SEMINARSKI RAD

RIBE

SADRŽAJ:
1.UVOD...................................................................................................................................

2.ANATOMIJA RIBA.................................................................................................................
 Oblik tijela
 Koža(ljuske)
 Skelet
 Mišići
 Krvožilni sustav
 Dišni sustav
 Probavni sustav
 Mokraćno-spolni sustav
 Živčani sustav
 Osjetila

3.BIOLOGIJA.............................................................................................................................
 Razmnožavanje
 Umjetni mrijest
 Razvoj ikre
 Rast ribe

4.UZGOJ...................................................................................................................................
 Osnovni tipovi uzgoja slatkovodnih riba
 Osnovni tipovi uzgoja morskih riba
 Pastrvska ribogoilišta
 Šaransko ribničarstvo
 Kavezni sustav uzgoja morskih riba

5.OTROVANJA RIBA..................................................................................................................
 Asfiksija
 Trovanje otpadnim vodama
 Kemijsko zagađivanje vode (detrdženti, pesticidi, zagađivanje organskim tvarima)

6.TROVANJE LJUDI RIBAMA......................................................................................................

 Fiziološki otrovi; Griležni toksini
 Bakterije iz skupine trovača mesa(salmonela)
 Toksini C botulinusa

UVOD:
Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu
uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko
polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su
doživjele u geološkom razdoblju devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se
na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače(Chondrichthyes) (u koje se
između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale
ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače
(Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28.000
vrsta riba.
Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u
gotovo svim vodenim ekosustavima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima
pasve do najvećih oceanskih dubina.
Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.

ANATOMIJA RIBA:
Oblik tijela:

Tijelo je vretenasto i bočno spljošteno, hidrodinamičnog oblika. Osnovu kostura riba čini kralježnica,a
njeni kralješci nose po jedan par rebara. Ribe nemaju prsne kosti pa rebra svojim oštrim vrhovima
završavaju slobodno u mišićima. Na tijelu razlikujemo:glavu, trup i rep.

Na glavi se nalaze parni nosni otvori i velike oči bez očnih kapaka. Sa strane glave su veliki škržni
poklopci ispod kojih su škrge. Neke vrste (grabljivice) u usnoj šupljini imaju zube.

Od početka trupa do repa proteže se bočna linija. Na granici trupnog i repnog dijela tijela nalazi se
analni otvor, a iza njega na mokraćno-spolnoj kvržici najprije je spolni, a zatim mokraćni otvor. Ribe
imaju parne i neparne peraje. Parne peraje postavljene su usporedno s tijelom. Parne peraje su prsne
i trbušne. Prsne peraje ucvršćuju se na oplečje iza škržnog otvora. Trbušne peraje nisu fiksirane za
osni skelet, pa mogu biti smještene na različitim dijelovima tijela. Neparne peraje su leđna, repna i
podrepna. Repna peraja kod koštunjača je homocerkalna (rep je izvana simetričan ali iznutra
kralježnica završava u gornjem kraku). Vrste repnih peraja:

1. Protocerkalna peraja
2. Heterocerkalna peraja
3. Dificerkalna peraja
4. Homocerkalna peraja
5. Protocerkalna
6. Heterocerkalna
7. Dificerkalna
8. Homocerkalna
Repna peraja je glavni organ za pokretanje. Postoji jedna ili dvije leđnih peraja i jedna podrepna.
Postoje još i masne peraje koje su smještene s leđne strane, a ne sadrže nikakve koštane potpore.

Koža(ljuske):

Sastoji se od dva sloja, tanke pousmine i deblje usmine. Pousmina sadrži dvije vrste sluznih žlijezda
koje luče sluz, smanjujući tako trenje pri plivanju. U vrijeme mrijesta na površini se javljaju biserni
organi, orožnali dio pousmine. Usminu grade stratum spongiosum i stratum compactum. Tu je
vezivno tkivo, živci, pigmentne ćelije i ljuske (koje se preklapaju). Pigmentne ćelije su melanofori,
guanofori i ksantofori. Ljuske koje nastaju iz osteoblasta građene su od od dva sloja, gornjeg
koštanog i donjeg koji čini vezivno tkivo prožeto vapnencem. Takve ljuske nazivamo elasmoidnima
(koštanim). U šaranki ljuske su okruglog oblika – cikloidne, a u grgečki češljastog oblika – ktenoidne.
Na ljuskama se uočavaju zone prirasta. Zimi je metabolizam ribe sporiji, a ljeti brži. U skladu s tim ide i
rast ribe pa se zimi javljaju na ljuskama tamnije, a ljeti svjetlije zone. Mogu se nalaziti i višećelijske
žlijezde koje su postale organi koji emitiraju svjetlost – fotofori. U usmini se nalaze dva snopa
kolagenih vlakana u suprotnim spiralama, tako da se riba može pregibati bez da joj se koža nabora.

Skelet:

Mozak i leđna moždina zaštićeni su lubanjom i kralježnicom. Skeletni sistem građen je od koštanog
tkiva koje grade dva tipa kostiju: kožne ili pokrovne i hrskavične ili zamjenske kosti.

Kostur lubanje - Lubanja je tropibazalnog tipa (očne orbite blizu, tj. odvojene samo tankim
septumom). Donja čeljust je za lubanju pričvršćena hiostilički. Hrskavične kosti nastaju zamjenom
hrskavice koštanim tkivom. Kožne kosti nastaju iz usmine. Lubanja se može podijeliti na živčani i
škržni dio. Čeljusni luk čine gornja i donja čeljust. Peti škržni luk je jako reduciran i tu se mogu nalaziti
ždrijelni zubi, dopunski uredaj za žvakanje. Škržne lukove pokrivaju škržni poklopci – operculumi.

Kostur kralježnice - Funkcija kralježnice je sprječavanje skraćivanja tijela prilikom mišićnih kontrakcija.
Građena je od koštanog tkiva (kod koštunjača), te se na njoj razlikuju trupna i repna regija. Čine je
prsljenovi koji se sastoje od tijela (centrum), živčanih lukova koji završavaju leđnim trnastim
nastavkom, a u repnih prsljenova krvni lukovi završavaju trbušnim trnastim nastavkom. Trupni
kralješci nemaju donjih lukova već nastavke parapofize na koje se nastavljaju rebra. Tijelo kralješka je
udubljeno s obje strane – amfičelni ili dvočaškasti prsljenovi. U prostorima između pojedinih
kralješaka je ostatak svitka, koji daje veću izdržljivost i gibljivost kralješnice. Dva su tipa rebara,
pluralna koja idu između mišića i dorzalna koja su intramuskularna i to su međumišićne košćice koje
nastaju od vezivnog tkiva. Oba tipa su pričvršćena na tijelo kralješaka. Neke ribe imaju i gornja rebra
(srdela i losos).

Kostur udova - Neparne leđne peraje sastoje se od unutarnjih koštanih šipćica i od vanjskih perajnih
šipćica. Peraje su pomoću perajnih potpora povezane s kosturom. Parne prsne peraje sastoje se od
koštanih štapića i vanjskih perajnih šipćica. Preko oplečja su pričvršćene na slušni dio lubanje. Oplečje
je čvrsto vezano na osni kostur tako da su peraje nepokretne. Oplečje čine – lopatica,
vranjača,dovranjača te kožna kost grlenjača. Parne trbušne peraje iste su građe, ali vezane su na
kukovlje, koje je građeno od jedne trouglaste kosti. Kukovlje nije vezano na osni kostur. Peraje služe
kao organi za dizanje i spuštanje. Prsne peraje služe za okretanje i održavanje u određenom položaju.
Leđne i trbušne peraje ne sudjeluju kod aktivnog pokretanja, ali daju tijelu pokretljivost. Repna peraja
služi kao kormilo.

