UVOD

Svrha ove politike je da uspostavi pravila i procedure za upravljanje i izvoenje obuke za Oružane
snage (OS) BiH kako bi se postigli kompatibilni operativni standardi u izvršenju vojnih misija i
operacija BiH. Ovu politiku trebaju koristiti vojni komandanti i starješine u BiH za pokretanje
procesa progresivne obuke. Namjera je da se primjenom sistema obuke integrišu razliite vojne
operacije i standardi OS u zajedniki skup zadataka i standarda.

Ciljevi i zadaci
Da bi se ispunili operativni zahtjevi i misija vojske, ona mora osigurati realistinu, na misiji
zasnovanu obuku pojedinaca, jedinica i straješina. OS BiH moraju biti obuene da budu uspješne u
širokom spektru vojnih operacija. One moraju biti osposobljena vojna sila koja e BiH pružiti više
opcija u razliitim vrstama vanrednih situacija. Glavni cilj obuke vojske i njenog sistema
institucionalne obuke je da razvije i održava organizacijsku djelotvornost i spremnost. Težište
obuke treba podržati pomou jednog ili više ciljeva koji se odnose na postizanje odreenih
standarda individualnog ili kolektivnog uinka u ispunjavanju odreenog zadatka. Ciljeve bi trebalo
izraziti pomou onoga šta e pojedinac, posada ili jedinica biti sposobni pokazati na kraju obuke i
dovoljno detaljno izloženi da mogu postati prepoznatljive norme i standardi za pravilno
odmjeravanje i procjenjivanje obuke. Uz to, ciljevi moraju biti realistini i ostvarivi kako bi obuka
imala vrijednost. Zadaci obuke OS BiH su: - izgraditi i održavati motivisane, disciplinirane i
fiziki jake snage, - izgraditi i održavati one individualne i kolektivne vještine potrebne za
uspješno izvršavanje misija jedinice, - obezbijediti osnovu institucionalne obuke koja
profesionalne oficire, podoficire i odabrane civile priprema za postepeno napredovanje ka
pozicijama sa veom odgovornošu, - ouvati resurse za obuku i poveati upotrebu sredstava za
obuku i simulaciju, - umanjiti faktore koji ometaju obuku, posebno na nivou bataljona i eta.
Rezultat vojne obuke treba biti vrhunski osposobljeno, samopouzdano i motivisano ljudstvo
spremno izvršiti svaki zadatak. Uspješno komandno okruženje rezultirat e dobro obuenim i
spremnim snagama.

PRIMJENJIVOST
Politika se primjenjuje na profesionalna vojna lica u Oružanim snagama BiH, civilna lica na
službi u Oružanim snagama BiH u dijelu koji je na iste primjenjiv, te na lica u rezervnom sastavu
dok su na službi u Oružanim snagama BiH i naredbodavne je pirode.

NAMJENA OBUKE I VOJNE EDUKACIJE:

Namjena obuke i vojne edukacije u Oružnim snagama BiH je:

a) razviti obučene i spremne pojedince i sngae koji su fizički i psihički pripremljeni da

uspješno izvrše dodjeljene misije na efikasan, profesionalan, ekonomičan i održiv način,
te u skladu sa zahtjevima NATO interaperobilnosti.
 b) obezbjediti postizanje jednog ili više određenih standarda individualnog ili kolektivnog
učinka za ispunjavanje dodjeljenih misija.

Razvoj vojne profesije može se pratiti kroz historiju, još od antičkih vremena pa do danas.
Porijeklo vojne profesije, pa tako i oficirskog poziva, može se slobodno vezati za XIX stoljeće
kada su udareni temelji i standardi vojne profesije.

Dakle, uspostavom ustanova i institucija za vojno obrazovanje i vojnih štabova tokom tog
perioda, vojna profesija evoluira. Također, pomenuti period karakterizira i ubrzani val
industrijalizacije, razvoj tehnologije, što utiče na složenost vođenja rata.
Uporedo uspostava i razvoj država-nacija omogućava uvjete za autonomno postojanje oficirskog
kora.
Sve ovo doprinijelo je stvaranju osnova za profesionalnu vojnu službu u kojoj će kompetencije
biti primarne u odnosu na porijeklo oficira.
Stoga, uspostavljanjem standarda za prijem u oficirski kor uspostavljaju se i standardi za razvoj i
napredovanje unutar tog kora.
Dvadeseto stoljeće donosi, već tada, uspostavljanje institucija za vojno obrazovanje oficira, te su
uspostavljeni vojni štabovi koji traže istinske profesionalce i specijaliste u raznim oblastima.

