PROLOG

Šetala je šumom prije poslijepodnevnog čaja i tad ih je vidjela.

Hodala je veoma tiho iako joj to nije bila namjera. No mekani sloj
humusa i trulog bilja prigušio je svaki korak. Stabla, visoka i
stiješnjena jedno uz drugo, kao da su upila zvuk. Na jednom ili dva
mjesta sunce se probilo kroz gusto isprepletene grane, šaljući
blještave pramenove prodorne bijele svjetlosti dolje u tamu.
Gđica Simpson stupila bi u te blistave zrake i izašla iz njih
promatrajući do. Tražila je orhideju bezlisku. Ona i njezina
prijateljica Lucy Bellringer prvu su otkrile prije gotovo pedeset
godina dok su još bile mlade. Prošlo je sedam godina prije nego što
se ponovno pojavila, a tada ju je uočila Lucy i uz pobjedonosni
krik odjurila u šipražje.
Od tog dana između njih se počelo razvijati tobožnje
rivalstvo. Svakog bi se ljeta nestrpljivo uputile, katkad odvojeno,
katkad u paru, u potragu za novim primjerkom. Velikih očekivanja,
oštra oka i sa spremnim bilježnicama i olovkama, šuljale su se
mračnom bukovom šumom. Ona koja bi prva zapazila biljku
gubitnici bi, vjerojatno kao svojevrsnu utješnu nagradu, priredila
veličanstveno raskošnu zakusku. Orhideja je cvala rijetko, a zbog
složenog sustava podzemnih podanaka, ne uvijek na istom mjestu.
Zadnjih pet godina dvije prijateljice polazile su u potragu sve
ranije. Obje su znale da to čini i druga; nijedna to nikada nije
spomenula.
Doista, pomisli gospođica Simpson nježno razdvajajući
štapom busen zvončića, ako nastavimo tim tempom za nekoliko
godina krenut ćemo u potragu dok je snijeg još na tlu.
No ako na svijetu ima pravde (a gospođica je Simpson u to
bila čvrsto uvjerena), godine 1987. njezin je red. Lucy je pobijedila
1969. i 1978., ali ove godine...
Skupila je gotovo bezbojne usne. Nosila je svoj stari slamnati
šešir s podignutim velom za zaštitu od pčela, izblijedjelu
Horrocksesovu pamučnu haljinu, nabrane bijele guste čarape i
prilično vrećaste tenisice sa zelenim mrljama. Držala je povećalo i
oštar štap s pričvršćenom crvenom vrpcom. Obišla je gotovo
trećinu šume, a bila je malena, i sada se probijala duboko u njezino
središte. Između pojave cvjetova lako je moglo proteći deset
godina, ali zima je bila hladna i vlažna, proljeće veoma kišovito,
oboje su povoljni znakovi. A ima nešto u današnjem danu...
Stajala je mirno, duboko dišući. Prošle je večeri palo malo kiše
i to je dodatno obogatilo topao, vlažan zrak — prodornim mirisom
cvijeća i zelenog lišća s primjesom slatkaste truleži.
Približila se deblu golema hrasta. Krastavi klobuci gljiva
prilijepili su se za stablo, a podnožje je okružio gusti busen
kukurijeka. Obišla je podnožje stabla pozorno motreći tlo.
I ondje je bila. Gotovo skrivena ispod pahulja humusa, smeđih
i mekih poput ribane čokolade. Nježno je odmaknula komadiće;
nekoliko uznemirenih kukaca šmugnulo je s puta. Blistala je u
polumraku kao da je nešto obasjava iznutra. Bila je to neobična
biljka: veoma lijepa, latica koje su se širile iz limun žute čaške
poput leptirovih krila, diskretno pjegave i bljedunjave
žućkastosmeđe boje, a posve bez traga zelenila. Nije imala listove,
a čak je i stabljika bila tamne, prošarane ružičaste boje. Tanke noge
spustila je u čučanj i zarila štap u do. Vrpca je mlitavo visjela na
mirnom zraku. Prignula se bliže, cvikeri su joj skliznuli s velikoga
koščatog nosa. Nježno je izbrojila cvjetove. Bilo ih je šest. Lucyina
ih je imala samo četiri. Dvostruki uspjeh!
Uspravila se sva uzbuđena. Obgrlila je samu sebe; samo što
nije zaplesala. Sad se slikaj, Lucy Bellringer. Sad se slikaj, i to
dvostruko. No nije dopustila da pobjedničko raspoloženje potraje.
Najvažnija je zakuska. Zadnji put je zapisala bilješke kad je Lucy
izašla iz prostorije da dotoči čaja i naumila, iako nije htjela ispasti
razmetljiva, ponuditi dvostruko veći izbor sendviča, četiri vrste
kolača i domaći sladoled od jagode za kraj. U smočnici ima veliku
zdjelu jagoda, tako zrelih da samo što se ne raspuknu. Stajala je
zaokupljena blaženim snatrenjem. Zamišljala je inkrustrirani stolić
u stilu kraljice Ane prekriven stolnjakom od izvezene čipke njezine
pratete Rebecce, dupkom pun poslastica.
Slatki kruh od banana i datulja, kuglof gotovo crn od voća, pite
s nadjevom od badema, pikantni keksi od zobenih pahuljica i
badema, krema od limuna i biskvit sa šlagom, keksi s đumbirom i
narančom. I, prije sladoleda, tostirani prutići s inćunima i sirom
Leicester...
Iznenada se začuje neki zvuk. Čovjek uvijek zamišlja, pomisli
ona, da u srcu šume vlada tišina. Nipošto. No neki su zvukovi tako
urođeni okruženju da tišinu više naglašavaju nego što je remete —
kretnje malenih životinja, šuštanje lišća i, povrh svega, raskošni
lelek ptičjeg pjeva. Ali ovaj je zvuk bio stran. Gospođica Simpson
stade veoma mirno i osluhnu.
Zvučalo je kao grčevito, otežano disanje te je, na trenutak,
pomislila da je velika životinja zapela u zamci, ali tad disanje
prekinu neobično prigušeni krikovi i stenjanje koji su nedvojbeno
bili ljudski.
Krzmala se. Lišće je bilo tako gusto da je bilo teško razabrati
iz kojeg smjera dopiru zvukovi. Kao da su poput lopte poskakivali
po okolnom zelenilu. Prekoračila je grm paprati i ponovno
osluhnula. Da — svakako u onom smjeru. Krenula je naprijed na
vrhovima prstiju kao da je unaprijed znala da će otkriti nešto što je
zauvijek trebalo ostati u tajnosti.
Sad je bila veoma blizu izvora komešanja. Između nje i
zvukova bila je gusta mreža granja i lišća. Nepomično je stala iza te
pregrade, a zatim, veoma oprezno, razmaknula dvije grane i
provirila između njih. Jedva se suzdržala da joj s usana ne izleti
užasnut krik zaprepaštenja.
Gospođica Simpson bila je neudana. Njezino je obrazovanje u
mnogim pogledima bilo necjelovito. U djetinjstvu je imala
guvernantu koja bi se zacrvenjela i mucala tijekom poduke iz
»biologije«. Dotaknula se, ovlaš, onog što rade pčelice na cvijeću, a
ljudske okolnosti strogo je zaobišla. No gospođica Simpson
duboko je vjerovala da samo uistinu oplemenjen um može ponuditi
potreban podražaj i utjehu za dug i sretan život pa je, u svoje
vrijeme, netremice promatrala velika umjetnička djela u Italiji,
Francuskoj i Beču. Stoga je odmah shvatila što se pred njom zbiva.
Isprepletene nage ruke i noge ljeskale su se bisernim sjajem kao što
blistaju udovi Amora i Psihe. M uškarac je ženinu kosu omotao oko
prstiju i divlje joj glavu potezao unazad dok joj je ramena i grudi
obasipao poljupcima. Tako je gospođica Simpson prvo vidjela
njezino lice. Već ju je i to zaprepastilo. Ali kad je žena odgurnula
svog ljubavnika i, smijući se, popela na njega, tad...
 Gospođica Simpson trepnula je, i trepnula ponovno. Tko bi
to uopće pomislio? Oprezno je vratila razmaknute grančice i,
susprežući dah, nježno ih pustila. Zatim je nekoliko trenutaka
stajala pitajući se što da učini. U glavi su joj se gomilale proturječne
misli i emocije. Osjećala je zaprepaštenje, snažnu neugodu, gađenje
i tek neznatni tračak uzbuđenja, istog časa i nepokolebljivo
potisnut. Osjećala se kao da joj je netko u ruke položio tempiranu
bombu. Vješto izbjegavši, silom prilika i prirodnih sklonosti, sav
metež i pomutnju odabira, udvaranja, braka i sudaranja udova koje
iz toga slijedi, gospođica Simpson smatrala se osobito
nepripremljenom da se s time nosi.
Čistunska ozlojeđenost počela ju je izjedati u prikrajku uma. S
usana joj je zamalo pobjegao coktaj. I k tomu usred šume. A oboje
su imali sasvim dobru kuću u koju su mogli otići. Upropastili su joj
dan koji je trebao biti uistinu predivan.
Sada se nekako morala udaljiti tiho kao što je došla. Pozorno
je proučavala tlo. M ora paziti da ne slomi ni jednu grančicu. I što
prije ode, to bolje. Koliko je njoj poznato, možda samo što nisu
dosegnuli... no... što god već ljudi dosegnu.
A tad žena viknu. Kriknu neobično, jezivo, a ptica poletje iz
žbunja ravno u lice gospođice Simpson. I ona kriknu i, sva
posramljena i užasnuta od pomisli da bi je mogli otkriti, okrenu se i
potrči. Za nekoliko sekunda spotakne se preko korijena stabla.
Žestoko tresnu na tlo, ali panika istjera bol. Osovi se na noge i
potrči. Za sobom začu teturanje, treskanje i shvati da su zacijelo
skočili na noge i razmaknuli grane da vide što se zbiva. Prepoznat
će je. Zasigurno hoće. Samo je nekoliko metara dalje. Zacijelo,
onako goli, neće poći za njom?
 Osamdesetogodišnje noge odgovorile su zahtjevu koji nisu
doživjele godinama. Nevjerojatno brzo stigla je do ruba šume.
Ondje se odmarala oslonjena o stablo, osluškujući i dašćući, držeći
ruku na ravnim, bolnim prsima, gotovo pet minuta. Zatim je polako
pošla kući.
Kasnije te večeri sjedila je na klupi promatrajući vrt nad kojim
se spuštao mrak. Širom je otvorila prozor, udišući miomiris
ukrasnog duhana i ljubičine posađenih odmah ispod prozora. Na
rubu travnjaka bila je jedva vidljiva bijela mrlja košnica, u suton
gotovo plava.
Otkad je stigla kući prije gotovo tri sata tako je sjedila,
nesposobna jesti, postajući sve svjesnijom boli u goljenici i sve
manje i manje sigurnom što joj je činiti.
Sad se sve promijenilo. Znali su da ona zna. To se nikako ne
može promijeniti. Kad bi se barem moglo. Sve bi dala da kazaljke
na satu može vratiti na jučerašnji dan. Vlastita ju je taština dovela u
ovu zbrku. Htjela je likovati pred prijateljicom; htjela je pobijediti.
Tako joj i treba. Uzdahnula je. Prekoravanjem neće ništa riješiti.
Pitala se hoće li je doći posjetiti i sledila se od te pomisli.
Zamišljala je grozomoran razgovor između njih troje. Stravičnu
nelagodu. Ili možda njima ne bi bilo neugodno? Onakvo odavanje
pustopašnosti na otvorenom dokaz je svojevrsnoga besramnog
samopouzdanja. M ožda bi ona trebala preuzeti inicijativu i
pristupiti njima. Uvjeriti ih da će trajno šutjeti. Savjesna duša
gospođice Simpson gnušala se te pomisli. Ispalo bi da im nameće
daljnju prisnost koju oni možda ionako ne žele. Kako li je to
neobično, pomisli ona, kad doznaš nezamisliv novi podatak o dvoje
ljudi za koje si smatrao da ih dobro poznaješ. To kao da iskrivljuje,
gotovo poništava, sve što je dotad o njima znala.
Blago se promeškoljila, stišćući zube od boli u natučenoj nozi.
Sjetno se prisjeti trenutka kad je otkrila orhideju i pomisli koliko bi
bilo zabavno pripremati slavljeničku zakusku. Sad nikako nije
mogla reći Lucy. Sve se činilo prljavim i upropaštenim. Podignula
se s prozorske klupe, prošla kroz kuhinju i stupila u mirišljavu
tišinu vrta. Nekoliko koraka dalje njezina omiljena ruža, Papa
M eilland, samo što nije procvala. Proteklih godina pupoljke je
zahvatila plijesan, ali ove godine sve se činilo u redu i nekoliko
tamnih, blistavih smotuljaka dalo je naslutiti predstojeću krasotu.
Jedan je izgledao kao da bi se do sljedećeg jutra morao potpuno
otvoriti.
Ponovno je uzdahnula i vratila se u kuhinju da si pripremi
kakao. Besprijekorno čist lončić skinula je s grede i odmjerila
mlijeko. Nikad još nije tako živo osjetila istinitost one stare »muku
je lakše podnijeti ako se podijeli«. No živjela je u malom selu
dovoljno dugo da zna kako o onom što je otkrila ne može sigurno
raspravljati ni sa kime — čak ni s dragom Lucy, koja nema dug
jezik, ali ama baš ništa ne zna zatajiti. A ni s ljudima koje bi inače
same po sebi smatrala osobama od povjerenja, kao što su njezin
odvjetnik (sada na odmoru u Algarveu) i, dakako, vikar. On ima
strašno dug jezik, posebice nakon mjesečnog okupljanja Vinskog
društva.
Uzela je ižlijebljenu šalicu koja se prelijevala u duginim bojama
i pripadni tanjurić (nikad se nije uspjela naviknuti na poveće šalice
koje su danas u modi), usula u nju vrhom punu žličicu kakaa,
dodala malo šećera i posipala cimetom. M ogla bi reći nećaku koji
živi na sigurnom u Australiji, ali tada bi sve morala zapisati na
papir, a od same joj je pomisli blago pozlilo. M lijeko se zapjenilo
do vrha lončića pa ga je natočila u šalicu, cijelo vrijeme miješajući.
Sjedeći u svom naslonjaču sa zasloncima gospođica Simpson
otpila je malo kakaa. Ako se ne može pouzdati ni u jednog
pojedinca, zacijelo postoje organizacije kojima bi se netko mogao
obratiti u ovakvim trenucima? Nikad bez prijatelja u svom životu,
prebirala je po sjećanju tražeći naziv društva koje je pomagalo
onima koji ih nisu imali. Bila je uvjerena da je vidjela plakat u uredu
u koji je otišla raspraviti o odbicima od mirovine. Čovjek je držao
telefon i slušao. A naziv joj se tada učinio pomalo biblijskim. Znat
će na informacijama. Hvala Bogu, danas je sve automatizirano: ništa
ne bi promaknulo gospođi Beadle za starom centralom u pošti.
Djevojka je odmah znala na što misli i spojila je sa
Samaritancima. Glas na drugom kraju bio je iznimno utješan.
M ožda malo mlađahan, ali ljubazan i odavao je iskreno zanimanje.
I, što je možda najvažnije, jamčio joj potpunu diskreciju. No,
rekavši svoje ime, tek što je gospođica Simpson počela objašnjavati
situaciju, prekide je neki zvuk. Ušutjela je i osluhnula. Zatim se
ponovno oglasio.
Netko je, nježno, ali uporno, kucao na stražnja vrata.
PRVI DIO

SUMNJA
 PRVO POGLAVLJE

Nešto je ovdje veoma sumnjivo i očekujem da nešto poduzmete.

Nije li to posao policije?«
Narednik Troy obratio je pozornost na svoje disanje, trik je
naučio od kolege na Visokoj policijskoj školi koji je veliki ljubitelj
tai chija i ostalih pomodnih istočnjačkih zanimacija. Taj mu se štos
pokazao vrlo korisnim kad je imao posla s bezobraznim vozačima,
adolescentima sklonim cipelarenju i, kao sada, sa šašavim
staricama.
»Dakako da jest, gospođice... ovaj...« Narednik se pravio da
joj je zaboravio ime. Ponekad bi se zbog te jednostavne varke ljudi
zapitali je li njihov dolazak doista vrijedan truda pa su nestali, i
tako ih poštedjeli nepotrebne papirologije.
»Bellringer.«
Zvonko dobaci Zvonarićka, pomisli narednik, zadovoljan
svojom dosjetkom i sposobnošću da zadrži ozbiljan izraz lica.
Nastavi: »Ali jeste li sigurni da imamo što istražiti? Vaša
prijateljica bila je u godinama, pala je i to ju je dotuklo. Često se to
događa, znate.«
»Koješta!«
Glas kao što je njezin stvarno mu je dizao tlak: razgovijetan,
zapovjedan, iz višeg sloja više srednje klase. Kladim se da je u
svoje vrijeme i ona komandirala dvorkinjama, pomisli, brzo se
prisjećajući riječi. On i njegova žena rado su na televiziji gledali
dobre kostimirane serije.
 »Bila je zdrava kao bik«, odlučno reče gospođica Bellringer.
»Kao bik.« Pri ponavljanju se osjetio zamjetan drhtaj. Isuse,
pomisli narednik Troy, neće valjda stari šišmiš sad zacmizdriti.
Automatski je posegnuo za papirnatim maramicama ispod pulta i
ponovno se primio svog disanja.
Gospođica Bellringer nije se obazirala na maramice. Njezina
lijeva ruka nestala je u golemoj torbi s uzorkom tapiserije, malo
prebirala po njoj, a zatim se ponovno pokazala, stišćući u dlanu
okrugu kutijicu ukrašenu kamenčićima. Otvorila ju je i urednu
hrpicu praška boje đumbira istresla na poleđinu zapešća. Udahnula
ga je svakom nosnicom, zatvarajući ih naizmjence poput ventila za
slučaj nužde. Kutiju je vratila na mjesto i silovito kihnula. Narednik
Troy srdito je zgrabio svoje papire. Kad se prašina slegla,
gospođica Bellringer uzviknu: »Želim razgovarati s vašim
nadređenim.«
Naredniku Troyu bilo bi iznimno drago da je mogao reći da
nitko od nadređenih nije ondje. Nažalost, nije bilo tako. Viši
policijski inspektor Barnaby upravo se vratio s odmora i u svom se
uredu upoznavao s dosjeima koje je propustio.
»Neću vas zadržavati ni trena«, reče Troy, zgrožen
spoznajom da se riječ gospođo pritajila na kraju rečenice.
Kad je pokucao na Barnabyjeva vrata i ušao, Troy izrazom
lica nije ništa odao, a svoje mišljenje o stupnju senilnosti gospođice
Bellringer strogo je zadržao za sebe. Viši inspektor ponekad je
znao biti otresit. Bio je krupan, kršan muškarac koji je smirenim
pokroviteljskim držanjem i mnogo bistrije muškarce od Gavina
Troya naveo da iznesu mišljenja koji bi potom bila satrta u prah.
»No, naredniče?«
 »Na prijamnom pultu je jedna stara... gospođa u godinama,
viši inspektore. Stanovita gospođica Bellringer iz Jazavčevog Puta.
Inzistira na razgovoru s nekim mjerodavnim. M islim, s nekim
drugim osim mene.«
Barnaby podignu glavu. Ne izgleda kao da je bio na godišnjem,
pomisli narednik Troy. Izgleda umorno. I ne baš najbolje. Ta ga
pomisao nije uznemirila. Bočica s tabletama koju je Barnaby
posvuda nosio bila je na stolu pokraj vrča s vodom.
»O čemu je riječ?«
»Prijateljica joj je preminula, a ona nije zadovoljna.«
»Tko bi bio?«
Narednik drukčije sroči problem. Očito će se današnji ubrajati
u šefove zajedljive dane. »Htio sam reći, viši inspektore, da je
uvjerena da nešto nije u redu. Da nije baš tako jednostavno.«
Viši inspektor Barnaby spusti pogled na dosje na vrhu:
osobito odvratan slučaj zlostavljanja djeteta. Bit će mu
zadovoljstvo nakratko odgoditi čitanje. »U redu. Dovedite je
ovamo.«
Gospođica Bellringer smjestila se u stolac koji je narednik
Troy povukao naprijed i namjestila svoje draperije. Bila je
čudnovat prizor, prije bi se reklo urešena, nego odjevena. Sva je
njezina odjeća imala prigušen, ali prodoran sjaj kao da je nekoć, vrlo
davno, bila raskošno izvezena. Nosila je nekoliko veoma lijepih
prstena, s dragim kamenjem koje je od prljavštine izgubilo sjaj. I
nokti su joj bili prljavi. Oči su joj se neprestano kretale, blistajući
na licu sa smeđim brazdama. Izgledala je poput olinjalog orla.
»Ja sam viši inspektor Barnaby. M ogu li vam pomoći?«
 »Pa...« Sumnjičavo ga odmjeri. »Smijem li pitati zašto ste u
civilu?«
»Kako molim? Aha«, pratio je njezin mrki pogled. »Ja sam
detektiv. Nosim običnu odjeću.«
»Aha.« Zadovoljna, nastavi: »Želim da istražite jedan smrtni
slučaj. M oja prijateljica Emily Simpson imala je osamdeset godina,
a budući da je imala osamdeset, automatski je izdana potvrda o
smrti. Da je bila upola mlađa, postavila bi se razna pitanja. Provela
bi se obdukcija.«
»Ne mora biti, gospođice Bellringer. To uvijek ovisi o
okolnostima.«
Barnaby takav naglasak nije čuo godinama. Još od davnih dana
kad je krenuo u kino. Poratnih godina filmovi su bili prepuni
otmjenih mladih Engleza u hlačama ravnog kroja koji su govorili kao
pripadnici visokog društva.
»A ovdje su okolnosti uistinu veoma čudne.«
Nisu se činile baš tako čudnima, pomisli Barnaby, uzimajući
notes i kemijsku olovku. Kako se čini, prijateljicu njegove
posjetiteljice pronašao je poštar, ispruženu na sagu pred kaminom.
Trebao je potpis za pošiljku, a kako nitko nije odgovarao na
kucanje (osim psa koji je mahnito lajao), navirio se kroz prozor
dnevne sobe.
»Odmah je došao k meni... znate, naš je poštar već godinama...
poznavao nas je obje, a ja sam nazvala doktora Lessitera...«
»On je vaš liječnik?«
»Svima nam je on liječnik, inspektore. Dobro, svim starijim
mještanima i onima bez prijevoza. Inače bismo putovali šest i pol
kilometara do Caustona. Uglavnom — požurila sam se onamo, s
ključevima, ali na kraju nisu bili potrebni jer...«, navijesti gospođica
Bellringer plijeneći pozornost podignutim prstom, »a to je prva
čudna okolnost — stražnja vrata nisu bila zaključana.«
»A to je neobično?«
»Nečuveno. U selu su nedavno bile tri provale. Emily je bila
iznimno oprezna.«
»Svi smo ponekad zaboravni«, promrmlja Barnaby.
»Ona nije. Imala je ustaljene navike. U devet navečer provjeriti
vrijeme na radiju, namjestiti budilicu na sedam sati, staviti Benjya u
košaru i zaključati stražnja vrata.«
»A znate li je li namjestila budilicu?«
»Ne. Ciljano sam provjerila.«
»Onda je to sigurno znak da je umrla prije devet navečer.«
»Ne, nije. Umrla je u noći. Kaže liječnik.«
»M ožda je umrla u noći«, blago nastavi inspektor, »ali je
ostala bez svijesti nekoliko sati prije.«
»Ali evo u čemu je štos«, reče gospođica Bellringer, uma
sokolova, kao da on nije ni prozborio, »a što je s orhidejom
bezliskom?«
»Orhidejom bezliskom«, ponovi Barnaby nepromijenjenim
tonom, trideset godina ophođenja s javnošću neopisivo mu je dobro
poslužilo. Gospođica Bellringer objasnila mu je njihovo rivalstvo.
»A poslijepodne nakon što je umrla moja prijateljica, otišla
sam u šetnju šumom. Zapravo je blesavo jer sam se, naravno, samo
uzrujala. Zatekla sam samu sebe kako napola tražim orhideju, a
zatim shvatila da je svejedno hoću li je pronaći ili ne. Tad mi je
doprlo do svijesti da je Emily umrla, jasnije nego dok sam je
gledala... kako ondje leži.« Pogleda inspektora, trepnu nekoliko
puta i šmrcnu. »To vam sigurno zvuči čudno.«
»Nimalo.«
»I tad sam je pronašla. Ali, vidite, prva ju je pronašla Emily.«
Odgovarajući na Barnabyjev upitan pogled, ona nastavi: »Stapom s
vrpcom označavale smo mjesto. Njezina je bila crvena, moja žuta.
No «, gospođica Bellringer nagnula se naprijed, a toliko je uporno
gledala da se Barnaby jedva suzdržao da i on učini isto, »zašto mi
to nije došla reći?«
»M ožda je tu vijest htjela čuvati. Kao iznenađenje.«
»Ne, ne«, reče ona, uzrujana njegovom očiglednom
nesposobnošću da shvati situaciju, »ne razumijete. Poznajem
Emily gotovo osamdeset godina. Bila bi izvan sebe od uzbuđenja.
Došla bi ravno k meni.«
»M ožda joj je već bilo pozlilo pa je htjela što prije stići kući.«
»M ora proći pokraj mojih dvorišnih vrata na putu kući. Da joj
je pozlilo, ušla bi u moju kuću. Ja bih se pobrinula za nju.«
»Jeste li je uopće vidjeli tog dana?«
»Vidjela sam kad se s Benjyem vraćala iz šetnje oko dva sata.
I prije nego što pitate, oboje su izgledali zdravi kao dren.«
Pogledom je preletjela sobu izgubljeno, ali puna nade, kao što
netom ožalošćeni katkad čine. Nesposobni pomiriti se s prazninom
prostora, napola očekujući da će se pokojnik opet pokazati. »Ne«,
čvrsto usmjeri pogled na inspektora, »nešto se dogodilo nakon što
je ugledala orhideju i prije povratka u selo, nešto zbog čega je
otkriće smetnula s uma. I to je zacijelo bilo nešto vrlo veliko,
vjerujte mi.«
»Ako je istina to što kažete, želite li i reći da je umrla od
šoka?«
»Nisam još došla tako daleko.« Gospođica Bellringer se
namršti. »Ali ima još nešto...« Bjesomučno je kopala po torbici pa
izviknula: »A kako ovo tumačite?« i preda mu komadić papira na
kojem je pisalo: Causton 1234 Terry.
»Samaritanci.«
»Je li? Eto, priskočit će vam u pomoć, ali podatke vam
sigurno neće odati. Ništa nisam izvukla iz njih. Vele da je sve
povjerljivo.«
»Gdje ste to pronašli?«
»Na njezinom stoliću, gurnuto ispod telefona. Ne mogu
zamisliti zašto bi ih nazvala.«
»Vjerojatno je bila zabrinuta ili potištena i trebala je
porazgovarati s nekim.«
»S potpunim strancima? Koješta!« Iza frktanja izazvanog
nevjericom krila se povrijeđenost. »Uostalom, naša generacija ne
predaje se potištenosti. M i bismo gurali dalje. Nekoć nije bilo kao
danas. Ljudi sad traže tablete za smirenje kad im se pokvari
mlijeko.«
Barnaby osjeti snažno grčenje u želucu i promeškolji se u
stolcu. Kratkotrajna iskra zanimanja koju je pobudila njezina priča
sada se ugasila. Bio je razdražen i nestrpljiv. »Kad je točno vaša
prijateljica umrla?«
»U petak sedamnaestog. Prije dva dana. Otada me to izjeda.
Znala sam da to nije bog zna kakav trag. M islila sam da će mi
vjerojatno reći da bulaznim. Naravno, to su mi i rekli.«
»Kako molim?«
»M ladić na prijamnom pultu. Rekao je da se u njezinoj dobi to
moglo očekivati i dao naslutiti da mu trošim dragocjeno vrijeme.
Doduše«, zajedljivo doda, »nije se baš činilo da je usred posla.«
»Tako dakle. Ne, istražujemo sve prigovore i upite. Što
mislimo o njihovoj istinitosti posve je nevažno. Tko je u ovom
slučaju najbliži rod?«
»Pa... to sam vjerojatno ja. Ni ona ni ja nismo imale bliskih
rođaka. Pokoji rođak ili teta davno su otegnuli papke. Imala je
nećaka negdje u Australiji. A ja sam joj izvršiteljica oporuke. Sve
smo ostavile jedna drugoj.«
Barnaby zabilježi ime i adresu gospođice Bellringer, zatim
upita: »Vi ste zaduženi za organizaciju sprovoda?«
»Da. Pogreb je u srijedu. Nemamo mnogo vremena.«
Odjednom su se našli u sferi melodrame. »Znate, ne mogu si
pomoći, ali ovo me podsjeća na Slučaj orkestra koji nestaje.
Okolnosti su prilično...«
»Čitate detektivske romane, gospođice Bellringer?«
»Gutam ih. Ima ih svakakvih, naravno. Najdraži mi je...«
Zašuti i oštro ga pogleda. »Aha. Znam što mislite. Ali grdno se
varate. Nisam sve to umislila.«
 Viši policijski inspektor Barnaby ustade i, nakon uvodnog
lamatanja opravom, isto učini i njegova sugovornica. »Ne brinite se
za pogreb, gospođice Bellringer. Takvo što se uvijek lako odgodi
ako se pokaže potrebnim.«
Na vratima se okrenula. »Znate, poznavala sam je, Emily.«
Prstima je stegnula koštane ručke torbice. »Ništa od ovoga nije u
skladu s njenom naravi. Vjerujte mi, viši inspektore, nešto je tu vrlo
naopako.«
Nakon što je otišla, Barnaby je uzeo dvije tablete i strusio ih s
malo vode. Naslonio se u stolcu i pričekao da počnu djelovati.
Činilo mu se da im treba sve više i više. M ožda bi odsad trebao piti
tri. Otpustio je remen i vratio se dosjeu zlostavljača djece. Cerila
mu se fotografija: čovječuljak vedra lica koji je već triput optužen, a
zatim se zaposlio kao domar u osnovnoj školi. Uzdahnuo je,
odgurnuo spis i zamislio se nad Emily Simpson.
Prema njegovu uvjerenju, stvorenom u trideset godina traženja
i slušanja, nitko se nikad ne ponaša protivno svojoj naravi. Ono što
većina smatra nečijom naravi (skup, ili nedostatak, određenih
društvenih, obrazovnih i materijalnih vrednota) plitki su pojmovi.
Prava narav otkriva se kad se svi ti dodaci odstrane. Viši je
inspektor vjerovao da je svatko sposoban na sve. Začudo, to ga nije
žalostilo. Nije to smatrao ni pesimističnim stajalištem, nego jedinim
razumnim koje bi policajac mogao zauzeti.
No zadnjeg dana svog života gospođica Simpson učinila je
nekoliko stvari koje, prema osobi koja je prisno poznaje od
djetinjstva, nije učinila nikada dotad. A to je čudno. Čudno i
zanimljivo. Viši inspektor Barnaby bio je zapisao broj
Samaritanaca i primio telefon. Ali prvo se morao pozabaviti
problemčićem oko prijama gospođice Bellringer.
Pritisnu tipku interfona i reče: »Pošaljite mi narednika
Troya.«
 DRUGO POGLAVLJE

Samaritanci ga nisu obradovali. Barnaby to nije ni očekivao. Šute

kao zaliveni, po običaju. Stoga se u sedam poslijepodne nakon
drugoga, kasnijeg telefonskog poziva osobno pojavio pred
njihovom majušnom kućom u nizu iza Woolwortha zabrinuta
izraza lica.
Postariji muškarac sjedio je iza stola s dva telefona. Slušalicu
jednoga držao je na uhu. Prekrio je mikrofon slušalice i šapnuo
Barnabyju »Sjednite, molim«, a zatim nastavio slušati, s vremena
na vrijeme ozbiljno kimajući. Na kraju je poklopio slušalicu i rekao:
»Vi ste zvali jer biste htjeli vidjeti Terry?«
Barnaby, koji je mislio da je postariji muškarac možda Terry,
kimne. »Tako je. Razgovarali smo u petak.«
»A vi ste...?« Okretao je stranice radnog dnevnika.
»Radije ne bih rekao svoje ime«, iskreno reče Barnaby.
Ponovno je zazvonio telefon, a iz susjedne sobe gotovo
istodobno izašle su žena srednjih godina i mlada djevojka. Rukovale
su se. Barnaby se okrenuo prema ženi koja je promrmljala »Dobra
večer« i otišla. Djevojka je stajala puna očekivanja. M uškarac za
stolom nasmiješio se i dao im znak da se obrate jedno drugom.
Bila je vitka i lijepa, raspuštene blistave, plave kose. Nosila je
zgodnu kariranu haljinu i ogrlicu od sitnih srebrnih zrnaca. Barnaby
je usporedi sa svojom kćeri koja je, kad je zadnji put došla kući,
nosila poderane traperice, stari kožni prsni oklop i šljokičastu
irokez frizuru.
 »M ožemo razgovarati ovdje.« Djevojka ga je povela natrag u
sobu. Unutra su bili udobna fotelja, klupica uza zid i stol od
borovine s vrčem punim ivančica. Barnaby sjede na klupicu. »Jeste
li za kavu?«
»Ne, hvala.« U zgradu je ušao bez plana, spreman snalaziti se
u hodu. Terry je lako mogao biti okorjeli stari profić poput njega
samoga. Zahvalan na sreći koja mu se osmjehnula, ozbiljno joj se
nasmiješi i pokaza svoju iskaznicu.
»Jao! Ali mi smo... ne mogu... što želite?«
»Koliko sam shvatio, vi ste prošlog petka navečer razgovarali
s Emily Simpson?«
»Žao mi je.« Sada je zvučala odlučnije. »Ali nikad ni sa kim ne
razgovaramo o našim korisnicima. Naše su usluge potpuno
povjerljive.«
»Razumijem to, dakako«, odgovori Barnaby, »ali kad je riječ o
smrtnom slučaju...«
»Smrtnom slučaju! Pa to je grozno... Nisam imala pojma da
razmišlja o samoubojstvu. Volontiram tek nekoliko tjedana...
Znate, još sam na obuci...« Riječi su potekle. »Da sam samo
znala... ali drugo dvoje Samaritanca razgovarali su i bili na drugoj
liniji i mislila sam da to mogu riješiti... mislim, gospođicu
Simpson...«
»Samo malo, samo malo.« Iz minute u minutu činila se sve
mlađom i bila je na rubu suza. »Koliko nam je poznato, ne sumnja
se na samoubojstvo. No možda je bilo sumnjivih okolnosti.«
»Aha? Kakvih okolnosti?«
 »Stoga bih htio da mi kažete, ako biste mogli, čega se sjećate u
vezi s pozivom.«
»Žao mi je. Ne mogu to učiniti. M orala bih provjeriti...«
»Razgovarao sam s vašim voditeljem gospodinom
Wainwrightom i uvjeravam vas da u ovom slučaju možemo
zanemariti pravila.« Uputio joj je očinski osmijeh.
»Pa... ne znam...«
»Sigurno ne biste htjeli ometati policijsku istragu?« U osmijeh
mu uđe trunka strogosti.
»Naravno da ne.« Pogledala je odškrinuta vrata. Barnaby je
strpljivo sjedio, nagađajući da će se za trenutak sjetiti pogodne
geste kojom ih je Samaritanac za stolom upoznao. Lice joj se
razvedrilo. Reče: »Sjećam se poziva gospođice Simpson. Te večeri
bilo ih je samo oko tri... ali ne sjećam se svake riječi.«
»U redu je. Čega god se sjetite. Dajte si vremena.«
»Pa, rekla je otprilike: >M oram razgovarati s nekim. Ne znam
što da učinim.< Naravno, mnogo ljudi tako počne... zatim sam je
pitala želi li mi reći kako se zove jer nije obavezno i neki klijenti to
radije ne učine, ali ona mi je rekla. I ohrabrila sam je, znate... i
čekala.« Doda prilično dirljivo praveći se važna: »U našem poslu
velikim dijelom samo sjedimo i čekamo.«
»Razumijem.«
»Zatim je rekla: >Vidjela sam nešto. Osjećam da to moram
nekomu reći.<«
Barnaby osjeti kako mu se koncentracija izoštrava. »A je li
rekla o čemu je riječ?«
 Terry Blazely odmahnu glavom. »Ali rekla je da je to
nezamislivo. «
Barnaby pomisli da to ne znači ništa. Vremešni samci obaju
spolova skloni su mišljenju da je i najblaži oblik smicalice
nezamisliv, sudeći prema pismima lokalnim novinama. Gotovo
uvijek počinju s: »Bila sam posve zapanjena kad sam
vidjela/čula/zamijetila/doživjela...«
»A tada je netko došao.«
»Što?« Nagnu se on naprijed.
»Rekla je da mora ići — netko je pokucao na vrata i rekla sam
da smo ovdje cijelu noć ako poželi opet nazvati, ali nije.«
»Kako znate?«
»Provjerila sam u dnevniku kad sam došla.«
»I poklopila je slušalicu prije nego što je otvorila vrata?«
»Da.«
»Je li spomenula koja vrata?«
»Nije.«
»Jeste li čuli pseći lavež?«
»Nisam.«
»I to je sve čega se sjećate?«
Izgledala je izbezumljeno, nabirući čelo, u strahu da ga je
razočarala. »Bojim se da jest... barem...« Nakon duge stanke, reče:
»Žao mi je.«
Barnaby ustade. »Hvala vam lijepa, gospođice...«
 »Blazely. Ali uvijek me zovu Terry. Ovdje se koristimo samo
imenima.«
»Hvala vam. Uvelike ste mi pomogli.«
Otvorila mu je vrata. »Bilo je još nešto... znam da jest.«
On pomisli da vjerojatno ima pravo. Nije mu se činila osobom
koja bi nešto izmislila samo da mu udovolji. »Vjerojatno će vam
sinuti dok ste usred posla ili dok perete suđe. Nazovite me ako se
sjetite. U Caustonsku policijsku postaju.«
»Čak i ako se ne čini važnim?«
»Pogotovo ako se čini važnim. I...«, zatvori vrata, »shvaćate
da je sve ovo strogo povjerljivo. Da ne smijete o ovom razgovarati
ni sa svojim kolegama?«
»Aha.« Ponovno se vratilo nepovjerenje. Izgledala je još
zabrinutije nego prije. »Ali... morat ću zapisati vaš posjet u
dnevnik.«
»Zapišite me samo kao«, nasmiješi se Barnaby otvarajući
ponovno vrata, »neimenovanog korisnika zabrinutog zbog smrtnog
slučaja u obitelji.«

Bilo je gotovo devet sati. Viši inspektor Barnaby sjedio je za

stolom u blagovaonici suočen s tanjurom žilavih trakica, crnih i
sjajnih poput bombona od sladića, okruženih spiralama
žućkastozelene paste.
 »Dušo, tvoja jetrica i povrće su nejestivi«, reče gospođa
Barnaby, što bi dalo naslutiti da nekoć nisu bili takvi.
Tom Barnaby volio je svoju ženu. Joyce je bila mila i
strpljiva. Znala je slušati. Uvijek bi govorio kad se vratio kući,
obično o poslu, znajući da je njezina diskrecija bezuvjetna. A ona bi
i nakon pola sata pokazivala jednako zanimanje i zabrinutost kao
na početku. U četrdeset i šestoj godini bila je zrela ljepotica i još
mu se voljela, kako bi sa znakovitim prizvukom u glasu rekla,
»prišmajhlati«. Njihovu je kćer odgojila brižnom strogoćom, zbog
njegova posla obavljajući sama većinu onog što bi roditelji trebali
činiti zajedno, bez i jedne riječi prigovora. Kuća je bila čista i
udobna, a svojevoljno je u vrtu obavljala većinu dosadnih poslova,
prepuštajući njemu kreativnije i zanimljivije. Vrlo dobro je glumila i
pjevala kao ševa u letu te se bavila jednim i drugim, con brio, u
mjesnom amaterskom opernom i dramskom društvu. Jedina joj je
mana bila što nije znala kuhati.
Ne, pomisli Barnaby, kad je osobito žilavi komadić sladića
poskočio i pogodio mu nepce. Nije bila riječ samo o tome da ne zna
kuhati, nego o nečem mnogo, mnogo većem. Između nje i bilo kojeg
svježeg, zamrznutog ili konzerviranog sastojka postojala je
svojevrsna pogubna kemija. Bili su rođeni neprijatelji. Promatrao ju
je jedanput dok je pekla pitu. Nije samo odvagnula i obradila
sastojke, suprotstavila im se, kao da ima jezivi predosjećaj da će ih
samo neodgodivom i borbenom pripravnošću podčiniti svojoj volji.
Dlan joj se željeznim stiskom stegnuo nad sve manjom kuglicom
tijesta.
Kad je Cully imala otprilike trinaest godina nagovorila je
majku da krene na tečaj kuhanja i, u večer prvog sata, ona i njezin
otac stajali su na dvorišnim vratima držeći se za ruke, gotovo ne
vjerujući svojoj sreći. Gospođa Barnaby otputila se noseći košaru
sa stvarima prekrivenima snježnobijelom krpom poput djeteta iz
bajke. Vratila se kući tri sata poslije s malenim gumastim
podloškom gusto posutim grožđicama, hrskavim poput komadića
ugljena. Otišla je na nastavu još nekoliko puta, a zatim odustala —
iz, kako je objasnila, ljubaznosti prema učiteljici. Sirotu ženu, koja
nikad prije nije doživjela neuspjeh tako golemih razmjera,
obuzimala je strahovita potištenost.
Viši inspektor Barnaby presložio je svoju pastu i trakice i
ženi do kraja ispričao priču o gospođicama Bellringer i Simpson.
»Veoma intrigantna priča, dragi.« Gospođa Barnaby spusti
pletivo, prekrasnu pahuljastu loptu od svilenkaste bež vune.
»Pitam se što li je to vidjela?« Njezin muž slegne ramenima. Nije ju
zavarala ležernost te kretnje. »Pretpostavljam da ti je sljedeći korak
razgovor s liječnikom?«
»Tako je.« Barnaby odloži nož i vilicu. Prosječno kaljeni
pribor za jelo ima svoje granice. »Vjerojatno nakon što završi
večernju smjenu pa ću se možda opet kasno vratiti. Ne moraš mi
jelo čuvati na toplom. Jest ću vani.«

»Sada možete ući.«

Prema prijedlogu liječnika Lessitera Barnaby se pojavio u
jedanaest sati sljedećeg jutra. Kad je ušao u ordinaciju, liječnik je
sjedio za stolom vrijedan kao mrav. Za vrijeme čitavog razgovora
prsti mu ni trenutak nisu mirovali: igrao se olovkama, slagao hrpu
farmaceutske literature, spuštao manšete ili jednostavno lupkao po
bloku za pisanje. Brzo je pogledao iskaznicu višeg inspektora.
»Dakle... ovaj... Barnaby«, vrati mu je, »nemam puno
vremena.« Nije drugom muškarcu ponudio da sjedne. Viši
inspektor objasni mu zašto je došao.
»Ne vidim tu ništa sporno. Starija gospođa, gadan pad,
previše za srce. Vrlo uobičajen problem.«
»Pretpostavljam da ste vi obišli gospođicu Simpson u nekom
trenutku dva tjedna prije njezine smrti?«
»O, da, doista. Nećete me uhvatiti u laži, inspektore. Inače bih
taj smrtni slučaj prijavio. Zakon poznajem koliko i vi.«
Zanemarujući tu slabo vjerojatno mogućnost, Barnaby upita:
»A zbog čega?«
»Imala je blagi bronhitis. Ništa ozbiljno.«
»No sigurno nije umrla od bronhitisa?«
»Na što aludirate?«
»Ni na što ne aludiram, doktore Lessiter. Samo pitam.«
»Uzrok smrti, koja je nastupila nekoliko sati prije nego što je
pronađena, jest zatajenje srca. Kao što sam već rekao. Imala je
veliku masnicu. Zacijelo je gadno pala. Takav šok može biti
smrtonosan.«
»Razumijem da bi to bio prirodan zaključak...«
»Dijagnoza.«
»... i da ne biste tražili drugi uzrok. Savršeno prirodan s
obzirom na okolnosti. Ali možete li se na trenutak prisjetiti jeste li
zamijetili nešto što se možda«, tražio je najobazriviji izraz, »nije
sasvim uklapalo?«
»Ništa.«
No doktor je kratko oklijevao. I u glasu mu se osjetio prizvuk
proturječan strogom nijekanju. Barnaby pričeka. Doktor Lessiter
ispusti zrak iz obraza. Glava mu je bila okrugla kao tikva, a obrazi
boje rumenih jabuka. I nos mu je bio crvenkast, a grimizne niti
prošarale su mu očne jabučice. Višem inspektoru učini se da iza
prihvatljive arome sapuna, antiseptika i mentol bombona nazire
dašak viskija. Ruke doktora Lessitera umirile su se i spustile na
trbušinu. Kad je progovorio, govorio je nepristranim tonom,
odajući da je napokon zaključio da Barnabyju može vjerovati.
»Pa... bilo je nešto... ah, zapravo je jedva vrijedno spomena.
Osjetio se prilično čudan smrad.«
»Kakav smrad?«
»Hm... kao na miševe.«
»Nije to nimalo čudno u staroj kući. Pogotovo ako nije imala
mačku.«
»Nisam rekao da su to bili miševi. Rekao sam da je zaudaralo
kao na miševe. Ne mogu to preciznije opisati.« Doktor Lessiter
ustade trunku nestabilno. »A sad bih vas lijepo molio. Čeka me
naporan dan.« Pritisnu tipku interfona i nekoliko trenutaka poslije
Barnaby se nađe na otvorenom.
Ordinacija je bila iza kuće, veličanstvene viktorijanske vile.
Spustio se dugačkim pošljunčanim prilazom obrubljenim glogom i
šumskom krasuljicom. Dan je bio divan i sunčan. Otkinuo je malo
gloga i žvakao ga u hodu. Kruh sa sirom, tako su ga zvali u njegovu
djetinjstvu. Sjećao se da je znao zagristi slatke zelene pupoljke.
Sada nisu bili istog okusa. M ožda im je prošla sezona, pomisli.
Jazavčev Put imao je oblik slova T. U poprečnom kraku u
obliku polumjeseca, jednostavno nazvanom Ulica, bile su općinske
stambene zgrade od betonskih blokova, nekoliko privatnih kuća,
pub Crni dečko, telefonska govornica i veoma velika i lijepa
georgijanska kuća. Ta je kuća bila oličena blijedom bojom marelice i
s jedne strane gotovo potpuno zakrivena grandioznom magnolijom.
Iza kuće bilo je nekoliko gospodarskih zgrada i dva golema silosa.
Pošta je bila u kući s dvije sobe u prizemlju i dvije na katu, zacijelo
primjereno utvrđenoj, zvanoj Izercummin, u kojoj je ujedno bila i
seoska trgovina.
Barnaby je skrenuo u glavni krak slova T. Crkveni put nije bio
dugačak kao Ulica i vrlo brzo se pružao prema otvorenim poljima
— kilometrima i kilometrima pšenice i ječma na jednom mjestu
podijeljenim žarkim pravokutnikom repice. Crkva iz trinaestog
stoljeća bila je od kamena i kremena, a župna dvorana iz dvadesetog
stoljeća od opeke i valovitog lima.
Kako je Barnaby hodao, sve je više i više osjećao da ga netko
promatra. Stranac u maloj zajednici uvijek pobuđuje gorljivu
znatiželju, a u prolazu je zamijetio trzaje više od jednog zastora.
Iako je put iza njega naoko bio pust, sad je osjetio gomilanje
napetosti na potiljku. Okrenuo se. Ni žive duše. Tada je pokraj
stopala vidio treperavu dugu svjetlosti i podigao pogled. Na
prozoru u potkrovlju raskošne prizemnice pored Crnog dečka
zabljesnula je prizma svjetlosti, a lice se brzo okrenulo u stranu.
Gospođica Bellringer živjela je u malenoj modernoj kući na
kraju puta. Barnaby je hodao, uskim puteljkom od sitnog šljunka
na koji je zadiralo isprepleteno raskošno bilje. Rododendroni,
lovor, pljuskavice i ruže nekontrolirano su se širili u svim
smjerovima. Na ulaznim vratima bila je željezna bikova glava i
napomena u prozirnoj plastičnoj omotnici na kojoj je pisalo kucajte
glasno. Pokucao je glasno.
Glas je odmah doviknuo: »Ne to!« Začuo se jak tresak kao da
se srušilo nešto od pokućstva, zatim šuškanje, i gospođica
Bellringer otvori vrata. Reče: »Oprostite, to je bio Wellington.
Uđite.«
Povela ga je u zakrčenu dnevnu sobu i počela s poda podizati
hrpu knjiga. Viši inspektor čučnuo je da joj pomogne. Sve su knjige
bile vrlo teške. »Penju se, znate. Ne znam tko je prvi iznio ideju da
su mačke sigurne na nogama. Taj sigurno mačku nikad nije imao.
On stalno nešto ruši.«
Barnaby spazi Wellingtona, krupnog mačka boje željeznih
strugotina, s četiri bijele čarape, na koncertnom klaviru. Ime mu je
pristajalo. Njuška mu je bila poput stare čizme vojvode od
Wellingtona, spljoštena, oronula i smežurana. Promatrao ih je dok
su knjige slagali na mjesto. Izgledao je tajnovito i ironično. M ačak
koji vreba povoljnu priliku.
»M olim vas«, gospođica Bellringer mahnu rukom, za dlaku
promašujući skupinu fotografija, »sjednite.«
Barnaby je s fotelje uklonio hrpu nota, oslikanu patku od
terakote i limenku karamela pa sjeo.
»Dakle, viši inspektore...« Sjela je nasuprot njemu na
viktorijanski dvosjed i spojila koljena (nosila je bakrenaste duge
gaće). »Što ste pronašli?«
 »Dakle«, ponovi Barnaby, »nešto je svakako mučilo vašu
prijateljicu.«
»Znala sam!« Pljesnu po bedru u broširanoj tkanini, izdignu se
oblačić prašine. »Nisam li vam rekla?«
»Nažalost, čini se da ne možemo otkriti što je to bilo.«
»Recite mi što se dogodilo.«
Opisujući svoj susret s Terry Blazely, Barnaby je svrnuo
pogled na sobu. Bila je velika i od poda do stropa zatrpana
knjigama i ukrasima, sušenim cvijećem i biljkama. Na tri police
stajala su stara Penguinova izdanja klasika kriminalističkih romana
sa zeleno-bijelim koricama. Na kaminu su stajali golema primitivna
kamena glava i impozantni Quadovi i Linnovi stereo uređaji, a slika
Bena Nicholsona, okićena paučinom, visjela je pokraj francuskih
prozora.
»I što ćemo sada?« Pogledala ga je, bistrog pogleda i puna
očekivanja, sjedeći nagnuta na samom rubu sjedala, spremna na sve.
Barnaby shvati da mu nije milo što se toliko uzda u njega.
Činilo se da ga takoreći smatra čarobnjakom. No njegovo mišljenje
o slučaju (ako se otvaranje slučaja pokaže utemeljenim) neodređeno
je i nejasno. Nije bilo zeca kojeg bi izvukao iz šešira. Nije čak znao
ima li šešir. »Vi ne možete ništa učiniti, gospođice Bellringer.
Zamolit ću forenzičkog patologa da pregleda tijelo. Za to ću trebati
vaše dopuštenje...«
»Naravno, naravno.«
»Ako on procijeni da nema potrebe za daljnjom istragom, time
ćemo priču vjerojatno okončati.« Očekivao je da će se na tu
primjedbu snužditi, ali je kimnula sa snažnim odobravanjem.
 »Odlično. Pogrebno poduzeće Brown. Ulica Kerridge. Napisat
ću poruku.« Napisala ju je brzo, nalivperom široka vrha punjenim
indijskom tintom, na teškom glatkom papiru krem boje. Predala mu
je omotnicu, govoreći: »Ne smijem vas zadržavati. Javit ćete mi što
ste saznali? I svaka vam čast, viši inspektore Barnaby.« Barnaby
rukom prekri usta i nakašlja se. Kad su se okrenuli prema vratima,
gospođica Bellringer podignu fotografiju u okviru ukrašenom
cvjetićima. »Ovo je Emily. Tad je imala osamnaest godina. Tek smo
počele predavati.«
Barnaby promotri izblijedjelu fotografiju u sepiji. Bio je to
portret iz fotografskog ateljea. Lucy je stajala pokraj žardinjere s
ukrasnom palmom. Emily je sjedila na stolcu. Gledala je ravno u
kameru. Glatka plava kosa skupljena u šinjon, široko razmaknute
oči, nepomična usta. Suknja dužine do lista i bijela košulja izgledale
su posve novo. Lucy se široko osmjehivala. Punđu je nosila na
stranu, a rub suknje bio je nešto kraći s prednje strane. Jednu ruku
zaštitnički je položila prijateljici na rame.
»Što ste predavale?« Barnaby joj vrati fotografiju.
»Ja sam se specijalizirala za glazbeni. A Emily za engleski. No
predavale smo gotovo sve ostalo, naravno. Tako je tada bilo.«
Ispratila ga je do ulaznih vrata. »Škole sad više nema. Pretvorena je
u stanove. Puna groznih ljudi iz Londona.«
»Usput«, okrenu se Barnaby tik prije odlaska, »je li vaša
prijateljica imala problema s miševima?«
»Ne, za Boga miloga. Kuća joj je bila čista kao suza. Emily je
prezirala miševe. Posvuda je stavljala otrov. Ugodan vam dan, viši
inspektore.«
 TREĆE POGLAVLJE

Doktor Bullard vjerojatno nije ovdje?«

»Zapravo, jest, viši inspektore«, odgovori narednik na
prijamnom pultu. »Ujutro je iznio dokaze na mrtvozorničkom
sudu, a zatim otišao na Odjel za forenziku.«
Policajka Brierley doviknu s druge strane staklene pregrade:
»Vidjela sam ga kako odlazi na ručak na drugu stranu dvorišta.«
Kantina se nalazila na kraju velikog četverokuta. Svi u postaji
neprestano su se žalili na hranu koju je izmučeno nepce višeg
inspektora Barnabyja smatralo pravom lukulovskom gozbom.
Trebali bi kušati hranu chez Barnaby, pomisli, grabeći pastirsku
pitu, gnjecave krumpiriće i sivkasti kašasti grašak. To bi ih brzo
ušutkalo. Doda krišku pite od suhog voća, osvrne se uokolo i
ugleda doktora samog za stolom pokraj prozora.
»Zdravo, Tome« reče doktor Bullard. »Koji te očaj doveo u
ove nemile vode?«
»A tebe?« upita Barnaby, sjedajući i navaljujući na hranu.
»Žena mi je na tečaju ikebane.«
»Aha. Zapravo, htio sam o nečemu razgovarati s tobom.«
»Samo naprijed«, odgovori doktor, odgurujući u stranu ostatke
pikantnog koljaka i razmišljajući o mramornom kolaču.
»Stara gospođa je pala i sljedećeg jutra poštar ju je pronašao
mrtvu. To, nažalost, i nije tako neuobičajeno. Ali prethodnog
poslijepodneva vidjela je nešto, vjerojatno u šumi nadomak kuće,
što ju je prilično izbezumilo. Toliko da je nazvala Samaritance da s
njima porazgovara, ali prije nego što je dospjela nešto reći, netko je
došao na vrata. I to je sve što znamo.«
»I...?« Doktor Bullard slegnu ramenima. »M rvicu
neuobičajenije.«
»Htio bih da je pregledaš.«
»Tko je potpisao potvrdu o smrti?«
»Lessiter. Jazavčev Put.«
»Uhhh...« George Bullard ispusti zrak iz obraza i spoji vrhove
prstiju. »Pa, neće biti prvi put da sam mu nagazio na rukom rađene
oksfordice.«
»Što misliš o njemu?«
»Daj, Tome — znaš da nisam takav.«
»Oprosti.«
»Bože, ne zovu ovo bez razloga mramornim kolačem, je li?
Ovaj je potpuno nesalomljiv.« Zabode žlicu pa doda: »M ogu ti reći
ono što svi znaju. Da ima mnogo privatnih pacijenata i živi na
poprilično visokoj nozi. Ima nedvojbeno sjajnu drugu ženu i nimalo
sjajnu kćer koja je sigurno podjednake dobi kao moja Karen.
Uskoro će navršiti devetnaest.«
»M ožeš li večeras poslijepodne pregledati truplo?«
»M hm. No u tri moram biti u bolnici pa bismo morali odmah
krenuti.«
Causton je imao samo dva pogrebna poduzeća. Brown je
stekao glas profinjenijeg. Drugi je bio u vlasništvu Britanske
potrošačke zadruge. Brownov izlog bio je obložen nabranim
satenom, a u sredini je stajala urna od sjajnoga crnog bazalta s
nekoliko ljiljana. Na umu su bile urezane riječi: Prije nego zora
svane i sjene se spuste. Na parkiralištu pokraj zgrade stajao je novi
srebrni Porsche 924, blistajući na suncu.
»Divota.« Doktor Bullard s divljenjem ga pogladi. »Od nule
do stotice za devet sekunda.«
Barnaby zamisli sebe uguranog u nisko sjedalo. Crveno-crne
karirane presvlake činile su mu se odvratno neprivlačnima. Shvatio
je da će po svojoj filozofiji i prihodima uvijek biti čovjek za
obiteljske limuzine srednje klase. »Nisam imao pojma da ti momci
tako dobro zarađuju«, reče, otvarajući staklena vrata.
»A nema ni skraćenoga radnog vremena«, živahno odgovori
doktor. »Ako u nešto uvijek možeš biti siguran, to je da će ljudi
otegnuti papke.«
Zvono se oglasilo diskretnom i primjerenom dubinom.
Uzbudilo je samo jednu osobu koja je bila unutra: mladića, gotovo
bezbojna izgleda, koji je dolepršao kroz tamne baršunaste zavjese u
stražnjem dijelu sobe. Nosio je crno odijelo i imao je svijetlu put,
svijetlu ravnu kosu, svijetle ruke i svijetle, bezosjećajne limunaste
oči, nalik na kisele bombone. Spreman dati im posljednju pomast,
još jedanput ih pogleda i složi novi izraz lica. »Vi ste doktor
Bullard?«
»Tako je. A vi ste... nemojte mi reći... gospodin Rainbird?«
»Pogodili ste isprve«, ozario se mladić. Oči mu se nisu
promijenile. Kao da se sav ozario. »Vragolasti Dennis«, doda,
naizgled ozbiljno. Upitno pogleda doktorova pratitelja.
 »Ovo je viši inspektor Barnaby. Istražna policija iz
Caustona.«
»Ajme...« Dennis Rainbird hitro pogleda višeg inspektora.
»Ah, ovdje nećete pronaći nikakve vragolije. M i smo svi dobri kao
kruh.«
Barnaby mu preda poruku gospođice Bellringer. »Htjeli bismo
vidjeti truplo Emily Simpson, ako biste nam dopustili.« Dok je to
izgovarao, promatrao je lice drugog muškarca. Pojavio se izraz koji
je gotovo istog trena potisnuo, neprirodno snažna znatiželja
protkana uzbuđenjem.
»Samo sekundicu«, uzviknu gospodin Rainbird promatrajući
poruku i odjuri iza zastora. »Uvijek rado pomognemo policiji.«
Reče to kao da je riječ o svakodnevnom događaju.
Stajali su pokraj lijesa. Barnaby spusti pogled na mršavo tijelo
odjeveno u bijelo. Izgledala je vrlo čisto i suho kao da svi životni
sokovi nisu presušili prije kratkog vremena, nego prije mnogo
godina. Nezamislivo je povjerovati da je ikad bila bistrooka mlada
djevojka sa zaglađenim šinjonom.
»Ondje su stotine vijenaca. Bila je veoma omiljena«, iznese
svoje mišljenje gospodin Rainbird. »Predavala je mojoj mami,
znate. I svim mojim teticama.«
»Da. Pa, hvala vam.« Barnaby primi uvrijeđen, pomalo
goropadan pogled koji smireno uzvrati, a zatim gospodin Rainbird
slegnu ramenima i iščeznu.
Doktor Bullard nagnuo se nad gospođicu Simpson. Podigao je
ruke bez prstena, opipao kožu ispod njezinih stopala, povukao
halju ustranu i rukom joj pritisnuo rebra. M rtvačka ukočenost
davno je prošla i tanka prsa popustila su pod njegovim palcima.
Namrštio se i još malo opipao.
»Nešto nije u redu?«
»Pluća su puna krvi.«
»Liječio ju je od bronhitisa.«
»Hm.« S pomoću oba palca podigao joj je kapke. »Kad je
umrla?«
»Prije tri dana.«
»Ne znaš čime ju je liječio?«
»Ne. Zašto?«
»Pogledaj ovo.«
Barnaby pogleda žute mrtve očne jabučice. Zjenice su bile
veličine glavice pribadače. »Ti vrapca. Što onda misliš?«
»M islim da bi trebao porazgovarati s mrtvozornikom.«
»I zatražiti obdukciju?«
»Da.« Dvojica muškaraca razmijene poglede. »Ne činiš se
iznenađenim.«
Barnaby shvati da nije iznenađen. M ožda gospođica Bellringer
ipak nije pogriješila što mu je ukazala povjerenje. Reče: »Javit ću
mu što se dosad dogodilo. Što misliš tko će to obaviti?«
»Vjerojatno Eynton. Naš momak je otišao na Kretu na mjesec
dana.«
»Sretnik.«
 »Javi mi kad dobiješ izvještaj, može? Zanima me što će
otkriti.«

Dobio ga je u četvrtak ujutro. Barnaby je nazvao doktora Bullarda

koji se pojavio nešto prije podneva. Pročitao je izvještaj. Barnaby
se zabavljao promatrajući mu izraz lica. Bilo je jasno kao dan što
misli. Bullard spusti izvještaj.
»Kukuta?«
»Kukuta.«
Doktor odmahnu glavom. »Pa, ovo je svakako raritet.«
»Pretpotopni, George. M edici. Shakespeare. Onaj Grk.«
»Sokrat.«
»Baš on. M islim, danas je to obično Valium ili nitrazepam
potjeran niz grlo s tri deci votke.«
»Ili nešto praktično iz šupe u vrtu.«
»Istina. Ako namjeravaš upotrijebiti koniin, sigurno ima
jednostavnijih načina nego da skuhaš napitak od kukute.«
»Ne znam baš«, oklijevao je doktor. »Obično nije dostupan
bez recepta. Ne možeš samo skoknuti u drogeriju i kupiti kutiju.«
»Kakav mu je učinak?«
»Postupna paraliza. Platon vrlo dirljivo opisuje Sokratovu
smrt. Stopala, noge, sve se polako hladi. Vrlo dobro je to podnio.
Kao pravi stoik.«
»Dakle, tkogod joj je to dao — ako joj je netko to dao —
morao je ondje sjediti i promatrati je kako umire.«
»Tako nekako. Sirotica stara. Nije to lijepa pomisao.«
»Ubojstvo to nikad i nije.«
Doktor Bullard ponovno pregleda izvještaj. »Čini se da neko
vrijeme nije jela. To bi ubrzalo proces. U želucu nije bilo sjemenki,
a to bi išlo u prilog napitku.«
»Da. Nazvao sam Patologiju da ih pitam o tome tik prije nego
što si došao. Kažu da je topljiv u alkoholu, eteru i kloroformu.«
»Ne u vodi?«
»Ne.«
»Drugim riječima, da bi se smrt činila prirodnom, morala ga je
popiti?«
»Tako mi se čini«, složi se Barnaby. »Bilo što drugo bilo bi
suviše riskantno. Čak se i osamdesetogodišnja starica može svojski
odupirati ako joj netko na lice gura oblog natopljen kloroformom.
Nešto bi se srušilo. Ukrasi razbili. Pas bi digao vrašku halabuku.«
»To objašnjava začepljenost pluća.« Doktor Bullard zatapka
po papiru. »M alo pretjeranu čak i za bronhitičarku. Jasno, ne
smijemo biti prestrogi prema starom Lessiteru. Bilo bi čudno da
liječnik traži simptome trovanja koniinom u naizgled savršeno
jasnom, iako neočekivanom, smrtnom slučaju. Kako bilo da bilo«,
osmjehnu se, »rado bih mu vidio izraz lica kad mu kažeš.«
 ČETVRTO POGLAVLJE

Naredniče, nema potrebe da za upravljačem izigravate kaskadera.

