Professional Documents
Culture Documents
21:36) 1/6
Stručni članak
1. UVOD
U ovršno pravo Republike Hrvatske od 1. siječnja 2011., donošenjem prethodnog Zakona o
provedbi ovrhe na novčanim sredstvima [1], uvedena je izvansudska ovrha koju provodi
Financijska agencija[2]. Takva izvansudska ovrha uvedena je s ciljem rasterećenja preopterećenih
sudova te ubrzanja ovršnih postupaka. Prema podatcima s internetske stranice Fine[3], od 1.
siječnja 2011. do 31. kolovoza 2018. zaprimljeno je 9.089.441 osnova, od čega se 25,4 % odnosi
na poslovne subjekte, a 74,6 % na građane. U istom tom razdoblju ukupno je izvršeno
(naplaćeno/zaplijenjeno ili povučeno po bilo kojoj osnovi) 148,8 milijardi kn po osnovama koje se
odnose na poslovne subjekte i 85,4 milijarde kuna po osnovama koje se odnose na građane. Iz
tih podataka razvidno je da je nezamislivo provođenje ovrhe bez izvansudske ovrhe i Fine[4].
Na novinskoj presici 27. travnja 2018. Vlada Republike Hrvatske predstavila je zakonski paket koji
bi trebao dati poticaj za rješavanje problema insolventnosti velikog broja blokiranih građana. Taj
zakonski paket, između ostalog, obuhvaćao je i novi Zakon o provedbi ovrhe na novčanim
sredstvima[5], a koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018.
Prema prijašnjem ZPONS-u nije postojala propisana procedura vezano uz postupanje Fine u
odnosu na zaprimljene osnove za plaćanje i zahtjeve za izravnu naplatu, već je bilo samo
propisano da se ovrha na novčanim sredstvima provodi prema OIB-u ovršenika. No, u praksi je to
izgledalo tako da je Fina često vraćala zahtjeve za izravnu naplatu i/ili osnove za plaćanje kao
nepodobne za daljnje postupanje jer su sadržavale pogreške i nedosljednosti u nazivima stanaka
(npr. zarez u nazivu pravne osobe i sl.) ili OIB-a, pri čemu je zauzeto poprilično strogo i formalno
stajalište. Takva praksa Fine posljedično je dovela do donošenja mišljenja Ministarstva pravosuđa
Republike Hrvatske u kojem se pokušala dati uputa koje su nedosljednosti prihvatljive, a koje nisu
pa je tako dano, primjerice, mišljenje da za fizičke osobe bilo kakvo odstupanje od imena i
prezimena osobe, bez obzira na uredan OIB, znači nemogućnost postupanja po takvoj osnovi[10],
za razliku od pravnih osoba za koje je bitan uredan OIB, dok se pogreške koje se tiču zareza,
navodnika, nedostataka u predmetu poslovanja društva ili u naznaci pravnog oblika društva ne
smatraju odlučnim za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima[11].
U novom ZPONS-u pokušala se popuniti takva pravna praznina pa je propisano točno kada i kako
Fina postupa po dostavljenim osnovama. Naime, propisano je da Fina postupa po dostavljenoj
osnovi za plaćanje ako su osobni identifikacijski broj, ime i prezime odnosno naziv ovršenika i
ovrhovoditelja iz te osnove za plaćanje (odnosno zahtjeva za izravnu naplatu i zahtjeva za
naplatu) istovjetni osobnom identifikacijskom broju, imenu i prezimenu odnosno nazivu koje je
Fini dostavilo nadležno tijelo koje je na temelju propisa nadležno za postupak dodjeljivanja
osobnog identifikacijskog broja i za vođenje njihove evidencije. Na taj način ostalo se pri
formalnom i strogom načinu procjenjivanja podobnosti osnova i zahtjeva za postupanje. Detaljnije
propisuje Pravilnik o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima[12], u članku 16.,
u kojem se propisuje da Fina može vratiti osnovu za plaćanje donositelju odnosno podnositelju[13]
ako zaprimi osnovu za plaćanje u kojoj podatci o imenu i prezimenu, nazivu ovršenika ili
ovrhovoditelja odnosno njihovu OIB-u nisu potpuno navedeni, ili oni nisu istovjetni podatcima koje
je Fini dostavilo nadležno tijelo koje je na temelju propisa nadležno za postupak dodjeljivanja OIB-
a i za vođenje evidencije o OIB-ima. Prilikom vraćanja osnove Fina je dužna dati obrazloženje
podnositelju vezano uz razloge vraćanja[14]. U tom slučaju Fina, također, vraća ovrhovoditelju, na
njegov zahtjev naknadu predujmljenu za osnovu za plaćanje za koju je Fina utvrdila nemogućnost
izvršenja, no o naknadama bit će više riječi u nastavku.
