Katarina Dimšić

Hrvatski školski muzej, Zagreb

Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina.

Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji s početka 19. st.

Svećenički poziv, politička i kulturna aktivnost, zapisivanje običaja i usmene književnosti

obilježili su život Luke Ilića Oriovčanina i učinili ga jednim od najvažnijih pojedinaca
povijesti hrvatske etnologije. Svojim je „terenskim“ i sakupljačkim radom doprinio
hrvatskom narodnom preporodu, a zbog svoje, za to vrijeme, napredne metodologije,
danas se smatra jednim od prvih hrvatskih etnologa.
Ovim se radom posebno izdvajaju zapisane pjesme koje su dio proljetnih ophoda. Upravo
su proljetni ophodi izabrani kao običaji koji su oduvijek plijenili pažnju istraživača, ali
su uvijek bili teško interpretirani zbog obilja magijskih elemenata kojima su prožeti.
Ovdje značajnu ulogu dobiva Luka Ilić Oriovčanin koji je među prvima zapisao obrede
proljetnih (i drugih) godišnjih običaja, a posebno je važan jer je djelovao na području
zapadne Slavonije (Požeštini, zapadnom Brodskom Posavlju i našičkom kraju) koja je
do danas ostala siromašna rukopisnom ostavštinom u odnosu na njezine druge dijelove.
Čitajući Narodne slavonske običaje Luke Ilića Oriovčanina, u kojima je detaljno
opisan i analiziran svaki godišnji i životni običaj, dobiva se potpuni kontekst pjesama
koje se danas čuvaju u arhivu Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti.

Ključne riječi: proljetni ophodi, usmena književnost, Luka Ilić Oriovčanin, hrvatski
narodni preporod

Uvod
Luka Ilić Oriovčanin među najvažnijim je pojedincima u povijesti hrvatske
etnologije. Jedno od njegovih, za etnologe, najznačajnijih djela Narodni sla-
vonski običaji predstavlja iskorak u metodološkom razmišljanju, prikupljanju
i prezentiranju podataka. Kako je jedan od prvih istraživača slavonskih obi-
čaja, to je djelo velika pomoć prije svega u dijakronijskom istraživanju tradi-
cijske baštine Slavonaca, ali i sinkronijskom, budući da u svojem istraživanju
obuhvaća čitavu Slavoniju, od njezinog zapadnog dijela pa sve do Srijema.
Dio vrijedne rukopisne ostavštine Luke Ilića čuva se u Arhivu Odsjeka
za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.1 Većim je dijelom

1 Zbirka Matice hrvatske MH 26b. „Zbirka narodnih pjesama (Matičina kolekcija), koja sadrži 207
rukopisa, najstarija je kolekcija a potječe iz ostavštine Matice hrvatske. (...) Građa u rukopisnim zbir-
kama Matice hrvatske nastala je na inicijativu Matice krajem 70-ih godina 19. stoljeća za sakupljanje
narodnih pjesama, a velikim je dijelom odraz europskog, točnije njemačkog romantizma (Herder,

121
 Luka Ilić Oriovčanin

riječ o pjesmama, a ovim se radom nastoje analizirati pjesme koje je Ilić sa-
kupio proučavajući godišnje proljetne ophode.
Proljetni su ophodi sve češće zanimljivi istraživačima jer su dosad bili
zanemareni u odnosu na druge godišnje običaje. Tome pridonosi i činjenica
da su mnogi zaboravljeni jer se većina njih više ne izvodi, što kod ostalih nije
toliko često slučaj (primjerice običaji povezani s Božićem, Uskrsom, pokla-
dama itd.).

Etnograf Luka Ilić Oriovčanin

Luka Ilić Oriovčanin rodio se 1817. u Oriovcu. Po proučavanju njegove bio-
grafije2, teško je reći što je sve utjecalo na njegov kasniji (etnografski) i prije
svega preporoditeljski rad. Ključno razdoblje njegova života, osim teškoga
djetinjstva koje je opisao Scherzer pri izradi njegove biografije,3 zasigurno
je studij u Zagrebu, kada je postao članom Narodnog ilirskog sjemenišnog
društva. Ondje se povezao s kulturnim prosvjetiteljima toga vremena. Po-
znato je da je na njega uvelike utjecao ilirac Stanko Vraz.4
„U zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici sačuvalo se u Vrazovoj korespon-
denciji nekoliko Ilićevih pisama, koja su nam pouzdani svjedok, kako se on
već kao klerik ne samo živo zanimao za rad zagrebačkih iliraca i za književni
rad drugih slavenskih naroda, nego se i sam već spremao i pravio osnove za
svoj književni rad, pa je u tome bio sretne ruke i odabrao za mentora Vraza,
koji je među ilircima imao ponajživlje veze sa slavenskim svijetom.“5
Ispunjen preporoditeljskim idejama i romantičarskim kulturnim struja-
njima vratio se u Slavoniju po završetku studija. 1843. dobiva službu u Ru-
ševu. Iako u početku nesretan, na kraju pronalazi interes u zapisivanju sla-

Goethe) na našim prostorima. Misao vodilja je upravo želja da se prikupljanjem narodnih pjesama
istima da važnost, odnosno da se narodnom pjesmom uputi na ljepotu ‘narodne duše’ i pokaže da
narodna pjesma također pripada (usmenoj) književnosti.” Ivana Polonijo i Luka Šešo, „Skupljači et-
nografske i folklorističke građe iz Dalmacije u rukopisnim kolekcijama ZbNŽO-a i Matice hrvatske
pohranjenim u Etnološkom zavodu HAZU u Zagrebu“, Etnološka tribina 25 (2002), 138-139. Zbirka
pjesama Luke Ilića Oriovčanina većim je dijelom prikupljena do 1846. kada je objavio svoje djelo
Narodni slavonski običaji, a Matici hrvatskoj oporučno je predana 1878. godine. Prema: Ivan Scherzer,
„Luka Ilić Oriovčanin“, Nastavni vjesnik 4 (1896), 14.
2 Željko Voborski, Luka Ilić Oriovčanin (Novska: Poglavarstvo Grada Novska, 1994).
3 „No već iste godine snađe Luku velika nesreća; 10. ožujka 1831. na ime umre mu baka. Sada nastaše
za njega one muke, koje su trpjela mnoga graničarska djeca, koja su se u ono doba bez tuđe pomoći
školovala; mnogu od te djece ubili su napori, mnoge su poslije snašle posljedice prijašnjega glado-
vanja i oskudijevanja, neki su se pak dokopali željena cilja, postali su ljudi iskušani nevoljom, ljudi
čelična značaja i marljivi kao mravi” (Scherzer „Luka Ilić Oriovčanin“, 9-10).
4 O Ilićevu etnografskom radu više u tekstu Marinka Vukovića u ovom zborniku.
5 Tomo Matić, „Književni rad Luke Ilića Oriovčanina“, RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetno-
sti 11 (1962), 116.