Stoga, posebno oficiri kao vođe jedinica imaju veliku, a njihove odkluke ponekad i presudnu
ulogu za izvršenja misija modernog načina ratovanja.
Imajući ovo u vidu svaki od vojnih polaznika mora svoju karijeru i školovanje usmjeriti ka
ovome cilju.
Oficirski kor do 2020. godine u OS BIH treba razvijati kroz sistem profesinalnog razvoja oficira
koji će biti intereoperabilan i kompatibilan NATO sistemu. NATO će i dalje organizirati, razvijati
i nadzirati vlastite , trenutne i buduće, kurseve i seminare. Školovanje oficira kroz NATO
seminare i kurseve će dati priliku nacijama, pa samim time i BiH, da učestvuju u razmjeni
iskustava, instruktora i sudenata, kao i razmjeni međukulturalnih vrijednosti.
Uspostavljanje modernog i kompetentnog oficirskog kora nije proces koji se može završiti u
kratkom vremenskom roku. To je neprekidan i stalan proces koji zahtjeva stalne i dinamične
promjene kako se mijenjaju uvjeti i standardi snaga i bojišta.

METODIČKE POSEBNOSTI (SPECIFIČNOSTI) U RADU SA

VOJNIM POLAZNICIMA

1. POJAM, PREDMET, CILJ I ZADACI METODIKE NASTAVE

Metodika (grč.), u pedagogiji, disciplina koja proučava zakonitosti odgoja i obrazovanja kroz

pojedine nastavne predmete, odn. odgojno-obrazovnog područja. Budući da proučava zakonitosti
nastave određenoga nastavnog predmeta, m. je specijalna didaktika, ili predmetom omeđena
didaktika koja odgovara na opća pitanja određenog predmeta. Osim po predmetima, razlikuje se i
prema stupnju obrazovanja (osnovno, srednje itd.). Danas se naglašava razlika između metodike
odgoja i metodike obrazovanja; granična je disciplina sa svim predmetima iz kojih se biraju
sadržaji nastave. Općenito se pojam upotrebljava u odnosu na nastavu, a kada se radi o
metodikama koje se odnose na druga područja odgoja, dodaju se atributi (m. obrazovanja, m.
praktičnog rada i sl.).

1.1 Pojam i predmet metodike nastave

U stručnoj literaturi postoji nekoliko utemeljenja metodike gdje se naglašavaju: tradicionalno

znanstveno utemeljenje prema kome metodika pripada pedagoškim disciplinama i stručno
utemeljenje metodike koje polazi od matične struke nastavnog predmeta kao jedinog temelja
metodike. Riječ metodika (grč.methodos-metoda) znači u prijevodu svrsishodno provođenje
nekog posla. Području metodike pripada sve što se događa u procesu poučavanja kao prenosu
znanja i iskustava. Veliki broj autora metodiku određuje kao pedagošku disciplinu. Tako, po
svom predmetu metodika spada u red pedagoških disciplina jer je i njen predmet vaspitanje i
obrazovanje u najširem smislu riječi kao i svih drugih pedagoških disciplina (Bezić, 1973, str.5).
Metodika je utemeljena u pedagogiji, ona je u naučnoj usmjerenosti, po predmetu istraživanja, po
namjeni i funkciji, po karakteru i zadacima, po nastanku i razvoju izrazito pedagoška nauka,
grana ili disciplina u razgranatom sistemu pedagoške nauke koja proučava i unapređuje vaspitno
obrazovni proces u nastavi odgovarajućeg nastavnog predmeta ili šireg vaspitnog područja.
(Vukasović, 1986).

Koncept

Osnovni standardi individualne obuke ima svrhu da uspostavi osnovne standarde za

provjeravanje i ocjenjivanje obučenosti vojnika, podoficira i oficira u OS BiH. Obavezujui je za
uspostavljenje standarda u pojedinim segmentima obuke, u skladu sa Politikom za individualnu i
kolektivnu vojnu obuku. Osnova je za izradu i usaglašavanje nastavnih planova i programa za
obuku u OS BiH, koji je u nadležnosti komandanta u skladu sa misijom.

