Fuad Hrustić

KROV

Možda ste vi već čuli priču o gradnji krova kod našeg skromnog komšije Ramiza,u
Pustom Lugu,u selu koje je daleko od širokih putova i velikih gradova i koje svi zaborave,
osim u vrijeme izbora.Dođu tada političari i u našu pustahiju i obećaju narodu da će mu
pomoći da poprave put,da će mu dovesti vodu,dati kredit za kupnju stoke ili napraviti školu u
selu,da djeca ne pješače po kiši i snijegu.Naravno,ništa od toga se poslije izbora ne ostvari,pa
se narod i dalje pati i snalazi kako zna i umije.Možda bi i naš Ramiz bio sretniji da je mogao
dobiti neku paru na zajam,posao od kojeg bi mogao pristojno živjeti,pomoć od države,da ga
zli i pokvareni ljudi koji žive među nama ne upropaste i ne dovedu na vrata duševne
bolnice.Siromah čovjek mora sve u životu dobro platiti ljutim znojem i vrelim suzama,jer ako
se ne napati od brojnih prepreka i ne isplače od nerješivih problema,neće ni znati da je nešto
ostvario.Ta priča o Ramizovom krovu se dugo prepričavala i svako joj je ponešto dodavao ili
oduzimao,tako da se vremenom promijenila i više ne liči na ono što se stvarno desilo.A
ja,učitelj u Pustom Lugu,jedini sam očevidac cijele te dogodovštine,i sve sam potanko
zapisao,da se ne zaboravi i da se ljudska muka ne umanji.Dragi moji,bilo je to ovako!
Ramiz i njegova žena Murisa su živjeli u prizemlju srušene kuće,pod betonskom
pločom.Krov i potkrovlje bijahu pogođeni u ratu tenkovskim granatama.Na ploči se
vremenom pojaviše pukotine od sunca i mraza kroz koje je prokišnjavalo.U gluho doba noći
počne da pada kiša a Ramiz probudi Murisu,poredaju tepsije i lavore po podu i love kišne
kapi.Plafone u sobama su šarale vlažne mrlje,tepisi na podu su bili uvijek mokri.Činilo im se
da žive pod vedrim nebom,u vrbiku kraj blatne bare.Kada počnu duge jesenje kiše i niz
zidove sobe poteku potočići,Ramiz i Murisa iznad svog kreveta razapnu plastičnu foliju a
iznad dječijih krevetića kišobrane.Često se dešavalo da im kiša zalije pitu ili rashladi vrelu
kafu.Zimi su prvo čistili snijeg s betonske ploče pa onda išli na spavanje.Na radiju su samo
slušali vremensku prognozu.Umjesto kaputa su nosili kišne mantile a umjesto kožnih cipela
gumene čizme.
Ramiz se jednog dana zainati da napravi krov,kakav-takav,samo da ne prokišnjava.Na
jednoj strani betonske ploče,iznad ulaznih vrata,sagradio je visok zid.Zidao je bez maltera,zid
je bio klimav,ljuljao se kao zub kakvog starca.Na zid je podigao neobrađene drvene grede i
pustio ih da se na drugoj strani oslone na betonsku ploču.Na grede je pokovao letve,poredao
stari crijep i krov,koji je ličio na otkinuto krilo velike ptice, je bio gotov.Ramiz i njegova
žena Murisa nisu skrivali zadovoljstvo,bilo im je suho i toplo pod novim krovom.I nikome
nije bio neobičan krov niz koji se kiša slijevala samo na jednu stranu.Bilo je tegobno
poslijeratno vrijeme,gradilo se teško,u cijelom selu je bilo još puno takvih
krovova.Improvizirani krovovi imali su višestruku korist,nisu bili samo zaštita od kiše i
snijega;ispod krovnih greda,koje su na jednoj strani bile odignute na visinu ljudskog
tijela,mogao se sušiti veš,mogle su se ostaviti dječije sanke preko ljeta a bicikla u toku
zime,mogle su se čuvati pletare s rakijom,plastična burad s brašnom,pokvarena veš-mašina i
starinski kredenac.Na gredama su često visili vijenci bijelog i crvenog luka,pocijepana
odjeća,trule ponjave,izlizani tepisi,rezervne gume za auto,papirne vreće s kamilicom i
hajdučkom travom.

