Stari zavjet

Stari zavjet - je dio Biblije kojim se podjednako služe Židovi i kršćani.

Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i

sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovuapokrifima). Dijelimo ih u knjige zakona,
povijesne, mudrosne knjige, poeziju i proroke. Jedina razlika između protestantske i hebrejske verzije
je podjela knjiga, naime hebrejski Tanakh sastoji se od 24 knjige: knjige u parovima (o Samuelu,
Kraljevima te Ljetopise) smještene su u jednu knjigu (6 knjiga u 3 = -3); 12 proroka stavljeno je u
jednu knjigu (-11); te su Ezra i Nehemija također u jednoj knjizi (-1).

Petoknjižje - knjige Zakona[uredi VE | uredi]

Židovska tradicija prvih pet knjiga Starog zavjeta naziva Torah (hrv. Zakon), a hrvatski naziv
"Petoknjižje" prijevod je grčkog izrazaPentateuhos. Petoknjižje se sastoji od sljedećih knjiga:

1. Knjiga Postanka (Genesis)

Dijeli se na dvije cjeline: prva iznosi židovske predaje o stvaranju svijeta i prvih ljudi te
završava pričom o općem potopu. Ima mitološku tematiku, govori o odnosu čovjeka i Boga.
Drugi je dio vezan uz povijesnu tematiku te prikazuje predaje iz života židovskog naroda.

2. Knjiga Izlaska (Exodus)

Druga knjiga Petoknjižja. Prvi dio tematski govori o Mojsijevu životu i bijegu Židova iz Egipta,
a drugi o sklapanju Sinajskog Saveza i daje se prikaz svih propisa kao i vjerskih obreda koji
su njima doneseni.

3. Levitski zakonik (Leviticus)

4. Knjiga Brojeva (Numeri)

5. Ponovljeni zakon (Deuteronomii)

(u zagradama su navedeni latinski nazivi knjiga).

Povijesne knjige[uredi VE | uredi]

6. Jošua
7. Knjiga o Sucima
8. Ruta
9. Prva knjiga o Samuelu
10. Druga knjiga o Samuelu
11. Prva knjiga o Kraljevima
12. Druga knjiga o Kraljevima
 13. Prva knjiga Ljetopisa
14. Druga knjiga Ljetopisa
15. Ezra
16. Nehemija
17. Tobija (*)
18. Judita (*)
19. Estera
20. Prva knjiga o Makabejcima (*)
21. Druga knjiga o Makabejcima (*)

Mudrosne knjige[uredi VE | uredi]

22. Psalmi
23. Job
24. Mudre izreke
25. Propovjednik
26. Pjesma nad pjesmama
27. Knjiga Mudrosti (*)
28. Knjiga Sirahova (*)

Proročke knjige[uredi VE | uredi]

Glavni proroci[uredi VE | uredi]
29. Izaija
30. Jeremija
31. Tužaljke
32. Baruh (*)
33. Ezekiel
34. Daniel
"Manji" proroci[uredi VE | uredi]
35. Hošea
36. Joel
37. Amos
38. Obadija
39. Jona
40. Mihej
41. Nahum
 42. Habakuk
43. Sefanija
44. Hagaj
45. Zaharija
46. Malahija

(*) knjige označene zvjezdicom ne postoje u protestantskoj inačici Biblije (kao ni u sadašnjem
hebrejskom kanonu), to su tzv. Deuterokanonske knjige.

Prvi prijevodi[uredi VE | uredi]

Prvi prijevodi Starog zavjeta bili su na grčki, zbog velikog broja Židova koji su živjeli u dijaspori i
služili se tim jezikom. Najpoznatiji je svakako onaj koji je počeo nastajati na prelasku iz 3. u 2.
stoljeće pr. Kr., a naziva se Septuaginta. Taj su prijevod kasnije preuzeli i kršćani. Uz njega, bilo je i
drugih prijevoda na grčki, koji su obično nastojali približiti drevni tekst Septuaginte hebrejskom tekstu
kakav je bio u uporabi u njihovo vrijeme. Među takve prijevode ubrajaju se i oni što su ih
načiniliAkvila iz Ponta, Teodocijan, Lucijan i ostali.

