UNIVERZITET U BIHAĆU

PEDAGOŠKI FAKULTET
Bosanski jezik sa književnošću i historija

SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI BiH II

Osman- Azizove pripovijetke

Bihać, maja 2001. Dr. Rašid Durić

Dolić Emira
 Da bismo bolje razumjeli suštinu ovog rada treba prvo
krenuti od pitanja: Ko i šta podrazumijeva pseudonim Osman-
Aziz?
Osman – Aziz je književni pseudonim ili tandem pod kojim su
stvarali i svoje radove objavljivali dva mostarska pisca: Osman Nuri
Hadžić i Ivan Aziz Milićević. Naravno, to ne znači da su ova dva
pisca pisali čitavo vrijeme zajedno, oni su svakako imali zasebnih
radova. Do danas niko još pouzdano nije mogao utvrditi šta je djelo
jednog , a šta drugog u njihovoj zajedničkoj prozi .

Na osnovu djela koja su stvarali zasebno mogu se pružiti neke

indikacije njihove diferencijalne poetike. Pod ovim pseudonimom
napisali su više djela: Bez nade i Bez svrhe (romani), zbirku crtica
S puta i teste , te nekoliko pripovijetki( Pogibija i osveta Smail- age
Čengića, Na Neretvi, Među dva svijeta itd.).Pošto su ova dva pisca
svoju književnu aktivnost usmjerili pisanju proze to bi se njihova
proza mogla podijeliti u tri grupe:
- proza iz turskog doba
- proza na prijelazu dviju vladavina i vremena
- proza iz savremene austrougarske stvarnosti

Svaka od ovih grupa ima svoje karakteristike, pa tako

proza iz turskog perioda sadrži epsku strukturu bošnjačke
narodne epske pjesme i tradicije dok preostale dvije grupe
sadrže pojačanu dozu idejnog i didaktičkog supstrata, a sve to s
ciljem da prosvijete i upozore na uzroke i posljedice što će se
kasnije pretvoriti u oštru društvenu kritiku i iznošenje tamne
stvarnosti.

Tema ovog seminarskog rada je da što potpunije da

analizu pripovijetki koje su pisali Osman Nuri Hadžić i Ivan
Miličević .Također neću iznositi šta je to djelo jednog , a šta
drugog u njihovoj zajedničkoj prozi, nego ću uopćeno govoriti o
bitnim karakteristikama njihovih pripovijetki. Nastojaću da
ovaj rad pruži dovoljno podataka o pripovijetkama o kojima se
vrlo rijetko davao kritički i književni osvrt.
 Kao što sam u uvodnom dijelu naglasila sva Osman-
Azizova proza može se klasificirati u tri grupe:
- proza iz turskog doba
- proza na prijelazu turskog u austrougarsko doba
- proza iz savremene austrougarske stvarnosti;

Naravno, moj zadatak nije da obrađujem ovdje pojedine

periode u stvaralaštvu ovih pisaca, ali ću nastojati da
pripovijetke obuhvate sva tri perioda.

Za pripovijetke koje opisuju događaje iz savremene

austrougarske stvarnosti moglo bi se reći da su više kritički
obojene sa povišenom dozom moraliziranja i didakticiziranja,
kao i apel tadašnjem stanovništvu da prestane biti jednoumno i
konzervativno. I upravo taj doživljaj bošnjačkog svijeta će
doprijeti do one nervne ivice kada postaje stilski nepodnošljiv,
jednostavno nije se više mogao književni održati.Njihova kritika
bošnjačkog društva dobivala je sve više moralna obilježja
nekrologa.To je bio unutarnji razlog da su ovi pisci napustili
književno stvaranje i pošli svaki svojim putem u publicistiku. U
ove pripovijetke , tj. iz savremene austrougarske stvarnosti bi
se mogle svrstati pripovijetke: Među dva svijeta i Tko pod
bratom jamu kopa sam će u nju upasti,dok ostale
pripovijetke i ne daju tačnu odredbu vremena nego se to samo
po sebi naslućuje( Pogibija i osveta Smail-age Čengića, Na
Neretvi, Pravedan sud ....)

Teme pripovijetki su raznolike, krećući se od onih koje

uzimaju događaje iz savremene stvarnosti do onih u kojima je
ljubav između dvoje mladih glavna tema.

Što se tiče stila i jezika pripovijetki, on je neujednačen

jer postoji dosta izraza i iz hrvatskog jezika i iz bosanskog , što
naravno ne treba toliko uzimati u obzir .Stil je jednostavan i
razumljiv. Svoje pripovijetke su uglavnom stavarali na podlozi
narodne epske tradicije .

