Pozajmljeni intervju: Oliver Frljić, reditelj

Milicajci duha postoje u svakom vremenu

Razgovarao: Đorđe Krajišnik
Veličina slova:   

Photo: www.story.hr

Reditelj Oliver Frljić za Dane govori o sukobima koje vodi u hrvatskoj javnosti kao
intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, porukama koje šalje
transparentima sa pročelja ove teatarske kuće, o tome kako je hrvatska kulturna
javnost uglavnom prespavala devedesete, predstavi Hrvatsko glumište,
dekonstrukciji fašizma, politizaciji i političnosti teatra, te paralelama sa Krležinim
vremenom

Otkako ste postali intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u
Rijeci, ponovo ste, da tako kažem, došli u središte javnosti. Čini mi se da gotovo
na dnevnoj bazi bruji kulturna javnost o tome šta je Frljić napravio. Kako,
međutim, Vi gledate na tu buku, na reakcije kada je u pitanju Vaš angažman?

FRLJIĆ: Takve reakcije uglavnom govore o sredini iz koje dolaze. Hrvatska kulturna

javnost uglavnom je, ukoliko nije aktivno prevodila Tuđmanovu nacionalističku politiku u
kulturne matrice, prespavala devedesete. Činjenica je da u hrvatskom glumištu, ukoliko
se izuzmu dva časna izuzetka, nikada nije postojao antiratni diskurs. Čak ni kada je
Hrvatska otvoreno radila na komadanju Bosne i Hercegovine, kad je otvarala logore u
zapadnoj Hercegovini, kad su se dogodili Ahmići, kad se o zločinima u Pakračkoj
Poljani moglo čitati barem u dva tjednika.

U kojoj mjeri Vaše “provokacije” imaju uticaj na kulturnu javnost, ali i uopšte na
društvene tokove? Tačnije, kako vidite poruke koje ističete na pročelju pozorišta?
Meni se to doima kao nastojanje da se polje teatra proširi i na vanjski svijet.

FRLJIĆ: Naslušao sam se svakakvih gluposti vezano za transparente koje smo isticali

na pročelju kazališta u proteklom vremenu. Većina komentara pokazuje jedno vrlo
konzervativno, retrogradno shvaćanje onoga što bi umjetnost i teatar trebali biti. Rijetki
su oni koji razumiju da se radi o jednoj vrsti socijalnog performansa u kojem se koristi
simbolički kapital jednog nacionalnog kazališta za dekonstrukciju različitih oblika
isključivosti. Uostalom, Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica.

Photo: Mare Mutić

Kada smo već kod teatra, budući da imate iskustvo režiranja na cijelom prostoru
postjugoslavije, koliko je teatar ovdje danas autističan i koliko su autori, po
Vašem mišljenju, spremni na sukobljavanje sa stvarnošću?
FRLJIĆ: U Hrvatskoj se teatar u devedesetima apsolutno oglušio na društvenu
stvarnost ukoliko izuzmemo kazalištarce koji su svojim radom servisirali vladajuću
nacionalističku ideologiju. Paradigmu te i takve kazališne servilnosti predstavlja Krešimir
Dolenčić. Riječ je o redatelju koji je režirao Tuđmanovu vojnu paradu, Šuškov pogreb i
različite druge HDZ-ove manifestacije. Paralelno je bio direktor Dramskog kazališta
Gavella, zatim profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, pa ravnatelj Dubrovačkih
ljetnih igara. Inače, Dolenčić je osoba koja je cijeli jedan narod krstila kao “divlju stoku s
istoka” i koja je, u vlastitom samozaboravu i kolektivnom nacionalizmu, i danas
kazališno kurentna roba. Od takvih autora, a Dolenčić nije usamljen, teško je očekivati
da danas počnu kritičnije govoriti o društvenoj stvarnosti u kojoj smo zapeli od
devedesetih naovamo. Problem je u mlađim autorima jer osim par njih, za prebrojavanje
kojih nisu potrebni ni prsti jedne ruke, nema nikoga tko bi kazališno imenovao različite
društvene devijacije koje su u postjugoslovenskim društvima postale norma.

Kolike su zaista mogućnosti onoga što ste označili kao polje proširivanja
izvedbenih praksi, preciznije revidiranja uloge jednog narodnog pozorišta, imamo
li na umu da veliki broj pozorišta ovisi o finansiranju države, koja pak jeste ona
koja je uspostavila umjetničke prakse koje su danas većinski na snazi?