Mišići:

Mišići imaju kolutićav raspored, a razlikuju se glatki, poprečno-prugasti i srčani. Glavnu masu mišića
ribe tvori veliki postrani mišić koji se prostire s obije strane ribe (bilaterelno) od glave do repa. Veliki
postani mišić se sastoji od  mišićnih ploča (miomera) i mišićnih septa (miosepta). Podjela mišića na
miomere i miosepte se vrlo dobro može vidjeti kada se riba skuha, jer tada, gledano od repa,
miomere imaju oblik slova W. S izuzetkom tankog crvenog mišića koji leži površinski ispod bočne
linije, mišićje riba je bjelkaste boje zbog slabe prokrvljenosti (vaskularizacije).Ovisno o načinu života
ribe, razlikuju se i njihovi mišići. Tako plava riba koja konstantno pliva u površinskom sloju vode ima
masnije i teže probavljivo meso no bijela riba koja živi na dnu. Plava riba je u pravilu plave boje jer
veći dio svog života provodi u plavim površinskim vodama mora. Kako konstantno pliva, u njenim
mišićima su se prilagodili ekonomičnom aerobnom dobivanju energije. Mast  je energijom najbogatja
tvar, stoga je te ribe je sadrže znatno više no bijela riba koja se neznatno kreće. Uz to, mast je lakša
od vode pa si na taj način ribe koje konstantno plivaju smanjuju energiju potrebnu za održavanje u
određenom sloju vode. Bijela riba živi na dnu, njeno mišićje je slabo prokrvljeno i sposobno je izvoditi
samo kratkotrajne napore. U nekih vrsta poprečno-prugasti mišići preobraženi su u električne organe
koji proizvode električnu energiju za omamljivanje plijena (npr. električni som), ali i u obrambene
svrhe.

Krvožilni sustav:
Srce je vensko. Sastoji se od venskog zatona, pretklijetke i klijetke. Iz srca izlazi trbušna aorta.
Započinje proširenjem, aortinom glavicom, a kasnije se iz trbušne aorte odvajaju 4 dovodne škržne
arterije koje vode vensku krv u škrge. Četiri odvodne škržne arterije nose arterijsku krv u glaveni krug,
te u parne korijene leđne aorte. Iz glavenog kruga izlaze glavine arterije koje nose arterijsku krv u
mozak. Arterijska krv bogata kisikom dospijeva žilama i kapilarama u sve dijelove tijela. Predajom
kisika i preuzimanjem ugljikova dioksida prelazi u vensku krv. Venski sistem čine portalni optok
bubrega i jetre, 2 prednje i 2 stražnje glavne vene koje vode krv u srce preko Cuvierovih protoka. U
krvi se nalaze eritrociti s jezgrom, leukociti, granulociti, monociti i limfociti. Limfni sistem dobro je
razvijen ispod kože u mišićima i mezenterama.

Dišni sustav:

Ribe dišu škrgama. Škrge su posebni nabori kože u kojim su brojne kapilare smještene odmah na
površinu kože što omogućava izmjenu plinova. Ribe imaju četiri para škrga na četiri škržna luka.
Osnova svake škrge je koštani škržni luk na koji se prihvaćaju dva reda finih škržnih listića. Škržni su
listići dobro prokrvljeni što je pretpostavka za djelotvornu izmjenu plinova. Mehanizam disanja ribe
osniva se na cirkulaciji  vode preko škrga. Voda ulazi kroz usta i oblijeva škržne kapilare preko čijih
stjenki se vrši izmjena plinova. Cirkulacija vode se postiže dizanjem i spuštanjem škržnih poklopaca.
Škržna šupljina, u kojoj su smještene škrge se nalazi na donjem, stražnjem dijelu glave. Sa svake
strane pokrivena je koštanim škržnim poklopcem. Izuzetak od toga su samo neke primitivne vrste kao
npr. morski psi i sklatovke. Intenzitet disanja ovisi o temperaturi vode, što je obilježje svih životinja s
promjenjivom temperaturom tijela.  Ribe koje se povremeno zadržavaju izvan vode jer žive u plitkim i
muljevitim vodama mogu udisati zrak kojeg apsorbiraju preko crijevnog epitela, sluznice, škržne
šupljine ili preko kože.

Probavni sustav:

Probavni sustav započinje ustima. Kod šaranki na zadnjem dijelu škržnog kostura nalaze se ždrijelni
zubi. Njima ribe pridržavaju hranu i drobe plijen. Jezik je slabo pokretan i on je sluzavi tuljac bez
mišića, na gornjoj strani se nalazi nepčani jastučić koji služi kao okusni organ i pomaže pri gutanju. Na
obrnutu stranu od usta, usna šupljina se nastavlja u ždrijelnu šupljinu. Na gornjoj stijenci ždrijela
nalazi se orožnjala ploča koja zajedno sa zubima služi mljevenju hrane. Jednjak riba je kratka cijev
koja povezuje ždrijelo sa želucem. Pojedine vrste riba su se prilagodile određenom načinu ishrane.
Tome slijede i značajne anatomske razlike u probavnom sustavu; ponajviše želucu. Tako npr. šaran
želudac uopće nema. Pastrva ima savijen želudac koji se nastavlja u  piloričke nastavke. Crijevni
(pilorički) nastavci su vrlo specifičan probavni organ koji susrećemo kod pastrva. To je početak crijeva
koji je razgranan na četrdesetak tankih cijevčica koje se opet skupljaju u crijevo. Svrha piloričkih
nastavaka je povećati povećati površinu crijeva i samim time omogućiti lakšu resorpciju hranjivih tvari
iz probavnog trakta. Crijeva riba su specifična ovisno o načinu ishrane riba. Tako šaran (biljožder) ima
crijevo 2,5 puta duže od dužine tijela, koje zbog dužine čini nekoliko zavoja unutar trbušne šupljine.
Pastrva, naprotiv, ima jako kratko crijevo, ali ima i crijevne piloričke nastavke koji znatno povećavaju
kontaktnu površinu crijeva i hrane. Jetra je glavni probavni organ riba. U prosjeku jetra teži 1-4%
mase ribe. Jetra je nepotpuno podijeljena na desni i lijevi režanj, a ima žučni mjehur. Gušterača je
podijeljena na endokrilni i egzokrilni dio. U većine riba postoji žučni mjehur gdje se pohranjuju sekreti
jetre. Uloga jetre je još i pohrana glikogena. Gušterača je mala i povezana sa žučnim kanalom. Žučni
mjehur je organ u kojem se nakupljaju crijevni probavni sokovi koje jetra luči. Gušterača i jetra mogu
biti spojene u hepatopankreas. Slezena se nalazi u zavoju duodenuma. Slezena je tamnocrvena
piramidalna struktura koja se nalazi iza želuca ili je s njim povezana. Nema digestivnu ulogu već
učestvuje u stvaranju krvnih ćelija ili u razgradnji krvnih ćelija. Plivaći mjehur nastaje kao leđna
izbočina jednjaka. Proteže se između probavila i bubrega duž cijele leđne strane trbušne šupljine.
Ispunjen je plinom i bogat krvnim žilama. Plivači mjehur i jednjak kod zrakovodnica ostaju povezani
pomoću zrakovoda te se taj kanal otvara u ždrijelo te se kroz njega mjehur napuni zrakom (one
gutaju zrak). Ako mjehur nije povezan s jednjakom, kao kod bezzrakovodnica one ne gutaju zrak jer
imaju crvenu plinsku žlijezdu koja iz krvi preuzima plinove kojima puni mjehur. Stjenka plivaćeg
mjehura ima kapilarna razgranjenja u kojima krv teče u suprotnom smjeru od smjera u arterijama i
venama. Plinove u plivaćem mjehuru čine 83% dušik, 15% kisik i 21% ugljikov dioksid. Analni otvor se
nalazi s donje strane trbuha, malo ispred mokraćno-spolnog orvora.

