NOMADSKI PROLETERI

Slavoj Žižek

U nekim ljevičarskim krugovima, eksplozivan rast broja nezbrinutih

izbjeglica dalo je krila ideji o "nomadskom proletarijatu". Osnovna
ideja je kako u današnjem globalnom svijetu glavni antagonizam ("primarna
kontradikcija") više nije između kapitalističke vladajuće klase i proletarija-
ta, nego između onih u sigurnosti ispod kupole "civiliziranog svijeta" (gdje
vlada javni red i poštuju se osnovna prava, etc.) i onih isključenih, svedenih
na puko preživljavanje. "Nomadski proleteri" ne bi bili prosto izvan te ku-
pole, nego negdje između: njihov predmoderni ekstenzivni oblik života se
već urušio, uništen uticajem globalnog kapitalizma, ali se pod kupolu glo-
balnog poretka nisu integrirali, te lutaju na raskrižjima negdje između. Oni
nisu proleteri u strogo marksističkom smislu: paradoksalno, kad stupe pod
kupolu razvijenih zemalja, ideal većine njih upravo i jeste postati "normalno"
eksploatirani proleter. Nedavno je izbjeglica iz Salvadora, pokušavajući ući u
SAD, na meksičko-američkoj granici pred TV-kamerama izjavio: "Gospodi-
ne Trump, molimo Vas pustite nas, u Vašoj zemlji mi samo želimo biti dobri
i vrijedni radnici."
Može li se razlika između pravih proletera (eksploatiranih radnika) i no-
madskih (još ne) proletera nekako zamagliti u jednu novu, sveobuhvatniju
kategoriju današnjeg proletarijata? Sa strogo marksističke tačke gledišta, od-
govor je kategoričko NE: po Marxu, proleteri ne samo da su "sirotinja" nego
su, prema svojoj ulozi u procesu proizvodnje, svedeni na subjektivitet uskra-
ćen za bilo kakav značajan sadržaj; kao takve, proizvodni proces ih priprema
7
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da postanu nositelji buduće vlasti ("diktature proletarijata"). Oni koji su izvan

procesa proizvodnje - te tako bez mjesta u društvenom totalitetu - Marx tre-
tira kao "lumpenproletarijat" i u njima ne vidi nikakav emancipatorski poten-
cijal; on ih posmatra vrlo sumnjičavo, kao silu koju po pravilu mobiliziraju i
korumpiraju reakcionarne snage (kao Napoleon III).
Stvari se kompliciraju s pobjedom oktobarske revolucije gdje boljševici
zadobijaju vlast u zemlji u kojoj ne samo da većinu predstavlja sitno seljaštvo
(boljševici su i došli na vlast obećavši im zemlju), nego gdje su se, kao rezultat
nasilja tokom građanskog rata, milijuni ljudi našli u poziciji (ne klasičnog
lumpenproletarijata nego) beskućnika nomada koji još nisu proleteri (sve-
deni na "ništa" svoje radne snage), nego doslovno manje-no-proleteri (manje
od ništa). Njihovo masovno prisustvo središnja je tema djela Andreja Pla-
tonova koji je detaljno opisao njihov način života, elaborirajući jedinstvenu
"materijalističku ontologiju života u siromaštvu".1 S tačke gledišta "ontologije
života u siromaštvu", potpuno je relevantna paralela između Becketta i Pla-
tonova: nije li iskustvo "života u siromaštvu" suština Beckettove romaneskne
trilogije Molloy, Malone umire, Bezimeni? Ukupna tematika kao i detalji ro-
mana Malone umire jasno se odnose na francuske peripetije tokom njemačke
okupacije i njene posljedice: kontrola, teror i prisila od strane nacista i nji-
hovih suradnika, osveta protiv kolaboracionista i način na koji su tretirane
izbjeglice pri povratku i oporavku. Ono što romanu daje takvu snagu je u
tome što su te tri domene zgusnute u jedno, užasno iskustvo raseljenog po-
jedinca, beskućnika, pojedinca izgubljenog u mreži policijskih, psihijatrijskih
i administrativnih mjera.
Razlika između Platonova i Becketta u tome je što se Beckett koncentrira
na individualni doživljaj izbjeglice u nemilosti državnih institucija, dok se
Platonov usredsređuje na raseljene nomadske skupine u postrevolucionarnoj
situaciji kad ih nova komunistička vlast nastoji mobilizirati za svoju borbu:
svaki od njegovih radova "kreće od istog političkog problema, kako izgraditi
komunizam: šta komunizam znači i kako komunistička ideja ostvaruje kon-
kretne uvjete i stvarnost postrevolucionarnog društva." Platonovljev odgovor

