Slavoj Žižek: Da je Nelson Mandela

zaista pobijedio, ne bi ga smatrali

unverzalnim herojem
Objavljeno: 10.12.2013. - 14:06
Mandela mora da je umro kao ogorčen čovjek. Ako želimo odati počast njegovoj
zaostavštini, trebalo bi se fokusirati na neodržana obećanja kojima je njegovo liderstvo
dalo maha.

Autor: Slavoj Žižek
Veličina slova:aaa

‘Bilo bi suviše jednostavno kritikovati Mandelu što je napustio socijalističku perspektivu nakon
sloma aparthejda: da li je uistinu imao izbora? Da li je prelazak na socijalizam stvarna opcija?’ 

U posljednje dvije decenije svog života, Nelson Mandela je slavljen kao model za oslobađanje
zemlje od kolonijalnog jarma, bez podlijeganja iskušenju diktatorske moći i antikapitalističkog
opredjeljenja. Ukratko, Mandela nije bio Robert Mugabe, i Južna Afrika je ostala višepartijska
demokratija sa slobodom medija i jakom ekonomijom, dobro integrisanom u globalno tržište i
imuna na ishitrene socijalističke eksperimente. Sada, sa njegovom smrću, njegov status svetog
mudraca je, čini se, potvrđen za vječnost: postoje holivudski filmovi o njemu – glumio ga je
Morgan Freeman, koji je  takođe, usput rečeno, glumio Boga u jednom drugom filmu. Rok
zvijezde i religijske vođe, sportisti i  političari od Billa Clintona do Fidela Castra, svi su ujedinjeni
u njegovoj beatifikaciji.
Da li je ovo, međutim, cijela priča? Dvije ključne činjenice ostaju zaboravljene u ovoj
pokloničkoj  viziji. U Južnoj Africi, bijedni život siromašne većine uglavnom je ostao isti kao i za
vrijeme  aparthejda, a nasuprot širenju političkih i građanskih prava stoji rastuća nesigurnost,
nasilje i kriminal. Glavna promjena je da se staroj bijeloj vladajućoj klasi pridružila nova crna
elita. Drugo, ljudi pamte stari Afrički nacionalni kongres koji je obećao ne samo kraj aparthejdu,
već i više socijalne pravde, čak i neku vrstu socijalizma. Ova mnogo radikalnija prošlost Afričkog
kongresa postepeno nestaje iz našeg sjećanja. Nije ni čudo što među siromašnim, crnim
Južnoafrikancima raste ljutnja.

Južna Afrika je u ovom smislu samo jedna verzija priče o savremenoj ljevici koja se stalno
ponavlja. Lider ili stranka budu izbrani sa unverzalnim entuzijazmom, obaćavajući ”novi svijet” –
ali, onda, prije ili kasnije, oni se suoče sa ključnom dilemom: da li se usuđuju dirnuti u
kapitalističke mehanizme, ili odlučuju da se “pridruže igri”? Ako ometu ove mehanizme, vrlo
brzo budu “kažnjeni” tržišnim perturbacijama, ekonomskim haosom i ostalim. Zbog toga je
isuviše jednostavno kritikovati Mandelu za napuštanje socijalističke perspektive nakon sloma
aparthejda: da li je zaista imao izbora? Da li je prelazak na socijalizam stvarna opcija?

Lako je ismijavati Ayn Rand, ali postoji trunka istine u slavnoj "himni novcu" iz njenog romana
Atlas Shrugged: "Sve dok i ukoliko ne shvatite da je novac korijen sveg dobra, tražite vlastito
uništenje. Kada novac prestane da bude sredstvo kojim ljudi posluju jedni sa drugima, onda ljudi
postaju sredstvo drugih ljudi. Krv, bičevi i oružje ili dolari. Izaberite sami – drugog nema." Zar
nije Marks rekao nešto slično u svojoj poznatoj formuli kako, u robno-novčanom kosmosu,
“odnosi među ljudima poprimaju izgled odnosa među stvarima"?

U tržišnoj ekonomiji, odnosi među ljudima mogu izgledati kao odnosi međusobne slobode i
jednakosti: dominacija više nije direktna i vidljiva kao takva. Ono što je problematično jeste
polazeća premisa Randove: da je jedini izbor onaj između direktnih i indirektnih odnosa
dominacije i eksploatacije, sa bilo kakvom alternativom odbačenom kao utopijskom. Međutim,
svejedno treba imati na umu trenutak istine u inače besmislenoj ideološkoj tvrdnji Randove:
velika lekcija državnog socijalizma jeste da direktna abolicija privatne svojine i tržišno regulisane
razmjene, bez konkretnih formi socijalne regulacije procesa proizvodnje, neminovno vaskrsava
direktne odnose sužanjstva i dominacije. Ako samo ukinemo tržište (uključujući i tržišnu
eksploataciju), a da je ne zamijenimo pravim oblikom komunističke organizacije proizvodnje i
razmjene, dominacija se vraća sa osvetom i sa direktnom eksploatacijom.

Generalno pravilo je da kada započne revolt protiv represivnog polu-demokratskog režima, kao
što je bio slučaj na Bliskom Istoku 2011. godine, lako je mobilisati veliko mnoštvo sloganima koji
se mogu okarakterisati samo kao populistički – za demokratiju, protiv korupcije, na primjer. Ali
kada postepeno pristupimo težim izborima, kada naš revolt uspije u svom direktnom cilju,
shvatimo da se ono što nam je zaista smetalo (naša nesloboda, poniženje, korupcija,
nepostojanje izgleda za pristojan život) nastavlja u novom ruhu. Vladajuća ideologija mobiliše
ovdje cijeli svoj arsenal da bi nas spriječila da dođemo do ovog radikalnog zaključka. Oni nam
počnu govoriti da demokratska sloboda donosi vlastitu odgovornost, da dolazi sa cijenom, da
još nismo zreli ako očekujemo previše od demokratije. Na ovaj način, oni krive nas za naš
neuspjeh; u slobodnom društvu, reći će, svi kapitalno ulažemo u naše živote, odlučujući da
uložimo više u naše obrazovanje nego u zabavu ako želimo da uspijemo.

Na direktnijem političkom nivou, spoljna politika Sjedinjenih Država elaborirala je detaljnu

strategiju kako izvršiti kontrolu štete kanalisanjem masovnih nemira u prihvatljive
parlamentarno-kapitalističke tokove – kao što je uspješno urađeno u Južnoj Africi nakon pada
aparthejda, na Filipinima nakon pada Marcosa, u Indoneziji nakon pada Suharta i drugdje.
Upravo na ovoj kritičnoj tački, radikalna emancipatorna politika suočava se sa svojim najvećim
izazovom: kako ići naprijed nakon što je završena prva  entuzijastična faza, kako napraviti
sljedeći korak bez podlijeganja katastrofi “totalitarnog” iskušenja – ukratko, kako iće dalje od
Mandele, a ne postati Mugabe.

Ako želimo da ostanemo vjerni Mandelinoj zaostavštini, traba da zaboravimo krokodilske

pokloničke suze i fokusiramo se na neispunjena obećanja kojima je njegovo liderstvo dalo
maha. Možemo slobodno reći da je, s obzirom na njegov neupitni moral i političku veličinu, on
na kraju svog života takođe bio ogorčeni starac, svjestan kako je njegov vlastiti politički uspjeh i
njegovo izdizanje u univerzalnog heroja bio maska za gorki poraz. Njegova univerzalna slava je
takođe znak da on zapravo nije uznemirio globalni poredak moći.

 
Tekst je preuzet sa Guardian-a

Za BUKU prevela Milica Plavšić