Među važnije stare kršćanske prijevode Staroga zavjeta ubrajaju se i prijevodi na latinski jezik,
posebice tzv. Vetus latina, te kasnija Vulgata. Najznačajniji stari židovski prijevodi na aramejski
jezik prenošeni su isprva usmenom predajom, a kasnije (od 2. stoljeća) pojavljuju se i u pisanom
obliku. To su Targum Onkelos, koji gotovo doslovno prevodi hebrejski tekst, te Targum Jonatan ben
Uziel, Targum Neofiti i Targum Jerušalmi koji je fragmentaran. Ova posljednja tri Targuma često u
svoj prijevod unose tumačenja i tekstove kojih u hebrejskom tekstu nema.

Knjiga Postanka
Knjiga Postanka (heb. ‫ בראׁשית‬Berešit; grč. Γένεσις; lat. Genesis) prva je knjiga Staroga
zavjeta i Petoknjižja, to jest židovskeTore. Kratica za ovu knjigu: Post.

Naziv[uredi VE | uredi]

Hrvatski naziv »Postanak« prevodi grčki i latinski Genesis, a označuje da se u ovoj knjizi govori o
postanku svijeta i čovjeka, te o prapovijesti izraelskog naroda. Hebrejski naziv Berešit znači »u
početku«, a to je prva riječ hebrejskoga teksta ove knjige.

Struktura

Knjiga Postanka bitno se dijeli u dva dijela različitog opsega.

Prvi dio (Post 1-11) svojevrstan je uvod u povijest spasenja o kojoj će govoriti čitavaBiblija. Govori o
stvaranju svemira i čovjeka, o prvom grijehu i njegovim posljedicama, te o sve većoj pokvarenosti
koja se širila među ljudima.
Drugi dio (Post 12-50) počinje s Abrahamom, praocem izabranog naroda, te nastavlja poviješću
praotaca, Izaka i Jakova i njegovih dvanaest sinova, začetnika dvanaest izraelskih plemena, da bi
završio dugim izvještajem mudrosnih značajki o Josipu, sinu Jakovljevu.

Književni sastav

Danas se znanstvenici slažu da je Knjiga Postanka složeni spis u koji je uključeno više različitih
tradicija. Potkraj 19. st., pod utjecajem Grafa i J. Wellhausena, razvila se teorija o četiri
dokumenta koji su nastali u različito vrijeme i na različitim mjestima.

 Najstariji od tih dokumenata bio bi tzv. Jahvistički dokument (kratko samo J) koji u izvješću o
stvaranju rabi Božje ime Jahve(hebr. ‫ יהוה‬JHVH), a način njegova opisivanja je antropomorfan.
Tome dokumentu pripada, primjerice, izvještaj o prvome grijehu. Ovaj je dokument, po toj teoriji,
nastao u 9. st. pr. Kr. u Judi.

 Drugi je Elohistički dokument (skraćeno E) koji Boga označuje imenicom Elohim (hebr. ‫ֹלהים‬
ִ ‫)א‬, a
nastao bi negdje nakon Jahvističkog, ali u Izraelu, da bi, nakon pada Sjevernog kraljevstva, bio
pridružen Jahvističkom dokumentu i s njime stopljen. U ovom se dokumentu ne nalaze izvještaji
o stvaranju svijeta i čovjeka, te počinje s Abrahamom.

 Treći je Deuteronomistički dokument (skraćeno D) nastao u Jeruzalemu u doba kralja Jošije, no

u Knjizi Postanka teško ga je individuirati.

 Četvrti, i najmlađi, je Svećenički dokument (skraćeno P), nastao nakon povratka iz babilonskog
progonstva, a njemu pripada, na primjer, prvi izvještaj o stvaranju, gdje je stvaranje svijeta
raspoređeno na sedam dana.

Po teoriji bi dokumenti bili ujedinjeni oko 500. – 440. pr. Kr.

Ipak, ovakva precizna podjela pisanih tradicija do danas je našla brojne kritičare, kako one koji je
žele modificirati, tako i one koji je žele sasvim odbaciti.

