newsweeka, prese-
lio se u Tokio pošto je prethodno desetljeće proveo u Moskvi i Berlinu.
Očekivao je da će zateći egzotičnu i jako izdvojenu zemlju o kojoj je čitao.
"Ono što sam umjesto toga našao", piše u eseju, "još je jedna uspješna i
moderna zapadna država s nekim zanimljivim osebujnostima - azijska
nacija koja ne bi izgledala čudno kad bi iznebuha bila bačena unutar grani-
ca Europe." 30 "Bili smo se preselili u novu kuću", prisjeća se, "i uskoro se
našli u pripremama za svoj prvi bizarni japanski praznik: Noć vještica."
Citirao je američkog pisca Donalda Richieja, koji je pedeset godina živio i
predavao u Japanu i koji objašnjava da mladi japanski studenti danas ne
mogu razumjeti svijet svojih roditelja, s njegovim formalizmom, manira-
ma i etiketom. "Ne znaju ništa o porodičnom sustavu, jer taj sustav više ne
postoji", kaže Richie. "Stoga im ga moram rekonstruirati." Tradicionalna,
istančano pristojna verzija japanskoga kakvu se upotrebljava u filmovima
njima zvuči tuđe, kao da dolazi iz "nestalog" svijeta.
Ono što danas zvuči mlado i moderno jest engleski. Nikad se nijedan
jezik nije tako široko i duboko proširio cijelim svijetom. Najbliža je uspo-
redba ona sa srednjovjekovnim latinskim, ali to je loša usporedba. Latin-
skim se u vrijeme raširene nepismenosti služila uska elita, a većina neza-
padnih zemalja nije ni bila dio kršćanskoga svijeta. Danas gotovo četvrtina
svjetske populacije, 1,5 milijarda ljudi, govori nešto engleskoga. I brzina
širenja engleskoga raste gotovo posvuda, od Europe do Azije i Latinske
Amerike. Globalizacija, koja donosi sve više dodira i trgovine, potiče usva-
janje nekog lakog sredstva komunikacije. Što je veći broj igrača, to je veća
potreba za zajedničkim standardom. Nekih 80 posto elektronski pohra-
njenih informacija na svijetu na engleskom je jeziku. Kad se diplomati iz
dvadeset pet vlada Europske Unije skupe u Bruxellesu na službene razgo-
vore, imaju stotine prevodilaca. Ali svi uglavnom govore engleski.
Tjera li zajednički jezik ljude da misle na sličan način? Nikada nećemo
pouzdano znati. No u posljednjem stoljeću engleski je postao jezik moder-
nosti. Riječ za tenk na ruskome glasi "tenk". Kad Indijci koji govore na
hindiju žele reći nuklearno, obično kažu "nuklearno". Na francuskome je
vikend "le weekend". Na španjolskome je internet "Internet". I taj engleski
kojim ljudi govore sve je više amerikaniziran, s određenim osobitim značaj-
kama. Kolokvijalan je, neformalan i ležeran. Možda će se ta neformalnost
preliti i u druga područja.
Naravno, ta mogućnost zabrinjava starije. Većina društava koja se od-
nedavno moderniziraju želi svoje novo bogatstvo kombinirati s elementi-
ma starog poretka. "Prošlost smo ostavili iza sebe", rekao mi je Lee Kuan
Yew o svojem dijelu svijeta, "a u pozadini ostaje nelagoda da od nas koji
smo dio staroga neće ostati ništa." Ali čak je i ta nelagoda poznata iz zapad-
nog iskustva. Kad danas azijski vođe govore o potrebi da očuvaju svoje
odjelite azijske vrijednosti, zvuče upravo kao zapadni konzervativci koji
su stoljećima nastojali očuvati slične moralne vrijednosti. "Bogatstvo se
akumulira, a ljudi propadaju", pisao je pjesnik Oliver Goldsmith 1770., dok
se Engleska industrijalizirala. Možda će Kina i Indija proći svoja vlastita
viktorijanska razdoblja, vrijeme kad je energični kapitalizam išao pod ruku
s društvenim konzervativizmom. Možda ta kombinacija bude čak i trajna.
Na kraju krajeva, privlačnost tradicije i obiteljskih vrijednosti ostaje snaž-
na i u nekim vrlo modernim zemljama - Sjedinjenim Državama, Japanu,
Južnoj Koreji. Ali općenito, i s vremenom, rastuće bogatstvo i individualne
povoljne prilike proizvode društvenu preobrazbu. Modernizacija sa sobom
donosi neki oblik oslobođenja žena. Ona preokreće hijerarhiju dobi, reli-
gije, tradicije i feudalnog poretka. A sve to uzrokuje da društva sve više
nalikuju na ona u Europi i Sjevernoj Americi.

Izmiješana budućnost

Kad razmišljam o tome kako će svijet izgledati dok se ostali budu uzdizali,
a Zapad slabio, uvijek se sjetim genijalnoga indijskog filma Shakespeare
Wallah snimljenog 1965. U njemu se pojavljuje trupa putujućih šekspiri-
janskih glumaca u postkolonijalnoj Indiji, koji se suočavaju s neobičnom,
tužnom činjenicom. Mnoge škole, klubovi i kazališta koji su se nadmetali
za njihove usluge ubrzano gube interes. Otišli su engleski sahibi i više
nema nikoga koga bi se dalo impresionirati, koga zanima Bard. Ispalo je da
je strast prema Shakespeareu bila izravno povezana s britanskom vlašću u
Indiji. Kultura slijedi moć.
Što dolazi na mjesto tih veselih skupina putujućih zabavljača? Kino.
Drugim riječima, dio priče u Shakespeare Wallah jest uspon masovne kul-
ture. Bollywood, autohtona indijska masovna kultura, kulturni je mješanac.
Zbog toga što je dio masovne kulture, on posuđuje od svjetske predvodni-
ce (i možda začetnice) masovne kulture - Sjedinjenih Država. Mnogi bolly-
woodski filmovi slabo su prerušene prerade američkih klasika, u koje je
ubačeno od šest do devet pjesama. Ali oni također zadržavaju ključne in-
dijske elemente. Priče su često pune požrtvovnih majki, obiteljskih svađa,
zlokobnih razdvajanja i praznovjerja. Zapad i Istok posve su pomiješani.
Svijet u koji ulazimo izgledat će poput Bollywooda. Bit će potpuno
moderan i stoga snažno oblikovan Zapadom, ali će također zadržati važne
elemente lokalne kulture. Kineski rock zvuči otprilike poput njegove za-
padne sestre, sa sličnim instrumentima i ritmovima, ali njegove teme,
tekstovi i vokali vrlo su kineski. Brazilski plesovi kombiniraju afričke, la-
tinske i općenito moderne (to jest, zapadne) pokrete.
Danas ljudi sve ležernije daju modernosti svoj vlastiti autohtoni biljeg.
Dok sam odrastao u Indiji, modernost je bila Zapad. Svi smo znali da se
napredak u svemu, od znanosti do dizajna, događa tamo. To više nije istina.
Jedan etablirani japanski arhitekt objasnio mi je da je dok je odrastao znao
da se najbolje i najnaprednije zgrade grade samo u Europi i Americi. Danas
mladi arhitekti u njegovu studiju gledaju kako se sjajne zgrade svaki mje-
sec grade u Kini, Japanu, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi. Današnja
mlađa generacija može ostati kod kuće, stvarati vlastitu verziju moderno-
sti, razvijenu poput bilo čega na Zapadu, ali njima bliskiju.
Lokalno i moderno rastu uz globalno i zapadno. Kineski rock prodaje
se daleko više od zapadnog rocka. Samba doživljava bum u Latinskoj Ame-
rici. Domaće filmske industrije bujaju posvuda, od Latinske Amerike preko
Istočne Azije do Bliskog istoka - i čak hollywoodskom uvozu oduzimaju
udio na domaćem tržištu. Japanska televizija, koja je nekad kupovala go-
leme količine američkih emisija, sad se tek u pet posto svojih programa
oslanja na Sjedinjene Države.31 Francuska i Južna Koreja, kojima su ame-
rički filmovi dugo dominirali, sada imaju velike vlastite filmske industrije.
Domaća moderna umjetnost, koja je često neobična mješavina apstraktnih
zapadnih stilova i tradicionalnih pučkih motiva, gotovo posvuda u svijetu
cvjeta. Kada svugdje po svijetu vidite natpise za Starbucks i Coca-Colu, to
vas može zavarati. Stvarni učinak globalizacije jest cvjetanje lokalnoga i
modernoga.
Pogledajmo pobliže hegemoniju engleskoga. Premda mnogo više ljudi
govori engleski, najveći rast na televiziji, radiju i internetu pojavljuje se na
lokalnim jezicima. U Indiji su ljudi mislili da će otvaranje etera voditi eks-
ploziji privatnih informativnih kanala na engleskome, jeziku kojim govori
većina stručnjaka. Ali veći se bum, rastući tri do četiri puta bržim korakom,
dogodio na programima na lokalnim jezicima. Hindski, tamilski, telugu,
guđaratski i maratski, svi oni dobro uspijevaju u globaliziranome svijetu.
Na internetu se snažno širi mandarinski. Španjolski uzima zamah u mno-
gim zemljama, uključujući Sjedinjene Države. U prvom su stadiju globali-
zacije svi gledali CNN. U drugome su mu se pridružili BBC i Sky News.
Sada svaka zemlja proizvodi svoju verziju CNN-a - od Al-Džezire i Al-Ara-
bije do NDTV-a iz New Delhija i Aaj Taka.
Ti informativni kanali dio su moćnog trenda, rasta novih narativa. Dok
sam odrastao u Indiji, aktualnosti, posebno globalne aktualnosti, bile su
definirane kroz zapadne naočale. Svijet ste vidjeli očima BBC-ja i Glasa
Amerike. Shvaćali ste ga kroz Time, Newsweek, International Herald Tribune
te (u stara vremena) londonski Times. Danas postoji mnogo više kanala s
vijestima koje, što je još značajnije, nude mnogo više različitih perspekti-
va o svijetu. Ako gledate Al-Džeziru, dobit ćete, dakako, viđenje arapsko-
izraelskog sukoba koje ne nalikuje ni na koje na Zapadu. Ali to nije samo
Al-Džezira. Ako gledate neku indijsku mrežu, dobit ćete vrlo različito vi-
đenje iranskoga nuklearnog programa. Kako vidite, svijet ovisi o tome
odakle gledate.
Hoće li te razlike natjerati "ostale" da se različito ponašaju u poslu,
vlasti ili vanjskoj politici? To je komplicirano pitanje. U poslovnom svijetu
konačni saldo jest konačni saldo. Ali to kako ljudi do njega dolaze silno
varira, čak i unutar Zapada. Struktura gospodarske aktivnosti u Italiji je
posve različita od britanske. Američko gospodarstvo izgleda posve drukči-
je od francuskoga. Japanska poslovna praksa razlikuje se od kineske ili
indijske. A te će se razlike množiti.
Isto to donekle vrijedi i za vanjsku politiku. Postoje neke temeljne re-
alnosti. Osnovna pitanja sigurnosti i utjecaja na neposredno okruženje
ključne su sastavnice nacionalne sigurnosne politike. Ali onkraj toga može
biti pravih odstupanja, koja mogu i ne moraju biti u odnosu s kulturom.
Razmotrimo ljudska prava, pitanje u kojemu će, izgledno, nezapadne dr-
žave općenito, a Kina i Indija posebno, imati nazore vrlo različite od onih
u Sjedinjenim Državama. Tome je nekoliko osnovnih razloga. Prvo, one
sebe vide kao zemlje u razvoju te stoga presiromašne da bi se bavile pita-
njima globalnog poretka, posebice onima koja uključuju provođenje stan-
darda i prava u inozemstvu. Drugo, one nisu protestantske, prozelitske
sile te će stoga biti manje spremne kuglom zemaljskom širiti univerzalne
vrijednosti. Ni hinduizam ni konfucijanstvo ne vjeruju u univerzalne za-
povijedi ili potrebu širenja vjere. Stoga i iz praktičnih i iz kulturnih razlo-
ga ni za jednu od tih dviju zemalja nije izgledno da će pitanjima ljudskih
prava pridati središnju važnost u svojoj vanjskoj politici.
Dakako, nijedna se civilizacija ne razvija u hermetičnoj kutiji. Čak i što
se tiče religije i osnovnog svjetonazora, zemlje imaju pomiješane podloge,
s lokalnim elementima prekrivenima vanjskim utjecajima. Na primjer
Indija je hinduistička zemlja kojom su četiri stotine godina vladale musli-
manske dinastije, a zatim jedna protestantska sila. Kina nije doživjela
izravnu izvanjsku vladavinu, ali je njena konfucijanska podloga brutalno
odbačena i četrdeset godina bila prekrivena komunističkom ideologijom.
Japan je u posljednjem stoljeću odabrao prihvatiti mnogo američkih stilo-
va i mentalnih sklopova. Afrika ima vlastite dugogodišnje tradicije, ali
također udomljuje najveću i najbrže rastuću kršćansku populaciju na ze-
mlji. U Latinskoj Americi crkve ostaju životno važne za život zemlje na
način koji je u Europi nezamisliv. Dosta slušamo o protestantskom evan-
gelizmu u Sjedinjenim Državama, ali on najbrže raste u Brazilu i Južnoj
Koreji. Ako kršćanske vrijednosti leže u srcu zapadne tradicije, kako bi
onda trebalo okarakterizirati zemlju poput Južnoafričke Republike, koja
ima više od sedam tisuća kršćanskih denominacija? Ili Nigeriju, koja ima
više anglikanaca od Engleske?
Zapad i ostali tisućljećima djeluju jedni na druge. Po legendi je kršćan-
stvo u Afriku došlo sa Svetim Markom 60. godine naše ere. Neke od najra-
nijih kršćanskih zajednica na svijetu nastanile su se u Sjevernoj Africi.
Bliski je istok stoljećima čuvao i unapređivao zapadnu znanost. Rusija se
barem četiri stotine godina hrve sa svojim zapadnim i nezapadnim identi-
tetima. U velikom dijelu svijeta Zapad je prisutan toliko dugo da je u nekom
smislu dio tkiva te civilizacije. To je ono zbog čega se čini savršeno pri-
rodnim da je najveći kasino na svijetu sagrađen u Macau, u Kini, i da je
imitacija venecijanskog Trga Svetog Marka, koji je pak sam pod snažnim
utjecajem maurskoga (islamskog) oblikovanja. Je li on kineski, zapadni,
maurski ili moderan? Vjerojatno sve to.
Modernost je došla s usponom Zapada, pa je tako preuzela zapadno lice.
Ali kako se moderni svijet širi i obuhvaća sve veći dio planeta, modernost
postaje lonac za taljenje. Trgovina, putovanje, imperijalizam, imigracija i
misionarski rad sve su pomiješali. Svaka kultura ima svoje odjelite elemen-
te, i neki od njih prežive modernizaciju. Drugi je ne prežive, a kako kapi-
talizam stupa naprijed, stariji feudalni, formalni, obiteljski i hijerarhijski
običaji umiru - kao što su umrli na Zapadu. Utjecaj modernih, zapadnih
vrijednosti i dalje je snažan. Kina i Indija možda su manje sklone djelovati
u pitanju ljudskih prava, ali moraju reagirati na realnost da je to pitanje na
globalnom dnevnom redu. U slučaju Indije, koja je demokracija s liberalnom
intelektualnom elitom, unutar zemlje postoji glasna skupina čije je nazo-
re o toj temi uvelike oblikovao Zapad.
Pitanje "Hoće li budućnost biti moderna ili zapadna?" kompliciranije
je nego što bi se moglo učiniti. Jedini jednostavni odgovor glasi: da. Jedini
kompleksni glasi da treba pogledati konkretne zemlje kako bi se razumje-
lo njihovu prošlost i sadašnjost, njihovu kulturu i običaje, način na koji su
se prilagodile zapadnom svijetu i modernizirale. Pokušat ću to u nastavku
učiniti s dvjema najvažnijim silama u usponu Indijom i Kinom. To je tako-
đer najbolji način da se razumije novu geopolitiku. Na kraju krajeva, pravi
izazov s kojim ćemo se suočiti u budućnosti nije neki maglovit izazov
različitih stavova, već konkretni izazov različite geografije, povijesti, in-
teresa i sposobnosti. Svijet Kinu i Indiju gleda različito ne samo zbog toga
tko su one već i zbog toga gdje postoje. Moglo bi se pokazati da u velikom
pomaku koji se odvija u svijetu nije toliko riječ o kulturi koliko o moći.
ČETVRTO POGLAVLJE

Izazivačica

Amerikanci se mogu diviti ljepoti, ali uistinu ih zasljepljuje veličina. Po-

mislite na Veliki kanjon, kalifornijske sekvoje, Grand Central Terminal,
Disney World, SUV-ove, američke oružane snage, General Electric, dvo-
struki hamburger od četvrt funte (sa sirom) i Venti Latte. Europljanima je
draža kompleksnost, Japanci obožavaju minimalizam. Ali Amerikanci vo-
le veličinu, po mogućnosti superveličinu.
Zbog toga američku svijest tako jako pogađa Kina. To je zemlja čiji raz-
mjeri čine Sjedinjene Države patuljastima. Sa 1,3 milijarde ljudi njeno je
stanovništvo četiri puta veće od američkoga. Više od stotinu godina ame-
rički misionari i biznismeni sanjali su o mogućnostima koje to pruža -
milijarda duša koje se može spasiti, dvije milijarde pazuha za dezodoriranje
- ali nikada nisu doprli dalje od snova. Kina je bila jako velika, ali jako siro-
mašna. Roman bestseler Pearl Buck (i drama i film) Dobra zemlja pružio je
trajan portret Kine: agrarno društvo seljaka koji se bore za opstanak, gram-
zivih zemljovlasnika, gladi i poplava, zaraza i bijede.
Slavna, i vjerojatno apokrifna Napoleonova izreka glasi: "Neka Kina
spava, jer kad se Kina probudi, zatrest će se svijet." I gotovo dvjesto godina
činilo se da se Kina drži njegova naputka, ostavši u snu i služeći kao jedva
išta više od arene u kojoj druge velike sile iživljavaju svoje ambicije. U
dvadesetom je stoljeću Japan, koji ju je nekada oponašao, nadvladao Kinu
i u ratu i u miru. U Drugome svjetskom ratu Sjedinjene Države bile su joj
saveznik i pružale joj pomoć, a 1945. dale su joj i mjesto u Vijeću sigurnosti
UN-a. Kada su nakon komunističkog preuzimanja vlasti 1949. Washington
i Peking postali neprijatelji, a poslijeratni je Japan doživio procvat, Kina je
još više zaostala. Mao Ce-tung vukao je zemlju kroz niz katastrofalnih
trzavica i uništio njen ekonomski, tehnološki i intelektualni kapital. A
onda je 1979. počelo podrhtavanje.
Buđenje Kine preoblikuje ekonomski i politički krajolik, ali i nju obli-
kuje svijet u koji urasta. Peking se nosi s istim onim dvjema silama koje
šire određuju svijet nakon Amerike - globalizacijom i nacionalizmom. S
jedne strane ekonomski i tehnološki pritisci guraju Peking prema koope-
rativnoj integraciji u svijet. Ali iste te sile stvaraju i lomove i preokrete u
zemlji, a režim traži nove načine ujedinjavanja sve većih razlika u društvu.
U međuvremenu rast također znači da Kina postaje sve samopouzdanija
te da sjena koju baca na regiju i svijet postaje sve veća. Stabilnost i mir
svijeta nakon Amerike ovisit će u velikoj mjeri o ravnoteži koju Kina us-
postavi između tih sila integracije i dezintegracije.
Kada povjesničari budu jednom bacili pogled na posljednje desetljeće
20. stoljeća, mogli bi kao graničnu crtu izdvojiti 1979. godinu. Te je godine
Sovjetski Savez izveo invaziju na Afganistan, kopajući grob svojem statusu
supersile. Te je godine i Kina pokrenula svoje ekonomske reforme. Znak
za ovaj potonji događaj dan je u prosincu 1978. na nesvakidašnjem susretu:
Trećem plenumu jedanaestog saziva Centralnog komiteta Komunističke
partije Kine, što je u pravilu prigoda za prazne govorancije ustajale ideolo-
gije. Prije formalnog zasjedanja, na sastanku radne skupine novoovlašteni
stranački šef Deng Xiaoping održao je govor koji se pokazao kao najvažni-
ji u modernoj kineskoj povijesti. Zahtijevao je da se režim usredotoči na
ekonomski razvoj i da njegov put vode činjenice, a ne ideologija. "Nije
važno je li mačka crna ili bijela", rekao je Deng. "Ako lovi miševe, mačka
je dobra." Od tada Kina čini upravo to: slijedi nemilosrdno pragmatičan put
modernizacije.
Rezultati su zapanjujući. Kina gotovo trideset godina raste po stopi
većoj od devet posto godišnje, što je najbrža stopa rasta nekog većega gos-
podarstva u zabilježenoj povijesti. U istom je razdoblju više od 400 mili-
juna ljudi izvukla iz siromaštva, što je najveće smanjenje koje se ikada
dogodilo. Prosječni dohodak Kineskinja i Kineza povećao se gotovo sedam
puta. Unatoč nedostacima i slabostima Kina je u masovnim razmjerima
ostvarila san svake zemlje Trećega svijeta - odlučujući raskid sa siromaš-
tvom. Ekonomist Jeffrey Sachs to kaže jednostavno: "Kina je najbolji pri-
mjer uspješnog razvoja u svjetskoj povijesti."
Razmjeri promjena u Kini gotovo su nezamislivi. Veličina gospodarstva
u tri se desetljeća udvostručuje svakih osam godina. Zemlja je 1978. pro-
izvela 200 klima-uređaja; 2005. proizvela ih je 48 milijuna. Kina danas u
jednom danu izveze više nego što je izvezla cijele 1978. Svatko tko je po-
sjećivao tu zemlju u tom razdoblju doživio je više primjera i prizora pro-
mjena nego što ih se može prisjetiti. Prije petnaest godina, kada sam prvi
put bio u Šangaju, Pudong, istočno od grada, bio je nerazvijen seoski kraj.
Danas je to gradski financijski distrikt, gusto načičkan staklenim i čeličnim
neboderima, svake noći rasvijetljen poput božićnog drvca. Osam je puta
veći od londonskoga novog financijskog distrikta Canary Wharfa i tek ne-
što manji od čitavoga Chicaga. Grad Chongqing uistinu je međutim obli-
kovan po obrascu Chicaga, koji je prije sto godina bio najbrže rastući grad
na svijetu. Chongqing, koji se svake godine povećava za 300.000 ljudi,
danas bi vjerojatno ponio tu titulu. A Chongqing je samo vođa čopora; svih
dvadeset najbrže rastućih svjetskih gradova nalazi se u Kini.
Koliko god Šangaj bio privlačan zapadnjacima, sjedište kineske politike,
kulture i umjetnosti, pa čak i gospodarstva, i dalje je Peking. Grad se pre-
uređuje u razmjerima bez presedana u povijesti. (Najbliža je usporedba s
Hausmannovim preuređenjem Pariza u 19. stoljeću.) Najvećim dijelom u
sklopu priprema za Olimpijadu 2008., Peking gradi šest novih linija pod-
zemne željeznice, 43 km sustava lakih željeznica, novi aerodromski ter-
minal (najveći na svijetu, dakako), 25 milijuna četvornih metara novih
građevina, "zeleni pojas" od 125 km i Olimpijski park od dvanaest četvor-
nih kilometara. Pri pogledu na uzore novog Pekinga čovjek neizbježno
pomišlja na grandiozne planove Alberta Speera za poslijeratni Berlin, na-
pravljene četrdesetih godina 20. stoljeća; zapravo, bulevar od 8 km koji će
voditi od Zabranjenoga grada do Olimpijskog parka projektirao je njegov
sin Albert Speer mlađi, također arhitekt. On smatra da preobrazba Pekinga
i projekti njegova oca za Hitlera nisu realno usporedivi. "Ovo je veće",
kaže on. "Mnogo veće". 32
 Svaki poslovni čovjek ima ovih dana neku blistavu statistiku o Kini,
čija je svrha ušutkati zapanjenog slušatelja. A brojke su impresivne, s tim
da će sljedeći put kad ih pogledate već biti zastarjele. Kina je najveća svjet-
ska proizvođačka ugljena, čelika i cementa. Ona je najveće tržište mobilnih
telefona na svijetu. Godine 2005. imala je 28 milijardi četvornih stopa
gradilišta, više nego peterostruko u odnosu na Ameriku. Njen uvoz u Sje-
dinjene Države porastao je u posljednjih petnaest godina za šesnaest puta.
Na vrhuncu industrijske revolucije Britaniju su zvali "svjetskom radioni-
com". Ta titula danas pripada Kini. Ona proizvodi dvije trećine fotokopirnih
uređaja, mikrovalnih pećnica, čitača DVD-ova i cipela na svijetu.
Da bi se dobilo dojam o tome koliko je potpuna dominacija Kine u jef-
tinoj proizvodnji, pogledajmo Wal-Mart. Wal-Mart je jedna od najvećih
svjetskih korporacija. Njegovi su prihodi osam puta veći od Microsoftovih
i čine dva posto američkoga BDP-a. Zapošljava 1,4 milijuna ljudi, više nego
GM, Ford, GE i IBM skupa. Legendaran je po svojim djelotvornim - neki bi
rekli nemilosrdnim - nastojanjima da za svoje mušterije postigne najniže
moguće cijene. U tu svrhu vješto se služi tehnologijom, menadžerskim
inovacijama i, što je možda najvažnije, jeftinim proizvođačima. Wal-Mart
svake godine uvozi iz Kine robu u vrijednosti od oko osamnaest milijardi
dolara. Tamo se nalazi velika većina njegovih dobavljača. Wal-Martov glo-
balni opskrbni lanac u zbilji je kineski opskrbni lanac.
Kina također vodi izrazito otvorenu politiku trgovine i investicija. To
je jedan od mnogih razloga što Kina nije neki novi Japan. Peking nije usvo-
jio japanski (ili južnokorejski) put razvoja, koji se sastojao u strategiji vo-
đenoj izvozom i zatvorenosti domaćeg tržišta i društva. Umjesto toga Kina
se otvorila svijetu. (To je djelomice učinila zato što nije imala drugog izbo-
ra, jer joj je nedostajala domaća štednja kakvu su imali Japan ili Južna Ko-
reja.) Sada je u Kini omjer između vanjske trgovine i BDP-a 70 posto, što
je čini jednim od najotvorenijih gospodarstava u svijetu. U posljednjih
petnaest godina uvoz iz Sjedinjenih Država povećao se sedam puta. Proctor
& Gamble sada u Kini zarađuje 2,5 milijarde dolara godišnje, a među ta-
mošnjim potrošačima iznimno su popularni poznati proizvodi poput šam-
pona Head & Shoulders i pelena Pampers. Starbucks predviđa da će do 2010.
imati više kavana u Kini nego u Sjedinjenim Državama. Kina je također
vrlo otvorena prema međunarodnim markama, bile to robe ili ljudi. Većinu
blistavih nebodera i krupnih kompleksa novogradnje koji definiraju novu
Kinu grade strani arhitekti. A kada se tražilo čovjeka koji bi režirao debi
Kine na svjetskoj pozornici, svečanost otvorenja Olimpijade, Peking je
odabrao Amerikanca, Stevena Spielberga. Nezamislivo je da Japan ili Indi-
ja takvu ulogu povjere strancu.
Kina u rukama ima i najveće novčane iznose u svijetu. Njene su devizne
rezerve 1,5 bilijuna dolara, 50 posto više od sljedeće zemlje po redu (Japa-
na) i tri puta više od rezervi cijele Europske Unije. Držanje tako golemih
rezervi može i ne mora biti mudra politika, ali to zasigurno pokazuje silnu
prilagodljivost Kine u bilo kakvom šoku ili krizi. Na kraju krajeva, upravo
ta kombinacija čimbenika čini Kinu jedinstvenom. Ona je najmnogoljud-
nija zemlja na svijetu, najbrže rastuća među glavnim gospodarstvima,
najveća proizvođačica, druga najveća potrošačica, najveći štediša i (gotovo
sigurno) druga po vojnoj potrošnji.* Kina neće zamijeniti Sjedinjene Drža-
ve kao svjetsku velesilu. Nije izgledno da će ih ona još desetljećima presti-
ći po bilo kojoj dimenziji - vojnoj, političkoj ili ekonomskoj - a da i ne
govorimo o tome da zadobije dominaciju na svim područjima. Ali u jednoj
po jednoj dimenziji ona postaje po važnosti druga zemlja svijeta, dodavši
međunarodnom sustavu posve nov element.

Centralno planiranje koje djeluje?

Ima onih koji sumnjaju u ekonomske rezultate Kine. Neki novinari i znan-
stvenici tvrde da su brojke izmišljene, da caruje korupcija, da banke vise
na rubu, rastu regionalne napetosti i opasno raste nejednakost - pa situa-
cija postaje kritična. Bilo bi pošteno istaknuti da mnogi od njih to govore

*Po službenome vojnom budžetu Kina bi bila treća na svijetu, nakon Sjedinjenih Dr-
žava i Ujedinjenog Kraljevstva. Ali većina analitičara slaže se da mnogi krupni troškovi
nisu uključeni u službeni budžet te da je po valjanom proračunu vojna potrošnja Kine
druga - premda daleko zaostaje - nakon Sjedinjenih Država.
već dvadeset godina, a dosad se, u najmanju ruku, nije ostvarilo njihovo
glavno predviđanje - pad režima. Kina ima mnogo problema, ali još uvijek
ima nešto za što bi svaka zemlja u razvoju dala sve - snažan rast. Kada se
kolač povećava, to na neki način olakšava nošenje sa svim drugim proble-
mima, koliko god teški bili. Jedan od najinteligentnijih kritičara tog režima
znanstvenik Minxin Pei spremno priznaje da je "u usporedbi s drugim
zemljama u razvoju Kina daleko uspješnija nego što možemo zamisliti".
Za režim koji je navodno komunistički, Peking zapanjujuće otvoreno
prihvaća kapitalizam. Upitao sam jednom nekog kineskog dužnosnika
koje je najbolje rješenje za siromaštvo na selu. Njegov je odgovor: "Moramo
omogućiti da djeluju tržišta. Ona privlače ljude sa zemlje u industriju, sa
seoskih imanja u gradove. To je povijesno jedini odgovor na seosko siro-
maštvo. Moramo se i dalje industrijalizirati." Kada isto to pitanje postavljam
indijskim ili latinskoameričkim dužnosnicima, oni se upuštaju u kompli-
cirano objašnjavanje o potrebi za seoskom socijalnom politikom, subven-
cijama za siromašne poljoprivrednike i drugim takvim programima, čija je
svrha usporiti tržišne sile i unazaditi povijesni - često bolan- proces indu-
strijalizacije gonjene tržištem.
Ali pristup Pekinga razlikuje se i od pristupa koji zagovaraju mnogi
ekonomisti slobodnog tržišta - programa simultanih reformi na svim
frontama koji se ponekad naziva "washingtonskim konsenzusom". Što je
najznačajnije, on je različit od pristupa šok-terapije Rusije pod Borisom
Jeljcinom, koji su kineski rukovodioci pomno proučili i često ga navode
kao negativan primjer, slažući se vjerojatno s jezgrovitim opisom Strobea
Talbota kada je radio za Clintonovu vladu: "Previše šoka, premalo terapije."
Umjesto Velikog praska Peking je odabrao pristup postupnih promjena,
koji bih nazvao strategijom povećavanja nazivnika. Umjesto da se odmah
zatvore sva neefikasna poduzeća, otpišu nenaplativa potraživanja i prove-
de sveobuhvatna privatizacija, Peking je usvojio pristup koji je razvijao
gospodarstvo oko tih gubitaških područja, tako da su ona s vremenom
postajala sve manji postotak sveukupnoga gospodarstva. Postupajući tako,
Peking je dobio vremena za postupno rješavanje problema. Tek sada poči-
nje raščišćavati banke i financijski sektor, deset godina nakon urgencija
većine stručnjaka da to učini, i čini to daleko sporijim tempom nego što su
stručnjaci preporučali. Danas takve reforme mogu provoditi u kontekstu
gospodarstva koje je dvostruko veće i znatno diverzificirano. To je kapita-
lizam s kineskim crtama.
Nije se očekivalo da će centralno planiranje djelovati. U nekom smislu
doista i ne djeluje, pa ni u Kini. Peking o ostatku Kine daleko manje zna i
daleko ga manje kontrolira nego što bi želio i nego što se to izvana vidi. Sve
objašnjava jedna brojka. Udio središnje kineske države u poreznim priho-
dima iznosi oko 50 posto33; ta brojka u slučaju savezne vlade SAD-a (po
međunarodnim standardima slabe vlade) iznosi gotovo 70 posto. Drugim
riječima, stvarnost ekonomskoga, a sve više i političkog života u Kini jest
decentraliziran razvoj. Taj gubitak kontrole do neke je mjere planiran.
Vlada potiče procvat realnoga slobodnog tržišta na mnogim područjima,
otvara gospodarstvo stranim investicijama i vanjskoj trgovini, i iskoristila
je svoje članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da progura reforme
vlastitoga gospodarstva i društva. Mnogi njeni uspjesi (uspon poduzetniš-
tva) i neuspjesi (slabljenje zdravstvene zaštite) posljedica su nedostatka
koordinacije između centra i regija. Taj problem nekontrolirane decentra-
lizacije bit će najveći izazov Kine, na koji ćemo se još vratiti.
Neugodno je, ali neizbježno istaknuti da je Pekingu u provođenju nje-
gove djelotvorne strategije često pomagalo to što nije morao odgovarati
javnosti. Te su činjenice svjesne druge vlade, koje na to zavidno gledaju.
Indijski dužnosnici vole primijetiti kako se njihovi kineski kolege ne mora-
ju brinuti za birače. "Moramo činiti mnogo toga što je politički popularno,
ali glupo", kaže jedan viši član indijske Vlade. "To smanjuje naš dugoročni
ekonomski potencijal. Ali političarima su potrebni glasovi u kratkom roku.
Kina pak može gledati daleko unaprijed. Pa premda ne čini sve kako treba,
donosi mnoge pametne i dalekovidne odluke." To se očituje u sadašnjem
kineskom zamahu visokog obrazovanja. Shvaćajući da je zemlji potrebna
bolje osposobljena radna snaga kako bi se uspela po lancu ekonomske vri-
jednosti, središnja se vlast obvezala na povećanje stipendija i drugih tipova
potpore u 2008. na 2,7 milijardi dolara, sa 240 milijuna dolara 2006. Duž-
nosnici planiraju povećati sveukupne državne troškove za obrazovanje,
koji su 2006. činili pukih 2,8 posto BDP-a, na 4 posto do 2010., od čega će
veliki dio biti namijenjen malenom broju globalno konkurentnih elitnih
institucija. Takav bi fokus primjerice bio nemoguć u demokratskoj Indiji,
gdje se golemi resursi troše na kratkoročne subvencije da se zadovolji bira-
če. (Nasuprot tome, indijske su elitne obrazovne institucije pod pritiskom
da ograniče upis na osnovi sposobnosti i primaju gotovo pola studenata na
osnovi kvota i pozitivne diskriminacije.)
Neobično je da jedna nedemokratska vlast tako dugo uspješno upravlja
rastom. Većina autokratskih vlasti brzo postane ograničena, korumpirana
i glupa te vlada ekonomskom pljačkom i stagnacijom. Daleko su tipičniji
rezultati Marcosa, Mobutua i Mugabea. (A da se to ne bi pretvorilo u obja-
šnjavanje s pomoću kulture, držimo na umu da su učinci kineske vlasti pod
Maom bili užasni.) Ali danas u Kini vlasti, uza sve svoje mane, održavaju
snažnu dozu bazične pragmatičnosti i sposobnosti. "Imao sam posla s vla-
dama posvuda po svijetu", kaže visoki investicijski bankar, "i Kinezi su
vjerojatno najdojmljiviji." To je reprezentativan stav poslovnih lidera koji
putuju u Kinu. "Ljudi moraju (...) stalno donositi vlastite vrijednosne su-
dove protiv onoga što smatraju boljim", rekao je Bill Gates časopisu Fortu-
ne 2007. "Osobno sam otkrio da su kineski rukovodioci u vezi s tim prilično
promišljeni."
To međutim nije potpuna slika. Premda Kina brzo raste, a na svakoj se
razini pojavljuje obilje povoljnih prilika, država - zahvaljujući postupnom
pristupu promjenama - još uvijek upravlja mnogim vrhovima gospodar-
stva. Čak i danas poduzeća u državnom vlasništvu stvaraju oko polovine
BDP-a. Od 35 najvećih kompanija na Šangajskoj burzi, 34 su bilo u djelo-
mičnom, bilo u potpunom vlasništvu Vlade. A državna kontrola često je u
neskladu s otvorenošću, poštenjem i učinkovitošću. Kineske banke, koje
su i dalje uglavnom državni subjekti, godišnje rasipaju desetke milijardi
dolara na potporu boležljivim kompanijama i iz neekonomskih razloga
prelijevaju novac raznim regijama, grupama i ljudima. Izgleda da je ko-
rupcija u porastu, a udio slučajeva korupcije u kojima sudjeluju visoki
dužnosnici dramatično raste, sa 1,7 posto 1990. na 6,1 posto 2002. 34 Rastu
regionalne razlike, a nejednakost je u oštrom porastu, što izaziva socijalne
napetosti. Jedna statistika koja se često navodi - čini to sama Vlada - poka-
zuje nam važan trend. U Kini je 2004. bilo 74.000 demonstracija raznih
vrsta; prije deset godina bilo ih je samo 10.000.
 Moguće je pomiriti te dvije slike. Problemi Kine umnogome su poslje-
dica njezina uspjeha. Gospodarski rast bez presedana izazvao je i socijalne
promjene bez presedana. Kina je dvjesto godina industrijalizacije Zapada
sabila u trideset. Svaki dan deseci tisuća ljudi sele se iz sela u gradove, s
poljoprivrednih gospodarstava u tvornice, sa zapada na istok, tempom
koji povijest nikada prije nije doživjela. Ne kreću se samo geografski; oni
za sobom ostavljaju svoju porodicu, klasu i prošlost. Stoga ne iznenađuje
što se kineska država muči da zadrži korak s društvenim preokretom. Opi-
sujući sve manji kapacitet kineske države, Minxin Pei kaže kako vlasti
više nisu kadre upravljati ni nečim tako jednostavnim kao što je sigurnost
na cestama: stopa smrtnih slučajeva jest 26 na 10.000 vozila (u usporedbi
s dvadeset u Indiji i osam u Indoneziji).35 Ali ključno je pritom zapaziti da
broj automobila na kineskim cestama raste za 26 posto godišnje, u uspo-
redbi sa sedamnaest posto u Indiji i šest posto u Indoneziji. Kada Indija
stopom rasta pretekne Kinu, što nastoji postići, kladio bih se da će također
doživjeti izrazit porast stope nesreća, bila vlast demokratska ili ne.

Razmotrimo posljedice kineskog rasta za okoliš - ne za planet u cjelini,

nego za samu Kinu. Otprilike 26 posto voda u najvećim kineskim riječnim
sljevovima toliko je zagađeno da su "izgubile kapacitet za osnovne ekološke
funkcije". 36 Samo duž obala rijeke Jangce smješteno je devet tisuća kemij-
skih tvornica. Peking je već sada svjetska prijestolnica po jednome mjerilu
- zagađenosti zraka. Od 560 milijuna stanovnika kineskih gradova samo
jedan posto diše zrak koji bi se po standardima Europske Unije moglo sma-
trati sigurnim.37 Ali također vrijedi istaknuti da skoro sve te brojke i pro-
cjene potječu od kineske Vlade. Peking je brigu za okoliš postavio na više
mjesto u svojim agendama nego većina zemalja u razvoju. Visoki dužno-
snici u Kini govore o potrebi za zelenim BDP-om i uravnoteženim rastom,
a briga za okoliš zauzima istaknuto mjesto u planu predsjednika Hu Jintaoa
za "društvo sklada". Jedna zapadna konzultantska tvrtka ispitala je nove
kineske zakone o zagađenosti zraka i proračunala da će se potražnja za
uređajima koji uklanjaju čestice iz zraka u doglednoj budućnosti poveća-
vati dvadeset posto godišnje i stvoriti tržište od deset milijardi dolara. Pe-
king nastoji riješiti tešku dvojbu: smanjivanje siromaštva iziskuje snažan
rast, ali rast znači više zagađivanja i propadanja okoliša.
 Najveći problem s kojim se Kina suočava u svojem napredovanju nije
to što bi njena vlada bila neizlječivo zla, nego rizik da ta vlada izgubi spo-
sobnost da drži konce u rukama, što je problem koji obuhvaća i kaotičnu
decentralizaciju, ali seže mnogo dalje. Ritam promjena u Kini iznosi na
vidjelo slabosti njene Komunističke partije i birokracije. Nekoliko godina
Vladin monopol moći omogućivao joj je da brzo provodi masovne reforme.
Mogla je usmjeravati ljude i resurse tamo gdje su potrebni. Ali jedan od
rezultata njenih odluka jest i ekonomsko, socijalno i političko komešanje,
a ograničena i hijerarhijska struktura stranke smanjuje njenu kompetent-
nost za plovidbu takvim vodama. Komunistička partije Kine - stranka
radnika i seljaka - zapravo je jedna od najelitnijih organizacija na svijetu.
Sastoji se od tri milijuna uglavnom urbanih obrazovanih muškaraca i žena,
a ta je grupa posve nereprezentativna u odnosu na veliko seljačko društvo
koje vodi. Malo je njenih visokih dužnosnika koji imaju stvarne konkretne
političke vještine. Oni koji budu promaknuti vjerojatno će biti dobri tehno-
krati, također vješti u umijeću unutarstranačkog manevriranja i pokrovi-
teljstva. Tek treba vidjeti hoće li ti rukovodioci imati karizmu ili sposobnost
za bavljenje masovnom politikom - vještine koje će im biti potrebne za
vladanje stanovništvom od 1,3 milijarde ljudi koji postaju sve samopouz-
daniji.

U sredinama kao što su Tajvan ili Južna Koreja u sedamdesetima i osam-

desetima gospodarski su rast pratile postupne pravne, socijalne i političke
reforme. Ti su režimi bili autoritarni, a ne totalitarni - ta razlika je važna
- pa tako nisu težili sveobuhvatnoj kontroli nad društvom, što je olakša-
valo i labavljenje stege. Također, njih su u otvaranje sustava gurale Sjedi-
njene Države, njihov najveći dobrotvor. Na Peking nema takvih pritisaka.
S promjenama u Kini napuknula je i totalitarna struktura, ili mjestimično
postaje irelevantna. Ljudi imaju mnogo više mogućnosti izbora i sloboda
nego prije. Mogu raditi, seliti se, posjedovati imovinu, pokretati poduzeća
i, u ograničenoj mjeri, obožavati koga god hoće. Ali politička je kontrola i
dalje čvrsta i na stanovitim ključnim područjima ne pokazuje mnogo zna-
kova popuštanja. Na primjer Peking je uspostavio razrađen sustav praćenja
korištenja internetom, koji se pokazao iznenađujuće djelotvornim.
Komunistička partija troši goleme količine vremena i energije brinući
se zbog socijalne stabilnosti i nezadovoljstva puka. Usporedimo to s južnom
susjedom Kine. Indijski političari brinu se za mnogošto - ponajviše za to
da ne izgube izbore - ali rijetko o socijalnoj revoluciji ili opstanku samog
režima. Ne hvata ih panika pri pomisli na demonstracije i štrajkove, nego
u njima vide dio normalnih dvosmjernih kretanja između vladajućih i onih
kojima se vlada. Vlade koje se mogu pouzdati u svoju sustavnu legitimnost
ne hvata paranoja zbog organizacije poput Falun Gonga, čiji se članovi
okupljaju radi vježbi disanja.
Mnogi američki autori požurili su se ustvrditi da Kina opovrgava shva-
ćanje da ekonomske reforme dovode do političke reforme, tj. da kapitalizam
vodi u demokraciju. Još je uvijek moguće da je Kina iznimka, ali prerano
je za zaključak. To je pravilo vrijedilo posvuda, od Španjolske i Grčke do
Južne Koreje, Tajvana i Meksika: zemlje koje uvode tržište i moderniziraju
se počinju se politički mijenjati otprilike onda kada dosegnu status srednjeg
dohotka (gruba kategorizacija: između 5000 i 10.000 dolara).* Budući da
se razina dohotka Kine još uvijek nalazi niže od tog raspona, ne može se
dokazivati da se ta zemlja suprotstavlja spomenutom trendu. A s porastom
kineskoga životnog standarda pitanje političke reforme postaje sve urgent-
nije. U sljedećih petnaest godina režim će gotovo sigurno naići na značajne
izazove, čak i ako to ne bude značilo da će se Kina preko noći pretvoriti u
liberalnu demokraciju zapadnog tipa. Vjerojatnije je da isprva evoluira u
neki "mješovit" režim, poput mnogih zapadnih zemalja u 19. stoljeću ili
istočnoazijskih zemalja sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća,
koje su pučku participaciju kombinirale s nekim elementima hijerarhije i
elitne kontrole. Japan je najzrelija demokracija u Istočnoj Aziji, a ima vla-
dajuću stranku koja već šezdeset godina nije izgubila vlast.
Krajem 2006. na sastanku s gostujućim američkim izaslanstvom, kine-
skog premijera Wen Jiabaoa upitali su što kineski rukovodioci misle pod
riječju "demokracija" kada govore kako se Kina kreće prema njoj. Wen je

*Teško je točno ustanoviti tu statistiku jer se istraživači služe različitim mjerilima

(PPP, stalne cijene u dolarima iz 1985. itd.), ali točna je osnovna postavka da se Kina
nalazi ispod praga demokratske tranzicije.
objasnio da ona za njih sadržava tri ključne komponente, "izbore, neovi-
snost pravosuđa i nadzor na osnovi provjera i protuteža". John Thornton,
direktor Goldman Sachsa, koji se pretvorio u stručnjaka za Kinu i koji je
predvodio to izaslanstvo, temeljito je istražio ta tri područja i ustanovio da
postoji neko (malo) kretanje prema pokrajinskim izborima, da ima više
mjera protiv korupcije i čak još više kretanja prema boljemu pravnom
sustavu. Kineski su sudovi 1980. prihvatili 80.000 slučajeva; 2006. uzeli
su u postupak desetostruko veći broj. U uravnoteženu članku u Foreign
Affairs Thornton daje sliku jednog režima koji se oklijevajući i korak po
korak kreće prema većoj odgovornosti i otvorenosti.38
Mali koraci možda nisu dovoljni. Kineski komunisti na vlasti trebali bi
pročitati, ili ponovo pročitati Marxa. Karl Marx nije bio dobar ekonomist i
ideolog, ali je bio nadaren društveni znanstvenik. Jedan od središnjih uvi-
da bio je taj da se kada društvo promijeni svoj ekonomski temelj neizbjež-
no mijenja i politički sustav koji na njemu počiva. Kada društva postaju
više tržišno orijentirana, dokazivao je Marx, tendencijski se okreću demo-
kraciji. Povijesno kretanje potvrđuje tu povezanost tržišnoga gospodarstva
i demokracije, premda, naravno, uz stanovito vremensko zaostajanje. Is-
ključujući zemlje čije bogatstvo potječe od nafte, u cijelom svijetu danas
postoji samo jedna zemlja koja je dosegla zapadnu razinu ekonomskog
razvoja, a još nije demokracija u punoj funkciji - Singapur. Ali Singapur, taj
mali grad-država s iznimno sposobnom vladajućom elitom, ostaje neobič-
nom iznimkom. Mnogi su vođe pokušavali ponoviti uravnotežujući čin
Lee Kuan Yewa, koji stvara bogatstvo i modernost dok istodobno održava
političku dominaciju. Nitko nije postigao trajniji uspjeh. Pa čak se i Singa-
pur brzo mijenja, postajući otvorenije društvo - u nekim pitanjima (oso-
bito u kulturnim i društvenim, poput homoseksualnosti) čak i otvorenije
od drugih istočnoazijskih društava. Promatrajući desetke zemalja tijekom
više desetljeća razvoja, od Južne Koreje preko Argentine do Turske, otkri-
va se da je taj obrazac jak - tržišno gospodarstvo koje dosegne status sred-
njeg dohotka dugoročno tendira prema liberalnoj demokraciji. Moguće je
da je to, kako su primijetili mnogi znanstvenici, najvažnija i najbolje do-
kumentirana generalizacija političke znanosti.
Mnogi među kineskim rukovodiocima mlađe generacije razumiju dvoj-
bu s kojom se suočava njihova zemlja i privatno govore o potrebi da se
njihov politički sustav olabavi. "Najpametniji ljudi u stranci ne proučava-
ju ekonomsku reformu", rekao mi je mladi kineski novinar s dobrim veza-
ma u pekinškom rukovodstvu. "Proučavaju političku reformu." Ministri u
Singapuru potvrđuju da kineski dužnosnici mnogo vremena posvećuju
proučavanju sustava koji je izgradio Lee Kuan Yew, a da Komunistička
partija također šalje izaslanstva u Japan i Švedsku da pokušaju shvatiti
kako su te zemlje izgradile demokratsku vlast kojom dominira jedna stran-
ka. Promatraju politički sustav, izborna pravila, formalne i neformalne
prednosti stranke te prepreke koje autsajderi moraju prijeći. Bila to lažna
nastojanja ili napori da se nađu novi načini održavanja kontrole, oni upu-
ćuju na to da stranka zna da se treba promijeniti. Ali izazov pred Kinom
nije tehnokratske naravi; on je politički. To nije stvar promjene konfigura-
cije moći, nego njene predaje - lomljenja povlaštenih interesa, demonti-
ranja mreža patronata i odricanja od institucionaliziranih privilegija. Ništa
od toga ne bi značilo da se odustaje od kontrole nad vladom, barem ne još,
ali značilo bi sužavanje domašaja i uloge vlasti. A uza svu svoju novu obu-
ku u upravljanju Komunistička partija Kine možda još nije spremna za taj
veliki skok naprijed.

Većina autokratskih režima koji su modernizirali svoja gospodarstva

- Tajvan, Južna Koreja, Španjolska, Portugal - preživjela je političke pro-
mjene što su ih izazvale te ekonomske promjene i iz toga izašla stabilnija
i legitimnija. Peking se i prije suočavao s izazovima i prilagođavao se. A čak
i ako režim bude pogrešno upravljao tranzicijom, to nužno ne znači da će
politički prevrat i metež zaustaviti rast Kine. Kakva god bila budućnost
njene politike, nije izgledno da će se izlazak Kine na svjetsku pozornicu
okrenuti u suprotnom smjeru. Sile koje pogone njen rast neće nestati čak
i kada padne sadašnji režim - ili se, vjerojatnije, raspadne na frakcije. Sje-
timo se da je nakon svoje revolucije Francuska prošla kroz dva stoljeća
političke krize, proživjevši dva carstva, jednu kvazifašističku diktaturu i
četiri republike. Pa ipak je kroz taj politički metež ekonomski napredova-
la, ostajući jednom od najbogatijih zemalja svijeta.
Kina je gladna uspjeha, i to bi moglo biti jedan od ključnih razloga nje-
zina trajnog uspona. U dvadesetom stoljeću, nakon stotina godina siromaš-
tva, zemlja je proživjela pad carstva, građanski rat i revoluciju, samo da bi
se našla u Maovoj paklenoj verziji komunizma. U Velikom skoku naprijed,
tom brutalnom eksperimentu kolektivizacije, izgubila je 38 milijuna lju-
di. Zatim se još dublje ukopala u izolaciju i izgubila cijelu svoju profesio-
nalnu i akademsku klasu u Kulturnoj revoluciji. Za razliku od Indije, koja
se može ponositi svojom demokracijom unatoč sporom ekonomskom rastu,
Kina je do sedamdesetih bila lišena ikakva razloga da podigne glavu. Onda
su došle Dengove reforme. Danas kineski rukovodioci, poslovni ljudi i puk
općenito imaju jednu zajedničku želju: da se nastave kretati naprijed. Teš-
ko da će olako odbaciti tri desetljeća relativne stabilnosti i prosperiteta.

