Moderna drama

Moderna drama je obilježena učestalim promjenama u kazalištu 20. stoljeća, gdje se osobito
ističu djela koja pripadaju „kazalištu apsurda“. Kako bi iznio svoja razmišljanja o modernim drama za
primjerke sam uzeo četiri djela, tri od kojih pripadaju kazalištu apsurda. Prvo je djelo velikog Bertolta
Brechta, njemačkog dramatičara i poeta koji u kazalište dovodi mnoge promjene. Njegovo najutjecajnije
djelo, „Majka Hrabrost i njezina djeca“ je jedino djelo koje ne pripada kazalištu apsurda od primjerenih
četiri u ovom eseju. „U isčekivanju Godota“ je iduće djelo ovog eseja koje piše irski dramatičar,
romanopisac i poet Samuel Beckett koje mu dovodi najveću slavu te itekako pripada „kazalištu apsurda“.
On za uzor uzima Franza Kafku, Alberta Camusa i Jean-Paul Sartrea što čini ovo djelo puno alegorija
ispod kojih se skrivaju filozofska shvaćanja svijeta pisca. Eugene Ionesco je rumunjski dramatičar koji ,
proživjevši dva svjetska rata, piše dva zadnja djela ovog eseja, „Stolice“ i „Ćelava pjevačica“. Njegovo
životno iskustvo ga je naučilo na prezir društva te on u vrijeme kada se drugi intelektualci ne usuđuju,
ističe nepravde koje svi vide, ali na koje nitko ne reagira. Oba priložena djela na svoj način pokazuju
sudove koje Ionesco ima, prema doduše različitim djelovima društva.

Ostavivši se apsurda za početak, Brechtova majka Hrabrost govori je djelo koji govori o ratnom
životu jedne obitelji tijekom Tridesetogodošinjeg rata u 17. stoljeću. Trgovkinja majka Hrabrost zajedno
sa svojih troje djece Eilifom, Švicarskim sirom te kćeri Kattrin putuje kako bi prodala svoju robu te
preživjela još jednu noć za ratna vremena. Radnja ovog djela je vrlo surova objektivno gledajući na
situaciju u kojoj se obitelj nalazi. Unatoč tome, pisac odvlači pozornost sa događaja oko likova već
čitateljevu pozornost postavlja na same likove i njihove odnose. Brecht preko majke Hrabrosti prenosi
sav humor u djelu, ali ujedno i većinu svojih poruka i stavova. Primjerice, majka Hrabrost u raspravi o
vojskovođama sa kuharom izjavljuje: „Uopće, gdje god ima velikih vrlina to je dokaz da je nešto trulo.“
Pisac je time htio upozoriti na to da oni za koje svi znaju da imaju velike vrline, u kontekstu vojskovođa ili
kraljeva i drugih vođa, najčešće nezasluženo imaju takvu reputaciju jer je znak dobre vođe da od onih
bez vrlina napravi vrhunsku vojsku, da naprave od ničega nešto. Što njega čini dobrim vojskovođom ako
je njegova vojska puna „herkula“? Kako bi majka rekla: „Sve same vrline, koje nisu potrebne sređenoj
zemlji i dobru kralju i vojskovođi.“ Ona je lik koji u djelu uvijek govori bez dlake na jeziku, čak i o svojim
stavovima prema svojoj djeci. Eilif je bio pametan sin koji će se uvijek snaći, Švicarski sir je bio glup ali
pošten, a Kattrin ni za što jer je bila nijema. Oni su svi znali što je njihova majka mislila o njima. Usprkos
tome, u odnosu majke i njezine djece postoji ta prijeko potrebna roditeljska toplina. Eilif je svoju majku
volio. Narednik nasamarivši majku Hrabrost uzima Eilifa koji je zapravo htio ići u vojsku, jedino mu je
majka stajala na putu. Iako Eilifu nije teško palo da su ga na jedan način „oteli“, kada se ponovno susreće
sa majkom vrlo je sretan i ponosan te jedva čeka da joj ispriča svoje junačke činove. Kako je i majka
rekla, Eilif je zaista bio vrhunski vojnik s kojim je vojskovođa bio vrlo zadovoljan. Pametan sin koji se zna
snaći. Švicarski sir je drugo dijete koje majka Hrabrost gubi u svrhu rata. On je postao intendant u
Drugoj. Za njega je majka Hrabrost manje žalila. Kattrin je djevojka koja je nijema u vrijeme 17. stoljeća,
kada medicina nije bila niti blizu razvijena kao danas pa tako ni filozofija ljudi prema bolesnim ljudima.
