29. 05. 2018.

Sukob civilizacija – na hrvatskom jeziku | O ISLAMU » pogled sa zapada

O ISLAMU » pogled sa zapada

Sukob civilizacija – na hrvatskom jeziku

Ovdje možete pročitati hrvatski prijevod izvorne analize Samuela P.

Huntingtona «Sukob civilizacija», napisane 1993. godine, čiji je veliki odjek
njezinog autora potakao na pisanje (u Hrvatskoj poznatije) knjige «Sukob
civilizacija i preustroj svjetskog poretka».

Original na engleskom jeziku nalazi se ovdje.

Poglavlja:

1. Nastupajući obrazac sukoba

2. Priroda civilizacija
3. Zašto će se civilizacije sukobiti
4. Rasjedne granice između civilizacija
5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje
6. Zapad protiv svih
7. Rastrgane zemlje
8. Konfucijansko-islamska veza
9. Posljedice za Zapad

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/ 1/1
29. 05. 2018. Sukob civilizacija – na hrvatskom jeziku | O ISLAMU » pogled sa zapada

Kuran / Sura 4. En-Nisa (Žene)

Kuran / Sura 12. Jusuf (Jusuf)
Kuran / Sura 18. El-Kehf
(Pećina)
Sura 93. Ed-Duha (Jutro)
Kuran / Sura 3. Ali Imran
(Imranova porodica)

Članci – kategorije

Aktualnosti (17)
Analize (10)
Apostaza (3)
Eurabija (11)
Kuran (1)
Muhamed (3)
Nauk islama (3)
Povijest (2)
Religija rata (7)
Žena u islamu (2)
Stranice

Naslovnica
Islamski citati
Sukob civilizacija
Duboka kriza Zapada
Kuran
Linkovi

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/ 1/1
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 1. Nastupajući obrazac sukoba | O ISLAMU » pogled sa zapada

Sukob civilizacija / 1. Nastupajući obrazac sukoba

Kazalo poglavlja

Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu oklijevali namnožiti vizije onoga što će se dogoditi – kraj
povijesti, povratak tradicionalnim suparništvima između nacija-država i pad nacija-država pod suprostavljenim silama
plemenstva i globalizma, među ostalima. Svaka od ovih vizija hvata aspekte stvarnosti koja dolazi. Ipak, sve one
previđaju ključni, zaista, središnji aspekt onoga što će globalna politika postati u nadolazećim godinama.

Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni
prevladavajuće ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni. Nacije-
države ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit će se između nacija
i grupa različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgraničenja među
civilizacijama postati će bojišnice budućnosti.

Sukob između civilizacija biti će zadnja faza u evoluciji sukoba u modernom svijetu. Kroz stoljeće i pol nakon što se sa
Westphalskim Mirom pojavio moderan međunarodni sustav, sukobi zapadnog svijeta vodili su se uglavnom između
prinčeva – careva, apsolutnih monarha i konstitutivnih monarha koji su pokušavali proširiti svoje birokracije, svoje
vojske, svoju trgovačku ekonomsku snagu i, najvažnije, teritorij kojim su vladali. U procesu su stvorili nacije-države, a
počevši sa Francuskom Revolucijom, glavne crte sukoba bile su između nacija, prije nego između prinčeva. U 1793.,
kako je R. R. Palmer rekao, “Ratovi kraljeva bijahu gotovi; ratovi nacija bijahu počeli.” Ovaj uzorak iz devetnaestog
stoljeća trajao je do kraja Prvog Svjetskog Rata. Tada, kao rezultat Ruske Revolucije i reakcije na nju, sukob nacija
ustupa mjesto sukobu ideologija, prvo između komunizma, fašizma-nacizma i liberalne demokracije, a nakon toga
između komunizma i liberalne demokracije. Tijekom Hladnog Rata, ovaj potonji sukob postao je utjelovljen u borbi
dviju supersila, od kojih ni jedna nije bila nacija-država u klasičnom europskom smislu i od kojih je svaka definirala
svoj identitet u pojmovima svoje ideologije.

Ovi sukobi između prinčeva, nacija-država i ideologija, bili su u prvom redu sukobi unutar Zapadne civilizacije,
“Građanski ratovi Zapada,” kako ih je William Lind nazvao. To je bilo točno, kako za Hladni Rat tako i za svjetske ratove
te za ranije ratove sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća. S krajem Hladnog Rata, međunarodna politika
izlazi iz svoje zapadne faze, a njezino središte postaje interakcija između Zapada i ne-zapadnih civilizacija i među ne-
zapadnim civilizacijama. U politici civilizacija, narodi i vlade ne-zapadnih civilizacija prestaju biti objekti povijesti kao
mete zapadnog kolonijalizma te se pridružuju Zapadu kao njezini pokretači i oblikovatelji.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/nastupajuci-obrazac-sukoba/ 1/1
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 2. Priroda civilizacija | O ISLAMU » pogled sa zapada

2. Priroda civilizacija

Kazalo poglavlja

« 1. Nastupajući obrazac sukoba

Tijekom Hladnog rata svijet je bio podijeljen na Prvi, Drugi i Treći svijet. Te podjele više nisu bitne. Sada je mnogo
smislenije zemlje razvrstati ne prema njihovim ekonomskim sustavima ili razini ekonomskog razvoja, već radije u
pojmovima njihove kulture i civilizacije.

Na što mislimo kada govorimo o civilizaciji? Civilizacija je kulturni entitet. Sela, regije, etničke grupe, narodi, religijske
grupe, svi oni imaju posebne kulture na različitim razinama kulturne raznolikosti. Kultura sela u južnoj Italiji je možda
drugačija od sela u sjevernoj Italiji, ali oba sela će dijeliti istu zajedničku talijansku kulturu, koja ih razlikuje od
njemačkih sela. Isto tako, europske zajednice dijelit ce zajedničke kulturne značajke koje ih razlikuju od arapskih ili
kineskih zajednica. Međutim, Arapi, Kinezi i Zapadnjaci nisu dio ni jednog šireg kulturnog entiteta. Oni ustanovljuju
civilizacije. Civilizacija je dakle najviše kulturno svrstavanje ljudi i najšira razina kulturnog identiteta koje ljudi imaju,
izuzevši ono što ih razlikuje od drugih živih vrsta. Ona je određena objektivnim zajedničkim elementima, kao što su
jezik, povijest, religija, običaji, institucije, ali i subjektivnom samo-identifikacijom ljudi. Ljudi imaju razine identiteta:
stanovnik Rima može sam sebe definirati, u različitim stupnjevima intenziteta, kao Rimljanina, Talijana, katolika,
kršćanina, Europljanina, Zapadnjaka. Civilizacija kojoj pripada je našira razina identificiranja sa kojom se on intenzivno
identificira. Ljudi mogu, a to i čine, redefinirati svoje identitete i, kao rezultat, sastav i granice civilizacija se mijenjaju.

Civilizacija može uključivati velik broj ljudi, kao što je to slučaj sa Kinom (“civilizacija koja se pretvara da je država,”
kako je to rekao Lucian Pye), ili vrlo mali broj ljudi, kao Anglofoni Karibi. Civilizacija može uključivati nekoliko nacija-
država, kao što je slučaj sa Zapadnom, Latinoameričkom i Arapskom civilizacijom, ili samo jedan, što je slučaj sa
Japanskom civilizacijom. Civilizacije se očito miješaju i preklapaju, te mogu uključivati i podcivilizacije. Zapadna
civilizacija ima dvije glavne varijante, europsku i sjevernoameričku, a islam ima svoje arapske, turske i malajske
poddjelove. Bez obzira na to, civilizacije su entiteti sa vlastitim značajem, a iako su crte koje ih razdvajaju rijetko oštre,
one su stvarne. Civilizacije su dinamične; one se dižu i padaju; one se dijele i spajaju. A kao što svaki student povijesti
zna, civilizacije i nestaju te bivaju pokapane u pijesku vremena.

Zapadnjaci običavaju misliti kako su nacije-države najvažniji igrači u globalnim poslovima. Međutim, one su to bile
samo nekoliko stoljeća. Širi dosezi ljudske povijesti bile su povijesti civilizacija. U svojoj Studiji Povijesti, Arnold
Toynbee je identificirao 21 veliku civilizaciju; samo šest od njih postoji u suvremenom svijetu.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/priroda-civilizacija/ 1/1
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 3. Zašto će se civilizacije sukobiti | O ISLAMU » pogled sa zapada

3. Zašto će se civilizacije sukobiti

Kazalo poglavlja

« 2. Priroda civilizacija

Civilizacijska će pripadnost u budućnosti bivati sve važnija, a svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan međudjelovanjem
sedam ili osam velikih civilizacija. Te civilizacije uključuju Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduističku,
Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameričku i vjerojatno Afričku civilizaciju. Najvažniji sukobi budućnosti pojavit će se duž
nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.

Zašto će ovo biti slučaj?

Prvo, razlike među civilizacijama nisu samo stvarne; one su osnovne. Civilizacije se jedna od druge razlikuju poviješću,
jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju drugačije poglede na odnose
između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, kao i različite poglede na
relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. Ove razlike rezultat su stoljeća.
One neće brzo nestati. One su daleko temeljnije nego razlike između političkih ideologija i političkih režima. Razlike ne
znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno, nasilje. Ipak, kroz stoljeća, razlike između civilizacija prouzrokovale su
najduže i najnasilnije sukobe.

Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u
porastu jačaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama između različitih civilizacija te o istovjetnostima unutar
jedne civilizacije. Sjevernoafričko doseljavanje u Francusku stvara otpor među Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost
doseljavanja “dobrih” europskih katoličkih Poljaka. Amerikanci tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na
velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja. Slično tome, kako je Donald Horowitz istaknuo, “Ibo može biti … Owerri
Ibo ili Onitsha Ibo u Istočnoj pokrajini Nigerije. U Lagosu (glavni grad Nigerije, op. p.), on je jednostavno Ibo. U
Londonu, on je Nigerijac. U New Yorku, on je Afrikanac.” Interakcije između ljudi različitih civilizacija poboljšavaju
civilizacijsku svjest ljudi, koja, zauzvrat, okrepljuje razlike i neprijateljstva što se protežu, ili se drži da se protežu,
duboko natrag u povijest.

Treće, u čitavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih
identiteta. U većini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu prazninu, često u obliku pokreta koji su označeni kao
“fundamentalistički”. Takvi se pokreti mogu naći u Zapadnom Kršćanstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u
Islamu. U većini zemalja i većini religija ljudi koji su aktivni u fundamentalističkim pokretima su mladi, visoko
obrazovani, stručnjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi. “Posvjetovljenje svijeta”, kako je George Weigel
primjetio, “je jedna od prevladavajućih društvenih činjenica u životu kasnog dvadesetog stoljeća.” Oživljavanje religije,
“la revanche de Dieu,” kako je to označio Gilles Kepel, pruža osnovu za identitet i predanost koja nadmašuje
nacionalne granice i ujedinjava civilizacije.

Četvrto, rast civilizacijske svijesti pojačan je dvostrukom ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moći.
Međutim istovremeno, a možda i kao posljedica toga, među ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen
povratka korijenima. Sve se više može čuti spominjanje trendova okretanja prema unutra i “Azijanizacije” u Japanu,
kraja Nehruova naslijeđa i “Hinduizacije” Indije, sloma Zapadnih ideja socijalizma i nacionalizma i stoga “re-
Islamizacije” Srednjeg Istoka, a sada i rasprava o pozapađivanju protiv Rusijanizacije u zemlji Borisa Jeljcina. Zapad se
na vrhu svoje moći suočava sa ne-Zapadom koji sve više ima želju, volju i sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne
načine.

U prošlosti su elite ne-Zapadnih društava obično činili ljudi koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili školovani
na Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne stavove i vrijednosti. Istovremeno, stanovništvo u ne-
Zapadnim zemljama je često ostajalo duboko prožeto domaćom kulturom. Ali, sada se ovi odnosi obrću.
Odzapađivanje i podomaćivanje elita pojavljuje se u mnogim ne-zapadnim zemljama, dok u isto vrijeme zapadne,
obično američke, kulture, stilovi i navike postaju sve popularniji među narodnim masama.
https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/zasto-ce-se-civilizacije-sukobiti/ 1/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 3. Zašto će se civilizacije sukobiti | O ISLAMU » pogled sa zapada

Peto, kulturne osobine i različitosti su manje promjenjive i dakle manje podložne kompomitiranju i rastakanju od onih
političkih i ekonomskih. U bivšem Sovjetskom Savezu, komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati
siromašni i siromašni bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i Azeri ne mogu postati Armenci. U klasnim i ideološkom
sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu
između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do
Kavkaza do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu. Čak i više od etničke pripadnosti,
religija pravi oštru i ekskluzivnu razliku izmežu ljudi. Neka osoba može biti polu-Francuz i polu-Arapin te čak
istovremeno biti stanovnik dviju zemalja. Biti polu-katolik i polu-musliman je puno teže.

Konačno, ekonomski regionalizam je u porastu. Razmjeri međuregionalnog dijela ukupne trgovine između 1980. i
1989. porasli su sa 51 posto na 59 posto u Europi, 33 posto na 37 posto u Sjevernoj Americi. Izgledno je da će u
budućnosti važnost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti. Sa jedne strane, uspješni ekonomski regionalizam
će pojačati civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski regionalizam može uspjeti samo kada je ukorijenjen u
zajedničkoj civilizaciji. Europska Unija počiva na zajedničkom temelju europske kulture i zapadnog kršćanstva. Uspjeh
Svjevernoameričke Zone Slobodne Trgovine ovisi o usklađivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika, Kanade
i Amerike. Japan, kao kontrast tome, susreće teškoće u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istočnoj Aziji, iz
razloga što je Japan jedinstveno društvo i civilizacija. Koliko bi god snažne trgovačke i ulagačke sa ostalim Istočno
Azijskim zemljama Japan razvio, njegove kuturne razlike sa tim zemljama koče, a možda i sprječavaju, njegovo
promicanje regionalne ekonomske integracije nalik na one u Europi i Sjevernoj Americi.

S druge strane, zajednička kultura očito olakšava brzo širenje ekonomskih odnosa između Narodne Republike Kine i
Hong Konga, Tajvana, Singapura i prekomorskih kineskih zajednica u drugim azijskim zemljama. Sa krajem Hladnog
Rata, kulturne istovjetnosti sve više nadvladavaju ideološke razlike te se kontinentalna Kina i Tajvan približavaju jedno
drugome. Ako su kulturne istovjetnosti nužan uvjet za ekonomsku integraciju, glavni istočnoazijski ekonomski blok
budućnosti će za središte imati Kinu. Zapravo, ovaj blok polako već dolazi u postojanje. Kako je Murray Weidenbaum
primjetio,

“Unatoč trenutnoj Japanskoj dominaciji u regiji, azijska ekonomija temeljena na Kini brzo izranja kao novo središte
industrije, trgovine i financija. Ovo strateško područje sadrži značajne tehnološke i proizvodne mogućnosti
(Tajvan), izvanredne poduzetničke, marketinške i uslužne sposobnosti (Hong Kong), dobru komunikacijsku mrežu
(Singapur), ogroman bazen financijskog kapitala (svo troje) te vrlo veliku obdarenost zemljom, resursima i radnom
snagom (kontinentalna Kina)…. Od Guangzhoua do Singapura, od Kuala Lumpura do Manile, ova utjecajna mreža–
često temeljena na proširenjima tradicionalnih klanova–biva opisivana kao kralježnica istočnoazijske
ekonomije.” (1)

Kultura i religija također čine temelj Organizacije Ekonomske Suradnje (Economic Cooperation Organization), koja
okuplja deset ne-arapskih muslimanskih zemalja: Iran, Pakistan, Tursku, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgizstan,
Turkmenistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Afganistan. Jedan pokretač oživljavanja i proširenja ove organizacije,
osnovane 1960. od strane Turske, Pakistana i Irana, jest shvaćanje vođa ovih nekoliko država kako nemaju prilike
postati prihvatljivi Europskoj Zajednici. Slično, Caricom, Centralnoameričko Zajedničko Tržište (Central American
Common Market) i Mercosur počivaju na zajedničkim kulturnim temeljima. Međutim, pokušaji da se izgradi širi
Karipsko-Centralnoamerički ekonomski entitet koji bi premostio Anglo-Latinsku podjelu, do danas nisu uspjeli.

Kako će ljudi definirati svoj identitet kroz etničku i religijsku pripadnost, tako je vjerojatnije da će odnose sa ljudima
druge etničke ili religijske pripadnosti gledati u pojmovima “mi” protiv “njih”. Kraj ideološki definiranih država u
Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu dozvoljava tradicionalnim etničkim identitetima i netrpeljivostima izbiti u
prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja, a to se proteže od ljudskih prava do
doseljavanja, od razmjene i trgovine do okoliša. Od Bosne do Mindanaa, zemljopisna bliskost omogućava sve više
teritorijalnih zahtjeva. Najvažnije, pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti demokracije i liberalizma kao
univerzalnih vrijednosti, u održavanju svoje vojne prevlasti i širenju svojih ekonomskih interesa, dovode do opasnosti
da druge civilizacije odgovore protumjerama. Kako će vlade i grupe bivati sve manje u stanju dobiti potporu za
osnivanje koalicija na bazi ideologije, tako će sve više pokušavati dobiti potporu pozivanjem na zajednički religijski i
civilizacijski identitet.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/zasto-ce-se-civilizacije-sukobiti/ 2/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 3. Zašto će se civilizacije sukobiti | O ISLAMU » pogled sa zapada

Sukob civilizacija se tako pojavljuje na dvije razine. Na mikro-razini, duž nestabilnih granica između civilizacija
susjedne grupe se trve, često nasilno, za kontrolu teritorija i jedni drugih. Na makro-razini, države iz različitih
civilizacija natječu se za relativnu vojnu i ekonomsku moć, bore se za kontrolu međunarodnih institucija i trećih strana
te se nadmeću u promicanju svojih posebnih političkih i religijskih vrijednosti.

(1) Murray Weidenbaum, Greater China: The Next Economic Superpower?, St. Louis: Washington University Center for the Study of American
Business, Contemporary Issues, Series 57, February 1993, pp. 2-3.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/zasto-ce-se-civilizacije-sukobiti/ 3/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 4. Rasjedne granice između civilizacija | O ISLAMU » pogled sa zapada

4. Rasjedne granice između civilizacija

Kazalo poglavlja

« 3. Zašto će se civilizacije sukobiti

Kao žarišta kriza i krvoprolića, nestabilne granice između civilizacija zamjenjuju političke i ideološke granice Hladnog
rata. Hladni rat počeo je kada je Željezna Zavjesa politički i ideološki podjelila Europu. Nestankom Željezne Zavjese,
završio je Hladni rat. Ali, kako je nestala ideološka podjela Europe, tako su se ponovo pojavile kulturne podjele između
zapadnog kršćanstva sa jedne te pravoslavnog kršćanstva i islama sa druge strane. Kako je to predložio William
Wallace, najznačajnija podjela u Europi bi mogla biti istočna granica zapadnog kršćanstva u godini 1500. Ova crta ide
uz sadašnju granicu Finske i Rusije te baltičkih država i Rusije, presjeca Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajući većinski
katoličku zapadnu Ukrajinu od pravoslavne istočne Ukrajine, skreće zapadno da bi odvojila Transilvaniju od ostatka
Rumunjske i konačno prolazi kroz Jugoslaviju, gotovo točno granicama koje sada odvajaju Hrvatsku i Sloveniju od
ostatka Jugoslavije. Naravno, na Balkanu se ova crta podudara sa povijesnom granicom Habsburškog i Otomanskog
carstva. Narodi sjeverno i zapadno od ove crte su protestantski ili katolički; oni su dijelili zajednička iskustva europske
povijesti – feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku Revoluciju, Industrijsku Revoluciju; oni su
općenito ekonomski razvijeniji od naroda sa istočne strane; oni se mogu nadati sve većoj uključenosti u zajedničku
europsku ekonomiju te učvršćenju demokratskih političkih sustava. Narodi istočno i južno od ove crte su pravoslavni ili
muslimanski; oni su povijesno pripadali Otomanskom ili Carističkom carstvu te su bili samo neznatno dodirnuti
oblikujućim događajima u ostatku Europe; oni su općenito ekonomski manje razvijeni; mnogo je manje vjerojatno da
će razviti stabilne demokratske sustave. Kao najznačajnija crta podjele u Europi, baršunasta zavjesa kulture zamijenila
je Željeznu Zavjesu ideologije. A kako su događanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika; povremeno, to je i
crta krvavog sukoba.

Sukob duž nestabilnih granica između zapadne i islamske civilizacije traje vec 1,300 godina. Nakon osnutka islama,
arapska i maurska pomicanja prema zapadu i sjeveru stala su tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u godini 732. Od
jedanaestog do trinaestog stoljeća Križari su, s privremenim uspjehom, pokušali vratiti kršćanstvo i kršćansku
vladavinu u Svetu Zemlju. Od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća, Turci Osmanlije su preokrenuli ravnotežu snaga,
proširili svoj utjecaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i dvaput opsjeli Beč. U devetnaestom i ranom
dvadesetom stoljeću, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija, Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu
kontrolu nad većinom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka.

Nakon Drugog Svjetskog Rata, Zapad se počeo povlačiti; kolonijalna carstva su nestala; manifestirao se arapski
nacionalizam, a zatim i Islamski fundamentalizam; Zapad je postao energetski vrlo ovisan o zemljama Perzijskog
Zaljeva; naftom bogate muslimanske zemlje postale su bogate novcem i, kada su to poželjele, bogate oružjem.
Dogodilo se nekoliko ratova između Arapa i Izraela (stvorenog od strane Zapada). Francuska je u Alžiru vodila krvavi i
nemilosrdni rat, kroz veći dio 1950-ih; Britanci i Francuzi napali su Egipat u 1958.; slijedeći te događaje, američke
snage vratile su se u Libanon, napale Libiju te se uključile u razne vojne susrete sa Iranom; Arapski i Islamistički
teroristi, podržani od strane barem triju Bliskoistočnih vlada, upotrijebili su oružje slabih i minirali Zapadne zrakoplove
i instalacije te oteli Zapadne taoce. Ova vojna između Arapa i Zapada kulminirala je u 1990., kada su Sjedinjene Države
poslale veliku vojsku u Perzijski Zaljev, kako bi neke arapske zemlje obranili od agresije drugih arapskih zemalja. Kao
posljedica, planiranje NATO-a sve je više usmjereno na moguće prijetnje i nestabilnosti duž njegove “južne granice.”

Nije vjerojatno da će ovo stoljetno vojno međudjelovanje Zapada i Islama oslabiti. Naprotiv, ono bi moglo prerasti u
zarazu. Zaljevski Rat je nekim Arapima donio ponos zbog toga što je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu.
Također je mnogim Arapima donio osjećaj poniženja i ozlojeđenosti zbog vojne prisutnosti Zapada u Perzijskom
Zaljevu, zbog smlavljujuće vojne premoći Zapada te zbog njihove vlastite nesposobnosti oblikovanja vlastite sudbine.
Mnoge arapske zemlje, uz one izvoznike nafte, dosižu razine ekonomskog i društvenog razvoja na kojima autokratski
oblici vladanja postaju neprikladni, a pokušaji uvođenja demokracije jačaju. Neka su se otvaranja u političkim
sustavima Arapa već pojavila. Ovim otvaranjima najviše su se okoristili Islamistički pokreti. Ukratko, u arapskom

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/rasjedne-granice-izmedu-civilizacija/ 1/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 4. Rasjedne granice između civilizacija | O ISLAMU » pogled sa zapada

svijetu, Zapadna demokracija jača protu-Zapadne političke snage. Ovaj bi fenomen mogao biti prolazan, ali on u
svakom slučaju usložnjuje odnose između Islamskih zemalja i Zapada.