»Oprostite, viši inspektore.« Troy nadureno uspori. Koja li je
poenta rada u policiji sa silnim dosadnim obrascima i tipkanjem i
tupavim ljudima koji neprestano postavljaju tupava pitanja ako
povremeno ne možeš nagaziti na gas, uključiti sirenu i juriti kao
strijela. Još ga je pekla jezikova juha (prema njegovom mišljenju
potpuno neopravdana) koja mu je servirana prije par dana. Znao je
pravila kao i svi ostali, ali koliko policajaca prouči i istraži ama baš
svaku tričavu sitnicu na koju naiđu? Takve je sreće da ga stari
šišmiš u ovako nešto uvali. I tako sad oni jure uokolo u sve užim
krugovima samo zato što je drugi stari šišmiš odapeo. Jedino mu je
zadovoljstvo u čitavom ovom cirkusu što će vražji viši inspektor
Barnaby na kraju ispasti još veća budala nego na početku. U
blaženom neznanju u vezi sa sadržajem izvještaja o obdukciji, Troy
skrene na Crkveni put i parkira se ispred broja trinaest.
Barnaby je zatekao gospođicu Bellringer kako komada ribu u
svojoj neurednoj kuhinji. Wellington je sjedio navrh hladnjaka
promatrajući kako se nož diže i spušta, a njuška nalik na boksačku
vreću bila mu je prožeta zadovoljstvom.
»Ne želi jesti konzervirano«, reče gospođica Bellringer, sasvim
opravdano. Zatim doda: »Koliko čujem, obavljena je obdukcija.«
Barnaby nije uspio prikriti zaprepaštenje. Odrastao je u selu
koje nije mnogo veće od Jazavčeva Puta i znao je koliko se lako širi
glas, ali impresionirala ga je brzina kojom je ova vijest puštena u
promet. Proširila se, slutio je, od pogrebnika. »Tako je. Sutra će se
održati mrtvozornička istraga. Biste li bili voljni identificirati
gospođicu Simpson?«
»Ali«, problijedjela je, odlažući nož na dasku, »zašto?«
»Nakon obdukcije, to je neizostavno.«
»Ali... ne možete li vi to učiniti?«
»Bojim se da ne mogu. Naime, nisam je poznavao.« Zastade.
»M ogao bih zamoliti gospodina Rainbirda.«
»Ne, nemojte. Odvratna mala gnjida.« Još dulja pauza. »U
redu — ako to netko mora učiniti, radije bih da to budem ja.«
Wellington nezadovoljno zabrunda, a ona ponovno poče komadati.
»Tada će mrtvozornik izdati potvrdu i možete pokopati
prijateljicu.«
»Hvala Bogu. Jadna Emily.« Tresnula je tanjurom o pod i
otvorila tetrapak vrhnja. Natočila je malo u kamenu posudu pa i to
spustila. »Ovom su mačku arterije sad već sigurno dobrano
začepljene. Čupavao stanje iznutra, čupav izvana. Ha!« Brižno
Wellingtona gurne čizmom. »Ali on to jako voli.«
»Rekli ste da imate ključ kuće gospođice Simpson ?«
»Tako je. Želite je pogledati?«
»Samo nakratko. Sutra ćemo provesti temeljitiju istragu.«
»Oho... znači li to...?«
»Žao mi je. Doista sad ne mogu o tome.«
»Naravno. S pravom ste me prekorili, viši inspektore.«
Prstom pritisne usne. »>Nijemo bješe stado.<2 Volite li Keatsa?«
»Bismo li mogli što prije krenuti?«
 Uzela je Burberryjevu pelerinu s kukice iza vrata i navukla je
vitlajući njome. Spustili su se do dvorišnih vrata, gospođica
Bellringer odgurnula je molećivu dunjaricu. »Nekoć smo imale divan
odnos, ove biljke i ja. Ja sam njih puštala na miru i one mene. Sad
se sve otelo kontroli. Pogledajte ono čupavo. M islila sam da je
ukrasno grmlje idealno za ljude koji ne mare za vrtlarenje.«
»Povremeno ga treba obrezati«, udijeli savjet viši inspektor,
kojem su na bujnim cvjetnim lijehama zavidjeli svi stanovnici
Arburyjskog vijenca.
Narednik Troy promatrao ih je dok su prelazili cestu —
visokog muškarca u svijetlosivom ljetnom sakou i odrpanu staricu
koja je skakutala pokraj njega poput staroga engleskog ovčara koji
se zapleo u platnenu vreću. Doduše, pomisli Troy, odjeća ništa ne
govori. Sjetio se kako je njegova mama čistila za staru lady
Preddicott koja je uvijek izgledala kao da nosi škart iz Caritasa.
Sjetio se kako je on nosio ono što je dojadilo njezinom unuku:
suludo skupu odjeću iz White Housea i Harrodsa, a cijelo je vrijeme
venuo samo za trapericama i majicom s Batmanom.
Dvoje djece i žena s kolicima za kupovinu zaustavili su se
nasuprot auta i zagledali u njega. Naslonio se u sjedalu, opušten, ali
budna pogleda, ležerno rukom držeći upravljač. Tad se Barnaby
okrenuo i mahnuo mu da im se pridruži. Rumen od zlovolje Troy
se izvukao iz Rovera, provjerio je li zaključao vrata i požurio za
njima.
Pčelinja kućica bila je samo nekoliko metara dalje na drugoj
strani ulice u odnosu na kuću gospođice Bellringer. Bila je
božanstvena. Kuća kakvu se može vidjeti na turističkim plakatima i
kalendarima s britanskim krajolikom. Dom iz snova onih koji žive u
tuđini.
Kuća je imala uredan i maštovit šopnati krov, s drugim
krovom, poput pregače s valovitim rubom, preko prvog. Prozorska
stakla bila su obrubljena olovom. Do stražnjih vrata vodila je
vijugava staza od opeke složene u riblju kost i obrubljena lavandom
i santolinom. Bilo je ondje vrtnog sljeza i klinčića, kokotića, majčine
dušice i rezede. Od popločenog područja širio se besprijekoran
travnjak. Na kraju travnjaka, napola zaklonjene golemom
bodnatovom udikovinom, bile su dvije košnice. Nakon prvotnoga
ugodnog šoka, Barnaby je dugačak trenutak šutke stajao diveći se.
Vrt ga je zaokupio kao što s vrtovima obično biva.
Ravnodušan i skladan; utješno prekrasan.
»Kako divan miris.« Prišao je obližnjem ružnom grmu.
»Ta joj je bila najdraža. Ne znam kako se zove.«
»Papa M eilland.« Barnaby pognu glavu i udahnu neusporedivi
miris. Narednik Troy promatrao je nebo. Gospođica Bellringer
izvadila je veliki željezni ključ i otvorila vrata. Rekavši Troyu da
ostane na mjestu, Barnaby za njom krenu u kuću.
Prvo što su vidjeli, umetnuto kad su ušli u kuhinju bile su
drvena polica s uredno složenom pregačom od vrećevine, čista
lopatica i podmetač za koljena. Gospođica Bellringer brzo je pošla
u sredinu sobe i povikala: »Uf, kakav odvratan miris.« Krenula je
prema sudoperu.
Barnaby poviče: »Ne dirajte ništa, molim vas.«
»Aha.« Stala je kao ukopana poput djeteta koje se igra ledene
babe. »M islite, zbog otisaka?«
 U zraku se nesumnjivo osjećao nesnosan pljesnivi smrad. Viši
inspektor pogledao je uokolo. Sve je bilo prekrasno čisto i uredno.
Navrh hladnjaka stajala je staklenka peršina. Na polici za povrće
bilo je nekoliko krumpira i jabuka u cloisonne zdjeli.
»Jeste li se vraćali ovamo otkad je uklonjeno tijelo?«
Odmahnula je glavom. »Ne mogu to podnijeti bez nje.«
»Jeste li prije primijetili smrad?«
»Nisam. Ali moji njušni rekviziti nisu u naponu snage. Emily
je uvijek gunđala zbog toga. Uporno je tražila da pomirišem ovo ili
ono. Potpuni gubitak vremena.«
»Ali sigurno biste primijetili da je smrad bio ovako snažan?«
»Vjerojatno bih.« Nesretno se kretala uokolo, mršteći se od
jada. »Bože mili.«
»Što je?«
»Evo objašnjenja. Tko li je to mogao donijeti?« Pokaže
staklenku na hladnjaku. Barnaby se približi i omiriši je. Od mišjeg
mirisa došlo mu je da kihne.
Reče: »Nije li to peršin?«
»Dragi moj gospodine — to je kukuta.«
»Što?«
»Kraj starih željezničkih tračnica je čitavo polje kukute.«
»Izgleda kao peršin. M islite li da ju je vaša prijateljica
zamijenila s...«
»Ne, za Boga miloga. Emily je imala krasnu malu gredicu s
peršinom. Odmah pokraj orahova stabla. Uzgajala je tri vrste. Na
tu ideju slobodno zaboravite. Uostalom, staklenka nije bila ovdje
ujutro onog dana kad je umrla.«
»Jeste li sigurni?«
»Da, gotovo sam sigurna. Jasno, nisam obilazila kuću
sastavljajući inventar.«
»A kuća je otad bila zaključana?«
»Jest. I«, nasluti što će je sljedeće pitati, »ja imam jedini
rezervni ključ. Na ulazna vrata navučen je zasun s unutarnje strane.
Izlaze ravno na ulicu. Emily ih nikad nije upotrebljavala. Shvaćate li
što to znači, viši inspektore?« Uzbuđeno ga primi za ruku.
»Pronašli smo prvi trag!«
»Je li ovo dnevni boravak?« Barnaby se odmaknu, saginjući
glavu.
»Jest.« Pođe za njim. »U prizemlju su samo ove dvije sobe.«
»Jesu li ova vrata bila otvorena onog jutra kad je pronađena?«
»Ne. Zatvorena.«
U kutu je sneno otkucavala starinska ura s klatnom. Bili su tu
maleni kamin sa zakutkom pokraj njega i grede s ukrasima od mjedi,
kauč i dvije fotelje s navlakom u cvjetnom uzorku, stolić u stilu
kraljice Ane i dvije vitrine sa staklenim vratima podijeljenim na
rombove pune tanjura i figurica. Jedan zid bio je prepun knjiga.
Kućica je iznutra bila tako nalik na ono što bi se očekivalo
sudeći prema vanjskom izgledu da je Barnabyja obuzeo
uznemirujući osjećaj da je zakoračio u savršenu scenografiju
povijesnog filma. Sigurno će svakog trena ući sluškinja, podići
tešku slušalicu crnoga bakelitnog telefona i reći: »Žao mi je,
milostiva nije kod kuće.« Ili će mladac u bež flanelu pitati je li tko
za tenis. Kao alternativa, tu je bio osorni stari pukovnik: »Tijelo je
ležalo ondje, inspektore.«
»Kako molim?«
»Točno ondje.« Gospođica Bellringer stajala je ispred praznog
kamina.
»M ožete li mi točno pokazati?«
»Dat ću sve od sebe.« Namrštila se prema sagu pred
kaminom, a zatim legla, odgurnula pelerinu i otkrila tračak
bljedunjavo-zelenkastih dugih gaća od umjetne svile, i uslužno se
savinula u obliku zareza. »Glava joj je bila otprilike ovdje — je li
ovako u redu?«
»Jest. Hvala vam.« Barnaby u sebi opsova zbog zakašnjenja.
Nema slika. Truplo je već uredno spremljeno. Svi su tragovi manji
od makova zrna.
»Naravno.« Gospođica Bellringer ustade veoma polako.
»Doktor Lessiter sigurno je — oh, hvala vam, viši inspektore —
sigurno ju je pomaknuo tijekom pregleda.« Promatrala je Barnabyja
kako prilazi vitrinama i pomnije ih promatra. Neki su tanjuri bili
iznimno lijepi, blistavi od primjesa zlata.
»Ima unutra M eissenova porculana«, kimnu gospođica
Bellringer nalijevo, »a ostalo je Coalportovo. Iako ima i nekoliko
komada koje je donijela iz Francuske. Nekoć davno išle smo
biciklom na rasprodaje. Nabavile smo svakojake sitnice.«
Između vitrina na okruglom antiknom stoliću stajali su telefon
i naslagane knjige. Palgraveova Zlatna, zbirka, nekoliko jakobinskih
drama, Pustolovni vrtlar i Julije Cezar iz biblioteke M ermaid.
»Obožavala je Shakespearea. Shakespearea i Bibliju. Okrepa
za um i utjeha za dušu.« Na vrhu hrpe bio je otvoren Julije Cezar i
pokraj njega povećalo. »Voljela je i kazalište. Često smo išle dok je
još mogla voziti. Bila su to fantastična vremena. Apsolutno
fantastična.« Izvadila je veliki svileni rupčić kaki i grimizne boje i
ispuhnula nos.
Otišli su na kat. Samo jedna spavaća soba bila je namještena.
Uski, djevičanski krevet, tapete ukrašene potočnicama, izblijedjele
baršunaste zavjese. Sve ljupko i nevino poput starinske potkošulje.
Prazna soba upotrebljavana je za skladištenje. U njoj su bili
usisivač i hrpa kutija, kao i nekoliko demižona domaćeg vina, neki
mutni, neki bistri, a jedan ili dva potiho su štucali.
»Ovog vikenda namjeravala je u boce spremiti cvjetove kozje
krvi. Znate, okusom pomalo podsjećaju na Sancerre.«
Spustili su se uskim stubištem i vratili u kuhinju. Barnaby
reče: »Sigurno je negdje otvorena boca. Popila je alkoholno piće
prije nego što je umrla.«
»M ogli biste pogledati u smočnici.« Gospođica Bellringer
pokaže na plava vrata na kraju kuhinje dodajući, sekundu prekasno:
»Pazite na stubu.«
Poletio je naprijed u polumrak. Ono malo svjetla bilo je
zelenkaste nijanse, prodiralo je kroz listove lovorvišnje prislonjene
na povelik prozor prekriven žičanom mrežom kakva se
upotrebljava u starinskim spremnicima za meso. Na njemu je bio
zaponac s vrlo jednostavnim kračunom koji je bio slomljen.
Barnaby izvadi svoj rupčić, primi zaponac, otvori prozor i
ponovno ga zatvori. Bilo je sasvim dovoljno mjesta da se onuda
provuče razmjerno vitka osoba.
Smočnica je imala niske kamene police s mnogo boca i
staklenki. Bili su ondje chutney i začinjene marelice u visokim
staklenkama i neproziran bjelkasti med s cvjetnim etiketama i
prošlogodišnjim datumom. Velika zdjela sočnih grimiznih jagoda. I
pekmezi i džemovi: tekuće voće, tamno i prozirno. Pravila je i
usoljene mahune, kao i njegova majka. Pokraj vrata bila je napola
prazna boca vina. Bazgin cvijet 1979.
Barnaby je otvorio stražnja vrata i pozvao Troya govoreći:
»Trebam vas da zapišete izjavu.« Ponovno su ušli u dnevni
boravak i sjeli, a gospođica Bellringer izgledala je pomalo
prestrašeno i vrlo ozbiljno.
»Dakle«, počne Barnaby, »htio bih da...«
»Samo malo, viši inspektore. Niste rekli... znate... da se sve
može iskoristiti i upotrijebiti kao policijski dokaz... i sve to...«
»Ovo je samo izjava svjedoka, gospođice Bellringer. U ovom
slučaju to nije potrebno, uvjeravam vas.«
To je problem s običnim svijetom, pomisli narednik Troy. Na
televiziji su pogledali nekoliko takozvanih policijskih serija i misle
da sve znaju. Sjedeći izvan vidokruga višeg inspektora, dopustio si
je da pomalo prezrivo nakrivi usnu.
»Biste li mi mogli reći što se dogodilo otkad ste došli ovamo.«
»Ušla sam u kuhinju...«
»Je li poštar bio s vama?«
»Nije. Nakon razgovora sa mnom, nastavio je sa svojom
rutom. Otvorila sam stražnja vrata i požurila ovamo i pronašla je
na mjestu koje sam vam pokazala.«
»Jeste li uopće dirali tijelo?«
»Jesam. Nisam je pomaknula, ali sam... nakratko sam je držala
za ruku.«
»Jeste li dirali bilo što drugo?«
»Ne tada. Stigao je doktor Lessiter i pregledao je... pomaknuo
ju je, naravno. Tada je nazvao mrtvačnicu da zatraži auto... dobro,
zapravo je to bio kombi, da je odveze. Rekao mi je za potvrdu o
smrti i pitao tko će organizirati sprovod. Rekla sam da ću to učiniti
ja i dok smo čekali da stigne kombi, bojim se«, sažalno se
zarumenjela pred Barnabyjem, »bojim se da sam malo pospremila.«
»Što je to točno podrazumijevalo?«
»Na stoliću s telefonom bila je šalica kakaa. I prazna čaša za
vino. A to mi se učinilo pomalo čudnim.«
»Zašto?«
»Emily nikad nije pila sama. To joj je bila slaba strana.
Pretpostavljam da je to smatrala prilično raskalašenim. No za bilo
koga bi izvadila bocu. I najmanja sitnica bila je dovoljna. Pravila je
sjajno vino. Jedino je zbog toga bila tašta...« Prekrila je lice rukama
i neko ih vrijeme tako držala pa rekla: »Tako mi je žao...«
»Ne brinite se. Samo nastavite kad budete spremni.« Ako je
riječ o ubojstvu, naravno da bi ostala samo jedna čaša. Druga bi bila
pozorno oprana i vraćena u kredenc.
»U kuhinji je bio lončić za mlijeko«, nastavi gospođica
Bellringer. »Sve sam oprala i vratila na mjesto. Znala sam kako bi
se osjećala, razumijete. Prljavi lonci, a ljudi dolaze u dnevni
boravak. Uvijek je na to pazila. Vjerojatno sam pogriješila.« Zbog
krivnje je zvučala osorno. Barnaby nije odgovorio pa je nastavila:
»Tad sam ispraznila hladnjak. Nešto janjetine i mlijeka. Nekoliko
sitnica. Pola limenke Benjyeve hrane. Zapravo, to sam mu dala.
Znate, nije doručkovao.«
»Gdje je pas sada?«
»Na Traceovoj farmi. Sigurno ste je vidjeli. Na kraju sela —
svijetlonarančasta kuća. Već ih imaju pet-šest pa neće ni primijetiti
još jednoga. Posjetila sam ga dvaput, ali neću se više vraćati.
Previše me to uznemiruje. Dokaska k meni u nadi da stiže Emily.
Bio je s njom trinaest godina.«
»Niste ga čuli kako laje? Te večeri kad je umrla?«
»Ne, ali bio je dobar što se toga tiče... za jednog Jacka
Russella. Ako je osobu poznavao, naravno. Sa strancima je bilo
drugačije.« Nasmiješila se Barnabyju nesvjesna važnosti zadnjih
dvaju komentara. »I spavao je u kuhinji, a kako su vrata dnevne
sobe bila zatvorena, jednostavno bi mislio da je otišla na spavanje.«
»Vratimo se na petak ujutro...«
»To je zapravo sve. Kad je kombi otišao, isključila sam struju,
uzela pseću uzicu koja je stajala iza kuhinjskih vrata, zaključala i
otišli smo.«
»Tako dakle. Nažalost, sad moram zadržati ključ. Dobit ćete
poslije potvrdu.«
»Aha.« Promatrao je kako u njezinoj glavi nastaju pitanja, ali
ih ne postavlja. »U redu.«
 »Zatim ste otišli ravno na farmu?« nastavi Barnaby. »Niste
uopće ulazili u vrt ili šupu?«
»Pa... morala sam reći pčelama.«
»Kako molim?«
»Pčelama valja reći kad netko umre. Pogotovo ako je to njihov
vlasnik. Inače samo odmagle.«
Odmaglio je njezin razum, zamijeti Troy u sebi. Otišla je na
kvasinu. Savinuo je prste, odlučujući da će izostaviti tu malo
vjerojatnu crticu iz folklora.
»Stvarno?« reče Barnaby.
»Dabome. Općepoznata činjenica. Triput sam trznula košnicu
ključem, rekla >Vaša je gospodarica umrla<, i otišla. U selu kažu da
bi trebalo i vezati nešto crno oko košnice, ali nisam se time
zamarala. Praznovjerni su. A i mislila sam da bi me pčele mogle
ubosti ako počnem petljati oko njih.«
»Hvala vam. Sad će vam narednik Troy pročitati izjavu i
zamoliti vas da je potpišete.«
Kad je sve bilo gotovo, gospođica Bellringer ustade i reče
pomalo sjetno: »Je li to sve?«
»Htio bih da mi nakon ručka pokažete gdje je pronađena
orhideja.«
»Biste li htjeli ručati sa mnom?« upita naočigled živahnija.
»Hvala, ne. Prigrist ću nešto u Crnom dečku.«
»Jao, ne bih vam to preporučila! Hrana gospođe Sweeney je
na lošem glasu.«
 Barnaby se nasmiješi. »Vjerujem da ću nekako preživjeti.«
»Aaa... sve mi je jasno. U potrazi ste za lokalnim koloritom.
Dodatnim podacima.«
Posluživši se svojim rupčićem, Barnaby joj otvori vrata. Dok
se okretala da izađe, nešto joj je zapelo za oko. »To je čudno.«
»Što je bilo?«
»Nema Emilyinih grabljica. Uvijek ih je držala na onoj polici s
lopaticom i pregačom.«
»Vjerojatno su u vrtu.«
»A ne. Držala se svojih navika. Alat bi nakon upotrebe
očistila novinama i stavila ga na podmetač.«
»Sigurno će se pojaviti.«
»Sad zapravo nije ni važno, je li?« Okrenula se. »Vidimo se
oko dva sata?«
Nakon što je otišla, Barnaby je narednika Troya postavio
ispred ulaznih vrata i utonuo u kauč s cvjetnim uzorkom u
spokojnoj, urednoj sobi i osluškivao otkucaje sata. Bio je okrenut
prema dvjema foteljama, čiji su jastuci sad bili punašni i glatki. U
jednoj od njih sjedio je netko s čašom vina, smiješeći se,
razgovarajući, smirujući? Ubijajući?
U glavi višeg inspektora nije bilo puno sumnje. Kukuta u
kuhinji bila je gotovo sigurno vrlo priprost pokušaj navođenja na
zaključak da je kratkovidna gospođica Simpson ubrala stručak
zamijenivši ga s peršinom i tako se otrovala. Ishitrena pomisao
nakon što su se vijesti o obdukciji pročule u selu.
 Prišao je okruglom antiknom stoliću već prekrivenom tankim
slojem prašine i spustio pogled na knjige. Na vrhu hrpe ležao je
otvoreni Shakespeare. Julije Cezar, najplemenitiji među
Rimljanima. Da ne kažem i najdosadniji, pomisli Barnaby,
prisjećajući se koliko se s tim tekstom mučio prije više od trideset
godina. Otad nije čitao Shakespearea, a odluku nije požalio ni
nakon poslušnog odlaska na pretjerano domišljato uprizorenje Sna
Ivanjske noći u kojem je Joyce glumila Titaniju kao edvardijansku
sufražetkinju. Pogledao je otvorene stranice naprežući oči. Opipao
se tražeći naočale za čitanje, sjetio se da su u drugom sakou i
rupčićem primio povećalo.
Gospođica Simpson stigla je gotovo do kraja drame. Pindar je
na bojište donio loše vijesti. Barnaby pročita nekoliko stihova.
Nijedan mu nije bio nimalo poznat. Tada je nešto zamijetio.
Slabašnu sivu crtu na margini. Odnio je knjigu do prozora i
ponovno se zagledao. Netko je u zagrade stavio tri stiha Kasijeva
govora. Pročitao ih je naglas:
Na ovaj dan prvi put udahnuh. Vrijeme se vratilo
U krugu., i gdje sam počeo, tu ću završiti.
Moj život je obišao stazu.3
 PETO POGLAVLJE

Kad je Barnaby ušao u Crnog dečka, svi su glasovi utihnuli. No l to

nije bilo pretjerano znakovito. U kutu je bio stari čiča, samo
djelomično vidljiv kroz zapuhe pogubnog dima; dvojica mladića s
nogama na šanku; djevojka je kockala na automatu. Gospođa
Sweeney, sjedokosa i neuobičajeno ravnih prsa, držala se kao da joj
je šank nešto strano, a ne kao da se ondje osjeća kao kod kuće.
Viši policijski inspektor Barnaby raspita se za hranu, odbi
domaću pitu gospođe Sweeney i odluči se za kruh i sir i tri deci
točenoga gorkog piva. Bio je siguran da će znatiželja u vezi s
razlogom njegova dolaska ubrzo potaknuti nekakav komentar. No
ipak nije očekivao da će tako brzo prijeći na stvar. Jedva je stigao
otpiti gutljaj piva (pomalo toplog i pjenastog) kad je jedan od
mladića rekao: »Vi ste cajkan, je l' da?«
Barnaby odreže komad sira i glavom učini pokret koji je
mogao značiti bilo što.
Gospođa Sweeney reče: »Ima li to veze s jadnom gospođicom
Simpson ?«
»Poznavali ste je?« upita Barnaby.
»Ah... svi su poznavali gospođicu Simpson.«
Zapuši iz kuta malo su se raščistili i mogao se čuti žamor koji
je podsjećao na zvuk čegrtuše. Bože dragi, pomisli Barnaby, bit će
da je siroti starčić već jednom nogom u grobu. Tad shvati da je
zvuk proizvelo rušenje naslaganih pločica domina. »Predavala mi je
engleski«, izjavi stari gospodin.
 »Jest, tako je, Jake«, složi se gospođa Sweeney i šapćući
dometne Barnabyju, »ni dan-danas ne zna čitati niti pisati.«
»Dakle bila je omiljena u selu?«
»O, da. Za razliku od nekih koje bih mogla spomenuti.«
»Šta vas ona zanima?« reče jedan od mladića.
»Da«, ubaci se drugi. »U neš’ se uvalila?«
»Samo se raspitujemo.«
»Znate šta ja mislim?« reče opet prvi. Nosio je majicu kratkih
rukava s natpisom »Kad piješ, ne vozi, mogli bi te uhvatiti«. Ispod
nje bio je šlauf sala, leprozno bijel i dlakav, ovješen preko
vojničkog remena. »Ja mislim da je bila narkobaka. Dilala sve u
šesnajst. Ubacivala u med.« Obojica su se grohotom nasmijali.
Djevojka se zahihotala.
»Nije smiješno, Keith«, srdito reče gospođa Sweeney. »Ako
nemaš što pametnije reći, slobodno idi piti negdje drugdje.«
Barnaby je slušao još pola sata kako su ljudi dolazili i odlazili,
ali konačno mišljenje o gospođici Simpson nije se uvelike
promijenilo. Vrlo ljubazna. Strpljiva s djecom. Iznimno velikodušna
kad bi se prikupljali dobrovoljni prilozi. Džem. M ed. Staklenke
voća. Pravila je krasne cvjetne aranžmane za crkvu. I jadna
gospođica Bellringer. Što li će sad biti s njom? A s Benjyem? Psi
svisnu od tuge, znate. Osim toga, u godinama je. Ona će im svima
jako nedostajati. Grdno će im nedostajati.
Čak i kad su bile lišene primjesa veličanja neizostavnih u svim
izjavama o netom preminulima, Barnaby je svejedno dobio sliku
iznimno dragoga ljudskog bića. Sve je to spretno sažeo završni
komentar gospođe Sweeney.
»Nije imala ni jednoga jedinog neprijatelja.«
Zrak je bio zelen i svjež kad su ušli u šumu, no već za
nekoliko minuta Barnaby je zamijetio promjenu. Kad se drveće nad
glavom gusto stisnulo, zrelost biljnog svijeta posvuda uokolo i pod
nogama stuštila se na njegove nosnice bogatim i trulim mirisom.
Predvodila ih je gospođica Bellringer. Nosila je lovački štap i
držala se višeg inspektora, kao što je on i tražio.
»M islim da je bila baš ondje, pokraj onih kukurijeka. Da —
eno je.«
»Čekajte.« Barnaby je primi za nadlakticu. »Ostanite ovdje,
molim vas. Što manje gazimo, to bolje.«
»Shvaćam.« Činila se razočaranom, ali poslušno je ostala na
mjestu, rasklapajući svoj lovački štap i smještajući se na platnenu
traku. Dovikivala je »Više nalijevo« i »Sve toplije« i »Pun
pogodak« dok je oprezno hodao oko dijela sa sitnim zelenim
cvijećem. A zatim, kad je vidjela da se spustio, reče: »Nije li
savršena?«
Barnaby prouči orhideju i štapić s crvenom vrpcom. Iako
beživotna, oznaka se svejedno činila življom od biljke blijede poput
pepela. Bilo je nečeg veoma dirljivog u toj uredno svezanoj vrpci.
Uspravio se i pogledao uokolo. Koliko je mogao vidjeti, tlo u
neposrednoj blizini, iako razbarušeno, vjerojatno zbog zečeva i
drugih malih stvorenja, nije otkrivalo nikakve veće poremećaje.
Njemu slijeva našla se pregrada od gusto isprepletenih grana.
Oprezno gazeći, pogleda na tlo. Ondje su bila dva prilično duboka
udubljenja koja su ukazivala na to da je netko ondje dulje vrijeme
stajao. Primijetio je gdje se utisnuo širi dio cipele, stao paralelno i
pogledao kroz granje.
Stajao je nasuprot udubine. Vrlo velik dio da bio je zaravnat:
listovi zvončića i paprat savijeni unazad i izgaženi. Zaobišao je
pregradu i približio se rubu udubine, gdje je čučnuo i podrobnije
pregledao tlo, pazeći da ne zakorači na utabano područje, koje je
bilo pozamašno. Netko ili nešto ovdje se svakako komešao.
Vraćajući se gospođici Bellringer, na tlu je vidio otisak nedovoljno
određen da bi ga se moglo nazvati konturom, kao da je ondje
nakratko ležao trupac ili nešto teško.
»Hvala vam što ste mi pokazali.« Godilo mu je kad je iz
sumornog okruženja stiješnjenog drveća izašao na otvoreno polje.
Vivci su kružili u visini na nebu punom svjetla i sunca. »Biste li
htjeli da vas odvezemo na istragu, gospođice Bellringer?«
»Ah, ne. Imamo odličan seoski taksi. To mi je sasvim
dovoljno.«
Kad su se približili Pčelinjoj kućici, vidjeli su da je narednika
Troya, koji je budno motrio, sada okruživala malena, ali zadivljena
publika. Barnaby se pozdravio s gospođicom Bellringer i prešao
cestu. Odmah ga je zaskočio najmlađi iz skupine.
»Zaš’ ondje stoji k’o da je mutav?«
»Je l’ on iz policije?«
»Iz policije ste, je l’ da?«
»Zaš’ ne nosi uniformu?«
»Hajde, sinko.« Riječi je kroz stisnute zube protisnuo jednu
po jednu. »M ožete li krenuti dalje? Nemate ovdje što vidjeti.«
Sugestija je zvučala otrcano i imala je mehanički prizvuk. Skupina
se nije pomaknula s mjesta.
»Poslat ću nekoga da vas zamijeni, Troy.«
»Radno vrijeme mi istječe za pola sata.«
»Tako je trebalo biti, naredniče, trebalo. Netko bi trebao doći
do pet.« Tinejdžerka s mališanom i djetešcem u kolicima pridružila
se skupini. Barnaby se osmjehnuo. »Dotad bi se trebalo okupiti
cijelo selo.«

Sljedećeg dana procedura na mrtvozorničkom sudu bila je gotova

začas. Posmrtne ostatke Emily Simpson identificirala je, netom
prije toga, njezina prijateljica Lucy Bellringer i predani su na ukop.
Patološki nalaz je pročitan, a mrtvozornička istraga odgođena za
kasniji datum zbog prikupljanja dokaza koje je policija tek trebala
obaviti.
DRUGI DIO

ISTRAGA
 PRVO POGLAVLJE

Barbara Lessiter prišla je psihi u kutu spavaće sobe. Isključila je

sva svjetla osim jednog, bjelokosne figurice kraj kreveta. Svjetlo je
prodiralo kroz sjenilo boje marelice, bacajući topli sjaj na njezinu
blistavu spavaćicu i smeđu kožu, preprženu u solariju. M aleni šiljci
pjenaste kreme s mirisom jagode drhtali su joj na vršcima prstiju.
Počela je prelaziti vratom od udubine u njegovu podnožju do vrha
brade, ritmički, zatvarajući oči i smiješeći se. Zatim,
upotrebljavajući obje ruke i više pjene, natapka cijelo lice. Na kraju
je dolazilo ulje za oči. Francusko, četrdeset i pet funti po posudici,
a ničemu nije koristilo.
Obožavala je taj ritual. Još kao mlada djevojka, godinama prije
nego što je bilo potrebno, masirala se i gladila i trljala zglobovima i
mazala sa strastvenim užitkom. Jedva da je i sad potrebno, govorila
je samoj sebi, sigurna na svjetlosti zasjenjene lampe.
Kad je završila s licem, počešljala je kosu: pedeset zamaha od
tjemena do vrhova. Sjajnu crvenkastosmeđu kosu bujnu i blistavu
onoliko koliko su tomu pridonosili kana i žumanjci i regeneratori.
Zabacila je glavu i nasmiješila se.
Od tog joj je pokreta skliznula naramenica. Približila se
ogledalu, dotaknula golu dojku, dotaknula sićušne ljubičasto-crvene
masnice i ponovno se nasmiješila, osmijehom nezasitnog
prisjećanja. Zatim je stala vrlo mirno, osluškujući.
Netko se približavao vratima. Zadrži dah. Začu se kucanje.
Zvučalo je nesigurno, gotovo pokajnički. Pričeka, pokrivajući golu
kožu kao da su vrata prozirna. Nakon minutu ili dvije udaljili su se
koraci u papučama. Ispusti zrak, dugačak izdah zasićenja. Sljedeći
put morat će ga pustiti unutra. Previše je vremena prošlo. A bio je
veoma dobar, kad se sve uzme u obzir. Ali, Bože — kakav bi to bio
kontrast...
Rođena je kao Barbara Wheeler u Uxbridgeu »negdje potkraj
pedesetih«, govorila je ljudima plaho i prijetvorno. Otac joj je bio
predradnik na željeznici, majka je rintala po kući. Imali su još
petoro djece. Samo je Barbara bila lijepa. Bili su nagurani u kuću u
nizu tik do pločnika, s betonskim dvorištem. Spavaću sobu dijelila
je s dvije sestre, koje danas i same rintaju po kući, braneći svoj
prostor i osobne stvari sebično poput tigrice. Prezirala je njihovu
jeftinu odjeću i kozmetiku, držala se za nos kad bi se prskale
Kalifornijskim makom iz Woolworthsa. Počela je krasti u
petnaestoj — kreme, parfeme i losione, skidajući etikete s cijenom,
znajući da kod kuće nitko za te marke nije čuo.
Nakon što su joj sestre počele propadati u mjesnoj tvornici
slatkiša, zaposlila se kao referentica za spise u odvjetničkom uredu
i, činilo joj se, stekla krhko početno uporište na skliskom putu koji
će je izbaviti iz sirotinjske i ružne okoline u blistavo savršenstvo
života srednje klase. Život u kojem ne moraš ići u park prepun
oštrih pasa i djece koja vrište da bi uživao u drveću i travi, nego ih
zapravo imaš u svom vlasništvu, u svom vrtu. Život u kojem ljudi
odjeću peru prije nego što je naočigled prljava i muškarci se pri
susretu rukuju, dok žene napudranim obrazima lagano dotaknu
druge napudrane obraze u ležernom, beznačajnom šepurenju.
Barbara nije bila osobito inteligentna, ali bila je lukava i radila
je marljivo i potiho, zatvorenih usta i budna pogleda. Počela je
nabavljati odjeću u većoj robnoj kući u Sloughu — birajući, što je
vjernije mogla, odjeću nalik onoj koju je nosila mlada udana kći
starijeg partnera. Takvo pretvaranje potrajalo je gotovo do
osamnaeste godine. Još je bila djevica, djelomično zato što nikad
nije upoznala nekog tko bi joj se dovoljno svidio, ali ponajviše zbog
neodređene preuveličane zamisli da će ponudi li djevičanstvo
ozbiljnom udvaraču možda izbrisati manu sirotinjskog podrijetla.
Naravno, nikad ga nikomu nije spomenula, ali neprestano je strepila
hoće li nekako isplivati na površinu dok u uredu lagodno uživa u
okrilju višeg staleža.
Alan Carter, novi vježbenik u tvrtki, počeo je raditi na njezin
osamnaesti rođendan. Bio je visok, svjetlokos, bistrih plavih očiju i
pušio je tanke smeđe cigare. Imao je crvenu sportsku Cobru i sat
koji je bio tek neznatna natruha zlata. Često se smiješio, pogotovo
Barbari. I dodirivao ju je, samo usputno, ništa što bi je moglo
uvrijediti: dodir ramena, ruka oko struka pokraj ormarića sa
spisima. Poprilično se iznenadila naletom ugodnog uzbuđenja koje
je osjetila kad bi to učinio, ali ništa nije rekla, ne shvaćajući da je
odaju ubrzano disanje i rumena koža.
Jedne večeri sredinom ljeta dugo se zadržao u uredu. Igrao je
tenis odmah nakon posla i otišao je u garderobu da se prevuče.
Barbara nikad nije odlazila prije njega. Napredovala je do položaja
daktilografkinje, pohađajući večernju školu, i prekrivala je svoj
pisaći stroj kad je izašao u kratkim hlačama i bijeloj Aertexovoj
majici. Svi ostali već su bili otišli. Stajao je dugo je promatrajući,
prvo njezino lice, zatim sve ostalo. Tad zaključa vrata i reče joj da
je čeznuo za tim trenutkom. Barbara od uzbuđenja osjeti mučninu.
Prišao joj je veoma blizu i rekao: »Da ti pokažem što mi činiš?« i
usmjerio joj ruku. Dok joj je otkapčao bluzu, u trenucima prije nego
što ju potpuno oborio s nogu, Barbara ih je zamišljala uokvirene na
vratima stare seoske crkve, ona dakako u bijelom, a Alan u
svečanom odijelu. Poslije bi bilo šampanjca i torte na tri kata, a dio
bi sačuvali za krštenje.
»Dušo, predivna si djevojka.« Otkopča joj grudnjak. »Hajde,
što ti je? Nećeš se valjda pretvarati da si iznenađena?«
»Noge me izdaju...«
»To ćemo ubrzo riješiti. U uredu starog Ruperta je sofa. I
zrcalo.«
Pošli su onamo, isprepletenih ruku, ostavljajući njezinu bluzu
i grudnjak na pisaćem stolu. Legli su na sofu nasuprot zrcala i
prozora s mrežastim zavjesama koji je gledao na ulicu. Kad je bila
gotovo gola, Alan je zaprijetio da će razmaknuti zavjese. To ju je
trebalo zaplašiti, ali još se više uzbudila. Činilo se da točno zna što
radi. Gotovo je uopće nije boljelo, ne onako kako ljudi kažu, samo
joj se činilo da je tako brzo završilo. Htjela je još i to je i dobila.
Nakon jednog sata, netko je pokucao na ulazna vrata, a on se
nasmiješio, prstom joj dodirujući usne. Obujmivši mu koljena,
sjedila je na njima i vidjela djevojku u bijeloj haljinici za tenis,
dugačke kose povezane maramom, kako prolazi pokraj prozora.
Bilo je gotovo devet sati kad su napokon otišli.
Nakon toga često su se nalazili, obično kasno navečer, Alan je
govorio da prvo mora učiti. Odvezao bi ih do zelenog pojasa i
pronašao usamljeno mjesto ili bi se, kad je vrijeme bilo ružno,
poslužili njegovim autom. Nikad ga nije odvela u svoj sobičak i već
mu je rekla (kako bi se poštedjela neugodnih pitanja kad dođe
vrijeme za pozivnice) da je siroče. Onih večeri kad se ne bi susreli
bila je nemirna, obuzeta čežnjom. U uredu se prema njoj ponašao
vrlo profesionalno, namigujući joj povremeno kad bi zrak bio čist.
Jedanput, kad su nakratko ostali sami, stao je iza njezina stolca i
zavukao joj ruku pod košulju.
Usred zime otkrila je da je trudna. Bila je malo uznemirena
dok mu je govorila, kao da je ona za sve kriva. Završila je priznanje
pitajući ga što će reći njegovi roditelji. Promatrao ju je u nevjerici,
prvo zapanjeno pa na trenutak kao da ga to zabavlja, a zatim ju je
ležerno zagrlio i rekao: »Ne brini se. Nešto ćemo smisliti.«
Na kraju tjedna Rupert Winstanley pozvao ju je u svoj ured i
dao joj adresu privatne klinike u Saint John s Woodu i ček na sto
pedeset funta. Nikog od njih više nije vidjela.
Pobacila je, previše utučena i usamljena da smisli drugo
rješenje. Sad ne bi, naravno. Izmuzla bi ih do kraja. Ako ne može
pridobiti njihovo poštovanje ili divljenje ili ljubav, vraški će se
potruditi da im uzme novac.
Već se bila vratila iz klinike prije oko mjeseca dana i zaposlila
u Sainsburysu na punjenju polica kad joj je netko kasno navečer
pokucao na vrata. Odškrinula ih je. Ondje je stajao muškarac koji je
blago bazdio na kolonjsku vodu i, mnogo izraženije, na pivo. Nosio
je sako s grbom, prugastu kravatu i sive flanelske hlače. Reče:
»Zdra... a... a... vo...« i odmjeri je od glave do pete.
»Što trebate?«
»Zapravo, ja sam Alanov prijatelj. M islio je da bismo se
mogli... ma znaš... dobro složiti...«
Zalupila je vrata. Bijes i bol i gađenje ključali su u njoj. Stajala
je veoma mirno kao da bi joj kretanje nanijelo bol. Koja gnjida! Bol
je izblijedjela; gađenje je prostrujalo niz kanal sjećanja,
preusmjereno na Alana i njegov soj. Ostao je samo bijes.
Osluškivala je. Nije bilo koraka. Sigurno je još ondje. Ponovno je
otvorila vrata. Sladunjavo joj se osmjehnuo.
Reče: »To će te stajati.« Promatrala je kako se pripita
samodopadnost malo povlači, i pomisli, omotaj si to svojom
starom školskom kravatom i nosi se.
»Aha... ovaj... a dobro...« Krenuo je kao da će ući u sobu.
Stavila je stopalo u otvor. »Koliko imaš?«
Kopao je po novčaniku, izvlačeći novčanice, vozačku
dozvolu, fotografiju djeteta. »Pedeset funta...«
Gotovo cijela mjesečna plaća. Ona širom rastvori vrata. »Ne bi
li onda bilo bolje da uđeš?«
I tako je to krenulo. Preporuke. Prijateljev prijatelj. Nikad
zapravo nije bila sama. S druge strane, nikad zapravo nije osjetila
sigurnost. Stanarina je uvijek bila plaćena. Dobivala je darove. Neki
darovi bili su vrlo lijepi. Kaput od vučjeg krzna iz Harrodsa, golemi
televizor u boji, odmor u Portofinu dok je njegova žena bila na
histerektomiji. Ali nije bilo sigurnosti. To jest, novčane sigurnosti.
Emocionalnu sigurnost je imala. Ni jedan od njih nije je dirnuo.
Gledala ih je svisoka, kao da ih promatra s visoke osmatračnice,
dok su puhali i dahtali kao mlohavi, impotentni morski lavovi, i sve
ih je prezirala. Nikad si više neće dopustiti da je pokosi onaj zlatni
ushit užitka koji ju je tako nepovratno odnio od obala razuma u
uredu Winstanleyja, Dennisona i Winstanleyja prije više od
dvadeset godina. Nije se više sjećala ni Alanova prezimena, a
kamoli njegova lica.
A tad je upoznala Trevora Lessitera. Na njega je naletjela,
doslovno, na odjelu s hranom u M arks & Spenceru. Skrećući
prenaglo u jednom prolazu, kolica su im se poput rogova zaglavila
u metalnom klinču. Odmah mu je dobacila blistavi profesionalni
osmijeh. Njega je blistavost očarala, a profesionalnost mu potpuno
promaknula.
Bio je smiješan čovječuljak okrugle glave, kose prošarane
sijedima i nosio je vuneni šal iako je toga dana bilo toplo. Skupa
odjeća, pomisli ona procjenjujući njegov izgled upućenim očima,
dosadno staromodna, naravno. Takvi muškarci kovanice nose u
zasebnom novčaniku. Zajedno su gurali kolica. Njegova su već bila
napola puna.
»Žena vam je sigurno dala vrlo dugačak popis.«
»Nije... to jest...«, zamuca, hitro pogleda nju, zatim police.
»Popis je sastavila moja kći... Udovac sam.«
Gotovo i ne zastavši, ona reče: »Jao, kako sam
nepromišljena... uopće nisam...« Tad prestade hodati i pogleda
ravno u njega. »Uistinu mi je žao.«
Otišli su na kavu u kafić nasuprot kina Odeon. Barbara se
ispričala čim su se smjestili i otišla u toalet u kojem je skinula jedan
sloj umjetnih trepavica i pola ruža, i dodatno se namirisala.
Ponovno su otišli na kavu, zatim na večeru u hotel na obali Temze
u M arlowu. Odvezli su se u njegovu prekrasnom starom Jaguaru.
Vrata bi škljocnula kad bi se zatvorila, a sjedala su bila od prave
kože. U hotelu su svijeće stajale u čašama, a cvijeće plutalo u
staklenim zdjelama. Bila se naviknula na večere u mjestima izvan
ruke, ali nikad s muškarcem koji nije stalno pogledavao preko
ramena. Pričao joj je o ženinoj prometnoj nesreći i svojoj kćeri.
Reče: »Htio bih da je upoznaš.«
Potrajalo je dok to nisu ugovorili. Vikendi su dolazili i
prolazili, a Judy je uvijek imala neke planove. No na kraju krajeva,
na očevo inzistiranje, rezervirano je nedjeljno poslijepodne. Barbara
se odjenula vrlo oprezno: nježna haljina šarenog uzorka i lagani
kaput od tvida. Gotovo nimalo šminke: samo rumenilo, bronzer,
diskretni ruž i svijetlosmeđa olovka za oči.
Selo je bilo gotovo pedeset kilometara od Slougha (hvala Bogu,
pomisli ona) i dok su se vozili, stalno je ponavljala ljupko, i samo
napola neiskreno: »Doista se nadam da ću joj se svidjeti.«
A on, tupav i zavaravajući samog sebe, reče: »Naravno da ćeš
joj se svidjeti. Kako joj se samo ne bi svidjela?«
Kad je autom skrenuo na prilaz, prvo je pomislila da je
sigurno došlo do zabune. Da ide u posjet bogatom pacijentu ili da
će svratiti do prijatelja prije nego što je odveze svojoj kući.
Travnjaci su se pružali s obiju strana prilaza. Bilo je drveća i
grmova i cvjetnih lijeha. Kuća je bila velika viktorijanska vila s
tornjićem i zabatima i (otkrila je poslije) sedam spavaćih soba. Kad
je izašla iz auta, osjetila je hladnoću. Hladnoću zbog čežnje i nade i
straha.
Reče: »Ovo me podsjeća na očevu kuću.«
»Je li? A gdje je to bilo, draga?« Nikad prije nije spomenula
obitelj.
»U Škotskoj. Otišla je, nažalost, kao i sve ostalo.« Podigne
pogled na brojne prozore i teško uzdahne, drhteći od uspomena i
gubitka. »Bio je nepopravljiv kockar.«
»Nadam se da ćeš...« Zaustavi se. Barbara je znala što je
namjeravao reći i proklela je neviđenu djevojku u kući. Nikad se nije
dobro slagala sa ženama, nikad nije imala blisku prijateljicu. No
dobro — morat će jednostavno izaći na kraj s onim što je snađe.
A snašla ju je potpuna katastrofa. Kći je sjedila, nerazumna i
prijekorna (to je majci bio najdraži stolac), dijeleći čaj i teške vlažne
kriške domaće torte. Barbara se trudila zapodjenuti razgovor, a kći
ili nije odgovarala ili bi govorila samo o prošlim vremenima kad je
mamica činila ovo ili je mamica činila ono ili smo svi išli...
Dotle je Barbara promatrala mekane kauče (dva) i fotelje (pet)
s cvjetnim uzorkom. Zdjele s cvijećem i oprane kineske sagove i
prekrasna zrcala i ukrase. A kroz francuski prozor popločenu
terasu sa žarama čarobnog cvijeća koja je vodila na pokošen,
blistavo zeleni travnjak, i molila se prvi put u mnogo godina: Bože
moj — molim Te neka me zaprosi. Shvati da neprirodno snažno
drži ručku svoje delikatne šalice pa je oprezno odloži.
Vozeći se natrag, u automobilu on reče: »Predomislit će se.«
Naravno da neće, pomisli Barbara. Takve se nikad ne predomisle.
Frigidna mala kučka. S tim zrnatim tenom i dupetom koje samo što
ne dodiruje pod. Rođena usidjelica. Brinut će se o tatici i u
devedesetoj, a kamoli ne u devetnaestoj.
»Jao, misliš da hoće, Trevore? Tako sam se veselila što ću je
upoznati.« Glas joj je malo podrhtavao. Kad se parkirao ispred
njezina stana, ona reče: »Bi li htio ući na trenutak? M alo sam
potištena.« Bilo je to prvi put da mu je uputila takav poziv.
Spremno je skočio iz automobila pa uza stube.
Stan je bio u ulici M ancetta iznad trafike u središtu grada. Nije
mu ponudila ništa za piće, samo je prebacila svoj kaput preko
stolca i klonula na sofu od umjetnog ocelota, i zagnjurila lice u
dlanove. Odmah se stvorio pokraj nje.
»Ne uzrujavaj se.« Kvrgavom rukom u tvidu obgrli joj ramena.
Okrenula se prema njemu, djetinje žalosna.
»Toliko sam joj se htjela svidjeti. Zamišljala sam kako ćemo
razgovarati o odjeći i šminki i svemu... M islila sam da bih se mogla
brinuti o njoj... o tebi i njoj... vjerojatno misliš da je to blesavo?«
»Draga, naravno da nije.« Odjednom postade svjestan težine
njezinih grudi, prislonjenih na prednji dio njegove košulje. I mirisa
njezine kose. Podignuo joj je bradu i ganule su ga suze u očima.
Poljubio ju je. Na trenutak su joj se usta željno rastvorila pod
njegovim, čak je osjetio vrh jezika, zatim se zgranula i odgurnula ga
od sebe. Ustala je i otišla na drugi kraj sobe, okrećući se prema
njemu. Teško je disala.
»Što li sad misliš? Jao, Trevore. Ne znam što mi je... stalno
mislim na tebe... nisam te uopće smjela pozvati ovamo.«
Zatim se ponovno našla u njegovu naručju. Na trenutak je
dopustila da joj se cijelo tijelo opusti i prisloni uz njegovo,
primjećujući da će barem moći odraditi svoje kad za to dođe
vrijeme. Još jedan dugi poljubac. Ruka mu se pomaknula.
Dopustila si je maleni uzvik oduševljenja prije nego što se
istrgnula. »Što ti to misliš...«
»Barbara... Žao mi je...«
»Kakvom me ženom ti smatraš?«
»Oprosti mi, draga... molim te...«
»Samo zato što te volim — da, priznajem! Volim te. Jao,
Trevore«, ponovno zaplače, »moraš ići. Sve je ovo tako
beznadno.«
Otišao je i vratio se sljedećeg dana. I sljedećeg. Tri tjedna
posjećivao ju je, zdvajao, napuhavao se, dobivao zabranu ulaska,
popuštao, zaklinjao se, preklinjao, vrpoljio se i grčio. Na dan kad
se slomio, Barbara je bila tako nesretna da se nije ni potrudila obući
nego je sjedila kraj plinske peći zaogrnuta penjoarom.
Vjenčali su se ujutro 30. lipnja 1982. Večer prije vjenčanja
ostao je u stanu, doživljavajući zanose užitka koje će pamtiti, sa
sve većim stupnjem gorke čežnje, do kraja života. Zatim su se
odvezli u Jazavčev Put da vijesti priopće Judy.
A sad — Barbara dopusti da joj naramenica sklizne i ponovno
prouči ugriz — sad je sve na kocki. M ješavina frustracije i dosade
navela ju je da pronađe ljubavnika. I to kakvog tek ljubavnika. Samo
nekoliko sati nakon rastanka, već ga se opet zaželjela. Drugi put se
poskliznula na zlatnom putu. Tijelo joj je osjećalo nešto što mu
godinama nije dopuštala da osjeti. Bila je vrlo, vrlo oprezna, ali
koliko dugo ta avantura može ostati tajnom? No nije mogla
prestati. Sada ga je trebala koliko i zrak koji udiše. Uvukla se u
krevet i ležeći na trenutak ponovno u sjećanju proživljavala
ritmičke pokrete ljubavi, a zatim utonula u dubok san bez snova.
 DRUGO POGLAVLJE

Postavljanje policijske vrpce oko kućice gospođice Simpson

pobudilo je više zanimanja nego cijela četa narednika Troya. Činilo
se da je na ulici pola sela, ne obazirući se na očito neistinitu izjavu
dežurnog pozornika da se nema što vidjeti.
Ekipa za očevid spretno i metodički obradila je cijelu kuću.
Barnaby je lutao uokolo, otišao je u vrt. Ožalošćene pčele brujale
su u košnici. Bez iznenađenja je primijetio da je sva nezasađena
zemlja već bila puna korova. Vratio se do stražnjeg ulaza i luka
ruže Kiftsgate koji je slatko mirisao.
»Ovo smo pronašli pod lovorom blizu prozora smočnice, viši
inspektore.« Barnabyju su pokazali vrtlarske grabljice već
označene i spremljene u vrećicu od polietilena. »Vjerojatno su
upotrijebljene za grabljanje otisaka. Netko je svakako izašao
onuda.«
Do ručka su završili. Auto je otišao, odnoseći prikupljene
podatke u forenzički laboratorij, vrpca je uklonjena, a ekipa se
uputila u Crnog dečka na pivo i sendviče. Pola sata poslije odvezli
su se iz sela u bukovu šumu. Većina svjetine dotad je odustala, ali
Barnaby je čuo da žena u dvorištu pred krčmom govori: »Trkni
kući, Robbie, i reci mami da idu putom.« Dječačić je odjurio i,
ubrzo nakon što su se parkirali na ugibalištu pokraj bukove šume,
stigla je druga znatiželjna skupina.
U šumi je vrpcom ograđeno vrlo veliko područje. Ekipa za
očevid razdijelila ga je na manje dijelove, i pregledala ih jedan po
jedan tražeći otiske. Barnaby je opisao kuda su se kretali on i
gospođica Bellringer. Promatrači su se nestrpljivo prislonili na
vrpce, kriveći vratove. Jedan se čovjek provukao ispod vrpce
govoreći: »Znate, slobodna je ovo zemlja — nismo još u Rusiji« i
naređeno mu je da se vrati. Krupna žena sa zlatnim retriverom
doviknula je: »Sigurna sam da bi Henry mogao pomoći.«
Barnaby je promatrao i sklanjao se s puta. Shvatio je da
postaje nestrpljiv. Ovakve se stvari ne mogu požurivati, ali već je
prošlo toliko vremena. Još jedan dan dok stignu izvještaji. Imao je
dojam da mu se u rukama sve pretvara u prah prije nego što se
uopće primio posla. Dozvao je narednika Troya i požurio se natrag
u auto.