122
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

vonskih narodnih i varoških običaja, pjesme i plesa – shvatio je da i od tamo

može djelovati na kulturnom polju aktualnom u metropoli. U komunikaciji
s ljudima i poznavateljima lokalne kulture, susreo se s brojnim slavonskim
običajima, napjevima, svakodnevicom. Detaljnim bilježenjem običaja, kazi-
vača i lokaliteta, može ga se nazvati jednim od prvih narodnih etnografa.
Osim etnologijom i sakupljanjem pjesama, poslovica i narodnih običaja,
Luka Ilić bio je aktivan i u politici, pisao je biografije, bavio se arheologijom
i numizmatikom, te sam pisao pjesme i druge tekstove, najčešće političke i
domoljubne tematike, koje je objavljivao u brojnim, tada poznatim ilirskim,
časopisima: „Nevenu“, „Kolu“, „Viencu“, „Slavoncu“6 itd. Ilića se može
smatrati uistinu vrijednim i kvalitetnim istraživačem čije je domoljublje bilo
povod kvalitetnom istraživanju te doprinos povijesnom razvoju nekoliko
znanstvenih grana.
„Za to sa slavnim ilirskim prvacima otkriva Ilić svomu narodu njegovu
junačku prošlost i glasom žica narodne pjesme, koje najbolje od srca narod-
noga, ulijeva mu u srce narodni ponos nad njegovom junačkom prošlošću i
pouzdanjem u ljepšu budućnost. Krasno geslo narodnog rodoljuba: ‘Iz naro-
da za narod’ Luka Ilić nije samo nosio u svom srcu, već ga je i djelima lijepo
ostvario.“7

Hrvatski narodni preporod i obilježja ilirizma

„Elementi tradicijske kulture, posebno folklorni simboli – narodna nošnja,
običaji, pjesme, plesovi i lokalni govori/idiomi – bogat su i neiscrpan izvor
kulturne identifikacije pojedinca i zajednice u prošlosti i sadašnjosti, od prve
polovice 19. st. do današnjih dana.“8
Vrijeme koje je Luka Ilić Oriovčanin proveo u Zagrebu bilo je vrijeme
narodnog preporoda i ilirskog pokreta. Sve se više pažnje pridavalo dru-
gim staležima, a ne samo visokom društvu. Važno je bilo pronaći obilježja
hrvatskog upravo komunikacijom sa seoskim, narodnim, autohtonim kako
bi se dokazao identitet jednog naroda, jedne nacije. Razmišljalo se o stvara-
nju jedinstvenog jezika, pisale su se domoljubne pjesme, prikupljala građa

6 Iz korespondencije Luke Ilića s Miroslavom Kraljevićem, vlasnikom tiskare u Požegi i urednikom
časopisa „Slavonac“ s feljtonom „Seoski knez“, oko 1864. godine iščitava se Ilićeva suradnja na
časopisu (HŠM A 1200).
7 Luka Žiljar, Život i književni rad Ilirca Luke Ilića Oriovčanina sa kratkim odlomcima iz „Lovorika“ (Nov-
ska: Hrvatska čitaonica, 1905), 13.
8 Katarina Bušić, „Narodna nošnja u kulturnim praksama 19. i 20. st. – od uporabnog do simbolič-
kog“, u: Smotre folklora i simboli identiteta: u povodu 50. Međunarodne smotre folklora, (Zagreb: Etno-
grafski muzej, 2016), 67.

123
 Luka Ilić Oriovčanin

o narodnom životu i osnivale institucije koje se bave narodnom kulturom.9

„(...) ilirska poetika nastojala je istodobno uspostaviti kontinuitet s hrvat-
skom umjetničkom književnošću renesanse i baroka kao i s folklornim juž-
noslavenskim pjesništvom ističući autohtonost i bogatu tradiciju domaće
književnosti.“10 Pri tome se inspiracija tražila i kod stranih autora koji su bili
u sličnoj situaciji kao i hrvatske zemlje pa su tako Pavel Šafařik, Jan Kollár i
mnogi drugi bili najčitanija štiva toga vremena.
Kada je Ilić zaređen u Ruševu, ilirsko je ime zabranjeno i sve se češće
koristi izraz „narodno“, „hrvatsko“ i „jugoslavjansko“.11 U skladu s time
njegova zbirka pjesama nosi naziv „Slavonske narodne pjesme sabrane i slo-
žene po Luki Iliću Oriovčaninu“. Zaređivanje i odlazak u Ruševo bio je svo-
jevrstan odlazak na teren među lokalne ljude, seoski puk, vrelo autohtonog
hrvatskog. Proučavanje običaja i zapisivanje pjesama koje je pri tome čuo
uklopilo se kao njegov doprinos preporodnom pokretu.