Skrivajući svoje svjetlo

Što god se dogodilo unutar Kine, to će vjerojatno komplicirati život na

međunarodnom planu. Razmjer njenih snaga - ekonomskih, političkih i
vojnih - osigurava protezanje njezina utjecaja daleko onkraj njenih grani-
ca. Zemlje takvog kapaciteta ne rađaju se svaki dan. Popis postojećih -
Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija - uglavnom je
neizmijenjen već dvjesto godina. Velike su sile poput diva: ulaze na među-
narodnu scenu i silaze s nje uz mnogo buke. Pomislimo na uspon Njemač-
ke i Japana početkom dvadesetog stoljeća, ili na opadanje Habsburškoga i
Turskog Carstva u istom tom razdoblju, što je proizvelo višestruke krize
na Balkanu i nered na modernom Bliskom istoku.
Taj se obrazac posljednjih godina nije potpuno održao. Suvremeni Japan
i Njemačka postali su drugim i trećim najvećim gospodarstvom svijeta, ali
su politički i vojno ostali upadljivo neaktivni. Kina je pak došla na svoje
bez mnogo razdora. U prvome desetljeću svojeg razvoja, osamdesetih, Ki-
na zapravo i nije imala vanjsku politiku. Ili, točnije, njena je velika strategi-
ja bila upravo strategija rasta. Peking je dobre odnose s Amerikom i ostatkom
svijeta smatrao bitnima za svoj razvoj, djelomice zbog toga što je htio pri-
stup najvećemu svjetskom tržištu i najrazvijenijoj tehnologiji. U Vijeću
sigurnosti UN-a Kina je obično glasala za ili se barem uzdržavala od ulaga-
nja veta na rezolucije koje je zagovarala Amerika. U širem smislu, držala je
pognutu glavu, kako je to rekao Deng, "da ne razotkrije svoje svjetlo". Ta
politika neupletanja i izbjegavanja konfrontacije uglavnom traje i dalje.
Uz iznimku koja se odnosi na Tajvan, Peking nastoji izbjegavati svađe s
drugim vladama. U fokusu je i dalje rast. U svojem dvoipolsatnom govoru
na sedamnaestom stranačkom kongresu 2007. predsjednik Hu Jintao po-
drobno se bavio ekonomskim, financijskim, industrijskim, socijalnim i
ekološkim pitanjima - ali je gotovo potpuno zanemario vanjsku politiku.
Mnogi veterani kineske diplomacije postaju nervozni kada se govori o
rastu moći njihove zemlje. "To me zastrašuje", rekao je Wu Jianmin, pred-
sjednik kineskog Sveučilišta za vanjske poslove i bivši veleposlanik u Ujedi-
njenim narodima. "Mi smo još uvijek siromašna zemlja, zemlja u razvoju.
Neću da ljudi misle o nama (...) na preuveličan način." Xinghai Fang, za-
mjenik glavnog direktora Šangajske burze, govorio je na istoj liniji: "Molim
vas, upamtite: BDP Amerike per capita dvadeset pet je puta veći od našega.
Pred nama je još dug put." Takva se zabrinutost očitovala i u zanimljivoj
debati unutar Kine o tome kako bi Peking trebao artikulirati svoju vanj-
skopolitičku doktrinu. Zheng Bijian, koji je tada bio zamjenik načelnika
Središnje partijske škole, skovao je 2002. termin "miran uspon" kako bi
prenio nakanu Kine da se tiho uspinje globalnim ljestvama. Dok je Zheng
govorio, ljudi su slušali, jer je njegov bivši šef bio predsjednik Hu Jintao. I
Hu i premijer Wen Jiabao nakon toga su se služili tim izrazom, službeno
ga sankcionirajući. Ali onda je pao u nemilost.
Mnogi su zapadni analitičari mislili da problem s tim izrazom nije bio
u riječi "miran", koja je mogla ograničavati opcije Kine u odnosu na Tajvan.
Zapravo, s tim u vezi nije bilo mnogo unutarnjih podjela. Kina smatra
Tajvan unutarnjim pitanjem i vjeruje da ima sav potreban autoritet za
upotrebu sile, premda tek kao zadnjeg sredstva. Kako mi je Zheng objasnio,
"Lincoln je vodio rat da očuva Savez, ali vi još uvijek možete reći da su se
Sjedinjene Države mirno uzdizale." Umjesto toga neke ključne kineske
rukovodioce zabrinjava druga riječ u tom izrazu, "uspon". (Točniji bi prije-
vod bio "potisak" ili "navala".) Stariji kineski diplomati ustuknu pri pomi-
sli da se po svijetu govori o usponu Kine. Posebice ih zabrinjavaju kritičari
u Sjedinjenim Državama koji bi uspon Kine vidjeli kao prijetnju. Lee Kuan
Yew predložio je Pekingu da govori o "preporodu" umjesto o usponu, a
stranački rukovodioci prepirali su se o tom izrazu na zatvorenom skupu u
Beidaiheu u ljeto 2003. Od tada govore o "mirnom razvoju". "To je isti
pojam", kaže Zheng. "Samo je izraz drukčiji." Istina, ali taj pomak pokazu-
je kako Kina pazi da nikoga ne iritira dok juri naprijed.
Režim radi i na tome da kineski puk shvati njegovu strategiju. Kineska
televizija emitirala je 2006. i 2007. seriju u 25 nastavaka Uspon velikih
nacija, čija je jasna namjena bila obrazovanje javnosti. 39 S obzirom na izra-
zito političku narav predmeta može se sigurno pretpostaviti da je serija
bila brižljivo provjerena kako bi iskazala nazore koje je Vlada željela proši-
riti. Serija je bila inteligentna i promišljena, producirana u stilu BBC-ja ili
PBS-a; obuhvatila je uspon devet velikih sila, od Portugala i Španjolske do
Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, uključujući i intervjue sa znan-
stvenicima širom svijeta. Dijelovi o pojedinim zemljama uglavnom su
točni i uravnoteženi. Uspon Japana, tema koja u Kini izaziva emocije, obra-
đen je na fer način, bez nastojanja da se podbode nacionalističku histeriju
u vezi s napadima Japana na Kinu; više se puta hvali poslijeratni ekonom-
ski rast Japana. Neki naglasci govore sami za sebe. Epizode o Sjedinjenim
Državama na primjer naširoko se bave programima Theodorea i Franklina
Roosevelta za reguliranje i pripitomljavanje kapitalizma, ističući ulogu
države u kapitalizmu. Ima i predvidljivih ali sramotnih prešućivanja, kao
što je potpuno ispuštanje strahovlade, čistki ili gulaga iz višesatnog dijela
o Sovjetskom Savezu. Ali ima i iznenađujućih priznanja, uključujući i ve-
like pohvale sustavima predstavničke vladavine SAD-a i Britanije zbog
njihove sposobnosti da svojim zemljama donesu slobodu, legitimnost i
političku stabilnost.

Osnovna je poruka te serije da put jedne nacije prema veličini leži u

njenoj visokoj ekonomskoj sposobnosti, dok militarizam, carstvo i agresi-
ja vode u slijepu ulicu. Ta je teza istaknuta više puta. Završna epizoda -
izričito posvećena "poukama" serije - iznosi ono ključno za veliku silu:
nacionalna kohezija, ekonomska i tehnička uspješnost, politička stabilnost,
vojna snaga, kulturna kreativnost i magnetičnost. Ovo posljednje objaš-
njava se kao privlačnost ideja jedne nacije, što odgovara pojmu "meke
moći" koji je razvio Joseph Nye, jedan od znanstvenika kojega su intervju-
irali u seriji. Ta epizoda završava objavom kako, u ovom novom svijetu,
jedna nacija može održati svoju konkurentnost samo ako ima znanje i
tehnološku sposobnost za stalne inovacije. Ukratko, put do moći vodi kroz
tržišta, a ne kroz carstva.

Bog i vanjska politika

Je li kineski način mišljenja o svijetu baš osebujno Kineski? Umnogome

nije. Pouke izvedene iz te povijesti velikih sila jesu one koje su izveli i
mnogi zapadnjaci - zapravo, mnogi intervjuirani bili su zapadni znanstve-
nici. To odražava isto shvaćanje prema kojem se u novije vrijeme ravnalo
ponašanje Njemačke i Japana. Kineski su odnosi sa svijetom praktični; oni
održavaju kontekst i interese te percepciju sebe kao zemlje u razvoju. Una-
toč golemoj sjeni koju baca na svijet Kina priznaje da je još uvijek zemlja
sa stotinama milijuna krajnje siromašnih ljudi. U skladu s tim njene vanj-
ske preokupacije nužno moraju biti vezane uz razvoj. Kada im se postavi
pitanje o problemima poput ljudskih prava, neki mlađi kineski dužnosni-
ci priznat će da se za to naprosto ne brinu - kao da to smatraju luksuzom
koji sebi ne mogu priuštiti. Nema sumnje da akutno shvaćanje kako su
ljudska prava u inozemstvu povezana s onima kod kuće pojačava taj osjećaj.
Ako bi Kina trebala kritizirati burmansku diktaturu, što bi rekla vlastitim
disidentima?
U kineskom načinu mišljenja o svijetu postoje međutim i širi kulturni
elementi. Lako bi bilo prenaglasiti važnost kulture, služeći se njome kao
fasadom za političke mjere koje se temelje na interesu. Ali između kineskog
i zapadnog (posebice američkog) svjetonazora ima i nekih realnih i važnih
razlika koje vrijedi istražiti. One počinju s bogom. U Pewovoj anketi iz
2007. na pitanje mora li čovjek vjerovati u boga da bi bio moralan solidna
većina Amerikanaca (57 posto) rekla je da. U Japanu i Kini međutim mno-
go veće većine rekle su ne - u Kini golemih 72 posto! To je upadljivo i ne-
obično odstupanje od norme, čak i u Aziji. Nije riječ o tome da bi ijedna od
tih zemalja bila nemoralna - zapravo, svi čvrsti dokazi upućuju na suprot-
no - nego da ni u jednoj od njih ljudi ne vjeruju u boga.
To može šokirati mnoge na Zapadu, ali za poznavatelje predmeta to je
dobro poznata zbilja. Stanovnici Istočne Azije ne vjeruju da svijet ima
Tvorca koji je izložio skup apstraktnih moralnih zakona koje valja slijediti.
To je abrahamsko ili semitsko poimanje boga koje je zajedničko judaizmu,
kršćanstvu i islamu, ali posve tuđe kineskoj civilizaciji. Ljudi ponekad ki-
nesku religiju opisuju kao konfucijanstvo. Ali Joseph Needham, eminentni
poznavatelj konfucijanstva, piše da ako religiju smatrate "teologijom trans-
cendentnog tvorca-božanstva" konfucijanstvo naprosto nije religija. 40
Konfucije je bio učitelj, a ne prorok ili svet čovjek u bilo kojem smislu.
Njegovi spisi, ili njihovi preživjeli fragmenti, upadljivo su nereligijski. On
se izričito protivi mišljenju o božanskome, izlažući umjesto toga pravila
za stjecanje znanja, etično ponašanje, održavanje socijalne stabilnosti i
stvaranje dobro uređene civilizacije. Njegovo djelo ima više zajedničkoga
sa spisima filozofa prosvjetiteljstva nego s vjerskim traktatima.
Doista, u vrijeme prosvjetiteljstva Konfucije je bio hit. Konfucijanske
su klasične tekstove, izvještava Needham, "pohlepno čitali svi veliki pre-
teče Francuske revolucije, Voltaire, Rousseau, D'Alembert, Diderot itd."41
Između 1600. i 1649. svakog se desetljeća u Europi objavljivalo od 30 do
50 naslova u vezi s Kinom, a između 1700. i 1709. objavljeno je 599 radova
0 Kini. To ludilo publikacija o Kini vremenski se podudaralo s razdobljem
nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), grotesknoga krvoprolića do
kojeg je dovela religija. Mnogi europski liberali idealizirali su konfuci-
janstvo zbog njegove osnove u prirodnome, nasuprot božanskom pravu.
Voltaire je to jednostavno iskazao u svojem Filozofijskom rječniku: "Nema
praznovjerica, nema apsurdnih legendi, ništa od onih dogmi koje vrijeđa-
ju um i prirodu." Immanuel Kant poslije će Konfucija nazvati "kineskim
Sokratom". Leibniz, filozof koji se kolebao na razdjelnici između religio-
znosti i sekularnosti, otišao je tako daleko da je ustvrdio: "Potrebni su nam
kineski misionari koji bi nas mogli naučiti vrijednosti i praksi prirodne
religije..."
Rani prosvjetiteljski mislioci slavili su konfucijanstvo zbog njegova
pouzdanja u um umjesto u božanstvo kao vodiča u ljudskim poslovima.
Razvijena je teza: dok Europa može prednjačiti u napretku znanosti i teh-
nologije, Kina ima "razvijeniju etiku", "superiornu građansku organizaci-
ju" (na osnovi zasluga, a ne protekcije) i "praktičnu filozofiju", što sve
"uspješno stvara društveni mir i dobro organiziranu društvenu hijerarhiju".
"Klimaks" sinofilije prosvjetiteljstva nastupio je u Voltaireovu Essai sur les
moeurs 1759., u kojem je, po njemačkom znanstveniku Thomasu Fuchsu,
"preobrazio Kinu u političku utopiju i idealnu državu prosvijećenog apso-
lutizma; uzdigao je ogledalo Kine da bi među europskim monarsima izazvao
samokritičnu refleksiju." 42 Sljedeće je godine najprosvjećeniji među mo-
narsima, Friedrich Veliki, napisao svoj Phihihuov izvještaj, niz pisama fik-
tivnoga kineskog veleposlanika u Europi kineskom caru. Friedrichova je
namjera bila suprotstaviti zatucanost Katoličke crkve kineskoj racional-
nosti.
Zapadnjacima je često teško razumjeti razliku između mjesta religije u
Kini i njezina mjesta na Zapadu. Pogledajmo iskustva portugalskog misi-
onara na Dalekom istoku Mattea Riccija u prikazu velikog povjesničara s
Yalea Jonathana Spencea.* Prvih dana u Kini u osamdesetim godinama 16.
stoljeća Ricci je, nastojeći se predstaviti kao pristojan čovjek, obrijao bradu
i glavu te se ogrnuo odjećom budista. Tek nekoliko godina poslije shvatio
je koliko je to bilo pogrešno. U Kini nisu visoko cijenili monahe i svete
ljude. Počeo je putovati u nosiljci ili plaćati sluge da ga nose na ramenima,
"kao što je običaj ljudi od položaja", napisao je Ricci poslije Claudiju Acqu-
avivi, vrhovnom isusovačkom poglavaru, 1592. "Ime stranaca i svećenika
smatra se u Kini tako pokvarenim da su nam potrebna ova i druga slična
sredstva kako bismo im pokazali da nismo svećenici tako vrijedni prezira
kao njihovi." Do 1595. Ricci je odbacio asketska monaška trapljenja koja
su ometala njegov misionarski rad i umjesto toga usvojio odjeću konfuci-
janskog učenjaka. U početku je prezirao konfucijance jer ne vjeruju u Boga,
raj i besmrtnost duše. Konfucijanska je škola, pisao je Ricci jednom prija-
telju, "pravi hram literata". Ali na kraju je uvidio da, premda konfucijanstvo
održava "strogo neutralan stav" prema stvarima boga i zagrobnog života,
ono ima jak smisao za etiku, moralnost i pravdu. Kao i druge ličnosti

*Matteo Ricci bio je misionar koji je krajem šesnaestog stoljeća donio satove kineskom
caru.
prosvjetiteljstva, i on je došao do uvjerenja da Zapad treba učiti od kon-
fucijanstva.
Kakve veze ima bog s vanjskom politikom? Povijesno gledano, zemlje
pod utjecajem kršćanstva i islama razvile su nagon da šire svoje nazore i
preobraćaju ljude na svoju vjeru. Taj je misionarski duh očevidan u vanjskoj
politici zemalja inače tako različitih kao što su Britanija, Sjedinjene Drža-
ve, Francuska, Saudijska Arabija i Iran. U slučaju Britanije i Sjedinjenih
Država, možda zbog toga što su tako moćne, globalne je poslove duboko
obilježio protestantski osjećaj svrhe u srži njihove vanjske politike. Kina,
nasuprot tome, možda nikada neće steći sličan osjećaj sudbine. Jednostav-
no, to što jest Kina i što postaje svjetskom silom ispunjava u nekom smislu
njenu povijesnu svrhu. Da bi se opravdala, ne treba joj da bilo što širi na
bilo koga. Stoga, kada držanje Pekinga prema ljudskim pravima djeluje
beskrvno, to se ne događa samo zato što je režim tlačiteljski ili što u odnosu
na svoje interese usvaja bezdušno realpolitički pogled - premda to zasigur-
no igra neku ulogu. Kinezi ta pitanja vide na drukčiji način, ne s pomoću
skupa apstraktnih sudova o ispravnome i pogrešnome, nego sa smislom
praktičnoga koji služi kao filozofija koja usmjerava.
Zapadni biznismeni često zapažaju kako njihovi kolege Kinezi manje
polažu na pravila, zakone i ugovore. Njihov je smisao za etiku više situa-
cijski. Ako kineski biznismen ili dužnosnik misli da je zakon blesav (da
citiramo jednog Engleza), on će ga ignorirati ili zaobići ili jednostavno
predložiti da se napravi novi ugovor. Kineskom je praktičnome mentalnom
sklopu na neki način tuđe obožavanje neke apstraktne ideje. Društveni
odnosi i povjerenje daleko su važniji od obaveza na papiru. Microsoft go-
dinama nije uspijevao pridobiti Peking da provodi svoje zakone o intelek-
tualnom vlasništvu - sve dok ta kompanija nije uložila vrijeme i napor da
izgradi odnos s Vladom i jasno pokaže da želi pomoći razvoju kineskoga
gospodarstva i obrazovnog sustava. Kada je Microsoft uvjerio kinesku Vla-
du u svoje dobroćudne namjere, isti ti zakoni počeli su se provoditi. Malo
je Kineza zaista pounutrilo shvaćanje da su apstraktna pravila, zakoni i
ugovori važniji od situacijske analize konkretnog slučaja, što znači da će
kineski politički i pravni razvoj vjerojatno teći putem koji više kruži i kom-
pleksniji je nego što bi se očekivalo.
 Kulturne tradicije Kine djeluju i na njen pristup pregovorima. Robert
Weller s Bostonskog sveučilišta tvrdi: "Kinezi svoje shvaćanje uzroka i
posljedice zasnivaju na energiji qi. Qi je materijal feng shuija i element u
tijelu kojim se manipulira s pomoću akupunkture ili kineskih trava. To je
dio širokog puta razumijevanja strukture svijeta kao skupa sila u interak-
ciji, koje su u međusobnim kompleksnim odnosima, a ne djeluju kao jed-
nostavni linearni uzrok i posljedica." "To bi moglo djelovati i na vanjsku
politiku", kaže Weller.43 S takvim se spekulacijama ponekad može pretje-
rati i one mogu zvučati smiješno. Ali u razgovoru s Kinezima o njihovim
načinima mišljenja ubrzo se shvaća da pojmovi poput qija imaju za njihov
mentalni sklop isto tako središnje značenje kao što ga za zapadnjake ima
moralni Stvoritelj ili slobodna volja. Vanjsku politiku vode mnoge univer-
zalne sile, ali nema sumnje da osnovni svjetonazor organizira način na
koji ljudi opažaju, djeluju i reagiraju, pogotovu u krizama.
Kultura međutim ne postoji u vakuumu. Prošlost Kine i njen vlastiti
DNK oblikovani su njenom modernom poviješću - utjecajem Zapada, ko-
munističkim desetkovanjem tradicije, vakuumom kineske duhovnosti
koji je iz toga proistekao, a možda više od svega novijim nastojanjima Kine
da svoju tradiciju uskladi s modernošću. Kada razgovarate s kineskim eko-
nomistima, oni ne proklamiraju konfucijanski način stvaranja ekonomskog
rasta ili zauzdavanja inflacije. Kineska Centralna banka po svojem pristu-
pu djeluje vrlo moderno i (u tom smislu) zapadno. To što ona ne skače kad
Sjedinjene Države od nje traže da revalvira svoju valutu više nam govori o
nacionalizmu nego o kulturi. (Uostalom, kada se posljednji put dogodilo
da Sjedinjene Države promijene svoju ekonomsku politiku zbog toga što
ih je na to prisiljavala neka strana vlada?) Kinezi su u mnogim područjima
usvojili zapadni racionalizam. Neki se kineski vanjskopolitički analitičari
nazivaju "kršćanskim konfucijancima" - ne misleći pritom na evangeličke
konvertite, nego na Kineze zapadnjačkog pogleda koji kinesku politiku
nastoje prožeti većim smislom za svrhe i vrijednosti. Kao i svaka nezapad-
na zemlja, i Kina će napraviti vlastiti kulturni koktel - nešto istočnih sa-
stojaka, nešto zapadnih sastojaka - da bi napredovala u 21. stoljeću.
Prevelika za skrivanje

Najveći problem Kine nije povezan s kulturnim posebnostima, nego s uni-

verzalnostima moći. Kina sebe vidi kao naciju koja smjera mirnom uspi-
njanju, čije ponašanje obilježavaju poniznost, neupletanje i prijateljski
odnosi sa svima. Ali u prošlosti su mnoge zemlje u usponu na sličan način
vjerovale u svoje benigne motive - a ipak su završile u remećenju sustava.
Politolog Robert Gilpin bilježi da će s porastom moći neka nacija "biti u
iskušenju da pokuša povećati kontrolu nad svojim okruženjem. Da bi po-
većala vlastitu sigurnost, pokušat će proširiti svoju političku, ekonomsku
i teritorijalnu kontrolu, pokušat će promijeniti međunarodni sustav u skla-
du sa svojim posebnim skupom interesa." 44 Tu je krucijalna postavka da su
kroz cijelu povijest velike sile kod sebe vidjele najbolje namjere, ali su
smatrale da su nuždom prisiljene djelovati u zaštitu svojih sve širih intere-
sa. A kao svjetska zemlja broj dva Kina će itekako proširiti svoje interese.
U krajnjoj liniji, namjere Kine ne moraju ni biti relevantne. U nesređe-
nom svijetu međunarodne politike ne postoji izravna povezanost namjera
i ishoda. (Nijedna zemlja nije 1914. očekivala svjetski rat.) On je sličan tr-
žištu, na kojem svaka kompanija nastoji maksimirati profit podizanjem
cijena: rezultat na razini cijelog sustava upravo je suprotan - pad cijena.
Slično tome, u međunarodnoj politici, drugom sustavu u kojem nema je-
dinstvene, vrhovne vlasti, iz namjera zemalja ne može se uvijek točno
predviđati što će iz toga proizaći. Odatle i rimski aforizam: "Ako hoćeš mir,
spremaj se za rat."
Koliko se Kina može zaista mirno uspinjati, određivat će kombinacija
kineskih postupaka, reakcija drugih zemalja te sustavnih učinaka što ih ta
interakcija proizvede. S obzirom na svoju sadašnju veličinu Kina ne može
očekivati da se na svjetsku pozornicu uvuče neopaženo. Njena potraga za
energijom i sirovinama posve je razumljiva. Kina brzo raste, troši energiju
i sve vrste roba, i mora naći stalne izvore opskrbe. Druge zemlje kupuju
naftu, pa zašto ne bi i Kina? Problem je u veličini. Kina operira u tako širo-
kim razmjerima da ne može, a da ne mijenja pravila igre.
Kineska se percepcija vlastitih interesa mijenja. Ljudi poput Wu Jianmi-
na potječu iz starije generacije diplomata, a mlađa je generacija itekako
svjesna nove moći Kine. Neki promatrači Kine brinu se da bi ta moć mogla
s vremenom udariti Kini u glavu. U delikatno sročenom skupu upozorenja
koje je iznio u Kini 2005., Lee Kuan Yew opisao je svoju zabrinutost ne u
vezi sa sadašnjom generacijom kineskog rukovodstva, čak ne ni sa sljede-
ćom generacijom, nego s onom nakon toga, koja će biti rođena u vremeni-
ma stabilnosti, prosperiteta i rastućeg utjecaja Kine. "Mladi u Kini moraju
postati svjesni potrebe da uvjere svijet kako se uspon Kine neće pretvoriti
u razornu silu", rekao je u govoru na Sveučilištu Fudan. Lee je implicirao
da je kineske rukovodioce od Deng Xiaopinga nadalje u skromnosti održa-
valo gorko sjećanje na Maove pogreške: izazivanje revolucija u inozemstvu,
Veliki skok naprijed, Kulturna revolucija, što je sve skupa izazvalo smrt
oko četrdeset milijuna Kineza. "Životno je važno", nastavio je Lee, "da
mlađa generacija Kineza, koja živi samo u razdoblju mira i rasta, i nema
iskustvo burne kineske prošlosti, shvati pogreške koje je Kina učinila zbog
oholosti i pretjerane ideologije."
Zasad je fokus kineske vanjske politike potpuno komercijalan, premda
i to ostavlja trag. U Africi na primjer Kina radi na izgradnji ekonomskih
veza. Taj kontinent ima prirodne resurse, pogotovu naftu i prirodni plin,
koji su Kini potrebni za rast. I Peking i afričke vlade s dobrodošlicom doče-
kuju nove trgovinske odnose - djelomice i stoga što nema kolonijalne pro-
šlosti ili teške povijesti koje bi komplicirale stvari - i posao cvate. Trgovina
raste oko 50 posto godišnje, a kineske investicije u Africi čak i brže. U mno-
gim afričkim zemljama ekonomski je rast rekordno visok, a tu činjenicu
mnogi pripisuju njihovim novim vezama s Kinom. Neki na kontinentu
smatraju da je taj odnos eksploatatorski i protive se novoj moći Kine, tako
da se Peking trudi pokazati dobre namjere. U studenome 2006. predsjednik
Hu Jintao održao je samit o kinesko-afričkim odnosima. Sudjelovalo je svih
48 afričkih zemalja koje imaju diplomatske odnose s Kinom, a većinu su
predstavljali predsjednici ili premijeri. Na tom je sastanku Kina obećala za
dvije godine udvostručiti svoju pomoć Africi, osigurati pet milijardi dolara
zajmova i kredita, uspostaviti fond od pet milijardi dolara za poticanje
daljnjega kineskog investiranja u Africi, otpisati većinu dugova prema Ki-
ni, omogućiti veći pristup kineskom tržištu, osposobiti petnaest tisuća
afričkih profesionalaca te sagraditi nove bolnice i škole po cijelom konti-
nentu. Etiopski premijer Meles Zenawi ushićeno je rekao: "Kina je nadah-
nuće svima nama."45
Što bi moglo biti loše u izgradnji takvih veza? Ništa - osim što Kina
ulazeći u Afriku uzima ekonomski, politički i vojni prostor koji su zauzi-
male Britanija, Francuska ili Sjedinjene Države. To će svakako dovesti do
trvenja jer se svaka velika sila bori za promociju vlastitih interesa i vlasti-
tog poimanja o tome što treba činiti u Africi. Kineska je interpretacija vla-
stitih postupaka da se ona ne miješa u unutarnje poslove tih zemalja - da
je, u nekom smislu, vrijednosno neutralna. No je li stvarno tako? Moisés
Naim, urednik časopisa Foreign Policy, iznosi priču o pregovorima nigerijske
Vlade 2007. sa Svjetskom bankom o zajmu od pet milijuna dolara za želje-
zničke sustave. Banka je prije no što odobri zajam inzistirala na tome da se
Vlada obračuna s ozloglašenom korumpiranom željezničkom birokracijom.
Sporazum je bio gotovo zaključen kada je upala kineska Vlada i ponudila
nigerijskoj zajam od devet milijardi dolara za obnovu čitavog željezničkog
sustava - bez uvjeta, bez zahtjeva, bez potrebe i za kakvom reformom. Za
nekoliko dana Svjetsku su banku poslali kući. Ne treba ni reći da će veliki
dio tog kineskog novca otići na bankovne račune glavnih Vladinih dužno-
snika umjesto na bolje željezničke usluge za Nigerijce.
Peking smatra korisnim poslovati izravno s vladama jer one gotovo
uvijek drže vlasništvo nad resursima koji su Kini potrebni. Transakcije su
jednostavnije kada se ima posla s jednom centraliziranom vlašću, pogoto-
vu ako je izopćena i nema se kome drugome obratiti osim Kini. Tako Kina
kupuje platinu i željeznu rudu od Zimbabvea, a zauzvrat prodaje Robertu
Mugabeu oružje i uređaje za ometanje radija - unatoč zabrani SAD-a i Eu-
ropske Unije - koje on upotrebljava za zastrašivanje, hapšenje i ubijanje
domaćih opozicionara. Peking je Mugabeov najvažniji pomagač u Vijeću
sigurnosti UN-a.
Umiješanost Kine u Sudanu seže još dublje. Ona je od 1999. investirala
tri milijarde dolara u naftna polja. Kineske su kompanije većinske dioni-
čarke u dvama najvećim naftnim konglomeratima u zemlji, a Kina kupuje
65 posto sudanskog izvoza nafte. Ona održava vojni savez sa Sudanom i,
po svoj prilici, unatoč restrikcijama UN-a, isporučuje oružje, koje završava
u rukama provladinih policija u Darfuru. Kineski dužnosnici često potvr-
đuju da sa Sudanom imaju bliske vojne odnose te da ih kane i zadržati.
Objašnjavajući poziciju svoje zemlje, zamjenik kineskog ministra vanjskih
poslova bio je otvoren: "Posao je posao. Nastojimo razdvajati politiku od
biznisa. Kao drugo, mislim da je situacija unutar Sudana unutarnje pitanje,
i nismo u poziciji da im nešto namećemo."
Kad bi Kina bila maleni igrač na globalnoj sceni, ne bi mnogo značilo
što ona čini u Zimbabveu ili Sudanu. Kuba, po svemu što znamo, ima bo-
gate odnose s objema vladama, ali nikoga nije briga. Peking s druge strane
više ne može skrivati svoju svjetlost. Poslovi Kine s tim zemljama održa-
vaju ih na životu, koče napredak i dugoročno perpetuiraju krug loših reži-
ma i socijalnih napetosti koji muči afrički kontinent. Takvi odnosi također
jamče da će, premda afričke vlade mogu povoljno gledati na Kinu, stavovi
afričkog puka biti pomiješani - kakvi su godinama bili i prema zapadnim
vladama.
Peking sporo priznaje svoju širu odgovornost u toj regiji, tvrdeći da se
samo brine za vlastite poslove. Ali on, zapravo, ne čini ni to. Peking je često
pokazivao da je itekako svjestan svoje moći. Jedan od razloga što se usre-
dotočio na Afriku jest i to što je na tom kontinentu niz zemalja dugo u
prijateljskim odnosima s Tajvanom. Premda se sedam od 26 zemalja u svi-
jetu koje danas imaju odnose s Tajvanom nalazi u Africi, u posljednjem
desetljeću šest je zemalja priznanje Taipeija zamijenilo priznanjem Pekin-
ga zahvaljujući pametnim ponudama pomoći.
Kina je vještija i bolje se služi diplomacijom i mekanom moći u Aziji,
regiji kojoj Peking posvećuje najviše vremena, energije i pozornosti. Vje-
štom je diplomacijom uspjela u posljednja dva desetljeća orkestrirati revo-
luciju u stavovima prema njoj. Krajem osamdesetih Kina nije još imala čak
ni odnose s većinom zemalja Istočne Azije, uključujući Južnu Koreju, In-
doneziju i Singapur. Do ljeta 2007. održala je zajedničke vojne vježbe sa
Savezom zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Na anketno pitanje 2007. o
tome kome bi povjerili globalnu moć, ispitanici u zemljama poput Tajlan-
da i Indonezije, tradicionalnim saveznicama SAD-a, dali su Kini prednost
pred Sjedinjenim Državama. Čak su i u Australiji stavovi u korist Kine i
Sjedinjenih Država izjednačeni.
Sve donedavno bila su živa sjećanja na kinesku revolucionarnu vanjsku
politiku - što je u praksi značilo iskorištavanje kineske dijaspore za izazi-
vanje nevolja. Kineska invazija na Vijetnam, pretenzije Pekinga na Južno
kinesko more te granični sporovi Kine s Rusijom i Indijom stvorili su pre-
dodžbu o Kini kao neugodnom susjedu. Do kraja devedesetih Kina je među-
tim usvojila vrlo različitu regionalnu politiku, što je postalo osobito jasno
iz njene konstruktivne uloge u regiji nakon istočnoazijske krize 1997. Od
tada se Peking izrazito izvještio u uporabi svoje političke i ekonomske
snage na strpljiv, neupadljiv i vrlo efektan način. Njegova diplomacija sada
naglašava dugoročnu perspektivu, pristup bez nametanja stavova te strate-
ško odlučivanje koje ne blokiraju unutarnja opozicija ili birokratska ne-
sposobnost. Usvojila je prilagodljiviju političku liniju, nudi velikodušnu
pomoć (koja često daleko nadmašuje ono što nude Sjedinjene Države) i
brzo je sklopila sporazum o slobodnoj trgovini s ASEAN-om. Pošto je dugo
izbjegavala multilateralne saveze, nedavno se uključila u sve moguće - čak
je i sama stvorila jedan, Istočnoazijski samit, koji znakovito isključuje
Sjedinjene Države. Kina je sada dobrodošla i među nacijama Jugoistočne
Azije. Naizgled proamerički orijentirana filipinska predsjednica Gloria
Arroyo javno je izjavila: "Sretni smo što imamo Kinu kao starijeg brata."46

Ta se promjena odražava u odnosima Pekinga s vladama po cijelom

susjedstvu. Vijetnamci na primjer baš ne vole Kinu. Jedan tamošnji dužno-
snik rekao mi je: "Mi vidimo jasno. Kina je tisuću godina okupirala Vijet-
nam. Od tada nas je napala trinaest puta." Ali, priznao je, "njeno je značenje
veliko, ona je naša najveća izvozna partnerica" - što znači da njihove vlade
i narodi moraju pragmatično pristupiti tom odnosu. U knjižarama koje sam
posjećivao u Vijetnamu istaknute su knjige sabranih govora kineskih ru-
kovodilaca Deng Xiaopinga, Jiang Zenmina i Hu Jintaoa.
Prije dolaska u Vijetnam bio sam u Tokiju, tijekom državnog posjeta
kineskog premijera Wen Jiabaoa 2007., i čuo sam sličan refren. Wen je o
mnogim predmetima napetosti između dviju zemalja govorio diplomatski,
a umjesto toga naglasio ono pozitivno - njihove naglo rastuće ekonomske
veze. Taj je detant međutim krhak i upozorava na glavnu opasnost u kine-
skoj vanjskoj politici - njeno nastojanje da kooptira nacionalizam u vlasti-
te svrhe.
U prošlosti je Peking inzistirao na održavanju napetosti u odnosima s
Japanom. Veliki su dio problema japanska zvjerstva u ratu i odbijanje pri-
znavanja krivnje. Ali izgleda da je Peking i aktivno njegovao napetost -
potežući ponašanje Japana u ratu kad god mu je odgovaralo, odbijajući
prihvatiti isprike Japana te poučavajući virulentno protujapanske verzije
povijesti u kineskim školama. U travnju 2005. kineska je Vlada, izgleda,
poticala protujapanske proteste zbog udžbenika iz povijesti, koji su se
razmnožili i prerasli u demonstracije ulične rulje, nerede, kamenovanje
japanskoga veleposlanstva i proširene pozive na bojkot japanske robe.
Strateški, budući da je usvojio politiku "mirnog uspona", za Peking baš
nema smisla da prema Tokiju bude tako beskompromisan kao u prošlosti.
Takvo bi postupanje zajamčilo Kini neprijateljskog susjeda, s impresivnom
vojskom i gospodarstvom koje je još uvijek tri puta veće od kineskoga.
Mudrija bi strategija bila uvlačiti Japan u mrežu ekonomskih veza i šire
suradnje, stječući pristup njegovim tržištima, investicijama i tehnologiji
- te s vremenom zadobivajući nadmoć. Postoje i argumenti u korist istin-
skog pomirenja. Japan se u prošlosti nije savršeno ponašao, ali se nekoliko
puta ispričao za agresiju u ratu i platio Kini više od 34 milijarde dolara ra-
zvojne pomoći (što su efektivno ratne reparacije) - nešto što Kinezi nika-
da ne spominju. K tome, želja za pomirenjem bila je jasno vidljiva kada je
premijer Wen došao u Japan 2007. Ali to možda neće potrajati. Što se Kine
tiče, tome se isprečuje jedan domaći problem. Napustivši komunizam,
Komunistička partija služi se nacionalizmom kao ljepilom koje objedinjuje
Kinu, a moderni je kineski nacionalizam velikim dijelom definiran nepri-
jateljstvom prema Japanu. Unatoč mnogim svojim katastrofalnim poli-
tičkim mjerama Mao za Kinu ostaje heroj jer se borio protiv Japanaca i
ujedinio je zemlju.
Kineska je Vlada općenito smatrala da može upravljati narodnim sen-
timentima, ali gubi to pouzdanje. Budući da nije demokratski uređena, u
tome baš nema iskustva. Ona s javnim gnjevom i emocijama postupa opre-
zno, nesigurna bi li ih poticala ili gušila, jer se boji kamo bi to moglo odvesti.
Nema pojma što da čini s grupama kao što je Patriotski savez, internetska
hipernacionalistička grupa koja je organizirala protuameričke proteste
nakon incidenta 2001. s avionom EP-3 i protujapanske proteste 2005. Obje
je akcije u početku poticala, ali su one postale mnogo intenzivnije nego što
je režim očekivao. Izgleda da su ti incidenti izazvali neka preispitivanja,
pa je Peking odnedavno ublažio svoju potporu nacionalizmu, potpunije
prigrlivši tiši pristup diplomaciji i politici.
Opasnost vanjske krize uz unutarnji nacionalizam najveća je u vezi s
Tajvanom. Dugotrajno opsjednut Tajvanom, Peking je tu beskompromisan,
kao i neki tajvanski političari - što zna biti zapaljiva kombinacija, kao kad
je tajvanski predsjednik Chen Shui-bian izazvao oluju nasilja kada je 2002.
predložio nacionalni referendum o neovisnosti Tajvana. Najvećim dijelom
Peking provodi svoj dugoročni plan "normaliziranja" odnosa s glavnom
opozicijskom strankom na otoku, zasipajući je izrazima pomirljivosti. Ali
ne uvijek. U ožujku 2005. Peking je usvojio zakon "protiv odcjepljenja",
prijeteći Tajvanu vojnom silom ako se usudi na bilo koji način naljutiti
Kinu. Posljedica je, između ostaloga, bila i to da je Europska Unija odgodi-
la svoj plan ukidanja embarga na naoružanje za Kinu.
Tajvan je najživlji i najvažniji primjer kako ekonomski poticaji integra-
ciji i politički pritisci nacionalizma vuku u različitim smjerovima, a ipak
se njima dade upravljati. Racionalno odlučivanje koje vodi ekonomsku
politiku nije tako lako primijeniti na područje politike, gdje veliku ulogu
igraju čast, povijest, ponos i ljutnja. Ali Peking se prebacio na pametniji,
ne tako agresivan kurs u odnosu na Tajvan (pa čak i na Japan), shvaćajući
da je vrijeme na njegovoj strani. Tako je Peking povukao nekoliko pametnih
poteza koji su povećali ovisnost Tajvana o kopnu - među kojima je najzna-
čajniji smanjivanje pristojbi na poljoprivredne proizvode koji potječu iz
dijelova Tajvana najsklonijih neovisnosti. Sve to vrijeme, dakako, brzo
raste kineska vojska, čiji je osnovni strateški cilj sposobnost brzog stjecanja
prevlasti u bilo kakvom sukobu oko Tajvana. Drugim riječima, ekonomski
rast i globalizacija naveli su Peking da planira integraciju, a ipak mu dali i
moć za vojne i političke konfrontacije.

Zmaj i orao

Odnosi Kine sa svakom svjetskom zemljom od malog su značenja u uspo-

redbi s njenim odnosima s jednom zemljom - Sjedinjenim Američkim
Državama. Ili, drukčije rečeno, nijedan od potencijalnih problema s kojima
se Kina suočava nije važan ako ne izazove uključivanje Amerike. Bez uklju-
čivanja SAD-a rat za Tajvan mogao bi biti krvav i tragičan, ali dalekosežne
globalne posljedice imao bi samo ako se pretvori u konfrontaciju Kine i
SAD-a. Izazov Kine također ima za Sjedinjene Države veće implikacije
nego za druge zemlje. Povijesno gledajući, kada vodeću svjetsku silu iza-
zove sila u usponu, njihov je odnos težak. Pa premda nijedna od njih ne bi
to javno priznala, i Kina i Sjedinjene Države zabrinute su i pripremaju
planove za teška vremena. Tri desetljeća kineska vanjska politika prilago-
đavana je tako da iz niza praktičnih razloga zadovolji Sjedinjenje Države.
Prvo je to bila antisovjetska ideologija, zatim žudnja za tržištima i refor-
mama, potom rehabilitiranje zemlje nakon Trga Tiananmen, članstvo u
Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i konačno Olimpijada u Pekingu. Ali ki-
neske mlađe elite sve više smatraju da njihova zemlja treba sebe smatrati
konkurentom Washingtonu u nekoliko stvari. U Washingtonu je uvijek
bilo onih koji u Kini vide sljedeću sveobuhvatnu prijetnju američkim na-
cionalnim interesima i idealima. To reći ne znači pretpostaviti rat, pa čak
ni sukob, nego samo zapaziti da će vjerojatno biti napetosti. Način postu-
panja tih dviju zemalja s njima odredit će njihove buduće odnose - i mir u
svijetu.

Zasad sile integracije pobjeđuju, kako u Pekingu tako i u Washingtonu.

Kinesko-američki ekonomski odnos jest odnos uzajamne ovisnosti. Kini
treba američko tržište za prodaju njenih roba; Sjedinjenim Državama tre-
ba Kina za financiranje njihova duga - njihov globalizacijski ekvivalent
sigurnoga uzajamnog uništenja iz nuklearnog doba. (A kao dodatak silama
stabilnosti, i kineski i američki nuklearni arsenal također djeluju kao sred-
stvo zastrašivanja.) Realnost globaliziranog svijeta tjera Ameriku i Kinu u
savez koji nikada ne bi potakla gola geopolitika. Kao rezultat, Bushova je
vlada bila upadljivo susretljiva prema Kini u vezi s Tajvanom. George W.
Bush ideološki je vjerojatno najviše neprijateljski raspoložen predsjednik
koji je ikada vodio odnose između SAD-a i Kine. Cijeli je svoj mandat utro-
šio veličajući demokraciju, osuđujući diktaturu i obećavajući da će se u
postizanju tih ciljeva koristiti američkom moći. Ali unatoč svemu tome
Bush je više puta u vezi s Tajvanom stao na stranu Kine i opominjao Tajvan
da se ne pokušava odcijepiti; težu protutajvansku izjavu nije dao nijedan
američki predsjednik. To je razlog što je, unatoč Bushovim govorima o
slobodi i njegovim sastancima s Dalaj-lamom, Peking dobrim dijelom za-
dovoljan njegovom vladom. U pitanju do kojega je Pekingu stalo Bush mu
je saveznik.
Peking i Washington dovoljno su mudri da nastoje surađivati. Sukob
velikih sila svijet nije doživio od Hladnog rata. Ako bi se ponovo vratio, sve
one nevolje koje nas sada brinu - terorizam, Iran, Sjeverna Koreja - izbli-
jedjele bi u usporedbi s njim. On bi značio utrku u naoružanju, probleme
s granicama, suparništvo između saveznika i država-klijenata, lokalne su-
kobe, a možda i više od toga. Usporilo bi, ako ne i zastalo, napredovanje
ekonomske i političke modernizacije širom svijeta. Čak i bez takvih straš-
nih scenarija Kina će komplicirati postojeće odnose moći. Ako primjerice
Sjedinjene Države i Europska Unija usvoje temeljno različite stavove pre-
ma usponu Kine, to bi u zapadni savez unijelo trajnu napetost prema kojoj
bi nesuglasice glede Iraka izgledale kao sitnica. Ali ozbiljno suparništvo
SAD-a i Kine odredilo bi novo doba i okrenulo ga od integracije, trgovine i
globalizacije.
Postoji grupa Amerikanaca, koju uglavnom čine neokonzervativci i
neki dužnosnici Pentagona, koja zvoni na uzbunu zbog kineske prijetnje,
govoreći o njoj uglavnom u vojnom smislu. Ali činjenice ne potkrepljuju
takve tvrdnje. Kina jamačno povećava svoju vojsku, s vojnim proračunom
koji raste najmanje deset posto godišnje. Ali ona i dalje troši samo djelić
onoga što troši Amerika - najviše deset posto godišnjeg proračuna Penta-
gona. Sjedinjene Države imaju dvanaest nosača aviona na nuklearni pogon,
od kojih svaki može primiti 85 borbenih aviona; kineski brodograđevni
inženjeri tek rade na prvom kineskome. Kina ima dvadeset nuklearnih
raketa koje mogu domašiti do obala SAD-a, po procjenama Pentagona, ali
to je "maleno i nespretno" oružje "inherentno osjetljivo na preventivni
napad". Sjedinjene Države, za usporedbu, imaju oko devet tisuća netaknu-
tih nuklearnih bojnih glava i oko pet tisuća strateških bojnih glava.47
Kinezi shvaćaju koliko je taj odnos neuravnotežen. Prema tome izazov
Kine neće izgledati kao neki novi Sovjetski Savez, pri čemu bi se Peking
naprezao da održi korak u vojnom smislu. Vjerojatnije je da će Kina ostati
"asimetričnom supersilom". Ona već istražuje i razvija načine da oteža i
potkopa američku vojnu premoć, kao što su svemirska tehnologija i ona
na osnovi interneta. Što je još važnije, ona će svoju ekonomsku snagu i
političke vještine rabiti za ostvarivanje svojih ciljeva, a da ne mora pribje-
gavati vojnoj sili. Kina ne želi napasti i okupirati Tajvan; vjerojatnije je da
će i dalje potkopavati tajvanski pokret za neovisnost, polako akumuliraju-
ći prednosti i iscrpljujući protivnika.
U članku pod naslovom "Pekinški konsenzus", koji se u velikoj mjeri
oslanja na intervjue s kineskim dužnosnicima i osobama iz akademskog
svijeta, Joshua Copper Ramo daje fascinantnu sliku nove kineske vanjske
politike. "Umjesto da gradi moć u stilu SAD-a, načičkanu oružjem i netole-
rantnu prema svjetonazoru drugih", piše on, "moć Kine koja se pomalja
zasniva se na primjeru njihovog vlastitog modela, snazi njihovog eko-
nomskog sustava i njihovoj tvrdoj obrani (...) nacionalne suverenosti."
Ramo prikazuje jednu elitu koja razumije da rastuća moć njihove zemlje i
ne tako intervencionistički stil čine tu zemlju privlačnom partnericom,
osobito u svijetu u kojem se u Sjedinjenim Državama vidi nadmoćnoga
hegemona. "Cilj za Kinu nije sukob, nego izbjegavanje sukoba", piše on.
"Istinski uspjeh u strateškim pitanjima uključuje i manipuliranje situaci-
jom tako učinkovito da ishod neizbježno ide u korist kineskih interesa. To
potječe od najstarijega kineskog strateškog mislioca Sun Tzua, koji je tvrdio
da je 'svaka bitka dobivena ili izgubljena prije nego što uopće dođe do bor-
be'."48
Sjedinjene Države znaju kako izaći na kraj s tradicionalnim vojno-po-
litičkim nasrtajima. Uostalom, to je bila narav sovjetske prijetnje i naci-
stičkog uspona na vlast. Sjedinjene Države imaju pojmovni okvir, kao i
oruđe - oružje, programe pomoći, saveze - za konfrontiranje s takvim
nasrtajima. Kad bi se Kina nametala po svijetu, ljutila susjede i zastrašiva-
la svijet, Washington bi znao odgovoriti skupom djelotvornih političkih
mjera, iskorištavajući prirodni proces uspostavljanja ravnoteže, kojim bi
se Japan, Indija, Australija i Sjedinjene Države - a možda i drugi - okupili
da ograniče rastuću moć Kine. Ali što ako se Kina drži asimetrične strate-
gije? Što ako postupno širi svoje ekonomske veze, djeluje smireno i umje-
reno te polako proširuje svoju sferu utjecaja, tražeći samo veću težinu,
prijateljstvo i utjecaj u svijetu? Što ako polako izgura Washington na ru-
bove Azije, u nastojanju da iscrpi američko strpljenje i izdržljivost? Što ako
se tiho pozicionira kao alternativa nasilnoj i arogantnoj Americi? Kako će
se Amerika nositi s takvim scenarijem - nekom vrstom hladnog rata, ali
ovaj put s dinamičnim tržišnim društvom, s najvećim stanovništvom,
nacijom koja nije primjer beznadnog modela državnog socijalizma i koja
ne trati svoju moć na besmislene vojne intervencije? To je nov izazov za
Sjedinjene Države, s kakvim se dosad nisu susrele i za koji su uglavnom
nepripremljene.
Promišljajući kako pristupiti Kini, američke političke elite fiksirale su
svoj pogled na drugu silu u usponu, blizu Kine i njoj za petama - Indiju.
PETO POGLAVLJE

Saveznica

Ujesen 1982. putovao sam letom Air Indije od bombajskog aerodroma San-
ta Cruz na koledž u Sjedinjenim Državama. Desetljeće prije toga u Indiji
je bilo teško, obilježeno masovnim protestima, neredima, secesionističkim
pokretima, pobunama i gušenjem demokracije. Ispod svega toga ležalo je
žalosno stanje gospodarstva, kombinacija slabog rasta i sve gore inflacije.
Ekonomski rast bio je jedva nešto brži od porasta stanovništva. Prosječnom
Indijcu u to bi vrijeme, s obzirom na stopu porasta BDP-a per capita, treba-
lo 57 godina da udvostruči svoj prihod. Mnogi talentirani i ambiciozni
Indijci vjerovali su da je za njih jedina stvarna budućnost napuštanje zemlje.
Više od 75 posto diplomaca indijskih instituta za tehnologiju osamdesetih
je emigriralo u Ameriku.
Desetljeće nakon 1997. nije moglo biti različitije. Indija je mirna, sta-
bilna i prosperitetna. Vatre secesionizma i militantnog nacionalizma uga-
sile su se. Nacionalna vlada i vlade saveznih država prelaze iz ruku u ruke
bez incidenata. Čak su se i vječno napeti odnosi s Pakistanom otopili. A u
podlozi svega toga bila je preobrazba indijskoga gospodarstva, koje je tije-
kom cijelog desetljeća raslo po stopi od 6,9 posto, a 8,5 posto u drugoj
njegovoj polovini. Ako se bude moglo održati ovu potonju stopu, prosječni
će Indijac udvostručiti svoj prihod za manje od deset godina. Kumulativni
učinak te nove ekonomije već je vidljiv. Više se Indijaca izvuklo iz siromaš-
tva u posljednjem desetljeću nego za prethodnih pedeset godina.
Svijet je to primijetio. Svake godine na Svjetskome ekonomskom foru-
mu u Davosu u Švicarskoj postoji nacionalna zvijezda - jedna zemlja koja
se na okupljanju svjetskih lidera ističe zahvaljujući posebno sposobnom
premijeru ili ministru financija ili uvjerljivom pričom o reformi. U dvana-
est godina koliko idem u Davos nijedna zemlja nije tako plijenila maštu
konferencije ili dominirala u razgovorima kao Indija 2006. To se nipošto
ne svodi na jednu konferenciju. Svijet se udvara Indiji kao nikada prije.
Strani lideri hrpimice posjećuju Indiju obećavajući formiranje dubljih i
jačih odnosa s tom nekoć egzotičnom zemljom.
Ipak, mnogi inozemni promatrači još uvijek nisu sigurni kako da shva-
te uspon Indije do tako istaknute pozicije. Hoće li ona biti sljedeća Kina? I
što bi to značilo, ekonomski i politički? Hoće li bogatija Indija rasti protiv
Kine? Hoće li u Sjedinjenim Državama vidjeti saveznika? Postoji li nešto
takvo kao što je svjetonazor "Hindu"? Zbunjenim strancima možda će
biti utjeha ako čuju da ni sami Indijci nisu sigurni kakvi bi trebali biti od-
govori na ta pitanja. Upravo sada Indija je prepuna izobilja za mnogo ozbilj-
nija promišljanja.
Izobilje je dobro djelovalo na Svjetskome ekonomskom forumu. Po
izlasku iz aviona u Zürichu vidjeli ste velike plakate koji veličaju "Nevje-
rojatnu Indiju!" Sam grad Davos bio je opijen od natpisa. "Najbrže rastuća
demokracija sa slobodnim tržištem na svijetu", oglašavali su lokalni auto-
busi. U hotelskoj sobi mogli ste naći pašminu i iPod pun bollywoodskih
pjesama, darove indijskoga izaslanstva. Ulazeći u sobe za sastanke, čuli
biste indijski glas jednog od desetaka direktora indijskih kompanija svjet-
skog ranga koji su sudjelovali na skupu. Tu su zatim bili vladini dužnosnici,
indijski "tim snova" - svi inteligentni i artikulirani, i svi spremni prikaza-
ti svoju zemlju u najboljem svjetlu. Glavni društveni događaj Foruma bio
je indijska ekstravagancija, s jatom indijskih ljepotica koje plešu uz pulsira-
juće hinduističke melodije na pozadini čelično plavog Taj Mahala. Bespri-
jekorno odjeveni predsjedatelj foruma Klaus Schwab odjenuo je živopisan
indijski turban i šal, grickao pileću tikku i hvalio perspektive zemlje s
Michaelom Dellom. "Posvuda Indija", govorio je natpis. I bila je.
Uspjeh te marketinške strategije jamčio je da će biti upotrijebljena opet,
i opet. Na šezdesetu godišnjicu neovisnosti Indije New York je vrvio gla-
muroznim koncertima, gala-svečanostima, primanjima uz šampanjac i
seminarima u slavu kulturnih, političkih i ekonomskih uspjeha zemlje.
Parola India@6o izražavala je pogonsku silu koja leži u pozadini svega toga,
indijske tehnološke kompanije. Taj je događaj bio u izrazitom kontrastu s
proslavama pedesete godišnjice deset godina prije, koje su kulminirale
dosadnim primanjem u indijskom konzulatu - samo uz voćni sok, zbog
gandijevske zabrane alkohola - i govorom koji je veličao raznolikost Indije.
Dakako, današnje blistave kampanje ne bi djelovale kad u pozadini ne bi
bilo nečega suštinskog. U posljednjih petnaest godina Indija je bila druga
zemlja po brzini rasta u svijetu, ispred koje je bila samo Kina, a izgleda da
planira nastaviti taj visokooktanski rast i u sljedećem desetljeću. Kao i kod
Kine, sama njena veličina - milijarda ljudi - znači da, kad se jednom pokre-
ne, ta zemlja baca dugu sjenu po cijelom planetu.
Dok je uspon Kine već ovdje, opipljiv, Indija je još uvijek više priča o
budućnosti. Njen je BDP per capita još uvijek samo 960 dolara. Ali ta buduć-
nost dolazi u sam fokus. Studija BRIC Goldman Sachsa iznosi projekciju po
kojoj će do 2015. indijsko gospodarstvo biti po veličini jednako talijan-
skome, a do 2020. dostići će britansko. Do 2040. Indija će se moći dičiti
trećim po veličini gospodarstvom u svijetu. Do 2050. njen dohodak per
capita uzdići će se do razine dvadeset puta veće od sadašnje.49 Predviđanja
poput tih nesigurna su, a trendovi često iznevjere. Pa ipak, vrijedi zapazi-
ti da je sadašnja stopa rasta Indije mnogo viša nego što je studija pretposta-
vila te da zemlja ima jednu krucijalnu značajku, demografski profil koji
obećava. Dok industrijski svijet stari, Indija će i dalje imati mnogo mladih
ljudi - drugim riječima, radnika. Kina se suočava sa zaostajanjem broja
mladih zbog uspješnosti svoje politike "jednog djeteta"; Indija se suočava
s bujanjem broja mladih zato što, ironično, njena politika planiranja obi-
telji nije uspjela. (Pouka je toga da svaki društveni inženjering ima nena-
mjeravane posljedice.) Ako je demografija sudbina, budućnost Indije sigur-
na je.
Impresivno je čak i ono ovdje i sada. Stopa siromaštva u Indiji upola je
manja od one otprije dvadeset godina. Njen privatni sektor izvanredno je
dinamičan: godinu za godinom bilježi povećanje vrijednosti od 15, 20 i 25
posto. Snaga privatnog sektora nipošto se ne svodi na rad za tvrtke koje su
svoju proizvodnju prebacile u Indiju, kao što je Infosys, glavna asocijacija
koja pada na pamet mnogima u Sjedinjenim Državama kad pomisle na
indijsko gospodarstvo. Grupa Tata široko je rasprostranjen konglomerat
koji proizvodi sve, od automobila i čelika do softvera i konzultacijskih
sustava. Njegovi su prihodi 2006. porasli sa 17,8 na 22 milijarde dolara,
odnosno 23 posto. Dinamičnija Reliance Industries, najveća indijska kom-
panija, udvostručila je profit između 2004. i 2006. Ukupna zarada pro-
izvodnje autodijelova, koja obuhvaća stotine malih kompanija, porasla je
s manje od šest milijardi dolara 2003. na više od petnaest milijardi 2007.
U sljedeće tri godine samo će General Motors uvesti autodijelove indijske
proizvodnje u vrijednosti od milijardu dolara.50 A Indija sada ima više mi-
lijardera nego ijedna druga azijska zemlja, pri čemu je većina njih to posta-
la sama.