Ti su odnosti također usložnjeni i demografijom. Spektakularni rast populacije u arapskim zemljama, posebno u
Sjevernoj Africi, doveo je do povećanog doseljavanja u Zapadnu Europu. Nastojanja Zapadne Europe u smanjivanju
unutrašnjih granica izoštrila su političke osjetljivosti u osnosu na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, rasizam
sve više pokazuje svoje lice, a politička reagiranja i nasilje prema arapskim i turskim doseljenicima od 1990. postaju
sve rašireniji.

Na obje strane, na međudjelovanje Islama i Zapada gleda se kao na sukob civilizacija. “Slijedeći sukob” Zapada,
primjećuje M. J. Akbar, indijski musliman, “definitivno će doći iz muslimanskog svijeta. Potez Islamskih naroda od
Magreba do Pakistana, to je ono područje sa kojeg će započeti borba za novi svjetski poredak.” Bernard Lewis došao je
do sličnog zaključka:

Suočeni smo sa djelovanjem i raspoloženjem koje daleko nadilazi razinu pitanja, politika i vlada koje ih izvršavaju. Ovo
je ništa manje nego sukob civilizacija–možda iracionalna, ali zasigurno povijesna reakcija drevnog protivnika našeg
židovsko-kršćanskog nasljeđa, naše svjetovne sadašnjosti te svjetskog širenja obojeg. (2)

Povijesno, drugo veliko nesprijateljsko međudjelovanje arapske Islamske civilizacije bilo je sa paganskim, animističkim,
a sada sve više i kršćanskim crnim narodima juga. U prošlosti, ovo neprijateljstvo bivalo je sažetno u slici arapskih
trgovaca robljem i crnih robova. Ono se zrcali se u tekućem ratu između Arapa i crnaca u Sudanu, u borbama između
pobunjenika podržanih od strane Libije i vlade u Čadu, napetostima između pravoslavnih kršćana i muslimana na Rogu
Afrike te političkim sukobima, opetovanim pobunama i nasiljem između muslimanskih i kršćanskih zajednica u Nigeriji.
Izgledno je da će modernizacija Afrike i širenje kršćanstva povećati vjerojatnost sukoba duž ove nemirne granice.
Simptomatičan glede pojačavanja ovog sukoba govor je pape Ivana Pavla II u Khartoumu, u siječnju 1993., kada je
napao djelovanja sudanske islamističke vlade protiv lokalne kršćanske manjine.

Na sjevernoj granici islama, eruptirao je sukob između pravoslavnih i kršćanskih naroda, što uključuje pokolj u Bosni i
Sarajevu, provrelo nasilje između Srba i Albanaca, loše odnose između Bugara i njihove turske manjine, nasilje između
Oseta i Inguša, neprekidan međusobni pokolj Armenaca i Azera, napete odnose između Rusa i muslimana u Središnjoj
Aziji, razmještanje ruskih vojnika u svrhu zaštite ruskih interesa na Kavkazu i u Središnjoj Aziji. Religija pojačava
oživljavanje etničkih identiteta i ponovno stimulira ruske strahove o sigurnosti njihovih južnih granica. Ovaj koncept je
dobro primjetio Archie Roosevelt:

Velik dio ruske povijesti leži u borbi Slavena i turskih naroda na njihovim granicama, borbi koja seže unatrag sve do
osnivanja ruske države, prije više od tisuću godina. U tisućugodišnjem sukobljavanju Slavena sa njihovim istočnim
susjedima leži ključ razumijevanja ne samo ruske povijesti, već i ruske naravi. Da bi se razumijele ruske stvarnosti
danas, potrebno je usvojiti koncept velikih turskih etničkih grupa, koje su zaokupljale Ruse kroz stoljeća. (3)

I drugdje u Aziji je sukobljavanje civilizacija duboko ukorijenjeno. Povijesni sukob mislimana i hindusa na
podkontitnentu očituje se ne samo u suparništvu između Pakistana i Indije, već i u jačajućem religijskom razdoru
između sve militantnijih hinduskih grupa i značajne indijske muslimanske manjine. Uništavanje džamije Ayodhya u
studenom 1992. dovelo je na površinu pitanje da li će Indija ostati svjetovna demokratska država, ili će postati
hinduistička država. U istočnoj Aziji, Kina ima značajne teritorijalne nesuglasice sa svojim susjedima. Provodila je
okrutnu politiku prema budističkim Tibetancima, a provodi i sve okrutniju politiku prema svojoj tursko-muslimanskoj
manjini. S krajem Hladnog rata, temeljne razlike između Kine i Sjedinjenih Država ponovno su se nametnule, u
područjima poput ljudkih prava, trgovine i širenja naoružanja. Nije vjerojatno da će se ove razlike ublažiti. Kako je u
1991. izjavio Deng Xaioping, “novi hladni rat” između Kine i Sjedinjenih Država je već u tijeku.

Isti izraz bivao je primjenjivan i za sve teže odnose između Japana i Sjedinjenih Država. Ovdje, kulturna razlika
pogoršava ekonomski sukob. Ljudi na svakoj strani optužuju drugu stranu za rasizam, ali, barem što se tiče američke
strane, antipatija nije rasna, već kulturna. Osnovne vrijednosti, stavovi, uzorci ponašanja ova dva društva bi teško
mogli biti različitiji nego što jesu. Ekonomska pitanja između Sjedinjenih Država i Europe nisu manje ozbiljna od onih
između Sjedinjenih Država i Japana, ali ta pitanja nemaju jednaku političku naglašenost i emocionalni intenzitet, a iz

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/rasjedne-granice-izmedu-civilizacija/ 2/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 4. Rasjedne granice između civilizacija | O ISLAMU » pogled sa zapada

razloga što su razlike između američke i europske kulture mnogo manje od onih između američke civilizacije i
japanske civilizacije.

Međudjelovanja civilizacija vrlo se razlikuju u stupnju, u toj mjeri da je vjerojatno kako će neka biti obilježena i
nasiljem. Između američkih i europskih podcivilizacija zapada, te između njih i Japana, očito je kako prevladava
ekonomsko natjecanje. Međutim, na euroazijskom kontinentu, širenje etničkih sukoba, u svom sktremu
okarakterizirano kao “etničko čišćenje”, nije bilo posve nasumično. Ono je bilo najčešće i najnasilnije između grupa
koje pripadaju različitim civilizacijama. U Euroaziji, povijesno nemirne granice između civilizacija još jednom su u
plamenu. Ovo je posebno točno duž granica polumjesecolikog bloka islamskih naroda, od zapada Afrike do središnje
Azije. Nasilje se također pojavljuje između muslimana, sa jedne strane, te pravoslavnih Srba na Balkanu, židova u
Izraelu, hindusa u Indiji, budista u Burmi i katolika na Filipinima. Islam ima krvave granice.

(2) Bernard Lewis, “The Roots of Muslim Rage,” The Atlantic Monthly, vol. 266, September 1990, p. 6o; Time, June 15, 1992, pp. 24-28.

(3) Archie Roosevelt, For Lust of Knowing, Boston: Little, Brown, i988, PP 332-333.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/rasjedne-granice-izmedu-civilizacija/ 3/3
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje | O ISLAMU » pogled sa zapada

5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje

Kazalo poglavlja

« 4. Rasjedne granice između civilizacija

Grupe ili države koje pripadaju jednoj civilizaciji, a koje su se uplele u rat sa ljudima iz neke druge civilizacije, prirodno
pokušavaju dobiti podršku drugih članova svoje civilizacije. Kako svijet nakon Hladnog rata evoluira, civilizacijsko
zajedništvo, kako je H. D. S. Greenway nazvao sindrom “bratske zemlje,” zamjenjuje promišljanja političke ideologije i
tradicionalne ravnoteže snaga kao osnova suradnje i udruživanja. Ovo je, u postupnoj pojavi, moguće opaziti u post-
hladnoratovskim sukobima u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni. Nijedan od navedenih sukoba nije bio potpuni
rat između civilizacija, ali je svaki uključivao elemente okupljanja civilizacija, za što se činilo kako postaje sve važnije
kako se sukob nastavlja, i što može pružiti obećanje budućnosti.

Prvo, u Zaljevskom ratu jedna arapska država napala je drugu, a zatim je ratovala protiv saveza arapskih, zapadnih i
drugih država. Iako je samo nekoliko muslimanskih vlada otvoreno podržavalo Saddama Huseina, mnoge arapske elite
privatno su navijale za njega, a osim toga bio je jako omiljen među velikim djelovima arapske javnosti. Islamski
fundamentalistički pokreti do jednoga su podržavali Irak, prije nego li od zapada poduprte vlade Kuvajta i Saudijske
Arabije. Jasno odbacujući arapski nacionalizam, Saddam Husein je izričito pozvao na pomoć u ime islama. On i oni koji
su ga podržavali pokušali su definirati rat kao rat između civilizacija. “Ovo nije rat protiv Iraka,” snimio je Safar Al-
Hawali, dekan islamskih studija na sveučilištu Al-Qura u Meki, na vrpcu koja je naširoko kružila. “Ovo je Zapad protiv
islama.” Ignorirajući suparništvo između Irana i Iraka, glavni iranski vjerski vođa, Ajatolah Ali Khamnenei, pozvao je na
sveti rat protiv Zapada: “Borba protiv američke agresije, pohlepe, ciljeva i politika smatrat će se džihadom, a bilo tko
ubijen na tom putu je mučenik.” “Ovo je rat,” ustvrdio je Jordanski kralj Husein, “protiv svih Arapa i svih muslimana, a
ne samo protiv Iraka.”

Okupljanje značajnih djelova arapskih elita i javnosti iza Sadama Huesina prisililo je one arapske vlade koje su bile u
anti-iračkoj koaliciji da primire svoje djelovanje i ublaže javne izjave. Arapske vlade suprostavile su se ili udaljile od
slijedećih pokušaja zapada u primjeni pritiska na Irak, uključujući nametanje zone zabrane letenja u ljeto 1992. i
bombardiranje u siječnju 1993. Zapadno-sovjetsko-tursko-arapska anti-iračka koalicija iz 1990. je do 1993. postala
gotovo isključivo koalicija zapada i Kuvajta protiv Iraka.

Muslimani su zapadna djelovanja protiv Iraka uspoređivali sa neuspjehom zapada u zaštiti bosanskih muslimana od
Srba i nametanju sankcija Izraelu zbog kršenja rezolucija UN-a. Zapad je, navodili su, koristio dvostruka mjerila.
Međutim, svijet civilizacija u sukobu neizbježno je i svijet dvostrukih mjerila: ljudi jedno mjerilo primjenjuju na njima
bratske zemlje, a na druge primjenjuju drugačije mjerilo.

Drugo, sindrom bratske zemlje pojavio se i u sukobima na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Armenski vojni uspjesi
u 1992. i 1993. potakli su Tursku na veću podršku svojoj religijskoj, etničkoj i vjerskoj braći u Azerbejdžanu. “Mi smo
turski narod i imamo iste osjećaje kao i Azerbejdžanci,” rekao je 1992. jedan tuski službenik. “Mi smo pod pritiskom.
Naše novine pune su fotografija zvjerstava i pitanja jesmo li još uvijek odlučni naganjati politiku neutralnosti. Možda
bismo Armeniji trebali dati do znanja kako joj je u susjedstvu velika Turska.” Predsjednik Turgut Ozal se složio,
primjetivši kako bi Turska trebala barem “malo prestrašiti Armence.” Turska će, ponovo je 1993. priprijetio Ozal,
“pokazati zube.” Mlažnjaci turskog Vojnog zrakoplovsta izvodili su izviđačke letove duž armenske granice; Turska je
zaustavila pošiljke hrane i zrakoplovne letove prema Armeniji; također je zajedno sa Iranom objavila kako neće
prihvatiti cijepanje Azerbejdžana. U svojim zadnjim godinama postojanja, sovjetska vlada podržavala je Azerbejđan
zbog toga što je imao vladu u kojoj su dominirali bivši komunisti. Međutim, padom Sovjetskog Saveza politička
razmatranja ustuknula su pred religijskim razmatranjima. Ruske jedinice borile su se na strani Armenaca, a
Azerbejdžan je optužio “rusku vladu za zaokret od 180 sutpnjeva,” prema podršci kršćanskoj Armeniji.

Treće, imajući na umu sukobe u bivšoj Jugoslaviji, zapadna javnost očitovala je prema bosanskim muslimanima
suosjećanje i podršku, u užasima koje su pretrpjeli od ruke bosanskih Srba. Međutim, razmjerno malo zabrinutosti je
izraženo prema hrvatskim napadima na muslimane i sudjelovanju u cijepanju Bosne i Hercegovine. U ranom stadiju
https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/okupljanje-civilizacija-sindrom-bratske-zemlje/ 1/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje | O ISLAMU » pogled sa zapada

jugoslavenskog raspada, Njemačka je, u neobičnoj demonstraciji diplomatske poduzetnosti i snage, potakla drugih 11
članova Europske Zajednice na slijeđenje primjera u priznanju Hrvatske i Slovenije. Kao posljedicu odlučnosti pape u
pružanju snažne podrške dvjema katoličkim zemljama, Vatikan ih je priznao čak i prije Zajednice. Sjedinjene Države su
slijedile Europu. Tako su se vodeći igrači zapadne civilizacije svrstali iza svojih sureligijaca. Slijedno tome izvješteno je
kako je Hrvatska primila značajne količine oružja od srednjeeuropskih i drugih zapadnih zemalja. S druge strane, vlada
Borisa Jeljcina pokušala je ići srednjim putem koji bi vodio računa o pravoslavnim Srbima, ali Rusiju ne bi udaljio od
zapada. Međutim, ruske konzervativne i nacionalističke skupine, uključujući mnoge zakonodavce, napale su vladu
zbog toga što nije otvorenija prema podršci Srbima. Do rane 1993. nekoliko stotina Rusa služilo je u srpskim snagama,
a kružili su i izvještaji o isporukama ruskog oružja Srbiji.

S druge strane, islamske vlade i skupine kudile su zapad zbog nepomaganja Bošnjacima. Iranske vođe zatražile su od
muslimana iz svih zemalja da Bosni pruže pomoć; kršeći embargo na oružje UN-a Iran je Bošnjake opskrbio ljudstvom i
oružjem; od Irana podržane libanonske skupine poslale su gerilce da uvježbaju i organiziraju bošnjačke snage. U 1993.
je izviješteno kako se u Bosni bori gotovo 4000 muslimana iz više od dvadeset islamskih zemalja. Vlade Saudijske
Arabije i drugih zemalja su se našle pod sve većim pritiskom fundamentalističih skupina iz svojih vlastitih društava,
koje su tražile veću podršku Bošnjacima. Do kraja 1992. izvješteno je kako je Saudijska Arabija Bošnjacima dostavila
znatna sredstva za oružje i druge potrepštine, što je značajno povećalo njihove vojne sposobnosti naspram Srba.

U 1930-ima španjolski građanski rat izazvao je intervenciju zemalja koje su politički bile fašističke, komunističke i
demokratske. U 1990. jugoslavenski sukob izazvao je intervenciju zemalja koje su muslimanske, pravoslavne i
zapadno-kršćanske. Ova paralela nije prošla neprimjećeno. “Rat u Bosni i Hercegovini s osjećajne strane postao je
jednak borbi protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu,” primjetio je jedan saudijski urednik. “One koji su
poginuli smatra se mučenicima koji su pokušali spasiti svoju braću muslimane.”

Sukobi i nasilje će se isto tako pojaviti između država i grupa unutar iste civilizacije. Međutim, vjerojatno je da će takvi
sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti širenja nego sukobi između civilizacija. Zajedničko članstvo u
civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima bi se ono inače pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili
uzbunjeni mogućnošću nasilnog sukoba oko teritorija između Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote,
nuklearnog oružja i raznih ekonomskih pitanja. Međutim, ako je civilizacija ono što je bitno, vjerojatnost sukoba
između Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su
stoljećima održavali bliske odnose. Unatoč svim razlozima za sukob, već su 1993. vođe ovih dvaju zemalja uspješno
pregovarale i deaktivirale probleme između dviju zemalja. Dok je drugdje u bivšem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih
borbi između muslimana i kršćana, a i mnogo napetosti i nešto sukkoba između zapadnih i pravoslavnih kršćana u
baltičkim državama, između Rusa i Ukrajinaca nasilja uopće nije bilo.

Okupljanje civilizacija do danas je bilo ograničeno, ali u porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg širenja.
Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni nastavili, položaji naroda i pukotina među njima sve više
su bili duž civilizacijskih crta. Političari populisti, religijski vođe i mediji našli su u tome snažan način poticanja
masovne potpore i pritiska na neodlučne vlade. U nadolazećim godinama, lokalni sukobi sa najvećom vjerojatnošću
prerastanja u velike ratove biti će oni u Bosni i na Kavkazu, duž rasjednih granica između civilizacija. Slijedeći svjetski
rat, ako će ga biti, biti će rat između civilizacija

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/okupljanje-civilizacija-sindrom-bratske-zemlje/ 2/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 6. Zapad protiv svih | O ISLAMU » pogled sa zapada

6. Zapad protiv svih

Kazalo poglavlja

« 5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje

Zapad se sada u odnosu na druge civilizacije nalazi na neobičnom vrhuncu moći. Njegov supersilni protivnik nestao je
sa karte svijeta. Vojni sukobi izmedu zapadnih država su nezamislivi, a zapadna vojna moć nema ozbiljnog protivnika.
Uz iznimku Japana, zapad nema ni ekonomskog izazivača. Dominira međunarodnim političkim i sugurnosnim
institucijama, a sa Japanom i međunarodnim ekonomskim institucijama. Globalna politička i ekonomska pitanja
učinkovito rješava direktorat Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, ekonomska pitanja direktorat Sjedinjenih
Država, Njemačke i Japana, od kojih svi među sobom održavaju neobično bliske odnose, tako isključujući manje i
uglavnom ne-zapadne zemlje. Odluke donesene u Vijeću Sigurnosti UN-a ili u Međunarodnom Monetarnom Fondu, a
koje odražavaju interese Zapada, svijetu se predstavljaju tako kao da odražavaju želje svjetske zajednice. Sama fraza
“svjetska zajednica” postala je kolektivni eufemizam (zamjena za “Slobodan Svijet”) koji bi djelovanjima koja odražavaju
interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila trebala dati globalnu legitimnost. (4)Kroz MMF i druge međunarodne
ekonomske institucije, Zapad promiče svoje ekonomske interese i drugim narodima nameće ekonomske politike koje
nalazi prikladnim. U bilo kojoj anketi ne-zapadnih naroda, MMF bi bez sumnje dobio podršku ministara financija i
nekolicine drugih, ali i jasnu negativnu ocjenu gotovo svih drugih, koji bi se složili sa Georgyjem Arbatovom, a koji je
službenike MMF-a okarakterizirao kao “neo-Boljševike koji vole iznuđivati novac od drugih, nametati strana i
nedemokratska pravila ekonomskog i političkog ponašanja i gušiti ekonomsku slobodu.”

Zapadna dominacija Vijećem Sigurnosti UN-a i njegovim odlukama, remećena samo povremenim suzdržavanjem Kine,
rezultirala je legitimacijom UN-a zapadnom korištenju sile kako bi se Irak potjerao iz Kuvajta te uništavanju iračkog
sofisticiranog oružja i sposobnosti da takvo oružje proizvede. Isto tako, rezultirala je i djelovanjem bez presedana,
kada su Sjedinjene Države, Britanija i Francuska natjerale Vijeće Sigurnosti da od Libije zatraži izručenje osumnjičenika
za rušenje zrakoplova Pan Am 103, a zatim, kada je Libija odbila, nametne sankcije. Nakon pobjede nad najvećom
arapskom vojskom, zapad nije oklijevao proširiti utjecaj u arapskom svijetu. Zapad učinkovito koristi međunarodne
institucije, vojnu moć i ekonomske resurse kako bi vodio svijet na način koji će omogućiti njegovu prevlast, zaštititi
njegove interese i promicati njegove političke i kulturne vrijednosti.

U najmanju ruku, tako ne-zapadnjaci vide novi svijet, a njihovo gledište je u značajnom dijelu ispravno. Dakle, razlike
u moći i nastojanja na vojnoj, ekonomskoj i institucionalnoj moći su jedan izvor sukoba između Zapada i drugih
civilizacija. Razlike u kulturi, a to znači razlike u osnovnim vrijednostima i vjerovanjima, drugi su izvor sukoba. V. S.
Naipaul je tvrdio kako je zapadna civilizacija “univerzalna civilizacija” koja je “prikladna za sve ljude.” Na površinskoj
razini, zaista je mnogo od zapadne kulture prodrlo u ostatak svijeta. Međutim, na nešto osnovnijoj razini, zapadni
koncepti suštinski se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama. Zapadne ideje individualnosti,
liberalizma, konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta,
odvojenosti crkve i države, često imaju vrlo malo rezonancije u islamskoj, konfucijanskoj, japanskoj, hinduističkoj,
budističkoj ili pravoslavnoj kulturi. Zapadna nastojanja na širenju takvih ideja zauzvrat stvaraju reakciju protiv
“imeprijalizma ljudskih prava” te ponovnog potvrđvanja urođeničkih vrijednosti, kao što je moguće vidjeti u podršci
mlade generacije ne-zapadnih kultura religijskom fundamentalizmu. Sama pomisao kako bi “univerzalna civilizacija”
mogla postojati je zapadna ideja, izravno u opreci sa jednostranošću većine azijskih društava i njihovog naglašavanja
onoga što ljude razlikuje jedne od drugih. I zaista, autor pregleda 100 komparativnih studija vrijednosti u različitim
društvima zaključuje kako su “vrijednosti koje su na Zapadu najvažnije, u ostatku svijeta najmanje važne.” (5) U
političkom carstvu ove razlike se, naravno, očituju u naporima Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila u poticanju
ljudi na prihvaćanje zapadnih ideja koje se tiču demokracije i ljudskih prava. Moderna demokratska vlada nastala je na
Zapadu. Kada se razvije u ne-zapadnim društvima, obično je rezultat zapadnog nametanja ili kolonijalizma.

Središnja os svjetske politike u budućnosti će vjerojatno, kao u frazi Kishorea Mahbubanija, biti sukob “Zapada i
Ostalih” i u odgovoru ne-zapadnih civilizacija na zapadnu moć i zapadne vrijednosti. (6) Vjerojatno je kako će ti
odgovori biti kombinacija tri oblika. Na jednoj krajnosti, ne-zapadne države, poput Burme i Sjeverne Koreje, pokušati
https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/zapad-protiv-svih/ 1/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 6. Zapad protiv svih | O ISLAMU » pogled sa zapada

će voditi politiku izolacije, kako bi svoja društva izolirali od zapadnog proboja ili “korupcije” te će se, u stvari, isključiti
iz sudjelovanja u globalnoj zajednici pod zapadnom dominacijom. Međutim, cijena ovoga je visoka i malo je država
koje su se odlučile isključivo na tu opciju. Druga alternativa, ekvivalent “hvatanja priključka na željezničku
kompoziciju” u teoriji međunarodnih odnosa, pokušaj je priključenja Zapadu i prihvaćanja njegovih vrijednosti i
institucija. Treća je alternativa pokušaj “uravnotežavanja” Zapada razvijanjem vlastite ekonomske i vojne snage te
protuzapadnom suradnjom sa drugim ne-zapadnim društvima, uz istovremeno čuvanje urođeničkih vrijednosti i
institucija; ukratko, modernizacija, ali bez pozapađivanja.

