SIMBOL

Simbol (lat. symbolum < grč. σύμβολον: znak, znamenje).

1. Pojam koji se raznoliko rabi u mnogim humanističkim znanostima. U najširem smislu, sinoniman je
pojmu znaka, a pritom se najčešće drži da su svi simboli znakovi, ali da svi znakovi nisu simboli. Zato
je moguće definirati pojam simbola u suprotnosti s pojmom znaka, odn. signala. U tom se smislu simbol
smatra posebnom vrstom znaka čija je veza s označenim predmetom motivirana sličnošću, dakle nije
arbitrarna kao u običnom znaku. Simbol crpi svoje značenje iz suprotnosti svijeta pa je zato, za razliku
od znaka, koji denotira nešto određeno, višeznačan (zmija, primjerice, može simbolizirati i život i smrt).
Za razliku od takva romantičarskoga tumačenja, u antičkoj i srednjovjekovnoj retorici i poetici simbol se
određivao kao trop temeljen na ustaljenim, pretežno mitološkim predodžbama (npr. vaga za pravdu, križ
za kršćanstvo). Romantičari određuju simbol – nasuprot alegoriji – kao ikonički znak kojemu je značenje
neodredivo i neiscrpno. Na toj razlici konvencionalnoga, puko komunikacijskoga znaka i individualnoga,
višeznačnoga simbola zasniva se književna praksa modernizma, poglavito simbolizma i nadrealizma.
Bilježi se porast teorijskoga zanimanja za simbole jer se drži da je cjelokupna kultura prožeta formama
simboličke ljudske djelatnosti.

2. Termin koji u okviru semiotike Ch. S. Peircea predstavlja jednu od triju vrsta znakova. Simbol je
proizvoljan i konvencionalan u odnosu prema predmetu na koji se odnosi i najbliskiji je Saussureovu
tumačenju jezičnoga znaka. Mnoge društvene i kulturološke pojavnosti imaju svoje odgovarajuće
simbole koje neka zajednica prepoznaje i prihvaća. Premda su proizvoljni, simboli nerijetko mogu
posjedovati ostatke prirodne veze između predmeta i njegova znaka. To je razlog koji F. de Saussure
navodi kao ključni za neprihvaćenje simbola u lingvističkoj terminologiji jer vaga kao primjerice simbol
pravde ne bi ni na koji način mogla biti zamijenjena kojim drugim simbolom.

3. U filozofiji, i neki slikovni izraz i zbiljska slika koja na osjetilni način prikazuje neki nadosjetilni
sadržaj. Zbog toga se simbol nužno odnosi na ono opće i zajedničko i zbog toga je usmjeren na cijeloga
čovjeka i na njegovo doživljaju primjereno razumijevanje. Simbol je posve znakovni pojam, pod kojim
se podrazumijeva jezik, mit i spoznaja (E. Cassirer). Cassireru je simbolična reprezentacija temeljna
funkcija svijesti. Sve se ljudsko mišljenje odvija u simbolima, kako najobičnije razgovorno tako i
apstraktno logičko i matematičko, a veza između znaka i označenoga nije slučajna, već je praiskonski
zakonita, što pokazuju hijeroglifi, onomatopejske riječi, astronomski i alkemijski znakovi. Znanost o
simbolima naziva se simbolika i zasniva se na čovjekovoj potrebi da ono nadosjetilno učini sebi zornim,
sukladno vlastitoj egzistencijalnoj situaciji.

4. U psihoanalizi, oblik kojim je jedna mentalna predodžba (ideja, misao) zamijenjena drugom. Tom se
zamjenskom predodžbom u prerušenu obliku u svjesno prenose »zabranjeni« sadržaji. Oblikovanje
simbola nesvjesni je proces kojim se osoba razrješuje tjeskobe zbog pojavljivanja u svjesnom
neprihvatljivih i neprimjerenih (»zabranjenih«) nagonskih želja. Simboli tako osiguravaju »povratak
zabranjenog«, a igraju značajnu ulogu u procesima sanjanja i sanjarenja. Simbol može imati
konvencionalno i univerzalno značenje (npr. srce je simbol ljubavi) te individualno značenje, gdje je
simbol izbor svake pojedine osobe. Oduvijek je postojalo zanimanje psihoanalize za simbole; Freud je
opisivao sličnosti između simbola iz primitivnih kultura i onih koji se javljaju u neurozama ili u snovima.

5. U znanosti i tehnici, grafem ili piktogram koji označuje neki pojam, odnos, operaciju, kemijski element
i dr. Kao simboli rabe se slova, npr. Au, Ag, Cu, mnogi posebni znakovi, npr. €, $, ©, te pojednostavnjeni
crteži, npr. ♥, 🕱. Osobito je mnogobrojna skupina posebnih znakova koji se rabe u matematici, npr. +, –
, ±, × , < , >, =, ≅, ≈, ≠, ≤, ≥, ∞, ∉, ∂. Neki su simboli tradicijski dogovoreni, neki međunarodno normirani,
a neki su propisani zakonima ili podzakonskim dokumentima.

6. U kemiji → kemijski simboli. Kemijski simboli, skup znakova koji se rabe u kemijskim formulama i
kemijskim jednadžbama. Najveći dio kemijskih simbola čine simboli kemijskih elemenata,
jednoslovčane ili dvoslovčane kratice njihovih imenâ. Svaki je element označen početnim slovom
svojega latinskog imena (npr. K za kalij, U za uranij), a njemu se dodaje još jedno slovo imena kada je
potrebno razlikovati elemente s istim početnim slovom (npr. S za sumpor, Se za selenij, Sr za stroncij).
Iznimno, kada za neki novootkriveni element na međunarodnoj razini još nije dogovoreno ime, rabi se
troslovčani simbol: npr. za element s rednim brojem 112 u periodnom sustavu elemenata dulje se vrijeme
rabio simbol Uub (ununbij) sve dok, nedavno, nije dobio ime kopernicij i simbol Cn. U kemijskoj formuli
ili jednadžbi simbol elementa uvijek označuje jedan atom, iako se u slobodnijoj uporabi njime katkad
označuje i elementarna tvar, npr. u izričaju »cijena Au na burzi« (Au je simbol zlata kao kemijskog
elementa). U ranijem razdoblju razvoja kemije elementi su se označivali piktogramima, a današnji
simboli potječu od J. J. Berzeliusa.