Dokument će se usredsrediti na sljedće ciljeve:

a) Provjeravanje i ocjenjivanje obučenosti vojnika.

b) Određivanje i definisanje neophodnih sadržaja obučavanja kao polazne osnove za izradu

nastavnih planova i programa za pojedine kategorije pripadnika OS BiH i oblike obučavanja,
prema nadležnostima nosilaca obuke OS BiH.

c) Utvđrivanje osnovnih standarda, instrumenata i načina provjeravanja i ocjenjivanja obuečnosti.

d) Predstavljanje načina ocjenjivanja znanja i vještina u oblastima gdje nisu uspostavljeni

standardi.

e) Primjenu operativnih procedura NATO-a.

f) Povećavavanje meusobnog razumijevanja, interoperabilnosti i saradnje između snaga iz

saveznikih i partnerskih zemalja.

g) Procjena obučenosti štabnih podoficira i oficira za integraciju u multinacionalne štabove i

komande.
1.2 Standardizacija
Programom standardizacije osigurava se da se zajedniki operativni, taktiki, logistiki,
administrativni i nastavni zadaci, vježbe i procedure primjenjuju u čitavim OS BiH na isti način
kao u NATO-u

Metodička rješenja u osposobljavanju

Dugo se pogrešno smatralo da je za osposobljavanje, za samostalno učenje u obrazovanju

odraslih dovoljno na početku obrazovne aktivnosti podijeliti polaznicima pismene upute o
samostalnom učenju.

Praksa je, međutim, pokazala da pismene upute i predavanja o samostalnom učenju mogu
predstavljati početnu, ali nikako ne i jedinu aktivnost koja u obrazovnom ciklusu treba
pridonijeti osposobljavanju za samostalno učenje.

UČENJE podrazumijeva razvijenost složenog sklopa sposobnosti, sposobnosti se, kako je

poznato, stječu vježbanjem.

VJEŽBANJE različitih sposobnosti o kojima ovise efekti učenja zahtjeva primjenu svih načela
koja proizilaze iz spoznaje psihologije učenja i didaktike o organizaciji vježbanja.

Osnovno što iz tih spoznaja treba uzeti u obzir jesu činjenice da je strujtura intelektualnog rada
složena a vremenski tok vježbanja duži i s blažim usponom krivulje.

Ne može se povećati brzina čitanja jednokratnim vježbama, a još manje držanjem predavanja o
tehnikama brzog čitanja. Da bi se povećala brzina čitanja za desetak riječi u minuti, potrebno je
ponekad i nekoliko mjeseci vježbanja, a slično je i kod povećanja brzine pisanja.
Prethodne napomene pokazuju kako bi trebalo organizirati osposobljavanje za samostalno učenje.
Osnova tog osposobljavanja oslanja se na unaprijed identificirane sposobnosti i radnje koje treba
uvježbavati.

Osnovne aktivnosti s tim u svezi su

INTELEKTUALNE (npr. uspoređvanje, analiziranje, apstrahiranje, sintetiziranje, generaliziranje,

klasificiranje...).
IZRAŽAJNE (npr. čitanje, pisanje, crtanje), te sposobnosti OSJETNOG DOŽIVLJAVANJA,
koje se temelji na osjetilima ( za vid, sluh, okus, dodir, položaj, kretanje itd.).

Učenju također pomažu i neke PRAKTIČNE SPOSOBNOSTI.

Lako uočavamo da se te sposobnosti stječu u raznim nastavnim područjima, a to znači da čitav

nastavnički tim mora sudjelovati u razvijanju tih sposobnosti uz, svakako, zadovoljavajuću
motivaciju i aktivnost subjekata koji uče.