(4) Almost invariably Western leaders claim they are acting on behalf of “the world community.” One minor lapse occurred during the run-up to
the Gulf War. In an interview on “Good Morning America,” Dec. 21, 1990, British Prime Minister John Major referred to the actions “the West”
was taking against Saddam Hussein. He quickly corrected himself and subsequently referred to “the world community.” He was, however, right
when he erred.

(5) Harry C. Triandis, The New York Times, Dec. 2S, 1990, p. 41, and “Cross-Cultural Studies of Individualism and

Collectivism,” Nebraska Symposium on Motivation, vol. 37, 1989, pp. 41-133.

(6) Kishore Mahbubani, “The West and the Rest,” The National Interest, Summer 1992, pp. 3-13.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/zapad-protiv-svih/ 2/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 7. Rastrgane zemlje | O ISLAMU » pogled sa zapada

7. Rastrgane zemlje

Kazalo poglavlja

« 6. Zapad protiv svih

Kako se u budućnosti ljudi međusobno budu razlikovali po civilizacijama, zemlje sa velikim brojem ljudi iz različitih
civilizacija, poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kandidati su za raspad. Neke druge zemlje imaju visok stupanj
kulturne homogenosti, ali su podijeljene oko pripadnosti jednoj ili drugoj civilizaciji. To su rastrgane zemlje. Za njih su
svojstvena vodstva koja svoje zemlje žele učiniti članicama Zapada, ali su povijest, kultura i tradicija njihovih zemalja
ne-zapadni. Najočitija, izvorno rastrgana zemlja je Turska. Turska vodstva iz kasnog dvadesetog stoljeća slijedila su
Ataturkovu tradiciju te su Tursku definirali kao modernu i svjetovnu, zapadnu narod-državu. Ona su sklopila
savezništva sa Zapadom u NATO-u i Zaljevskom Ratu; ona su zatražila članstvo u Europskoj Zajednici. Međutim,
istovremeno su djelovi turskog društva podržavali buđenje Islama te su tvrdili da je Turska u svom temelju
bliskoistočno muslimansko društvo. Uz to, dok su turske elite definirale Tursku kao zapadno društvo, elite Zapada su
Tursku odbijale prihvatiti kao takvu. Turska neće postati članicom Europske Zajednice, a pravi razlog tome, kako je
rekao predsjednik Ozal, “je taj što smo mi muslimani, a oni su kršćani, ali oni to ne žele reći.” Odbacivši Meku, a zatim
bivajući odbačena od strane Bruxellessa, gdje Turska gleda? Taškent bi mogao biti odgovor. Kraj Sovjetskog Saveza
daje Turskoj priliku da postane vođa oživjele turske civilizacije koja uključuje sedam zemalja, od granica Grčke do
granica Kine. Ohrabrena od Zapada, Turska ulaže napore da sama oblikuje svoj vlastiti identitet.

Tijekom proteklog desetljeća Meksiko je zauzeo položaj donekle sličan položaju Turske. Jednako kao što je Turska
napustila svoju povijesnu suprostavljenost Europi te joj se pokušala priključiti, tako je i Meksiko prestao definirati sebe
kroz suprostavljanje Sjedinjenim Državama te umjesto toga pokušava imitirati Sjedinjene Države i priključiti se
Sjevernoameričkoj Zoni Slobodne Trgovine (North American Free Trade Area). Meksički vođe su se uključile u veliki
posao ponovnog definiranja meksičkog identiteta te su započele korijenitu ekonomsku transformaciju, koja će,
konačno, voditi i korijenitim političkim promjenama. U 1991. godini, visoki savjetnik predsjednika Carlosa Salinasa de
Gortarija detaljno mi je opisao sve promjene koje je Salinasova vlada poduzimala. Kada je završio, primjetio sam: “To je
vrlo dojmljivo. Čini mi se, da ono što pokušave učiniti jest preobražaj Meksika iz latinoameričke u sjevernoameričku
zemlju.” On me je pogledao sa iznenađenjem, te uzviknuo: “Točno! Upravo je to ono što pokušavamo učiniti, ali,
naravno, to nikad ne bismo javno rekli.” Kao što njegova primjedba daje za naslutiti, u Meksiku, jednako kao i u
Turskoj, značajni dijelovi društva se opiru redefiniciji identiteta svoje zemlje. U Turskoj, europski orijentirane vođe
radile su geste prema islamu (Ozalovo hodočašće u Meku); tako i meksičke sjevernoamerički orijentirane vođe moraju
raditi geste prema onima koji Meksiko smatraju latinoameričkom zemljom (Salinasov Ibero-Američki susret u
Gualdalajari).

Povijesno, Turska je bila najdublje rastrgana zemlja. Za Sjedinjene Države, Meksiko je najbliža rastrgana zemlja.
Globalno, najznačajnija rastrgana zemlja je Rusija. Pitanje da li je Rusija dio Zapada ili vođa zasebne slavensko-
pravoslavne civilizacije, uvijek se ponovo pojavljuje u ruskoj povijesti. To pitanje bilo je zamagljeno pobjedom
komunista u Rusiji, koji su uvezli Zapadnu ideologiju, prilagodili je ruskim uvijetima te u ime iste te ideologije izazvali
Zapad. Dominacija komunizma prekinula je povijesnu raspravu između pozapađivanja i rusificiranja. Kako je
komunizam propao, Rusi se ponovo suočavaju s ovim pitanjem.

Predsjednik Jeljcin usvaja zapadna načela i ciljeve te pokušava Rusiju učiniti “normalnom” zemljom i dijelom Zapada.
Međutim, i ruska elita i ruska javnost podijeljeni su oko ovog pitanja. Među umjerenijim protivnicima, Sergej Stankevič
tvrdi da bi Rusija trebala odbaciti “Atlantski” smjer, koji bi za nju značio “postati europskom, postati dijelom svjetske
ekonomije na brz i organiziran način, postati osmim članom Sedmorke te stavljanje posebnog naglaska na Njemačku i
Sjedinjene Države kao dva dominantna člana Atlantskog saveza.” Iako odbacije i ekskluzivno Europsku politiku,
Stankevič i pored toga tvrdi da Rusija mora dati prioritet zaštiti Rusa u drugim zemljama, naglasiti svoje turske i
islamske veze te promicati “bitnu preraspodjelu naših resursa, naših izbora, naših veza i naših interesa u smjeru Azije,
u smjeru istoka.” Ljudi ovog uvjerenja kritiziraju Jeljcina zbog podređivanja ruskih interesa interesima zapada, zbog
smanjenja ruske vojne snage, zbog propuštanja podržavanja tradicionalnih prijatelja poput Srbije te zbog guranja

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/rastrgane-zemlje/ 1/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 7. Rastrgane zemlje | O ISLAMU » pogled sa zapada

ekonomskog i političkog preustroja koji šteti ruskom puku. Značajka ove opće sklonosti je i nova simpatija prema
idejama Petra Savitskyja, koji je 1920-tih tvrdio kako je Rusija jedinstvena euro-azijska civilizacija. (7) Ekstremniji
među ovima iznose i mnogo sirovije nacionalističke, protuzapadne i protusemitske stavove te potiču Rusiju da obnovi
svoju vojnu snagu i uspostavi jače veze sa Kinom i islamskim zemljama. Poput svoje elite, podjeljen je i ruski narod.
Istraživanje mišljenja u europskoj Rusiji u proljeće 1992. otkrio je kako 40% javnosti ima pozitivan stav prema zapadu,
a 36% negativan. Kao što je bila kroz većinu svoje povijesti, Rusija je i ranih 1990-ih istinski rastrgana zemlja.

Kako bi redefinirala svoj civilizacijski identitet, rastrgana zemlja treba ispuniti tri uvjeta. Prvo, njezina politička i
ekonomska elita općenito treba davati podršku i biti entuzijastična prema ovom kretanju. Drugo, njezina javnost mora
pristati na redefiniciju. Treće, dominantne skupine u civilizaciji primatelju trebaju biti voljne prihvatiti preobraćenika.
Kod Meksika su ova tri uvjeta u velikoj mjeri ispunjena. Kod Turske, u velikoj mjeri su prisutna prva dva uvjeta. Kod
ruskog pridruživanja zapadu, nijedan od uvjeta nije jasno prisutan. Sukob između liberalne demokracije i marksizma-
lenjinizma bio je sukob između ideologija, koje su, usprkos velikim razlikama, očito dijelile krajnje ciljeve slobode,
jednakosti i napretka. Tradicionalna, autoritarna, nacionalistička Rusija mogla bi imati potpuno drugačije ciljeve.
Zapadni demokrat mogao je voditi intelektualnu raspravu sa sovjetskim marksistom. Sa ruskim tradicionalistom, to bi
bilo gotovo nemoguće. Ako bi, nakon što su se prestali ponašati kao marksisti, odbacili liberalnu demokraciju i počeli
se ponašati poput Rusa, a ne zapadnjaka, odnosi između Rusije i zapada ponovo bi mogli postati udaljeni i
konfliktni. (8)

(7) Sergei Stankevich, “Russia in Search of Itself,” The National Interest, Summer 1992, pp. 47-51; Daniel Schneider, “A Russian Movement
Rejects Western Tilt,” Christian Science Monitor, Feb. 5, 1993, pp. 5-7.

(8) Owen Harries has pointed out that Australia is trying (unwisely in his view) to become a torn country in reverse.

Although it has been a full member not only of the West but also of the ABCA military and intelligence core of the West,
its current leaders are in effect proposing that it defect from the West, redefine itself as an Asian country and cultivate
dose ties with its neighbors. Australia’s future, they argue, is with the dynamic economies of East Asia. But, as I have
suggested, close economic cooperation normally requires a common cultural base. In addition, none of the three
conditions necessary for a torn country to join another civilization is likely to exist in Australia’s case

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/rastrgane-zemlje/ 2/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 8. Konfucijansko-islamska veza | O ISLAMU » pogled sa zapada

8. Konfucijansko-islamska veza

Kazalo poglavlja

« 7. Rastrgane zemlje

Prepreke ne-zapadnih zemalja u pridruživanju Zapadu značajno se razlikuju. One su najmanje za latinoameričke i
istočnoeuropske zemlje. One su veće za pravoslavne zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. One su još veće za
muslimanska, konfucijanska, hinduistička i budistička društva. Japan je za sebe uspostavio jedinstven položaj
pridruženog člana Zapada: prema nekim gledištima jest na Zapadu, ali očito nije u značajnim razmjerima od Zapada.
One zemlje, koje se iz razloga kulture i moći ne žele ili ne mogu pridružiti Zapadu, natječu se sa Zapadom razvijajući
vlastitu ekonomsku, vojnu i političku moć. One ovo čine promičući svoj unutrašnji razvoj i surađujući sa drugim ne-
zapadnim zemljama. Najistaknutiji oblik ovakve suradnje je konfucijansko-islamska veza, koja se pojavila zbog
suprostavljanja interesima, vrijednostima i moći Zapada.

Gotovo bez iznimke, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu moć; pod Jeljcinovim vodstvom jednako je i u Rusiji.
Međutim, Kina, Sjeverna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka značajno proširuju svoje vojne sposobnosti. One to
čine kroz uvoz oružja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posljedica
toga je pojava onog što je Charles Krauthammer nazvao “Države Oružja,” a Države Oružja nisu države Zapada. Druga
posljedica je promjena definicije kontrole naoružanja, a ta kontrola je koncept i cilj Zapada. Tijekom Hladnog Rata
glavna je svrha kontrole naoružanja bila uspostaviti stabilnu vojnu ravnotežu između Sjedinjenih Država i njihovih
saveznika i Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-hladnoratovskom svijetu glavni cilj kontrole naoružanja je
sprječavanje ne-zapadnih društava u razvoju vojnih sposobnosti koje bi mogle zaprijetiti interesima Zapada. Zapad
ovo pokušava postići kroz međunarodne sporazume, ekonomski pritisak i kontrole prijenosa naoružanja i tehnologije
oružja.

Sukobljavanje između Zapada i konfucijansko-islamskih država zadržava se uglavnom, iako ne i jedino, na nuklearnim,
kemijskim i biološkim oružjima, balističkim raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih oružja, kao i
sustavima za navođenje, obavještavanje i drugim elektroničkim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad promiče
neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za ostvarivanje tog
pravila. Također prijeti i raznolikim sankcijama protiv onih koji promiču širenje naprednih oružja te nudi neke
pogodnosti za one koji to ne čine. Pažnja Zapada se usredotočava, što je shvatljivo, na one narode koji su stvarno ili
potencijalno Zapadu neprijateljski.

S druge strane, ne-Zapadni narodi ističu svoja prava na nabavu i razvoj kojeg god oružja kojeg nalaze potrebitim za
svoju sigurnost. Oni su također usvojili, do kraja, istinitost odgovora indijskog ministra obrane na pitanje o najvažnijoj
lekciji Zaljevskog Rata: “Ne borite se sa Sjedinjenim Državama osim ako nemate nuklearno oružje.” Na nuklearno
oružje, kemijska oružja i projektile, gleda se, vjerojatno pogrešno, kao na potencijalna sredstva za izjednačavanje sa
nadmoćnom konvencionalnom moći Zapada. Kina, naravno, već ima nuklearno oružje; Pakistan i Indija imaju
sposobnost da ga razviju. Čini se da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alžir pokušavaju nabaviti. Visoki iranski
dužnosnik je izjavio da bi sve Muslimanske države trebale nabaviti nuklearno naoružanje, a predsjednik Irana je u
1988. godini navodno izdao nalog za razvojem “napadačkih i obrambenih kemijskih, bioloških i radioloških oružja.”

Od središnje važnosti za razvoj protu-zapadnih vojnih sposobnosti je stalno povećanje vojne moći Kine, kao i
sredstava za stvaranje vojne moći. Potpomognuta spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo povećava svoje
vojne troškove i energično napreduje u modernizaciji svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oružja od bivših država
Sovjetskog Saveza; ona ona razvija dalekometne rakete; 1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona
razvija sposobnosti za projekciju moći, dobavljajući tehnologiju za nadopunu gorivom u zraku i pokušavajući nabaviti
nosač aviona. Njezino vojno jačanje i nametanje suvereniteta nad Južnokineskim morem izaziva višestranu vojnu utrku
u Istočnoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik naoružanja i tehnologije oružja. Ona je u Libiju i Irak izvezla
materijale koji bi mogli biti iskorišteni za proizvodnju nuklearnog oružja i nervnih plinova. Alžiru je pomogla izgraditi
reaktor pogodan za istraživanje i proizvodnju nuklearnih oružja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, za koju
američki službenici vjeruju da može biti iskorištena isključivo za stvaranje oružja te se čini da je Pakistanu isporučila
https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/konfucijansko-islamska-veza/ 1/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 8. Konfucijansko-islamska veza | O ISLAMU » pogled sa zapada

dijelove za rakete dometa 300 milja. Sjeverna Koreja već neko vrijeme ima program nuklearnog naoružanja, a Siriji i
Iranu je prodala napredne rakete i raketnu tehnologiju. Smjer toka oružja i tehnologije za proizvodnju oružja općenito
ide iz Istočne Azije na Srednji istok. Međutim, nesto toka postoji i u suprotnom smjeru; Kina je rakete Stinger dobila iz
Pakistana.

Tako je zaživjela konfucijansko-islamska vojna povezanost, osmišljena kako bi među svojim članovima promicala
nabavu oružja i tehnologija oružja potrebnih za suprostavljanje vojnoj moći Zapada. Možda će potrajati, a možda i
neće. Međutim, trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, “odmetnička pogodba, vođena proliferatorima i njihovim
sponzorima.” Tako se pojavljuje novi oblik natjecanja u naoružanju, između konfucijansko-islamskih zemalja i Zapada.
U staromodnoj utrci u naoružanju svaka je strana razvijala vlastita oružja, kako bi postigla ravnotežu ili nadmoć nad
drugom stranom. U ovom novom obliku natjecanja u naoružanju jedna strana razvija svoja oružja, a druga strana
pokušava ne postići ravnotežu, već ograničiti i spriječiti taj razvoj oružja, istovremeno smanjujući svoje vlastite vojne
sposobnosti.

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/konfucijansko-islamska-veza/ 2/2
29. 05. 2018. Sukob civilizacija / 9. Posljedice za zapad | O ISLAMU » pogled sa zapada

9. Posljedice za zapad

Kazalo poglavlja

« 8. Konfucijansko-islamska veza

Ovaj članak ne tvrdi da će civilizacijski identiteti zamijeniti sve druge identitete, da će nacije-države nestati, da će
svaka civilizacija postati jedinstven i koherentan politički entitet, da se grupe unutar civilizacije neće sukobiti te da će
se čak i boriti. Ova studija zagovara hipotezu da su razlike između civilizacija stvarne i važne; civilizacijska svijest je u
porastu; sukobi između civilizacija zamijenit će ideološke i druge oblike sukoba kao dominantni oblik; međunarodni
odnosi, povijesno predstava rezervirana za Zapadnu civilizaciju bivati će sve više odzapađivani te će postati igra u kojoj
su nezapadne civilizacije sudionici, a ne samo objekti; uspješne političke i ekonomske međunarodne institucije
vjerojatnije će se razviti unutar civilizacija nego između civilizacija; sukobi između grupa unutar različitih civilizacija će
biti učestaliji, duži i nasilniji od sukoba između grupa unutar istih civilizacija; nasilni sukobi između grupa iz različitih
civilizacija su najvjerojatniji i najopasniji izvor eskalacije, koja bi mogla voditi globalnim ratovima; glavna os svjetske
politike biti će odnos između “Zapada i Ostalih”; elite u nekim rastrganim nezapadnim zemljama će pokušati svoje
zemlje učiniti dijelom Zapada, ali će u većini slučajeva putem naići na velike prepreke; središnje žarište sukoba u
neposrednoj budućnosti biti će između Zapada i nekoliko islamsko-konfucijanskih zemalja.

Ovo nije zagovaranje poželjnosti sukoba između civilizacija. Ovo je, jednostavno, postavljanje opisnih hipoteza o
mogućem izgledu budućnosti. Ako su ove hipoteze vjerodostojne, potrebno je razmotriti njihovo značenje za politiku
Zapada. Ove implikacije bi trebalo podjeliti u kratkoročne prednosti i dugoročne prilagodbe. Očito je da je u
kratkoročnom interesu Zapada promoviranje veće suradnje i jedinstva u svojoj vlastitoj civilizaciji, posebno između
njezinih europskih i sjevernoameričkih komponenti; priključivanje Zapadu društava Istočne Europe i Latinske Amerike
čije su kulture bliske Zapadnoj; promoviranje i održavanje suradničkih odnosa sa Rusijom i Japanom; sprječavanje
eskalacija lokalnih unutarcivilizacijskih sukoba u velike unutarcivilizacijske ratove; ograničavanje povećanja vojnih moći
konfucijanskih i islamskih država; ublažavanje smanjivanja vojnih sposobnosti Zapada i održanje vojne prevlasti u
Istočnoj i Jugozapadnoj Aziji; iskorištavanje razlika i sukoba između konfucijanskih i islamskih država; podržavanje
grupa u drugim civilizacijama koje simpatiziraju zapadne vrijednosti i interese; ojačavanje međunarodnih institucija
koje odražavaju i legitimiraju interese i vrijednosti Zapada i promicanje uključivanja nezapadnih država u te institucije.

U dužem razdoblju bile bi primjenjene i druge mjere. Zapadna civilizacija je i zapadna i moderna. Nezapadne
civilizacije su pokušale postati moderne, a bez da postanu zapadne. Do danas, to je uspjelo samo Japanu. Nezapadne
civilizacije će nastaviti pokušavati dosegnuti bogastva, tehnologije, vještine, strojeve i oružja, sve što je dio bivanja
modernim. Također će pokušati pomiriti ovu modernost sa svojim tradicionalnim kulturama i vrijednostima. Njihova
relativna ekonomska i vojna snaga prema Zapadu će se povećati. Stoga će se Zapad sve više morati prilagođavati ovim
modernim nezapadnim civilizacijama, čija se moć približava moći Zapada, ali čije se vrijednosti i interesi značajno
razlikuju od onih Zapada. Ovo će od Zapada zahtjevati da održi svoju ekonomsku i vojnu moć, potrebnu za zaštitu
svojih interesa naspram interesa tih civilizacija. To će, međutim, od Zapada zahtjevati i razvijanje dubljeg
razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija te načina na koje ljudi u tim
civilizacijama vide njihove interese. To će zahtjevati ulaganje napora u prepoznavanje elementata istovjetnosti između
Zapada i drugih civilizacija. U doglednoj budućnosti neće biti univerzalne civilizacije, već će postojati svijet različitih
civilizacija, od kojih će se svaka morati naučiti suživotu sa drugima

https://islamu.wordpress.com/sukob-civilizacija/posljedice-za-zapad/ 1/1
29. 05. 2018. Antwerpen 2009 | O ISLAMU » pogled sa zapada

Antwerpen 2009

Govor Filipa Dewintera, predsjednika stranke Vlaams Belang (Flamanski Interes), na novogodišnjem primanju u
Antwerpenu.
Dragi prijatelji,

Na antwerpenskom klizalištu Grote Markt ovo nije dozvoljeno, ali ovdje jest. Dakle, večeras vam predstavljam Strance i
pjesmu Lova S Bolovanja, po posebnom zahtjevu politički nekoretnog Antwerpena!

Dragi prijatelji,

Antwerpen pati od neobične i ozbiljne bolesti. Simptomi su dobro poznati: pjesme Stranaca se više ne mogu slušati,
djeca na školskim izletima moraju jesti halal hranu, na Antwerpenske javne bazene uvode se odvojeni sati za žene i
muškarce, a križ na mitri Svetog Nikole je zabranjen. Uz nestanak križa sa mitre Svetog Nikole, prikazi rođenja su isto
tako morali otići sa Božićnih borova u lokalnim školama. A ako bude kako neke islamske organizacije žele, u gradskoj
vijećnici više se neće dijeliti uskršnja jaja te će se čak maknuti i gradski božićni ukrasi, naime zbog njihove ne-
neutralnosti. To što muslimani podižu takve zahtjeve me ne iznenađuje. Ali ovo dozvoljavaju okružne vlasti u kojima
sudjeluju CD&V (Flamanski Kršćanski Demokrati) i N-VA (Novi Flamanski Savez, Liberalno Konzervativna stranka) i to
me mnogo više uznemiruje. Da se Patrick Janssens (antwerpenski gradonačelnik, SP.A., Socijalistička Napredna Partija)
razotkriva kao islamski kolaborator koji svoje glasove i izbornu pobjedu duguje desecima tisuća muslimana, znamo
već duže vrijeme. Ali činjenica da je Kršćanski Demokrat kao što je Philip Heylen (vijećnik CD&V u Antwerpenu) prošle
godine zaista pokrenuo prijedlog za zatvaranje (rušenje) polovice antwerpskih crkvi i njihvo pretvaranje u džamijeje
previše za bilo čiju maštu!

Dragi prijatelji,

Toliko daleko smo došli! Ne samo da više nismo gospodari svojeg vlastitog grada u svojoj vlastitoj zemlji… od nas se
sada očekuje – bilo da se radi o politički nekorektnoj pjesmi Stranaca ili zabrani križa na mitri Svetog Nikole, ovdje nije
bitno – da se uključimo u samo-cenzuru i revizionizam. Zaista, revizionizam, jer izbacivanje križa sa mitre Svetog
Nikole jest ni više ni manje nego iskrivljavanje povijesti. Svetim Nikolom posmrtno je proglašen sveti krščanski biskup
Nikola iz Myre, koji je živio na području današnje Turske u četvrtom stoljeću, koje je tada bilo dijelom Rimskog
Carstva. Nije bilo slučajno što su talijanski trgovci u 1087. godini prenjeli Nikoline ostatke iz Myre u Italiju, kako bi ih
zaštitili od provale muslimana. Europa se tada prostirala od Osla do Jeruzalema i od Baltika do Sredozemnog mora.
Istanbul se još uvijek zvao Carigrad, a Hagia Sophia je još uvijek bila katedrala, a ne džamija. Ja nemam namjeru
ponovo pisati europsku povijest, ne čak ni za 100 milijuna muslimana koji žive na europskom tlu.