1
 Prošle su godine i Ramiz i Murisa su uštedjeli nešto novaca.Štedjeli su uporno,nisu
rasipali pare na putovanja,na izlaske u restorane,na skupu odjeću,na nepotrebne dječije
igračke.Ispod debelih džempera,u hrastovom ormaru,čuvali su pozamašnu svotu
novaca.Došlo je vrijeme da obnove cijelu svoju kuću,da sazidaju potkrovlje i postave novi
krov,da klimavu rugobu s betonske ploče zamijene čvrstom građevinom.I broj crjepova na
ružnom krovu se vremenom smanjio:desetine je odnijela oluja,nekoliko je zdrobio snijeg a
nešto kamenjem razbila komšijska djeca.Počelo je opet prokišnjavati,na plafonu su se
ocrtavale vlažne mrlje iz kojih je kapalo svake noći.Jedno veče je Murisa uspavala
djecu,jednogodišnju Selmu i četverogodišnjeg Eldara,navukla zavjese na prozore,otvorila
ormar,izvukla smotuljak ispod debelog džempera i sjela kod Ramiza.
,,Hajde,broji!“,rekla je Murisa i tutnula mu smotuljak u ruke.
,,Broji ti“,rekao je Ramiz.
,,Broji ti,ti si ih zaradio“,rekla je Murisa.
,,Broji ti,ti si ih čuvala!“povikao je Ramiz.Bio je ponosan na svoju ženu,bila je sigurnija
od švicarske banke.Elem,nekako su izbrojali novac.Lica im se ozariše.U smotuljku je bilo
više od tri hiljade konvertibilnih maraka.Dovoljno da sazidaju potkrovlje i postave novi
krov.Odlučiše da nađu najboljeg zidara u selu i da što prije počnu gradnju.To veče su bili
najsretniji ljudi na svijetu.
Već sutradan je Ramiz bio pred kućom majstora Ćazima.Bilo je toplo majsko
jutro.Majstor je sjedio u bijeloj potkošulji,pod razgranatom kruškom,za stolom od jelovih
dasaka.Bio je to krupan čovjek,širokih ramena,mišićavih ruku,dlakavih prsa.Imao je grubo
lice,kao da je klesano od kamena.Oči su mu bile žućkaste a obrve guste i sastavljene iznad
orlovskog nosa.Doručkovao je.Pred njim su bila pržena jaja,glavica luka,komad pogače i
čašica rakije.Kada je ugledao Ramiza,majstoru se lice razvuklo u širok osmijeh,znao je da ga
muči ljuta nevolja.Godilo mu je da ga mole za uslugu,da se snebivaju pred njim i da mu
laskaju.Za njega nije bilo ništa ljepše nego kada ljudi pred njim rasprostru svoju nevolju i
kada mu kažu da je on jedini koji im može pomoći.Ponudio je Ramiza da sjede na tvrdu
klupu,nasuprot njega.
,,Majstore,mi odlučili zidati potkrovlje i podići krov“,tiho je počeo Ramiz.
,,Neka,neka,i vrijeme je“,rekao je Ćazim punim ustima.
,,Od tebe nema boljeg zidara u selu.Murisa veli,pitaj Ćazima i nikog drugog“,govorio je
Ramiz.Činilo mu se da smanjuje,da mu se ruke skraćuju i da nogama ne može dodirnuti tlo.
,,Pravo veliš zemljače“,rekao je Ćazim i gurnuo čašicu rakije pred Ramiza.On je
pomirisao čašicu,prislonio je na donju usnu i potegao.
,,Dobra!“,rekao je Ramiz.
,,Dobra ali skupa,rospija.Plaćao sam je deset maraka“
,,Ih deset!“,čudio se Ramiz.