U pripovijetci Pogibija i osveta Smail- age Čengića

usmena epska pjesma je najviše došla do izražaja.To se prije
svega vidi i u kompoziciji, motivima, stilu i jeziku i dakako onim
bitnim elementima epske pjesme : boj, psihološki karakter
glavnih junaka itd.
Glavni junak ove pripovijetke je Smail-aga Čengić koji je
bio jedan od onih koji su kupili harač, ne zato što su to htjeli
nego što su morali. Mažuranić u svom epu o Smail-agi Čengiću
piše da je isti bio pakostan i nepravedan prema raji, te da je
mučio na najsvirepiji način kršćane.U pripovijeci Pogibija i
osveta Smail-age Čengića , glavni junak je čovjek dobrih
osobina, a to se zaključuje i iz samog odnosa prema drugim
junacima.No, to se vidi i kroz Smilagino pobratimstvo sa
kršćankom Sekanom koja ga upozorava na opasnost koja mu
prijeti od dušmana.
U samom uvodu pripovijetke se daje opis glavnog junaka i
taj opis Smailagine hrabrosti i neustrašivosti već radnji daje
neku dramatičnost koja će kasnije doći u prvi plan.
Radnja se dešava u Hercegovini krajem mjeseca srpnja
1848. Pred sam polazak u harač junaci uzimaju abdest što je
jedna od karakteristika i narodne epske pjesme. Na taj način se
mole Bogu da ih u njihovom poslu sačuva od dušmanske ruke
.Poslije niza ritualnih radnji junaci zajedno sa Smail-agom na
čelu polaze.

Dok su putovali prolazili su mnoge predjele i tu se pisac

zaustavljao kao da je želio da na što ljepši način dočara čitaocu
te krajeve i njihov naziv vezivao za historijske ličnosti. Tako je
mjesto Drobnjak povezao sa legendom o smrti Gazi Husref-
bega: « .... priča se da je tu pogubljen Gazi Husref- beg, tijelo
mu je prenešeno u Sarajevo, a drob mu tu zakopaše.» Tako je
ovaj kraj dobio naziv Drobnjak. Smail-aga i njegovi podanici
nakon nekog vramena odsjedoše na Mljetečaku odakle je aga
slao svoje kavaze da kupe harač po Drobnjacima. Tu mu u
posjetu dolaze dvojica vojvoda: od Malinskog Mirko Aleksić i od
Tušine Novica Cerović. Obojica su ustvari bile uhode koji su
željeli saznati koliko sa agom ima junaka da bi kasnije mogli
izvršiti napad.Aga se prema njima jako lijepo odnosio jer nije ni
pomišljao na takvu prijevaru, čak ih šalje da kupe harač. No,
obojica su otišla da dignu raju protiv Smail- age . Agu na
prijevaru upozorava njegova posestrima Sekana, ali on to
shvaća više kao šalu. Izdajice zajedno sa pristalicama iz raje u
noći napadaju Agu i odvode mu ata. Ono što je preživjelo od
aginih podanika se razbježalo pred rajom.Vojvode su se nakon
ovog događaja zajedno sa rajom odselili u Crnu Goru ne sluteći
da ih i tu čeka osveta za smrt Smail- age. I u tom dijelu vidimo
golem utjecaj epske tradicije , pogotovo onda kada se vila
nagorkinja obraća Novici Ceroviću:
Cerović,sve t' u za' čas bilo!
Što izdade svoga gospodara?
Izdalo te ljeto i godina,
Za rukom ti ništa ne nicalo
A na kuli čedo ne plakalo! ...

Za ovu pripovijetku bi se moglo još dodati da je ona

ustvari pozitivna kontradikcija Mažuranićevom epu o Smail- agi
Čengiću. Pitanje o karakteru ove historijske ličnosti će još
uvijek ostati neodgovoreno i to upravo zbog nacionalnih
tendencija. Ali unatoč svemu ova pripovijetka je jedna
bošnjačka verzija ili bolje rečeno- osvrt na jednu historijsku
ličnost.