Dragi prijatelji,

U međuvremenu se puno toga promijenilo. Europa je postala bolesna i slaba. To se danas po novogovoru kaže
multikulturalna, slobodna i tolerantna. Počeli smo se strašiti svoje vlatite sjene. Jedva da se usudimo obraniti svoju
kulturu, svoju civilizaciju, svoje vrijednosti i standarde, samo zato jer se bojimo da nas ne nazovu rasistima ili
islamofobima. Na primjer, na prvi dan nove godine AEL (Arapska Europska Liga) je održao od vlasti odobren prosvjed u
srcu Antwerpena, u kojem su stotine mladih muslimana ostavile trag uništavanja po gradu. Uzvikivalo se “Židovi van,”
“Džihad, Hamas, Hezbolah” i “Osama, trebamo te.” Nekoliko dana poslije, islamske usijane glave uhvaćene su u
posjedu molotovljevih koktela i drugog oružja. Tužni vrhunac svega je pokušaj paljenja kuće jedne židovske obitelji.

Dragi prijatelji,

Prvo i najvažnije, imam poruku; poruku za muslimane koji ovdje žive i poruku za Patricka Janssensa. Svim
muslimanima koji nalaze kako su naša zemlja i naš način života bezvrijedni, koji za demonstracija uzvikuju “Osama,
trebamo te,” koji spaljuju zastave naših saveznika i koji drže kako je naše društvo dekadentno i gađenja vrijedno, koji

https://islamu.wordpress.com/2009/01/17/306/#more-306 1/2
29. 05. 2018. Antwerpen 2009 | O ISLAMU » pogled sa zapada

preziru ravnopravnost između muškaraca i žena i odvojenost Crkve i Države: želim im istaknuti temeljno pravo koje
imaju svi u ovoj zemlji, a također i u Europi, a to je – otići. Zaista, ako vam se ne sviđa u ovoj zemlji i u ovom gradu,
otiđite i vratite se u svoje matične zemlje.

Dragi prijatelji,

Također imam poruku za Patricka Janssensa. Kada, na primjer, Flamanski Interes u Antwerpenu prosvjeduje protiv
obrednog klanja, ili protiv nedemokratske kraljevske obitelji, on nikada ne podcjenjuje rizik. Na dan 8. listopada, kao
reakcija na našu demonstraciju na kojoj se okupilo 200 ljudi, policija je pripremila vodeni top i dva odreda policije sa
borbenom opremom, kao i specijalne odrede za uhićenja, sve kako bi taj mirni prosvjed održala pod kontrolom. Ali ako
AEL prosvjeduje nekoliko stotina metara od židovske četvrti, vidjet ćete kako demonstraciju prati samo par policajaca
na biciklima. To je isto kao kada bi pozvao žandare Saint Tropeza iz filma Louisa de Funèsa da zaustave naciste, ili
kada bi inspektora Clouseaua poslao na zadatak hvatanja Osame bin Ladena!

Dragi prijatelji,

Za to je vrijeme Patrick Janssens gledao na drugu stranu te prebacio svu odgovornost na policijske snage, koje su
“pogrešno procijenile rizik.” Ali mi znamo bolje! Janssensova politika je politika dvostrukih mjerila. On tetoši
muslimanske useljenike, a na naše ljude gleda s visoka. On Antwerpen prodaje islamu. On naš grad predaje u ruke
arapskim strancima koji već mašu zelenom zastavom islamskog fašizma, i to pred našom katedralom!

Dragi prijatelji,

Ovdje se ne radi samo o strogoj i čvrstoj policijskoj izvedbi; o tome dozvoliti prosvjed ili ne; o pravu prosvjedovanja
općenito i o slobodi izražavanja posebno.

Dragi prijatelji,

Patricku Jenssensu bi bilo bolje da ode šegrtovati kod svojih socijalističkih prijatelja iz nizozemske PvdA (Radnička
Partija). U nedavnom osvrtu na istegraciju stranaca nizozemski socijalisti su priznali svoju krivnju. Citiram: “U
Nizozemskoj tolerancija je usporila integraciju, zato se sada odlučujemo na sučeljavanje. Pogreška koju nikada ne bi
smjeli ponoviti jest gutanje kritiziranja kulture ili religije, a pod izlikom tolerancije. Integracija je dugo bila ideal
tolerancije i činilo se kako će sve završiti dobro. Upraksi ova tolerancija je značila ignoriranje stvarnih problema.
Razdoblje izbjegavanja je sada gotovo. Politika je predugo zanemarivala osjećanje gubitka i neprijateljstva koje su
nizozemski domorodci doživljavali sa ovim paralelnim društvom useljenika.” U Nizozemskoj, Theo van Gogh i Pim
Fortuyn su morali umrijeti kao mučenici prije nego što su socijalisti shvatili o čemu se radi. Koliko daleko je potrebno
ići dok antwerpenska i flandrijska ljevica također shvati o čemu se ovdje radi? Ako Janssens u ime tolerancije u
Antwerpenu tolerira “Židovi van,” mi imamo samo jedan odgovor: “Janssens van!”

Dragi prijatelji,

Janssens žanje ono što je posijao. AEL je zatražio dozvolu za novi prosvjed u ovu Subotu. Više se ne radi o sudbini
Palestinaca u pojasu Gaze, niti o vojnoj akciji protiv Hamasa! Radikalne organizacije poput AEL-a su shvatile koliko
edaleko mogu ići; kakva je reakcija vlasti, ili bih trebao reći; kakva nije reakcija vlasti. Glave su pobrojene, ravnoteža
moći se stavlja na probu. Što se mene tiče AEL može prosvjedovati u Rode Weelwegu blizu Hooge Maeya (odlagalište
smeća za Antwerpen i druge susjedne gradove) gdje i pripadaju, 15 kilometara odavdje usred ničega! Ali nema više
demonstracija u Antwerpenu, ni u Borderhoutu, niti u Astridpleinu, ni u Turnhoutsebaanu! Držite AEL izvan
Antwerpena.

Dragi prijatelji, otkucava pet minuta do dvanaest! Više nemamo vremena za traćenje! Polovična rješenja su odavno
prestala davati ikakve rezultate! Onaj koji sad zabije glavu u pijesak je suradnik u islamizaciji našeg grada! Moramo se
usuditi poslati snažnu poruku!

Ovo znači da se moramo usuditi ući u otpor, jer naš grad je u nevolji. U nevolji, stanovnici Antwerpena znaju tko su im
prijatelji, a to smo mi – Flamanski Interes!

https://islamu.wordpress.com/2009/01/17/306/#more-306 2/2
29. 05. 2018. Bijeli Europljani: Ugrožena vrsta? | O ISLAMU » pogled sa zapada

Bijeli Europljani: Ugrožena vrsta?

Ožujak 15, 2008 u 15:03 · Filed under Aktualnosti, Analize, Croatia, Eurabija, Hrvatska, Islam

Napisao: Trevor Wagener

Vezano čitanje: Komunizam 21. stoljeća, Duboka kriza Zapada
Europa je umirući kontinent. Ovo nije kritika, već jednostavna izjava činjenice. Očit europski neuspjeh u stvaranju
slijedeće generacije uzrokovao je prijeteću demografsku krizu.

Prema istraživanjima i CIA-e i UN-a, svaka članica Europske Unije ima stopu rađanja značajno ispod zamjenske stope
od 2.1 djeteta po ženi. Prema CIA World Factbook-u, Njemačka je u 2007. godini imala stopu rađanja od 1.39 djece po
ženi, dok su Španjolska i Italija su imale stope rađanja od 1.29 djece po ženi. Na tako niskim razinama fertiliteta, te tri
nacije će unutar 100 godina imati 80% manje stanovništva nego što ga imaju danas. A Njemačka, Italija i Španjolska
nisu same: Svaka industrijalizirana zemlja u Europi ima stopu rađanja ispod 1.9 djece po ženi. Prosječan broj rađanja u
Europskoj Uniji je 1.5 djece po ženi – ali taj broj je umjetno nauhan prisutnošću milijuna viosko plodnih ne-europskih
useljenika u velikim urbanim centrima Europe.

Čak i ako zanemarite statistički šum uzrokovan prisutnošću milijuna došljaka, Europa je pred ozbiljnim problemom.
Bez značajnog pomaka u trenutnim kretanjima stope fertiliteta, industrijalizirana Europa će kroz 21. stoljeće doživjeti
pad broja stanovnika od tri četvrtine. Ni jedna civilizacija ikad nije se oporavila od takvog pada, osim toga nikad prije
takav pad nije bio potpuno dobrovoljan.

Europljani nisu sve manje plodni zbog rata, gladi ili bolesti, već je to posljedica njihovog zapadnjačkog, potrošačkog
stila života. Neki su, poput društvenog kritičara Marka Steyna, predložili kako je Europska civilizacija usred počinjenja
dobrovoljnog demografskog samoubojstva, nije teško vidjeti zašto: Civilizacija koja stvara majušnu generaciju
nasljednika te ne poduzima ništa kako bi riješila taj problem, krši temeljne darvinističke principe propagacije gena.

Naravno, postoji protuargument: populacija Europe se ne smanjuje. Zapravo, većina europskih nacija ima mali rast
stanovništva, zahvaljujući ogromnom pritoku useljenika iz zemalja u razvoju. Neki ekonomisti tvrde kako je neplodnost
Europljana uravnotežena visokom plodnošću useljenika u Europu, pa zbog toga neće biti značajnije posljedice
nesposobnosti bijelaca da stvaraju potomstvo. Ako populacija kao cjelina ostane stabilna, taj argument nastavlja,
ekonomski rast neće biti ometen, a europska kvaliteta života će po svemu sudeći ostati jednaka. Europa bi, dakle,
mogla riješiti svoje demografske muke kroz poticanje useljavanja.

Na nesreću, taj argument ima neke gadne nedostatke. Tržište radne snage nije stabilno: Zahvaljujući hvaljenom
europskom sustavu školovanja, Europljani urođenici su obično visoko obrazovani i posjeduju raznolike vještine, dok je
useljenička populacija koja zamjenjuje urođeničku u pravilu slabo školovana. Razina kriminala također ne ostaje ista te
je u Europi bilo protu-useljeničkih reakcija, uzrokovanih široko rasprostranjenom percepcijom odgovornosti useljenika

https://islamu.wordpress.com/2008/03/15/bijeli-europljani-ugrozena-vrsta/#more-173 1/2
29. 05. 2018. Bijeli Europljani: Ugrožena vrsta? | O ISLAMU » pogled sa zapada

za rast kriminala. A u sobi je također i gorila od 500 kilograma: Uz sadašnja kretanja, unutar jednog stoljeća Europa će
prestati biti bijelački, kršćanski kontinent.

Nitko ne želi razgovarati o rasnim ili religijskim pitanjima, ali činjenica jest kako su ogromna većina useljenika u
Europsku Uniju muslimani iz Sjeverne Afrike, Turske i sa Bliskog Istoka. Do 2150. godine, ako isključimo značajan
pomak u razini fertiliteta urođeničke europske populacije ili u nacionalnosti useljenika, Europa će većinom biti
muslimanski kontinent, sa bijelcima i kršćanima kao manjinom koja će činiti manje od 20% stanovništva. Dobar dio
Europe već se pomirio sa ovom mogućnošću, ali značajan dio populacije na mogućnost promjene karaktera europskog
kontinenta gleda sa određenom nelagodom, što osigurava veću potporu ksenofobnim političkim strankama širom
kontinenta.

Europa je podijeljena oko toga što učiniti. Dok je, čini se, uobičajen plan poticati useljavanje i jednostavno zanemariti
dugoročne posljedice, neke nacije, posebice one bez dovoljno useljavanja koje bi nadomjestilo smanjivanje broja
urođenika, poput Rusije, počele su ženama nuditi novčane poticaje kako bi imale više djece. U društvima u kojima
podizanje djeteta košta malo bogastvo, ovakvi pokušaji su imali vrlo ograničen uspjeh.

Međutim, sve veći broj Europljana zahtjeva promjenu te je voljan prihvatiti i smanjivanje populacije i posljedične
ekonomske efekte kako bi sačuvao ono što vidi kao svoje naslijeđe. U Amsterdamu, žene su pisale novinske članke u
kojima izražavaju snažno protivljenje pritisku na urođeničke europske žene da se pokriju u javnosti, a koji osjećaju od
strane useljeničkih zajednica. U Francuskoj, kao rezultat straha za budućnost zemlje, ksenofobna politička stranka je
na predsjedničkim izborima 2002. godine osvojila drugo mjesto.

Širom Europe, prijedlozi da se ograniči useljavanje iz zemalja u razvoju na visoko obrazovane pojedince ušli su u javnu
raspravu. Čini se kako je Europa odlučila da želi učiniti nešto u vezi ovog problema, ali ipak nije voljna učiniti jednu
stvar koja bi dugoročno riješila demografsku situaciju na način koji bi koristio i Europljanima urođenicima i
useljenicima: razmnožavati se.

https://islamu.wordpress.com/2008/03/15/bijeli-europljani-ugrozena-vrsta/#more-173 2/2
29. 05. 2018. Od Džihadista do Čovjeka – dio treći | O ISLAMU » pogled sa zapada

Od Džihadista do Čovjeka – dio treći

Travanj 5, 2007 u 19:09 · Filed under Apostaza, Croatia, Hrvatska, Islam

prijevod članka Avenging Apostatea sa bloga Pedestrian Infidel

Bio sam vjernik i uz to, naravno, jedan od onih što slijepo hodaju u svojoj vjeri. To nije bila moja greška – tako su me
naučili. Uopće nije dolazilo u obzir da ja ili netko drugi osjetim bilo što na bilo koji način uvredljivo ili sumnjičavo
prema islamu. Nisam mogao ni pitati je li ono što je napisano u Kuranu ispravno ili pogrešno – nisam imao pravo pitati,
a isto tako nisam mogao pitati zbog čega dijete mora cijeli dan ostati gladno ako to ne želi. Možda nisam ni želio
pitati, jer nikad prije nisam pitao i moji roditelji me tome nisu naučili; jednako je bilo i sa mojim učiteljima, svi su bili
muslimani. Znao sam da moram tako učiniti – zato što je Alah tako naredio.

Nakon ovog razdoblja, svi izgovori kako sam premlad bili su ignorirani. Sada sam bio “muškarac” – netko tko se može
oženiti i imati djecu (islam drži kako je dječak od 10-12 godina muškarac, a djevojčica od 8-10 godina žena). Ali,
hvala Bogu, moji roditelji su bili dovoljno pametni da mi ne nađu djevojčicu (još sam uvijek neženja i vrlo sam
zadovoljan tim stanjem). Iako su me od četvrte godine učili da kažem “Bismallah-ar-rahman-ar-raheem” (što znači “u
ime Alaha, najmilostivijeg, najmilosrdnijeg) prije nego što išta započnem, sada mi je rečeno da to izgovorim naglas,
kako bi ljudi mogli čuti i diviti se ljepoti islama. Nisam znao značenje te fraze, ali sam je svejedno veselo izgovarao.
Prije svakog jela – kad god moja braća i sestre ne bi ponovili frazu – glasno bih je rekao, “Bismallah…” je bio moj krik i
nakon mene su svi ponavljali. Svaki put kada bih to napravio, moji roditelji bi me pohvalili zato što sam “pravi
Musliman”. Bio sam religiozan “čovjek” koji je sebe smatrao Alahovim robom. Ako sam želio biti pravi musliman, morao
sam o sebi misliti kao o Alahovom robu te se pokoriti svemu i slijediti sve što je on rekao. Nisam bio tužan radeći to –
bio sam sretan.

Moje odrastanje u vrlo religioznoj muslimanskoj obitelji tako me dobro uvježbalo, da sam, kada sam imao nekih 13
godina, došao do svog oca i rekao mu: “Oče, jednog dana se želim boriti za Palestince protiv Izraelaca i želim pobiti
sve židove.” Moj otac se nasmiješio i rekao: “Odlično sine, te židove sve treba pobiti – ja se neću buniti ako odabereš
put Džihada, jer taj put je najbolji.” Nakon nekoliko dana, mladi čovjek iz našeg susjedstva, star 23 godine, poginuo je
u Kašmiru, gdje je otišao kako bi se borio protiv Indijaca. Oni su to zvali Džihad (još uvijek to tako zovu), a kada je
poginuo, nazvali su ga “mučenikom”. Sa svojim ocem otišao sam u kuću te osobe, a njegovi roditelji su slavili. Dijelili
su slatkiše i govorili, “naš sin je u raju!” I ja i moj otac čestitali smo roditeljima tog mladića. Kuća je izgledala kao da se
netko ženi. Vratio sam se tamo – tog dana bio sam još spremniji na odlazak u Izrael kako bih se borio (nismo govorili
Izrael; zvali smo to “okupiranom Palestinom”).

Svakog dana sam sanjao kako ubijam nekoliko židova i odlazim u raj. Nije se tada radilo o djevicama, moram priznati,
za njih sam saznao tek kasnije. Radilo se o bivanju u blizini Muhameda, koji je u islamu hvaljen više od Alaha.

Sada sam samo trebao čekati dok ne napunim 15, jer iz nekog razloga, pakistanski džihadisti koji su slali džihadske
novake u Palestinu i Kašmir nisu primali mlađe od 15. Čak se ni majka nije protivila mom odlasku u Palestinu, iako me
je mnogo voljela (i još me uvijek voli). Bio sam siguran kako će doći vrijeme kada ću tamo otići. Znao sam da ću nekog
ubiti i pri tome izgubiti i svoj život, želio sam umrijeti, želio sam slijediti Muhameda u svemu što je radio i učio. Jedna
od molitvi za koje se drži kako su doše od Muhameda ide ovako: “Alah, podaj mi status mučenika”, a mučenik je bio
onaj koji se u Alahovo ime borio protiv drugih i pritom poginuo.

Dani su prolazili i kroz to vrijeme moj otac je otišao u Dubai kako bi tamo pokrenuo posao. O svemu sam pričao s
ocem, a on je sada otišao. Ostao sam sam i zbog toga sam bio vrlo tužan. Nosio sam se s tim najbolje što sam mogao.

https://islamu.wordpress.com/2007/04/05/od-dzihadista-do-covjeka-3/#more-68 1/1
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

O poglavljima (surama) Kurana

Svibanj 7, 2006 u 11:44 · Filed under Croatia, Hrvatska, Islam, Kuran, Nauk islama

Poredak poglavlja u Kuranu ne prati kronološki slijed njihovog nastanka, već ide ugrubo obrnuto od njega (točan
poredak možete vidjeti u tablici). Svako poglavlje Kurana čine redci. Često se koriste i arapski nazivi, sura (poglavlje)
i ajet (redak).

Poglavlja se može razlikovati po mjestu nastanka, koje može biti Meka ili Medina. Za poglavlje se drži da je iz Medine
ako su njegovi početni redci iz Medine, čak i kad sadrži retke koji su nastali u Meki.

Kronološki gledano, poglavlja iz Meke dolaze prije onih iz Medine, ali su u Kuranu smještena uglavnom na kraju. Ta
poglavlja su kraća, sa u pravilu kraćim redcima. Iako poglavlja iz Meke ima više, ona iz Medine su veća te čine veći dio
Kurana.

Poglavlje Kronološki Bošnjački* Engleski Arapski Meka/Medina

slijed

1 5 Otvaranje The Opening Al-Fatiha Meka

2 87 Krava The Cow Al-Baqara Medina

Porodica
3 89 The Family of Imran Al Imran Medina
Imranova

4 92 Žene The Women An-Nisa Medina

5 112 Trpeza The Table Al-Ma’ida Medina

6 55 Stoka The Cattle Al-An’am Meka

7 39 Uzvisine The Heights Al-A’raf Meka

8 88 Plijen The Spoils of War Al-Anfal Medina

9 113 Pokajanje The Repentance At-Tawba Medina

10 51 Junus Jonah Yunus Meka

11 52 Hud Hud Hud Meka

12 53 Jusuf Joseph Yusuf Meka

13 96 Grom The Thunder Ar-Ra’d Medina

14 72 Ibrahim Abraham Ibrahim Meka

Al-Hijr, The Stoneland, The

15 54 El-Hidžr Al-Hijr Meka
Rock City

16 70 Pčela The Bee An-Nahl Meka

Noćno Isra, The Night Journey, The

17 50 Al-Isra Meka
putovanje Children of Israel

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 1/6
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

18 69 Pećina The Cave Al-Kahf Meka

19 44 Merjem Mary Maryam Meka

20 45 Ta Ha Ta-Ha Ta-Ha Meka

21 73 Vjerovjesnici The Prophets Al-Anbiya Meka

22 103 Hadž The Pilgrimage, The Hajj Al-Hajj Medina

Al-
23 74 Vjernici The Believers Meka
Muminun

24 102 Svjetlost The Light An-Nur Medina

25 42 Kriterij The Criterion, The Standard Al-Furqan Meka

Ash-
26 47 Pjesnici The Poets Meka
Shu’ara

27 48 Mravi The Ant, The Ants An-Naml Meka

28 49 Kazivanje The Stories Al-Qisas Meka

29 85 Pauk The Spider Al-Ankabut Meka

The Romans, The
30 84 Bizantinci Ar-Rum Meka
Byzantines
31 57 Lukman Luqman Luqman Meka

The Prostration, Worship,

32 75 Sedžda As-Sajda Meka
Adoration

The Clans, The Coalition,

33 90 Saveznici Al-Ahzab Medina
The Combined Forces

34 58 Seba Saba, Sheba Saba Meka

35 43 Stvoritelj The Angels, Orignator Fatir Meka

36 41 Jasin Ya-seen Ya-Seen Meka

Those Who Set The Ranks,
37 56 Poredani As-Saaffat Meka
drawn Up In Ranks
38 38 Sad The Letter Sad Sad Meka

39 59 Skupine The Troops, Throngs Az-Zumar Meka

40 60 Vjernik The Forgiver (God Ghafir Meka

41 61 Razjašnjenje Explained In Detail Fussilat Meka

42 62 Dogovor Council, Consultation Ash-Shura Meka

43 63 Ukras Ornaments Of Gold, Luxury Az-Zukhruf Meka

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 2/6
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

44 64 Dim Smoke Ad-Dukhan Meka

45 65 Klečanje Crouching Al-Jathiya Meka

Pješčana The Wind-curved Sandhills,
46 66 Al-Ahqaf Meka
brda The Dunes
47 95 Muhammed Muhammad Muhammad Medina

48 111 Pobjeda Victory, Conquest Al-Fath Medina

The Private Apartments,
49 106 Sobe Al-Hujraat Medina
The Inner Apartments
50 34 Kaf The Letter Qaf Qaf Meka

Adh-
51 67 Vijači The Winnowing Winds Meka
Dhariyat

52 76 Gora The Mount At-Tur Meka

53 23 Zvijezda The Star An-Najm Meka

54 37 Mjesec The Moon Al-Qamar Meka

The Beneficent, The Mercy
55 97 Milostivi Ar-Rahman Medina
Giving
56 46 Događaj The Event, The Inevitable Al-Waqia Meka

57 94 Gvožđe The Iron Al-Hadid Medina

She That Disputeth, The
58 105 Rasprava Al-Mujadila Medina
Pleading Woman
59 101 Progonstvo Exile, Banishment Al-Hashr Medina

She That Is To Be Examined, Al-

60 91 Provjerena Medina
Examining Her Mumtahina
61 109 Red The Ranks, Battle Array As-Saff Medina