Odozdo prema gore

Na ovom će mjestu svatko tko je stvarno bio u Indiji vjerojatno biti zbunjen.
"Indija?" upitat će on ili ona. "S njenim ruševnim aerodromima, cestama
u raspadu, golemim slamovima i osiromašenim selima? Govorite li o toj
Indiji?" Da, i to je Indija. Zemlja može unutar sebe imati nekoliko silicijskih
dolina, ali također ima i tri Nigerije - dakle više od 300 milijuna ljudi koji
žive s manje od jednog dolara dnevno. Ona je dom 40 posto siromašnih u
svijetu i ima drugu po veličini HIV-pozitivnu populaciju u svijetu. Ali čak
i ako je ona poznata Indija Indija siromaštva i bolesti, o njoj više govori
pokretna slika nego statična fotografija. Indija se mijenja. Masovno siro-
maštvo i dalje postoji, ali novi ekonomski zahvat svakomu donosi pro-
mjene. To možete osjetiti čak i u slamovima.
Mnogim posjetiteljima Indija ne izgleda lijepo. Zapadni poslovni ljudi
idu u Indiju očekujući drugu Kinu. To ona nikada neće biti. Rast Kine nad-
zire moćna vlada. Peking odluči da zemlji trebaju novi aerodromi, autoce-
ste s osam trakova, blistavi industrijski parkovi - i za nekoliko mjeseci oni
su sagrađeni. Ona se udvara multinacionalnim kompanijama i za nekoliko
im dana osigurava dozvole i uvjete. Jedan američki glavni direktor sjeća se
kako su ga kineski dužnosnici odveli na mjesto koje su predložili za njegov
novi (i vrlo velik) građevinski objekt. Bio je u centru, dobro smješten, i
udovoljavao je gotovo svim kriterijima - osim što je bio pun postojećih
zgrada i ljudi, ukupno u razmjeru manje gradske četvrti. Direktor je to
spomenuo svojem domaćinu. Dužnosnik se nasmiješio i rekao: "O, ne
brinite, za osamnaest mjeseci njih neće biti ovdje." I nije ih bilo.
Indija nema vladu koja može ili hoće premještati ljude u korist stranih
investitora. New Delhi i Mumbai nemaju blistavu infrastrukturu Pekinga
i Šangaja, niti ijedan indijski grad ima kontroliranu urbanizaciju kineskih
gradova. Kada sam glavnog ministra najviše industrijalizirane indijske
države Vilasraoa Deshmukha upitao može li Indija nešto naučiti od kine-
skoga planskog modela razvoja grada, odgovorio je: "Da, ali ograničeno.
Kina često traži od ljudi dokaz da su zaposleni prije no što im dopusti da se
usele u grad. Zahvaljujući tome nemaju milijune onih koji traže posao i
gomilaju se u slamovima što okružuju grad. Ja to ne mogu. Ustav Indije
jamči slobodu kretanja. Ako netko želi doći i tražiti posao u Mumbaiju, put
mu je otvoren."
Rast Indije ne događa se zahvaljujući Vladi, nego usprkos njoj. Ne s vrha
prema dolje, nego odozdo prema gore - nesređeno, kaotično i velikim di-
jelom neplanirano. Ključne prednosti te zemlje jesu pravi privatni sektor,
ustanovljena prava vlasništva i ugovora, neovisni sudovi i vladavina prava
(unatoč tome što se često krši). Indijski je privatni sektor kičma njezina
rasta. U Kini pak do prije dvadeset godina nije bilo privatnih kompanija. U
Indiji mnoge postoje već sto godina, nekako svladavaju prepreke, probija-
ju se kroz birokratske zavrzlame, zaobilaze lošu infrastrukturu - i zarađu-
ju. Ako ne mogu izvoziti krupne proizvode zbog loših cesta i luka, izvoze
softver i usluge, koji se mogu poslati žicom umjesto cestom. Gurcharan
Das, bivši glavni direktor Procter & Gamblea u Indiji, sarkastično kaže:
"Vlada noću spava, a gospodarstvo raste."
Najupadljivija značajka današnje Indije njezin je ljudski kapital - gole-
ma i sve veća populacija poduzetnika, menadžera i poslovno snalažljivih
pojedinaca. Sve ih je više, a porast je brži nego što je itko mogao zamisliti,
djelomice zato što im je pristup jeziku modernosti, engleskome, lagan.
Britanska ostavština engleskog jezika nehotice bi se mogla pokazati naj-
plodnijim naslijeđem Britanije. Zahvaljujući njemu indijska menadžerska
i poduzetnička klasa blisko je upoznata sa zapadnim poslovnim trendo-
vima, bez potrebe za prevodiocima ili kulturnim vodičima. Čitaju o kom-
pjutorima, teoriji menadžmenta, marketinškoj strategiji, najnovijim ino-
vacijama u znanosti i tehnologiji. Tečno govore globalizaciju.
Rezultat je zemlja koja izgleda kao nijedna druga zemlja u razvoju.
Indijski BDP sastoji se od 50 posto usluga, 25 posto industrije i 25 posto
poljoprivrede. Tom profilu odgovaraju samo još dvije zemlje - Portugal i
Grčka - zemlje srednjeg dohotka koje su prošle kroz prve faze masovne
industrijalizacije i ulaze u postindustrijsko gospodarstvo. Indija za takvim
gospodarstvima zaostaje u industriji i poljoprivredi, ali prednjači u uslu-
gama - kombinacija koju nitko nije mogao planirati. Na sličan način izne-
nađuje uloga potrošača u rastu Indije. Većinu uspješnih slučajeva u Aziji
pokretale su Vladine mjere koje prisiljavaju ljude da štede, proizvodeći rast
putem kapitalne akumulacije i politiku koja potiče tržište. U Indiji potro-
šač je kralj. Mladi indijski profesionalci ne čekaju da kupe kuću ušteđenim
novcem potkraj života; uzimaju hipotekarne kredite. Industrija kreditnih
kartica raste po 35 posto godišnje. Osobna potrošnja tvori vrtoglavih 67
posto BDP-a u Indiji, daleko više nego u Kini (42 posto) ili u bilo kojoj
drugoj azijskoj zemlji. Jedina zemlja na svijetu u kojoj je potrošnja viša jest
Amerika, sa 70 posto.51
Premda se indijska infrastruktura poboljšava te se planira dogradnja i
obnova aerodroma, autocesta i luka, Indija neće izgledati kao Kina. Demo-
kracija može donositi neke prednosti za dugoročni razvoj, ali autokratske
vlade mogu planirati i izvoditi krupne infrastrukturne projekte s djelo-
tvornošću bez premca. To je očevidno, bilo da se Kinu uspoređuje s Indijom
ili s Britanijom. Arhitekt Norman Foster uputio me na to da bi za vrijeme
potrebno samo za proces provjere utjecaja na okoliš za jednu novu zgradu
Terminala pet na Heathrowu, sagradio - od početka do kraja - cijeli novi
pekinški aerodrom, koji je veći nego svih pet terminala na Heathrowu
zajedno.
Ipak, premda krupna infrastruktura veseli inozemne putnike i ulagače,
i znak je zemlje u pokretu, njen bi ekonomski utjecaj mogao biti pretjeran.
Kada je Kina rasla po najvišoj stopi, osamdesetih i ranih devedesetih, ima-
la je grozne ceste, mostove i aerodrome - daleko gore od današnjih indijskih.
Čak ni u razvijenom svijetu ne pobjeđuje uvijek zemlja s najboljom in-
frastrukturom. Francuska ima vlakove i ceste koji blistaju u usporedbi s
američkim škripavim sustavom. Ali upravo je američko gospodarstvo napre-
dovalo u posljednja tri desetljeća. Dinamičan privatni sektor može dati
izvanredan rast čak i kada putuje lošim cestama.
Neki znanstvenici zastupaju tezu da indijski put ima izrazite prednosti.
Yasheng Huang iz MIT-a ističe da se indijske kompanije koriste kapitalom
daleko učinkovitije nego kineske, djelomice zato što nemaju gotovo ne-
ograničen pristup njegovoj ponudi.52 Ravnaju se po globalnim standardima
i njima se bolje upravlja nego kineskim tvrtkama. Premda je svoje reforme
počela kasnije (pa se tako u razvojnom ciklusu nalazi u ranijoj fazi) nego
Kina, Indija je stvorila mnogo više kompanija svjetske klase, među kojima
su Tata, Infosys, Ranbaxy i Reliance. Njena je prednost čak i uočljivija na
nižim razinama. Svake godine Japan dodjeljuje veoma poželjne Nagrade
Deming za menadžerske inovacije. U posljednjih pet godina njih su češće
dobivale indijske kompanije nego tvrtke iz bilo koje druge zemlje, uklju-
čujući Japan. Indijski je financijski sektor, u najmanju ruku, isto tako trans-
parentan i učinkovit kao i u bilo kojoj drugoj azijskoj zemlji u razvoju
(dakle ne uključujući Singapur i Hong Kong).
"Statistika ne zahvaća promjene mentaliteta", kaže Rajiv Sahney, in-
dijski poduzetnik. "Indija u kojoj sam ja odrastao (šezdesetih i sedamdese-
tih) sasvim je druga zemlja. Mladi ljudi s kojima danas radim mnogo su
samopouzdaniji i uzbuđeni onime što ovdje mogu učiniti." Nestaje stara
pretpostavka da "made in India" znači robu drugorazredne kvalitete. In-
dijske kompanije kupuju udjele u zapadnim kompanijama jer smatraju da
mogu njima bolje upravljati. Indijske investicije u Britaniji 2006. i 2007.
bile su veće od britanskih investicija u Indiji.
A tu nije riječ samo o biznisu. Urbana Indija pršti entuzijazmom. Mod-
ni kreatori, pisci i umjetnici govore o širenju svojeg utjecaja po cijelom
planetu. Bollywoodske filmske zvijezde šire svoju publiku s domaće "baze"
od pola milijarde, pridobivajući nove obožavatelje izvan Indije. Igrači kri-
keta rade na preuređivanju igre da privuku publiku u inozemstvu. Kao da
su stotine milijuna ljudi iznenada otkrile ključeve kojima mogu otključa-
ti svoje potencijale. Kako jednom reče jedan znameniti Indijac: "Dođe
trenutak, koji u povijesti nailazi samo rijetko, kada iskoračujemo iz staro-
ga u novo, kada završava jedno doba i kada duša nacije, dugo potiskivana,
nalazi svoj izraz."
Te je riječi, koje Indijci stanovite generacije znaju napamet, izgovorio
prvi premijer ove zemlje Džavaharlal Nehru, upravo nakon ponoći 15.
kolovoza 1947., kada je Britanija predala vlast indijskoj Ustavotvornoj skup-
štini. Nehru je govorio o rođenju Indije kao neovisne države. Ono što se
događa danas rođenje je Indije kao neovisnog društva - razigranog, živo-
pisnog, otvorenog, dinamičnog, i iznad svega spremnog za promjene. In-
dija se ne odvaja samo od vlastite prošlosti već i od putanja drugih zemalja
u Aziji. To nije mirna, kontrolirana, kvaziautoritarna zemlja koja se polako
planski otvara. Ona je bučna demokracija koja je svojim ljudima konačno
pružila ekonomsku moć.
Taj pomak odražavaju indijske novine. Desetljećima su njihovim stra-
nicama dominirali državni poslovi. Pišući obično kriptičnim insajderskim
žargonom (PM predlaže širenje CWC na sastanku AICC), izvještavali su o
djelovanju Vlade, glavnih političkih stranaka i birokratskih tijela. Razu-
mjela ih je malena elita, a svi ostali pravili su se da razumiju. Danas su in-
dijske novine u ekspanziji - to je rijetka oaza rasta u tiskanom novinarstvu
- i u njima bujaju članci o poslovnim ljudima, tehničkim zanimljivostima,
modnim kreatorima, trgovačkim centrima i, dakako, o Bollywoodu (koji
sada pravi više filmova godišnje nego Hollywood). Indijska televizija do-
življava eksploziju, pa izgleda da se svaki mjesec pojavljuju novi kanali.
Čak i u toj novoj poslovnoj grani iznenađuje brojnost i raznovrsnost. Do
2006. Indija je imala gotovo dva tuceta kanala koji 24 sata donose samo
vijesti. 53
Nije tu riječ samo o blještavilu i glamuru. Pogledajmo reagiranje na
tsunami 2005. U prošlosti bi jedina spomena vrijedna reakcija bila Vladina,
koja bi se uglavnom svodila na koordiniranje inozemne pomoći. Godine
2005. New Delhi odbio je ponude pomoći iz inozemstva (još jedan poka-
zatelj porasta nacionalnog ponosa). Ali do mnogo upadljivije promjene
došlo je drugdje. Unutar dva tjedna od tsunamija Indijci su privatno doni-
rali 80 milijuna dolara pomoći. Četiri godine prije, 2001., bila je potrebna
cijela godina da se prikupi isti iznos nakon teškog (7,9 stupnjeva po Rich-
teru) potresa u Gujaratu. Privatna je filantropija u Aziji u pravilu mršava.
Kada bogati daju, daju hramovima i svetim ljudima. Azim Premji, tehno-
loški multimilijarder, rekao je da će glavninu svojeg bogatstva ostaviti kao
fondaciju, poput Billa Gatesa. Anil Aggarewal, još jedan self-made milijarder,
objavio je planove da donira milijardu dolara za osnivanje novoga privatnog
sveučilišta u Orissi, jednoj od najsiromašnijih indijskih regija. Privatne i
neprofitne grupe uključuju se u zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, preu-
zimajući funkcije za koje bi trebala biti odgovorna država. Po nekim mje-
rilima, više od 25 posto škola i 80 posto zdravstvenog sustava u Indiji sada
leži izvan državnog sektora.54 Softverska tvrtka Infosys Technologies us-
postavila je vlastitu korporacijsku fondaciju koja će seoskim krajevima
dati bolnice, sirotišta, učionice i školske knjige.
Sve to zvuči poznato. U jednom ključnom aspektu Indija - jedna od
najsiromašnijih zemalja svijeta - izgleda neobično slično najbogatijoj, Sje-
dinjenim Američkim Državama. Na oba ta mjesta društvo je potvrdilo
svoju dominaciju nad državom. Hoće li se ta formula dokazati jednako
uspješnom u Indiji kao u Americi? Može li društvo uskočiti umjesto drža-
ve?

Nužnost države

Indijsku se državu često ocrnjuje, ali na jednoj fronti ona je izrazito uspješ-
na. Indijska je demokracija uistinu izvanredna. Unatoč svojem siromaštvu
Indija održava demokratsku vladavinu već šezdeset godina. Ako postavite
pitanje "Kako će Indija politički izgledati za dvadeset pet godina?", odgovor
je očevidan: "Kao i danas - bit će demokracija." Demokracija pridonosi
populizmu, demagogiji i kašnjenju. Ali i dugoročnoj stabilnosti.
Indijski politički sustav mnogo duguje institucijama koje su prije više
od dvjesto godina uspostavili Britanci. U mnogim drugim dijelovima Azije
i u Africi prisutnost Britanaca bila je relativno privremena. U Indiji su bili
stoljećima. Smatrali su je draguljem u svojoj imperijalnoj kruni i gradili
trajne institucije vlasti po cijeloj zemlji - sudove, sveučilišta, upravne slu-
žbe. Ali, što je možda i važnije, Indija je imala mnogo sreće s provoditeljicom
neovisnosti, Kongresnom strankom, i njenom prvom generacijom lidera
nakon neovisnosti, koji su njegovali najbolje tradicije Britanaca i u njihovoj
se provedbi oslanjali na starije indijske običaje. Ljudima poput Džavahar-
lala Nehrua ekonomija možda nije bila najjasnija, ali su razumjeli političku
slobodu i znali kako je osigurati.
U činjenici da već postoji politički i institucionalni okvir leži važna
snaga Indije. Dakako, mnoge od tih institucija nagrizaju korupcija u porastu
i politička protekcija, u nekim slučajevima do neprepoznatljivosti. Indija
ima izvanredno modernu upravnu strukturu - u teoriji. Ima sudove, admi-
nistraciju, javne institucije s dobrim ustrojstvom, mandatom i neovisnošću
- u teoriji. Ali bez obzira na sve zloporabe vlasti ta osnovna struktura do-
nosi goleme prednosti. Indija nije morala izumiti neovisnu centralnu ban-
ku; već ju je imala. Neće morati stvarati neovisne sudove; može naprosto
počistiti one koje već ima. A neke od indijskih javnih institucija, kao što je
njena Izborna komisija, već su poštene, učinkovite i uživaju široko pošto-
vanje.
Indijska država uspjela je u nekim dimenzijama, ali u mnogima drugima
nije. Pedesetih i šezdesetih Indija se pokušala modernizirati stvaranjem
"mješovitog" modela između kapitalizma i komunizma. Proizvod je bio
okovan i pretjerano reguliran privatni sektor te u velikoj mjeri nedjelotvo-
ran i korumpiran javni sektor. Rezultati su bili slabi, a kada je u sedamde-
setima Indija postala više socijalističkom, bili su pogubni. Indijski BDP per
capita 1960. je bio viši od kineskoga i iznosio je 70 posto BDP-a Južne Ko-
reje; danas je manji od dviju petina kineskoga. Južnokorejski je dvadeset
puta veći.
Možda najviše deprimira rezultat Indije u Indeksu ljudskog razvoja
Ujedinjenih naroda, koji zemlje ocjenjuje ne samo po dohotku nego i po
zdravstvu, pismenosti i drugim takvim mjerilima. Indija zauzima 128.
mjesto među 177 zemalja - iza Sirije, Šri Lanke, Vijetnama i Dominikanske
Republike. Pismenost žena iznosi šokantnih 48 posto. Unatoč gomilama
riječi o pomaganju siromašnima, indijska Vlada za njih nije učinila mnogo,
čak i u usporedbi s vladama mnogih drugih siromašnih zemalja. Premalo
je ulagala u ljudska bića - u njihovo zdravlje i obrazovanje - a kada je i
predviđala takve troškove u proračunu, novac je rijetko bio dobro utrošen.
Godine 1980. premijer Rajiv Gandhi procijenio je da je od deset rupija
koje je trebalo potrošiti za siromašne samo jedna doista došla do potrebite
osobe.
Može li se za te probleme kriviti demokracija? Ne posve. Loša politika
i uprava stvaraju promašaje bez obzira na to vode li ih diktatori ili demo-
krati. Ipak, neki se aspekti demokracije mogu pokazati problematičnima,
osobito u zemlji u kojoj bujaju siromaštvo, feudalizam i nepismenost. De-
mokracija u Indiji često ne znači volju većine, nego volju organiziranih
manjina - zemljovlasnika, moćnih kasta, bogatih poljoprivrednika, pro-
vladinih sindikata, lokalnih nasilnika. (Gotovo petina članova indijskoga
parlamenta bila je optužena za kaznena djela, uključujući pronevjere, si-
lovanje i ubojstva.) Te su organizirane manjine bogatije od većine svojih
zemljaka te pljačkaju državne službe da bi to i ostale. Indijska Komunistič-
ka partija na primjer ne vodi kampanje za gospodarski rast u korist vrlo
siromašnih, nego za održavanje relativno povlaštenih uvjeta za sindikalno
organizirane radnike i stranačke aparatčike. Zapravo, indijska ljevica uve-
like se suprotstavlja politici koja je konačno smanjila masovno siromaštvo.
U svem tom političkom poziranju interesi 800 milijuna Indijaca koji zara-
đuju manje od dva dolara na dan lako se zagube.
Ali demokracija može i ispravljati nepravde, što je indijska demokraci-
ja i učinila u jednom ključnom pitanju. Devedesetih je zemljom divljao
ružni hinduistički nacionalizam i putem stranke Bharatiya Janata (BJP)
ovladao njenom politikom. Raspirivao je animozitete hindusa prema mu-
slimanima, a iskorištavao je i surovu političku realnost u kojoj je indijsko
muslimansko stanovništvo gotovo po definiciji lišeno moći. Kako su obla-
sti Britanske Indije u kojima su muslimani bili većina postali Pakistan i
Bangladeš, muslimani su gotovo posvuda u Indiji slaba manjina. S vreme-
nom su međutim mržnja i nasilje što ih je poticao BJP izazvali reakciju. Na
vlast je 2004. došla potpuno sekularna vlada, kojoj je na čelu Manmohan
Singh, bivši ministar financija, koji je u ljeto 1991. bio otvorio indijsko
gospodarstvo. Sonia Gandhi, koja je vladajuću koaliciju vodila u pobjedu
na izborima, mudro je odlučila na mjesto premijera imenovati Singha,
umjesto da ga zauzme sama. Kao rezultat, i posve neočekivano, indijski
kaotični i često korumpirani demokratski sustav dao je kao čelnika svoje
vlade čovjeka sjajne inteligencije, besprijekorna integriteta i duboka isku-
stva. Singh, koji je doktorirao na Oxfordu, već je bio vodio državnu central-
nu banku, ministarstvo planiranja i ministarstvo financija. Njegova širina,
dubina i pristojnost kao osobe nemaju premca među indijskim premijerima
nakon Nehrua.
Ali Singhove sjajne preporuke i karakter nisu mnogo pomogli zemlji.
Tempo indijskih reformi razočarava one koji joj žele dobro. Sve od početnog
prodora reformi devedesetih, vlade i u New Delhiju i u saveznim državama
oprezno uklanjaju razne subvencije i zaštitne mjere. Nisu se baš trudile ni
oko novih inicijativa u korist rasta, kao što su stvaranje ekonomskih zona
ili infrastrukturni projekti. Ponekad su predlagale nove programe koji su
bili sumnjivo slični prijašnjim neuspješnim programima. Ali za tu se para-
lizu ne može potpuno kriviti Singhovu vladu. Promjena vladajuće stranke
neće donijeti reforme kineskog tipa. Ekonomske reforme stvaraju rast, ali
i poremećaje - a oni koje promjene pogode uvijek protestiraju glasnije od
onih kojima donesu korist. Dodamo li tome nečistu politiku koalicija -
netko negdje uvijek može blokirati predloženu reformu - imamo recept
za sporo kretanje, korak naprijed i tri četvrtine koraka natrag. To je cijena
demokracije.
Premda manjkaju dalekosežne nove političke mjere i programi, posto-
ji tiha odlučnost kako u javnom tako i u privatnom sektoru da se nastavi
napredovanje. U pozadini kakofonije indijske politike postoji, zapravo,
širok politički konsenzus glavnih igrača. Glavna opozicijska stranka BJP
kritizira Singhovu vladu na dvjema frontama - zbog ekonomskih reformi
i zbog proameričkog stava. Ustvari, ona je zauzela upravo one pozicije
koje je on zauzimao dok je ona bila na vlasti. Strelica se možda kreće pola-
ko, ali u pravom smjeru. Svakog se tjedna u Indiji može čitati o novom
skupu pravila koja se ublažuju ili dozvola koje se više ne zahtijevaju. Te
"kradomične reforme" - premalene da bi izazvale žešće protivljenje nere-
konstruirane ljevice - pomalo se gomilaju. A stalno raste i indijska biračka
potpora reformama. Srednja klasa već broji 300 milijuna ljudi. Urbana
Indija nije cijela Indija, ali je njezin veliki i utjecajni dio. Dinamičnost in-
dijskoga privatnog sektora u nekoj mjeri kompenzira zastoj u državnom
sektoru.
Bilo kako bilo, nema drugog načina. Demokracija je sudbina Indije.
Zemljom s toliko različitosti, i tako kompleksnom, ne može se drukčije
vladati. Pametan indijski političar ima zadatak iskoristiti demokraciju u
korist zemlje. To se donekle već događa. Vlada je nedavno počela ulagati u
obrazovanje i zdravstvo na selu te u fokus stavlja poboljšanje produktiv-
nosti poljoprivrede. Dobra ekonomija može ponekad stvarati dobru poli-
tiku - ili je to, u najmanju ruku, nada Indije. Demokracija je također i
proširena nakon 1993. da bi se selu dalo više glasa u vlastitim poslovima.
Seoski savjeti moraju 33 posto mjesta rezervirati za žene, pa sada ima mi-
lijun izabranih žena po selima širom zemlje - što im daje platformu s koje
mogu zahtijevati bolje obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Sloboda infor-
macija također se širi u nadi da će ljudi inzistirati na boljoj vladavini svojih
lokalnih rukovodilaca i upravljača. To je razvoj od dna prema vrhu, u kojem
društvo gura državu.
Hoće li država odgovoriti? Ta država, izgrađena u vrijeme britanskog
Raja, silno proširena u indijskoj socijalističkoj eri, puna je birokrata za-
ljubljenih u svoje male moći i povlastice. Pridružuju im se političari koji
uživaju moć protekcije. Drugi su pak vjenčani s idejom socijalizma i soli-
darnosti Trećega svijeta. U tim im se nazorima pridružuju mnogi intelek-
tualci i novinari, koji su svi dobro potkovani u posljednjim radikalnim
idejama - oko 1968., kada su bili studenti. Promjene u Indiji plaše te stare
elite, pa one udvostručuju svoja nastojanja. Mnogima u indijskoj vladajućoj
klasi nije udobno u modernome, otvorenom, komercijalnom društvu koje
raste oko njih.
Na kraju, država je važna. Čak i veliki indijski uspjeh, njene privatne
kompanije, ne bi mogao procvasti bez dobro reguliranog tržišta dionica i
financijskog sustava koji uključuje transparentnost, presuđivanje i proved-
bu - što sve čini funkcije države. Cvatuću komunikacijsku industriju stvo-
rila je inteligentna Vladina deregulacija i ponovna regulacija. Sve indijske
institute za tehnologiju vodi država. Privatni sektor ne može riješiti indij-
sku krizu AIDS-a ili njeno manjkavo obrazovanje u seoskim područjima,
ili probleme okoliša. Većina Indijaca, posebice siromašni, ima tek mizerne
interakcije s državom. Smatraju je nedjelotvornom i korumpiranom, a
često je i jedno i drugo. To bi moglo biti razlog što je najjača sila na indijskim
izborima u posljednja tri desetljeća bila antipatija prema onima koji su
trenutačno na vlasti: Indijci stalno izbacuju nesposobne u nadi da će se
Vlada poboljšati. Birači su u pravu. Ako se upravljanje u Indiji ne poboljša,
zemlja nikada neće potpuno ostvariti svoj potencijal.
To je danas možda središnji paradoks Indije. Njeno je društvo otvoreno,
nestrpljivo i samopouzdano, spremno uhvatiti se u koštac sa svijetom. Ali
država - njena vladajuća klasa - oklijeva, oprezna je i sumnjičava prema
promjenama zbilje. Ta se tenzija nigdje ne očituje tako jasno kao na po-
dručju vanjske politike, sve veće i sve važnije zadaće da se odredi kako će
se Indija uklopiti u novi svijet.

Slijepi i bezubi

Zadobivši neovisnost, Indija je željno čekala da zaigra veliku ulogu na svjet-

skoj sceni. Tu je ambiciju naslijedila od Britanije, koja je velikim dijelom
svojeg imperija upravljala iz New Delhija. Upravo je iz Indije Britanija
upravljala Irakom u desetljećima nakon Prvoga svjetskog rata. Upravo su
indijski vojnici provodili britanske carske križarske pohode na Bliskom
istoku i drugim mjestima. Ured za Indiju bio je presudni centar svjetske
moći, najvažniji izdvojeni odjel Britanskog Carstva, a Indijci su gledali i od
supersile tog doba učili igru velikih sila.
Prvi premijer Indije Nehru dobro se snalazio u toj tradiciji. Bio je obra-
zovan kao engleski gospodin, na Harrowu i Cambridgeu, posvuda je puto-
vao te mnogo čitao i pisao o svjetskim poslovima. Izvanredno je shvaćao
povijest. Za jednog od mnogih boravaka u zatvorima Britanske Indije, ovaj
put od 1930. do 1933., napisao je svojoj kćeri niz pisama koja prikazuju
cijelo kretanje ljudske povijesti, od 6000. godine pr. n. e. do suvremenog
doba, govoreći podrobno o usponu i padu carstava, objašnjavajući ratove i
revolucije, opisujući kraljeve i demokrate - a sve to bez pristupa knjižnici.
Ta su pisma 1934. sakupljena i objavljena kao knjiga, Pogledi na svjetsku
povijest, koja je dobro prihvaćena u svijetu. New York Times opisao ju je kao
"jednu od najznačajnijih ikada objavljenih knjiga".
 Ne iznenađuje što je Nehru imao velik utjecaj u indijskoj vanjskoj po-
litici. Sve vrijeme koje je proveo na funkciji premijera bio je sam svoj mi-
nistar vanjskih poslova. Jedan od prvih indijskih inozemnih tajnika * K. P.
S. Menon objašnjava u svojoj autobiografiji: "Nismo imali presedana na
koje bismo se oslonili, jer Indija nije imala vlastitu vanjsku politiku dok
nije postala neovisna. Nismo imali čak ni odjel za povijesno istraživanje
dok ga nisam stvorio. (...) Stoga je naša politika morala počivati na intuici-
ji jednog čovjeka, koji je bio ministar vanjskih poslova, Džavaharlala Ne-
hrua." To je značilo da su ranu indijsku vanjsku politiku vodili Nehruovi
principi i predrasude, koje su bile izrazite. Nehru je bio idealist, čak mora-
list. Bio je za nesvrstanost i protiv Hladnog rata. Njegov mentor Mahatma
Gandhi bio je nepopustljivi pacifist. "Oko za oko, zub za zub", običavao je
govoriti Gandhi, "i svijet će uskoro postati slijep i bezub." Mahatmu su u
Indiji obožavali skoro kao boga, a njegova strategija nenasilja srušila je
imperij. Kao i mnogi njegovi sljedbenici, Nehru je bio odlučan da zacrta
novi kurs međunarodnih odnosa koji bi bio dostojan tih ideala.
Nehru je vanjsku politiku Indije temeljio na apstraktnim idejama umje-
sto na strateškom poimanju nacionalnih interesa. Prezirao je saveze, pak-
tove i ugovore, smatrajući ih dijelom starih pravila realpolitike, i nisu ga
zanimala vojna pitanja. Svojeg je prijatelja lorda Mountbattena, posljed-
njega britanskog vicekralja (koji je kratko služio kao prvi indijski šef drža-
ve), zamolio da organizira obrambenu administraciju i intervenirao samo
toliko da se suprotstavi svakoj preporuci koja bi vodila tome da unifor-
mirana vojska dobije previše moći, što je Nehrua previše podsjećalo na
britansku imperijalnu strukturu. Kada je Mountbatten predložio da se
postavi moćnog šefa obrambenog stožera, Nehru je odbio tu preporuku jer
je htio imati ministra civila kao šefa bez suparnika. Tjedan dana nakon
ustoličenja svoje nove vlade otišao je do Ministarstva obrane i razbjesnio
se kada je otkrio da tamo rade vojni oficiri (kao što je to u svakom ministar-
stvu obrane na svijetu). Od tada sve osoblje oružanih snaga koje radi u
"Južnom bloku" u New Delhiju nosi civilnu odjeću. Najvećim dijelom

*Inozemni tajnik najviši je dužnosnik u Ministarstvu vanjskih poslova (državni služ-

benik).
Nehruova premijerskog mandata njegov ministar obrane bio je blizak po-
litički povjerenik V. K. Krishna Menon, kojega su još manje zanimala voj-
na pitanja i kojem su zamorne ideološke borbe u parlamentu bile draže od
strateškog planiranja.
Indijska vanjska politika prvih desetljeća bila je kao u zraku, puna re-
torike o miru i dobroj volji. Mnogi zapadni promatrači bili su uvjereni da
su takvi izrazi vrline dimna zavjesa iza koje nacija lukavo provodi svoje
interese. Ali ponekad je ono što vidiš zaista to. U mnogim je svojim postup-
cima Nehru naginjao tome da postavi nadu iznad kalkulacije.* Na primjer
kada je bio upozoren da će komunistička Kina vjerojatno nastojati anekti-
rati Tibet, nije vjerovao u to tvrdeći da bi to bila glupa i nepraktična avan-
tura. A čak i kada je Peking doista anektirao Tibet 1951., Nehru nije htio
iznova procijeniti narav kineskih interesa duž indijske sjeverne granice.
Umjesto da s Kinom pregovara o spornoj graničnoj liniji, jednostrano je
objavio poziciju Indije, uvjeren u njenu opravdanost. Stoga je bio slomljen
kad je Kina 1962. napala Indiju i odlučno riješila spor u svoju korist. "Gu-
bili smo dodir sa zbiljom u modernom svijetu i živjeli smo u umjetnoj
atmosferi koju smo stvorili", rekao je Nehru u govoru naciji. Nikad više
nije bio isti, i dvije godine poslije umro je na funkciji.
Premda je retorika često zadržavala uzvišeni ton, indijska je praktična
politika s godinama postala realističnija. Ironično, političke su mjere bile
osobito odlučne i oštre tijekom vladavine Nehruove kćeri Indire Gandhi.
Vanjskopolitička elita te zemlje potiho je sazrela. Pa ipak, New Delhi još
uvijek nije mogao igrati veću ulogu u svijetu. Nehru i Indira Gandhi bili su
međunarodne ličnosti, ali Indija je djelovala pod teškim ograničenjima.
Sputavali su je sukobi u susjedstvu - s Pakistanom, Šri Lankom - i ograni-
čavali njen domašaj. U Hladnom ratu našla se u labavom savezu sa Sovjet-
skim Savezom, pa tako i na poraženoj strani te duge borbe. Konačno, i

*U jednoj nedavnoj knjizi diplomat UN-a i znanstvenik Shashi Tharoor piše da je Ne-
hru 1952. odbio ponudu SAD-a da preuzme stalno mjesto u Vijeću sigurnosti koje je
tada zauzimao Tajvan. Umjesto toga predložio je da to mjesto dobije Kina.
krucijalno, ekonomski rezultati Indije išli su sa zla na gore, što je veoma
ograničilo njene resurse, privlačnost, status i utjecaj.
Kao što je istaknuo znanstvenik C. Raja Mohan, u posljednjem se de-
setljeću većina tih uvjeta promijenila.55 Hladni rat je završio, Indija je po-
čela naglo rasti, a odnosi sa susjedima - od Kine preko Pakistana pa do
malenog Butana - izrazito su se poboljšali. Kao rezultat toga Indija počinje
igrati mnogo veću ulogu u svijetu. Spremna je konačno postati velikom
silom. U središtu je njene nove uloge mnogo bliži odnos sa Sjedinjenim
Američkim Državama.

Orao i krava

Većina Amerikanaca vjerojatno bi bila iznenađena kada bi saznala da je

Indija, u najmanju ruku po jednome mjerilu, najviše proamerička zemlja
na svijetu. Pewovo globalno ispitivanje stavova objavljeno u lipnju 2005.
postavilo je ljudima u šesnaest zemalja pitanje imaju li povoljan dojam o
Sjedinjenim Državama. Iznenađujući 71 posto Indijaca odgovorio je po-
tvrdno. Samo Amerikanci povoljnije gledaju na Ameriku (83 posto). Te su
brojke u drugim anketama nešto niže, ali osnovno se otkriće potvrđuje:
Indijci se krajnje dobro osjećaju u odnosu na Ameriku i pozitivno su raspo-
loženi prema njoj.
Jedan razlog tome može biti to što je indijska Vlada desetljećima nasto-
jala ljudima nametnuti antiamerikanizam. (Kada su objašnjavali nedaće
Indije u sedamdesetima, političari su tako često govorili o "skrivenoj ruci"
- pod čime su podrazumijevali CIA-u ili općenito američko upletanje - da
je karikaturist R. K. Laxman počeo crtati pravu ruku kako napada da bi
prouzročila svakojaka pustošenja.) Ali važnija je činjenica da Indijci razu-
miju Ameriku. To je bučno, otvoreno društvo s kaotičnim demokratskim
sustavom, poput njihova. Njihov kapitalizam izrazito je sličan američkome,
otvorenom za sve. Mnogi urbani Indijci poznaju Ameriku, govore njen
jezik i stvarno poznaju nekoga tko tamo živi, možda čak tamo imaju i ro-
đaka.
Indijska zajednica u Americi most je između dviju kultura. Kada se
opisuje kako Indijci napuštaju svoju zemlju, često se rabi termin "odljev
mozgova". Ali prije će biti da je riječ o priljevu mozgova, za obje strane.
Indijci u inozemstvu igrali su ključnu ulogu u otvaranju svoje matične
zemlje. Vraćaju se u Indiju s novcem, idejama za investicije, globalnim
standardima i, što je najvažnije, osjećajem da Indijci mogu postići bilo što.
Jedan član parlamenta postavio je tadašnjoj premijerki Indiri Gandhi nekoć
čuveno pitanje: "Kako to da Indijci uspijevaju svugdje osim u vlastitoj
zemlji?" Priče o Indijcima koji se uspinju na najviše vrhunce u Americi
bile su izvor ponosa i oponašanja u Indiji. Amerikanci su sa svoje strane
spremnije prihvaćali Indiju jer su imali pozitivno iskustvo s Indijcima u
Americi.
Indijci razumiju Ameriku, ali i Amerikanci razumiju Indiju. Njih zbu-
njuju i uznemiruju nepronične vladajuće elite poput kineskog Politbiroa
i iranskog Vijeća čuvara. Ali svadljiva demokracija koja se stalno kreće
natrag, naprijed i u stranu - to im je jasno. Tijekom pregovora o nuklearnim
pitanjima Amerikanci su promatrali što se događa u New Delhiju - protiv-
nike sporazuma koji su odavali negativne priče unutar Vlade, političke
savjetnike koji se služe tim problemom da dobiju bodove na pitanjima
koja s tim nemaju veze - i otkrili da im je sve to veoma dobro poznato.
Slične se stvari u Washingtonu događaju svaki dan.
Većina zemalja ima odnose koji su gotovo isključivo odnosi među vlada-
ma. Pomislite na poveznice između Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije,
koje postoje skoro samo između nekoliko desetaka visokih dužnosnika.
Ali spone se ponekad razvijaju ne samo među državama nego i među druš-
tvima. Sjedinjene Države razvile su u dva druga slučaja odnose koji su
mnogo više od strateških: s Britanijom i poslije s Izraelom. U oba su veze
široke i duboke, i sežu mnogo dalje od vladinih dužnosnika i službenih
pregovora. Te se dvije zemlje poznaju i razumiju - te su stoga postale pri-
rodne i gotovo trajne partnerice.
Takav je odnos između Sjedinjenih Država i Indije, na nekoj razini,
gotovo neizbježan. Potpisale te dvije zemlje nove ugovore ili ne, ta se dva
društva sve više isprepleću. Zajednički jezik, blizak svjetonazor i sve veća
međusobna fasciniranost povezuju poslovne ljude, nedržavne aktiviste i
pisce. To ne znači da će se Sjedinjene Države i Indija slagati u svakom poli-
tičkom pitanju. Uostalom, Roosevelt i Churchill razilazili su se u više pi-
tanja tijekom svojega ratnog savezništva, ponajviše u vezi s neovisnošću
Indije, a Amerika je raskinula s Britanijom u Sueskoj krizi 1956. Ronald
Reagan, koji je nepokolebljivo podupirao Izrael, osudio je invaziju na Li-
banon 1978. godine. Washington i New Delhi velike su sile s kompleksnim
međunarodnim obavezama i poslovima. Imaju različite interese, pa će
neizbježno imati i političke sporove. Također, za razliku od Britanije i Ame-
rike, različito gledaju na svijet. Indijska povijest, religija i kultura odvlačit
će Indiju od posve američkog svjetonazora.

Hinduistički svjetonazor

Unatoč sve većem osjećaju konkurencije Indija se zapravo u stanovitom

smislu približava Kini. Riječ je o ulasku tih dviju zemalja na globalnu sce-
nu. Indija se udaljila od pravedničkog držanja Nehruove ere i od borbenosti
u godinama Indire Gandhi. Umjesto toga ona kao glavni nacionalni priori-
tet postavlja razvoj; taj prioritet uobličuje njene vanjske poslove i njenu
domaću politiku. Premijer Manmohan Singh više je puta artikulirao cilj
indijske vanjske politike - mir i stabilnost da bi se omogućilo razvoj - koji
zvuči slično cilju artikuliranome u Pekingu. Indijski su političari postali
mnogo svjesniji nego ikada prije koliko su duboki izazovi razvoja jednoga
golemog društva - osobito demokratskoga, gdje se domaće pritiske osjeća
brzo i duboko - te su im u fokusu gotovo isključivo unutarnja pitanja.
Vanjske se odnose smatra nečim što će pomoći u nošenju s tim najvažnijim
brigama. Ta napetost - zemlja koja je svjetska sila, a istodobno vrlo siromaš-
na - tendenciozno će ograničavati aktivizam Indije u inozemstvu. To će
osobito značiti da Indija neće htjeti da je se smatra izravno uključenom u
neku strategiju protuteže prema Kini, koja je sada njena glavna trgovinska
partnerica.
Tu je i indijska kultura, koja ima vlastitu fundamentalnu perspektivu
i nazor na svijet. Hindusi, kao ni konfucijanci, ne vjeruju u boga. Vjeruju
u stotine tisuća njih. Svaka sekta i podsekta hinduizma poštuje svojeg vla-
stitog boga, božicu ili sveto biće. Svaka porodica stvara vlastitu zasebnu
verziju hinduizma. Poštujete neka vjerovanja, a druga ne. Možete uopće
ne vjerovati ni u jedno. Možete biti vegetarijanac ili jesti meso. Možete
moliti, a možete i ne moliti. Ništa od toga što odaberete ne određuje jeste
li hindus. Nema hereze ni apostazije, jer nema sržnog skupa vjerovanja,
nema doktrine, i nema zapovijedi. Ništa se ne zahtijeva, ništa nije zabra-
njeno.
Sir Monier Monier-Williams, profesor sanskrta na Bodenskoj katedri
Sveučilišta u Oxfordu od 1860. do 1899., bio je možda prvi zapadnjak koji
je sveobuhvatno proučavao hinduizam. Bio je rođen u Bombaju i osnovao
je Oxsfordski Indijski institut, koji je postao mjesto osposobljavanja bu-
dućih rukovodilaca Britanskog Raja. Njegova knjiga Hinduizam, prvi put
objavljena 1877., zasnivala se na starim sanskrtskim tekstovima i na prak-
tičkom poznavanju suvremenog hinduizma. Pisao je:
"(Hinduizam) je potpuno tolerantan. (...) On ima duhovni i materijalni
aspekt, svoju ezoteriku i egzoteriku, svoje subjektivno i objektivno, svoje
racionalno i svoje iracionalno, svoje čisto i svoje nečisto. Može ga se uspo-
rediti s velikim poligonom. (...) Ima jednu stranu za praktično, a drugu za
strogo moralno, jednu pak za ono što se obožava i za imaginativno, još
jednu za osjetilno i senzualno, drugu za filozofsko i spekulativno. Oni
koji se drže ceremonijalnog svetkovanja smatraju ga posve dostatnim; oni
koji odbacuju djelotvornost rada i čine vjeru jedinim uvjetom nemaju ra-
zloga tražiti izvan njegova područja; oni što ovise o osjetilnim predmetima
naći će zadovoljenje za svoje ukuse; oni koji uživaju u meditiranju o nara-
vi Boga i Čovjeka, odnosu materije i duha, misteriju odvojenog postojanja
i porijeklu zla mogu ovdje zadovoljiti svoju ljubav za spekulaciju. Ta pak
sposobnost gotovo beskrajnog širenja uzrokuje gotovo beskrajne podjele
na sekte čak i među sljedbenicima bilo kojeg posebnog pravca doktrine."
Najupadljiviji primjer apsorpcijskih moći hinduizma jest način na koji
je inkorporirao budizam. Buda je bio Indijac, a budizam je utemeljen u
Indiji, ali danas u toj zemlji praktično nema budista. To nije posljedica
progona ili preobraćanja. Zapravo, bilo je obratno. Hinduizam je poruku
budizma apsorbirao tako potpuno da je obuhvatio to vjerovanje. Ako sada
želite naći budiste, morate otići tisuće milja daleko od mjesta gdje je budi-
zam utemeljen, u Koreju, Indoneziju i Japan.
 Bengalski pisac Nirad Chaudhuri gotovo je ogorčen kompleksnošću
hinduizma. "Što čovjek više proučava detalje te religije, to vas ona više
zbunjuje", pisao je. "Ne radi se naprosto o tome što ne možete formirati
jasnu intelektualnu ideju cijelog tog kompleksa, nego se ne možete izvući
čak ni koherentnom emocionalnom reakcijom."56 Hinduizam nije stvarno
"religija" u abrahamskom smislu riječi, nego labava filozofija, filozofija
koja nema odgovore, nego samo pitanja. Jedino jasno vodeće načelo jest
višeznačnost. Ako u najvažnijem tekstu hinduizma Rg-Vedi postoje središ-
nji stihovi, to je "Himna stvaranju". Ona djelomice glasi:

Tko zaista zna, i tko se može zakleti,

Kako je došlo stvaranje, kada ili gdje!
Čak su i bogovi došli nakon dana stvaranja,
Tko zaista zna, tko može uistinu reći
Kada je i kako počelo stvaranje?
Je li to On učinio? Ili nije?
Samo On, tamo gore, možda zna;
Ili možda čak ni On.

Usporedite to s izvjesnostima Knjige Postanka.