Sadržaj Knjige Postanka

Prvih jedanaest poglavlja ove knjige na pučki način opisuju početke čovječanstva. U njima ne treba
tražiti povijesne izvještaje, već izričaj vjere njezinih pisaca. Pritom, oni su se služili predajama,
legendama i mitovima kakvi su postojali i u okolnim narodima i snažnim kulturama
poput egipatske i babilonske. Glavna je poruka te knjige da je čitav svemir nastao Božjim zahvatom,
a vrhunac je njegova djela bilo stvaranje muškarca i žene. Isto tako, ovaj prvi dio knjige nastoji
objasniti i porijeklo zla, patnje i smrti, te dati odgovore na ta vječna čovjekova pitanja.
U drugom dijelu knjige (Post 12-50) povijest praotaca prikazana je kao obiteljska povijest, te skuplja
različite tradicije o Abrahamu, Izaku, Jakovu i Josipu. Riječ je o pučkoj povijesti koja se zaustavlja na
događajima iz osobnog života i slikovitim prikazima, te se i ne pokušava uklopiti u tadašnju opću
povijest. Možemo ovdje govoriti jedino o religijskoj povijesti, budući da je u svim važnijim trenucima
prisutan Bog kao onaj koji djeluje i potiče. Poruka ovog dijela sastoji se u sljedećem: postoji jedan
Bog, on je oblikovao jedan narod i njemu dao jednu zemlju. Bog je Jahve, narod je Izrael, a zemlja je
Sveta, Obećana zemlja (u ovoj knjizi označena kaoKanaan).

Knjiga završava odlaskom praotaca u Egipat.

Knjiga Izlaska
Knjiga Izlaska (heb. ‫ ;ׁשמות‬grč. Ἔξοδος; lat. Exodus) druga je knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, to
jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Izl.

Naziv[uredi VE | uredi]

Hrvatsko ime Knjige Izlaska izvedeno je iz grčkog Ἔξοδος i latinskog Exodus što znači
upravo »izlazak«, a ukazuje na izlazak izraelskog naroda iz egipatskog ropstva kao glavnu temu.

Hebrejski naziv Šemot znači »Imena«, a riječ je o početku same Knjige Izlaska koja se otvara
riječima: »Ovo su imena Izraelovih sinova...«

Struktura[uredi VE | uredi]

U Knjizi Izlaska mogu se razdvojiti dvije glavne teme: oslobođenje iz Egipta (Izl 1,1-15,21), te Savez
na Sinaju (Izl 19,1-40,38). Kao poveznica među tim dvjema temama služi izvještaj o putovanju kroz
pustinju (Izl 15,22-18,27).

Na taj se način ova knjiga i fizički može podijeliti na tri dijela, svaki sa svojom glavnom temom.

Književni sastav

Slično kao i u Knjizi Postanka i u Knjizi Izlaska vidljiva je prisutnost različitih tradicija,
osobito jahvističke, elohističke i svećeničke koje su se vremenom stopile u jedinstveni tekst.

Ta se raznolikost tradicija očituje, primjerice, u dvostrukom pozivu Mojsija, od kojih je prvi povezan s
pripovijesti o »gorućem grmu« (Izl 3,1-4,17), a drugi je smješten nakon Mojsijeva prvog pojavljivanja
pred faraonom (Izl 6,2-7,7). Prvi je tekst mješavina jahvističkih i elohističkih predaja, a drugi pripada
svećeničkoj predaji.

Slično tome, postoje znakovi drevnih tradicija o izlasku iz Egipta koje su živjele u različitim izraelskim
plemenima. Dok tekst uglavnom govori o prolasku kroz pustinju Sin, prema istoku, postoje i tragovi
jednog putovanja prema sjeveru, kroz »zemlju Filistejaca« (Izl 13,17). Pretpostavlja se da je dio
izraelitskih plemena doista čuvao spomen na takav sjeverni smjer.

Sadržaj Knjige Izlaska

U prvom dijelu (Izl 1,1-15,21) Knjiga Izlaska govori o potlačenosti Izraelaca u Egiptu i Božjoj
zainteresiranosti za njihovu situaciju. Slijede izvještaji o Mojsijevu pozivu i poslanju u kojem mu je
pridružen i brat Aron. U ovom je dijelu opisano i poznatih deset egipatskih čuda kojima Bog dokazuje
svoju nadmoć nad egipatskim svećenicima. Zadnje veliko čudo predstavlja prelazak preko Crvenog
mora i poraz Egipćana, što se zaključuje Mojsijevom pjesmom, zapravo zahvalom Bogu za
izbavljenje što ga je dao Izraelcima (Izl 15,1-21). Riječ je o pravom remek djelu starozavjetnoga
pjesništva.