Osposobljavanje polaznika za samostalno učenje u nastavi na daljinu trebaju pratiti i tekstualne

upute o organizaciji samostalnog učenja. Vjerojatno će nekim polaznicima to biti dovoljno da
samostalno organiziraju vlastito usavršavanje tehnika učenja. Nekima će osim tih tekstualnih
uputa biti potrebna i dopunska objašnjenja i instruktaža, ali će za većinu biti potrebno uz ostale
instruktivne aktivnosti programirati i ostvariti i instruiranje u izvođenju aktivnosti o kojima ovisi
učinkovitost učenja. Didaktičko oblikovanje tekstualnih nastavnih medija koji će u nastavi za
odrasle biti osnovni izvori znanja treba biti prožeto i rješenjima koja pridonose osposobljavanju
za samostalno učenje. To mogu biti riječi koje se nalaze na margini teksta , a kojih je funkcija
misaono vođenje subjekta koji uči uz ( ili kroz ) sadržaje učenja. Usavršavanje tehnologije
nastave na daljinu valja usmjeriti na traženje puteva osposobljavanja za samostalno učenje
didaktičkim oblikovanjem različitih tekstova i drugih medija ( npr. multimedijski software an
CD-u). Također, svaki nastavnik treba tražiti načine poboljšanja tehnike samostalnog učenja
putem individuaalnih konzultacija s polaznikom te putem dopisne i telefonske komunikacije.
P E D A G O G I J A - nauka o vaspitanju

Definisanje vaspitanja

Cilj i zadaci vasptanja

T E O R I J A P R A K S A T E O R I J A P R A K S A D I D A K T I K A - teorija vaspitno-
obrazovanog procesai
Definisanje vaspitnih strategija i nastave Dinamika vaspitanja

METODIKA VASPITNOG RADA putevi i mogucnosti osvarivanja ciljeva i zadataka vaspitanja

i obrazovanjaASPEKTI METODIKE

Saznanje, Uvjerenja Dozivljaj Primjena, djelovanje

METODIČKE OBLASTI
Metodika naucno predmetnih podrucja
Metodika rada u odjeljenjskoj zajednici
Metodika vannastavnih aktivnosti
Metodika ispitivanja vaspitne teorije i prakse
PODRUČJA METODIKE * intelaktuelno * moralno * estetsko * fizicko * radno
APLIKACIJAMETODIKEUPRAKSI
METODIKA MATERNJEG JEZIKA
METODIKA MATEMATIKE
METODIKA HISTORIJE
METODIKA BIOLOGIJE METODIKA FIZIKE
METODIKA HEMIJE

METODIKA GEOGRAFIJE
METODIKA LIKOVNOG VASPITANJA
METODIKA MUZICKOG VASPITANJA
METODIKA INFORMATIKE METODIKA _________________ (nastavni predmet)
METODIKA RADA RAZREDNIKA HISTROIJA METODIKE METODICKA
FUTUROLOGIJA OSTALE APLIKACIJE METODIKE.

Metodika i metodologija
Često se u praksi susreće zamjena pojmova metodika i metodologija. Ovo se dešava, čak, i u
nekoj stručnoj literaturi gdje se metodika i metodologija upotrebljavaju kao sinonimi. Metodika i
metodologija su dva različita pojma. Metodika se smatra pedagoškom disciplinom koja proučava
zakonitosti vaspitanja i obrazovanja putem jednog nastavnog predmeta. Metodologija pedagogije
bavi se pitanjima metode naučnog pedagoškog istraživanja. Riječ metodologija grčkog je
porijekla. Sastavljena je od riječi methodos - istraživanje, ispitivanje, postupak, put i način
istraživanja i riječi logos – um. To je nauka o putevima dolaženja do naučnih saznanja. Bezić
navodi da „opštu metodologiju proučava filozofija i time daje metodološku osnovu svim drugim
naukama, pa i pedagogiji“ (Bezić, 1975, str. 6). Pedagoška metodologija „pronalazi i utvrđuje
objektivne zakonitosti, načela i pravila vaspitnog djelovanja“ (Ibidem, str. 7). Između opšte i
posebne metodologije postoji jedinstvo, a jedinstvo postoji i između metodologije i metodike „što
proizilazi iz jedinstva znanosti i nastavnog predmeta“ (Ibidem, str. 7). Metodologija daje naučne
temelje nastavi svakog pojedinog nastavnog predmeta, pa se tokom neke promjene u određenoj
metodici mora uzeti u obzir metodologija te nauke. I metodike kao naučne pedagoške discipline
imaju svoju posebnu metodologiju koja omogućava provođenje naučnih istraživanja u
metodikama.