62 110 Petak The Congregation, Friday Al-Jumua Medina

Al-
63 104 Licemjeri The Hypocrites Medina
Munafiqoon

At-
64 108 Samoobmana Mutual Disillusion, Haggling Medina
Taghabun
65 99 Razvod Divorce At-Talaq Medina
66 107 Zabrana Banning, Prohibition At-Tahrim Medina

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 3/6
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

67 77 Vlast The Sovereignty, Control Al-Mulk Meka

68 2 Pero The Pen Al-Qalam Meka
69 78 Istinitost The Reality Al-Haaqqa Meka

70 79 Usponišta The Ascending Stairways Al-Maarij Meka

71 71 Nuh Nooh Nooh Meka
72 40 Džinn The Jinn Al-Jinn Meka
The Enshrouded One, Al-
73 3 Umotani Meka
Bundled Up Muzzammil
The Cloaked One, The Man Al-
74 4 Pokriveni Meka
Wearing A Cloak Muddaththir
The Rising Of The Dead,
75 31 Kijamet Al-Qiyama Meka
Resurrection
76 98 Čovjek Man Al-Insan Medina
The Emissaries, Winds Sent
77 33 Poslani Al-Mursalat Meka
Forth

The Tidings, The

78 80 Vijest An-Naba Meka
Announcement
Oni koji Those Who Drag Forth,
79 81 An-Naziat Meka
čupaju Soul-snatchers

80 24 Namrštio se He Frowned Abasa Meka

81 7 Smotavanje The Overthrowing At-Takwir Meka
The Cleaving, Bursting
82 82 Rascjepljenje Al-Infitar Meka
Apart
Defrauding, The Cheats, Al-
83 86 Zakidatelji Meka
Cheating Mutaffifin
The Sundering, Splitting
84 83 Raspuknuće Al-Inshiqaq Meka
Open
The Mansions Of The Stars,
85 27 Galaksije Al-Burooj Meka
Constellations
The Morning Star, The
86 36 Tarik At-Tariq Meka
Nightcomer
The Most High, Glory To
87 8 Svevišnji Al-Ala Meka
Your Lord In The Highest

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 4/6
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

88 68 Prekriće The Overwhelming, The Pall Al-Ghashiya Meka

89 10 Zora The Dawn, Daybreak Al-Fajr Meka

90 35 Grad The City, This Countryside Al-Balad Meka
91 26 Sunce The Sun Ash-Shams Meka
92 9 Noć The Night Al-Lail Meka

The Morning Hours,

93 11 Jutro Ad-Dhuha Meka
Morning Bright
94 12 Proširenje Solace, Consolation, Relief Al-Inshirah Meka
95 28 Smokva The Fig, The Figtree At-Tin Meka

96 1 Zakvačak The Clot, Recite Al-Alaq Meka

97 25 Moć Power, Fate Al-Qadr Meka
98 100 Jasan dokaz The Clear Proof, Evidence Al-Bayyina Medina
99 93 Zemljotres The Earthquake Az-Zalzala Medina

100 14 Trkači The Courser, The Chargers Al-Adiyat Meka

The Calamity, The Stunning
101 30 Udar Al-Qaria Meka
Blow, The Disaster
Rivalry In World Increase,
102 16 Uvećavanje At-Takathur Meka
Competition
The Declining Day,
103 13 Vrijeme Al-Asr Meka
Eventide, The Epoch
The Traducer, The
104 32 Klevetnik Al-Humaza Meka
Gossipmonger
105 19 Slon The Elephant Al-Fil Meka
106 29 Kurejš Quraish Quraysh Meka
Small Kindnesses,
107 17 Davanje Al-Ma’un Meka
Almsgiving, Have You Seen
108 15 Obilje Abundance, Plenty Al-Kawthar Meka
109 18 Nevjernici The Disbelievers, The Kafirs Al-Kafirun Meka
Succour, Divine Support,
110 114 Pomoć An-Nasr Medina
Victory
111 6 Plamen The Palm Fibre Al-Masadd Meka
112 22 Iskrenost Sincerity Al-Ikhlas Meka

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 5/6
29. 05. 2018. O poglavljima (surama) Kurana | O ISLAMU » pogled sa zapada

113 20 Svitanje The Daybreak, Dawn Al-Falaq Meka

114 21 Ljudi Mankind An-Nas Meka

* Kako hrvatski prijevod Kurana ne postoji, koristio sam nazive poglavlja iz bošnjačkog prijevoda Mustafe Mlive

https://islamu.wordpress.com/2006/05/07/o-poglavljima-surama-kurana/#more-8 6/6
29. 05. 2018. Muhamedova psihička i duhovna stabilnost | O ISLAMU » pogled sa zapada

Muhamedova psihička i
duhovna stabilnost
Prosinac 18, 2006 u 20:24 · Filed under Analize, Croatia, Hrvatska, Islam, Muhamed

prijevod članka Davida Wooda A Bewitched Prophet?

Valjanost islama tijesno je povezana sa pouzdanošću njegovog proroka Muhameda. To jest, ako postoje valjani razlozi
zbog kojih bi mogli zaključiti kako je Muhamed bio pouzdan Božji glasnik, razumno je pretpostaviti da je islam istinit.
Međutim, ako postoje jaki razlozi da Muhamedovu vjerodostojnost dovedemo u pitanje, islam će se urušiti sam od
sebe.

Najranija muslimanska pisanja i tradicije, uključujući Kuran, Ibn Ishaqov Sirat Rasul Allah, Sahih Al-Bukhari i Sahih
Muslim, pružaju pregršt razloga za odbacivanje Muhameda kao proroka. Glavni izvori podataka pokazuju kako je
Muhamed često bio nasilan i okrutan prema onima koji su ga uvrijedili, da je često primao otkrovenja koja su mu
dopuštala da krši prethodna otkrovenja u Kuranu, da je o ženama imao prezrivo mišljenje, da je sudjelovao u trgovini
robljem, da je dozvoljavao nasilje prema ženama te da je jedna od njegovih seksualnih partnerica bila 9-godišnja
djevojčica (više o tome ovdje). Dalje, Muhamed je objavio kako je laž dopuštena ako se koristi u svrhu mira, što tvrdnja
koja bi nas trebala navesti da se zapitamo: koliko je često Muhamed iskorištavao ovo načelo dok je propovjedao svoju
poruku.[1]

Dodatno svemu ovome, imamo razloga sumnjati kako je Muhamed patio ili od mentalne bolesti ili od demonske
opsjednutosti. Dokazi iz najranijih izvještaja o njegovom životu pokazuju da je mogao biti psihološki i duhovno
nestabilan prije, tijekom i nakon svog obraćenja. Kada se ovoj nestabilnosti pridodaju druge činjenice iz Muhamedova
života, teško je dokučiti kako su muslimanski apologeti uspjeli uvjeriti milijune sljedbenika da je islam razuman sustav
vjerovanja.

Podaci koji navode na Muhamedovu nestabilnost sežu sve do njegovog djetinjstva. Njegovi roditelji su umrli dok je bio
mlad, pa su brigu o njemu preuzeli djed i ujak. Muhamed je imao dadilju koja se o njemu brinula prije smrti njegove
majke. Od ove dadilje imamo slijedeći izvještaj o čudnom događaju koji se odigrao tijekom Muhamedovog djetinjstva:

Nekoliko mjeseci nakon našeg povratka, [Muhamed] i njegov brat bili su iza šatora, tada je njegov brat dotrčao i
rekao nam: “Dva čovjeka obučena u bijelo su uhvatila onog mog Qurayshi brata, bacili ga na zemlju, rasporili mu
trbuh i sada ga miješaju.” Potrčali smo prema njemu i pronašli ga kako stoji uspravno, poplavjela lica. Prihvatili
smo ga i upitali ga što se dogodilo. Rekao nam je: “Dva čovjeka u bijelim haljama su došli i bacili me na zemlju,
otvorili su mi trbuh i pretražili ga, ne znam što su tražili.” Tada smo ga odveli natrag u naš šator.

Njegov otac mi je rekao: “Bojim se da je ovo dijete doživilo udar, odvedi ga natrag njegovoj majci prije nego što
postane očito.” Uzeli smo ga i odveli ga njegovoj majci, koja nas je upitala zašto smo ga doveli kada sam se ja
brinula za njega i željela ga zadržati kraj sebe. Rekla sam joj: “Do sad je Bog mom sinu dao da živi i ja sam ispunila
svoju dužnost. Bojim se da će ga snaći zlo, zato sam ga dovela tebi, kako si i tražila.” Pitala me što se to dogodilo i
nije mi htjela dati mira dok joj nisam odgovorila. Kada me je upitala jesam li se bojala da ga je opsjeo demon,
odgovorila sam da jesam.”[2]

Muhamedova dadilja nije bila jedina osoba koja se bojala Muhamedove demonske opsjednutosti; i sam Prorok je
jednom, kada je počeo primati otkrovenja preko Gabrijela, došao do potpuno istog zaključka. Puni izvještaj
Muhamedovog prvog susreta sa Gabrijelom možemo naći u Sirat Rasul Alahu:

U noći u kojoj mu je Bog ukazao čast svojom misijom i tako pokazao milost koju On otad daje svojim slugama,
Gabrijel mu je donio Božju zapovijed. “On mi je došao,” rekao je apostol Božji, “dok sam spavao, sa pokrivačem od
brokata na kojem je nešto pisalo i rekao: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim tako snažno pritisnuo
da sam mislio kako ću umrijeti; onda me pustio i rekao: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim ponovo
pritisnuo i rekao: ‘Čitaj!’ Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim pritisnuo treći put, tako da sam pomislio kako
https://islamu.wordpress.com/2006/12/18/muhamedova-psihicka-duhovna-stabilnost/#more-39 1/5
29. 05. 2018. Muhamedova psihička i duhovna stabilnost | O ISLAMU » pogled sa zapada

smrt dolazi i rekao mi: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘A što ću onda čitati?’ – to sam rekao samo da ga se oslobodim, kako
mi ne bi ponovo ono učinio. On je rekao:

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji poučava peru,
koji čovjeka poučava onome što ne zna…

Čitaj, u ime svog Gospodara, koji je stvorio,

Koji je stvorio čovjeka iz krvi zgrušane.
Čitaj! Tvoj Gospodar je najmilosrdniji,
On je učio perom,
Učio je ono što ljudi ne znaju.

I čitao sam, i on je otišao. Kada sam se probudio, bilo je kao da su mi te riječi zapisane na srcu.[3]

Zasad dobro, osim nasilnog način na koji je Gabrijel Muhamedu donio poruku. Međutim, Muhamedovo objašnjenje
događaja mnogo otkriva. Njegov prvi utisak ovog susreta je bio da je bio opsjednut; kao posljedica toga Muhamed je
ubrzo razvio samoubilačke namjere:

Od stvorenja Božjih nijedno mi nije više omrznulo od (zanesenog) pjesnika ili čovjeka opsjednutog: Ni pogledati ih
ne mogu. Pomislio sam, Jao, jesam li pjesnik ili opsjednuti – neće Qurayshi nikad to govoriti o meni! Popet ću se na
vrh planine i baciti se dolje, tako da se ubijem i zadobijem mir. [4]

Muhamed se zaista pokušao baciti sa stijene, ali ga je Gabrijel zaustavio. Kasnije je opet dobio samoubilački poriv,
kada mu nisu dolazila dodatna otkrovenja. Međutim, Muhamed je ponekad bio još prestrašeniji kada bi mu Džibril
govorio, pa se čini kako su ova otkrovenja bila vrlo stresna:

Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 54, Number 461 (link)

[Muhamed je rekao]: “Božanska Inspiracija jedno kratko vrijeme nije dolazila, ali iznenada, dok sam hodao, začuo
sam glas sa neba i kada sam pogledao prema gore, na moje iznenađenje vidio sam anđela koji mi je došao u pećini
Hirra, sjedio je na stolici između neba i zemlje. Tako sam se prestrašio da sam pao na tlo i došao do svoje
porodice i rekao (im): “Pokrijte me! (pokrivačem), pokrijte me!” Tada je Alah poslao Otkrovenje: “O ti, pokriveni!
Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni!” (Kuran 74:1-5)

Sahih Al-Bukhari, Volume 5, Book 58, Number 170 (link)

Kada je Kaba ponovo izgrađena, Prorok (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) i Abbas su otišli nositi kamenje.
Abbas je rekao Proroku (blagoslov i mir Alahov bili nad njim): “(Skini i) stavi svoj pojas oko vrata, kako te kamenje
ne bi ozlijedilo.” (Ali, čim je skinuo pojas) pao je bez svijesti na zemlju, a oba oka su mu bila okrenuta prema nebu.
Kada je došao k sebi, rekao je: “Moj pojas! Moj pojas!” Tada je zavezao svoj pojas (oko struka).

Sahih Muslim, Book 030, Number 5763 (link)

Kada bi otkrovenje sišlo na njega, Alahov Apostol (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) bi se znojio čak i pri
hladnom vremenu.

Ibidem, Number 5764 (link)

A’isha izvještava: Kada bi otkrovenje sišlo na Alahovog Glasnika (blagoslov i mir Alahov bili nad njim), čak i ako je
dan bio hladan, čelo bi mu se znojilo.

Ibidem, Number 5765 (link)

A’isha izvjestila kako je Harith bin Hisham pitao Alahovog Apostola (mir bio nad njim): Kako ti wahi (nadahnuće)
dolazi? On je rekao: Ponekad mi dolazi kao zvonjava zvona i to je za mene tako snažno da se zadrži i kad je
gotovo (ono što sam primio u obliku wahija), a povremeno mi dolazi (i govori) Anđel u obliku ljudskog bića i ja
zapamtim sve što rekne.

https://islamu.wordpress.com/2006/12/18/muhamedova-psihicka-duhovna-stabilnost/#more-39 2/5
29. 05. 2018. Muhamedova psihička i duhovna stabilnost | O ISLAMU » pogled sa zapada

Ibidem, Number 5766 (link)

Ubada bin Samit je izvjestila kako bi, kada bi se wahi (nadahnuće) spustilo na Alahovog Glasnika (mir bio nad
njim), on osjetio njegovu težinu i boja lica bi mu se promijenila.

Iako se točna priroda ovih susreta ne može povijesno odrediti, dokazi pokazuju kako Muhamed nije uvijek mogao
razlikovati otkrovenja od Boga i otkrovenja od Sotone. Najpoznatiji primjer Muhamedove nesposobnosti razlikovanja
istine od laži je sramotni slučaj zloglasnih Sotonskih Stihova:

Apostol je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi, želeći ih privući kako je god mogao… Kada je apostol vidio da mu
njegovi ljudi okrenću leđa i zaboljelo ga je njihovo otuđenje od onoga što im je donio od Boga, žudio je da mu od
Boga dođe poruka koja bi njegove ljude pomirila s njim. Zbog ljubavi za svoje ljude i žudnje za njima, ushićivala ga
je mogućnost otklanjanja prepreke koja je tako otežavala ovaj zadatak… Tada mu je Bog poslao:

Kuran 53:1-3
Tako Mi zvijezde kad zalazi,
vaš drug* nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao!
on ne govori po hiru svome –

A kada je stigao do Njegovih riječi:

Kuran 53:19-20
Šta kažete o Latu i Uzzau*
i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? –

Sotona je, dok je meditirao nad otkrovenjem i žudio ga donijeti svojim ljudima, na njegov jezik metnuo ove riječi:

Ovo su uzvišena božanstva (Gharaniq), utjecanje kojima je odobreno.

Kada su Qurayshi to čuli, oduševili su se i bili su vrlo zadovoljni načinom na koji je govorio o njihovim bogovima i
slušali su ga; a vjernici su držali kako je ono što im je njihov prorok donio od njihovog Boga istinito, ne sumnjajući
na grešku ili taštu želju ili pak poskliznuće, a kada je došao do ispružanja i kraja sure pa se ispružio, muslimani su
se također ispružili, tako potvrđujući ono što im je donio i slušajući njegovu zapovijed, a i Qurayshi mnogobošci i
drugi koji su bili u džamiji su se ispružili kada su čuli spominjanje svojih bogova, tako da su se u džamiji ispružili
svi, jednako vjernici i nevjernici… Tada su se ljudi raspršili i Qurayshi su izašli, radosni zbog onoga što je izrečeno
o njihovim bogovima, govoreći: “Muhamed je izvrsno govorio o našim bogovima. Rekao je kako su oni, prema
njegovim čitanjima, uzvišeni Garaniqi kojima je utjecanje dozvoljeno.”

Novosti su došle i do prorokovih drugova koji bijahu u Abesiniji (Etiopiji), govorilo se kako su Qurayshi prihvatili
islam, pa su se neki muškarci počeli vraćati, dok su drugi ostali. Tada je apostolu došao Gabrijel i rekao mu:
“Muhamede, što si to učinio? Ovim ljudima si čitao ono što ti ja nisam donio od Boga i rekao si ono što ti On nije
rekao.” Apostol je bio gorko ožalošćen i u velikom strahu od Boga. Tada mu je Bog spustio (otkrovenje), jer bio je
milosrdan prema njemu, tješeći ga i ublažavajući njegov prekršaj, govoreći mu kako je svaki prorok i apostol prije
njega žudio za onim za čim je on žudio i želio ono što je on želio i Sotona je ubacio nešto u njegove želje, kao što
je ubacio i na njegov jezik. Tako je Bog poništio ono što je Sotona predložio i Bog je uspostavio Njegove stihove,
on je samo poput svih ostalih proroka i apostola. Tada mu je Bog poslao: “Mi nismo poslali ni jednog proroka ili
apostola prije tebe, a da mu Sotona, kad je žudio, nije u njegovu žudnju ubacio svoje prijedloge. Ali, Bog će
poništiti ono što je Sotona poništio. Tada će Bog uspostaviti svoje stihove, budući da Bog zna i mudar je.”[5]

Ovaj odlomak pokazuje slijedeće:

1. Muhamedovo primanje otkrovenja bilo je pod utjecajem njegovih osobnih želja

2. Muhamed je primio otkrovenje od Sotone
3. Tvrdio je kako je otkrovenje poruka od Alaha
4. On i njegovi sljedbenici su se poklonili u čast primanja otkrovenja
5. U suštini, Božji je odgovor je bio: “Ne brini se zbog toga Muhamede. Svi proroci s vremena na vrijeme izriču poruke
Sotone”
https://islamu.wordpress.com/2006/12/18/muhamedova-psihicka-duhovna-stabilnost/#more-39 3/5
29. 05. 2018. Muhamedova psihička i duhovna stabilnost | O ISLAMU » pogled sa zapada

Neki muslimani Sotonske stihove pokušavaju odbaciti kao krivotvorinu, ali Božji odgovor Muhamedu uključen je u sam
Kuran:

Kuran 22:52
Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje
njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i
mudar je –

Dakle, Sotona je mogao utjecati kako na Muhameda tako i na sve proroke prije njega. Ali Stotona nije bio jedini koji je
imao utjecaja na Muhameda. Židovski čarobnjak imana Labid također je mogao kontrolirati “Pečat Proroka.”

Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 53, Number 400 (link)

Aisha (Alah bio zadovoljan njom) pripovijeda: “Jednom je Prorok (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) bio začaran,
pa je počeo umišljati kako je napravio nešto što zapravo nije napravio.”

Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 71, Number 660 (link)

Aisha pripovijeda: “Čarolija bijaše bačena na Alahovog Apostola, tako da je mislio kako je imao spolne odnose sa
svojim ženama, a zapravo ih nije imao (Sufyan je rekao: To je najteža vrsta čarolije, budući da ima takvo
djelovanje). Onda je jednog dana rekao: “Aisha, znaš li da me Alah uputio u ono što sam ga pitao? Dva čovjeka su
došla, jedan mi je sjeo pokraj glave, a drugi pokraj nogu. Onaj blizu moje glave pitao je drugog: “Tko ga je
začarao?” Drugi je odgovorio: “Labid bin Al-Asam, čovjek iz Bani Zuraiqa koji je saveznik židova i licemjer.” Prvi je
upitao: “Koje je stvari koristio?” Drugi je odgovorio: “Češalj i kosu koja je bila na njemu.”

Ibn Ishaq također izvještava kako je “Labid bin A’sam… začarao Božjeg apostola, tako da ovaj nije mogao prići svojim
ženama.”[6] Guillaume dodaje bilješku u kojoj kaže kako je, prema tradiciji, “čarolija trajala godinu dana.”[7]

Procjena

Prema najranijim i najpouzdanijim muslimanskim pisanjima i tradicijama, Muhamedov prvi utisak o njegovom
božanskom susretu bio je da su ga opsjeli demoni. Ovaj susret Muhameda je toliko uznemirio, da se odlučio ubiti.
Dalje, imamo priču iz Ibn Ishaqa, najranije Muhamedove biografije, koja tvrdi kako je i njegova dadilja iz djetinjstva
mislila kako je moguće da je opsjednut demonima. Čini se kako i neki od detalja Muhamedovog susreta podupiru ovaj
zaključak. Ponekad je bio tako užasnut svojim otkrovenjima, da je znao urlati da ga se pokrije. Obilno bi se znojio čak i
ako je vrijeme bilo hladno, a lice bi mu promijenilo boju. Osim toga, Muhamed nije mogao razlučiti podmetanja Sotone
od istinskih otkrovenja, a bio je i žrtva oslabljujuće čarobne čini, koja je trajala vjerojatno godinu dana.

Na Zapadu, mnogi Muhamedovi kritičari brzo zaključuju kako je bio opsjednut demonima. Iako ima nekih dokaza za
to, takav zaključak je možda zbrzan. Znamo da sa Muhamedom nešto zasigurno nije bilo u redu, ali nemamo dovoljno
podataka koji bi poduprijeli tako tešku tvrdnju. S druge strane, ima sasvim dovoljno dokaza kako bi razumna osoba
ozbiljno posumnjala u Muhamedovu proročku vjerodostojnost. Čovjeku koji (sam je to priznao) izriče poruke Sotone i
pada kao žrtva čarobnjaštva, a istovremeno se proglašava najvećim Božjim glasnikom, ne bi trebalo vjerovati bez
izvanredno dobrih dokaza koji bi podurpli njegovu tvrdnju. Kako takvih dokaza nema, opravdano je sumnjati u njegovu
ulogu Božjeg glasnika.

Nadalje, kada proučimo život drugog Božjeg glasnika, Isusa iz Nazareta, nalazimo kako je Muhameda najbolje potpuno
odbaciti. Razmotrite jedan od mnogih Isuovih susreta sa demonima:

Novi zavjet, Evanđelje po Marku, 1:21-27

21 I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22 Bijahu zaneseni njegovim
naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. 23 A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao
čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24 “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?
Znam tko si: Svetac Božji!” 25 Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” 26 Nato nečisti duh potrese njime pa
povika iz svega glasa i iziđe iz njega. 27 Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna
nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.”

https://islamu.wordpress.com/2006/12/18/muhamedova-psihicka-duhovna-stabilnost/#more-39 4/5
29. 05. 2018. Muhamedova psihička i duhovna stabilnost | O ISLAMU » pogled sa zapada

Suprotno onome što tvrdi Kuran, nisu svi Božji glasnici povremeno bili marionete Sotone. Znamo za barem jednog koji
je nad demonima imao potpunu moć. Ako trebamo izabrati kojeg ćemo glasnika slušati (a to je odluka koju kršćani i
muslimani moraju donjeti), nije li razumno vjerovati onome čija je prisutnost prestravljivala demone? Nadalje, Isus je
svoje sljedbenike upozorio:

Novi zavjet, Evanđelje po Mateju 24:11

Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti.

Međutim, nisu svi lažni proroci namjerno obmanjivali svoje učenike. Neke je na to navodio Sotona, a dokazi upućuju na
to da je Muhamed bio jedan od njih. Tako su čak i njegovi vlastiti sljedbenici zabilježili kako je bio začaran.