FRLJIĆ: Svima je jasno da je postojeći model nacionalnih teatara neodrživ. Danas on

više predstavlja muzealizaciju kazališta, nego prostor artikulacije i generiranja različitih
društvenih sukoba: ideoloških, klasnih, estetskih... Naravno da teatar koji održava
socijalni status quo i reproducira vrijednosti određene društvene klase kroz reprodukciju
njezinog estetskog kanona, teatar koji participira u tenzijama između većinskog (bez
obzira na to radilo se o većinskom u smislu nacionalne pripadnosti, seksualne
orijentacije, vjeroispovijesti ili nečega drugog) i manjinskog, nitko zaista ne želi mijenati.
Kolega Marin Blažević, ravnatelj Opere i glavni dramaturg, i ja smo došli u Rijeku
isključivo zato što nas zanima takva promjena i njezine reperkusije na kazališnu i širu
društvenu zajednicu. Uz to, obojica imamo taj luksuz da iz Rijeke možemo otići kad god
hoćemo. Nismo uvjetovani ovim što radimo u smislu materijalne egzistencije. Blažević
je znanstvenik s međunarodnom karijerom, a ja sam dosta poziva za rad iz Evrope
stavio na stand-by zbog Rijeke. Dakle, nikakav politički pritisak ne može uvjetovati što
ćemo i kako raditi.
 Izvor: www.dnevno.hr

 U posljednjim istupima u javnosti posebno ste se osvrnuli na nerazumijevanje

pozorišnih profesionalaca spram onoga što uspostavljate kao novi prostor
djelovanja pozorišta na čijem ste čelu. Kažete da kazalište nije isključivo ono što
se vidi na sceni, gdje u tom slučaju vidite potencijal teatra kao, da tako kažem,
društvenog subjekta?

FRLJIĆ: U brisanju granica između političkog i umjetničkog djelovanja. Kazališna

estetika koju danas poznajemo rezultanta je različitih ideoloških sukoba i pozicija moći.
Ona je nešto kontingentno. Ne treba biti pretjerano inteligentan i gledati daleko u
prošlost da se to shvati.

Umjetnost koja je doista nešto propitivala u svojoj društvenoj sredini uvijek je bila
odbacivana ili proskribirana. Isti tužitelj je na optuženičku klupu posjeo Flauberovu
Madame Bovary i Baudelaireove Cvjetove zla - Ernest Pinard. Takvi milicajci duha, koji
discipliniraju ono što izlazi iz propisanih društvenih normi i pripadajućeg im licemjerja,
postoje u svakom vremenu.

Da li je, u konačnici, moguće dekonstruisati fašizam putem kojim ste Vi pošli

Hrvatskim glumištem, koliki su dometi takvog teatarskog istupa?
FRLJIĆ: Moguće ga je imenovati. Ne znam sjećate li se jedne od zadnjih scena u
Makavejevom filmu W. R. - Misterije organizma, gdje odrezana glava Milene Dravić
kaže da je Vladimir “pravi crveni fašist”? Uz historijski i crveni, postoji i fašizam s
građanskom maskom. Lice iza te građanske maske gledamo upravo ovih dana na
primjeru predstave Hrvatsko glumište. Imenovavši one koji su participirali u hrvatskom
fašističkom diskursu devedesetih, stvorili smo široku koaliciju onih koji rade rukama i
nogama da se ta predstava ugasi. I pritom ne biraju sredstva. Zadnji pokušaji uključivali
su i stigmatiziranje jedne trinaestogodišnje djevojčice koja u njoj nastupa, te njezinih
roditelja.

Šta je za Vas najproblematičnije u djelovanju intelektualaca kao što je Slobodan

Šnajder, te gdje je središte sukoba intelektualaca te provenijencije sa Hrvatskim
glumištem i Vašim radom?