Mokraćno-spolni sustav:

Kao sustav za izlučivanje, ribe imaju par bubrega koji morfološki i funkcionalno odgovaraju
prabubregu. Bubrezi riba se kao parni tračci protežu duž donje strane kralježnice. Razlikujemo prednji
bubreg, u području stražnjeg dijela lubanje, prvih kralježaka i iznad srca, srednji bubreg koji je
smješten ispod kralježnice, i stražnji bubreg koji je smješten u stražnjem dijelu trbušne šupljine.
Bubrege i mokraćno-spolni otvor povezuju mokraćovodi. Spolni i mokraćni sistem su odvojeni.
Gonade su kod većih riba parne i nalaze se bilateralno uz stijenku trbušne šupljine. Već kod spolno
nedozrelih jedinki mogu se razlikovati testisi od jajnika. Testisi su bijele boje i kod starijih jedinki na
presjeku ističe mliječ. Jajnici su žute boje i zrnate građe. Kod starijih jedinki na presjeku jajnika vidi se
ikra. Spolni produkti izlaze preko zajedničkog mokraćno-spolnog otvora, koji se nalazi s donje strane
trbuha.

Živčani sustav:

Mozak u riba čine prednji, srednji i stražnji mozak te međumozak i primozak kao i u ostalih kralježaka.
Prednji mozak je malen i ima parne hemisfere. Osnovna mu je uloga organizacija i koordinacija
mehanizama koji nastaju u drugim dijelovima mozga. Ima važnu ulogu u ponašanju prilikom
razmnožavanja. Međumozak sadrži epifizu sa fotoreceptorima i hipotalamus na koji se s donje strane
nastavlja lijevak na koji prilježe hipofiza, krvožilni mješčić i donji režnjevi. Srednji mozak najveći je dio
mozga kod riba. Sastoji se od krova u koji ulaze optička vlakna, vlakna iz bočne pruge, dišnih organa i
stražnjeg mozga. Kontrolira ponašanje, učenje i ostale oblike kompleksnog ponašanja. Tu se nalaze i
motorički centri. Najviše se ističu vidni režnjevi. Stražnji mozak velik je kod dobrih plivaća. Kontrolira
precizne i tempirane pokrete. Primozak - iz njega izlazi 10 pari lubanjskih živaca i na njega se nastavlja
leđna moždina. Autonomni živčani sistem sastoji se od 11 pari moždanih živaca.

Osjetila:

Ribe imaju samo unutrašnje uho, a sluh je različito razvijen među pojedinim vrstama. Kod riba koje
čuju unutarnje uho je u kontaktu sa plivaćim mjehurom. Ribe mogu proizvoditi zvuk, za stvaranje
jata, dozivanje partnera, plašenje ili upozoravanje neprijatelja. Sa svake su strane na glavi dva dobro
razvijena oka. Oči su najosjetljivije na žutozelenu boju, a to je ona valna dužina koja najdublje prodire
u vodu. Sastoji se od spljoštene rožnice čiji vanjski sloj zamjenjuje očne kapke, velike leće, hrskavične
bjeloočnice i 6 mišića za pokretanje očne jabučice. Musculus retractor lentis povlaći leću prema
mrežnici (fokusiranje) iza koje se nalazi žilnica iz koje izlazi srpasti izdanak koji probija mrežnicu. U
žilnici se nalazi i čudesna mrežica te ona ima hranjivu ulogu. Oko sadrži zrcalo, to je poseban sloj
krvnih žila bogat kristalićima koji reflektiraju svijetlo. Ima još i šarenicu. Batipelagične ribe (žive na
dubinama >1000m) nemaju funkcionalne oči, a mezopelagičke 200-1000m, imaju vrlo velike oči sa
specijalnim prilagodbama na slabi intenzitet svijetla- teleskopske oči (velika leća, tanka rožnica,
dodatna retina). Indeks loma svjetlosti zraka iznosi 1,00. Rožnica ima indeks loma svjetlosti oko 1,37.
Indeks loma vode iznosi 1,33. Zrake svijetlosti se lome na granici vode i rožnice, puno manje nego na
granici zraka i rožnice. Kod riba se cijela leća pomiče od ili ka mrežnici, da bi se fokusirao objekt.
Organ sluha: Služi za osjet ravnoteže, ubrzanaja i za sluh. Unutrašnje uho sastoji se od vanjskog,
koštanog i unutrašnjeg opnenog labirinta. Gornji dio labirinta čine 3 polukružna kanalića i utriculus ,
jajasta kesica, a donji dio sacculus, kuglasta vrećica i lagena. Osjetila za okus, nalaze se na ustima i
ždrijelu, na brčićima a mogu biti i na cijelom tijelu. Osjetila za miris su također kemoreceptori. Nalaze
se sa svake strane iza nosnog otvora. Postoje prednji i stražnji nosni otvori, tako da na prednje voda
ulazi a na stražnje izlazi. Osjet mirisa ribe koriste za traženje hrane i prepoznavanje spola svoje vrste.

Unutrašnja anatomija ribe

BIOLOGIJA:
Razmnožavanje:

Reproduktivno ponašanje riba je raznoliko. Premda se u većini slučajeva oplodnja zbiva izvan tijela
ženke te mladi izlaze iz jaja kao ličinke, ima dosta vrsta kod kojih je oplodnja unutrašnja te ženke
rađaju žive mlade. Neke se ribe mrijeste redovito, često jednom na godinu. Međutim, druge se
razmnožavaju samo jednom u životu i obično umiru ubrzo nakon toga. Vrijeme razmnožavanja
kontrolirano je vanjskim čimbenicima (koji uključuju temperaturne promjene, stupanj osvjetljenja i
dužinu dana) ili unutrašnjim ciklusima (kao što su promjene razine hormona). Neke ribe daju
prednost mrijestilištima te legu jaja ili otpuštaju svoje mlade na mjestima gdje je mogućnost njihova
preživljavanja najveća. Kako bi došle u takva područja, neke moraju migrirati i tisuće kilometara. Kod
nekih se vrsta u plićacima skuplja velik broj mužjaka i ženki na mrijest bez ikakva oblika udvaranja.
Međutim, neke ribe provode složene rituale udvaranja kako bi povećale svoje izglede prilikom
privlačenja odgovarajućeg partnera. Prije samog razmnožavanja neki mužjaci mijenjaju boju. Tako
boja mužjaka vrste Callionymus lyra postaje intenzivnija, što on pokazuje mogućoj partnerici tijekom
razrađenih kružnih pokreta. Kod većine riba (kao i kod mnogih drugih vodenih životinja) oplodnja je
vanjska. Mužjak prelijeva spermu (mliječ) preko jajašaca (ikre) dok se ona otpuštaju iz ženkina tijela.
Mliječ je vrlo gusta, što sprečava prebrzo raspršivanje spermija. Jaja većine morskih riba plutaju
zahvaljujući kapljicama ulja te slobodno lebde u vodi kao dio planktona. Jaja slatkovodnih riba u
pravilu su teža i imaju ljepljivu površinu, tako da prianjaju uz predmete u vodi. Većina slatkovodnih
riba gradi gnijezda za svoja jaja, a neke vrste i čuvaju jaja. U gotovo svim slučajevima iz jaja isplivaju
ličinke koje su nepotpuno razvijene te postupno razvijaju kostur, peraje i neke organske sustave.
Vanjska oplodnja održiv je način razmnožavanja riba (i drugih vodenih životinja) djelomično zato što
veća gustoća čini vodu prikladnijim medijem za prijenos jaja i spermija od zraka. Osim toga, voda
osigurava hranjive tvari i otopljen kisik za jaja koja se razvijaju. Međutim, izgledi za preživljavanje
embrija do odraslog stanja prilično su mali, posebno kod morskih riba. Kako bi to nadoknadile, ženke
često stvaraju velik broj jaja (i do 5 milijuna kod nekih vrsta). Kod malog broja vrsta razmnožavanje
započinje unutrašnjom oplodnjom. Na primjer, kod morskih su pasa trbušne peraje promijenjene u
kopulatorni organ koji mužjak misne u nečisnicu ženke. Morska voda ispire spermu mužjaka duž
brazde na tom organu, a zatim u ženkino tijelo. Kada je oplodnja unutrašnja, mladi se živi otpuštaju iz
ženkina tijela. Kod nekih vrsta koje rađaju žive mlade, jaja se jednostavno sama razvijaju unutar
majčina tijela. Kod drugih, uključujući neke vrste morskih pasa i raža, između zametka koji se razvija i
ženke postoji veza pomoću koje hranjive tvari prelaze u zametak. Ženke koje nose žive mlade ulažu
popriličnu količinu energije u nošenje i njegu mladih. Međutim, u usporedbi s ribama koje se
razmnožavaju vanjskom oplodnjom, njihovi su mladi u trenutku rođenja razvijeniji i imaju veće
izglede za opstanak. To znači da živorodne ribe mogu proizvesti i oploditi manje jaja, a ipak održati
stabilnu populaciju. U usporedbi s ostalim skupinama kralješnjaka, ribe uključuju relativno velik broj
dvospolaca (hermafrodita), sve među koštunjačama. Neke se ribe, uključujući određene vrste šarana
i čikova, razmnožavaju partenogenetski, tako da jaja budu oplođena bez mužjaka. Druge se vrste
razmnožavaju tzv. ginogenezom. To uključuje vrstu Poecilia formosa, koja je križanac dviju drugih
vrsta, a populacija joj se sastoji samo od ženki. Do razmnožavanja dolazi kad ženku oplodi mužjak bilo
koje od dviju roditeljskih vrsta.