Ako je do razlike u nazivu ovršenika/ovrhovoditelja došlo zbog promjene naziva i ako je to
razvidno iz odgovarajućeg registra, propisano je da se ti podatci neće smatrati neistovjetnim.
Takve odredbe Pravilnika u suprotnosti su s odredbom članka 4. st. 6. ZPONS-a, koja propisuje
ne tako strog pristup u procjeni podobnosti osnova/zahtjeva jer je omogućeno Fini postupiti po
osnovi za plaćanje i ako u njoj nije naznačen osobni identifikacijski broj ovršenika odnosno
ovrhovoditelja, s tim da će se ovrha tada provesti prema podatku o osobnom identifikacijskom
broju ovršenika odnosno ovrhovoditelja iz zahtjeva za izravnu naplatu odnosno iz zahtjeva za
naplatu koji su dostavljeni uz osnovu za plaćanje. U tom slučaju na ovrhovoditelja je prebačena
odgovornost za štetu nastalu zbog pogrešno dostavljenog podatka o osobnom identifikacijskom
broju.
Dakle, dolazi se do oprečnih situacija jer u slučaju kada u osnovi za plaćanje nije naveden OIB,
ovrha se po njoj može provesti prema ZPONS-u ako ovrhovoditelj naznači OIB u zahtjevu za
izravnu naplatu, no do ovrhe neće doći ako ime i prezime ovršenika, sukladno njegovu OIB-u, ne
odgovara imenu i prezimenu u evidencijama o OIB-ima.
U praksi su se događali slučajevi u kojima bi Fina vraćala osnovu za plaćanje zato što je ovršenik
(fizička osoba) promijenio ime i prezime (udaja/rastava) nakon donošenja pravomoćne i ovršne
presude, a prije njezina podnošenja na naplatu kod Fine unatoč tome što je uz presudu dostavljen
i izvadak iz matične knjige rođenih u kojoj je razvidno da je do promjene imena i prezimena
ovršenika došlo zbog udaje/rastave. Takav strogi pristup omogućava ovršenicima izbjegavanje
ovrhe. U praksi često tužitelji/ovrhovoditelji traže od suda da se donese rješenje o ispravku
pravomoćne i ovršne presude kako bi se povodom iste presude mogla provesti izvansudska ovrha
pred Finom[15].
U odnosu na prijenos novčanih sredstava valja navesti da je u jednom razdoblju za vrijeme
važenja starog ZPONS-a, Fina odbijala prenijeti novčana sredstava (za dosuđene troškove
postupka) izravno na račun opunomoćenika (odvjetnika), zbog čega je ponovno došlo do
intervencije Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, koje je u svojem odgovoru na upit
Hrvatske odvjetničke komore navelo da »nema potrebe niti opravdanog razloga raditi razliku u
provedbi sudske i izvansudske ovrhe u vezi s mogućnosti da se iznos troškova postupka za koji je
određena ovrha prenese na račun odvjetnika koji ga u tom postupku zastupa«[16].