,,Šta se čudiš,sve što je dobro to je i skupo“,rekao je majstor Ćazim i tako nagovijestio
da će za svoj posao na gradnji kuće,za svoj nadaleko poznati majstorluk,tražiti puno novaca.
Ipak,nekako su se dogovorili.Razimova i Murisina ušteđevina skoro da je u potpunosti
pokrivala troškove gradnje.Ne smeta ako se malo i zaduže kod prijatelja i rođaka.Samo neka
se gradi.

2
 ,,Samo zemljače,moraš me čekati do jeseni“,rekao je na kraju majstor Ćazim, ,,cijelo
ljeto sam zauzet.Ne mogu disati od posla,kao da cijeli svijet obnavlja i gradi kuće.“
Protiv majstorove odluke se nije moglo ništa.Ubjeđivanje nije dolazilo u
obzir.Majstorska se ne poriče.
Ramiz je bio šokiran,nije mu bilo do čekanja.Pomislio je kako će pred Murisu s takvom
viješću.Zaljuljao se od bola,kao da ga je konj kopitom udario u glavu.Želio je da gradnja
počne već sutra i nije znao kako će izdržati do jeseni.U trenutku mu se srušio
svijet,potamnjela je njegova sreća.Ustao je i pokunjeno se odvukao kući.Hodao je bez
snage,kao prebijeno pseto.
Cijelo ljeto su Ramiz i Murisa iščekivali jutro u kojem će ih probuditi zveckanje
zidarskog alata,okretanje mješalice za beton i glasno dozivanje radnika.Nadali su se da će
nekim slučajem majstor Ćazim odgoditi ostale poslove i doći prije dogovorenog roka.Ramiz
je često odlazio do majstorove kuće na dugom kraju sela i uvijek se čudio kako ovaj cijele
dane spava u hladu velike kruške,na mekim šiljtetima,s flašom šljivovice.Kao da nije imao
drugog posla osim brojanja oblaka na modrom ljetnom nebu i ispijanja ljute rakije.Kao da je
noću gradio kuće a danju spavao.Ramiz se nije usuđivao da ga probudi i upita za svoj
krov,bojao se da bi se majstor mogao naljutiti i raskinuti ugovor.Čekao je
strpljivo.Strpljen,spašen,govorio je Murisi.
S prvim žutim jesenjim lišćem stigoše radnici u Ramizovu avliju.Predvodio ih je
majstor Ćazim,sjedio je na traktorskoj prikolici i glasno izdavao uputstva za istovaranje
alata,za namještanje mješalice za beton,za slaganje vreća s cementom.Uskoro su zabrujali
kamioni na uskoj seoskoj cesti:vozili su duge jelove grede za novi
krov,daske,eksere,žicu,letve,crijep,željezo,šljunak.U avliji je postalo živo,Ćazimovi šegrti
nisu štedjeli snagu,nosili su lopate,čekiće,vreće s cementom,gurali ručna kolica.Čulo se
dozivanje,galama,padale su šale,zvonio je smijeh razigranih mladića.Iznad svih,strog i
ozbiljan,stajao je majstor Ćazim i budno pratio svakog radnika.Nije štedio ni sebe ni
njih.Ramiz i Murisa su gledali u njega kao u neko božanstvo,od sreće su lomili prste na
rukama.Stidjeli su se za svaku ružnu riječ koja im se otela dok su ga čekali.
Radnici su imali pune ruke posla.Morali su s prizemlja kuće skinuti stari krov,otkovati
letve s neobrađenih greda koje već bijaše načela crvotočina,otkriti stari crijep koji se kršio u
rukama,spustiti grede na tlo i odnijeti na kraj avlije,očistiti betonsku ploču,rastopiti
katran,napraviti skelu za podizanje materijala i učvrstiti je drvenim podupiračima.Ramiz je
bez daha trčao s radnicima,nosio crijep,vukao grede,dodavao letve.Murisa je u jednoj ruci
nosila jednogodišnju Selmu,drugom mijesila kolače za radnike.Selma je satima neumorno
plakala a Eldar joj se čvrsto držao za haljinu kao da će ga neko oteti.Ćazim nije štedio
nikoga,svi su morali na vrijeme
stići,ponijeti,podići,pogurati,pridržati,dodati,zamahnuti,udariti.Igrali su mišići na rukama i
nogama radnika,curio je znoj s čela majstora Ćazima.Radilo se bez odmora cijeli dan.