Zapravo je potrajalo manje od dvadeset i četiri sata. Laboratorij

nikad nije zatvoren (osim na državne praznike) i Barnaby je
izvještaje s mjesta zločina dobio u ruke prije stanke za ručak
sljedećeg dana. Pozorno ih je pročitao i sada je sjedio u postaji pred
nizom ozbiljnih lica u jednoj od prostorija za razgovore.
»Pokušavamo otkriti«, s ostatkom kave proguta prvu tabletu
u danu, »gdje su bili svi mještani, uključujući svu djecu koja nisu
bila u školi poslijepodne sedamnaestoga i te iste večeri — u redu?
Na onom stolu su naslagani obrasci. Raspored adresa je vani na
ploči.«
»Što pretpostavljamo, viši inspektore, kad poslijepodne
završava?« upita narednik Troy, koji je već zaboravio prijašnje
pokude i žarko je želio zablistati. »Primjerice, je li tko vidio da se
vraća iz šume?«
Barnaby pogleda svog narednika. Itekako je zamijetio njegovu
prijašnju prešućenu skeptičnost i čudio se lakoći kojom je stavove i
uvjerenja koji bi se pokazali neprikladnima odbacivao prirodno
poput zmijske kože. Ništa nije znao o Troyevu privatnom životu,
ali slutio je da odnosima možda pristupa podjednako nehajno.
»To bi nam svakako vrlo dobro došlo, ali život je rijetko tako
susretljiv. M islim da bi u ovoj fazi bilo najbolje da to razdoblje
shvaćamo kao jednu cjelinu, od dva popodne do ponoći. Znamo da
je gospođica Simpson bila živa u osam sati jer je obavila telefonski
poziv.«
»Ta osoba ili ljudi koje je navodno vidjela«, upita mlada
policajka, »kako znamo da su uopće iz sela?«
»Ne znamo pouzdano, ali to je svakako bio netko koga je
poznavala, a nikakav auto nije se parkirao uz cestu nigdje pokraj
polja koje vodi u šumu. A jedini drugi prostor za parkiranje,
ugibalište na Crkvenom putu, jasno se vidi iz zadnje kuće. Vlasnik
je bio u vrtu većinu popodneva i potpuno je uvjeren da nije vidio
auto. Dakle, tko god to bio, onamo je došao pješke.«
»Dakle tražimo nekoga tko nema alibi za dio poslijepodneva i
nešto večeri?«
»Vjerojatno. Sklon sam mišljenju da je riječ o paru. Izvještaj
otkriva da je pokrivač, od tamnog tartana, položen na do.«
Promatrao je kako Troy policajki Brierley dobacuje lascivni mig i
gurka je tako grubo da joj je ispala olovka. »Osim toga, i paprat i
biljke izvan samog područja pokazuju znakove nagnječenja što
ukazuje na to da je to možda bilo omiljeno mjesto. Koje je par
dosad upotrijebio već nekoliko puta.«
 »Čini mi se blago nevjerojatnim, viši inspektore.« Opet Troy.
»M islim, to da je ubijena jer je vidjela nekoga u akciji...« Nakašlja
se. »Pomalo staromodno. Na kraju krajeva, sad je 1987. Tko još u
današnje vrijeme očekuje vjernost?«
Barnaby, koji nikad u životu nije bio nevjeran, reče:
»Iznenadili biste se. Ljudi se i danas razvode zbog preljuba. Bivaju
razbaštinjeni. Odnosi mogu propasti. Gubi se povjerenje.« Dobio
je mnogo blijedih pogleda i jedno ili dva uviđavna kimanja. Ustao je.
»Na posao.«

»Ide nam na ruku što su viđeni popodne, viši inspektore. M nogi su

tad bili na poslu, lakše ćemo ih eliminirati.«
»Ne znamo kad su viđeni. M ožda u sedam sati. I tad je još
dan.«
»Aha.« Troy je vozio oprezno, okom prateći brzinomjer.
»M ogli su došetati iz Gessler Tyea. Nije tako daleko. Da se maknu
sa svog terena.«
»Da. M ožda ćemo morati krenuti malo u širinu.«
»Razumije se, čak i ako je bio par, to ne znači da su oboje
upleteni.«
Barnaby je i na to već pomislio. Itekako je vjerojatno da je
jedna polovica para slobodna kao ptica na grani i nema što izgubiti
ako se otkrije. Bilo je moguće i da bi, čak i ako oboje imaju
partnere, samo jedno moglo izgubiti toliko da bi on ili ona bio
spreman na ubojstvo samo da se veza ne otkrije. A gubitak ne mora
biti novčani. Barnaby nije odbacio mogućnost da je gospođica
Simpson ubijena da bi se nečijeg zakonitog partnera poštedjelo boli.
Naposljetku, sasvim je moguće iskreno voljeti bračnog druga i
svejedno ne uspjeti odoljeti valjanju u sijenu. Ušli su u Jazavčev
Put, prolazeći pokraj dva policijska automobila već parkirana
ispred Crnog dečka. Počeo je obilazak od vrata do vrata.
Barnaby reče: »Ja ću početi kod Lessiterovih. U onoj velikoj
kući s lavovima.«
Narednik Troy tiho je i zavidno zazviždao dok se auto
truckao uz prilaz i dao si malo oduška ispred ulaznih vrata,
parkirajući u razmetljivom vrtlogu prašine i šljunka. Barnaby je
uzdahnuo i izašao iz auta. Poslužio se lažnim starinskim zvekirom
i, čekajući, promatrao svjetiljke s kočije i ploču, sa strelicom koja je
pokazivala u stranu, na kojoj je doktorovo radno vrijeme bilo
ispisano gotičkim slovima nalik na ona iz horora.
Barnaby se sve bolje upoznavao s ordinacijom. Posjetio ju je
prethodnog dana da doktora obavijesti o obdukcijskom nalazu.
Vijesti nisu bile dobro primljene. Trevor Lessiter gledao ga je u
nevjerici, i rekao, baš kao i George Bullard, »Kukuta?« i poput
kamena pao na stolac. Tad se toliko zaboravio da je pokazao
Barnabyju da bi i on trebao sjesti. Čak su mu se i prsti privremeno
umirili.
»A što vas je navelo na to ako nisam previše radoznao?« Već
je zauzeo obrambeni stav.
»Zamoljeni smo da to istražimo.«
»Tko vas je zamolio? Onaj munjeni stari šišmiš iz iste ulice,
siguran sam.« Primijeti da je Barnaby blago promijenio izraz pa se
zamjetno potrudi smiriti. »Bilo bi ljubazno od vas da ste mi javili.«
»Upravo vam javljamo, gospodine.«
»M islim, prije ovoga, kao što sam siguran da vraški dobro
znate.«
Koraci koji su se bližili vratili su Barnabyja u sadašnjost.
Djevojka otvori vrata. Prisjećajući se Bullardova opisa »nimalo
sjajne kćeri«, Barnaby odmah zaključi da je to zacijelo ona: niska,
ne mnogo viša od 150 centimetara, i zdepasta. Ten joj je bio grube,
mutne teksture i iznad gornje usne imala je paperjaste maljice, kosa
joj je bila oštra, ali puna živosti, izdignuta u žičanu aureolu oko
glave. Imala je velike, prilično lijepe oči boje lješnjaka kojima bi s
vremena na vrijeme ubrzano treptala. Ta joj je navika davala
plašljivo, no pomalo prkosno držanje: takva će djevojka uvijek biti
na glasu biti kao nesigurna.
Barnaby je rekao zašto su došli i pušten je u kuću. Slijedio je
Judy Lessiter kroz hodnik. Njezine noge, koje su provirivale iz
bezoblične haljine s tregerima, bile su doista dojmljive: neopisivo
široke oko koljena, a zatim se stanjivale u gležnjeve tanke kao u
vrapca, poput preokrenutih čunjeva. Gurnula je vrata dnevne sobe i
ušla, a Barnaby odmah za njom.
Doktor Lessiter podigne pogled, a zatim pomalo zlovoljno
spusti svoj Telegraph. »Bože mili, mislio sam da vas više neću
vidjeti.«
»Da. Žao mi je, ali ovakve istrage su sasvim uobičajene...«
»Remetite cijelo selo.«
»U slučaju neobjašnjene smrti...«
 »Žena je zabunom ubrala kukutu. Odmah iza Crkvenog puta
nalazi se veliko polje. Sjeme leti posvuda. Očito je nešto otišlo u
vrt i pustilo korijenje. Ovakvu gnjavažu još nisam doživio.«
»Tražimo od svih u selu da nam kažu gdje su bili dotičnog
dana. To je prošli petak, sedamnaesti srpnja, popodne i navečer.«
Doktor je živčano frknuo nosom, bacio novine i stao leđa
okrenutih njima, buljeći u kamin. »No... ako baš moramo. Popodne
sam obilazio pacijente... a naveč...«
»Pacijente obilaziš utorkom i četvrtkom, tatice.« Judy je
govorila smirenim i razumnim tonom, ali Barnabyju se učini da se u
kutu njezinih usana trza prilično neugodan osmijeh.
»Što? Aha... da... oprostite.« Podigao je časopis iz košare za
drva i počeo ga listati, pokazujući pomanjkanje zanimanja. »Bio
sam ovdje, naravno. M alo sam radio u vrtu, ali uglavnom sam
gledao posljednji dio test utakmice. Kakva je to bila igra... vrhunska
bacanja...«
»A navečer?«
»I dalje ovdje, bojim se. Stvarno dosadan dan.«
»A vaša je žena bila s vama i popodne i navečer?«
»Dio večeri. Popodne je bila u kupnji.«
»Hvala lijepa. Gospođice Lessiter?«
»Radila sam tijekom dana. Knjižničarka sam. U Pinneru.«
»A navečer?«
»... ovdje...«
Oba policajca primijetila su kako se doktor na taj odgovor
prilično teatralno iznenadio, a to mu je bez sumnje i bila namjera.
M ilo za drago, pomisli Barnaby.
»Zapravo...« razjasni ona, »otišla sam u kratku šetnju...
vrijeme je bilo divno.«
»Sjećate li se kad je to bilo?«
»Ne, žao mi je. Nisam dugo izbivala.«
»Kamo ste otišli?«
»Niz Crkveni put, oko pola milje uz polja pa natrag.«
»Jeste li koga sreli?«
»Nisam.«
»Jeste li čuli ili primijetili bilo što neobično dok ste prolazili
pokraj Pčelinje kućice?«
»Ne... mislim da su zavjese bile navučene.«
»Kad ste se vratili?«
Slegne ramenima kao da joj se živo fućka.
»M ožete li nam vi pomoći, doktore Lessiter?« upita Barnaby.
»Ne.« Doktor se vratio na sofu i ponovno se udubio u novine.
Barnaby se upravo spremao pitati može li razgovarati s gospođom
Lessiter kad se pojavila na vratima iza njega. To mu je odala nagla
promjena atmosfere. Doktor, nakon pogleda preko Barnabyjeva
ramena, poče čitati novine sa zanimanjem koje može biti samo
hinjeno, Judy mrko pogleda nikog određenog, a krv uzavre i
prostruja posvuda pod gotovo prozirnom kožom narednika Troya,
stvarajući neprikladne žarkonarančaste mrlje.
 »Učinilo mi se da čujem glasove.«
Spustila se na fotelju pokraj prozora, stopala stavila na
majušnu klupicu za noge i nasmiješila se dvojici policajaca. Kao da
je izašla ravno iz koje od njegovih duplerica, pomisli Troy,
odmjeravajući zrele obline utegnute u kombinezon od frotira,
valovitu kosu i sjajne medene usne. Na vitkim preplanulim nogama
nosila je zlatne sandale na visoku petu. Barnaby pomisli da nije
tako mlada kao što bi sav taj uložen trud i lova čovjeka naveli da
pomisli. Nije u ranim tridesetima, nego u srednjim, možda čak
kasnim četrdesetima.
Odgovarajući mu na pitanje, reče da je popodne bila u
kupovini u Caustonu, a navečer kod kuće osim kratkog razdoblja
kad je izašla da se provoza.
»To je bilo s nekom određenom svrhom?«
»Ne... zapravo... da vam iskreno kažem, malo smo se
porječkali, zar ne, Bubice?«
»Sumnjam da policiju zanimaju naše kućne razmirice, draga
moja...«
»Previše sam potrošila na odjeću i naljutio se na mene pa sam
uzela Jaguar i malo se vozala uokolo dok nisam procijenila da se
ohladio. Zatim sam se vratila kući.«
»A kad je to bilo ?«
»Je li gospođica Lessiter bila ovdje kad ste se vratili?«
»Judy?« Namrštila se djevojci kao da se to nje ne tiče, kao da
se pita što ona uopće radi u ovoj kući. »Nemam pojma. Puno
vremena boravi u sobi. Tako je to s adolescentima, znate.«
 Barnaby nije mogao priliku koja nezgrapno zauzima pola sofe
doživjeti kao adolescenticu. Ta je riječ podrazumijevala ne samo
manjak samopouzdanja, trapavost i osobnost koja se neprestano
mijenja, nego krhkost (makar se odnosila samo na ego) i mladost.
Judy Lessiter izgledala je kao da je od rođenja u srednjoj dobi.
»Niste se nigdje zaustavili, gospođo Lessiter? M ožda da nešto
popijete?«
»Nisam.«
»Dobro, hvala vam.« Kad je Barnaby ustao, začuo je vratašca
otvora za poštu. Judy se iskobeljala sa sofe i otklipsala iz sobe.
Njezina pomajka pogleda Barnabyja.
»Zaljubljena je. Svaki put kad stigne pošta ili zazvoni telefon
doživimo malo dramatike.« Blistav neljubazan osmijeh uputila je
svoj trojici muškaraca. Poručivao je: nije li smiješna? Kao da bi je
itko htio. »Grozan čovjek, ali frapantno zgodan, da stvar bude
gora.«
Zglobovi na prstima Trevora Lessitera pobijelili su nad
novinskim papirom. Judy se vratila s pismima u ruci. Jedno baci
Barbari u krilo, a ostale spusti niz nagib unutrašnje strane Daily
Telegrapha. Njezin otac ozlojeđeno cokne jezikom.
Kad su izašli iz kuće, Barnaby zastade da s divljenjem
promotri veličanstvenu bijelu pavitinu koja se verala po trijemu.
Prije nego što je pošao dalje, pogledao je kroz prozor sobe koju su
upravo napustili. Barbara Lessiter, koja je sada stajala, prazno je
zurila u vrt. Lice joj je prekrila maska straha. Dok ju je Barnaby
promatrao, zgužvala je pismo u čvrstu lopticu i ubacila ga u džep
kombinezona.
 ~

»Što je bilo, pomajčice?«

»Ništa.« Barbara se vrati na fotelju. Čeznula je za jakom
crnom kavom. Sve je bilo na niskom stoliću ispred sofe. Ali nije se
uzdala u svoje drhtave ruke.
»Blijeda si, štono se kaže, kao krpa ispod sve te pariške
žbuke.« Zagledala se Judy u stariju ženu. »Nisi valjda trudna?«
»Naravno da ne.«
»Naravno da ne«, ponovni Judy. »Davno je prošlo tvoje
vrijeme, je li?«
»Trevore, imaš li cigaretu?«
Ne podižući pogled s novina, muž joj odgovori: »Ima ih u
kutiji na mom pisaćem stolu.«
Barbara uzme jednu, tapkajući njome po poklopcu tako
žestoko da je zamalo pukla. Zapalila ju je srebrnom nogometnom
loptom i stajala pušeći kraj prozora, leđima okrenuta njima.
Nabijena prešućenim neprijateljstvom, tišina se produljila.
Judy Lessiter očevu papirnatom štitu uputi raspaljeni pogled.
Najradije bi ga spalila poput sunčeve zrake usmjerene povećalom.
Da ga vidi kako se smeđi i crni i raspršuje u pahuljama, ostavljajući
rupu kroz koju će proviriti njegovo glupo zapanjeno lice.
Sad je prošlo pet godina od poraznog dana kad su se oboje
pojavili na kućnom pragu s jednakim zlatnim prstenjem. Prethodnu
noć nije proveo kod kuće, rekao joj je da će bdjeti uz pacijenta na
umoru. Nije mu uspjela oprostiti tu laž koju je smatrala krajnje
odvratnom. Nije čak ni bila sigurna voli li ga još. U svakom slučaju
zadovoljstvo koje osjeća promatrajući ga u svakodnevnim jadima
nipošto ne sluti na to.
Od samog početka žestoko se opirala Barbarinim prilično
mlitavim prijedlozima u vezi s odjećom i šminkom i preinakama u
sobi. Sviđala joj se soba takva kakva je oduvijek bila — stare
igračke, prekrivač od šarenih polja, školske knjige i sve — a od
Barbarinih prijedloga kako da je učini ženstvenijom (nabrane
zavjese, srcedrapateljne tapete s tužnim klaunom i sivkastobijeli
čupavi tepih) bilo joj je muka. Osim toga, ona je, govorila je samoj
sebi, suviše inteligentna da slijepo vjeruje glupim časopisima na
koje Barbara troši pola svog života. Kao da novu sebe možeš
pronaći izgladnjujući onu staru gotovo do smrti, a zatim čupajući
obrve onom što je od nje ostalo. Ali majčinski savjeti nisu dugo
trajali i Barbara se ubrzo prepustila svakodnevnoj rutini koja otad
traje. Naređivanju posluzi, obilascima frizera, rekreacijskih klubova
i trgovina odjećom i izležavanju u kući proučavajući časopise koje
je Judy nazivala »Bizarnim Harpijama i ostalim gorgonejima«.
Judy nije bila sretna. Nije bila sretna od dana kad joj je umrla
majka. To jest, ne onako neustrašivo jednostavno sretna kako je
sretno jedino dijete dvoje brižnih roditelja. No nesreća onih dvoje
pruža joj neobičnu utjehu. A tu je i M ichael Lacey. Ili bolje rečeno,
nije. I nikad neće biti. To će si morati i dalje ponavljati svaki put
kad joj u srcu zamigolji crvić nade. Ne samo zbog njegova izgleda
(čak i nakon nezgode imao je prekrasno lice), nego i zbog posla.
Slikar mora biti slobodan. Upravo prošlog tjedan rekao joj je da će
putovati; studirati u Veneciji, Firenci i Španjolskoj. Sva zdvojna
ciknula je »Kada, kada!«, ali on je samo slegnuo ramenima,
odgovarajući: »Jednog dana... uskoro.« Otkad se zaručila, njegova
sestra Katherine gotovo nikad nije bila kod kuće i Judy bi katkad
odšetala onamo, malo počistila, skuhala kavu. Ne prečesto.
Nastojala je ostaviti velik razmak između posjeta potajno se
nadajući da će mu nedostajati.
Prije dva tjedna primio ju je za ruku i poveo do prozora.
Uhvatio ju je za bradu i proučavao njezino lice, potom rekao: »Htio
bih te naslikati. Imaš nevjerojatne oči.« Izgovorio je to gotovo
svrsishodno, kao da je on kipar, a ona komad kamena koji mnogo
obećava, ali Judyino se srce rastopilo u grudima (Nova ti!), a
njezini snovi, obnovljeni, dobili su novi polet. Nije to ponovno
spomenuo. Otišla je onamo uvečer prije nekoliko dana, kroz prozor
je vidjela da radi i, nemajući hrabrosti da ga prekine, potiho se
odšuljala. Nije se vratila, bojala se da će mu neželjenim posjetom
iskušavati strpljenje i izazvati ono čega se najviše užasavala,
konačno odbijanje.
Trevor Lessiter promatrao je svoju kćer, odsutnu kao i inače,
dok je presavijao Telegraph. Pitao se na što misli i kako je moguće
da ti netko tako nedostaje ako ga viđaš svakog dana. Bilo mu je
drago što, unatoč žestokim sugestijama njegove supruge, nije
odlučila potražiti stan u Pinneru »da bude bliže poslu«. Judy sad
nije radila ništa u kući. Ona koja je uvijek s ponosom laštila majčine
stvari i aranžirala cvijeće. A sad se ono što gospođa Holland ne bi
stigla nije diralo. A kad god bi se on i Barbara porječkali (to se u
zadnje vrijeme, čini se, stalno događalo), u Judyinim očima vidio bi
zadovoljstvo koje ga je duboko pogađalo. Znao je da misli »tako
mu i treba«. Pogledao je svoju ženu, teške grudi i uzak struk, i
zavrtjelo mu se u glavi od požude. Ne od ljubavi. Sada je shvaćao
da je više ne voli, štoviše pitao se je li ju ikad volio, ali još je nad
njim imala moć. Veliku moć. Kad bi samo mogao razgovarati s
Judy. Pokušati je uvjeriti da je bio nagovoren na brak, gotovo
nasamaren. Sigurno bi ga razumjela sad kad je i sama zaljubljena.
Zgrozio se te pomisli. M lade ljude redovito uznemiruje, čak i
vrijeđa, otkrivanje roditeljske seksualnosti. A ona upornom
ravnodušnošću i neljubaznošću sada u njemu budi sličnu reakciju.
Prije nekoliko godina vjerovao je da se to nikad ne bi moglo
dogoditi.
Sad se sjećao kako ga je, nakon što joj je majka umrla, znala
čekati da se vrati iz noćnog posjeta pacijentu i skuhala bi mu kakao,
a zatim sjela s njim i pobrinula se da ga popije. Preuzimala je sve
poruke uredno i točno i slušala pacijente kako raspredaju jednako
ljubazno kao što bi to činila njegova žena. Dok joj je promatrao
tužno nadureno lice, činilo mu se da je nešto od jedinstvene
vrijednosti odbacio i zamijenio šundom.
Barbara Lessiter osjeti kako joj se grubi papir prislanja uz
bedro dok hoda. Pitala se, milijunti put u zadnjih pet minuta, gdje li
će dovraga nabaviti pet tisuća funta.
 TREĆE POGLAVLJE

Kamo sad, šefe?«

»Pa, gospođa Quine je u ulici Burnhamski vijenac...«
»M islio sam da će drugi obići općinske stambene zgrade.«
»Ovu ću obići ja, ona je spremačica gospođice Simpson. A tu
su i zastrašujuće otmjena prizemnica i sljedeće četiri kućice — i
Traceova farma. To jest, kuća Tye.«
»Očekuju da ih posjeti netko višeg ranga? Elita?«
»Ne trebam sociološku analizu, Troy. Pamet u glavu i dobro
otvorite oči.«
»U redu, viši inspektore.«
»I našiljite olovku. Počet ćemo na farmi pa krenuti dalje.«
Iznad glavnog ulaza bio je šarmantan željezni polukružni
prozor s bijelim rebrima i čipkastim viticama. M agnolija je bila u
punom cvatu, velike voštane čaške na tamnozelenim tanjurićima
prislanjale su se uz prozore. Narednik Troy potegnuo je mjedenu
ručku i, daleko od njih, čulo se zveckanje zvona. Barnaby se pitao
imaju li u kuhinji vitrinu od stakla i mahagonija s nizom zvonaca
koja zapovjednički trzaju pod svojim oznakama. Salon za doručak.
Praonica. Smočnica. Dječja soba. Nitko nije došao.
»Bit će da služavka ima slobodan dan.« Troy nije uspio
održati šaljiv ton. Komentar je ispao zajedljiva poruga. Slijedio je
Barnabyja oko bočne strane kuće, boreći se s gorkim uspomenama.
Njegova je majka uvijek morala skinuti pregaču prije nego što bi
otvorila vrata. I rubac. I sad ju je vidio pred očima kako nervozno
gladi kosu pred zrcalom u hodniku, ravna ovratnik. »Gospođa
Willows došla je u posjet, milostiva.«
Ušli su u dvorište popločeno kamenom sa stražnje strane kuće
i, dok su to činili, maleni pas, vrlo mršav, sive njuške i šarenih prsa,
dojurio je k njima. Bio je to stari Jack Russell i nije dobro vidio. Bio
je već vrlo blizu dvojici muškaraca kad je shvatio da se zabunio.
Troy se sagnuo da psa potapša, ali pas se neutješno izmaknuo.
Barnaby se približi stražnjim vratima. »M ožda nam se ovdje
posreći.«
Bila su širom otvorena, otkrivala su golemu kuhinju.
M uškarac, okrenut prema vratima, sjedio je za dugačkim uskim
stolom držeći se potpuno snuždeno, čela naslonjena na jednu ruku,
obješenih ramena. Blizu njega, sjedeći na rubu stola leđima okrenuta
Barnabyju, bila je mlada djevojka. Dok je Barnaby promatrao,
nagnula se naprijed i dotaknula muškarčevo rame. On ju je odmah
zgrabio za ruku i, podižući pogled, ugledao dvojicu muškaraca na
pragu pa skočio na noge. Djevojka se sporije okrenula prema njima.
Godinama nakon što je slučaj zatvoren, Barnaby je i dalje
pamtio prvi pogled na Katherine Lacey. Nosila je svilenu haljinu, s
prugama boje bjelokosti i zelene jabuke, i bila je najljepše stvorenje
koje je u životu vidio. A njezina je ljepota bila nešto više od
jednostavnog savršenstva lica i tijela (a koliko se uopće često i to
susreće?); odisala je nedostižnim savršenstvom udaljene zvijezde.
Očaravala je srce. Pošla je prema njima, besprijekorne usne
razmaknule su se u osmijeh.
»Oprostite — jeste li dugo zvonili? U kuhinji ne čujem svaki
put.« Barnaby objasni razlog posjeta. »Aha, naravno — uđite,
molim vas. Svi smo se tako iznenadili kad smo čuli da je pozvana
policija, nije li tako, Davide?« M uškarac, koji je ponovno sjeo na
jedan od stolaca s polukružnim naslonom od prečaka, nije
odgovorio. »M om je ocu bila učiteljica, znate, gospođica Simpson.
M ojim je roditeljima bila veoma draga. Usput, ja sam Katherine
Lacey. A ovo je David Whiteley, upravitelj naše farme.«
Barnaby kimne i ispita je gdje je bila dotičnog dana
pogledavajući dode muškarca za stolom. Imao je više od 180
centimetara i osunčanu put, gotovo stradalu od vremena, kao netko
tko neprestano radi na otvorenom. Imao je žive, kobaltno plave oči
i kosu boje lana, nešto dužu nego što bi se moglo očekivati. Činilo
se da je negdje u kasnim tridesetima i sada je više izgledao kao da
im zamjera, nego da je potišten. Barnaby se pitao što bi se dogodilo
da se on i Troy nisu pojavili na vratima. Je li mu djevojka
dotaknula rame gestom utjehe? M ilovanja? Bi li njegov gorljivi
stisak ruke izazvao odbijanje? Ili poljubac?
»... popodne je lako. Većinu sam provela u seoskoj dvorani u
pripremama za subotnju sportsku priredbu. Znate... postavljanje
stolova... razvrstavanje stvari... pomagala sam na štandu ŽI-ja.«
»Tako dakle...« Barnaby kimnu, uzalud se trudeći zamisliti
gospođicu Lacey u Ženskom institutu. »Kad ste otišli?«
»Ah, oko četiri, čini mi se. No možda je bilo ranije. Beznadan
sam slučaj kad je riječ o vremenu, to vam Henry može potvrditi.«
»A jeste li otišli ravno kući?«
»Jesam. Po Peugeot. Zatim sam se odvezla do žitnice u
Huytons Endu da pokupim Henryja. Ima ured...«
Naglo prekine pa reče: »Slušajte — ne bi li bilo razumnije da
razgovarate s oboma zajedno? Uvijek u ovo vrijeme pijemo kavu u
salonu. Slobodno nam se pridružite.«
Barnaby odbi kavu, ali se složi da je njezin prijedlog koristan.
»Dođi i ti, Davide.« Nasmiješi se opet, ovaj put muškarcu na
stolcu, i njih trojica krenu za njezinom stražnjom vizurom, samo
neznatno manje božanstvenom od prednje, kroz predvorje i niz
dugački hodnik prekriven tepihom. Na jednom zidu u kićenim
okvirima bila su poredana ulja na platnu iz povijesti Traceovih, a
na drugom profinjeni akvareli na koje je Barnaby bacio stručno i
zavidno oko. Na kraju hodnika dvokrilna vrata sa staklom vodila su
u zimski vrt: divnu strukturu petlji i uvojaka od bijelog željeza.
Barnaby je kroz staklo načas vidio travnjake simetričnih linija,
elegantno uređenu živicu i blistavu fontanu. Pitao se ima li
paunova. Katherine progovori preko ramena.
»Osim Henryja jedina osoba koja trenutačno ovdje živi je
Phyllis Cadell — njegova šogorica. Njezina soba je na katu.« Naglo
je skrenula i otvorila prva vrata nadesno.
Ušli su u veoma dugačak dnevni boravak. Na zidovima je bio
točkasti uzorak bež i boje marelice, a na parketu visokog sjaja bili
su raspoređeni bogati perzijski sagovi. Strop su krasili rokaji od
zlatnih listića. Na drugom kraju sobe muškarac je u kolicima sjedio
pokraj veličanstvenog kamina. Nije bilo vatre, nego je prostor
ispunjavalo bijelo i srebrno lišće i cvijeće koje se zrakasto širilo iz
sredine. M uškarčeva koljena bila su prekrivena dekicom. Imao je
ozbiljno — gotovo mrko — lice s dvije duboke brazde koje su
vodile od nosa do kuta usana. Tamna kosa bila mu je prošarana
sijedima i ramena malčice pognuta. Barnaby se poslije iznenadio
kad je saznao da Henry Trace ima samo četrdeset i dvije godine.
Pitao se je li David Whiteley sjeo na mjesto najbliže svom
poslodavcu sasvim slučajno. Teško bi mogao zamisliti okrutniji
kontrast. Čak i nepomičan, Whiteley je zračio agresivnom
vitalnošću. Činilo se da će mu udovi, tako pravilni i snažni,
provaliti iz šavova samterica i karirane košulje. M arlborov
maneken, u sebi podrugljivo reče Troy. Katherine objasni zašto je
policija došla, zatim sjede na klupicu za noge pokraj kolica i primi
Tracea za ruku.
»Strahota«, reče, »sigurno nije istina da je to bio zločin?«
»Trenutačno samo istražujemo, gospodine.«
»Jednostavno ne mogu povjerovati da bi joj netko htio
nauditi«, nastavi Trace, »bila je najljubaznije biće na svijetu.«
Nije dodao, primijeti Troy, otvarajući svoj blok, da je njegovoj
mami bila učiteljica. Vjerojatno je pohađala privatnu školu. Neki
imaju sreće.
»Zapravo sam je vidjela na dan kad je umrla«, reče Katherine,
glasa neokaljana pomalo opscenim uzbuđenjem koje obično prati
takve primjedbe.
»Kad je to bilo?« upita Barnaby i pogleda Troya koji je
olovkom opisao luk da pokaže da prati.
»Ujutro. Ne sjećam se kad sam točno svratila do nje. Obećala
mi je nešto meda za štand. Dala mi je i peršinova vina. Uvijek je
bila vrlo velikodušna.«
»I tad ste je zadnji put vidjeli?« Katherine kimnu. »Da se
vratimo na poslijepodne... otišli ste iz dvorane oko četiri... uzeli
Peugeot...?«
 »I odvezla se do Henryjeva ureda. Pokupila sam ga, vratili
smo se ovamo, večerali i proveli večer prepirući se oko...«
»Raspravljajući.«
»... raspravljajući«, okrenu glavu i vragolasto ga pogleda, »o
novom ružičnjaku. Otišla sam oko pola jedanaest.«
»Dakle ne živite ovdje, gospođice Lacey?«
»Ne do sljedeće subote. Tad ćemo se vjenčati.« Razmijeni
poglede s muškarcem u kolicima. Njezin je bio jednostavno mio, a
njegov ne samo pun obožavanja, nego i trijumfalan. Trijumf
kolekcionara koji je uočio rijedak i prekrasan primjerak i, usprkos
svemu, ugrabio ga za sebe. Kad imaš novca, pomisli narednik Troy,
možeš kupiti što te volja.
»Živim u kućici na rubu bukove šume. U Božikinoj kućici.
Zapravo je izvan sela.« Sjena joj zamrači oči. Tako tiho da ju je
Barnaby jedva čuo doda: »S bratom M ichaelom.« On je upita gdje
je točno kućica pa mu opiše, dodajući: »Ali nećete ga trenutačno
ondje pronaći. Otišao je u Causton kupiti kistove.« Naizgled ju je
dodavanje podatka za koji bi se teško moglo reći da uznemiruje
toliko uzrujalo da je čvrsto stisnula usne i namrštila se. Trace je
nježno potapša po glavi kao da umiruje razdražljivu životinju.
»Jeste li na povratku kući prošli pokraj kuće gospođice
Simpson?«
»Jesam.«
»Jeste li koga vidjeli? Nešto čuli ili primijetili?«
»Nažalost, nisam.«
»Je li svjetlo bilo upaljeno? Zavjese navučene?«
 »Žao mi je — jednostavno se ne sjećam.«
»Hvala vam.« Barnaby posveti pozornost Henryju Traceu.
Slutio je da su pitanja u tom slučaju čista formalnost, no da ih nije
postavio, ispalo bi to u najmanju ruku bešćutno. Premda se Trace
možda mogao u kolicima dovesti do kuće gospođice Simpson i
otrovati je (a u tom slučaju njegova zaručnica laže da su večer
proveli zajedno) teško je tog poslijepodneva mogao biti nestašan u
šumi, čak i ako pretpostavimo da bi ikoji muškarac nadomak
vjenčanja s Katherine Lacey bio dovoljno lud da to poželi. Nigdje
blizu onog mjesta nije bilo tragova kotača ni guma. Barnaby
pretpostavi da je doista paraliziran. Zacijelo se samo u filmovima
događa da snažni, zdravi ljudi provode godine skriveni pod
pokrivačem u kolicima samo da bi u ključnom trenutku mogli
iskočiti i počiniti savršen zločin.
»Potvrđujete li što nam je gospođica Lacey rekla o vašim
zajedničkim kretanjima, gospodine Trace?« Začu nagli pokret
papira iz Troyeva kuta.
»Da, potvrđujem.«
»A jesu li drugi ljudi bili nazočni dok ste bili u uredu?«
»O, da. Ondje čuvamo traktore. I sve gnojivo. Ondje je silos...
poljoprivredne zgrade. To je vrlo užurban dio imanja.«
»Koliko je imanje veliko?«
»Pet tisuća jutara.«
Narednik Troy snažno je ubadao stranicu.
»A biste li mi mogli reći kako se zove vaš liječnik?«
»M oj liječnik?« Henry Trace se smeteno zagledao u
Barnabyja. Zatim je pogled izblijedio. Reče: »Aha, shvaćam.«
Brazde su se na njegovom licu produbile. Nasmiješio se, osmijehom
potpuno lišenim bilo kakva veselja ili zadovoljstva. »Trevor
Lessiter je moj liječnik opće medicine. No najbolje bi bilo da
porazgovarate s gospodinom Hollingsworthom, s University
Collegea u Londonu.« Ogorčeno doda: »On će vam potvrditi da
sam doista paraliziran.«
Djevojka kraj njegovih nogu bijesno cikne i srdito pogleda
Barnabyja. Trace reče: »Sve je u redu, dušo. M oraju to pitati.« No
nije se smekšala i nastavila je prkosno gledati dvojicu policajaca
tijekom ispitivanja Davida Whiteleyja. Troy pomisli da zbog toga
izgleda još ljepše. Odgovori upravitelja farme bili su kratki. Reče da
je dotičnog popodneva radio.
»Gdje točno?«
»Oko pet kilometara niz cestu za Gessler Tye. Popravljao
sam ogradu. Prije nekoliko dana dogodila se gadna prometna
nesreća i velik dio je uništen.«
Barnaby kimne. »A nakon što ste s tim završili?«
»Odvezao sam se u Causton da naručim još mreže. Zatim sam
otišao kući.«
»U redu. Niste se vratili u urede farme?«
»Ne. Tad je već bilo gotovo šest. Ne moram cvikati karticu na
dolasku i odlasku, znate. Nisam najamni radnik.« Trudio se ostaviti
dojam da se zabavlja, ali u glasu mu se osjetila blaga razdraženost.
»A živite...?«
»U Witchettsu. Kući sa zelenim prozorskim kapcima
nasuprot puba. Ide uz posao.«
»A navečer?«
»Otuširao sam se. Popio piće. M alo gledao televiziju. Zatim
otišao u M edu u Gessleru večerati i malo se podružiti.«
»Kad je to bilo?«
»Pretpostavljam oko pola devet.«
»Niste oženjeni, gospodine Whiteley?«
»Ne gurajte nos gdje mu nije mjesto!«
»Davide!« viknu Henry Trace. »Nema potrebe...«
»Žao mi je, ali ne vidim kog vraga je važno jesam li oženjen ili
ne za istragu smrtnog slučaja starice koju gotovo uopće nisam
poznavao.« Tvrdoglavo zatvori usta, savije ruke i prekriži noge.
Trenutak poslije, više nisu bile prekrižene. Zatim ih opet prekriži
na drugu stranu. Barnaby, koji se činio potpuno ravnodušnim,
mirno je sjedio u fotelji. Činilo se da je Henryju i Katherine prilično
neugodno. Troy zajedljivo odmjeri Whiteleyjeve napete listove i
bicepse. Poznavao je on njegovu sortu. Smatra se pastuhom.
Vjerojatno mu se ne diže bez pet-šest piva i mekog pornića. Tišina
se produljila. Tad je David Whiteley teatralno uzdahnuo.
»No dobro, oženjen sam ako baš morate znati, ali posljednje
tri godine živimo odvojeno. Zapravo, od nedugo prije nego što sam
počeo raditi ovdje. Ona predaje domaćinstvo i živi u Sloughu. I, da
vas poštedim čeprkanja baš svakog genealoškog detalja, imamo
devetogodišnjeg sina. Zove se James Laurence Whiteley i zadnji
put kad sam ga vidio imao je jedva malo više od metar i dvadeset i
težio je oko trideset kila. Furao se na Depeche M ode, BM X-ove i
kompjutorske igrice i vraški dobro je igrao košarku. Naravno, to je
bilo prije podosta vremena. Sad se vjerojatno sve promijenilo.«
Sarkazam i ljutnja posustali su na zadnjem komentaru. Njegov glas,
pun emocija, naglo je zastao.
»Hvala vam, gospodine Whiteley.« Barnaby pričeka nekoliko
trenutaka pa nastavi: »Vratimo se na večer sedamnaestog. M ožete
li mi reći kad ste otišli iz M ede?«
Prije nego što je odgovorio, Whiteley je polako i duboko
udahnuo. »Otprilike oko pola sata prije zatvaranja. M ožda se
sjećaju. Redoviti sam gost.«
»Odvezli ste se ravno kući?«
»Da.«
»M ožete li mi reći koje je marke vaš auto i koje su mu
registracijske oznake?«
»Citroen karavan. ETX 373V.«
»Dobro.« Barnaby ustade. »Bili ste vrlo susretljivi. Čini mi se,
gospođice Lacey, da ste spomenuli da još netko živi ovdje?«
»Pa da«, reče Henry Trace, »tu je i Phyllis. Ali nije li u novoj
kući?«
»Nije.« Katherine ustane. »Čula sam kad je došla prije pola
sata. Odvest ću vas.« Riječi je uperila u Barnabyjevu smjeru, ali
nije ga pogledala. Kad je zakoračila da pođe, Henry je uhvati za
ruku.
»Odmah se vrati.«
»Naravno da hoću.« Sagnula je glavu i poljubila ga u kut usana.
Bio je to čedan poljubac, ali pogled koji je dobila zauzvrat bio je
daleko od čednog. Dražestan su prizor, pomisli Barnaby. Trace sa
svojim otmjenim ozbiljnim profilom, djevojka koja se čilo i ljupko
naginje nad njim, a u pozadini nabori zavjesa od sive šanžan svile.
M ožda se zbog tog zadnjeg prilično teatralnog detalja Barnabyju
učini da je ta dražesna slika nekako neprirodna. Činila se tako
nategnuto savršenom; ispunjena lažnom osjećajnošću poput
sentimentalne viktorijanske razglednice ili ilustracije Dickensova
djela. Nije taj dojam mogao posve objasniti. Nije mogao reći da bilo
koje od njih glumi. Pomaknuo je pogled da obuhvati i Davida
Whiteleyja. M ožda je njegova pojava potaknula takvu pomisao.
M ožda je jednostavno problem u tome što je djevojka s krivim
muškarcem. M ladost bi trebala prizivati mladost. Barnaby
promotri kako Whiteley gleda djevojku. I njegov je pogled bio
daleko od čednog. Barnaby pomisli da bi Henry Trace bio vrlo
neobičan muškarac da se, dok su mu njegova zaručnica i upravitelj
farme izvan vidokruga, povremeno ne zapita... Kolekcionar po
prirodi očekuje gramzljivo ponašanje drugih kolekcionara.
Pogotovo prema svom najvrednijem primjerku.
Katherine ih povede visokim zakrivljenim stubama pa niz još
jedan hodnik, a ovaj su krasili iznimno ulašteni stolići u obliku
polumjeseca s vazama cvijeća, burmuticama i minijaturama.
»Kako je damino puno ime?«
»Phyllis Cadell?«
»Neudana je?«
»Naravno.« Kiseo ton u njezinu glasu Barnabyju se svidio i
zaintrigirao ga. Prema njegovu mišljenju, previše slatkoće i sjaja s
vremenom zasiti. I to nakon vrlo kratkog vremena. Volio je, kako bi
on to rekao, »mrvicu otkačenosti«. Pitao se koji je točno položaj
Phyllis Cadell u kući i hoće li se nakon vjenčanja promijeniti.
Zacijelo bi svaka novopečena supruga htjela uzeti uzde u svoje
ruke. A, s mužem u kolicima, morat će biti iznimno vješta.
Pogledao je pomalo preplanulu ruku gospođice Lacey dok je kucala
na vrata. Činila se snažnijom nego što bi se očekivalo s obzirom na
djevojčin izgled nježnog cvijeta.
»Hej, Phyllis — oprostite što smetam...«
Barnaby za njom krenu u sobu. Vidio je prilično punašnu,
sredovječnu ženu s licem nalik na kamenu ploču, očima boje
ogrozda i mlitavom smeđom kosom mladenačke frizure s gustim
šiškama i čvrstim malim kovrčicama. Na izduženom blijedom licu
izgledala je smiješno, kao perika na konju. Sjedila je ispred velikoga
treperavog televizora, s kutijom pralina na koljenima.
»... došla je policija.«
Žena poskoči. Kockaste praline poletjele su posvuda. Čučnula
je, skrivajući lice, ali ne prije nego što je Barnaby vidio da joj se iza
očiju probudio strah. I Katherine se sagnula. Praline su bile
miješane: tri nijanse smeđe (vanilija, moka, čokolada), a neke
kockice bile su punjene lješnjacima i višnjama.
»Sad ih nećete moći pojesti, Phyllis...«
»M ogu sama pokupiti nekoliko bombona, hvala. Pusti me na
miru.« Čupave kockice nervozno je trpala u kutiju. Još nije
pogledala dvojicu muškaraca.
»Hoćete li ispratiti višeg inspektora Barnabyja na odlasku?«
Bez primljenog odgovora, Katherine se okrene da pođe, i tik prije
nego što je zatvorila vrata reče: »Riječ je o gospođici Simpson.«
 Barnaby primijeti da se na tu opasku starijoj ženi boja vratila
u obraze, ali neravnomjerno, ostavljajući joj šare na koži kao da joj
se lice peklo uz vatru. Napadno reče: »Naravno, sirota Emily.
Zašto se toga nisam sjetila? Sjednite.... sjednite obojica.«
Barnaby odabere žućkastosmeđi stolac pokraj kamina i
pogleda oko sebe. Atmosfera je bila puno drugačija nego u salonu u
prizemlju. Soba nije bila neudobno namještena, ali nedostajalo je
osebujnosti. Nije bilo ukrasa ni fotografija i gotovo nimalo knjiga.
Nekoliko primjeraka časopisa Dama, nekoliko neukusnih
reprodukcija i gotovo uvela biljka na prozorskoj dasci.
Zanemarujući televizor, mogla je to biti bilo koja zubarska
čekaonica.
Phyllis Cadell isključila je televizor i sjela nasuprot njima.
Nervoza koju je osjetila kad su stigli sada je bila pod čvrstom
kontrolom. Pogledala ih je smireno, ali zabrinuto. Da nije bilo
koljena, prečvrsto stisnutih, i žila koje su se isticale na mekanom,
mlohavom vratu,
Barnaby bi možda pomislio da je sasvim opuštena. Bila je
srdačno susretljiva u vezi s time gdje je bila sedamnaestog.
Poslijepodne je u seoskoj dvorani pripremala tombolu. I večer je
provela »sasvim nedužno, uvjeravam vas, viši inspektore« gledajući
televiziju.
Barnaby se nije iznenadio. Bilo mu je teško zamisliti tu
matronsku pojavu, tijela koje prodire na slobodu iz rigorozno
stegnutog korzeta, kako se valja i skakuće u šumi. Dakako, nije
odbacio tu mogućnost. Najnevjerojatnije spodobe pobudile su u
drugima romantične čežnje. Koliko li je često čuo kako njegova
žena kaže »ne znam što on vidi u njoj«? Ili, nešto rjeđe, obrnuto od
toga. Ne, da je Phyllis Cadell žena u šumi ne opovrgava njezin
neglamurozan izgled, nego to što nema što izgubiti da se to otkrije.
M ogla bi čak, uzimajući u obzir stav društva prema neudanim
ženama srednje dobi, štošta dobiti. Ako je tako, zašto se onda tako
prestrašila kad su došli?
»Kad ste otišli iz dvorane, gospođice Cadell?«
»Da vidimo«, zatapka po gornjoj usni prstom boje loja,
»otišla sam gotovo zadnja... sigurno je bilo pola pet... petnaest do
pet.«
»Jeste li otišli s gospođicom Lacey?«
»Katherine? Ne, za Boga miloga. Ona je otišla puno ranije.
Zapravo jedva da je ondje i bila.« Uhvatila je pogled koji je Troy
uputio Barnabyjevu nepomičnom profilu. »Jao meni«, vragolasto
malo napući usne u neiskrenom žaljenju, »nadam se da nisam rekla
nešto što nisam smjela?«
»A jeste li uopće izlazili nakon što ste se vratili kući?«
»Ne. Nakon večere, otišla sam ravno ovamo. Napisala sam
nekoliko pisama, a onda, kao što sam već izjavila, gledala
televiziju.«
Kao što sam već izjavila, ponovi Troy u sebi, pažljivo
zapisujući. Ljudi često kažu takvo što u razgovoru s policijom.
Komentare iz službenog žargona koje u drugim okolnostima ne bi
ni u snu izjavili. Slušao je kako gospođica Cadell nadalje iznosi
detaljne podatke o svim emisijama koje je pogledala i zatim, kao da
bi se to samo po sebi moglo smatrati sumnjivim, doda: »Upamtila
sam to samo zato što je bio petak. Zbog programa o vrtlarstvu,
razumijete?«
 Barnaby je razumio. I on ih je gledao kad god bi se na vrijeme
vratio kud. Reče: »Živi li koji zaposlenik u kući?«
»Ne. Imamo vrtlara i dečka koji pomaže. Zajedno se brinu o
imanju, čiste aute i održavaju što treba. I tu je gospođa Quine.
Dolazi oko deset sati. Počisti kuću, pripremi povrće za večeru,
skuha lagani ručak i ode oko tri. Navečer kuham ja, a ona pospremi
i opere suđe kad dođe sljedećeg dana. Nadam se da će je Katherine
zadržati. Dovodi svoju curicu, a ne želi svatko prihvatiti djecu. Baš
čudno da smo je dijelili s jadnom gospođicom Simpson. Odlazila je
k njoj svakog jutra na sat vremena prije nego što bi došla k nama...«
»Hoćete li i nakon vjenčanja nastaviti živjeti ovdje, gospođice
Cadell?«
»Ne, Bože mili.« Prigušen jauk koji je mogao biti i smijeh. »Ne
mogu u kući biti dvije gazdarice. Ne, šalju me u mirovinu. Henry
ima nekoliko kućica na imanju. Dvije su... sklepali u jednu, mislim
da se tako kaže. Ima maleni vrt. Vrlo je... lijepo.«
Ne tako lijepo kao što je biti gazdarica kuće Tye, pomisli
Barnaby, zamišljajući opet raskošan prizor koji je maločas vidio
kroz zimski vrt. Ni približno tako lijepo.
»Je li gospodin Trace dugo udovac?« Eto je opet. Jasna i
bistra poput šibice upaljene u zamračenoj sobi. Iskra straha.
Phyllis Cadell svrnula je pogled od njega, proučavajući bezličniji od
dva krajolika na zidu.
»Ne vidim kakve bi to veze imalo sa smrću gospođice
Simpson.«
»Ne. Oprostite.« Viši inspektor Barnaby pričeka. Prema
njegovu iskustvu, ljudi (osim okorjelih kriminalaca) koji nešto
skrivaju i ljudi koji nemaju što skrivati jedno imaju zajedničko.
Suočeni s policajcem koji postavlja pitanja ne mogu dugo šutjeti.
Nakon nekoliko trenutaka Phyllis Cadell počela je govoriti. Riječi
su potekle kao da je jedva dočekala da ih se riješi i obavi to.
»Bella je umrla prije godinu dana. U rujnu. Nesreća u lovu.
Bila je to stravična tragedija. Imala je samo trideset i dvije. U to je
vrijeme u novinama objavljen iscrpni izvještaj.«
I sve to u jednom dahu, pomisli Barnaby. I kroz usne boje
mlijeka. Reče: »Jeste li tada došli brinuti se o kući?«
»M a kakvi. Doselila sam se ovamo odmah nakon vjenčanja.
Bella baš nije pokazivala zanimanje za domaćinstvo. Njezina jača
strana bile su ladanjske preokupacije. Jahanje, ribolov. I briga o
Henryju, naravno. Bili su u braku gotovo pet godina kad je umrla.«
»Gospođica Lacey čini se vrlo mladom za tako veliku
odgovornost?« natuknu Barnaby, ali uzalud. Osjećaji su joj sad bili
nepopustljivo obuzdani kao i pokreti prsa koja su podsjećala na
goluba gušana.
»Ah, ne znam. M islim da će biti ljupka gazdarica. A sad«,
ustade, »ako je to bilo sve...?«
Žustro ih je povela niz stube do glavnog predvorja, zatim
naglo stala između dviju starih, nekoć pozlaćenih drvenih likova.
Na trenutak su svi stajali na podu s crno-bijelim pločicama poput
šahovskih figura, upotrebljivi, ali nemoćni dok ih se ne pomakne.
Phyllis se premjesti s jedne noge na drugu (poput opkoljene
kraljice), zatim progovori.
»Ovaj... sigurno ste pomislili da izgledam potpuno
prestrašeno što vas vidim... zatečeno... kad ste stigli?«
 Barnaby pokaza pristojnu zainteresiranost. Troy očima
uspostavi kontakt s višom od dviju figura; kraljem s visokom
krunom i tragovima lapis lazulija koji još nisu nestali iz zjenica.
»Pravo da vam kažem... ja... zapravo mi je istekla registracija.
Znate kako je...« Zatrzao je nervozan osmijeh, pokazujući čvrste
zamrljane zube. »Stalno si govorite da ćete to srediti...«
»Da«, složi se viši inspektor, »to je pametna ideja.«
Kad su se vrata brzo zatvorila za njima, Troy reče: »Jadno.«
M ožda je mislio na njezin izgled, položaj u kući ili nespretnu i
očitu laž o registraciji auta. Barnabyju nije preostalo drugo nego se
složiti sa sve tri točke.
Katherine Lacey polako je šetala popločenim dvorištem,
promatrajući dvojicu policajaca na odlasku. Iako je dan bio vruć,
bilo joj je hladno. Benjy je tužno zavijao zaklonjen iza prvog silosa.
Prišla mu je i podigla ga. Opirao joj se u naručju. Krzno mu je
kliznulo preko rebara kao da uopće nema mesa koje ih razdvaja.
»Draga...?« Čula je tihi udarac kad se Henry spustio niz
kuhinjsku stubu i u kolicima krenuo prema njoj. Spustila je psa.
»Nešto nije u redu?«
Potrudila se sabrati prije nego što se okrenula prema njemu.
Nije mu odgovorila, samo je odmahnula glavom, a zvonolika sjajna
tamna kosa zanjihala se preko lica.
»Brineš se za Benjyja? Znaš, morat ćeš popustiti po tom
pitanju, Kate. Oboje smo dali sve od sebe. Jednostavno neće jesti.
M olim te... daj da nazovem veterinara...«
»Joj, samo još jedan dan!«
 »Star je. Ona mu previše nedostaje. Ne možemo prekriženih
ruku gledati kako umire od gladi.«
»Nije samo to.« Tad se okrenula, nespretno čučnula pokraj
kolica. »Nego... ne mogu to objasniti... jao, Henry...« Primila ga je
za ruke. »Samo imam grozan predosjećaj...«
»Kako to misliš?« Nasmiješi joj se, obzirna tona. »Kakav
predosjećaj?«
»Ne mogu to odrediti... jednostavno da će nam gadno krenuti
po zlu... da se vjenčanje neće održati...«
»Takve gluposti još nisam čuo.«
»Znala sam da ćeš to reći. Ali ti ne razumiješ...« Ušutjela je,
promatrajući njegovo lice. Dobrostivo, pristalo, trunku
samodopadno. Zašto i ne bi bilo takvo? Traceovi vuku podrijetlo iz
normanskih vremena. Reljefi sira Roberta Traycea i njegove gospe
Ismelde i njezine mačke vječno počivaju u hladnoći mjesne crkve iz
trinaestog stoljeća. Traceovi su u oba svjetska rata prolili umjerenu
količinu svoje zemljoposjedničke krvi i vratili se vlastelinskim
dužnostima ovjenčani počastima. Pojam sigurnost prava posjeda
njima je beznačajan. Drugo nisu nikad iskusili.
»... Ne razumiješ«, ponovi Katherine. »Nikad nisi želio nešto
što ne možeš imati pa ne shvaćaš da u životu nije uvijek tako.
M islim da sve ovo što se događa... umrla je gospođica Simpson... a
sad umire i Benjy... i M ichael odbija doći u subotu... mislim da su
to znakovi...«
Henry Trace se nasmija. »Čuvaj se martovskih ida4 .«
»Nemoj se smijati.«
 »Oprosti, draga, ali nitko ne vrišti i ciči po ulicama5 , koliko
vidim.«
»Što?«
»A što se tiče M ichaela... pa... teško ga možemo nazvati
znakom. Sigurno si već tjednima znala da će vjerojatno odbiti
predati tvoju ruku. Znaš kakav je.«
»Ali mislila sam... na dan vjenčanja...«
»Hoćeš da razgovaram s njim?«
»Neće ništa pomoći. Očekivalo bi se da će nakon svega što si
učinio za nas...«
»Tiho. Ne smiješ tako govoriti. Nisam ništa učinio.« Kad je
ustala oslanjajući se o naslone za ruke na kolicima, on reče: »Jadna
koljenca, puna udubina od kamenih ploča.« Podigne joj rub haljine i
nježno dotakne kožu s jamicama. »Draga koljenca... Henry će ih
izliječiti.«
Na prozoru njima iznad glave Phyllis Cadell naglo je svrnula
pogled. Uključila je televizor i klonula u najbližu fotelju. Glasovi su
ispunili sobu. Na ekranu je par, zaluđen ekstatičnom pohlepom,
pokušavao obujmiti hrpu vrijednih predmeta dok je publika, nimalo
manje ekstatična, izvikivala pogrde i bodrila ih. S nepomičnim
luđačkim smiješkom na licu, žena se poskliznula, izmaknula
limenku i srušila cijelu piramidu na tlo. Phyllis je pritisnula
daljinski upravljač i prebacila na opijeni duo zaljubljen u žitne
pahuljice onog drugog. Treća tipka aktivirala je bukolički prizor
vremešnog para prožeta zadovoljstvom kako čita telegrame
povodom svog zlatnog pira okružen privrženom obitelji. Četvrta
tipka donijela je stari crno-bijeli film. Dvojica muškaraca držala su
trećeg za ruke dok ga je Sterling Haydon prebijao na mrtvo ime.
Lijevom u čeljust, pa desnom. Tres. Lom. Pa dva u trbuh, nagli
udah, bolan zvižduk. Zatim koljeno u prepone i udarac u bubrege.
Phyllis se naslonila. Zgrabila je kutiju pralina i počela u usta
trpati zrnate kockice ukrašene mucicama. Ubacivala ih je žestoko i
bez stanke kao da napada vlastite čeljusti. Suze su joj potekle niz
obraze.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Vjenčanje će sigurno biti šminkerska zabava. S velikim šatorima i

svim ostalim?« Dok je govorio, Troy je gledao prema obzoru,
zavidno promatrajući imanje Henryja Tracea. Kilometre i kilometre
i kilometre treperavih novčanica.
»Bez sumnje.« Barnaby je skrenuo lijevo kad su otišli iz kuće
Tye, krećući se prema kućama u nizu. Ne želeći da mu još jedanput
spusti, Troy nije svog šefa pitao zašto se uputio u prozaičan
obilazak od kuće do kuće. No, Barnaby ga je ipak prosvijetlio.
»Zanima me«, kimnu prema kraju povišenog dijela, »ona
prizemnica. Netko ondje sve motri vrlo budnim okom. Zanima me
što susjedi imaju reći.«
»Razumijem, šefe«, bilo je to jedino što se Troy dosjetio
odgovoriti, ali živnuo je od zadovoljstva nakon što mu je povjerena
ta sitnica.
Prva kuća bila je prazna jer su stanari, kao što ih je obavijestila
susjeda, došljaci iz Londona koji ondje nisu bili barem jedan mjesec.
A muškarca u zadnjoj kući nema do šest svakog radnog dana,
predaje u Amershamu. Troy je zapisao njegovo ime planirajući ga
ispitati navečer. Stara je gospođa bila šutljiva o svojim poslovima,
rekla je samo da tog dana uopće nije izlazila. Tad preko uredne
živice od šimšira trznu glavom prema trećoj kući.
»Pitajte nju gdje je bila u petak. Ta bi rođenu baku otrovala za
šačicu oraha.« U susjednoj se kući zalupi prozor.
»A prizemnica...?«
 »O njima ništa ne znam.« Snažno zatvori vrata.
»Nije li to malo čudno?« reče Troy dok su hodali niz stazu.
»Selo je tako malo, a ona ne zna ništa o ljudima dvije kuće dalje.«
»Doista jest«, odgovori Barnaby ispred sljedeće kuće,
podižući nakreveljenog vilenjaka za noge i hitro ga puštajući.
Pojavila se još starija žena i održala im otprilike isti govor, s
jedinom razlikom da je ovdje krvarina iznosila komadić sira. Zatim
na rukav višeg inspektora položi pjegavu hrpu kostiju lakih kao
perce. »Slušajte, mladiću«, reče, pokazujući se odjednom kao
ljubaznija od dviju vremešnih dama, »ako vas zanima što se zbiva
— ili što se kuha«, zajedljivo se zasmijulji, zapanjujuće pokvareno
kroz dotrajale zube, »porazgovarajte se gospođom Rainbird u
susjednoj kući. Opisat će vam sadržaj maramice nakon što ste
ispuhali nos u mrklom mraku iza zaključanih vrata. Čitavo vrijeme
provodi u potkrovlju s dalekozorom. Tvrdi da je ona orniglog.
Kamuflaža.« Ponovi riječ, tapkajući mu po reveru. »U mojoj
mladosti, stajalo se kraj ograde i ogovaralo na otvorenom. Ne znam
kamo ide ovaj svijet, tako mi svega.« Tad im povjeri da gospođa
Rainbird ima sina koji se bavi sanducima i ljesovima. »A ljigava je
mala gnjida kakve nema. Kažu da gaće drži u frižideru.«
Narednik Troy frknu nosom i pretvori to u kašalj. Budući da
je upoznao gospodina Rainbirda, Barnaby je mogao samo
pretpostaviti da imaju pravo. Zahvali staroj gospođi i ode.
Prizemnica se zvala Tranquillada. Barnaby pomisli da to daje
naslutiti malo opušteniju inačicu španjolske inkvizicije. Naziv je
visio oko vrata velike keramičke rode koja je vrijeme provodila
stojeći na jednoj nozi pokraj ulaznih vrata. Vrt je bio prilično velik,
prekrasno uređen i pun ukrasnog grmlja i ruža. Srebrni Porsche
stajao je na prilazu. Umjesto zvekira narednik Troy odabrao je
zvono i, stisnuvši ga, kratki prodorni jutarnji pjev ptica. Pojavi se
Dennis Rainbird.
»Tko mi je to opet došao!« Činio se presretnim što vidi
Barnabyja. »I doveli ste prijatelja.« Troyu dobaci široki osmijeh
koji se odbio s narednikova kamena lica poput ping-pong loptice s
betonske ploče. »Uđite, uđite. M ajko«, doviknu preko ramena,
»stigli su redarstvenici.« Pogrešno naglasi riječ.
»Jao, pa očekivala sam ih.« Nježan pisak iz daljine.
Prizemnica je bila mnogo veća nego što se činilo izvana, a
Dennis ih je na putu do dnevnog boravka poveo pokraj nekoliko
otvorenih vrata. Kuhinje koja se sjajila, spavaće sobe (cijele u
bijeloj i zlatnoj boji) koja je blistala i druge spavaće sobe ukrašene
mnoštvom crvenog antilopa i blještave mjedi.
»Denny, ja sam u dnevnom boravku«, zapjeva glas.
Rastegnula je svaki samoglasnik u riječi, a zatim velikodušno
ubacila još jedno O, zlu ne trebalo. Kad su ušli, gospođa Rainbird
ustade s mekanih jastuka kao iz gnijezda.
Bila je vrlo, vrlo debela. Barem četvrtinu visine naizgled joj je
zauzimala kosa, složena u krutu pagodastu konstrukciju: površinu
vrhova i valova, zavoja i uvojaka koja je završavala oštrim vrhom
poput preokrenutog korneta za sladoled. Boje instant kreme od
karamela. Nosila je mnogo šminke u napadnim bojama i ljubičasti
kaftan, prilično kratak, koji je otkrivao jastučaste noge i sićušna
stopala. Viši inspektor uzvrati njezinom pozdravnom pogledu,
izravnom i oštrom poput skalpela, i predstavi se.
»Znala sam da ste na putu ovamo. Vidjela sam da prolazi auto
dok sam proučavala lastavice na telefonskim žicama. Tako se
krasno rasporede. Baš kao note na crtovlju.«
»Aha... možda sam vas vidio neki dan ujutro dok sam stajao
na Crkvenom putu? M islim, u vašem potkrovlju. Odličan
vidikovac.«
»Nama ornitolozima draži je termin promatračnica, gospodine
Barnaby.« Zajedljiva primjedba u zraku. Barnaby joj se ispriča.
Ona odmahnu blistavom rukom. »Sjednite, molim vas.« Barnaby je
utonuo u fotelju gusto obloženu heklanim izbočinama.
»A što je s vama, mileni?« Dennis zapleše oko narednika
Troya. »Ne želite odmoriti nožice?«
Narogušen mačizmom Troy odabere najtvrđi stolac, sjede u
njega uspravno kao svijeća i izvadi svoj blok. Prodoran zvižduk
ispuni zrak.
»Denny? Pristavi vodu.« Kad je nestao, reče ona Barnabyju:
»Treba vas nahraniti i napojiti.« Zatim, odbacujući njegovo
negodovanje: »No, no. Nemojte mi reći da vas nije posve izmorilo
postavljati brojna pitanja svim tim ljudima. Sve je već spremno.«
Tako je i bilo. Za nekoliko trenutaka, najavljen nježnim
klopotom, Dennis uđe gurajući prenakićena kolica izrađena u stilu
oltara u Bromptonskom oratoriju. Bila su krcata sitnim sendvičima
u obliku simbola na igraćim kartama i bogatim kremastim kolačima.
Gospođa Rainbird napuni tanjur za višeg inspektora Barnabyja i
preda mu ga.
»Ne smijete odbiti, gospodine Barnaby.« (Obraćala mu se s
gospodine Barnaby tijekom cijelog razgovora, možda vjerujući da
su policajci višeg ranga, poput njihovih medicinskih pandana,
titulom civili.) »M islite na unutarnjeg čovjeka.«
 Njezin sin natoči čaj, beskrvni bijeli prsti treperili su mu nad
porculanom. Žličicu s likom apostola i velikim ljubičastim
kamenom usađenim u dršku stavi na tanjurić i preda je, sa šalicom,
Barnabyju. Pomalo zgrožen, viši inspektor je prihvati i prilično
neudobno se nasloni na škripavo uporište.
Dennis na tanjur stavi trefa s inćunima, pika s namazom od
lososa, karo s mesnim doručkom i srce s vegetarijanskim namazom,
doda puslicu iz koje su izbijali crvići boje kestena i odleprša do
narednika Troya. Sve stavi na stolić, donese čaj, a zatim opet
odleprša do majke. Široko su se nasmijali jedno drugom pa joj on
našušuri jastuke prije nego što je sjeo, sasvim primjereno, na
okrugli jastuk pod njezinim nogama. Barnaby naposljetku
progovori.
»Istražujemo nerazjašnjen smrtni slučaj...«
»Sirote gospođice Simpson, jasno«, ubaci se gospođa
Rainbird. »Ja krivim roditelje.«
»...i bili bismo vam zahvalni kad biste nam vi i vaš sin mogli
reći što ste radili prošlog petka poslijepodne i navečer?«
»Ja sam slagala cvjetne aranžmane i lončanice u seoskoj
dvorani. Sigurno ste čuli za našu sportsku priredbu?« Barnaby
pokaže da je čuo. »Otišla sam oko četiri i trideset s gospođicom
Cadell iz kuće Tye. M eđu zadnjima, kao i uvijek. Bojim se da se
ubrajam u one grozne ljude kojima sve mora biti kako treba.« M alo
šepurenja. Samozadovoljan osmijeh. Imala je usta poput zlatne
ribice koja, čak i dok miruje, izgledaju istureno i napućeno. »
>Delegiraj, Iris, delegiraj !< stalno si govorim, no mislite li da mi to
uspijeva? Gdje sam ono stala?«
»Otišli ste među zadnjima.«
 »Aha, da. M islim da je ostala samo gospođica Thornburn,
naša draga voditeljica.«
»Jeste li možda primijetili kad je otišla gospođica Lacey?«
»Nekoliko minuta prije četiri sata.«
»Sigurni ste?« Glupo pitanje. Već je imao dojam da je u
prisutnosti nečeg pitijskog, a ne samo pronicljivog. Gospođa
Rainbird očito je imala oko sokolovo i, gotovo jednako važno,
sokolov olimpski manjak brige za dobrobit plijena.
»Potpuno sigurna«, nastavi gospođa Rainbird. »Umaknula je,
prema mom mišljenju, doista izrazito potajno.« Udostojala se
pogledati narednika Troya na zadnjih nekoliko riječi kako bi se
uvjerila da ih je zapisao. »Ali zanima me zašto nas ispitujete o
poslijepodnevu. Shvatila sam da je gospođica Simpson umrla
mnogo kasnije.«
»Nismo sigurni kad je točno umrla.«
»Pa sigurno je bila živa oko pet sati jer sam je vidjela.«
»Vidjeli ste je!«
»Dakako da jesam.« Nakratko je uživala u naglo pokazanom
zanimanju. Dennis okrenu glavu i zadovoljno joj se nasmiješi.
»Slučajno sam baš u to vrijeme bila u promatračnici, bilježila sam
kretanje kugare. Emily je dojurila Crkvenim putom iz smjera šume.
Jedanput je zastala, držeći se za bedro. Pitala sam se nije li joj
pozlilo i zamalo sam odjurila onamo, ali Denny je baš došao na čaj.
Nije li tako, mili?« Je li mu rukom još čvršće stisnula rame? Okice
su mu svakako istog trena živnule.
»M hm.« Nakratko je prislonio obraz na njezina koljena.
»Obično dođem kući oko pet i trideset, ali te večeri...«
»M olim vas, gospodine Rainbird. Ubrzo ćemo se time
pozabaviti. «
»Jedva čekam.« Dennis ugrize donju usnu, rumen od veselja
što je primio tako rezolutnu naredbu. Nasmiješio se naredniku
Troyu, osmijehom tako slatkim i mučnim poput kocke od vanilije
koju je jeo. »M islim da se naredniku ne sviđa marun lyonnaise,
majko.«
»Nagovori ga onda da kuša kremu od badema. Da«, ponovno
posveti pozornost Barnabyju, »u svakom slučaju, zabrinula sam
se. Zapravo, gotovo sam naumila posjetiti je nakon večere, ali tad
smo zaigrali M onopoly učinilo mi se da bi to moglo pričekati do
jutra. Na kraju krajeva, imala je telefon i gospođica Bellringer je
blizu. I tako nismo uopće izlazili, zar ne, mili?«
»Nismo. Kućne smo mi ptičice.«
»A tko je dobio cijelu Azurnu obalu?«
»Ja, ja! I dobar dio Berlinskog trga.«
»No ponovno sam vidjela Katherine Lacey. Oko osam sati.«
»Stvarno? Nije li to malo kasno za vaš hobi, gospođo
Rainbird? Koje pak ptice lete u to doba?«
»Sove, gospodine Barnaby.« Vrlo oštar pogled.
»Aha.«
»Noćna bića.«
»Tako je.«
»Nakratko smo prekinuli s igrom, Denny je kuhao kavu, a ja
sam slučajno pogledala kroz prozor.«
»Razumijem. Jeste li primijetili kamo ide gospođica Lacey?«
Dramatično se nagnula naprijed i, kako je još držala ruku na
sinovu ramenu, isto učini i on. Kakav sablasni duo, pomisli
Barnaby. Neobično su ga podsjećali na dramu Joea Ortona u kojoj
je njegova žena glumila prošlog mjeseca. Savršeno bi se u nju
uklopili.
»Skretalo, je na Crkveni put.«
»M islite li daje išla nekomu u posjet?«
»Nisam mogla vidjeti. Cesta gotovo istog trena naglo skreće
nadesno. Jednog je bigla vodila sa sobom. I u ruci nosila pismo.«
»M ožda je onda samo išla do poštanskog sandučića?«
Gospođa Rainbird podignu obrvu poput mladog mjeseca nacrtanog
bojicom. Poručivala mu je da ako povjeruje u to, povjerovao bi u
bilo što. »A jeste li je vidjeli na povratku?«
»Nažalost, nisam.« Glas joj se prigušio od jada. »Nazvala je
gospođa Pauncefoot. Htjela je još kraljevskih ljiljana za sudačku
platformu. Da sam barem znala«, šakom udari o dlan, »čuvala bih
stražu.«
Pokazivala je mnogo više od obične zlovolje. Činilo se da kipti
od ogorčenja zbog podsjećanja na propuštenu priliku. Očito nije
mogla podnijeti a da ne zna što se zbiva između svakoga, na
svakom mjestu, u svako vrijeme. Vraga je ona pratila kretanje
kugare, pomisli Barnaby, i stade ispitivati njezina sina.
»Na poslu cijelo popodne, što će potvrditi moj partner, otišao
sam oko petnaest do pet, dovezao se ravno kući i ostao ovdje.«
 »Nisam znao da imate poslovnog partnera, gospodine
Rainbird.«
»M ajka mi je kupila udio za dvadeset i prvi rođendan. Tad
sam ondje radio već tri godine i jednostavno sam znao da se neću
htjeti baviti ničim drugim.« Dječački zagrli koljena. »Obožavam to
skroz naskroz. Razumijete?«
Barnaby pokuša ostaviti dojam da razumije. Zapravo ga alibiji
Rainbirdovih nisu previše zaokupljali. U Tranquilladi je tražio
nešto mnogo korisnije. Dodatne podatke o mještanima. I tračeve.
Ako je točno procijenio Iris Rainbird, nakon pravih početnih
poteza, dobit će oboje.
Reče: »Uvjeren sam da shvaćate, gospođo Rainbird, koliko
smo u ovakvom slučaju zahvalni što se možemo obratiti nekom
ovako pozornom... pronicljivom kao što ste vi. Da nam popuni
rupe, da se tako izrazim.« Pagoda se milostivo nakloni. »Recite
mi... gospođica Lacey i njezin brat... već dugo žive u selu?«
»Od rođenja. No nisu oduvijek živjeli u Božikinoj kućici.
Njihovi roditelji imali su veliku gazdinsku kuću nedaleko odavde na
cesti za Gessler Tye. Nisu imali zemlje, samo jedno jutro vrta. O,
tad su živjeli na visokoj nozi. Stara obiteljska dadilja, djeca u školi
Bedales, poniji i automobili, išli su u Francusku svakih pet minuta.
Na odmoru su pucali i lovili. Smatrali su se pravim plemstvom.
Nisu bili, naravno. Nisu uopće imali plave krvi.« M irne
olovke, narednik Troy u toj primjedbi odmah prepozna skriveno
ogorčenje, ne znajući zašto. »M adelaine je ljudima bila draga, ali on
je bio grozan čovjek. Puno je pio i vozio kao manijak. I bio je
nasilan. Kažu da ju je zlostavljao. Sasvim bezdušan...«
»Baš kao i njegov sin.« Dennis je to rekao impulzivno,
zarumenjeli su mu se blijedožuti obrazi. Ovaj put nije bilo zabune
da mu je rame stisnuto u znak upozorenja. Doda, mucajući:
»Dobro... tako sam čuo.«
»A kad su djeca imala oko trinaest godina, novac je presušio.
Spekulirao je, digao drugu hipoteku, pa digao još i sve izgubio. To
je ubilo M adelaine.«
»M islite to doslovno?«
»Dakako. Sletjela je autom u Temzu kod Flackwell Heatha.
Nije bila pokojna više od dva mjeseca kad se vjenčao nekim
curetkom kojeg je upoznao u Londonu i preselili su se u Kanadu.«
»A djeca?«
»Pa... naravno, to je bio kraj privatnih škola. M orali su
pohađati školu u Gessler Tyeu s običnim pukom.« Glas joj je
odzvanjao zadovoljstvom. Troy nesvjesno kimnu u znak
odobravanja.
»A gdje su živjeli?«
»Jasno, tu sad u igru ulaze Traceovi. Henry je bio među
prvima od kojih je Gerald Lacey tražio novac. I posudio mu je
poveću svotu. M islim da je poslije zaključio da bi bilo bolje da nije.
Da je umjesto toga pomogao Geraldu da sredi poslove. Barem sam
takav dojam stekla od gospođe Trace, to jest, Belle...«
Viši inspektor Barnaby pokuša zamisliti pokojnu gospođu
Trace kako s gospođom Rainbird raspravlja o muževom novčanom
stanju, ali nije uspio. Pitao se odakle joj zapravo taj podatak.
»Odade im Božikina kućica.«
»Da?«
 »U njoj je prvo živio lovočuvar. Henry ju je ponudio djeci, a
dadilja je ostala brinuti o njima. Bili su grozni prema njoj, sirotica.
Dok su bili mali bili su kao prst i nokat, uvijek su joj zadavali
probleme. A kad su porasli, beskrajne svađe. Znate i sami kakvi su
tinejdžeri. No nije da mi je moj Denny ikad zadavao muke.« Denny
se zasmijulji u svoju kocku od vanilije. Kremasti rub, bojom jedva
nešto drugačiji od njegove kože, krasio mu je gornju usnu. »Znala je
navratiti ovamo, dadilja Sharpe, na čaj i malo mira i tišine. Tu nije
bilo svađalica. Jeste li vidjeli onaj ožiljak na M ichaelovu licu?«
»Nismo još razgovarali s gospodinom Laceyjem.«
»Od nje ga je dobio... svoje sestre. Bacila je glačalo na njega,
po svemu sudeći.« Zamijetila je da mu se promijenio izraz lica i
frknula nosom. »O, samo vi gledajte, gospodine Barnaby. Tim
anđeoskim licima svakoga zavaraju, ali mene nisu preveslali.«
Nepristranost gospođe Rainbird, kojoj se na početku
razgovora toliko divio, kao da ju je privremeno napustila. To što je
njezin sin kojeg je očito, iako pomalo nezdravo, obožavala bio na
neki način omalovažavan, i dalje ju je peklo.
»Je li gospodin Trace novčano potpomagao Laceyjeve?«
»O, da. Otac nije ostavio prebijene pare. A, koliko je meni
poznato, Henry i dalje uzdržava M ichaela. Iako neće od njega čuti
ni riječ zahvale.«
»Zar gospodin Lacey ne radi?«
»Ako slikanje smatrate poslom.«
»Je li uspješan? Uspijeva mnogo prodati?«
»Ne, ne uspijeva. I ne čudi me. Gadne nasilne slike. Boju
nabacuje lopatom. Ali mu zato modela ne nedostaje.«
»Ne«, ubaci se Dennis. »M ala Lessiterova stalno ondje visi.
No neće joj to ništa pomoći — neugledno čeljade. Znate, M ichael je
jedanput mene naslikao.« Uvrijeđeno zabaci glavu, sav blijed i
mušičav, u Troyevu smjeru.
»I to je stvarno bila grozota.«
»Ah, bio sam dobrica bez premca dok je slikao portret«,
nastavi Dennis, »kud on okom, tud ja skokom. A onda — kad je
dobio što je htio — rekao mi je da se nosim.«
»Denny! Još jedan glazirani sombrero, gospodine Barnaby?«
»Ne, hvala. A je li dadilja, gospođica Sharpe, još ovdje?«
»Gospođa Sharpe. Nije. Otišla je u Saint Leonards čim su
porasli dovoljno da se sami brinu o sebi. Sretna što se mogla
maknuti. Tad su imali oko sedamnaest, čini mi se. Nije se čak niti
došla pozdraviti. M oram priznati da sam bila malo povrijeđena.
Nabavila sam njezinu adresu od Traceovih i pisala joj nekoliko
puta, ali nije odgovorila. Poslala sam joj božićnu čestitku, a onda
odustala.« Ponovno se pojavi ozlojeđenost. Bilo je jasno kao dan
da bi joj bila draža poduža oproštajna drama prepuna groznih
otkrića. Kad je započela živahan opis jednog od spektakularnijih
obiteljskih sukoba u Božikinoj kućici, Barnaby, s vremena na
vrijeme pozorno kimajući, protegnu noge odlazeći na drugi kraj
sobe do vrata koja su vodila u dvorište.
Vani je travnjak bio čist i oštar kao staklo. Još rascvjetalog
drveća i grmova i na drugom kraju lijepa sjenica. Pitao se kako je
gospodin Rainbird zgrnuo imetak. Sigurno je pozamašan, s obzirom
na prizemnicu, Dennyjevo partnerstvo i zgodnu srebrnu jurilicu.
Da ne spominjemo kolica za čaj.
Okrenuo se i vratio razgovoru. Počeo se osjećati vrlo
neudobno. Iako je dan bio topao, radijatori su bili okrenuti do
daske. Pogledao je Dennisa, koji je naredniku Troyu treptao gotovo
bezbojnim trepavicama, i pitao se je li njemu hladno. U svakom
slučaju nije imao viška mesa za izolaciju.
Soba je doista bila nepodnošljivo deprimantna. Pretrpana
raskošnim napadnim pokućstvom. I bilo je vitrina s porculanom,
uglavnom Capo di M onte, i polica s lutkama odjevenim u različite
narodne nošnje, i nekoliko originalnih izrazito groznih slika. Slika
najbliže Barnabyju prikazivala je koker španijela koji je — u
nevjerici promotri izbliza — ronio suze. Sve skupa moglo se
nazvati groteskom dvadesetog stoljeća, kako bi rekla njegova kći.
»Hvala najljepša, gospođo Rainbird.« Stade tomu na kraju,
ljubazno, ali odrješito.
»Nema na čemu, gospodine Barnaby.« U blještavom luku
zamahnula je u njegovom smjeru. Nije mogao izbjeći rukovanje.
Bilo je to kao da stišće grumen tijesta. »Nismo li tu da si
međusobno pomognemo?«
Dok su policajci hodali niz prilaz, narednik Troy reče: »Takve
muškarce trebalo bi kastrirati.« Barnaby nije odgovorio pa na kraj
ubaci »viši inspektore« da popravi stvar, dodajući: »a što se tiče
njegove majke... obična zlobna stara lajavica.«
»Gospođa Rainbird i ljudi poput nje dar su s neba u svakoj
istrazi, Troy. Samo nemojte brkati trač i činjenice. A kad od njih
doznate takozvane činjenice, uvijek ih temeljito provjerite. I
nemojte brzati sa zaključcima. Um neka bude bez predrasuda,
naredniče, bez predrasuda.«
 »Da, šefe.«
Krenuli su prema Burnhamskom vijencu i općinskoj kući broj
sedam, domu gospođe Quine.