FRLJIĆ: Slobodana Šnajdera stvarno ne bih više komentirao jer mislim da svaki njegov
javni nastup dovoljno govori o tome tko je on i što danas. Kad smo kod intelektualaca,
ne znam koga bih danas doista mogao označiti tim imenom u hrvatskom teatru, jer po
meni biti intelektualac znači javno djelovati neovisno o vlastitim interesima i rizicima koje
takvo djelovanje uključuje. Ljudi koji napadaju Hrvatsko glumište motivirani su isključivo
zavišću, privatnim interesima ili povrijeđenim egom. Nekome nije postavljen tekst,
nekome nismo uzeli predstavu, netko ne bi da ga podsjećamo na ono što je govorio i
radio prije dvadeset i kusur godina, netko je reflektirao na poziciju intendanta, a nije ju
dobio...
 Photo. Mare Mutić

Nedavno ste imali i pritužbe iz crkvenih redova da vrijeđate vjerska osjećanja; čini
mi se da je naša kultura, tu mislim na cijeli ovaj prostor, isuviše navikla na
kompromise i da uvijek postoje brojne tabu-teme. O čemu se u umjetnosti treba, a
o čemu ne treba govoriti. Smije li umjetnost, u ovom slučaju teatarska, pristajati
na takve kompromise i odustajati od propitivanja svih društvenih “svetinja”?

FRLJIĆ: Katolička crkva se s inkvizitorskim žarom ostrvila na predstavu Hrvatsko

glumište, bez da ju je itko iz njezinih redova vidio. U crkvama se moli za zadovoljštinu
za uvrede i svetogrđa počinjena u predstavi Hrvatsko glumište. Ponavljam, predstavu
nitko od onih koji svojim molitvama paraju Božje uši nije vidio. Međutim, katoličkom
licemjerju nije bila uvreda i svetogrđe kad je biskup Vlado Košić usporedio osuđenog
ratnog zločinca Darija Kordića s Isusom. Crkva se nije, isto tako, oglasila kad je zgradu
riječkog Kazališta netko išarao ustaškim grafitima ukrašenim križem. Hrvatski
klerofašizam ima, nažalost, bogatu tradiciju i recidive te tradicije vidimo svakodnevno. A
što se “svetinja” tiče, moja svetinja je pravo na slobodu govora. Naročito kad se radi o
teroru “svetinja” većine.

Zamjera Vam se da pretjerujete i u politizaciji teatra. Kako gledate na to? Koliko

političnosti u teatru je previše?
FRLJIĆ: Kako pretjerati u politizaciji teatra koji je temeljito depolitiziran? Uostalom,
koliko ja znam, u ishodištu zapadnoevropskog teatra je političnost. Predlažem našem
kazališnom rafinmanu da još jednom pročita Aristofana i Eshila. Možda im bude malo
jasnije što je ono što radim i na koju tradiciju se nastavlja. Druga stvar je kad
malograđanština brani svoj malograđanski teritorij i njegove estetske kriterije. Naravno
da je tu svega previše, naravno da je sve to plakatno ili pamfletsko. Ali takve optužbe
više govore o kazališnoj nepismenosti onoga koji optužuje, nego o onome što se
optužuje.

Photo: Radmila Đurica

Nameće mi se, na kraju, zanimljiva asocijacija, stanje u teatru onako kako ga Vi

opisujete govoreći o “zagrebačkoj kazališnoj čaršiji” neodoljivo podsjeća na ono
što Krleža još davno tridesetih godina prošlog vijeka detektuje u polemičkoj knjizi
Moj obračun s njima. Mislite li da postoji neki kontinuitet takvog intelektualnog
stava, kojem se Krleža suprotstavljao, a čije korijene možemo tražiti i u nekim
današnjim kulturnim procesima?

FRLJIĆ: Definitivno. Krleža je kirurškom preciznošću secirao palanački duh Zagreba.

Taj duh je i danas tu, samo su se imena aktera promijenila. Sjetite se samo kakvo je
(ne)razumijevanje Krležine dramaturgije iskazivao Josip Bach, ravnatelj Drame
Hrvatskog zemaljskog kazališta. Isti taj Bach će, u nedostatku boljih argumenta, Krležu
optužiti za austrofilstvo. Dakle, kulturne matrice eliminacije se nisu puno promijenile.
Danas te proglase jugonostalgičarom ili nekim od pojmova iz leksikona nacionalističkog
folklora. I po tom pitanju je situacija u svim postjugoslovenskim državicama identična. A
tu mi nema druge nego uzviknuti "Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske
kulture"!

*Intervju prenosimo iz prijateljskih BH Dana