Umjetni mrijest:
Umjetno ili kontrolirano mriješćenje je postupak kojim čovjek istiskivanjem spolnih produkata matica
mužjaka i ženki vrši oplodnju, tako da se cijeli postupak od dobivanja spolnih produkata, preko
inkubacija ikre, do dobivanja ličinki odvija isključivo pod kontrolom čovjeka. Umjetno mriješćenje ribe
počelo je još 1725.godine kada je njemački ribolovac L.Jacobi u Lippe-Detmoldu umjetno oplođivao
jaja lososa i pastrve. Danas je metoda umjetnog mriješćenja razvijena za gotovo sve slatkovodne ribe
koje se uzgajaju u ribnjačarstvu i robogojstvu. Umijetni mrijest odvija se u strogo kontroliranim
uvjetima pod stalnim nadzorom čovjeka.

• mrijest se obavlja u valionici

• u posebnim bazenima se nalaze spolno zrele ženke

• vadi ih se ručnom mrežom i pričeka se da se smire

• jednom rukom se uhvati glava, a drugom se masira trbuh istiskujući ikru u posebnu posudu

• mora se istisnuti sva ikra, jer se zaostala ikra može formirati u grudice i čepove (nepovoljno
za slijedeću sezonu mriještenja)

• u istu posudu se istiskuje ikra ostalih ženki

• potom se istiskuje mliječ jednog ili dva mužjaka

• prije istiskivanja, ribe se moraju obrisati krpom (u posudi ne smije biti vode)

• Ikru i mliječ mješamo lagano gušćjim perom 3-4 min.

• ovom “polusuhom metodom” gubitak je minimalan

• nakon mješanja dodaje se voda, dovoljno da prekrije sadržaj u posudi

• u vodi opna ikre bubri, a sprmiji ulaze u janu stanicu (kroz mikropilu) jedan spermij - jedna
jana stanica

• mješa se još 5 minuta i ostavi stajati 10 -20 minuta

• nakon toga se ikra opere nekoliko puta da se ukloni nečistoća

• ikra se stavlja u inkubtore i počinje uzgoj

• prvih 48 sati ikra je najosjetljivija (potresanje)

• u inkubatorima se mora paziti na čistoću i teperiraronst vode

• izlaskom iz jajne opne, ličinke se hrane iz žumanjčanje vrećice (miruju na dnu bazena)

• kad potroše 2/3 vitelinske vrećice podižu se sa dna bazena (postaju aktivne)

• podizanje je znak za prihranjivanje (do 3 mjeseca)

• u ovom periodu od 3 mjeseca veliki je mortalitet

 • bitno je provoditi sanitarno –tehničke mjere

• Da bi mladunci preživjeli moraju:

• ojačati, dobiti vitalnost i kondiciju

• po veličini moraju biti ujednačeni

• otporni na infekcije

• svakodnevno čišćenje bazena od nagomilane hrane

• svakih 15 dan radi se kontrolni prirast ribe

Razvoj ikre:

Ikra je obično okruga, a boja varira, od žuto-narančaste, pa sve do tamno sive. Kod većine riba do
oplođenja ikre dolazi van riba u vodi. Zrno ikre ima jedan vrlo mali otvor kroz koji ulazi samo jedan
sprematozoid da bi je oplodio. Kod riba s vanjskom oplodnjom mliječ ima životnu sposobnost
oplođenja spermatozoida u trajanju od oko tridesetak sekundi do pet minuta. Kod unutrašnje
oplodnje, sprema ima daleko dužu sposobnost oplodnje u tijelu ženke. Embrionalni razvoj nastaje u
trenutku oplodnje jajne čelije ikre, i sposobnost mu je da se zametak hrani sadržajem žumanjka, te se
vrijeme ovog razvoja dijeli na tri stupnja:

1.trenutak oplođenja ikre (ovularni oblik)

2.razvoj zametka u opni ikre (embrionalni oblik)
3.zametak izvaljen iz opne s neutrošenom žumančanom vrećicom (eleutembrionalni oblik)

Vrijeme razvoja zametka ikre je vrlo različito kod raznih vrsta riba, ono najviše ovisi o temperaturi i
pH vrijednosti vode. Ovo vrijeme razvoja može trajati od nekoliko sekundi, pa sve do nekoliko
mjeseci.

Rast ribe:

Rast je jedan od najintenzivnije proučavanih najvažnijih aspekta riblje biologije jer je jedan od
najpouzdanijih indikatora. Ribe imaju kontuiran rast, što znači da traje čitav život i varira o količini
dostupne hrane te klimatskim prilikama. Brzina rasta obično nije konstantna (usporava se starenjem).
Prednosti kontuiranog rasta su: •veće jedinke su efikasnije
 •veće jedinke imaju više izbora za hranu
• brže plivaju
• imaju veća usta
• bolja osjetila
• veće jedinke imaju manje predatora
• brže plivaju
• imaju veća usta
• bolja osjetila

Rast je promjena u veličini (dužini i/ili težini) u jedinici vremena. To je promjena u kalorijama koje su
pohranjene u tjelesnim ili spolnim stanicama.

Opća energetska formula riba : I = M + G + E

I = energija iz unesene hrane

M = metabolizam
• energija potrošena na održavanje i popravak tijela, probavu i kretanje
E = izgubljena energija
• feces, amonijak, urea, sluz i odbačene stanice epiderme
G = rast
• ostatak energije ulaže se u rast (promjena veličine + razmnožavanje)

Možemo mjeriti:

Dužinu - jednostavno, lako razumljivo, ribiči mogu pomoći, dužina se rijetko smanjuje
- ne znamo ništa o masi (promjena mase ne mora biti povezana s promjenom dužine, osobito
kod starijih jedinki
Mokra masa - koristi se u velikim proračunima (za izračunavanje biomase populacije)
- na terenu uzima puno vremena (pogotovo ako puše ili se brod ljulja pa je teško koristiti
vagu)

Suha masa - daje točan opis trenutnog stanja jedinke

- dugo traje
- moramo ubiti ribu

Faktori koji utječu na rast

- glavni faktori koji utječu na rast kod riba su hormoni rasta i steroidi
- hormone rasta izlučuje hipofiza, a steroide gonade
- na rast utječu kontrolom anaboličkih procesa
- rast je vrlo varijabilan jer na njega utječu i okolišni faktori: • temperatura
• količina kisika
• količina amonijaka
• salinitet
• fotoperiod
• stupanj kompeticije
 • količina hrane
• starost
Temperatura: - jedan od najvažnijih faktora
- rast se obično ubrzava porastom temperature (do jedne mjere!)
- ipak, zbog povećane temperature treba i više hrane zbog bržeg metabolizma (tj.
samim povećanjem temperature neće se povećati i rast, treba i više hrane)
– neke ribe poduzimaju dnevne migracije dno-površina kako bi se hranile pri dnu na
nižim temperaturama, a probavljale pri površini na višim temperaturama