Romantičarski kontekst
Glavne odrednice hrvatskog narodnog preporoda potaknuo je i romantizam
koji se počeo širiti Europom krajem 18. stoljeća, a već početkom idućeg do-
šao je i do Hrvatske:
„U zemljama s neriješenim nacionalnim pitanjem, Češkoj, Poljskoj, Hr-
vatskoj i drugdje, romantizam se stapao s procesom konstituiranja nacije i
buđenja nacionalne svijesti, a rasla je i svijest o potrebi suradnje među sla-
venskim narodima. Herderove ideje o nacionalnom duhu koji se iskazuje u
jeziku i kolektivnom stvaralaštvu potaknule su kult folklornoga pjesništva.
Hrvatski romantizam u preporodnom razdoblju u mnogome je crpio iz na-
rodnoga pjesništva.”12
Pažnju književnika i drugih umjetnika dobivalo je iracionalno i egzotič-
no – u ovom slučaju proučavanje pučkog, posebice ako je naglasak na istra-
živanjima proljetnih ophoda i pripadajućih magijskih elemenata – Ilićeva
usporedba prvomajskih obreda sa „staroslavjanskimi Rusalkami“ i sličnim
primjerima kulta mrtvih kod susjednih naroda.13 Egzotično se tražilo i u no-
vim oblicima književnog izražavanja, u novim žanrovima i izvedbi. „Inzi-
stiralo se na izvornosti i neponovljivosti stvaralačkoga čina, a prevladavale

9 Bušić, „Narodna nošnja u kulturnim praksama 19. i 20. st. – od uporabnog do simboličkog“, 71.
10 „Ilirizam”, pristup ostvaren 15. XI. 2017., http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=27089.
11 Nikša Stančić, „Hrvatski narodni preporod – ciljevi i ostvarenja“, Cris 10 (2008), br. 1: 16.
12 „Ilirizam”.
13 Luka Ilić Oriovčanin, Narodni slavonski običaji sabrani i popisani po Luki Iliću Oriovčaninu, (Zagreb,
1846), 132.

124
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

su hibridne književne vrste.“14 U tom su slučaju ponovo zanimljivi proljetni

ophodi (a i drugi običaji) zbog svojeg godišnjeg izvođenja i spontanosti u
folklornom predstavljanju i izvedbi.15
Veličanje kulta prirode u romantičarskim djelima također je bilo često, a
u slučaju preporodnog djelovanja uklopilo se i kroz istraživanja života sta-
leža koji je upravo najpovezaniji s prirodom. A zašto je Luka Ilić posebno
izdvojio pjesme iz svojih „Narodnih slavonskih običaja“ govori činjenica da
je preporodom poseban uzlet dobila upravo lirska pjesma.

Ilićeva metodologija
„Ilića se, svakako, mora smatrati i vjerodostojnim zapisivačem narodnih pje-
sama – što su potvrdili, a i danas to isto čine, poznavatelji njegovih slavon-
skih narodnih pjesama iz rukopisa, među kojima posebice pripada mjesto
etnomuzikologu Vinku Žganecu. Spomenimo i to da je Franjo Ksaver Kuhač
za građu svojih Južnoslovjenskih popievki narodnih – pet knjiga tiskanih od
1878. do 1881. te 1945. U uredništvu Božidara Širole i Vladoja Dukata – uzi-
mao i iz Ilićevih Slavonskih varoških pjesama i Narodnih slavonskih običaja, do-
noseći pri tom svoj napijev i Ilićev tekst, često kao inačicu.“16
Većina pjesama koje se čuvaju u Arhivu u HAZU zabilježene su iste go-
dine kada i građa sakupljana za „Narodne slavonske običaje“ (1846.), a Ma-
tici hrvatskoj (kasnije Arhivu HAZU) zbirka je predana 1878. godine. To je
vidljivo iz izbora pjesama, njihovih varijanti i dodatnih podataka. Pjesme se
gotovo u potpunosti podudaraju, a manji je dio drukčijom tintom dopisivan
sa strane i na margine bilježnice u kojoj se nalaze pjesme proljetnih opho-
da te na kraju sve zajedno ponovo numerirano. Podudaraju se i fusnote (s
lokalitetima i kazivačima), a poneka drukčija varijanta (koju je vjerojatno u
međuvremenu čuo) zapisana je sa strane uz prvu verziju pjesme. Kada bi
naknadno čuo i neku novu pjesmu koja se povezuje s tim običajem, i tu bi za-
pisao uz valjani naslov – kako bi čitatelj znao kada se i u kojoj prigodi pjesma
izvodi. Sakupljane su do 1852. godine kada su pripremljene za tisak, a u isto
je vrijeme i Ilić dobio premještaj u Veneciju kao vojni svećenik. U Veneciji je

14 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=53304 (Romantizam, zadnji puta pregledano 15. stu-

denoga 2017.)
15 Možemo pretpostaviti da folklorno kazalište nastaje upravo kao spoj obreda i igre, kao kultna ili
sveta igra u kojoj dramski sukob, oponašanje i prerušavanje postupno nadvladavaju religijsku svr-
hu i tvore predstave kao izmišljenu zbilju. Izvođači stvaraju iluziju kojoj se publika predaje i time
omogućuje postojanje izmišljene zbilje unutar stvarne zbilje svakodnevnog života. Prema: Ivan Lo-
zica, „Folklorno kazalište i scenska svojstva običaja“, Dani Hrvatskoga kazališta: Građa i rasprave o
hrvatskoj književnosti i kazalištu 2(1985), 24.
16 Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, 54-55.

125
 Luka Ilić Oriovčanin

i napisao predgovor za pjesme koje su trebale biti tiskane, no nije poznato

zašto se to ipak nije dogodilo, već su oporučno predane Matici.17
Pjesme su složene tematski. Obrađena građa pod nazivom Narodne sve-
čane pĕsme sastoji se od kronološki poredanih običaja proljetnog i ljetnog ci-
klusa i pripadajućih pjesama: Pervog Svibnja, Križari, Kraljica, Kresnica (nakon
kojih slijedi Žetva i drugi običaji koji nisu bili obrađeni ovom prilikom).