Sutradan je majstor Ćazim naredio zidanje potkrovlja.U lijevu ruku je uzeo mistriju a u
desnu čekić.Raskoračio se na betonskoj ploči,kao hajdučki harambaša koji će svakog
zabušanta ubiti bez milosti.Šegrti su vukli ciglu,nosili vreće cementa,sipali vodu,miješali
malter.Ljuljala se skela pod njihovim koracima,škripala su kolica na usponu.U avliji je lebdio
oblak cementne prašine.Majstor Ćazim je redao teške cigle s lakoćom,kao da se igra s
plastičnim kockicama.Zatezao je špagu,brisao znoj s čela,mahao vaser-vagom,škiljio na jedno
oko.Zid je brzo rastao.Uskoro su šegrti sjekli željezne šipke za betonske stubove,za
nadvratnike i nadprozornike.Savijali metalne vilice,naticali ih na šipke i vezali žicom.Ramiz i
Murisa su stajali bez riječi i gledali kako njihova kuća nakon toliko vremena raste u visinu.
Trećeg dana,sasvim neočekivano,radnici ne dođoše na gradilište.Nastupilo je iznenadno
zatišje.Ramiz i Murisa su uzaludno čekali majstora Ćazima i njegove šegrte.Cijelo jutro su

3
stajali na kapiji i osluškivali.Čudili su se i pitali,zašto radnika odjednom nema,zašto se ne
nastavlja gradnja krova na njihovoj kući.Niko se ne pojavi cijeli dan,niko ne dođe da objasni
razlog zbog kojeg su odgođeni radovi.Bilo je tužno pogledati započeti zid,razbacane
cigle,kolica u kojima se skorio beton.U avliji je vladala neuobičajena tišina,kao na ratnom
polju,poslije strašne bitke.Ramiz je nervozno pušio cigaru za cigarom,Murisa je
plakala.Nedostajala im je buka mješalice,dozivanje radnika,kucanje čekića,škripanje
kolica.Izlazili su na cestu i pogledali.Tražili su broj telefona majstora Ćazima.Neumorno
zvali.Niko se nije javljao.U tužnom iščekivanju dočekali su veče.
Četvrtog dana na gradilište dođoše dva šegrta.Ušli su u avliju bez pozdrava,kao da su
poreznici.Prvo su prezrivim pogledom ošinuli ushićenog Ramiza a onda nasmijanu
Murisu,šutnuli nekoliko cigli koje su im stajale na putu,sjeli u hlad najbliže voćke i podnimili
glavu rukama.Bili su neispavani i mahmurni.Morali su popiti crnu kafu da se razbude i pojesti
pola tepsije Murisinih hurmašice da lakše dočekaju doručak.Ona je stajala pred njima kao đak
pred nastavničkom komisijom na popravnom ispitu.Tek poslije cijele kutije ispušenih cigareta
i punog ibrika vrele kafe,odlučili su da krenu na posao.Kuckali su čekićem po drvenoj
oplati,mjerili zid,prenosili cigle,popravljali skelu.Bez volje,kao da su na robiji.Kada ih je
Ramiz tiho upitao za majstora Ćazima,oni mu drsko odrezaše da kosi otavu u njivama iznad
sela.I da se ne čudi toliko,šta on misli,da je njegov krov važniji od Ćazimove otave!Petljali su
još nešto pola sata oko cementa i armature za betonske stubove a onda bacili čekiće u travu i
uvrijeđeno otišli.Ramiz je bez riječi gledao u njihova pognuta leđa,u svoje cipele zamazane
betonom,u nebo na kojem su se gomilali oblaci.Hladan vjetar je raznosio pijesak za
malterisanje,zasipao njegove zakrvavljene oči,pomodrjelo lice,drhtavu bradu i ukočene
vilice.Ceptio je od bijesa.Osjećao je Murisin pogled na sebi i zamišljao suze u njenim očima.