1 Ovdje se potpuno oslanjam na Mariu Chehonadskih, "Soviet Epistemologies and the Materialist
Ontology of Poor Life: Andrei Platonov, Alexander Bogdanov and Lev Vygotsky" (neobjavljeni
rukopis, iz kojeg su preuzeti svi citati bez navedenog izvora).
8
 Zeničke sveske

na ovaj problem je paradoksalan, daleko od uobičajena disidentskog odbi-

janja komunizma. Njegov rezultat je negativan, sve njegove priče su priče o
neuspjehu, "sinteza" između komunističkog projekta i raseljenih nomadskih
skupina završava prazninom, nema jedinstva među proleterima i onima koji
su manje od proletera:
"U Čevenguru (1926-28), siroče Saša Dvanov postaje komunist u godini
revolucije, pridružuje se boljševicima i odlazi po partijskom zadatku na selo
tamo potaknuti revoluciju. Tokom svog dugog putovanja, Dvanov otkriva
'komunizam jednog sela' koji su uspostavili siromašni seljaci. Komunizam
u selu Čevengur praćen je nizom apsurdnih pokusa s planskom zemljorad-
njom, stalnim terorom i glađu. Lutajući intelektualci dodatak su lutajućim
masama, klasama i zajednicama, u njihovim migracijama učestvuju i živo-
tinje, biljke i prirodni krajolici. Protagonista Džan-a (1936., prevedeno kao
Duša) Nazar Čagatajev vraća se po partijskom zadatku u svoj rodni grad u
Turkistanu kako bi pronašao izgubljeni nomadski narod Džan, iz kojeg i sam
potiče, i uspostavio socijalistički poredak. Platonov je napisao Džan nakon
svoja dva putovanja u Turkistan kao član delegacije pisaca. Bilo je to u raz-
doblju kad se građanski rat u Turkistanu upravo završio i započela kampanja
protiv tradicionalnog nomadskog života. Zadaća članova delegacije bila je
napisati ortodoksnu socrealističku priču o uspješnom procesu civiliziranja
lokalnih zajednica. Centralna tema Platonovljevog Džana naoko se povinuje
toj zadaći, pričajući priču o Crvenom Mojsiju koji predvodi nomade azijske
pustinje u socijalizam. Međutim, Čagatejev se vraća u Moskvu po okončanju
svoje misije i ostaje zapitanost o budućnosti komunizma u pustinji. /.../ Naj-
poznatije Platonovljevo djelo Temelji (1930.) također je nastalo u kontekstu
prve petoljetke. Radnja se odvija kroz seriju sastanaka protagoniste Voščeva
sa žiteljima malog provincijskog grada, koji učestvuju u izgradnji ogromnog
proleterskog doma. Dok Voščev izaziva predstavnike različitih klasnih grupa,
upuštajući se u sokratovsku potragu za istinom, projekt postaje sve grandio-
zniji da bi se na kraju okončao bez rezultata."
No istovremeno smo daleko koliko se to samo može biti od stare konzer-
vativno-liberalne kritike revolucije kao nasilnog pokušaja nametanja stranih
oblika života. Prvo, Platonov artikulira svoj očaj s pozicije angažiranog borca
za komunizam (on se aktivno angažirao s nomadskim skupinama u 1920-im,