Dok su Barnaby i Troy prolazili između trulih stupova dvorišnih

vrata u propaloj i prašnjavoj živici, gospođa Rainbird i njezin sin
zatvorili su vrata Tranquillade i okrenuli se jedno drugom, cvatući
od uzbuđenja.
»Donio si ga?«
»M amice — jesam.«
»Ooo... gdje je... gdje?«
»Čekaj malo. Nisi rekla...«
»Dobar si ti dečko. A sad — pokaži mi.«
»Neću.« Njegovo lice, neugodno narančasto ispod lampe u
hodniku, postalo je nepristupačno i tvrdoglavo. »To nije bilo kako
treba. M oraš to učiniti kako treba.«
»Dobar si ti dečko«, zapjevucka ona, ljubeći ga ravno u usta.
Dah joj je bio vrlo sladak, topla eksplozija ljubičastih bombončića i
kreme i sočne vanilije. »M aminnajboljidečko.« Prsti joj skliznu u
njegovu košulju, milujući koščata krila njegovih lopatica. »Naj-
najboljijedinidečko.«
Liznuo joj je uho s visećim nizom lažnih dijamanata. »M mm.«
Disanje mu se ubrzalo. »Pametni Denny.«
»A sad«, primi ga za ruku, vodeći ga niz hodnik prema
francuskim prozorima i vrtu, »pokaži mi...«
»Hoću se još malo igrati.«
»Poslije ćemo se igrati.«
»Svega i svačega?«
»Svega. Hajde... gdje je?«
Zakoračili su na travnjak. Iza sjenice bila je velika tamna hrpa
nečeg natopljenog vodom, a voda se u koncentričnim krugovima
cijedila na žarko zelenu travu. Dennis ponovno onamo povede
majku. Držeći se za ruke zagledali su se u do.
»Gdje si ga pronašao?«
»U jezercu iza bukove šume. Vidio sam ih kako ga bacaju
unutra vezanog oko kamenja.«
Nije odgovorila; samo je izdahnula, dugim polaganim
zadovoljnim siktajem.
»Di-di mi je skroz mokar. Znaš, morao sam ga staviti u
prtljažnik.«
»Kupit ćemo ti novoga.«
»O, mamice...« Ekstatično uzbuđen, stisnuo joj je ruku.
»M isliš da mnogo vrijedi?«
»O, da, mili moj.« Primaknula se korak bliže i gurnula mokru
hrpu vrhom cipele. »Vrlo mnogo. Itekako mnogo.«
 PETO POGLAVLJE

Vrt na broju sedam bio je smetlište. Doslovno. M alena piramida

smeća njihala se uz jednu stranu kuće. Krevetni okviri, slomljena
dječja kolica, stare kutije, hrđavi lanci i velik raspadnuti kunićnjak.
Zavjese u prizemlju bile su potpuno navučene. Barnaby zazvecka
poštanskim sandučićem. Negdje u kući plakalo je dijete. Čuo je
ženu kako vrišti: »Začepi, Lisa Dawn.« Zatim: »Samo malo,
može?« M isleći da se to možda odnosi na njega, pričeka.
Na kraju se pojavila gospođa Quine. Bila je to mršava žena
udubljenih prsa s načičkanim crvenim prištićima oko usta. Pušila je
i ostavljala dojam da se neprestano kreće čak i dok je stajala na
mjestu, kao da je sva navijena i spremna za pokret.
»Uđite.« Zakoračila je unatrag dok su ulazili. »Susjeda mi je
rekla da obilazite sve kuće.«
Soba u koju su ušli bila je zadimljena i slabo osvijetljena
središnjim izvorom svjetlosti, drvenim lusterom sa sjenilima od
pergamenta u obliku galijuna. Televizor je glasno treštao. Gospođa
Quine nije ga pošla stišati. Soba je bila neuredna i ne baš čista.
M alena djevojčica sjedila je za plastičnim stolom, šmrcajući i
dašćući.
»Gle tko je to došao, Lisa Dawn.« Dijete pogleda Barnabyja.
»Rekla sam ti da ću pozvati policajca ako ne budeš dobra.« Još
suza. »Pogledajte što je učinila, gospodine policajče.« Gospođa
Quine sa stola je podigla tamni mokri predmet. »Njezina
Slikovnica malog Isusa. A ima je tek od Božića. Crni ribiz
posvuda.« Otvori knjigu. Dvodimenzionalni Isus, M arija, Josip i
skupina različitih zvijeri izdignu se iz stranice, bogato i simbolično
ljubičasti. »U ovoj kući ništa ni pet minuta ne može ostati novo.«
»Ah, siguran sam da nije bilo namjerno.« Barnaby se
nasmiješio Lisi Dawn, koja je šakama tužno protrljala oči i
ponovno šmrcnula. Okrenuo se gospođi Quine koja je žustro
koračala sobom žestoko pušeći cigaretu i otresajući pepeo
posvuda. »M oram biti u pokretu«, pojasni.
»Koliko čujem, radili ste za gospođicu Simpson?«
»Tako je. Ondje i u kući Tye. Radila sam i za staru
Zvrndalicu. Ali samo jedan tjedan. Rekla je mi je neka radim što
hoću, samo da ništa ne pomičem. A kako ću čistiti a da ništa ne
pomaknem? Recite vi meni.«
»Govorite o gospođici Bellringer?«
»Tako je.«
»Jeste li došli u uobičajeno vrijeme tog jutra kad je umrla
gospođica Simpson?«
»Naravno da jesam. Nije bilo razloga da ne dođem, je l’?
Gospođica B. kroz prozor je sve držala na oku. Izašla je van i rekla
mi. Slobodno sjednite ako hoćete.«
»M olim? Aha, hvala.« Barnaby sjede na rub crnog kauča od
vinila. Iz jednog jastuka kroz prerezani otvor izlazili su šareni
komadići pjene.
»Ponudila me čajem da mi slučajno ne pozli. Zatim sam otišla
u kuću Tye.«
»Sigurno ste se šokirali?«
 »Dabome. Doktor ju je posjetio samo nekoliko dana prije
toga. M alo ju je mučio bronhitis, ali rekao je da će biti živa i zdrava
idućih deset godina ako se bude dobro čuvala.« Gospođa Quine
zapali novu cigaretu opuškom stare. »Jasno, sad znamo zašto je
otišla, ne? Prokleti silovatelji. Vidjela sam jednoga neki dan na
televiziji u krupnom planu. Znam što bih ja s njima učinila.«
Nakratko se smjesti na zaštitnu ogradu kamina i baci opušak u
prazno ognjište. Stopalom je nervozno lupala po sagu. Tako je
snažno udahnula da joj je koža ispod jagodica propala u velike
udubine. »Jadna stara duša. I to još u njezinoj dobi.«
Suzdržavajući se od komentara sumanuto preuveličane priče,
Barnaby upita je li bilo ugodno raditi za gospođicu Simpson.
»O, da... voljela je da sve bude na mjestu, ali znala sam na što
je naviknuta. Dobro smo se slagale.«
»A u kući Tye?«
Zadovoljno se nasmiješi, pokazujući ledeno savršene umjetne
zube. »Bili ste tamo?« Barnaby kimne pa ona nastavi: »Koja
komedija, je l’? Stara Phyllis Cadell ne ispušta iz ruku. Jasno se
vid’lo što se iza brda valja. Pripremala se uskočiti u igru. Za njega
se ubijala od posla još dok je gospođa Trace bila živa. Trudila se
bit’ potrebna kao komad kruha — bar si je tako ona zamislila. Da
ste je samo vid’li nakon nesreće. Glumila je tugu kad god bi netko
bio blizu. Tugu! Bila je izvan sebe od sreće. Bilo je jasno što
očekuje. A onda se onuda počela motati miss Velike Britanije iz
Božikine kućice i preotela joj glavni zgoditak. M islila sam da će se
gospođica Cadell baciti pod prvi autobus tog jutra kad su
objavljene zaruke. To mi je uljepšalo dan, pravo da vam kažem.«
»Vratimo se na prošli petak, gospođo Quine... jeste li vi
poslijepodne bili u seoskoj dvorani?«
»Ja? Zar da se ja petljam s njima? Sigurno se šalite. Sa
Ženskim institutom? Čopor vražjih snobova. Nek’ si nose te svoje
cvjetne aranžmane. I proklete ukiseljene orahe.«
»Dakle bili ste kod kuće?«
»Da. Gledale smo TV. Je l' da, Lisa Dawn? Cijelo popodne.
Osim što je ona trknula u dućan po čips.« Barnaby pogleda Lisu
Dawn kojoj su se tanke nožice klatile na barem četrdeset
centimetara od poda. Čitajući mu misli, gospođa Quine nastavi:
»Krasno prelazi cestu. I uvijek s vrati ravno kući. Velika je ona
cura, je l' da, Lisa Dawn? Reci policajcu koliko imaš godina.«
»Još malo pa četiri«, prošapta djevojčica.
»Imaš četiri! Ima već pune četiri godine«, ustrajno će gospođa
Quine, kao da je dijete par cipela. »A tko ti je u dućanu kupio
slatkiše?«
»Judy.«
»Teta Judy. To je kći doktora Lessitera. Često je počasti. Za
Uskrs joj je kupila jaje, puno zečića.« Lisa Dawn zaplače. »O,
Bože — daj zaveži! Što će gospodin mislit’? Nisam to smjela reći...
to za jaje. Susjedov pas se otkinuo s lanca i ščepao joj zeca.«
»Jadni Sivko.«
»No, no. Nabavit ćemo ti drugoga.«
»Kad je to vaša kći otišla u trgovinu?«
»A ne znam. Gledale smo Sinove i kćeri pa je sigurno prošlo
tri.«
 »A sigurni ste da je to bilo popodne sedamnaestog?«
»Nisam li vam to rekla?« Zapali treću cigaretu.
»I cijele ste večeri bile u kući?«
»S njom ne mogu nikamo ići.«
»Hvala.« Dok je Troy čitao zapisanu izjavu, a gospođa Quine
udisala, tapkala nogama i uzdisala, Barnaby je pokušao razgovarati
s Lisom Dawn, ali ona je utonula u stolac i nije ga htjela pogledati.
Plavkasto-crni tragovi, lijepi poput maćuhica, propupali su joj s
unutrašnje strane ruku. Prije nego što su ponovno prošli između
trulih stupova dvorišnih vrata, Barnaby je čuo da je opet zaplakala.

Barnaby uključi ventilator u uredu i zamoli da mu donesu kavu i

sendvič iz kantine. Prije nego što je policajka Brierley otišla po
njih, reče: »Stavila sam vam poruku ispod spajalica. Gospođica
Blazely. Ostavila je svoj broj na poslu i zamolila da je nazovete.«
Barnaby je podigao slušalicu i utipkao broj. Plavi propeleri
ventilatora, iako su učinkovito zujali, nisu činili drugo doli u
usporenoj struji pomicali topli zrak pokraj njegova preznojenog
lica. »Gospođice Blazely? Ovdje viši inspektor Barnaby.«
»Aha, da... zdravo... sjećate li se onog dana kad smo razgova
rali, a ja sam mislila da ima nešto što vam nisam rekla?«
»Da.«
»Sjetila sam se što je to bilo. Hoćete da vam sada kažem?«
 »Da, molim vas.«
»Bila sam jučer sa sestrom u High Wycombeu. Znate, bit ću
joj djeveruša sljedećeg mjeseca i otišle smo isprobati moju haljinu.
Trgovina je zapravo vrlo blizu stanice, a to znači da ponekad
možete ugurati auto — ne zadugo, naravno — i zove se Anna
Belinda. A to je rekla gospođica Simpson. Dobro, otprilike.«
»Sjećate li se što točno?«
»Da, sjećam. Rekla je: >Baš kao sirota Annabella<.«
»Sigurni ste?«
»Sto posto.«
»Nije bilo samo Bella?«
»Nije. Sigurno je rekla Annabella.«
Barnaby je poklopio slušalicu i sjedio zamišljeno je
promatrajući. Stigao mu je sendvič (piletina i potočarka) i slasna
kava s uredskog rešoa. Barnaby ih preuzme i reče: »Nazovite
socijalnu službu, molim vas. M islim da bi netko trebao obići
Burnhamski vijenac broj sedam, u Jazavčevu Putu.«
»Što da kažem, viši inspektore?«
»Aha... potencijalno zlostavljanje djeteta. Žena se preziva
Quine. I ona treba pomoć. Na rubu je živčanog sloma, čini mi se. I
ako biste mogli kontaktirati sa Sloughom. Trebam adresu i broj
gospođe Nore Whiteley. Predaje domaćinstvo. Ima devetogodišnjeg
sina.« Proždrljivo je zagrizao sendvič, skraćujući ga za polovicu,
podignuo slušalicu i ponovno utipkao broj.
»Gospođice Bellringer? Znate li možda je li vaša prijateljica
poznavala koju Annabellu?« Začu se dugačka stanka pa niječan
odgovor. »Je li to možda gospođa Trace?«
»A ne... ona se zvala Beatrice. Prozvala se Bella jer je to
smatrala glamuroznijim.«
»No je li to gospođica Simpson znala?«
»Dakako da jest. Sjećam se da mi je rekla kakva je to greška.
Njoj je Beatrice bilo prekrasno ime. A Bella sasvim obično.«
Zastade da bi udahnula. »Prije mnogo godina jednoj sam Isabelli
predavala glazbeni. Besprijekorno dijete. M islim da je sada
đakonica. Pomaže li vam to?«
Barnaby joj zahvali i pozdravi je. Zaboravio je na trenutak da
je gospođica Simpson radila kao učiteljica više od četrdeset godina.
Unatoč tomu što je ime prilično rijetko, vrlo vjerojatno su joj kroz
ruke prošle jedna ili dvije Annabelle, vedro se šepireći pokraj
plahih Jean i Joan i June i Jane. Ali gospođicu Simpson na to je ime
podsjetio prizor razbludnog para. S koliko su se godina počinjali
prašiti prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina? Vjerojatno,
zaključi, podjednako rano kao i danas. Neke stvari nikad se ne
mijenjaju.
A zašto sirota Annabella? Otpije još jedan gudjaj kave i
pogleda, krajičkom oka, pauka koji se pentrao njišući se naprijed-
nazad. Je li bila siromašna? Izopačena? Pokojna? Barnaby pomisli
na sve ličnosti koje je osamdesetogodišnja žena moga upoznati za
dugog života u kojem je podosta i putovala. I svašta čula. I
pročitala. Uzdahnu, odgrize još jedan dio sendviča i suoči se s
činjenicama. Annabella bi mogla biti gotovo bilo tko.
»M ogu li vam kako pomoći, viši inspektore?« upita Troy.
 »Da.« Barnaby isprazni šalicu. »M ožete me odbaciti do
Tjednika. Želim pročitati članak o smrti Belle Trace.«
»Ne mislite valjda da su povezane?«
»Ništa još ne mislim. Ali umrla je neprirodnom smrću na
istom malom području koje obuhvaća krug ljudi koje sada moramo
smatrati sumnjivima. Ne smijemo to previdjeti. Stoga popijte čaj i
produžite korak.«

U podrumu ispod ureda Caustonskog tjednika Barnaby je

razgovarao sa starim čovjekom koji se činio dijelom inventara
koliko i prastari zeleni ormari i hrđave cijevi za vodu koje su se
trzale na crnom zidu. Bio je ondje i golemi bojler, sad isključen i tih.
Barnaby je zatražio izdanja iz rujna i listopada prethodne
godine. Starac se odvukao do spisa i dovukao natrag. Nije
progovorio ni čak maknuo labavo smotanu ugašenu cigaretu iz usta.
Nekoliko mrvica crvenkastog duhana palo je na novine dok mu ih je
predavao. Barnaby ih je odnio do stalka za čitanje pokraj prozora.
Osvjetljenje je bilo slabo zbog debele staklene opeke boje mlijeka
pojačanog viskijem. Uz pratnju zvukova koraka iznad glave,
prelistao je prva dva primjerka. M rtvozornička istraga smrti
gospođe Belle Trace bila je u trećem. Članak je bio iscrpan i zauzeo
je više od pola stranice.
U lovu je sudjelovalo manje ljudi nego što je u takvim
slučajevima uobičajeno. Henry Trace, David Whiteley (koji je u
obazrivo sročenom, iako nepotrebnom dodatku, opisan kao
pomagač gospodina Tracea), doktor T. Lessiter, prijatelj gospodina
Tracea i njegov osobni liječnik, gospođa Trace, gospođica Phyllis
Cadell i dvojica susjednih zemljoposjednika, George Smollett i
Frederick Lawely. I dvojica goniča: Jim Burnet, koji je pomagao na
farmi, i M ichael Lacey, mladi obiteljski prijatelj.
Prema svemu sudeći, gospođa Trace bila je nekoliko metara od
glavne skupine kad se dogodila nesreća. Kao što u takvim
slučajevima uvijek biva, izjave su bile zbrkane i ponekad
kontradiktorne. Doktor Lessiter mislio je da se spotaknula i da je
zapravo padala kad je ispaljen hitac, aludirajući na to da se
popiknula i pala preko puške. Već se jedanput bila spotaknula o
korijen drveta. Doktor je priznao da je taj raniji događaj možda
utjecao na njegovo viđenje smrti gospođe Trace. M ichael Lacey
rekao je da je prvo ispaljen hitac, ali nakon što ga je mrtvozornik
detaljno ispitao, nije više bio tako siguran. Ostali nisu ništa
primijetili dok nije primijećeno da gospođa Trace leži na tlu.
Gospodin Trace, očajnički hitajući svojoj ženi, prebrzo je zakrenuo
kolica i prevrnuo ih. Psi su jurili posvuda; nastala je sveopća strka.
M ichael Lacey, u tom trenutku najbliži gospođi Trace, požurio je
do nje, ali ga je doktor uputio da ozlijeđenu ženu ne dira, nego da
potrči i pozove hitnu pomoć.
Dajući iskaz, doktor Lessiter rekao je da je gospođa Trace
umirala već kad je stigao do nje. Nitko nije mogao ništa učiniti.
Nije govorila, gotovo je istog trena izgubila svijest i umrla
nekoliko trenutaka poslije. Bilo je tehničkih pojedinosti s obdukcije
koji su opisivali kut pod kojim je metak ušao u srce i izašao iz
tijela, smrskavši jedan kralješak. Doktor Lessiter i gospodin Trace
naglasili su da su u trenutku nesreće svi ostali sudionici lova osim
Jima Burneta bili iza gospođe Trace ili njoj slijeva te stoga nisu
mogli ispaliti kobni hitac. Premda je bio naprijed, Jim je bio gotovo
trideset metara desno od nje. Iako su se obojica goniča poslije
vratila potražiti metak, prema uputama gospodina Tracea, on nije
pronađen, što nije neshvatljivo s obzirom na gustoću okolne šume.
M rtvozornik je ožalošćenom muškarcu izrazio sućut i presudio da
je smrt uzrokovana nesretnim slučajem.
Barnaby ponovno pročita izvještaj. Bio je vrlo razumljivo
napisan, sve se činilo potpuno jasnim, no svejedno ga je nešto
mučilo. Nešto skriveno što se nije sasvim uklapalo.
Tri primjerka novina vratio je ispijenom starcu — koji je
pokazao još manje zanimanja što mu ih vraća nego kad mu ih je
predao — i pokazao mu svoju policijsku iskaznicu. »Htio bih
fotokopiju ovog članka«, reče, brzo zaokružujući pojedinosti
istrage.
»Ej!« Ostaci se nehotice povrate u život. »Ne smijete to činiti.
To je iz arhive!«
»Je li?« Barnaby strogo pogleda krug i odmahnu glavom. »Ne
znam kuda ide ovaj svijet i to je istina. Do četiri sata ako vam tako
odgovara.«
 ŠESTO POGLAVLJE

Dok je Troy vozio Crkvenim putom, viši inspektor Barnaby

primijeti da Pčelinja kućica već izgleda pomalo zapušteno, kao
nedavno napuštena školjka. Biljke oko staze već su se raširile na
nju, zavjese su visjele ravno i mirno. Na zidu ispred kuće gospođice
Bellringer ležao je Wellington, mlateći povremeno leptire u prolazu
i žvačući pokojeg.
Nasuprot ugibališta gdje su kuće završavale, na drvenom je
znaku pisalo: »Gessler Tye: kilometar i pol.« Staza je bila prilično
široka, a tragovi guma jasno vidljivi. Barnaby je pokazao da bi
trebali poći onuda, a Troy je oprezno autom krenuo između
rubova.
»Sva sreća da nismo u Roveru, viši inspektore.«
»Da smo u Roveru«, obrecnu se Barnaby, »ne bih vam rekao
da idete ovuda, je li tako?« Njegov sendvič od piletine i potočarke
susreo se s nevjerojatno kaloričnom zakuskom gospođe Rainbird
koja ga je upravo nadvladavala. A tablete je ostavio u uredu.
»Vjerojatno ne biste, šefe.« Narednik Troy pomisli da je
Barnaby prikladno ime za nekoga tko se uvijek ponaša kao
medvjed kojeg boli glava, i zamisli sebe jednog dana u budućnosti
kako svojem naredniku pokazuje gdje mu je mjesto. Prošao je kroz
otvor u živici koji je izlazio na veliki komad grubo zaravnatog tla i
parkirao se. Obojica su izašli.
Jezivo, pomisli Troy kad je prvi put ugledao Božikinu kućicu.
Bila je siva i odbojna, smještena na samom rubu šume kao grbava
krastača. Iako je dan bio topao, zadrhtao je. Lako je bilo zamisliti
vješticu kako pomalja odande i tamani Ivicu i M aricu. Istinski
grimmogrozno. Zasmijulji se vlastitoj domišljatosti, pitajući se bi li
dosjetku prenio Barnabyju pa odustane od toga. Stanje je danas već
dovoljno napeto.
A tada, dok su se približavali trijemu, izašlo je sunce
obasjavajući južni zid. Kremeni su zaiskrili, blistajući najnježnijim
bojama. Barnaby jednog dotakne. Bio je poput golemog tvrdog
bombona, smeđ poput karamele s krem šarama. Pokuca na vrata.
Nije bilo odgovora.
Tad je primijetio kozokrvinu, gotovo pokraj svojih nogu,
malena se mučila u bujnom grmu kopriva. M ožda ju je djevojka
zasadila, plijevila tlo, zalijevala je, bez sumnje nadajući se da će s
vremenom obrasti trijem. Dva su se cvijeta otvorila usprkos svemu.
Činilo mu se da je to kultivar serotina.
»Pokušajmo odostraga.«
Iza kuće bilo je maleno betonsko dvorište, još mnogo kopriva,
bačva nepomično zelenkaste vode s debelim slojem žabokrečine i
tri crne plastične vreće s gnjilim smećem. Bila su ondje i dva mala
prozora, sa staklima prekrivenim prašinom. Barnaby protrlja jedno
i zaviri unutra.
M uškarac u plavoj košulji i samtericama zamrljanim bojom
stajao je ispred štafelaja. Leđima je bio okrenut prozoru. Činilo se
da mahnito radi, kist je prelazio s palete na platno i natrag u oštrim
pokretima, gotovo ubodima.
»Sigurno nas je čuo, šefe.«
»Ah, ne znam. Ljudi u stvaralačkim mukama... vjerojatno je
odlutao mislima.«
Narednik Troy frknu nosom. Tumačenje da čovjek od slikanja
ogluši nije kanio trpjeti. Nije on imao vremena za mazala, kako bi ih
on nazvao, koja ničim vrijednim ne pridonose društvu, a onda
očekuju da im se za to masno plati. Barnaby zakuca na prozor.
M uškarac se istog trena osvrnuo. M agloviti pokret, bijelo lice
brzo se okrenulo, gotovo je istrčao iz sobe, zalupio vrata za sobom.
Barnaby je začuo okretanje ključa pa se brzo vratio na prednji ulaz.
On i Troy stigli su na trijem baš kad je M ichael Lacey otvorio
vrata.
Bio je tek nešto viši od sestre i dovoljno joj je nalikovao da
krvno srodstvo bude očigledno. Iste tamnoljubičaste oči, ista tamna
kratko ošišana kosa s gustim kovrčama oko fino oblikovane glave.
Imao je lijepe male uši postavljene prilično odostraga koje su, u
paru sa široko razmaknutim očima, pridonosile opasnom izgledu,
podsjećajući na podmuklog konja.
Prisjetivši se što je gospođa Rainbird rekla o glačalu, Barnaby
je očekivao dramatičnu i plavkastu unakaženost, ali, na prvi pogled,
na licu M ichaela Laceyja nije bilo nikakvih ožiljaka. Tad Barnaby
primijeti da mu je od vrha lijeve jagodične kosti pa do kuta usana
koža neprirodno zategnuta; staklasto ružičasta kao koža praseta od
šećera. M orala je to biti pozamašna opekotina da mu presade tako
veliki komad kože. Osim pristalog izgleda (koji neobično sjajan dio
kože nije nimalo nagrđivao), zračio je prštavom ciničnom
muževnošću. Ali ne i srdačnošću. M ichael Lacey cijeli će svijet i
sve na njemu prilagoditi sebi. Barnaby se sažali nad Judy Lessiter.
Čak i, kad je već kod toga, nad odbojnim gospodinom Rainbirdom.
Reče: »Smijemo li nakratko ući?«
 »Što hoćete?«
»M i smo policajci...«
»Dakle vi ste policajci. I što bih ja sad trebao? Zavijoriti
zastavu?«
»Obilazimo sve u selu...«
»Ja ne živim u selu. Čudim se što su vas deduktivne
sposobnosti navele na takav zaključak.«
»...i okolnom području. To je sasvim uobičajeno, gospodine
Lacey, u sklopu sveopće...«
»Slušajte. Žao mi je zbog gospođice Simpson. Bila mi je draga.
Ali ja ne sudjelujem u seoskim poslovima, kao što vam seoske
tračbabe mogu potvrditi. Sad ćete me morati ispričati...«
»Nećemo vas dugo zadržati, gospodine.« Barnaby se trunkicu
primaknuo naprijed, a M ichael Lacey trunkicu ustuknuo, tek
dovoljno da dvojicu muškaraca pusti u kuću. Odmah njemu slijeva
bile su stube bez saga na koje je sjeo, ostavljajući drugu dvojicu na
nogama.
»Jeste li dobro poznavali gospođicu Simpson?«
»Nikoga ne poznajem dobro. Dopustila mi je da izradim seriju
slika njezina vrta... u različitim godišnjim dobima... ali to je bilo
davno. Nisam je vidio već... ahh... barem dva mjeseca.« Promatrao
je višeg inspektora, pozorno, distancirano, pomalo zaigrano,
odlučujući da bi prisilni prekid mogao iskoristiti za zabavu.
»M ožete li mi reći gdje ste bili prošlog petka popodne i
navečer?«
 » Ovdje.«
»Vrlo ste brzo odgovorili, gospodine Lacey. Ne trebate malo
razmisliti?«
»Ne. Uvijek sam ovdje. Radim. Ponekad napravim stanku i
prošećem šumom.«
»Jeste li tog dana šetali šumom?« upita Barnaby.
»M ožda jesam. Stvarno se ne sjećam. Budući da su mi svi dani
isti, ne moram voditi dnevnik.«
»Pomalo dosadan život za mladog čovjeka.«
M ichael Lacey spusti pogled na svoja gola stopala. Bila su
prekrasna: dugačka, uska, elegantna, kože tanke poput papira i
lijepih kostiju. Bizantska stopala. Tad pogleda ravno u Barnabyja i
reče: »Slikanje mi je život.« Izgovorio je to tiho, ali s tako
strastvenim uvjerenjem da je Barnabyja, amaterskog akvarelista,
povremenog člana Caustonskoga umjetničkog kruga, bocnula
zavist. Tad reče samom sebi da samouvjerenost nije isto što i
talent, kao što se mnogo puta uvjerio izvrgavajući se Joyceinoj
dramskoj skupini. Oboružan tom prilično neotesanom
predodžbom, reče: »Još samo pitanje ili dva, gospodine Lacey, ako
nemate ništa protiv...«
»Ali imam nešto protiv. M rzim kad me se prekida.«
»Koliko sam shvatio«, spretno nastavi Barnaby, »bili ste
nazočni kad je poginula gospođa Trace.«
»Bella?« Izgledao je zbunjeno. »Jesam, ali ne vidim...«
Zastade. »Ne mislite valjda da je to povezano..?« Kao da je
zaboravio na raniju ogorčenost. Činio se iskreno zainteresiranim.
»Ne... kako bi moglo biti povezano?«
»Sudeći prema novinskom članku, vi ste prvi stigli do gospođe
Trace.«
»Tako je. Lessiter je rekao da je ne diram nego da potrčim i
pozovem hitnu, a to sam i učinio.«
»Je li još tko tada bio u kući Tye?«
»Samo Katherine. Ulagivala se k’o sumanuta.«
»Kako molim?«
»U kuhinji je slagala sendviče, punila košarice od lisnatog
tijesta, rezala lovački složenac.«
»Dok ste vi pomagali kao gonič.«
»To je drugačije. M eni su platili!« Barnaby ga je spuštanjem
bocnuo i ljutnja se vratila u glas. Potvrdio je da nitko od njih nije
bio na poziciji s koje bi mogao ustrijeliti gospođu Trace, a tad reče:
»Ne znam zašto mene pitate. Nisam čak niti imao pušku.«
»Ako sam dobro shvatio, vi i drugi gonič poslije ste tražili
patronu?«
»Ne bih se baš tako izrazio. Površno smo pogledali uokolo, ali
činilo se tako besmislenim da smo ubrzo odustali.«
»Hvala vam, gospodine Lacey.«
Kad su dvojica policajaca ušla u auto, prisjećajući se ranijeg
gafa s Roverom, Troy razmisli što bi pametno i umješno mogao
reći. »Jeste li primijetili da je zaključao vrata sobe u kojoj je slikao?
To mi se učinilo malo čudnim.«
»Ah, ne znam. Kreativni ljudi vrlo se zaštitnički ophode
prema djelu u nastajanju. Pogledaj samo škripava vrata Jane
Austen.«
Narednik Troy vrati se unatrag s pomoću velikoga dvostranog
zrcala pričvršćenog na živicu u kojem se vidio prilazni put i prednji
dio kuće. »Imate pravo, gospodine.« Nema šanse da prizna kako
nema pojma o škripavim vratima Jane Austen. A što se tiče
M ichaela Laceyja kao princa iz bajke, pa... Pogleda u zrcalo i
brzinski zagladi svoju mrkvastu kosu. Sigurno su samo u
romantičnim romanima djevojkama draži tamnokosi muškarci.

M ichael Lacey s trijema je promatrao kako auto odlazi, a zatim se

vratio u atelje. Uzeo je paletu i kist, na trenutak se zagledao u
platno, pa ih opet odložio. Svjetlo je bilo na izmaku. Usprkos
nedavnom prekidu, imao je dobar dan. Ponekad je radio u maniji
ogorčenja; razdirao skice, mahnito bojom premazivao prizore koji
nikako nisu uspijevali, povremeno plakao od bijesa. No takvih je
dana plaćao za ovakve dane. Naprezanje, ponekad, donosi
veličanstvenu i radosnu lakoću. Promatrao je siluetu na slici. Još je
bilo mnogo posla. Stavio je tek temeljnu boju, samo to. Ali bio je
uzbuđen. Potpuno uvjeren da će biti uspješna. Sjajno je kad se to
dogodi. Kad je uvjeren da će upaliti ma što učinio, kako joj
pristupio, koju tehniku primijenio. Bio je toliko siguran u to da je
mislio da je ne bi mogao upropastiti ni kad bi htio.
Otišao je u kuhinju i otvorio limenku kuhanoga graha i
kobasica i, žlicom ih stavljajući u usta, vratio se u radnu sobu.
Svjetlo koje je nestajalo prostoriji je promijenilo oblik, zidovi su
postali promjenjivi i amorfni. Četiri goleme apstraktne slike
prekrivene gustom bijelom bojom prijeteći su stajale nekoliko
koraka dalje. U kutu svake bila je tamna zvijezda u imploziji, sada
samo mrlja na svjetlosti sumraka.
Navrh kutnog ormara bila je staromodna kositrena stolna
svjetiljka. Upalio je svijeću i lutao sobom promatrajući mnoga
platna naslagana uza zidove. Iako je na stropu bila snažna
flourescentna svjetiljka, M ichael Lacey volio je učinak svijeća. Boje
na slikama činile su se bogatijima, višeslojnijima; oči kao da su
treptale, a usta se trzala na iluziji svjetla. Kruto meso pretvaralo se
u nešto posebno i krhko. Taj je učinak bio poticajan i kao da mu je
um ispunjavao briljantnim i suptilnim idejama.
U kutnom ormaru bila je hrpa broširanih izdanja i kataloga
umjetnina, sve intenzivno prolistano, hrbati napukli i, u nekim
slučajevima, slomljeni. Nasumce izvadi jedan primjerak i sjede
proučavajući Botticellijev tanjur. Kako su zavodljiva, pomisli,
nježna živahna lica ukrašena svježim proljetnim cvijećem. Dokrajči
grah i još malo ostade sjediti potpuno zadovoljan, zamišljajući kako
šeće palačom Uffizi, stoji ispred originala odajući mu počast. Tad
otvori prozor, baci limenku uvis i šutnu je, u blistavom luku, kroz
prozor u noć.
 SEDMO POGLAVLJE

Kasno navečer Barnaby je sjedio poigravajući se sa salatom.

Namjerno je ostao dulje u postaji, pregledavajući zapisnike kako su
se pojavljivali na njegovoj ladici za spise, dok nije zaključio da
večeri više neće biti spasa, a limenka će biti otvorena bez
zamjeranja. Zaboravio je da postoje stvari kao što su rajčice i
krastavci i cikla...
Netko bi pomislio da čak ni Joyce ne bi mogla unakaziti salatu
do te mjere da postane nejestiva, ali taj netko bi se prevario. U njoj
se komešao divlji svijet, a bila je i natopljena octenim preljevom.
Barnaby je podignuo gnjecavi list salate. Pokazao se maleni kukac,
hrabro plivajući protiv struje.
»Za desert imaš Bakewellsko iznenađenje«, dovikne ona iz
kuhinje, koristeći prave riječi kako god se okrene. Bio je gladan. Ta
bi ga pojava uvijek iznenadila. Bilo je to zapravo vrlo dirljivo: ma
koliko nevolja priuštio svom želucu, nakon nekoliko sati, eto ga
opet, zabrinutog, ali punog nade, pitajući se hoće li mu se ovaj put
osmjehnuti sreća.
»I sljedećeg vikenda dolazi Cully.« Dala mu je pitu, šalicu čaja
i brižan poljubac. »U redu?«
»Divno. Na koliko dugo?«
»Samo do nedjelje popodne.«
Barnaby i Joyce razmijenili su poglede. Oboje su voljeli svoju
jedinicu i neizmjerno se ponosili njome. I oboje su mislili da je
mnogo ljepše kad nije kod kuće. Ni jedno to nikad nije priznalo.
Čak i dok je bila vrlo malena, Cully je imala oštro oko i nemilostiv
jezik. Oboje se s godinama fino usavršilo. Izvrsna u školi, sada je
studirala engleski na New Hallu i samouvjereno očekivala da će
uspješno diplomirati unatoč tomu što se Barnabyju činilo da je
čitavo vrijeme samo na probama za nekakve predstave.
»Hoćeš li moći otići po nju u subotu?«
»Nisam siguran.« Barnaby je svoje Blackwellsko iznenađenje
stavio pod mač, a to je bilo više nego što je zaslužilo, i pitao se što
će njegova kći ovaj put obući. Uvijek se oblačila provokativno, ali
on i Joyce pretpostavili su, prateći je na vlak za Cambridge, da su
dani krpa za suđe i suknji s pribadačama i šarene drečave šminke
gotovi (štoviše, napola su očekivali da će se kući vratiti u
elegantnom izdanju), ali sa svakim kratkim i rijetkim posjetom
suočili su se s još egzotičnijim i alarmantnijim preobrazbama. No
dobro je bilo što je Cully, dok je još služe zdravlje i snaga, kako se
ona izrazila, nakon odlaska iz kuće te vrednote štitila time što je
uvijek dolazila obilno opskrbljena predivnom hranom iz M arks i
Spencera i delikatesne trgovine Joshue Taylora.
»Nećeš zaboraviti nazvati svog oca?«
Barnaby je uzeo čaj i sjeo pokraj kamina. Budući da roditelje
zove jedanput tjedno već četvrt stoljeća, malo je vjerojatno da bi
zaboravio. Oboje su prevalili osamdesetu i prije dvadeset godina
preselili su se u okolicu Eastbournea nakon umirovljenja. Ondje su
udisali ozon, boćali i vrtlarili, živahni kao šmrkavci.
»Neću zaboraviti.«
»Obavi to prije nego što sjedneš.«
»Već sam sjeo.«
 »Nakon toga možeš uživati u čaju.«
Barnaby poslušno ustade iz fotelje. Na telefon se javila majka
i nakon što ga je simbolično upitala za zdravlje i zdravlje njegove
obitelji, započela je izvještaj o svom tjednu koji je uključivao
krasnu prepirku u Umjetničkom krugu kad je jedan
devedesetogodišnjak predložio slikanje po živom modelu. Kao i
obično, završila je riječima: »Pozvat ću ti tatu.«
Tad je Barnaby stariji opisao svoj tjedan koji je uključivao
sjajnu prepirku oko viktorijanskog paviljona na sastanku društva
za očuvanje starina. Kako su ti ljudi dolje ratoborni, pomisli
Barnaby koji je, kad su mu se roditelji preselili, zamišljao kako će
provoditi sate mirno drijemajući u zimskom vrtu. Nije to baš
najpametnije pretpostavio, sad je priznao. Nikad nisu bili skloni
drijemanju. Njegov je otac završio opisujući kako je napokon
osujetio bestidnog protivnika u boćanju.
Barnaby je strpljivo slušao pa rekao, gotovo kao primisao:
»Ne uzrujavaj se. Sad smo u jeku sezone kriketa. Sigurno se većinu
dana ne odvajaš od televizora.«
»Naravno da ne. Unajmio sam i onu video spravicu. Ponovno
pogledam najbolje dijelove. Ono u petak je bilo grozno, što kažeš?«
Barnaby se obzirno nasmiješi. Njegov otac sigurno zna da
nikad nije kod kuće usred dana da bi gledao kriket, ali uvijek
pretpostavi da zna o čemu točno govori.
»Što se dogodilo?«
»Pa nije bilo utakmice, dragi moj. Nedovoljno svjetla. Sudac je
Allenbyju dao da bira, a on je odlučio prekinuti igru. U jedanaest
prijepodne. Ovdje je sve bilo spremno. Sendviči s krastavcima, vrč
čaja od mente. Planirali smo provesti dan pred televizorom. Bili
smo izvan sebe. Dobro, pravo da ti kažem, tvoja majka se nije
previše opterećivala, ali meni je upropastilo dan, vjeruj mi.«
Nakon što je propisno iskazao žaljenje, Barnaby se vrati
svojoj fotelji i šalici svježeg čaja. »Ljudi su mi počeli lagati, Joyce.«
»Da, dušo...« Blijedo svilenkasto pletivo je naraslo. »Govoriš
o onom u Jazavčevom Putu?«
»M hm. Katherine Lacey navečer je viđena u selu, a rekla je da
nije izlazila. Judy Lessiter rekla je da je radila cijelo popodne, a
viđena je u seoskoj trgovini u pola četiri. Trevor Lessiter rekao je
da je kod kuće gledao kriket... >vrhunska bacanjac... a utakmica je
otkazana. A Phyllis Cadell ukipila se od straha kad nas je vidjela, a
zatim to pokušala prikriti šašavom pričom o istekloj registraciji.«
»Jao meni... čini se da imaš pune ruke posla.« Joyce Barnaby
imena nisu ništa značila, a znala je da Tom zapravo samo razmišlja
naglas, pomalo sređuje misli. Svejedno je pozorno slušala.
»A Barbara Lessiter, žena cijenjenog doktora, ujutro je
poštom primila nešto od čega je problijedjela kao krpa.«
»Kako znaš?« Barnaby joj ispriča. »Ah, to je vjerojatno
zadnja opomena. Sigurno je kupovala odjeću i negdje se previše
istrošila.«
»Ne.« Barnaby odmahnu glavom. »Bilo je nešto više. I gdje je
bila te večeri kad je ubijena Emily Simpson? Vozikala se uokolo.
Vrlo nejasno.«
»Ali nevini ljudi su nejasni. Nemaju uvijek alibi. Ili ne znaju
gdje su točno bili i kada. Uvijek si to govorio. Što je radila
popodne?«
 »Bila u kupovini u Caustonu.«
»Eto ga«, neosporno utvrdi Joyce. »Bila je prerastrošna.«
Barnaby joj se nasmiješi, popije čaj i vrati šalicu na tanjurić.
Nešto mu je govorilo da nije tako jednostavno. Da ništa neće biti
tako jednostavno.
 OSMO POGLAVLJE

Sljedećeg jutra, dan prije nego što se ponovno trebala održati

mrtvozornička istraga, Barnaby je rano došao u ured i sjeo da na
brzinu pročita zapisnike, izjave i izvještaje. Ono najvažnije poslije
će biti prenijeto na rotacijski stalak za kartice (još su čekali
računalo). Naručio je kavu i počeo.
Čitao je brzo i vješto, usredotočujući se na sitne detalje, brzo
prelijetajući one svakodnevne koji su se samo ponavljali. Rezultat
je bio uglavnom onakav kakav je očekivao. Jedina dvojica
muškaraca u selu koji popodne sedamnaestog nisu radili ili bili kod
kuće sa ženom, bila su dvojica nezaposlenih muškaraca koji su
vrijeme proveli svaki na svojem komadu zemlje pred očima onog
drugog. Vikar je u svojoj radnoj sobi sastavljao propovijed za
sljedeći tjedan. To je potvrdila kućepaziteljica koja je u kuhinji
pravila pekmez i veoma se uzrujala što vikara, krhku staru dušu u
sedamdeset i trećoj, uopće ispituju. Navečer su muškarci bili ili kod
kuće s obitelji ili u Crnom dečku. Policajka Brierley donijela je kavu
i Barnaby ju je zahvalno preuzeo.
I za žene Jazavčeva Puta znalo se gdje su bile. Neke su radile.
Starije su bile kod kuće. Ostale (osim gospođe Quine) bile su u
seoskoj dvorani i pripremale sve za sutrašnji dan. M lade žene koje
su napustile dvoranu dovoljno rano za brzinsko valjuškanje u
mahovini dočekale su svoju djecu pristiglu školskim autobusom i
otišle kući na bezgrešnu užinu. Navečer su tri puna automobila
otišla u Causton na aerobik, a ostale su bile kod kuće. Pod
pretpostavkom da par iz šume stanuje u selu, a Barnaby je i dalje
tako mislio, krug sumnjivaca doista je vrlo malen.
 Dokrajčio je kavu, iznenađeno primjećujući, dok je ispijao
tekućinu, kako se postupno pokazuje prijateljski nasmijana zelena
žaba sa slamnatim šeširom koja svira bendžo. Vratio se izvještajima
s mjesta zločina.
Nije bilo mnogo iznenađenja. Prozor je provaljen, a na polici s
unutrašnje strane bilo je tragove bijele boje. Nažalost, zbog suhog
vremena, nije bilo jasno vidljivog otiska cipele u blatu. Nije bilo
otisaka prstiju na okruglom stoliću, staklenci s kukutom, vrtnoj
lopatici, vratnim kvakama ni na svim drugim mjestima na kojima bi
se otisci očekivali. Ni na telefonu — što je bilo čudno jer je zadnja
osoba koja ga je dirala trebao biti doktor Lessiter. A zašto bi ga on
obrisao? Na primjerku Julija Cezara bio je trag olovke 6B. M ožda
nije tako uobičajena, ali nije ni rijetka vrsta. Olovka nije pronađena.
Eliminacijska provjera pokazala je da svi otisci pripadaju pokojnici
ili gospođici Lucy Bellringer.
Ponovno je brzo pregledao drugi izvještaj, ali vrlo malo mu je
promaknulo prvi put. Potraga za pokrivačem bila je u tijeku, ali
Barnaby nije bio optimističan. Osoba koja je tako pedantna s
otiscima ne bi ga tek tako ostavila na stražnjem sjedalu auta ili ga
prebacila preko kauča. Jasno, nije općepoznato da su pronađena
vlakna pokrivača i ne znaju svi da su tragovi sperme jednako čvrst
dokaz koliko i otisci prstiju. M ožda se policiji posreći. Troy otvori
vrata.
»Auto je spreman, viši inspektore.«