Petog dana se prosu kiša.Nebo se otvorilo,crni oblaci se spustiše nisko,skoro do vrhova
usamljenih jablanova na kraju sela.Kod Ramiza i Murise je lilo,betonska ploča nije mogla
zaustaviti kišu.Bistre kišne kapi su pupile na mokrim plafonima,rasle,jedrale i padale na
pod.Voda se slijevala na tepihe i ponjave,na kauče i krevete.Murisa je trčala po kući,tražila
tepsije,lavore i šerpe,i redala ih po podu.Ramiz je skupljao odbačene komade najlona i nosio
ih na betonsku ploču.U sobi je tutnjalo od topota njegovih teških koraka.Djeca su histerično
plakala.Sve je ličilo na vrijeme kada su spavali s kišobranima i sanjali da imaju krov nad
glavom.
Šestog dana se razvedrilo.Mokra betonska ploča se isparavala na vrelom
suncu.Golubovi su se kupali u blatnim barama na tlu.Trava se uspravljala pod teretom žutog
lišća koje je vjetar s kišom nosio cijelu noć.U ručnim kolicima ostavljenim uz zid kuće grijala
se kišnica.Drveni rukohvati lopata i čekića bijahu pocrnjeli od vlage.Na avliji su ležale zrele
jabuke i meke kruške,mokre cigle,gomilice pijeska i crijep.Ramiz je podizao oborene
letve,otkinute grane s drveća,skupljao rasut šljunak.Rastužio se gledajući započeti zid
potkrovlja,ostavljeni alat,napuštenu mješalicu za beton.Murisa je sjedila na klupi i grijala se
na toplim sunčevim zracima.Bilo joj je hladno,drhtala je.Ruke je bezvoljno spustila u krilo i
gledala u svoje hrapave šake.Čekala je i nadala se.Uzalud.Ni šestog dana ne dođoše radnici!
Sedmog dana,negdje oko podneva,stigoše dobro raspoloženi radnici.Smijali su se i
šalili.Majstor Ćazim je prvi skočio s traktorske prikolice,zasukao rukave,prišao Ramizu i
nježno ga zagrlio.Počeo mu je šaptati na uho,kao da je ono što će reći tajna za ostale radnike.
,,Moj jarane,sigurno si se nasekirao“,rekao je Ćazim tiho.
,,Ma,ja šta sam“,rekao je Ramiz prijekorno.Gledao je kako radnici srčano guraju kolica i
sipaju malter u plastične kante.Tupila se oštrica njegove srdžbe.Gasio se njegov bijes.
,, Kosio sam otavu.Tri njive sam pokosio.I taman kada se osušila,pade kiša.Jedva sam je
sakupio“,vajkao se majstor Ćazim.
,,Ma u redu je,sve je u redu“,rekao je Ramiz potpuno sretan.Radnici su se penjali na
ploču.Razvlačili su kanap,uzimali malter,redali cigle.Zidovi potkrovlja su počeli opet

4
rasti.Murisa nije znala šta će od radosti.Kada je vidio kako stoji na vratima ukočena,Ramiz je
povikao:
,,Murisa,brzo u kuću i peci burek radnicima!“
Majstor Ćazim se opet igrao s ciglama,grabio ih je s hrpe i okretao širokim šakama kao
da su loptice za tenis.Nišanio je niz zid.Škiljio u vaser-vagu.Sijevao pogledom po
gradilištu.Šepurio se kao paun.Radnici su trčali oko njega kao robovi,da mu se dodvore,da
zasluže njegovu milost.Svi su zapeli muški,nosili su cigle i vukli malter do posljednjeg atoma
snage.Kapao je znoj.Ljuljala se i podrhtavala drvena skela.Orila se pjesma.Zidalo se do mrkle
noći.