Ona je poslušna djevojka kojoj kroz djelo želja za novim prijateljstvima i avanturama raste, no majka
Hrabrost ju drži uza se kako bi preživjeli. Majka Hrabrost smatra da Kattrin nema šanse sama u ovom
ratu te joj naizmjenično drži teze o svojim iskustvima kao žena u ratu. Prema njoj je majka Hrabrost bila
najnježnija. Kattrin najviše rastužuje pomisao na neostvarni brak koji joj je majka Hrabrost obećala kada
završi rat. Na kraju djela, ona dobiva ožiljke i prisluškujući razgovor kuhara i majke Hrabrosti na rastanku
čuje ono što misli kuhar o njoj: „Ma nemoj me nasmijavati! Kako da ona nađe muža? Nijema, i još s
brazgotinom? I u toj dobi?“. Nakon što to čuje, Kattrin pomisli da će ju još i majka ostaviti i otići sa
kuharom te ona pokušava pobjeći. Zaustavlja ju majka Hrabrost te se tako Kattrin smiri. Kuhar je lik koji
sasvim slučajno naiđe na majku Hrabrost, ili točnije majka Hrabrost naiđe na njega. Majka Hrabrost
ostavlja dobar dojam na njemu te kuhar nju traži nakon što ostane bez posla. Kuhar i majka Hrabrost
zajedno sa Kattrin na kraju djela putuju zajedno i prose. Između svega toga, majka Hrabrost od Yvette
Pottier saznaje da je kuhar ženskar koji je „unesrećio mnoge“, točnije: „To je nešto najgore što je ikada
hodalo flandrijskom obalom.“. No, to majku Hrabrost ne zaustavlja da ga primi u svoje društvo. Kada
kuhar, ili sada poznat kao Pieter Lulaš, spomene majci Hrabrost priču koju joj je Yvette ispričala, ona
odgovori: „U mojim očima nije Vam naškodila. Naprotiv. Gdje ima dima ima i vatre, kaže se.“ Majka
Hrabrost nije vjerovala pričama Yvette. Izreka koju ona iznosi govori da priče nisu uvijek onakve kakve se
na prvi pogled čine. Kuhar se na kraju odlazi od majke Hrabrosti i Kattrin jer dobiva obavijest da mu je
umro rođak te da dobiva njegovu gostionicu. Vojni župnik je još jedan lik koji je proveo puno vremena sa
majkom Hrabrosti i Kattrin, ali samo zato jer se skrivao te ujedno dobivao i hranu od njih. On je lik
kukavice koji je gledao samo na svoje dobro, uz to bio je i svećenik što je stavljalo obitelj u ogromnu
opasnost jer se vodio vjerski rat. Brecht u ovom djelu često koristi pjesme, najčešće u svrhu
prepričavanje životnog događaja nekog lika. Njegovo je djelo puno tih pjesama, dok se u ostalim djelima
pjesme pojavljuju samo jedanput ili dvaput ako se uopće pojavljuju. Vrijeme radnje je također mnogo
drukčije od ostalih priloženih djela. Svaki čin se pomiče za jednu do tri godine unaprijed, pa možemo
zaključiti da je radnja djela ubrzana. Didaskalije su puno rjeđe nego u ostalim djelima. Možemo reći da je
Brecht tako prepustio redateljima predstava više slobode u izvođenju njegovih djela jer se u većini
slučajeva teži tome da se ostane što iskreniji izvornom materijalu na temelju kojeg se izvodi predstava. U