Drugi dio (Izl 15,22-18,27) govori o prolasku Izraelaca kroz pustinju i u mnogočemu nalazi svoje
paralele u Knjizi Brojeva, a u njemu se stalno isprepliću različite predaje. Osobita je tema ovog dijela
mrmljanje naroda i njegovo žaljenje za sigurnošću u Egiptu. Bog dokazuje narodu da mu može dati
sve što mu je potrebno, te ne treba žaliti za prošlošću. Od njih traži samo pouzdanje da će ih dovesti
onamo kamo im je obećao.

Treći dio (Izl 19-40) za temu ima sklapanje Saveza na brdu Sinaj, a pripada ponajviše svećenikčkoj
redakciji. Upravo su starozavjetni svećenici bili osobito zainteresirani za obdržavanje odredaba
Saveza, koje su uključivale i hramsko bogoslužje. Ovdje je opisano »bogojavljenje«, Božja
samoobjava Mojsiju na Sinaju (Izl 19,16-25), te davanje Deset zapovijedi (Izl 20), čemu slijede
podrobni propisi o hramskom bogoslužju, o međuljudskim odnosima unutar naroda, o pravednosti
prema neprijatelju, te o svetkovanju blagdana. Osobito je dramatično prikazan otpad Izraelaca koji
izrađuju zlatno tele, te mu se klanjaju, dok čekaju da se Mojsije vrati s brda. To dovodi do raskida
Saveza i njegovog ponovnog sklapanja. Knjiga završava gradnjom svetišta u obliku šatora koje će
pratiti narod kroz pustinju. Općenito se drži da takvo putujuće svetište odražava nomadski način
života prvih Izraelaca.

Levitski zakonik
Levitski zakonik (heb. ‫ ויקרא‬vajjikra; grč. Λευϊτικόν; lat. Leviticus) je treća knjiga Starog
zavjeta i Petoknjižja, kao i židovske Tore.Kratica za ovu knjigu: Lev.

Naziv[uredi VE | uredi]

Hrvatski naziv preuzet je iz grčke i latinske tradicije, a označava da ova knjiga sadrži propise koji se
odnose na Arona i njegove sinove, pripadnike plemena Levi, koji su vršili svećeničku službu, najprije
u putujućem svetištu u pustinji, a potom i u jeruzalemskom hramu.

Hebrejski naziv ‫ ויקרא‬vajjikra, »i zovnu«, prva je riječ ove knjige.

Struktura[uredi VE | uredi]

Levitski zakonik ima šest dijelova. Prvi dio (Lev 1-7) predstavlja žrtveni obrednik, nakon kojeg slijedi
opis obreda svećeničke posvete (Lev 8-10), potom propisi o čistom i nečistom (Lev 11-15), koji
završavaju opisom obreda Velikog dana pomirenja, tj. Jom kippura (Lev 16). Peti dio naziva se
obično »Zakon svetosti« (Lev 17-26), a zaključni, šesti dio dodatak je koji određuje uvjete otkupa
osoba, životinja i dobara posvećenih Bogu (Lev 27).

Književni sastav[uredi VE | uredi]

U Levitskom zakoniku osobito je vidljiv utjecaj svećeničke tradicije Petoknjižja, a tekst je skoro
isključivo zakonodavnog značaja i prekida pripovijedanje događaja nakon Knjige Izlaska, a
prije Knjige Brojeva. Budući da je svećenička tradicija dovršena u vrijeme povratka iz babilonskog
progonstva, u 6. stoljeću pr.n.e. u to se vrijeme može smjestiti najveći dio sadržaja
ove biblijske knjige.

Sadržaj Levitskog zakonika

Žrtveni obrednik (Lev 1-7) odnosi se na boravak Izraelaca u pustinji i stavljen je pod
Mojsijev autoritet, kao da bi ga on napisao. Ipak, uz pokoju stariju odredbu, on je svoj konačni oblik
dobio nakon povratka iz Babilonije, te donosi opise prinošenja žrtvi iz razdoblja drugog hrama (od 6.
stoljeća pr.n.e.). Slično je i s obredom svećeničke posvete (Lev 8-10) koja uključuje i pomazanje
svećenika prilikom preuzimanja dužnosti, a poznato je da je takvo pomazanje uvedeno tek nakon
povratka iz progonstva.