Osmog dana su završili zidanje potkrovlja.I pripremili građu za krov.
Devetog dana na gradilište ne dođe niko.Ni desetog,ni jedanaestog,ni dvanaestog,ni
trinaestog,ni četrnaestog.
Petnaestog dana majstor Ćazim je opet zagrlio Ramiza.I šaptao mu na uho kao da mu
izgovara tajnu šifru švicarskog bankovnog sefa.Ovaj je stajao snužden,bez krvi na licu,bez
snage u nogama.Tlo se pod njim ljuljalo.
,,Znaš jarane,iskrsnuo mi dobar posao“,bajao je majstor Ćazim.
,,Znam,znam“,jedva je izgovorio Ramiz.Vilica mu se kočila.
,,Dnevnica dvaput veća nego kod tebe.“
,,Znam,znam“,govorio je Ramiz.
,,I gajbe piva,i kanistar rakije,i pečeno jare!“
,,Znam,znam“,rekao je Ramiz.
,,I kako pošten čovjek da odoli?“
,,Znam,znam“,ponavljao je Ramiz kao papagaj.
Radnici su opet svojski prionuli na posao.Podigli su teške drvene vjenčanice i oslonili ih
na zidove.Dugo su ih mjerili i bilježili crvenim zidarskim olovkama.Tesali su drvenu
građu,pravili u gredama duboke žljebove,podizali i spuštali duge rogove,namještali ih na
vjenčanice,zakivali ekserima,šesnaestkama i osamnaestkama,pokivali su letvu,zakivali čeone
daske,zidali su dimnjak.Za svoj rad su primili mnoge poklone.Bio je običaj:kada majstori
počnu graditi krov na kući,cijelo ih selo daruje.Ramiz je majstoru Ćazimu oprostio dugo
čekanje i ponosno obilazi kuću.Činilo mu se da s krovom raste i on.Poželio je da je ptica,da
prhne na najvišu gredu,da stane na sljeme kuće i odozgo posmatra svijet.Da veselo mahne
rukom svojoj Murisi i da mu ona uzvrati ozarena.
Šesnaestog dana pade kiša i ne dođoše radnici.Opustje gradilište cijeli naredni
mjesec.Okiša se.
Padala je danima hladna jesenja kiša.Tmurni oblaci su se gurali nebom kao upregnuti
volovi seoskom kaldrmom.Žuto i crveno lišće na granama voćaka dobi boju hrđe,pocrnje i
opade svo.Trava posivje u vlazi.U seoskim potocima i šumskim jarugama poteče mutna
voda.Blatne bare na cesti pretvoriše se u jezera.Škropila ih je dosadna kiša i mreškao oštar
vjetar.Šume ogoliše.Bilo je sve hladnije i hladnije.Početkom novembra pade prvi snijeg.
U nedovršenoj kući nastade potop.Teške kišne kapi,pune cementa i pijeska,padale su s
plafona.Niz bijele zidove tekli su mutni potoci.U sobama se isparavala voda.Iz vlažnih
tepiha,kao iz nabujalih rijeka,podizala se treperava magla.Na podu su rasle mlake bare u
kojima su djeca puštala plastične brodiće.
Ramiz i Murisa su izuvali čizme tek kada idu u krevet.Skidali su kišne kabanice samo
prije spavanja.Kišobrane nisu sklapali nikad.Jedino je u krevetima bilo suho,bili su odignuti
na drvene noge kao sojenice.Jorgane i jastuke su čuvali u najlonskim vrećama.Nisu morali ići
u kupatilo da operu noge.Djeci su kupovali gumena odijela.Od silne vlage,kosa i nokti su im
rasli brže nego kod drugih ljudi.Niko ih nije posjećivao.Živjeli su kao pustinjaci.