Pripovijetka «Na Neretvi» samo u nekim dijelovima

nastavlja inerciju epskog izraza i stila i epske pripovijedačke
strukture vezane u njoj uz patrijarhalne likove iz novijeg
predokupacinog života, za mentalitet Bošnjaka i za atmosferu
koja je nastala na planu historijskih zbivanja, kada ponovno
dolaze do izražaja njihove tradicionalne junačke crte. Dva
historijska događaja u ovoj pripovijesti, Nevesinjska buna 1876
godine i okupacija 1878. nastavljaju se jedan na drugi
satvarajući društveno- psihološki tok vremena. Na toj pozadini
odvija se domaća, ljubavna i socijalna drama u kući Tahir-age
Demirhodžića i oko nje, sa nizom sudbina i
individualnopsiholoških vremenskih tokova splićući se u
kompleks strujanja etike i naravi jednog doba i glavnih junaka
ove proze u njemu i služi da se na njenoj pozadini ispolje
osnovne osobine njihovih priroda: s jedne strane epske
rodoljubive crte Tahiraginog junačkog lika, sa čvrstinom
tradicionalne životne etike koju u sebi nosi i želi da prenese na
svog nasljednika, a u njegovoj sjeni lik Zarif-hanume
(Tahiragina žena) koja njegovu volju shvaća kao neminovnost i
zakon i , s druge strane da se podvuče čestitost i poslušnost
Alije, radi kontrasta njegovog kasnijeg pada. Pripovijetka se
sastoji od više glava. Od prve do treće glave okupljena su epska
obilježja : u opisu sakupljanja junaka koji treba s carskom
vojskom da pođu na ustanike , u opisu Tahir- age,
opremanja,rastanka s porodicom te u opisu samog boja sa
Crnogorcima na Krstacu. Tragova bošnjačke junačke pjesme
ima i u pripovijednim pojedinostima, u Tahiraginim sumnjama
u mogućnost prevare i u njegovoj uvjerenosti u pobjedu turske
vojske, u njegovom ponosu i savijesti « da odbija neprijatelje od
kućnog praga , da čuva ognjište, da brani vjeru « , u epskoj
pristrasnosti piščevoj pri opisu bošnjačkih boraca. Povijest
nesretne ljubavi Alije i Fate, koja zbog protivljenja Alijinih
roditelja prelazi u dramu i tragediju, predstavlja vječni motiv
literature, posebno romantičarske, ni po čemu osoben, izuzetan
i nov.

Propast Alijina kao posljedica ljubavne vjernosti i čvrstine

stavljene u iskušenje, nasuprot poslušnosti i ljubavi prema
roditeljima, jeste rezultat vječne pripovijedne i dramske dileme
kao što i Fatino utapanje u rijeci predstavlja konvencionalan i
prirodan završetak neudovoljenja jedne ljubavne težnje,mada
sam čin tog utapanja u blaženoj i rajskoj ekstazi ljubavnog sna i
nevinom osjećanju stvarnosti nosi rezonancu Ljubišine «
Skočidjevojke». Ono što daje lokalno određenje ovoj ljubavnoj
pripovijesti je atmosfera i život oko Alije i Fate.Ljubavna
vjernost unatoč zaprekama,stavljeana nasuprot odanosti prema
roditeljima koja čini suštinu etike ovog motiva podudara se sa
etikom narodnih pjesama, a sama odsudna scena kada Zarif-
hanuma zaklinje Aliju majčinim mlijekom, koja je klimaks
drame, otkriva u punoj mjeri ekspanzivnost narodne poezije na
pisce u ovoj fazi njihova stvaranja. U ovoj pripovijesti na kraju
nije istaknuta ni poruka ni kritika ni optužba u osvrtu na
junake i radnju. Ova pripovijest zrači na završetku fatalističkim
saznanjem koje se utapa u proticanju vremena. Ideju o
fatalističkoj nemoći čovjekovog uticanja na svoju i tuđu
sudbinu.