Premda je svoj konačni oblik ovaj zakonik dobio nakon povratka Židova iz babilonskog progonstva, u
njemu se mogu naći mnogi tragovi vrlo starih predaja, poput odredbi o zabranjenim jelima (Lev 11) i
propisa o obrednoj čistoći (Lev 13-15). Ovi propisi svoje početke nalaze u praktičnim naputcima
potrebnim radi izbjegavanja osobito zaraznih bolesti, no kasnije će se razviti u čitav religijski sustav i
dokaz o pripadnosti određenoj vjerskoj skupini i određenom narodu.

»Zakon svetosti« (Lev 17-26) izvorno nije pripadao Petoknjižju, a u njemu se mogu naći i elementi
koji zasigurno potječu iznomadskih vremena (Lev 18), potom oni koji su iz vremena izgnanstva, kao i
oni iz razdoblja nakon povratka. Ideja svetosti užidovstvu povezana je s idejom o Bogu koji je
odijeljen i drugačiji, pa i oni koji su njegovi moraju na neki način odražavati tu odijeljenost, što se
očituje u svetosti života.
Knjiga Brojeva (heb. ‫ במדבר‬baMidbar; grč. Ἀριθμοί; lat. Numeri) je četvrta knjiga Starog
zavjeta i Petoknjižja, to jest židovskeTore. Kratica za ovu knjigu: Br.
Naziv[uredi VE | uredi]

Hrvatski naziv »Knjiga Brojeva« prijevod je grčkog naziva Ἀριθμοί, odnosno latinskog Numeri. Oba u
prijevodu znače »Brojevi.« Na takav naziv ove knjige utjecao je sadržaj njezinih prvih poglavlja u
kojima se donosi popis Izraelaca koji su izišli iz Egipta.

Hebrejski naziv ‫ במדבר‬baMidbar znači »u pustinji«, a to je ujedno i prva riječ ove knjige u njezinu
hebrejskom izvorniku.

Struktura[uredi VE | uredi]

Knjiga Brojeva otvara se prebrojavanjem naroda u Sinajskoj pustinji (Br 1-4), nakon čega slijedi
kratka zbirka različitih propisa i zakona (Br 5-6), te opis prinosa za posvetu levita (Br 7-8). Potom
slijedi opis druge Pashe i odlazak sa Sinaja (Br 9-10), te dolaska u Kadeš (Br 11-14). Slijedi još jedna
zbirka propisa o žrtvama te pravima i dužnostima svećenika i levita (Br 15-19), a onda i opis
nastavka putovanja od Kadeša do Moaba (Br 20-25), pa opet zakonske odredbe s ponovnim
popisom Izraelaca (Br 26-30). U nastavku Knjiga Brojeva donosi izvještaj o ratu protiv Midjanaca i
naseljavanju Transjordanije (Br 31-32), te sažeti prikaz izlaska iz Egipta (Br 33), a zaključuje se
naputcima za osvajanje Kanaana (Br 34-36).

Na taj se način u Knjizi Brojeva neprestano izmijenjuju tekstovi pripovjedačke prirode s onima
zakonodavnih obilježja koji nadopunjuju zakonodavstva sa Sinaja.

Književni sastav[uredi VE | uredi]

Knjiga Brojeva zbog svoje isprepletene strukture sadrži i različite književne vrste, ponajprije onu
pripovjedačku i onu zakonodavnu. I u njoj se, kao i u ostalim knjigama Petoknjižja, prepoznaju razni,
međusobno izmiješani, slojevi tradicije. Usto, u svojim pripovjedačkim dijelovima, ova je knjiga u
mnogočemu paralelna nekim izvještajima iz Knjige Izlaska.

Sadržaj Knjige Brojeva

U prvom odsjeku (Br 1-4), koji potječe iz svećeničke tradicije, koja nastaje nakon povratka
iz babilonskog progonstva, popisom se želi prikazati Izrael kao sveta i uređena zajednica. Sve u
tome popisu okreće se oko levita kao duše te zajednice. Sam čin popisa podsjeća na vjerski čin.