9
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

na vrlo praktičnoj razini, planirajući i organizirajući projekte navodnjavanja,

etc.). Drugo, Platonov ne ilustrira sukob između tradicionalne teksture druš-
tvenog života i radikalno revolucionarnih pokušaja da se on promijeni (u
stilu Edmunda Burka i njegove kritike Francuske revolucije): tradicionalni
oblici života nisu u njegovu fokusu, nego razvlašćeni nomadi čiji život je već
nepovratno uništen procesom modernizacije.
Ukratko, radikalni rez koji Platonov oslikava ne leži između "spontane"
proleterske mase i organiziranih komunističkih snaga nego između dva as-
pekta same mase proletera, između dvaju socijalnih "ništica": strogo proleter-
sko "ništa" modernih radnika koje donosi kapitalizam i "manje od ništa" onih
koji nisu integrirani u sustav, čak niti kao njemu imanentan negativitet, kao
što se jasno vidi iz kratkog dijaloga u Čevenguru: "'Koga si nam to doveo?',
upitao je Čepurni Prokofija /.../ 'To su proleteri i drugi.', veli Prokofi. Čepur-
ni se brecnuo: 'Koji drugi? Opet sloj preostalih svinja?' /.../ 'Drugi su drugi.
Niko. Oni su još gori od proletarijata.'" Evo nekih odlomaka koji opisuju ove
"manje od ništa":
"Platonovljevi junaci imaju različito nacionalno i kulturno porijeklo, ali
svejedno predstavljaju istu kategoriju: proletarijat. Ideja u pozadini 'međuna-
rodnih' i 'neruskih' lica ideja je o prosječnom multinacionalnom proletari-
jatu koji čini jednu istu klasu. Objašnjenje 'neruskosti' deklasiranih nomada
data je u Čevenguru: 'To je istinski internacionalni proletarijat: pogledaj - to
nisu Rusi, nisu ni Armeni, nisu ni Tatari - oni nisu ništa! Donosim ti živu
internacionalu!' Upravo ta multinacionalna, moglo bi se čak reći antikolo-
nijalna perspektiva vodi Platonova ka dekonstrukciji dominantne slike bi-
jele industrijske radničke klase koja je bila tako tipična među tvrdolinijaši-
ma u Proletkultu." / "'Vidio je drugove kakve nikad prije nije sreo, ljude bez
ikakvog razumijevanja za klasu, bez pripadnosti klasi i bez revolucionarne
vrijednosti. Umjesto toga, oni su bili neka vrst bezimenog drugog, čiji je ži-
vot bio beznačajan, ljude bez ponosa, a na putu ka jednoj strani nadolazećeg
svjetskog trijumfa. Čak je i starost tih drugih bilo nemoguće procijeniti, sve
što se moglo vidjeti je da su bli siromašni, da su im tijela nevoljko rasla i da
su svima bili strani.'" / "Platonov svoje marginalizirane i deklasirane lutali-
ce naziva 'domaćim neimenovanim ljudima', 'prekobrojnim', 'zabunjenim'
ili 'прочие' - drugi, u engleskom prjevodu Roberta Chandlera. Ruska riječ