Pa što sve to znači za zbiljski svijet? Hindusi su duboko praktični. Lako
mogu naći sklad s vanjskom zbiljom. Indijski poslovni ljudi - koji su još
uvijek velikim dijelom hinduisti - mogu uspijevati gotovo u bilo kojoj
atmosferi koja omogućuje trgovinu i poslovanje. Bilo u Americi, Africi ili
Istočnoj Aziji, indijski trgovci prosperiraju u svakoj zemlji u kojoj žive. Čim
mogu negdje u svojem domu smjestiti malena idola za obožavanje i medi-
taciju, njihov je smisao hinduizma ispunjen. Kao i budizam, hinduizam
zastupa toleriranje razlika, ali i njihovo apsorbiranje. Islam se u Indiji iz-
mijenio kroz svoje doticaje s hinduizmom te je postao manje abrahamski,
a više duhovan. Indijski muslimani obožavaju svece i svetinje, slave glazbu
i umjetnost, a na život gledaju mnogo praktičnije nego mnogi muslimani
u drugim zemljama. Premda je uspon islamskog fundamentalizma posljed-
njih nekoliko desetljeća unazadio islam u Indiji, kao i posvuda, još uvijek
postoje šire društvene sile koje ga vuku uz glavnu indijsku struju. To može
objasniti pozornosti vrijednu statistiku (koja bi se mogla pokazati pretje-
ranom) po kojoj, premda u Indiji ima 1 5 0 milijuna muslimana, koji su
pratili uspon talibana i Al-Kaide u susjednom Afganistanu i Pakistanu,
nije otkriven nijedan indijski musliman povezan s Al-Kaidom.
A što je s vanjskom politikom? Jasno je da Indijci u temelju imaju mno-
go manje poteškoća s dvosmislenošću i neizvjesnošću nego mnogi zapad-
njaci, pogotovu Angloamerikanci. Teško da će Indijci na vanjsku politiku
gledati kao na neki križarski pohod, ili da će najvišu nacionalnu aspiraciju
nalaziti u tome da druge preobrate na demokraciju. Hinduski je mentalni
sklop živjeti i pustiti druge da žive. Indijci su stoga neskloni i javnom,
obavezujućem vezivanju osnovne orijentacije zemlje. Indiji će biti nezgod-
no određenje kao "glavne saveznice" Amerike u Aziji ili kao dijela nekog
novog "posebnog odnosa". Ta nesklonost odlučnom i izričitom definiranju
prijatelja i neprijatelja mogla bi biti azijska značajka. Dok bi NATO mogao
biti savršen savez za grupu zapadnih zemalja, formalni savez protiv sovjet-
skog ekspanzionizma, s institucijama i vojnim vježbama, u Aziji će se ve-
ćina zemalja opirati takvim mehanizmima protuteže. Sve će se one možda
štititi od Kine, ali nijedna to nikada neće priznati. Što zbog kulture, što zbog
okolnosti, bit će to politika moći koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime.
Kao i u Kini, i u Indiji valja u kulturnom DNK razlučiti slojeve novije
povijesti. Zapravo, Indija je proživjela jedinstveno zapadno iskustvo kao
dio britanskog Carstva - učeći engleski, usvajajući britanske političke i
pravne institucije, provodeći carsku politiku. Sada je indijska misao prožeta
liberalnim idejama do te mjere da su umnogome postale domaćima. Ne-
hruov svjetonazor i vanjska politika bili su formirani pretežno zapadnim,
liberalnim i socijalističkim utjecajima. Debata o ljudskim pravima i demo-
kraciji koja danas teče Zapadom, udobno se smješta i u New Delhi, Mumbai
i Chennai. Indijske novine i nedržavne organizacije postavljaju ista pitanja
i upozoravaju na iste stvari kao i one na Zapadu. Iznose iste kritike vladine
politike kao i one u Londonu, Parizu i Washingtonu. Ali ti stavovi najviše
vrijede za indijsku elitu koja govori engleski - još uvijek manjinu u zemlji
- kojoj je u nekim aspektima udobnije u svijetu Zapada nego u vlastitome.
(Pitajte obrazovana indijskog biznismena, učenjaka, znanstvenika ili dr-
žavnog službenika koju je posljednju knjigu pročitao na jeziku koji nije
engleski.) Mahatma Gandhi bio je izrazitije indijska ličnost. Njegove ideje
o vanjskoj politici bile su mješavina hinduističkog nenasilja i zapadnog
radikalizma, dopunjena lukavom praktičnošću koju je vjerojatno uobličilo
njegovo porijeklo iz trgovačke klase. Kada je Nehru sebe nazvao "posljed-
njim" Englezom koji vlada Indijom, osjećao je da će se s razvojem zemlje
početi jasnije pokazivati njeni vlastiti kulturni korijeni i da će njome vla-
dati "autentičniji" Indijci. Ti se ispresijecani zapadni i indijski utjecaji
pokazuju na vrlo modernoj svjetskoj sceni koja se brzo mijenja, i na kojoj
ekonomija i politika ponekad vuku u različitim smjerovima.

Nuklearna sila

Predloženi nuklearni sporazum između Amerike i Indije pruža fascinantnu

ilustraciju napetosti između posve ekonomskog aspekta globalizacije s
jedne strane i politike moći s druge. Washington je pregovaranjem o nu-
klearnom sporazumu 2007. postavio svoje odnose s Indijom na višu razinu
suradnje. To bi moglo zvučati kao tema za sitničave političke analitičare,
ali nuklearni sporazum zaista je značajna stvar. Ako bude uspješan, promi-
jenit će strateški krajolik, uvodeći Indiju čvrsto i neopozivo na globalnu
scenu kao krupnu igračicu, normalizirajući njen tajnoviti nuklearni status
i cementirajući njeno partnerstvo sa Sjedinjenim Državama. On postavlja
Indiju dl pari s drugim članicama nuklearnoga kluba: Amerikom, Britani-
jom, Francuskom, Rusijom i Kinom.
Prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, zemlja koja je 1968.
imala nuklearno oružje legitimna je država nuklearnog oružja, a svaka
zemlja koja ga je razvila nakon toga, izvan je zakona. (Ta je odredba majka
svih "djedovskih" klauzula.*) Indija, koja je izvela nuklearnu eksploziju
1974., najvažnija je zemlja i jedina potencijalna globalna sila koja se nalazi

*Odredba u nekom pravnom aktu koja subjekte koji već sudjeluju u aktivnosti koja se
regulira izuzima iz novih pravila što ih taj akt određuje, (op. prev.)
izvan sustava neširenja. Bushova je vlada tvrdila da je uključivanje Indije
krucijalno za opstanak tog sustava. Iz sličnih razloga Mohamed El Baradei,
čelnik Međunarodne agencije za atomsku energiju (koja je nadležna za
praćenje i provođenje neširenja) dosljedno podupire sporazum Indije i
SAD-a.57 Režim neširenja nuklearnog oružja uvijek je ublaživao idealizam
zdravom dozom realizma. Uostalom, Sjedinjene Države svuda po svijetu
objašnjavaju da je nekoliko novih nuklearnih bojnih glava opasno i nemo-
ralno - a same ne odustaju od tisuća komada vlastitoga nuklearnog oruž-
ja.
Za Indiju se nuklearni sporazum svodi na nešto sasvim jednostavno: je
li Indija sličnija Kini ili Sjevernoj Koreji? New Delhi tvrdi kako bi svijet
trebao prihvatiti da je Indija nuklearna sila, dok bi Indija sa svoje strane
trebala biti spremna svoj program učiniti koliko je moguće bezopasnim i
sigurnim. Do Bushove vlade američka se politika desetljećima sastojala u
neplodnom nastojanju na poništenju indijskog programa naoružanja. In-
dija je bez pomaka provela trideset tri godine pod američkim sankcijama
- čak i dok je bila mnogo siromašnija zemlja - a svatko tko razumije tu
zemlju zna da bi sretno provela i još trideset tri godine i ne pomišljajući na
to da odustane od svojega nuklearnog oružja.
Nuklearni sporazum i nije za Indiju krucijalan s ekonomskoga gledišta.
On bi zemlji pružio bolji pristup civilnim nuklearnim tehnologijama, što
je važno za njene potrebe za energijom. Ali to je maleni dio njene ukupne
razvojne putanje. Globalizacijski poticaji mogli bi biti dobar razlog za In-
diju da prestane gubiti vrijeme na to, da se usredotoči na razvoj i gurne sve
to u stranu za neko buduće vrijeme. Postoje mnogi oblici alternativne
energije, a i Njemačka i Japan uspjeli su steći status velikih sila bez nukle-
arnog oružja.
No nuklearne aspiracije Indije tiču se nacionalnog ponosa i geopolitič-
ke strategije. Mnogi indijski političari i diplomati ne prihvaćaju činjenicu
da će Indija uvijek imati drugorazredni status u usporedbi s Kinom, Rusijom
i drugim glavnim nuklearnim silama. U svim tim zemljama nijedan reak-
tor nije ni pod kakvim režimom inspekcije, a Indija bi ipak barem dvije
trećine svojeg programa izložila očima Međunarodne agencije za atomsku
energiju. Nejednakost u odnosu na Kinu posebno vrijeđa New Delhi. In-
dijski će dužnosnici tiho isticati da Kina ima dugu povijest poticanja širenja
nuklearnog oružja, najočitije putem Pakistana, pa ipak Sjedinjene Države
imaju aranžman kojime s Pekingom dijele civilnu nuklearnu tehnologiju.
Indija je, argumentiraju oni, demokratska, transparentna zemlja koja se u
vezi s neširenjem ponaša savršeno, pa ipak joj je takva suradnja bila uskra-
ćena protekle 33 godine.
U tom pitanju globalizacija i geopolitika djeluju na različitim razinama.
Mnogi američki zagovornici nuklearnog razoružanja - koje Indijci zovu
"ajatolasima neširenja" - suprotstavljaju se sporazumu, ili bi ga prihvatili
samo ako Indija ograniči proizvodnju fisijskog materijala. Ali, kaže New
Delhi, pogledajte kartu: Indija graniči s Kinom i Pakistanom, dvjema ze-
mljama s nuklearnim oružjem, od kojih nijedna nije prihvatila obavezno
ograničenje. (Izgleda da je Kina prestala proizvoditi plutonij, kao i druge
glavne sile, ali to je dragovoljna odluka, jer je zemlja već prepuna fisijskog
materijala.) Indija vidi obvezatno ograničenje kao jednostrano nuklearno
zamrzavanje. Ta strateška realnost uračunata je i u američke proračune.
Sjedinjene Države već se dugo protive tome da jedan jedini hegemon do-
minira bilo Europom, bilo Azijom. Kad bi Indija bila prisiljena ograničiti
svoju nuklearnu silu - bez odgovarajućih ograničenja za Kinu - rezultat bi
bio golema i sve veća neravnoteža moći u korist Kine. Kao što je upitao
bivši veleposlanik SAD-a u Indiji Robert Blackwill, zašto je dugoročni na-
cionalni interes Sjedinjenih Država pogodovati aranžmanu kojime bi Kina
postala dominantnom i neospornom azijskom nuklearnom silom?58
Bizarno, glavni kamen spoticanja za taj sporazum ne dolazi iz Washing-
tona, nego iz New Delhija. Dobivši ponudu života, neki su je indijski
vodeći političari i intelektualci odbili. "Izgleda da ne znamo prihvatiti
potvrdni odgovor", rekao je Pranoy Roy, glavni urednik indijskoga informa-
tivnog kanala NDTV. Dok su indijski premijer i neki drugi u vrhu indijske
Vlade uvidjeli goleme povoljne mogućnosti koje bi taj sporazum otvorio
Indiji, drugi su bili zaslijepljeni starim nadrilijekovima i predrasudama.
Mnoge indijske elite i dalje gledaju na svijet kroz nehruovsku prizmu -
Indija kao siromašna, ali vrline puna zemlja Trećeg svijeta čija je vanjska
politika bila neutralna i nepristrana (i, moglo bi se dodati, neuspješna). Oni
razumiju djelovanje u tom svijetu, od koga treba prositi, a prema kome
biti ratoboran. Ali svijet u kojem je Indija velika sila i u kojem se samopo-
uzdano kreće globalnom pozornicom, sila koja postavlja pravila, a nije
samo ograničena njima, svijet u kojem je ona partnerica najmoćnije zemlje
u povijesti - to je posve nov, uznemirujući prijedlog. "Zašto su Sjedinjene
Države sada susretljive prema nama?" pitalo me više komentatora. I 2007.
još su uvijek tragali za skrivenom rukom.
Kineska mandarinska klasa bila je kadra vješto i djelotvorno iznova
promisliti novu ulogu svoje zemlje u svijetu kao sile. Indijske elite dosad
nisu pokazale da su jednake svojim susjedima. Kako god ispalo s nuklearnim
sporazumom, poteškoće njegova usvajanja u New Delhiju ističu središnje
ograničenje prakse indijske vlasti u godinama koje su pred nama. Indija je
snažno društvo sa slabom državom. Ona svoju nacionalnu moć ne može
upregnuti za nacionalnu svrhu.

Jedan geografski izraz

Da je Indija čudna zemlja, možete raspoznati ne po njenim krotiteljima

zmija, nego po njenim izbornim rezultatima: u kojoj biste drugoj zemlji
bili nepopularni zbog prštavoga ekonomskog rasta? Godine 2004. vladajući
je BJP izašao na izbore s ekonomskim vjetrom u leđa - zemlja je rasla po
godišnjoj stopi od devet posto. Ali BJP je izgubio izbore. Kućna radinost
intelektualaca od kojih su mnogi socijalistički orijentirani brzo je objasni-
la da je prosperitet bio isprazan, da rast nije dosezao do dna društva, da je
BJP zaboravio onu pravu Indiju. Ali to objašnjenje naprosto ne može izdrža-
ti pomnije ispitivanje. U devedesetima je stopa siromaštva u Indiji rapidno
pala, toliko da su to mogli vidjeti svi. Enigma je, u svakom slučaju, bila tu i
nakon 2004. godine. Kongresna koalicija (koja je sada na vlasti) zadržala je
rast tri godine na iznad osam posto, a ipak je loše prošla na svim regionalnim
izborima održanima otkako je preuzela vlast. Čak i uz legitimnu zabrinutost
zbog nejednakosti i raspodjele bogatstva, u gotovo svakoj zemlji svijeta
postoji povezanost između rasta i popularnosti vlade. Zašto ne i u Indiji?
Indija je zemlja snova Thomasa (Tipa) O'Neilla. "Sva je politika lokalna",
znamenita je izreka bivšeg predsjednika Predstavničkog doma. U Indiji bi
se to načelo moglo uklesati u kamen. Izbori u Indiji u zbilji uopće nisu
nacionalni izbori. Oni su, zapravo, istovremeni lokalni i regionalni izbori
bez zajedničke teme.
Raznovrsnost Indije stara je četiri tisuće godina i duboko je ukorijenje-
na u kulturi, jeziku i tradiciji. To je zemlja sa sedamnaest jezika i 22.000
dijalekata, koja je stoljećima bila zbirka stotina odvojenih kneževina, kralje-
vina i država. Kada su Britanci napuštali Indiju 1947., nova je vlada morala
pregovarati o pojedinačnim sporazumima o pristupanju s više od petsto
vladara - potkupljujući ih, prijeteći im, a u nekim ih slučajevima i vojno
prisiljavajući da se pridruže indijskom savezu. Nakon opadanja moći Naci-
onalnoga kongresa u sedamdesetima, nijedna stranka u Indiji nije imala
utjecaja na razini cijele nacije. Svaka vlada formirana u posljednja dva
desetljeća bila je koalicijska, obuhvaćajući nakupinu regionalnih stranki s
malo toga zajedničkoga. Ruchir Sharma, koji vodi 35 milijardi dolara vri-
jedan portfolio Morgan Stanleyja za tržišta u usponu, ističe da je većina od
28 saveznih država glasala za dominantnu regionalnu stranku nauštrb
takozvane nacionalne stranke.
Utar Pradesh 2007. daje savršen primjer. U. P., kako je zovu u Indiji,
najveća je država u zemlji. (Kad bi bila neovisna, bila bi po broju stanovni-
ka šesta država svijeta.) Tijekom kampanje 2007. dvije su se nacionalne
stranke pokušale natjecati u onome što su smatrale velikim nacionalnim
temama. BJP se trudio oživiti hinduski nacionalizam; Kongresna stranka
naglašavala je svoj sekularizam i hvalila se stopom rasta zemlje. Te su dvi-
je stranke osvojile nisko treće, odnosno četvrto mjesto, iza lokalnih stranki
koje su naglašavale posve lokalna pitanja - u ovom slučaju davanje prava
nižim kastama. Ono što je djelovalo u U. P.-u ne mora djelovati na jugu, ili
čak u Mumbaiju. U jednom skupu država ključne bi mogle biti hindusko-
muslimanske podjele, ali u drugima ih nema. Politički lideri koji su jaki u
Tamil-Nadu, nemaju nikakvih sljedbenika na sjeveru. Punjab ima vlastitu
raspoznatljivu političku kulturu koja se odnosi i na pitanje Sikha i povijest
odnosa između Hindusa i Sikha. Političari iz Radžastana nisu zanimljivi u
Karnataki. Ne govore jezikom onih drugih - doslovce. To bi bilo kao održa-
vati izbore širom Europe i pokušavati govoriti o istim pitanjima s biračima
u Poljskoj, Grčkoj, Francuskoj i Irskoj. Winston Churchill jednom je rekao
da je Indija "samo geografski termin, koji nema ništa više političke osob-
nosti nego Europa". Churchill je u vezi s Indijom uglavnom bio u krivu, ali
u tom pitanju bio je u pravu.

Različitosti i podjele imaju mnoge prednosti. One povećavaju raznolikost

i društvenu energiju Indije te priječe da zemlja potpadne pod neku dikta-
turu. Kada je Indira Gandhi sedamdesetih pokušala voditi vladu na auto-
ritaran i centraliziran način, to naprosto nije funkcioniralo i izazvalo je
nasilne pobune u šest regija. U posljednja dva desetljeća indijski je regi-
onalizam doživio procvat, a zemlja je našla svoj prirodni poredak. U raz-
nolikoj zemlji čak i hipernacionalizam postaje težak. Kad BJP pokušava
raspiriti hinduistički šovinizam kao političko oružje protiv muslimana,
često otkriva da ta retorika otuđuje i zbunjuje Hinduse iz nižih kasta, kao
i stanovnike Južne Indije, jer im zvuči isključivo, kao nešto svojstveno
višoj kasti.
Ali te različitosti i podjele ujedno kompliciraju funkcioniranje indijske
države. Ograničenja iz proteklog desetljeća nisu tek prijelazna pojava koja
će nestati; ona su izraz strukturalne realnosti indijske politike. Ona New
Delhiju otežavaju definiranje nacionalnog interesa, mobiliziranje zemlje
u korist tog interesa te potom provedbu skupa političkih mjera i programa
za ostvarivanje njenih ciljeva, bilo u ekonomskoj reformi, bilo u vanjskoj
politici. Premijer ne može raspolagati nacionalnom vlašću onako kako je
to činio Nehru, a, po svoj prilici, to neće više nikada moći nijedan premijer.
Funkcija se preobrazila iz glavnog zapovjednika u predsjednika odbora,
vladajuća stranka postala je prvom među jednakima u koaliciji. Centralna
vlada često popušta pred prerogativima i moći regionalnih vlada, koje
nastupaju sve čvršće i neovisnije. Ekonomski govoreći, to u budućnosti
znači petljanje, male reforme te energiju i eksperimentiranje na razini
saveznih država. U vanjskoj politici to znači da neće biti velikih pomaka u
pristupu, malo značajnijih obaveza i ne tako aktivnu i energičnu ulogu na
svjetskoj sceni. Indija će u međunarodnim poslovima imati veću ulogu
nego ikada prije. Dominirat će Južnom Azijom, ali možda neće postati
globalnom silom, čemu se neki nadaju, dok se drugi toga boje. Barem ne
još neko vrijeme.
 Ako je ikada bilo utrke između Indije i Kine, ona je završena. Kinesko
je gospodarstvo tri puta veće od indijskoga, a i dalje raste bržim tempom.
Zakon kombiniranja kaže nam da Indija može ekonomski prestići Kinu
samo ako se dogode drastične i trajne promjene putanja obiju zemalja ko-
je bi potrajale desetljećima. Izgledniji je scenarij da Kina ostane dobrano
ispred Indije. Ali Indija ipak može kapitalizirati svoje prednosti - golemo,
rastuće gospodarstvo, privlačnu političku demokraciju, dinamičan model
sekularizma i tolerancije, dobro poznavanje i Istoka i Zapada te poseban
odnos s Amerikom. Ako može pokrenuti te sile i upotrijebiti ih u svoju
korist, Indija će i dalje biti na putu prema moćnoj kombinaciji, bio to na
svjetskoj ljestvici broj dva, tri ili četiri.
Jedno iskustvo koje je za Indiju danas relevantno jest ono Sjedinjenih
Država krajem devetnaestog stoljeća. Politički uspon Amerike do svjetske
sile bitno su usporavala domaća ograničenja. Do 1890. Amerika je pretekla
Britaniju kao vodeće svjetsko gospodarstvo, ali diplomatski i vojno bila je
sila drugog reda. Njena je vojska bila četrnaesta u svijetu, nakon bugarske.
Njena je mornarica po veličini bila osmina talijanske, premda je njena in-
dustrijska snaga do tada postala trinaest puta veća. Sudjelovala je na malo
međunarodnih sastanaka ili kongresa, a njeni diplomati bili su beznačajni
sudionici globalnih poslova. Washington je bio maleni provincijski grad,
njegova vlada imala je ograničenu moć, a predsjedničku se funkciju općeni-
to nije smatralo stožernom. To da je Amerika potkraj devetnaestog stoljeća
bila slaba država nije sporno, i bila su potrebna desetljeća, velike domaće
promjene i duboke međunarodne krize da se to promijeni. U vremenima
nakon depresija i svjetskih ratova američka je država - Washington - rasla,
centralizirala se i zadobivala neupitan primat pred saveznim državama. A
predsjednici su, od Theodorea Roosevelta i Woodrowa Wilsona, počeli de-
finirati Ameriku kao svjetsku silu.
U krajnjoj liniji, osnova američke moći - dinamično američko društvo
- bila je njena najveća snaga i najveća slabost. Ono je proizvelo divovsko
američko gospodarstvo i dinamično društvo. Ali donosilo je i zastoje uspo-
na, krivudanje putanje i krhkost uključivanja u svjetsku scenu. Indija će
možda imati slično iskustvo: imat će društvo sposobno sjajno odgovoriti
na prilike što ih pruža globalizirani svijet, društvo koje će rasti i prosperi-
rati u globalnome gospodarstvu i društvu. Ali politički sustav Indije slab je
i porozan te stoga nije dobro opremljen da u tom novom svijetu igra ulogu
koja mu s pravom pripada. Neki niz kriza mogao bi sve to promijeniti, ali
bez sistemskog šoka indijsko će društvo u novoj globalnoj igri ostati ispred
indijske države.
Napetost između društva i države sve do danas opstaje i u Americi.
Zapravo, to vrijedi držati na umu kada se okrećemo jedinstvenom najvaž-
nijem igraču u dvadeset prvom stoljeću i pitamo kako će na svijet nakon
Amerike reagirati sama Amerika.
ŠESTO POGLAVLJE

Američka moć

Dana 22. lipnja 1897. oko četiristo milijuna ljudi diljem svijeta, četvrtina
čovječanstva, dobilo je slobodi dan. Bila je to šezdeseta godišnjica dolaska
kraljice Viktorije na britansko prijestolje. Dijamantni jubilej slavio se pet
dana na kopnu i moru, ali njegov je vrhunac bila parada i služba zahvalno-
sti 22. lipnja. Pribivalo je jedanaest čelnika samoupravnih britanskih kolo-
nija, kao i prinčevi, vojvode, veleposlanici i izaslanici iz ostatka svijeta. U
vojnoj procesiji od petnaest tisuća vojnika sudjelovali su husari iz Kanade,
konjanici iz Novog Južnog Walesa, karabinjeri iz Napulja, vojnici na deva-
ma iz Bikanera, Gurke iz Nepala i mnogi, mnogi drugi. Bio je to, kako je
napisao jedan povjesničar, "rimski trenutak".
Jubilej je obilježen velikim fanfarama u svakom kutu imperija. "U Hy-
derabadu je oslobođen svaki deseti zatvorenik", napisao je James Morris.
"Održan je veliki bal u Rangunu, večera u Sultanovoj palači u Zanzibaru,
pozdrav topovnjača u zaljevu Table, 'čudovišna gozba u nedjeljnoj školi' u
Freetownu, predstava Zbora Aleluja u Happy Valleyju u Hong Kongu."
Bangalore je podigao kraljičin kip, a Visakhapatnam je dobio novu gradsku
vijećnicu. U Singapuru je u središte Padanga postavljen kip sir Stamforda
Rafflesa, a usred javnih vrtova Šangaja (koji čak nije bio kolonija) sagrađe-
na je fontana. Deset tisuća školske djece stupalo je ulicama Ottawe mašu-
ći britanskim zastavama. I tako dalje i tako dalje.59
Ponovo u Londonu, mladi Arnold Toynbee, osmogodišnji dječak, posa-
đen na ramena svojeg strica žedno je promatrao paradu. Toynbee, koji je
odrastavši postao najznamenitiji povjesničar svojeg doba, sjećao se da je
promatrajući veličajnost tog dana imao osjećaj kao da je sunce "stajalo
nepomično posred Nebesa, kao što je nekoć tamo nepomično stajalo po
Jošuinom nalogu." "Sjećam se atmosfere", pisao je. "Bila je: 'Pa, evo nas na
vrhu svijeta, i dospjeli smo na taj vrhunac da tu ostanemo zauvijek. Posto-
ji, dakako, nešto što se zove povijest, ali povijest je nešto neugodno što se
događa drugim ljudima. Mi smo udobno smješteni izvan svega, u to sam
siguran'."60
Ali povijest se, dakako, dogodila Britaniji. Pitanje za supersilu današnjeg
doba glasi: hoće li se povijest dogoditi i Americi? (Događa li se već?) Nema
točne analogije, ali Britanija se na svojem vrhuncu više od bilo koje druge
nacije približila američkoj današnjoj poziciji. Kada razmatramo hoće li i
kako sile promjene djelovati na Ameriku, vrijedi posvetiti pomnu pozor-
nost iskustvu Velike Britanije.
Mnogo je suvremenih odjeka dvojbi Britanije. Za nedavne vojne inter-
vencije Amerike u Somaliji, Afganistanu i Iraku postoje paralele s vojnim
intervencijama Britanije u tim zemljama prije više desetljeća. Osnovna
strateška dvojba u položaju jedinoga globalnog igrača na globalnoj pozor-
nici upečatljivo je slična. Ali postoje i temeljne razlike između Britanije
onda i Amerike sada. U Britaniji, dok je nastojala održati svoj status super-
sile, najveći je izazov bio ekonomski, a ne politički. U Americi je obratno.

Doseg Britanije

U današnjem je svijetu teško čak i zamisliti veličinu Britanskog Carstva.

Na svojem vrhuncu pokrivao je oko četvrtine kopnene površine zemlje i
obuhvaćao četvrtinu njezina stanovništva. Mreža kolonija, teritorija, baza
i luka kojom je vladao London protezala se po cijeloj zemaljskoj kugli, a to
carstvo čuvala je Kraljevska mornarica, najveća pomorska sila u povijesti.
Tijekom Dijamantnog jubileja u Portsmouthu je bilo izloženo 165 brodova,
koji su nosili četrdeset tisuća mornara i tri tisuće topova - najveća flota
koja se ikada okupila.* U prethodnoj četvrtini stoljeća carstvo je bio povezan
putem 170.000 nautičkih milja oceanskih kabela i 662.000 milja zračnih
ili ukopanih kabela, a britanski su brodovi pospješili razvoj prve globalne
komunikacijske mreže putem telegrafa. Povezanost tog sustava produbile
su željeznice i kanali (najvažniji među njima bio je Sueski). Putem svega
toga Britansko Carstvo stvorio je prvo istinski globalno tržište.
Amerikanci govore o privlačnosti vlastite kulture i ideja, ali "meka moć"
zbiljski je započela s Britanijom u devetnaestom stoljeću. Zahvaljujući
njezinu carstvu engleski se rasprostro kao globalni jezik, kojim se govori
od Kariba do Kaira i od Cape Towna do Calcutte. Engleska književnost
postala je poznata posvuda - Shakespeare, Sherlock Holmes, Alisa u zemlji
čudesa, Školski dani Toma Browna. Britanske priče i likovi postali su dijelom
međunarodne kulture čvršće nego sadržaji bilo koje druge nacije.
Isto se dogodilo i s mnogim engleskim vrijednostima. Povjesničar Cla-
udio Véliz ističe da su u sedamnaestom stoljeću obje tadašnje imperijalne
sile, i Britanija i Španjolska, pokušale svoje ideje i praksu izvoziti u svoje
zapadne kolonije. Španjolska je htjela da se u Novom svijetu uvriježi pro-
tureformacija; Britanija je htjela da cvatu vjerski pluralizam i kapitalizam.
Ispalo je da su se ideje Britanije pokazale univerzalnijima od španjolskih.
Zapravo, načini rada i igre modernog svijeta prožeti su vrijednostima prve
svjetske industrijske nacije. Britanija je dokazivo bila najuspješnija izvo-
znica svoje kulture u ljudskoj povijesti. Danas govorimo o američkom snu,
ali prije njega postojao je "engleski način života" - koji su promatrali, divi-
li mu se i kopirali ga po cijelom svijetu. Na primjer ideje ferpleja, sportskog
života i amaterstva što ih je uveo poznati engleski odgajatelj dr. Thomas
Arnold, ravnatelj fakulteta Rugby (gdje je smještena radnja Školskih dana

*Prisustvovali su promatrači iz četrnaest stranih mornarica, žudno upijajući taj spek-

takl. Jedan od njih, njemački viceadmiral princ Heinrich od Pruske, zavidno je gledao s
palube svojega bojnog broda sagrađenog u Britaniji, koji je nedavno degradiran u krsta-
ricu. On i njegov brat car Vilim II. očajnički su se nadali da će sustići Britaniju u pomor-
skoj snazi - priča koja je loše završila.
Toma Browna), jako su utjecale na Francuza baruna De Coubertina - koji
je 1896. pokrenuo moderne Olimpijske igre. Pisac Ian Buruma prikladno
je opisao Olimpijske igre kao "englesku bukoličku fantaziju".
U lipnju 1897. nije sve to bilo shvaćeno, ali mnogo toga jest. Britanci
svakako nisu bili jedini koji su svoj imperij uspoređivali s Rimom. Pariški
Le Figaro objavio je da se sa samim Rimom "izjednačila, ako ga nije i nad-
mašila, Sila koja u Kanadi, Australiji, Indiji, na Kineskim morima, u Egiptu,
Srednjoj i Južnoj Africi, na Atlantiku i na Mediteranu vlada ljudima i uprav-
lja njihovim interesima". Kreuz-Zeitung u Berlinu, koji je obično odražavao
nazore protuengleske junkerske elite, opisao je imperij kao "praktično
neoboriv". S druge strane Atlantika New York Times sa zanosom je pisao:
"Mi smo dio, i to veliki dio Šire Britanije, kojoj je, izgleda, jasna sudbina da
dominira planetom."

Silazak Britanije

Uzvišeni položaj Britanije bio je krhkiji nego što je izvana izgledao. Samo
dvije godine prije Dijamantnog jubileja Ujedinjeno Kraljevstvo ušlo je u
Burski rat, sukob koji, po mnogim znanstvenicima, označuje trenutak
početka opadanja njegove globalne moći. London je bio siguran da će bez
mnogo muke pobijediti u toj borbi. Uostalom, britanska vojska baš je bila
dobila sličnu bitku protiv derviša u Sudanu, premda je bila brojčano slabi-
ja u omjeru većem od dva prema jedan. U Omdurmanskoj bitki za svega
pet sati derviši su imali 48.000 žrtava, a Britanci su izgubili samo 48 voj-
nika.61 Mnogi su u Britaniji zamišljali da će pobjeda protiv Bura biti još
lakša. Na koncu, kako je rekao jedan član Parlamenta, bio je to "britanski
imperij protiv 30.000 seljaka".
Rat se tobože vodio iz časnih razloga: za prava ljudi koji govore engleski
u Južnoj Africi, koje su vladajući migranti Nizozemci, Buri (Boer je nizo-
zemska i afrikanerska riječ za 'seljak') tretirali kao građane drugog reda.
Ali pozornosti Londona nije promaklo da nakon otkrića zlata u toj regiji
1886., Južna Afrika proizvodi četvrtinu svjetskih isporuka zlata. U svakom
slučaju, Afrikaneri su izveli preventivni napad i rat je počeo 1899.
 Stvari su od početka krenule loše za Britaniju. Imala je više ljudi i bolje
oružje, i rasporedila je svoje najbolje generale (uključujući lorda Kitchene-
ra, junaka Omdurmana). Ali Buri su se strastveno branili, poznavali su teren,
imali potporu većine bjelačkog stanovništva i usvojili uspješnu gerilsku
taktiku koja se oslanjala na prikradanje i brzinu. Britanska golema vojna
nadmoć malo je značila na terenu, a britanski zapovjednici pribjegli su
surovoj taktici - spaljivanju sela, tjeranju civila u koncentracijske logore
(prve u svijetu), slanju sve više trupa. Na kraju je Britanija u Južnoj Africi
imala 450.000 vojnika, koji su se borili protiv 45.000 pripadnika burskih
milicija.
Buri nisu mogli vječno zadržavati Britaniju, i 1902. su se predali. Ali u
širem smislu Britanija je izgubila rat. Žrtvovala je 45.000 ljudi, potrošila
pola milijarde funti, razvukla svoju vojsku do granice pucanja i u svojem
ratnom naporu otkrila enormnu nesposobnost i korupciju. Štoviše, bru-
talnom taktikom u vrijeme rata okaljala je svoj ugled u očima ostatka svi-
jeta. Kod kuće je sve to stvorilo, ili iznijelo na vidjelo, duboke podjele u
vezi s globalnom ulogom Britanije. U inozemstvu se svaka od ostalih veli-
kih sila - Francuska, Njemačka, Sjedinjene Države - suprotstavljala po-
stupcima Londona. "Bili su bez prijatelja", napisao je o Britancima 1902.
povjesničar Lawrence James.62
Prebacimo se na današnjicu. Jedna druga svemoćna supersila, vojno
nepobjediva, postiže laku pobjedu u Afganistanu i laća se nečega što će
sigurno biti još jedna jednostavna bitka, ovaj put protiv izoliranog režima
Sadama Huseina u Iraku. Rezultat: brza početna vojna pobjeda nakon koje
slijedi duga, teška borba, puna teških političkih i vojnih pogrešaka, nasuprot
jakoj međunarodnoj opoziciji. Analogija je očevidna, Sjedinjene Države su
Britanija, Irački rat je Burski rat - a usto, budućnost Amerike izgleda su-
morno. Kakav god bio ishod u Iraku, troškovi su golemi. Sjedinjene Države
prenapregle su se i rastrzale, njihova je vojska pod pritiskom, njihov ugled
okaljan. Države odmetnice poput Irana i Venezuele te velike sile poput
Rusije i Kine koriste se nepažnjom i zlom srećom Washingtona. Poznata
tema opadanja imperija odigrava se još jednom. Povijest se ponavlja.
Ali bez obzira na pojavne sličnosti okolnosti nisu stvarno iste. Britanija
je bila čudna supersila. Povjesničari su napisali stotine knjiga objašnjava-
jući kako je London mogao usvojiti neke vanjskopolitičke mjere koje bi
promijenile njegovu sudbinu. Da je samo izbjegao Burski rat, kažu neki.
Da je samo ostao izvan Afrike, kažu drugi. Niall Ferguson provokativno
sugerira kako bi Britanija, da nije sudjelovala u Prvome svjetskom ratu (a
bez britanskog sudjelovanja možda ne bi ni bilo svjetskog rata), mogla
uspjeti očuvati položaj velesile. U tom smjeru razmišljanja ima nešto istine
(Prvi svjetski rat zaista je doveo Britaniju do bankrota), ali da bi se stvari
primjereno smjestile u povijesni kontekst, vrijedi tu povijest promotriti
iz drugog ugla. Neizmjerno Britansko Carstvo bio je proizvod jedinstvenih
okolnosti. Nije čudno to što se moć Britanije smanjila, nego to što je njena
dominacija trajala tako dugo.63 Ako se shvati kako je Britanija igrala svoje
karte - koje su s vremenom postajale sve slabije - to može pomoći da se
rasvijetli daljnji put Amerike.

Čudni uspon britanske moći

Britanija je već stoljećima bogata zemlja (a najveći dio tog vremena i veli-
ka sila), ali ekonomska supersila bila je tek nešto dulje od jedne generacije.
Često griješimo kad vrijeme najvećega britanskog procvata određujemo po
velikim imperijalnim događajima, kao što je Dijamantni jubilej, na koje se
u to vrijeme gledalo kao na znakove moći. Zapravo, do 1897. najbolje su
godine Britanije već bile iza nje. Do istinskoga britanskog vrhunca bilo je
došlo jednu generaciju prije, od 1845. do 1870. U to je vrijeme Britanija
proizvodila više od 30 posto globalnog BDP-a. Njena potrošnja energije
bila je pet puta veća od potrošnje Sjedinjenih Država i Prusije te 155 puta
veća od Rusije. Obuhvaćala je petinu svjetske trgovine i dvije petine indu-
strijske trgovine.64 A sve to samo s dva posto svjetskog stanovništva!
Godine 1820., kada su glavne determinante BDP-a bile stanovništvo i
poljoprivreda, gospodarstvo Francuske bilo je veće od britanskoga. Do kra-
ja sedamdesetih godina 19. stoljeća Sjedinjene Države izjednačile su se s
Britanijom po većini industrijskih mjerila i stvarno je prestigie do početka
osamdesetih, što će Njemačka postići petnaestak godina poslije. Do Prvo-
ga svjetskog rata američko gospodarstvo već je bilo dvostruko veće od bri-
tanskoga, kao i francusko i rusko zajedno. Britanija je 1860. proizvodila 53
posto željeza u svijetu (što je bilo znak nadmoćne industrijske snage), a
1914. manje od deset posto.
Ima, dakako, mnogo načina za mjerenje moći. Politički gledano, London
je u vrijeme Prvoga svjetskog rata još uvijek bio glavni grad svijeta. Po ci-
jeloj zemaljskoj kugli izvan Europe, nalozi Londona bili su bez premca i
uvelike neosporni. Britanija je stekla imperij u razdoblju prije nadolaska
nacionalizma, tako da nije bilo mnogo prepreka stvaranju i održavanju
kontrole na udaljenim mjestima. U pomorskoj moći nije bilo suparnika
dulje od sto godina. Također se pokazala vještom u umijeću imperijalne
vladavine. Rezultat imperija bio je njena produžena dominacija u bankar-
stvu, transportu, osiguranju i investiranju. London je još uvijek bio centar
globalnih financija, a funta još uvijek valuta za svjetske rezerve. Čak i 1914.
Britanija je u inozemstvu investirala dvostruko više kapitala nego njena
najbliža konkurentica Francuska i pet puta više nego Sjedinjene Države.
Profiti tih investicija i druge "nevidljive razmjene" na neki su način ma-
skirali opadanje Britanije.
Zbilja je međutim bila to da je britansko gospodarstvo klizilo prema
dolje. Tih je dana industrija još uvijek tvorila glavni dio nacionalnoga gos-
podarstva, a robe koje je Britanija proizvodila predstavljale su prošlost, a
ne budućnost. Godine 1907. proizvodila je četiri puta više bicikala nego
Sjedinjene Države, ali su Sjedinjene Države proizvodile dvanaest puta više
automobila. Jaz je bio vidljiv i u kemijskoj industriji, proizvodnji znanstve-
nih instrumenata i na mnogim drugim područjima. Cjelokupni trend bio
je jasan: britanska stopa rasta opala je sa 2,6 posto na vrhuncu na 1,9 posto
od 1885., uz daljnje opadanje. Sjedinjene Države i Njemačka u međuvre-
menu su rasle po oko pet posto. Pošto je bila predvodnica prve industrijske
revolucije, Britanija nije bila tako spretna u prelasku na drugu.
Znanstvenici debatiraju o uzrocima opadanja Britanije gotovo od nje-
gova početka. Nekima je u fokusu geopolitika, drugima ekonomski čim-
benici poput niskog investiranja u nove pogone i opremu, loših radnih
odnosa i gubitka marketinških vještina. Britanski kapitalizam ostao je
staromodan i krut. Britanska industrijska proizvodnja počivala je na malim,
gotovo kućnim poduzećima s kvalificiranim majstorima umjesto racio-
nalno organiziranih masovnih tvornica koje su iskrsavale u Njemačkoj i
Sjedinjenim Državama. Postojali su i znaci širih kulturnih problema. Bo-
gatija Britanija gubila je interes za praktično obrazovanje. Prirodne znano-
sti i geografija bile su podređene književnosti i filozofiji. Britansko društvo
zadržalo je feudalnu kastu, koja je bila draga njenoj zemljovlasničkoj ari-
stokraciji. Ta je elita prezirala industrijsku proizvodnju i tehnologiju, toli-
ko da su se uspješni poduzetnici prikazivali kao aristokrati, s kućama na
ladanju i konjima, i zametali svaki trag o podrijetlu svog novca. Umjesto
da studiraju kemiju ili elektrotehniku, njihovi su sinovi svoje dane provo-
dili na Oxbridgeu, upijajući povijest i književnost antičke Grčke i Rima.65
Možda nijedna od tih slabosti nije bila zbiljski krucijalna. Paul Kennedy
ističe da je dominacija Britanije u devetnaestom stoljeću bila proizvod
niza vrlo neuobičajenih okolnosti. S obzirom na svoj portfolio moći - geo-
grafiju, stanovništvo, resurse - ona je razumno mogla očekivati da ima od
tri do četiri posto globalnog BDP-a, ali je njen udio porastao do deset puta
većeg broja. Kako su se te neuobičajene okolnosti gubile, tj. kako su ostale
zapadne zemlje hvatale korak s industrijalizacijom, Njemačka se ujedinila,
a Sjedinjene Države razriješile svoju podjelu na sjever i jug - Britanija je
morala opadati. Britanski državnik Leo Amery to je jasno vidio 1905. "Ka-
ko ti maleni otoci mogu dugoročno zadržati svoju poziciju protiv takvih
velikih i bogatih imperija u kakve se ubrzano pretvaraju Sjedinjene Države
i Njemačka?" upitao je. "Kako se mi s četrdeset milijuna ljudi možemo
natjecati s gotovo dvostruko većim državama?" To je pitanje koje mnogi
Amerikanci danas postavljaju o Sjedinjenim Državama suočenima s uspo-
nom Kine.

Dobra politika, loša ekonomija

Britanija je svoju poziciju vodeće svjetske sile uspijevala održavati deset-

ljećima nakon gubitka ekonomske dominacije, zahvaljujući kombinaciji
mudre strateške perspektive i dobre diplomacije. Još zarana, uočivši pro-
mjenu ravnoteže moći, London je donio kritičnu odluku koja je desetlje-
ćima produžila njegov utjecaj: odlučio je prilagoditi se usponu Amerike
umjesto da ga osporava. U desetljećima nakon 1880. u jednom pitanju za
drugim London je popuštao pred sve snažnijim i samopouzdanijim Wa-
shingtonom. Nije Londonu bilo lako prepuštati kontrolu svojoj bivšoj ko-
loniji, zemlji s kojom je vodio dva rata (Revolucionarni rat i rat 1812.) i u
čijem je nedavnom Građanskom ratu bio na strani secesionista. Ipak, Brita-
nija je na kraju prepustila zapadnu hemisferu svojoj bivšoj koloniji, prem-
da je tamo imala krupne vlastite interese.*
Bio je to majstorski strateški potez. Da se Britanija pokušala oduprijeti
usponu Sjedinjenih Država, povrh svih drugih svojih angažmana, iskrva-
rila bi. Uza sve svoje pogreške tijekom sljedećih pola stoljeća, strategija
Londona prema Washingtonu - koje se drže sve britanske vlade od devede-
setih godina 19. stoljeća - značila je da je Britanija mogla posvetiti pozornost
drugim kritičnim frontama. Posljetkom toga ona je ostala gospodaricom
mora, kontrolirajući svoje koridore i puteve s pomoću "pet ključeva" za
koje se govorilo da zaključavaju svijet: - Singapura, Rta Dobre Nade, Alek-
sandrije, Gibraltara i Dovera.
Britanija je uz relativno malo protivljenja desetljećima održavala kon-
trolu nad imperijem i svoj svjetski utjecaj. U aranžmanu nakon Prvoga
svjetskog rata preuzela je 1,8 milijuna četvornih milja teritorija i trinaest
milijuna novih podanika, uglavnom na Bliskom istoku. Ipak, jaz između
njene političke uloge i njezina ekonomskog kapaciteta širio se. Premda je
imperij izvorno možda donosio profit, do dvadesetog stoljeća on je postao
enorman teret za britansku državnu blagajnu. A to nije bilo vrijeme za
skupe navike. Britansko je gospodarstvo posrtalo. Prvi svjetski rat koštao
je više od 40 milijardi dolara, a Britanija, nekoć vodeća svjetska kreditori-
ca, bila je sada u dugovima koji su iznosili 136 posto domaćeg proizvoda.66
Deseterostruki porast državnog duga značio je da su do sredine dvadesetih

*Tijekom jedne od kriza u kojima je Britanija popustila, oko granične linije između
Venezuele i Britanske Gvajane 1895., tajnik za kolonije Joseph Chamberlain ljutito je
istaknuo: "Britanija je američka sila s teritorijalnim područjem većim od samih Sjedi-
njenih Država i s titulom koju je stekla prije neovisnosti Sjedinjenih Država." (Mislio
je na Kanadu.)
godina samo uplate za kamate isisavale polovinu državnog proračuna. Bri-
tanija je htjela zadržati vojnu razinu, pa je nakon Prvoga svjetskog rata
otkupila njemačku flotu po rasprodajnoj cijeni i privremeno zadržala status
vodeće pomorske sile. Ali do 1936. troškovi Njemačke za obranu postali su
trostruko veći od britanskih.67 Iste godine kada je Italija napala Abesiniju,
Mussolini je smjestio 50.000 vojnika u Libiju - deset puta više od broja
britanskih vojnika koji su čuvali Sueski kanal.68 Upravo su te okolnosti -
povezane sa sjećanjem na nedavni svjetski rat u kojem je pobijeno više od
sedamsto tisuća mladih Britanaca - navele britanske vlade u tridesetima
da, suočene sa silama fašizma, dadu prednost nerealnim nadama i popu-
štanju, a ne konfrontaciji.
Sada su strategiju diktirale financijske brige. To savršeno ilustrira odluka
da se Singapur pretvori u "krupnu vojnu bazu". Britanija je u tom "Istočnom
Gibraltaru" vidjela strateško usko grlo između Indijskoga i Tihog oceana
koje može zaustaviti kretanje Japana na zapad. (Britanija je imala i opciju
da održi svoj savez s Japanom - još jedno prilagođavanje - ali su tome pri-
govorile Sjedinjene Države i Australija.) Ta je strategija imala smisla. No s
obzirom na nesigurne britanske financije nije bilo dovoljno novca da se sve
to plati. Dokovi su bili premaleni za flotu koja bi se mogla suprotstaviti
japanskoj, nije bilo dovoljno goriva, a fortifikacije su bile skromne. Kada
je 1942. došlo do japanskog napada, Singapur je pao za tjedan dana.
Drugi svjetski rat bio je završni čavao u lijesu britanske ekonomske
moći. (Američki BDP 1945. je bio deset puta veći od britanskoga.) Čak je i
tada međutim Britanija ostala izrazito utjecajna, barem djelomice zbog
gotovo nadljudske energije i ambicije Winstona Churchilla. Kada uzmete
u obzir da su Sjedinjene Države plaćale gotovo sve troškove saveznika, a
Rusija trpjela većinu žrtava, bila je nužna izvanredna volja da Britanija
ostaje jedna od triju glavnih sila koje odlučuju o sudbini poslijeratnog svi-
jeta. Fotografije Roosevelta, Staljina i Churchilla na Konferenciji u Jalti u
veljači 1945. donekle zavaravaju. Nije u Jalti bilo "velike trojice". Postojala
su "velika dvojica" i uz njih jedan briljantni politički poduzetnik koji je bio
kadar održavati u igri sebe i svoju zemlju, tako da je Britanija još duboko u
dvadeseto stoljeće zadržala mnoge elemente svojstvene velikoj sili.
Dakako, to je i koštalo. Zauzvrat za svoje zajmove Sjedinjene Države
preuzele su desetke britanskih baza na Karibima, u Kanadi, na Indijskom
i Tihom oceanu. "Britansko Carstvo prepušteno je američkom zalagaoni-
čaru - našoj jedinoj nadi", rekao je jedan član Parlamenta. Ekonomist John
Maynard Keynes bio je razjareniji, te je opisao Zakon o posudbi i zakupu
kao pokušaj da se "Britanskom Carstvu iskopaju oči". Ne tako emotivni
promatrači uvidjeli su da je to neizbježno. Arnold Toynbee, koji je dotad
već postao uvaženi povjesničar, tješio je Britance da će ruka Amerike "biti
mnogo lakša nego ruka Rusije, Njemačke ili Japana, a, po mojem sudu, to
su alternative".
Od temeljne je važnosti to da je Britanija prestala biti velika globalna
sila ne zbog loše politike, nego zbog lošega gospodarstva. Imala je veliki
globalni utjecaj, ali njeno je gospodarstvo bilo strukturalno slabo. K tome
je pogoršala stvari pokušajima nerazboritih popravaka - ukidanjem pa
vraćanjem zlatnog standarda, nametanjem carskih pristojbi, gomilanjem
golemih ratnih dugova. Nakon Drugoga svjetskog rata usvojila je socijali-
stički ekonomski program, Beveridgeov plan, koji je nacionalizirao i čvrsto
regulirao velike dijelove gospodarstva. To je moglo biti razumljivo kao
reakcija na izmučeno stanje zemlje, ali do šezdesetih i sedamdesetih to je
Britaniju osudilo na stagnaciju - sve dok Margaret Thatcher nije pomogla
zaokretu britanskoga gospodarstva u osamdesetima.
Unatoč opadanju svojeg relativnog ekonomskog ranga dugom sedam-
deset godina, London je svojim sve slabijim kartama igrao s impresivnom
političkom vještinom. Njegova povijest nudi neke važne pouke za Sjedi-
njene Države.

Dugi rok Amerike

Prvo je međutim bitno zapaziti da središnja značajka opadanja Britanije

- ireverzibilno ekonomsko pogoršanje - zapravo ne vrijedi za Sjedinjene
Države danas. Britanski ekonomski status bez premca trajao je nekoliko
desetljeća; američki traje već više od 130 godina. Gospodarstvo SAD-a naj-
veće je u svijetu od sredine osamdesetih godina 19. stoljeća, a to je i danas.
Zapravo, Amerika sve od tada drži iznenađujuće konstantan udio u global-
nom BDP-u. Uz kratku iznimku kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godi-
na 20. stoljeća - kada je ostatak svijeta bio razoren, a udio Amerike porastao
na 50 posto! - Sjedinjene Države gotovo cijelo stoljeće obuhvaćaju otprili-
ke četvrtinu svjetskog proizvoda (32 posto 1913., 26 posto 1960., 22 posto
1980., 27 posto 2000. i 26 posto 2007.). * U sljedeća dva desetljeća vjerojat-
no će se smanjivati, ali ne značajno. Za 2025. većina procjena navodi da će
gospodarstvo SAD-a još uvijek biti dvostruko veće od kineskoga po no-
minalnom BDP-u (premda će po kupovnoj moći ta dva gospodarstva biti
izjednačena).69
Tu se razliku između Amerike i Britanije može vidjeti po teretu njihovih
vojnih proračuna. Britanija je vladala morima, ali nikada kopnom. Britan-
ska vojska bila je toliko malena da je njemački kancelar Otto von Bismarck
jednom dobacio da bi, kad bi Britanci ikada napali Njemačku, naprosto
naložio lokalnoj policiji da ih pohapsi. U međuvremenu, dominacija Lon-
dona na morima - imao je veću tonažu nego dvije sljedeće sile zajedno -
donosila je pogubne troškove državnoj blagajni. Američka vojska, nasuprot
tome, dominira na svim razinama - kopnu, moru, u zraku i svemiru - i
troši više nego sljedećih četrnaest zemalja ukupno, u iznosu od gotovo 50
posto globalnih troškova za obranu. Neki tvrde da čak i to podcjenjuje
vodstvo Amerike prema ostatku svijeta jer ne uzima u obzir prednost SAD-a
u znanosti i tehnologiji. Sjedinjene Države više troše na istraživanja i razvoj
obrane nego sav ostali svijet zajedno. I, što je krucijalno, to čine ne ugro-
žavajući svoje financije. Troškovi za obranu kao dio BDP-a iznose sada 4,1
posto, manje od postotka u najvećem dijelu Hladnog rata. (Pod Eisenhowe-
rom se bio popeo do deset posto BDP-a.) Tajna je tu u nazivniku. Kako BDP
SAD-a postaje sve veći, troškovi od kojih bi pucala leđa postaju nešto što si
mogu priuštiti. Ovisno o tome odakle gledate, rat u Iraku može biti trage-
dija ili plemenit pothvat. U oba slučaja međutim on neće otjerati Sjedinje-

*Te se brojke zasnivaju na tržišnim deviznim tečajevima i nisu prilagođene prema ži-
votnom standardu. Brojke u dolarima PPP-a bile bi: 19 posto 1913., 27 posto 1950., 22
posto 1973., 22 posto 1998. i 19 posto 2007. Brojke PPP-a također pokazuju isti obrazac
relativne stabilnosti američke moći na oko 20 posto globalnog BDP-a.
ne Države u bankrot. Taj je rat skup, ali cijena za Irak i Afganistan skupa
- 125 milijardi dolara godišnje - manje je od jedan posto BDP-a. Vijetnam
je, za usporedbu, koštao 1,6 posto američkog BDP-a 1970. i desetke tisuća
života vojnika više.
Američka vojna moć nije uzrok, nego posljedica njene snage. Pogonsko
je gorivo ekonomska i tehnička osnova, koja je i dalje veoma snažna. Sje-
dinjene Države suočavaju se sa širim, dubljim i opsežnijim izazovima nego
ikada u svojoj povijesti, a uspon ostalih doista znači da će one izgubiti
nešto udjela u globalnom BDP-u. Ali taj proces neće ni približno sličiti
padu Britanije u dvadesetom stoljeću, kada je ta zemlja izgubila vodstvo u
inovacijama, energiji i poduzetništvu. Amerika će ostati vitalno, dinamič-
no gospodarstvo, na prednjoj liniji sljedećih revolucija u znanosti, tehno-
logiji i industriji - sve dok bude kadra prihvaćati izazove na koje nailazi i
prilagođavati im se.