Kisik: - količina kisika povezana je s temperaturom

- ipak, taj je faktor i sam po sebi važan
- kada je količina kisika smanjena i rast je smanjen
- ako ga nedostaje, zaustavlja se rast i reprodukcija i energija je preusmjerena na održavanje
života

Amonijak: - primarni dušični ostatak kod riba

- u velikim koncentracijama usporava rast ribe
- neke ribe čak linearno usporavaju rast s porastom koncentracije amonijaka
- osim rasta, sa povećanom koncentracijom amonijaka pada i potrošnja hrane kod riba
- vrlo važno u akvakulturi (treba ga se nekako riješiti, kako?)
- NH3 ima veće toksične efekte na ribe od NH4 + (omjer ovisi o pH)

Salinitet: - najbolji rast se postiže na optimalnom salinitetu

- niži i viši salinitet od optimalnog ima za posljedicu usporavanje rasta
- kada se salinitet različiti od optimalnog jako se puno energije troši na održavanje (M) pa
manje preostaje za rast (G) ako unesena hrana (I) i izgubljena energija (E) ostanu konstantne

Kompeticija: - usporava rast

- između pripadnike iste i između pripadnika različitih vrsta
- manje dostupne hrane = manji rast

Dostupnost hrane i njena kvaliteta: - rast može varirati sezonski s količinom dostupne hrane
- važna je i kompletna prehrana koja uključuje proteine, masti,
vitamine…
- obično više proteina znači brži rast

Foto-period: - duži foto period brži rast pri bez obzira na temperaturu

Starost i zrelost: - u prvim mjesecima ribe rastu jako brzo

- sa starosti ta se brzina smanjuje, a više se energije preusmjerava u razmnožavanje
- posljedica toga je da spolno zrele ribe rastu sporije od nezrelih
- ipak, spolno zrele ribe su obično teže po jedinici dužine (dijelom zbog mase gonada)

UZGOJ:

Osnovni tipovi uzgoja slatkovodnih riba:

Prije planiranja gradnje objekta za uzgoj slatkovodne ribe, treba izmjeriti količinu dotoka vode i
parametre kvalitete vode po mjesecima u različitim godinama uključujući sušnu i vlažnu godinu.
Toplovodne ribe (šaran, linjak i dr.) uzgajamo u ribnjacima s temperaturom vode tijekom ljeta iznad
20°C. Riba se uzgaja u ribnjacima s bogatim sadržajem organskih tvari, koje na dnu ribnjaka stvaraju
produktivni sloj mulja. Hladnovodne ribe (pastrva) uzgajaju sa u vodi temperature 10 do 17°C.
Temperatura vode ljeti ne smije prelaziti 20°C. Voda mora biti bistra, dobro obogaćena kisikom a
siromašna organskim tvarima s tvrdim i nezamuljenim dnom. Količina dostupne vode i njezina
kvaliteta je presudni parametar, kada odlučujemo o vrsti ribe koju ćemo uzgajati.
Kisik je osnovni element, bez kojeg riba ne može živjeti. Unosi se u vodu iz atmosferskog zraka i
asimilacijom biljaka i biljnog planktona. Sadržaj otopljenog kisika omogućava ribama disanje, probavu
hranidbu, razvoj, reprodukciju i dobro zdravstveno stanje. Sadržaj otopljenog kisika u vodi mijenja se
sa temperaturom vode. Što je voda hladnija mogućnost otapanja kisika je veća. Topljivost plinova u
vodi ovisi o parcijalnom tlaku zraka i smanjuje se pri padu tlaka i porastu temperature. Potreba za
kisikom ovisi od vrste ribe. Smuđ treba 2 do 3 mg kisika/l a šaran i linjak mogu podnijeti 0,7 mg/l . U
zimskom razdoblju, kada ribe vegetiraju i sve životne funkcije su svedene na minimum, mogu
podnijeti za jednu noć i 0.5 mg/l kisika. Za razvoj ikre i ličinke ribe trebaju najmanje 5 mg/l kisika.
Tijekom transporta ribe iz boca napunjenih kisikom pomoću uređaja za kisik dobivaju potreban
sadržaj kisika. Ako transportiramo ribu bez dodatka kisika, riba ugiba brže ili sporije ovisno od duljine
transporta i količine ribe. Tijekom ljetnih mjeseci u šaranskim ribnjacima unosom dodatne hrane
povećava se organska tvar u vodi. Gnojidbom se intenzivno razvija biljni i životinjski plankton. U
lipnju, srpnju i kolovozu u ranim jutarnjim satima (4 do 7 h ujutro) najčešći je nedostatak kisika. Riba
pliva usporeno, gubi ravnotežu, zijeva, ubrzano diše, gura usta iz vode i čuje se šum kao da pada kiša
po površini vode. Riba nastoji na taj način nadoknaditi manjak kisika i ako stanje potraje duže
vrijeme, riba masovno ugiba. Odmah treba osigurati dotok svježe vode u ribnjak, uključiti aerator
(ako ga ima u ribnjaku), izmjeriti sadržaj kisika, voziti se čamcem po ribnjaku, uključiti pumpu za vodu
da raspršuje vodu po površini ribnjaka. Riba ne reagira na lupanje i kretanje ljudi po nasipu, nego
zijeva i može se loviti iz čamca rukom. Kada se riba povuče u dubinu vode, razbacujemo po površini
vode ribnjaka gašeno vapno u prahu prema rezultatima analize vode. Vapno se ne smije razbacivati,
ako su ribe na površini, jer će to izazvati oštećenje sluznice i škrga riba, te uginuće. Za ovakvo
ponašanje ribe, kažemo da riba " puši" a povezano je sa raspadanjem prevelikog broja modrozelenih
algi. Voda je zelene boje i kaže se da voda "cvijeta".
Tijekom zimskih mjeseci može također doći do nedostatka kisika, ako je ribnjak predugo zaleđen.
Ugljični doksid, sumporovodik, amonijak metan i drugi plinovi se nakupljaju u vodi pod ledom. Na
površini leda pravimo "okna " dužine 2m i metar širine, dužom stranom okrenuta u smjeru vjetra,
kako bi se površina prirodno proširivala. Snijeg na ledu onemogućava ulazak sunčeve svjetlosti i
proces asimilacije je smanjen. U zimskim mjesecima, kada se ljudi mogu kretati po ledu "okna" se
održavaju svakodnevno a zbog sigurnosti kretanja ljudi, rubove treba obilježiti granama. Sadržaj
otopljenog kisika možemo izmjeriti kemijskom analizom po Winklerovoj metodi, za što nam je
potrebna oprema i kemijski reagensi. Najjednostavnija je upotreba aparata za mjerenje kisika.
Ph reakcija vode za uzgoj ribe optimalna je u granicama 7 do 8. Mjeri se orijentacijski pomoću Ph
trake ili točnije Ph metrima (www.probus.hr; www.model-educa.hr). Ako je Ph reakcija veća od 9
postoji opasnost za pastrve kao i kod nižeg Ph od 4. Šaran ne podnosi Ph veći od 10,5 i ne manji od
4,5.
Sadržaj ugljičnog dioksida u vodi nastaje disanjemriba, bakterija, planktonaa dijelom dolazi i iz
atmosferskog zraka. Biljke ga troše u procesu asimilacije. Tijekom zimskih mjeseci ribe se mogu
pojaviti na "oknima", što može biti znak nestašice kisika ali i viška karbonatne kiselina, koja nastaje
vezanjem ugljičnog dioksida sa vodom.
Sadržaj organske tvari ili KMNO4 test pokazuje stanje organske tvar u vodi. U proljeće kada se voda
zagrijava, pojačava se razvoj planktona. Sadržaj organske tvari je u granicama 10 do 20 mg/l. Nakon
gnojidbe ribnjaka organska tvar povećava se i do 60 mg/l. Vode sa većim sadržajem od 100 mg/l,
smatraju se otpadnim vodama. Kvalitetu vode za uzgoj ribe određuje također sadržaj amonijaka,
nitrita sadržaj vapna, željeza dušika i fosfora. Uspješan uzgoj ribe uz postizanje dobrog prirasta i bez
gubitaka zahtjeva stalno praćenje kemijske kvalitete vode i vođenje evidencije. Mali uzgajivači ribe
mogu u slučaju nenormalnog ponašanja ribe i promjene kvalitete vode donijeti vodu na analizu u
laboratorije.
• Prema vrsti ribe koju ćemo uzgajati razlikujemo:
- hladnovodne ribe (pastrva)
- toplovodne ribe (šaran, jegulja, amur, .....)