10
 Zeničke sveske

'прочие' odnosi se također i na 'ostale', 'ostatak'. Pa su tako drugi oni što pre-
ostaju; oni ne pripadaju niti jednoj klasnoj kategoriji iz marksističke teorije,
jer su previše siromašni i izdvojeni iz normalnog društvenog života." / "Drugi
se, prema tome, odnose na nekoga ko je prekobrojan usljed svog amorfnog i
marginalnog statusa, ali ko je također dio mnoštva koje se i ne može izbrojati
- dio raštrkanog i nomadskog naroda, anomalije čovječanstva, u zamci izme-
đu života i smrti, društvenog i biološkog."
Kako jasno navodi posljednja citirana rečenica, treba apsolutno izbjega-
vati izdizanje прочие na neko izvorno proizvodno mjesto, njegovo živuće pri-
sustvo u reprezentaciji stanja ugnjetenosti. Прочие nisu delezovsko mnoštvo,
oni su, naprotiv, "živi mrtvaci" uhvaćeni u neproizvodnu pasivnost, uskraće-
na im je i sama volja biti aktivnima. Stoga treba riskirati i ponuditi još jedan
prijevod za прочие: bližnji, u svoj biblijskoj težini tog pojma, oni koji su "dru-
gi" i upravo kao takvi su nam preblizu, bez obzira koliko su daleko.
Ono što ih čini tako bliskima jeste nedostatak prave distance prema nji-
ma jer ne posjeduju jasan identitet niti mjesto u društvu. Kršćanski moto
"voli bližnjeg svog kao samoga sebe" ovdje zadobija svoju punu težinu: prava
društvena ljubav je ljubav prema tim prekobrojnima, onima manje od ništa.
Međutim, ta ljubav može imati različite forme, i dok su ih boljševici sigurno
voljeli, željeli im pomoći i iskupiti ih, slijedili su model koji je Lacan nazvao
"univerzitetskim diskursom": прочие su bili njihov objet petit a, te su sve na-
pore usmjerili ne bi li ih prosvijetlili i pretvorili u moderne subjekte. Konflikt
koji leži u srcu Platonovljeva djela tako nije sukob neprijatelja nego neka vr-
sta ljubavne svađe: boljševici žele pomoći tim beskućnicima, civilizirati ih,
a ti drugi (kako ih opisuje Platonov) iskreno usvajaju komunističke ideale i
bore se za njih, no sve je pošlo po zlu:
"U Platonovljevim romanima drugima uvijek manipuliraju 'svjesniji'
drugovi, partijske vođe i intelektualci, ali uvijek neuspješno - gotovo je ne-
moguće integrirati ih u kolektivno tijelo radništva i uspostaviti normalnu so-
cijalnost zasnovanu na kolektivizaciji rada i industrijske proizvodnje."
Međutim, Platonov suptilno primijećuje da taj jaz nije samo jaz između
samosvjesne revolucionarne snage i inercije masa - dok se boljševici usred-
sređuju na operativni aspekt društvene tansformacije, suština komunističke

11
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

utopije izravno je prisutna u snovima Drugih koji iščekuju da se rodi nešto

radikalno novo. Komunizam nigdje nije bio bliže nego u toj imobilnosti Dru-
gih, njihovom otporu da ih se uvuče u konkretne operativne mjere: "poseban
status siromašnih i deklasiranih elemenata, koji su, za razliku od organizi-
ranih radnika, predstavnika partije i intelektualaca, spremni ostati tu gdje
jesu kako bi učinili nešto radikalno novo. Na neki način njihov život ostaje
u statusu čekanja i pitanje je kakvu politiku ovdje uspostaviti." Platonovljeva
poznata jezička variranja također reflektiraju kontekst napetosti između služ-
benog partijskog jezika i "primitivnog" govora drugih:
"Platonov je zrcalio povjesni razvoj novog sovjetskog jezika koji su činili
revolucionarni slogani, vokabular marksističke političke ekonomije, žargon
boljševika i partijskih činovnika, te kako su ga nepismeni seljaci i radnici
apsorbirali. Historijsko istraživanje pokazuje da je većini postrevolucionarne
populacije, naročito u provinciji, jezik partije bio stran i nerazumljiv, tako
da su 'i oni sami bili prisiljeni usvojiti novi vokabular /…/ često izvrćući nje-
gove nepoznate, knjiške pojmove ili preoblikujući ih u nešto shvatljivije, ko-
liko god apsurdno bilo.' Tako je "dejstvujuščaja armija" - "djelatna armija"
- postala "djevstvjuščaja armija" - "djevičanska armija" - pošto "djelovanje"
i "djevičanstvo" na ruskom jednako zvuče; "milicioner" je postao "licimer"
("licemjer")."
Nije li ova jedinstvena mješavina, sa svom tom "besmislenom" upotre-
bom sličnih zvukova, ona koja može poroditi iskru neočekivane istine (u re-
presivnom režimu, policajci JESU licemjeri; od revolucionara se OČEKUJE
da djeluju s nekom vrstom nevinosti, slobodni od svih egoističnih motiva),
egzemplaran primjer onoga što je Lacan nazvao lalangue, jezik travestiran
društvenim i seksualnim antagonizmima što ga izokreću preko njegove lin-
gvističke strukture. Taj lalangue se kod Platonova pojavljuje uporabom dvaju
(gotovo) simetrično suprotstavljenh postupaka: prvo, "on tumači apstraktnu
ideološku definiciju na način kako je rabi običan čovjek, osoba iz naroda, pa
zatim, kao drugo, obrće postupak tako što pretrpava najprostije i najjedno-
stavnije svakodnevne riječi i izraze /…/ setom ideoloških asocijacija do te
mjere da te riječi postaju 'tako grozno nevjerojatne i zbunjujuće da naposli-
jetku gube svoje prvotno značenje'."