Budućnost je tu

Kada nastojim objasniti kako će Amerika prolaziti u novom svijetu, pone-

kad kažem "Pogledajte oko sebe." Budućnost je već tu. U posljednjih dva-
deset godina globalizacija dobiva na širini i dubini. Više zemalja proizvodi
robe, komunikacijska tehnologija ujednačuje teren za igru, kapital se slo-
bodno kreće po cijelom svijetu. A Amerika ima velike koristi od tih tren-
dova. Njeno je gospodarstvo dobilo stotine milijardi dolara investicija - što
je raritet za zemlju s mnogo vlastitoga kapitala. Njene kompanije veoma
uspješno ulaze u nove zemlje i industrije te se služe novim tehnologijama
i procesima, sve u korist stalnog porasta završnih rezultata. Unatoč dvama
desetljećima vrlo skupog dolara američki je izvoz održao svoje pozicije.
Godine 1980. činio je deset posto ukupnoga svjetskog izvoza; danas čini
tek nešto ispod devet posto (a sa slabim dolarom ta će brojka rasti).
Porast BDP-a, završni rezultat, u prosjeku je dvadeset pet godina bio
malo iznad tri posto, što je značajno više nego u Europi. (Prosjek Japana u
istom je razdoblju 2,3 posto.) Rast produktivnosti, eliksir moderne ekono-
mije, već je deset godina iznad 2,5 posto, što je opet za čitav postotni poen
više od europskog prosjeka. Po Svjetskom ekonomskom forumu, Sjedinje-
ne su Države trenutačno rangirane kao najkonkurentnije svjetsko gospo-
darstvo. To se rangiranje provodi svake godine od 1979., a pozicija SAD-a
prilično je konstantna, uz povremene padove posljednjih godina u korist
malih zemalja Sjeverne Europe poput Švedske, Danske ili Finske (čije sta-
novništvo broji ukupno dvadeset milijuna, manje od stanovništva države
Teksas). Nadmoćna američka putanja rasta mogla bi se u sljedećih nekoli-
ko godina iscrpiti, a njen bi rast mogao postati "normalniji" za jednu razvi-
jenu industrijsku zemlju. Ali glavna teza - da je Amerika, unatoč golemoj
veličini, vrlo dinamično, napredno gospodarstvo - još uvijek vrijedi.
Pogledajmo industrije budućnosti. Smatra se da će nanotehnologija -
primijenjena znanost koja se bavi kontrolom materije na razini atoma ili
molekula - dovesti do fundamentalnih prodora u sljedećih pedeset godina.
Na nekoj točki u budućnosti, barem mi tako kažu, kućanstva će praviti
proizvode od sirovina, a tvrtke će jednostavno stvarati formule koje atome
pretvaraju u dobra. Bila to reklama ili prognoza, ono što vrijedi zapaziti jest
da po svakom zamislivom kriteriju Sjedinjene Države dominiraju na tom
području. Imaju više namjenskih nanocentara nego sljedeće tri zemlje
(Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kina) zajedno, a mnogi od njihovih
novih centara koncentriraju se na usko određene predmete s visokim po-
tencijalom praktične, utržive primjene - kao što je Emory-Georgia Tech
Nanotechnology Center za personaliziranu i prognostičku onkologiju. Po
tržišnim tečajevima razmjene, državno financiranje nanotehnologije u
Sjedinjenim Državama gotovo je dvostruko veće od najbližega konkurenta,
Japana. Pa dok Kina, Japan i Njemačka daju dobar dio članaka u časopisima
na teme znanosti nanorazmjera i tehnologije, Sjedinjene Države izdale su
za nanotehnologiju više patenata nego ostatak svijeta zajedno, što potvr-
đuje američku neobičnu snagu da apstraktne teorije pretvara u praktične
proizvode.
Tvrtka Lux, koju vodi dr. Michael Holman, konstruirala je matricu za
ocjenu ukupne nanotehnološke konkurentnosti neke zemlje. Analiza nije
promatrala samo nanotehnološku aktivnost nego i sposobnost "stvaranja
rasta iz tehnoloških inovacija". 70 Otkrila je da neke zemlje koje mnogo
troše na istraživanja ne mogu pretvoriti znanost u biznis. Te nacije u "ku-
li bjelokosnoj" imaju impresivnu potporu za istraživanja, članke u časopi-
sima, pa čak i patente, ali nekako to ne uspijevaju prevesti u komercijalna
dobra i ideje. U tu kategoriju pripadaju Kina, Francuska, pa čak i Britanija.
Čitavih 85 posto rizičnih kapitalnih investicija u nanotehnologiju uloženo
je u kompanije SAD-a.
Biotehnologija - široka kategorija koja opisuje upotrebu bioloških su-
stava za stvaranje medicinskih, poljoprivrednih i industrijskih proizvoda
- već je industrija vrijedna milijarde dolara. I u njoj dominiraju Sjedinjene
Države. Više od 3,3 milijarde dolara rizičnih investicija dobile su 2005.
biotehnološke kompanije SAD-a, dok su europske primile samo polovinu
tog iznosa. Nastavak ponude dionica (dakle nakon IPO-a*) u Sjedinjenim
Državama bio je sedam puta veći nego u Europi. A premda su europski IPO-i
privukli više novca 2005., aktivnost IPO-a vrlo je nepostojana - vrijednosti
IPO-a 2004. u SAD-u su bile više nego četverostruke u odnosu na europske.
Kao i u nanotehnologiji, američke kompanije izvrsne su u pretvaranju
ideja u utržive i unosne proizvode. Profiti biotehnologije u SAD-u iznosili
su 2005. blizu 50 milijardi dolara, pet puta više nego u Europi, i činili su
76 posto globalnih profita.**
Proizvodnja, dakako, napušta Sjedinjene Države i premješta se u zemlje
u razvoju, pretvarajući Ameriku u gospodarstvo usluga. To plaši mnoge
Amerikance i Europljane, koji se pitaju što će praviti njihove zemlje ako je
sve "made in China". Ali na azijsku proizvodnju valja gledati u kontekstu
globalnoga gospodarstva, u kojemu zemlje poput Kine postaju važan dio
lanca ponude - ali još uvijek samo dio.

*Inicijalna ponuda dionica neke tvrtke na tržištu, (op. prev.)

**Dakako, informacije iz javnih kompanija predstavljaju samo dio slike, jer su tri če-
tvrtine od 4203 biotehnološke kompanije i dalje privatne. Europa ima veći udio pri-
vatnih biotehnoloških kompanija u svijetu, koji čini 42 posto u odnosu na ukupni broj
(u usporedbi sa 31 posto u Americi). Sjedinjene Države, nasuprot tome, imaju veći udio
javnih biotehnoloških kompanija (50 posto nasuprot 18 posto europskih), što možda
upućuje na veću zrelost tržišta SAD-a.
 James Fallows, autor koji piše za Atlantic Monthly, proveo je godinu
dana u Kini, detaljno promatrajući tog proizvodnog diva; on nudi uvjerljivo
objašnjenje - koje kineski poslovni ljudi dobro razumiju - o tome kako
prebacivanje određenih poslova na druge jača američku konkurentnost.
Većina Amerikanaca, čak i stručnjaci za menadžment, nije čula za "kri-
vulju smješka". Ali kineskim je proizvođačima dobro poznata. Ta krivulja,
koja je ime dobila po osmijehu u obliku U na jednostavnom crtežu veselog
lica iz sedamdesetih :), ilustrira razvoj proizvoda, od koncepcije do pro-
daje. U gornjem lijevom dijelu krivulje počinje se s idejom i industrijskom
dizajnom visoke razine, tj. kako će proizvod izgledati i djelovati. Dalje niz
krivulju dolazi detaljni tehnički plan. Na dnu oblika U nalaze se stvarna
proizvodnja, montaža i isporuka. Zatim su u usponu nadesno distribucija,
marketing, prodaja na malo, ugovori o servisu te prodaja dijelova i dopun-
skih predmeta. Fallows opaža da je u gotovo svoj proizvodnji Kina zadu-
žena za dno krivulje, a Amerika za vrh - dva krajeva slova U, a to su dijelo-
vi gdje leži novac. "Jednostavan način da se to kaže - da je pravi novac u
marki i u maloprodaji - može zvučati kao nešto očevidno", piše on, "ali
implikacije su prosvjetljujuće". 71 Živi je primjer za to iPod: gotovo se u
cijelosti proizvodi izvan Sjedinjenih Država, ali većinu dodane vrijedno-
sti zahvaća Apple, inc. u Kaliforniji. Ta kompanija stječe bruto profit od
80 dolara za video-iPod od 30 gigabajta koji je (krajem 2007.) u malopro-
daji stajao 299 $. Njen je profit 36 posto procijenjene veleprodajne cijene
od 224 $. (Tome treba dodati maloprodajni profit ako se proda u Appleovoj
trgovini.) Ukupni troškovi za dijelove iznosili su 1 4 4 $.72 Kineski proiz-
vođači, nasuprot tome, imaju na svoje proizvode marže od nekoliko po-
stotaka.

Najbolja američka industrija

"Ah, da", kažu oni zabrinutiji, "ali vi promatrate trenutačnu fotografiju.

Prednosti Amerike sve brže kopne kako zemlja gubi svoju znanstvenu i
tehnološku osnovu." Za neke je opadanje znanosti simptom širega kul-
turnog propadanja. Zemlja koja se nekada pridržavala puritanske etike
odgađanja zadovoljenja postala je zemljom koja otkriva trenutačne užitke.
Gubimo zanimanje za ono osnovno - matematiku, proizvodnju, težak rad,
štednju - i postajemo postindustrijskim društvom koje se specijalizira za
potrošnju i dokolicu. "Više će ljudi u Sjedinjenim Državama 2006. diplomi-
rati iz sporta nego iz elektrotehnike", kaže glavni direktor General Elec-
trica Jeffrey Immelt. "Dakle, ako želimo biti svjetski glavni grad masaže,
na dobrom smo putu."73
Ali izgleda da statistika bolje zahvaća tu tjeskobu nego oni koji upozo-
ravaju na opadanje tehničkih struka. Nacionalna akademija za znanost
objavila je 2005. izvještaj koji upozorava da bi Sjedinjene Države uskoro
mogle izgubiti povlašteni položaj kao vodeća zemlja svijeta u znanosti. U
Kini je, kaže izvještaj, 2004. diplomiralo 600.000 inženjera, u Indiji
350.000, a u Sjedinjenim Državama 70.000. Te su brojke ponavljane u
stotinama članaka, knjiga i blogova, uključujući i vodeći članak u časopisu
Fortune, izvanredno uspješan bestseler Thomasa Friedmana The World is
Fiat (Svijet je ravan), Congressional Record i govore titana tehnologije poput
Billa Gatesa. I doista, te brojke djeluju kao razlog za očaj. Kakve šanse ima-
ju Sjedinjene Države ako na svakog kvalificiranog američkog inženjera
dolazi jedanaest kineskih i indijskih? Za cijenu jednoga kemičara ili inže-
njera u Sjedinjenim Državama kompanija može zaposliti pet dobro ospo-
sobljenih i posla željnih kemičara u Kini ili jedanaest inženjera u Indiji.
Jedini je problem što su brojke daleko od stvarnosti. Novinar Carl Bialik
iz Wall Street Journala i nekoliko ljudi iz akademskog svijeta istražili su to
pitanje. Uskoro su shvatili da azijske ukupne brojke obuhvaćaju i one koji
završe dvogodišnji i trogodišnji program - ljude koji dobivaju diplome za
jednostavne tehnološke zadatke. Grupa profesora s Pratt School of Engi-
neering na Sveučilištu Duke putovala je u Kinu i Indiju da prikupi podatke
iz vladinih i nevladinih izvora te razgovara s poslovnim ljudima i ljudima
iz akademske sfere. Zaključili su da eliminiranjem onih koji su završili
dvogodišnje i trogodišnje programe kineska brojka pada na pola, na oko
350.000 diplomiranih, a čak je i ona vjerojatno znatno napuhana zbog
različitih definicija "inženjera", koje često uključuju automehaničare i
majstore za popravke u industriji. Bialik zapaža da Nacionalna zaklada za
znanost, koja prati te statistike u Sjedinjenim Državama i drugim nacijama,
procjenjuje da je riječ o oko 200.000 diploma godišnje. Ron Hira, profesor
javne politike na Rochesterskom institutu za tehnologiju, određuje broj
diplomiranih u Indiji na 1 2 0 - 1 3 0 tisuća godišnje. To znači da Sjedinjene
Države u zbilji obrazuju više inženjera per capita nego Indija ili Kina.74
A brojke ništa ne govore o pitanju kvalitete. Kao netko tko je odrastao
u Indiji, posjedujem zdravo uvažavanje za vrline tamošnjih znamenitih
tehničkih akademskih institucija poput Indijskog instituta za tehnologiju
(IIT). Njihova je velika snaga u tome što propisuju jedan od najnemilosrd-
nije kompetitivnih prijamnih ispita. Pristupaju mu tri stotine tisuća ljudi,
a pet tisuća ih bude primljeno, što je stopa prolaznosti od 1,5 posto (u us-
poredbi s devet do deset posto na Harvardu, Yaleu i Princetonu). Ljudi
koji to ostvare najbolji su i najpametniji među milijardu njih. Smjestite ih
u bilo koji obrazovni sustav, i ići će im dobro. Ali čak i mnogi među IIT-ima
nesumnjivo su drugorazredne kvalitete, s osrednjom opremom, ravnoduš-
nim nastavnicima i nemaštovitom nastavom. Rajiv Sahney, koji je pohađao
IIT i potom otišao na Caltech, kaže: "Središnja je prednost IIT-a prijemni
ispit, koji je sjajno oblikovan za odabir krajnje inteligentnih studenata. Što
se tiče nastave i uvjeta, oni se zaista ne mogu uspoređivati ni s kojim pri-
stojnim američkim institutom za tehnologiju." A kada odete dalje od IIT-a
i drugih takvih elitnih akademskih ustanova - na kojima diplomira manje
od deset tisuća studenata godišnje - kvaliteta visokog obrazovanja u Kini
i Indiji ostaje jako slaba, što je i razlog zbog kojega mnogi studenti odlaze
iz tih zemalja radi obrazovanja.

Te anegdotalne dojmove potvrđuju podaci. Globalni institut McKinsey

proveo je 2005. istraživanje "tržišta rada u usponu" i ustanovio da uzorak
od 28 zemalja s niskim plaćama ima na raspolaganju približno 33 milijuna
mladih profesionalaca*, u usporedbi sa samo petnaest milijuna u uzorku
osam zemalja s visokim plaćama (Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljev-

*Ta brojka koju daje MGI obuhvaća one koji su stekli diplomu u tehničkim strukama,
financijama i računovodstvu, bioznanstvenim istraživanjima te "profesionalne gene-
raliste", kao što su operativci pozivnih centara. Mladi profesionalci definirani su kao
oni koji su završili obrazovanje i imaju najviše sedam godina iskustva.
stvo, Njemačka, Japan, Australija, Kanada, Irska i Južna Koreja).75 Ali koli-
ko tih mladih profesionalaca u zemljama s niskim plaćama ima vještine
nužne za konkurenciju na globalnom tržištu? "Samo dio potencijalnih
kandidata za posao mogao bi uspješno raditi u nekoj stranoj kompaniji",
izvještava studija, nudeći nekoliko objašnjenja, prije svega lošu kvalitetu
obrazovanja. I u Indiji i u Kini, bilježi izvještaj, osim malog broja prvora-
zrednih obrazovnih institucija, kvaliteta i kvantiteta obrazovanja niske
su. Samo deset posto Indijaca dobije bilo kakvo obrazovanje nakon sred-
njega. Stoga, unatoč enormnoj potražnji za inženjerima, ima relativno
malo dobro obrazovanih. Plaće obrazovanih inženjera u obje zemlje rastu
po stopi od petnaest posto godišnje, što je jasan znak da potražnja nadma-
šuje ponudu. (Kada biste bili poslodavac i imali pristup desecima tisuća
dobro osposobljenih inženjera koji svake godine dolaze s fakulteta, ne biste
svojim zaposlenicima morali svake godine davati povišicu od petnaest
posto.)

Visoko obrazovanje najbolja je američka industrija. Na svijetu postoje

dva rangiranja sveučilišta. U jednom od njih, posve kvantitativnoj studiji
koju su izradili kineski istraživači, osam od deset najboljih sveučilišta na-
lazi se u Sjedinjenim Državama. U drugome, koje je više kvalitativno, a
proveo ga je londonski Times Higher Educational Supplement, takvih je se-
dam. Ispod toga redoslijed nije tako strm. Među dvadeset najboljih, seda-
mnaest odnosno jedanaest nalazi se u Americi; među pedeset najboljih
takvih je 38, odnosno 21. Ipak, osnovna priča ostaje ista. S pet posto svjet-
skog stanovništva Sjedinjene Države apsolutno dominiraju visokim obra-
zovanjem; imaju bilo 42, bilo 68 posto među pedeset najboljih svjetskih
sveučilišta (ovisno o tome koju studiju gledate). Američka prednost nije
tako premoćna ni na kojem drugom polju.*
Izvještaj Centra za europsku reformu sa sjedištem u Londonu "Buduć-
nost europskih sveučilišta" iz 2006., ističe da Sjedinjene Države investira-

*Uvijek me zbunjivalo desničarsko napadanje američkih sveučilišta kao da su kule bje-

lokosne bez dodira s realnošću. U vrlo kompetitivnome globalnom okruženju te insti-
tucije dominiraju svojim područjem.
ju 2,6 posto svojeg BDP-a u visoko obrazovanje, u usporedbi sa 1,2 posto u
Europi i 1,1 posto u Japanu. Posebno je upadljiva situacija sa znanošću.
Popis mjesta na kojima je obrazovano tisuću najboljih svjetskih kompju-
torskih znanstvenika pokazuje da se svih deset najboljih visokoškolskih
ustanova u svijetu nalazi u Americi. Izdaci SAD-a za istraživanje i razvoj i
dalje su viši nego europski, a suradnji između poslovnih i obrazovnih insti-
tucija nema ravne nigdje u svijetu. Amerika je i dalje daleko najprivlačnije
odredište za studente i prima 30 posto cjelokupnog broja stranih studena-
ta u globalnim razmjerima. Sve se te prednosti neće moći lako izbrisati, jer
nije izgledno da se promijeni struktura europskih i japanskih sveučilišta,
koja su uglavnom birokratske državne institucije. A premda Kina i Indija
otvaraju nove institucije, nije lako posve ni iz čega stvoriti u nekoliko
desetljeća sveučilište svjetske klase. Evo statistike o inženjerima koju vje-
rojatno niste čuli: u Indiji na sveučilištima godišnje nastaje između 35 i 50
doktorata iz kompjutorske znanosti; u Americi ih nastaje tisuću.

Učiti misliti

Ako američka sveučilišta i jesu prvorazredna, malotko vjeruje da bi se to

isto moglo reći za američke škole. Svatko zna da je američki školski sustav
u krizi i da su učenici u međunarodnom rangiranju godinu za godinom
osobito loši u znanosti i matematici. Ali statistički podaci, premda nisu
pogrešni, tu otkrivaju nešto malo drukčije. Zbiljski problem Amerike nije
problem kvalitete, nego pristupa. Od svojeg početka 1995., Studija o tren-
dovima u međunarodnoj matematici i znanosti (TIMSS) postala je standard
usporedbe obrazovnih programa među nacijama. Najnoviji rezultati, iz
2003., jasno smještaju Sjedinjene Države u sredinu. Sjedinjene Države
bolje su od prosječnog rezultata dvadeset četiriju zemalja obuhvaćenih
studijom, ali mnoge niže rangirane zemlje jesu zemlje u razvoju poput
Maroka, Tunisa i Armenije. Učenici osmog razreda bili su uspješniji od onih
iz četvrtoga (mjerena su ta dva razreda), ali su još uvijek zaostajali za svo-
jim kolegama iz zemalja poput Nizozemske, Japana i Singapura. Mediji su
tu vijest donijeli s predvidljivom sklonošću strahotama: "Ekonomska tem-
pirana bomba: tinejdžeri iz SAD-a među najlošijima u matematici", objavio
je Wall Street Journal.
Ali čak i ako su agregatni rezultati SAD-a u matematici i znanosti bili
niži od vodećih kao što su Singapur i Hong Kong, valja znati da ti rezultati
skrivaju duboke regionalne, rasne i socijalno-ekonomske varijacije. Siro-
mašni učenici i učenici pripadnici manjina ostvaruju rezultate znatno
niže od američkog prosjeka, dok, kako je uočila jedna studija, "učenici iz
školskih oblasti bogatih predgrađa SAD-a postižu gotovo isto tako dobre
rezultate kao i učenici u Singapuru, koji izrazito vodi u rezultatima iz ma-
tematike u TIMSS-u."76 To su učenici koji se poslije natječu za ograničeni
broj mjesta koja zauzimaju na vrhunskim američkim sveučilištima. Pri-
mjerice razlika između prosječnih rezultata u znanosti između siromašnih
i bogatih školskih područja unutar Sjedinjenih Država četiri je do pet puta
veća nego razlika između nacionalnih prosjeka SAD-a i Singapura. Drugim
riječima, Amerika je velika i raznovrsna zemlja s ozbiljnim problemom
nejednakosti. To će se s vremenom prenijeti i na problem konkurentnosti,
jer ako trećinu radnog stanovništva ne možemo obrazovati i osposobiti
tako da bude kompetitivna u gospodarstvu znanja, to će povući nadolje
cijelu zemlju. Ali mi znamo što djeluje. Velika kohorta studenata u najvišoj
petini američkih fakulteta postiže isti rang s najboljima u svijetu. Naporno
rade i imaju visoko planiran obrazovni i izvannastavni život, kako može
posvjedočiti bilo tko tko je nedavno bio u nekom kampusu Ivy Leaguea.

Ja sam osnovnu i srednju školu pohađao u Mumbaiju, u odličnoj insti-

tuciji Cathedral and John Connon School. Njen je pristup (prije trideset
godina) odražavao nastavne metode često opisivane kao "azijske", u kojem
se prvenstvo daje upamćivanju i stalnom testiranju. To je, zapravo, stara
britanska i europska pedagoška metoda, koju se sada opisuje kao azijsku.
Sjećam se memoriranja golemih količina materijala, izbacivanja tog mate-
rijala iz sebe na ispitima i potom brzog zaboravljanja. Kada sam došao u
koledž u Sjedinjenim Državama, naišao sam na drukčiji svijet. Premda je
američki sustav previše labav glede memoriranja, bila to matematika ili
poezija, mnogo je bolji u razvijanju kritičkih sposobnosti duha, a to je ono
što vam je nužno za uspjeh u životu. Drugi obrazovni sustavi uče vas da
prolazite na testovima; američki vas uči misliti. Ovo potonje vrednije je u
svijetu nakon škole.
Sigurno upravo ta značajka dobrim dijelom objašnjava zašto Amerika
proizvodi tako mnogo poduzetnika, izumitelja i onih koji prihvaćaju rizike.
U Americi ljudi smiju biti odlučni, osporavati autoritete, posrtati i ponovo
ustajati. Amerika je ta koja proizvodi desetke dobitnika Nobelove nagrade,
a ne Japan. Tharman Shanmugaratnam, donedavni singapurski ministar
obrazovanja, objašnjava razliku između sustava svoje zemlje i američkoga.
"I jedni i drugi imamo meritokracije", kaže Shanmugaratnam. "Vaša je
meritokracija talenta, a naša meritokracija ispita. Mi znamo osposobiti
ljude da polažu ispite. Vi znate kako najpotpunije iskoristiti talente ljudi.
Oboje je važno, ali postoje neki dijelovi intelekta koje ne možemo dobro
testirati - kao što su kreativnost, znatiželja, smisao za pustolovinu, ambi-
cija. Iznad svega, Amerika ima kulturu učenja koje osporava konvencio-
nalne mudrosti, čak i ako to znači osporavanje autoriteta. To su područja
na kojima Singapurci moraju učiti od Amerike."
To je jedan od razloga što su singapurski službeni predstavnici nedavno
posjetili američke škole da nauče kako stvoriti sustav koji njeguje i nagra-
đuje domišljatost, brzo razmišljanje i rješavanje problema. Kako je izvijestio
Washington Post u ožujku 2007., istraživači iz najboljih singapurskih škola
došli su u Akademiju znanosti, magnetičnu javnu školu u Virginiji, da is-
pitaju nastavne metode SAD-a.77 Dok su učenici "jednog nedavnog popod-
neva proučavali malene, genetički izmijenjene biljke, crtajući listove i
bilježeći podatke u dnevnike", posjetitelji iz Singapura "registrirali su ko-
liko je dugo nastavnik čekao da učenici odgovore na pitanja, koliko su se
često tinejdžeri javljali i koliko su se čvrsto držali svojih stavova." Har Hui
Peng, posjetiteljica iz singapurske Institucije Hwa Chong, bila je, kako
piše Post, impresionirana. "Samo promatranjem možete uočiti da su uče-
nici mnogo angažiraniji, umjesto da im se čitav dan samo servira znanje",
rekla je Har. U članku u Postu dalje piše: "(U Singapuru), rekla je ona, labo-
ratoriji su opremljeni, ali ukočeni, a učenici su pametni, ali se ne usuđuju
sami ponuditi odgovore. Da bi potaknula spontanost, Hwa Chong sada
deset posto ocjene svakog učenika određuje na osnovi usmenog sudjelo-
vanja."
Dok se Amerika divi azijskim vještinama polaganja testova, azijske
zemlje dolaze u Ameriku otkriti kako da svoju djecu navedu da misle. Naj-
bolje srednje škole u Pekingu i Šangaju stavljaju naglasak na neovisno
istraživanje, znanstvena natjecanja i poduzetničke klubove. "Sviđa mi se
kako vaša djeca znaju komunicirati", kaže Rosalind Chia, još jedna singa-
purska nastavnica na putovanju po Sjedinjenim Državama. "Možda bismo
to trebali više njegovati - razgovore između učenika i nastavnika." Takvu
promjenu nije lako postići. Doista, Japan je nedavno pokušao poboljšati
fleksibilnost svojega nacionalnog obrazovnog sustava tako što je uklonje-
na obavezna nastava subotom i povećano vrijeme za opća znanja, gdje
učenici i nastavnici mogu raditi prema svojim interesima. "Ali japanski
prijelaz na yutori kyoiku, ili ležerno obrazovanje", piše Post, "izazvao je
među roditeljima reakciju zahtjeva za povratak na osnovno; oni su zabri-
nuti da im djeca ne uče dovoljno i da su rezultati na testovima slabiji."
Drugim riječima, jednostavna promjena kurikuluma - postupak s vrha
prema dolje - može dovesti samo do otpora. Američka kultura slavi i poja-
čava rješavanje problema, propitivanje autoriteta i heretično mišljenje.
Ona ljudima dopušta da ne uspiju, i onda im daje drugu i treću priliku.
Nagrađuje samoinicijativu i ekscentričnost. Sve su to prednosti pristupa
odozdo prema gore, koje ne može proizvesti nalog vlade.

Američko tajno oružje

Prednosti Amerike mogu izgledati očevidnima kada se uspoređuje s Azijom,

koja je još uvijek kontinent s većinom zemalja u razvoju. Nasuprot Europi
margina je tanja nego što vjeruju mnogi Amerikanci. Europska Unija rasla
je dojmljivo brzo, otprilike istim tempom per capita kao i Sjedinjene Drža-
ve nakon 2000. Ona prima polovinu svjetskih stranih investicija, može se
pohvaliti produktivnošću rada koja je često jednako jaka onoj u Sjedinjenim
Državama, i u srpnju 2007. uknjižila je tri milijarde dolara trgovinskog
viška. U Indeksu konkurentnosti WEF europske zemlje zauzimaju sedam
od deset najviših mjesta. Europa ima svoje probleme - visoku nezaposle-
nost, rigidna tržišta rada - ali ima i prednosti, uključujući i djelotvorniju
te financijski održivu zdravstvenu zaštitu i mirovinske sustave. Sve u sve-
mu, Europa je najznačajniji izazov Sjedinjenim Državama na području
gospodarstva.
Ali Europa ima jedan krucijalni nedostatak. Ili, točnije rečeno, Sjedinje-
ne Države imaju jednu krucijalnu prednost pred Europom i većinom raz-
vijenog svijeta. Sjedinjene Države demografski su dinamične. Nicholas
Eberstadt, znanstvenik na Institutu American Enterprise, procjenjuje da
će američko stanovništvo do 2030. porasti za 65 milijuna, dok će europsko
ostati "praktično u stagnaciji". U Europi će, zapaža Eberstadt, "do tog vre-
mena broj osoba starijih od 65 godina više nego dvostruko premašiti broj
djece ispod petnaest, s drastičnim implikacijama za starenje u budućnosti.
(Manje djece znači manje radnika poslije.) U Sjedinjenim Državama, na-
suprot tome, broj djece i dalje će biti veći od broja starih. Odjel za stanov-
ništvo UN-a procjenjuje da će omjer broja ljudi u radnoj dobi prema broju
starijih građana u Zapadnoj Europi pasti s današnjih 3,8 : 1 na 2,4 : 1 u 2030.
godini. U SAD-u taj će broj pasti sa 5,4 : 1 na 3,1 : 1. Neke od tih demografskih
problema moglo bi se ublažiti ako stariji Europljani odluče raditi, ali do
sada to nije slučaj, a takvi se trendovi rijetko preokreću."78 Jedini realni
način da se taj demografski pad spriječi bio bi da Europa prihvati više use-
ljenika. Europljani starosjedioci prestali su se reproducirati već 2007., tako
da će čak i održavanje sadašnjeg stanovništva iziskivati umjerenu imigra-
ciju. Rast će iziskivati mnogo više. Ali izgleda da europska društva nisu
kadra prihvaćati i asimilirati ljude iz stranih i nepoznatih kultura, osobito
iz ruralnih zaostalih regija u islamskom svijetu. Irelevantno je pitanje tko
je za to kriv - doseljenik ili društvo. Politička je stvarnost da se Europa
kreće prema prihvaćanju manje useljenika u vrijeme kada njena ekonom-
ska budućnost ovisi o njenoj sposobnosti da ih primi mnogo više. Amerika
s druge strane stvara prvu univerzalnu naciju, koju čine sve boje, rase i
vjere te zajednički život i rad, u priličnoj harmoniji.
Iznenađujuće, mnoge azijske zemlje - s iznimkom Indije - u demograf-
skoj su situaciji koja je slična europskoj, ako ne i lošija. Stope fertiliteta u
Japanu, na Tajvanu, u Koreji, Hong Kongu i Kini * dosta su niže od razine
reprodukcije od 2,1 djeteta na svaku ženu, a, prema procjenama, najveće
će nacije Istočne Azije tijekom sljedećih pola stoljeća doživjeti znatno
smanjenje svojeg stanovništva u radnoj dobi. Stanovništvo radne dobi u
Japanu već je prošlo vrhunac; do 2010. Japan će imati tri milijuna radnika
manje nego 2005. Radna populacija u Kini i Koreji također će vjerojatno
proći vrhunac u sljedećem desetljeću. Goldman Sachs predviđa da će dob-
ni medijan Kine porasti sa 35 u 2005. godini na 45 u 2050., a to je značajno
starenje stanovništva. Do 2030. Kina bi mogla imati gotovo isto tako mno-
go građana starijih od 65 godina kao i djece ispod petnaest. A azijske zemlje
imaju s imigrantima jednake nevolje kao i europske. Japan očekuje velika
nestašica radne snage jer ne može prihvatiti dovoljno imigranata, niti mo-
že dopustiti svojim ženama da potpuno sudjeluju u radnoj snazi.
Starenje populacije izaziva krupne posljedice. Prvo, tu je mirovinski
teret - manje radnika uzdržava više sjedoglavih staraca. Drugo, kako je
pokazao ekonomist Benjamin Jones, najinovativniji izumitelji - i premoć-
na većina nobelovaca - svoja najvažnija djela stvaraju u dobi između tride-
set i četrdeset pet godina. Manja populacija u radnoj dobi, drugim riječima,
znači manje tehnoloških, znanstvenih i menadžerskih unapređenja. Treće,
kako radnici stare, postaju iz neto štediša neto potrošači, što jako ograni-
čava nacionalne stope štednje i investiranja. Za razvijene industrijske ze-
mlje - kojima je već udobno, zadovoljne su i ne tako sklone napornom
radu - loša je demografija poput smrtonosne bolesti.
Imigracija je dakle tajno američko oružje. Rođeno domaće bjelačko
američko stanovništvo ima isto tako niske stope plodnosti kao i europsko.
Bez imigracije rast BDP-a SAD-a bio bi u posljednjoj četvrtini prošloga
stoljeća isti kao europski. Američka prednost u inovacijama dobrim je dije-
lom rezultat imigracije. Strani studenti i useljenici čine 50 posto znanstve-
nih istraživača u zemlji i 2006. primili su 40 posto doktorata u prirodnim

*Moguće je da izvještaji ne obuhvaćaju sva rođenja u Kini zbog državne politike jednog
djeteta. No demografski konsenzus (po Eberstadtu) drži da se ukupna stopa fertiliteta
u Kini već najmanje petnaest godina nalazi ispod razine reprodukcije.
i tehničkim znanostima te 65 posto doktorata iz kompjutorske znanosti.
Do 2010. strani će studenti dobivati više od 50 posto svih doktorskih titu-
la dodijeljenih u svim strukama u Sjedinjenim Državama. U prirodnim
znanostima ta će brojka biti bliža 75 posto. Pola novih poslovnih jedinica
u Silicijskoj dolini ima jednog osnivača imigranta ili Amerikanca prve ge-
neracije. Potencijalni novi prodor američke produktivnosti, njeno pred-
njačenje u nanotehnologiji, biotehnologiji, njena sposobnost da izumljuje
budućnost - sve to počiva na politici useljavanja. Ako Amerika uspije zadr-
žati u zemlji ljude koje obrazuje, ovdje će se događati inovacije. Ako se oni
vrate kući, inovacije će otputovati s njima.
Imigracija također daje Americi svojstvo koje je rijetko u bogatoj zemlji
- glad i energiju. Kako se zemlje bogate, slabi nagon za uspinjanjem i uspje-
hom. Ali Amerika je našla način da se stalno revitalizira kroz struje ljudi
koji nastoje stvoriti novi život u novom svijetu. To su ljudi koji rade cijeli
dan berući voće po iscrpljujućoj vrućini, peru posuđe, grade kuće, rade u
noćnim smjenama, čiste smetlišta. Dolaze u Sjedinjene Države pod straš-
nim okolnostima, napuštaju obitelj i zajednicu, samo zato što žele raditi i
bolje živjeti. Amerikance su skoro uvijek zabrinjavali takvi useljenici -
dolazili oni iz Irske ili Italije, Kine ili Meksika. Ali ti su useljenici gurali
dalje i postali kičmom američke radničke klase, a njihova djeca i unuci
uključili su se u maticu američkog društva. Amerika je znala kanalizirati
tu energiju, upravljati raznolikošću, asimilirati pridošlice i ekonomično
napredovati. U krajnjoj liniji, to je ono što ovu zemlju odvaja od iskustva
Britanije i svih drugih povijesnih primjera velikih ekonomskih sila koje
postanu debele i lijene i zaostanu kada naiđu na uspon mršavijih, gladnijih
nacija.

Makroslika

Mnogi stručnjaci, znanstvenici, pa čak i nekoliko političara zabrinuti su

zbog skupa statističkih podataka koji ne slute na dobro za Sjedinjene Dr-
žave. Stopa štednje nalazi se na nuli, deficit bilance tekućeg računa, trgo-
vinski deficit i proračunski deficit visoki su, prosječni dohodak stagnira, a
obaveze za socijalna prava neodržive su. Sve su to valjane brige i političari
će se morati pozabaviti njima. Ali te nam brojke možda ne kažu sve što
trebamo znati. Ekonomska statistika na koju se oslanjamo daje nam samo
približnu, zastarjelu mjeru nekog gospodarstva. Mnoga od tih mjerila bila
su razvijena u kasnome devetnaestom stoljeću kako bi opisala industrijsko
gospodarstvo s ograničenom prekograničnom aktivnošću. Sada živimo na
međusobno povezanom globalnom tržištu, s revolucijama financijskih
instrumenata, tehnologije i trgovine. Moguće je da ne mjerimo ispravno.
Postojao je primjerice makroekonomski zakon da u razvijenome indu-
strijskom gospodarstvu postoji nešto takvo kao što je NAIRU - stopa neza-
poslenosti koja ne ubrzava inflaciju. U osnovi, to je značilo da nezaposlenost
ne može pasti ispod određene razine, obično fiksirane na šest posto, a da
ne gurne inflaciju naviše. Ali u posljednja dva desetljeća mnoge zapadne
zemlje, osobito Sjedinjene Države, imale su stope nezaposlenosti dosta
niže od razina koje su ekonomisti smatrali mogućima. Valja također uoči-
ti da je američki deficit tekućeg računa platne bilance - koji je 2007. dose-
gao 800 milijardi dolara, ili sedam posto BDP-a - trebao biti neodrživ već
na četiri posto BDP-a. Deficit tekućeg računa platne bilance problem je
koji bi trebalo rješavati, ali također bismo trebali držati na umu da se nje-
govu veličinu djelomice može objasniti činjenicom što postoji svjetski
višak štednje i da su Sjedinjene Države i dalje neobično stabilno i privlačno
mjesto za investiranje.
Richard Cooper s Harvardskog sveučilišta čak tvrdi da je američka sto-
pa štednje pogrešno proračunata i da daje netočnu sliku masivne zaduže-
nosti po kreditnim karticama i hipotekarnim kreditima koji se ne mogu
vraćati. Premda mnoga kućanstva žive iznad svojih mogućnosti, slika dje-
luje zdravije na agregatnoj razini, tvrdi Cooper. Privatna štednja SAD-a,
koja obuhvaća i štednju kućanstava (ona "često citirana" niska brojka od
oko dva posto osobnih prihoda) i štednju korporacija, dosegla je 2005.
petnaest posto. Drugim riječima, smanjivanje osobne štednje velikim je
dijelom poništeno povećanjem štednje korporacija. Što je važnije, cijeli
pojam "nacionalne štednje" mogao bi biti zastario, jer ne odražava realnost
novih načina proizvodnje. U tome novom gospodarstvu rast potječe od
"timova ljudi koji stvaraju nova dobra i usluge, a ne od akumulacije ka-
pitala", koji je bio važniji u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Pa ipak,
možemo se koncentrirati na mjerenje kapitala. Nacionalni računi, koji
uključuju BDP i tradicionalna mjerila nacionalne štednje, bili su, piše Coo-
per, "formulirani u Britaniji i Sjedinjenim Državama u tridesetim godina-
ma 20. stoljeća, na vrhuncu industrijskog doba. U gospodarstvu koje se
zasniva na informacijama i znanju treba štednju sagledati šire."79
Ekonomisti definiraju štednju kao dohodak koji se, umjesto da ode u
potrošnju, investira kako bi se omogućila potrošnja u budućnosti. Sadašnja
mjerila investiranja koncentriraju se na fizički kapital i stambeni prostor.
Cooper zastupa tezu da je to mjerilo varljivo. Troškove za obrazovanje
smatra se "potrošnjom", ali u gospodarstvu zasnovanom na znanju obra-
zovanje više funkcionira kao štednja - ona je trošenje od kojega se odusta-
je danas kako bi se povećalo ljudski kapital i povisilo budući dohodak i moć
trošenja. Privatno istraživanje i razvoj uopće se međutim ne uključuje u
nacionalna konta, nego ih se smatra neposrednim poslovnim troškom -
premda većina studija sugerira da istraživanja i razvoj u prosjeku imaju
visoki povrat, mnogo viši od investiranja u cigle i žbuku, koje se vodi kao
sadašnje mjerilo štednje. Tako bi Cooper u štednju također uračunavao
troškove za stalna potrošna dobra, obrazovanje te istraživanje i razvoj - što
bi Sjedinjenim Državama dalo značajno višu stopu štednje. Novi bi način
mjerenja širom svijeta povisio tu brojku i za druge nacije, ali doprinos
obrazovanja, istraživanja i razvoja te trajnih potrošnih dobara ukupnoj
štednji "veći je u Sjedinjenim Državama nego u većini drugih zemalja, osim
možda u nekoliko nordijskih."*
Nijedno od tih upozorenja ne znači da Sjedinjene Države nemaju ozbilj-
ne probleme. Zabrinjavaju mnogi trendovi koji se odnose na makroeko-
nomsku sliku. Kakva god bila stopa štednje, ona u protekla dva desetljeća
brzo opada. Po svim proračunima, postoji opasnost da Medicare sruši fede-
ralni proračun. Njihaj od viškova k deficitima između 2000. i 2008. ima

*Trajna potrošna dobra, obrazovanje te istraživanje i razvoj obuhvaćaju 8,6 posto, 7,3
posto, odnosno 2,8 posto BDP-a. Doda li se to na onih 15 posto štednje po tradicionalni-
jim mjerilima, dobiva se nešto više od 33 posto BDP-a u nacionalnoj štednji.
ozbiljne implikacije. Za većinu obitelji međutim dohoci stagniraju ili rastu
veoma sporo. Sve veća nejednakost značajka je što najavljuje novu eru
koju goni trostruka sila - gospodarstvo znanja, informacijska tehnologija
i globalizacija. Možda najviše zabrinjava to što Amerikanci posuđuju 80
posto svjetske štednje i to rabe za potrošnju. Drugim riječima, rasprodaje-
mo strancima svoju imovinu kako bismo svaki dan popili koji cappuccino
više. Ti su se problemi akumulirali u lošem trenutku jer, uza sve svoje
snage, američko gospodarstvo sada se suočava s najjačim izazovom u povi-
jesti.

Svatko igra

Započeo bih analogijom iz svojeg omiljenog sporta, tenisa. Američki lju-

bitelji tenisa uočavaju jedan nedavan zabrinjavajući trend: opadanje Ame-
rike u vrhunskom tenisu. Aron Pilhofer iz New York Timesa provjerio je
brojke. Prije trideset godina Amerikanci su činili polovinu ždrijeba (onih
128 igrača odabranih za igranje) na U. S. Openu. Od 128 igračica i igrača
1982. je bilo 78 posto Amerikanaca. Godine 2007. bilo je uključeno samo
20 posto Amerikanaca, što je brojka koja točno odražava silazni trend tije-
kom dvadeset pet godina. Milijuni piksela posvećeni su razmišljanjima o
tome kako su Amerikanci mogli pasti tako nisko i tako brzo. Odgovor se
krije u drugom skupu brojki. Sedamdesetih je godina igračice i igrače na U.
S. Open slalo oko dvadeset pet zemalja. Danas to čini oko trideset pet ze-
malja, što je porast od 40 posto. Zemlje poput Rusije, Južne Koreje, Srbije
i Austrije iznjedruju igrače i igračice svjetske klase, a Njemačka, Francuska
i Španjolska treniraju mnogo više igračica i igrača nego ikada prije. U se-
damdesetima su tenisom potpuno dominirale tri anglosaske nacije - Ame-
rika, Britanija i Australija. Godine 2007. šesnaest je igrača i igračica u finalu
dolazilo iz deset različitih zemalja. Drugim riječima, nije riječ o tome da je
Sjedinjenim Državama išlo loše. Riječ je o tome da odjednom svi igraju tu
igru.
Ako se čini da je tenis trivijalan, razmotrimo neku igru s višim ulozima.
New York City dobio je 2005. signal za uzbunu. Od dvadeset pet najvećih
inicijalnih ponuda dionica (IPO-a) te godine, dvadeset četiri održano je u
drugim zemljama, a ne Sjedinjenim Državama. To je bilo zapanjujuće.
Američka tržišta kapitala dugo su bila najveća, najdublja i najlikvidnija u
svijetu. Financirala su zaokret u proizvodnji osamdesetih, tehnološku
revoluciju devedesetih i unapređenja u bioznanosti. Upravo je fluidnost
tih tržišta održavala živost američkog biznisa. Ako je Amerika gubila tu
izrazitu prednost, to je bio vrlo loš znak. Zabrinutost je bila tolika da su
newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg i senator Chuck Schumer od
tvrtke McKinsey and Company naručili izvještaj koji bi procijenio stanje
financijske konkurentnosti New Yorka. On je objavljen krajem 2006. 80
Veliki dio diskusije o tom problemu bavio se pretjeranom pravnom
reguliranošću Amerike, posebno zakonima nakon slučaja Enron kao što je
Sarbanes-Oxley*, i stalnom prijetnjom tužbi koja lebdi nad poslovanjem u
Sjedinjenim Državama. Ti su nalazi bili istiniti, ali nisu zaista zahvatili ono
što je premjestilo poslovanje u inozemstvo. Amerika je poslovala kao i
obično. Ali u igru su se uključivali drugi. Sarbanes-Oxley i druge takve
regulativne mjere ne bi imale ni približno tolik utjecaj da nije bilo činjenice
postojanja novih alternativa. Ono što se ovdje, kao i na drugim područjima,
doista događa nešto je jednostavno: uspon ostalih. Ukupnost američkih
dionica, obveznica, depozita, zajmova i ostalih instrumenata - drugim ri-
ječima, njene financijske zalihe - još je uvijek viša od one u bilo kojoj dru-
goj regiji, ali u drugim regijama financijske zalihe rastu mnogo brže. To
osobito vrijedi za azijske zemlje u usponu - godišnje po 15,5 posto između
2001. i 2005. - ali čak je i rast eurozone brži od američkoga, koji raste po
stopi od 6,5 posto. Ukupni bankarski i trgovinski prihodi Europe, 98 mili-
jardi dolara 2005., gotovo su se izjednačili s američkima od 109 milijardi.
(No čak i na stranim tržištima scenom često dominiraju upravo tvrtke iz
SAD-a. Od pet najviše pozicioniranih tvrtki koje djeluju na europskome,

*Poznat još i kao Zakon o reformi računovodstva javnih kompanija, usvojen 2002. U
osnovi osigurava veću javnost i transparentnost poslovanja kompanija koje se pojav-
ljuju na tržištu dionica te neovisnost revizorskih tvrtki. Skraćeno nazvan po senatoru
i članu Predstavničkog doma Kongresa koji su ga predložili, (op. prev.)
bliskoistočnom i afričkom tržištu, tri su američke.) Godine 2001. na ame-
ričkim se burzama događalo 57 posto IPO-a visoke vrijednosti; 2005. bilo
ih je samo 16 posto. U 2006. Sjedinjene Države bile su domaćin jedva tre-
ćini ukupnog broja IPO-a iz 2001., dok su europske burze proširile svoj
volumen IPO-a za 30 posto, a u Aziji (bez Japana) taj se volumen udvostru-
čio. IPO-i su važni jer stvaraju "supstancijalne periodične prihode za tržište
domaćina" i pridonose percepciji dinamičnosti tržišta.
IPO-i i uvrštavanje na liste vrijednosnica u inozemstvu samo su dio
priče. Za hedge fondove, banke, osiguravajuće kompanije i sveukupnu li-
kvidnost međunarodnih tržišta sve su važnije nove financijske izvedenice
zasnovane na osnovnim financijskim instrumentima poput dionica ili
plaćanja kamatne stope. A dominantni igrač na međunarodnom tržištu
izvedenica (koje se po zamišljenoj vrijednosti procjenjuje na 300 bilijuna
dolara) jest London. Londonsko financijsko tržište obuhvaća 49 posto tr-
žišta izvedenica u inozemnoj razmjeni i 34 posto tržišta izvedenica kamat-
nih stopa. (Sjedinjene Države obuhvaćaju šesnaest, odnosno četiri posto
tih tržišta.) Europska tržišta kao cjelina predstavljaju više od 60 posto
izvedenica kamatnih stopa, inozemne razmjene, dioničkoga kapitala i onih
vezanih uz fondove. Intervjui McKinseyja s predvodnicima globalnog po-
slovanja pokazuju da Europa dominira ne samo u proizvodima postojećih
izvedenica nego i u stvaranju novih. Jedini proizvod izvedenica u kojem
Europa zaostaje za SAD-om jesu robe, koje obuhvaćaju najniži cjelokupni
prihod među glavnim kategorijama izvedenica.
Postoje neki specifični razlozi tog pada. Mnogi među krupnim IPO-ima
2005. i 2006. bili su privatiziranje kompanija u državnom vlasništvu u
Europi i Kini. Kineske su, naravno, otišle u Hong Kong, a ruske i istočno-
europske u London. Sva tri najveća IPO-a 2006. došla su s novih tržišta. Ali
sve je to dio šireg trenda. Zemlje i kompanije imaju sada na raspolaganju
opcije koje nikada nisu imale. Tržišta kapitala izvan Amerike - uglavnom
Hong Kong i London - dobro su regulirana i likvidna, što omogućuje kom-
panijama da uzmu u obzir i druge čimbenike, kao što su vremenske zone,
diverzifikacija i politika.
Sjedinjenim Državama ne ide lošije nego obično. One funkcioniraju kao
i uvijek - možda nesvjesno pretpostavljajući da su još uvijek daleko ispred
ostalih. Kada pišu zakone, uredbe i pravila, američki zakonodavci rijetko
misle na ostali svijet. Američki dužnosnici rijetko se pozivaju na međuna-
rodne standarde. Uostalom, Sjedinjene Države tako su dugo bile globalni
standard, a kada bi odlučile nešto učiniti drukčije, to je bilo dovoljno važno
da cijeli svijet iskaže razumijevanje za njihovu iznimnost. Amerika je, osim
Liberije i Mijanmara, jedina zemlja na svijetu koja ne primjenjuje metrič-
ki sustav. Osim Somalije ona je jedina koja nije ratificirala međunarodnu
Konvenciju o pravima djeteta. U poslovanju ona nije morala ispunjavati
mjerila. Upravo je ona učila svijet kako biti kapitalistički. Ali sada svi igra-
ju američku igru, i to igraju na pobjedu.
Posljednjih trideset godina Amerika je među većim industrijaliziranim
zemljama imala najniže stope korporacijskih poreza. Danas je druga po
njihovoj visini. Nisu američke stope povišene; druge su smanjene. Na pri-
mjer Njemačka, koja je dugo čvrsto vjerovala u svoj sustav visokog opo-
rezivanja, srezala je svoje stope (počevši 2008.) kao odgovor na poteze
zemalja koje su istočno od nje, poput Slovačke i Austrije. Takva konkuren-
cija među industrijaliziranim zemljama sada je široko rasprostranjena.
Nije to utrka prema dnu - skandinavske zemlje imaju visoke poreze, dobre
usluge i snažan rast - nego potraga za rastom. Američki propisi bili su flek-
sibilniji i tržišno pogodniji od sviju drugih. To više ne vrijedi. Londonski
financijski sustav revidiran je 2001., pa je zbunjujući miš-maš pravila za-
mijenjen jednim entitetom, što je jedan od razloga zbog kojih je londonski
financijski sektor sada po nekim mjerilima uspješniji od newyorškoga.
Cijela britanska Vlada agresivno radi na tome da učini London globalnim
središtem. Washington, nasuprot tome, troši vrijeme i energiju smišljaju-
ći kako oporezovati New York kako bi prihode mogao slati ostatku zemlje.
Regulatori od Poljske preko Šangaja do Mumbaija svakog dana vuku pote-
ze kako bi svoje sustave učinili privlačnijima za investitore i proizvođače
iz cijelog svijeta. Čak i glede useljavanja Europska Unija stvara novu "pla-
vu kartu" da privuče visokokvalificirane radnike iz zemalja u razvoju.
Kada ste tako dugo na vrhu, to ima i loših strana. Američko je tržište
tako veliko da su Amerikanci uvijek znali da će se ostatak svijeta potrudi-
ti shvatiti i njega i njih. Mi nismo morali uzvraćati učeći strane jezike,
kulture i tržišta. To bi sada moglo umanjiti konkurentnost Amerike. Uz-
mite na primjer širenje engleskoga diljem svijeta. Amerikanci su bili jako
zadovoljni tim procesom jer im to silno olakšava putovanje u inozemstvo
i obavljanje poslova ondje. Ali domaćinima to omogućuje da razumiju dva
tržišta i dvije kulture te da imaju pristup i jednima i drugima. Mogu govo-
riti engleski, ali i mandarinski, ili hindi, ili portugalski. Mogu se probijati
na američkom tržištu, ali i na unutarnjem kineskom, indijskom ili brazil-
skom. (A u svim tim zemljama i dalje su najveći oni dijelovi tržišta u koji-
ma se ne govori engleski.) Amerikanci, nasuprot tome, mogu plivati samo
u jednome moru. Nikada nisu razvili sposobnost kretanja u svjetovima
drugih ljudi.
Nismo primijetili koliko se drugi brzo uspinju. Većina industrijalizi-
ranog svijeta - a i dobar dio neindustrijaliziranoga - ima bolje usluge mo-
bilne telefonije nego Sjedinjene Države. Širokopojasne mreže brže su i
jeftinije diljem industrijskog svijeta, od Kanade preko Francuske do Japana,
a Sjedinjene Države sada su na šesnaestome mjestu u svijetu po penetra-
ciji širokopojasnih veza per capita. Amerikancima njihovi političari stalno
govore da je jedino što imamo naučiti od zdravstvenih sustava drugih ze-
malja to da budemo zahvalni što imamo svoj. Većina Amerikanaca ignorira
činjenicu da je trećina javnih škola u zemlji potpuno disfunkcionalna (jer
njihova djeca idu u one druge dvije trećine). O američkom sustavu građan-
skog parničenja sada se već rutinski govori kao o prepreci za poslovanje,
ali se nitko ne usuđuje predložiti bilo kakvu reformu. Naši odbici na hipo-
teke za stanovanje koštaju vrtoglavih 80 milijardi dolara godišnje, a govo-
re nam da je najvažnije podupirati vlasništvo nad domovima. Samo što ih
je Margaret Thatcher eliminirala u Britaniji, a ta zemlja ipak ima jednaku
stopu vlasništva nad kućama kao i Sjedinjene Države. Rijetko gledamo oko
sebe i zapažamo te druge opcije i alternative, uvjereni da smo "mi broj je-
dan". Ali učenje od drugih nije više moralno ili političko pitanje. Ono se
sve više tiče konkurentnosti.
Pogledajmo automobilsku industriju. Čitavo stoljeće od 1894. većina
automobila proizvedenih u Sjevernoj Americi izrađivana je u Michiganu.
Od 2004. Michigan je zamijenio Ontario u Kanadi. Razlog je jednostavan:
zdravstvena zaštita. U Americi industrijalci moraju plaćati po 6500 $ troško-
va zdravstvene zaštite i osiguranja za svakog radnika. Premjeste li tvornicu
u Kanadu, koja ima državni sustav zdravstvene zaštite, trošak za industri-
jalca iznosi oko 800 dolara po radniku. General Motors platio je 2006.
godine 5,2 milijarde dolara računa za zdravstvo i osiguranje svojih aktivnih
i umirovljenih radnika. To cijenu svakog prodanog automobila GM-a po-
većava za 1500 dolara. Za Toyotu, koja ima manje američkih umirovljeni-
ka i mnogo više stranih radnika, taj je trošak 186 dolara po automobilu. To
ne mora biti reklama za kanadski zdravstveni sustav, ali govori nam da su
se troškovi američkoga zdravstvenog sustava popeli tako visoko da je za-
pošljavanje američkih radnika u značajnoj mjeri nekonkurentno. Poslovi
ne idu u Meksiko, nego na mjesta gdje se može naći kvalificirane i obrazo-
vane radnike: ne traže poslodavci niske nadnice, nego pametne socijalne
usluge. Vezivanje zdravstvene zaštite uz zaposlenje ima još jednu negativ-
nu posljedicu. Za razliku od radnika bilo gdje drugdje u industrijaliziranom
svijetu, Amerikanci ako izgube posao gube i zdravstveno osiguranje, zbog
čega ih mnogo više zabrinjavaju strana konkurencija, trgovina i globaliza-
cija. Pewova anketa ustanovila je da se tih sila više boje Amerikanci nego
njemački i francuski radnici, možda iz tog razloga.

