MICHELANGELO BUONARROTI

Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475. – Rim, 18.
veljače 1564.) je bio renesansni slikar, kipar, arhitekt i pjesnik. Jedan od najvažnijih i najsvestranijih
umjetnika svih vremena. Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga
idolom mnogih generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći,
koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe.

U trinaestoj godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga
duha. Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta
koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj
snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora. Michelangelova
umjetnost je dramatična, napeta i napadna. Opsjednut ljudskim tijelom, stvorio je monumentalnu sliku
čovjeka kao Herkula i heroja, centralni lik Božjeg svemira.
Michelangelo je najznačajniji kipar visoke renesanse. Iako je bio slikar, arhitekt i pjesnik, najradije je
volio da ga zovu kiparom. Njegovo prvo potpisano djelo, dakle prvo zrelo djelo bila je Rimska Pieta,
mramorna skulptura nježnih linija i smirene boli, koja se danas nalazi u crkvi Sv. Petra u Rimu.

David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne

Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i
emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina.

U svojim djelima je izražavao svoja filozofska i etička stajališta. To se najbolje vidi u njegovom
ciklusu skulptura za grobnicu pape Julija II. - Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaćeno kao "tamnica
duha".

Radove na grobnici Julija II. prekida zbog neočekivane papinske narudžbe, koju prihvaća nerado i
protiv koje se bori svim silama svoga neobuzdanog temperamenta, no stvara djelo koje se još i danas
kao remek-djelo slikarske vještine prvo vezuje uz spominjanje njegova imena freske u Sikstinskoj
kapeli. Cijeli je svod Michelangelo, pod naletom gnjeva i borbe s okolinom, a prije svega u zanosu
nadahnuća, oslikao za manje od četiri godine (1508.-1512.). U stotinama je likova opisao gotovo sve
od postanka čovjeka do njegova pada, stvaranje i uništenje svijeta. Trideset godina kasnije
Michelangelo je naslikao Posljednji sud iznad oltara kapele – napadno i grozničavo djelo koje je
posjedovalo kolorizam Manirizma i bilo je ispunjeno snažnim oblicima podcrtavajući kontekst
prokletstva.

Uz brojne njegove projekte još se najmanje dva mogu mjeriti s epohalnom važnošću fresaka iz
Sikstine. Oba su arhitektonska i potječu iz posljednjih tridesetak godina njegova života. Preuređenje
trga na vrhu kapitolskog brežuljka (Campidoglio) najveći je posao njegove karijere. Od trga doslovno
pravi veličanstvenu pozornicu, kao uostalom i od svojega života, na kojoj scenu učvršćuje kolosalnim
redom stupovlja. Taj će kolosalni red primijeniti ponovno u dovršenju crkve Svetog Petra u Rimu,
čime je još više naglasio kompaktnost, veličinu i monumentalnost građevine s Bramanteova nacrta,
osobine koje je cijelog svoga dugog života tražio u umjetnosti i ljudskome rodu sve do smrti.
Michelangelov tlocrt zadržava centralni tip, grčki križ, os simetrije, centralnu kupolu, dvije male
pobočne kupole i plitki narteks. Kupola posjeduje dobro odmjeren visoki tambur, i istaknut plasticitet
podvojenim stupovima. Ona predstavlja vrhunac Visoke renesanse, prijelazno razdoblje manirizma i
izrazite elemente budućeg stila baroka.

Još jedno njegovo impozantno arhitektonsko djelo je stubište Laurentinske biblioteke u Firenci.
Statičnost koja je vladala u renesansi mijenja za jedan dinamizam voluta koji je svojstveniji baroku.
On je donekle začetnik Manirizma, ako ne i baroka u arhitekturi.

Pietà Rondanini je posljednja i nedovršena skulptura na kojoj je kipar radio pet dana prije svoje smrti.
Nalazi se u dvorcu obitelji Sforza u Milanu.
Pred kraj života vratio se kiparstvu načinivši Pietu Rondanini, intimnu ispovijed usamljenog genija.