ostalim djelima, pogotovo Beckettovom Godotu, didaskalije su vrlo česte. Brechtovo se djelo potpuno
razlikuje od toga što su pisali pisci kazališta apsurda. „U isčekivanju Godota“ je najbolji primjerak takvog
jednog djela. Dvojica dugogodišnjih prijatelja, Vladimir i Estragon, se nalaze na jednoj cesti izvan grada
gdje su se dogovorili da će se sastati sa misterioznim Godotom. Situacija u kojoj se Estragon i Vladimir
nalaze je sama po sebi apsurdna, odnosno besmislena. Oni čekaju Godota, ali ne znaju tko je, kako
izgleda ni kada bi se on trebao pojaviti. Tako kada kažemo da netko čeka Godota, onda pod time mislimo
da on čeka, a ne zna što ili koga on zapravo čeka. Vladimir i Estragon se tako stalo dosađuju. Često jedan
od njih izjavi da mu je „užasno dosadno“ te su u stalnoj potrazi za nečim čim bi se mogli baviti dok se ne
pojavi taj Godot. No, mi na početku djela ne znamo da Vladimir i Estragon ne znaju ništa o Godotu već
očekujemo da ćemo kasnije saznati više o njemu, što se dogodi tek na kraju djela i to samo saznamo
boju njegove brade. Kako možemo onda odmah zaključiti da djelo pripada apsurdnom kazalištu?
Razgovori između likova su ono na što pisac skreće pažnju čitatelju, slično kao i u Brechtovoj majci
Hrabrost. No, to je jedna od vrlo malobrojnih značajki po kojima se mogu naći sličnosti između tih dvaju
djela. U Brechtovom su pisanju njegove poruke vrlo jasne jer su iznesene u situacijama koje možemo
shvatiti te su također pisane na vrlo konkretan i direktan način. Beckett svoje poruke skriva u
razgovorima koji su vođeni na način da nemaju smisla. Neke bi njihove izjave možda imale više smisla da
znamo njihovu povijest, no način na koji oni vode razgovor nema smisla na jedinstven način. Oni vode
razgovor koji se kreće vrlo brzo Konstanto mijenjajući teme njihov razgovor se sastoji od mnogo kratkih
odgovora i pitanja. Usporedio bi njihove razgovore sa ljudskim mislima. Kao da ne razgovaraju ljudi, nego
ljudski mozgovi koji neprestano iznose razne misli, pitanja i odgovore. Tako je i glavna značajka
Beckettova pisanja kratka rečenica. Kada ne skriva poruke iza alegorija, Beckett na jedinstven način
koristi te kratke rečenice zajedno sa dugogodišnjim prijateljstvom Vladimira i Estragona. Često se dogodi
da na kraju razgovora o nekoj temi Vladimir i Estragon počnu recitirati rečenice kao da jedan se jedan
drugome nadovezuju na misli, odnosno kao da odjednom čitaju rečenice koje njihov lik govori u nekoj
predstavi. To se najčešće događa kada pisac na direktan način želi priopćiti neku poruku publici ili
čitatelju. Takva jedna situacija izgleda ovako: „V: Stvar temperamenta. E: Karaktera. V: Protiv toga čovjek
ne može ništa. E: Praćakao se koliko mu drago! V: Ostaje ono što jest. E: Izvijao se koliko mu drago. V: U
biti se čovjek ne mijenja. E: Što se tu može!“ Takav način razgovora dobro pristaje njihovom prijateljstvu.