Ovisno o načinu uzgoja razlikujemo ekstenzivan i intenzivan način uzgoja.

Intenzivan način uzgoja riba

• mijenjaju se prirodni uvijeti i ulažu se sredstva za izgradnju ribnjaka

• ribnjak je hidrograđevinski obijekt za kontrolirano razmnožavanje ili uzgoj riba
• po potrebi se može puniti ili prazniti vodom
• kod nas su dva osnovna tipa ribnjaka:
- pastrvski ili hladnovodni (ribogojilište)
- šaranski ili toplovodni (ribnjačarstvo)
• ribe se hrane s posebnom hranom
• vodi se briga o zdravlju i napredovanju riba

Osnovni tipovi uzgoja slatkovodnih riba:

Ekstenzivan način uzgoja

- uzgoj ovisi o prirodnim uvijetima

- ne ulažu se nikakva sredsva u objekte

- ribe se hrane biljkama u staništu

Vrste se uzgajaju u plutajućim kavezima oko kojih je razapeta mreža. Kavezi su pričvršćeni za dno, a
plastični plovci im omogučavaju da plivaju na površini mora. Kavezi se smještaju tamo gdje nisu
prejake struje niti prevelika hladnoća mora. Poslije mrijesta i oplodnje ribe se stavljaju u inkubatore.
Tu se drže dok se ribice ne počnu izvaljivati. Nakon toga idu u bazene velike 1 m i kad narastu do 5 -
6 cm prebacuju se u plutajuće kaveze. Tu se uzgajaju do veličine namjenjene tržištu.

Pastrvska ribogoilišta:

U Republici Hrvatskoj najviše se uzgaja Kalifornijska pastrva. Pastrve (salmonidne ribe) zahtijevaju
hladnu, čistu i bistru protočnu vodu s dovoljnom količinom kisika. Optimalne temperature vode: - za
prvu fazu uzgoja 8 - 10°C
-za drugu fazu uzgoja 10 - 14°C

Temperature ispod 5°C opasne su za pojedine kategorije. Optimalna količina kisika je 9 - 11 mg/l
(ispod 5mg/l je kritično). pH vode treba biti neutralan (dopušteno odstupanje od 6.7 do 8.2.
Prihvatljiva količina ugljičnog dioksida iznosi 2 mg/l. Pogon za uzgoj pastrva može biti kompletan i
ima: -matičnjak
-mrijesilište
-uzgajalište
-konzumni ribnjak
Cijeli ciklus proizvodnje do konzumne veličine traje 2 g. Uzgoj započinje u mrijestilištu umjetnim
mrijestom. Mrijeste se jedna ženka s 2 - 3 mužjaka. 12 dana nakon oplodnje (pojava očnih točkica)
ikra se smješta u inkubatore. Poslije toga uzgoj se dijeli u 3 faze.

I faza (uzgoj mlađi do 90 dana)

- obavlja se u plastičnim bazenima dugim 2 m

- protok vode od 2-3 l/s

- u bazene se stavlja 80 tisuća mlađi

II faza (90 - 240 dana)

- pastrvice duge oko 5cm stavljaju se u betonske bazene velike 2m x 20m x 0.6m (24m 3) s
protokom vode 3 -5l/s

- ribe se sortiraju po veličini (uklanjaju se manje)

III faza (od 240 dana do konzumne veličine)

- ribe se nalaze u konzumnim ribnjacima

- nakon 18 - 24 mjeseca, ribe postižu konzumnu težinu od 250g

- bazeni u ribnjaku su betonski i nalaze u nizu (protočni bazeni)

- voda treba priticati i istjecati cijelom širinom ribnjaka kako se ne bi zadržavala organska tvar

- u organskoj tvari nakupljaju se opasni mikroorganizmi (vrtičavost pastrva)

- najbolja iskoristivost vode postiže se pri dimenzijama ribnjaka 1 x 10 m

Pastrve u ribogojilištima se hrane:

- svježom hranom (proizvodi životinjskog podrijetla)

- mješanom hranom (mješavina klaoničkih otpadaka i raznih vrsta brašna)

- industrijskom hranom u obliku: granula, paleta i brašna (gotova hrana)

Prednost hranjenja gotovom hranom:

- visoka hranjiva vrijednost

- ne zahtjeva pripremu

- rast ribe je ujednačen

- lako se skladišti i čuva

Broj obroka i količina hrane ovisi o:

 - temperaturi vode

- kategoriji i veličini ribe

- vrsti i kvaliteti hrane kojom se ribe hrane

Hranjenje se obavlja ručno. Ribi se daje točno određena količina hrane koju mora odmah pojesti.
Nepojedena hrana stoji i propada te onečišćuje bazene. Bazeni se obvezno čiste od fekalija, mulja,
otpadaka hrane, uginule ribe i otpadaka koji nekontrolirano dospiju u bazene.

Šaransko ribničarstvo:

Uzgoj toplovodnih vrsta riba prvenstveno šaranskih (šaran, bijeli amur, som i grgeč). Razlikujemo
ekstenzivan i intenzivan uzgoj.

Ekstenzivan uzgoj:

• u ribnjacima i jezerima velikih površina (400-500 ha)

• dubine od 0,5 - 4 m.

• voda se ne mijenja cijelu sezonu

• potencira se rast vodenog bilja i životinjskog svijeta

• svi stadiji razvoja ribe se odvijaju zajedno

• lako se prenose bolesti

• ribe se mrijeste isključivo prirodnim mriješćenjem

Intenzivan uzgoj:

• je hidrograđevinski objekt za razmnožavanje ili uzgoj riba u kontroliranim uvijetima

• bazeni se po potrebi mogu napuniti i isprazniti vodom

• objekt se sastoje se od: -nasipa (gornji dio – kruna)

-ispusta (grljenjaka)
-upusta

Kavezni sustav uzgoja morskih riba:

Danas se svuda u svijetu ulažu veliki napori kako bi se povećala proizvodnja živežnih namirnica
životinjskog porijekla, u čemu ne zaostaju ni morsko ni slatkovodno ribarstvo. Ribe se mogu uzgajati
ekstenzivno, poluintenzivno i intenzivno. Jedan od načina intenzivnog uzgoja ribe jest uzgoj u
plutajućim kavezima, koji se primjenjuje u velikom broju zemalja. Kavezni uzgoj riba postaje jedan od
načina iskorištavanja i povećanja bioproduktivnih kapaciteta golemih vodenih rezervi, pa je svakim
danom sve raširenija metoda intenzivne produkcije riba.
OTROVANJA RIBE:

Asfiksija:

Asfiksija ili ugušenje riba je dosta česta pojava i nastaje kao posljedica manje količine kisika u vodi no
što je za život neophodno. Poznato je da različite vrste riba imaju različite fiziološke potrebe za
kisikom, tako da je za šarana, soma, karaša i deverike normalna koncentracija kisika u vodi 5 mg/l,
dok je za pastrvee optimalna koncentracija viša od 7 mg/l. Količina slobodnog kisika u vodenoj sredini
može znatno varirati i ljeti i zimi, a ovisi od temperature vode, bakterijske i biljne flore, količine
organskih materijala, koncentracije mineralnih materijala u vodi i sl. Pri višim temperaturama vode,
količina kisika je znatno manja i na temperaturi vode od 30ºC smanjuje se na polovinu . Velika količina
aerobnih bakterija u vodi troši više slobodnog kisika i truljenje organskih materijala veže slobodan
kisik. Može se reći da je količina slobodnog kisika u vodi ovisi o mnogim faktorima. U jezerima i
otvorenim vodama nestašica kisika nastaje uslijed zagađenja otpadnim vodama bogatim organskim
materijalima, kao i otpacima iz kanalizacije, mljekara, pivovara, šećerana, tvornica škroba, celuloze i
sl. Otpadne vode sa ratarskih površina koje su obogaćene mineralnim tvarima mogu utjecati na
smanjenje koncentracije slobodnog kisika u vodi, jer doprinose bujnom rastu algi i biljki, što također
dovodi do stvaranja većih količina organskih materijala i daljih posljedica. Prekomjerni razvoj biljaka i
algi u vodi ne samo da troši slobodan kisik, već i njihovo prisustvo na površini vode sprječava
prodiranje svjetlosti i fotosintezu u dubljim slojevima vode.

