Biblija

Biblija (grč. τὰ βιβλία, knjižice, sveščići), zbirka tekstova koje Židovi (samo SZ) i kršćani
drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere; nastali su u vremenu
između 1513. pr. Kr. Mojsijevo petoknjižje i 98. Otk i 2 Pt. Naziva se i "Sveto pismo",
"Pismo" ili "Pisma".

Biblija se danas smatra najprodavanijom knjigom svih vremena.

Ž idovi i Biblija

Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe qodeš (Sveti spisi) ili Tanakh (kratica za
Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. godine u Jamniji; priznali su 24
knjige nadahnutima i obvezatnima za židovsku vjeru. U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su
nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri
skupine: Tora (Petoknjižje), Neviim (Proroci) i Ketuvim (Mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je
hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji
pisanih aramejskim jezikom. Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u
doba perzijske vlasti (6. - 4. stoljeće pr. Kr.). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima
pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci
zadržali staro feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: pisac)
koji su ustanovili predaju čitanja Biblije u vremenu do Isusa Krista. Pisari nasljednici sofera u
stoljećima nakon Krista postali su poznati kao Masoreti. Oni su uočavali preinake koje su učinili
Soferi,te su ih bilježili na margini ili na kraju hebrejskog teksta. Te marginalne bilješke postale su
poznate kao Masora. Masora navodi 15 izvanrednih točaka Sofera,naime 15 riječi ili fraza u
hebrejskom tekstu koje su označene točkama ili potezima. Neke od tih izvanrednih točaka ne utječu
na engleski prijevod ili na tumačenje, ali druge utječu i važne su. Soferi su dozvolili da ih njihov
praznovjeran strah od izgovaranja imena Jehova (Jahve) odvede u zamku da ga na 134 mjesta
promjene u Adonaj (Gospodin) a na nekim mjestima Elohim (Bog). Te emendacije bile su vrlo
vjerojatno učinjene sa dobrim namjerama, jer je izgledalo da izvorni oblik pokazuje ili nepoštovanje
Boga ili omalovažavanje njegovih zemaljskih slugu. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše
samoglasnike, prvotni je čitatelj morao izgovarati vokale iz svog poznavanja jezika.I u hrvatskom
jeziku postoje mnoge standardne kratice koje se upotrebljavaju, a u kojima se ponavljaju samo
konsonanti. Na primjer, kao kratica za takozvani postoji tzv. Slično tome, hebrejski je obuhvaćao niz
riječi sastavljenih samo od konsonanata. Stoga se izrazom "konsonantski tekst"misli na hebrejski
tekst bez ikakvih oznaka za vokale.Tri škole Masoreta bile su uključene u razvoj vokalizacije i
označavanja naglasaka u konsonantskom tekstu; babilonska, palestinska i tiberijska. Standardno
tiskano izdanje hebrejske Biblije sve do 19. stoljeća bila je Druga rabinska Biblija Jacoba ben
Chayyima, objavljena 1524. Tek od 18. stoljeća izučavatelji su počeli unapređivati kritičko
proučavanje hebrejskog teksta.