Želja za učenjem

1.Neko vrijeme se vjerovalo da bebe uče raditi neke stvari zato što dobivaju „nagrade“. Nema razloga sumnjati da je ovo
istina. Kakogod, većina ljudi je vjerovala da bi, u najraniojoj dobi, bebe naučile raditi neke stvari ako bi dobile hranu, piće
ili fizičku udobnost kao nagradu, i ne bi učile ni u kojem drugom slučaju.

Sada je jasno da to nije tako. Bebe će učiti bez želje za bilo kakvom nagradom, te je jedina želja, želja za uspješnim
ishodom. Već u ranim godinama, bebe pokazuju želju da savladaju svoje okruženje, iako su ograničene u djelima svojim
sporim fizičkim razvojem. Stoga, veoma je zanimljivo spoznati da je njihova volja za savladavanjem okruženja već
prisutna i u ovom vremenu bespomoćnosti. Njihova težnja ka savladavanju ovisi samo o jednoj nagradi, a to je
postignuće sposobnosti i kontrola okruženja.

Hanus Papoušek je izveo nekoliko zanimljivih eksperimenata.

Papoušek je u prvom eksperimentu želio naučiti bebe da okrenu glavu u jednu ili drugu stranu. Kao nagradu im je davao
mlijeko. Primijetio je, da je beba koja je pila dovoljno mlijeka, izvodila naučene rekacije sa zadovoljstvom. Zatim je počeo
istraživati situacije kada bebe nisu dobivale mlijeko.

Konstruisao je niz električnih sijalica koje su svijetlile kada bi bebe pomjerale svoje glave. Bebe bi se smijale i gugutale
(brbljale) kada bi se svjetla upalila, ali nisu jedino svjetla bila ono što ih zadovoljava. Bile su sretne zato što su riješile
problem. Uspjele su u savladavanju vještine. Ako je Papoušek bio u pravu, onda možemo reći da osnovna ljudska
potreba da učninimo svijet mjestom koje ima smisla i da ga dovedemo pod našu kontrolu zaista postoji.

Kako djeca posustaju?

Prije neki dan sam odlučio da razgovaram sa svojim učenicima šta se dešava kada ne razumiju lekciju koja se prezentuje
na času. Otvoreno i prijateljski smo razgovarali, tako da sam im rekao, „Vidite, volio bih nešto znati, i zanima me da li
biste mi to rekli.“ Onisu me pitali, „Šta to?“ I ja sam rekao, „Šta mislite, šta vam prolazi kroz glavu kada vas nastavnik pita
neko pitanje a vi ne znate odgovor?“

Ono što se dogodilo je bilo senzacionalno. Neposrdno je nastala tišina. Svi su me nervozno posmatrali. Dugo vremena se
nije čuo ni zvuk. Konačno je Ben, odvažniji od ostalih, smirio tenzije i odgovorio na moje pitanje glasno rekavši
„Iznenađeni i uplašeni!“ („Gulp“ na engleskom također znači i „gutljaj“ (velik gutljak); inače, mi imamo izraz kada smo
iznenađeni i uplašeni pa kažemo „progutao sam knedlu“. To bi bio najbolji prevod, da se učenici prepadnu i progutaju
knedlu kad ne znaju tačan odgovor.)

Ben je progovorio u ime svih. Svi su počeli razgovarati i svi su potvrdili ono što je Ben rekao, da se prepadnu do smrti
kada ih nastavnik prozove i postavi im pitanje na koje ne znaju odgovor. Bio sam iznenađen da sam dobio ovakav
odgovor u školi koju ljudi smatraju progresivnom; školi koja daje sve od sebe da djeca ne trpe pritisak; školi u kojoj nema
ocjena u nižim razredima; školi koja daje sve od sebe da djeca ne shvataju školu kao neko takmičenje.

Pitao sam ih zašto se osjećaju uplašeno, nervozno i bespomoćno. Odgovorili su mi da se plaše neuspjeha, stagniranja,
plaše se da će ih nazivati glupim ili da će sami sebe smatrati glupim. Glupim. Zašto je ovo smrntna uvreda za ovu djecu,
skoro pa najgora stvar kojom mogu nazivati jedni druge.

Djeca su uplašena čak i u najsrdačnijim i najplemenitijim školama. Mnogi od njih su uplašeni većinu vremena, a neki od
njih su konstantno uplašeni. Ovo je zaista teška životna činjenica s kojom se treba nositi. Šta možemo učiniti povodom
toga?
Igra

Igra je osnovna životna dječija aktivnost. Kroz igru, djete uči kontrolisati svoje tijelo i razvijati ravnotežu i koordinaciju u
mozgu, očima i udovima; kroz igru, dijete rješava svoje emocionalne probleme, istražuje fizički svijet, prikuplja činjenice i
uči razmišljati. Kroz igru, onda, dijete se razvija fizički, mentalno, emocionalno i društveno.

Igra je najneophodniji način učenja u najranijem djetinjstvu. Dijete otkriva šta je tvrdo, teško, mekano, šta je opasno i šta
ne treba dirati, koje stvari se mogu koristiti za izgradnju/pravljenje, u šta se može sipati voda, u koje stvari se može
ukopati. Kroz igru – čak i bez pomoći odraslih – djeca razvijaju svoje ideje pomoću fizičkog svijeta; uče o odnosima,
razvijaju moć izbora i donošenja zaključaka (Da li da korisim drvene kockice da napravim svoju garažu? Da li da zalijepim
ovu konzervu za kutiju ili je bolje koristiti eksere?) Pravo razmišljanje se koristi u igri: dijete u igri bira materijal,
eksperimentiše, raspravlja o svom napretku i planira s onima koji ga žele saslušati. Otrivanje kroz igru je vitalan dio
djetinjstva.

Dijete koje je ostavljeno samo, najviše svog vremena provodi igrajući se. Ova potreba za odrastanjem i kontrolisanjem
okoline je toliko jaka da dijete da sve od sebe, svu svoju energiju usmjeri na igranje i tako mnogo više nauči najranijih
godina, u predškolskom periodu, nego u bilo kojem drugom životnom periodu.