Definisanje kritičkog mišljenja Američki psiholog Gilford je pomoću faktorske analize otkrio
faktore evaluacije. Sadržinu evaluacije čine: provjeravanje hipoteza u projektu, pronalažanje
najboljih kriterijuma za izbor odgovarajućih rješenja zadataka koja će biti zasnovana i
dokumentovana, faktor logičke evaluacije se definiše kao sposobnost suđenja i zaključivanja,
gdje se za kriterijum uzima logička konzistentnost. U enciklopediji pedagoških istraživanja
kritičko mišljenje se definiše kao: Proces evaluacije ili kategorizacije odnosa uslova nekih ranije
usvojenih uzora ili standarda. To je logički ispit podataka i činjenica, gdje se izbjegava lažno
suđenje i emocionalna osnova suđenja. Dressel i Majhev pod kritičkim mišljenjem
podrazumijevaju sljedeće radnje:
1. „identifikovanje važnih odluka;
2. prepoznavanje lažnih pretpostavki;

3. prepoznavanje predrasuda i emocionalnih faktora u predavanju;

4. sposobnost dokazivanja činjenica;

5. razlikovanje relevantnih od irelevantnih pojava;

6. razlikovanje bitnog od sporednog;

7. pronalaženje činjenica koje pomažu generalizaciju;

8. sposobnost kontrole logičke povezanosti i dosljednosti gradiva;

9. sposobnost izvođenja zaključaka na osnovu opravdanih razloga“ (Kvaščev, str. 5).

Favcett govori o sedam etapa u procesu kritičkog mišljenja kroz koje ličnost mora proći da bi
uspješno kritički radila i zaključivala.

Te etape su:

1. selekcija signifikativnih riječi i fraza u svakom izvještaju;

2. traže se dokazi koji potvrđuju svaki zaključak koji ličnost želi da usvoji;

3. analiziraju se dokazi i razlikuju se činjenice od pretpostavki;

4. prepoznaju se određene i neodređene pretpostavke koje su od bitne važnosti za zaključivanje;

5. vrši se evaluacija pretpostavki, neke se usvajaju, a neke odbacuju;

6. vrši se evaluacija argumenata, te ličnosti usvajaju ili odbacuju zaključke;

7. ličnost konstantno preispituje pretpostavke koje uslovljavaju njihovo vjerovanje i rukovode

njihovim akcijama.

Glaser smatra da sposobnost kritičkog mišljenja sadrži:

1. stav koji upravlja da se problemi razmatraju promišljeno;

2. poznavanje metoda logičkog ispitivanja i rezonovanja;

3. vještinu u primjenjivanju ovih metoda.

Dressel je sa grupom autora sastavio test kritičkog mišljenja kojim se ispituju sljedeće
sposobnosti: 1. sposobnost definisanja problema; 26 2. sposobnost izbora prikladnih informacija;
3. sposobnost uočavanja neutvrđenih pretpostavki; 4. sposobnost pronalaženja i vrednovanja
hipoteza; 5. sposobnost pouzdanog zaključivanja. Provjeravanje sposobnosti kritičkog mišljenja
Kritičko mišljenje veoma malo je ispitivano.