12
 Zeničke sveske

Koje su političke implikacije tog gubitka značenja? Iako se prožimaju,

dvije razine - zvanični govor boljševika i svakodnevni govor Drugih - ostaju
u vječnom neprijateljstvu: što ih revolucionarna aktivnost više nastoji kom-
binirati, njihovo neprijateljstvo postaje opipljivije. Taj neuspjeh nije empi-
rijski i slučajan, te dvije razine naprosto pripadaju radikalno različitim pro-
storima. Iz tog razloga, treba također izbjeći zamku slavljenja "podzemne
struje" sovjetskog marksizma, druge linije potisnute zvaničnim sovjetskim
marksizmom-lenjinizmom, linije koja je odbila partijsku kontrolu "odozgor"
i računala na izravnu radničku samo-organizaciju "odozdo" (kao u slučaju
Bogdanova), kao pokazatelja nade za jedan drukčiji, manje represivan razvoj
Sovjetskog Saveza, nasuprot Lenjinovu pristupu koji je udario temelje za sta-
ljinizam. Istina, ta druga linija jeste bila neka vrsta "simptoma" zvaničnog
lenjinizma-marksizma, ona je registrirala ono šta je "potisnuto" iz zvanične
sovjetske ideologije, ali upravo kao takva ostala je parazitirati na zvaničnom
marksizmu, odnosno nije stajala izdvojeno. Ukratko, zamka koju ovdje tre-
ba izbjeći je uzdizanje "siromašnog života" Drugih u neku vrstu autentičnog
života zajednice iz kojeg se može roditi alternativa našoj zlosretnoj kapitali-
stičkoj modernosti. Ničeg "autentičnog" nema u sirotinjskom životu Drugih,
njegova funkcija je čisto negativna, ona registrira neuspjeh (i čak mu daje
formu) socijalnih projekata, uključujući i onaj komunistički.
A nažalost, jednak neuspjeh, koji je nužan iz strukturalnih razloga ta-
kođer karakterizira sličan projekt fuzije današnje radničke klase i današnjih
"manje no proletera" (izbjeglica, migranata), odnosno, ideje da "nomadski
proletarijat" predstavlja potencijalni izvor revolucionarne promjene. Ovdje
također treba u potpunosti prihvatiti Platonovljevu pouku: napetost ne po-
stoji samo između lokalnih konzervativno-rasističkih nižih klasa i imigranta,
razlika u ukupnom "načinu života" je tako snažna da se ne može lako računati
na solidarnost svih eksploatiranih.
Možda je antagonizam između proletera i "drugih" koji su manje no pro-
leteri, antagonizam koji je u nekom smislu možda još teže prevazići nego
klasni antagonizam unutar iste etničke zajednice. Upravo u času kad "obu-
hvaćanje" (Drugih "našim" proletarijatom) izgleda najočitije, a univerzalnost
svih potlačenih se čini pri ruci, ona izmakne našem razumijevanju. Drukčije
rečeno, Drugi, "manje no proleteri", ne mogu biti obuhvaćeni, integrirani, ne

