RADOZNAO DJEČAK

Jednog sunčanog poslije podneva promatrajući pjenušanje valova mora, svu

moju pažnju je privukao dječak sjedeći na kamenu uz more igrajući se
školjkama izvlačeći račiće ispod kamena doimao se osamljeno jer je bio
izdvojen od sve ostale djece koja su igrali odbojku na pijesku na obalu
ostavljajući udubine svojih malih tijelesa u pijesku, svaki put kada bi im lopta
pobjegla iz ruke. On je samo sjedio gledajući daleko prema pučini želeći pobjeći
sa svojim prijateljima račićima. Tako malen, a tako radoznao, nije se zadovoljio
igranjem loptom, nego je tražio sebe u mislima koje su plovile pučinom. Čak mu
je i pogled bio natopljen slanim kapima mora koje su željele ostaviti prijatelje,
pijesak i obalu te se pridružiti razbojničkoj skupini račića. Dok sam promatrala
njegov tužan, a ipak na neki način veseo lik poželjela sam mu se pridružiti i
upitati ga želi li me povesti u svoju gusarsku pustolovinu. On je to primijetio,
osmjehnuo se i rekao mi „pođimo“.

Tako je započela naša mala pustolovna priča. Krenuli smo na plovni put
Pacifikom istražujući njegove morske dubine, sve one tajne koje je skrivalo
stoljećima, potopljena kraljevstva i izgubljene ljubavi, zagledani samo u
zvjezdano nebo dovoljni jedno drugome, kupani osmijesima naših nezrelih
godina, a opet skrivajući suze zbog straha od svega onoga pred nama.

Plovidba je trajala godinama, naše zajedništvo nisu slomile nikakve oluje na

moru, niti ljudi koji su povremeno htjeli zarobiti dva mala račića na moru.

I sada dok sjedim na obali mora i gledam u daljinu, on je još uvijek tamo negdje,
plovi kao radoznao dječak, a ja sam se vratila jer su godine moje nezrelosti
davno završile, više nisam mala sirena u moru već osoba koja vam donosi priče
o Radoznalom dječaku.

-Ostala bih pripovjedač i promatrala pustolovine radoznalog dječaka.