Trovanje otpadnim vodama:

Posljednjih desetak godina sve se češće javlja pomor ribe. Povećanjem i izgradnjom industrije biva
sve aktualnije pitanje otpadnih voda, koje sve više ugrožavaju čistoću naših voda. Industrijske
otpadne vode predstavljaju veliku i ozbiljnu prepreku za uzdizanje ribarstva i iz godine u godinu
nameću nam sve veću štetu. Promjena životnog prostora riba ozbiljno utječe na njihov broj, koji je
sve manji, a utječe i na njihov sastav. Onečišćena područja se sve više povećavaju i množe, a i dalji
vodotoci pod njima bivaju sve siromašniji s organizmima, koji predstavljaju riblju hranu. Sastav vode
toliko se promjenio, da se neke ribe više ne mogu pronaći. Poneke vrste ipak su navikle na lošije
životne uvjete, ali kvaliteta njihovog mesa znatno je lošija. Onečišćenje nekih otpadnih voda je toliki,
da utječe direktno smrtno. Zbog toga dolazi do sve češćih uganuća riblje populacije, od najmlađih, pa
i do odraslih riba. Pošto su životni uvjeti minimalni, ribe su emigrirale ili podlegle zbog konstantnog
utjecaja otpadnih voda, jer one lako izazivaju oboljenja, zbog kojih riba počinje slabiti i nakon
izvjesnog vremena ugiba. Svakodnevno puštanje otpadnih voda u rijeke isto tako spriječava
razmnožavanje riba na taj način, da se riba u zagađenoj vodi uopće ne mrijesti, a u slučaju da se
omrijesti razvitak jaja nije normalan i ona propadaju. Otpadne vode isto tako utječu na ishranu. Kod
jednolike produkcije organizama koji predstavljaju riblju hranu, a još nisu konsumirani, dolazi do
uginuća. U vodi dođe do raspadanja organske tvari, pojavljuju se otrovi, od kojih ribe ugibaju ili
prouzrokuju njihovu selidbu i na taj način dolazi do osiromašenja vode. Što su manje prirodne vode,
to veću opasnost predstavljaju za njih industrijske otpadne vode, jer se svojim malim protokom ne
mogu suprotstaviti zagađivanju.

Kemijsko zagađivanje vode:

Kemijsko zagađenje vode uzrokovano je organskim i neorganskim materijalima (teški metali,

pesticidi, nafta, mineralne soli, detrdženti). Tako je, na primjer, poznat takozvani ksenoestrogeni
učinak nekih kemijskih tvari(pesticida, lijekova, deterdženata …) iz vode na živi svijet. Ksenoestrogeni
su tvari po svom sastavu slične ženskom spolnom hormonu (estrogenu), često se nazivaju i
„okolišnim hormonima“, a na organizme u vodi djeluju tako da mijenjaju njihove životne cikluse,
posebno cikluse razmnožavanja. Ksenoestrogeni često izazivaju i različite deformacije
životinja. Pesticidi su problem i zato što, osim površinskih voda, ispiranjem prodiru i zagađuju
podzemne vode. Oni se najčešće raspršuju u atmosferi prskanjem usjeva, a potom se vraćaju u tlo i
natapaju ga kao sastavni dio padalina. Zakiseljavanje voda može dovesti do uginuća pojedinih
organizama i prekomjernog razmnožavanja drugih organizama, što dovodi do neravnoteže u
ekosustavu. Podzemne vode (takozvani vodonosnici, stijene pogodne za skladištenje podzemne
vode) su također izložene zagađenju nitratima i fosfatima iz poljoprivrednih gnojiva koja ispiranjem
prodiru kroz tlo. Povećane koncentracije nitrata u pitkoj vodi iz podzemnih izvora mogu izazvati
ozbiljne zdravstvene probleme u ljudi.
Jedan oblik kemijskog zagađenja je i zakiseljavanje vodotoka (kao posljedica kiselih kiša i efekta
staklenika). Uslijed zakiseljavanja može doći do uginuća pojedinih organizama i prekomjernog
razmnožavanja drugih organizama što dovodi do neravnoteže u ekosustavu.
Osim ovih različitih kemijskih oblika zagađenja, čovjek opterećuje vodotoke i raznim fizikalnim
zagađenjem (npr. radioaktivnim tvarima i ispuštanjem zagrijane vode iz rashladnih pogona
industrije) i biološkim zagađenjem (unošenjem stranih vrsta biljaka i životinja u vodotoke), što
također mijenja i narušava normalno funkcioniranje ekosustava.

TROVANJE LJUDI RIBAMA:

Fiziološki otrovi; Griležni toksini

U našoj je zemlji najčešće trovanje morskom plavom ribom (srdela, inćuni, tuna, skuša...). Prvo
trovanje u povijesti zabilježeno je na skuši. Za nastajanje velikih količina histamina u ribljem mesu
presudna je prisutnost mikroorganizama koji imaju sposobnost pretvorbe slobodne aminokiseline
histidin u otrovni spoj histamin. Enzim koji vrši pretvorbu histidina u histamin zove se histidin-
dekarboksilaza. Veliki broj mikroorganizama koji mogu izvršiti pretvorbu histidina u histamin
stanovnici su crijeva ribe i površine mora. Prema podacima iz literatura najpovoljnija temperatura za
nastajanje hastamina je 20°C. Histaminsko trovanje se može spriječiti tako da se plava riba uvijek
čuva na temperaturi od +4°C ili nižoj u svakom trenutku od ulova do potrošnje ili je treba odmah
pripremiti za jelo. Simptomi trovanja su: glavobolja, utrnuće jezika, i usnice, vrtoglavica, osip po vratu
i prsima, ubrzano kucanje srca. Pri pojavi ovih simptoma treba odmah potražiti liječničku pomoć.
Najčešći kemijski rizici pri konzumaciji ribe, rakova i školjkaša su histamin i teški metali. Histamin je
biotoksin, pripadnik skupine biogenih amina koji su prisutni u različitim vrstama hrane, kao što su riba
i riblji proizvodi, meso, sir i fermentirana hrana. Histamin se stvara u tkivu ribe dekarboksilacijom
slobodnog histidina zbog prisustva bakterija koje sadrže enzim histidin dekarboksilazu i to u slučaju
kada riba stoji duže vrijeme na sobnoj temperaturi stoga ga možemo smatrati indikatorom kvarenja
zbog nepravilno uskladištene ribe. Histamin se odlikuje velikom termorezistencijom i prema nekim
autorima izdržava čak i temperaturu od 200 °C. Jednom nastao enzim histidin-dekarboksilaza može
nastaviti proizvoditi histamin u ribi i u slučaju kada bakterije nisu aktivne. Taj enzim može biti aktivan
i na temperaturama konzerviranja hlađenjem. Teški su metali česti onečišćivači vodenih sustava,
smatraju se opasnim za žive organizme zbog velike otrovnosti i sklonosti nakupljanja u ekosustavu.
Metali u morsku sredinu dospijevaju iz različitih izvora od kojih su najvažniji industrijski,
poljoprivredni i urbani otpad. Toksični učinak metala ovisi o njihovom obliku u morskoj vodi. Živa je
teški metal koji je zagadio većinu naših mora i oceana te je veoma toksična, kao i olovo. Možemo
istaknuti da je metilna živa najtoksičnija. Olovo oštećuje mnoga tkiva i organe te sprječava djelovanje
enzima koji kataliziraju reakciju biosinteze hemoglobina što se očituje kao anemija, djeluje
neurotoksično a najčešće izaziva kronično trovanje jer se nakuplja u organizmu.
Bakterije iz skupine trovača mesa (salmonela):

Salmonele su fakultativno anaerobne, gram-negativne, štapićaste bakterije koje ne formiraju spore.