Zbog toga novi ZPONS propisuje, u članku 5. st. 10. i 11., da se prijenos novčanih sredstava
može zahtijevati isključivo u korist računa koji pripada ovrhovoditelju, a da se iznimno prijenos
novčanih sredstava može zahtijevati i u korist računa zakonskog zastupnika fizičke osobe koja je
ovrhovoditelj te u korist računa odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja, kao
opunomoćenik, za iznos troškova postupka iz osnove za plaćanje.
3. NAKNADE
Velika novost u odnosu na prijašnji ZPONS je uvođenje predujmljivanja naknade[17] za
izvršenje/provedbu osnove za plaćanje od strane ovrhovoditelja. Naime, prema prijašnjem
ZPONS-u, Fina je naknadu za izvršenje/provedbu osnove za plaćanje naplaćivala s računa
ovršenik te se ona smatrala troškom i bila je sadržana u nalogu[18].
Prema novom ZPONS-u, ovrhovoditelj[19] je, sukladno članku 22., dužan predujmiti Fini iznos
propisane naknade za provedbu osnove za plaćanje, a Fina potom taj iznos upisuje u Očevidnik
zajedno s tražbinom iz osnove za plaćanje te provodi ovrhu u korist ovrhovoditelja. S računa
ovršenika skida se ovrhovoditeljeva tražbina iz osnove za plaćanje kao i predujmljeni iznos
naknade i vraćaju je ovrhovoditelju. Dakle, to novo uređenje vezano uz predujmljivanje naknade,
ne mijenja poziciju ovršenika jer se s njegova računa skida tražbina i naknada. Jedino što se
mijenja jest da se Fini uplaćuje naknada prije izvršenja osnove za plaćanje, za razliku od prije,
kada je Fina svoju naknadu skidala s računa ovršenika pa se znalo događati, ako je ovršenik bio
prezadužen, da ta naknada bude naplaćena puno kasnije pa čak i da ostane nenaplaćena.
Ovrhovoditelj isto tako snosi naknadu za vraćanje osnove za plaćanje, promjenu ovrhovoditelja i
druge radnje koje Fina poduzima na njegov zahtjev[20]. Ako ovrhovoditelj ne plati iznos predujma,
tada Fina neće upisati osnovu za plaćanje u Očevidnik (već je vraća ovrhovoditelju) niti
poduzimati radnje po osnovi za plaćanje odnosno poduzimati bilo koju radnju koju on traži.
Navedena novost, u početku primjene ZPONS-a, u praksi je stvarala konfuziju kod ovrhovoditelja
jer oni nisu znali treba li se ta naknada Fine tražiti u prijedlogu za ovrhu kao predvidivi trošak
ovrhe. Praksa u postupanju Fine pokazala je da se naknada ne stavlja u prijedlog za ovrhu kao
predvidivi ovršni trošak jer Fina, nakon što se naknada plati od strane ovrhovoditelja, taj trošak
automatizmom upisuje u Očevidnik zajedno s tražbinom iz osnove za plaćanje te provodi ovrhu u
korist ovrhovoditelja kako u odnosu na trošak naknade, tako i u odnosu na tražbinu za koju je
dostavljena osnova za plaćanje.
