Crne figure – slikarstvo kasnoarhajskog doba

Kraj 6. st. pr. n. e. bilo je prijelomno doba u mnogima pogledima, a temeljni su se procesi događali u
Ateni. U pogledu likovnih umjetnosti, upravo će posljednja desetljeća 6. stoljeća pr. n. e. svjedočiti
vrhuncu crno-figuralnog slikarstva na keramici koja je mahom proizlazila iz atenskih radionica. O
tome svjedoče imena velikana i inovatora u umjetnosti kao što su Egzekija i Andokid. Istodobno,
upravo će taj vrhunac crno-figuralnog slikarstva označiti i njegov kraj (ne konačni), a počet će
afirmacija nove tehnike oslikavanja vaza - crveno-figuralna tehnika - preuzeta od mnogih atičkih
radionica.

Crna figura je ime tehnike. Pod crnom figurom podrazumijeva se ne jednostavna silueta, već silueta
razrađena i oživljena na dva načina: prvo, mnoštvom detalja urezanih oštrom točkom; drugo, obilnim
dodavanjem tamnocrvene boje i bijele boje jedna je od glavnih primjena bijele za žensko tijelo. To
daje trijeznu shemu od četiri boje: narančasta zemlja, koja je izvorna boja glinene vaze; sjajna crna
boja glazure; bijelo; duboka trešnja ili grimizna, ponekad purpurna, crvena. Tehnika crne figure dala
je kontrast i pravilnu ravnotežu svjetla i tamnog. Izumljen je u Korintu nakon početka 7. stoljeća prije
Krista. Figure su većini manje privlačne, konvencionalni element je jači.

Vaza s Ahilejem i Ajantom koji kockaju jedno je od ponaboljih djela kasnoarhajskog grnčara i slikara
Egzekije koji je radio u Ateni u razdobju od otprilike 545-530. g. pr. n. e. Poput mnogih atenskih vaza i
ova je nađena na jednom etrurskih groblja na Apeninskom poluotoku. Danas se nalazi u Vatikanskom
muzeju. Egzekija, jedan od najboljih majstora u crnofiguralnom slikarstvu, posebno je cijenjen i radi
granica izražavanja koje je ostvario u ovoj tehnici i to pogotovo u psihološkoj razradi likova i tema.
Takav je slučaj i s vazom s Ahilejem i Ajantom koji kockaju. Naizgled sasvim jednostavna tema skriva
veliki broj finesa. Ponajprije, Egzekija odabire temu koja zapravo nije u samom Homerovom epu
Ilijadi, već vjerojatno proizlazi iz nekog od uvriježenih dodataka koji nisu uvršteni u pisani oblik epa.
Ahilej (lijeva figura) i Ajant (desna figura) kockaju u trenucima prije kretanja u bitku (što je očito s
obzirom da pri ruci imaju oružje i štitove). Iz Ahilejevih usta izlazi riječ "četiri", a iz Ajantovih "tri" što
znači da u igri Ahilej dobija. I tu nastupa psihološki momement. Ahilej je najveći od junaka pod
Trojom, a Ajant iako je junak uvijek nekako ostaje na drugom mjestu u priči rata za Troju. Tako i u
ovoj sceni pomalo zaostaje za Ahilejem. Da je Ajant nervozan vidi se i po načinu koji drži šakom čvrsto
zgrčenom svoja koplja (ona su skoro paralelna koliko ih je čvrsto stisnuo). Ako se pogleda i način na
koji mu je prikazana desna noga vidljivo je da je peta podignuta od tla u očitoj napetosti. Dodatno,
Ajant je iznimno angažiran oko igre i stoga je nagnut prema naprijed, opet ne baš u opuštenoj pozi.
Zaključno, Egzekija nam na profinjeni način daje na znanje koliko je Ajantu stalo da pobjedi u kocki.

No, ne treba ni zaboraviti da su Ahilej i Ajant prijatelji, pa je ovo i scena koja personificira toliko
duboko prijateljstvo da dvojica junaka vrlo vjerojatno zbog igre kasne i u san boj, zaboravivši se u igri i
prijateljskoj zabavi.

Slikari Andokid i Lizipid su obojica bili učenici Egzekijini i nastavit će raditi u narednim desetljećima u
Ateni. Radit će upravo na rameđi između starijeg crnofiguralnog i novog crvenofiguralnog stila,
spretno se izražavajući u bje tehnike. Andokid nije potpisivao svoja djela kao slikar nego kao grnčar,
tako da je ponekad njegov rad moguće atribuirati samo prema stilskim značajkama. Jedan takav
primjer je i vaza izrađena u obje tehnike s prikazom Herakla i jednoga bika koji bi simbolički trebao
predstavljati krdo iz Heraklovog desetog zadatka - Heraklo goni stado Euriteju, nakon što je ubio sva
tri čudovišta - čuvara stada. Zanimljiv primjer bilingualnog izražavanja.