Ovaj članak je ispravljena i proširena verzija članka koji se prvobitno pojavio na www.answeringinfidels.com

Bilješke:
[1] U Sahih Al-Bukhariju [Dr. Muhammad Matraji, tr. (New Delhi: Islamic Book Service, 2002), Number 2692], Muhamed
je rekao kako onaj “tko među ljudima postiže mir izmišljajući dobre vijesti ili govoreći dobre stvari, nije lažac.”

[2] Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah (The Life of Muhammad), A. Guillaume, tr. (New York: Oxford University Press, 1980),
stranice 71-72.

[3] Ibid., stranica 106. Pogledati i Kuran 96.

[4] Ibid., stranica 106.

[5] Ibid., stranice 165-166.

[6] Ibid., stranica 240.

[7] Ibid., stranica 240.

https://islamu.wordpress.com/2006/12/18/muhamedova-psihicka-duhovna-stabilnost/#more-39 5/5
29. 05. 2018. Provala muslimana | O ISLAMU » pogled sa zapada

Provala muslimana
Travanj 30, 2006 u 22:27 · Filed under Croatia, Hrvatska, Islam, Povijest

Treće poglavlje knjige Povijest Europe, autor Henri Pirenne (1862-1935).

I. Provala
U povijesti svijeta nema ni jednog događaja, koji bi se po univerzalnosti i nenadanosti svojih poslijedica mogao
usporediti s ekspanzijom islama u VII. stoljeću.

Rimsko carstvo, oko 395. godine (klikni za veliku sliku)

Ekspanzija islamskog kalifata od 632. do 750. godine

Munjevita brzina njegova proširivanja ne čudi manje od golemih prostranstava, koja je osvojio. Trebalo mu je samo
sedamdeset godina od Muhamedove smrti (632), da se proširi od Kineskog mora do Atlantskog oceana. Ništa mu se
nije moglo oduprijeti. Prvim udarcem oborio je Perzijsko carstvo (637-644), zatim uzastopno oduzima Bizantskom
carstvu svaku od njegovih provincija, koju god napadne: Siriju (634-636), Egipat (640-642), Afriku (698), Španjolsku
(711). Vizigoti su međutim nanovo oduzeli Španjolsku Bizantincima. Njihov posljednji kralj, Roderih, isčezava u bici
kod Cadixa (711).

Osvajački pohod završit će tek u početku VIII. st., kad se veliki pokret, kojim je ugrozio Europu na dvije strane u isto
vrijeme, slomio pod zidinama Carigrada (717) i pred vojnicima Karla Martella na ravnicama kod Poitiersa (732). Tada se
zaustavlja. Njegova je prva ekspanzivna snaga iscrpljena, ali je bila dovoljna, da izmjeni lice svijeta. Posvuda gdje je
prošao, stare države, koje su svojim korijenjem urasle vjekovima duboko, isčupane su kao da ih je zahvatio vihor;
tradicionalni poredak povijesti poremećen je iz temelja. Ovo važi za staro Perzijsko carstvo, nasljednika Asirije i
Babilona; za one helenizirane pokrajine u Maloj Aziji, koje su bile dio carstva Aleksandra Velikog i koje su otada uvijek
gravitirale krugu europske civilizacije; za onaj starinski Egipat, što je svoju prošlost još uvijek čuvao pod prevlakom
grčkoga sloja koji ga je pokrivao od vremena Ptolemejevića; za sve one afričke pokrajine, koje je nekoć Rim osvojio

https://islamu.wordpress.com/2006/04/30/provala-muslimana/#more-4 1/4
29. 05. 2018. Provala muslimana | O ISLAMU » pogled sa zapada

pobijedivši Kartagu. Sve je to otada vjerski i politički podložno najmoćnijem vladaru, što je ikada postojao:
Bagdadskom Kalifu.

I sve je to djelo jednog nomadskog naroda, koje je dotad gotovo nepoznat živio u svojim kamenim pustinjama, prezren
od svih osvajača, i koji je imao neizmjerno manje stanovnika negoli Germanija. Ali taj se narod obratio pod utjecajem
jednog proroka, koji je proizašao iz njegova krila. Razbio je svoje stare idole da naglo pređe na monoteizam, čišći od
svih, što postoje, a o svojim obavezama prema Bogu ima shvaćanje, koje zastrašuje svojom jednostavnošću: treba se
pokoravati Alahu i primorati nevjernike da mu se pokoravaju. Sveti rat postaje za njega moralnom obavezom, koja
sama sobom donosi nagradu. Ratnici, koji poginu s oružjem u ruci, uživat će rajsko blaženstvo. Za ostale, plijen s
bogatih područja, što sa svih strana okružuju siromašnu Arabiju, bit će pravedna nagrada za vojničko apostolsko
djelovanje. Ne može se sumnjati, da je fanatizam, ili ako volimo reći: vjerski entuzijazam, bio ona opruga, koja je
Muslimane bacila u svijet. Moralna protivnost između provala tih sektaša, što se pokreću zazivajući Alaha, i provala
Germana, koji odlaze sa svoga područja samo da osvoje plodne zemlje, očigledna je. Ali ipak je sigurno, da je socijalno
ustrojstvo Arape izvanredno osposobljavalo za njihovu ulogu. Bili su nomadi i siromašni, pa su bili potpuno pripravni
da se pokore Muhamedovoj zapovijedi. Bilo im je dovoljno da osedlaju konje i da jurnu. Nisu, kao Germani, iseljenici,
koji sa sobom vuku svoje žene, djecu, robove i stoku; oni su konjanici, od djetinjstva navikli na pljačku stoke, kojima je
Alah stavio u dužnost, da se u njegovo ime bace na osvajanje svijeta.

Treba, uostalom, priznati, da je slabost njihovih protivnika izvanredno olakšala njihov zadatak. Ni Bizanstsko, ni
Perzijsko carstvo, iznenađeni nepredviđenošću napada, nisu bili kadri da im se odupru. Poslije Justina II. vlada u
Carigradu neprestano je slabila, i osvajači nisu nigdje, od Sirije do Španjolske, našli vojske, koje je trebalo potući.
Njihov je žestoki polet svagdje pred sobom nailazio samo na zbrku i nered. Poslije 698. ostala je od Justinijanovih
osvojenja samo Italija. Kršćanstvo, koje je vladalo na svim obalama Sredozemnog mora, sačuvalo je samo sjeverne
obale. Tri četvrtine obala toga mora, koje je do tada bilo zajedničko središte europske civilizacije, pripalo je islamu.

I nije mu pripalo samo kao zaposjednuto područje, nego također putem vjerske i političke apsorpcije. Arapi nisu, kao
Germani, poštovali stanje, koje su zatekli kod pobijeđenih. A nije ni moglo biti drugačije. Dok su se Germani, zaista,
ostavljajući svoju vjeru i prihvačajući kršćanstvo, smjesta zbratimili s Rimljanima, Muslimani se pojavljuju kao
propagatori jedne nove eskluzivne i netolerantne vjere, pred kojom je sve moralo uzmaći. Vjera je posvuda, gdje god
su zavladali, postala osnovicom političkog društva, ili točnije, za njih je vjerska i javna organizacija društva istovjetna;
crkva i država čine jednu i istu cjelinu. Nevjernici mogu i dalje vršiti svoje bogoštovne čine samo kao prosti podložnici
bez ikakvih prava. Sve je od temelja do vrha izmijenjeno u skaldu s načelima Kurana. Od cijele uprave, prava, financija,
vojne organizacije, nije preostalo ništa. Kadije i emiri došli su na mjesto egzarha pojedinih područja. Muslimansko
pravo posvuda je došlo na mjesto rimskog prava, a arapski je jezik izagnao grčki i latinski, pred kojima su već odavno
isčezla stara nacionalna narječja na obalama Sirije, Afrike i Španjolske.

Arapski doprinos muslimanskoj kulturi sastoji se od ova dva elementa: od vjere i jezika. Što se ostalog tiče, koliko god
je bila sjajna za prvih stoljeća islama, ta je kultura, kad se sve uzme u obzir, malo u čemu originalna. Svi su pobijeđeni
narodi bili prosvjećeniji nego njihovi nomadski pobjednici, pa su ovi od njih posuđivali punim pregrštima. Preveli su
djela njihovih naučenjaka i njihovih filozofa, nadahnuli se njihovom umjetnošću, usvojili njihove ratarske, industrijske i
trgovačke postupke. Prostranstvo i različitost zemalja i naroda, nad kojima su vladali, izvrgla ih je mnoštvu utjecaja,
koji su se jedni s drugima ispremješali i pretvorili muslimansku civilizaciju u obilje preliva bez velike dubine. Među tim
utjecajima helenski se natjecao s perzijskim. Tome se ne možemo čuditi, ako se sjetimo, da su Arapi držali baš
najbogatije i najnaseljenije dijelove tadašnjeg grčkog svijeta, Egipta i Sirije. Njihovo graditeljstvo daje prilično točnu
predodžbu o različitosti i razmjernoj važnosti njihovih posudbi. U ukrasima te arhitekture susrećemo obilježja, koja
očito potječu iz Perzije i Indije, ali opća koncepcija i glavni dijelovi zgrada ne odaju manje očitu srodnost s bizantskim
graditeljstvom. Grčka prevlast još se više očituje na području misli. Aristotel je učitelj arapskih filozofa, koji mu nisu,
uostalom, dodali ništa bitno. Uopće, na području intelektualnih postignuća, muslimanska civilizacija nije izvršila dubok
utjecaj na europske narode, i to je moguće protumačiti vrlo jednostavno time, što je u njoj bilo mnogo umjetnih
tvorevina, kao i time, što su izvori, na kojima je pretežno crpla, bili većinom europski.

Nije bilo tako, promotrimo li ekonomsku stranu njihova utjecaja. Tu su Arapi bili, zahvaljujući svom istovremenom
dodiru sa Zapadom kao i s krajnjim Istokom, dragocjeni posrednici. Iz Indije su prenijeli šećernu trsku na Siciliju i u
Afriku, rižu na Siciliju i u Španjolsku (odakle će je Španjolci u XV. i XVI. st. donijeti u Italiju), pamuk na Siciliju i Afriku; u
Aziji su udomili proizvodnju svile, koju su naučili od Kineza; kod njih su upoznali i zatim proširili papir, bez kojeg bi
https://islamu.wordpress.com/2006/04/30/provala-muslimana/#more-4 2/4
29. 05. 2018. Provala muslimana | O ISLAMU » pogled sa zapada

izum tiskanja ostao beskoristan, ili, vjerojatnije, ne bi bio ni ostvaren; odonuda su donijeli i kompas. Uostalom, te
novosti, kao i mnoge druge, prešle su među kršćanske narode tek mnogo poslije. U početku one su poslužile samo
tome, da islam učine za njegove europske susjede utoliko strašnijim neprijateljem, što je bio još i bogatiji od njih i
bolje opremljen oruđem. Od VII. do XI. st. on je neosporno gospodario Sredozemnim morem. Luke, što ih je on
sagradio: Kairo, koji je naslijedio Aleksandriju, Tunis, Kairuan, bile su etapa trgovine, koja kola od Gibraltarskog
tjesnaca do Kineskog mora, preko egipatskih luka, koje prometuju s Crvenim morem, preko sirijskih luka, u kojima
završava put iz Bagdada i s Perzijskog zaljeva. Dotle se kršćanska navigacija ograničava na bojažljivo brodarenje uz
obale Jadranskoga mora, Južne Italije i među otocima Arhipelaga.

Svi veliki morski putevi pripadaju sad Muslimanima.

II. Posljedice
Neki nepredviđeni događaj uzrokuje uvijek takvu katastrofu, koja je razmjerna njegovu značenju. On upada, da tako
kažemo, usred toka povijesnog života, prekida niz uzroka i posljedica, od kojih se taj život sastoji, na neki ih način
potiskuje i njihovim neočekivanim reperkusijama poremećuje prirodu i poredak stvari. Upravo to se dogodilo u povodu
provale muslimana. Europa je vjekovima gravitirala prema Sredozemnom moru. Njime se širila civilizacija, njime su
njezini različiti dijelovi komunicirali jedni sa drugima. Na svim njegovim obalama društveni je život u svojim osnovnim
obilježjima bio isti, ista je bila vjera, a običaji i ideje isti ili vrlo srodni. Provala Germana nije ni u čemu bitnom
promijenila ovu situaciju. Usprkos svemu, može se reći, da je Europa u VII. stoljeću još uvijiek, kao i u vrijeme
Rimskoga carstva, bila jedinstven svijet oko Mediterana.

Ali pod nenadanim naletom islama to se jedinstvo odjednom slama. Ovo blisko, dobro poznato i gotovo porodično
more, koje su Rimljani zvali "naše more" (mare nostrum) postaje u najvećem dijelu svoga prostranstva strano i
neprijateljsko. Promet, koji se dotad njime kretao i vezivao Zapad s Istokom, prekinuo se. Oni su naglo i naprasno
odvojeni jedan od drugoga. Zajednica, u kojoj su živjeli tako dugo, prestaje za mnogo vjekova. I današnja Europa još
uvijek osjeća posljedice toga.

Primorano da brani granicu prema istoku, Carstvo ne može više izdržati pritisak na Dunavu. Hrvati, Bugari, Srbi šire se
po Balkanu, i samo gradovi ostaju grčki. Oni se ne miješaju i ne stapaju s dosadašnjim stanovništvom kao Germani.
Bizantsko carstvo prestaje biti univerzalno i postaje grčko.

U Meziji Bugari 677. podvrgavaju sebi slavenska plemena i stapaju se s njima. Sredinom IX. st. Melodije je pokrstio
njihova vladara Borisa, pri čemu je ovaj uzeo ime Mihajlo.

Bizantsko je carstvo otada omeđeno i zatočeno s jedne strane obalom Ilirije, a s druge strane gornjim Eufratom, i ono
će svoje najbolje snage posvetiti nastojanju da se odupre pritisku islama. Njegova duga povijest, sve do njegove
konačne propasti sredinom XV. stoljeća, pod udarcima Turaka, imat će još blistavih trenutaka i doživjet će razvoj jedne
civilizacije, koje će se originalnost sastojati u mješavini antičkih tradicija s pravoslavnim kršćanstvom i sve većom
orijentalizacijom. Ali u većini toga vremena ta će povijest biti tuđa povijesti zapadne Europe. Samo će Venecija sačuvati
kontakt s Bizantom i naći u svojoj posredničkoj ulozi između Zapada i Istoka polaznu točku svoje buduće veličine.
Uostalom, ako se Bizant i prestaje uplitati u zbivanja na Zapadu, on će ipak na nj vršiti utjecaj, koji će ga poslije
propasti nadživjeti još kroz stoljeća. Bizant je kršćanizirao južne i istočne Slavene: Srbe, Bugare i Ruse, a njegovo je
stanovništvo, poslije četiri stotine godina turskoga jarma, u XX. stoljecu obnovilo grčku narodnost.

Zapad, međutim, budući da je odvojen od Bizanta, našao se u posve novom položaju. Činilo se kao da ga ta odvojenost
primorava na izgnanstvo, na život po strani od civilizacije; jer od najdavnijih vremena upravo su s Istoka dolazili svi
oblici prosvijećenog života i sav društveni napredak. Preko Arapa, koji su se nastanili u Španjolskoj i na Afričkoj obali,
Istok se, istina, približio Zapadu. Ali usprkos materijalnom dodiru, vjerska je razlika sprječavala moralni dodir njegova
kršćanskog stanovništva s tim muslimanskim Istokom. Zapadna je Europa prvi put od stvaranja Rimskog carstva bila
izolirana od ostaloga svijeta. Sredozemno more, kojim je ona do tad komunicirala s civilizacijom, zatvaralo se pred
njom. I to je možda najvažnija posljedica muslimanske ekspanzije za razvoj opće povijesti. Jer kršćanstvo Zapada,
odsječeno od svojih tradicionalniih prometnih veza i postavši posebnim, odvojenim dijelom svijeta, koji je mogao
računati samo sa samim sobom, bit će primorano razvijati se uz pomoć svojih vlastitih snaga. Odvraćeno od
Sredozemnog mora, ono će prenijeti svoje napore prema za sad još barbarskim područjima s druge strane Rajne i na

https://islamu.wordpress.com/2006/04/30/provala-muslimana/#more-4 3/4
29. 05. 2018. Provala muslimana | O ISLAMU » pogled sa zapada

obale Sjevernog mora. Europsko će se društvo uvećati i najzad prerasti nekadašnje granice Rimskog carstva. S
Franačkim carstvom nastaje jedna nova Europa, u kojoj će se izgraditi ona zapadna civilizacija, koja je bila pozvana da
postane civilizacijom cijeloga svijeta.

https://islamu.wordpress.com/2006/04/30/provala-muslimana/#more-4 4/4
29. 05. 2018. Pravednička silovanja | O ISLAMU » pogled sa zapada

Pravednička silovanja
Kolovoz 2, 2007 u 12:51 · Filed under Aktualnosti, Croatia, Hrvatska, Islam, Žena u islamu

Članak iz Gloss-a, zahvala na članku komentatorici Andi

Vezano čitanje: Muhamedovo loše mišljenje o ženama
Dvanaestogodišnjak je šetnjom po selu s djevojčicom iz drugog klana okaljao ime njezine obitelji. Obitelj je zahtijevala
zadovoljenje pravde pred seoskim sudom, «džirgom», a ono je za ispravljanje nepravde odredilo skupno silovanje
dječakove starije sestre. Nije bilo teško naći četiri dragovoljca za izvršenje osude. Sve se to dogodilo u 21.stoljeću, u
Pakistanu.

Za razliku od drugih sličnih svakodnevnih priča iz Pakistana, spomenuta je dobila ime i lice. Za razliku od drugih
djevojaka koje pate i koje, obečašćene, obično same sebi presude ili se zatvore u svijet samoće, Mukhtaran Mai svoju je
potresnu priču otkrila javnosti. Otkrila je da se događa nešto za što svi znaju, ali jednostavno pred tim zatvaraju oči.
Više od tri godine prošle su od tog događaja, a pakistanska Vlada sve donedavno nije željela izdati izlaznu vizu
za Mukhtaran Mai pa tako nije mogla na poziv nekih nevladinih međunarodnih organizacija napustiti Pakistan. Kažu da
nije potrebno iznositi prljavo rublje u inozemstvo sve dok se slučaj sudski ne okonča kod kuće.

Već i sam pogled na bilo koje pakistanske dnevne novine otvara košaru punu prljavog rublja. Policija je uvečer zadržala
dvadesetdvogodišnju djevojku, a noću su je u policijskoj postaji skupno silovala trojica policajaca. Liječnicu koja je
noću dežurala u ambulanti neznanac je zavezao i više puta silovao; u međuvremenu si je priuštio odmor uz gledanje
televizije. U stanu su našli ubijenu cijelu obitelj; žene su prije smrti bile brutalno silovane. I tako dalje i tako dalje, dan
za danom.
U državi u kojoj će vam muškarci jednoglasno tvrditi kako njihova «skrb» o ženama proizlazi iz duboka poštovanja
prema njima. Na pitanje zašto skrivaju svoje žene, odgovaraju: «Zato što ih poštujemo.»

Pakistan uz svoju granicu s Afganistanom ima sedam tzv. plemenskih područja čiji je status uistinu poseban, a dobila
su ga raspadom Britanskog Carstva na Indijskome poluotoku. Pakistanska Vlada na tim područjima nema nikakve
ovlasti. Premda su sastavni dio Pakistana, u tim plemenskim područjima na snazi je lokalno plemensko pravo koje se
razlikuje od sela do sela, od plemena do plemena. A to pravo, osim u samo jednom selu, nije nigdje zapisano. Širi se
isključivo usmenim putem, s oca na sina. Osim toga, skupina seoskih starješina ili džirga svako ga put dopunjuje
konkretnim odlukama i zapovijedima.

Tijekom posljednjeg lokalnog glasovanja džirge su na nekim plemenskim područjima ženama zabranile glasovati, a
kamoli kandidirati se. Za možebitne prekršiteljice propisali su visoke novčane kazne i progon.

Kada se pakistanska Vlada nakon prošlogodišnjih londonskih napada hitno usmijerila na uništavanje terorizma, neke
su džirge hladno odlučile kako njihova plemena neće sudjelovati u tim Vladinim naporima i zabranile takvo djelovanje
na svojim područjima, na koja je iz Afganistana pobjeglo najviše talibana i njihovim pristaša.

Odluke džirge nemaju nikakav ustavni okvir; njihov je okvir isključivo religija, odnosno radikalno tumačenje islama,
onakvo kakvo daju i za kakvo se zalažu lokalni suci, «mule». Vjerojatno ne treba posebice naglašavati da žene pritom
nemaju pravo glasa. A o tome kako bolesna mašta u tim odlukama uopće nema granica, govore skupna silovanja koja
naručuju džirge, kao u slučaju Mukhtaran Mai.

Većina tih silovanja (uglavnom je riječ o kažnjavanju nekog čina jednog od muških žrtvinih rođaka) ostaje neprijavljena.
Protiv odluka džirgi ne plemenskim područjima pritužba nije moguća, a izvršenje kazni brzo je i ponižavajuće. Budući
da takvo silovanje obečasti i cijelu žrtvinu obitelj, podrazumijeva se da se žrtva mora sama pobrinuti za ponovno
zadobivanje časti. Drugim riječima to znači da mora napustiti ovaj svijet, u čemu joj obitelj nerijetko pomogne.

Pakistanska provincija koja je najbliža plemenskim područjima, a koja spada pod stvarnu nadležnost pakistanske
Vlade, jest Sjeverozapadna pogranična provincija (NWFP).
https://islamu.wordpress.com/2007/08/02/pravednicka-silovanja/#more-86 1/2
29. 05. 2018. Pravednička silovanja | O ISLAMU » pogled sa zapada

Pešavar, glavni grad provincije, gospodarsko je središte okolnih plemenskih područja. A kao posljedica toga ne
iznenađuje da se utjecaj bespravnosti «tih» područja s talibanskim prizvukom može osjetiti i u toj provinciji.

Za talibanski primjer poštovanja žena određeni su se pakistanski politički krugovi u Sjeverozapadnoj pograničnoj
provinciji zagrijali toliko da su prihvatili zakon («Hasba Bill») kojim je u provinciji zavladalo uređenje slično onome koje
je u Afganistanu vrijedilo prije pada talibanskog režima. Najveći dio zakona pakistanski je vrhovni sud, na svu sreću,
odmah proglasio neustavnim i time, zasad, spriječio zakonito širenje tih ekstremnih ideja. No, u svakodnevnom životu
ti ekstremi i dalje žive. Ipak, za žene pokrivanje glave nije obavezno (kao što je to npr. u Iranu).

Lokalnog liječnika koji je u dnevnim novinama objavio nekoliko članaka o osobnoj higijeni i sprječavanju širenja
spolnih bolesti ubili su jer je njegovo pisanje, navodno, bilo nemoralno, nepristojno i neislamsko.

Neke trgovine u kojima su prodavali glazbene instrumente i CD-e uništene se, zapaljene ili zatvorene. Naime, i glazba
se smatra neprihvatljivom. Glazba nije prihvatljiva zato što otupljuje živčani sustav zbog čega čovjek više nema
potpunu kontrolu nad samim sobom te lakše podliježe živonim iskušenjima. Usporuđuju je s alkoholom i drogama.

Smetaju im čak i ženska lica na filmskim plakatima, tako da su na peševarskim ulicama ona prebojena crnom bojom.
Naravno, u znak poštovanja.