Proljetni ophodi u Slavoniji

Proljetni ophodi uvrštavaju se u širi okvir godišnjeg ciklusa običaja. Upra-
vo je s njima i počinjala poljodjelska godina; rađanjem prirode, zelenilom i
kišom, a završavala umiranjem prirode, zimom i neplodnošću. Do danas
su zanimljivi istraživačima jer obiluju magijskim i mitološkim elementima.
Sakupljene pjesme proljetnih obreda dokazi su iz kojih se rekonstruira pra-
slavenska vjera.
Ono što se danas smatra primarnom svrhom proljetnih ophoda jest pri-
zivanje kiše, a posredno i plodnosti. Sa sjedilačkim životom čovjek se počeo
sve više okretati prirodi i „koristiti“ ju onako kako je znao i mogao. Magijsko
prizivanje kiše jedno je od ključnih intervencija u sušnim razdobljima jer na
kraju ono dovodi do bogate i plodne žetve – vrhunca poljodjelske godine
koja osigurava hranu za naredni godišnji period.
„Pjesme za koje znamo da se pjevaju u obredu za kišu zabilježene su tek
u novije doba. Razdoblje od stotinu do sto i pedeset godina znači „današnji-
cu“ u usporedbi s vremenom proteklim od pradavnog doba prahistorije i od
prvih stalnijih, osnovnih ljudskih oblika proizvodnje. Pjesme koje poznaje-
mo znače, dakle, posljednju tvorevinu odnosno, s obzirom na veoma pola-
gano odumiranje narodne tradicije, one su rudiment prastare magije. Ipak, i
iz tih ostataka vidi se intenzivna sugestija da priroda imitira čin obreda, ali
i sami organizatori, prevodioci i promatrači ove magije bili su pod njenim
neposrednim utjecajem. Ako se u samim počecima ceremonija nije vršila bez
neke glasovne pratnje, pjesma je, kao vjerni pratilac cjelokupnog čovjekova
života i svih njegovih aktivnosti, postala sastavni dio i magijskih obreda za
prizivanje kiše.“18
Iako se iz Ilićevih, i mnogih drugih zapisa, vidi da su se određeni ophodi
provodili svake godine (pa čak i u ekstremno kišnim godinama19), proljetni

17 Usp. Voborski, Luka Ilić Oriovčanin, 59.

18 Vesna Čulinović-Konstantinović, „Dodole i prporuše. Narodni običaj za prizivanje kiše“, Narodna
umjetnost 2 (1963), br. 1: 87-88.
19 Ilić u bilješci objašnjava kako se za sušne godine pjeva originalni stih „Da popune vihar vitar; Da
udari tiha kiša; Da porosi naša polja“, a za močne godine „Da prosine sjajno sunce; Da prosuši naša

126
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

ophodi sve su se rjeđe provodili. Mogući razlog tome jest obilje poganskih,
odnosno pretkršćanskih elemenata koji su s prelaskom na kršćanstvo polako
iščezli, najprije „uvođenjem“ određenog blagdana, a kasnije su ophode za-
mijenile procesije ili druge varijante običaja (primjerice majpan kojega i sam
Ilić navodi kao običaj s nekoliko izvedbi ovisno o lokalitetu20). Drugi razlog
vrlo je vjerojatno napredak tehnologije, jednostavnija mogućnost navodnja-
vanja ili lakšeg pristupa hrani iz drugih izvora. Plodnost vlastite zemlje nije
više bitna kao hrana od koje se živi, već kao materijalno od kojeg se živi.
O postupnom nestajanju magijskih elemenata za prizivanje kiše govori i
Vesna Čulinović Konstantinović:
„Razvitak produktivnih snaga i unapređenje životnih uvjeta mijenjaju i
društvene odnose i život zajednice. U kontaktu s prirodom i u nastojanju da
osigura životne uvjete, etnička se grupa nije više mogla zadovoljavati zahva-
tima primitivne magije, te u obrednu ceremoniju polagano i ne svugdje isto-
dobno ulaze promjene koje uvjetuju razlike u provođenju ovog običaja.“21
Ona analizira tekstove pjesama zapisane godine i godine. Razlika je u
nosećim motivima vidljiva tek dubljim proučavanjem teksta, a do danas su
se tekstovi sigurno još modificirali. Vrijednost Ilićevih zapisa time još više
raste jer je jedan od prvih koji je na području Slavonije zabilježio pjesme pro-
ljetnih ophoda (sa svojim kontekstom i varijantama!).
U pjesmama koje je zapisao Luka Ilić pojavljuju se nerijetko i pripjevi
koji sadrže imena likova i(li) božanstava povezanih s ophodima. Neka od
tih imena/pojmova Ilić sam objašnjava u bilješkama.22 S obzirom na Ilićevo
poznavanje strane i, prije svega, slavenske literature, ne može se pouzdano
reći je li konkretan podatak dobio od kazivača ili struke, ali je bitno da je na
takav način analizirao pjesme i vodio računa o značenjima i razumijevanju
svakog stiha.
Upravo su imena, od kojih su neka do danas sačuvana, važna pri rekon-
strukciji vjere „starih Slavena“ koju je uočio i Ilić. U varijantama koje je zabi-
lježio pojavljuju se pripjevi poput „oj dodole, moj križole“, „vojno le, dodo
le“, imena Lejo, Leljo, Lado. Puno je istraživanja i analiza spomenutih imena
koje su provodili istraživači različitih struka, no konačan odgovor i dalje nije

polja.“ (Ilić, Narodne svečane pĕsme, 5).

20 „Ova se svečanost svuda jednako nèobderžava osobito na pĕvanje i manje navade gledeći. Tako
na primĕr na nĕkojih mĕstih ništa nepĕvaju; drugdĕ u oči spasova idu prosit i t. d.“ (Ilić, Narodni
slavonski običaji, 144).
21 Čulinović-Konstantinović, „Dodole i prporuše. Narodni običaj za prizivanje kiše“, 89.
22 „2.) Lado, kod starih Slavjanah Bog ljubavi neznan.-“ (Ilić, Narodne svečane pĕsme, 1).