Desetljećima su američki radnici, bilo u automobilskim kompanijama,

bilo u čeličanama ili bankama, imali jednu golemu prednost u odnosu na
sve druge radnike: povlašteni pristup američkom kapitalu. Mogli su se tim
pristupom služiti za kupovanje tehnologije i obuke kakve nitko drugi nije
imao, i to po konkurentnim cijenama. Tog posebnog pristupa više nema.
Svijet pliva u kapitalu, a američki se radnici iznenada moraju pitati - što
mi to možemo činiti bolje nego drugi? Ta dvojba ne vrijedi samo za radnike
nego i za kompanije. Sada nije presudno kakva je kompanija u usporedbi s
vlastitom prošlošću (ide li nam bolje nego prije), nego kakva je u uspored-
bi sa sadašnjima na drugim mjestima (kako nam ide u odnosu na druge?).
Usporedba se više ne provodi po vertikalnoj vremenskoj dimenziji, nego
po horizontalnoj prostornoj.
Kada su američke kompanije kretale u inozemstvo, nosile su sa sobom
i kapital i know-how. Ali kad u inozemstvo idu danas, otkrivaju da domaći
već imaju novac i već znaju kako raditi. Više zapravo nema Trećega svijeta.
Pa što onda američke kompanije donose u Indiju ili Brazil? Što je američka
komparativna prednost? Malo je američkih poslovnih ljudi ikada pomišlja-
lo da će morati odgovarati na to pitanje. Odgovor se krije u nečemu što je
zapazio ekonomist Martin Wolf. Opisujući svijet koji se mijenja, napisao
je kako ekonomisti obično diskutiraju o dva osnovna pojma, kapital i rad.
Ali to su sada robe dostupne svakome. Ono što gospodarstva razlikuje danas
jesu ideje i energija. Zemlja mora biti izvor bilo ideja, bilo energije. Sjedinje-
ne Države bile su i mogu biti svjetski najvažniji, trajan izvor novih ideja,
velikih i malih, tehničkih i kreativnih, ekonomskih i političkih. Ali da bi
to bile, moraju provesti nekoliko značajnih promjena.

Politika nečinjenja

Sjedinjene Države nisu prvi put zabrinute da gube prednost. Ovo je barem
četvrti val takve zabrinutosti od 1945. Prvi je bio krajem pedesetih, zbog
sovjetskog lansiranja Sputnjika. Drugi je bio ranih sedamdesetih, kada su
visoke cijene nafte i spori rast u Sjedinjenim Državama uvjerili Amerikan-
ce da su Zapadna Europa i Saudijska Arabija sile budućnosti, a predsjednik
Nixon najavio je nastajanje multipolarnog svijeta. Najnoviji je stigao sre-
dinom osamdesetih, kada je većina stručnjaka vjerovala da će Japan biti
tehnološki i ekonomski dominantna supersila budućnosti. Zabrinutost je
u svakom od tih slučajeva bila utemeljena, a projekcije inteligentne. Ali
nijedan od tih scenarija nije se ostvario. Razlog je taj što se američki sustav
pokazao fleksibilnim, snalažljivim i prilagodljivim, sposobnim ispravljati
svoje pogreške i premještati svoju pozornost. Fokusiranje na američko
ekonomsko opadanje završilo je tako što je ono spriječeno. Danas je pro-
blem u tome što je američki politički sustav, izgleda, izgubio sposobnost
stvaranja širokih koalicija koje rješavaju kompleksna pitanja.
Ekonomske disfunkcije u Americi danas su stvarne, ali općenito nisu
proizvod dubokih neučinkovitosti u američkom gospodarstvu, niti su odraz
kulturnog propadanja. One su posljedica posebnih Vladinih političkih mje-
ra. Drukčija bi politika mogla brzo i relativno lako odvesti Sjedinjene Drža-
ve na daleko stabilnije tlo. Već sutra moglo bi se pokrenuti skup pametnih
reformi kojima bi se riješilo rastrošne izdatke i subvencije, povećalo štednju,
proširilo obrazovanje o znanosti i tehnologiji, osiguralo mirovine, stvorilo
funkcionalan proces useljavanja i postiglo značajna poboljšanja djelo-
tvornosti upotrebe energije.* Politolozi su uglavnom suglasni u većini tih
pitanja, a nijedna od predloženih mjera ne bi iziskivala žrtve koje bi podsje-
ćale na tegobe u vrijeme rata, nego samo umjerenu prilagodbu postojećeg
uređenja. Pa ipak, zbog politike to izgleda nemoguće. Američki politički
sustav izgubio je sposobnost kompromisa širih razmjera, kao i sposobnost
da prihvati nešto muke sada radi mnogo većeg dobitka poslije.
Ulazeći u dvadeset prvo stoljeće, Sjedinjene Države nisu u temelju sla-
bo gospodarstvo ili dekadentno društvo. Ali razvile su vrlo disfunkcional-
nu politiku. Za početak, zastario i pretjerano krut politički sustav - star
oko 225 godina - u rukama je novca, posebnih interesa, senzacionalističkih
medija i ideološki nasrtljivih skupina. Rezultat su neprestane ogorčene
rasprave o trivijalnostima - politika kao kazalište - i vrlo malo suštine,
kompromisa i djelovanja. Zemlja koja "može sve" sada je pod sedlom poli-
tičkog procesa "nečinjenja", namijenjenog strančarskim bitkama umjesto
rješavanju problema. Po svim mjerilima - porastu posebnih interesa, lobi-
ja, javnih troškova određenih političkim vezama - politički je proces u
posljednja tri desetljeća postao daleko pristraniji i nedjelotvorniji.
Pametna je nekonvencionalnost podupirati oštru stranačku politiku i
protiviti se plemenitim apelima za suglasnost obiju stranaka. Neki polito-
lozi odavno žele da američke političke stranke budu sličnije europskima,
tj. ideološki čiste i čvrsto disciplinirane. Pa, to se i dogodilo - sve je manje
umjerenih na objema stranama - a rezultat je zagušenje. Europski parla-
mentarni sustavi dobro funkcioniraju s izrazito opredijeljenim strankama.
U njima izvršna grana uvijek kontrolira zakonodavnu, pa tako stranka na
vlasti može lako provoditi svoje ciljeve. Britanskom premijeru nije potreb-

*Ovom popisu ne bih dodao popravljanje sustava zdravstvene zaštite, jer to nije jedno-
stavan problem koji je lako popraviti. Za većinu problema u Washingtonu postoje je-
dnostavna politološka rješenja, ali se suočavaju s političkom paralizom. Zdravstvena
zaštita pitanje je kompleksno kako u politološkom smislu tako i politički. To ne znači
da ga ne treba riješiti, daleko od toga. Ali njegovo bi rješavanje bilo teško i u današnjim
i u bilo kojim okolnostima.
na nikakva potpora opozicijske stranke; on po definiciji ima vladajuću
većinu. Američki je sustav, nasuprot tome, sustav zajedničke vlasti, sustav
funkcija koje se preklapaju te sustav provjera i protuteža. Napredak traži
široke koalicije između dviju stranaka i političara koji su spremni prijeći
na drugu stranu. Upravo zbog toga James Madison nije vjerovao političkim
strankama, koje je paušalno svrstavao sa svakovrsnim "frakcijama" i sma-
trao ih teškom opasnošću za mladu američku republiku.
Znam da svi ti prigovori zvuče vrlo visokoparno i šuplje. A znam i da u
Americi već dugo postoji pokvareno strančarstvo, čak još od Madisonova
vremena. Ali bilo je također i mnogo međustranačke suradnje, pogotovu u
proteklom stoljeću. Reagirajući na političku gorčinu kasnoga devetnaestog
stoljeća - posljednji put kada su s malim razmakom dva puta održani izbo-
ri - mnogi američki lideri pokušali su stvoriti snage za dobru vladu koja
rješava probleme. Robert Brookings uspostavio je u Washingtonu 1916.
Ustanovu Brookings (Brookings Institution) jer je htio organizaciju "slo-
bodnu od bilo kakva političkog ili novčanog interesa (...) da sakuplja, inter-
pretira i pred zemlju iznosi temeljne ekonomske činjenice u koherentnoj
formi". Vijeće za međunarodne odnose (Council on Foreign Relations),
utemeljeno pet godina poslije, također je svjesno pružilo ruku preko stra-
načkih razdjelnica. Prvi urednik njegova časopisa Foreign Affairs rekao je
svojem zamjeniku da ako jedan od njih bude u javnosti identificiran kao
demokrat, drugi mora odmah početi kampanju za republikance. Uspore-
dite to s mnogo kasnije osnovanim think-tankom, konzervativnim Heritage
Foundation, čiji je bivši viši potpredsjednik priznao: "Naša je uloga pruži-
ti konzervativnim kreatorima političkih mjera argumente koji podupiru
našu stranu."
Nevolja je u tome što će napredak glede bilo kojeg većeg problema -
zdravstvene zaštite, socijalnog osiguranja, porezne reforme - iziskivati
kompromis obiju strana. U vanjskoj će politici stvaranje strateške politike
u Iraku, ili o Iranu, Sjevernoj Koreji ili Kini tražiti značajnu potporu obiju
strana. To iziskuje dugoročnu perspektivu. A to baš nije izgledno. One
koji zagovaraju pametna rješenja i kompromisno zakonodavstvo margina-
lizira stranačko vodstvo, gube financijsku potporu posebnih interesnih
grupa i stalno su izloženi napadima svoje "strane" na televiziji i radiju.
Sustav više potiče da se u pregovorima ostane pri čvrstom stavu te se na
povratku kaže svojoj ekipi da ste odbili pokloniti se neprijatelju. To je sjaj-
no za prikupljanje novca, ali pogubno za vladanje.
Zbiljska je kušnja za Sjedinjene Države na neki način suprotna onoj s
kojom se Britanija suočila 1900. Ekonomska moć Britanije slabjela je dok
je ona ipak uspijevala održavati golemi politički utjecaj diljem svijeta.
Američko gospodarstvo i američko društvo, nasuprot tome, sposobni su
odgovoriti na ekonomske pritiske i konkurenciju. Mogu se podešavati,
prilagođavati i ustrajati. Zbiljski je test za Sjedinjene Države politički - i ne
odnosi se na Ameriku u cjelini, nego napose na Washington. Može li se
Washington podesiti i prilagoditi svijetu u kojem su se ostali uspeli? Može
li odgovoriti na pomake u ekonomskoj i političkoj moći? Taj je izazov čak
i važniji u vanjskoj nego u domaćoj politici. Može li Washington uistinu
prigrliti svijet s raznolikim glasovima i gledištima? Može li uspijevati u
svijetu kojim ne može dominirati?
SEDMO POGLAVLJE

Ciljevi Amerike

Kada povjesničari budu pokušali razumjeti svijet ranog dvadeset prvog

stoljeća, trebat će obratiti pozornost na krizu Perejila. U srpnju 2002. maro-
kanska je Vlada poslala dvanaest vojnika na minijaturni otok Leila, neko-
liko stotina stopa udaljen od marokanske obale, u Gibraltarskom tjesnacu,
te je tamo postavila svoju zastavu. Otok nema stanovnika, osim nekoliko
koza, a sve što na njemu uspijeva jest divlji peršin, odakle njegovo španjol-
sko ime, Perejil. Ali Maroko i Španjolska već se dugo spore oko suvereniteta
nad njim, te je španjolska Vlada silovito reagirala na marokansku "agresiju".
U roku od nekoliko tjedana na otok je avionom dovedeno sedamdeset pet
španjolskih vojnika. Oni su spustili marokansku zastavu, podigli dvije
španjolske zastave i poslali Marokance kući. Marokanska je Vlada osudila
"ratni čin" i organizirala demonstracije, gdje je mnoštvo mladih ljudi pje-
valo: "Naše duše i naša krv žrtve su za tebe, Leilo!" Španjolska je u zraku
nad otokom držala svoje vojne helikoptere, a nedaleko od marokanske
obale vojne brodove. Izdaleka je cijela afera izgledala kao komična opera.
Ali koliko god izgledalo apsurdno, netko je te dvije zemlje trebao dovesti
u red.
Ta uloga nije zapala ni Ujedinjene narode ni Europsku Uniju, niti prija-
teljsku europsku državu poput Francuske, koja je u dobrim odnosima s
objema stranama. Zapala je Sjedinjene Države. "Stalno sam mislio: 'Što ja
imam sa svim tim? Zašto smo mi, Sjedinjene Države, usred toga?'" veselo
se prisjeća tadašnji ministar vanjskih poslova Colin Powell. Kada je posta-
lo jasno da ništa drugo ne djeluje, započeo je grozničav krug telefonske
diplomacije, nazvavši marokanskoga kralja i ministra vanjskih poslova
više od dvanaest puta do kasno uvečer u petak i u subotu ujutro. "Bio sam
zaključio da moram brzo istjerati kompromis, jer inače na prvo mjesto
dolazi ponos, pozicije očvrsnu i ljudi postanu tvrdoglavi", rekao je Powell.
"Na Mediteranu se smrkavalo. A moji su unuci uskoro trebali ići na pliva-
nje!" Tako je Powell na svojem kućnom kompjutoru izradio nacrt dogovo-
ra, pridobio obje strane da ga prihvate, zatim za svaku stranu sam potpisao
te to faksom poslao u Španjolsku i Maroko. Zemlje su se složile da otok
ostave neokupiranim i u Rabatu započnu razgovore o njegovu budućem
statusu. Dvije vlade objavile su priopćenja u kojima zahvaljuju Sjedinjenim
Državama za pomoć u rješavanju krize. A Colin Powell mogao je ići na
plivanje sa svojim unucima. To je malen, ali rječit primjer. Sjedinjene Dr-
žave nemaju interesa za Gibraltarski tjesnac. Za razliku od Europske Unije,
one nemaju nekog posebnog utjecaja na Španjolsku ili Maroko. Za razliku
od Ujedinjenih naroda, one ne mogu govoriti uime međunarodne zajednice.
Ali one su bile jedina zemlja koja je mogla razriješiti spor, iz jednostavnog,
fundamentalnog razloga: u unipolarnom svijetu one su jedina supersila.

Ljeto 2002. smatrat će se točkom maksimalne unipolarnosti, rimskim

momentom Amerike. Desetljeće koje je tome vodilo bilo je opojno. Gos-
podarstvo je tutnjilo, rast produktivnosti bio je viši nego desetljećima
prije toga, Washington je proizvodio goleme viškove, vrijednost dolara
sezala je do neba, a američki su glavni direktori bili globalne superzvijezde.
Kada je svijet vidio brutalni napad na Sjedinjene Države u rujnu 2001., to
je izazvalo osjećaje sućuti, kao i ponešto tihog veselja što čak i supersila
može biti ponižena. Ali i tada, kad se Amerika doimala slabom i ranjivom,
svijet je doživio da ona na 11. rujna odgovara u razmjeru koji je za bilo koju
drugu zemlju bio nezamisliv. Washington je smjesta svoj obrambeni pro-
račun povećao za 50 milijardi dolara, što je svota veća od sveukupnih go-
dišnjih obrambenih proračuna Britanije i Njemačke. SAD je sam postavio
terorizam na prvo mjesto globalnoga dnevnog reda, tjerajući svaku zemlju
da sukladno tomu preusmjeri svoju vanjsku politiku. Pakistan, koji je s
talibanima godinama bio u savezništvu, unutar jednog tjedna okrenuo se
protiv njih. Unutar jednog mjeseca Sjedinjene su Države napale Afganistan,
udaljen sedam tisuća milja, gotovo potpuno iz zraka, i brzo srušile tamoš-
nji režim.
To je bilo tada. Amerika i danas ostaje globalna supersila, ali je oslabljena.
Njeno gospodarstvo ima problema, valuta joj slabi i suočena je s dugoročnim
problemima ubrzanog rasta socijalnih davanja i niske štednje. Antiamerič-
ki osjećaji posvuda su jači nego ikada, od Velike Britanije do Malezije. Ali
najupečatljiviji pomak između devedesetih i sadašnjice ne tiče se Amerike,
već svijeta uopće. U devedesetima je Rusija bila potpuno ovisna o američ-
koj pomoći i pozajmicama. Sada bilježi desetke milijardi dolara viškova
godišnjeg proračuna. Zatim, istočnoazijske nacije očajno su trebale MMF
da ih izvuče iz njihovih kriza. Sada imaju krupne devizne rezerve, kojima
se koriste kako bi financirale američki dug. Nadalje, gospodarski rast Kine
gotovo je potpuno poticala američka potražnja. Kina je 2007. globalnom
rastu pridonijela više od Sjedinjenih Država - prvi put da je to neka nacija
učinila, barem od tridesetih godina 20. stoljeća - i u nekoliko ih je ključnih
kategorija pretekla kao najvećega svjetskog potrošača.
Taj svjetski trend, uspon ostalih, dugoročno će samo dobivati na snazi,
kakvi god bili privremeni usponi i padovi. Na vojno-političkoj razini Ame-
rika i dalje dominira svijetom, ali šira struktura unipolarnosti - ekonomska,
financijska, kulturna - slabi. Washington i dalje nema pravog suparnika, i
još ga dugo neće imati, ali se suočava sa sve više ograničenja. Polarnost
nije binarno stanje. Svijet neće desetljećima biti unipolaran, a onda se
jednog dana iznenada okrenuti i postati bipolaran ili multipolaran. Doći
će do polaganih pomaka u naravi međunarodnih odnosa. Premda je unipo-
larnost zasad i dalje realna odrednica međunarodnog sustava, ona svake
godine postaje slabija, a druge nacije i akteri dobivaju na snazi.
Taj pomak moći mogao bi biti općenito blagotvoran. On je proizvod
dobrih stvari - robusnoga gospodarskog rasta i stabilnosti širom svijeta.
Dobar je i za Ameriku, ako mu se pravilno pristupi. Svijet se kreće ame-
ričkim putem. Zemlje postaju otvorenije, sklonije tržištu i demokratič-
nije. Ako održimo rast sila modernizacije, globalne interakcije i trgovine,
napredovat će i dobra vladavina, i ljudska prava, i demokracija. To kretanje
nije uvijek brzo. Često ima nazadovanja, ali osnovni je smjer jasan. Pogle-
dajte Afriku, koju se često smatra najbeznadnijim kontinentom na svije-
tu. Danas su dvije trećine tog kontinenta demokratične i gospodarski
rastu.
Ti trendovi pružaju Sjedinjenim Državama priliku da ostanu stožernim
igračem u jednom bogatijem, dinamičnijem, uzbudljivijem svijetu. Ali da
bi iskoristile tu priliku, bit će potrebna suštinska promjena američkog
osnovnog pristupa svijetu. U vezi sa svojom relativnom moći Amerika
može učiniti samo neke stvari, ne sve. Kako drugi budu rasli s niskih po-
laznih osnova, njena će relativna težina padati. Ali mnogo je toga što
Washington može učiniti kako bi definirao i usmjerio američke ciljeve u
svijetu.

Vrline natjecanja

Kako su to Sjedinjene Države uprskale? Sjedinjene su Države imale izvan-

redne karte za igru u globalnoj politici, najbolje koje je ijedna zemlja ima-
la u povijesti. Pa ipak, gotovo po bilo kojem mjerilu - riješenih problema,
postignutih uspjeha, izgrađenih institucija, većeg ugleda - Washington je
te karte loše odigrao. Amerika je imala razdoblje utjecaja bez premca. Što
je s time učinila?
Onkraj specifičnih osobnosti i političkih mjera, o kojima se mnogo pi-
salo, uvjet koji je omogućio takve pogreške bila je, ironično, golema moć
Amerike. Amerikanci čvrsto vjeruju u vrline natjecanja. Vjerujemo da po-
jedinci, skupine i korporacije bolje djeluju kada su u kompetitivnom okru-
ženju. U odnosu na međunarodnu arenu tu smo činjenicu zaboravili. Sve
od propasti Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države svijetom su kročile poput
kolosa, bez premca i bez ograničenja. To je imalo svojih prednosti, ali je
također učinilo Washington arogantnim, nemarnim i lijenim. Njegova je
vanjska politika povremeno nalikovala na poslovnu strategiju General
Motorsa sedamdesetih - pristup kojim dominiraju unutarnji čimbenici, s
malo osjećaja za širu okolinu u kojoj djeluje. To baš nije pomoglo GM-u, a
nije ni Sjedinjenim Državama.
Nismo oduvijek bili nemarni. Većina je političara i politologa, kako
američkih tako i stranih, sporo postajala svjesna unipolarnosti. Godine
1990., dok se Sovjetski Savez slamao, Margaret Thatcher izrazila je opće-
prihvaćeno mišljenje da se svijet kreće prema uspostavljanju triju regio-
nalnih grupa, "jedne zasnovane na dolaru, jedne na jenu i jedne na njemač-
koj marci."81 George H. W. Bush, ogrezao u bipolarnom poretku, nikad se
nije ponašao kao čelnik jedine supersile. Povijesnim promjenama globalnog
sustava pristupao je oprezno. Umjesto da trijumfalno prisvoji pobjedu u
Hladnom ratu, njegova je vlada pažljivo učvršćivala koristi od sovjetske
propasti, uvijek svjesna da bi se taj proces mogao bilo preokrenuti, bilo
završiti u nasilju. Vodeći Prvi zaljevski rat, Bush je vrlo pomno gradio me-
đunarodnu koaliciju, dobivao odobrenja od Ujedinjenih naroda i držao se
mandata koji je tom ratu davao legitimnost. Kada su Sjedinjene Države
pritiskali recesija i sve veći deficiti, Bush je svojeg državnog tajnika Jamesa
Bakera poslao u svijet da izmoli potporu kako bi osigurao financiranje rata.
Njegovo veliko postignuće u vanjskoj politici, ujedinjenje Njemačke, nije
bilo izboreno unilateralnom silom, već suradničkom diplomacijom - iako
su Sjedinjene Države u to vrijeme držale sve adute. Njemačka je ujedinje-
na unutar zapadnog saveza, a 340.000 Rusa tiho je napustilo Istočnu Nje-
mačku - i sve to s pristankom Moskve.

Neki jesu uvidjeli da su, dok se Sovjetski Savez raspadao, Sjedinjene

Države bile jedini preostali "stup". Ali su smatrali da je unipolarnost prola-
zna faza, puki "trenutak", prema izrazu jednog kolumnista.82 Na izborima
za predsjednika 1992. uglavnom se govorilo o američkoj slabosti. "Hladni
rat je gotov: Japan i Njemačka su pobijedili", govorio je Paul Tsongas tijekom
cijele svoje kampanje za predsjedničku nominaciju. U svojoj knjizi Diploma-
cija iz 1994. Henry Kissinger predvidio je pomaljanje novoga multipolarnog
svijeta, a to je gledište dijelila većina stručnjaka. Europljani su vjerovali da
su na putu k jedinstvu i svjetskoj moći, a Azijci su uvjereno govorili o us-
ponu "pacifičkog stoljeća".
Usprkos tim tvrdnjama inozemni problemi, koliko god se činili daleki-
ma, uvijek bi nekako završili u krilu Washingtona. Kada je 1991. počela
kriza na Balkanu, predsjednik Vijeća Europe Luksemburžanin Jacques
Poos izjavio je: "Ovo je europski trenutak. Ako postoji jedan problem koji
mogu riješiti Europljani, to je jugoslavenski problem. To je europska zemlja,
i to ne ovisi o Amerikancima." To nije bilo neobično ili antiameričko gledi-
šte; dijelila ga je većina europskih vođa, uključujući Margaret Thatcher i
Helmuta Kohla. Ali nakon nekoliko krvavih godina ostalo je na Americi da
zaustavi borbe. Kad je krajem tog desetljeća buknulo Kosovo, Europa je
odmah prepustila uzde Washingtonu. Isti se obrazac pojavljivao u istočno-
azijskoj gospodarskoj krizi, borbi Istočnog Timora za neovisnost, uzasto-
pnim sukobima na Bliskom istoku i kršenju dužničkih ugovora Latinske
Amerike. Druge su zemlje često imale udjela u rješenju, ali bi kriza potra-
jala ako Amerika ne bi intervenirala. Istovremeno je američko gospodarstvo
proživljavalo najduži procvat nakon Drugoga svjetskog rata, realno po-
većavajući svoj udio u svjetskoj proizvodnji dok su Europa i Japan stagni-
rali.

Kada je Bill Clinton 1993. došao na vlast, obećao je da će prestati brinu-

ti za vanjsku politiku i da će se fokusirati na gospodarstvo "kao laserska
zraka". Ali pritisak unipolarnosti bio je snažan. Do svojega drugog manda-
ta on je postao vanjskopolitički orijentiranim predsjednikom, koji je veći-
nu vremena, energije i pozornosti trošio na stvari poput mira na Bliskom
istoku i balkanske krize. Reagirajući na ono što je smatrao obrascem pretje-
rane umiješanosti u međunarodne poslove, od gospodarskih iskupljivanja
do izgradnje nacija, George W. Bush u svojoj je kampanji obećao smanjiti
američki angažman. Zatim je došao njegov predsjednički mandat i, što je
važnije, 11. rujna.
U Clintonovim godinama američka je moć postajala očiglednija, Wa-
shington se sve više potvrđivao, a strane vlade sve su se više opirale. Neke
Clintonove ekonomske savjetnike, poput Mickeyja Cantora i Lawrencea
Summersa, optuživalo se za aroganciju u postupanju s drugim zemljama.
Diplomate poput Madeleine Albright i Richarda Holbrookea kudilo se u
Europi jer su o Americi govorili kao o, Albrightinim riječima, "naciji bez
koje se ne može". Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine
skovao je u devedesetima izraz "hipersila" - kojim nije kanio izraziti na-
klonost.83
Ali sve su te pritužbe bile pristojno čavrljanje u usporedbi s neprijatelj-
stvom kakvo je raspirio George W. Bush. Nekoliko se godina Bushova vlada
gotovo hvalila svojim preziranjem ugovora, multilateralnih organizacija,
međunarodnoga javnog mnijenja i bilo čega što bi sugeriralo pomirbeni
pristup svjetskoj politici. Do drugog Bushova mandata, kad je postao jasan
neuspjeh tog konfrontacijskog pristupa, ta je vlada po mnogim linijama
počela mijenjati svoju putanju, od Iraka preko izraelsko-palestinskog mi-
rovnog procesa do Sjeverne Koreje. Ali nove se političke smjerove prihva-
ćalo sa zakašnjenjem, uz mnogo mrmljanja i gunđanja, pri čemu se dijelo-
vi Vlade nisu ni potpuno pomirili s novom strategijom.
Da bi se razumjelo vanjsku politiku Bushove vlade, nije dovoljno usmje-
riti se na "džeksonovske" impulse Dicka Cheneyja i Donalda Rumsfelda,
na Bushovo teksaško porijeklo ili podlu urotu neokonzervativaca. Ključni
čimbenik koji je omogućio Bushovu politiku bio je 11. rujna. U desetljeću
koje je prethodilo tim napadima ništa nije ograničavalo Sjedinjene Države
na svjetskoj pozornici. Ali nekoliko domaćih ograničenja - novac, Kongres,
javno mnijenje - otežavalo je Washingtonu provođenje unilateralne i bor-
bene vanjske politike. I vojne intervencije i pomoć inozemstvu bile su
nepopularne, jer je javnost htjela da se nakon muka Hladnog rata Sjedinjene
Države povuku iz svijeta. Balkanske intervencije, širenje NATO-a, pomoć
Rusiji - sve je to zahtijevalo znatne napore od Clintonove vlade, koja je
često morala gurati uzbrdo, usprkos činjenici da su to bili relativno mali
pothvati koji nisu mnogo koštali. Ali 11. rujna sve je to promijenio. Slomio
je domaća ograničenja američke vanjske politike. Nakon tog užasnog napa-
da Bush je imao ujedinjenu zemlju, a svijet mu je bio uvelike naklonjen.
Afganistanski rat pojačao je auru američke svemoći, ohrabrujući najbeskom-
promisnije elemente u Vladi, koji su taj uspjeh iskoristili kao argument da
brzo započnu rat s Irakom, i to na izrazito unilateralan način. Sjedinjenim
Državama nije bio potreban ostatak svijeta ni stari mehanizmi legitimnosti
i suradnje. Argumentiralo se da je to novo globalno carstvo koje će stvoriti
novu stvarnost. Formula Bushove vanjske politike jednostavna je:
 unipolarnost + 11. rujna + Afganistan = unilateralnost + Irak.*
Nije se u unipolarnoj eri izmijenila samo bit američke politike. Izmije-
nio se i stil, koji je postao imperijalan i vlastodržački. Mnogo je komunika-
cije sa stranim vođama, ali ona je jednosmjerna. Druge se vlade često samo
obavještava o politici SAD-a. Viši američki dužnosnici žive u svojem svije-
tu, i rijetko imaju pravu interakciju sa svojim prekomorskim kolegama, a
kamoli s drugim strancima. "Kada se susretnemo s američkim dužnosni-
cima, oni govore, a mi slušamo - rijetko izražavamo neslaganje ili govorimo
otvoreno, jer oni to naprosto ne mogu primiti. Jednostavno ponavljaju
američko stajalište, poput turista koji misli da samo treba govoriti glasnije
i sporije, pa ćemo svi razumjeti", rekao mi je jedan viši savjetnik za vanjsku
politiku u jednoj od važnijih europskih vlada.
"Čak i kao viši strani dužnosnik koji ima posla s Vladom SAD-a", piše
čvrsto proamerički orijentirani Christopher Patten pripovijedajući o svojem
iskustvu u svojstvu europskog povjerenika za vanjske poslove, "svjesni ste
svoje drugorazredne uloge: koliko god vaši domaćini bili uljudni, dolazite
kao podređeni koji donosi dobru volju i nada se da će otići s blagoslovom
za svoja pregnuća (...) U interesu skromnog vodstva, kojemu predsjednik
Bush s pravom teži, bilo bi za neke od njegovih pomoćnika korisno da po-
kušaju jednom doći u vlastiti ured na sastanak sa sobom!" Patten nastavlja:

*To nije tema ove knjige, ali ja sam bio za to da se Sadama Huseina skine s vlasti, prem-
da sam se otpočetka zalagao za mnogo veću silu i međunarodno sankcioniranu inter-
venciju i okupaciju. Moja se logika uglavnom odnosila na činjenicu da je zapadna poli-
tika prema Iraku doživjela neuspjeh - sankcije nisu dosljedno provođene, bezbrojni su
civili umirali zbog embarga, Al-Kaida je bjesnjela zbog naše baze u Saudijskoj Arabiji, iz
koje smo upravljali zonom zabrane letenja - i vjerovao sam da bi moderniji i umjereniji
Irak usred arapskog svijeta pomogao slomiti disfunkcionalnu političku dinamiku arap-
skog svijeta. Od prvih sam nekoliko tjedana bio kritičan prema washingtonskoj politi-
ci okupacije. Gledano unazad, nisam podcijenio samo aroganciju i nesposobnost Vlade
već i inherentnu težinu zadatka. I dalje vjerujem da bi moderan, umjeren Irak donio
važne promjene u politici Bliskog istoka. Nadam se da će se Irak dugoročno razviti u
takvu zemlju, ali je cijena bila pogubno visoka - za Amerikance, ali posebno za Iračane.
A vanjska politika stvar je troškova i dobitaka, a ne teologije.
"Kada prisustvuju bilo kojoj inozemnoj konferenciji, službenici američko-
ga Kabineta stižu sa svitom kakve se ni Darije ne bi posramio. Rekviriraju
hotele; gradove se zaustavlja; ljudi širokih vratova s komadima plastike što
im vise iz ušiju odguruju nevine prolaznike u kut. To nije prizor koji pri-
dobiva srca i duhove."84
Inozemna putovanja predsjednika Busha izgledaju kao da su planirana
tako da zahtijevaju što je moguće manje dodira sa zemljama koje posjeću-
je. Obično ga prati oko dvije tisuće Amerikanaca, kao i nekoliko aviona,
helikoptera i automobila. Vidi malo toga osim palača i konferencijskih
dvorana. U njegovim putovanjima nema gotovo nikakvog nastojanja da se
zemlji i kulturi koju posjećuje pokaže poštovanje i razumijevanje. Ta pu-
tovanja također rijetko uključuju bilo kakve sastanke s ljudima izvan vla-
de - poslovnjacima, vodećim osobama iz civilnog društva, aktivistima.
Premda predsjednički posjet po definiciji mora biti visoko programiran,
jedan širi napor da se dođe u doticaj s ljudima u tim stranim zemljama imao
bi veliku simboličnu vrijednost. Odnosno, ako je Bijela kuća zadovoljna
takvim procedurama, trebala bi početi ulagati u najnovije tehnologije te-
lekonferiranja. Ako se to dobro postavi, američki bi predsjednik uskoro
mogao voditi vanjsku politiku, a da nikada ne mora ni susresti strance!
Osim resantimana što ga izaziva taj imperijalni stil, on uzrokuje da
američki dužnosnici nemaju koristi od iskustva i stručnosti stranaca. In-
spektorima UN-a u Iraku bilo je zagonetno to koliko su dužnosnici SAD-a
bili nezainteresirani za razgovor s njima prije rata. Udobno zaklonjeni u
Washingtonu, Amerikanci su inspektorima - koji su tjednima bili proče-
šljavali Irak - držali lekcije o dokazima o oružju za masovno uništavanje.
"Mislio sam da će biti zainteresirani za naše izvještaje iz prve ruke o tome
kako izgledaju te tvornice navodno dvostruke namjene", rekao mi je jedan
inspektor. "Ali ne, oni su meni objašnjavali za što se te tvornice koriste."
Strancima izgleda da američki dužnosnici nemaju pojma o svijetu kojim
navodno upravljaju. "Postoje dva tipa razgovora, jedan kad su Amerikanci
u sobi, a jedan kad nisu", kaže Kishore Mahbubani, bivši singapurski mi-
nistar vanjskih poslova i veleposlanik u Ujedinjenim narodima. Živeći u
"čahuri", Amerikanci ne vide veliku promjenu stavova prema Americi širom
svijeta.
Ovaj put je drukčije

Previše je lako otpraviti neprijateljstvo izraslo iz pohoda na Irak kao puki

zavidni antiamerikanizam (čak i ako ponešto od toga i jest tako). Konzer-
vativci su tvrdili da je u Europi bilo pučkog protivljenja svaki put kada su
Sjedinjene Države pokretale snažne vojne akcije - na primjer kad su u
Europi početkom osamdesetih rasporedile nuklearne rakete Pershing. Za-
pravo, povijest pokazuje suprotno. Ulične demonstracije i javni protesti
protiv postavljanja Pershinga bile su dobar televizijski materijal, ali u zbi-
lji je u većini anketa 3 0 - 4 0 posto Europljana, a često i više, podupiralo
američku politiku. Čak i u Njemačkoj, gdje su pacifistički osjećaji bili veo-
ma izraženi, 53 posto stanovništva podupiralo je postavljanje Pershinga,
prema anketi u Der Spiegelu iz 1983. Većina Francuza najvećim je dijelom
dvaju mandata Ronalda Reagana podupirala američku politiku, i čak mu
na izborima 1984. davala prednost u odnosu na demokratskoga kandidata
Waltera Mondalea. Nasuprot tome, danas se nevjerojatne većine u većini
europskih zemalja - do 80 posto na mnogim mjestima - protive vanjskoj
politici SAD-a, i čak vele da su Sjedinjene Države najveća prijetnja svjet-
skome miru.

Jedan od vodećih komentatora međunarodnih odnosa Josef Joffe primi-

jetio je da je tijekom Hladnog rata antiamerikanizam bio fenomen ljevice.
"Nasuprot njemu uvijek je postojao desni centar, koji je bio antikomuni-
stički i stoga proamerički", objašnjava. "Brojke su rasle i padale, ali ste
uvijek imali čvrstu bazu potpore Sjedinjenim Državama." Ukratko, Hladni
je rat održavao proamerički stav Europe. Na primjer 1968. je bila godina
masovnih protesta protiv američke politike u Vijetnamu, ali je također
bila godina sovjetske invazije na Čehoslovačku. Europljani (i Azijci) mogli
su se protiviti Americi, ali je na njihova gledišta djelovala i protuteža za-
mora sovjetskom prijetnjom. I opet, ankete to potvrđuju. Čak ni europsko
protivljenje Vijetnamskom ratu nije bilo ni blizu tako veliko kao sadašnje
protivljenje Iraku. To je vrijedilo i izvan Europe. U Australiji je većina jav-
nosti podupirala sudjelovanje te zemlje u Vijetnamskom ratu do 1971.,
kada je povukla svoje snage.
Za većinu svijeta, u ratu u Iraku nije se radilo o Iraku. "Što se Meksika
ili Čilea tiče tko vlada u Bagdadu?" rekao mi je Jorge Castañeda, bivši mek-
sički ministar vanjskih poslova. "Radilo se o tome kako svjetska supersila
raspolaže svojom moći. To je nešto zbog čega smo svi duboko zabrinuti."
Čak i ako na kraju Irak ispadne kako treba, to će riješiti samo problem
Iraka. Ostat će problem Amerike. Ljudi širom svijeta zabrinuti su što žive
u svijetu u kojem jedna zemlja ima toliku moć. Čak i ako se ne mogu nad-
metati s tom moći, mogu joj stvarati komplikacije. U slučaju Iraka nijedna
zemlja nije mogla zaustaviti Sjedinjene Države da odu u rat bez međuna-
rodnog odobrenja, ali im je ostatak svijeta dodatno otežao taj pothvat time
što je u događajima koji su slijedili uvelike ostao po strani. Dok je ovo pi-
sano, nijedna arapska zemlja nije u Bagdadu otvorila veleposlanstvo. Ne-
arapski saveznici Sjedinjenih Država nisu bili od mnogo veće pomoći.
Nicolas Sarkozy uživa u tome da ga se u Francuskoj naziva "Amerikan-
cem", pa čak i "neokonzervativcem". Njegov je stav otvoreno proamerički
i jasno izražava svoju želju da se u mnogim stvarima ugleda na Ameriku.
Kad se nakon svojeg izbora za predsjednika Francuske u svibnju 2007.
susreo s Condoleezzom Rice, ona ga je upitala: "Što mogu učiniti za vas?"
Njegov odgovor govori mnogo: "Popravite svoju sliku u svijetu. Teško je
kada je zemlja koja je najmoćnija, najuspješnija - to jest, po nužnosti, vođa
naše strane - jedna od najnepopularnijih zemalja svijeta. To predstavlja
silne probleme za vas i silne probleme za vaše saveznike. Stoga učinite sve
što možete kako biste poboljšali predodžbu o sebi - to je ono što za mene
možete učiniti." 85
Neokonzervativni pisac Robert Kagan argumentira da su razlike izme-
đu Europe i Amerike oko multilateralne suradnje rezultat njihovih relativ-
nih snaga. Kad su glavne europske zemlje bile svjetske velesile, one su
slavile realpolitiku i malo hajale za međunarodnu suradnju. Budući da je
Europa sada slaba, prema Kaganu, sklona je pravilima i ograničenjima. Sa
svoje strane Amerika želi potpunu slobodu djelovanja: "Sad kada su Sje-
dinjene Države moćne ponašaju se kao što se ponašaju moćne nacije."86 Ali
taj argument krivo interpretira povijest i pogrešno razumije jedinstveno
mjesto koje je Amerika zauzimala u diplomaciji dvadesetog stoljeća. Kad
je predlagala stvaranje Lige naroda radi upravljanja međunarodnim od-
nosima nakon Prvoga svjetskog rata, Amerika je bila najmoćnija zemlja
svijeta. Ona je bila dominantna sila na kraju Drugoga svjetskog rata, kada
je osnovala Ujedinjene narode, stvorila sustav međunarodne gospodarske
suradnje iz Bretton Woodsa i pokrenula ključne svjetske međunarodne
organizacije. Amerika je imala cijeli svijet pod nogama, ali su Franklin
Delano Roosevelt i Harry Truman odabrali ne stvoriti američki imperij.
Umjesto toga izgradili su međunarodni poredak saveza i multilateralnih
institucija te ostatku svijeta pomogli da se ponovo osovi na vlastite noge,
dajući goleme količine pomoći i privatnih investicija. Središnji dio tog
pothvata, Marshallov plan, u današnjoj je protuvrijednosti koštao sto mi-
lijardi dolara. Drugim riječima, Amerika je većim dijelom dvadesetog sto-
ljeća prihvaćala međunarodnu suradnju, ne iz straha i ranjivosti, već iz
samopouzdanja i snage.
U središtu tog pristupa posebnu se pozornost posvećivalo diplomaciji.
Razmislite koliko je to moralo značiti Franklinu Rooseveltu da na vrhun-
cu moći prijeđe pola svijeta do Teherana i Jalte kako bi se 1943. i 1945.
susreo s Churchillom i Staljinom. Roosevelt je bio bolestan čovjek, parali-
ziran od struka nadolje; morao je na svojim nogama vući pet kilograma
čeličnih kopči. Četrdeset sati putovanja morem i zrakom teško ga je iscr-
pljivalo. Nije morao ići. Imao je zamjenika napretek - Georgea Marshalla,
Dwighta Eisenhowera - koji su mogli odraditi posao. Ili je mogao druge
vođe pozvati k sebi. Ali FDR je razumio da američka moć mora biti skopča-
na s velikodušnošću. On je inzistirao da i britanski zapovjednici poput
Montgomeryja dobiju svoj pravedni udio u ratnoj slavi. Uveo je Kinu u
Vijeće sigurnosti UN-a, premda je ona bila siromašno seljačko društvo, jer
je vjerovao da je važno da najveća azijska zemlja bude primjereno pred-
stavljena unutar svjetskog tijela.
Standard koji su postavili Roosevelt i njegova generacija potrajao je. Kad
je državni tajnik Marshall skovao plan koji nosi njegovo ime, inzistirao je
da inicijativa i kontrola ostanu u rukama Europljana. Desetljećima nakon
toga Sjedinjene Države gradile su brane, financirale časopise i pružale teh-
ničko znanje drugim zemljama. Slale su svoje znanstvenike i studente u
inozemstvo kako bi ljudi upoznali Ameriku i Amerikance. Iskazivale su
poštovanje svojim saveznicima, čak i kad ni u kojem smislu nisu bili jed-
naki. Vodile su zajedničke vojne vježbe s malim nacijama, čak i kad su one
malo pridonosile spremnosti SAD-a. Polovinu stoljeća američki predsjed-
nici i državni tajnici kružili su kuglom zemaljskom i bili domaćini svojim
kolegama u beskonačnom krugu diplomacije.
Dakako, sva su ta nastojanja služila našim interesima. Ona su proizvo-
dila proamerički svijet koji je bio bogat i siguran. Položila su temelje brzo-
rastućem svjetskom gospodarstvu u kojemu su drugi mogli sudjelovati i u
kojemu je Amerika cvala. Ali to je bio prosvijećeno koristoljublje, koje je
tuđe interese uzimalo u obzir. Iznad svega, ono je druge zemlje umirivalo
- riječju i djelom, stilom i sadržajem - da se mamutske moći Amerike ne
treba bojati.

Nova pravila za novo doba

Neki Amerikanci vjeruju da ne bismo trebali učiti od povijesti, već je samo

kopirati. Kad bismo samo mogli naći još jednu Trumanovu vladu, čeznu,
izgleda, mnogi liberali i demokrati, koja bi uspostavila novi sklop institucija
za novu eru. Ali to je nostalgija, a ne strategija. Kada su Truman, Acheson
i Marshall izgradili poslijeratni poredak, ostatak svijeta bio je razlomljen.
Ljudi su vidjeli razorne učinke nacionalizma, rata i gospodarskog protek-
cionizma. Kao posljedica toga posvuda je, posebno u Sjedinjenim Država-
ma, bilo snažne potpore velikom i velikodušnom nastojanju da se svijet
pokrene, da ga se izdigne iz siromaštva, da se stvori globalne institucije i
osigura međunarodnu suradnju - kako se takav rat nikad više ne bi zbio.
Amerika je imala moralnu prednost proizašlu iz pobjede nad fašizmom, ali
je također imala moć bez premca. Američki je BDP činio gotovo 50 posto
globalnoga gospodarstva. Izvan sovjetske sfere ulogu Washingtona u izna-
laženju novih institucija nikad se nije stvarno dovodilo u pitanje. Danas je
svijet različit, pa tako i pozicija Amerike u njemu. Da su Truman i Marshall
i Acheson živi, ni oni ne bi imali lakih rješenja. Zadaća današnjice jest iz-
graditi novi pristup za novu eru, koji će odgovarati globalnom sustavu u
kojem je moć daleko raspršenija nego ikad prije, i u kojem svi osjećaju da
posjeduju moć.
Sjedinjene Države nemaju u rukama karte kakve su imale 1945., ili čak
2000. Pa ipak, imaju jače karte i od koga drugoga - najpotpuniji portfolio
gospodarske, političke, vojne i kulturne moći - i to neće biti promijenjeno
u doglednoj budućnosti. Što je možda još važnije, ne trebamo iznova izmi-
šljati svijet. Međunarodni poredak koji su uspostavile Sjedinjene Države
nakon Drugoga svjetskog rata, hitno treba proširiti i popraviti, ali ga ne
treba ponovo izmišljati. Ne trebamo izgraditi posve nov globalni poredak.
Kao što je uviđavno primijetio princetonski teoretičar John Ikenberry,
zapadno orijentirani sustav stvoren četrdesetih i pedesetih dopušta širenje
globalne trgovine, uspon novih sila te mehanizme suradnje i upravljanja
sukobima. On se ne može uvijek i lako pozabaviti nekim problemima,
poput sukoba velikih sila i internih tragedija ljudskih prava, ali to su gra-
nice međunarodnih odnosa, a ne tih konkretnih struktura. Istovremeno,
zahvaljujući realnosti nuklearnog oružja i sredstava odvraćanja, nekoj sili
u usponu bilo bi iznimno skupo - dapače, samoubilački - vojno se potvr-
đivati u odnosu na sebi ravne. "Ukratko, današnji je zapadni poredak teško
zbaciti, a lako mu se pridružiti", piše Ikenberry.87 Tako su svoje opcije vi-
djeli moderni Japan i Njemačka, i tako, po svemu sudeći, Kina i Indija vide
svoju budućnost. One zasigurno žele zadobiti moć i status i poštovanje, ali
time što će rasti unutar međunarodnog sustava, a ne time što će ga rušiti.
Sve dok te nove zemlje budu osjećale da i za njih ima mjesta, imat će sve
motive da u tom sustavu postanu "odgovornim dionicima".