U potpunoj suprotnosti, odnos Luckya i Pozza je daleko najapsurdniji dio djela. Pozzo i Lucky nailaze na
Vladimira i Estragona tijekom svoga puta u grad gdje ga je Pozzo htio prodati Luckya. Lucky je zapravo
čovjek, što je ono što čini cijeli odnos toliko apsurdnim. Lucky reagira samo na riječ Pozza. On je njegov
dugogodišnji rob koji svojim mehaničkim kretnjama izvršava sve što mu Pozzo kaže. Vladimir i Estragon
se vrlo brzo naviknu na njihov odnos iako Vladimir Pozzu prigovori da nije u redu da se tako ponaša
prema Luckyu. Pisac preko Luckya želi. Dokaz tomu je situacija gdje Pozzo brani svoje ponašanje prema
Luckyu gdje mu Vladimir prigovara da želi odbaciti tako vjernog slugu „kao koru banane“. Nakon što mu
to kaže Pozzo odjedanput počne stenjati i hvatati za glavu govoreći da mu je teško, da on više ne može s
njim te da oni ništa ne znaju. Nakon toga Vladimir se izdere na Luckya govoreći mu: „Kako možete biti
takvi? Sramota! Tako dobar gospodar! A vi ga tako mučite!“ dok je prije samo par rečenica bio na
njegovoj strani. Tako je i ljudima koji su u svojoj sredini manjina, onima kojima iza vrata uvijek dašće
diskriminacija neovisno o tome koliko je njihova sredina prijateljski raspoložena. Potrebna je samo jedna
osoba da posljedice diskriminacije ostave svoj trag. Lucky cijelo ovo djelo trpi ponašanje Pozza, kao i oni
koji su preslabi i uplašeni da se zauzmu za sebe protiv većine. Odnos Pozza i Luckya je primjer alegorije
koja skriva dublje značenje. Misterij iza likova tako omogućava piscu da prenese bilo kakvu poruku jer mi
ne znamo ništa o njima, pa pisac se pisac ne mora brinuti da se likovi ponašaju u skladu sa njihovim
karakterom. To je velika prednost kazališta apsurda. Likovi ne moraju imati smisla. Estragon je tako u
ovom djelu lik koji simbolizira čovjeka koji ne vidi smisao u životu, tip čovjeka koji je u današnje vrijeme
vrlo čest. U drugom činu, Vladimir i Estragon se opet sastaju te kada Vladimir ističe da su već bili ovdje
jučer on se ničega ne sjeća. Ista se situacija događa na samom početku djela gdje Estragon ističe da su
već ovdje bili i kako mu je sve poznato, a Vladimir govori da to nije istina. Razlika je u tome da Estragona
nekoliko puta u djelu aludira na samoubojstvo. Primjerice, on je taj koji predlaže da se obojica objese o
to jedno drvo koje stoji iza njih. Tako je on simbol čovjeka koji ne zna što činiti sa životom, ili onoga koji
je neprestanoj potrazi za značenjem života. Iz tog istog događaja zaključujemo da Vladimir i Estragon
žive za dijaloge koje vode. To možemo povezati sa ljudima koji se uništavaju alkoholom i drogama, živući
rutinom koju ponavljaju već dugo vremena. Oni razgovaraju sa sebi sličnima koji se nađu na tim
mjestima. To je njihov život. Neki bi takve nazvali propalicama, no ja bi se izrazio sa izgubljenima. Neki
od tih ljudi su vjerojatno previše duboko u takvom životu da bi pronašli volju za preobrazbom, no većina
njih takvi nisu već im samo treba poticaj. Godot je u tom kontekstu ta preobrazba, oni je čekaju ali se
neće pojaviti ako oni samo ne poduzmu nešto. To su ljudi koje se pronalaze u likovima Vladimira i
Estragona. Beckett tako stvara jednu dramu koja je potiče gledaoca ili čitatelja na razmišljanje. Na nama
je da interpretiramo zbrku koju kazalište apsurda stvara. Na sličan način stvara i Eugene Ionesco.