127
 Luka Ilić Oriovčanin

iskristaliziran pa su upravo ovakvi zapisi, ne samo pjesama, već i objašnjenja

i konteksta, nužni u razrješavanju tih nepoznanica.
Ono što bi moglo biti zanimljivo primijetiti kod Ilića njegova je „nesret-
na“ okolnost što je prebačen u Ruševo. To mjesto, iako bi se moglo smatrati
dijelom Brodskog Posavlja, ujedno povezuje i požeški i našički kulturni mi-
kroareal. Dosadašnja istraživanja pokazuju da su proljetni ophodi u ova-
kvom obliku rasprostranjeni po velikom dijelu Balkana, „od Makedonije na
jugu do Banata i Bačke na sjeveru: u predjelima Kosova polja, Levča i Tem-
nića, Šumadije, Homolja, istočne Srbije uopće, pa u jugoistočnom Srijemu i
u Slavoniji“23. Upravo je Slavonija, i to zapadni dio Slavonije krajnja granica
toga običaja, a Ilić ga je zabilježio baš na tom prostoru. Povijesna istraživanja
zapadne Slavonije također su važna istraživačima danas jer je jako malo za-
pisa o tim prostorima, u odnosu na istočnu Slavoniju pa Ilićeva građa dobiva
na važnosti i iz te perspektive.
Nekolicina istraživača koja je istraživala i ostavila zapise godišnjih, pa
i proljetnih, običaja djelovala je nešto kasnije nego Luka Ilić, a analizom nji-
hovih zapisa za razdoblje proljetnih obreda može se zaključiti da je varijacija
bilo puno. Uzevši u obzir vremenski odmak od Ilićeva vremena istraživanja,
vidljivo je da proljetni ophodi s vremenom gube na važnosti i već su tada u
brzom nestajanju. Ipak, nekoliko je recentnijih etnografa čija su istraživanja
bila čak i ključna u revitalizaciji proljetnih ophoda, zahvaljujući čemu Hrvat-
ska danas ima duhovski kraljički ophod Ljelje iz Gorjana na UNESCO-ovoj
listi nematerijalne baštine te filipovčice iz Komletinaca na Listi zaštićene ne-
materijalne baštine Republike Hrvatske. Iako nijedan običaj nije sačuvan u
zapadnoj Slavoniji, dokazi da su uopće postojali dovoljno znače, a pogotovo
iz današnje perspektive kada proljetne ophode zajednica smatra izuzetno
važnima i vrijednima zaštite.

Istraživanja proljetnih ophoda u Slavoniji

Proljetni ophodi i arhivski zapisi o proljetnim ophodima velika su vrijednost
suvremenim istraživačima. Na području Slavonije Luka Ilić prvi je detaljnije
zapisivao podatke o tome, a nakon njega je tek nekolicina (također) narod-
nih etnografa bilježila izvedbe tih obreda. Prvi nakon Ilića, koji je gotovo
jednako detaljno i iscrpno opisao običaje svojega sela i okolice, bio je također
svećenik – Josip Lovretić iz Otoka. Lovretićevi zapisi proljetnih ophoda24

23 Čulinović-Konstantinović, „Dodole i prporuše. Narodni običaj za prizivanje kiše“, 78.

24 Josip Lovretić, „Otok. Narodni život i običaji“, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 2
(1897), 404.

128
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

gotovo su jedini pisani trag običaja filipovčica u mjestu Komletinci koji se

do danas izvodi. Od objavljivanja njegovih zapisa o filipovčicama do njiho-
ve registracije na Listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike
Hrvatske25 prošlo je nešto više od stoljeća, ali je zasigurno njegov i Ilićev trag
bio važan u tom procesu.
Paralelno s Lovretićevim završavanjem rukopisa monografije mjesta
Otok izlazi i Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu Antuna
Radića, tadašnjeg urednika Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena.
Radićeva Osnova zapravo je skup upitnica iz svih polja čovjekova života i
svakodnevice; od opisa mjesta i krajolika, čovjekova fizičkog izgleda, izgle-
da kuća i drugih građevinskih objekata (njihova interijera i eksterijera) do
svakodnevnih, godišnjih i životnih običaja te zabave, vjerovanja i druge
usmene književnosti. Upravo je Osnova bila povod mnogim pismenim poje-
dincima da ostave pisani trag u povijesti svojega mjesta, a na taj način pone-
što i zarade objavom svojega teksta u Zborniku.
Jedan od onih koji su pisali prema Osnovi bio je i učitelj Ivan Filakovac
koji je 1914. godine u Zborniku objavio opise godišnjih običaja mjesta Ret-
kovaca. Iz Filakovčevih je zapisa jasno da se neki običaji više ne izvode, ali
ih on opisuje kako ih se sjeća iz svojega djetinjstva i navodi kada su otpri-
like nestali. Običaji koje izdvaja i opisuje djelomično se svojim ceremonijal-
nim radnjama poklapaju s Ilićevim zapisima, dok su neki potpuno iščezli u
obrednom smislu obilježavanja. Primjerice, nema kraljičkih ophoda na Du-
hove već samo procesija, zavjeta, do okolnih svetišta.
To dovodi do zaključka da su ophodi na Duhove već počeli nestajati s
modernizacijom seljaštva, raspadanjem zadruga i većim utjecajem Crkve.
No, nestajanje duhovskih ophoda spasile su etnologinje iz zagrebačkog i
osječkog muzeja, Marijana Gušić, Zdenka Lechner i Danica Pinterović. One
su u Gorjanima potaknule učiteljicu Luciju Karalić da obnovi običaj ljelja
ili Kraljica koji se u to vrijeme već prestajao izvoditi. Njezinim nastojanjem
običaj je obnovljen, a od 2002. redovito izvođen do današnjih dana. Godine
2009. proljetni ophod ljelja iz Gorjana uvršten je na UNESCO-ovu Reprezen-
tativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.26

25 Proljetni ophodi filipovčice (Komletinci). „Lista zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara”, pri-
stup ostvaren 2. X. 2007., http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650.
26 Ivan Lović, Gorjanske ljelje (Gorjani: Kulturno-umjetničko društvo „Gorjanac“, 2012), 14.