13
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

zato što su previše različiti, previše heterogeni u odnosu na naš način života,
nego stoga što su mu apsolutno imanentni, što su rezultat njegovih vlastitih
napetosti.
Na apstraktnoj razini, Platonov tako postavlja pitanje obuhvata (Drugih
u proletarijat), a i danas se suočavamo s istim problemom ne samo u odnosu
na izbjeglice i druge migrante (mogu li oni biti obuhvaćeni globalnim kapi-
talističkim poretkom?), nego na jednoj znatno formalnijoj ravni koju Balibar
naziva "totalnom supsumpcijom", kao osnovnom tendencijom današnjeg ka-
pitalizma.2
Taj pojam ne obuhvaća samo fenomen takozvanog "kulturalnog kapital-
izma" (rastuća komercijalizacija kulturalne sfere) nego povrh svega puni obu-
hvat samih radnika i procesa njihove reprodukcije u logiku kapitala:
"I dok Marx objašnjava da se 'kapital' u konačnici može svesti na (proiz-
vodni) rad ili kako i nije ništa drugo do rad u drukčijem obliku, uzurpiran od
strane druge klase, teorija o ljudskom kapitalu objašnjava da se rad - precizni-
je 'radni kapacitet' (Arbeits vermögen) - može svesti na kapital ili analizirati
pojmovnikom kapitalističkih operacija kredita, ulaganja i porfitabilnosti. U
tome je, naravno, podloga za ideologiju pojedinca kao 'samo-poduzetnika'
ili 'poduzetnika samog sebe'."3 Problem je ovdje što "ne opisuje toliko rast
tržišta za postojeće proizvode; više pomiče tržište preko granica 'proizvodne
sfere' u tradicionalnom smislu, kako bi dodao nove izvore neprekidnog 'viška
vrijednosti' koji se može integrirati u valorizaciju, prevazići svoja ograniče-
nja, jer kapital vrednuje kako s 'objektivne' strane rada i proizvodnje, tako i sa
'subjektivne' strane potrošnje i upotrebe."4
Dakle, ne radi se samo o tome da radna snaga postane produktivnija,
nego da se i sama radna snaga izravno posmatra kao još jedno polje za kapi-
talističko ulaganje: svi aspekti njenog "subjektivnog" života (zdravlje, obra-
zovanje, seksualni život, psihičko stanje…) smatraju se ne samo važnim za
produktivnost ranika nego kao oblast za ulaganja koja mogu generirati do-

2 Etienne Balibar "Towards a new critique of political economy: from generalized surplus-value to
total subsumption," u Capitalism: Concept, Idea, Image, Kingston: CRMEP Books, 2019.
3 Balibar, op.cit., str. 51.
4 Op.cit., str. 53.
14
 Zeničke sveske

datni višak vrijednosti. Zdravstvene usluge ne služe interesima kapitala tako

što radnu snagu čine produktivnijom, one same su nevjerojatno moćno polje
investicija, ne samo za kapital (zdravstvene usluge su najjača grana privrede
SAD, jača od obrane), nego i za same radnike (koji plaćanje zdravstvenog osi-
guranja tretiraju kao investiciju za budućnost). Isto je s obrazovanjem: ono ne
samo da vas priprema za produktivni rad, ono samo je polje za unosne inve-
sticije kako za institucije tako i za pojedince koji ulažu u vlastitu budućnost.
Kao da je, na taj način, sve ne samo poprimilo robni karakter, nego se također
i uhvatilo u neku vrstu auto-referentne petlje: radna snaga kao krajnji "izvor
(kapitalističkog) bogatstva", porijeklo viška vrijednosti, i sama postaje mo-
ment kapitalističkog ulaganja. Nigdje ta petlja nije jasnije iskazana kao u ide-
ji radnika kao "samo-poduzetnika", kapitaliste koji slobodno odlučuje gdje
uložiti svoj oskudni višak resursa (ili uglavnom resurse koje je zadobio putem
kredita): u obrazovanje, zdravlje, stanovanje…Ima li taj proces granice? Kad
u posljednjem pasusu svog eseja Balibar postavlja ovo pitanje, on se začudo
poziva na Lacana i njegovu logiku ne-Svih (iz njegovih "formula seksuacije"):
"To zovem totalnom supsumpcijom (nakon 'formalne' i 'stvarne' sup-
sumpcije) stoga što ništa ne ostaje izvan (nema rezervata za 'prirodni' život).
Ili, sve što ostaje izvan mora se javiti kao ostatak i polje za dalje inkorpo-
riranje. Mora li? U tome je, naravno, pravo pitanje, etičko koliko i političko:
ima li granica tom komercijaliziranju? Ima li unutarnjih i vanjskih prepreka?
Lakanovac bi možda rekao: svako takvo totaliziranje uključuje i element ne-
mogućeg koje pripada 'realnom'; ono mora biti pas tout, ili ne sve. Ako je
tako, ti heterogeni elementi, suštinski ostaci totalne supsumpcije, mogu se
javiti u mnogo različitih oblika, neki od njih naoko pojedinačni, kao što su
patologije ili anahistički otpor, drugi opći ili čak javni. Ili mogu posati mani-
festnim u izvjesnim teškoćama u primjeni neoliberalne agende, kao što su
teškoće pri demontiranju sustava Medicare jednom kad je ozakonjen."5
To što Balibar ovdje govori, prilično je čudno jednom lakanovcu: Balibar
sažima (ili, prije će biti, zamućuje) dvije strane Lacanovih formula seksuacije,
te izuzetak prosto tumači kao ne-Sve: totalitet supsumpcije je ne-sve pošto
postoje izuzeci koji se opiru obuhvatu Kapitala. No Lacan precizno razlikuje
ne-Sve i izuzetak: svaka univerzalnost zasniva se na nekom izuzetku, a kad