Samo plaćanje naknade nije problematično u slučaju kad ovrhovoditelj dostavlja Fini osnovu za
plaćanje, no problem nastaje u slučaju kad sud dostavlja osnovu za plaćanje Fini na provedbu,
što je slučaj kad sud donosi rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave ili rješenje o određivanju
mjere osiguranja[21]. Naime, prilikom donošenja mjera osiguranja ili rješenja o ovrsi na temelju
ovršne isprave sud je zadužen za dostavu takvog rješenja Fini te ovrhovoditelj nema nikakav
nadzor nad time. Fini se rješenje dostavlja, u pravilu, putem sudskog dostavljača, dok se
strankama to rješenje dostavlja preporučeno putem pošte pa se često u praksi događa da Fina
zaprimi to rješenje prije ovrhovoditelja. U dosadašnjoj praksi, kako je već prije navedeno, Fina
provjerava može li postupati po takvoj osnovi za plaćanje. Kako uz rješenja nije dostavljen dokaz
o uplati naknade od strane ovrhovoditelja, takva rješenja vraćaju se sudu s obrazloženjem da je
osnova nepodobna za postupanje jer uz nju nije dostavljen dokaz o plaćanju naknade od strane
ovrhovoditelja[22]. Na taj je način provedba sudskih rješenja ograničena i ispada zapravo da je
Fina iznad suda jer ona ima legitimno pravo odbiti provedbu sudske odluke dok se njoj ne uplati
naknada kojom ona podmiruje svoje troškove radi provedbe takvog rješenja. Sam sud prilikom
donošenja takvih rješenja nije dužan osigurati uplatu naknade od strane ovrhovoditelja prema
Ovršnom zakonu, no s obzirom na to da će se u praksi ta rješenja uvijek vraćati nakon dostave
Fini, sudovi će na taj način biti prisiljeni pozivati ovrhovoditelje da uplate naknadu i time stupaju u
poziciju brinuti se o tome je li uplaćena naknada Fini, a to, mislimo, nikako ne bi trebala biti uloga
suda. Ta problematika oko plaćanja naknade posebno je bitna kod mjera osiguranja koje služe
kao sredstvo kojim se eliminira mogućnost dužnika sprječavati ili otežavati buduće ostvarenje
tražbine vjerovnika kada nisu ispunjeni uvjeti za ovrhu[23], a to u praksi izgleda tako da Fina
blokira iznos tražbine na računu dužnika. U toj situaciji, kada se s rješenjem o osiguranju tražbine
»lopta« između suda i Fine, sve dok se ne uplati Fini naknada, otvara se manevarski prostor
protivniku osiguranja/dužniku da raspolaže svojom imovinom kako bi onemogućio provedbu
takvog rješenja, čime je ugrožena sama pravna priroda pravnog instituta mjere osiguranja.
[20] Prema ZPONS-u i prema Pravilniku sve njihove odredbe koje se odnose na provedbu ovrhe
na temelju osnove za plaćanje na odgovarajući način primjenjuju se i na provedbu osiguranja pa
se tako prilikom provođenja mjera osiguranja tražbina (privremenih i prethodnih mjera) također
mora platiti prije navedena naknada.
[21] Tako, primjerice, u predmetima Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1500/17,
Ovrv-483/18.
[22] Mandić, Švedl Blaženka: Svrhovitost privremenih mjera u trgovačkim sporovima, ZPR 6 (3)
2017., str. 371.
[23] Stečajni zakon (Nar. nov., br. 71/01 i 107/17 - u nastavku teksta: SZ).
[24] Članak 155. SZ-a. U troškove stečajnoga postupka pripadaju: 1. sudski troškovi stečajnoga
postupka, 2. tražbine neisplaćenih plaća radnika u bruto iznosu utvrđene u stečajnom postupku
koje su veće od tri neisplaćene plaće koje radnik ostvaruje prema posebnom propisu, a najviše do
iznosa tri neisplaćene minimalne plaće u Republici Hrvatskoj. Odredbe ove točke ne primjenjuju
se na osobe koje su bile ovlaštene voditi poslove društva, 3. nagrade i izdatci privremenoga
stečajnog upravitelja, stečajnoga upravitelja i članova odbora vjerovnika i 4. drugi troškovi za koje
je ovim ili drugim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnoga postupka.
[25] Članak 112. SZ-a.
[26] Članak 18. ZPONS-a.
[27] Članak 20. prijašnjeg ZPONS-a.
[28] Članak 21. novog ZPONS-a.
[29] https://vlada.gov.hr/vijesti/predsjednik-vlade-pripremili-smo-mjere-kojima-zelimo-konkretno-
pomoci-blokiranim-sugradjanima-i-smanjiti-njihov-broj/23788
[30] https://vlada.gov.hr/vijesti/predsjednik-vlade-pripremili-smo-mjere-kojima-zelimo-konkretno-
pomoci-blokiranim-sugradjanima-i-smanjiti-njihov-broj/23788