129
 Luka Ilić Oriovčanin

Proljetni ophodi u zapisima Luke Ilića Oriovčanina

Narodne Svečane Pĕsme

Ilićeva metodologija čini ga vrsnim sakupljačem. Sve je pjesme zapisao kro-
nološkim redom i nerijetko umjesto naslova ili prvog stiha koristio informa-
ciju o opisu ili mjestu radnje obreda („Kad od kuće do kuće idu“27, „Ako je
Devojka u kući“28...). Svaku potencijalnu nejasnoću objašnjavao je u fusno-
tama. Bilježio je i kazivače od kojih je čuo pjesme, no tome poslu nije bio
dosljedan jer je neke kazivače imenovao (čak i zapisao čime se bave), neke je
imenovao inicijalima, a nekima samo spomenuo rod i mjesto odakle su. Ne
može se znati je li u pitanju etičnost pri neiznošenju svih podataka ili je neke
smatrao važnijima u kontekstu u kojem je pisao i objavljivao svoje zapise pa
je njih spominjao u znak zahvale. Primjer je toga navođenje imena župnika u
predgovoru „Narodnih slavonskih običaja“ kojima se zahvalio uz još mnoge
koje nije poimence navodio. Kao svećeniku, moguće je da mu je prioritet bio
navesti osobe iz svojih redova, a kako se i sam često potpisivao pseudonimi-
ma, vjerojatno je iz takvih razloga uskratio imena ostalim izvorima.
Pjesme su većinom iz našičkog i brodskog kraja te požeškog, u kojem je
kasnije službovao, a nekoliko ih je čak i iz Srijema. Manji je dio pjesama na-
knadno dodan u zbirku pa je i numeracija naknadna. U analiziranom dijelu
(od „Križari“ do „Kresnice“) pjesme kreću od broja 152 do 191 od kojih su
neke zabilježene, a kod nekih je rednih brojeva oznaka u kojoj se drugoj sku-
pini pjesama mogu pronaći. Pjesme običaja „Pervog Svibnja“ numerirane su
brojevima 1. i 2.

Pervog Svibnja
Pod naslovom „Pervog Svibnja“ nalaze se dvije pjesme. Umjesto naslova
zapisana su mjesta gdje je Ilić čuo pjesme. Zapisana je pjesma iz Orahovice
te još jedna bez određene napomene o mjestu zapisivanja.
Ilić u svojim opisima ovog običaja navodi kako su uoči prvog svibnja
momci tražili Maje u šumi. Drvo koje bi uzeli, okitili bi cvijećem, papirom,
bocama vina ili kojeg drugog alkoholnog pića i usadili ga djevojkama koje
im se sviđaju pred kuću.
U Ilićevim Narodnim slavonskim običajima važno je što je opisao i varijan-
te običaja (iako rijetko precizno navodi lokalitete) pa je tako spomenuo da

27 Ilić, Narodne svečane pĕsme, 3.

28 Ilić, Narodne svečane pĕsme, 8.

130
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

se prvog svibnja umivalo lice u mjestima gdje je izvor u blizini. Također je

zabilježio kako su često pojedinci u mjestu krali ukrašene majpane i stavljali
ih starijim ženama pred kuću kao izraz šale i zabave te napomenuo da su se
nekada znali i posvađati momci među sobom zbog toga.
Drugi opisi ovog običaja češće su idealna verzija običaja – primjerice Lo-
vretić je zapisao svaki detalj tehničke strane izvedbe običaja – odjeću koja
se nosi, uloge koje izvođači imaju i sl. Njegova je verzija običaja drukčija od
Ilićeve. Riječ je o ophodu kojega u takvom smislu nema u Ilićevim zapisima
za Prvi svibanj. U Otoku i Komletincima djevojčice su nosile granu nazvanu
filipovčica i selom pjevale pjesme bez da su ulazile u kuće mještana.
Filakovac pak opisuje običaj bez melografskih priloga. Iako je riječ o vre-
menskom odmaku od gotovo sedamdeset godina, Ilićevi i Filakovčevi zapisi
imaju dosta sličnosti. Također je riječ o traženju drveta kojega se kiti i stavlja
djevojkama pred kuću, a naziv je za okićeno drvo filipovčica. Filakovac spo-
minje da se običaj već dugo ne izvodi.
Danas je običaj zvan majpan poznat u mjestu Dalj kod Osijeka gdje
predstavlja simbol hrvatskog stanovništva. Postavlja se u središte mjesta 1.
svibnja svake godine. Ostalih je dokaza da je taj običaj postojao u Slavoniji
malo pa Ilićevi zapisi time postaju još dragocjeniji.

Križari
U Narodnim slavonskim običajima navodi Ilić da je Spasovo29 dan pastira. Na
taj dan idu s križem kroz selo, pjesmom prose hranu, a kasnije prikuplje-
ne darove skupe i zabavljaju se dugo u noć. Pri povratku iz sela „dočim s
blagoslovljenom vodom pašnjake škrope.“30 U zapisanim pjesmama očiti su
elementi kršćanske tradicije – jer se zaziva Bog koji će poslati kišu.
„Oj pomoži mili Bože sa križem prid dvore / Tko nas daruje, Bog ga
darivo / Srićom i zdravljem, zlatnim dukatom; / S lozom u berdu, s klasom u
polju / Kravice vam tore obrikale / A pčelice dvore oblitale.“31
U navedenom citatu jasno su vidljivi elementi prodora kršćanstva na
ove prostore, ali i u svijest ljudi. Jednako tako, iščitava se prioritet koji se daje
duhovnom i materijalnom bogatstvu (sreća, zdravlje i dukati), a tek onda
plodna polja i loze – primaran izvor hrane i pića. No, u zadnjim stihovima
pojavljuju se elementi pretkršćanske kulture koji su se (najviše kroz pjesme

29 Uzašašće, četrdeset dana nakon Uskrsa.

30 Ilić, Narodni slavonski običaji, 140.
31 Ilić, Narodne svečane pĕsme, 3.

131
 Luka Ilić Oriovčanin

i običaje) uspjeli sačuvati kao zadnji dokaz u interpretaciji stare vjere.32 Može
se zaključiti da se kroz nekoliko stihova jedne pjesme mogu iščitati elementi
slagani i modificirani tijekom dugog razdoblja.
Vesna Čulinović-Konstantinović razdvaja dodolske i prporuške pjesme
prema formi, odnosno (ne)pjevanju pripjeva.33 Kako su se pjesme do Ilićeva
vremena mijenjale, za zapisane križarske i kraljičke običaje ne može se jasno
reći jesu li u pitanju dodolski ili prporuški običaji (koji se često i isprepliću),
no neke pjesme imaju pripjev, a neke ne, što znači da se mogu svrstavati
u obje kategorije. U zapisanim pjesmama pripjevi su sljedeći: mile, lale, hoj,
zatim oj dodo le, moj križo le, vojno le, dodo le i slične varijante.

