Umjetnost riječi Federika Lorke I Pabla Nerude

Umjetnost Federika Garsija Lorke, pozorišnog reditelja, poeta ostaće upamćena kao umjetnost
jakih motiva koji su se prožimali njegovim djelima.
Na trenutak melanholično, kratko, Lorka se zapravo kao dječak igrao s umjetnošču te ponekad je
sarkastično i o bolu pisao.
Čitajuči njegove pjesme stekao sam sledeči utisak, sa spekta terorije književnosti kroz Lorkina
djela se smjenjuju realistično i nadrealistično iliti realizam i nadrealizam kroz elemente ljubavi i
same dubine melanholije.
„Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe“ su Lorkine najznačajnije drame.
Osvrnuči se na pjesmu koje je zapravo odlučila zašto ću pisati o Federiku:

A Posle
„Iščezavaju lavirinti
što ih vreme stvara.

(Samo pustoš ostaje.)

Iščezava srce,
izvor želja.

(Samo pustoš ostaje.)

Iluzija zore i poljupci,

sve iščezava.
 Samo pustoš ostaje.
Pustoš valovita.“

Motivi: Pustoš, zore, srce, iluzija

Čitajući ovu pjesmu melanholične note osjetite nit realizma i trag nadrealizma kroz stvarne
emotivne crtne stvaralaštva, čitajući Lorku shvatičete da je par njegovih motiva statično za skoro
svaku pjesmu.

Nokturno
Previše se plašim umrlog lišća,
plašim se livada kad ih rosa kiti.
Ja idem da zaspim; ako me ne preneš,
hladno ću ti srce uz bok ostaviti.

Što je to što zvoni u daljini?

Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!

Stavih ti đerdane s biserjem od zore.

Zašto me ostavljaš na putu da patim?
Kad pođeš daleko, moja ptica plače
i vinograd zelen neće vina dati.

Što je to što zvoni u daljini?

Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
 Ti nikada nećeš znati, sfingo snežna,
da sam te mnogo voleo u duši,
u zore oblačne i kada kiša lije,
a s uvele grane gnezdo se ruši.

Što je to što zvoni u daljini?

Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima,

Nokturno je još jedna pjesma o ljubavi, vidjećete da u Federiku žive neiživljene oči ljubavi, on
piše o mjesecu, ranama, sjetimo se drame „Krvava svadba“, piše o lišću, daljini, obratio sam
pažnju na riječ „daljina“ u njegovim pjesmama, osjetio je kao da ga prati i tako je u daljini možda
kroz taj motiv i predvidio da će biti brutalno streljan u građanskim ratovima, negdje u daljini, jer
za njegov grob još uvjek se ne zna. Velikan je ostavljen u raljama a nama je dao emocije,
inspiraciju i njegove pjesme i djela kao svjedoke njegovog postojanja, u čovjeka možete pucati
ali riječi ostaju dugo nakon njega pa možda i zauvijek.

Neruda

Naftali Rikardo Rejes jeste pravo ime Pabla Nerude, Čileanskog pjesnika, dobitnika Nobelove
nagrade.
Zašto sam odlučio da u istom tekstu pišem o Lorki i Nerudi? Bili su prijatelji, umjetnici, Neruda je
izgubio prijatelja u španskom građanskom ratu, Lorku i to je veoma uticalo na neke njegove
korake, njegov način pisanja, nacin življenja pa čak i voljenja.
Priključio se revolucionarnom pokretu i od tada većina njegovih pjesama nosi bunt revolucije.
Odnosno prekrivenu želju da oživi mrtvog prijatelja i da ga ne ostavi raljama zaborava. Njegova
poezija jeste različita mogu reći po tome sto je Lorka nekako imao kraće crte izračaja ali oštre,
Neruda za razliku od njega piše dosta duže pjesme i ima više motiva iako je jedan glavni i ne
prevaziđeni uzrok.
Volio je ljubav više od svega što je imao i što je vidio u svom životu i u svemu je tražio, sto je
postala neka vrsta njegovog identiteta, smatram da svako svoj identitet najbolje može pronaći
kroz ljubav, upravo kako je i Pablo to uradio, ali naravno nije lako usuditi se, zato je i predivno na
tako jednostavan način.
„Hoću da znam
 jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš

ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
 da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.“
Pablo Neruda

„Ako me zaboraviš“ je jedna od najljepših Nerudinih pjesama, tačnije predstavlja jednu

generacijsku himnu ljubavi koju je stvorio Pablo iz svojih ljubavnih memoara i uspio prenijeti na
sljedece generacije decenijama unaprijed pa sve do dana današnjeg.
Ako me zaboraviš- ako odeš
otićiću- čekaću
na kraju kaže:
„sve dok živi biće u rukama tvojim
Ne napuštajući moje“.
Dakle neodustajanje kod melanholične krhkosti je odlika ove pjesme. Možda je to pjesma koju bi
svaki momak trebao djevojci da izrecituje u momentima bliskosti i tako Neruda bude ponosan
jos vise na svoje stvaralaštvo i sami odnos bude jos prisniji, jer sama poezija Nerude je proistekla
iz ranog djetinjstva od svoje polusestre Laure, koja mu je pomogla izraziti se kroz ljubavnu
poeziju i tako zauvijek ostati Princ ljubavi kroz stihove svih generacija.

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,

jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,

jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
 Pablo Neruda

Ovu sam pjesmu odabrao jer me asocirala na motiv koji je Lorka često koristio i na neki način
sam sebi predvidio sudbinu „daljina“. Kao što vidimo i Neruda je se plašio te opet imamo
nemilosrdne kontraste kao nerjetke motive odlaženja ili par povratka.

Jedno je sigurno tragedija za života ova dva velikana je dosta bilo, želja za voljenjem i pažljivo
slusanje samog hedonizma življenja, dali su nam primjer kako to izgleda zaista živjeti i voljeti i
otvoriti vrata bogovima spontanosti.
Patili su mnogo, ali su ostavili puno generacijama koje dolaze, toliko puno da shvatimo da se
metkom protiv ljubavi i borbi za pravičnost ne može.
„UMREM LI,
OSTAVITE BALKON OTVOREN.

DETE NARANDŽE JEDE.

(VIDIM SA SVOG BALKONA)

KOSAC ŽITO KOSI.

(ČUJEM SA SVOG BALKONA.)

UMREM LI,
OSTAVITE BALKON OTVOREN.“

Federiko – Garsija - Lorka

Resursi:

https://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-pesnik-federiko-garsija-
lorka-t24370.html
https://www.prelepapoezija.com/ne-budi-daleko-od-mene/

https://www.poezijanoci.com/strana/garsija-lorka-pesme.html#6
https://www.poezijanoci.com/strana/pablo-neruda-pesme.html

https://pulse.rs/izvor-suza-i-dalje-tece/