Premda je realan, uspon ostalih dug je, spor proces. I to takav da Ame-
rici osigurava vitalnu, premda drukčiju ulogu. Kako Kina, Indija, Brazil,
Rusija, Južnoafrička Republika i mnoštvo manjih zemalja budu napredo-
vali u sljedećim godinama, pojavljivat će se nove točke napetosti. Mnoge
od tih zemalja u usponu imaju povijesne animozitete, granične sporove i
suvremene međusobne zavade; u većini slučajeva nacionalizam će rasti
kako bude rastao gospodarski i geopolitički ugled. Kao udaljena sila Ame-
rika je često praktičan partner za mnoge regionalne nacije zabrinutih da
se u njihovoj sredini ne uzdigne neki hegemon. Te se čimbenike često
primjećuje u diskusijama o Aziji, ali to vrijedi i za mnoge druge točke na
kugli zemaljskoj. Taj proces neće biti mehanički. Dok se jedna od tih ze-
malja bude uzdizala (Kina), ona neće proizvoditi mehanički preciznu di-
namiku ravnoteže u kojoj će njen susjed (Indija) tražiti formalni savez sa
Sjedinjenim Državama. Današnji je svijet kompliciraniji od toga. (Kina će
uskoro biti najveća trgovinska partnerica Indije.) Ali ta suparništva Sjedi-
njenim Državama daju priliku da igraju veliku i konstruktivnu ulogu u
središtu globalnog poretka. One imaju potencijal da budu ono što je Nje-
mačka uz Bismarckovu pomoć (nakratko) postala u kasnom devetnaestom
stoljeću, "čestiti mešetar" Europe, koji sa svakom od glavnih zemalja kuje
bliske odnose, veze bliskije od onih koje su te zemlje imale međusobno. To
je bilo sjecište europskog sustava. Biti globalnim mešetarom danas bio bi
posao koji ne bi uključivao samo američku državu već i društvo, sa svim
snagama i perspektivama koje će ono pridonijeti tome izazovu. To je uloga
koju bi Sjedinjene Države, sa svojim globalnim interesima i prisutnošću,
potpunim portfoliom moći i raznolikim useljeničkim zajednicama, mogle
naučiti veoma vješto igrati.
Ta je nova uloga posve različita od tradicionalne uloge supersile. Ona
uključuje savjetovanje, suradnju, pa čak i kompromis. Ona svoju moć izvodi
iz postavljanja agenda, definiranja spornih pitanja i mobiliziranja koalicija.
To nije hijerarhija odozgo prema dolje, u kojoj Sjedinjene Države donose
odluke i zatim o njima obavještavaju zahvalan (ili tih) svijet. Ali ta uloga
postaje ključna stoga što u svijetu s mnogo igrača postavljanje agenda i
organiziranje koalicija postaju ključni oblici moći. Predsjednik odbora ko-
ji može blago voditi skupinu neovisnih direktora i dalje je veoma moćna
osoba.
Oni koji su otkrili kako najbolje uspijevati u svijetu nakon Amerike
jesu velike američke multinacionalke. One osvajaju nova tržišta time što
mijenjaju svoje stare običaje. Uzmimo za primjer General Electric, koji u
prošlosti nije vjerovao u zajedničke pothvate u inozemstvu i htio je posje-
dovati sto posto svake strane operacije u koju je ulazio. No u posljednjih
pet godina, gledajući rastuću vještinu i samopouzdanost lokalnih tvrtki
na tržištima u usponu poput Kine, Indije, Brazila, Rusije i Južnoafričke
Republike, shvatio je da bi ga takva strategija isključila iz najbrže rastućih
dijelova svijeta. Stoga je promijenio pristup. Glavni direktor G. E.-a Jeffrey
Immelt rezimira: "Naravno, mogli smo nastaviti kupovati male kompani-
je i G.E.-izirati ih. Ali naučili smo da je bolje biti partner kompaniji br. 3
koja želi biti br. 1 nego kupiti minijaturnu kompaniju ili se sam probijati."
New York Times nazvao je to okretanjem od "menadžerskog imperijalizma",
koji je postao "luksuz kakav si G. E. više nije mogao priuštiti."88 Washing-
ton, koji nije suočen s testom tržišta, još nije razabrao da je diplomatski
imperijalizam luksuz koji Sjedinjene Države više sebi ne mogu priuštiti.
Još uvijek postoji snažno tržište za američku moć, i iz geopolitičkih i iz
gospodarskih razloga. Ali, što je važnije, još postoji i snažna ideološka po-
tražnja za njom. "Nitko u Aziji ne želi živjeti u svijetu kojim dominira
Kina. Nema nekog kineskog sna kojem bi ljudi mogli težiti", objasnio je
Simon Tay, singapurski znanstvenik. Bivši brazilski predsjednik Fernando
Henrique Cardoso tvrdio je da ono što svijet stvarno želi od Amerike nije
to da ona tu i tamo ponudi koncesiju za trgovinu, već da potvrdi vlastite
ideale i po njima živi. Ta uloga, zemlje koja će definirati univerzalne idea-
le i po njima živjeti, ostaje ulogom koju samo Amerika može igrati.89 U tom
je smislu meka moć Amerike zamršeno povezana s njenom tvrdom moći.
Kombinacija njih dviju i dalje će joj davati jedinstvenu ulogu u svjetskim
odnosima. Ali tu se moć mora primjenjivati mnogo opreznije i vještije.
Da bih konkretnije opisao kako bi izgledalo djelovanje u tom novom
svijetu, postavio sam pet jednostavnih smjernica.

1. ODABERI. Američka svemoć navela je Washington da povjeruje kako je

oslobođen potrebe da ima prioritete ili da odabire. Želi imati sve. Ali vladati
znači odabirati. Ključno je da u vezi s tim Sjedinjene Države budu dis-
cipliniranije. Na primjer Bushova administracija nije mogla odlučiti hoće li
u Sjevernoj Koreji i Iranu promjenu režima ili promjenu politike (to jest,
denuklearizaciju). To dvoje djeluje suprotno. Ako zemlji priprijetite pro-
mjenom režima, to samo pojačava želju režima za nuklearnim oružjem.
Razmotrimo kako svijet izgleda Iranu. Okružen je nuklearnim silama
(Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Izrael), a s druge strane dviju njegovih grani-
ca smješteni su deseci tisuća vojnika SAD-a (u Iraku i Afganistanu). Pred-
sjednik Sjedinjenih Država opetovano je dao na znanje da režim u Tehera-
nu smatra nelegitimnim, da ga želi zbaciti i da financira razne skupine sa
sličnim ciljevima. Da ste bili u Teheranu, biste li se zbog toga poželjeli
odreći svojeg nuklearnog programa? Inzistirajući i na promjeni politike i
na promjeni režima, nismo dobili nijedno.
 Ili pogledajmo američku politiku prema Rusiji. Nikad nismo bili spo-
sobni odrediti prioritete o tome što su točno naši glavni interesi i preoku-
pacije u vezi s Moskvom. Je li to ona opasnost od njezina nekontroliranog
nuklearnog oružja, koje se može osigurati samo uz njenu pomoć? Ili njeno
ponašanje u Ukrajini? Gruziji? Njeno protivljenje predloženom raketnom
štitu u Istočnoj Europi? Ili kako se Kremlj služio svojom moći zahvaljuju-
ći nafti i prirodnom plinu? Ili unutarnje stanje ljudskih prava u Rusiji?
Današnja politika SAD-a pokušava odgovoriti "sve to". Ako vjerujemo da
su širenje nuklearnog oružja i terorizam najteži problemi s kojima smo
trenutačno suočeni, kao što je rekao predsjednik Bush, onda su osigurava-
nje nuklearnog arsenala Rusije i sprečavanje Irana da razvije nuklearno
oružje sigurno dva pitanja u kojima bismo trebali tražiti suradnju Rusije
- iznad svega drugoga.
Sjedinjene će Države posebno trebati odabirati u odnosu na Kinu. Kina
doživljava najveći, najbrži uspon prema statusu svjetske sile od bilo koje
zemlje u povijesti - veći i brži i od rasta Sjedinjenih Država. Morat će joj se
dati nešto stvarnoga političkog, pa i vojnog prostora razmjerno toj moći.
Istovremeno njen uspon ne bi trebao postati pokriće za ekspanzionizam,
agresiju ili upletanje. Kako uspostaviti tu ravnotežu - s jedne strane odvra-
titi Kinu, a s druge strane izaći u susret njezinu legitimnom rastu - središ-
nji je strateški izazov američkoj diplomaciji. Sjedinjene Države mogu i
trebale bi postaviti neke granice u odnosu s Kinom. Ali one bi također
trebale uvidjeti da to ne mogu posvuda činiti. Na žalost, najvažnija zapre-
ka s kojom se Sjedinjene Države suočavaju u oblikovanju takve politike
jest domaća politička klima koja je sklona bilo kakve koncesije i izlaženja
u susret smatrati popuštanjem.
Sjedinjene Države mogu nešto naučiti od iskustava Velike Britanije, a
to je potreba da se donesu velike strateške odluke o tome na što će usmje-
riti svoje energije i pozornost. Britanija je to mudro učinila kad se suočila
s usponom Sjedinjenih Država. Bila je manje mudra u odnosu na vlastito
carstvo. U ranome dvadesetom stoljeću London je stajao pred dvojbom
koja uvelike nalikuje na washingtonsku danas. Kad bi kriza izbila negdje
drugdje, neovisno o tome koliko daleko, svijet bi upravio poglede na Lon-
don i pitao: "Što ćete učiniti s tim?" Britanska strateška zabluda bila je što
je desetljeća - vrijeme i novac, energiju i pozornost - potrošila na uzalud-
ne pokušaje stabiliziranja perifernih mjesta na zemljovidu. Britanija je
trebala trošiti manje truda na organiziranje ustavnog uređenja nizozemskih
seljaka u Transvaalu, i nije smjela dopustiti da Burski rat posljetkom toga
slomi Carstvo, nego se umjesto toga trebala pozabaviti svojom produktiv-
nošću u padu i usponom Njemačke u središtu Europe.
Britanske su elite pomno iščitavale rimske povijesti dijelom zbog svoje
fascinacije prethodnim velikim carstvom, ali i zato što su tražile pouke o
upravljanju golemim prostorima na različitim kontinentima. Postojala je
takoreći potražnja za ljudima vičnima jeziku, povijesti i Carskoj upravi. No
to je na kraju nadjačalo potrebu da se stvori inženjere budućnosti. Njena
moć i doseg također su opili Britaniju osjećajem povijesne sudbine, trendom
što ga je bio raspirio preporod protestantizma. Povjesničar Correlli Barnett
pisao je (u sedamdesetima) da je sredinom devetnaestog stoljeća Englesku
zahvatila "moralna revolucija", koja ju je udaljila od praktičnog društva
zasnovanog na razumu, koje je sa sobom donijelo industrijsku revoluciju,
prema društvu kojim je dominirao religijski evangelizam, prekomjerni
moralizam i romantizam.90
Sjedinjene bi Države lako mogle upasti u sličnu imperijalnu zamku.
Svaka kriza širom svijeta zahtijeva pozornost i akciju. Američki pipci i
interesi danas su rasprostrti jednako široko kao što su bili i oni britanski
na vrhuncu Carstva. Onima koji vjeruju da je mjesto Amerike u svijetu
posve različito od mjesta Britanskog Carstva bit će poučno da pročitaju
"Izvještaj o osnovnoj strukturi" ("Base Structure Report") za fiskalnu
godinu 2006. U njemu se ministarstvo obrane hvali da je "jedan od najve-
ćih 'vlasnika nekretnina' svijeta, s fizičkim pogonom koji se sastoji od
preko 571.200 objekata (zgrada, građevina i opskrbnih kapaciteta), smje-
štenih na više od 3700 mjesta, na gotovo 30 milijuna jutara". Izvještaj
navodi silno rasprostranjenu mrežu od 766 baza u četrdeset stranih zema-
lja, od Antigve do Ujedinjenoga Kraljevstva. Te su prekomorske baze 2005.
vrijedile barem 127 milijardi dolara, smještale su 197.000 pripadnica i
pripadnika uniformiranog osoblja i jednaki broj pomoćnog osoblja i civil-
nih službenika, te upošljavale još 81.000 lokalnih stranih zaposlenika.
Prekrivale su 687.000 jutara (gotovo 2850 četvornih kilometara) strane
zemlje i porezne obveznike koštale trinaest milijardi dolara samo za odr-
žavanje.
Amerika možda jest moćnija nego što je bila Britanija, ali ipak ne može
zanemariti pouku da mora birati. Ne može sudjelovati u svemu. Tenzije na
Bliskom istoku jesu važne, ali su isisavale sve resurse, energiju i pozornost
iz svakog drugog pitanja u američkoj vanjskoj politici u posljednjih sedam
godina. Washington mora izaći iz osmog stoljeća naše ere, gdje presuđuje
o zahtjevima sunita i šijita u Bagdadu, i preseliti se u dvadeset prvo stolje-
će - u Kinu, Indiju, Brazil - gdje se stvara budućnost. Svaka odluka da se
angažira za neki cilj, bio on vrijedan ili hitan, odvraća od širih strateških
pitanja koja se nalaze pred Sjedinjenim Državama. Fokusiranjem na ono
što je naizgled hitno zaboravit ćemo ono što je istinski važno.

2. GRADI ŠIROKA PRAVILA, NE USKE INTERESE. U vanjskoj politici

SAD-a postoji fundamentalna napetost. Želi li zemlja u inozemstvu gurati
svoje posebne interese, ili želi stvoriti strukturu pravila, praksi i vrijedno-
sti koji će biti obavezni za cijeli svijet? U doba novih sila u usponu najvaž-
niji cilj Sjedinjenih Država trebao bi biti ovo potonje, tako da te zemlje, čak
i kada postanu snažnije, nastave živjeti unutar okvira postojećega međuna-
rodnog sustava. To je glavno ograničenje koje možemo konstruirati kako
bismo osigurali da se uspon ostalih ne pretvori u silaznu spiralu natjecanja,
gdje velike sile neovisno djeluju za vlastite interese i prednosti, tako da
destabiliziraju cijeli sustav. Da bi takav sustav funkcionirao, i mi bismo se
morali držati tih pravila. Ako Sjedinjene Države djeluju neovisno kad to
odgovara njihovim namjerama, zašto Kina ne bi činila isto to u odnosu na
Tajvan? Ili Indija u odnosu na Pakistan? Ako pravila ne obavezuju nas,
zašto bi obavezivala njih?
Čak i što se tiče terorizma, Sjedinjene Države bile su previše uskogrud-
ne. Najbolja sustavna zaštita protiv prijetnje terorizma bio bi globalni skup
carina i kontrola imigracije koji širom svijeta provjerava ljude i teret, pri-
mjenjujući iste standarde i dijeleći zajedničke baze podataka. Kako sada
stoji stvar, američki unilateralni pristup prisiljava zemlje i avioprijevozni-
ke da se podvrgnu njegovim pravilima, ali samo na vlastitim američkim
granicama, stvarajući točke zagušenja, s negativnim posljedicama za gos-
podarstvo i sliku Amerike u svijetu. Usred svjetske eksplozije turizma u
Sjedinjene se Države još od 11. rujna slabo putuje.
Prvo, to znači da iznova treba priznati institucije i mehanizme za rješava-
nje problema i sudbeno procesuiranje koje su Sjedinjene Države (uvelike)
stvorile u posljednjih pet desetljeća. Ali to se ne svodi na jednostavno prisus-
tvovanje većem broju sastanaka UN-a i potpisivanje ugovora. Kada Sjedinjene
Države proklamiraju univerzalne vrijednosti, moraju oprezno izraziti svoja
stajališta. George Bush u svojem je drugom inauguracijskom govoru izjavio
da je "politika Sjedinjenih Država tražiti i podupirati rast demokratskih
pokreta i institucija u svakoj naciji i kulturi, s krajnjim ciljem da se dokrajči
tiranija u našem svijetu." Pa ipak, kada su ušutkavani demokrati na Tajvanu
i u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, Sjedinjene su Države šutjele, argumentirajući
- uvjerljivo - da su to posebni slučajevi. Pa ipak, Washington pribija Kinu na
stup srama i grdi Indiju što strože ne osuđuju Sjevernu Koreju i Burmu.
Diplomati u objema zemljama reći će vam da su to za njih posebni slučajevi.
Nestabilnost u Burmi za Sjedinjene je Države udaljeni problem. Ali ta zemlja
s Kinom i Indijom dijeli duge granice. Njima nestabilnost znači milijune
izbjeglica. Washington bi trebao priznati da, ako on ima svoje vlastite iznim-
ke, imat će ih i druge zemlje. Ili bi trebao sniziti vlastita očekivanja. Ali ne
učiniti nijedno, a propovijedati jednu stvar i prakticirati drugu jest licemjer-
je, što niti je učinkovito, niti pomaže kredibilitetu Amerike.

Značajniji aktualni primjer te napetosti tiče se širenja nuklearnog oruž-

ja. Sjedinjene Države od ostatka svijeta traže da se strogo drži Ugovora o
neširenju nuklearnog oružja, koji je stvorio sustav dvaju redova: onim
nacijama koje su nuklearno oružje razvile prije 1968. dopušteno je posje-
dovanje; onima koje nisu to nije dopušteno (te moraju sukladno tome
slijediti određene smjernice za razvoj nuklearne energije). Ali i dok su in-
zistirale na tome da se nenuklearne sile drže Ugovora, Sjedinjene Države
i druge nuklearne sile same nisu poduzele nikakve korake da provedu
drugi nalog u Ugovoru: da "u dobroj vjeri pregovaraju o efektivnim mjerama
za zaustavljanje utrke u nuklearnom naoružanju (...) i nuklearno razoru-
žanje". Stoga kad Sjedinjene Države drugim zemljama kažu da je izgradnja
jednog jedinog komada nuklearnog oružja moralna, politička i strateška
sramota, dok istodobno same održavaju arsenal od preko pet tisuća raketa,
te grade i testiraju i nove, ta osuda zvuči šuplje. Motivirani takvim pre-
okupacijama, Henry Kissinger, George Shultz, William Perry i Sam Nunn
predložili su da Sjedinjene Države vode ambiciozan pokušaj među nukle-
arnim silama - i posebno s Rusijom, koja zajedno s Amerikom drži 85 posto
sveg nuklearnog oružja - da se smanji količina oružja, da ga se ne drži u
stanju pripravnosti te da se konačno počne raditi na nenuklearnom svijetu.
Bilo da u tome potpuno uspijemo ili ne - i bio svijet bez nuklearnog odvraća-
nja dobra zamisao ili ne - Sjedinjene bi Države mnogo dobile na kredibili-
tetu kada bi uložile nešto ozbiljnog truda u tom smjeru. Inače će još jednom
izgledati kao da ostatku svijeta govore: "Čini što kažem, a ne što činim."

3. BUDI BISMARCK, A NE BRITANIJA. Josef Joffe zastupa tezu da postoje

dvije povijesne analogije koje Sjedinjene Države mogu uzeti u obzir kon-
struirajući svoju veliku strategiju: Britanija i Bismarck. 91 Britanija je poku-
šala naći protutežu prema prijetećim velikim silama u usponu, ali se inače
nije isticala na europskom kontinentu. Bismarck je, nasuprot tome, odabrao
stvaranje odnosa sa svim velikim silama. Cilj mu je bio da sa svima njima
ima bolje odnose nego što ih je ijedna od njih imala s drugima, da bude
stožer međunarodnog sustava Europe.
Za Sjedinjene Države britanska opcija nije prava. Amerika je tu ulogu
igrala u prošlosti - protiv nacističke Njemačke i sovjetske Rusije - ali zbog
današnjih okolnosti takva strategija nije mudra. Svijet se ne dijeli na tabo-
re i daleko je povezaniji i međusobno ovisniji nego što je bio. "Protuteža"
prema nekoj sili u usponu mogla bi biti opasna politika, koja donosi desta-
bilizaciju i potencijalno sama sebe ispunjava. Kada bi Washington krenuo
u protutežu Kini prije no što je Peking pokazao ikakvo ozbiljno nagnuće
da poremeti međunarodni poredak, sam bi se našao izoliran - i ekonomski
bi i politički platio visoku cijenu što je sam remetilačka sila. S obzirom na
golemu moć Amerike krucijalna je sastavnica svake velike strategije ne
precijeniti vlastitu moć. Inače će ostali - na razne načine - nastojati tome
stvoriti protutežu.
Washington je međutim u idealnom položaju da u sadašnjem globalnom
sustavu igra bizmarkovsku ulogu. Ima bolje odnose s gotovo svim većim
silama nego što ih one imaju jedna s drugom. U Aziji je Bushova vlada od-
lično ojačala spone s Japanom, Australijom i Indijom. Trebala bi to učiniti
i s Rusijom i Kinom. Premda postoje mnoge razlike između Washingtona
i Moskve i Pekinga, nema nikakve koristi od toga da ih se pretvori u trajne
protivnike. Vrijednost je bizmarkovskog pristupa što on Sjedinjenim Drža-
vama daje najveći utjecaj u odnosu na sve strane, što maksimira sposobnost
SAD-a da oblikuje miran i stabilan svijet. A ako to ne uspije, to Sjedinjenim
Državama daje i legitimnost i prostor da se prebace u ulogu protuteže.

4. NARUČUJ À LA CARTE. Među teoretičarima i praktičarima međunarod-

nih odnosa postoji prevladavajuća teorija o tome kako je i zašto međuna-
rodni mir postojan. Prema njoj, najstabilniji je sustav onaj s jednom jedinom
dominantnom silom koja održava poredak. Britanija i Sjedinjene Države
tu su ulogu igrale dvjesto godina. U svakom je slučaju hegemon bio domi-
nantni ekonomski i vojni akter, koji je, na kraju krajeva, bio i tržište i za-
jmodavac, sjedište međunarodnoga financijskog središta i vlasnik valute
za rezerve. U vojno-političko smislu obje su zemlje osiguravale morske
puteve, suprotstavljale se rastućim prijetnjama i intervenirale kada su to
smatrale nužnim da spriječe nered. Premda su obje učinile mnogo pogre-
šaka, stabilnost sustava te uspjeh svjetskoga gospodarstva i otvorenih dru-
štava koje su stvorile izvanredna su baština angloameričke hegemonije.
Što ako ta hegemonija nestaje? Amerika uskoro neće biti jedino veliko
tržište na svijetu. Bit će to i Europska Unija i Kina (i potom Indija). Teško
da će dolar zadržati svoju totemsku poziciju kao jedina valuta deviznih
rezervi nasuprot košarici koju dobrim dijelom čine euri i dolari, ali uklju-
čuje i druge valute. Na nekim područjima - primjerice na Južnom kineskom
moru - vojna sila SAD-a vjerojatno neće biti tako relevantna kao kineska.
U međunarodnim pregovorima Amerika će se morati pogađati i sklapati
kompromise s ostalima. Proizlaze li iz svega toga nestabilnost i nered?
Ne nužno. Dvjesto godina angloameričke hegemonije stvorilo je, za-
pravo, sustav koji nije tako krhak kakav je možda bio u dvadesetima i tri-
desetima. (Dok je slabjela britanska moć, Amerika nije bila voljna stupiti
na njeno mjesto, i Europa je bila izgubljena.) Anne-Marie Slaughter piše o
tome kako pravni sustavi konstruiraju skup međunarodnih standarda, a
da ih na to nitko ne sili - stvarajući umreženi poredak odozdo prema gore.92
Neće svako pitanje biti pogodno za takvu stabilizaciju, ali mnoga će biti.
Drugim riječima, potraga za rješenjem svakog problema na način supersi-
le mogla bi biti uzaludna i nepotrebna. Jednako djelotvorna mogu biti i
manja pomoćna sredstva.
Sjedinjene Države trebale bi prihvatiti takav poredak ad hoc. Bivši duž-
nosnik State Departmenta Richard Haass domišljato je pozvao na "multi-
lateralizam à la carte".93 Nijedna institucija ili organizacija nije uvijek u
pravu, nijedan okvir nije idealan. Za jedan problem može djelovati UN, za
drugi NATO, za treći OAS*. A za neko novo pitanje, kao što su promjene
klime, možda bi najviše smisla imala neka nova koalicija, koja bi uključila i
privatni biznis i nedržavne grupe. Međunarodni život bit će samo nesređe-
niji. Susretljiviji, fleksibilniji i prilagodljiviji odnos vjerojatno će na terenu
dati bolje rezultate nego inzistiranje na čistom pristupu na osnovi shvaćanja
da je jedini način za rješavanje međunarodnih problema onaj kojime smo
međunarodne probleme rješavali u devetnaestom stoljeću, u eri kada je
država bila neobično jaka. U većoj mjeri organski međunarodni sustav u
kojem se na problemima radi putem niza različitih struktura i rješenja mo-
že stvoriti vlastitu vrstu slojevite stabilnosti. To nije tako privlačno kao
formalnije strukture za mir, s bazama u New Yorku i Ženevi, odakle se
njima i upravlja. Ali taj bi poredak mogao biti realističniji i trajniji.
Potraga za poretkom nije samo američki problem. Ako uspon ostalih
ujedno donosi i uspon nacionalnog ponosa, interesa i samopouzdanja, on
ima i potencijala da posvuda stvori nered. Istodobno, do tog uspona dolazi
u svijetu u kojemu mir i stabilnost donose velike dobitke - što Kini, Indiji,
pa čak i Rusiji daje velike poticaje za održavanje stabilnosti sustava. Problem
je u tome što te sile u usponu nemaju očevidna i neposredna motiva da
rješavaju zajedničke probleme koje stvara novi sustav. Nacionalna trvenja,
promjene klime, trgovinski sporovi, propadanje okoliša i zarazne bolesti
- sve bi se to moglo gnojiti dok ne izbije kriza, a tada bi moglo biti prekasno.
Rješavanje takvih problema i osiguravanje globalnih javnih dobara izisku-
je moderatora, organizatora ili lidera.

*Organizacija američkih država, (op. prev.)

 5. LEGITIMNOST JE MOĆ. Sjedinjene Države imaju danas u obilnim
količinama sve vrste moći osim jedne: legitimnosti. Legitimnost omogu-
ćuje da se postavlja agenda, definira krizu i mobilizira potporu političkim
mjerama, kako među zemljama tako i među nedržavnim silama poput
privatnog biznisa i građanskih organizacija. Upravo je legitimnost primje-
rice omogućila Bonu Voxu da promijeni politiku država u jednom krucijal-
nom pitanju, smanjenju dugova. Njegova moć leži u tome što on može
nastupati intelektualno i moralno superiorno.
Legitimnost se pojavljuje u mnogim formama. Clintonova vlada poslu-
žila se silom u trima važnim prilikama - u Bosni, na Haitiju i na Kosovu.
Ni u jednoj od njih nije taj predmet iznijela pred Vijeće sigurnosti UN-a, ali
nije baš ni bilo sugestija da to treba učiniti. Zapravo, glavni tajnik Kofi
Annan čak je davao izjave koje opravdavaju akciju na Kosovu, objašnjava-
jući kako se državna suverenost ne smije rabiti kao pokriće za humanitar-
ne zloporabe. Clintonova vlada mogla je proći nekažnjeno djelomice zbog
jednog osnovnog osjećaja povjerenja. Premda je Clintonova vlada - ili vla-
da Georgea H. W. Busha - znala biti nametljiva, ostatku svijeta nisu bila
potrebna uvjeravanja o njenim namjerama. Sadašnja Bushova vlada ne
snosi svu krivnju za to koliko se sve to danas dramatično razlikuje. Zbog
11. rujna ona nije imala drugog izbora nego potvrditi američku moć i silovi-
to nastupiti na svjetskoj pozornici. Ali to joj je trebalo dati tim više razloga
da, čineći ono što se moralo učiniti, usvoji odnos savjetovanja i suradnje.
Jedno je plašiti svoje neprijatelje, a drugo užasnuti ostatak svijeta.
Sjedinjene Države još uvijek su veoma sposobne postavljati agenda i
time davati legitimnost sudu o tome što tvori neki problem, krizu ili tešku
povredu. Američke ideje i ideali i dalje dominiraju u debatama o Darfuru,
iranskome nuklearnom oružju i Burmi. Ali Washington mora shvatiti da
je sržni element moći stvaranje međunarodne javne potpore svojem na-
zoru na svijet, a ne puko provođenje odnosa s javnošću. Druge zemlje,
narodi i grupe sada imaju pristup vlastitim narativima i mrežama. Neće
mirno prihvaćati one verzije događaja koje im netko proglasi. Washington
će morati iznositi dokaze u svoju korist, i to na uvjerljiv način. Ta je zadaća
postala težom, ali postaje i vitalno sve značajnijom. U svijetu koji je snaž-
niji i demokratičniji borba ideja dugoročno znači gotovo sve.
 Izgleda da Bushova vlada srljajući u Irački rat nikada nije shvatila prak-
tičnu vrijednost legitimnosti. Američki bi dužnosnici osporili teze da su
bili izolirani upućivanjem na svoje saveznike u "novoj Europi", Aziji i Afri-
ci, od kojih su mnogi za ulazak u tu koaliciju bili potkupljeni ili pridobiveni
ulagivanjem. A premda su vlade Srednje Europe podupirale Washington,
njihovi su se narodi tome suprotstavili u gotovo istom broju kao i u staroj
Europi. Pošto mu je ta distinkcija promakla, Washington je krivo shvatio i
Tursku, dugotrajnu i vjernu saveznicu koja je devedesetih postala mnogo
demokratičnija. Vlada je htjela poduprijeti Sjedinjene Države, ali više od
90 posto turskog puka tome se usprotivilo. Iz toga je, nakon tijesnoga
glasanja u parlamentu, proizašlo da Turska ne može pružiti potporu Sjedi-
njenim Državama - što je značilo da je rat protiv Sadama na dvjema fron-
tama postao ratom na jednoj fronti, uz ozbiljne poteškoće. Na početku
rata Sjedinjene Države uživale su potporu većine puka samo u jednoj zemlji
na svijetu, u Izraelu. Pa premda se Tonyja Blaira može pohvaliti zbog nje-
gove lojalnosti, od najdemokratskijih političara ne može se očekivati da
ignoriraju želje velike većine svojeg puka.

Najopasniji sadašnji trend jest uspon nacionalizma, koji u unipolarnom

svijetu po definiciji može često biti antiamerički. Kako pokazati da ste
nepopustljiv brazilski, kineski ili ruski domoljub? Tako što se suprotstav-
ljate Gospodinu Velikom. Mnoge mjere domaće politike Indire Gandhi u
sedamdesetim godinama bile su nepopularne. No suprotstavljanje Ameri-
ci uvijek je u kampanji nailazilo na odobravanje. Zašto? Indiju je i tada, kao
i sada, fascinirala Amerika i američki san. Ali to što se gđa Gandhi usudila
čvrsto postaviti prema hegemonu bilo je znak snage i hrabrosti. Amerikan-
ci prigovaraju da je to iracionalno te da se njihova zemlja nepošteno pre-
tvara u vreću za udaranje. U pravu su. Ali to treba preboljeti. Mnogo je,
mnogo prednosti u tome što ste supersila. Ali ima i neku cijenu. Pažljiva
diplomacija može tu cijenu lako sniziti.
"Bolje je da vas se boje nego da vas vole", napisao je Machiavelli. Dick
Cheney voli taj moto. U svojem govoru iz 2007. citirao je Bernarda Lewisa,
koji je u osnovi rekao kako su tijekom Hladnog rata bliskoistočni diktatori
naučili da se treba bojati Sovjetskog Saveza, ali ne i Amerike. Machiavelli i
Cheney griješe. Da, Sovjetskog Saveza njegovi su se saveznici bojali, dok
su Sjedinjene Države voljeli, ili su im se barem sviđale. I pogledajte tko je
još uvijek tu. Čudno je i uznemirujuće da potpredsjednik Cheney zavidno
citira nasilničke i promašene strategije jedne totalitarne diktature. Ame-
rika je preobrazila svijet svojom moći, ali i svojim idealima. Kada su se
kineski demonstranti za demokraciju okupili na Trgu Tiananmen, sagra-
dili su improviziranu figuru koja je predstavljala Kip slobode, a ne F-16.
Imidž Amerike možda nije onako dobroćudan kako misle Amerikanci, ali
je, na kraju krajeva, bolji od drugih mogućnosti. Upravo je zbog toga svijet
mogao tako dugo tolerirati neizmjernu moć Amerike.

Strah i prezir

Prije no što primijene ijednu od tih konkretnih strategija, Sjedinjene Dr-

žave moraju međutim provesti jednu mnogo širu preinaku. Moraju se pre-
stati skrivati u strahu. Upravo je strah stvorio klimu paranoje i panike u
Sjedinjenim Državama i omogućio pogrešne strateške poteze. Ustrašivši
sebe do uvjerenja kako nemamo izbora nego djelovati brzo i sami, pre-
ventivno i jednostrano, u samo šest godina uspjeli smo uništiti desetljeće
međunarodne dobre volje, otuđiti saveznike i obodriti neprijatelje, ne ri-
ješivši baš mnogo međunarodnih problema. Da bi povratila svoje mjesto u
svijetu, Amerika prvo mora povratiti samopouzdanje.
Gotovo po svim objektivnim mjerilima Sjedinjene su Države danas u
blaženom položaju. Nailaze na probleme, krize i otpore, ali u usporedbi s
bilo kojom krupnom prijetnjom u prošlosti - nacističkom Njemačkom,
Staljinovom agresijom, nuklearnim ratom - okolnosti su pogodne, a svijet
se kreće našim smjerom. Ako ne želimo krivo proračunati, krivo prosuditi
ili krivo shvatiti, ključno je da to prije svega imamo na umu.
Atmosfera u Washingtonu danas je sasvim drukčija. Amerika je postala
nacija obuzeta strepnjom, zabrinuta zbog terorista i nacija odmetnica,
muslimana i Meksikanaca, stranih kompanija i slobodne trgovine, imigra-
nata i međunarodnih organizacija. Najjača nacija u svjetskoj povijesti sada
sebe vidi kao naciju pod opsadom sila koje su izvan njene kontrole. Prem-
da je Bushova vlada pridonijela tom stanju stvari, taj se fenomen ne može
svesti na jednog predsjednika. Previše je Amerikanaca zahvaćeno retorikom
straha.
Predsjednička kampanja 2008. mogla je pružiti priliku za nacionalnu
diskusiju o novom svijetu u kojem živimo. Dok ovo pišem, na republikan-
skoj strani to je vježba histerije busanja u prsa. "Oni vas mrze!" opetovano
viče Rudy Giuliani tijekom kampanje, neprestano podsjećajući publiku na
gadne ljude tamo vani. "Oni ne žele da budete na ovom koledžu!" upozorio
je publiku na Sveučilištu Oglethorpe u Atlanti. "Ili vi, ili vi, ili vi", dodao
je, navodno upirući prst u studente. U prvoj republikanskoj debati rekao
je: "Suočavamo se s neprijateljem koji kuje planove po cijelom svijetu, a
ispada da planira i unutar naše zemlje, da dođe ovamo i pobije nas." U kam-
panji je Giuliani igrao čovjeka ogorčena nesposobnošću Amerikanaca da
vide opasnost pred vlastitim nosom. "To je stvarnost, gospođo", rekao je
preneraženoj ženi na Oglethorpeu. "Morate razbistriti svoj um."
Giuliani je stalno zahtijevao ne samo da Amerika ostane u ofenzivi
nego i da krene u ofenzivu na novim frontama. No bizarno je shvaćanje da
Sjedinjenim Državama prijeti teška opasnost pasivnosti i povratka u de-
fenzivu. Između 2001. i 2007. Washington je napao dvije zemlje uz pot-
poru obiju stranaka i slao trupe diljem svijeta, od Somalije do Filipina, u
borbu protiv islamskih militanata. Uvećao je troškove obrane za 187 mili-
jardi dolara - što je više od vojnih proračuna Kine, Rusije, Indije i Britanije
zajedno. Osnovao je Ministarstvo domovinske sigurnosti, koje godišnje
troši više od 40 milijardi dolara. Uspostavio je tajne zatvore u Europi te
pravnu crnu rupu u Guantanamu za zatočivanje, ispitivanje i - po nekim
definicijama - mučenje zatvorenika. Kako bi to Giuliani još pojačao ofen-
zivu? Napao, zlu ne trebalo, još nekoliko zemalja?
U svojoj knjizi Važna je hrabrost (Courage Matters) senator John McCa-
in napisao je: "Uđite u to nesretno dizalo! Letite tim prokletim avionom!
Proračunajte koliki su izgledi da vas ozlijede teroristi. To je još uvijek izgled-
no otprilike koliko i to da vas kakav tsunami odnese u more." Pišući potkraj
2003., dodao je nešto što je djelovalo kao dobro praktično pravilo: "Gledaj-
te znak uzbune zbog terorizma, i kada padne ispod žutoga, ponovo izađite."
Na nesreću, od 11. rujna znak za uzbunu nikada nije pao ispod žutoga (što
znači "povišenu" razinu rizika terorističkog napada). Na aerodromima je
gotovo neprekidno na razini narančastoga - "visoki rizik", druga razina
pripravnosti. Pa ipak, Ministarstvo domovinske sigurnosti priznaje da "i
dalje nema vjerodostojnih informacija koje bi sada upozoravale na nepo-
srednu prijetnju domovini". Od 11. rujna otkrivena su samo dva ili tri izra-
zito malena teroristička plana u cijeloj zemlji, a nema slučaja u kojem bi u
Americi bila otkrivena neka Al-Kaidina ćelija spavača.
Ipak, neprijatelj je - kako ga opisuju republikanski kandidati - golem,
globalan i neumoljiv. Giuliani ponekad ovlaš stavlja na istu hrpu Iran i
Al-Kaidu. Mitt Romney ide i dalje, pa povezuje sve navodne zlikovce. "Ra-
di se i o šijitima i o sunitima. Radi se i o Hezbollahu, i o Hamasu, i o Al-
Kaidi, i Muslimanskoj braći", objavio je nedavno. Zapravo, Iran je šijitska
sila i zapravo je pomogao Sjedinjenim Državama u rušenju talibanskog
režima u Afganistanu, koji je imao potporu Al-Kaide. S Al-Kaidom poveza-
ni radikalni suniti počinili su pokolj šijita u Iraku, a šijitske policije odgo-
vorile su pogubljivanjem iračkih sunita. Sada ponavljamo jednu od glavnih
pogrešaka iz Hladnog rata - okupljamo sve svoje potencijalne protivnike,
umjesto da ih razdvajamo. I Mao i Staljin bili su gadni. Ali bili su gadovi
koji nisu voljeli jedan drugoga, što je činjenica koju se dalo iskorištavati na
veliku korist slobodnog svijeta. Ako se to ne shvati, to nije snaga, nego
glupost.
Takve pretjerane reakcije upravo su ono čemu se Osama bin Laden na-
dao. U poruci na videovrpci iz 2004. iznenađujuće otvoreno objašnjava
svoju strategiju. Naziva je "izazovi i ugrizi": "Sve što moramo učiniti jest
poslati dva mudžahedina (...) (i) podignuti komad tkanine na kojem piše
'Al-Kaida', i natjerat ćemo generale da jurnu tamo te prouzročiti Americi
ljudske, ekonomske i političke gubitke." Njegovu su poentu dobro razumje-
le divlje terorističke grupe po cijelom svijetu. Bez ikakve uočljive komu-
nikacije, suradnje ili daljnjeg Bin Ladenova usmjeravanja, maleni izdanci
od Jugoistočne Azije preko Sjeverne Afrike do Europe sada objavljuju da su
dio Al-Kaide - pa time uvećavaju vlastitu važnost, privlače na svoju stvar
globalnu pozornost i tjeraju Ameriku da dojuri i bori se s njima.
Natjecanje u pokazivanju čvrstine iznjedrilo je nove ideje provedbene
politike - u rasponu od loših do suludih. Romney, koji sebe reklamira kao
pametnog menadžera svjetskog tipa, nedavno je objašnjavao kako, "prem-
da neki kažu da trebamo zatvoriti Guantanamo, moramo, po mojem sudu,
udvostručiti njegov kapacitet". Romney bi morao shvatiti da Guantanamo
ne pati od prostornih ograničenja. Razlog što ga predsjednik Bush želi za-
tvoriti - a upravo je on izrazio tu želju - jest to što je on jedna neupotre-
bljiva pravna zbrka koja donosi enormne strateške, političke i moralne
štete. U zbiljskom ratu zarobljenike držiš do prestanka neprijateljstava. A
kada se to događa u ratu protiv terorizma? Predlaže li to Romney da Sjedi-
njene Države na neodređeno vrijeme bez suđenja utamničuju sve veću
populaciju osumnjičenih, kao dio novog američkog sustava pravde? "Što
je s ljudima u ustanovama - džamijama na primjer - koji možda naučavaju
doktrine mržnje i terora?" upitao je Romney 2005. "Pratimo li mi to? Pri-
sluškujemo li?" Dakako, njegov je prijedlog blag u usporedbi s onim što je
iste godine predložio kongresni zastupnik Tom Tancredo, još jedan repu-
blikanski predsjednički kandidat. Kada mu je postavljeno pitanje o moguć-
nosti nuklearnog udara islamskih radikala na Sjedinjene Države, predložio
je da vojska SAD-a zaprijeti kako će "zbrisati" Meku.

Giuliani veliča agresivni pristup Bushove vlade jer da je spriječio nov

teroristički napad na tlu SAD-a nakon 11. rujna. Zasigurno, ta vlada ima
zasluge za demontažu infrastrukture Al-Kaide u Afganistanu i drugim
zemljama u kojima je ona nekada imala ogranke pristaša. Ali nakon 11.
rujna dogodio se niz terorističkih napada u zemljama poput Britanije, Špa-
njolske, Maroka, Turske, Indonezije i Saudijske Arabije - koje su većinom
također imale vrlo tvrd odnos prema terorizmu. Zajednička je crta tih
napada da su ih pokretale lokalne grupe. Lakše je uočiti i zaustaviti strane
agente, a daleko teže detektirati grupu domaćih.
Krucijalna prednost koju u tome imaju Sjedinjene Države jest to što
nemaju radikaliziranu domaću populaciju. Američki muslimani uglavnom
pripadaju srednjoj klasi, umjereni su i dobro asimilirani. Vjeruju u Ameri-
ku i američki san. Prva opsežna anketa među muslimanima SAD-a, koju je
2007. proveo Pewov istraživački centar, ustanovila je da više od 70 posto
njih vjeruje kako se zahvaljujući napornom radu u Americi može napredo-
vati. (U općoj populaciji SAD-a ta je brojka samo 64 posto.) Njihovi odgo-
vori na gotovo sva pitanja pripadaju američkoj matičnoj struji - i upadljivo
se razlikuju od odgovora muslimanskih populacija u drugim zemljama.
Otprilike trinaest posto američkih muslimana vjeruje da samoubilački
bombaški napadi mogu biti opravdani. Svakako previsok postotak, ali tu
brojku treba usporediti sa 42 posto među francuskim muslimanima i 88
posto Jordanaca.
Ta izrazita prednost Amerike - svjedočanstvo sposobnosti te zemlje da
asimilira nove useljenike - sve je ugroženija. Ako američki lideri počnu
insinuirati da na cijelu muslimansku populaciju treba gledati sumnjičavo,
to će izmijeniti odnos te zajednice prema Sjedinjenim Državama. To što
predsjednički kandidati spominju mogućnost prisluškivanja američkih
džamija i bombardiranja Meke koraci su upravo na tom ružnom putu.
Premda su demokrati pametniji u odnosu na najveći dio tih pitanja, ta
je stranka stalno u strahu da neće izgledati dovoljno čvrsta. Njeni predsjed-
nički kandidati međusobno se nadmeću u dokazivanju da će biti isto tako
muževni i militantni kao i najžešći republikanac. U predsjedničkoj debati
u Južnoj Karolini, kada je kandidatima postavljeno pitanje kako bi odgo-
vorili na nov teroristički udar, smjesta su se zakleli da će napasti, osvetiti
se i žestoko udariti, pa, već nekoga. Barack Obama, jedini koji je dao razli-
čit odgovor, brzo je shvatio svoju političku ranjivost i također poslušno
zaprijetio osvetom. Nakon te debate njegovi su protivnici tvrdili kako nje-
gov izvorni odgovor dokazuje da nije dovoljno jak za predsjednika. (Zapra-
vo, Obamin prvi odgovor bio je onaj pravi. Rekao je kako bi se najprije
pobrinuo za djelotvoran odgovor na nesreću, zatim osigurao najbolje mo-
guće obavještajne informacije kako bi se ustanovilo tko je prouzročio taj
napad, a potom zajedno sa saveznicima poduzeo korake da se odgovorna
mreža onesposobi.)
Nikada nećemo moći spriječiti da neka malena skupina otpadnika pla-
nira neki grozan teroristički čin. Koliko god da su dalekovidni i sposobni
naši obavještajci i službe za provedbu zakona, ljudi će se uvijek moći pro-
vući kroz procijepe u jednoj velikoj, otvorenoj i raznolikoj zemlji. Zbiljska
kušnja američkog vodstva ne sastoji se u tome možemo li sa stopostotnom
sigurnošću spriječiti svaki napad, nego u tome kako na njega reagiramo.
Stručnjak za domovinsku sigurnost u Vijeću za međunarodne odnose Ste-
phen Flynn zastupa tezu da bi naš cilj trebala biti elastičnost - koliko se
brzo možemo povratiti od udara? U prirodnim znanostima elastičnost je
sposobnost materijala da nakon deformacije povrati izvorni oblik. Ako
bombe nekada eksplodiraju, moramo se pobrinuti da prouzroče što je mo-
guće manje poremećaje - ekonomske, društvene, političke. To bi spriječi-
lo da terorist postigne svoj glavni cilj. Ako se ne ustrašimo, u ključnom smo
smislu pobijedili terorizam.94
Atmosfera straha i panike koju trenutačno stvaramo vjerojatno će iza-
zvati suprotan učinak. Kada bi došlo do novog napada, dvije se stvari mogu
gotovo sigurno predvidjeti. Zbiljski učinci napada bili bi ograničeni, što bi
zemlji dopustilo da se brzo vrati u normalu. A Washington bi pomahnitao.
Političari bi padali jedni preko drugih kunući se kako će raznijeti u prah i
pepeo, uništiti, razoriti... nekoga. Udar odmazde bio bi prikladan i važan
- kad biste mogli pogoditi prave mete. Ali što ako krivci imaju bazu u Ham-
burgu ili Madridu ili Trentonu? Daleko je vjerojatnije da budući napad
dođe iz zemalja koje i ne znajući i ne hoteći služe kao sklonište terorista.
Hoćemo li bombardirati Britaniju i Španjolsku jer je u njima smještena
neka teroristička ćelija?
Drugi vjerojatni učinak nekog novog terorističkog napada bio bi jačanje
ograničenja kretanja, privatnosti i građanskih sloboda, ograničenja koja su
Americi već nanijela krupne ekonomske, političke i moralne štete. Proces
pregledavanja putnika na aerodromima, koji stoji gotovo pet milijardi dola-
ra godišnje, postaje svake godine nezgrapniji kako se otkrivaju novi poten-
cijalni "rizici". Vizni sustav, koji je postao restriktivan i odbojan, postajat
će još gori svaki put kada se provuče neki zločinac. Nijedan od tih postu-
paka nije određen kako bi našao ravnotežu između potrebe za sigurnošću
i potrebe za otvorenošću i gostoljubivošću. Poticaji su usmjereni tako da je
službeniku, kad god i gdje god osjeti sumnju, bolje da zaustavi, ispita, uhi-
ti i deportira.
Naši strahovi sežu daleko onkraj terorizma. Lou Dobbs s CNN-a postao
je govornikom paranoidnog i bijesnog segmenta zemlje koji napada mrač-
ne sile što nas okružuju. Desnici su opsesijom postali ilegalni useljenici.
Stranka slobodnog poduzetništva posvetila se golemom jačanju moći dr-
žavne policije kako bi spriječila ljude da rade. Demokrati su razumljivo za-
brinuti za plaće zaposlenih u Sjedinjenim Državama, ali na nišanu tih
bojazni sada je slobodna trgovina, koja, premda u njoj nije problem (zašti-
ta američkih tvrtki od konkurencije siguran je put k nižoj produktivnosti),
ubrzano gubi potporu u toj stranci. Povijesno preusmjeravanje koje je u
svojoj stranci proveo Bill Clinton - prema budućnosti, tržištima, trgovini
i učinkovitosti - trati se u potjeri za trenutačnom popularnošću. Bilo da je
riječ o terorizmu, o trgovini, o imigraciji ili o bilo kakvom internacionaliz-
mu, politička dinamika u Sjedinjenim Državama ovih se dana sastoji u
hvatanju zaklona.
Vanjska politika dijelom se sastoji u onome što činimo, ali dijelom i u
onome što jesmo. Hubert Humphrey autor je čuvene izreke da je Zakon o
građanskim pravima iz 1964. jedna od najvažnijih mjera vanjske politike
tog desetljeća. Doista, Amerika kao prostor često je bila veliki protuotrov
vanjskoj politici SAD-a. Kada su postupci Amerike po svijetu djelovali gru-
bo, pogrešno usmjereno i nepošteno, sama je Amerika uvijek bila otvorena,
gostoljubiva i tolerantna. Sjećam se svojeg posjeta Sjedinjenim Državama
sedamdesetih godina, dok sam bio dijete, kada je Indija kao zemlja službeno
bila protuamerička. Realnost Amerike koju sam doživio snažno je opovr-
gnula propagandu i karikature njenih neprijatelja. Ali danas, zbog nehaja,
straha i birokratskoga kukavičluka, karikatura prijeti da se pretvori u stvar-
nost.
U krajnjoj analizi, najveća snaga Amerike jest otvorenost. Mnogi bistri
politolozi-štreberi imaju pametnih ideja za koje vjeruju da bi poboljšale
američku produktivnost, štednju i zdravstvenu zaštitu. Samo naprijed! Ali,
povijesno gledajući, Amerika nije uspijevala zahvaljujući pametnim vla-
dinim programima, nego zbog vitalnosti svojeg društva. Uspijevala je jer
je stalno bila otvorena prema svijetu - dobrima i uslugama, idejama i izu-
mima, a iznad svega ljudima i kulturama. Ta nam otvorenost dopušta da
brzo i fleksibilno reagiramo na nova ekonomska vremena, da nam izvan-
redno lako polaze za rukom promjene i raznolikost te da širimo granice
slobode i autonomije. To je Americi omogućilo da stvori prvu univerzalnu
naciju, mjesto gdje ljudi iz cijelog svijeta mogu raditi, družiti se, miješati
se te sudjelovati u zajedničkom snu i zajedničkoj sudbini.
Ujesen 1982. stigao sam ovamo kao osamnaestogodišnji student iz In-
dije, s udaljenosti od trinaest tisuća kilometara. Amerika je bila u teškom
stanju. Tog je prosinca nezaposlenost dosegnula 10,8 posto, više nego ika-
da od Drugoga svjetskog rata. Kamatne stope kretale su se oko petnaest
posto. Američko samopouzdanje bilo je pretrpjelo udarce Vijetnama, Wa-
tergatea i talačke krize u Iranu. Sovjetski Savez bio je uspješan, šireći svoj
utjecaj daleko onkraj svojih granica, od Afganistana preko Angole do Sred-
nje Amerike. Tog je lipnja Izrael bio napao Libanon, zbog čega je zapaljiva
situacija na Bliskom istoku postala još napetijom.
Pa ipak, Amerika je bila zapanjujuće otvorena i široka zemlja. Utjelov-
ljivao ju je Reagan. Unatoč rekordno niskim stopama potpore u to vrijeme,
on je zračio optimizmom iz središta oluje. Unatoč usponu moći Moskve on
je s pouzdanjem govorio o smrtnoj krizi sovjetskog sustava i predviđao da
će završiti na "smetlištu povijesti". S druge političke strane stajao je Thomas
(Tip) O'Neill, srdačni američki Irac, predsjednik Predstavničkog doma,
koji je personificirao velikodušnost i toleranciju liberalizma stare škole.
Kamo god sam došao, atmosfera je bila topla i gostoljubiva. Bio je to osjećaj
kakav nisam doživio nikada prije, doživljaj zemlje široko otvorene svijetu,
budućnosti, i meni. Mladomu stranom studentu djelovala je kao da nudi
neograničenu velikodušnost i obećanja.
Da bi Amerika uspijevala u ovoj novoj, izazovnoj eri, da bi bila uspješna
posred ovog uspinjanja ostalih, treba savladati samo jednu kušnju. Mora
biti mjesto privlačno i uzbudljivo za onog mladog studenta koji u ovu ze-
mlju ulazi danas kao što je to bila za ovog nespretnog osamnaestogodišnja-
ka jednu generaciju prije.
Autorove bilješke

2. Prelila se čaša

1
Ted Robert Gurr, Monty G. Marshall, Peace and Conflict 2005: A Global Survey of
Armed Conflicts, Self-Determination Movements, and Democracy, Center for Interna-
tional Development and Conflict Management, University of Maryland, College
Park, lipanj 2005.