~
»Razumije se, viši inspektore«, reče narednik Troy, skrećući s
ceste za Gessler Tye prema Jazavčevom Putu, »ono u šumi mogli
su biti i dupedavci. Znate... homići.« Zadnja riječ ne bi bila
otrovnija ni da je par viđen kako proždire djecu.
Bio je to peti prijedlog u posljednjih deset minuta, a u svaki je
presavjesno ubacio »viši inspektore«. Taj Troy se velikodušno
razbacivao uljudnim izrazima. Nije ga se moglo kriviti za manjak
poštovanja. Ni discipline. Narednik Troy pridržavao se propisa.
Položio je ispite bez po muke, izvještaji su mu bili uzoran primjer
sažetih, ali potpunih podataka. Nije bio sklon šašavom
idealiziranju koje mnoge muškarce i žene namami u policiju, a ni
prilično bljutavoj suosjećajnosti koja obično ispari nakon
suočavanja s prvim stopostotno nemoralnim, nemilosrdno vještim,
često naoružanim zlikovcem. Bio je izrazito nesklon suosječajnosti.
Spremao se ponovno blebnuti. Doista, pomisli viši inspektor, da
mu je osobnost dopadljivija, moglo bi ga se nazvati neobuzdanim.
Prije nego što je Tory dospio progovoriti, Barnaby reče: »I to
mi je palo na pamet, ali koliko znamo, samo Dennis Rainbird
odgovara tom opisu. Provjerio sam s njegovim partnerom i u petak
doista nije otišao s posla sve do petnaest do pet. A čini se i da
nema razloga zašto bi skrivao takav odnos. To više nije
protuzakonito.«
»Tim veća šteta«, reče Troy i doda, zapažajući neobično
dobro, »ali kladim se da bi njegova majka bila ljubomorna.« Zatim:
»Nećemo doći malo prerano za malu Lessiterovu?«
»Danas radi pola dana.«
»Bože dragi!« Narednik Troy nagazi na kočnice. Auto se
skvičeći zaustavi. Barnaby poletje naprijed, sigurnosnim pojasom
spašen od sudara s vjetrobranom. Spodoba iza seoskoga
poštanskog sandučića iskočila je ravno njima na put. Barnaby
spusti prozor i reče kroz problijedjele usne.
»To doista nije dobra ideja, gospođice Bellringer...«
»Sretne li slučajnosti.« Široko im se osmjehnula. Blagi miris
karanfila i perunika preplavio je unutrašnjost automobila. Prije
nego što ju je Barnaby uspio zaustaviti, otvorila je vrata, ušla
unutra i smjestila se na stražnje sjedalo. »Dakle«, reče, »kao prvo,
prije nego što zaboravim, sprovod je sutra. Jedanaest i trideset. Ne
znam biste li htjeli doći?«
Barnaby promrmlja nešto čime se nije obvezao. Narednik
Troy drhtavim rukama izvuče kutiju Chesterfieldsa.
»I nemojte to ovdje zapaliti, mladiću. Sve ćete nas izložiti
riziku.« Spustio je cigarete u krilo, naslonio se unatrag i zatvorio
oči. »Dakle«, milo se nasmiješila Barnabyju, »recite mi kako
napreduje vaše istraživanje? Jeste li kamo dospjeli?«
»Istraga je u tijeku.«
»Nemojte vi meni tako svisoka, viši inspektore. Naposljetku,
da nije bilo mene, ne biste uopće imali slučaj. I rekli ste da vam
mogu pomoći.« Tu besramnu laž potkrijepila je blistavim
pogledom, bistrim i iskrenim poput dječjeg. Prije nego što je stigao
zaustiti, dodala je: »Jeste li razgovarali s onom groznom gospođom
Rainbird?«
»Jesmo.«
»Što kaže? Je li koga vidjela?«
Viši inspektor nije vidio potrebe da taji što im je otkrila
gospođa Rainbird. Sigurno to sad već zna cijelo selo. »Te je večeri
vidjela gospođicu Lacey. Išla je poslati pismo.«
»Hmmm.« Gospođica Bellringer frknu nosom. »Ta je djevojka
previše lijepa da bi to drugima donijelo dobro. Gledajte, nema
smisla da plešemo k’o mačka oko vruće kaše. Iskusnoj frajli kao što
sam ja savršeno je jasno da nas sve ispitujete i o popodnevu i
večeri. Emily je u šumi nešto vidjela i uvjerena sam da je riječ o
zabranjenoj strasti.« Odjeknuo je njezin glas, urešen riječima
nedvojbeno Bronteovske raskoši. »Iliti Katherine Lacey i njezinom
draganu. Štono se kaže, jasno je kao dan. M ožete li zamisliti što bi
značilo da se to sazna? Za početak, ništa od braka. Henry je možda
opčinjen, ali nije takva budala. M ogla bi se pozdraviti s kućom Tye
i silnim novcem i, usput budi rečeno, suprugom kojem je lako nabiti
rogove. Ludo zaljubljen i vezan za invalidska kolica? Takva se
kombinacija može samo poželjeti. M ogla bi manje-više činiti što je
volja. A u njezinoj obitelji ima zle krvi. Otac je bio niškoristi. Svoju
je jadnu ženu otjerao u grob.«
»Tako sam čuo.«
»Stari grijesi daleko odjekuju.« Barnaby je šutio. »Je li
gospođa R djevojku vidjela na povratku?«
»Čini se da nije. Zaigrala je M onopoly sa sinom.«
»Đipahnom tovkom6 ?« Barnaby se nasmiješi shvaćajući na
što misli.
»Rekla je da je gospođica Lacey sa sobom vodila jednog
bigla.«
»Jednog bigla.« Gospođica Bellringer stisnu ga za ruku.
»Jeste li sigurni?«
 »Gospođa Rainbird je sigurna.«
Klonula je u sjedalo. Čak i njezine vesele draperije, danas
ukrašene nečim nalik na ribanu ciklu, kao da su uvele. »Onda naš
slučaj propada.«
»A zašto?« upita viši inspektor, privremeno zanemarujući
onaj »naš«.
»Benjy nije pustio ni glasa. Bio je dobar kad bi na vrata došla
osoba koju poznaje... miran kao bubica... ali kad bi drugi pas makar
nogom kročio u vrt, podivljao bi. I ja bih ga sigurno čula. Kad živim
tako blizu.«
»M ožda ga je gospođica Lacey vezala«, predloži Troy, protiv
svoje volje potaknut energičnim pripovijedanjem. »M islim, bigla.«
»Uuuu.« Zvuk brodske sirene. »Ne poznajete vi bigle. Neće
oni krotko sjediti i čekati dok vi obavljate što morate. Veliki su
galamdžije. Da ga je vezala, cijelo bi selo za to znalo. Ne, nijedan
pas nije zalajao, u to sam sigurna. No dobro«, otvori vrata na
desnoj strani, skraćujući biciklistu u prolazu život za deset godina,
i elegantno izađe: »M orat ćemo ponovno razmisliti. M rsko mi je
oprostiti se od Laceyjevih, samo da znate. A što je s bratom?«
»Brat nema motiv, gospođice Bellringer. A nažalost, sad ćete
me morati ispričati.«
»Da je njoj netko zavrnuo vratom, to bih mogao shvatiti.«
Troy duboko i trzajući udahnu kad je krenuo dalje. »Nije ih briga, je
li? Prave ekscentrike? Nije ih briga što mislite.«
»Pravi ekscentrik«, odgovori Barnaby, »i ne primjećuje što
misliš.« Doda: »Pazite na onog psa«, dok je Troy ulazio u
popločeno dvorište kuće Tye i parkirao, gotovo nevino i bez
uobičajenih kerefeka, blizu ulaza u kuhinju. Ali upozorenje je bilo
nepotrebno. Benjy im nije pošao ususret, nego je ležao na stubi,
vrlo mršav, sive njuške položene na šape. Rep mu se podigao s tla i
jedanput ili dvaput mahnuo gore-dolje kad je nestrpljivo virnuo
prema njima. Čekao je poput Odisejeva psa, odan do zadnjega.
»Jadnik stari«, reče narednik. »Dobar si ti pas.« Kanio je
podragati psa, ali kad se sagnuo, Benjy je okrenuo glavu i nešto u
njegovim očima zaustavilo je Troyevu ruku. »Tog je psa dosad već
netko trebao pregledati.«
Barnaby pokaže na drugi kraj travnjaka. »U vrtu«, reče. Dok
su dvojica muškaraca silazila stubama između kamenih žara
prepunih cvijeća, na sljepoočnicama je osjetio blagotvorni
povjetarac. Limunžuti voal haljine Katherine Lacey prislonio joj se
uz vitke obline tijela. Stajala je iza Henryjeva stolca, držeći ruke na
njegovim prsima, glavu blizu njegove. Kad se Barnaby približio,
pokazala je na obližnji šumarak jablana. Henry je odmahnuo
glavom i oboje su se nasmijali. Zatim je pogurala kolica u
Barnabyjevu smjeru.
»U subotu ćemo ovdje ugostiti stotinu ljudi, inspektore«,
doviknu Trace. »Što mislite kamo bismo trebali postaviti šator?«
Zbilja ima izbora na bacanje, pomisli Troy, u ovako velikom
vrtu. Ali ni za sav novac ovog svijeta noge mu neće živnuti. Zamisli
samo, krenuti prema oltaru s onakvim prekrasnim komadom, a ti u
kolicima. Samouvjereno se nasmiješi i reče: »Dobar dan, gospođice
Lacey.«
»Gdje god ga stavimo«, nasmiješi se ona dvojici policajaca,
»nastat će grozan nered.«
»Ah, trava se brzo oporavi«, odgovori Henry. »Bavite li se
vrtlarstvom, inspektore Barnaby?«
Barnaby potvrdno odgovori i upita jesu li odlučili što će s
ružičnjakom. To je urodilo podugačkim ugodnim hortikulturalnim
čavrljanjem, a Henry je opisao svoj vjenčani dar za Katherine, a to
je bilo devetnaest staromodnih prkosa i ruža penjačica: »Jedan
cvijet za svaku godinu njezina života.«
»Pa ćemo zasaditi jednu na svaku godišnjicu sve dok ne
ostarimo i posijedimo«, reče Katherine. »I to će biti naš ružičnjak.«
Barnaby dopusti da srdačna rijeka riječi teče još neko vrijeme,
a tad ubaci svoj kamen. »Aha — samo jedna sitnica, gospođice
Lacey. Kad sam razgovarao s vama prije nekoliko dana, shvatio
sam da ste cijelu večer sedamnaestog bili ovdje s gospodinom
Traceom.«
»Tako je, jesam.«
»I niste uopće izlazili?«
»Ne. Bili smo ovdje cijelo vrijeme.«
»Viđeni ste kako hodate selom.«
»Ja?« Činila se iskreno zbunjenom. »Ali nisam mogla... Aha!
Pa naravno. Skoknula sam poslati pismo. Sjećaš se, dragi? Rekli
smo da ćemo naručiti Notcuttov katalog i htjela sam to odmah
obaviti.«
»Ne bi li bilo brže da ste to učinili telefonom?«
»Katalozi nisu besplatni. Treba poslati ček.«
»To bi bilo njihovo sjedište u Woodbridgeu?« Kimnula je.
»Sjećate li se koliko ste dugo bili vani?«
 »Ne baš. Samo sam trknula do kraja Crkvenog puta i natrag
kući. Tko god me vidio na putu onamo«, odrješito doda, »sigurno
me vidio i na povratku?«
»Čini se da nije.«
»Jao meni. Zaspali su na straži?«
»Niste nikoga vidjeli dok ste bili vani?«
»Ni žive duše.«
»Gospodine, možete li potvrditi što kaže gospođica Lacey?«
»Pa... nisam vidio kad je Katherine izašla...«
»Ne, ti si zadrijemao nakon večere. Zapravo, samo zato sam
tada i otišla.«
»Da. Često mi se to događa ovih dana«, nasmiješi se
Barnabyju. »U svakom slučaju, bila je ovdje kad sam se probudio.«
Dok je govorio, dva crno-zlatna kombija — Lazenby et cie —
drmusavo su zakrenula na šljunak i prošla kroz glavni dvorišni
ulaz.
»To je catering«, viknu Katherine. »Trebala bih poći...«
»Zapravo, gospođice Lacey, htio sam još nešto pitati...«
»Aha.« Nesigurno pogleda zaručnika.
»Ne brini se, idem ja.« Henry Trace odgurao se od njih prema
drvenoj rampi pokraj stuba na terasi. Katherine je polako krenula
za njim, Barnaby pokraj nje, a Troy je na začelju pasao oči.
»Pitam se«, reče Barnaby, »sjećate li se dana kad je umrla
gospođa Trace?«
 »Bella? Naravno da se sjećam.« Znatiželjno ga pogleda. »Nije
to nešto što bi čovjek brzo zaboravio. Bilo je grozno.«
»Koliko sam shvatio, vi niste bili u lovu?«
»Nisam. Ostala sam ovdje, pripremala zakusku. Obično bi
Phyllis pomogla, ali tog je dana otišla s njima.«
»To je bilo neobično?«
»Veoma.«
»Dakle vi ste za tragediju prvi put čuli...?«
»Kad je M ichael dotrčao, zgrabio telefon i kriknuo da pošalju
hitnu.«
»Tako dakle. Biste li rekli...«, oklijevao je, oprezno u mislima
birajući riječi, »da su gospodin i gospođa Trace bili sretni?«
»Pa... jesu... meni se uvijek tako činilo. Doduše, ljudi izvana
nikad ne znaju, zar ne? Oboje su bili vrlo ljubazni prema M ichaelu i
meni. I Henry je bio izvan sebe kad je umrla.«
Barnaby se okrenuo i pogledao prema nizu jablana i šumi iza
njih. »Ondje se dogodila nesreća?«
Katherine je slijedila njegov pogled. »Ah, ne... u bukovoj šumi
iza Božikine kućice.«
»U redu. Dobro, hvala vam još jedanput.«
Tad su već stigli do stuba na terasi i zajedno su se njima
uspeli. Kad su prešli na drugu stranu dvorišta, Benjy se oglasio s
praga i teturavo ustao. Katherine je svrnula pogled s tog prizora.
»Jao, zašto ne želi jesti!« uzrujano je uskliknula dvojici
muškaraca. »Sve sam mu kupila — krasno meso, kolačiće. Ima
svoju košaru i dekicu i posudicu — sve što je imao ondje...«
»Nažalost, oni venu od tuge«, reče Barnaby.
»Ali očekivalo bi se da će htjeti poživjeti, ma koliko tužni
bili.«
»Prilično je star, gospođice«, suosjećajno reče Troy. »M islim
da je samo umoran. Dosta mu je svega.«
»Jeste li gotovi s Katherine, viši inspektore? Doista je trebam
ovdje.«
»Pa, to bi bilo to«, uzdahne Barnaby nekoliko trenutaka
poslije kad su se odvezli dalje. »Vjerojatno bi bilo previše očekivati
da su Katherine Lacey i mala Lessiterova šetale Crkvenim putom u
isto vrijeme prošlog petka navečer.«
»Ali... vjerujete li joj, viši inspektore?« upita Troy, još malo
smeten osmijehom Laceyjeve, blistavim poput duge. »Ono za
pismo?«
»Ah, da. Naravno, provjerit ću, ali ne sumnjam da ga je poslala
baš onako kako tvrdi. Ako je nevina, ne bi imalo smisla izmišljati
takvu priču. A ako je kriva, dvostruko bi se osigurala da sve što
možemo provjeriti bude istinito.«
»Kriva.« Troy nesmotreno maknu pogled s ceste kako bi
Barnabyja pogledao s nevjericom i promaši ulaz u dvorište
Lessiterovih.
»Zbilja se morate riješiti tog izraza lica, Troy. M ože vam
samo smetati u karijeri. A ona bi mogla izgubiti više od svih.«
»Ali pas, viši inspektore. Pas nije zalajao.«
 »Da, pas je problem, priznajem.«
Ili možda pas nije problem, pomisli kad se Troy vratio unazad
i dovezao ih pred ulazna vrata Lessiterovih. M ožda je pas znak da
može jednom za svagda prekrižiti Katherine Lacey. Jedna manje,
slijedi još šest. Ili sedam ako bude stvarno širokih pogleda i uključi
naoko neizglednog Henryja Tracea. Što ako se beznadno zaljubio u
Katherine dok je njegova žena još bila živa i unajmio nekog da čuči
u grmlju i ucmeka Bellu? Barnaby odvuče svoje misli na sadašnjost
i podsjeti se još jedanput da nema razloga pretpostavljati da je smrt
gospođe Trace bila išta drugo doli nesretan slučaj. I da sada
zapravo istražuje nešto potpuno drugačije.
Doktorova ambulanta radila je još petnaest minuta, a to je
višem inspektoru savršeno odgovaralo. Judy Lessiter otvorila je
glavna ulazna vrata, još manje privlačna nego prethodnog dana.
Izgledala je zapušteno, poput male životinje koja promalja nakon
dugog zimskog sna.
»Da.«
»Htjeli bismo porazgovarati s vašim ocem...«
»Ordinacija je s druge strane.« Pritvori vrata. Barnaby krenu
naprijed. »I s vama, molim vas.«
Na trenutak ga je mrgodno motrila, zatim slegnula ramenima i
povela ih u kuhinju. Okrenula se prema njima, naslanjajući se na
sudoper.
»Gospođice Lessiter, ranije ste mi rekli da ste bili u knjižnici
cijelo poslijepodne sedamnaestog.«
»Nisam.«
 »Žao mi je, ali provjerio sam vašu izjavu prije dolaska.«
»Rekla sam da sam bila na poslu. Ne stojim iza pulta
štambiljajući knjige. M oj posao uključuje i obilaske škola, tehničkih
veleučilišta... kontaktiram s administracijom, provjeravam ima li
projekata za koje bi trebalo naručiti posebne knjige. U petak
poslijepodne bila sam u osnovnoj školi u Gessler Tyeu.«
»M oram vam reći, čini mi se da ste nas namjerno htjeli navesti
na pogrešan zaključak.«
»To je vaš problem«, bezobrazno reče.
»Biste li nam onda ponovili gdje ste bili?«
»Za užinu ponesem sendviče. Tad sam ih pojela...«
»To je bilo u knjižnici u Pinneru?«
»Da. Skuhala sam kavu. Odvezla se u školu, stigla oko dva, i
ostala dok nisu završili oko tri i četrdeset i pet.«
»Zatim ste se vratili u knjižnicu?«
»Nisam. Nije mi se isplatilo. Dovezla sam se odmah ovamo... i
stala u seoskoj trgovini da kupim cigarete.«
Srećkovićka, pomisli narednik Troy, uvijek uvjeren da svi
osim njega, što se tiče posla, mogu raditi što žele i nikom ništa.
»Vaš će otac potvrditi da ste tad došli?«
»M oj otac?« Izgledala je zbunjeno, zatim oprezno.
»Bio je ovdje cijelo poslijepodne, koliko sam shvatio.«
Nastade stanka u kojoj je pogledala Barnabyja pa Troya pa
opet Barnabyja. »Je li ovo trik?«
 »M olim?«
»M islim... pokušavate li me uhvatiti u laži?«
»Ne razumijem vas, gospođice Lessiter. Vaš je otac rekao da je
bio kod kuće cijelo popodne. Samo vas pitam može li potvrditi da
ste se tada vratili kući.«
»Pa... otišla sam odmah gore... dakle... nisam ga mogla vidjeti.
«
»Razumijem. A navečer?«
»Aha, tu nema promjena. Samo sam otišla u šetnju, kao što
sam već rekla.«
»Niz cestu, pola milje uz polja pa natrag?«
»Tako je.«
»I niste se nigdje zaustavili ni koga posjetili?« Brzo doda prije
nego što je stigla zaustiti: »M olim vas, dobro razmislite prije nego
što odgovorite.«
Zagledala se u njega. Izgledao je ozbiljno, poticajno i, nekako,
kao da nešto zna. Vidio je da je zabrinuta zbog detaljnog ponovnog
ispitivanja. »Pa... nisam sigurna sjećam li se... točno...« Proguta
slinu i zagrize donju usnu.
»Znam koliko je teško promijeniti iskaz, ali ako morate, sad je
vrijeme za to. M oram vas podsjetiti da je zataja podataka koji bi
mogli pomoći u policijskoj istrazi vrlo ozbiljna stvar.«
»Jao, ali nisam zatajila! M islim, ništa što bi pomoglo...«
»M islim da biste trebali meni prepustiti da to procijenim.«
»Da.« Duboko je uzdahnula. Prestala se naslanjati na sudoper
i stala je uspravno čineći se napetom i na rubu suza, kao netko tko
se sprema skočiti s velike visine. »Imam... mislim, prijateljica sam
M ichaela Laceyja. Iz Božikine kućice. Nismo se čuli nekoliko dana
i... pa, rekao je da me želi slikati pa sam mislila da bih mogla...
svratiti... znate, vidjeti kad bi htio početi.« Barnaby suosjećajno
sasluša. Trudeći se da zvuči ležerno, samo je naglasila svoj očaj.
»Zato sam odšetala do kuće, ali kad sam onamo stigla... vidjela sam
kroz prozor da radi...«
»Koji je to prozor bio?«
»S prednje strane, pokraj trijema.«
»Ali sigurno obično ne slika ondje?«
»Ponekad, navečer. Da uhvati zadnje svjetlo.«
»Aha, tako dakle. Nastavite.«
»Jako se naljuti ako ga se prekine dok slika. Kaže da se teško
opet uživi. Pa sam mislila da je bolje da ne... no... samo sam se
odšuljala.«
»M islite da nije znao da ste ondje?«
»Ah, sigurna sam da nije. Bila sam vrlo tiha.« Tad zastade na
trenutak, prvi put pogleda Barnabyja, i reče: »Ne smijete vjerovati
onom što ljudi govore o M ichaelu. M rze ga jer on ne mari za ono
do čega je njima stalo... za nevažne, dosadne stvari. On je slobodna
duša! Dokle god može slikati i šetati šumom i promatrati nebo... i
bio je tako nesretan. Katherine je takva malograđanka — stalo joj je
samo do materijalnih stvari — a kad prođe vjenčanje, ostat će
potpuno sam...« U zadnjih nekoliko riječi osjeti se jasan prizvuk
nade. Na trenutak su joj oči tako blistavo zasjale da joj se prilično
neugledno lice preobrazilo. Barnaby prvi put vidje zašto ju je
možda M ichael Lacey zamolio da mu pozira. Pogledao je na sat
iznad kuhinjskih vrata. Kao da je već požalila zbog strastvenog
govora, Judy im okrenu leđa i otvori obje slavine. Stajala je
promatrajući kako se voda odbija od blistavog metala, slušajući
kako dva para koraka kreću prema vratima i niz hodnik. Zalupila su
se glavna vrata. Zatvorila je slavinu.
Ruke su joj drhtale pa se uhvatila za sudoper da ih umiri.
Razgovor o M ichaelu uvijek je tako djelovao na nju. Od opisa
neuspjelog posjeta, manjka hrabrosti i sramotnog povlačenja na
prstima bilo joj je doista muka. Ali izvela je stvari na čistac, to je
glavno.
To joj je bilo drago. Pogotovo nakon glupavog pokušaja da se
pravi pametnom oko toga gdje je bila popodne. Tad shvati da
nedavno priznanje ima i drugu prednost. Ako je smrt gospođice
Simpson posljedica zlodjela (a zašto bi inače toliko ispitivali?),
M ichaelu je dala alibi. M ožda je to njemu svejedno, ali to se ne
može poreći. Od te malene usluge postade joj toplo oko srca.
M ožda on za to nikad neće saznati, ali može to čuvati u pripremi i
podastrijeti ako se ikad ukaže pravi trenutak.
Čula je škljocanje telefona. To je sigurno Barbara. Judy je
zadnjih nekoliko minuta stajala tako tiho i mirno da je njezina
pomajka možda pretpostavila da je u sobi. Ili u vrtu. Jer u tom je
škljocaju bilo nešto tako mekano, gotovo potajno. Judy se u
papučama prišuljala po vinilnim pločicama, korak po oprezni
korak. Barnaby je vrata ostavio malo odškrinutima i Judy je stala
promatrajući kroz procjep.
Barbara je leđa okrenula kuhinji i rukom zaklonila mikrofon
telefonske slušalice. Bez obzira na to, promukli šapat svaku je riječ
učinio jasno razgovijetnom.
»Dragi, oprosti, ali morala sam nazvati. Nisi dobio moju
poruku?... Kako to misliš da ne možeš ništa učiniti? M oraš mi
p omoći. Moraš... Sigurno imaš nešto novca... To sam učinila.
Prodala sam sve što sam procijenila da neće primijetiti, čak i
bundu... Ne, bila je pospremljena za zimu... Kako da znam kog
vraga ću reći?... Tri tisuće, a njega je stajala deset pa mi i dalje fali
gotovo tisuća. Za Boga miloga — u ovo sam se uvalila samo zbog
tebe... Gade jedan, nisam ja ta koja je rekla da broji sate — oprosti,
nisam tako mislila. Dragi? Oprosti — nemoj poklopiti! M olim te,
moraš mi pomoći. Ako sazna, sve je gotovo. Ne znaš kako sam
prije živjela. Na to se nikad neću vratiti. Ja ću — halo, halo...?«
Grozničavo je škljocala viljuškom telefonske slušalice. Na
trenutak je stajala, leđa pogrbljenih od očaja, a zatim tresnula
telefonskom slušalicom i otrčala na kat.
Judy se povuče sa svoga uskog tajnog promatračkog mjesta i
nasmiješi se.
Ambulanta je bila prazna. Kad su ušli, žena kože boje gline
izašla je iz ordinacije i ogledavala se uokolo u smetenoj nevjerici.
Recepcionarka je požurila iz svojeg odjeljka, ali žena se progurala
kraj nje i dvojice muškaraca, gotovo trčeći iz sobe. Doktoru
Lessiteru zazvonio je interfon i trenutak kasnije uvedeni su unutra.
Vraćao je karton na mjesto u velikom drvenom ormaru. »Grozan je
to dio posla«, reče, zvučeći čilo i nezabrinuto, »nema dobrog načina
da se priopće loše vijesti, je li?«
»Doista nema, doktore Lessiter.« Barnaby nije mogao
poželjeti prikladniji uvod. »Osobno mi je najdraži otvoreni pristup.
Biste li mi mogli reći što ste radili popodne u petak sedamnaestog
ovoga mjeseca?«
»Već sam vam rekao.« Sjeo je iza stola i zapucketao
zglobovima. »Doista ste nesposobnjakovići, u to nema sumnje.
Nemojte mi reći da ste već zaboravili.«
»Rekli ste da ste na televiziji gledali utakmicu.«
»Tako je.«
»Cijelo popodne?«
»Apsolutno.« Istegne zadnji prst. Pucnuo je vrlo glasno u
tihoj sobi. Odjednom je tišina postala teža, promjenila karakter.
Doktor je iznenađeno zurio u prste kao da ih nikad dotad nije vidio.
Pogledao je Barnabyjeve ozbiljne crte lica, zatim Troya i opet
Barnabyja. »Da. Apsolutno... tako je.« Ali sigurnosti više nije bilo.
Nije to više bila potvrda činjenice. Držao se kao čovjek koji zna da
je otkriven, ali još ne zna kako.
»Utakmica je otkazana u jedanaest ujutro. Tog je dana uopće
nije bilo.«
»Aha... dobro... možda sam je gledao u četvrtak. Da, zapravo
da. Sjećam se sad...«
»Četvrtkom obilazite pacijente. Bar ste tako rekli u zadnjoj
izjavi.«
»Aha, da — naravno da je tako. Doista sam blesav...« Krupne
kapi znoja izbile su mu na čelo i počele se kotrljati, poput
prozirnih staklenih zrnaca, niz nos. Očima je treptao po sobi
tražeći nadahnuće u vitrini s instrumentima, kromu, stolu za
preglede prekrivenom gumom, velikom drvenom ormaru. »Znate,
ne vidim koji je smisao ovoga. Hoću reći, svi znamo da je starica
umrla navečer.«
»Uvjeravam vas da su naša pitanja vrlo važna. Ne trošimo
nepotrebno svoje vrijeme ni vrijeme javnosti.«
Trevor Lessiter još nije odgovarao. Barnaby mu nije htio dati
previše slobodnog prostora. Već je vidio kako se doktor
prilagođava propalom alibiju, pokušavajući smisliti prikladnu
alternativu. Vrijeme je za zastrašivanje.
»Ne biste porekli da imate i znanje i opremu za pripremu
napitka od kukute?«
»Što? Ali to je apsurdno... nije potrebna posebna oprema.
Bilo tko bi mogao...«
»Bilo tko ne bi mogao potpisati potvrdu o smrti.«
»U životu još nisam čuo tako besramnu... bio sam ovdje cijelu
večer.«
»Imamo samo vašu riječ, gospodine.«
»M oja žena i kći...«
»Izašle su, ako se sjećate.«
»Kunem vam se...«
»Zakleli ste nam se u vezi s time gdje ste bili tog popodneva,
doktore Lessiter. Tad ste lagali. Zašto nam ne biste lagali i sada?«
»Kako se usuđujete.« Proguta slinu, a Adamova jabučica
bjesomučno mu je jurila gore-dolje kao da pokušava pobjeći iz
njegova grla. »U životu nisam čuo tako...«
»M ožete li nam objasniti zašto, ako ste se vi zadnji poslužili
telefonom gospođice Simpson, na njemu nije bilo nikakvih
otisaka?«
»Naravno da ne.«
»Zbog kojeg ste razloga skroz obrisali telefon?«
»Ja! Nisam ga ni taknuo... nisam.« Opet nervozno proguta
knedlu. »Slušajte... dobro... nisam popodne bio ovdje. Recite mi,
Barnaby... hoće li ovo što ću sada reći ostati strogo povjerljivo?«
»Bojim se da vam to ne mogu jamčiti. Naravno, ako nema veze
sa slučajem, nema nikakvog razloga da uopće bude objavljeno.«
»Ali bit će zapisano?«
»Svakako ćemo dopuniti izjavu.« Troy na mig odmah izvadi
blok.
»M orao bih zatvoriti ordinaciju kad bi to izašlo u javnost.
Otići iz ovog kraja.« Trevor Lessiter klonuo je u svojoj otmjenoj
kožnoj stolici. Njegovi obrazi nalik na vjeveričje, sad potpuno
ispuhani, bili su istrošene sive vreće. Zatim se sivilo od panike
oblije crvenilom. »Nećete reći mojoj ženi?«
»Ne govorimo mi nikomu ništa, gospodine. To nije naš način
rada. Alibije provjeravamo da bismo eliminirali nevine kao i da
bismo otkrili krivce.«
»Jao«, kriknuo je, »nisam ništa skrivio.«
Krug ljudi koji misle da lažući policiji nisu ništa skrivili,
pomisli Barnaby, sve se više širio. Čekao je.
»Vi ste... ovaj... upoznali moju ženu, viši inspektore. Zavide
mi, znam to, mnogi.... mislim, muškarci...« Tada, usprkos snažnoj
zabrinutosti, njegovim licem zatreperi bljesak zadovoljstva.
Barnaby se nakratko sjeti Henryja Tracea. »... ali Barbara je... jao
meni, ne znam kako da se izrazim, a da ne ispadnem nelojalan.
Divna je družica... jako je zabavno s njom, ali nije vrlo...« Lice mu
je izgledalo manje, stisnulo se od nelagode. Nasilu se nasmije.
»Najbolje da to kažem bez dlake na jeziku, čini mi se. Ne pokazuje
previše zanimanja za fizičku stranu braka.«
Toliko o napirlitanoj fasadi, pomisli Barnaby, prisjećajući se
našminkanih očiju i opojnog mirisa i dvaju brežuljaka pred kojima
bi se i moćni Cortes možda pokolebao u nevjerici.
»Dakle«, nastavi doktor, »budući da joj naravno želim
udovoljiti, nisam nasrtljiv u iskazivanju pažnje.« Spusti pogled, ali
ne prije nego što mu je Barnaby u očima zamijetio bljesak prkosa i
gorkog predbacivanja. Pogled muškarca koji je ispunio svoj dio
dogovora i preveden je žedan preko vode. »Doduše«, bezbrižno
slegnu ramenima, »imam svoje potrebe...«, tu mu lijevi kapak
zadrhti na granici urotničkog miga, »... kao što ih imamo svi, i ja...
ovaj... povremeno, vrlo povremeno, posjećujem ustanovu koja...
ovaj... koja im udovoljava.«
»M islite na bordel?«
»Ohhh!« Ne govoreći više bez dlake na jeziku, činio se gotovo
zgađen Barnabyjevim manjkom takta. »Ne bih se tako izrazio.
Uopće ne. Vrlo je... profinjeno, doista. Imaju malu trgovinu u kojoj
prodaju svakakve vesele stvarčice. I prirede mali šou. I poslije
druženje s kojom mladom damom ako ste za to raspoloženi. A
obično budete raspoloženi. Točke su vrlo poticajne. Ukusne, ali
poticajne.«
»I ondje ste bili popodne sedamnaestoga?« Doktor kimnu. »A
naziv i adresa te ustanove?«
 Lessiter prekopa novčanik i pokaže vizitku. »M ožda vam je
poznat taj... hm... klub?«
Barnaby pogleda vizitku. »Da, čini mi se da jest.« Tad zatraži
fotografiju.
»Fotografiju!« Doktor preneraženo skviknu.
»Isključivo za identifikaciju. Bit će vam vraćena, uvjeravam
vas. Ili biste možda htjeli poći sa mnom...?«
»Ne, zaboga.« Na trenutak zastade. »Upravo sam izradio
fotografije za putovnicu. U radnoj su sobi.« Izašao je iz sobe i
vratio se nekoliko trenutaka poslije s četiri skladna crno-bijela
kvadratića. Preda mu dva. »M islim daje ovaj... pogledajte... na
kojem se smiješim najviše...«
»Treba mi samo jedna, hvala.« Kad se Barnaby okrenuo,
doktor doda: »Potražite Krystal. Ona mi je posebna prijateljica.«
 DEVETO POGLAVLJE

Casa Nova nemarnom oku nije bila lako uočljiva. Pritajila se u

prljavoj, nimalo poetskoj uličici, Tennysonov ogranak, između
skladišta uredskog pribora i tvornice torbica. Prozori potonje bili
su širom otvoreni, mameći vruće srpanjsko sunce u već zagušljive
radionice. Vonj usijane kože lepršao je van uz prašumsko bubnjanje
radnih strojeva. Troy je parkirao pokraj zguljenih
grimiznoljubičastih vrata napola ovjenčanih bljutavim žaruljama
koje su nudile »10 PREKRASNIH DJEVOJAKA 10« i, očiju
blistavih od očekivanja, otkopčao je sigurnosni pojas.
»Casanova, je l'?« zacerekao se. »Zločesto.«
»Za vas, nova kuća«, odgovori Barnaby. »No ne sumnjam da
su mušterije mlade kao rosa u podne.«
»Ali natpis obećava. Deset prekrasnih djevojaka.«
»Lešinarevo jaje obećava, sinko«, odgovori Barnaby izlazeći iz
auta. »M ožete pričekati ovdje.« Nasmiješio se kad je pritisnuo
zvono, osjećajući kako ga Troyevo ogorčenje probada između
lopatica. U pištavi portafon Barnaby reče: »Trebao bih Krystal.«
»Pazi kako gaziš po stubama, dušo.«
Stubište je bilo slabo osvijetljeno. Na dnu je jedna od deset
prekrasnih djevojaka — deset — iskoračila naprijed. M ogla je biti
bilo koje dobi između trideset i šezdeset. Sigurno je bilo samo da
nije djevojka otkad on nije u izviđačima. Imala je kosu boje
prašnjavog sjaja crnog grožđa. Nosila je ruž nalik na cinober
vazelin, a teška šminka bila joj je razmazana preko erupcija i
kratera na tenu. M ogao bi te točkice spajati od jutra do sutra,
pomisli Barnaby, i nikad ne dospjeti do skrivenog blaga. Nosila je
kratke hlačice s leopardovim uzorkom, isto takav otvoreni grudnjak
i potpetice tako visoke da je naizgled balansirala na štulama od
lakirane kože. Zaklimala se prema naprijed, primila ga za ruku
znalačkim dodirom i nasmiješila se, pokazujući zube poput bisera
iz zagađene školjke.
»Sigurno bi htio biti nestašan, dušo?«
»Baš i ne«, reče Barnaby, oslobađajući se iz stiska i vadeći
policijsku iskaznicu.
»IsusatiKrista! Kog vraga hoćete? Sve je ovo legalno, znate.«
»Uvjeren sam.« Pokaže sliku za putovnicu. »Poznajete li ovog
čovjeka?«
Brzi pogled. »Naravno da ga poznajem. To je gospodin
Lovejoy.«
»Je li bio ovdje prošlog petka popodne? Sedamnaestog?«
»Samo što ne živi ovdje, stari moj.«
»Trebam precizan odgovor.«
»Onda najbolje da razgovarate s Krystal.«
»M ožete li je zamoliti da dođe ovamo, molim?«
»Doći će vam ona kamo god hoćete — ako platite.« Trknu ga
rukom. »Izgledate mi kao dobro situiran tip. Zašto ne navratite kad
budete slobodni? M alo se opustite. Počastite se.« Na njegov
prazan pogled pričekala je minutu da se predomisli pa rekla: »No
dobro — onda budite jadni. Krystal je na satu likovnog. Gotova je
za deset minuta. Druga vrata nadesno.«
Barnaby je podignuo baršunasti zastor i našao se u hladnom
kamenom hodniku. Vrata je bilo s obiju strana. Otvorio je druga
nadesno i našao se pred još jednim vrlo ustajalim zastorom.
Gurnuo ga je ustranu i prošao kroza nj nepotrebno oprezno.
Nijedna glava nije se okrenula. Svi su promatrali pozornicu.
Na žarko osvijetljenom podiju vrlo razvijena djevojka stajala
je prikazujući uznemirenost u stilu commedie dell'arte: oči
razrogačene, ruke raširene da otkloni opasnost, napola okrenuta da
pobjegne. Nosila je plisiranu školarsku suknju, bijelu košulju i
sako. Pusteni šešir s prugastom vrpcom labavo smješten na glavu.
Imala je plavu kosu do struka. M ladi muškarac u uskim hlačama,
baršunastom sakou i isto takvoj beretki slikao je po zraku ispred
štafelaja. Hrapav muški glas, dobrano poduprt borbenom glazbom
za miješanje bokova, treštao je iz dva zvučnika na zidu.
»I tako je ljupku Bridgeat, spremnu na sve da bi kupila
lijekove za smrtno bolesnog oca, zloglasni umjetnik Fouquet
nasamario da napusti samostan i pozira u njegovom potkrovnom
ateljeu. Iako ju je gorljivo uvjeravao u suprotno, pohotni Fouquet
otkri, kad se već našla zatočena u njegovu brlogu, da će novac
isplatiti samo za akt!«
Tu je mladić prilično zorno pokazao što očekuje od ljupke
Birgitte. Plakala je i jaukala i izvijala ruke, zatim se počela svlačiti,
drhtavo, usiljeno. Prvo sako, pa bijela školarska bluzica koja je
pucala na njoj, pa plisirana suknjica. Uvjerljivo se šćućurila,
savijajući krhke ruke preko raskošno bujnih grudi. Glas nastavi
pucketati.
»>Ako želiš spasiti voljenog oca, znaš što ti je činiti<, viknu
zli Fouquet.«
Plačući, djevojka je skinula cipele s vezicama, dokoljenke i
grudnjak. Zli Fouquet, da ne zaostane, svukao je svoj baršunasti
ogrtač otkrivajući tamnosmeđa prsa bez dlaka. Brigitte je sada
ostala u gaćicama koje bi svaka nadstojnica samostana koja drži do
sebe hvataljkom izručila u vatru.
»No kad je pohotljivi slikar pokušao namjestiti ljupku djevicu,
obuze ga val žudnje.«
Gle iznenađenja, pomisli Barnaby zijevajući. Kroz zastor se
ponovno iskrao van i čekao u tamničkom hodniku. Turobne poze
na satu likovnog odjednom su mu dale jasan uvid u njegov obiteljski
život i čiste i mile zagrljaje koje je izmjenjivao s Joyce. Pa što ako
je njezina Bakewellska pita ujedno mogla poslužiti kao poklopac
za šaht. Što ako njegova kći izgleda kao olupina Hesperusa i sklona
je spuštanju u Swiftovu stilu. Usporedio ju je s posebnom
prijateljicom doktora Lessitera i zahvalio Bogu što je tako dobro
prošao.
Napokon oslobođene lažnim orgazmičkim krikom, mušterije
su se izvukle van. M lade, sredovječne, vremešne. Nitko, činilo se,
nije došao u društvu. Promolili su samotno, trepćući na jakom
svjetlu, poput melankoličnih krtica. M alo je pričekao pa ponovno
ušao u prostoriju.
»Brigitte« je sjedila na umjetnikovom stolcu, pušila je
odjevena u ogrtač. Koža joj je svjetlucala kroz prozirnu tkaninu.
Biserna koža, dugačke srebrno-bijele kovrče i mliječni ten njezinoj
su pojavi dali zdrav izgled potpuno nespojiv s okolinom. Izgledala
je kao da bi se bolje uklopila na farmu gdje treba nešto pomusti.
Tad je progovorila.
 »Daj nam malo prokletog vremena, ljubavniče. Sljedeća točka
je za pola sata. Plati vani.« On izvadi novčanik. »Jebote.« Ugasila
je cigaretu, ali ne prije nego što je prepoznao miris. »Ne uzimam
ništa žešće, znate. I vi biste bili na nečem, vjerujte mi, da se bavite
ovim vražjim poslom.«
»Htio bih vas nešto pitati...«
»Neću razgovarati s vama bez svjedoka.« Nestala je kroz vrata
iza pozornice. Otvarala su se izravno u majušnu garderobu.
Barnaby se jedva uspio ugurati. Soba je vonjala na jeftine parfeme,
lak za kosu, znoj i cigarete. U njoj su bile dvije djevojke, stražnjica
uguranih u plastične stolce. Nosile su žarko ofucano perje i
zvijezde na bradavicama. Odmah su ga stavile pod povećalo,
promatrajući ga mrko i ozlojeđeno.
»Što si skrivila, Kris?«
»Frišku figu. Ništa mi ne može prišiti.«
Barnaby joj pokaže fotografiju Trevora Lessitera. »Poznajete
li ovog čovjeka?«
»Aha, to je jadni stari nevoljeni. To jest, Lovejoy, tako se
prozvao. Ne znam mu pravo ime.«
»Je li bio ovdje prošlog petka popodne?«
»Tu je svakog petka popodne. I ponedjeljkom i srijedom.
Nema s njim problema. M alo vezivanja. Štos sa sunovratom. Ali
uglavnom ništa naročito. Žena mu ne da, znate.«
»Aha.« Upadica one s crvenim perjem imala je snagu stisnute
šake. »A za Božić joj je darovao bundu od nerca.«
»Izračunala sam«, reče Krystal, »i rekla sam mu. M orala bi se
prasnut’ petsto puta da si kupim nerca. I to mislim pristojnog —
ne onog koji će trknut natrag u zoološki čim mu netko zazviždi.«
»Previše bi se potrošila da ga nosiš.«
»M a nemoj?« Neveselo grakne.
»A i smrde ako si na kiši«, reče ona s crvenim zvijezdama na
bradavicama. »One koje padnu s kamiona sa zečevima.« Još
neveseloga graktanja. Barnaby se odrješito ubaci.
»M ožete li mi reći kad je gospodin Lovejoy otišao prošlog
petka?«
»Pola šest. Sjećam se jer tad prekidam s poslom na sat
vremena. Pozvao me da odem s njim na kavu. Uvijek me zove van.
M oraš se pretvarati... znate... da ti se sviđaju, a onda neki od njih
— priprosti — zbilja povjeruju. Nagovaraju te da se s njima nađeš
vani. Zbilja jadno.«
Podigla je obje ruke i uklonila teške srebrne kovrče. Ispod se
krila prljava crvena kosa divljački i neuredno ošišana nakratko.
Nacerila se kad se viši inspektor nehotice iznenadio.
»M islio je da je prava — je li, srce?«
»Obožavam nevinašca, a ti?« reče djevojka moćnoga glasa. »S
njima rikneš od smijeha.«
»I ja sam jednom bila nevinašce«, reče Krystal. »M islila sam
da je dildo prapovijesna ptica dok se nisam našla na ovom mjestu.«
Zagraktale su od smijeha; zatreslo se raskupusano perje.
Uporno su ga promatrale bistrim očima. Izgledale su grabežljivo i
bezopasno, poput ptica grabljivica koje su ostale bez kljuna.
Ispričao se i otišao.
 DESETO POGLAVLJE

Seoska crkvica bila je prepuna. Barnaby se neopaženo priključio i

stao iza stražnjeg stupa. Dan je bio prekrasan; sunce se slijevalo
kroz visoko postavljenje prozore. Iza oltarne pregrade sve je bilo
bijelo: bjelokosi vikar u bijeloj halji, krasan aranžman od bijelog
cvijeća s obiju strana oltara, jednostavni stručak ljiljana na malom
lijesu.
Većina ožalošćenih nosila je običnu odjeću, ali ponegdje je bilo
i nešto crnine. Nekoliko muškaraca nosilo je crne trake na rukavu,
neke žene tamne marame. Barnabyja je iznenadilo što se gotovo
četvrtina okupljenih ubrajala u one koje je smatrao mladima: to jest,
mlađe od trideset.
Gospođica Bellringer, odjevena u zastarjelu crninu s ušivenim
crnim jantarom, sjedila je bez suza u prvoj klupi nadesno,
bezizražajnoga orlovskog profila pod šeširom širokog oboda s
perom. U klupi na drugoj strani (rezerviranoj za vlastelina i njegovu
rodbinu?) sjedio je Henry Trace, sumorno odjeven, s Katherine.
Ona je nosila svilenu haljinu boje kave i šal od crnog šifona sa
zlatnim novčićima ušivenim u rub. Lessiteri su sjedili, na okupu, ali
razdvojeni, zureći ravno naprijed. Nikad se ne bi reklo da su obitelj.
Dennis je u ulozi razvođača prevršio mjeru, golemu crnu
mašnu vezao je oko ruke, a krajevi su mu sramežljivo ležali na
boku.
Njegova majka sjedila je u drugom redu, smirena, nalik na brdo
od tafta boje metka i sivog mrežastog vela. Gospođa Quine pravila
se važna brišući nepostojeću suzu, a Lisa Dawn i dalje je uzdisala i
šmrcala. Phyllis Cadell u mornarskoplavom, David Whiteley u
trapericama i tamnoj prugastoj košulji. U stražnjem redu stari Jake
neprikriveno je plakao, brišući suze rupčićem s crvenim točkama.
Zatim, kad su svi kleknuli i Henry Trace pognuo glavu, Barnaby je
ugledao M ichaela Laceyja, koji je i dalje uspravno sjedio
pogledavajući okupljeno mnoštvo puno poštovanja s mješavinom
nestrpljenja i prijezira. Nije se nimalo priklonio pravilima
pristojnog ponašanja i nosio je kombinezon zaprljan bojom i
šiltericu od trapera.
»Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka7 ...«
Emily Simpson živjela je, u usporedbi s velikim dijelom
svijeta, prilično dugo, no svejedno joj nije bilo dopušteno da
proživi svoj dodijeljeni vijek. Nitko, pomisli Barnaby, ne bi smio
biti poslan na to dugo putovanje ni dan, ni sat, ni čak sekundu prije
nego što im prirodno bude vrijeme. Zbog vrućine olabavi ovratnik,
zatvori oči i na trenutak položi čelo na hladni kamen.
Iza spuštenih kapaka kretale su se figure: Laceyji i Lessiteri,
Phyllis Cadell, David Whiteley, Rainbirdi, Henry Trace. Prilazili su
jedni drugima, susretali se, družili, razdvajali u pavani bez strasti.
Komu je uz koga mjesto? Kad bi to znao, znao bi sve.
Barnaby je počeo sanjati par u šumi: dvije pojave izvrću se i
prevrću, petlje i čvorovi bijelih udova čas nepomični kao kipovi,
čas nježno se stapajući u jedno. Sinoć su se vrtjeli vrlo polako, kao
mobil požude na nevidljivoj niti, i čekao je u snu, naizgled
suspregnuta daha, da im prvi put ugleda lica. No kad su figure
završile svoje polagano pretapanje, vidio je samo dva bijela ovalna
oblika bez kose.
Stručak ljiljana na prašnjavoj zraci svjetlosti poprimio je
jantarnu boju. Svi su ustali da zapjevaju »Došao je kraju dan koji si
nam dodijelio Gospode«. Iza Barnabyja tamna grana tise,
pokrenuta naglim naletom vjetra, udarila je o staklo.
TREĆI DIO

PONAVLJANJE
 PRVO POGLAVLJE

Tog poslijepodneva kad se održavala istraga mrtvozornički sud bio

je prepun. Svaka sklopiva stolica od premazanog svijetlog hrasta
bila je zauzeta. Naizgled se okupio cijeli Jazavčev Put. Činilo se
(Barnaby je pregledao redove lica) da se nisu pojavili samo David
Whiteley i M ichael Lacey. Porota — koja je nastojala izgledati
ozbiljno, nezainteresirano i dostojno ukazanog joj povjerenja —
bila je na svom mjestu.

Barbara Lessiter neprimjereno je nosila crno-bijelu točkastu

haljinu na volane prikladniju za vrtnu zabavu, mali crni šešir
ukrašen velom s točkicama koji joj je skrivao lice. Judy je odjenula
prugasti džemper i hlače od tvida, Katherine Lacey bijeli laneni
kostim sa suknja-hlačama. Kosu je povezala s dvije marame,
blistavo tirkiznom i kričavo žutom, omotane jedna oko druge u
čvrsti prsten. Gospođa Rainbird potpuno se raspištoljila i omotala,
poput kakvoga divovskog božićnog dara, u sjajni grimizni saten i
povrh svega stavila zeleni šešir prekriven sitnim bobicama.
M rtvozornik je sjeo na svoje mjesto i istraga je počela.
Pročitana je izjava doktora Trevora Lessitera. U njoj je izričito
naglasio da je, nakon pregleda preminule, svakako primijetio da su
pluća puna krvi, ali u to je vrijeme gospođicu Simpson liječio od
bronhitisa stoga to nije smatrao nimalo čudnim. Jasno, nije tražio
simptome trovanja koniinom. Koji bi ih liječnik u tim okolnostima
tražio? M rtvozornik je kazao da se u tom pogledu nikomu neće
pripisivati krivnja, a doktor je uporno gledao reportera
Caustonskog tjednika kako bi se uvjerio da je to zapisao. Tad je
potpisao svoju izjavu i važno se vratio na mjesto, okrugla glava i
punašna ramena izgledali su pompozno čak i odzada.
Pročitan je izvještaj patologa. Na spomen koniina sve je
zažamorilo od zanimanja, a Rainbirdovi su se uzbuđeno držali za
ruke. Zatim je znanstvenik policijskoga forenzičkog laboratorija
iznio dokaze u vezi s analizom vlakana pronađenih na području
bukove šume pokraj sela Jazavčev Put, te ustvrdio da zemlja i trulo
lišće s tenisica preminule potječu s istog područja.
Dvojica pripadnika ekipe za očevid opisali su veliko
zaravnato područje pokraj dubokog otiska istih tenisica koji
ukazuje na to da je Emily Simpson ondje neko vrijeme stajala. Nato
Barnaby primijeti da je gospođica Bellringer pozelenjela od bijesa i
srdito pogledala muškarca koji je iznosio dokaze. Zatim je opisao
otisak koji je mogao ostaviti netko visine i težine Emily Simpson
prilikom pada nekoliko koraka dalje. M rtvozornik ga zamoli da
zastane kako bi provjerio izjavu doktora Lessitera. Zatim upita
doktora je li masnice na cjevanici gospođice Simpson mogao
uzrokovati ranije spomenuti pad. Doktor snažno uzdahnu i, glasom
koji je odavao da su mu već protratili previše dragocjenog vremena,
reče kako pretpostavlja da je tako.
Nastavljeno je opisivanje mjesta zločina. Podrobni podaci o
otiscima prstiju. Označeni odlomak Shakespearova djela, olovka
6B koja nije pronađena. Poslijepodne se vuklo. Pozvan je poštar,
kao i gospođica Lucy Bellringer. Uvjeravala je sud da ujutro dana
kad je umrla njezina prijateljica prozor smočnice nije bio oštećen i
kukuta nije bila u kući. Te da, što se tiče olovke 6B, gospođica
Simpson ne bi nikad unakazila svog ljubljenog Shakespearea.
»Nikad nije povukla crtu ni u jednoj svojoj knjizi. Bile su joj suviše
dragocjene.«
 Viši inspektor Barnaby opisao je prvi posjet gospođice
Bellringer i svoj susret s Terry Blazely na što se prolomio još veći
žamor zanimanja. Promotrio je sudnicu na spomen Annabelle, ali
vidio je samo nekoliko zbunjenih pogleda. Ni jedan treptaj
prepoznavanja. Dok je sjedio, pogledao je porotu. Više nisu bili
usiljeno ozbiljni. Bili su potpuno zaokupljeni, pozorno su
promatrali mrtvozornika. Jedna je žena iznimno problijedjela.
Prišao joj je sudski službenik i nešto promrmljao, ali odmahnula je
glavom, naginjući se na stolcu još više naprijed.
M rtvozornik je započeo zaključak, završavajući s nedvojbeno
jasnim uputama za porotu. Porotnici su vijećali samo nakratko,
zatim donijeli presudu da je Emily Simpson ubila jedna nepoznata
osoba ili više njih.
Rep ort er Caustonskog tjednika, možda pod prevelikim
utjecajem film noira, odmah je navukao svoj novi novcati bijeli
baloner, podignuo nevidljive naočale i izjurio iz sudnice. Svi ostali
izišli su polaganije — razgovarajući, ispitujući i pogledavajući jedni
druge s mješavinom uzbuđenja i uznemirenosti poput skupine
kritičara na prestižnoj premijeri kojima su se ostvarile najgore
slutnje.
Barnaby je promatrao Barbaru Lessiter kako odlazi držeći
muža pod ruku. Sjedila je, naizgled spokojno, za vrijeme cijeloga
sudskog postupka, ali sada je primijetio da joj se ruke miču. Otišao
je do kraja reda u kojem je sjedila i pogledao na pod. Odmah ispred
njezina stolca stajala je mala piramida od poderanih maramica.
Sjetio se pisma koje je onog jutra tako brzo sklonila s pogleda i bilo
mu je žao što je nosila veo. Da joj je barem mogao vidjeti izraz lica
kad je objavljena presuda.
 Gotovo svi su sad otišli. Ali na klupi, malo dalje od njega,
usamljena figura sjedila je pogrbljeno, spuštene glave. Prišao joj je i
sjeo.
»Gospođice Bellringer...?« Pogledala ga je. Koža joj je bila
pepeljasta, bistre oči bezizražajne. »Jeste li dobro?« Kad nije
odgovorila, on tiho reče: »Sigurno ste shvatili u kojem smjeru ide
naša istraga?«
»Naravno... to jest... vjerojatno jesam.« Zanos je potpuno
nestao. Izgledala je vrlo staro. »Ali nisam to samoj sebi izrekla.
Zašto je toliko gore sad kad je to izrečeno?« Upitno ga pogleda kao
da bi on mogao znati. Nastade dugačka stanka.
Barnaby reče: »Žao mi je.«
»Kako pokvareno.« Bljesak bijesa preletje joj licem i u očima
ostavi iskru. »Nakon što se cijeli život brinula o drugima. Bila je
divna učiteljica, znate. Bolja nego što sam ja ikad bila. I naravno
poznavala ih je, tko god to bio. To je doista grozno. Sigurno ih je
primila u kuću.« Barnaby se šutke složi. »Pa, moraju biti
uhvaćeni«, nastavi, glasa sve jačeg iz minute u minutu. »Dobro —
kakve su vaše upute, viši inspektore? Što mi je sada činiti?«
»Ništa, bojim se. M i...«
»Oh, ali nešto moram učiniti. M ogu razgovarati s ljudima, zar
ne? Saznati je li tko što primijetio, bilo što, na dan kad je umrla.
I što je s tom tajanstvenom Annabellom? M ožda mogu otkriti
tko je ona.«
»Žao mi je, gospođice Bellringer...«
»Ali moram pomoći. Viši inspektore, zacijelo razumijete
zašto?«
»Naravno, razumijem vašu...«
»Poirot je imao«, sjetno ga prekide, »svog Hastingsa, znate.«
»A ja, gospođice Bellringer, na raspolaganju imam sva
sredstva moderne policijske službe. Ovo su druga vremena.«
»Ne mogu oni istodobno biti svugdje. A u svakom slučaju,
uvjerena sam«, jednu ruku u rukavici položi na njegovu, »da nisu
svi tako pametni kao vi.«
»M olim vas, budite razumni«, reče Barnaby, odolijevajući
tako očitom laskanju najbolje što je mogao. »Siguran sam da vaša
prijateljica ne bi htjela da život izlažete riziku.«
M aknula je ruku. »Kako to mislite?«
»U tako malenoj zajednici kao što je Jazavčev Put svi će znati
što smjerate. Netko tko je jedanput ubio i misli da će zaštititi
drugim ubojstvom, neće se libiti da tako i učini. I ne zaboravite«,
okrenuo se i zajedno su krenuli prema izlazu, »ako je gospođica
Simpson dobro poznavala ubojicu, poznajete ga i vi.«
 DRUGO POGLAVLJE

Bilo je devet sati te iste večeri. Phyllis Cadell stajala je pokraj

komode u većem od dva dnevna boravka u kući Tye. Stajala je kao
ukopana, osluškujući. Tako je brzo progutala desert da se bojala da
će drugo dvoje primijetiti, ali, kao što je postalo odvratno
uobičajeno, pozornost su pažljivo i nježno obraćali samo jedno
drugom.
Zurila je u poluotvorena vrata. Katherine je bila u kuhinji na
sigurnom i slagala tanjure u perilicu. Henry je bez sumnje blizu i s
budalastim divljenjem promatra svoje veliko postignuće. Phyllis
brzo odčepi tešku kristalnu bocu. Podignula je krupnu čašu i
dopola je napunila konjakom. Začulo se jasno zveckanje kad se
čaša sudarila s bocom. Ponovno je pogledala prema vratima, vratila
čep na mjesto i počela piti.
Bilo je prekrasno. Žestoko i snažno. Jad joj je obavilo
toplinom poput udobnog kaputa. Bilo je vina za večerom, ali što su
dvije boce vina na troje ljudi? Uostalom, činilo se da vino više nema
nikakvog učinka. Ispraznila je čašu, izvukla čep i natočila još jednu,
prolijevajući malo u žurbi.
»Natoči i meni jednu malu, Phyllis, ako ti nije teško?«
»Aha!« Okrenula se. Henry se gurao preko tepiha.
»Naravno... oprosti... nisam te čula.« Okrenula mu je leđa,
skrivajući gotovo punu čašu u ruci. Gurnula ju je iza biljke i svom
šurjaku odnijela piće. »I jednu za Katherine?« upita ona, ponosna
na ravnotežu u glasu.
 »Ne bih rekao. Gotovo nikad ne pije, kao što znaš.«
Kad i ne treba, divljački pomisli Phyllis. M isliš da bih ja pila
da sam u njenoj koži? S njenim izgledom? Njenom budućnošću?
Skrivajući čašu u ruci, prišla je prozoru i smjestila se iza visoke
žardinjere. Otpila je još jedan dugačak, duboki gutljaj.
Bilo joj je bolje. Zatim, kad se nezadovoljstvo povuklo,
poimanje okoline naglo se iskrivilo. Baršunaste dlake saga kao da su
oživjele, trljale su joj se oko stopala poput mačke; pruge na zastoru
izdigle su se i jurile gore-dolje poput željezničkih tračnica. S
ovješenog čupavog madagaskarskog jasmina širio se bogat,
senzualni miris, okrutno joj puneći nosnice. Podsjećajući je na
skorašnje vjenčanje. Ako nas ubodete, zar mi ne krvarimo 8 ,
zbrkano pomisli.
M ožda neće biti tako loše u kućici. Barem im neće biti usput.
Na dobrih je deset minuta hoda od glavne kuće i malo je vjerojatno
da će cijelo vrijeme navraćati. M ožda će je u početku malo i
posjećivati, zbog blage nelagode što je sama, ali to će ubrzo
popustiti.
U kuhinji je sada bilo tiho. Katherine će im se pridružiti svake
minute. Phyllis je duboko udahnula i pokušala se sabrati. Žestoko
je trepnula, tjerajući se da sobu doživi onakvom kakva doista jest, a
ne kao nazgrapno naslikanu, neprirodno živu pozornicu. Tad
ugleda buduću mladenku kako hoda dvorištem noseći uvelo cvijeće
sa stola u blagovaonici. Phyllis ju je promatrala kroz staklo.
M ožda, pomisli, uopće neće biti vjenčanja. M ožda Katherine
doživi nesreću — padne u jezero, razbije Peugeot, završi pod
kombajnom. Preplašili su je prizori u glavi. Ne. Katherine je mlada i
snažna i poživjet će dugo, dugo. Vjerojatno zauvijek.
 A možda bude djece. Negdje duboko pod udobnim kaputom
okrenuo se nož. Tad će biti korisna. Jadna stara tetica Phyllis.
Smiješna tetica Phyllis. Suza joj je kapnula u praznu čašu. Bože,
dobro bi joj došlo još jedno piće. Postala je nejasno svjesna da
Henry nešto govori.
»... i oboje smo vrlo zabrinuti za tebe.«
»... za koga, Henry?«
»Zar nisi slušala?« Zagleda se u njega sa snažnom pripitom
koncentracijom. »Za tebe, naravno.«
»Sa mnom je sve u redu.«
Odložio je svoju čašu i odgurao se do mjesta na kojem je
stajala. »Slušaj — ne moraš ići u onu kuću, znaš to, Phyllis. Ti si to
sama predložila. Kate i meni bilo bi drago da ostaneš ovdje.«
Ispustila je čudan zvuk koji je mogao biti jecaj ili smijeh. »U
svakom slučaju, oboje se nadamo da ćeš i dalje puno vremena
provoditi s nama. Katherine nije naviknuta brinuti se o velikoj kući,
znaš. Bit će ti zahvalna na svakoj pomoći. Kao što sam i ja uvijek
bio.«
»Dakle na to sam spala? Na neplaćenu sluškinju?«
»Naravno da ne. Samo sam...«
»Je li to cijena koju moram platiti za svoju kućicu? Ribanje
podova.«
»Sad pretjeruješ.« Promatrala je kako mu se lice bora od
bijesa. Henry je mrzio svađe. Bella ih je sjajno ublaživala prije nego
što bi zapravo uzele maha. Sad bi ih smjesta prekinula. »Ne znaš ti
kako je to. Što sam morala trpjeti otkad je došla. Sve podrugljive
komentare, mala poniženja. Nikad to ne čini kad si ti blizu.«
»Umišljaš si...«
»Je li? O, pametna je ona. Ti si bio slijep, ali vidjela sam ja što
smjera. Bella jedva da je bila u grobu kad se prikrpala... da pomaže
s ovim... pomaže s onim... sramežljivo se smijulji... gura se gdje je
nitko nije htio.« Jao, prekini, Phyllis, prekini! Natjerat ćeš ga da te
zamrzi. »Ne bi me čudilo da je to počelo dok je Bella još bila živa.«
»Sad je bilo dosta. Znaš da to nije istina. Neću dopustiti da
tako govoriš o Katherine.«
»Vjenčat će se s tobom samo zbog novca. M isliš da bi te
dvaput pogledala da si paraliziran i siromašan?« Lupetala je dalje i
dalje. Henry Trace gledao ju je više začuđen i nesretan nego ljut.
Toliko gorčine. Gotovo je očekivao da će vidjeti žuč, crnu i
gustu poput melase, kako joj u mjehurićima izbija između usana.
Kad je završila, tiho reče: »Nisam imao pojma da se tako osjećaš.
M islio sam da će ti biti drago što sam sretan. M islio sam da sam ti
drag.«
»Drag...« Jauknula je tada, teškim gadnim zvukovima. Obrazi
su joj ostali suhi i crveni od ljutnje. Kad se Katherine pojavila na
vratima, Phyllis Cadell istrčala je iz sobe, gurajući u stranu
djevojčino vitko tijelo, nesposobna pogledati joj lice, koje je
zacijelo obuzeo zluradi smijeh — ili još gore, sažaljenje.

~
»O, Bubice.« Barbara Lessiter uvila je jezik u muževo uho poput
podatnog pužića. »Oprosti što sam bila tako...« Duboko je
udahnula, zadajući neizdrživo opterećenje spavaćici od tanke čipke
i krep-svile. Glavobolja je napokon popustila.
»No, no. Ne brini se«, odgovori Bubica, veselo se valjuškajući
između satenskih plahti. Poput vrlo gladnog muškarca nakon obilne
gozbe pomislio je da će mu ono što je upravo dobio (dvaput) biti
dovoljno za cijeli život. Što je prava sreće jer, s obzirom na
okolnosti, morat će to dobivati baš iz ovog izvora. »Klimakterij,
vjerojatno.«
Na tu aluziju na godine osjeti kako se Barbara malo povlači.
Pa, neće škoditi ako joj s vremena na vrijeme malo spusti. Da je
drži na oprezu. Pokaže joj da sad nema posla s draganim koji vene
od Ijubavi kao prije pet godina. Vrag ga odnio ako bude zahvalan za
ono što mu po pravu pripada. Da je njezina glavobolja potrajala,
mogla bi se uvrstiti u Guinessovu knjigu rekorda. Njegova ruka
ponovno se pokrenula.
»Dragi... Bubi?«
»M hm?« Ah, ništa nije ravno svili i čipki. Osim tople gole
kože.
»Nemoj, srce... slušaj Barbie...«
Gunđanje, gunđanje. I hinjeno pseće dahtanje.
»Samo sam... bila sam tako strašno zabrinuta... znam da
moram priznati... ali ne znam kako da ti to kažem...«
Strah mu je iscijedio strast iz prepona, ostavljajući ga hladnog
kao led. Zgrabio ju je za ruke, bijesno je gledajući na svjetlu s
bjelokosne figurice. Kako samo nije naslutio zašto ga je zanemarila i
bila tako odsutna? »Bila si s drugim!«
»Jao, Bubiću!« kriknu ona i prekrije lice rukama. »Kako to
uopće možeš pomisliti o svojoj sirotoj Barbie?«
Olakšanje je popravilo nešto seksualne štete. Nešto se
probudilo dolje u šumi. »Dobro... pa što je onda bilo? Ne može biti
pveviše stvašno. Šapni na uho svojoj Bubici.«
Čipka se ponovno rastegnula dok se iz duše pripremala.
»Ovaj... kad sam za vjenčanje Traceovih izvadila spremljenu bundu
od nerca, idućeg sam je dana ostavila na stražnjem sjedalu auta dok
sam bila u kupnji i... jao, dragi... netko ju je ukrao...« Tad je gorko
zaplakala pa, jer nije ništa govorio, plaho provirila između prstiju.
Ta kretnja, koju je nekoć smatrao dražesnom, sada mu se učini
prikladnom samo za trogodišnje dijete. I to toliko djetinjasto da ti
se smuči.
»Za kog si vraga u srpnju htjela obući bundu?«
»Htjela sam da budeš ponosan na mene.«
»Jesi li bila na policiji?«
»Nisam... bila sam u takvom stanju... samo sam se vozila
uokolo zabrinuta... a onda sam došla kući.«
»M oraš to učiniti sutra. Reci im sve detalje. Srećom, osigurana
je.«
»Da, dragi... sad vjerojatno«, zmijolika ruka izvijala mu se
preko ramena i oko vrata, »Bubica svojoj zločestoj Bavbie nikad
neće kupiti dvugu?«
Bubičin pogled ništa nije odavao. Pokušavao se sjetiti što je
prokomentirala Krystal; mala Krystal koja se uvijek tako veselila
što ga vidi; koja je uvijek bila topla i srdačna. Što je ono rekla?
»M orala bi se prasnut’ petsto puta da si kupim nerca.« Smireno se
nasmiješio svojoj ženi, gotovo kao da joj oprašta, i potapšao je po
glatkom smeđem ramenu.
»Ne preostaje nam drugo nego strpjeti se i vidjeti.«
 TREĆE POGLAVLJE

Barnaby je sjedio u istražnoj prostoriji. Bio je u košulji pred

otvorenim prozorom. M ekani udarci teniske loptice i povremeni
prijekorni povici dopirali su s obližnjeg igrališta. Stoti put je
okretao svoje kartice na stalku i naručio kavu.
»I ne u onoj šalici s vražjom žabom koja čuči u njoj.«
»Aha. M islila sam da je baš slatka«, reče policajka Brierley,
trzavih usana.
»Ali ja nisam.«
»Ne, viši inspektore.«
Barnaby ih okrene još jedanput shvaćajući da sve podatke zna
napamet, nadajući se da će novo mu čitanje možda pokazati djelić
slagalice u drugačijem svjetlu, naizgled nespojive činjenice staviti
jedne uz druge, zamahom mađioničarske marame otkriti nešto što
se dotad zagonetno skrivalo. Barem je jadni stari nevoljeni Lovejoy/
Lessiter razjasnio gdje je bio cijelo popodne i ima jednog sumnjivca
manje.
Barnaby se poigravao idejom da ubojica možda nije u braku,
da je počinio ubojstvo kako bi zaštitio ugled svog partnera ili
partnerice. Činilo se malo nategnutim, ali ako partnerov zakoniti
bračni drug drži kesu, možda je moguće. Novac je pokrenuo mnogo
ubojstava. Novac i seks. M eđusobno povezani. Vječna poveznica.
I motiv za ubojstva otkako je svijeta i vijeka.
Od sprovoda su prošla dva dana, a Barnaby je jedan od njih
proveo razgovarajući o smrti gospođe Trace sa svim sudionicima
lova, izuzev dečka koji je pomagao na farmi i susjednog
zemljoposjednika koje je prepustio Troyu. Jedini novi podatak koji
se iz toga izrodio jest da se, u trenutku pucnjave, Phyllis Cadell
vraćala u kuću Tye jer joj je sve dojadilo. Henry se čudio što im se
uopće pridružila. Phyllis je pak uvjeravala Barnabyja da ju je Bella
već neko vrijeme nagovarala da pođe s njima. Phyllis je u mladosti
lovila i znala je rukovati puškom, ali jednostavno ju je prošla volja
za tim. »Požalila sam što sam im se pridružila gotovo čim se
zahuktalo. Tad sam još malo ostala i zatim odustala. Nisam htjela
privlačiti pozornost na sebe pa sam samo krenula kući.«
Još jedan primjer neobičnog ponašanja. Barnabyjeve misli
vrate se karticama i gospođici Simpson. Na dan kad je umrla, ni
njezino ponašanje nije bilo »u skladu s njenom naravi«. Jesu li te
dvije smrti povezane? Nije bilo logičnog razloga zbog kojeg bi to
pomislio. No svejedno tu misao nije mogao odbaciti. Barnaby
ponovno pročita članak o mrtvozorničkoj istrazi iako ga je dosad
već znao napamet. Sjetio se prvog naglog uvjerenja da je nešto
unutra čudno, da se ondje krije neka činjenica koja nema smisla, ali
sad je sve već bilo tako ustajalo da se pitao što je potaknulo taj
prvotni dojam. U svakom slučaju nova iščitavanja nisu nimalo
pomogla poduprijeti niti razbistriti to instinktivno uvjerenje.
Ujutro drugog dana razgovarao je s Norom Whiteley u obzirno
ispražnjenom ravnateljevu uredu u školi u kojoj je radila. Bila je
mršava žena koja je govorila ogorčeno i u zabludi nosila vrlo
mladenačku odjeću. A ono što mu je rekla bilo je uznemirujuće.
»Davida sam napustila jer sam se bojala. M ogla sam se
donekle nositi s drugim ženama. Bar je to značilo da će mene
ostaviti na miru. Ali bio je vrlo nasilan. Nikad se s njim nije znalo
što će ga raspaliti. Večera mu nije bila po volji, auto nije htio
upaliti. M ogla sam to trpjeti kad sam ja bila u pitanju, ali kad se
okomio na Jamieja... Rekla sam mu da ode, ali kad nije htio,
spremila sam sve njegove stvari, iznijela ih van i dala promijeniti
brave. Ali i tad sam morala zatražiti sudski nalog da nas prestane
maltretirati.«
»Smije li viđati dječaka?«
»Ne.« Usne je složila u ozbiljan, nesretan, ali zadovoljan
izraz. »Tražio je da mu se omogući, ali spriječila sam to. Borila sam
se. Ne bih imala povjerenja da će šake držati pri sebi.«
»A znate li je li trenutačno... s nekim u vezi?«
»Sigurno. David nikad nije dugo bez žene. Opsjednut je
seksom.«
Kad je to rekla, Barnaby je pred očima imao živu sliku
trenutka kad ga je prvi put vidio kako sjedi pokraj Katherine Lacey
u kuhinji kuće Tye. Tad je posumnjao u svoj naglu pretpostavku.
Sjene D. H. Lawrencea. I divnih vatrenih zrnatih filmova njegova
djetinjstva: Dvostruka obmana, Poštar uvijek zvoni dvaput. Sve je
bilo tu: prelijepa mladenka, nedostatan muž, pohotni pastuh. Tako
očito, takav klišej. A opet, a opet... Koliko često se ono očito
pokaže istinitim.
Ali Barnaby nije vidio nikakvog smisla u tomu da se pretvara
da je zamijetio ikakav trag krivnje kad je par shvatio da je ondje i
razdvojio se. Whiteley je izgledao potišteno i razdraženo,
Katherine samo zainteresirano i zabrinuto. A djevojka je u sebi
nosila nešto tako staloženo: gotovo aseksualnu čednost u svojoj
ljepoti. M ogao je zamisliti kako svoje tijelo predaje svom
zakonitom posjedniku kad propisno uplove u bračnu luku, ne
nužno bez Ijubavi, ali možda s umjerenom dozom nježne
privrženosti. Bilo ju je teže zamisliti zaluđenu tako snažnom
strašću da bi zbog nje riskirala zlatnu budućnost.
David Whiteley bio je drugačiji: amoralan, sebičan, a sada i
sklon nasilju. Barnabyju nije bilo teško zamisliti ga u ulozi ubojice.
Ali smrt gospođice Simpson bila je neuobičajeno nenasilna, gotovo
rafinirana. Barnaby nikako nije mogao zamisliti upravitelja farme
kako obilježava Julija Cezara, a s onakvim mišićavim rukama i
nogama nikako se ne bi mogao provući kroz prozor smočnice. Niti
je Barnaby mogao zamisliti da bi počinio ubojstvo da spasi bilo čiju
kožu osim svoje.
M ehanički je još jedanput okrenuo kotač. Nije mogao izbjeći
usporedbu s ruskim ruletom. Pet puta će se okrenuti i ništa se neće
zbiti. Šesti okret mogao bi ti raznijeti mozak. Popio je kavu, sretan
što na dnu šalice ne vidi ništa bliže živom biću doli slatkog tamnog
iskonskog mulja. A tad zazvoni telefon.
Policajka Brierley reče: »Na liniji imam gospođu Sweeney, viši
inspektore. Htjela bi razgovarati s osobom koja vodi slučaj
gospođice Simpson.«
»Spojite je.«
»Ovdje gospođa Sweeney iz Crnog dečka. S kim
razgovaram?«
»S višim inspektorom Barnabyjem.«
»Jeste li vi gospodin koji je neki dan došao na točeno, kruh i
sir?«
»Tako je.«
»M islim da biste trebali doći ovamo. Nešto se čudno događa
kod Rainbirdovih.«
»Što to?« Glas koji je pamtio kao bezizražajno turoban, sada
je potpuno prštao od uzbuđenja.
»Zapravo nisam sigurna ... gotovo kao da netko pjeva samo ne
nalikuje ni na kakvo pjevanje koje sam dosad čula... zapravo, više je
kao jaukanje. I već traje unedogled.«
Poslije se Barnaby jasno sjećao tog trenutka. Kad je poklopio
slušalicu, imao je izražen dojam da se mašinerija slučaja, koja se
naizgled potpuno zaustavila s obzirom na alibije, nepotvrđene i
nepotvrdive izjave i, u slučaju barem dvoje ljudi, namjernog
pokušaja obmane, sada ponovno pokrenula. No nije mogao znati
kojom će se brzinom ta mašinerija zavrtjeti ni da će joj jedna ruka,
zasad nepoznata, pokušati zamrsiti konce s tako strahovitim
posljedicama.