5 Op.cit., str. 57.

15
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

nema izuzetaka, skup je ne-Sve, ne može biti totaliziran. Tu se opoziciju ta-

kođer treba primijeniti na temu supsumpcije: od potrage za izuzetkom, za
onima koji se opiru (univerzalnoj) supsumpciji i kao takvi su "mjesta otpora",
treba preći na usvajanje supsumpcije bez izuzetka i računati na njeno ne-Sve.
Supsumpcija individualnih života na koju se Balibar poziva ne može se svesti
na specifičan slučaj univerzalne kapitalističke supsumpcije, oni ostaju speci-
fični slučaj koji, na račun svoje samo-odnosne naravi (i sama radna snaga po-
staje kapital) udvostručuje proizvodnju viška vrijednosti. U Marxovoj kritici
političke ekonomije dva su glavna oblika univerzalnosti kroz izuzetak: novac
i radna snaga. Oblast robe može se totalizirati samo putem posebne robe koja
funkcionira kao ekvivalent za svu robu, ali joj je kao takvoj uskraćena upo-
trebna vrijednost; polje robne razmjene totalizira se jedino kad pojedinačni
proizvođači ne samo prodaju svoje proizvode na tržištu, nego kad se radna
snaga (kao roba čija upotrebna vrijednost je u stvaranju viška vrijednosti)
također prodaje na tržištu kao roba. Prema tome, ovdje možda imamo treći
slučaj: kad ta roba koja proizvodi višak vrijednosti i sama postane predme-
tom kapitalističkih ulaganja koja donose višak vrijednosti, pa tako dobijemo
dvije vrste viška vrijednosti, "normalni" višak vrijednosti koji donose proi-
zvodi radne snage, te višak vrijednosti putem proizvodnje same radne snage.
Zgodan primjer Hegelova uvida u to kako Apsolut uvijek uključuje i vlastitu
podjelu te je u tom smislu ne-Sve: s proizvodnjom same radne snage kao
polja za kapitalističko ulaganje, kapitalistički obuhvat postaje totalan - ali,
upravo kao takav, on postaje ne-Sve, ne može se totalizirati, auto-referentni
element same radne snage kao kapitalističke investicije uvodi procjep koji
donosi neravnotežu u cjelokupnu oblast.
Možda taj procjep funkcionira kao izvor nade, možda otvara mogućnost
radikalne promjene: logici kapitala prijeti ne neki izvanjski, neintegrirani
ostatak nego njena vlastita unutarnja nekonzistentnost koja eksplodira kad
obuhvat postane totalan.

S engleskog jezika prevela

Venita Popović

16