2
Steven Pinker, "A Brief History of Violence" (govor na konferenciji Technology,
Entertainment, Design, Monterey, Calif., ožujak 2007.).

3
Kevin H. O'Rourke, "The European Grain Invasion, 1870-1913", Journal of Economic
History 57, br. 4, rujan 1997., str. 775-801.

4
Dobru, pristupačnu raspravu o "pozitivnom šoku ponude" na kraju devetnaestog
stoljeća vidjeti u: Gary Saxonhouse, "The Integration of Giants into the Global Eco-
nomy", AEI: Asian outlook, br. 1 (31. 1. 2006.).

5
Vidjeti u časopisu Economist istraživanje "The New Titans" u broju od 14. 9. 2006.

6
Michael Specter, "The Last Drop", New Yorker, 23. 10. 2006.

7
Larry O'Hanlon, "Arctic Ice Melt Gets Stark Reassessment", Discovery News, 6.
9. 2007., dostupno na http://dsc.discovery.com/news/2007/09/06/article_pla.
html?category=earth.

8
Zbigniew Brzezinski, "The Dilemma of the Last Sovereign", American Interest 1, br.
1, jesen 2005.
 9
Benjamin Schwarz, recenzija knjige Stephena E. Ambrosea The Good Fight, u: Atlan-
tic Monthly, lipanj 2001., str. 1o3.

10
Naazneen Barma i dr., "The World without the West", National Interest, br. 90, sr-
panj/kolovoz 2007., str. 23-30.

11
Thomas L. Friedman, The World Is Flat: A Brief History of the Twenty-first Century,
Farrar, Straus and Giroux, New York, 2006., str. 226.

12
Gabor Steingart, The War for Wealth: Why Globalization Is Bleeding the West of Its Pros-
perity, McGraw-Hill, New York, 2008. Izjava Andyja Grovea citirana je u: Clyde Pre-
stowitz, Three Billion New Capitalists: The Great Shift of Wealth and Power to the East,
Basic Books, New York, 2005., str. 8.

3. Nezapadni svijet?

13
Informacije o putovanjima Zheng Hea potječu iz raznih izvora, među kojima su Ga-
vin Menzies, 1421: The Year China Discovered America, Harper Perennial, New York,
2004.; David Landes, The Wealth and Poverty of Nations, W. W. Norton, New York,
1999. i Kuei-Sheng Chang, "The Maritime Scene in China at the Dawn of Great Eu-
ropean Discoveries", Journal of the American Oriental Society 94, br. 3, srpanj-rujan
1974., str. 347-59.

14
Kenneth Pomeranz, The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Mo-
dern World Economy, Princeton University Press, Princeton, 2000. Pomeranz se ne
slaže sa shvaćanjem da je Kina bila onako zaostala kako je ja opisujem. Ali bolji su
vodiči o ovoj općoj temi Angus Maddison, William McNeil i David Landes, a Philip
Huang (vidjeti niže) vrlo podrobno i efektno pobija Pomeranza.

15
Citirano u: Bernard Lewis, "The West and the Middle East", Foreign Affairs 76, br. 1,
siječanj/veljača 1997., str. 114.

16
Daniel J. Boorstin, The Discoverers, Vintage Books, New York, 1985., str. 64. Djela
Davida S. Landesa, osobito Revolution in Time: Clocks and the Making of the Modern
World, Harvard University Press, Cambridge, 1983., također u odnosu na razvoj
sata povlače kontrast između stavova prema inovaciji i tehničkim promjenama u
istočnim i zapadnim društvima.

17
David S. Landes, "Why Europe and the West? Why Not China?", Journal of Econo-
mic Perspectives 20, br. 2, proljeće 2006., str. 18.
18
Philip C. C. Huang, "Development or Involution in Eighteenth-Century Britain
and China: A Review of Kenneth Pomeranz's The Great Divergence: China, Euro-
pe, and the Making of the Modern World Economy," Journal of Asian Studies 61, br.
2, svibanj 2002., str. 501-38.

19
Landes, "Why Europe and the West?", str. 18.

20
Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military
Conflict from 1500 to 2000, Random House, New York, 1987., str. 13.

21
J. M. Roberts, History of the World, Oxford University Press, Oxford, 1993.

22
Ta linija razmišljanja bit će poznata svakom čitatelju knjige Jareda Diamonda Guns,
Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, W. W. Norton, New York, 2005. Da-
vid Landes, The Wealth and Poverty of Nations, i Eric Jones, The European Miracle:
Environments, Economies, and Geopolitics in the History of Europe and Asia, 3. izd.,
Cambridge University Press, Cambridge, 2003., također smatraju da je geografija
središnja determinanta društvenog razvoja.

23
Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons
for Global Power, Basic Books, New York, 2004.

24
Citirano u: Braj B. Kachru, The Indianization of English: The English Language in In-
dia, Oxford University Press, Oxford, 1983., str. 59-60.

25
Max Boot, War Made New: Technology, Warfare, and the Course of History, 1500 to To-
day, Gotham Books, New York, 2006. U "The West and the Middle East" Bernard
Lewis opisuje kako su se učinci vojne modernizacije poput valova širili turskim
društvom. Stvaranje pametnijega oficirskog zbora značilo je reformiranje obrazov-
nog sustava, a stvaranje mobilne vojske veliko ulaganje u ceste i modernu infra-
strukturu. Tako je prijeka potreba za pobjedama u bitkama dovela i do kulturnih i
ekonomskih promjena.

26
Samuel P. Huntington, "The West: Unique, Not Universal", Foreign Affairs 75, br. 6,
studeni/prosinac 1996., str. 28-46.

27
Kishore Mahbubani, "Will India Emerge as an Eastern or Western Power?", Center
for the Advanced Study of India, Penn Club, New York, 9. 2. 2006.

28
Fabrizio Gilardi, Jacint Jordana i David Levi-Faur, "Regulation in the Age of Globa-
lization: The Diffusion of Regulatory Agencies across Europe and Latin America",
IBEI Working Paper, 2006: 1.
 29
Jason Overdorf, "Bigger Than Bollywood", Newsweek International, 10. 9. 2007.

30
Christian Caryl, "Turning Un-Japanese", Newsweek International, 13. 2. 2006.

31
Diana Crane, "Culture and Globalization: Theoretical Models and Emerging Tren-
ds", u: Global Culture: Media, Arts, Policy, and Globalization, ur. Diana Crane, Nobuko
Kawashima i Kenichi Kawasaki, Routledge, London, 2002.

4. Izazivačica

32
Melinda Liu, "Beijing Reborn", Newsweek International, 13. 8. 2007.

33
Jun Ma i John Norregaard, China's Fiscal Decentralization, International Monetary
Fund, listopad 1998.

34
Minxin Pei, China's Trapped Transition: The Limits of Developmental Autocracy, Har-
vard University Press, Cambridge, 2006.

35
Ibid.

36
Pan Yue, zamjenik rukovodioca kineske Državne agencije za zaštitu okoliša, citiran
u: Jamil Aderlini i Mure Dickie, "Taking the Waters", Financial Times, 24. 7. 2007.

37
Joseph Kahn i Jim Yardley, "As China Roars, Pollution Reaches Deadly Extremes",
New York Times, 26. 8. 2007.

38
John Thornton, "Long Time Coming: The Prospects for Democracy in China", Fore-
ign Affairs 87, br. 1, siječanj/veljača 2008., str. 2-22.

39
Zahvalan sam g. Lee Kuan Yewu što mi je pričao o toj seriji i potom uredio da mi je
pošalju. Jedna od singapurskih televizijskih postaja emitirala je cijelu seriju s titlo-
vima na engleskome, tako da sam je mogao vidjeti u cijelosti.

40
Joseph Needham, Within the Four Seas: The Dialogue of East and West, Allen & Unwin
London, 1969., str. 63.

41
Ibid., str. 90.

42
Thomas Fuchs, "The European China: Receptions from Leibniz to Kant", Journal of
Chinese Philosophy 33, br. 1, 2006., str. 43.
 43
U elektroničkoj poruci autoru.

44
Robert Gilpin, War and Change in World Politics, Cambridge University Press, Cam-
bridge, 1981., str. 94-95.

45
Ernest Harsch, "Big Leap in China-Africa Ties", Africa Renewal 20, br. 4, siječanj
2007., str. 3.

46
Carlos H. Conde, "Asean and China Sign Trade and Services Accord", International
Herald Tribune, 14. 1. 2007.

47
"Out of Their Silos; China and America", Economist, 10. 6. 2006.

48
Joshua Cooper Ramo, "The Beijing Consensus", Foreign Policy Centre, London,
2004.

5. Saveznica

49
Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050,
Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003.

50
"GM to triple parts sourcing from India", Times of India, 20. 11. 2007.

51
Jahangir Aziz i Steven Dunaway, "China's Rebalancing Act", Finance & Development
44, br. 3, rujan 2007.

52
Yasheng Huang, "Will India Overtake China?", Foreign Policy, srpanj/kolovoz 2003.,
str. 71-81.

53
Manjeet Kripalani, "Read All About It: India's Media Wars", BusinessWeek, 16. 5.
2005.

54
Iz Svjetske zdravstvene organizacije, dostupno na http://www.who.int/countries/
ind/en/.

55
Vidjeti npr. njegov članak "India and the Balance of Power", Foreign Affairs 85, br.
4, srpanj/kolovoz 2006., str. 17-32.

56
Chaudhuri te misli dalje objašnjava u svojoj knjizi Hinduism: A Religion to Live By,
Oxford University Press, Oxford, 1979.
 57
Mohamed ElBaradei, "Rethinking Nuclear Safeguards", Washington Post, 14. 6.
2006.

58
Robert D. Blackwill, "Journalist Roundtable on India" (transkript), domaćin David
B. Ensor, 23. 2. 2006.

6. Američka moć

59
James Morris, Pax Britannica: Climax of an Empire, Harcourt Brace, New York,
1980.

60
Citirano u: Karl Meyer, "An Edwardian Warning: The Unraveling of a Colossus",
World Policy Journal 17, br. 4, zima 2000./2001., str. 47-57.

61
Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons
for Global Power, Basic Books, New York, 2002., str. 268.

62
Lawrence James, The Rise and Fall of the British Empire, St. Martin's Press, New York,
1996., str. 212.

63
Paul Kennedy, "Why Did the British Empire Last So Long?", u: Strategy and Diplo-
macy, 1870-1945: Eight Studies, Allen & Unwin, London, 1984., str. 197-218.

64
Većina činjenica o ekonomskoj situaciji Britanije potječe iz Paul Kennedy, The Rise
and Fall of Great Powers, Random House, New York, 1987., str. 151-200. Maddison i
Barnett također su korisni izvori.

65
Više materijala o toj teoriji opadanja Britanije nalazi se u: Correlli Barnett, The Co-
llapse of British Power, Sutton Publishing, Gloucestershire, 1997.

66
Niall Ferguson, The Pity of War, Penguin Books, New York, 1998.

67
Kennedy, Rise and Fall of Great Powers, str. 317.

68
James, Rise and Fall of the British Empire, str. 464.

69
Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050,
Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003. Premda je ta studija,
koju mnogi citiraju, najbolji izvor ovakvih projekcija, vrijedi primijetiti da su nakon
njezina objavljivanja zemlje BRIC-a rasle po stopi bržoj nego što su to Goldmanovi
ekonomisti predvidjeli.
70
Michael W. Holman, Profiting from International Nanotechnology, Lux Research,
prosinac 2006.

71
James Fallows, "China Makes, the World Takes", Atlantic Monthly, srpanj/kolovoz
2007.

72
Greg Linden, Kenneth Kraemer i Jason Dedrick, Who Captures Value in a Global
Innovation System? The Cast of Apple's iPod, Personal Computing Industry Center,
lipanj 2007.

73
Immeltov citat izvorno se pojavio u intervjuu u časopisu Globalist, "A CEO's Re-
sponsibilities in the Age of Globalization", 17. 3. 2006.

74
Bialik je o toj temi napisao dvije kolumne u Wall Street Journalu: "Outsourcing Fears
Help Inflate Some Numbers", 26. 8. 2005., i "Sounding the Alarm with a Fuzzy Stat",
27. 10. 2005. Dukeovu studiju pod naslovom "Framing the Engineering Outsourcing
Debate: Placing the United States on a Level Playing Field with China and India"
vodili su dr. Gary Gereffi i Vivek Wadhwa.

75
The Emerging Global Labor Market: II. dio The Supply of Offshore Talent in Services,
McKinsey Global Institute, lipanj 2005.

76
Alan S. Brown i Linda LaVine Brown, "What Are Science & Math Test Scores Really
Telling U.S.?", Bent of Tau Beta Pi, zima 2007., str. 13-17.

77
Michael Alison Chandler, "Asian Educators Looking to Loudoun for an Edge", Wa-
shington Post, 19. 3. 2007.

78
Dobru podlogu o demografskim trendovima u raznim regijama i o njihovu utjecaju
na njihova gospodarstva daju Eberstadtovi nedavni članci: "Born in the USA", Ame-
rican Interest, svibanj/lipanj 2007.; "Critical Cross-Cutting Issues Facing Northeast
Asia: Regional Demographic Trends and Prospects", Asia Policy, siječanj 2007., i
"Healthy Old Europe", Foreign Affairs 86, br. 3, svibanj/lipanj 2007., str. 55-68.

79
Richard N. Cooper, "Living with Global Imbalances: A Contrarian View", Policy
Briefs in International Economics, Institute for International Economics, studeni
2005.

80
"Sustaining New York's and the U.S.'s Global Financial Services Leadership",
dostupno na www.senate.gov/~schumer/SchumerWebsite/pressroom/special_
reports/2007/NY_REPORT%20_FINAL.pdf.
7. Ciljevi Amerike

81
Govor na ekonomskom samitu G-8 u Houstonu 11. 7. 1990.

82
Charles Krauthammer, "The Unipolar Moment", Foreign Affairs 70, br. 1, 1990./1991.,
str. 23-33.

83
Govor za Association France-Amériques, Pariz, 1.2. 1999.

84
Chris Patten, Not Quite the Diplomat: Home Truths about World Affairs, Allen Lane,
London, 2005., str. 229.

85
Prema priči Sarkozyjeva savjetnika za nacionalnu sigurnost Jean-Davida Levittea,
u: Adam Gopnik, "The Human Bomb", New Yorker, 27. 8. 2007.

86
Robert Kagan, Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order,
Alfred Knopf, New York, 2003.

87
John Ikenberry, "The Rise of China and the Future of the West", Foreign Affairs 87,
br. 1, siječanj/veljača 2008.

88
Claudia Deutsch, "The Venturesome Giant", New York Times, 5. 10. 2007.

89
Fernando Henrique Cardoso, "A Collaborative Contract", Newsweek: Issues 2008,
posebno izdanje, prosinac 2007.

90
Correlli Barnett, The Collapse of British Power, prvi put objavljeno 1972.

91
Josef Joffe, "How America Does It", Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/listopad 1997., str.
13-27.

92
Anne-Marie Slaughter, "The Real New World Order", Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/
listopad 1997., str. 183-97.

93
Richard N. Haass, "Paradigm Lost", Foreign Affairs 74, br. 1, siječanj/veljača 1995.,
str. 4 3 - 5 8 .

94
Stephen Flynn, The Edge of Disaster: Rebuilding a Resilient Nation, Random House,
New York, 2007.
Kazalo imena i pojmova

A
Abesinija 168
abrahamske religije 114
Abu Dabi 34
Abu Sayyaf 36
Acheson, Dean 209
Acquavivo, Claudio 115
Afganistan 23, 25, 38, 39, 98, 150, 160, 163, 171, 199, 204, 212, 224, 225, 229
Afrika 13, 30, 43, 49, 52, 69, 71, 73, 79, 80, 81, 82, 85, 95, 119, 120, 121, 137, 149, 162, 163,
164, 200, 221, 224
Afrikaneri 162
Afrika, Sjeverna 81
Aggarewal, Anil 137
Agtmael, Antoine van 30
Ahmadinedžad, Mahmud 24, 40
AIDS 141
Air Indija 129
Akbar 77
Al-Arabija 93
Albright, Madeleine 202
Al-Džezira 93, 94
Aleksandrija 167
Alisa u zemlji čudesa 161
Al-Kaida 14,¸26, 31, 36, 37, 38, 39, 150, 204, 224, 225
Al-Kvarizmi 71
Alžir 38
Al-Zarkavi, Abu Mussab 37
Ambrose, Steven 55
Amerika 20, 69, 80, 81
Amerikanci 17, 19, 36, 37, 52, 54, 55, 59, 62, 63, 97, 113, 126, 145, 146, 161, 166, 173, 174,
181, 184, 187, 190, 191, 192, 193, 200, 202, 204, 205, 208, 209, 221, 222, 223
Amery, Leo 166
anglikanci 95
Angola 229
Annan, Kofi 220
Antarktika 21
Antigva 214
Apple 174
Arapi 37, 81
Argentina 21, 24, 30, 47, 108
Armenija 178
Arnold, Thomas 161
Arroyo, Gloria 122
ASEAN 121, 122
Atatürk, Kemal 84
Atena 26
Atlanta 223
Atlantic Monthly 174, 232, 237
Atlantik 80, 162
Australija 80, 121, 127, 162, 168, 177, 187, 206
Austrija 187, 190
Azija 13, 18, 21, 30, 37, 43, 45, 49, 60, 64, 68, 69, 71, 73, 76, 78, 80, 81, 84, 85, 91, 93, 107,
113, 114, 121, 128, 134, 136, 137, 149, 150, 153, 156, 181, 183, 189, 210, 212, 217,
221, 224
vlade 18
azijska kriza 18

B
Bacon, Francis 86
Bagdad 34, 207, 215
Baker, James 56, 201
Bali 36, 40
Balkan 42, 49, 110, 202
Bangalore 15, 58, 159
Bangladeš 64, 139
bankarstvo 47
bankrot 13, 16, 17, 42, 164, 171
barel nafte 23
Barma, Naazneen 56, 232
Barnett, Correlli 214, 236, 238
BBC 93, 112
Beidaihen 112
Beirut 33
Berkeley 85
Berlin 47, 53, 90, 99, 162
Berlinski zid 46
Beveridgeov plan 169
Bharatiya Janata 139, 140, 154, 155, 156
Bialik, Carl 175, 237
Bijian, Zheng 111, 112
Bikaner 159
bin Laden, Osama 37, 38, 39, 85, 224
biotehnologija 173, 184
Bismarck, Otto von 170, 211, 217
Blackwill, Robert 153
Blair, Tony 221
Bliski istok 33, 34, 37, 50, 51, 52, 60, 71, 76, 77, 79, 81, 85, 93, 95, 11o, 142, 167, 202, 204,
215, 229
Bloomberg, Michael 188
bojkot 123
Bollywood 30, 89, 92, 130, 135, 136, 234
Bombaj 148
Boorstin, Daniel 72
Bosna 220
Brazil 21, 22, 24, 30, 31, 42, 45, 47, 48, 57, 61, 64, 80, 95, 192, 210, 211, 215
Brazilci 87
Bretton Woods 208
Britanci 75, 137, 138, 155, 162, 168, 170
Britanska Istočnoindijska kompanija 81
Britansko Carstvo 82, 142, 150, 160, 161, 164, 169, 214
Brookings, Robert 195
bruto društveni proizvod 19, 20, 41, 44, 62, 63, 70, 100, 103, 104, 105, 111, 129, 131, 134,
138, 164, 166, 168, 170, 171, 178, 183, 185, 186, 209
Bruxelles 91
Brzezinski, Zbigniew 54, 231
Buck, Pearl 97
Buda 148
budisti 115, 148
budizam 148, 149
Buffett, Warren 17
Buri 162, 163
Burma 47, 80, 216, 220
Burns, Ken 55
Burski rat 162, 163, 164, 214
Burum, Ian 162
Bush, George W. 14, 21, 25, 27, 56, 57, 58, 63, 125, 126, 152, 201, 202, 203, 204, 205, 212,
213, 216, 217, 220, 221, 222, 225
Butan 145

C
Calcutta 83, 161
Cambridge 84, 142
Canary Wharf 99
Cantor, Mickey 202
Cape Town 161
Capra, Frank 85
Cardoso, Fernando Henrique 212, 238
Caryl, Christian 90, 234
Cathedral and John Connon School 179
Cejlon 68
Centar za europsku reformu 177
Centar za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima 34
centralna banka 15, 21, 46, 49, 59, 138, 140
Centralna banka, Kina 117
Centralni komitet Komunističke partije Kine 98
Chaudhuri, Nirad 149
Chávez, Hugo 33, 42
Cheney, Dick 63, 203, 221, 222
Chennai 150
Chia, Rosalind 181
Chicago 99
Chicago Boys 46
Chomsky, Noam 85
Chongqing 99
Chrysler 16
Churchill, Winston 147, 155, 156, 168, 208
CIA 145
Clark, Gregory 71
Clinton, Bill 1o2, 202, 220, 228
CNN 93, 227
Coca-Cola 93
Compagne des Indes 81
Congressional Record 175
Conrad, Joseph 85
Cooper, Richard 185, 186, 235, 237
Copper, Joshua 127
Cortés 81
Council on Foreign Relations 22, 195
Curry, Boykin 17

Č
Čečeni 37
Čehoslovačka 206
Čile 30, 42, 46, 207

D
Dalaj-lama 126
Daleki istok 82, 115
D'Alembert 114
Danska 172
Darfur 51, 58, 120, 220
Das, Gurcharan 133
Davos 130
De Coubertin 162
Dell, Michael 130
demografija 182
demonstracije 107, 123, 197, 206
Der Spiegel 59, 206
Deshmukh, Vilasrao 133
detant 122
devizne rezerve 19
Diderot 114
dionice 13, 34, 49, 141, 173, 188, 189
diplomacija 21, 124, 207, 208, 213
Disney World 97
Dobbs, Lou 227
Doha 23
doktorat 178, 183, 184
dolar 13, 17, 18, 19, 20, 22, 23, 31, 40, 41, 44, 46, 47, 48, 51, 59, 100, 101, 1o3, 104, 105, 107,
119, 120, 123, 131, 132, 136, 137, 139, 155, 167, 171, 173, 174, 181, 185, 188, 189,
191, 192, 198, 199, 208, 214, 215, 218, 223, 227
Dominikanska Republika 138
Dover 167
državne obveznice SAD-a 19
Drugi svjetski rat 22, 43, 46, 54, 55, 56, 97, 168, 169, 202, 208, 210, 229
Dubai 30, 34, 40, 50, 51

DŽ

džihad 38

E
Eagle Capital 17
Eberstadt, Nicholas 182
Egipat 34, 37, 45, 162
Eisenhower, Dwight 170, 208
Ekvador 16
El Baradei, Mohamed 152
električna energija 52
Emory-Georgia Tech Nanotechnology Center 172
Engels, Friedrich 85
Engleska 73, 75, 88, 214
Englez 151
Englezi 75
Enron 188
Erickson, John 55
Etiopija 120
Eurabija 39
euro 47, 218
Euroazija 50
Europa 15, 22, 27, 39, 42, 43, 58, 60, 61, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 76, 78, 79, 80, 81, 82, 84,
85, 89, 90. 91, 92. 93, 95, 114, 115, 153, 155, 156, 165, 171, 172, 173, 178, 181, 182,
188, 189, 193, 202, 206, 207, 211,213, 214, 217, 218, 221, 223, 224, 232, 233, 237,
238
Europljani 73, 75, 80, 81, 97, 173, 182, 201, 202, 206
Europska Unija 31, 60, 91, 101, 105, 120, 124, 126, 181, 190, 197, 198, 218
evangelizam 214

F
Fallows, James 174, 237
Falun Gong 1o7
Fang, Xinghai 111
fašizam 168
Federalne rezerve 21
fengshui 117
Ferguson, Niall 20, 82, 164, 233, 236
fetva 39
Filipini 47, 54, 223
Financial Times 19
financijska kriza 21
financijski slom 21
Finska 172
Flynn, Stephen 226, 238
Ford 100
Foreign Affairs 108, 195, 232, 233, 234, 235, 237, 238
Foreign Policy 120, 235
Fortune 104, 175
Foster, Norman 134
Francuska 25, 46, 59, 62, 93, 109, 110, 114, 116, 120, 135, 155, 163, 164, 165, 173, 187, 191,
197, 207
Francuzi 82, 90
Freetown 159
Friedman, Thomas 47, 58, 175
Friedrich Veliki 115
Fuchs, Thomas 115
Fukuzawa, Yukichi 84, 86
fundamentalizam, islamski 77

G
G-7 24, 48
G-8 24, 25, 57, 238
G-20 24, 25
Galilei 71
Gama, Vasco da 67
Gana 87
Gandhi, Indira 144, 146, 147, 156, 221
Gandhi, Mahatma 54, 88, 143, 151
Gandhi, Rajiv 139
Gandhi, Sonia 139
Gates, Bill 104, 137, 175
Gaza 33
General Electric 16, 97, 1oo, 175, 211, 212
General Motors 1oo, 132, 192, 200, 201, 235
geopolitika 61, 125, 153, 165
George III., kralj 73
Gibraltar 167
Gibraltarski tjesnac 197, 198
Gilpin, Robert 118, 235
Giuliani, Rudy 223, 224, 225
Glas Amerike 94
globalizacija 28, 46, 51, 53, 59, 91, 93, 126, 151
globalna trgovina 44, 46
Globalni institut McKinsey 176
globalno gospodarstvo 13, 15
Goldman Sachs 48, 57, 1o8, 131, 183
Goldsmith, Oliver 91
gospodarski rast 13, 42, 70, 105, 139, 199
gospodarstvo 14, 18, 21, 22, 24, 31, 33, 34, 43, 44, 45, 50, 62, 86, 98, 99, 102, 103, 104, 1o8,
109, 116, 129, 165, 169, 170, 173, 182, 185, 193, 209, 218, 237
Grand Central Terminal 97
Građanski rat 167
građansko društvo 76, 86
Greenspan, Alan 15, 45
Grčka 107, 134, 155, 166
Grove, Andy 58
Gruzija 23, 213
Guantanamo 223, 225
Gujarat 137

Gun, Ted Robert 34, 231

H
Haass, Richard 219
Habsburško Carstvo 11o
Haiti 47, 54, 220
Hamas 33, 224
Hamburg 227
Happy Valley 159
Harrow 84, 142
Harvard 176, 185
Hausmann 99
Head & Shoulders 1oo
Heathrow 134
hedge fond 17, 19, 21
hegemonija 21, 93
Heritage Foundation 195
Hezbollah 33, 34, 224
Himerika 20
Himna stvaranju 149
hindi 91
hinduizam 76, 77, 94, 147, 148, 149, 150
Hindusi 147, 149, 155, 156
hiperinflacija 15, 46, 47
hipotekarni krediti 134
hipoteke 191
Hira, Ron 176
Hitler 55, 99
HIV 132
Hladni rat 14, 23, 31, 33, 35, 43, 55, 126, 128, 143, 144, 145, 170, 201, 203, 206, 221, 224
Hodges, William 74
Holbrooke, Richard 202
Hollywood 30, 89, 93, 136
Hong Kong 82, 135, 159, 179, 189
Huang, Philip 74, 75, 232, 233, 235
Huang, Yasheng 135
Humphrey, Hubert 228
Huntington, Samuel P. 61, 86, 87, 233
Husein, Sadam 163, 204
Hyderabad 159

I
IBM 100
IIT, Indijski institut za tehnologiju 176
Ikenberry, John 210, 238
imigracija 182, 183, 184
Immelt, Jeffrey 175, 211
Indija 23, 24, 30, 31, 37, 41, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 52, 54, 55, 57, 59, 60, 61, 64, 68,
69, 70, 71, 74, 76, 77, 79, 81, 82, 83, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 101,
104, 105, 11o, 122, 127, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139,
140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156,
157, 158, 162, 175, 176, 177, 178, 182, 192, 210, 211, 212, 215, 216, 218, 219, 221,
223, 228
Vlada 24
Indijci 55, 58, 59, 87, 91, 129, 130, 135, 136, 139, 141, 142, 145, 146, 148, 150, 151, 153, 177
Indijski ocean 68, 168, 169
Indonezija 26, 31, 36, 38, 40, 45, 86, 87, 105, 121, 148, 225
industrijska revolucija 29, 214
inflacija 15, 18, 46, 47, 48, 49, 50, 117, 129, 185
Infosys 131, 135, 137
Intel 58
International Herald Tribune 94, 235
investicijska banka 19
investitori 16
IPO 173,188,189
iPod 130,174,237
Irački rat 163,221
Irak 2 1 , 2 5 , 3 3 , 3 4 , 3 7 , 3 8 , 3 9 , 54,60,63,126,142,160,163,170,195,203,204,205,206,
207,212,224
Iran 2 3 , 3 3 , 3 4 , 4 1 , 4 2 , 50,51,116,126,163,195,212,213,224,229
Iransko-irački rat 35
Irska 155,177,184
islam 37,38, 3 9 , 1 1 4 , 1 1 6 , 1 4 9
Islami, Džam 36
islamistički pokret 37
Istanbul 72
Istočne Indije 80
Istočnoindijska kompanija 64, 83
Italija 46, 94,168, r84
Ivy League 179
Izrael 27,33, 34,147,212,221,229
Izraelci 33
izvedenice 189
Izvještaj o osnovnoj strukturi 214

J
Jahan, Shah 74
Jakarta 40,41
Jalta 208
James, Lawrence 163,236
Jangce 74,75,105
Japan 1 9 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 8 , 5 3 , 5 5 , 5 6 , 5 7 , 5 9 , 6 0 , 6 l , 63, 80, 82, 84,86,87, 88,90, 91, 93,
95,97, 9 8 , 1 0 0 , 1 0 1 , 1 0 7 , 1 0 9 , 1 1 0 , 1 1 2 , 1 1 3 , X23,124, t27,135,148,152,168,169,
171,172,177,178,180,181,183, r89,191,193,201,202,210,218
Japanci 44, 87, 88, 97
Jeljcin, Boris 102
jen 201
Jiabao, Wen 107, n i , 122,123
Jianmin,Wu n i , 118
Jintao, Hu 105, n i , 119,122
Joffe, Josef 25,206,217,238
Jones, Benjamin 183
Jordan 34
Jordanci 226
judaizam 114
Jugoistočna Azija 122
jugoslavenski problem 202
Jugoslavija 35
Južna Afrika 162
Južna Karolina 226
Južna Koreja 30, 58, 93,100,106,107,108,109,121,138,177,187
Južnoafrička Republika 30, 31, 60,61, 88, 95,210,2x1
Južno kinesko more 122,218

K
Kabul 25
Kagan, Robert 207,238
Kairo 161
Kalifornija 174
kamatna stopa 19,24,43,49,77,189
Kambodža 35
Kanada 25,159,162,167,169,177,191,192
Kant, Immanuel 114
kapitalizam 14,29,77, 90, 9 1 , 9 5 , 1 0 2 , 1 0 3 , 1 0 7 , 1 4 5 , 1 6 1 , 1 6 5
Karibi 80,161,169
Karnataka 155
Karzai, Hamid 25
Kenija 31
Kennedy, Paul 76,166,233,236
Keynes, John Maynard 169
Kina 18,19,20,22,23,24,26, 3 0 , 3 1 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 8 , 4 9 , 5 0 , 5 2 , 5 3 , 55,56,57,59,60,61,
64,68,69,70,71,72,73,74,75,76,78,79, 80, 84, 86, 91,93,94, 95,96,97,98,
99,100, IOI, 102, 103, 104,105, 106,107,108,109,1X0,111,112,113,114,115,116,
117,118,119,120,121,122,123,124,125,126,127,128,130,131,132,133,134,
135,144,145,147,150,151,152.153.157,163,166,172,173,174,175,176,177,
178,183,184,189,195,199,208,210,211,212,213,215,216,217,218,219,223,
232.
Kineska centralna banka 22
Kineska vlada 18,42,120
Kineska vlast 19,104
Kinezi 19,20,72,75,78, 81,87, 98,104,116,117,119,123,126
Kirgiska Republika 23
Kissinger, Henry 201,217
Kitchener, lord 163
Knjiga Postanka 149
knjigovodstvo 15
Kohi, Helmut 202
Kolumbija 14
Kolumbo, Kristofor 67, 81
Komisija za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama 22
Komunistička partija 98,106
Komunistička partija Indije 139
Komunistička partija Kine 106,109,123
koncentracijski logori 163
Konferencija u Jalti 168
konfucijanstvo 77, 9 4 , 1 1 4 , 1 1 5 , 1 1 6
Konfucije 114
Kongo 1 4 , 3 5 . 4 3 , 8 1 . 1 8 3
Kongres 203
Kongresna koalicija 154
Kongresna stranka 138,155
Konvencija o pravima djeteta 190
Kopemik 71
Koreja 148
Korejski rat 43,84, 91,95,183,195,212
Kosovo 53,202,220
kreditna kartica 17,134
Kremlj 213
Kreuz-Zeitung 162
Krishnadevaray 71
križari 37
krivulja smješka 174
kriza Perejila 197
kršćanstvo 86,95,114,116
Kulturna revolucija 110,119
Kurska bitka 55
Kuvajt 47

L
Landes, David 75,232,233
Las Vegas 30
Latinska Amerika 1 3 , 3 3 , 4 2 , 5 0 , 89,93,95
latinskoameričke zemlje 21
Laxman, R. K. 145
Le Figaro 162
Lehman Brothers 13
Leibniz 114,234
Leila, otok 197
Lenjin, Vladimir Iljič 85
Lewis, Bernard 40,221
Libanon 24,33,37,147,229
liberalna demokracija 107
Liberija 190
Libija 168
likvidnost 49,189
Lincoln, Abraham ni
London 27,30,40,41, 55,63,68,71, 85,150,159,160,162,163,164,165,166,167,169,
170,177,189,190.213,234. 235,236,238
London Times 94
Long-Term Capital Management 21
Lux 172,237
Luxemburg, Rosa 85

LJ

ljudska prava 63, 94, 95,113,200,210,213

M
Macao 30, 95
Machiavelli 221
Madison, James 195
Madrid 40,227
magna Charta 78
Mahal, Mumtaz 74
Mahbubani, Kishore 87,205,233
Malezija 30,199
Malthus, Thomas 73
maltuzijanski problem 73
Manas, zračna baza 23
Mao Ce-tung 36, 98, no, 119,123,124,
Marcos 104
Maroko 40,178,197,198, 225
Marshall, George 208,209
Marshallov plan 208
Marx, Karl 85,108
McCainJohn 223
McDonald's 89
McKinsey and Company 51, r88
McKinsey Global Institute 52,237
Mediteran 79,162,198
Meka 225,226
Meksikanci 222
Meksiko 2 1 , 3 0 , 4 2 , 4 8 , 6 1 , 1 0 7 , 1 8 4 , 1 9 2 , 2 0 6
menadžment 174
Menon, K. P. S. 143
Menon, Krishna 144
metrički sustav 190
Mezopotamija 37
Međunarodna agencija za atomsku energiju 24,152
Međunarodni monetarni fond 22,24,27,46,58,199
Michigan 191
Microsoft 100,116
Mijanmar 190
Ming, dinastija 68,76,78
Ministarstvo domovinske sigurnosti 223,224
Ministarstvo financija SAD-a 16,19
Međunarodni monetarni fond 24,58
Mobutu 104
Moguli 74,76,77
Mohan, C. Raja 145
Mondale, Walter 206
monetarna politika 15
Mongoli 68
Monier-Williams, Sir Monier 148
Monte Carlo 51
Montgomery, Bernard 208
Morgan Stanley 155
Morris, James 159
Moskva 23,27, 84, 90,201,213,218,229
Mountbatten, Louis, lord 54,143
Moynihan, Daniel Patrick 77
Mugabe, Robert 104,120
multilateralizam 25, 219
multinacionalke 30,64,211
multipolaranost 61,199
multipolami poredak 31
Mumbai 4 1 , 6 3 , 1 3 3 , 1 5 0 , 1 5 5 , 1 7 9 , 1 9 0
muslimani 26,37,38, 39,40,139,149,150,156,222,225,226
Muslimanska braća 224
Mussolini 168

N
Nacionalna akademija za znanost 175
Nacionalna zaklada za znanost 175
nacisti 46
nafta 2 3 , 3 3 , 4 9 , 5 0 , 5 1 , 7 7 , 1 0 8 , n 8 , 1 1 9 , 1 2 0 , 1 9 3 , 2 1 3
Nairn, Moisés 120
Nanjing 67
nanotehnologija 172,173,184
Napoleon, Bonaparte 97
Napulj 159
Naser, Gamal Abdel 85
NATO 38,150,203,219
NDTV 93,153
Nebraska 15
Needham 114, 234
Nehru, Džavaharlal 84, 8 6 , 1 3 6 , 1 3 8 , 1 4 0 , 1 4 2 , 1 4 3 , 1 4 4 , 1 4 7 , 1 5 0 , 1 5 1 , 1 5 6
Nepal 159
New Delhi 23, 24,27,45, 9 3 , 1 3 3 , 1 3 6 , 1 4 0 , 1 4 2 , 1 4 3 , 1 4 4 , 1 4 6 , 1 4 7 , 1 5 0 , 1 5 2 , 1 5 3 , 1 5 4 , 1 5 6
Newsweek 90, 94, 234,238
New York 1 8 , 2 1 , 4 1 , 5 0 , 85,130,142,162,187,188,190, 219,232,233,234,236,237,238
New York Times 142,162,187,212
Nigerija 64, 86, 95,120,132
Nixon, Richard 193
Nizozemci 21,75,80, 82,162
Nizozemska 178
Nizozemska Istočnoindijska kompanija 81
Njemačka 25,36,42,43,46, 55,56, 5 7 , 5 9 , 6 1 , 6 2 , 6 3 , 6 4 , 1 1 0 , 1 1 3 , 1 5 2 , 1 6 3 , 1 6 4 , 1 6 5 , 1 6 6 ,
168,169,170,172,177,187,190,198, 201,206,210, 211,214,217,222
Nobelova nagrada 20,180
Novi Južni Wales 159
Novi svijet 42, 80, 81,161
nuklearna sila 23,216
nuklearni sporazum 151
nuklearni sporazum SAD-Indija 152
nuklearno oružje 52,151,152,153,210,2t3,216,217,220
Nunn, Sam 217
Nye, Joseph 112

O
Obama, Barack 20,26,28,226
obrazovanje 8 3 , 1 0 3 , 1 0 4 , 1 1 2 , 1 3 7 , 1 3 8 , 1 4 1 , 1 6 6 , 1 7 6 , 1 7 7 , 1 7 8 , 1 8 1 , 1 8 6 , 1 9 3
obrazovanje, visoko 103,176
Olimpijske igre 23,162
Olimpijske igre, Peking 2008. 101
Omdurmanska bitka 162
O'Neill, Thomas rs4,229
OPEC 50
Opijumski ratovi 82
Osmanlije 71,76
Ottawa 159
Oxford 140,148
Oxfordski Indijski institut 148

P
Pakistan 2 5 , 3 7 , 3 8 , 1 2 9 , 1 3 9 , 1 4 4 , 1 5 0 , 1 5 3 , 1 9 8 , 2 1 2 , 215,216
Palestinci 33
Pampers 100
Paštuni 38
Pariz 27,71,85,99,150,238
patriotizam 54, 88
Patriotski savez 123
Patten, Christopher 204,238
PBS 112
Pei, Minxin 102,105,234
Peking 27,31,41,68,72,73, 82,98, 99,100,101,102,103,105,106,109, no, i n , 116,119,
120,121,122,123,124,125,126,132,133,144,147,153,181,217,218
Peloponeski rat 26
Peng, HarHui 180
Pentagon 41,126
Perejil 197
Perry, William 217
Pershing 206
Peru 47,88
Perzijanci 37
Perzijski zaljev 51
Petar Veliki 84
Pilhofer, Aron 187
Pinker, Steven 35,231
Pitt, William 83
Pizarro 81
plin, prirodni 50,213
Pogledi na svjetsku povijest 142
Politbiro 146
poljoprivreda 70
poljoprivredna revolucija 73
Poljska 25,155,190
Poos, Jacques 202
Portsmouth 160
Portugal 81,109,112,134
Portugalci 72,80
posthladnoratovski 15
potrošnja, javna 24
Powell, Colin 198
pozitivni šok ponude 43
Pratt School of Engineering 175
pravo, newyorško 22
predindustrijsko doba 70
Predstavnički dom 155,188,229
Premji,Azim 137
Princeton 176
Proctor Sc Gamble 100,133
profiti 165,173
proračunski deficit 184
prosperitet 14,27
protestantizam 82, 95,214
Prusija 164
Prvi svijet 48
Prvi svjetski rat 142,164,165,167,168,207
Prvi zaljevski rat 201
Pudong 99
Punjab 155

Q
qi 117
Qing, dinastija 68, 82
Quienlong, kineski car 73

R
Rabat 198
Radžastan 155
Raffles, Stamford, sir 159
Rajna 79
Ranbaxy 135
Rangun 159
Ratner, Ely 56
ravan svijet 47
Reagan, Ronald 147,229
recesija 15,21,46,201
Reliance Industries 132,135
religija 114,147,149
republikanci 63,195
Revolucionarni rat 167
Ricci, Matteo 115
Rice, Condoleezza 207
Richie, Donald 90
Rim 71,79,162
Rim, carski 29
Roberts, J. M. 76,233
Rochesterski institut za tehnologiju 176
Rodrik, Dani 19
Romney, Mitt 224,225
Roosevelt, Franklin Delano 112,147,168,208
Roosevelt, Theodore 112,157
Rousseau, Jean Jacques 114
Roy, Pranoy 153
Roy, Raja Ram Mohan 86
Rt Dobre Nade 167
Rubin, Bob 14
RuchirSharma 155
Rumsfeld, Donald 63,203
Rumunjska 42
Rusi 54,87
Rusija 21,23,24,30, 31,33, 37,48,49, 50,51,52,55,60,61,78, 95,102, " 0 , 1 2 2 , 1 5 1 , 1 5 2 ,
163,164,168,169,187,199,203,210,211,212, 213,217,218,219,223
Rusko Carstvo 84

s
Sachs, Jeffrey 14,46,99
Sahney, Rajiv 135,176
Salafistička grupa poziva i borbe 38
San Francisco 87
Sankt Peterburg 84
sanskrt 83,148
Sarkozy, Nicolas 27,207
Saudijska Arabija 24, 34,37,38,39,51,55,116,146, t93,204, 216,225
Schumer, Chuck r88
Schwab, Klaus 130
Schwarz, Benjamin 55,232
Securities and Exchange Commission 22
semiti 114
Seoul 63
Setser, Brad 21,24
Shakespeare, William 92,161
Shanmugaratnam, Tharman 180
Sherlock Holmes 161
Shui-bian, Chen 124
Shultz, George 217
Sicilija 55
Sikhi 155
Silicijska dolina 21,184
Singapur 30, 5 1 , 1 0 8 , 1 0 9 , 1 2 1 , 1 3 5 , 1 5 9 , 1 6 7 , 1 6 8 , 1 7 8 , 1 7 9 , 1 8 0
Singh 139,140
Singh, Manmohan 139,147
Sirija 27, 3 3 , 3 4 , 1 3 8
Sjedinjene Američke Države 1 1 , 1 4 , 1 6 , 1 8 , 1 9 , 2 0 , 21,22, 23,24,25,27,29, 31, 32,33, 37,
3 9 , 4 0 , 4 1 , 4 2 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 6 , 4 8 , 4 9 , SO, 53, 54, 55,56,58, 59,60,61,62,63,
64,65,69,76, 80, 81, 86, 88, 90, 91,92,93, 94, 95, 97,100,101,103,106, no,
in, 112,116,117,120,121,122,125,126,127,128,129,130,132,134,137,144,145,
146,147,149,151,152,153,154,157,158,160,163,164,165,166,167,168,169,
170,171,172,173,174,175,176,177,178,179,180,181,182,183,184,185,186,
187, i88,189,190,191,193,194,195,196,197,198,199,200,201,202,203,204,
205,206,207,208, 209, 210,211, 212,213,215,216,217,218,219,220,221,222,
223,224,225,226,227,228,229
Sjeverna Afrika 38,42, 95
Sjeverna Koreja 42,126,152,203,216
Sky News 93
Slaughter, Anne-Marie 218,238
slobodno tržište 14,102,103
Slovačka 190
socijalna revolucija 107
Sokrat 114
Somalac 39
Somalija 160,190,223
Sovjetski Savez 1 4 , 3 5 , 4 3 , 4 5 , 4 6 , 6 2 , 7 4 , 98,112,126,144,200,201,221,229
Sparta 26
Speer, Albert 99
Speer, Albert ml. 99
Spence, Jonathan 115
Spielberg, Steven 101
Sporazum Kyoto 52, 57
Sputnjik 193
Srbija 187
Središnja partijska škola 111
Srednja Amerika 229
srednja klasa 47
srednji vijek 71
stabilnost 15,26,27,47, 8 1 , 1 0 7 , 1 1 0 , 1 1 2 , 1 1 4 , 1 1 9 , 1 2 5 , 1 3 7 , 1 4 7 , 1 9 9 , 218,219,170
Staljin, JosifVisarionovič Džugašvili 168,208,224
standard, životni 28,46,73
Starbucks 93,100
State Department 219
statistika 104,175,178,185
Steingart, Gabor 59,232
Stiglitz, Joseph 20
Studija o trendovima u međunarodnoj matematici i znanosti 178
Sudan 51,55, 58,120,121,162
Sueska kriza 147
Sueski kanal 43,161,168
Summers, Lawrence 202
suniti 37,215,224
Sun Jat-sen 84, 86
SunTzu 127
supersila 32,62,98,142,160,201,211,219
Sveučilište Duke 175
Sveučilište Maryland 34
Sveučilište Oglethorpe 223
Sveučilište Orissa 137
Sveučilište u Bostonu 117
Svjetska banka 24,25,46,58,120
Svjetska trgovinska organizacija 14, 31,103,125
Svjetska zdravstvena organizacija 26
Svjetski ekonomski forum 130,172
Svjetski gospodarski forum 59

Š
Šangaj 50, 5 3 , 6 3 , 9 9 , 1 3 3 , 1 5 9 , 1 8 1 , 1 9 0
Šangajska burza 104,111
šekel 34
šijiti 37,215,224
Školski dani Toma Brouma 161
Španjolska 40,107,109,112,161,187,197,198,225, 227
Šri Lanka 2 4 , 1 3 8 , 1 4 4
štrajkovi 107
Švedska 46,109,172
Švicarska 130

T
Taipei 30
Tajland 47,48,121
Taj Mahal 74,130
Tajvan 3 0 , 5 3 , 1 0 6 , 1 0 7 , 1 0 9 , 1 1 1 , 1 2 1 , 1 2 4 , 1 2 5 , 1 2 7 , 1 4 4 , 1 8 3 , 2 1 5 , 2 1 6
Tajvanski tjesnac 43
Talbot, Strobe 102
talibani 25
Tallinn 63
Tamil-Nad 155
Tancredo,Tom 225
Tata 132,135
Tay, Simon 212
Teheran 208,212
Teksas 172
telefonska diplomacija 198
teroristički napad 11. rujna 2001. 36,38,39,40,198,202,203,204,216,220,223,224,225
terorizam 14,26,41,42,52,126,198,213,227
Thatcher, Margaret 45,169,191,201,202
Thornton, John 108,234
Tiananmen 47,125,222
Tibet 144
Tihi ocean 168,169
Time 94
Times Higher Educational Supplement 177
T-mjenice 20
Tokio 55,90,122,123
Toynbee, Arnold 7,159,160,169
Treći svijet 36,56,57, 99,141,153,192
Trenton 227
trgovinski deficit 184
Truman, Harry S. 208,209
Tsongas, Paul 201
Tukidid 26
Tunis 178
Turci 81
Turska 27,31, 34,40,48, 84,108,221,225
Tursko Carstvo 77, 82, 85, no

U
Ujak Sam 19
Ujedinjeni Arapski Emirati 30
Ujedinjeni narodi 2 5 , 4 1 , 5 7 , 9 8 , 1 1 0 , 1 1 1 , 1 2 0 , 1 3 8 , 1 4 4 , 1 8 2 , 1 9 7 , 1 9 8 , 2 0 1 , 2 0 5 , 2 0 8 , 2 1 6 ,
219,220
Ujedinjeno Kraljevstvo 162,172,177,214
Ukrajina 30,213
unipolarnost 60,198,199,201,202
uravnoteženi rast 105
Ured za Indiju 142
USAID 25
U. S. Open 187
uspon ostalih 24,30
UtarPradesh 155
Uzbekistan 23

V
Vedrine, Hubert 202
Velika Britanija 41,161,162,163,164,165,166,167,168,169,170,171,173,184,186,187,
191,196,198,199,213,214,215,217,218,223,225,227,236
gospodarstvo 45,165
Velika depresija 13,46
Velika izložba 68
Veliki skok naprijed 110,119
Veliki zid 78
Veliz, Claudio 161
Venezuela 24,33,42,50,163,167
Vesalij 71
Vijayanagar 71
Vijeće sigurnosti UN-a 57,98, no, 120
Vijeće čuvara 146
Vijeće za međunarodne odnose 21,226
Vijetnam 14,43, 54,122,138,171,206,229
Vijetnamci 122
Viktorija, kraljica 159
Virginija 180
Visakhapatnam 159
Vladin iskup 16
Volcker, Paul 15
Voltaire 114,115
Vox, Bono 220

vrijednosnica državne riznice SAD-a 19

W
Wallstreet 17,22,42
Wall Street Journal 175,179
Wal-Mart 100
Washington 20,23,24,25,27,40,60,61,62,63,64, 98,125,126,127,128,146,147,150,
151,153,157,163,167,190,194,195,196,198,199,200,202,203,205,209,212,
215,216,217,218,220,221,222,223,227,236,237
Washington Post 180,181,236,237
washingtonski konsenzus 21,102
Watergate 229
Weber, Steven 56
Weller, Robert 117
Wilson, Woodrow 157
Wolf, Martin 19,193
X

Xiaoping, Deng 98, no, n i , 119,122

Yale 115,176

Yew, Lee Kuan 91,108,109, n i , 119,234

Yongding,Yu 22
Z
Zabranjeni grad 74,99
zajam 18,19
Zakon o građanskim pravima 228
Zakon o posudbi i zakupu 169
Zaljev svinja 43
zaljevTable 159
Zanzibar 159
Zapad 14,22,24,29, 3 6 , 3 7 , 3 9 , 4 0 , 4 4 , 4 9 , 5 4 , 5 5 , 5 7 , 6 9 , 7 1 , 7 4 , 7 6 , 7 9 , 80,8i, 82, 84,85>
86, 87,92, 93,94, 9 5 , 9 6 , 1 0 5 , 1 1 3 , 1 1 5 , 1 1 6 , 1 1 7 , 1 5 0 , 1 5 7
zarazne bolesti 26,219
Zavahiri, Ajman 38
Zenawi, Meies 120
Zenmina, Jiang 122
Zheng, He 67,68,74,78,232
Zimbabve 15,47,120,121
Zürich 130

Ž
Ženeva 219
Židovi 37
životni standard 107
Nakladnik Fraktura, Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević
Urednik Seid Serdarević
Lektura i korektura Margareta Medjurečan
Grafička urednica Maja Glušić
Dizajn i prijelom Fraktura
Fotografija na naslovnici © Karl Kinne/Corbis
Tisak Denona, Zagreb
Godina izdanja 2009., srpanj (prvo izdanje)
ISBN 978-953-266-096-8
Biblioteka Platforma, knjiga 3

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr
T:+385 1 335 78 63 F:+385 1 335 83 20
Fareed Zakaria rođen je u Indiji. Studirao
je na Yaleu i doktorirao na Harvardu. Od
2000. radi kao urednik u Newsweeku. Na
CNN-u svake nedjelje ima svoju emisiju
Fareed Zakaria GPS. Još 1999. Esquire ga je
proglasio jednim od najvažnijih ljudi 21.
stoljeća. Foreign Policy i magazin Prospect
uvrstili su ga među sto najvažnijih inte-
lektualaca današnjice. Bez sumnje, Zakaria
je jedan od najutjecajnijih suvremenih po-
litičkih analitičara.
Napisao je nekoliko knjiga, između ostalih
i dva svjetska bestselera Budućnost slobode
i Svijet nakon Amerike.