Pred dvorišnim vratima Tranquillade stajalo je sigurno pedesetoro

ljudi. Čim je Troy isključio motor, on i Barnaby čuli su zvukove.
Stravično naricanje. Gospođa Sweeney ostavila je okupljene i
požurila im ususret.
»Nakon razgovora s vama, pozvonila sam na vrata, ali nitko se
nije pojavio. Osjećala sam da moram nešto poduzeti.«
Dvojica muškaraca krenuli su stazom. Nitko nije pokušao
poći za njima. To je samo po sebi naglasilo jezivi ugođaj koji je
prožimao vrući nepomični zrak. Obično ih, pomisli Barnaby, treba
obuzdavati. On i Troy stali su na stubu. Naricanje se nastavilo.
Barnaby se pitao kako nešto tako očito lišeno emocija može u
slušateljevu srcu izazvati takav učinak. Prestajalo je i počinjalo
neljudskom pravilnošću, poput igle zaglavljene na gramofonskoj
ploči. Nakon bezuspješne upotrebe zvekira, Barnaby je čučnuo i
viknuo kroz otvor za pisma: »Gospodine Rainbird... otvorite
vrata.«
Žalopojka se pojačala za stupanj ili dva, postala gotovo
vrisak, zatim naglo prestala. Okupljeno mnoštvo odmah je
utihnulo. Barnaby je ponovno žestoko pokucao na vrata. Zvukovi
su u tihoj ulici odjeknuli poput pucnjeva iz pištolja.
»Da pokušam razvaliti vrata, šefe?« Troy je bio uzbuđen.
Pogledavao je ljude na dvorišnim vratima, Barnabyja i kuću,
naglašavajući važnost svog položaja.
»Bit će brže kroz prozor. Pokušaj prvo pronaći neki
otvoreni.« Kad je Troy potrčao uz bočnu stranu kuće, Barnaby
ponovno pogleda skupinu. Nagonski su se stisnuli bliže jedni uz
druge. Njihove sjene, kratke i zdepaste, pale su na topli pločnik.
Jedna žena na rukama je držala mališana. Dok ju je Barnaby
promatrao, djetetovu je glavu okrenula na svoja prsa. Keramička
roda sve ih je ravnodušno gledala.
Barnaby se okrenuo natrag i primijetio, prvi put, urednu
gomilicu gljiva na stubi. Gdje je li dovraga Troy tako dugo? Nije ga
bilo dovoljno dugo da uđe i izađe kroz nekoliko prozora. Barnaby
se spremao ponovno podići šaku kad je čuo škljocaj brave i
otvaranje vrata. Troy se blijedo zagledao u višeg inspektora. Nije
progovorio, samo je stao u stranu da Barnaby uđe. Kad je stariji
muškarac to učinio, osjetio je kako mu se koža ježi kao da mu je
netko na lice prislonio paučinu prekrivenu injem.
Prošao je hodnikom pokraj crvenog telefona koji se klatio na
kabelu, pokraj zidova i vrata s grimiznim točkicama, pogledavajući
usput u svaku sobu, zamjećujući da su prazne. Pogledom je tražio
izvor tišine mnogo jezivije od onih zvukova i pronašao je u
dnevnom boravku.
Na trenutak je stajao na pragu, od užasa osjećajući mučninu.
Krv je bila posvuda. Na podu, na zidovima, na pokućstvu, na
zavjesama. No najviše na Dennisu Rainbirdu. Izgledao je kao da se
okupao u krvi. Na njegovu licu, kao na licu ratnika hrabrog,
bljeskale su se crvene pruge. Kosa mu je bila prekrivena crvenilom,
ruke crvene rukavice. Nosio je kravatu natopljenu crvenilom i
košulju na crvene cvjetove. Koljena i cipele bili su mu crveni.
Crvene suze kotrljale su mu se niz obraze.
Barnaby se ponovno okrenuo prema hodniku. »Što tu samo
stojite kao fikus? Uzmite telefon i primite se posla.« A kad je Troy
poput mjesečara krenuo na drugi kraj hodnika: »Ne dirajte to,
budalo prokleta! Poslužite se telefonom u autu. I ne otvarajte opet
ona vrata dok nešto ne stavite na ruke. Čovjek bi rekao da ste u
policiji pet minuta, a ne pet godina.«
»Žao mi je...« Troy izvadi rupčić.
Barnaby se vrati u dnevni boravak. Krenuo je prema dvjema
spodobama u središtu prostorije, oprezno gazeći na nezamrljane
dijelove saga koje je uspio pronaći.
Kako je jedna osoba mogla proliti toliko krvi? Nema li u ovom
prizoru nečeg pomalo teatralnog? Sigurno je neki redatelj u
prevelikom zanosu uokolo izlio vjedra krvi, pripremajući izvedbu
Grand Guignola. A čudno je bilo što je povrh naleta nevjerice i
užasa, Barnaby osjetio snažan trzaj sjećanja. Déja vu. No kako bi
to bilo moguće? Da je u prošlosti doživio nešto iole nalik na ovaj
nezamislivo grozomoran prizor, sigurno to ne bi mogao zaboraviti?
»Gospodine Rainbird...?« Sagnuo se i vidio, s novim valom
mučnine, da glavu majke Dennisa Rainbirda na ramenima drži samo
ruka kojom ju je obujmio. Vrat joj je prerezan tako duboko da je
Barnaby mogao vidjeti plavkasto bijelu hrskavicu prerezanog
dušnika. Porezotina je bilo po cijelom licu i vratu i rukama, a haljina
joj je bila razderana.
Soba je bila u strašnom neredu. Fotografije i slike bile su
razbacane, jastuci i ukrasi na podu, dva stola prevrnuta, televizor
razbijen. Sivi komadići stakla razmrvili su se po sagu.
Barnaby ponovi »Gospodine Rainbird« i nježno ga dotaknu.
Kao da je tim pokretom aktivirao neki skriveni mehanizam,
muškarac poče nježno pjevušiti. Smiješio se; blistavim širokim
luđačkim osmijehom. Okrutnim prividom radosti koji se viđa na
licima onih koji su preživjeli požar ili roditelja ispred kuće u
plamenu. Grimasa boli i očaja.
Prošlo je gotovo dvadeset minuta pa začu: »Bože dragi...«
Barnaby ustade. George Bullard stajao je na vratima. Držao je malu
crnu torbu i okrenuo se oko sebe, preneražen. »Koji vrag se ovdje
događa?«
»Pazi kuda gaziš.«
Doktor je na trenutak zurio u dvije pojave, s izrazom
sažaljenja pomiješanim s gađenjem, zatim je oprezno zakoračio po
podu. Kleknuo je i otvorio torbu. Barnaby je gledao kako razrezuje
krutu grimiznu manšetu košulje Dennisa Rainbirda i prima ga za
krhko zapešće.
 »Koliko je dugo u ovakvom stanju?«
»Došli smo ovamo prije otprilike pola sata. Vjerojatno još
barem pola sata više od toga. Jesi li sredio hitnu prije dolaska
ovako?«
»M hm.« Doktor osvijetli Dennisove zjenice. Nije ni trepnuo.
»Trebala bi stići za minutu.«
»Od presudne je važnosti da razgovaram s njim...«
»Za Boga miloga, Tome, daj se urazumi. Čovjek je u
katatoniji.«
»Vidim. Ne možeš li mu nešto dati?«
»Ne.« George Bullard ustade. »Dobro je to izveo, u to nema
sumnje.«
»Koliko dugo takva stanja traju?«
»Dan. M jesec. Šest mjeseci. Ne može se znati.«
»Samo mi još to treba.«
»Žao mi je.«
Kroz mrežaste zavjese Barnaby je vidio kako se približava
vozilo hitne pomoći, a odmah za njim dolazila su tri policijska
automobila. Gomila je zažamorila od uzbuđenja. Djelatnici hitne
pomoći, možda otvrdnuli na prizore krvoprolića zbog višegodišnjeg
struganja ljudi s autoceste, činili su se manje šokiranima onim što se
dogodilo u dnevnom boravku Tranquillade nego Barnaby ili doktor
Bullard. Dok je jedan od njih razgovarao s doktorom, drugi je
pokušao Dennisa odvojiti od majke. Nježno je povukao Dennisa za
zapešće, ali prstima se uhvatio za njezino desno rame i lijevu
nadlakticu tako čvrsto kao da se drži za rub litice i život mu visi o
niti. M uškarac mu je strpljivo odvojio prste jedan po jedan i
otkvačio palac. Glava gospođe Rainbird, koju je za vrat držao samo
tanki komadić kože, otkotrljala se unazad. Torzo se prevrnuo i
kliznuo na sag. Dennisovo pjevušenje stišalo se, zatim utihnulo.
»M islite da može hodati?«
»Hajde da provjerimo. Na noge lagane, mileni.«
Dennis se uspravi na noge, gumenih udova, i dalje se smiješeći.
Njegovo lice, uvijek blijedo, sada je zbog manjka boje bilo gotovo
albinsko.
»Da ga malo očistim?«
»Žao mi je«, ubaci se Barnaby, »ne smijemo ništa dirati.«
»Dobro. Idemo onda.« Njih trojica napustili su prostoriju,
Dennis poput djeteta prilijepljen uz njih s punim povjerenjem.
Barnaby je za njima krenuo van. Svjetina, kojoj su se ispunila
najluđa očekivanja, svoju je ulogu odigrala do kraja, uz glasne
uzdahe i krikove. Jedna žena reče: »Kad samo pomislim da sam
gotovo otišla pogledati vijesti u šest.«
»M ožete li svu njegovu odjeću staviti u vreću?« upita
Barnaby. »Poslat ću nekoga po nju.«
»Dogovoreno.«
Barnaby je ponovno ušao u dnevni boravak i zatekao doktora
kako truplu svlači haljinu i trese toplomjer.
»Što misliš?«
»Ah... rekao bih jedan sat... najviše sat i pol.« Spoji razderane
krajeve haljine. »Bit će da mu se iznenada pomračio um.«
»M oram nekoga poslati u bolnicu. Ne želim da Dennis
Rainbird ostane sam.«
»Dobro, Tom, ti svoj posao znaš najbolje. Ali uvjeravam te da
neće nikamo otići. Niti si napakostiti.«
»Ne brinem se da će sam sebi napakostiti.« Čuo je da ekipa za
očevid ulazi u predsoblje. »Ali mogao bi reći nešto što bi nam
pomoglo. M ožda je čak nešto i vidio. Sigurno se vratio kući ubrzo
nakon što se ovo dogodilo.«
»M isliš...? Aha. Čini se da sam pogrešno zaključio. U svakom
slučaju — bio Dennis ili ne bio Dennis — onaj koji je ovo učinio
potpuno je sišao s uma.«
»Onaj?«
»Pa«, namršti se doktor, »uvijek je tako, zar ne? U slučaju
ovakvog napada.«
»M isliš da žena ne bi bila fizički sposobna za to?«
»Fizički bi... pretpostavljam... ako je toliko bijesa. Psihološki i
emocionalno... to je drugi par rukava. Bila bi vrlo čudna ta žena
koja bi ovakvo što učinila.«
Barnaby se nasmiješi. »George, ti si stari šovinist.«
»Kao što mi kćerka stalno govori. Uostalom«, stao je u stranu
kako bi fotograf imao mjesta, »pretpostavljam da su ubojice ionako
čudni.«
»Ne uvijek. Kad bi barem bilo tako. Bilo bi ih mnogo
jednostavnije uhvatiti.«
 »Je li tijelo ovdje pronađeno, gospodine?« upita fotograf.
»Čini mi se da jest«, reče Bullard.
Barnaby se složi. »M islim da ju je samo podigao i primio. Ne
bih rekao da ju je uopće vukao uokolo. Ovdje ima više krvi nego
bilo gdje drugdje.«
Doktor Bullard još se jedanput osvrnuo po sobi i odmahnuo
glavom. »Tko bi rekao da imamo samo oko pet litara krvi? A još joj
je dosta ostalo.«
Barnaby pogleda jastučaste noge gospođe Rainbird koje su
izgledale punašno i živo kao i prije nekoliko dana kad je razgovarao
s njom. Bila je bosa. Jedna majušna zlatna papuča ukrašena bijelim
nojevim perjem ležala je, nekim čudom neokaljana, u kaminu.
Drugu nije mogao nigdje vidjeti.
Soba se popunjavala. Barnaby je otišao u predsoblje, sretan
što može pobjeći od bogatog metalnog mirisa, i obratio se voditelju
ekipe za očevid. »Hoćemo li ovamo postaviti kontejner za pokretni
laboratorij?«
»Sve je dogovoreno. Trebao bi doći za jedan sat. I kontaktirao
sam s tehničkom službom... da vam izrade snimku.«
Barnaby kimnu i pogledom potraži Troya. Na pločniku su
dvojica policajaca postavljala vrpcu, a svjetina, sada strahovito
veća, bila je prisiljena udaljiti se od dvorišnih vrata. Usprkos
izlasku Dennisa Rainbirda, prizoru zacijelo dovoljno sablasnom da
udovolji i najlešinarskijim nadama, moglo se čuti nezadovoljno
gunđanje zbog premještaja. Troy, kojem se vratila normalna boja,
došao je puteljkom koji je vodio uz bočnu stranu kuće.
»Gdje si do vraga bio?«
 »Samo sam otišao pogledati sa stražnje strane, šefe. Pronašao
sam nešto pomalo neobično.«
»Trebali biste biti pametniji, a ne gaziti po mjestu zločina,
naredniče.«
»Nisam gazio... držao sam se betonske staze. Ali pogledajte.«
Poveo je Barnabyja do malene šupe od cedrovine nekoliko koraka
od sjenice. Cijeli je prostor oko puteljka i stuba uz nju bio vlažan.
Barnaby je pogledom potražio slavinu iz koje bi kapala voda ili
oštećeno crijevo, no nije vidio nijedno. »M islim... danima nije
kišilo, zar ne?«
»Nije.« Viši inspektor pogleda kroz prozor. Na podu pokraj
kosilice za travu bila je golema lokva vode. Nije vidio nikakvu
posudu iz koje bi curila tekućina. Dobro, pretražit će sve sporedne
zgrade. U ovom stadiju nema smisla tratiti vrijeme na jalove
pretpostavke. Troy je izgledao samodopadno, kao da očekuje
pohvalu, poput psa koji je uspješno donio bačeni štap. Bilo je to
vrlo iritantno.
»Je li vam sad bolje?« neljubazno ga upita Barnaby.
»M eni?« Njegov ga je narednik prvo pogledao blijedo pa
izrazito zbunjeno. »Dobro sam.«
Rub dvorišta sa stražnje strane bio je označen dvostrukom
glogovom živicom sa zelenim vratima u sredini. Iza živice bio je
uski puteljak omeđen gustim busenjem divljih ruža, lijeski i šumske
krasuljice. Puteljak i zadnjih nekoliko koraka dvorišta na oku su
držali prozori na katu Burnhamskog vijenca broj sedam, staklene
oči s mrenom od prljave čipke. Ne bi se to svidjelo gospođi
Rainbird. Barnaby začu približavanje koraka i izađe kroz dvorišna
vrata.
 »Dobar dan, gospodine Lacey.«
» Oho! «M ichael Lacey stade kao ukopan i zagleda se u njih.
»Pa to su naši dragi kvartovski detektivi. Iskaču iz živice da
prestraše nevine prolaznike.«
»Biste li mi rekli kamo idete?«
»Idem prečicom u Crnog dečka. Koliko mi je poznato, to još
nije kazneno djelo.«
»Nije li malo rano?«
»Natočit če vam pivo ako joj pokucate na prozor.« I prije
nego što je Barnaby stigao odgovoriti, brzo ode dalje.
»Nevjerojatno«, promrmlja Troy. »Ni jedno pitanje o tome
što radimo ovdje. Pobogu, pola sela bleji ispred kuće. Zar je
moguće da je toliko bezradoznao?«
»Neradoznao. I ne bi znao za okupljeno mnoštvo ako je došao
ravno iz Božikine kućice kroz šumu pa Crkvenim putom.«
»Ali ipak, zašto je tako odjurio?« Troy mudro stisne usne pa
doda: »Ubojica se vraća na mjesto zločina.«
»Gotovo nikad, naredniče«, odgovori viši inspektor, »barem
kad nije riječ o nečem unutar obitelji. Kao što ste iz dosadašnjeg
iskustva trebali naučiti.«
»Ali povezane su, zar ne, viši inspektore?« nastavi Troy.
»Ove dvije smrti?«
»O, da.« Dvojica muškaraca ponovo su zakoračila na
betonsku stazu. Barnaby je kroz francuski prozor pogledao u
dnevni boravak. Činio se pretrpanim ljudima koji su se besciljno
motali uokolo. No zapravo, kao što je Barnaby znao, u tijeku su
bili iznimno precizno popisivanje i analiza. A danas je trag svjež.
Nešto će se otkriti. Nitko ne ubije, a da nešto (obično nehotice) ne
uzme s mjesta zločina. Ili nešto ne ostavi.
Pošao je prema kuhinjskim vratima, stao kad je stigao do njih i
pogledao u smjeru iz kojeg je došao. Razmišljao je o tome kako
vrtlar nikako ne može sakriti svoju osobnost. Kazivanje vlastitih
snova teško bi moglo više otkriti. Nesofisticirani sklad za
gospođicu Simpson; zamršena bujnost za gospođicu Bellringer; a
ovdje... Pogledao je napadno grmlje, travnjak nalik na čohu
biljarskog stola, jezerce s betonskim kerubinom koji mehanički
piški na plastični ljiljan. Ovdje je to bila razmetljiva vulgarnost,
doslovce u punom cvatu.
Ušao je u predsoblje. Par crnih oksfordica pojavio mu se
točno iznad glave i iz potkrovlja krenuo niz stube od borovine, a za
njima hlače od tvida, košulja kratkih rukava i bradato lice kojem je
bilo vruće.
»Završili ste gore?« upita Barnaby.
»Jesmo. M nogo otisaka. Doduše, čini se da svi pripadaju istoj
osobi. Uskoro ćemo vidjeti.«
Barnaby se uspeo stubama. Bilo ih je desetak, širokih i
čvrstih, za razliku od hirovitih aluminijskih prilaza kakvi obično
vode u preuređeni dio. Otvor je proširen, bez sumnje kako bi ga se
prilagodilo gospođi Rainbird, a s obiju strana ulaza bila je prečka na
oko metar od poda. Barnaby se uspeo, a Troy je pošao za njim.
Potkrovlje je bilo vrlo prostrano. Grede su bile neobojane,
zidovi bijeli, pod prekriven tepihom od tvida u boji zobene kaše.
Na svakom kraju potkrovlja bio je okrugli prozor. Odmah ispod
svakoga stajao je običan drveni stolac. Svaki je prozor imao i usku
policu s bilježnicom i kemijskom olovkom. Na sjedištu jednog
stolca bio je krasan Zeissov dvogled. Bila su ondje i dva velika siva
ormara za spise i to je bilo sve. Barnaby, koji je očekivao ili
uobičajene hrpe starudije ili neobuzdano baroknu dodatnu sobu,
iznenađeno se osvrnuo oko sebe. Primio je dalekozor i pogledao na
ulicu.
Lice u gomili stvorilo se pred njim začudno detaljno. Otvorene
pore, dlake u nosnicama, ružičasti plastični uvijači, latice na šalu s
cvjetićima. Namjestio je kolut za fokusiranje i dobio pogled na veću
površinu. Dvorište ispred Crnog dečka sad je bilo prepuno. Iz
minute u minutu stizalo je sve više automobila. Činilo se da su se
okupili svi živi. A prizor nije bio lijep.
»Ispraznite ormare, naredniče. Počnite stvari odnositi dolje.«
Odložio je dalekozor i prolistao jednu od bilježnica nasumce
odabirući datum. U zapisima je stajalo:

10.30 ujutro G. i gđa W prešli su cestu blizu poštanskog

sandučića da izbjegnu gđicu G. Očito ih još izjeda nagrada za tikvu.
11.14 A posjetila gđu S. Ostala pedeset minuta. Vrećica za
kupovinu, prazna na dolasku, krcata na odlasku. Vratila se kući
prolazeći kraj poštanskog sandučića.
12.00 podne Gđa W, gđa G i gđica K tračale dvadeset minuta
iza sandučića za pisma. Gđica K otišla prva. Glupava žena.
12.42 G. i gđa D s ružama idu u crkvu.
13.00 Sedam automobila na dvorištu ispred Crnog dečka.
Nekoliko ih nije odavde. (Ovdje je navedeno pet brojeva.)
15.20 G. Y došao u D kućicu. Nosio bocu vina.
16.50 Gđa L odvezla se u W garažu. (Nakon toga crvena
zvjezdica.)
17.03 G. Y otišao iz kućice. Poslao dva pisma. Vratio se kući.

Barnaby zatvori bilježnicu. Nije ga začudila dnevna

preokupacija gospođe Rainbird. Nikad nije podcijenio golemo
zadovoljstvo koje nekim ljudima donosi poznavanje svega što čini
neki susjed. Strastveno zanimanje za tuđe poslove smatrao je vrlo
ljudskom osobinom jedva dovoljno pokudnom da bi je se nazvalo
manom, a kamoli grijehom. Da se on osobno beskrajno ne zanima
za tuđe ponašanje, ne bi se bavio poslom kojim se bavi. Promatrao
je kako se Troy spušta niz otvor u potkrovlju, vukući za sobom
hrpu fascikala.
Ne. Barnabyja nije zanimalo što je otkrio da je gospođa
Rainbird umjesto kugara promatrala živa bića, nego što je činila s
onim što je na taj način doznala. Soba se činila nekako ogoljelom,
gotovo nemilosrdno funkcionalnom, pomisli dok je skupljao ostale
spise i druge bilježnice i spremao se poći za Troyem. Dolje je
vladalo raskošno udovoljavanje hirovima, ali ovaj dio kuće bio je
drugačiji. Ovaj dio, pomisli Barnaby, osvrćući se oko sebe
posljednji put, imao je strogo poslovnu namjenu.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Pokretni laboratorij upravo je dopremljen izazivajući veliku

pomutnju. Kamion za dostavu se povlačio. Hidraulička mašinerija
je zahroptala, četiri noge spustile su se na tlo, kontejner je sjeo na
mjesto. Čovjek u gomili poviče: »Fino — evo bibliobusa. Jeste
ponijeli knjige?« Glasan smijeh. Žena reče: »Robbie — trkni kući i
reci mami da su sletjeli M arsovci.« Postavljen je agregat, položeni
kabeli i dovedeno je napajanje.
Čim je Barnaby došao do pločnika, zaskočio ga je bijeli
baloner iz Caustonskog tjednika, ovaj put sa šeširom u stilu Freda
M acM urrayja.
»Viši inspektore — hoćete li što izjaviti za tisak?«
»Ovog časa neću.«
»Javnost ima pravo znati.« Bože dragi. Dijalog iz Universal
Picturesa. »Je li istina da je počinjeno gnjusno ubojstvo?«
»Prijavljena je sumnjiva smrt, da.«
»M a dajte, inspektore Barnaby. Što je u fasciklu?«
»M olim vas... dajte molim vas...« M lada djevojka koja je
vukla magnetofon stala mu je na put. »Vi vodite slučaj?« Činila se
uzbuđenom i bez daha kao da juri na tulum. »Lokalni radio«, doda,
gurajući mu pod nos okrugli mikrofon sa čupavom zaštitom od
vjetra. »Ako mi sad nešto date, objavit ćemo to u vijestima u
sedam.«
»Vrlo važno«, promrmlja Troy.
 »Je li već poznato tko će voditi komunikaciju s medijima?«
doviknu reporter, praveći se važan pred djevojkom.
»Nije. Pustite nas da dođemo do zraka«, reče Barnaby,
gurajući se pokraj njih.
»Ali, inspektore...«
Kad je Barnaby pošao dalje, čuo je jednog mještana (onoga
koji je dobacio komentar o bibliobusu) koji je ugrabio svojih pet
minuta slave. »Jao, bilo je grozno! Grozno!« povikao je u
mikrofon. »Sin je to učinio... izašao je obliven krvlju. Odvezli su ga
u vozilu hitne pomoći. M isle da mu se pomračio um. On je peder,
znate... njih to zna tako spopasti...«
»Ali tko je ubijen?« upita djevojka.
»Pa... sigurno njegova majka, zar ne?« Vedro se osvrtao oko
sebe. »Snimate li me?«
Barnaby je fascikle spremio u prtljažnik na sigurno i zaključao
ih.
»Nije im dugo trebalo da počnu njuškati«, reče Troy.
»Ah, lokalne novine uvijek imaju svog seoskog dopisnika. Piše
članke o Ženskom institutu i izložbama cvijeća. Pretpostavljam da
su im javili.« Počeo je žustro hodati Crkvenim putom, Troy je
žurio uz njega.
Kad su stigli do drvenog znaka s oznakom staze za Gessler
Tye, Troy upita: »Odmah ste krenuli za sumnjivcem, viši
inspektore?«
Barnaby nije odgovorio. Disao je brzo, crvena lica, stisnutih
usana. Za njega je ubojstvo gospođe Rainbird naglo uzdrmalo
slučaj, jučer tako jalov i na mrtvoj točki, i udahnulo mu novi život
bogat svježim uvidima i mogućnostima. A iako ubojica i dalje nije
imao lice, njegov je trag postao snažan i negdje, ne veoma daleko,
Barnaby je osjećao da njegov plijen više ne trči hitro i veselo,
smijući se preko ramena, već uzmiče, vrpolji se, svjestan da se
udaljenost između njih smanjuje.
Prije mnogo godina, postajući postupno i ponekad bolno
svjestan ugodnog uzbuđenja koje je osjećao u ovom trenutku
slučaja, Barnaby je postao iznimno deprimiran i nesretan. Njegova
uloga, uloga lovca na ljude, učinila mu se nečasnom. Neko je vrijeme
poslu nastojao pristupati ravnodušnije. Pretvarati se da ne osjeća
nalet uzbuđenja dok sve više steže mrežu. Ili, ako ga već osjeća, da
to nije ništa sramotno. Kad to nije uspjelo, nastupila je faza, duga
nekoliko godina, u kojoj je glumio okorjelog muškarca,
zanemarujući ili srdito gazeći prijašnja shvaćanja. Plijen je ološ.
Razumije samo jedno. Daj mu prst i prerezat će ti grkljan. Svoj
svoga pozna.
Polako je napredovao. Išlo mu je dobro. Tri su čovjeka koja je
u tom razdoblju uhvatio obješena. Uživao je veliko poštovanje,
uglavnom ljudi koje je prezirao. Ali taj oklop sazdan od mržnje i
prezira prema kriminalcima toliko je očvrsnuo oko njega da je,
neobjašnjivo, njegova mržnja prema samom sebi bujala dok jednog
dana nije zaključio da bi gotovo radije umro nego postao čovjek u
kojeg se polako pretvara.
Posjetio je Georgea Bullarda, samo neodređeno spominjući
stres i glavobolju, i odobren mu je jedan mjesec bolovanja gotovo
bez i jednog pitanja. To je vrijeme proveo baveći se vrtlarstvom,
slikajući akvarele i razgovarajući o svemu s Joyce. Na kraju mjeseca
znao je da se ni jednim drugim poslom ne bi radije bavio i da se
oštećeni oklop više ne može popraviti. Stoga se vratio i nastavio:
isprva nesigurno (no uvijek u najmanju ruku sposobno), shvaćajući
da se zbog nedostatka naglih i ekstremnih stavova o svakodnevnim
pitanjima činio nezanimljivim nekim bivšim kolegama koji su
obično i jednog i drugog imali napretek. U to se vrijeme također
pretjerano opirao prijašnjoj strogoći, bilo mu je mrsko zagalamiti i
uvoditi disciplinu kad je bilo potrebno. To je protumačeno kao
slabost. Postupno je popravio taj pogrešan dojam. A sada je hodao
prašnjavom seoskom cestom prošavši, na neki način, puni krug.
Kao policajac koji se ne ponosi svojim poslom niti ga se srami i
ulazi u zadnji stadij svoje karijere i lova na ubojicu, uzbuđen zbog
toga i prihvaćajući to uzbuđenje kao životnu stvarnost. Dio svoje
osobnosti. Troy mu dotaknu ruku.
Prešli su polovicu poljskog puta prema Božikinoj kućici.
Barnaby je zastao i osluhnuo. Netko je izvikivao nerazumljive riječi
pune bijesa. Dvojica muškaraca šutke su hodala, skrivena iza
visoke živice, do proširenja staze namijenjenog za parkiranje.
Držeći se sjene stabala, približili su se kući. Prozor u prizemlju bio
je širom otvoren. Riječi su postale razgovijetne.
»Ali moraš doći, M ichaele... moraš...«
»Ništa je ne moram. Ne očekuj da ću doći s karanfilom na
reveru i parom pišljivih svijećnjaka da bih gledao kako se prodaješ
onom koji je najviše ponudio.«
»Nije tako. Vrlo si nepravedan. Stalo mi je do njega... doista.
Kako mi ne bi bilo stalo? Godinama se brine o nama.«
»Nikad prije nisam čuo takva srcedrapateljna sranja. Dođe mi
da povratim. Stvarno si mu bacila pijesak u oči, siroti gad.«
»Lažeš! Dobro on zna kako stvari stoje... Nisam glumila ništa
što ne osjećam. Bit ću mu dobra žena...«
»Kriste! Ovako mlada vezana za vražjeg bogalja!«
»Uopće ne želiš shvatiti! Tebi je drugačije. Stalo ti je samo do
tvog posla. Nikad ti do ničeg drugog nije bilo stalo. Ako možeš
slikati, briga te za cijeli svijet. Ali ja nisam takva. Nisam ni u čemu
posebno dobra. Nisam izučila nikakav zanat. Nemam novca — ne
bih imala ni gdje živjeti da nema Henryja. Zaboga, M ichaele, što je
tako loše u tome što želim sigurnost...«
»Imaš sigurnost. Ne bi nam nikad okrenuo leđa. Toliko je
opčinjen tobom da bi ga mogla godinama vući za nos.«
»Ali ne želim ostati u ovoj vlažnoj sumornoj kući. M rzim je.«
»Pa, svakako se nisi jeftino prodala. Kuća Tye i pet tisuća
jutara. Ne znam zašto jednostavno ne staneš na ulicu i prioneš na
posao.« Začuo se snažan udar kože o kožu. M ichael Lacey viknu:
»Zlobna kučko!« Katherine vrisnu. Barnaby svog narednika
povuče iza zgusnutih ariša. Nekoliko trenutaka poslije Katherine
Lacey projuri kraj njih, izobličena lica, ispuštajući prigušene
zvukove kao da se guši i nestade stazom prema Crkvenom putu.
Vrata kućice su se zalupila, a M ichael Lacey na trenutak je
neodlučno stajao na trijemu. Zatim se okrenuo i pošao u šumu iza
kuće, žestoko šutnuvši palu granu s puta.
Kad je nestao, Barnaby se približi kući, otvori ulazna vrata i
ušulja se unutra. Troy, prikrivajući svoje iznenađenje, pođe za
njim. Da sam ja to predložio, pomisli, izgrdio bi me na pasja kola.
Stajali su u hodniku, vlažna studen uvlačila im se u kosti.
Činilo se sasvim prirodnim da ovi zidovi svjedoče žučnim riječima,
suzama i tuzi. Barnaby pomisli da se nikakva sreća slučajno
zatočena u ovoj okolini ne bi mogla razviti i nabujati nego bi je,
poput kozokrvine pokraj trijema, polako gušile i davile sile
beznađa. Pošao je prema kuhinji. Nije to bila privlačna prostorija.
Ormarići su bili jeftini i pokazivali znakove dotrajalosti. Nekoliko
tepiha ležalo je uokolo na izvornom hladnom i kvrgavom podu od
opeke. Dopola prazna limenka špageta i nespretno odrezana kriška
kruha stajali su na drvenom stolu sa šalicom, čajnikom i pola boce
naizgled sirastog mlijeka. Posvuda su bile muhe.
U sobi pokraj kuhinje u prednjem dijelu kuće bili su prostirka
od rogožine, stol, četiri stolca, police za knjige, dvosjed i telefon.
Druga prostorija u prizemlju bila je zaključana.
»Unutra je slikao onda kad smo došli, zar ne?«
»Jest.« Barnaby ponovno pokuša otvoriti vrata pa odustane.
»No dobro, ne možemo ništa bez naloga. Ionako smo već dovoljno
prekršili pravila.«
Itekako, pomisli Troy, slijedeći šefa uza stube bez tepiha.
Nije mu bilo jasno zašto uopće lunjaju kućom. Sigurno su došli u
kućicu da provjere Laceyjev alibi za ono poslijepodne?«
»Što više znate o osumnjičenom, naredniče, više je karata u
vašim rukama. A to uključuje i njegovo prirodno stanište.«
Troy je pomalo uznemireno trepnuo na taj trenutak telepatije.
Taj ga je razvoj situacije veoma zabrinuo. Ako čovjek vlastite misli
ne može smatrati svojima, mogao bi zauvijek ostati narednik.
Kuća je imala tri spavaće sobe. U najmanjoj su bili uski krevet,
ormar i ladičar. Krevet je bio strogo i vješto napravljen, poput
bolničkog kreveta. Spavaćica uredno složena na jastuku. Ormar je
bio gotovo prazan, a ladičar prekriven tankim slojem prašine.
Stručak divljeg cvijeća u vazi sobu je blago zamirisao. Barnaby se
opet sjetio kozokrvine koja se mučila u busenu kopriva.
Susjedna soba bila je mnogo veća, prazna osim malog
staromodnog kreveta, dva pletena stolca i vrtnog stola.
»Pretpostavljam da je ovdje spavala dadilja«, reče Troy.
Treća soba, najveća od tri, očito je pripadala M ichaelu
Laceyju. Krevet nije bio napravljen, plahte su bile zgužvane, jedan
jastuk na podu. Na oštećenom noćnom ormariću stajala je siva
skorena kava pokraj primjerka Vasarijevih Života umjetnika i kutija
cigareta Gitanes. Opori miris cigareta prožeo je zrak, pomiješan s
mirisom ustajalog znoja. Jedini stolac krasile su košulja i prljave
muške gaće. Narednik Troy, »svakog dana čist od glave do pete«
kao što se njegova žena običavala hvaliti u mjesnoj samoposlužnoj
praonici, podigao je nos i frknuo njime.
»Pomalo nemarno«, reče kad su se ponovno našli u
predsoblju, »ostaviti vrata nezaključana.«
»Ah, ne znam.« Barnaby ih je odškrinuo, provjerio je li zrak
čist, zatim izašao. »Jedina soba iz koje bi se možda isplatilo nešto
maznuti je zaključana.«
»M islite na velika umjetnička djela?« podrugljivo dobaci Troy
dok su hodali prema živici.
»M islio sam na platna — prokleto su skupa. Kao i boje. Ili,
naravno, možda ide Keatingovim stopama.«
»Kako molim?«
»Tom Keating. Vrlo uspješan krivotvoritelj.«
»Pa, što god radio, nije uspješan. Vidio sam obitelji koje bolje
žive od socijalne pomoći. Nema čak ni televizor.«
»A niže od toga ne možeš pasti.«
Troy je u hodu sumnjičavo promatrao svog šefa, ali
Barnabyjev izraz lica nije ništa odavao. Kad su došli do križanja
ulice i Crkvenog puta, stiglo je još nekoliko policijskih automobila.
Svjetinu, kojoj su se sada priključili i mještani koji su se vratili s
posla, tjerali su da se pomakne ili pođe kući. Barnaby se pitao
koliko će potrajati dok se novinari ne dočepaju priče. Začuo se
žamor nagađanja kad se dvojac pojavio, a žamor je prerastao u
glasno brujanje kad su Barnaby i Troy skrenuli na prilaz
Lessiterovih. Čak i da su znali da će uskoro ispitati cijelo selo, bilo
bi to posve nevažno. Policija je išla u posjet Lessiterima.
Lessiterima koji su, na neki još neotkriveni način, povezani sa
zločinom.
Kad je Barnaby ponovno stao ispod bijele pavitine i pogledao
kroz prozor ponovno je ugledao Barbaru Lessiter. Ovaj put ni
izdaleka prestrašena, zauzela je borbeni stav. Nije joj vidio lice, ali
ramena je držala ratoborno, a šake bijesno stisnula. Čuo je Lessitera
kako viče: »Sinoć u krevetu pjevala si drugu pjesmu.«
»To je bilo sinoć.« Zabacila je glavu kad je graknula odgovor, a
Barnaby joj je nakratko ugledao napeti ljutiti profil. Troy je
podignuo obrvu boje pijeska i promrmljao: »Kako smo nestašni.«
Pritisnuo je zvono.
Kad su ušli u dnevni boravak, kao da su ušli na borilište. Još
se osjećao dah zadnjih dviju paljbi, miran i drhtav na zagušljivom
zraku. Barnaby je pričekao trenutak prije nego što se uvjerio da su
oboje čuli za smrt gospođe Rainbird.
»Strahota je to što se dogodilo, strahota!« uskliknu Lessiter.
»Glava rasječena sjekirom, ako sam dobro shvatio. Vjerojatno je
dobio nekakav napadaj... M islim na Dennisa. Ali barem me ovaj
put«, doda prezrivo kriveći usta, »nitko ne može optužiti da sam
izdao netočnu potvrdu o smrti.«
Oboje Lessitera sa zanimanjem su promatrali policajce, bez
sumnje sretni što mogu predahnuti. No doktorovo držanje
nepristrane zainteresiranosti nije bilo dugog vijeka. Barnaby ga je
pitao gdje je bio između tri i pet tog popodneva.
»Ja?« U čudu ih je gledao, a crvenkasta put problijedjela je u
nježno ružičastu. »Što ja imam s tim, zaboga?«
»U istrazi ubojstva svakog se ispituje, dragi.« Barnaby je bio
sretan što njega nitko nije na taj način nazvao dragim. »Zaboga, u
čemu je problem?«
»Ni u čemu.« Prišao je pisaćem stolu. »Dobro, inspektore.
Ja sam... bio u posjetu privatnom pacijentu. Drage volje ću
vam zapisati ime i adresu.« Nešto je našvrljao, otkinuo list i upravo
prilazio Barnabyju kad je njegova žena jurnula naprijed i preotela
mu ga iz ruke. »Barbara!«
Pročitala je što piše na papiru i predala ga Barnabyju. Činila
se smirenom, ali oči su joj sjale kao krhotine dijamanta.
»A vi, gospođo Lessiter?«
»Bila sam u svom rekreacijskom klubu u Sloughu... Abraxas,
ako želite provjeriti. Otišla sam na salatu za ručak, u saunu i na
masažu. Bila sam ondje otprilike do pola četiri, zatim otišla u
kupovinu. Vratila sam se ovamo u pola šest.«
»Hvala. Je li gospođica Lessiter kod kuće? Rado bih
razgovarao s njom.«
»Nije. M imoišle smo se u predvorju kad sam došla. Spremala
se izaći i izgledala je vrlo čudno.«
»Kako to mislite?«
»Pa... da je to bio bilo tko osim Judy, rekla bih da je bila s
ljubavnikom.«
»To je nevjerojatno zajedljivo čak i za tebe«, izlanuo je
Lessiter i zažalio čim je na Troyevu licu zamijetio tračak veselja.
»Ekstatično mi se nasmiješila — usput budi rečeno, bio je to
prvi osmijeh koji mi je uputila otkad sam se ovamo doselila — i
rekla je da će se odvesti u High Wycombe da kupi novu haljinu
prije nego što se zatvore trgovine. A i to je čudno. Nikad nisam
primijetila da se iole zanima za odjeću. Sasvim razumljivo kad
uzmemo u obzir da je građena kao dva grumena sala.«
Što god je pisalo na onom komadu papira, pomisli Troy,
potpuno ju je razgoropadilo. Danas nije izgledala kao krasotica s
duplerice. Pod brončanim puderom bore na licu činile su se dublje
urezane, oči nemilosrdne, a kosa tako nesavitljiva da je izgledala
potpuno umjetno. Čak su joj i obline izgledale kruto i nepodatno.
»Netko će poslije nazvati da razgovara s vašom kćeri,
gospodine«, promrmlja Barnaby i zaželi im ugodnu večer. Vrata su
se jedva zatvorila za njima, a Trevor Lessiter obratio se svojoj ženi.
»Nadam se da ne očekuješ...«
»Smrade bezobrazni!«
»Nećeš tako sa mnom razgovarati. Ne bih imao potrebe ići u
mjesta kao što je Casa Nova da si bolja žena.«
 »M ožda bih bila bolja žena da ti imaš blage veze o tome.
Zbilja si jadan.«
»Barem im je ondje stalo do mene. Krystal je uvijek...«
»Stalo im je do tebe? Sigurno crkavaju od smijeha.«
»A kako dovraga ti toliko znaš o tome? Čudim se što si uopće
čula za to mjesto.«
»Spominjali su to u Abraxasu, ako baš želiš znati. Neke stare
droce došle su na malo pomlađivanja.«
»Ali nema od toga koristi, zar ne, Barbara?«
»Od čega?«
»Pomlađivanja. M islim da se sad na tebi jasno vidi koliko imaš
godina. To je bilo među prvim što si mi slagala, zar ne ? Koliko
imaš godina? Bože — danas su mi se stvarno otvorile oči. Čini mi
se da te sad prvi put vidim.«
Barbara je prišla prozoru, pažljivo odabrala cigaretu iz srebrne
kutije i zapalila je. Okrenula se prema njemu, ispuhujući hladan
pramen dima.
»Pa, to bih i ja mogla reći, mužiću moj«, reče, otkrivajući zube
u neumoljivom osmijehu. »To bih i ja mogla reći.«
 PETO POGLAVLJE

David Whiteley otvorio je vrata Witchettsa s čašom viskija u ruci,

obučen u radne traperice i košulju s mrljama od znoja. Uveo ih je u
dnevni boravak i isključio liniju koja je treštala. (Bridge over
Troubled Water ) Pozvao ih je da sjednu i Barnabyju ponudio
»kapljicu Jamesona«. Ponuda je odbijena, a on je popio svoj i
natočio još jedan. Ruka mu je bila mirna kao stijena, glas snažan i
jasan, a iako je tijekom kratkog posjeta popio i treću čašu, ni ruka
ni glas nisu se promijenili.
»Znate li što se dogodilo, gospodine Whiteley?«
»Da. Zaustavio sam auto i pitao nekog iz gomile ispred Crnog
dečka. Hrpetina lešinara.«
Barnaby ga upita gdje je bio poslijepodne. Whiteley je sjedio u
stolcu za ljuljanje od savijenog drveta i vrlo se polako gibao
naprijed-nazad promatrajući ih obojicu. Nikako se nije uklapao u to
tradicionalno utočište starih i pomirenih sa sudbinom. Bilo je nečeg
vrlo moćnog u njegovoj muževnosti; plavokosoj naočitosti i
prilično sirovoj seksualnoj energiji. Činilo se sasvim prikladnim da,
poput boga kukuruza, provodi dane žanjući i obnavljajući zemlju.
Reče: »Nadgledao sam silos do otprilike tri... pola četiri... zatim
sam kombajnom otišao u Gessler Tye. Žetva počinje za nekoliko
dana... dobro, vjerojatno ne u subotu zbog vjenčanja, ali možda u
nedjelju.«
»Nedjelju?«
»Ah, da. Kad počne žetva, možete zaboraviti na vikende.«
 »Jeste li uopće poznavali gospođu Rainbird?«
»Samo iz viđenja. Ne družim se previše s ljudima u selu. Ako
bilo koga... pokupim, to je obično u Biku u Gessleru. Ili u
Caustonu.«
»Ništa bliže vašem domu?« diskretno promrmlja Barnaby.
»Ne. Ah, znam što ste pomisli onog dana, inspektore. U
kuhinji kuće Tye. Ali nema tu ničeg, vjerujte mi. To jest, barem ne
trenutačno. Ali mislim da naša Kate nije tako suzdržana kao što se
čini. Pokušat ću još jedanput nakon što sigurno uplovi u bračnu
luku.«
On ne treba odlaziti u Casu Novu, pomisli Troy, priznajući to
napokon muškoj osobi koja je ženama privlačna vjerojatno koliko i
on. Osvrćući se po sobi Barnaby na okviru kamina primijeti
fotografiju djeteta, sa staklom nalik na mrežu krhotina i pukotina.
Reče: »Kad smo se upoznali u kuhinji stekao sam dojam da
ste zbog nečega potišteni.«
»Ja? Sigurno se šalite. Nikad nisam potišten.« Agresivno
pogleda Barnabyja. »Doktor Jameson liječi sve boljetice.« Podigao
je čašu i nagnuo je unazad. On je čovjek, pomisli viši inspektor,
koji bi pobuđivanjem suosjećanja na račun izgubljenog sina
šarmirao žene, ali ne bi nikad priznao očinske osjećaje pred
pripadnikom istog spola.
Barnaby nastavi: »A nakon što ste odvezli kombajn?«
»Land Roverom sam se vratio u kuću Tye, pokupio onog
jadnog Jacka Russella i odvezao ga veterinaru. Katherine nije htjela
da dođu u kuću. Ako mene pitate, trebalo je to već prije učiniti, ali
uporno ga je pokušavala nahraniti. Nakon toga...«
 »Samo trenutak, gospodine Whiteley. Jesu li gospođica Lacey
i gospodin Trace bili kod kuće kad ste pokupili psa?«
»Jesu.«
»Kad je to otprilike bilo?«
»Negdje između pola pet i pet, pretpostavljam. Samo sam na
trenutak vidio Katherine. Pobjegla je na kat kad sam ušao —
vjerojatno da ne vidi kako ga odvodim. Nakon što sam predao psa,
vratio sam se ovamo, natočio piće i tad ste se vi pojavili.«
»Odgovarajuće je snage i građe za to«, reče Troy nekoliko
trenutaka poslije dok su prelazili cestu, na putu prema kući Tye.
»A na imanju veličine Traceova, tko zna gdje je bio polovicu
vremena? Zapravo, viši inspektore, pomislio sam na to već kad
smo ga ispitivali o prvomu ubojstvu... znate, onaj par u šumi.«
Ohrabren Barnabyjevom tišinom, nastavi: »Htio sam reći, što ga
sprečava da uzme pola sata stanke za brzu ševu kad je daleko od
svega? A recimo danas... mogao je nakratko napustiti silos. Ili
skrenuti kombajnom na najbliže polje umjesto da ga odveze u
Gessler Tye, vratiti se i dokrajčiti gospođu Rainbird. Šteta što
nemamo pojma što bi mu bio motiv.«
Barnaby, koji je vrlo dobro znao što bi mogao biti ubojičin
motiv, ponovno je stigao do gazdinske kuće boje marelice. Vrata je
otvorila Katherine Lacey. Izgledala je vrlo blijedo i, čak i da
Barnaby nije vidio prijašnju scenu ispred Božikine kućice, znao bi
da je nedavno plakala. Tuga joj nije narušila iznimnu ljepotu. Zbog
još neprolivenih suza, ljubičaste oči činile su se vrlo velikima.
Nosila je besprijekorno bijelu lanenu haljinu i ravne sandale.
Promatrala ih je bez osmijeha i rekla: »U kuhinji smo.«
Henry je okrenuo svoja kolica kad je viši inspektor ušao i
pogurao ih po podu. »Što se zapravo dogodilo, Barnaby? Nije
valjda istina da je mali Rainbird nasrnuo na majku?«
»Gospođa Rainbird svakako je ubijena, gospodine. Na vrlo
nasilan i neugodan način.«
Herny se zaprepašteno okrenuo prema zaručnici. »Vidiš,
dragi.« Izgovorila je to nježno, ali odlučno. »Ne možemo... sada...
morat ćemo čekati.«
»Katherine misli da bismo trebali otkazati vjenčanje. To je
smiješno. Stotinu uzvanika potvrdilo je dolazak. Organizirali smo
dostavu hrane. Sutra postavljaju šator. Kuća je krcata darovima...«
»M islila sam samo pomaknuti ga za tjedan ili dva. Dok se ova
grozota ne razriješi. A možda se dotad M ichael predomisli.«
»Otkad je tvoj brat...« Zaustavio se. Nije on bio tip čovjeka,
procijeni Barnaby, koji bi uopće priznao obiteljske nesuglasice, a
kamoli pokazao ih pred potpunim strancima. Danas je izgledao
starije. Imao je smećkaste podočnjake i činio se rastresenim. »Neću
ni čuti za to, Katherine. Ne dolazi u obzir. Na kraju krajeva, to
nema nikakve veze s nama.«
»Smijem li vas pitati što ste oboje radili poslijepodne,
gospodine Trace?«
»M i? Pa, pripremali smo se za subotu«, reče Henry. »Danas
nisam išao u ured. Katherine i ja proveli smo cijelo jutro slažući
darove u glavnoj blagovaonici, zatim smo ručali, napokon odlučili
gdje ćemo postaviti šator, zatim je Katherine otišla brati gljive...«
»Brati gljive?« Barnaby se sjeti hrpice gljiva pred kućnim
vratima prizemnice.
 »Da. Nedaleko od Božikine kućice ima šampinjona«, reče
djevojka. »I lisičarki. Prefine su. Nisu kao one grozote koje možete
kupiti u trgovini. Htjela sam za večeru pripremiti omlet.«
»Pronašli smo gljive pred vratima gospođe Rainbird.«
»Da — baš sam htjela spomenuti. Zadnji put kad sam je
vidjela...«
»Kad je to bilo?«
»Jučer na sastanku Župnog vijeća. Dala mi je recept za umak
od gljiva i inćuna pa sam obećala da ću joj donijeti nešto gljiva kad
sljedeći put odem u berbu. Zato sam svratila i pokucala, ali nitko
nije otvorio pa sam ih samo ostavila na stubi i otišla. Sad stalno
razmišljam o tome... sigurno je bio unutra... možda čak... ali bilo je
tako tiho... mislila sam da je izašla, znate.« Ponovila je te riječi,
glasa iznenada prodornog i kreštavog. »M islila sam da je izašla.«
»Kate.« Henry ispruži ruku i ona je uhvati, plačući. »Sve
polazi po zlu... baš kao što sam neki dan rekla... sve nam izmiče.«
»Prestani, dušo. U redu? Govoriš gluposti.«
Barnaby priđe stolu i gljivama. Primio je jednu i omirisao je.
Košara je bila velika i samo dopola puna, ali gljiva je svejedno bilo
mnogo. »Sigurno vam je dugo trebalo da sve ovo naberete?«
»Baš i ne. Oko pola sata, čini mi se.«
»Kad je to bilo?«
»Otišla sam odavde... kad je to bilo, dušo? Oko tri i petnaest,
a vratila sam se za četrdeset i pet minuta...
»Kažete da gljive rastu vrlo blizu Božikine kućice. Jeste li
možda svratili onamo?«
»Da, jesam. M islila sam da se M ichael možda...« Ušuti,
zamjećujući Henryev pogled. »Ali ionako sam uzalud išla jer nije
bio ondje.«
»To je bilo prije ili poslije berbe gljiva?«
»Poslije.«
»Dakle, između četiri i pola pet?«
»Pretpostavljam.« Nije spomenula kasniji posjet i
spektakularnu svađu, a budući da je zbog vremena kad se dogodila
bila nevažna za trenutačno ispitivanje, i Barnaby zaključi da je
nema potrebe spominjati. Bio je uvjeren da njezin zaručnik na to
neće blagonaklono gledati.
»A vi ste bili ovdje kad se gospođica Lacey vratila, gospodine
Trace?«
»Da. Bio sam sa Samom... dečkom koji nam obavlja sitne
poslove održavanja i pomaže nam u vrtu. Ja sam raspakiravao
Katherineine ruže, on je miješao treset i koštano brašno, pripremao
do. Skuhali smo čaj. Kate je nazvala Phyllis u kućicu da vidi hoće li
nam se pridružiti, ali htjela je nastaviti s postavljanjem zastora i
raspakiranjem stvari.«
Barnaby upita, »Dakle, gospođica Cadell se trajno iselila?«
»Ne sasvim. Večeras će spavati ovdje. Zadnji put, čini mi se.«
Barnaby je jedva mogao odgonetnuti mješavinu osjećaja u Traceovu
glasu. Olakšanje, zadovoljstvo i podosta zabrinutosti.
»Biste li bili toliko ljubazni da nas uputite prema njezinoj
kući?« upita viši inspektor.
 »M alo je teško opisati«, reče Katherine, »odvest ću vas ja.«
Na odlasku iz kuće, Barnaby reče: »Prepuštam gospođicu
Cadell vama, naredniče. Znate što tražim. A tad možete ponovno
posjetiti Božikinu kućicu. Bit ću u pokretnom laboratoriju kad
završite.« Promatrao ih je kako prolaze livadom prema šumarku
jablana, djevojka je malo pognula ramena, a kosa joj je lepršala na
večernjem povjetarcu. Troy joj se približio nešto više nego što je
bilo potrebno za živahno brbljanje koje je njegov profil dao
naslutiti. Svako malo bi svoju crnu kožnu strukiranu jaknu
povukao prema dolje i zagladio kosu. Barnaby se vratio u
kontejner.
Ondje su svi bili u poslu. Određena količina jednostavnih
forenzičkih zadataka već je obavljena. Popisana je poveća količina
detalja. Sva krv pripadala je gospođi Rainbird. Pod noktima je bilo
vlakana koja još nisu analizirana, što upućuje na to da je ubojica
preko lica navukao čarapu ili najlonke. Sapun u kupaonici prošaran
je tragovima krvi, što bi sugeriralo da se netko otuširao. Barnaby je
potom nazvao postaju i inspektoru M offatu dao podatke za
priopćenje za medije. Dok je to činio, dovezao se televizijski
kombi, a uniformirani policajac ušao je u kontejner.
»Aha — vratili ste se, viši inspektore. Gospođa Quine šalje
poruku. Poručuje da je vidjela M ichaela Laceyja u guštari na putu
prema prizemnici i ponašao se vrlo sumnjivo...«
»Zapravo smo i mi vidjeli M ichaela Laceyja u guštari i
ponašao se sasvim obično. Ali hvala vam. Jesu li već odnijeli
tijelo?«
»Upravo ga iznose«, bespotrebno odgovori čovjek. Uzvici
čuđenja i mrmljanje čuli bi se i pola milje dalje.
 »Jeste li se primili sporednih zgrada?«
»Još nismo, viši inspektore. Upravo počinjemo s kuhinjom.«
»Dobro.«
Barnaby je izišao iz pokretnog laboratorija, uputio novinarske
lešinare (dvojicu otprije uz još petoro i snimateljsku ekipu) na
inspektora M offata i vratio se u auto da pričeka Troya. Uzeo je
fascikle gospođe Rainbird koliko ih je mogao nositi u ruci,
sentimentalno ružičastih i plavih, i jednu bilježnicu, zaključao se na
stražnje sjedalo i počeo čitati.
Prvo je prolistao bilježnicu. Svaka je stranica uglavnom
nalikovala na onu koju je već pročitao. Ljudi navedeni samo
inicijalima i, mjestimice, uz dodatak crvene zvjezdice. Činilo se da
nitko nije radio ništa neobično. Hodali su, razgovarali, posjećivali,
koristili se telefonskom govornicom. Svatko uhvaćen sveznajućom
zrakom moćne optike gospođe Rainbird.
Barnaby odloži bilježnicu na stranu i prolista fascikle. Odmah
je shvatio da je pretpostavka tijekom prvog pregleda potkrovlja
bila točna. Pokazalo se da je gospođa Rainbird imala svjež i ne
sasvim nerazuman pristup svom zanimanju. Barnaby se libio
upotrijebiti pojam marksistički u opisu tako sebične, antisocijalne
djelatnosti kao što je ucjena, ali nije bilo sumnje da je žena imala u
najmanju ruku razumne zahtjeve. Ljudi su plaćali koliko su mogli.
Svatko prema svojim mogućnostima.
Jedan je čovjek u zadnjih deset godina (Barnaby je provjerio)
dvaput na tjedan dostavljao jaja i povrće. Netko drugi redovito je
dostavljao drva. Prije nekoliko mjeseci darovi su presahnuli, a
gospođa Rainbrid ispod je povukla urednu crtu i napisala
»preminuo«. Jadni stari vragolan, pomisli viši inspektor, pitajući se
kakav li je grijeh starac počinio. Vjerojatno ništa suviše grozno.
Poimanje dobra i zla u malenom selu, pogotovo među starijim
stanovništvom, moderniji umovi često smatraju arhaičnim. Otvorio
je još jedan fascikl. Tri godine dvije funte na tjedan pa ništa.
M ožda je žrtva umaknula. Odselila se jer nije bilo drugog načina da
izbjegne plaćanje. Nastavi čitati. Pedeset funta na mjesec. Jedna
funta na tjedan. Redovito održavanje Dennyeva Porschea. Glačanje
rublja, opskrba zelenim raslinjem. Tko bi pomislio da u selu od
samo tristo duša ima toliko »grešnika«?
Ali naravno tu je i Browns. I Dennis sa svojim ljigavim
ponašanjem, vozikao se Caustonom obilazeći ožalošćene i nudeći
im slatkorječivu utjehu. Ljudi u teškim trenucima razvežu jezik i
tračaju na sprovodima. To je plodno do. Bit će da su on i majka
zajedno pokrili pozamašno područje.
Barnaby je primio zadnji ružičasti fascikl, ležerno, bez ikakva
predosjećaja. I ne sluteći da će to biti komora s metkom. Šesti okret
bubnja.
Nema više potrebe čuditi se, pomisli, promatrajući dugački
popis iznosa, odakle srebrni auto ili partnerstvo u pogrebnom
poduzeću. Broj 117C isplatio je tisuće. Čak i prije nego što je
pogledao datum i prvu isplatu, znao je što će pronaći. Nema mnogo
zločina koji bi iziskivali takvu krvarinu. Štoviše, takav je možda
samo jedan. Obuze ga nalet osjećaja prejak da bi ga se nazvalo
zadovoljstvo. Bio je na sedmom nebu. Nije mogao zaboraviti na
nesreću Belle Trace. Bez i najmanjeg traga dokaza, štoviše sa svim
poznatim dokazima koji su uporno upućivali na to da se zbio
nesretan slučaj, Barnaby ju je cijeli tjedan nosio u mislima dok ga je
kopkala u prikrajku uma kao dijete koje želi ispričati priču. I eto ga
sada, sumnje su opravdane. Lagano kuckanje na prozoru prekine
mu sanjarenje
»Aha, Troy.« Izađe i zalupi vratima. »Jeste li vidjeli
gospođicu Cadell?«
»Jesam. Kaže da je cijeli dan bila u svojoj novoj kući. Zatim
sam ponovno otišao u Božikinu kućicu, ali još nema nikoga.«
Žurno je hodao uz Barnabyja. »Čini se da taj gospodin Trace
kućica ima na bacanje. Nekima treba cijeli život da kupe...«
»Pokažite mi gdje je kuća Phyllis Cadell, molim vas.«
»Aha, nije sad ondje, šefe. Otišla je kad i ja. Na večeru s
Traceovima.«
»Dobro.« Barnaby prijeđe cestu. »Kakvom ti se činila?«
»Pa, jasno, nije znala za ubojstvo. Kad sam joj rekao, postala
je malo čudna. Puno se smijala, ali zvučalo je... ah, ne znam...
zapravo, mislim da je pila.«
Phyllis Cadell stajala je pokraj prozora u sobi u kojoj su je
prvi put vidjeli. Okrenula se kad su ušli i čim joj je Barnaby
ugledao lice, znao je da su njegove slutnje bile točne.
»Phyllis Cadell. Uhićeni ste pod sumnjom za ubojstvo...«
»Jao, ne!« Okrenula se od njega i pobjegla na drugi kraj sobe.
»Ne sad... ne sad\u171? Zatim je prekrila lice rukama i zavrištala.
 ŠESTO POGLAVLJE