« Lijepa zabava i posao tegliti u se iz cigare,pak onda

uz srkaj kahve ispustiti da se iz tebe dimi kao iz seljačke
kolibice.I to ti je kod nas posao, jer inače u nas je sveti
običaj ništa ne raditi,a još manje misliti.»
Ovim uvodnim dijelom u pripovijetci «Među dva svijeta» pisac
je dao kritiku upućenu bošnjačkom čovjeku, koja bi se nekim
dijelom i mogla prihvatiti, pogotovo za period austrougarske
vladavine na ovim prostorima.U ovoj pripvijesti je možda više
nego u ostalim pripovijetkama iznesena tamna stvarnost
tadašnjeg društva u Bosni. Slikajući psihološke crte glavnog
aktera radnje, Muhameda- efendiju daje nam se na uvid
duševna rastrganost našeg čovjeka između Istoka i Zapada.
Muhamed je zagovornik pluralizma u nauci, uopće u kulturi, ali
to ostaje na razini govora a ne na djelima koja bi uobličila
teorijsko sa praktičnim. Pripovijest se realizira retrospektivnim
smjerom, to znači da o Muhamedu saznajemo tek poslije
njegove smrti. Njegov rođak Hilmija nam govori o njemu kao
borcu za svijetliju budućnost.Tako je Hilmija sporedna ličnost ili
bolje rečeno sam pisac.Hilmiju i Muhameda razdvajaju
novonastale prilike u Bosni, te tako Muhamed odlazi sa ocem u
Carigrad, aHilmija ostaje u Bosni. Njih dvojica se povremeno
viđaju ili se dopisuju pismima u kojima se Muhamed žali na
prilike u Carigradu. Tom prilikom kritikuje učene ljude koji se
zovu tako samo zato što nose softansko odijelo,džubu i
ahmediju, a ustvari osuđuju svaki napredak samo zato što to
nisu našli u arapskoj gramatici.Muhamed se razbolio u medresi
koja je kako kaže hladna i memljiva i pritom iznosi: « Softama
je Kur 'an velika knjiga mrtva bez duha, u kojoj poznadu
slova,ali iz slova ne mogu da shvaćaju živih uzvišenih
misli koje su tu zabilježene za sva vremena, koje imadu
namjenu da čovječanstvo privedu savršenom duševnom
životu ...a po njima je islam postao najobičnija igra u
rukama bezdušnika i besavjesnika . Zar nije tako i kod
nas ?»
Muhamedova borba za bolju budućnost u kojoj će kultura i
nauka imati dominantno mjesto ostaje uglavnom samo na
kritikama upućenim ne samo Bošnjacima nego i čitavom
svijetu.Umire sa neostvarenim idealima,ogorčen na sebe i na
ostali svijet.
Pored borbe za ostvarenje viših ciljeva u Muhamedovom liku
prepoznajemo i melanholično-romantičarsku crtu. Ona je
izražena u Muhamedovoj ljubavi prema prvoj jaukliji kojoj je
ostao vjeran do kraja života.
« On je među nama,u našem svijetu, živi svojim posebnim
životom, u svom svijetu, kako ga je bio stvorio njegov um i
njegovo srce.» Ovim se i završava pripovijest koju Hilmija priča
svojim drugovima, koji poslije ove tužne balade razmišljaju šta
učiniti da se krene u napredak.

Za pripovijetku « U vinogradu» moglo bi se reći da je šaljiva

priča nasrudinovskog tipa.Salih-aga čovjek starog kova koji voli
uživati u plodovima svoga rada a prezire lijenost, hvata u svom
vinogradu lopove. Vidjevši lopove kako se lijepo naslađuju
grožđem, birajući koja je krošnja bolja, Salih-aga im prilazi ali
ih ne napada nego ih na lukav način zavadi.Lopovi Ciganin,
Mujo i Maho jedan drugog izdaju Salih-agi, da bi se on na kraju
obračunao samo sa jednim. Tu izbija na površinu njihova slabost
a to je izdaja, kojoj kasnije i sami u šake padaju. Ova pripovijest
spada u zbirku crtica «S puta i teste» ali sam je uvrstila da bih
pokazala da tandem Osman-Aziz nije samo kritikovao i
didakticizirao već da u njegovim pripovijetkama prevladava i
određena doza humora.