Njegovo se djelo „Stolice“ po nekim značajkama podudara sa Beckettovim Godotom. „Stolice“ je djelo u
kojem odnos između vrlo starog bračnog para otvara radnju. Radnja se odvija u jednoj kući na otoku
gdje je „Voda pod prozorima, pa sve dokle ti pogled seže.“ Iz toga odmah možemo zaključiti da se radi o
apsurdnom kazalištu. Likovi ne obraćaju puno pažnje na situaciju u kojoj se nalaze, spominjući kuću i
otok samo par puta kroz cijelo djelo. Stari je čovjek od 95 godina koji je po zanimanju “kućni stražmeštar
ili pazikuća”. Stara je čovjek od 94 godine te njezino zanimanje nikada ne saznajemo, ali umjesto toga
saznajemo njezino ime – Semiramida. Kao i prethodna dva djela, pisac čitatelju skreće pozornost na
sadržaj dijaloga između likova. Staroj i starome je užasno dosadno, kao što je svako toliko Vladimiru i
Estragonu bilo užasno dosadno. Iz toga možemo zaključiti da je jedna od glavnih značajka apsurdnih
djela upravo dosada. Pomoću dosade se likovi dovode u besmislene situacije. Osim toga, način pisanja je
također sličan u nekim djelima. Na primjer, i Beckett i Ionesco koriste ponavljanje rečenica u dijalogu. U
jednom od prvih dijaloga koje stara i stari vode, ponavlja se rečenica „Na tebi.“ Još jedna sličnost je
apsurdnost događaja koja se prikazuju u djelu. U drugom činu Beckettova Godota, Vladimir i Estragon
pronađu Luckyev šešir na podu te se odjedanput počinju neprestano mijenjati za šešire. To je događaj
koji je napisan na vrlo zbunjujući način te ujedno i događaj bez ikakvog motiva. Tako je i u Ionescovim
Stolicama gdje stara nagovara staroga da ispriča priču koja počinje sa „Kako je pucao…“. On ispriča dvije
različite priče koje počinju istom tom rečenicom te se uz to stara i stari nekontrolirano smiju. No, to nije
priča o PUCANJU slučajno. Stari je u mladosti bio vojnik. Priča o pucanju je zapravo alegorija na priču
kakvu bi neki stari vojnik pričao svojoj djeci ili sa svojim prijateljima. Stara više puta u početku djela
govori starome da je samo imao volje da bi postao neko dobro zanimanje. Prije no što je ispričao priču o
pucanju, stari nije imao posebnu reakciju na to što mu je stara držala tezu o njegovu životu. No, nakon
što su se prestali smijati, stara mu je rekla: „Da si nisi sam skrhao životni poziv.“ nakon čega se stari
odjednom rasplače i poziva za svoju majku. Ta reakcija simbolizira srž vojnika. Oni moraju u rat jer im se
tako kaže, no naravno da to oni ne žele. Stari zove za svojom majkom jer je to mladić koji je svjestan da
će nakon odlaska u rat izgubiti svoju priliku za životom. Taj vojnik će vjerojatno izgubiti svoj život na
bojištu te ako i preživi neće moći puno sa životom jer će do tada njegova mladost biti iscrpljena. Zove
svoju majku na pomoć jer je siguran da bi mu majka pomogla, no tu čak ni ona ne može ništa. Ta je
reakcija simbol straha koji vojnik osjeća sa svojim životom na kocki. U ovom djelu, stari tvrdi da ima
poruku za čovječanstvo te da će ju čovječanstvu prenijeti Govornik. Govor je „oružje“ koji ovaj vojnik
sada koristi kako bi upozorio čovječanstvo. Zaključujemo da je još jedna od glavnih značajki apsurdnih
djela, govor. Dijalozima se prenose sve poruke, iako je to drama gdje se to može činiti i pokretima. Stara
u jednom dijalogu kaže: „Ljudi dok govore otkrivaju ideje, riječi, napokon i sami sebe u svojim riječima,
pa i grad, vrt, možda se može opet sve pronaći i više nećemo biti siročad.“ Taj izjava potvrđuje da pisci
apsurdnih drama pronalaze veliku vrijednost u govoru, pa tako ujedno i socijalizaciji jer sve prenose
preko dijaloga, a ne monologa i sličnoga. Kako bi stari prenio svoju poruku čovječanstvu, on je pozvao
mnoge goste. U njihovoj kući se nalzi podij i ispred podija mnogo stolica. Na polovici djela, gosti počinju
dolaziti. No, ti su gosti nevidljivi. Gosti u ovom djelu označavaju čovječanstvo. Najprije dolaze njihovi
prijatelji, od kojih su neki zajednički, a neki samo prijatelji starog. Kasnije dolaze novinari te na kraju
dolazi i car. Kada je sve napokon spremno, stari i stara počine samoubojstvo i prepuste podij govorniku.