Kraljica na Duhove
Interes za tradicijsku kulturu sela koja je polagano počela zamirati javio se i
kod stručnjaka i etnologa koji su s osobama na terenu rekonstruirali gotovo
izumrle običaje.
O Kraljicama je među prvima pisao Luka Ilić Oriovčanin i to u mjestima
Drenjskom Slatiniku i Podgoraču nedaleko od Gorjana (gdje je danas jedini
sačuvan običaj ljelja ili Kraljica). Kao i kod većine dosad analiziranih pjesama,
javlja se zaziv božanstvu Lado, Ljeljo ili Lejo, a Ilić navodi i pjesme koje je „u
Rumi od jedne žene izpisao“34 i time je svoje istraživanje proširio i na Srijem.

Kresnica iliti ivanjska Vatra

Ivanjska je svečanost svojim procesom i motivom obreda drukčija od ostalih
proljetnih običaja. Ivanje je uvijek bilo poznato kao dan koji obilježava do-
lazak proljeća, vjenčanje mladosti i plodnosti, Ive i Mare.35 Razlike su vidlji-
ve i u pjesmama. Nema zaziva božanstvima, ni posebnih pripjeva. Ivanjske
pjesme govore o buđenju prirode i ljubavi momka i djevojke. U ovom dijelu
Luka Ilić prilaže pjesme iz rodnog Oriovca.
Ivanjska svečanost, modificirana u određenoj mjeri, sačuvala se do da-
nas. Svojom atraktivnošću postala je turistička atrakcija i popularna je u go-
tovo svim krajevima Hrvatske.

32 Time se najiscrpnije na ovim prostorima bavio Radoslav Katičić (2008., 2010., 2011.) pa ovim putem
upućujem zainteresirane čitatelje kojima bi mitološka analiza Ilićevih pjesama bila zanimljiva.
33 „Pjesma dodola i pjesma prporuša sadržajno su jednake, ali ipak se odmah uočava da su pjesme pr-
vih bez izuzetka s pripjevom (uvijek ‘oj, dojdole’, s dopunom ili bez nje), a prporuške pjesme nikad
nemaju takav pripjev” (Čulinović-Konstantinović, „Dodole i prporuše. Narodni običaj za prizivanje
kiše“, 90).
34 Ilić, Narodne svečane pĕsme, 16.
35 Usp. Katičić, Zeleni lug.

132
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

Ilićevi rukopisi i istraživanja danas

Osvrt kakav je Luka Ilić Oriovčanin dao na proljetne ophode u Slavoniji po-
treban je i suvremenim istraživačima. Interes za godišnje običaje raste, po-
sebice zbog magijskih elemenata kojih je sve manje u današnjim izvedbama
običaja, a njihova su značenja i interpretacije sve teže dokučivi. Smatra se da
su proljetni ophodi prije svega bili obredi prizivanja kiše u sušna razdoblja
kako bi žetva – glavni događaj poljoprivredne godine – bila što obilnija i
bogatija. Da je to tako, vidljivo je i iz tekstova pjesmama koje je na terenu
zapisao Ilić. Zazivi određenom božanstvu za kišom ili drugim blagostanjem
vidljivi su u gotovo svim analiziranim pjesmama. Imena praslavenskih bo-
žanstava u pjesmama dokaz su pretkršćanske starine istih, a zazivi Bogu u
drugim pak pjesmama govore nam o modifikaciji folklora s prelaskom na
kršćanstvo.
Mijenjanje je kulture neizbježno pa su zato svi zapisi o prošlim događaji-
ma itekako značajni, osobito kada su proljetni godišnji običaji u pitanju jer je
zazivanje kiše polako nestajalo s napretkom tehnologije, industrijalizacijom
i prelaskom na drukčiji način života, u kojem se hrana mogla dobiti i na
druge načine pa obitelj i društvo više nisu ovisili o godišnjem prihodu kroz
žetvu i zemljoradnju općenito. Nestajanjem potrebe za plodnom godinom
i domaćom hranom, nestaju i običaji koji ju „pospješuju“, a zamjenjuju ih
kršćanski blagdani, koji se obilježavaju na drukčiji način – najčešće procesi-
jama (Tijelovo/Brašančevo, Pedesetnica/Duhovi...36) – ili, nešto kasnije, kapi-
talistički praznici kao što je Prvi maj, odnosno Prvi svibanj.

Zaključak
Analizirani rukopisi pjesama u Arhivu Odsjeka za etnologiju potpuni su u
smislu da ih većina ima naveden lokalitet i kazivače, tj. izvor od kojega je
Ilić čuo pjesmu (nekada čak i van konteksta izvođenja). No, potpuno čitanje
Ilićevih rukopisnih pjesama (barem onih iz cjeline proljetnih ophoda) bilo bi
uz pomoć Narodnih slavonskih običaja jer se tada dobiva puni kontekst običa-
ja, pa i poneka dodatna informacija, budući da je Ilić analizirao svaki običaj
komparativno uz inozemnu literaturu.37

36 Iako se i procesije u određenim slučajevima smatraju molitvom za plodnost, zdravlje ili koju dru-
gu nesreću koja može snaći čovjeka. Usp. Miro Jelečević, „Štovanje euharistije izvan euharistijskog
slavlja“, Služba božja 51 (2011), br. 1: 112.
37 „Ilić je za naše narodne običaje tražio paralele u običajima drugih slavenskih naroda, pače se zali-
jetao i do Indije, a pri tome je redovno naznačivao vrela, iz kojih je crpio svoje poznavanje običaja
drugih naroda.“ (Matić, „Književni rad Luke Ilića Oriovčanina“, 116).