Pripovijetka koja nosi poslovičan naziv» Tko pod bratom jamu

kopa,sam će u nju upasti» podsjetila me na baladu o braći
Morićima, s tim da je ovo ustvari balada o Derviš-agi.
Uznemirenost i strah stanovništva proizašao okupacijom od
Austro-Ugarske dovodio je i do krivih osuda u kojima su nevini
postali žrtve vlasti. Okupacija je podijelila stanovništvo na dvije
struje i to na one koji su se suprostavili svemu što dolazi od
Austro-Ugarske, i one kojisu smatrali da se treba prilagoditi
novonastaloj situaciji.Ovoj drugoj struji je pripadao i glavni
junak ove pripovijesti.Derviš-aga je nakon okupacije odveden u
tamnicu i tu osuđen na smrt bez obzira što nije učestvovao u
otporu koji su pružali Hadži-Lojo i njegovi podanici. Osuđen je
iz razloga što nije imao svjedoka koji bi svjedočio u njegovu
korist. Ovakvu situaciju će iskoristiti prvi Derviš- agin komšija
Panto, koji je bio dužan nešto novca osuđenom. On je na sudu
krivo svjedočio samo da bi se riješio Derviš- age i
dugovanja.Dok Morić Ibro odlazi sa ovog svijeta pjevajući o
ljepotama Sarajeva, Derviš-aga odlazi spominjući: « Bog je
velik». Kasnije pripovijetka skreće drugim smjerom, smjerom
beskrupuloznog Pante Đorđevića.Ne umijevši smiriti svoju
savjest Panto se opija, postajući nemoćan sam pred sobom.
Pisac sa žaljenjem konstatuje: «Šta je ruha, na meni je ,šta je
kruha , u meni je.»
Sudbina Pante Đorđevića nas dovodi do zaključka da čovjek ne
može graditi svoju sreću na tuđoj nesreći.

Crtice iz zbirke «S puta i teste « predstavljaju registar

mahana bošnjačkog čovjeka i Osman- Azizov kritičko-satirički
osvrt na njih.Tu su prije svega bosanska sporost,odbijanje
svakog rada i sklonost uljepšavanju vanjštine da bi se prikrila
unutrašnja bijeda a sve se to može naći u crtici Čališni ljudi .
Zatim lijenost i hronični umor, ali polaganje prava na brigu
zajednice, socijalno-etička propast koja se ne može popraviti – u
crtici Bolesnici. Bespovratna zatucanost jednog praznovjerja
koje izaziva sažaljenje ( Mali i veliki), nerazlikovanje
spoljašnjih obilježja i suštine učenosti(Guske izvan vode) samo
su neke od tema ili jasnije rečeno kritika upućenih bošnjačkom
svijetu. U većini ovih crtica nema pozitivnih likova, a atmosfera
je ujednačena u negativnom smislu.Njihovu ulogu preuzimaju
sami pisci kao posmatrači i pratioci, kao komentatori, tumači,
kritičari koji se i formalno pojavljuju u tekstu sa svojom ličnom
množinom.Sama sredina i atmosfera u ovim crticama je
socijalno i duhovno zamračena, sa preokrenutim sistemom
životnih i etičkih vrijednosti i neumitnošću najpotpunije
degeneracije.

ZAKLJUČAK

Na osnovu analize pripovijedaka tandema Osman- Aziza

može se zaključiti da su pisali o raspoloženju Bošnjaka na
austrougarsku upravu i svemu onome što je došlo s njom, sa
naglašenim snažnim i neprekinutim mentalitetom iz vremena
turske vladavine i jakom težnjom za vraćanjem starog. Važan
strukturalni i metodološki problem poetike Osman-Aziza je
razgraničavanje i definiranje pojedinačnih književnih udjela
svakog od ovih pisaca u stvaranju i realiziranju njihovog
zajedničkog djela.Jednu od Hadžićevih emocionalno-
pripovijedačkih komponenti u književnom tandemu Osman-Aziz
predstavlja erotika koja ovom piscu nije bila strana.(Muhsin
Rizvić, Osman-Aziz na raspuću dva svijeta)
I Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Miličević potječu iz Mostara i
logično je da su bili zaljubljeni u svoj zavičaj, pa su stoga po
mom mišljenju dali najljepše opise Neretve i okolice(posebno u
pripovijesti Na Neretvi). Značaj njihovog stvaralaštva je u tome
što su dali dosta historijskih podataka o vremenu austrougarske
vladavine, zatim o nevesinjskoj buni, kao i o historijskoj ličnosti
Smail- age Čengića.
Pored toga što su uzimali teme iz vremena Austro-Ugarske
njihova djela sadrže dosta motiva iz narodne tradicije.Prije
svega tu su motivi zaklinjanja majčinim mlijekom u pripovijesti
Na Neretvi, zatim poštivanje roditelja, konzervativnost koja
dovodi do životne tragedije itd.
Stvaralaštvo ovog književnog tandema bilo je namjenjeno
prosvijećivanju bošnjačkog naroda u doba Austro-Ugarske. Ova
dva pisca,zaista su uspjeli iznijeti sve ono što je pozitivno i
negativno kod bosanskohercegovačkog naroda.

LITERATURA:

Osman-Aziz: Izabrana djela – pripovijetke, II, Sarajevo 1980.

Enes Duraković: Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka,

Alef, Sarajevo 1995.
Muhsin Rizvić: Panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo
1994.