Barnaby je pošao na drugi kraj sobe. Kad se približio, Phyllis se

stišala i zagledala u njega. Upornost tog pogleda, krajnji, potpuni
očaj u njezinim očima, na trenutak su je podigli iz sfere banalnosti i
učinili je gotovo tragičnim likom. Barnaby je dovršio upozorenje.
Nastojeći ostaviti dojam da je sve ovo očekivao, Troy izvadi notes
i sjede pokraj vrata.
Phyllis Cadell promotri ih obojicu, grčevito trepćući, pa reče,
»Kako ste saznali?«
»Iz kuće gospođe Rainbird uzeli smo nekoliko fascikala.
M eđu njima je bio i vaš.« Nikad neće doznati da u zapisu nije bilo
ni jedne pojedinosti o zločinu i da je žrtva ucjene navedena samo u
obliku tri brojke i inicijala. Niti da se, u nedostatku bilo kakvog
dokaza, Barnaby nadao da će je prestrašiti toliko da sama prizna.
Započela je govor.
»Znam da mi nećete povjerovati, ali kad sam tek došla
ovamo... naravno, tad sam bila puno mlađa...« Beznadan pogled
uprla je u pod. Odavao je koliko jadnom smatra svoju dob, izgled i
sveopću nedopadljivost. »A Henry je... obavljala sam sve poslove
u kući, znate... i uvijek je bio tako zahvalan. Zatim sam... postupno
osjetila da zahvalnost prerasta u nešto više. Znate, Bella je uvijek
bila tako zauzeta. Zbog svog položaja u selu, od nje se očekivalo da
sudjeluje u Župnom vijeću, da se bavi dobrotvornim radom. Bila je
predsjednica Ženskog instituta, lokalnog društva konzervativaca.
Ah, brinula se ona o Henryju onako usput, ali polovicu vremena
jednostavno nije bila ovdje. Ponekad se činio tako sjetnim... dok je
sjedio kraj prozora čekajući da se njezin auto pojavi na dvorišnim
vratima. Zatim jedne večeri — nikad to neću zaboraviti...«
Podbuhlo lice prošarale su suze, a glas joj je bio nabijen emocijama.
»Pripremala sam sendviče — sirni namaz s hrenom — kad me
primio za ruku i rekao: >Ah, Phyllis. Što bih ja bez tebe?< Ne mi«,
prkosno je gledala Barnabyja, »nego ja. >Što bih ja učinio bez tebe?
< Znate, s vremenom mi je posvećivao sve više i više pažnje. I to
sam razumjela. Toliko sam ga voljela da se jednostavno činilo
prirodnim da me malo zavoli. A tad sam pomislila«, glas joj spade
na šapat, »kako bismo sretni bili da nema Belle.«
Potom je sjela i toliko dugo šutjela da se Barnaby pobojao da
je zauvijek zanijemila. No, baš kad je kanio prozboriti, ona nastavi.
»Nismo se voljele, znate. Svi su mislili kako je lijepo od nje što me
uzela pod svoj krov. Ali nikad ne bi pronašla kućnu pomoćnicu
koja bi radila sve što sam ja obavljala. A ona se obožavala razmetati
svojom srećom. Ubrzo je primijetila da mi je Henry drag. Bila je
vrlo spretna.«
Barnaby se pomaknuo i sjeo ne skidajući pogled s njezina lica.
»Naučila sam rukovati puškom u ranoj mladosti. Na selu to svi
znaju. Ali nikad nisam voljela ubijati.« Usne joj se iskrivile dok je
izgovarala taj paradoks. »Rekla sam Belli da bih se rado maknula od
kućanskih obaveza i pridružila im se u lovu. Henry se malo
iznenadio, ali bilo mu je vrlo drago. Ponijela sam pljoksu punu
votke. Tada baš nisam pila. Nisam imala nikakav konkretan plan,
ali znala sam da će biti prilike. Ljudi se ne kreću u redu niti u
skupini, znate, nego se rašire — malo razdvoje. Ali kako je vrijeme
promicalo, sve mi se više i više činilo da će to biti neizvedivo.
Uvijek je netko bio između nas ili bi se pomaknula predaleko ili
preblizu. Postala sam očajna. Nisam znala što učiniti. Svako malo
sam otpila gutljaj. Znala sam da nikad neću skupiti hrabrost da
ponovno s njima pođem u lov... sve te ustrijeljene ptice, krv...
pozlilo mi je od toga. Tad mi je sinula genijalna ideja. Pomislila
sam, ako odem ispred njih i sakrijem se među drvećem i... i
ustrijelim je odande, nitko neće znati. Tako sam rekla da se ne
osjećam dobro ili da mi je dosadilo ili što već, i pošla naprijed u
polukrugu dok se nisam našla nasuprot njih. Čitavo vrijeme se
pucalo iz pušaka. Vjerojatno sam lako i ja mogla nastradati.« Lice je
gurnula u dlanove promuklo dodajući: »Da barem jesam.
I tad... tad sam je ustrijelila. Bilo je grozno. Vidjela sam kako
se naginje naprijed i pada na tlo. I uspaničila sam se. Samo sam
ustala i trčala i trčala. Pušku sam bacila nekamo u grmlje. Nakon
nekoliko minuta, zaustavila sam se i popila što je preostalo od
votke i tad sam naravno shvatila...«
»Da?« Barnabyjev glas bio je tako tih. U sobi tako mirno.
Troy, kojem je olovka letjela, mislio je da su zaboravili na njega.
»... Pa da će svi znati da to nije bila nesreća. Svi osim dečka
koji je pomagao na farmi bili su iza nje, znate. A i on je bio
predaleko. Pomislila sam što li ću sad, što li ću sad? Sjedila sam i
sjedila. Razmišljala sam da pobjegnem, ali tad bi svi znali da sam to
bila ja... pa sam se natjerala da se vratim. Dotad je, naravno, već sve
bilo gotovo. Vozilo hitne pomoći došlo je i otišlo, a Trevor Lessiter
rekao mi je da je Bella doživjela nesreću. Spotaknula se i pala na
pušku. Nisam mogla vjerovati. Da se nekome može tako posrećiti.
Plakala sam i plakala od olakšanja. Nisam mogla prestati. Svi su bili
ganuti. Velika sestrinska ljubav.
Kad su svi otišli, priredila sam večeru za sebe i Henryja.
Nisam postavila stol. Sjedili smo kraj kamina. M orala sam ga
nagovarati da jede. Nikad nisam osjetila takvu sreću. Vjerojatno me
zbog toga smatrate pokvarenom, ali istina je. Samo sam mislila na
to kako sam se izvukla i kako imam Henryja. Tad je oko pola osam
zazvonio telefon.« Glas joj je ohrapavio, samo što nije kriještala.
»Oprostite... trebam piće.«
»Naredniče.« Zovnu Barnaby.
»U redu je.« Natočila je iz kristalne boce i dodala mlaz sode.
»Dakle, nazvala me Iris. Rekla je da moram navratiti k njoj. Rekla
sam joj što se dogodilo Belli i da ne mogu ostaviti Henryja. Samo je
rekla: >Doći ćeš odmah. Ili bi radije da ja dođem k tebi ?< Zvučala
je vrlo čudno, ali čak ni tada se nisam uznemirila. Henryu sam
odnijela desert i otišla do nje.
Ponudila mi je kavu, nije se dala odbiti, a Dennis je otišao u
kuhinju. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u onom odvratnom
dnevnom boravku. Nije htjela reći što želi. Stalno mi je treptala,
ponavljala kako me sad u kući Tye trebaju više no ikad. >Bit ćeš
prava gospodarica imanja, draga moja.< Tad je Dennis ušao gurajući
kolica. Bilo je ondje kave i kolačića u donjem dijelu, a na vrhu...
puška. Nitko nije ništa rekao. Bilo je to grozno. Samo su
pogledavali jedno drugo pa mene, i cvali od sreće. Kao da sam
postigla nešto nevjerojatno. A vjerojatno i jesam.
Tad je Dennis rekao da je vidio kako sam ustrijelila Bellu,
bacila pušku i pobjegla, te da iako oboje željno očekuju nastavak
mog sretnog života u kući Tye, uvjereni su kako shvaćam da se i
siromašni ljudi moraju snaći u životu te da su me oduvijek smatrali
velikodušnom prema prijateljima. Bila sam toliko opsjednuta
svojim planom da nisam mislila ni na koga drugoga, a najmanje na
Dennisa Rainbirda. Ali tad je bio lud za M ichaelom Laceyjem.
Posvuda ga je slijedio. Trebala sam se toga sjetiti. No dobro«,
ramena joj se objese, »zapravo više nemam što dodati. Otad su me
opelješili. Henry mi je dao Bellin nakit — dobili su novac od toga.
Zatim su tu bile moje sitnice i pedeset tisuća funta koje sam
naslijedila od majke... i vidite«, val tuge prijeđe njenim licem, »sve
je bilo uzalud. Uopće me nije volio. Samo je bio ljubazan. A tad je
došla Katherine.«
Tišina se produljila, a ona nije ništa rekla pa Barnaby doda:
»Je li to kraj izjave, gospođice Cadell?«
»Jest.«
»A smrt gospođe Rainbird?« Još dok je to izgovarao, viši
inspektor je znao što će odgovoriti. M ogao ju je zamisliti,
obodrenu uvjerenjem da je Henry voli i opijenu pljoskom votke,
kako puca na Bellu pa, istog trena preneražena i prestravljena, trči
naokolo i odbacuje pušku. Ali nije mogao zamisliti krupnu ženu
tupava lica kako bez prestanka zamahuje nožem, gaca kroz krv,
natopljena krvlju. Hladnokrvno se presvlači, ispire tragove. Stoga
se nije iznenadio kad je čuo kako odgovara: »S time nisam imala
ništa.«
No svejedno je smatrao da bi trebao postaviti još nekoliko
pitanja. Naposljetku, nije imala alibi za to poslijepodne i štošta bi
dobila smrću gospođe Rainbird. Spomenuo je jedno i drugo.
»Ne vidim kako mi pogoduje njezina smrt. M ožda bi prije
osamnaest mjeseci bilo tako, ali oboje već tjednima znaju da je sav
novac presušio. I rekla sam im, ako ja nadrljam, tako mi svega,
nadrljat će i oni. Dobro su znali da to ozbiljno mislim.«
Nakon što je saslušala svoju izjavu i potpisala je, Troy je stao
kraj vrata sobe dok se ona spakirala. Izašla je noseći samo maleni
kovčeg i torbicu, odjevena u bezoblični baloner. Izgledala je mnogo
starije. Nikad nije bila privlačna žena, ali zbog rumena lica i
određene količine vitalnosti, izgledala je živahno. Sada je bila
ispijena, čak joj se i kosa činila sijedijom. Kad su stigli do podnožja
stuba, otvorila su se vrata, a Barnaby je osjetio kako se uhićenica
pokunjeno stisnula uz njega.
»Phyllis.« Henry se pogurao u predvorje, a Katherine je
krenula za njim. »Što se zaboga dogodilo? Što se zbiva?«
»Ubrzo ćeš saznati.« Nije ga htjela pogledati, nego je požurila
kroz ulazna vrata, Troy za njom. Barnaby je zatvorio vrata i
okrenuo se prema paru koji je čekao.
»Žao mi je što vam to moram reći, gospodine Trace, ali
gospođica Cadell upravo je priznala da je ubila vašu ženu.«
»To je nemoguće!« Katherine je bila potpuno preneražena.
Henry nije mogao ni prozboriti. Naposljetku reče: »Jeste li
sigurni? Sigurno je to nekakva pogreška. Ne mogu vjerovati.«
»Bojim se da nema dvojbe.« Barnaby ponovno otvori vrata.
»Vodimo je u pritvor. M ožda biste mogli nazvati njezinog
odvjetnika.« Zatim zatvori vrata i pođe prema autu slijedeći drugo
dvoje.
 SEDMO POGLAVLJE

Barnaby je sjedio za svojim stolom u postaji. Gurnuo je u stranu

zadnji fascikl iz Tranquillade i usredotočio se na svoju kavu. Prije
nekoliko minuta iz bolnice je doznao da nije bilo nikakvih promjena
sa stanjem gospodina Rainbirda, ali da je i dalje smiren. Barnaby je
sumnjao u to. Doista je iskreno sumnjao u to. Dok osoba koja je
ubila njegovu majku ne bude uhvaćena, Dennis Rainbird, kad mu se
vrati pamćenje, nikada se više neće osjećati smireno. Jer Barnaby je
bio uvjeren da i on zna sve što je znala ona. I što ga sad, osim ako
mu je ludilo trajno pomutilo pamet, sprečava da razveže jezik?
Upravo zato je pred vrata njegove bolničke sobe postavljen čuvar i
uvijek je netko bio uz njegov ležaj.
Barnaby je pred sobom imao isječak s mrtvozorničkom
istragom smrti Belle Trace. Sad kad je znao istinu, ponovno ga je
pročitao, prisjećajući se ranijeg dojma da se nešto u njemu sasvim
ne uklapa. Pretpostavljao je da će mu to, što god bilo, sada izdaleka
upadati u oči, ali prevario se. No dobro... više to nije bilo važno.
Sve oko njega vrvjelo je od aktivnosti. Nijemih, urednih, ali
svejedno intenzivnih. Nije imao mnogo slobodnog vremena između
telefonskih poziva. Londonski tisak doznao je vijesti, kao i BBC.
Iako još nisu javno zatražili pomoć, nekoliko ljudi, bez sumnje
željnih ostaviti dojam da su imali ulogu u tom dramatičnom
događaju, nazvalo je nudeći podatke i teorije.
Papiri su se gomilali. I najmanji detalj zabilježen je u dosjee, a
oni koji još nisu bili prepisani na rotacijski stalak za kartice kružili
su uokolo kao golubi listonoše. Forenzički i ostali podaci bilježili
su se u pokretnom laboratoriju. Golema uvećana karta sela visjela je
na zidu iza Barnabyjeve glave. Jedan je ekran prikazivao mjesnog
televizijskog izvjestitelja kako intervjuira gospođu Sweeney, i
gospodina Fentona, starijeg partnera u Brownovom pogrebnom
središtu (»Vaša utjeha kad je najviše trebate«) koji je zastupao
drugu stranu. Policija je ispitivala mještane gdje su bili između tri i
pet poslijepodne. Sve uobičajene procedure bile su u tijeku. No
iako je Barnaby znao da valja obaviti sve što rade, njegove su misli
odbijale prihvatiti sve sitnice službene istrage.
Sadržavale su samo petoro sumnjivaca (odlučio je odbaciti
Henryja Tracea, a Lessiter je imao alibi) i njih petoro kretalo se u
mučnom usporenom plesu na ekranu pred njegovim očima. Gdje
god bio, s kim god bio, što god činio, ples se nastavljao. Popio je
kavu. Vratio se stari zelenooki.
Sad je bilo gotovo devet sati. Zapisao je narudžbu za dostavu
iz kineskog restorana — juha od crnog graha i đumbira. Slatko-
kisele kozice. Riža i proljetne rolice. Ušećerene jabuke — i upravo
ju je proslijedio kad je zazvonio telefon.
»Treba vas gospođa Quine, viši inspektore. U telefonskoj
govornici je. Zapisala sam broj.«
»Dobro... gospođo Quine?«
»Halo? Što je bilo... nije vam dečko u kontejneru rekao što
sam poručila? O Laceyju?«
»Da. Proslijedili su mi poruku.«
»Kog vraga onda taj tip još šeće selom? Sve će nas
raskomadati dok vi dignete vražje guzice i nešto poduzmete.
Vidjela sam ga kako prilazi kući, mamlaz bahati.«
 »I mi...« Barnaby se zaustavi. Telefoni oko njega i dalje su
zvonili, pisaći stroj je štropotao, vani je auto glasno zakočio. Ništa
od toga nije čuo. Koncentracija mu se uhvatila za jedan jedini detalj.
Postojali su samo on, telefon i gospođa Quine. Grlo mu je bilo
potpuno suho kad je pitao: »Jeste li rekli da je prišao kući?«
»Poručila sam vam to. U poruci. Prošao je kroz živicu,
vrtnom stazom pa do stražnjih vrata. Nosio je svoj stari
kombinezon i onu kapu. Svugdje bih ga prepoznala.«
»Kad je to bilo?«
»Pa... Mladi doktori upravo su završili, a Bipsići još nisu
počeli. Otišla sam na kat složiti krevete — tako sam ga i vidjela,
znate. Kroz prozor spavaće sobe. Lisa Dawn je kuhala čaj.«
»Da«, reče Barnaby, čudeći se stabilnosti svog glasa, »ali u
koliko sati je to bilo?«
»To bi bilo... hm... pet do četiri.«
Još je neko vrijeme sjedio čvrsto držeći slušalicu. Nastavila je
govoriti, ali riječi su se izgubile kad je val uzbuđenja protutnjao
njime. Imao je dojam kao da mu divlji konji razvlače mozak na sve
strane. Pet do četiri. Bože dragi. Pet do četiri. Probile su se i druge
riječi.
»Jeste li vi poslali ovamo onog tipa iz Socijalne da njuška? I
uzruja mi Lisu Dawn.«
Zvučni signal isteka impulsa milostivo ga je oslobodio.
Barnaby je otišao potražiti inspektora M offata kako bi mu izdao
nalog za pretres. Kad je prošao vanjskim dijelom ureda, graknu
»Troy!« — povik se mogao čuti sve do stočnog sajma i kafića
Plesna cipelica. Njegov narednik poskoči prekidajući vatreno
očijukanje s policajkom Brierley i automatski jednako glasno
uzviknu: »Da, šefe!«
»Auto. Pokrenite se.«
Ispuštajući još jedan »Da, šefe!« koji je parao uši, Troy potrči
iz sobe. To te ja pitam, pomisli, trčeći parkiralištem i uskačući u
Fiestu. Noga na gasu. Sirena trešti. Tajna dojava. Zlikovac u bijegu.
Troy i Barnaby njemu za petama. Lisice na gotovs. Ali šef je u
godinama. O, bio je on brz u svoje vrijeme, ali sad... Stoga Troy
obavlja uhićenje. A tip je bio opasan. Okorjeli gad. Barnaby je to
poslije priznao. »Bez vas, naredniče, ne bih mogao...«
»Za Boga miloga, kog vraga samo sjedite. Pokrenite se!«
»Odmah, viši inspektore.«
»Vraćamo se u selo. I možete to isključiti.« No nije, doduše,
rekao da uspori, a Troy je dosegao sto trideset kad su izašli iz
grada.
»Što je bilo, šefe?« Barnaby mu ispriča. Troy zazviždi i reče:
»Oho. Sad je naš.«
»Gledajte cestu!«
»Ali... to je vrlo uvjerljivo, slažete se?«
»Svakako nam mora štošta objasniti.«
»Nadam se da nije klisnuo. Nije bio u kući kad sam se vratio
da povjerim.«
Kad su ušli u selo, oko kontejnera se motala samo šačica ljudi.
Televizijski kombi otišao je na sljedeću dramu. Padao je mrak. Čim
se Troy provukao kroz otvor u živici, vidjeli su svjetlo u kućici.
 »Vratio se.«
»Ne trebate šaptati, naredniče.« Barnaby izađe. »Sigurno su ga
farovi upozorili da smo stigli.«
Sunce je zalazilo. Kuća je na tom svjetlu izgledala nježnije.
Tamno mnoštvo okolnih stabala obrubio je zlatni sjaj. S prozora na
katu odražavalo se sunce. Troy je zaškiljio jer se smjestilo na
sredini stakla. Pomislilo da je nalikuje na lokvu krvi. Barnaby
pokuca.
»Zaboga, ne opet vi.« M ichael Lacey drsko ih je promatrao s
vrata. Jeo je golemi komad kruha i sira. »Nije vam nikad dosta, je li?
Zbilja mi je zadovoljstvo plaćati porez. To jest, bilo bi kad bih
zarađivao dovoljno da ga platim.«
»Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja.«
M alo je negodovao, ali zvučalo je umjetno. Kao dio igre.
Otvorio je vrata. »Uđite onda ako baš morate. Ali već sam
odgovorio na nekoliko pitanja. Jednom od vaših dodvorica prije
jedva pola sata.«
»Onda vjerojatno znate da je gospođa Rainbird lišena
života...«
»Lišena života? Divnog li arhaičnog izraza.«
»Na osobito brutalan način.«
»Nadam se da ne očekujte neiskreno žaljenje s moje strane.
Bila je gadna žena. Gotovo jednako gadna kao i njezin zlatokosi
sinčić.«
»Doista? Nisam znao da ste je dobro poznavali.«
 »Nije bilo potrebno poznavati je dobro.«
Napuhani kreten, pomisli Troy, sretan zbog otkrića gospođe
Quine. Barnaby upita M ichaela Laceyja gdje je bio tog
poslijepodneva između tri i pet.
»Radio sam.«
»Biste li to pobliže opisati?«
»Baš i ne. Ali svejedno hvala.«
»A ako netko tvrdi da vas je vidio kako hodate stazom u
stražnjem dvorištu gospođe Rainbird u četiri popodne...?«
»Rekao bih da treba na pregled vida.«
Barnaby pokaže jedan od dva naloga. »Gospodine Lacey,
imam nalog za pretres vaše kuće.« Tad mu se izraz lica promijenio.
Sad se prestao cerekati, pomisli Troy, dopuštajući si blagi
smiješak. »Nadam se«, nastavi Barnaby, »da ćete surađivati s
nama.«
»Ne možete to učiniti!«
»Nažalost, na ovom listu papira piše da možemo.
Naredniče...« Barnaby kimnu prema stubama i Troy nestade.
»Biste li pošli sa mnom u kuhinju, gospodine Lacey?«
Temeljito je pretražio kuhinju dok je njegov pratitelj
natmureno stajao pokraj sudopera. Uslijedila je soba s dvosjedom i
policama. Izvadio je knjige mekih korica, podigao prostirač. Lacey
se smjestio na neudoban blagovaonički stolac i promatrao. Troy je
ponovno ušao u prostoriju, i Barnabyju uputio gestu koju je
zaneseno smatrao neprimjetnim kimanjem. Viši inspektor dovrši
posao i okrene se prema muškarcu za stolom, koji reče: »Sudeći
prema suludom signaliziranju potpunog očaja, ni vaš smušeni
narednik nije ništa pronašao. Stoga predlažem da pođete svojim
putem i ostavite me na miru.«
»Susjedna prostorija, Troy.« Narednik kimnu i izađe. Lacey
»To je moj atelje. Nećete mi remetiti posao. Ondje su samo
slike.«
Troy doviknu: »Zaključana su, šefe.«
»Dobro, onda ih razvalite.«
M ichael Lacey potrči u hodnik i uhvati Troya za ruku.
Presretan, narednik ga odmah zgrabi za zapešća, savije mu ruke iza
leđa.
»Dobro, naredniče, dobro.« Barnaby im polako priđe. »Neće
on nikamo otići, zar ne, gospodine?«
Troy pusti Laceyja koji ih je obojicu bijesno gledao. Ali u tom
izrazu lica bilo je i nešto više od ljutnje. Bio je tu i strah. »Zašto
jednostavno ne otključate vrata i poštedite nas gnjavaže?« upita
viši inspektor.
Lacey ga je ignorirao. Troy prisloni rame na vrata. Popustila
su na četvrti nalet. Premjestio ih je u hodnik i zakoračio unazad,
držeći na oku Laceyja koji se naslanjao na ogradu stuba, vrlo miran,
bezizražajnog izraza lica.
Barnaby je ušao u atelje koji je izgledao sasvim nevino. I
iznimno pedantno u usporedbi s ostalim dijelovima kuće. Neka
platna bila su naslagana uza zid, dva-tri zajedno svezana užetom.
Štafelaj je bio prekriven tkaninom kojoj je platno ispod nje dalo
oblik kvadrata. Pod je bio čist, a u zraku se osjećao miris terpentina
i smole. Na stolu s nogarima stajao je uredan niz staklenki i kistova,
a u kutu ugašena plinska grijalica.
Troy je stajao u predsoblju, razmaknutih nogu, spreman na
sve. Nad glavom mu je brojilo električne energije zujalo poput
uhvaćene pčele. Podignuo je pogled. Tanki sivi kabeli vijugali su
okolo. Čudno je vidjeti brojilo u privatnoj kući. Naravno, imaju ih
mnogi općinski stanovi. Često su ih postavljali previsoko kako bi
im ostalo nešto novca kad ih isprazne. Prokleto iritantan šum.
Okrenuo se i pogledao gore. Nije to zujalo brojilo. Nego muhe.
Deseci muha; golemih odvratnih muha zujara s krilima u bojama
koje se prelijevaju. Oko nečega su se okupile. Nečeg uguranog iza
brojila. Stao je na prste i bolje se zagledao.
»Šefe.. .« Barnaby izjuri van. »Pogledajte — gore!«
»Pronađite stolac — i nešto čime ćete to primiti.«
Troy se popeo na stolac iz blagovaonice i s prljavom
kuhinjskom krpom na ruci povukao nož. Na njemu su blistale
tamne mrlje. M uhe su se lijeno podigle, ali nisu daleko otišle. Kad
ga je Troy ispružio, lebdjele su mu nad rukom. Barnaby pogleda
M ichaela Laceyja, koji se odvojio od ograde stuba i prišao im,
začuđeno zureći u nož.
»M ožete li nam objasniti što ovo radi iza vašeg brojila,
gospodine Lacey?«
»Naravno da ne mogu.«
»Je li to vaš nož?«
Lacey nije odgovarao pa ga je Troy nimalo nježno trknuo.
»Viši inspektor vas nešto pita.«
 »Ne znam...« Bolje je pogledao, s gađenjem nabirući usta.
»Da... taj nož rabimo za povrće.«
»A gdje ste sakrili odjeću, gospodine Lacey?«
»Što?«
»Kombinezon, kapu i rukavice. Najlonke.«
»Najlonke. Za koga me smatrate? Transvestita?«
»Odjeću koju ste nosili«, neumoljivo nastavi Barnaby, »kad
ste ubili gospođu Rainbird.«
»Kad sam...« Lacey je zurio u njih razjapljenih usta. »Vi ste
prolupali. Nećete mi to prišiti. Čuo sam sve o korumpiranim
policajcima. Vjerojatno ste to sami podmetnuli. Ušli ovamo dok me
nije bilo.«
Barnaby se vraćao u atelje kad je Lacey potrčao. Snažno
gurnuvši višeg inspektora u stranu i pogodivši Troya u prsa, izletje
kroz vrata i pojuri otvorenim prostorom ispred kuće. Kad se
podigao na noge, Troy potrči za njim i obori ga pokraj auta. Kad ih
je Barnaby dostigao, Lacey je bio u lisicama, a Troyevo lice
ružičasto od napora i ponosa.
»U auto, Lacey.«
Uhićenik je zurio u Barnabyja. Pogled je sadržavao sve što je
očekivao, prestrašenost i očaj, ali još je nešto bilo iza tih očiju.
Uznemirujući izraz koji viši inspektor nije mogao razabrati.
Troy ga strpa na stražnje sjedalo. Barnaby stavi nož u prtljažnik
pa reče: »Imate li ključ da zatvorimo kuću?«
»Nikad nije zaključana.«
 Odvezli su se. Kad je Troy usporio približavajući se križanju
Crkvenog puta i ulice, Katherine Lacey pojavila se iza ugla s dva
psa. Bilo je upravo dovoljno svjetla da prepozna Barnabyja i
napola se nasmiješila. Zatim je vidjela brata i lice joj se promijenilo.
Zazvala je: »M ichael?« i preko ceste krenula prema njima. On je
podigao ruke u lisicama i oko lica iscrtao kvadratni okvir, vičući:
»Smjestili su mi!« Automobil je tad ubrzao i otišao.
 OSMO POGLAVLJE

Već je pao mrak kad su stigli u postaju. M ichael Lacey obaviješten

je o svojim pravima i upitan želi li koga nazvati. To je odbio i
počeo se sa zanimanjem osvrtati oko sebe. Činilo se da mu se vrlo
brzo vratila snalažljivost. Kad ga je Barnaby predao pritvorskom
nadzorniku, čak je pokazao određenu dozu bahatosti. Barnaby ga je
čuo kako duhovito naručuje tost, čaj, miješano meso s roštilja, pitu
od jabuka i sladoled. Viši inspektor pitao je za drugu zatvorenicu.
»Spava kao beba, viši inspektore. I hrče kao slon.«
Barnaby se vratio u istražnu prostoriju u kojoj je Troy
dovršavao izvještaj o pretresu kuće. Bilo je premračno da potraže
ubojičinu odjeću, ali počet će čim se razdani. Još spisa naslagalo se
na njegovu stolu pokraj hladne ljepljive hrane iz kineskog restorana.
Nema potrebe da ih sada sve pročita. Ubojicu je strpao dolje pod
ključ. Stajao je pokraj prozora promatrajući modroljubičasto nebo
gusto posuto sjajnim zvijezdama i pitao se zašto osjeća nelagodu.
»Viši inspektore?« Troy je držao tefeon. »Gospođica Lacey.«
Primio je slušalicu.
»Viši inspektor Barnaby.«
»Što se dogodilo? Što ste radili s M ichaelom?« Barnaby joj
reče. Nastala je jeziva stanka zatim je Katherine počela vikati.
Barnaby je čuo: »Ne... ne... on ne bi mogao... to nije istina...«, pa
glas Henryja Tracea. Tad Trace preuzme telefon.
»Recite mi kakvo je točno stanje, Barnaby. Ništa nisam
shvatio iz ovog što Katherine kaže. Draga... molim te... sve će biti u
redu. Pokušaj se smiriti... ne možemo ništa učiniti dok ne saznamo
što se zbiva.«
Barnaby opet sve ponovi. Čuo je kako Katherine dovikuje:
»Želim ga vidjeti... Henry — moram ga vidjeti.«
»Smijemo li ga posjetiti, viši inspektore?«
»Predlažem da nazovete ujutro, gospodine Trace. Već smo ga
spremili na spavanje.« Dok je poklapao slušalicu, čuo je kako
Katherine i dalje histerično jeca.
Barnaby se naslonio i zatvorio oči. Bio je umoran, ali nije to
bio zdravi umor. Kao što bi njegova majka rekla, bio je »iscrpljen
do iznemoglosti«. Nervozan i izmoren, a bez ikakvih rezultata. Ali
što on to govori? Naravno da ima rezultata. Dolje, na sigurnom u
svojoj ćeliji, drži ubojicu Iris Rainbird. A sutra će pronaći odjeću.
Lacey je nije mogao daleko odnijeti. Vjerojatno ju je bacio u jezerce
u šumi. Sjetio se lokve vode u šupi Rainbirdovih. Glava mu se
ispunila vodom. Pod remenom je osjećao neugodnu napetost.
Njegov želudac nikad nije bio zadovoljan. Bunio se kad ga je hranio.
Bunio se i kad ga nije hranio. Ali sve je bilo u redu. Otrcani izrazi
koje inače nikad ne bi upotrijebio uvukli su mu se u misli. Čist
slučaj. Uhvaćen na djelu. Bez po muke.
Bacio je dostavljenu hranu u sivi metalni koš za smeće i ustao
sa stolca. »Dosta mi je bilo«, reče cijeloj sobi. »Vidimo se ujutro.«
Troy, koji je imao uspješnu dvanaestosatnu smjenu, skoči na noge i
otprati Barnabyja do glavnog ulaza, pridržavajući mu vrata.
»Dan za pamćenje, slažete se, šefe?« upita, blistajući od
zadovoljstva.
»To si dobro rekao.«
 »M islim«, Troy je hodao parkiralištem ukorak s Barnabyjem,
»koliko ste puta u karijeri uhvatili dvoje ubojica u jednom danu?
Ovo se samo jedanput događa, zar ne?« Barnaby otključa vrata
svog Oriona. »Bože, u životu sam se nagledao lažljivaca, ali taj
Lacey...«
»Laku noć, naredniče.«
Troy kroz prozor dobaci posljednji bistrooki pogled. »Čist
slučaj.«
Promatrao je plavi auto kako odlazi. M rzovoljni starkelja. Da
je on izveo takav dvostruki zgoditak, pomisli Troy, dečkima bi
platio rundu, a gaćice policajke Brierley bile bi mu u pretincu za
rukavice prije isteka večeri.
Bilo je mirno u Arburyjskom vijencu kad je Barnaby ušao u
garažu. Uspavano predgrađe. Nekoliko televizora još je titralo, ali
nedužni stanovnici uglavnom su spavali, obnavljali energiju za
svakodnevno klipsanje na posao u gradu.
»Jesi li to ti, Tome?« dovikne Joyce, kao uvijek.
Na trenutak je zastao na natkrivenom dijelu dvorišta
promatrajući obilno mnoštvo tamnih stablastih oblika. Lišće je
šuškalo na noćnom povjetarcu, a mjesec ga je okupao srebrnim
sjajem. Bio je sretan što ne može vidjeti svoje bujne cvjetne lijehe.
Nije ih taknuo dva tjedna. Zamolit će Joyce da za vikend otkine
uvele glave cvjetova. Nesretni izraz podsjetio ga je na posao i
šumor drveća više mu nije bilo utjeha. Ušao je u kuću.
»Sačuvala sam ti vruće juhe.« Joyce je bila u kućnom ogrtaču i
papučama, s lica je skinula šminku.
»Aha...« Barnaby joj ruku omota oko struka. »Nisi se trebala
gnjaviti.«
»Kako je sve danas prošlo?«
»Tako-tako.« Barnaby primi šalicu.
»Nažalost, nije domaća.«
Barnaby zahvalno uzme juhu i otpije veliki gutljaj. Bila je
božanstvena. Natrijev glutamat. Dopušteni stabilizatori. Umjetna
bojila. Svi E-brojevi koji bude tjeskobu. Savršenstvo.
»Nisi zaboravio da Cully dolazi za vikend?«
»Zapravo, jesam.« Barnaby popije juhu do kraja.
»Hoćeš još?«
»Neću se buniti.«
Nagrabila mu je juhe, ali prije nego je otpio, zagrlila ga je.
»Tom?«
»M hm.«
»Činiš mi se tužnim.« Prosijedu glavu privila mu je na svoje
meke grudi. »Hoćeš da te malo pomazim?«
»Samo naprijed.« Poljubi je. Ugodno je mirisala na
osvježavajuću pastu za zube i dječji losion kojim je mazala kožu.
Osjeti snažan nalet zahvalnosti. Danas i svakog dana, ma koliko
sumorno bilo na poslu, kad bi pao mrak, vratio bi se kući. Pogladi
je po kosi, dodajući, »I to ne samo zato što sam tužan«.
 DEVETO POGLAVLJE

Bio je to divan dan za vjenčanje. Kameni lukovi omotani su

slapovima hmelja isprepletenim s pravim jasminom; staromodnim
kiticama cvijeća označen je kraj svakog reda. Oltarna pregrada
prekrivena tuberozama. M ladenka je stajala neopisivo lijepa, poput
svjetlucavog stupa snježnog satena i pjenaste čipke. M ladoženja se
u kolicima gurao prema oltaru. Kad se zaustavio pred stubama
ispred oltara, mlada se okrenula i zagledala u njega, a lice joj se
postupno preobrazilo u jezivu grimasu. Na njegovim
besprijekornim ramenima stajala je nacerena lubanja. Vikar reče:
»Predraga braćo i sestre...« Okupljeni su se smiješili. Kao da nitko
nije primjećivao ništa neobično. Zvona su se oglasila. I zvonila. I
zvonila.
Barnaby je tapao po noćnom ormariću. Okrenuo je sat. Pola
šest, za Boga miloga. Prevrne telefonsku slušalicu. »Barnaby.«
Slušao je potpuno razbuđen. »Kriste... jeste li nazvali Bullarda?...
Ne... Odmah dolazim.«
Joyce se okrene. »Dušo... što je bilo?«
Ustao je iz kreveta, oblačio se. »M oram ići... nemoj ustajati.«
Pokušala je sjesti, namještala je jastuke. »Trebao bi
doručkovati.«
»Kantina se otvara u šest. Pojest ću nešto ondje.«
»Što misliš kad je umrla?«
Doktor Bullard navuče deku preko mramornog lica Phyllis
Cadell. »Ah... prije dva... tri sata. Negdje rano ujutro.«
 Barnaby teško sjedne na zahodsku školjku, jedini drugi komad
namještaja u ćeliji. »Bože, George — samo nam je to trebalo.
Smrtni slučaj u pritvoru.«
»Žao mi je.« Bullard se nasmija — prilično veselo, s obzirom
na vrijeme. »Ne mogu je za tebe vratiti u život. Uostalom, prema
onom što sam čuo, ovako joj je bolje. Ne slažeš se?«
»Nije uopće u tome stvar.« Barnaby pogleda grbu od sivog
flanela na drugom kraju ćelije. Shvaćao je na što Bullard misli.
Čemu se pokojnica mogla radovati? Boli i poniženju javnog
suđenja. Godinama u zatvoru. Samotnoj starosti bez ljubavi. A
cijelo bi vrijeme morala živjeti sa spoznajom da su Henry i
Katherine i dalje zajedno, sretni i veseli u kući Tye. No bez obzira
na to...
Pritvorski nadzornik ušao je u ured višeg inspektora
Barnabyja i zatvorio vrata tako nježno kao da su od stakla.
Jedanput je pogledao figuru iza stola i jedanput je bilo dovoljno.
Tijekom cijelog razgovora piljio je u pod.
»Dobro, Batemane — da čujem.«
»Da, viši inspektore. Nisam...«
»I ako mi kažete da niste krivi, razbit ću vam njušku ovim
ormarom za spise.«
»Da, viši inspektore.«
»Ispočetka.«
»Pa, preuzeo sam zatvorenicu, ali prije nego što sam uspio
ispuniti evidenciju, zamolila me da je pustim na toalet.«
»Niste je pustili samu?«
 Bateman se nakašlje. »Stvar je u tome, viši inspektore, što su
policajke Brierley i M cKinley pretresale par flundri koje smo
pokupili u četvrti. Poslao sam nekoga sa zatvorenicom do vrata...«
»No krasno, naredniče. Genijalno. Promatrao ju je kroz drvo,
je li? Je li vidio što je radila?«
»Nije, viši inspektore.«
»Nije. Je li što ponijela na zahod?«
Bateman proguta slinu, prestane zuriti u pod i zagleda se kroz
prozor. »... Torbicu...«
»Glasnije malo! Naglo sam oglušio.«
»Torbicu, viši inspektore.«
»Da ne povjeruješ.« Barnaby gurne lice u dlanove.
»Nastavite.«
»Pa... dovršio sam evidenciju... i odveo je dolje. Popisali smo
sve njezine stvari, napisali potvrdu. Smjestio sam je i dao joj šalicu
čaja. Kad sam je prvi put obišao, spavala je kao top.«
»Kad je onda popila tablete?«
»S čajem, pretpostavljam. Sigurno ih je sakrila u šaku dok je
bila na zahodu. Nosila je kardigan s džepom i rupčić. Kad sam
provjerio sadržaj torbice«, poče on blebetati opravdavajući se,
»vidio sam bočicu s pet-šest tableta za spavanje. Zapravo, pitala
me smije li uzeti jednu. Bila je vrlo lukava...«
»Puno pametnija od vas, bez daljnjeg.«
»Da je bočica bila prazna, naravno da bih posumnjao...«
»Već ste i zbog toga što ih je uopće imala u torbici trebali
posumnjati, dragi moj. Ili mislite da ih ljudi redovito posvuda
nose?«
»Ne, viši inspektore.«
»Kad idu u supermarket ili drogeriju? Ili u knjižnicu?« M uk.
»Kad ste otkrili da je mrtva?«
»Kad sam je treći put obišao. M alo prije pet. Primijetio sam
da ne diše. Odmah sam nazvao službenog doktora, ali bilo je
prekasno.«
»Pa ako nije disala, dabome da je bilo prekasno!«
Lica ukočena od jada i poniženja, narednik promrmlja: »Da,
viši inspektore.«
»Policiji ste korisni, Batemane, koliko i redovnicama
nakurnjak.« M uk. »Bit ćete degradirani zbog ovoga.« Stanka. »A to
je samo početak.«
»Ako biste mogli...«
»Suspendirani ste. Bit ćete obaviješteni o saslušanju. I dotad
vas ne želim vidjeti. Izlazite sad.«
Vrata su se jedva zatvorila za nesretnim narednikom, a već su
se otvorila da uđe mladi policajac. »Riječ je o zatvoreniku u ćeliji
broj tri, viši inspektore. Htio bi dati izjavu o tome gdje je bio jučer
poslijepodne.«
»Dobro, pretpostavljam da ste s nama dovoljno dugo da to
neće biti prevelik napor za vaš mozak.«
»Žao mi je, ali želi razgovarati s vama.«
Zatvorenik u ćeliji broj tri dovršavao je doručak brišući tanjur
komadom kruha. »Jedna zvjezdica za udobnost, inspektore, ali
svakako dvije za kuhinju. Ne pamtim kad sam slistio bolje poširano
jaje.«
»Recite što mi imate reći i idemo dalje.«
»Sad bih htio ići kući.«
»Ne igrajte se sa mnom, Lacey!« Barnaby priđe čovjeku na
krevetu i sagne se toliko da su im lica bila centimetar jedno od
drugog. »Već mi vas je puna kapa.« Govorio je polako i tiho, ali
bijes koji je strujao njime gotovo se mogao opipati. Lacey je
ustuknuo i problijedio. Presađena koža, nepromijenjena, isticala se
poput komada rastegnute ružičaste svile. »I moram vas upozoriti«,
nastavi Barnaby, »ako se mi jučer lagali, loše vam se piše.«
»Pa nisam... mislim, tehnički...« Sad je govorio užurbano,
nimalo tečno, s nervoznim prizvukom. »Kad sam rekao da sam
popodne radio, to je bila istina. Izrađivao sam pripremne skice za
portret Judy Lessiter koji ću naslikati u ulju na platnu. Već neko
vrijeme razmišljam o tome, a nazvala me oko podneva i podsjetila
me. Radili smo u njihovu vrtu.«
Barnaby je duboko udahnuo, s mukom obuzdavajući bijes.
»Ne radite li obično kod kuće?«
»Skicirati se može bilo gdje. Uostalom, pozvala me na ručak.
Nikad ne odbijam pristojan obrok.«
»Kad ste onda stigli?«
»Oko pola dva. Počeo sam odmah nakon dva, radio do oko
četiri. Prekinuo sam da popijemo čaj i pojedemo kolače i ostalo.
Nastavio sam raditi do oko pet i otišao.«
 »A zašto mi«, reče Barnaby, glasa nategnutog u pokušaju da
se obuzda, »sve to niste rekli jučer?«
»Pa... baš i ne znam.« M ichael Lacey nervozno proguta slinu.
»Vjerojatno sam bio tako rastrojen kad ste otkrili nož... pa sam se
uspaničio i prije nego što sam se snašao, strpali ste me u auto i
našao sam se ovdje... u vašoj maloj sivoj ćeliji.« Pokušao se
naceriti. Viši inspektor nije reagirao. »A nekako, što sam dulje
odgađao, to mi je bilo teže reći pa sam mislio da ću se pokušati
naspavati i pričekati do jutra.« Nastupi dugačka teška tišina, zatim
ustade i reče, pomalo nesigurno: »Smijem li sad ići?«
»Ne, Lacey, ne smijete sada ići.« Barnaby se odmaknuo. »I
moram vam reći da ne znate koliko imate sreće. Znam neke koji bi
vam glavu gurnuli među one rešetke već nekoliko puta dosad da ste
im muljali kao meni.« Zalupi vratima, zaključa ih i baci ključ na
ploču.
Kad se popeo stubama i došao do istražne prostorije, shvatio
je da bijesno stišće i otvara šake. Promijenio je smjer, vratio se u
svoj ured i stao kraj prozora, nastojeći se ohladiti. U glavi mu je bio
metež, koža mu je gorjela, oko čela mu se ovio čelični okov, a
želudac mu se vrzmao kao podivljali konj. Gotovo mu je pozlilo od
ljutnje i ozlojeđenosti. Ali nije bio razočaran. Jer je od trenutka kad
je vidio Laceyja kako u čudu gleda nož sa skorenom krvlju u duši
znao da je sve bilo prejednostavno. Uhvaćen na djelu. Bez po
muke. Čist slučaj.
Sjeo je u stolac iza stola i sklopio oči. Puls i otkucaji srca
postupno su se usporili. Disao je polako i ujednačeno. Progmizalo
je pet dugačkih minuta, a on se natjerao da presjedi još pet minuta
dulje. Tad osjeti da se manje-više vratio u normalu, a s normalnošću
je, začudo, došla i glad. Pogledao je na sat. Ako se požuri, stići će
izložiti arterije zadovoljstvu brzog prženog doručka u kantini i k
tomu uhvatiti Judy Lessiter prije nego što ode na posao.
 DESETO POGLAVLJE

Lessiteri su bili za doručkom. Trevor, kojem su usta bila puna žuči,

a prepone bolne, divljački je proboo jaje koje mu je uzvratilo
velikim štrcajem sumporno žute kaplje na kravatu. Judy se
nasmijala. Ubrusom je protrljao kravatu, srdito gledajući svoju ženu
koja je listala Daily Telegraph tako da mu namjerno digne tlak, to
jest, bezvoljno ravnodušno.
Opet je počela sa svojim trikovima. Sinoć je zaključala vrata i,
kad je pokucao, vrlo tiho da ga Judy ne čuje, Barbara je prislonila
usne na dovratnik i prosiktala, »Odlazi, pohotni čovječuljče. Zar ni
na što drugo ne misliš?« Nakon tog je dva sata hodao sobom uzduž
i poprijeko, rastrzan između požude i bijesa, proklinjući Judyinu
prisutnost u kući. U jednom je trenutku čak razmišljao o tome da iz
garaže izvuče ljestve, popne se ženi na prozor i provali unutra.
Bože — čula bi ga kad bi to učinio. Na oči su mu navrle suze
samosažaljenja. Sjetio se trenutaka koje je proveo u njezinom
zagrljaju prije samo četrdeset i osam sati. Hoćeš zloćku ili dobricu,
prošaptala je. Očaralo ga je i jedno i drugo. Bilo je gotovo kao one
noći prije njihova vjenčanja. Sad je shvaćao kakva je budala bio.
Uvijek ga je s pomoću seksa vukla za nos, kao kakvog jadnog
mladog bika s prstenom u gubici. No dobro, može tu igru i on
zaigrati. Pričekajmo samo da opet zatraži novac za odjeću. Ili
produljenje članarine u onom gramzljivom rekreacijskom klubu.
Slobodno se postavi na vražje trepavice.
Judy Lessiter miješala je kavu i zaneseno zurila kroz prozor.
Nosila je haljinu koju je prethodne večeri kupila u High
Wycombeu. Tkanina je bila s uzorkom sivih i bež rombova, a
haljina je imala bijeli nabrani ovratnik. »Lijepo vam ističe lice«,
rekla je prodavačica. Judyine smiješne noge bile su omotane novim
svijetlosivim najlonkama. Raspištoljila se i kupila još i Rive Gauche
i kutijicu sjenila koja je nanijela, prilično nespretno, prije nego što
je sišla. U glavi je vrtjela, kao i cijele noći, događaje jučerašnjeg
poslijepodneva.
U jedan sat pred njom je bilo samotno razdoblje prije
poslijepodnevnog čaja koje je trebalo popuniti. U jedan i pet
minuta, ohrabrena malim šerijem, nazvala je M ichaela Laceyja,
zaključujući da je prošlo više od tjedan dana i rekao je da je želi
slikati te da ionako nema što izgubiti. Na njezino iznenađenje i
veselje, odmah je pristao doći. Čak je rekao: »Baš sam te htio
nazvati.«
Iz zamrzivača je izvadila quiche, ubacila ga u mikrovalnu, brzo
se okupala pa brzo presvukla tri haljine. Čak je eksperimentirala s
Barbarinom šminkom. M ichael je stigao pola sata poslije s blokom
za skiciranje i odmah joj rekao da umije lice.
Ručak je odnijela u vrt, a on je sljedeća dva sata crtao brzo i
odsutno dok se ona trudila mirno sjediti i suzdržati se od toga da ga
stalno gleda. M nogo je radova bacio. Ne ljuti to, tako da ih zgužva i
baci, nego ih je nepristrano ispuštao kao što drveće odbacuje lišće.
Do četiri sata oko gležnjeva mu je već bilo malo more radova, a
nekoliko skica stavio je u svoju mapu. Tad je pripremila čaj pa su
ga popili i pojeli kolač od đumbira sjedeći na drvenoj klupi oko
golemog cedra.
Reče ona, »Smijem li uzeti koju?« podižući odbačenu skicu.
»Ne.«
»Ali, M ichael«, reče gledajući papir, »prekrasna je.«
 »Grozna je. Sve su grozne. Obećaj mi da ćeš ih spaliti. Ili ih
baciti u koš za smeće.«
Tužno kimne i natoči još čaja. Podigao je svoj blok i nekoliko
minuta poslije predao joj skicu. »M ožeš zadržati ovu.«
Sve je bilo ondje. Tužna krivina usne, njezine predivne oči,
nespretni prsti na čajniku, jedra, ali pokorna linija vrata. Potpisao
ju je uredno s M . L. Bila je tako precizna i okrutna. Osjetila je kako
joj se grlo steže u nagovještaju suza i, znajući da ga ništa ne bi više
ozlovoljilo, snažno je trepnula da ih odagna.
»Hej, Jude...« zapjeva on potiho«, ne boj se...« Odložio je
šalicu na travu i dotaknuo joj ruku. »Trebala bi otići odavde.
M aknuti se od onog jadnog para.«
Ona proguta čaj. »Lakše je to reći nego učiniti.«
»Ah, ne znam. Kad krenem na svoju europsku turneju, trebat
će mi potpuno pokoran model i pomoćnica. M ožda tebe povedem
sa sobom.« Zatim ju je poljubio. U usta.
Judy je zatvorila oči. Omirisala je iglice cedra i slatkoću
đumbira, osjetila je svaku pojedinu vlažnu mrvicu kolača na
prstima, čula je pjev kosa. Poljubac je trajao milijunti dio sekunde. I
sto godina. I prije nego što je u sebi izgovorila da će taj trenutak
pamtiti cijeli život, već je bilo gotovo.
»Pitala sam te želiš li još kave?«
Judy tupo pogleda pomajku. »Ne, hvala.«
»Trevore?«
Nije bilo odgovora. Barbara je natoči drugu šalicu, odmotala
najnovije izdanje Ladanjskog života, zatim ga s gađenjem gurnula u
stranu. Ako to nastavi čitati, počet će nositi čupave čarape i duge
planinarske gaće. Ionako taj časopis nitko ne čita. Odlazi ravno u
čekaonicu. Odlučila je otkazati pretplatu i naručiti nešto pikantnije.
Od toga će starim damama poskočiti tlak. Grickala je tost
premazan maslacem i podmuklo pogledala muževu kravatu. Uz to i
Judy koja izgleda kao da je izašla i M cDonaldsove reklame, dan
nije mogao bolje početi. A za samo (baci pogled na ručni sat
optočen dijamantima) šest sati ide na hopa-cupa. Zazvoni zvono.
»Tko je to dovraga ovako rano?«
»Idem ja.« Barbara odšeće van i vrati se s višim inspektorom
Barnabyjem.
»Znate li vi koliko je sati?« ljutito upita doktor.
»Gospođice Lessiter?«
»Da?« Judy skoči na noge kao školarka. »Što je bilo?«
»Samo pitanje-dva u vezi s jučerašnjim poslijepodnevom, ako
može? Gdje ste bili...«
»Još jučer je netko bio ovdje i sve nas ispitao«, obrecnu se
Lessiter.
»U redu je«, reče Judy, »ne smeta mi da sve ponovim. Bila
sam ovdje cijelo vrijeme. Imala sam slobodno popodne. I sa mnom
je bio moj prijatelj M ichael... M ichael Lacey. Crtao je pripremne
skice za sliku koji bi uskoro htio započeti.«
»M ožete li mi reći kad ste to ugovorili?«
»Pa, nazvala sam ga...« Barbara Lessiter rukom prekrije
osmijeh, ali nemarno. »Iako je zapravo prvo što je rekao bilo: >Oho
— baš sam te htio nazvati.<« Uporno se zagleda u dvoje ljudi za
stolom. Izgledala je prkosno i ranjivo. »Zašto je to toliko važno ?«
»Netko tvrdi da je vidio gospodina Laceyja kako oko četiri
popodne ulazi u kuću Rainbirdovih.«
»Ne!« Zgroženo poviče Judy. »To nije istina. Ne može biti.
Bio je sa mnom. Zašto ga uvijek svi napadaju? Pokušavaju ga
uvaliti u neprilike.«
Ovaj put se Barbara nije ni trudila sakriti osmijeh. Judy se
okrenula i pokazala na pomajku. »Bilo bi bolje da razgovarate s
njom! Zašto njoj ne postavite koje pitanje?«
»M eni?« Zbunjena i začuđena.
»Pitajte je gdje joj je bunda. I zašto pokušava namaknuti pet
tisuća funta. Pitajte je zašto je ucjenjuju!«
Uz bijesan povik Barbara Lessiter skoči na noge i baci kavu
pokćerki u lice. Judy vrisnu: »M oja haljina... moja haljina!« Doktor
Lessiter zgrabi ženu, držeći joj ruke kraj bokova. Judy izjuri iz
sobe. Otac požuri za njom. Barbara, naglo oslobođena, klonu na
najbliži stolac. Nastupi dugačka tišina.
»No, gospođo Lessiter?« upita Barnaby. »Zašto vas
ucjenjuju?«
»To su totalne nebuloze. Ne znam odakle uopće glupoj
kravetini takva ideja.«
»M ožda bih vam trebao reći da smo iz pokojničine kuće
odnijeli poveći broj dosjea, kopija pisama i dokumenata.« Ovaj put
se tišina protegnula još više. »Biste li radije došli u postaju...«
»Zaboga, ne. Pričekajte...« Priđe kredencu, istrese cigaretu i
upali je drhtavim prstima. »Primila sam pismo od nje prije oko
tjedan dana.«
»Potpisano?«
»Tako je. Vaša prijateljica Iris Rainbird. Na njenom
odvratnom ljubičastom papiru koji smrdi po uvelom cvijeću. Pisalo
je samo da znaju što se zbiva i ako ne želim da moj muž dozna sve
sočne detalje, to će me stajati pet somova. Dala mi je tjedan dana da
ih skupim i rekla da će mi se tad opet javiti.«
»A što se zbivalo?«
»Ja i David Whiteley.«
»Tako dakle.« Barnaby je u mislima odvrtio film. Ona je
mogla biti žena u šumi (nije imala alibi koji se mogao provjeriti). A
David Whiteley muškarac (također). Kad je ubijena gospođica
Simpson, ona se samo vozikala uokolo. I mogla se, za dlaku,
provući kroz prozor smočnice. Oklijevao je i pitao se kako bi
mogao najdelikatnije sročiti sljedeće pitanje kad je sama odgovorila
na njega.
»Upotrebljavali smo njegov auto. Spuštena sjedala. Rekao bi
mi gdje radi. Ja bih se dovezla onamo. Sakrila auto iza živice ili
drveća i otišli bismo na imanje na oko pola sata.«
Jedan pogodak za narednika Troya, pomisli Barnaby. »A
mislite da vas je koji od Rainbirda vidio?«
»Ah, ne.« Odmahne glavom. »Nemoguće. Ali jednom
zgodom... trebali smo se naći oko tri, a Henry ga je cijelo popodne
zadržao u uredu. I kad je stiglo pet sati, znala sam da će biti kod
kuće pa sam se odvezla onamo.« Barnaby se sjeti bilježnice. Gđa L
odvezla se u W garažu. I crvena zvjezdica.
 »Dogovorili smo se da to nikad nećemo učiniti zbog rizika, ali
nisam mogla čekati, znate. M orala sam ga imati.« Drsko se zagleda
u Barnabyja. »To vas vjerojatno čudi?« Barnaby je uspije pogledati
s blagim prijekorom. »A ni on nije ništa bolji. Nije mi dao ni da
izađem iz auta. Zatim smo otišli na kat i sve ponovili.«
U opisu nije bilo ničeg romantičnog. Nije čak ni upotrijebila
utješni eufemizam »vođenje ljubavi«. Ljubav, prema Barnabyjevom
shvaćanju te riječi, vjerojatno uopće s tim nije imala veze. Pitao se
jesu li bili zajedno jučer poslijepodne.
»Da. Našli smo se oko pola četiri. Premještao je kombajn pa
nije imao Citroën. Snašli smo se na prednjem sjedalu moje Honde.
Bili smo zajedno oko sat vremena, pretpostavljam.«
»Dobro, hvala na susretljivosti, gospođo Lessiter.« Barnaby
se okrene da pođe. »M ožda ću morati ponovno razgovarati s
vama.«
»Pa, znate gdje ćete me pronaći.« I ona se okrene, zatim
zastane, gledajući preko njegova ramena. Njezin muž stajao je na
vratima. Barnaby na odlasku pogleda muškarca. Bijes i likovanje
borili su se za premoć na doktorovu licu.
Kad su se za višim inspektorom zatvorila vrata, Trevor
Lessiter reče: »Ne bih bio previše siguran u to.«
»Koliko si čuo?«
»Više nego dovoljno.« Bijes i likovanje raspršili su se u izraz
iznimnog zadovoljstva. Gledao ju je, ispitujući je izbliza i sa
zadovoljstvom. Počela je dolaziti na doručak bez, kako ih je ona
nazivala, ratnih boja. Ne bi to nikad učinila kad su se tek vjenčali.
Godine su joj se doista vidjele na licu. Neće tako lako pronaći drugu
budalu kao što je on. Ali možda neće ni trebati. Ako mu bude jela
iz ruke. Činila što joj kaže. Previše vremena ona ima, u tome je
problem. Previše vremena i previše novca. Za početak, mogla bi
ostati bez džeparca. I auta. I gospođe Holland. Uz održavanje
ovako velike kuće čistom i u redu, kuhanje za troje, vrtlarenje,
uobičajene dužnosti doktorove žene, Barbara bi trebala imati pune
ruke posla. A navečer bi tu bile druge dužnosti. A on će se vraški
potruditi da mu ni tu ničeg ne manjka. Jedanput svake večeri pa i
više ako poželi. A tu su i raznorazne varijacije koje je pohvatao u
Casi Novoj. Za početak bi mogla to naučiti. Naravno, on će i dalje
odlaziti u klub (ne može razočarati malu Krystal), ali ni približno
tako često. Kad samo pomisli koliko je novca ondje potrošio u
zadnjih nekoliko godina dok je njegova žena... Sjetio se svog krvnog
tlaka i pokušao se smiriti. Da, kuja mora mnogo toga nadoknaditi
(svaka zaključana vrata, svaku glavobolju, svaku zajedljivu
primjedbu), ali nadoknadit će to ona ili će letjeti van. Prisjetio se
neukusne ofucane rupe u kojoj je živjela kad su se upoznali. Već
mu je to trebalo otvoriti oči. Na sve bi pristala samo da se opet ne
sroza na to. Itekako će ona plesati kako on svira. Zamišljao je
ružičastu budućnost senzualnih užitaka i počeo situaciju
objašnjavati svojoj ženi.
Barbara je slušala njegovo blebetanje. Svako malo bi se
podigao na nožne prste, držeći se za trbušinu raširenim prstima.
M orat će činiti ovo. M orat će činiti. Bit će brižna majka onoj
zdepastoj razrokoj maloj druželjubivoj Judy. I blagonaklono će
slušati i gledati njegove kužne pacijente kad počnu kukati.
Spomenuti su i šugavi obroci u četiri slijeda.
Sjetila se novca za ucjenu koji je na katu u njezinoj torbi.
Četiri tisuće. A još nije prodala sat. M ogla bi prikupiti dovoljno za
polog za kuću. Ali kakva bi to kuća bila? Potelušica u nizu u kakvoj
njezini roditelji, ako su još uvijek živi, vjerojatno i dalje žive.
Povratak na vražji početak i to u punom smislu te riječi. A kako bi
otplatila hipoteku? Kakav bi posao u svojoj dobi mogla pronaći?
Jasno, kad imaš nekretninu, možeš iznajmiti sobe. S mogućim
dodacima, ako bude potrebno. Ali ako se do kraja života mora
valjati među plahtama, zašto to ne bi činila ovdje, na udobnom?
Uvijek može leći na leđa i razmišljati o Capriju. Ili Ibizi. Ili Azurnoj
obali.
Zagledala se kroz prozor. U zelenu slatku travu koja je blistala
pod hipnotičkim vrtnim prskalicama. U drveće u cvatu i terasu sa
stolovima i suncobranima i žarama prepunim cvijeća. Zatim su joj
oči lutale sobom. Po debelim kineskim sagovima i mekanim
kaučima i stolovima od oniksa, sa zelenim i zlatnim pločama. A ona
bi se samo trebala pretvarati. To joj ne bi trebalo biti teško.
Naposljetku, to je radila cijeli život.
Pogledala ga je. Doista je ušao u štos. Očne jabučice nalik na
nasjeckanu rabarbaru zurile su u nju, usne su mu se trzale
zapjenjene od zlobe. M orat će se snaći bez auta. Suludo je u
jednom kućanstvu imati tri auta. Gospođa Holland dobit će otkaz.
Drastično će se korigirati vrtlarevo radno vrijeme. Barbari neće
škoditi da otkrije što je to naporan cjelodnevni rad. Ili noćni rad,
kad smo kod toga. Gotovi su dani muktaškog života. Aha — to je
doprlo do nje. Napokon joj je ušlo u glavu tko drži kesu. Sad
shvaća, milo se smješka. Ispružila je ruku i položila je na njegovu.
»Odjebi, Bubice«, reče ona.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Barnaby je sjedio u svom Orionu na kraju Crkvenog puta. Prozori

su bili otvoreni i sunce mu je grijalo lice. Razmišljao je.
Kao što je i očekivao, Laceyjev alibi je potvrđen. Nevin je za
ubojstvo Iris Rainbird. Ali ipak je pokušao pobjeći. Zašto? Je li se
doista samo uspaničio? Naslutio da su mu podmetnuli? Da oko
njega padaju prvi nabori mreže koju je bacila nepoznata ruka?
Sasvim moguće, znao je Barnaby. Više je puta vidio ljude koji su se
uplašili i pobjegli zbog mnogo manje provokacije. Lacey je trčao
kao munja, ali Troy, koji se morao podići s poda prije nego što je
krenuo za njim, svejedno ga je uhvatio i oborio prije nego što je
prešao više od nekoliko metara.
Barnaby se prisjeti tog prizora, s Laceyjevim licem u prvom
planu. Isprva čuđenje. Zatim panika. I još nešto. Pogledali su se na
trenutak tik prije nego što je Lacey strpan na stražnje sjedalo auta i
Barnaby mu je između očiju zamijetio i treću emociju. Neočekivanu
i neprimjerenu. Što je to bilo? Barnaby primijeti da se preznojava
nastojeći se što preciznije sjetiti tih nekoliko sekunda, tako
nestalnih i nepreciznih.
I tad je shvatio. Treća emocija bila je olakšanje. Sada je, s tom
spoznajom u vidu, drugi put u glavi prevrtio cijeli prizor. Lacey
trči, Lacey uhvaćen gotovo sigurno ranije nego što je trebao biti
uhvaćen, Laceyjevo olakšanje. A kad je točno potrčao? Ne, kao što
bi se moglo očekivati, kad je pronađen nož. Nego nekoliko minuta
poslije, kad se Barnaby kanio vratiti u atelje. To mora biti to.
Pronašli su nešto u Božikinoj kućici. Ali nisu pronašli ono što se
Lacey bojao da će pronaći.
Barnaby je izašao iz auta i prešao cestu. Usta su mu bila suha
i osjećao je lupanje srca u grudima. Hodajući, prisjetio se ateljea.
Uredan. Profesionalan. Stolovi s nogarima. Kistovi i boje. Ništa
neobično, ali dok se žurio poljskim putom, bio je sve uvjereniji da
je to što je naglo shvatio točno.
Božikina kućica, koja više nije bila okupana suncem, ponovno
je izgledala hladno i sivo. Barnaby je otvorio ulazna vrata, prema
stubama je viknuo »Gospođice Lacey«. Sumnjao je da je sinoć
ondje spavala, ali za svaki slučaj, nije je htio preplašiti. Nije bilo
odgovora. Kroz dovratnik bez vrata zakoračio je u atelje.
Sve je izgledalo potpuno isto. Podigao je sve staklenke, tube i
limenke; otvorio ih i omirisao. Činilo mu se da ne sadrže ništa
neuobičajeno. Kistovi su bili samo kistovi. U kutnom ormaru bilo
je mnogo kataloga umjetnina i knjiga s mekim koricama. Otvorio ih
je i protresao stranice. Nije ispalo nikakvo pismo koje bi ga
inkriminiralo. Bila je ondje staklenka razrjeđivača, jedna zamrljana
bojom, nekoliko krpa, neke čiste i uredno složene, neke prljave i
zgužvane. Na prozorskoj dasci nije bilo ničega. Barnaby posveti
pozornost slikama.
Nije bio siguran što da očekuje. Iris Rainbird nazvala ih je
gadnima, nasilnima. Barnaby je znao da je ta primjedba, nakon što
je upoznao Laceyja, u njegovoj duši probudila podlu nadu da
čovjek nema talenta. Nadu koja je sada grubo uništena.
Prvo platno koje je podigao bilo je portret Dennisa Rainbirda i
oduzeo mu je dah. Boja se ljeskala kao da je još svježa. M ješavina
sive i žutog okera podsjetila je Barnabyja na netom preoblikovani
grumen ljepljive gline. Izbliza se slika činila nedovršenom, gotovo
sirovom, ali postavljena na prozorsku dasku nekoliko koraka dalje,
odmah je živnula složenim životom. Dennis je nosio košulju
raskopčanu na vratu, a konture su joj, baš kao i njegove ruke, bile
mutne, stapale se sa sjenovitom pozadinom. Kosti u podnožju
vrata nazirale su se kroz finu kožu, jasne i nježne poput kostiju
malene ptice. Ravnine njegova lica bile su debele žute ploče koje su
nekim čudom uspjele dočarati istančano živo tkivo pravog mesa sa
svim svojim mijenama i tajnama. Usta su bila vrlo snažno stisnuta,
a pogled uperen prema unutra odražavao je osobne misli onoga koji
je pozirao. Oči su mu iskazivale usamljenost i tugu. Slikar je
prepoznao i na platnu prikazao mnogo više od fizičkog izgleda
Dennisa Rainbirda. Izložio je njegovo skriveno srce. Nije čudo što
se njegovoj majci slika zgadila.
Još jedan portret. Starica koja drži stručak ljubičica. Oči su joj
utonule u uvelo smeđe lice. Izraz lica odražavao je svu težinu
starosti, no usne joj se smiješile mladenačkom lakoćom i draži.
Ljubičice su zadržale nježno srebrno inje na mjestima gdje se još
držala rosa. Bilo je nekoliko apstraktnih slika i nekoliko krajolika i
Barnaby je, sasvim protiv svoje volje, osjetio nalet divljenja dok ih
je okretao prema naprijed. Nije ni čudo što se Laceyju fućkalo za
okolinu s obzirom na sve ovo što mu se zbivalo u glavi.
Kukuruzište s makovima, riječna obala prekrivena divljim
cvijećem, dvije na kojima je možda bio vrt gospođice Simpson. Sve
svjetlosnim godinama daleko od opreznog diskretnog naturalizma
kojem su težili u Barnabyjevom umjetničkom klubu. Ovdje su bili
svodovi brončanog neba nad beskrajnim, gotovo bezbojnim
plažama; zgrade koje su treperile na vrućini; vrtovi koje su gutale
bujne biljke i cvijeće, sve okupano zlatnim svjetlom. Podbočio ih je
na zidnu oplatu, a sunčeva svjetlost kao da se prelijevala s platna,
stvarajući blistave lokve na drvenom podu.
Apstraktne slike bile su vrlo velike i jednostavne. Gusta bijela
boja i, u jednom kutu, zvijezda u imploziji. Galaktički prstenovi
sve tamnijih boja smanjivali su se u plamenu jezgru crnu poput
katrana. Pokraj njih bila je mapa. Barnaby je otvori i izvadi snop
crteža. Skice Judy Lessiter, nacrtane brzo, ali pune žara. Barnabyja
su vratile u sadašnjost i razlogu njegova dolaska.
Ponovno je podrobno pregledao slike. Ništa na njima nije mu
se činilo važnim. Ništa nije otkrivalo zašto bi ih trebalo pohraniti
iza zaključanih vrata. Kad je zakoračio unatrag, sudario se sa
štafelajem. Nakrivio se na stranu i spala je stara majica koja ga je
prekrivala. Barnaby ispravi štafelaj i vrati tkaninu na mjesto.
Stvorila je kvadratni oblik poduprta s dvije poprečne prečke. No
oblik je bio drugačiji od onog koji je jučer vidio. M anje krut. Bio je
prilično siguran da je jučer na tom štafelaju bilo poveće platno. A
to je značilo da je, od tog časa do sada, netko ušao u kuću i uklonio
ga.