Većina ih je pokretna i pokretni oblici snabdeveni su peritrihijalnim flagelama i fimbrijama.
Ovaj patogen se generalno razvija na aw od 0,86, u pH opsegu od 3,6 do 9,5 sa optimalnim razvojem
u pH opsegu od 6,5 do 7,5. Koncentracija soli iznad 2% će sprečiti razvoj salmonele, ali je ona vrlo
otporna na smrzavanje i sušenje. Ovi mikroorganizmi se razvijaju na temperaturama okruženja od 5
do 47°C (optimalna temperatura je 37°C) i proizvode endotoksin (toksin koji se nalazi unutar
bakterijske ćelije) koji izaziva bolest.
Na temperaturi od 56oC salmonele uginu za 20-30 minuta. Osetljive su prema hloru, što je i razlog
primene hlora i hlornih jedinjenja za dezinfekciju vode za piće.
Ova bakterija može biti prisutna u crevnom traktu i drugim tkivima živine i životinja sa crvenim
mesom, a da se pri tome kod te životinje ne javi nijedan očigledan simptom oboljenja. Ovaj
mikroorganizam je trajan problem kod sirovog živinskog mesa i pronađen je učak 70% leševa brojlera.
Ovaj uzročnik kontaminacije penetrira u jaje preko veoma uskih pukotina na ljusci i fekalnog
zagađenja ljuske i preko infekcije ovarijuma kod kokošaka.
Istraživanja ovog problema u posljednjih desetak godina ukazuju na neke nove, do sada nepoznate
mogućnosti adaptacije ovih mikroorganizama na namirnice biljnog porekla (primarno povrće) koje su
više puta bile prenosioci salmoneloza.
Salmoneloze ljudi obuhvataju sledeće grupe oboljenja:
• opšta ciklična zarazna oboljenja (tifus i paratifusi). Uzročnik tifusa je S. typhi, a paratifusa S.
paratyphi;
• alimentarne toksikoinfekcije. Najčešći uzročnici su S. eneritidis, S. typhimurium i S. choleraeuis;
• enteritisi.
Salmoneloza se smatra bolešću koja se prenosi putem hrane jer je ona posledica unosa bilo koje od
brojnih vrsta salmonela mikroorganizama. Uobičajeni simptomi salmoneloze su mučnina, povraćanje
i dijareja, koja se izgleda javlja kao rezultat iritacije crevnog zida od strane endotoksina. A bi se javila
bolest mora se uneti oko milion ovih mikroorganizama. Vremenski razmak od unosa do pojave
simptoma salmoneloze je obično duži nego kod trovanja hranom koje je izazvano stafilokokama.
Smrtnost je kod salmoneloze uglavnom mala. Većina smrtnih slučajeva koji se dese, dese se među
bebama, starim ljudima, ili onimačije je zdravlje već narušeno drugim bolestima. Salmoneloza može
biti pogotovo opasna za osobe zaražene SIDOM.
Iako Salmonella organizmi mogu biti prisutni i u koštanom tkivu, osnovni izvor infekcije predstavljaju
namirnice koje u procesu proizvodnje bivaju kontaminirane od strane radnika, putem ponovne
kontaminacije ili ukrštene kontaminacije. Salmonella koja je prenešena preko vrhova prstiju može da
preživi nekoliko sati i da i dalje bude sposobna da potom kontaminira hranu. Zbog porekla ovih
bakterija i njihove osetljivosti na niske temperature, za pojavu salmonele se obično okrivljuju loši
sanitarni uslovi i nedostatak termičke obrade namirnica.

Toksini C botulinusa:

Uzročnik botulizma je anaerobni gram – pozitivni štapić Clostridium botulinum koji stvara
termorezistentne spore, mikroorganizam je proširen posvuda – prirodno boravište mu je tlo, a
izoliran je s površine voća i povrća, s riba i školjki, a nalazi se povremeno i u stolici životinja i ljudi.
Tipovi C. botulinum se razlikuju u antigenom tipu toksina koji stvaraju ( A-G ). Botulizam kod čovjeka
uzrokuju uglavnom toksini A, B i E. Postoje i rijetki slučajevi trovanja čovjeka tipom toksina F, G, dok
su tipovi C i D nađeni kod životinja i ptica. Sporte Clostridium botulinum su vrlo otporne na
temperaturu. Izdrže kuhanje na 100ºC kroz 3-5 sati. Njihova otpornost se smanjuje zakiseljavanjem i
jačim soljenjem hrane. Botulin toksin nastaje autolizom klostridija; to je citoplazmatski protein
bakterije. Botulizam uzrokovan industrijskim konzerviranjem hrane, koji se javljao na početku
stoljeća, danas je zbog strogih propisa pripreme i razvijenih tehnoloških postupaka nestao. Kod
trovanja hranom botulini neurotoskin se nakon ingestije apsorbira u tankom crijevu i raznosi se po
tijelu putem limfnih i krvnih žila. Tako dospijeva do perifernih kolinergičkih sinapsa tj.
neuromuskularnih veza skeletnih mišićnih vlakana, postganglijskih parasimpatičkih nervnih
završetaka kao i perifernih ganglija. period latenicje, vrijeme konzumacije otrovne hrane do pojave
prvih simptoma, mjeri se satima i iznosi obično 12 do 36 sati. Taj period može biti i kraći ali i duži od
10 dana. Prvi simptomi botulizma mogu biti gastrointestalni, no oni se sreću u manje od trećine
bolesnika. Može se pojaviti mučnina, povraćanje, grčevi u trbuhu, ponekad i proljev. Bolest najčešće
počinje neurološkim simptomima, a prvi simptom je nejasan vid. Daljnja progresija bolesti je brza i
teška. Zahvaćenost kranijalnijh živaca uzrokuje otežan govor – disartriju. Slabost se potom širi na
gornje udove, trup, donjen udove. Oboljeli sa simptomima botulizma trebaju biti smješteni na odjel
intenzivne skrbi. Tamo treba pratit njihov vitalni kapacitet. ukoliko se vitalni znakove snize za jednu
trećinu, pogotovo ako se to zbiva naglo, treba biti spreman za 53 intubaciju i umjetnu respiraciju.
Ispiranjem želuca ili izazivanje povraćanja ima smisla primijeniti samo u onim slučajevima gdje je od
konzumacije inkriminirane hrane prošlo svega nekoliko sati. Kod botulizma zbog alimentarne
intoksikacije daje se odmah, nakon uzimanja uzorka trovalentni konjski serum koji sadrže antitoksine
A, B i E. Me trebamo čekati laboratorijsku potvrdu bolesti, jer time gubimo dragocijeno vrijeme. Iako
učinkovitost antibotulinog serumma nije dokazana kliničkim ispitivanjem na čovjeku, dokazana je na
laboratorijskim životinjama. Učinak antitoksina direktno ovisi o tome koliko je rano primijenjen, jer
antitoksin ne djeluje na toksin koji je već ušao u živčanu stanicu. Serum se daje nakon testiranja
osjetljivosti intravenozno. Također valja spomenuti da bi davanje antibiotika kod alimentarnog
botulizma imalo učinka.