Glupost nije ograničena samo na plemenska područja i provincije u njihovoj blizini; slučaj Mukhtaran Mai dogodio se u
središnjem dijelu Pakistana. Prema nekim izvorima u Pakistanu se gotovo svakog dana dogodi barem jedno naređeno
skupno silovanje i barem jedno ubojstvo djevojke zbog časti i to unatoč činjenici da pakistanski pravni sustav na
području gdje je doista na snazi, naravno, ne dopušta takve postupke. Ali paralelni vjerski sustav i neobrazovanost
očigledno su još prejaki.

Mukhtaran Mai je pomoću odštete koju joj je dodijelila Vlada izgradila privatnu školu kako bi obrazovanjem mladih
spriječila glupost naraštaja koji dolaze. Ali takve su škole još u manjini u usporedbi s cijelom mrežom vjerskih škola u
kojima na školskom rasporedu nema mjesta za snošljivost. U njima se sa ženama čak i ne rukuju budući da im vjera to
ne dopušta.

Tradicionalne niti toliko su utkane u ljude da je u Pakistanu i danas najviše unaprijed ugovorenih vjenčanja. A prema
njihovim riječima takve su veze uglavnom i uspješnije jer muževa obitelj nevjestu (koja se, naravno, preseli u njihovu
obiteljsku kuću) neizostavno prihvati. Kad je o vjenčanju iz ljubavi riječ, poteškoće s prihvaćanjem su najčešće
prisutne.

Mukhtaran Mai bile je jedna od prvih koja je svoju kalvariju razotkrila javnosti. Otad se sve više silovanih pakistanskih
djevojaka usuđuje izići u javnost sa svojom tragedijom, unatoč tome što postoji rizik da će kasnije zbog vlastite
sigurnosti morati napustiti državu.

Svijest o tome raste i jača, a čak i najčvršće tradicionalne ideje s vremenom moraju pasti pod težinom otkrivene istine
unatoč tome što su prema islamskom pravu kao dokaz istinitosti silovanja potrebna barem četiri muška svjedoka.

https://islamu.wordpress.com/2007/08/02/pravednicka-silovanja/#more-86 2/2
29. 05. 2018. Duboka kriza Zapada | O ISLAMU » pogled sa zapada

Duboka kriza Zapada

Vezano čitanje: Komunizam 21. stoljeća, Drugi pad Rima

Napomena: Slijedi prijevod proširenog engleskog prijevoda (otprilike dvostruke veličine) članka koji je prvotno
objavljen u norveškom dnevniku Klassekampenu 5. prosinca 2006 (vidi Europas dype krise). Članak je prouzrokovao
stanovitu raspravu među norveškim intelektualcima, ali još nitko nije izazvao osnovne pretpostavke na kojima počiva.
Objavljen je na stranici HonestThinking 19. svibnja 2007.

autor Ole Jørgen Anfindsen, Oslo, Norveška

urednik HonestThinkinga (ole at honestThinking.org)
Ponekad previše kompliciramo stvari. Ovaj članak je pokušaj objašnjavanja, korištenjem što manje riječi, razloga zbog
kojih je Europa posebice, a općenito cijeli Zapadni svijet u dubokoj krizi. Ovo objašnjenje pratit će kratka rasprava o
nekim mogućim prigovorima, nakon kojih je pruženo nekoliko otrežnjujućih činjenica i citata. Članak je upotpunjen
nekim završnim mislima i primjedbama.

Moj pesimizam glede Zapadne civilizacije počiva na slijedećem jednostavnom promatranju: Negdje, nekako, mora
postojati ograničenje raznolikosti koje društvo može podnijeti, a da ne postane disfunkcionalno.

Neću se pretvarati da znam gdje točno to ograničenje jest; ja jednostavno tvrdim da takvo ograničenje nužno mora
postojati. Sa ovom osnovnom pretpostavkom, možemo zaključivati kako slijedi:

Teorija i rasprava

Prvo, zaista je moguće navesti najvažnije čimbenike koji imaju potencijal uzrokovati disfunkcionalnost društva. Ti
čimbenici uključuju najmanje jezik, kulturu, religiju i etnicitet. Pažljivo primjetite kvalifikaciju u prvoj rečenici ovog
odjeljka; upravo spomenuti čimbenici neće nužno stvoriti probleme, ali svi oni imaju potencijal za to. Razlike u ova
četiri područja su primjeri onoga što možemo zvati temeljnim razlikama, tj. razlikama kojima se ne može dopustiti da
rastu bez ograničenja, ako želimo da društvo ostane zdravo. Ovo je tako stoga što su ovi čimbenici snažno povezani s
našim osjećajem identiteta, pripadanja i lojalnosti; onih vrsta stvari bez kojih ni jedno društvo ne može funkcionirati.

Drugo, sposobnost bilo kojeg društva da se nosi sa temeljnim razlikama biti će promjenjiva kroz vrijeme. Na primjer,
društvo sa ekonomijom u usponu privremeno će u ovim područjima imati veću toleranciju. Budući da se ekonomski
rast ne može nastaviti u nedogled, sposobnosti društava Zapada da se nose s temeljnim razlikama prije ili kasnije
morat će se smanjiti.

Treće, kada god društvo prijeđe svoja ograničenja glede količine temeljnih razlika koje je sposobno podnijeti, neke
vrste snaga će – nužno – u tom društvu ući u igru, kako bi obnovile dovoljnu razinu jedinstva.

Kako će ovo utjecati na Europu u nadolazećim desetljećima? Čini se kako su mogućnosti prilično drakonske:

Nekim grupama ljudi nametnut će se strani jezik, kultura i/ili religija

Ljudi različitih kultura će se premjestiti i odmaknuti jedni od drugih
Ljudi različitih kultura će se međusobno ubijati

Krajnji rezultat ovog procesa vjerojatno će upasti u jednu od ove tri glavne kategorije, iako su mogući i hibridni
scenariji:

Europa bi se mogla podijeliti duž crta koje razdvajaju jezke, kulture, etničku pripadnost ili religiju, slično kao što
se dogodilo kod raspada Jugoslavije
Europu će zauzeti ili će njome dominirati useljenici
https://islamu.wordpress.com/duboka-kriza-zapada/ 1/4
29. 05. 2018. Duboka kriza Zapada | O ISLAMU » pogled sa zapada

Useljenici bi mogli biti prisiljeni napustiti Europu ili bi mogli na druge načine izgubiti svoj utjecaj

Teško se može poreći da se razina raznolikosti stalno povećava u svim nacijama koje trenutno sudjeluju u
multikulturalnom projektu. Tek trebam vidjeti bilo čiji prijedlog o tome kako ćemo izbjeći dosezanje gore spomenutog
ograničenja.

Jedan mogući prigovor gornjem tijeku razmišljanja je da je raznolikost snaga, a ne smetnja. Međutim, takva primjedba
propušta uvidjeti ključnu stvar. Sigurno je, premalo raznolikosti može biti problem, ali isto vrijedi i za previše
raznolikosti. Gotovo je bezbroj primjera iz stvarnog života koji imaju ovu osobinu; potrebno je imati određenu količinu
nekog sastojka, ali jedva da je ikad dobro imati nekog sastojka koliko god je to moguće.

Raznolikosti unutar ljudskih društava nisu iznimka za ovo pravilo. Istog trenutka kada takva raznolikost naraste iznad
ograničenja unutar kojeg je korisna i zdrava, vidjet ćemo simptome poput razvoja paralelnih društava unutar većeg
društva, manjka komunikacije i međusobnog razumijevanja zbog različitih jezika, neuskladivih pogleda na svijet,
suprotstavljenih vrijednosti i tako dalje i tako bliže.

Nekoliko koraka dalje ovim putem i dobro funkcioniranje demokracije biti će ometeno građanima koji će glasovati za
kandidate koji zastupaju njihovu određenu religiju, etničku grupu ili jezik, umjesto glasovanja za kandidate sa boljim
političkim programom. Ako se raznolikosti dozvoli rasti bez granica, prije ili kasnije će društvo u pitanju postati
disfunkcionalno.

Tragično je da se ove stvari odvijaju ovdje u Europi, pred našim vlastitim očima. A ipak, sveučilišni svijet i mediji su
samo umjereno zabrinuti, dok se za većinu naših političara čini kako nemaju pojma što bi se moglo ili što bi trebalo
učiniti.

Zanimljivo je da se, dok se javnosti redovito ispire mozak sloganima poput “raznolikost je naša snaga”, na raznolikost
mišljenja o multikulturalizmu ne gleda lijepo, blago rečeno. Dapače, vladajuća elita ulaže ozbiljne napore u
sprječavanje istinske, duboke, razumne i upućene rasprave o ovim teškim pitanjima.

Razultat je intelektualno zatupljujuća kultura konsenzusa, koja se brine za to da svi poslušno stupamo na istu melodiju
raznolikosti. To jest, raznolikosti u onim područjima za koja su naše elite odlučile da je raznolikost Dobra Stvar, ali
zato jednoličnosti, konformizma i političke korektnosti drugdje. Europa je, jednostavno rečeno, u dubokoj
intelektualnoj nevolji, a koja će morati uzrokovati i političku nevolju.

Trenutna kretanja u Europi

Pojasnimo ova pitanja nekim otrežnjujućim činjenicama iz Nizozemske, Velike Britanije i Francuske.

Prema statistici objavljenoj u studenom 2006. u norveškom dnevniku Klassekampen, u 2005. godini 119.275 osoba je
izabralo napustiti Nizozemsku, dok je 92.297 osoba iste godine ušlo u zemlju. Većina onih koji su otišli bili su etnički
Nizozemci, dok su većina došljaka bili ne-Zapadnjaci koji su došli preko zakona o okupljanju obitelji. Ovaj proces teče
već nekoliko godina te se očekuje kako će se u budućnosti nastaviti i jačati.

U ožujku 2006. nizozemska obavještajna organizacije AIVD objavila je izvještaj nazvan Nasilni Džihad u Nizozemskoj.
Izvještaj se bavi činjenicom da, usprkos značajnim naporima u zaustavljanju tog razvoja, radikalizacija mladih
muslimana se nesmiljeno nastavlja. AIVD upozorava da se, ako se trenutna kretanja nastave, nizozemsko društvo
možda kreće prema raspadu.

U lipnju 2006. The Sunday Times je izvjestio kako je jedan od najiskusnijih britanskih vojnih stratega, kontraadmiral
Chris Parry, upozorio da trenutno demografsko kretanje predstavlja prijetnju Zapadu sličnu onoj koja je srušila Rimsko
Carstvo. Mi smo jednostavno nesposobni integrirati, a još manje asimilirati sve veći tok useljenika koji dolaze u
Europu.

https://islamu.wordpress.com/duboka-kriza-zapada/ 2/4
29. 05. 2018. Duboka kriza Zapada | O ISLAMU » pogled sa zapada

U Francuskoj je situacija već posebno ozbiljna. Nasilje u predgrađima i pobune su tako česti, da se više ne smatraju
novostima te ih mediji u velikoj mjeri ignoriraju. Ali tko god pogleda na opću situaciju glede integracije ne-Zapadnih
useljenika u Europi, pronaći će da je i drugdje stanje prilično zastrašujuće. Bitni problemi uključuju nedostatak
discipline i posljedične probleme sa učenjem u školama, narastajuće razine nasilja i kriminala u velikim gradovima, sve
više i više etničkih Europljana nalazi kako je teško živjeti u velikom broju predgrađa i u drugim područjima, a također
je povećan broj zlostavljanja i napada na židove.

Odbijanje suočavanja sa stvarnošću

Na medunarodnoj pozornici postoji stalan tijek članaka i knjiga koji predviđaju pad Europe, što također stvara prilično
zanimljivu situaciju. S jedne strane, određeni stručnjaci i intelektualci čine sve što mogu kako bi upozorili na
nadolazeću katastrofu. S druge strane, vladajuća elita inzistira kako je sve u redu. Primjer je norveški premijer Jens
Stoltenberg, koji je u ožujku 2006. u glasilu Samtidenu napisao slijedeće: “Zadnjih dvadeset godina su vjerojatno bile
najuspješnije u povijesti čovječanstva. Svijet napreduje, a pesimisti su u krivu.”

Krajnje je vrijeme da jeftinu propagandu zamijenimo ozbiljnom analizom. Je li ili nije slučaj da gore spomenute
temeljne razlike u Europi ovih dana rastu izvan kontrole? Što će, ako će išta, zaustaviti ovaj rast? Koliko ja mogu reći, to
će se dogoditi samo ako ponovo razmislimo o cijelom našem režimu useljavanja, ali većina naših političara, kao i veliki
djelovi sveučilišta i medija agresivno odbacuju svaki takav prijedlog.

Pristalice multikulturalnog projekta čine se odlučnima osigurati da njihov politički Titanic nastavi punom parom
naprijed, bez obzira na buduću cijenu u ljudskim životima i rasulo društva. Ovi ljudi zaslužuju da ih se
nazove multiciničnima.

Europa nije bila u ovako opasnim vodama otkad je Hitlerovo ludilo pokrilo naš kontinent tamom. Čije je to greška?
Glavna odgovornost leži na naivnim, kukavičkim, moći gladnim i/ili arogantnim političarima. U ne malom dijelu
odgovornost leži i na sveučilišnom svijetu i medijima, koji mahom nastavljaju idealizirati situaciju i gušiti demokratsku
raspravu.

Tu i tamo neki od glavnih političara u Europi, na primjer Tony Blair, izreći će tvrde riječi o useljavanju, integraciji,
vrijednostima Zapada, smrti multikulturalne ideologije, ili nešto slično tome. Međutim, sve dok ne demonstriraju u
praksi da su spremni provesti mjere koje bi zaista mogle nešto značiti, ja sumnjam da su to samo prazne riječi
nesposobnjakovića bez pravog plana djelovanja. Manje vjerojatno, ali ne i nezamislivo, to su riječi ciničnih ljudi koji
pokušavaju sakriti svoje prave namjere.

Mi sada brzamo prema problemima neviđenih razmjera. Zatvaranje očiju i nadanje najboljem sve dok ne bude
prekasno, vjerojatno je najgora moguća strategija. Ako problemi ubrzo ne budu priznati te ako ne budu učinjeni
ozbiljni napori u pronalaženju mogućih rješenja, vjerojatno je samo pitanje vremena prije nego će jedan broj
Europljana početi pratiti nizozemski primjer i potražiti izlaz za nuždu. Zaista, sve više Nijemaca i Britanaca to već sada
čini. Takvi migracijski uzorci se mogu nastaviti samo određeno vrijeme prije nego što počnu pokretati sami sebe, a u
tom slučaju sudbina Europe će postati zapečaćena. Svaka moralna osoba i useljenicima i Europljanima duguje pokušati
spriječiti takav scenarij.

Zaključci

Očito je kako je ovaj članak napisan iz europske perspektive. Međutim, umišljanja, utopijske vizije i intelektualne
obmane, koji su na dobrom putu da unište Europu, na slobodi su i divljaju i u ostatku zapadnog svijeta, ponajprije na
sveučilištima i u medijima, čiji se utjecaj ne smije podcijeniti. Situacija u SAD-u i ostatku zapadnog svijeta možda nije
tako ozbiljna kao u Europi, ali isti procesi koji podlokavaju temelje civiliziranog društva ovdje, marljivo su na djelu i
tamo. Poseban je razlog za brigu mogućnost da SAD postanu ozbiljno oslabljene ili čak rastrgane unutrašnjim
napetostima, koje su već sada vidljive pogledu cijelog svijeta.

https://islamu.wordpress.com/duboka-kriza-zapada/ 3/4
29. 05. 2018. Duboka kriza Zapada | O ISLAMU » pogled sa zapada

Islamisti su ovoga sasvim svjesni. Oni savršeno razumiju kako je našaraznolikost njihova snaga. Pa ipak, mnogi
konzervativci još uvijek u islamizmu vide našeg jedinog neprijatelja, propuštajući vidjeti još veću prijetnju koja dolazi
iznutra.

Osim ako ne pojačamo naše napore u buđenju opće javnosti za izazove sa kojima se sučeljavamo; ako ne uspijemo
razbiti spone politički korektnog mišljenja; ako se iskreno ne suočimo sa stvarnošću u svim područjima bitnim za
dobro funkcionirajuće društva (bez obzira koliko istina bila bolna); cijeli zapadni svijet bi se mogao urušiti prije kraja
ovog stoljeća. Zapravo, mislim da bi se to moglo dogoditi i za naših života. Sa napomenom, naravno, da će mnogi od
nas prestati biti živi kada se ovi procesi jednom zaista zahuktaju.

Post scriptum

Različite verzije gornjeg članka poslane su u travnju i svibnju 2007. četirima poznatim publikacijama u Velikoj Britaniji
i SAD-u (tri prvenstveno tiskovine i jedna bazirana na webu). Nijedna od njih nije prihvatila članak. To me je donekle
iznenadilo, budući da sve one redovno objavljuju materijal koji je kritičan prema trenutnim multikulturalnim
kretanjima.

Zašto je ovaj članak odbačen? Ne primivši nikakvog odgovora, mogu samo pretpostavljati. Moja pretpostavka je da se
publikacije osjećaju nelagodno prema riječima etnički i etnicitet, a u kontekstu ozbiljnih problema. Iz mog članka bi,
međutim, trebalo biti sasvim jasno da ja u ovim stvarima ne zagovaram nikakve ekstremne stavove. Naprotiv, ja tvrdim
kako je određena količina raznolikosti, uključujući etničku raznolikost, dobra za zdravo društvo. Međutim, ako se
prema izazovima etničke raznolikosti postavljenim pred nas ne počnemo odnositi na izravan i pošten način, pun
poštovanja, bojim se da su naše šanse za pobjedu u ratu protiv globalnog džihada i radikalnog islama zaista vrlo male.
Štoviše, neuspjeh sa ovim pitanjem utrt će put ljudima koji će sasvim sigurno biti izravni, koji će možda pokušati biti
pošteni, ali koji će imati malo ili uoće neće imati poštovanja. Ono što ovdje trebamo je slobodna, otvorena i prava
intelektualna rasprava u duhu klasičnog eseja Johna Stuarta Milla O Slobodi. Pogledajte posebno Poglavlje II – o slobodi
misli i rasprave; bit kojih je autor uhvatio kako slijedi:

Prvo, ako ijedno mišljenje bude ušutkano, to mišljenje može, po onome što je nama poznato, biti istinito. Nijekati
ovo znači pretpostaviti našu nepogrešivost.
Drugo, ako je ušutkano mišljenje pogrešno, ono može, a vrlo često je to i slučaj, sadržavati djelić istine; a budući
da je opće ili prevladavajuće mišljenje o bilo čemu rijetko u cjelosti istina, ostatak istine može izaći na vidjelo
jedino u sudaru suprostavljenih mišljenja.
Treće, čak i ako primljeno mišljenje nije samo istinito, već u cjelosti istina; osim ako je bilo, i jest, energično i
ozbiljno raspravljano, ono će kod većine onih koji ga prime biti držano kao predrasuda, s malo shvaćanja ili
osjećaja za njegov racionalni temelj.
I ne samo to, nego, četvrto, značenje same doktrine biti će u opasnosti da bude izgubljeno ili oslabljeno i lišeno
svog vitalnog efekta na karakter i djelo: dogma koja postaje samo formalno ispovjedanje, zauvijek jalova, ali koja
zauzima prostor i sprječava rast bilo kojeg stvarnog i iskrenog uvjerenja, ili iz razuma ili vlastitog iskustva.

Da su samo intelektualci bili sremni poslušati Millove savjete tijekom proteklih 60-ak godina, Zapad bi danas bio u
potpuno drugačijoj situaciji (a svijet bi gotovo sigurno bio bolje mjesto).

Više je razloga zbog kojih će islamisti profitirati nekontroliranim rastom etničke raznolikosti na Zapadu, ovdje ću
kratko spomenuti dva. Prvo, ovo će, samo za sebe, oslabjeti naša društva, uništavajući temelje dobro funkcionirajućih
demokracija i stvarajući potrebu za totalitarnom ideologijom koja će moći počistiti multikulturalni nered dovođenjem
zbroja temeljnih razlika ispod kritičnog praga. Drugo, vjerojatno je da će neke etničke grupe postati plodno tlo za
islamski preporod. Ohrabrujem ljude koji imaju pristup potrebnim informacijama da dalje elaboriraju ove teme.

U svakom slučaju, odbijanje suočavanja sa stvarnošću teško da je ikad bilo dobra strategija. Ako je točno, kao što se
gore tvrdi, da je etnicitet jedan od središnjih čimbenika (ne i jedini) kada se radi o lojalnosti, identitetu i osjećaju
pripadanja ljudi, tada ovu temu zanemarujemo na svoju vlastitu štetu

https://islamu.wordpress.com/duboka-kriza-zapada/ 4/4
29. 05. 2018. Drugi pad Rima | O ISLAMU » pogled sa zapada

Drugi pad Rima

Lipanj 12, 2006 u 18:46 · Filed under Analize, Croatia, Fjordman, Hrvatska, Islam

analiza ishoda sukoba zapada i islama

prijevod Fjordmanovog eseja
S vremena na vrijeme nailazim na usporedbe Europske Unije i Rimskog Carstva. Većina njih nije posebno umješna, ali
evo jedne koju nalazim intrigantnom. Julije Cezar je ubijen zbog toga što se poželio okruniti za kralja, čime je izazvao i
otvoreno ugrozio uspostavljeni poredak u Rimskoj Republici. Među moćnom senatskom elitom to nije bio popularan
potez, pa je ona Cezara podsjetila na to da je Rim postao Republika upravo zbog toga jer se pobunio protiv “tiranskih”
kraljeva prošlosti.

Njegov nasljednik Oktavijan, poznatiji kao Cezar August, vidio je što se dogodilo Juliju Cezaru. Iako nije bio manje
ambiciozan, bio je pametniji od Cezara. Shvatio je da bi otvoreni pokušaj zbacivanja starog poretka kod već
uspostavljene elite pokrenuo veliki otpor. On se smatra prvim i jednim od najvažnijih rimskih careva (27 pr. Kr. do 14
po. Kr.), ali je namjerno umanjio svoj položaj, radije uzevši tradicionalni oligarhski naslov principa, koji se obično
prevodi kao “prvi građanin”. Također je očuvao vanjsku formu Rimske Republike. Tako je formom umirio staru elitu
Republike i zamaskirao promjene, kako bi ih i javnosti predstavio manje prijetećima i uznemirujućima. On je po svemu
bio kralj, ali se nije prozvao kraljem.

Neki će ovdje možda povući pralalelu sa današnjom Europskom Unijom. Do 80% nacionalnih zakona dolazi iz
Brusselsa, a mnogi od njih su donešeni u tajnosti, kao u diktaturama Sjeverne Koreje i Kube. Kakvu onda svrhu ima
održavanje nacionalnih izbora i je li zapadna Europa još uvijek demokratska? Kao i u Oktavijanovom Rimu, prava moć
je premještena drugdje, ali je stari poredak zadržan, poput smokvinog lista demokracije, kako se javnost ne bi previše
uznemirila.

Naravno, ovo je mjesto gdje sličnosti prestaju. Oktavijanova vladavina je označila početak jedog od najmoćnijih i
najdinamičnijih razdoblja u Rimskoj povijesti. Teško da je to slučaj sa EU danas. Džihad-pobune u Francuskoj više
nalikuju na pad Rimskog Carstva nekoliko stoljeća kasnije, kada su se barbari doselili u velikim brojevima i
prouzrokovali da se u velikim djelovima zapadne Europe oslabljena civilizacija uruši. Pokreti stanovništva kojima sada
svjedočimo najveći su i najbrži u ljudskoj povijesti. U Europi oni se mogu usporediti jedino sa razdobljem koje se često
naziva Velike Seobe, a koje je slijedilo raspad Rimskog Carstva. Međutim, tijekom 4. i 5. stoljeća, ukupno stanovništvo
svijeta brojalo je oko 200 milijuna ljudi. Danas je taj broj 30 puta veći te još uvijek brzo raste. Također, mi
posjedujemo prometna sredstva koja unutar samo nekoliko sati mogu prebaciti ljude na bilo koje mjesto na zemlji,
dok mediji običnim ljudima prikazuju koliko je u drugim zemljama život bolji. Povrh toga, Rimljani nisu imali
odvjetnike ljudskih prava, koji su zagovarali ulazak milijuna barbara u njihove zemlje. Je li samo slučajna podudarnost
to što su, zadnji put kada smo imali ovakve migracije, veliki djelovi Europskog kontinenta pretrpjeli potpuni
civilizacijski slom? Je li to ono čemu sada svjedočimo? Drugom padu Rima?