I zakoni koji slijede (Br 5-6) pripadaju svećeničkoj tradiciji, a stilom slijede duh ranijih propisa
iz »Zakona čistoće« u Levitskom zakoniku (Lev 11-16). Osim toga, podsjećaju i na dodatne zakone
koju su umetnuti u »Zakon svetosti« (npr. Lev 20,22-25). Novost svećeničke predaje vidi se i u tome
što Šator sastanka zamišlja unutar izraelskog tabora, za razliku od starijih tradicija koje ga smiještaju
izvan tabora (usp. Izl 33,7).
Svećenički izvještaj nastavlja se i u pripovijedačkom dijelu koji donosi propise o glavarskim prinosima
i posveti Levita (Br 7-8), koji su stavljeni na istu ravan sa žrtvom, te se moraju očistiti od svake
prljavštine profanogsvijeta.

Iz iste tradicije potječe i izvještaj o drugoj Pashi i odlasku sa Sinaja (Br 9-10). Osobita je značajka
ovog izvještaja u tome što on, donoseći propise o blagdanu Pashe, vodi računa
o Židovima u dijaspori.

Dio koji govori o putovanju kroz pustinju i dolasku u Kadeš (Br 11-14), kao jednu od glavnih tema ima
mrmljanje naroda i upravo se ovdje može naći najviše paralelnih mjesta s izvještajima iz Knjige
Izlaska. U 13. i 14. poglavlju izmiješana je kasnija svećenička predaja, s drevnom jahvističkom i
elohističkom predajom, a u njima se govori o izviđanju Kanaana i pobuni Izraelaca, te Božjoj srdžbi i
uzaludnom pokušaju Izraelaca da uđu u Obećanu zemlju.

Svećenička predaja ponovno dolazi do punog izražaja, te donosi propise o žrtvama i pravima i
dužnostima svećenika i levita (Br 15-19). Bitna svrha ovih poglavlja nalazi se u
opravdanju Aronova prvenstva među svećenicima, a to se postiže izvještajem o pobuni njegovih
suparnika Koraha, Datana i Abirama.

U sljedećim poglavljima (Br 20-25) miješaju se svećenička, jahvistička i elohistička predaja, a i čitav
je odlomak u bliskoj vezi s ostalim tekstovima Petoknjižja koji pripadaju jahvističkoj i elohističkoj
predaji. Tako se ovdje nalaze jedno kraj drugoga izvještaji vrlo različita duha i teško ih je u detaljima
razlikovati. Glavna je tema ovog odsjeka napredovanje zajednice kroz pustinju, a ta je zajednica
prikazana kao sveta unatoč protivljenja i pobuna.

Slijedi čitav jedan zakonodavni dio s novim odredbama (Br 26-30), a u cijelosti pripada svećeničkoj
predaji. Ovdje je sadržan još jedan popis Izraelaca, razni propisi, među kojima i oni koji se odnose na
javno bogoslužje sa svakodnevnim i blagdanskim žrtvama.

U dva poglavlja prikazan je rat protiv Midjanaca i zauzimanje teritorija u Transjordaniji (Br 31-32). U
prvom od ova dva poglavlja (Br 31) riječ je o vrlo kasno sastavljenom tekstu iz svećeničke predaje, a
u njemu se govori o pravilima svetog rata, podjeli plijena i podijeli Kanaana. U sljedećem poglavlju
(Br 32) prisutna je deuteronomistička predaja s određenim značajkama svećeničke tradicije, no služi
se jednim drevnim izvorom (Br 32,1-4.16-19), a opisuje stanje naseljavanja područja preko Jordana u
doba nakon što su Izraelci osvojili Kanaan.

U nastavku nam Knjiga Brojeva donosi sažetak izvještaja o izlasku iz Egipta (Br 33), a taj tekst
predstavlja drugi stadij u svećeničkoj predaji. U njemu se koriste zemljopisne naznake starijih
tekstova iz knjiga Izlaska, Brojeva i Ponovljenog zakona, no više od polovice toponima novi su i
pripadaju nekoj drugoj predaji.
U završnim poglavljima ove knjige (Br 34-36) imamo vjerojatno najtočniji opis zemlje Kanaana, pa se
ovdje opisane granice poklapaju s granicama egipatske pokrajine Kanaan s kraja 13. stoljeća pr.n.e.
(usp. također Izl 47,13-21).