Ramiz je nekoliko puta pokušao pronaći majstora Ćazima.Ali ovaj,kao da je u zemlju
propao.Nije bio kod kuće,nije bio u selu,nije se javljao iz grada.Pričalo se da je u

5
inostranstvu,da zida stambene zgrade negdje u Hrvatskoj,da je otputovao u Sloveniju.Njegova
žena je bila šutljivija od kamena,na svako pitanje odmahivala je rukom.Sinovi su se pravili
ludi,naglo izgubiše zdrav razum.Ni pas čuvar nije mahao repom na pomen njegova
imena.Niko nije znao gdje se nalazi.
Majstor Ćazim se iznenada pojavio u selu tek sredinom decembra.I odmah prionuo na
posao.Nisu mu smetali studen i mraz.Sve mu je bilo oprošteno,samo da završi krov.Njegovi
radnici ometoše snijeg s betonske ploče,sa zidova potkrovlja i zaleđenih greda.Ledio im se
vreli dah na usnama,hvatalo im se inje na obrvama i brkovima.Izvlačili su letve iz dubokog
snijega,čvrsto ih zakivali,ravnali,podešavali i nizali na rogove,od strehe do oštrog
sljemena.Pričvrstili su oluke.Završili odžak.I odlučili poredati crijep.
Ali avaj,crijep je bio zameten snijegom.Okovan ledom.Te zime su puhali studeni
vjetrovi.Snježne oluje su pravile visoke smetove.Snijeg se zavlačio u šupljine između
crjepova i pretvarao u led.Malo po malo,crijep ostade okovan snijegom i ledom,nije bilo ruku
koje su ga mogle osloboditi.Nisu pomagali ni ašov ni kramp.Ni čelični prsti majstora
Ćazima.Ni vrelom vodom nisu mogli iščupati crijep iz smrtonosnih kandži leda.Radovi se
opet zaustaviše.Morali su čekati proljeće.
Tek sredinom marta,kada su prestale oštre studeni i sunce počelo stidljivo grijati, vesela
Ćazimova družina opet se nađe na krovu Ramizove kuće.Bilo je toplo,puhao je blag vjetrić,u
avliji su cvjetali jagorčevina i kukurijek.Redao se crijep do crijepa,orila se pjesma.Skupilo se
cijelo selo da proslavi završetak radova.Odnekle se stvorio harmonikaš Meho,po izričitoj
naredbi majstora Ćazima,i zasvirao s vrha krova.Stajao je Meho uz odžak kuće i razvlačilo
mijeh harmonike,majstor Ćazim se klatio kraj njega i posipao ga metalnim novčićima.Bio je
potpuno pijan.Zvečale su kovanice po novom crijepu i padale u travu,na veliku radost
razigrane djece.
Obučeni u nepromočive kišne kabanice i duboke gumene čizme,Ramiz i Murisa su
stajali u bučnoj gomili i gledali kako majstor Ćazim s krova njihove kuće podvriskuje i maše
rukama.Bili su opijeni glasovima gomile,umorni i malaksali.Tlo im se ljuljalo pod
nogama.Neko je vikao:,,Ako padnu s krova nastaće zemljotres!“Odjednom se smračilo,sunce
je zašlo za crn oblak i na zemlju se spustila gusta magla.Počeo je puhati snažan i studen
vjetar.Ljuljala su se stabla i šumilo je lišće.Vjetar je nosio prašinu i pijesak.Ramiz i Murisa su
rukama zaklonili lice.Pijesak im je upadao u oči.Odjednom su se našli u srcu pješčane
oluje.Ljudi što su stajali kraj njih naglo su se izobličili,ruke i noge su im se rastezale kao
žvakaća guma,trbusi nadimali kao baloni a glave rasle kao gljive.Ispuštali su glasove kao
ptice,kreštali su i zviždali,cijukali i cvrkutali.Njih dvoje mogli vjerovati svojim očima da se
sav svijet promijenio.Slediše se od straha.Podigli su pogled:velika siva orlušina sjedila je na
krovu kuće,mahala krilima i pokušavala da sruši krov.