Situacija postaje još gora kada uzmemo u obzir još jedan čimbenik: islam. Islamski svijet je u stanju rata sa gotovo
svima, posvuda. I Tajland i Filipini, zemlje čija populacija muslimana nije mnogo veća od one u nekim zapadnim
zemljama, suočene su s ratom. Zemlje poput Francuske, Nizozemske i Švedske bi uskoro mogle doći do točke u kojoj
će muslimanska populacija pokrenuti nešto što će nalikovati građanskom ratu, kao što se u prethodno navedenim
zemljama već počelo događati. Čak i ako bi ovaj sukob mogao početi kao građanski rat u nekolicini zemalja, mogao bi
se oteti kontroli i proširiti se na većinu kontinenta, uvodeći u sukob strane borce iz arapskog svijeta. Islamski svijet je
sada istovremeno u ratu sa gotovo svim velikim silama na planetu, od SAD-a do Indije i od Rusije do Zapadne Europe.
Stvarna je mogućnost da ćemo zbog ovih događaja dobiti opći svjetski rat. Ako će to biti slučaj, ne mislim da će se
dogoditi 50 godina od danas, nego već u slijedećoj generaciji.

Kako Mark Steyn ističe, džihad na ulicama Francuske sve više nalikuje ranim sukobima nadolazećeg Eurabijskog
građanskog rata, uzrokovanog ogromnim useljavanjem muslimana i multikulturalnom glupošću. To ni u kojem slučaju
nije ograničeno samo na Francusku. Zakon i red polako se slamaju u svakom većem, pa čak i manjem gradu europskog
https://islamu.wordpress.com/2006/06/12/drugi-pad-rima/ 1/5
29. 05. 2018. Drugi pad Rima | O ISLAMU » pogled sa zapada

kontitnenta, a ulicama vladaju agresivne bande muslimanske mladeži. Istovremeno, Europljani plaćaju neke od najviših
stopa poreza u čitavom svijetu. Trebali bismo podsjetiti svoje vlastite vlade kako je najvažniji zadatak jedne države –
neki će reći i kako bi to trebao biti njen jedini zadatak – da održi vladavinu zakona. Budući kako postaje prilično očito
da to u Eurabiji više nije slučaj, moramo se zapitati jesu li ti porezi još uvijek legitimni, ili su samo prerušena Jizya,
plaćena u obliku socijalne pomoći muslimanima i našoj novoj eurokratskoj aristokraciji. Iako to i ne bi bila Bostonska
čajanka, možda je došlo vrijeme za paneuropsku pobunu protiv poreza: Nećemo plaćati poreze sve dok vlasti ponovo
ne uspostave zakon i red i zatvore granice muslimanskoj imigraciji.

Povjesničarka Bat Ye’or, koja je skovala pojam “Eurabija”, misli kako su veze Europe sa arapsko-islamskim svijetom
sada tako čvrsto uspostavljene, da je Eurabija nepovratna činjenica. Europa će prestati biti zapadni, demokratski
kontinent te će postati privjesak arapskog svijeta, civilizacija podložnosti (dhimmitude) u službi daljenjeg širenja
džihada i nastavljanja islamskih ciljeva na globalnoj bazi, dok će prvotna, nemuslimanska populacija u svojim vlastitim
zemljama biti držana poput taoca, u strahu od muslimanskog nasilja.

Moram priznati kako se pojedini djelovi Europe doista čine izvan nade ili barem blizu toga. SVI među najvećim
nizozemskim gradovima imaju projiciranu muslimansku većinu unutar jedne generacije, kao i nekoliko engleskih,
francuskih, belgijskih, skandinavskih i španjolskih gradova. Predviđam nekoliko mogućih scenarija:

1. Eurabija

EU nastavlja svoju transformaciju u organizaciju kontinentskih razmjera, sa jasnim totalitarnim naginjanjima i izrazito
proislamskim stavom. Europska sudbina je zapečaćena kada se Turskoj dozvoljava ulazak u Uniju, čime ona time
postaje njezin najveći član. Sloboda govora se gasi, a svaka kritika islama zabranjuje. Kako nevjernici plačaju porez, a
nevjernička zapadna tehnologija daje naciji islama (Ummah) dodatnu snagu, Eurabija postaje globalno središte
džihadskih akivnosti. Iz ovog će razloga Amerikanci, Izraelci, Indijci, Rusi, a možda čak i Kinezi, biti prisiljeni zdrobiti
Eurabiju sirovom silom, budući da će im ona prestavljati smrtnu opasnost.

Muslimani će biti izrazito koncentrirani u velikim gradovima, a podloženo domorodačko stanovništvo će se povući na
selo. Vjerujem kako se nešto slično dogodilo na Balkanu, tijekom vladavine Otomanskih Turaka. Stare narod-države će
dakle polako umrijeti, kako će njihovi veliki gradovi, koji čine mozak i “glavu” njihove kulture, bivati odrubljenima od
ostatka tijela. Europski pad u Eurabiju biti će ubrzan činjenicom što će se milijuni obrazovanih domordaca, kojima to
bude u mogućnosti, preseliti u SAD ili u druge države. Vlasti će eventualno usporiti ovaj potočić Eurabijskih izbjeglica,
budući da će on prijetiti smanjivanju njihove baze za oporezivanje. Domaćim Europljanima odlazak će jednostavno biti
zabranjen. U zapadnoj Europi neće biti rata, budući da je njezina civilizacija već mrtva te će biti vrlo malo onih
spremnih na borbu za nju. Europu ne uništava islam, Europa je uništila samu sebe. Jednako kako oboljeli od AIDS-a
formalno umiru od gripe ili čak od obične prehlade, pravi razlog je dugo, polagano odumiranje imunološkog sustava.
To odumiranje nalikuje eutanaziji cijele civilizacije: Europa je umorna od života. Islam joj samo skraćuje muke.

Jedino nasilje biti će sporadični islamski teroristički napadi u svrhu izazivanja straha te povremeni ulični napadi
muslimanskih bandi, kako bi se potlačeno stanovništvo podsjetilo na to tko je tu gazda. Moguće je zamisliti da će se
središte europske civilizacije premjestiti iz zapadne Europe u istočnu Europu, ali će čak i istočna Europa biti pod jakim
muslimanskim pritiskom, kako sa srednjeg istoka, tako i sa zapada. Islam je besmislen te je nesposoban ostvariti
stabilno i civilizirano društvo, ali je iznimno učinkoviti kao ratnički kodeks, specijaliziran za pljačkanje drugih. Osnovni
uzorak je taj da područja koja muslimani zauzmu ostaju u islamskim rukama, sve dok se domaća populacija i kultura
polagano ne izbrišu. Ako se to pokaže točnim, onda su djelovi zapadne Europe već izgubljeni te će, kako to Bar Ye’or
predviđa, zaista postati Eurabija. Nema mnogo slučajeva koji su mi poznati, a u kojima su područja koja su jednom
došla pod utjecaj islama vraćena od strane nevjernika. Najočitiji primjer je naravno Španjolska i iberski poluotok, gdje
je Rekonkvista potrajala nekoliko stoljeća. Poznato mi je i da su Sikhi izbacili muslimane iz Punjaba u Indiji. Djelovi
današnjeg Izraela bi se mogli ubrojiti u ova područja, iako Arapi i ostali muslimani čine sve da Izrael zbrišu s mape
svijeta. Možda se ovdje mogu ubrojiti i neke od zapadnih kineskih provincija. Islam tamo nije istisnut, ali je vidljivo da
se povlači, kako kineske vlasti suzbijaju sve znakove pobune i šalju u područje velike brojeve kineskih Han imigranata.

Ovi primjeri imaju zajedničko to što su se i kršćani u Španjolskoj, i Sikhi u Indiji i Židovi u Izraelu, borili protiv islama
sa snažnim vlastitim religijskim uvjerenjima. Kinezi uglavnom i nisu posebno religiozni, ali posjeduju jednako snažni,

https://islamu.wordpress.com/2006/06/12/drugi-pad-rima/ 2/5
29. 05. 2018. Drugi pad Rima | O ISLAMU » pogled sa zapada

čak i nemilosrdni nacionalizam i vjeru u svoju civilizaciju. Ako za vodiča uzmemo povijest, današnja dekadentna,
udosađena, postreligiozna i postnacionalna Europa neće biti dostojan protivnik islamu, osim ako ponovo ne otkrije
vjeru u svoju vlastitu kulturu i volju da je obrani. Međutim, ovo će se morati dogoditi uskoro, jer će islamsko
demografsko osvajanje većine kontinenta postati nepovratna činjenica. Rezultat toga će biti ili Eurabija ili
pakistanizacija Europe, uzorak čiju primjenu na Balkanu gledamo već generacijama. Ovo nije paranoja, nego samo
osnovno shvaćanje onoga što islam jest i pažljivog isčitavanja lekcija povijesti.

2. Rat

Osobno, mislim kako je ova alternativa barem jednako toliko vjerojatna kao i gornji “Eurabija” scenarij. Također, ona
sadrži nekoliko pod-scenarija, koji djelomično ovise o tome kada će rat početi, a djelomično i to tome je li ostalo nešto
od zapadnog ponosa i otpora, u ovoj Europi koja se guši pod samosablažnjavanjem i multikulturalizmom.

2.1 Pakistanizacija Europe

Muslimani nisu dovoljno brojni da bi mogli kontrolirati cijeli kontinent. Kada rat počne, dogodit će se obostrana
etnička čišćenja te će muslimani zauzeti djelove zapadne Europe. Na primjer, pojas koji se proteže od djelova
Njemačke, kroz Belgiju i Nizozemsku do Francuske, ali možda čak i regije unutar pojedinih narod-država. Neće sve biti
izgubljeno, ali neki djelovi hoće, a mnoga područja će biti jako pogođena borbom. Mnoga od naših kulturnih blaga će
gorjeti. Kako će se otuda stvari razvijati, teško je predvidjeti. Možda će ovaj novi “Pakistan” u srcu Europe postati izvor
stalnih nestabilnosti i polazno uporište za džihadske upade na područja nevjernika, jednako kako je to sada Pakistan
prema Indiji. Možda ćemo svjedočiti polaganom ponovnom osvajanju ovog područja, moguće i kroz generacije ili čak
stoljeća.

Naravno, moguće je da će biti više od jednog muslimanskog područja. Kosovo i dijelom Bosna u ovom su trenutku
funkcionalni islamski mostobrani u Europi. Iz britanske Indije stvorena su dva Pakistana, Zapadni Pakistan (današnji
Pakistan) i istočni Pakistan (današnji Bangladeš). Postojao je i pokušaj stvaranja južnog Pakistana (današnja država
Andhra Pradesh – tada se zvala država Hyderabad), ali taj pokušaj je zaustavljen vojnom silom. Moguće je da će
posvuda nastati mnoštvo malih Pakistana. “Zone” u Francuskoj zvuče sumnjivo slično muslimanskim “mohallama” u
Indiji, iako tamo situacija nije tako loša kao u Francuskoj. Pola milijuna kršmirskih hindusa živi u izbjegličkim logorima
u New Delhiju, blizu vladinih kompleksa i svi ih ignoriraju. Glasovi 150 milijuna muslimana su važniji od pola milijuna
kašmirskih hindusa, koji nemaju političke moći. Možda ćete vidjeti sličnu situaciju u Europi – na primjer, Francuze koji
žive u izbjegličkim logorima u Parizu blizu gradskog centra i političare vođe koji idu naokolo i melju arapsku/urdsku
poeziju – a onda i običan francuski narod koji se pravi da sve to ne vidi, jer mu je previše neugodno pogledati
stvarnosti u oči.

2.2 Rekonkvista – Drugo progonstvo Maura

Muslimani napadnu prerano, prije nego što su stvarno spremni uzeti pod kontrolu veća područja Europe. U ovom
svjetlu je moguće sagledati džihad-pobune u Francuskoj. Oni precjenjuju svoju vlastitu snagu, a podcjenjuju snagu
koja je, unatoč svemu, još uvijek preostala u Europi. Počet će, kao što ove stvari uvijek počinju, prije nego što itko
bude spreman. Svi, islamisti, protodhimmiji, neonacionalisti, spavajuća srednja klasa, misle kako imaju više vremena
nego što je to stvarno slučaj. Možda će sve započeti više ili manje nezgodom, kao Prvi Svjetski Rat, kroz čin
marginalnog igrača nesvjesnog uloga koji su u igri. Jednako kako je Prvi Svjetski Rat započeo atentatom na Franza
Ferdinanda, ovaj rat (koji će biti jednako toliko važan i kulturno destruktivan) možda će početi ubojstvom simbolične,
ali politički nevažne figure. I suprotan scenarij je moguć. Nacionalisti ili desni ekstremisti ubiju istaknutu islamsku
figuru i tako pokreću val islamskog terora koji se širi cijelom Europom. Još jedna mogućnost je mega-napad,
kemijskim oružjem ili jednostavno velikom samoubilačkom bombom ili valovima takvih bombi, koje uspijevaju iznad
svih očekivanja svojih planera te pobiju tisuće ljudi i/ili unište simbolički važne mete, katedralu, muzej ili čak Kanal.
Prestrašena javnost tada zahtijeva strogu vladinu akciju. Neke vlade djeluju, dok su druge nesposobne nešto poduzeti,
zbog čega se njihovi građani sami obrambeno organiziraju. Islamisti nisu centralizirani. Oni ne mogu uvijek kontrolirati
djelovanje svojih raznolikih ćelija ili usamljenih fanatika. Prije ili kasnije, netko će otići predaleko.

https://islamu.wordpress.com/2006/06/12/drugi-pad-rima/ 3/5
29. 05. 2018. Drugi pad Rima | O ISLAMU » pogled sa zapada

Jednom kada se građanski rat rasplamsa u jednoj zemlji, može se, a vjerojatno je da hoće, proširiti i na druge zemlje.
Upravo sada svjedočimo tome, kako se manji “solidarni neredi”, slijedeći nemire u Francuskoj, uprizoruju od strane
muslimana u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Danskoj. Uzevši u obzir nedostatak pravih granica u Europskoj Uniji,
nije vjerojatno da će se rat ograničiti na samo jedan narod. Ovo će stvoriti domino efekt te će muslimani još jednom
biti izbačeni iz Europe, nakon velikog krvoprolića i milijuna mrtvih preko cijelog kontinenta. Počet će poput
jugoslavenskog scenarija, sa nekoliko gradova koji će postati nalik na velika Sarajeva. Muslimani će postati, kao u
Srbiji, žrtve nacionalizma i ponovo oživjelog fašizma. Moguće je da će neka područja biti potpuno očišćena od
Europljana te će funkcionirati po talibanolikim načelima, ali neće dugo izdržati među kontinentom zahvaćenim bijesom
rata i nacionalnim/religijskim strastima. Nedostajat će im ekonomska baza za vođenje uspješnog rata. Njihove linije
opskrbe iz islamskih zemalja biti će u najboljem slučaju slabašne. To će rezultirati raspadom Europske Unije, a možda i
Ujedinjenih Naroda. Arapski svijet će podržavati muslimane te će tako produžiti rat, ali neće pobijediti u njemu. Turska
će možda pokrenuti rat protiv nekoliko Europskih zemalja i/ili Rusije, ali će i ona izgubiti.

Ova situacija bi mogla pokrenuti rast neofašizma i neonacionalizma, a moguće i pad europske demokracije. Snage koje
islamofašizmu osiguravaju uspjeh protiv lomljivih, liberalnih demokracija, biti će od malo koristi protiv oživjelog
europskog nacionalizma. Ovo su, naravno, loše vijesti one među nama koji su odrasli i vrednuju liberalnu demokraciju
te uživaju u slobodi i napretku koji ona pruža. Europski neonacionalizam će vjerojatno biti neprijateljski raspoložen
prema interesima Sjedinjenih Država i otvoreno antisemitski. Ništa od toga neće lijepo izgledati. Nasilje će biti blizu i
biti će vrlo osobno. Europska neonacionalistička budućnost će biti ispunjena paranojom i fanatizmom te slijepom,
očajničkom borbom. Biti će izgubljeno mnogo od vrijednosti.

2.3 Globalni građanski rat

Europa je bila glavno bojno polje jednog hladnog i dva vruća svjetska rata. Mogla bi postati i navjažnije bojno polje u
Islamskom svjetskom ratu. A možda bismo to mogli nazvati i Multikulturalnim svjetskim ratom, jedno kako je Drugi
svjetski rat bio Fašistički rat, a hladni rat Komunistički rat. Svjetski rat već sada lagano krčka, kako se muslimani
sukobljavaju sa Rusijom, Europom, Izraelom, Kinom, Indijom, SAD-om i jugoistočnom Azijom. Kada jednom počnu
borbe u Europi, mogle bi se proširiti izvan kontinenta i izazvati svjetski rat. Ovo je scenarij “Globalnog građanskog
rata”. To bi postao najgori i najdestruktivniji rat u ljudskoj povijesti, a mogao bi uključivati upotrebu nuklearnog oružja
na obje strane. Mogao bi potpuno uništiti Srednji Istok i Sjevernu Afriku, jako oštetiti Europu, Indijski podkontinent i
djelove jugoistočne Azije te prouzokovati velike žrtve SAD-u, Australiji i Africi. Njegove sekundarne i ekonomske
posljedice će se osjećati na svim djelovima planeta, uključujući i one najmanje uključene u stvarnu borbu, poput
Latinske Amerike i Istočne Azije.

Ovo što danas možemo vidjeti na zapadu samo su pozdravni topovski hici nastavka džihada protiv
kršćanstva, zaustavljenog pod Bečom 1683. godine. Ovaj novi juriš došao je kao izavna posljedica dopuštanja
muslimanima da se dosele na zapad. Muslimani su obvezani na džihad i budalasto je očekivati da će se od toga
ustegnuti. Naša vlastita budalaština im je pružila priliku da djeluju iznutra. Muslimani i njihova religija još nisu spremni
prihvatiti pluralizam, demokraciju i slobodu mišljenja. Zapravo, demokracija nije spojiva s islamom, kako su mnogi
muslimanski imami izjavili. To je njihovo tumačenje Kurana. Dakle, ne bi nas trebalo iznenaditi što će muslimani
pokrenuti džihad protiv nas. U njihovim očima, ako mi nismo vidjeli da će se to dogoditi, greška je na nama. I u pravu
su.

Držim kako naša društva, prilagođena slobodnoj i otvorenoj misli, ne mogu nastaviti trpjeti ovaj stalni napad na
slobodu. Ako se ovaj napad ubrzo ne zaustavi, slobodno društvo će početi nestajati, a s njim će otići i ekonomija. To
možda neće biti odmah vidljivo, ali s vremenom će se zaista dogoditi. Ako se trend pojačanog sukobljavanja nastavi,
tada neopozivo idemo u smjeru velikog oružanog sukoba sa islamskim svijetom. To će u Europi također voditi
građanskom ratu nezamislivih razmjera. Ne može se reći da Europski građanski ratovi (Prvi i Drugi svjetski rat) bili
šminkerski sukobi. Svaki novi dan donosi novosti o događima za koje se čini kako nas vode tom neizbježnom cilju. Mi
se ne želimo boriti za religiju, ali smo svejedno uvučeni u religijski sukob, protiv naše volje. Naši političari ne mogu
zamisliti da se nalazimo u religijskom sukobu. To je tako démodé – stvar je izašla iz mode još negdje u srednjem
vijeku. To je sve tako besmisleno, to se može izbjeći. Vremena ima malo, a mi trebamo djelovati sada, kako bi smo
izbjegli veliku ljudsku tragediju.

https://islamu.wordpress.com/2006/06/12/drugi-pad-rima/ 4/5
29. 05. 2018. Drugi pad Rima | O ISLAMU » pogled sa zapada

Kako komentator DP111 kaže, mi ćemo lako dobiti otvoreni rat sa islamom. Ono što me zabrinjava je što ćemo, u
slučaju nuklearnog napada na Zapad, vrlo brzo posegnuti za opcijom TREĆE PRETPOSTAVKE. Tijekom protekle dvije
godine sam na LittleGreenFootballs i na Jihad/Dhimmi Watch izjavljivao kako će naš neizbježni žestoki nuklearni
odgovor protresti i temelje naše vlastite civilizacije. Naša judeo-kršćanska civilizacija ima ugrađeni kompleks krivnje, a
mi nećemo moći podnijeti šok cijene naše pobjede. Ovo je razlog zbog kojeg opcija rata nije dobra opcija, osim ako
budemo u stanju redefinirati svrhu ovog rata. Međutim, ako rat neprijatelju NE dovedemo sa ispravno definiranom
moralnom i političkom svrhom, nećemo imati podršku javnosti za taj rat. Džihad će se u međuvremenu nastaviti, jer
džihadisti i muslimanski svijet u svojim vlastitim očima imaju jasnu moralnu i religijsku svrhu, koja im je odobrena sa
najviše, božanske instance.

3. Druga Renesansa – Obnova zapada u Europi

Iako moram priznati da mi se ovaj scenarij trenutno čini najmanje vjerojatnim, treba raspraviti mogućnost da islamska
prijetnja natjera zapad da promisli o svojim vrijednostima i tako vrati svoju snagu. Može li se to napraviti i kako bi to
izgledalo? Je li moguće izbjeći i veliki rat i Eurabiju, ili su to već sada puste želje? Rast Eurabije je tijesno povezan s
rastom Europske Unije. Možda bi Eurabiju mogli zaustaviti rastavljanjem Europske Unije? Postoji li nešto što možemo
učiniti kako bismo izbjegli raspad Europske demokracije, bilo od strane sve totalitarnije Eurabije, bilo od oživjelog
neofašizma?

Džihadisti imaju jasnu moralnu svrhu, dakle i mi moramo definirati čak još moćniji moralni argument o tome kako je
naš cilj pravedniji, moralniji i bolji – ne samo za našu javnost, čiju nepokolebljivu podršku trebamo, već i za mnoge
muslimane širom svijeta. Hugh Fitzgerald iz Jihad Watcha preporučuje opciju sprječavanja širenja: islam ne može biti
pomiren sa zapadnim vrijednostima, što znači da trebamo fizičku razdvojenost, koliko god je to moguće. Razdvajanje
prepoznaje kako su, u ovom trenutku, islam i demokracija nepomirljivi. Tako razdvajanje svima ostavlja nadu za
budućnost. Rat, prema kojem sada idemo, zaustaviti će napredak i prouzrokovati rascjep u čovječanstvu koji će biti
teško popraviti. Osnovni impuls islama je širenje na područja nevjernika. U nemogućnosti tog širenja, islam će, u
povjesnim mjerilima, brzo propasti te tako osloboditi 1.2 milijarde ljudi od svog ropstva i donijeti im istinsku slobodu.
Što više možemo tražiti. Da bismo vratili našu moralnu svrhu, možemo dakle iskoristiti borbu protiv islama kao
emancipaciju milijarde robova od fašističke ideologije. A upravo je to ono što islam jest.

https://islamu.wordpress.com/2006/06/12/drugi-pad-rima/ 5/5