133
 Luka Ilić Oriovčanin

Kada bi se zajedno uzeli rukopisi pjesama i „Narodni slavonski običaji“

s njihovim kontekstom, onda bi to bio jedan cjelovit prikaz nekog običaja
uz koji se navode i dijelovi koji prethode ili slijede glavnom obredu pa se
tu mogu iščitati bećarci i drugi napjevi, poslovice i izreke i mnogih dru-
gih usmeno-književnih žanrova, što Ilića čini ne samo iznimnim etnologom
nego i folkloristom. Nedostatak melografskog zapisa samo je poticaj istra-
živačima usmene književnosti za analizu stihova, motiva i forme koja može
raslojiti dugu slavensku tradiciju ovih prostora.
Ovim se radom nije nastojalo donijeti nova razmišljanja o proljetnim
ophodima, već prikazati određene probleme i nedoumice čijem rješavanju
Ilićevi zapisi mogu itekako pridonijeti jer svojom starinom i prostornim
određenjem daju novi dio slagalice u dosad nepoznatim vremenskim i pro-
stornim rasponima. Za kraj svakako još jednom treba naglasiti važnost Luke
Ilića Oriovčanina, ne samo kao velikog etnologa zapadne Slavonije, već i kao
kulturnog djelatnika čitavog jednog razdoblja.

Literatura:
1. Bušić, Katarina. „Narodna nošnja u kulturnim praksama 19. i 20. st. – od
uporabnog do simboličkog“. U: Smotre folklora i simboli identiteta: u povodu 50.
Međunarodne smotre folklora. Zagreb: Etnografski muzej, 2016, 55-151.
2. Čulinović-Konstantinović, Vesna. „Dodole i prporuše. Narodni običaj za
prizivanje kiše“. Narodna umjetnost 2 (1963), br. 1: 73-96.
3. Ilić Oriovčanin, Luka. Narodni slavonski običaji sabrani i popisani po Luki Iliću
Oriovčaninu. Zagreb, 1846.
4. Jelečević, Miro. „Štovanje euharistije izvan euharistijskog slavlja“. Služba božja:
liturgijsko-pastoralna revija, 51 (2011), br. 1: 109-115.
5. Katičić, Radoslav. Zeleni lug. Zagreb: Ibis grafika; Katedra Čakavskog sabora
Općine Mošćenička Draga; Matica hrvatska, 2010.
6. Lović, Ivan. Gorjanske ljelje. Gorjani: Kulturno-umjetničko društvo „Gorjanac“,
2012.
7. Lovretić, Josip. „Otok. Narodni život i običaji“. Zbornik za narodni život i običaje
Južnih Slavena 2 (1897), 91-460.
8. Lozica, Ivan. „Folklorno kazalište i scenska svojstva običaja“. Dani Hrvatskoga
kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu 2 (1985), 22-33.
9. Matić, Tomo. „Književni rad Luke Ilića Oriovčanina“. RAD Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti 11 (1962), 115-144.
10. Polonijo, Ivana i Šešo, Luka. „Skupljači etnografske i folklorističke građe iz
Dalmacije u rukopisnim kolekcijama ZbNŽO-a i Matice hrvatske pohranjenim
u Etnološkom zavodu HAZU u Zagrebu“. Etnološka tribina 25 (2002), 137-165.

134
 Katarina Dimšić . Rukopisna baština Luke Ilića Oriovčanina. Pjesme proljetnih ophoda u Slavoniji...

11. Scherzer, Ivan. „Luka Ilić Oriovčanin“. Nastavni vjesnik. Časopis za srednje škole
4 (1896), 9-15.
12. Stančić, Nikša. „Hrvatski narodni preporod – ciljevi i ostvarenja“. Cris. 10
(2008), br. 1: 6-17.
13. Voborski, Željko. Luka Ilić Oriovčanin. Novska: Poglavarstvo Grada Novska,
1994.
14. Žiljar, Luka. Život i književni rad Ilirca Luke Ilića Oriovčanina sa kratkim odlomcima
iz „Lovorika“. Novska: Hrvatska čitaonica, 1905.

Elektronički izvori
1. „Ilirizam”, pristup ostvaren 15. XI. 2017., http://www.enciklopedija.hr/
natuknica.aspx?ID=27089 .
2. „Lista zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara”, pristup ostvaren 2. X. 2007.,
http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650.
3. „Romantizam”, pristup ostvaren 15. XI. 2017., http://www.enciklopedija.hr/
natuknica.aspx?id=53304.

Arhivski izvori:
1. Ilić Oriovčanin, Luka, „HŠM A 1200, Pismo Luke Ilića Oriovčanina Miroslavu
Kraljeviću“, Arhivska zbirka. Hrvatski školski muzej, (Bela Crkva, 1864).
2. Ilić Oriovčanin, Luka, Narodne svečane pĕsme, MH 26b, Odsjek za etnologiju
HAZU, (Zagreb, 1878).

135
 Luka Ilić Oriovčanin

Summary

The Manuscript Bequest of Luka Ilić Oriovčanin. Poems of Spring

Processions in Slavonia in the Early 19th Century

Priesthood, political and cultural activities and the record of customs and oral
literature marked Luka Oriovčanin’s life and made him one of the most significant
individuals in the history of Croatian ethnology. He contributed to the Croatian
National Revival through his “field” work and through his collecting activities;
furthermore, at the present day he is considered one of the first Croatian ethnologists
due to his advanced methodology at the time.
This paper has accentuated the poems which are a part of spring processions.
These spring processions have been chosen as customs that have always attracted
the attention of researchers but were hard to interpret due to the abundance of
magical elements pervading them. Hence, Luka Ilić Oriovčanin’s role was of great
importance as he was one of the first to record spring processions and other annual
customs, even more so due to his activities in the territory of western Slavonia
(Požega area, western Brod Posavlje and Našice area) which, in comparison to other
parts of Slavonia, possesses a poor manuscript heritage.
The reading of Luka Ilić Oriovčanin’s Narodni slavonski običaji (Slavonian Folk
Customs), where all annual and lifestyle customs are described in detail, provides
complete insight into the context of the poems that are kept in the Ethnology
Division of the Croatian Academy of Sciences and Arts.

Key words: spring processions, oral literature, Luka Ilić Oriovčanin, Croatian
National Revival

136