»Dovedite Laceyja ovamo.«

»Odmah, viši inspektore«, naglašeno poviče narednik Troy,
krene žustrim hodom iz istražne prostorije i odštropota dolje u
podrum. »Idemo.« Otključa vrata ćelije i uperi palac u Laceyjevu
smjeru. »Dižite dupe. Treba vas viši inspektor.« Promatrao je kako
zatvorenik uzima jaknu. »Neće vam to trebati«, nastavi, »ne idete
nikamo.«
 M ichael Lacey ignorirao je narednika, progurao se kraj njega i
požurio uza kamene stube. Troy ga je sustigao i srdito pokušao
povratiti dominantan položaj. Policajka Brierley obavijestila ga je o
glavnom dramatičnom događaju noći, ali još ništa nije znao o
Laceyjevu alibiju pa je bio pun samopouzdanja. »Dajte malo
pripazite, dovraga.«
Zatvorenik sjedne pred Barnabyjev stol, a da to nitko od njega
nije zatražio i sa zanimanjem promotri opremu i zbivanja uokolo.
Niz telefona, kolute s karticama i televizijske ekrane.
»Dakle, ovdje se sve zbiva. Vrlo dojmljivo.« Barnabyju uputi
osmijeh, samouvjeren i podrugljiv. »Večeras ću spokojnije u svom
krevetu spavati. Pretpostavljam da ću ondje spavati?«
»Pa, gospodine Lacey, vaš je alibi svakako potvrđen.«
M uškarac ustade. »Dakle, slobodan sam?«
»Samo trenutak.« Ponovno sjede. »Jutros sam se ponovno
vratio u vašu kuću da nastavim pretragu.« Nije bilo reakcije. Ni
straha. Ni zabrinutosti. Čak ni nervoze. Spasio si je kožu. »Ako se
ne varam, kad ste uhićeni, na štafelaju u vašem ateljeu bilo je
prilično veliko platno, prekrivenom tkaninom.«
»Sumnjam. Upravo sam započeo portret Judy Lessiter, kao
što znate. Nikad radim na dvije stvari istodobno.«
»Bez obzira na to, takav sam dojam stekao.«
»Onda ste stekli pogrešan dojam, viši inspektore. Jeste li
uživali u razgledu? Kako vam se sve skupa čini?« Zatim, prije nego
što je Barnaby dospio odgovoriti, nastavi: »Ili da ja kažem? Ne
znate ništa o umjetnosti, ali znate što vam se sviđa.«
 Pogođen pretpostavkom upućenom svisoka da nije drugo doli
trapava malograđanska sirovina, Barnaby odgovori: »Naprotiv.
Podosta dobro poznajem umjetnost i mislim da ste iznimno
talentirani.«
Gledao je Laceyja dok je govorio. Promatrao je kako mu se lice
mijenja. Nestale su sva svadljivost i oholost. Snažno zadovoljstvo
proširilo mu se licem. Reče, »Da, doista jesam.« No u glasu mu nije
bilo arogancije. Samo sreće protkane tanahnom niti nesigurnosti.
»Tehnika vam je vrlo samouvjerena. Jeste li pohađali kakvu
umjetničku školu ili studij?«
»Što?« Glasno se nasmija. »Jedan semestar... to je bilo
dovoljno. Hrpetina pretencioznih bezveznjaka. Samo je jedan način
da se nauči, a to je da sjedneš pod noge majstorima.« Iskrenost u
glasu lišila je taj izraz umišljenosti. »Otići ću u Prado. U Uffizi. U
Beč i Pariz i Rim i New York. I izučiti zanat.« Nastala je duga
stanka pa reče: »Nešto nije u redu, inspektore? Izgledate mi
prilično... pa... smeteno.« Zatim, jer Barnaby još nije odgovorio,
ustade. »Dakle... smijem li sad ići?«
»Što? Aha«, Barnaby ustade, »da... smijete ići.«
M ichael Lacey odšeta do vrata i naredniku Troyu reče:
»Oprostite«, dodajući, »zbilja biste trebali zatvoriti usta, naredniče.
Da ne uhvatite nešto gadno.«
Troy zatvori razjapljene čeljusti i zagleda se u vrata koja su se
zatvarala. »Zašto ste ga dovraga pustili, viši inspektore?«
»Jučer je bio s malom Lessiterovom cijelo popodne.«
»Ali... vidjela ga je gospođa Quine.«
 »Nekoga je vidjela, u to ne sumnjam. Nekoga tko je nosio
odjeću i kapu vrlo nalik na Laceyjeve. Ali sad se pitam«, promrmlja
Barnaby, »ako je ubojica toliko htio inkriminirati Laceyja, zašto to
nije odradio temeljito pa i odjeću ostavio u kući?« Shvaćajući da ta
pitanja postavlja samom sebi, Troy je šutio. »Pa, sigurno nije
daleko. Tko god je to učinio, bio je u žurbi. Uz malo sreće, trebali
bismo je danas pronaći. Upravo idem na Forenziku da vidim što
ima novo. Vraćam se za deset minuta. Uzmite auto, molim vas. I
ponesite kanticu i lopaticu.« Troy ponovno razjapi usta. Barnaby
se na vratima okrene i mrko nasmiješi. »Idemo na more.«
 DVANAESTO POGLAVLJE

Troy je kod Tunbridge Wellsa krenuo cestom A21 (za Hastings i

Saint Leonards) i ponovno započeo razgovor koji je privremeno
prekinuo dok je svladavao nepoznate zaobilaznice i na prometnim
znakovima tražio izlaz. Barnaby i on raspravljali su o najnovijim
podacima Odjela za forenziku.
»Ali ako su joj ta... vlakna... ti komadići najlona bili pod
noktima, ne znači li to da je ubojici izgrebla lice?«
»Ne nužno. Ako na glavu navučeš najlonke, samo će mali dio
prekriti lice. To znači da puno toga visi. M ožda je to zgrabila .«
Nasloni se u sjedalu i zatvori oči, zamišljajući — ne prvi put —
strašan trenutak kad je posjetitelj gospođe Rainbird nestao iz
dnevnog boravka, možda nakon što je zamolio da se posluži
toaletom, i pojavio se nekoliko trenutaka poslije, lica izobličena do
neprepoznatljivosti, vitlajući oštrim nožem. Sada je znao tko je ta
osoba, što je cijeli prizor učinilo još stravičnijim. Troy prijeđe na
nalaze iz vrtne šupe.
»To je sigurno bio pokrivač, viši inspektore... ta crna i zelena
vlakna koja su pronašli.«
»Gotovo sigurno.«
»Tko god ga je bacio u vodu, vjerojatno je mislio da je to
sigurnije nego da ga spali? M anje uočljivo.«
»Pretpostavljam. Nešto mi govori da je bilo u jezercu u šumi
nadomak kućice. I da bi ondje mogla biti i odjeća.«
»A to je nanjušio netko od Rainbirdovih i pokušao iskamčiti
novac?«
»Čini mi se. Jasno, uvalili su se preko glave. Trebali su znati s
obzirom na brzinu i spretnost kojom je likvidirana gospođica
Simpson. >Tko je jednom ubojstvo počinio<9 , Troy.«
»Je li to opet Jane Austen, viši inspektore?« upita narednik,
jureći kroz Lamberhurst. »Nećemo još dugo. Pokrivač je sigurno
bilo teško prenijeti.«
»Da. Pretpostavljam da su imali plastičnu vreću, vjerojatno
vreću za smeće. A i odjeća je unutra.«
»Sve je to malo riskantno. Usred bijela dana i sve to.«
»Eh — ali sad su u panici. Sve im je krenulo po zlu, Troy.
Vrijeme izmiče... vrijeme brzo izmiče.« Krajičkom oka vidje da
narednik okreće glavu.
»Što...? Hoćete reći da znate tko je počinio ubojstva?«
»O, da.«
»Što... oba?«
»Sva tri.«
»Ali... ne razumijem...«
»Pazite što radiš, čovječe!«
»Oprostite, šefe.« Troy je neko vrijeme oprezno zurio
naprijed u cestu, zatim nastavio. »Ali Phyllis Cadell sigurno je
ubila gospođu Trace.«
»Ne bih rekao.«
»Ali... priznala je. Zaboga — čak se i ubila.«
 Barnaby nije odgovorio. Tišina je potrajala sve dok nisu ušli u
Saint Leonards. Kad su se približili morskoj obali, zamolio je
narednika da stane i starog gospodina kojeg su krasili čvrsti brkovi
obloženi skorenom soli upita kako doći do Prolaza De M ontfort.
Troy je slijedio njegove upute i dovezao ih do M orskog povjetarca,
bijelog bungalova s urednim vrtom s prednje strane koji se ni po
čemu nije razlikovao od tisuća drugih. Barnaby je izašao, no
zaustavio je Troya kad je krenuo za njim.
»Nećete li me trebati, viši inspektore? Za izjavu?«
»Sumnjam. Ovo su samo dodatni podaci. Pozvat ću vas ako
vas zatrebam.«
Kad je ostao sam, narednik je u mislio neprestano vrtio
Barnabyjeve tajanstvene primjedbe. S Troyeva gledišta nisu imale
smisla. Ama baš nikakvog. Sigurno je Lacey kriv. M ala Lessiterova
štiti mu leđa. Jasno se vidi da je luda za njim. Umjesto da pusti
Laceyja, Barnaby ju je trebao uhititi kao suučesnicu. To bi učinio
on, Troy. Tko bi drugi za to mogao biti kriv? Dennis je bio na
poslu, Lessiter se ševio u Casi Novoj, Gospođa L i David Whiteley
činili su isto i to u njezinoj Hondi, Katherine je bila s Henryjem.
Ako je ista osoba počinila oba ubojstva to bi isključilo Phyllis
Cadell koja nije mogla biti žena u šumi pa nije imala razloga da
dokrajči gospođicu Simpson. Uostalom (i tu se Troy slagao s
Barnabyjem), činilo se da govori istinu kad je to porekla.
Naposljetku, ako priznaješ jedno ubojstvo, nema previše smisla
lagati da zatajiš drugo.
A sigurno je ona ubila Bellu Trace. Troy se pokušavao sjetiti
novinskog članka. Ni jedan sudionik lova nije mogao ispaliti hitac,
istraga je to jasno dokazala. Katherine je u kući pravila sendviče i
Phyllis Cadell bila je jedina — Samo malo! Troyeve misli vrzmale
su se u svim smjerovima poput uznemirenih mrava. Za jednog
trenutačnog sumnjivca ne zna se gdje je bio tog dana. Gdje je bila
Barbara Lessiter? Nije bila u lovu (to bi bio zanimljiv prizor), ali
nije imala konkretan alibi. Ona je mogla ubiti gospođicu Simpson. I
gospođu Rainbird. Nije bila vrlo precizna u vezi s vremenom koje
je provela u autu s Whiteleyjem. A tajenje veze bio bi dovoljno jaki
motiv u oba slučaja. Ali Bella Trace, za Boga miloga? Kakvog bi to
imalo smisla? S druge strane, zašto bi Phyllis Cadell priznala nešto
što nije učinila? To nije imalo smisla.
Troy je sjedio škrgućući zubima. S Barnabyjem prati slučaj od
samog početka. Čuo je sve intervjue, imao je pristup forenzičkim
analizama. Što je Barnaby vidio i znao, vidio je i znao i on, Troy.
I ljutilo ga je što viši inspektor o svojim zaključcima govori
tako bezbrižno i samouvjereno. Troy šakom udari o kontrolnu
ploču i lecne se od boli. Gdje je skrenuo s puta? Gleda li na sve iz
potpuno pogrešnog kuta? M ožda je u tome stvar. M alo lateralnog
razmišljanja; pokušaj novi pristup. M alo će disati kineskom
tehnikom, smireno se vratiti na početak i početi iznova.
Barnaby je stao nasred stube premazane kardinalski crvenom,
podigao rep zvekira u obliku sirene i pustio ga da padne. Vrata je
otvorila starija gospođa. Pogledala je njega, pa preko njegova
ramena u smjeru auta i vratila pogled na njegovo lice. Činila se
neizmjerno tužnom i vrlo umornom.
Barnaby reče: »Gospođa Sharpe?«
»Uđite«, reče, okrećući lice. »Očekivala sam vas.«
ČETVRTI DIO

ZAKLJUČAK
 PRVO POGLAVLJE

Dok je auto jurio bezličnim gospodskim ulicama pa dalje u prirodu

Sussexa, Barnaby je razmišljao o slučaju koji će, bez obzira na broj
stradalih, uvijek smatrati slučajem Simpson. Znao je da je njegovo
rješenje točno i slagalica je bila potpuna osim jednog malenog dijela.
Sjetio se dotične scene. Jasno ju je vidio pred očima, sjećao se,
gotovo svake riječi. Taj mu je djelić zadavao muke jer mu zbog toga
njegovi zaključci nisu imali smisla. No tu scenu nije mogao
zanemariti niti se pretvarati da se nikad nije dogodila. Nekako je
mora uklopiti.
Troy je malo usporio kad su ponovno ušli u Tunbridge Wells.
Stvarno dobro vozi, pomisli Barnaby. Usprkos svim prigovorima
na narednikov vatren, pretjerano razigran stil, Barnaby je morao
priznati da je Troy spretan i dobro se snalazi na cesti. Promatrajući
ga sada, primjećujući koliko često pogledava na cestu iza njih; s
retrovizora na cestu, s ceste na retrovizor, s retrovizora na...
»U tome je caka!«
»Šefe?« Troyev pogled na djelić sekunde sklizne na šefa.
Barnaby nije odgovorio. Troy, kojem kinesko disanje i zaobilazni
pristup nisu urodili ama baš nikakvim plodom, nije dalje pitao.
Odlučio je da neće starom vragu pružiti to zadovoljstvo da mu sav
u čudu nestrpljivo postavlja pitanja. Sigurno će se sve otkriti kad
on procijeni da je vrijeme za to. Neka dotad, pomisli Troy, s tim
svojim genijalnim zaključcima kusa vlastitu kašu. »Ravno u
Causton?«
»Ne«, odgovori Barnaby. »Budan sam od pola šest i umirem
od gladi. Stat ćemo u Readingu i ručati. Sad nema žurbe.«
Sjetio se poslije tih riječi i dugo ih je pamtio. No nije mogao
znati da, u gradu koji su tako nedavno napustili, stara gospođa diže
telefonsku slušalicu i, dok joj suze teku niz lice, bira broj u
Jazavčevom Putu.

Šator je bio velik poput baražnog balona. Nadimao se i vijorio dok

su ga šestorica pokušala obuzdati klinovima i čekićima. Blizu su
stajala dvadeset i četiri sanduka šampanjca i dvanaest stolova na
nogarima kao i klimava hrpa stolaca od savijenog drveta složenih
jedan na drugog. Predivno njegovano aristokratsko zelenilo,
izgaženo teškim čizmama, pod šatorskim je platnom već ispuštalo
topli miris zatvorenog prostora koji podsjeća na tisuće šatora sa
zakuskom — miris električnih čajnika i slatkog sijena i svježe
narezanog kruha.
Dok se Barnaby posljednji put spuštao stubama terase, vidio
je Henryja Tracea kako se u kolicima vozi između cvjećara i
ugostitelja; kimajući, smiješeći se, pokazujući, smetajući im na
putu. Čak se i s udaljenosti njegova sreća mogla opipati. Barnaby
pogledom potraži Katherine Lacey.
»Oho, viši inspektore.« Henry se vješto pogura popločenim
dvorištem. »Baš lijepo. Došli ste nam zaželjeti sreću?« Osmijeh mu
je izblijedio kad je vidio policajčevo lice. Kolica je zaustavio malo
dalje kao da bi razmak između njih nekako mogao ublažiti vijesti
koje je Barnaby donio, kakve god bile.
 »Vrlo mi je žao, gospodine Trace, ali nosim loše vijesti.«
»Je li riječ o Phyllis? Već znam... javili su. Nažalost, čini se
malo bešćutnim što smo nastavili s ovim, ali pripreme su već
odmaknule tako daleko«, pokaže prema travnjaku, »da sam
odlučio...« Glas mu je utihnuo. U dugačkoj stanci promatrao je
dvojicu muškaraca, a u očima mu se nakupljala zebnja.
Barnaby je nekoliko trenutaka govorio, nježno, znajući da
okrutne riječi nikako ne mogu postati milosrdne. Troy, koji se
oduvijek nadao da će jednog dana vidjeti pripadnika elite kako
prima zasluženu kaznu, zatekao se kako odvraća pogled s
pokunjene figure u kolicima.
»M ožete li mi reći gdje bi mogla biti gospođica Lacey?«
Barnaby pričeka, ponovi pitanje i opet pričeka. Spremao se
postaviti treće pitanje kad je Henry Trace rekao: »Otišla je u
kućicu...« Glas mu je bio neprepoznatljiv. »Netko je nazvao...«
»Što?! Je li rekla tko je to bio?«
»Nije. Ja sam se javio... neka žena... u nekakvoj nevolji, čini mi
se. Činila se vrlo starom.«
»Isuse!« Barnaby se pokrenuo još dok je govorio. Troy potrči
uz njega. »Ostavite auto... bit će brže kroz guštaru.«
Prošli su vrtom Tranquillade, pokraj prestrašenog policajca i
kroz živicu projurili u guštaru. Barnaby je kidao lijeske i probijao
se kroz šumu. Trčao je kao da ga vjetar nosi, divljački s puta nogom
uklanjajući kolce i sve ostalo. Troy ga začu kako mrmlja: »Prokleta
budala... prokleta prokleta budala.« I, ne znajući na koga ili što
Barnaby misli, shvati kako i njega obuzima žurnost koju je drugi
muškarac jurnjavom pobudio u njemu.
 A Henry Trace je na terasi klonuo u kolicima. Komešanje oko
njega nije jenjalo. Pokraj njega su prošle kutije čaša za šampanjac
kao i košara sa stolnjacima. Lijepa djevojka u ružičastom
kombinezonu umetala je bijele karanfile u luk iznad vrata. Pjevušila
je. Henry zatvori oči i prikupi snagu za još jedan val boli. Stigao je
mirno, no u tren oka prodrmao ga je nemilosrdnom okrutnošću.
»Oprostite, gospodine...?« Stanka. »Gospodine?«
»Da?«
»Sad ću postaviti sadarku. M islila sam da bi izgledala vrlo
lijepo provučena kroz ogradu i da onda pada niz stube...?«
Pogleda djevojku pa šator koji su sada veselo ukrašavali
zastavicama. Ljudi su jurili uokolo, dozivali jedni druge. Sada su
rastavljali naslagane stolce i odnosili ih u šator. M ora poduzeti
nešto da sve zaustavi. Čak i dok se molio da je sve to neka
pogreška, znao je da pogreške nema. Sve što mu je Barnaby rekao,
uklapalo se. Sve je zasigurno bila istina. No što da kaže ovoj
djevojci? Pogleda joj ljubazno nasmiješeno lice.
»Da«, reče, okrećući kolica da pođe u kuću, »bilo bi lijepo da
pada niz stube.«
 DRUGO POGLAVLJE

Idi u kuhinju«, viknuo je Barnaby, »ja ću pogledati na katu.«

Sve tri spavaće sobe bile su prazne i izgledale su baš kao i
prije: mali uski krevet i dalje se netaknut trudio ostaviti dojam,
bračni je bio u ispremetanom neredu. Barnaby je pogledao u ormar i
upravo je otvarao golemi sanduk na odmorištu kad je čuo Troyev
povik. Poletio je niz stube i zatekao narednika u ateljeu ispred
štafelaja. Činio se potpuno zaprepaštenim.
»Ali...« zablenuo se u Barnabyja. »Tko je to?«
Barnaby pogleda platno. Na rubu štafelaja bila je omotnica s
ispisanim riječima »Na znanje svima kojih se tiče«. Zgrabi je i brzo
izađe iz sobe. Troy, lica boje kuhanog jastoga, pođe za njim.
U hodniku Barnaby otvori omotnicu, brzo pregleda stranice.
Zatim pojuri u kuhinju. Nešto veoma nalik na peršin bilo je
razasuto po stolu. I onaj pljesnivi miris u zraku. Koji podsjeća na
miševe.
Troy je stajao nesigurno promatrajući svog šefa. Činio se
sablažnjenim. Sjeo je i odmahivao glavom s jedne strane na drugu
kao da se želi otarasiti misli koje ga more ili kukca koji bode. Zatim
ustade i smeteno pogleda oko sebe. Strpa pismo u džep i izjuri iz
sobe. Svom kolegi nije rekao ništa. Štoviše, Troyju se činilo da je
Barnaby potpuno zaboravio na njega. Bez obzira na to, slijedio ga
je kad je žurno zaobišao kuću pa naglo odjurio duboko u šumu.
Nelagodno svjestan učinka koji je slika imala na njega, Troy je
posrtao za njim.
 Barnaby je krivudao i skretao, vraćao se natrag i ponovno
skretao. Prekasno, prekasno, samo na to je mislio dok je kružio i
kružio, a sekunde koje su neumoljivo izmicale bježale su mu kroz
prste poput pijeska. Slike u glavi: televizijski ekran sa slikom
kvadrata koji odbrojava djeliće sekunde gotovo brže nego što je
vidljivo okom; niz računala i nazalni glas koji odbrojava »Pet.
Četiri. Tri. Dva. Jedan. Nula.« Pješčani sat kroz koji sipe
posljednja zrnca. I, povrh svega, on i Troy kako se opuštaju u
Bakrenom čajniku. Predjelo, glavno jelo. Sir i kolačići, kao i desert.
Kava. Da vam dotočim, gospodine? Zašto ne? Nema žurbe. Imamo
sve vrijeme ovog svijeta.
Gdje je to vražje mjesto? Pokušao se sjetiti je li ondje bilo
kakvo posebno obilježje. Bilo što karakteristično. Samo orhideja
bezliska koja je sve započela i štapić s crvenom vrpcom koji je
sigurno uklonjen već prije nekoliko dana. Dakle nema ničega...
Bože — već je vidio te krastave klobuke na onom deblu. Trči
u vražjem krugu. Zastade, maglovito svjestan da je Troy naglo
zastao pored njega. Tek tad zamijeti da mu svaki otkucaj srca
zadaje prodornu bol. Da mu je sako pocrnio od znoja i, kao i koža
njegova lica, izgreben trnjem. Široko je otvarao usta i gutao zrak
poput čovjeka koji se utapa. Stajao je veoma mirno, trudeći se
razmišljati smireno.
I tad je ugledao kukurijek. Shvatio je zašto su mu krastavi
klobuci izgledali poznato. Nekoliko koraka dalje bile su gusto
isprepletene grane koje su tvorile zaobljenu pregradu. Hodao je uz
pregradu, tiho koračajući po debelom sloju trulog lišća, dok nije
stigao do kraja.
Stajao je nasuprot udubine. Vrlo velik dio tla bio je zaravnat;
zvončići i paprat savinuti unazad i izgaženi. Katherine Lacey ležala
je u naručju svog ljubavnika. Utješno su se prislonili jedno drugom
srce uz srce, poput djece izgubljene u divljoj šumi. Samo jedna čaša
ležala je nekoliko centimetara od njegove beživotne ruke. Ona je
nosila vjenčanicu, krute nabore satena boje bjelokosti, i veo
pričvršćen vijencem od divljeg cvijeća. Gusto tkani veo, s ušivenim
bisernim i dijamantnim zrncima, Širio se od njezina tijela i gubio se,
poput blistava šljokičasta jezera, u okolnoj tami. Jedinstvenu
ljepotu nije joj narušila ni smrt. Dok je Barnaby, posve nijem,
šutke stajao kraj njih, spustio se veliki list i pao joj na lice,
raskošno blistajući na voštanoj koži i prekrivajući joj oči koje više
nisu gledale.
 TREĆE POGLAVLJE

Vrlo je lijepo od vas što ste me došli posjetiti, viši inspektore.«

Barnaby se nasloni u fotelji sa zasloncima i uzorkom
tapiserije, s velikom kriškom kolača s grožđicama i duplim
Teachersom pored lakta. »M a kakvi, gospođice Bellringer. Da nije
bilo vas — kao što ste sami primijetili, sjećam se, još na početku
istrage — ne bih uopće imao slučaj.«
»Uvijek sam sumnjala na Laceyjevu, znate.«
»Da«, kimnu Barnaby, »ljudi su skloni odbaciti vrlo očita
rješenja. No tako često su točna.«
»I, naravno, kad ste shvatili da nije radila sama...«
»Točno. Tad je postalo jasno kako su mogli počiniti sva tri
ubojstva.«
»Vrlo sam nesretna zbog Phyllis Cadell. Grozno je to. Ali još
nisam sasvim shvatila sve okolnosti. Zašto bi pobogu priznala
nešto što nije učinila?«
»Prilično je složeno.« Barnaby otpije gutljaj viskija. »I morat
ću se vratiti nekoliko godina unazad da objasnim ispočetka.
Točnije, u djetinjstvo Laceyjevih. Sjećate li se gospođe Sharpe ?«
»Dadilje? Da, sjećam se. Jadna žena. Uvijek su joj zadavali
probleme, čini mi se.«
»Tako mi je rekla gospođa Rainbird. Po svemu sudeći, bili su
kao prst i nokat dok su bili mali, uvijek su nešto spletkarili,
smišljali, gorljivo se štiteći, uvijek čuvajući jedno drugom leđa, a
kad su porasli, sve se promijenilo. Same svađe koje su došle do te
mjere da je, čim su odrasli dovoljno da se snađu sami, stara dadilja
Sharpe otišla potražiti mir i tišinu uz more. Prihvatio sam tu priču
zdravo za gotovo jer nisam imao nikakvog razloga sumnjati u nju.
A ponašanje Laceyjevih svakako ju je potvrđivalo. I sam sam ih
čuo u iznimno žestokoj svađi. Ali razgovor s gospođom Sharpe dao
mi je potpuno drugačiju predodžbu.«
Odgrizao je zalogaj slasnog kolača, krutog i crnog od voća, i
otpio viskija. U mislima je ponovno sjedio na nepodatnom kauču
od umjetne kože pod nadzorom mnoštva nasmiješenih Laceyja.
Gospođa Lacey u djetinjstvu i mladosti, fotografije s vjenčanja,
krštenja. Djeca dok su odrastala, tako slična i pažljiva; uvijek
bliska.
»Ona je bila snažnija«, reče gospođa Sharpe. »Bila je na oca.«
»Nije s njim bilo lako, koliko sam shvatio?«
»Bio je pokvaren!« Pocrvenje mršavo lice gospođe Sharpe.
»Ne nasjedam ja na tu modernu glupost da je važno razumjeti što
koga pokreće. Neki se ljudi jednostavno rode pokvareni i on je bio
takav. M ojoj jadnoj djevojčici slomio je srce i otjerao je u smrt. A
bila je divno stvorenje... tako nježna. I druge žene... navodno je tu
mustru s kojom je otišao u inozemstvo upoznao nakon što je
M adelaine umrla. Ali nisam u to nikad povjerovala i nikad neću.
M utio je s njom još dok je ona bila živa, rekla bih ja.«
»Dakle, dečko je bio više na majku?«
»Obožavao ju je. Bilo mi ga je tako žao. Trudio se biti
hrabar... zaštititi je, ali nije bio dorastao svom ocu. Gerald je bio
vrlo nasilan čovjek... jedanput je na M adelaine bacio glačalo, a
M ichael se ispriječio između njih i dobio ravno u lice. Tako je
zaradio onaj ožiljak, znate.«
Barnaby je odmahnuo glavom. »Nisam znao.«
»Ali Katherine je bila pljunuti otac. A on je otišao i ostavio je,
nije se ni osvrnuo. To bi slabiju osobu trajno oštetilo, ali ona... pa...
ona se stvarno uvrgla na oca. Na prvi pogled nije mu bila previše
slična. On je bio razmetljiv, uvijek se pravio važan... ona se više
povlačila u sebe, ali u duši su sličili jedno drugom kao jaje jajetu.
Žestoka narav i čelična volja. A kad je on otišao, svu je pozornost
posvetila M ichaelu. A on, siroti dečko, s pokojnom majkom, u
očaju se uhvatio za nju. Nikad ne biste rekli da je on stariji. Ona mu
je bila majka, otac, sestra, sve. Ponekad sam se pitala što uopće
radim ondje osim što je netko morao biti uz njih dok su maloljetni.
M ichael je počeo slikati s otprilike četrnaest godina. M islim,
ozbiljno slikati. Uvijek mu je u školi išao likovni i stalno su ga
poticali da ode na koledž. Neko vrijeme ga je pohađao pa odustao.
Nazvao ih je gomilom bezveznjaka. A Katherine ga je podržavala.
Rekla mu je da bi mu bilo bolje da putuje Europom, obilazi galerije,
muzeje i slično. To slikari uvijek čine, govorila je. Uglavnom, tako
je bilo dok Katherine nije navršila sedamnaest. M ichael je proslavio
osamnaesti rođendan nekoliko mjeseci prije i tad su počele svađe.
Tinejdžerske svađe, tako sam ih doživljavala. Stalno su jedno
drugomu nešto prigovarali, svakog se dana natjecali u vrijeđanju.
Ona bi vikala na njega, on bi izjurio iz kuće. Ali ipak, inspektore«,
nagnu se prema naprijed i glas joj postade vrlo tih, »cijelo to
vrijeme činilo mi se da nešto nije u redu. Osjećala sam da pod
površinom i dalje jedno prema drugom ga je snažne osjećaje. Svađe
su se činile... nekako usiljenima... neprirodnima.
Zatim, jedne noći, nisam mogla spavati. Satima sam se
prevrtala i okretala dok u tri sata nisam odustala i krenula u
prizemlje da si skuham čaj. Prolazila sam pokraj Katherineine sobe
i čula zvukove... tiho stenjanje. Pomislila sam da ima noćnu moru
pa sam otvorila vrata i... pogledala unutra.« Lice joj se zažari od
prisjećanja i prekri ga rukama. »Nakon toga nisam mogla ostati.
Traceovima sam se opravdala time da su mi djeca — još sam ih
takvim doživljavala, shvaćate — jednostavno prenaporna i da želim
u mirovinu. Sestra mi je umrla nekoliko mjeseci prije i ostavila mi
ovaj bungalov. Zadnja dva tjedna koja sam provela u kućici opet su
bila drugačija. Nisu više morali glumiti svađe da me navedu na
pogrešan trag. Nisu se čak ni trudili prikriti osjećaje. Čak se činilo
da u tome ne vide ništa loše. Bilo im je to tako prirodno, znate...
jednostavno produžetak njihove bliskosti. Nisu mogli shvatiti
zašto moram otići. Zašto se ne veselim zbog njih. Jedanput ili
dvaput razmišljala sam o tome da ostanem... još su na neki način
bili moja dječica i obećala sam njihovoj majci da ću se brinuti o
njima, ali tad je jednog dana Katherine započela priču u europskoj
turneji. Ah, ići će ovamo... ići će onamo... ne znam kamo sve nisu
kanili ići. Pa sam pitala: >Tko će sve to platiti?< A ona reče:
>Henry, naravno.< I M ichael doda: >Kate može Henryja na sve
nagovoriti.<
Tad su stajali zajedno iza kuhinjskog stola, držeći jedno drugo
oko struka. I odjednom sam shvatila koliko su snažni... Hranili su
se jedno drugim. To se gotovo vidjelo... energija koja je strujala
između njih... rastući... postajući dvostruko jača. I prestrašila sam
se. Pomislila sam, ništa ih neće zaustaviti. Što god požele...
Netko mi je poslao novinski članak o istrazi smrti gospođe
Trace. Činilo se očiglednim da je to bila nesreća. Ali zatim su
objavljene zaruke i kad sam čula da je umrla gospođica Simpson,
nisam mogla izbjeći da se ne zapitam... Da sam se javila policiji,
možda ne bi stradala i treća osoba. Ali nisam znala, razumijete...
bila je to samo slutnja. A kako sam ih mogla izdati? Voljela sam ih,
razumijete... M adelaineinu djecu.«
Nastala je dugačka stanka. Gospođica Bellringer ozbiljno je
kimnula. »Sad mi sve postaje jasno.« Natoči si još malo viskija i
nastavi: »Ali i dalje ne razumijem kako je bilo koje od njih moglo
ubiti Bellu.«
»Isprva nisam ni ja shvaćao. Članak sam toliko puta pročitao
da sam ga znao napamet. I tako se savršeno poklapao s priznanjem
Phyllis Cadell da gotovo nije bilo razloga za daljnje istraživanje. No
svejedno se nešto nije sasvim slagalo i to me danima mučilo dok
nisam shvatio što je. Naime, ne bavim se sportom, ali čini mi se da
bi gonič trebao biti ispred pušaka. Zašto su onda Michael Lacey i
gospođa Trace bili zajedno? A kad smo kod toga, što je on uopće
radio ondje? Ispričao mi je nekakvu priču o zaradi, ali to nije imalo
veze s istinom. Bio je ondje da gospođu Trace odvoji od ostalih. Da
je izdvoji kako bi bila vrlo jasno uočljiva; drugim riječima, laka
meta. Katherine je bila u šipražju — ne zaboravite da se
pouzdajemo samo u riječ njenog brata da je bila u kuhinji kuće Tye
— a u unaprijed dogovoreno vrijeme, bez sumnje tako da oboje
imaju dovoljno manevarskog prostora, počinjeno je ubojstvo.«
»Tek tako?«
»Oboje Laceyjevih bili su iskusni strijelci. To mi je rekla
gospođa Rainbird. I naravno, uz svu onu strku sa psima i svima
koji su jurili uokolo, jednostavno je tiho umaknula kroz drveće. A
M ichael, od silne želje da pomogne, odjurio je po hitnu pomoć. A
sad slijedi i drugo što mi je bilo čudno. Kad je riječ o hitnom
slučaju, sigurno odjuriš do najbliže kuće i pokucaš na vrata, ali
Lacey je otišao u kuću Tye. Gotovo najdalje što je mogao od
mjesta nesreće. Zašto nije otišao u prvu kuću na Crkvenom putu?
Ili u Božikinu kućici, koja je bila još bliže? Samo je jedno
objašnjenje. Jer je htio što više odgoditi dolazak hitne. Najmanje
što im je trebala spretna ekipa koja bi u tren oka izašla na teren i
možda Belli spasila život.«
»Da... uviđam da je moglo biti tako...« Gospođica Bellringer
toliko se uživjela u Barnabyjeva pripovijest da se od pozornosti
ukipila s komadićem kolača na pola puta između tanjura i usta.
Zatim je ubacila kolač u usta i nastavila, žvačući: »Ali... što je onda
s Phyllis?«
»Pa, nije čudo, s obzirom na užasan emocionalni pritisak pod
kojim je bila i manjak iskustva u pucanju popraćen votkom koju je
popila, gospođica Cadell je promašila. I to dobrano, rekao bih. Ali
zbog grozne slučajnosti kakve se ponekad događaju i tako nam
promijene život, Bella se spotaknula o korijen drveta kad je Phyllis
ispalila hitac. Lessiter je na mrtvozorničkoj istrazi spomenuo da je
gospođa Trace već jedanput pala. To je jedino objašnjenje.«
»Ali... ako je Dennis vidio što se dogodilo, sigurno je vidio
Bellu kako ponovno ustaje. M islim, nakon što je Phyllis pobjegla.«
»Rekao bih da je tako. To ćemo saznati kad prizdravi
dovoljno da ga ispitamo. Ali mislim da ni jedno od njih dvoje ne bi
prezalo od toga da čovjeka izmuzu do zadnjeg, znajući da je nevin.«
»Pa to je jezivo grozno.« Gospođica Bellringer nervozno se
osvrnula po razigranoj sobi kao da traži znakove ranjivosti. Sagnula
se i podigla Wellingtona, prislanjajući ga na svoja ravna prsa poput
talismana. Četiri nezadovoljne noge kruto su stršale. »A Bellino
ubojstvo... je li to bio prvi korak kakvog velikog plana?«
»Dakako. Ostavili su pismo. Sve je jasno objašnjeno.« Drsko
okrutno pismo prožeto bijesom. Jedini iskaz tuge ili žaljenja na
svih sedam stranica jest zbog toga što si nisu uspjeli uskratiti kratki
posjet tajnom mjestu onog kobnog petka poslijepodne. Nema
smisla da svoju vremešnu sugovornicu povrijedi ponavljajući riječi
kojima su nazvali njezinu nedužnu prijateljicu. »Čini mi se da ste
vi, gospođice Bellringer, upotrijebili izraz zla krv. Sjećam se da sam
tad pomislio kako to zvuči melodramatično. Kao da se zloća može
naslijediti genetski, kao plave oči ili crvena kosa. Ali sad... nisam
baš siguran. Sve to previše podsjeća na ponašanje njihova oca.
Posve bešćutno iskoristiti ljude pa boli i nesreći okrenuti leđa i
prijeći na sljedeću metu.«
»M etu?«
»Oprostite... žrtvu. Trebali su novac, znate. M nogo, mnogo,
mnogo novca. Nije bilo dovoljno živjeti skromno dok se M ichael ne
proslavi kao slikar, a uvjeren sam da bi se to s vremenom dogodilo.
Bio je iznimno talentiran. Ne, morali su putovati. Otići na veliku
turneju. Venecija, Firenca, Amsterdam, Rim. Dokle god M ichael
treba upijati umjetničku atmosferu. Poslije su se namjeravali
skrasiti u inozemstvu, vjerojatno živeći kao muž i žena.«
»A Henry?«
»Ah... siroti Henry. Bojim se da na njegovu smrt ne bismo
dugo čekali. Uvjeren sam da je već popio određenu količinu napitka
koji je usmrtio vašu prijateljicu. Sigurno nije slučajno baš te večeri
kad je stradala on prikladno zadrijemao nakon večere. I nije se to
dogodilo samo tada. Henry mi je zapravo rekao: >Bit će da sam
zadrijemao nakon večere. Često mi se to događa ovih dana.<«
 »Razumijem zašto je ona morala izaći iz kuće, viši inspektore.
Ali još ne razumijem što je bilo s psom.«
»Vrlo je jednostavno. Otišla je do poštanskog sandučića s
pismom za Notcutts, ubacila ga, nastavila do kraja ulice, susrela se
s M ichaelom na stazi pokraj Božikine kućice i predala mu psa. On
ga je sa sobom poveo kući, a Katherine je posjetila vašu prijateljicu,
već znamo s kakvih rezultatom.«
»Bit će da je ostala vrlo dugo da... da se uvjeri...« Lice joj se
naboralo od tuge. »Oprostite... svi ti detalji... sve se čini tako
stvarnim...«
»Sigurno želite da nastavim?«
»Dakako. Ali možda da se malo okrijepim...« Spustila je
Wellingtona i otvorila Teachers, natočila malo u čašu. »I dva...
ovaj... prsta, zar ne... za vas?«
»Ne, hvala. Vratimo se na Pčelinju kućicu. Katherine je morala
ostati samo dok gospođica Simpson nije popila otrovano vino.
Zatim se vratila u Božikinu kućicu po psa, a M ichael je preuzeo.
Sigurno su se pretvarali da oboje moraju razgovarati s njom. Što su
rekli nikad nećemo saznati. M olili je da sve zadrži za sebe, pokaže
razumijevanje. M ožda su čak slagali da će taj odnos prekinuti.
Oboje su bili sjajni glumci.« Glas mu je otvrdnuo kad se sjetio kako
je Katherine u suzama paradirala zbog Benjyjeva polaganog
propadanja.
»Sigurno su joj je bilo muka od tih razgovora. M islim, Emily.
Bila je tako savjesna. Dakle M ichael je bio taj koji...?«
»Da. Ostao je dok nije izgubila svijest, zatim zatvorio vrata
dnevnog boravka kako Benjy ne bi vidio svoju gazdaricu i digao
uzbunu. Oprao je Katherineinu čašu, ali ostavio čašu gospođice
Simpson. Naravno, oboje su se nadali da će se to protumačiti kao
prirodna smrt, ali kad bi se dogodila malo vjerojatna istraga, bila bi
pronađena samo jedna čaša s njezinim otiscima i talogom otrova.
To jest, trebala je biti pronađena...«
Gospođica Bellringer porumenje. »Onda je Shakespeare bio
samo dodatni trag? Za svaki slučaj.«
»Da. Bio je otvoren. Vjerojatno je gledao uokolo dok je čekao.
Govor mu je sigurno zapeo za oko i činio se prikladnim. I tako je
izvadio olovku 6B. Koje od njih dvoje se provuklo kroz prozor
smočnice nisu spomenuli. Ali čitajući pismo, shvatio sam da se
mala Lessiterova spasila za dlaku.«
»Judy? Ne razumijem.«
»Otišla je do kućice dok je Katherine bila s vašom
prijateljicom. Zapravo je kroz prozor vidjela M ichaela. No nije
mogla znati da je s njim i pas. Da je pokucala, a pas zalajao...«
»Jadno dijete. Bojim se da joj je suđeno da bude nesretna. S
nekim ljudima je tako, znate.«
»Da.« Kimnu Barnaby. »Laceyjevi su je iskoristili kao i sve
koji su zašli u njihovu sferu. Primjerice, bilo je važno da M ichael s
njom provede popodne kad je ubijena gospođa Rainbird. Sjećam se
da je moj narednik tada prokomentirao: >Ima sreće što ima alibi.<
Naprotiv, sreća nije imala nikakve veze s tim. Presudan element
plana bio je da se njemu osigura alibi. Nož nije podmetnut u
Božikinu kućicu, kao što sam isprva mislio, da Laceyja inkriminira,
nego da se sumnja s krivca prebaci na osobu za koju je ubojica
pouzdano znao da je nevina. I čija se nevinost može dokazati.
 Čak i da Judy nije nazvala M ichaela Laceyja, on bi se javio
njoj, kao što ukazuju njegove prve riječi: »Baš sam te htio nazvati.«
I, naravno, morao je raditi kod Lessiterovih kako bi kuća bila
prazna da se u nju može podmetnuti nož. Zatim nas je, i to smo
saznali iz pisma, anonimna dojava trebala uputiti da pretražimo
kućicu. Ali preduhitrila ih je gospođa Quine.«
»Kakav rizik. Hodati tako u bratovoj odjeći usred bijela dana.«
»Naravno, došla je ravno iz kućice kroz šumu pa u guštaru.
Da se našla s nekim licem u lice, plan bi sigurno propao, ali s
kosom skupljenom ispod kape, izdaleka bi je jednostavno
zamijenili s M ichaelom.«
»Koji je imao neupitan alibi?«
»Baš tako. Bilo je poprilično rizično, ali gospođa Rainbird
rekla im je da novac za prvu isplatu moraju prikupiti do vjenčanja.«
»A tad bi ih raskrinkala?«
Barnaby se nasmiješi. Nedostajat će mu Lucy Bellringer.
»Uglavnom.«
»Ali Dennis sigurno ne bi zadržao jezik za zubima? Pogotovo
nakon onog što se dogodilo njegovoj majci. Što su namjeravali s
njim?«
»M ichael je trebao likvidirati Dennisa. Zapravo ga je spasilo
samo to što se vratio kući pola sata ranije nego inače. Sreli smo
Laceyja u guštari iza kuće. Pretvarao se da ide u pub, ali sad znamo
da se zapravo htio osigurati da mali Rainbird ne nadživi majku.«
»Sigurno su bili izvan sebe.«
»Doista. Da nije bilo tako, shvatili bi da će sve propasti ako
netko vidi Katherine, makar izdaleka. Koga bi drugog u našem
malom krugu sumnjivaca mogli zamijeniti s M ichaelom Laceyjem?«
»Ali zacijelo se osigurala da ima alibi?«
»Donekle. Rekla je da je brala gljive. Na stolu u kuhinji bila je
košara s gljivama. I bile su svježe. Omirisao sam ih. Sigurno ih ne bi
stigla ubrati, počiniti ubojstvo, istuširati se, presvući i tako dalje.
Ali ako ih je ranije tog dana ubrao M ichael i ostavio spremne u
kućici...«
»Ahaaa.« Kimnu gospođica Bellringer. »Sigurno je to
objašnjenje.«
»Nakon što se oprala« (u bljesku sjećanja Barnaby vidje
djevojku, zasljepljujuće, ironično neokaljanu u snježnobijeloj
haljini) »iskrala se iz kuće na prednja vrata, a prije toga je sigurno
dobro provjerila ima li koga na ulici, zatim pokucala, prilično
glasno, kako bi privukla pozornost na sebe. Kad ju je čula kako
kuca i vidjela kako stavlja gljive na stubu pa odlazi, gospođa
Sweeney prirodno je pretpostavila, kao što bi bilo tko učinio, da je
kući i prišla s te strane.«
»Ali odjeća... kapa i sve. I spomenuli ste nekakav pokrivač.
Znate li što se dogodilo s time?«
»Ah, da... pokrivač je bio smotan pokraj živice u stražnjem
dijelu dvorišta. M ichael ga je pokupio nakon što je otišao od
Lessiterovih i vratio ga u jezerce. Odjeću je jednostavno odnijela u
košari za gljive. Košara je bila vrlo velika, a kad sam je vidio u
kuhinji, samo dopola puna, dakle, bilo je sasvim dovoljno mjesta.
Zatim je otišla u Božikinu kućicu, sakrila oružje kojim je počinjeno
ubojstvo, previše uspješno kao što se poslije pokazalo, krvavu
odjeću privremeno bacila u šumu i vratila se u kuću Tye.«
 »Što to znači? Vaš komentar o oružju kojim je počinjeno
ubojstvo?«
»Pa, imali smo nalog za pretres kuće. Naime, da je nož
podmetnula u kuhinjsku ladicu ili u njegovu spavaću sobu, možda
ne bismo tada ušli u atelje, prostoriju koja se pokazala ključnom,
nego tek poslije.«
»M orali su očekivati da ćete sve pretražiti, viši inspektore.
Nije li to neizbježno?«
»Inače jest, ali Lacey je pokušao pobjeći, kao što sam poslije
shvatio, samo da nas makne iz kuće. A ja sam na brzinu pregledao
atelje. Činio se u savršenom redu. Ali na odlasku iz sela, Katherine
je vidjela auto. Kad je njezin brat oko svog lica iscrtao kvadratni
okvir i povikao »Smjestili su mi«, shvatio sam to kao običan
pokušaj drskosti. A zapravo je to bila poruka koja nije mogla biti
jasnija. Što je u okviru ako ne slika? I, ako je u kući bilo toliko toga
što mu je važno, to jest svi njegovi dotadašnji radovi, zašto je
ostavio otvorena vrata? Zašto se pretvarao da nikad nije
zaključana? Jer ako je nešto iz ateljea trebalo ukloniti i da je to
učinjeno nakon što je kuća zaključna, krivac, kao jedina druga osoba
koja je imala ključ, morala bi biti Katherine. Ako nije bila
zaključana, krivac može biti bilo tko.«
»Da... razumijem. Ali što je trebalo maknuti? Neku sliku?
Zašto je bila tako važna?«
Barnaby iskapi viski i nasloni se u fotelji, pitajući se kako bi
bilo najbolje sročiti odgovor. Pred očima mu se ponovno ukazala
slika, čuo je Troya kako pita: »Ali tko je to?« Još jedanput je
osjetio udarac, gotovo fizički, u solarni pleksus koji je osjetio kad je
pogledao na štafelaj. Potpuno je shvaćao Troyevu začuđenost. Jer
Katherine Lacey bila je gotovo neprepoznatljiva. Erotičniji akt u
životu nije vidio. Izvalila se na bračnom krevetu i iako je u položaju
njezinih udova bilo nečeg postkoitalnog, na slici nije bilo obilježja
opuštenosti ni zamišljenosti. Prštala je od snage. Koža joj je od
znoja bila biserna; noge i ruke podrhtavale su od energije, naizgled
su se gotovo micale na platnu. Bilo je u njima nešto lakomo. I
pomalo zloslutno. Barnaby se sjeti bogomoljke, zamamne i
smrtonosne. U svakom je pogledu izgledala krupnije od žene koju
je upoznao. Vrat joj je bio debeo i snažan, grudi velike, trbuh
izdašno zaobljen.
Ali lice je izazvalo Troyev zaprepašteni povik. Bilo je to lice
mahnite žene. Vlažne crvene usne razvukle su se u vatreni osmijeh:
pohlepan, pohotan i okrutan. Oči su joj blistale s bezbožnim
zadovoljstvom. Samo joj je kosa bila prepoznatljiva, ali i ona kao
da je zaživjela vlastitim životom, izvijala se i svijala poput legla
zmija. Barnabyju se činilo da će svakog trena iskočiti s platna i
proždrijeti ga.
Gospođica Bellringer ponovi pitanje. Barnaby, svjestan da mu
se od prisjećanja lice snažno zarumenjelo, odgovori: »Bio je to
portret njegove sestre koji nije ostavljao mnogo sumnje u vezi s
pravom prirodom njihova odnosa.« Nije ni čudo, pomisli, što je
mali krevet za jednu osobu uvijek izgledao netaknuto i netom
složeno. Vjerojatno nije spavala u njemu otkad je otišla gospođa
Sharpe. I sada je znao zašto se Katherine nije preselila u praznu
spavaću sobu mnogo veću od njezine.
»Kako li su lukavi bili. I s kako groznim posljedicama.«
»Da. Začudo, moj je narednik vrlo rano u istrazi rekao nešto
što me moglo navesti na pravi put da sam samo bio dovoljno
pametan da to prepoznam. Primijetio je da gospođa Lessiter nikad
ne popušta priliku da spusti Laceyju te je rekao: >Ne bi bilo prvi
put da se udana žena u javnosti pretvara da ne podnosi svog
ljubavnika samo da bi ljude navela na krivi trag.< «
»Svakako su bili uvjerljivi.«
»Aha. Jedna me zgoda posebno mučila. Troy i ja...«
»I dalje mi se taj čovjek ne sviđa.«
Barnaby se neodređeno nasmiješi i nastavi: »Hodali smo
stazom prema Božikinoj kućici i čuli Laceyjeve u jeku grozne
svađe. Poslije, kad sam već zaključio da su krivi, jednostavno nisam
mogao tu zgodu uklopiti u slagalicu. Zašto bi privatno glumili ono
što je namijenjeno samo očima javnosti? Nije mi to imalo smisla.
Štoviše, bojim se da sam zbog toga što sam ih čuo sve sporije
povezao. I tad, na povratku iz Saint Leonardsa, primjećujući da
moj narednik neprestano pogledava u retrovizor, shvatio sam da je
cijela scena upriličena za mene. Jer iako smo bili iza visoke živice i
nismo ih mogli vidjeti, oni su nas jasno vidjeli kako se približavamo
u ogledalu postavljenom pored čistine na kojoj se vozači okreću.«
Nastade dugačka pauza, zatim gospođica Bellringer reče,
»Dakle... to je onda sve...? Posljednji djelić slagalice sjeo je na
mjesto.«
Barnaby isprazni čašu i preostale slasne mrvice kolača stisne
u urednu kuglicu. Pomisli kako se čini da je prošlo mnogo više od
dva tjedna otkad je njegova sugovornica prvi put sjela u njegov ured
prekapajući po svojoj prostranoj torbi, motreći ga blistavim očima.
Što je upravo rekla? Posljednji djelić? Da, sigurno je tako.
Neodređeni dojam da je još jedno pitanje neriješeno sigurno je samo
urođena nesposobnost da povjeruje u urednost života.
 Nije više imao što reći. Osovio se na noge. I Lucy je ustala i
ispružila ruku. »Eto, zbogom, viši inspektore. Bilo je iznimno
zanimljivo surađivati s vama. Jednostavno ne znam kako ću se sad
vratiti uobičajenoj dosadnoj svakodnevici.«
Barnaby se rukovao s njom i rekao, posve iskreno: »Ne mogu
zamisliti da bi u vašoj blizini išta predugo bilo dosadno.«
Dok je hodao prema ugibalištu na kojem je parkirao Orion,
prošao je pokraj groblja, nećkao se, pa skrenuo unutra. Pošao je iza
zgrade pa kroz vrata u živici od šimšira do mjesta gdje su se vidjeli
najnoviji grobovi, pravokutne pruge hladne zemlje, na grbavoj
tratini.
Jedan je bio prekriven vijencima, cvijeća još sjajnog i živog; s
drugog je cvijeće uklonjeno i ostavljena je samo vaza s
tamnocrvenim ružama slatkog mirisa. Jednostavna ploča već je bila
na mjestu. Na njoj je pisalo:
EMILY SIMPSON
voljena prijateljica
1906 - 1987
Barnaby je stao u sjenu tamnih tisa i neko vrijeme slušao
graktanje gačaca, zatim se okrenuo i brzo otišao dalje.

Večera samo što nije završila. Cully je nabavila razne umake i

povrtne štapiće. Piletinu na lovački. Brokulu. M ladi krumpir.
Potočarku.
Komad dvostrukog Gloucestera i pite od limuna. A bila je
ondje i kutijica firentinaca koje će grickati uz kavu. Barnabyjev
želudac, rastrzan između nevjerice i uzbuđenja, nježno je
promrmljao. Cully je istočila posljednje kapi druge boce Cotes de
Gascognea i podigla čašu.
»Živjeli vi meni, stari moji.«
»Htio sam nazdraviti Beatrice«, odgovori Barnaby. Njegova je
kći bila u zadnjem tjednu probi za Mnogo vike ni za što, sretna što
ostaje u Cambridgeu, čak i tijekom ljetnih praznika, ako je to
značilo da će zagristi u dobru ulogu.
S krojačkoga gledišta, naizgled se malo smirila premda je i dalje
izgledala izrazito pantomimski. Nosila je krojeno muško trodijelno
odijelo sive boje s bijelim prugicama s početka pedesetih, a kosu,
boje likera od trnjine, ošišanu na dječački bob. Za reverom joj je bio
pričvršćen monokl. Izgledala je agresivno, seksi i, zbog svoje
mladosti, prilično dirljivo. Barnaby pomisli kako se malo smekšala.
Nije još s Joyce raspravio rasplet slučaja Simpson, čekao je da se
Cully vrati kući, čuvao ga je za prvi zajednički obrok. I uljudno je
slušala, usredotočena i obzirna do samog kraja. Joyce se sada
kratko vratila na tu temu.
»Uvijek sam mislila da se... hm... takve stvari... znaš...
događaju samo u... pa... siromašnijim obiteljima.«
»Ah, mama, nemoj toliko okolišati. Ako misliš na radničku
klasu, zašto to pobogu ne kažeš? U svakom slučaju, nije istina. Ima
mnogo primjera braće iz viših slojeva, stvarnih i iz fikcije, koja su
se trošila.« Cully je grickala firentinca. »Baš kao sirota Annabella.«
 »Što?« reče Barnaby, iznimno pažljivo odlažući šalicu na
tanjurić.
»M olim, dragi, ne što.«
»Annabella. Znaš... u Šteti.«
»Ne, ne znam. Prosvijetli me.«
»Zbilja, tata... iskilavila sam se s tim... to mi je bila prva velika
uloga... Šteta što je kurva... u ADC-u. Došli ste je pogledati, a ti se
sad uopće ne sjećaš.«
Da, sad se sjećao. M račna pozornica osvijetljena naglim
bljeskovima svjetiljaka. Raskošni brokati i oslikana lica koja su se
vrtjela iz sjena. Grozni prizori krvi i smrti. Njegova kći nosila je
bijelu halju natopljenu krvlju; bodeži su se neprestano zabadali u
živo meso; srce podignuto uvis na vrhu noža. Užas za užasom,
scene koje su unaprijed dočarale smrt i uništenje kakvo je tako
nedavno vidio u Tranquilladi. I, povrh svega, tragična, bijedna
incestuozna strast između Annabelle i njezina brata Giovannija.
Barnabyju se pred očima ponovno ukaže okrugli antikni stolić s
naslaganim knjigama u Pčelinjoj kućici. Pustolovni vrtlar,
Shakespeare, Zlatna zbirka. I jakobinske drame.
Promukla glasa prožeta neizrecivom tugom Cully zaneseno
reče: »Jedna duša, jedno tijelo, jedna ljubav, jedno srce, jedno
sve...«
Barnaby ju je promatrao s očinskim ponosom i divljenjem.
Ponovno je primio šalicu. »Da«, reče, »baš tako.«