Saznajemo da je govornik nijem i on umjesto poruke ispušta samo neke zvukove. Na ploču napiše „Z
ZBOGOM Z BOGOM Z O Z“. Izjava na ploči je oksimoron, zbogom kao oproštaj i SOS (eng. Save Our
Souls) kao poziv za pomoć u istoj izjavi. Kraj djela označava nesigurnost koja dolazi sa smrti. Što ćemo
ostaviti svijetu kada umremo? Kako bi imali veliki utjecaj na svijet, moramo činiti velike činove i ulagati
velike trudove. To je poruka djela „Stolice“. „Ćelava pjevačica“, Ionescovo prvo djelo, je puno drugačije
od „Stolica“ iako isto pripada kazalištu apsurda. „Ćelava pjevačica“ je staričino, ali i apsurdno, djelo koje
se ismijava građanstvu i razgovorima koje vode svako živo biće u gradu. Djelo se otvara monologom
gospođe Smith koja pokušava pokrenuti dijalog sa gospodinom Smith. U samom početku saznajemo da
je obitelj Smith sukladna slici prosječne građanske obitelji. Imaju troje djece: sina u tinejdžerskim
godinama, kćer Helenu koja je služavka i dvogodišnju kći Peggy. Kada završi nabrojavanje svoje djece
izjavljuje: „Moraju biti suzdržljivi i umjereni u životu.“ Zaključujemo da je ovo piščevo shvaćanje engleske
filozofije života jer on ovo djelo piše u počecima svoje edukacije engleskog jezika. Iz tog je razloga
postavio mjesto radnje u dom obitelji Smith. Ono što čini ovo djelo jedinstvenim je korištenje
vremenskog simultaniteta u apsurdnom djelu. Ovisno o tome kako reagira sat, tako se mijenja vrijeme.
Na primjer, nakon što je set odbio pet puta, vrijeme se vratilo u prošlost te se kasnije mijenja u
budućnost i tako sve dok ne dođu gospođa i gospodin Martin. Apsurd tako nastaje na vrlo jedinstven
način gdje ne nastaje samo dijalogom, već i neprestanom promjenom vremena u radnji. Isto kao i u
prethodna dva apsurdna djela, koristi se i ponavljanje rečenica gdje se par stranica ponavljaju rečenice
„Kako je to čudno! Kakav slučaj!“ Tako vidimo da ovo djelo ima postojeće značajke apsurda, no uz to
dodaje svoj jedinstveni dodir vremenskog simultaniteta koji je nekaraterističan za ovakva djela. Uz
humor koji obuhvaća ovo djelo, Ionesco je naravno ubacio i nekoliko poruka. Gospodin Martin pri kraju
knjige kaže sljedeće: „Odlično. Istinu, uostalom, ne nalazimo u knjigama, nego u životu.“ Ionesco tu ističe
da samim čitanjem knjiga nećemo ništa postići. Mi moramo razmišljati o tome što nam ta knjiga govori.
Na nama je da interpretiramo i iskoristimo znanje koje nam knjige omogućava.

Kazalište apsurda je jedno od definirajućih žanrova modernog kazališta. Istaknuvši razlike, vidjeli
smo da djela koja ne pripadaju apsurdu su (očito) razumnog toga radnje, odnosa likova i kretnje
vremena dok suprotno vrijedi za kazalište apsurda. Iako se na prvi pogled čine uistinu besmislenima i
glupima, u djelima kazališta apsurda postoji poseban šarm i humor, ali i način učenja koji čitatelju ili
gledaocu ostavlja apsurdne misli na smislenu interpretaciju.