Nastavne strategije, pojam, klasifikacija Strategija je pojam pod kojim „podrazumijevamo način
postizanja cilja“ (Anić, 1999, str. 1197). Strategije u u didaktici i metodici „obuhvataju metode i
postupke, odnosno način aktiviranja učesnika vaspitno-obrazovnog procesa na ostvarivanju
zadataka vaspitanja i obrazovanja“ (Bognar, 2002, str.408). Nastavne strategije razmatra i
Stevanović u svojoj knjizi Modeli kreativne nastave. On „pod nastavnim strategijama
podrazumijeva ukupnost odnosa zasnovanih na pojedinačnoj i simultanoj primjeni oblika, metoda
i sredstava nastavnog rada“ (Stevanović, 2000, str. 63). Nastavne strategije predstavljaju
„jedinstvo i uzajamno djelovanje personalnih i apersonalnih medija u interakcijskim odnosima
nastavnika i učenika u različitim brojčanim formacijama, postupcima (metodama) u nastavnim
situacijama koje omogućavaju visok stepen saradnje, organizacije, izvođenja vrednovanja
kreativnog nastavnog procesa“ (Ibidem, str.63). Nastavne strategije u metodici predstavljaju
„učiteljsko umijeće da odabere određeno metodičko rješenje prema konkretnoj situaciji, na
osnovu svog znanja, iskustva i procjene konkretne situacije, uključujući i prava učenika da
učestvuju u izboru najbolje strategije na način koji učitelj uvodi kao najbolji put interakcije s
učenicima u nastavi“ (Antić, 2000, str. 219). Nastavne strategije se odnose na metode i postupke
koje nastavnici i učenici upotrebljavaju u nastavi. „One uključuju medije, sociološke oblike
nastavnog rada, nastavne metode, nastavnike i učenike, mjesto (prostor) i vrijeme realizacije
kreativnih nastavnih sadržaja“ (Stevanović, 2000, str. 63). U tradicionalnim nastavnim
strategijama nastavnici su u centru aktivnosti, subjekti su nastave, dok su učenici pasivni, objekti
su nastave, sjede, slušaju i gledaju, nastavnici ih na časovima poučavaju, a uče kod kuće. U ovoj
situaciji poučavanje je odvojeno od uvježbavanja. Slabosti koje proizilaze iz dalje zastupljenosti
tradicionalnih strategija u nastavi su brojne. Neke od tih slabosti su: - rad učenika u velikim
timovima, rijetko u partnerskim i manjim istraživačkim timovima; - između učenika i nastavnika
odnosi su kruti i hijerarhijski; - učenici se ne osposobljavaju da primjenjuju metode i tehnike
efikasnog učenja i samostalnog istraživačkog rada; - forsira se knjiško, verbalno i formalističko
učenje, a zapostavlja kreativnost; - učenici zbog nedovoljne slobode u školi doživljavaju je kao
izvor stresa, a nastavu i učenje kao prisilu. Savremene nastavne strategije usmjerene su na
učenike, učenici su u centru aktivnosti, subjekti su nastavnog procesa, istražuju, samostalno
analiziraju, izvode zaključke. Do novih znanja dolaze na osnovu ličnog iskustva konstruisanja
znanja. Radi se o smislenom učenju koje je „aktivno, konstruktivno, kumulativno,
samoregulišuće i usmjereno k cilju“ (Pastuović, 1999, str. 274). 37 U savremenim strategijama
grupišu se informacije, kritički se interpretiraju i anticipiraju nove posljedice. Nastavne strategije
trebaju jačati unutrašnju motivaciju pojedinca, pojam osebi i doprinositi izgrađivanju slike o
vlastitoj vrijednosti i efikasnosti. Putem odabranih strategija učenike treba osposobiti kako prići
različitim vrstama problema u životu i kako ih rješavati. Savremene strategije u nastavi trebaju
učenicima osigurati raznovrsna znanja, kao što su: metodološka znanja, odnosno znanja o
znanjima, tehnička znanja, socijalne, emocionalne, radno-akcione i druge kompetencije. Novim
strategijama treba usmjeriti i osposobiti učenike za učenje „učenja“, samoobrazovanje, odnosno
permanentno obrazovanje. Savremenim strategijama treba omogućiti novo promišljanje
kurikuluma. Didaktičari različito klasifikuju nastavne strategije. Tako imamo podjelu na: -
strategije poučavanja (problemsko, heurističko i programirano poučavanje); - strategije učenja
(učenje otkrivanjem; istraživanjem, simulacija: igre, igre uloga, strateške igre, projekt, a sve
obilježava – iskustveno učenje); - strategije doživljavanja i izražavanja doživljenog (receptivno,
produktivno); - strategije vježbanja (učenje učenja, učenje stranih jezika, učenje praktičnih radnji
potrebnih u učenju i svakidašnjem životu); - strategije stvaranja (metode i postupci koji podstiču
različite oblike stvaranja); Ukoliko se uzmu kao kriterijum podjele socijalni oblici rada u nastavi
strategije se dijele na: - strategije primjerene u radu s velikim grupama (predavačka nastava,
demonstracija s vježbama, rasprava, pitanja s odgovorima, video nastava); - strategije primjerene
radu s malim grupama (seminar, radionica, izvanučionička nastava, igre oluje ideja, simulacije,
rad u grupama); - strategije za individualni rad (projekt, mentorski rad i učenje na daljinu).